Hercigonja zoran svi gjavli i gromovi by Zoran Hercigonja

Zoran Hercigonja

SVI GJAVLI I GROMOVI

IMPRESUM nakladnik: za nakladnika: graf. priprema: tisak:

TIVA Tiskara Varaždin Saša Kušter TIVA Tiskara Varaždin TIVA Tiskara Varaždin

kontakt: zoran-hercigonja.webnode.hr zoran.hercigonja@gmail.com 091 900 83 67

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000967065.

ISBN 978-953-333-070-9

Zoran Hercigonja

SVI GJAVLI I GROMOVI

Varaždin, 2017.

SADRŽAJ

UMBRA........................................................................................................ 7 KOLOTEČINA.......................................................................................... 43 Junak željeznog doba.................................................................................... 83 TKO SE BOJI SMRTI JOŠ, TRI ZA GROŠ.......................................... 107

UMBRA

Probijao se kroz kišne kapi tmurnog dana u sivom, olinjalom baloneru, stisnutih pesnica u džepovima, nervozan, ali čvrste usidrene misli na jutrošnji prizor koji ga je doslovce porazio. Prokisao, očajan, bijesan na sebe samoga i prolaznike pod kišobranima u koje se svako malo zaletavao, vojničkim korakom i očiju uptrim u pločnik, tražio je put kući. Psihotičan, ignorirao je okolinu. Nije mu smetala kiša, nije ju ni primjećivao pod glasnom bukom riječi glavnog urednika. Te riječi koliko god ih pokušao ublažiti racionalizacijama, djelovale su kao poraz, sramotno i ponižavajuće. Teško je podnosio loše kritike. Čuo je netaktičan i banalan govor glavnog urednika za velikim uredničkim stolom, pred kojim je stajao kao makovo zrno malen đak koji čeka opake i jasno fokusirane packe. -„Vrabel! Ja ne razumijem kog vraga toliko inzistirate na tom romanu. Čovječe utuvite si u glavu da niste sposobni napisati kvalitetan roman.“

Kratak predah iza kulisa te neugodne scene. Vrabel trepne jer mu se kapljice kiše skupljaju u učima. Otire krvave oči rukom i izgleda kao da otire suze. Scena tog jutra se nastavlja uz verbalne packe. -„Gledaj Vrabel. Priznajem ti, izvrstan si novinar i kolumnist. Ali ove bljezgarije kojima me gnjaviš ovdje svakog jutra nemaju smisla. Što ti pobogu treba takvo brukanje svakog jutra? Ovo ti već prelazi u naviku kao kakva ovisnost. Što je tebi čovječe !?“ Čuje i svoj tanahni glasić koji brani dostojanstvo u ovom blaćenju i pokušava se odrješito ali ne previše hrabro suprotstaviti. -„Gospodine Delanec!“ Zadrhće od muke i nervoze spominjući to ime.

Uvijek je ljude oslovljavao ovako formalno pogotovo kada bi bio frustriran ili kada bi vodio razgovor s iritantnim osobama.

-„Ovo je moj životno djelo i stalo mi je da ga objavim. A vi namjerno izmišljate razloge protiv te objave, kao da se protivite i sabotirate.“ Delanec je u toj preobraženoj viziji nalikovao na ričućeg demona kojemu se dim vere iz ustiju sve do plafona. Jedino ga je tako Vrabel mogao okarakterizirati u svojoj fantaziji te jutrošnje farse. Svakim daljnjim lupkanjem potpetice po pločniku, vraćao se viziji tog jutra. Delanec je bio odlučan i strog.

-„Vrabel. Nemojte me nasmijavati. Želite stvarno da vam kažem o vašem nazoviromanu. Ovako! Previše moralizirate, filozofirate, idealizirate, likovi su previše umišljeni i histerični. Fabula je nikakva. Da, baš tim riječima. N-i-k-a-k-v-a! Ništa se ne događa. Dosadno je. Ljudi to ne vole! Razumijete li me Vrabel, n-i-k-a-k-v-a !?“. Tu riječ namjerno je izgovarao nategnuto jer mu je već dozlogrdilo to svakidašnje natezanje s Vrabelom. Riječi poraza koji je na trenutak prekinuo zapletenu farsu, odzvanjale su u Vrabelovim mislima. Fabula je nikakva. N-i-k-a-k-v-a! Ubrzo se našao pred vratima trošnog stana pitajući se kako je uopće dospio do praga? Kakva li ga je teleportacija u zanosu njegovih misli dovela na ovo mjesto? Je li to navika tijela? Pitao se tako par trenutaka dok mu njišuće kapljice sa pramenova kose nisu počele kapati u oči. Brzo ih rukom otre i potraži ključ od stana. Otvori vrata kompluzivno otirući obuću o otirač. Uđe u stan i spotakne se preko kartonske kutije. Pomisli da je to nešto sasvim neočekivano ili namjerno. -Danas je stvarno uvrnuti dan. Prokleti dan, ukleti dan! Sve ide krivo. Prvo ta kiša pa Delanec.... Na spomen tog imena, probudi se ostatak dijaloga s Delancem tog jutra. Posljednje demonske riječi tog đavla.

- „Vrabel. Okrenite se vi svojim kolumnama i ozbiljnom novinarstvu, a ovakve velike Ikarovske poduhvate ostavite onima koji su rođeni za to. Niste više pubertetlija. Uozbiljite se malo. I...“ - Cinično je otegnuo. „Nemojte više navraćati u redakciju.“

To posljednje je Vrabela vrlo jako zaboljelo. No nije više bilo vremena za osobne melodrame. Morao se posvetiti sebi i kutiji. Prokleta kutija! Pomisli. Da nije i nju Delanec možda poslao? Bojao se da u toj kutiji nisu njegove stvari s posla s obzirom na jutrošnju brutalnost i svađu kod glavnog urednika. 9

-Nisu me valjda otpustili ti krvnici kojima služim? Za njega, bili su to „krvnici“ i „krvnička“ novinska svita kojoj je Oton Vrabel dogrnuo mnoge uspješne trijumfe svojim kolumnama.

-Ne mogu me otpustiti. Pa ja sam veteran u toj kući, bog novinarstva.Ćut će oni mene još! A opet u toj ohrabrujućoj misli oblije ga hladan tuš. Bog novinarstva, a nesposoban napisati dobar roman. Uključio je svijetlo, zatvorio vrata, istrljao kosu u isprljani rupčić, skinuo sivi baloner, zakačio ga za vješalicu pored iskrhanog zrcala u kojem je samo na preostalom krajičku gornjeg desnog kuta okvira u staklu bljesnuo njegov odraz. Iskrhano zrcalo je rezultat višestrukih epizoda manije i depresije. Uzeo je kutiju, zamijetio da na njoj nema poštanske oznake i u navali bijesa bacio je u kut. Veći prioritet je imao bijes i prodorna munjina razočaranja koja mu titra u sljepoočnicama nego sadržaj kutije. Sjedne za pisaći stol, natoči čašu viskija i mrmori u mislima. -Tko sam uopće ja? Vrijedan srednjovječni samac s redovitim epizodama manije i depresije, urednog života i spontanih krvarenja čija se duša hrani iz vrela koje još nije ukaljalo mnoštvo. Tko smo mi? Izgubljene lađe u ravnodušnim prostranstvima svemira. Plutamo i tonemo u nekakavoj grozničavoj nadi.

Promatrao je svoju sjenu, crnu, vunenu, nakostriješenu kao njegova dolčevita, kako se nalaktila baš poput njega na stol i nijemo drhtureći pod svijetlom stropne svjetiljke, probija ga dubokim očima bezdana. Pomisli kako mu se i sjena ruga nečujno izgovarajući ponižavajuće Delanecove riječi. Bira manje zlo u pokušaju zamjene misli o Delanecu s manje nelagodnim mislima o nečem globalnom, na primjer o čovjeku općenito. -Ljudsko tijelo je prepuno praznina, golemih negacija samoga sebe, pukotina ispunejnih mrakom. Vodio je vrlo uspješnu utrku s ispijanjem viskija i rojenjem propitkivačkih i metafizičkih misli.

Iznenada ga omete glasno kucanje na vratima. Nećkao se bi li otvorio ili nastavio sa svojim lamentacijama. No ipak nakon par upornih udaraca u vrata, digne se i otvori ih. Na vratima, ne previše iznenađen, ugleda susjedu Marićku, postariju ženu naboranog čela poput harmonike, pepeljarastih naočala i vrlo upadljivog bijelog porculanskog gebisa. -„Izvolite susjeda. Što se dogodilo? Kako vam mogu pomoći ?“. Upita automatizirano.

Susjeda je veliki optimist s uvježbanim i namještenim osmjehom to jest prema Vrabelovom mišljenju optimizam je destruktivna demagogija. Susjeda ljubazno reče. -„Dobar dan susjed. Vani je pred vratima bio nekakav paket, poveća kartonska kutija.“ Vrabel odsiječe vrlo pristojno. -„Da, da našao sam je u stanu , tamo je u kutu.“

Susjeda Marićka nastavi. -„Da to sam baš htjela reći. Budući da ste mi povjerili svoj ključ samo sam htjela dati do znanja da nisam mogla ostaviti kutiju vani. Ne daj Bože da je netko kopao po njoj. Znate i sami kakvih sve ovdje ljudi ima u zgradi“.

Dok je govorila motrio je njezinu slabu sjenu pod mutnim svijetlom hodnika. Izgledala je prijeteče, komično, dijabolično. Aura oko glave svakim nijemim pokretom i gestikuliranjem susjede, pretvarala se u rogove. Tupo i bez energije Vrabel odvrati. - „Hvala susjeda vrlo ste ljubazni. Što bih ja bez vas!?“. Upusti se u usiljen i uvježban smijeh. Zahvali susjedi još jedanput jer to je red, takva je društvena konvencija i želeć zatvoriti vrata sjeti se još nečega.

-„Susjeda, znate li možda tko je donio paket?“. Njezin izraz lica se u trenutku izmjeni iz vješto naštimanog osmijeha u gestu „jako mi je žao, ali ne bih znala“. Tako je i odgovorila. Zatvori vrata za njom i vrati se u svoj prijesto od viskija i samosažaljevanja. Nastavlja s uvertirom depresivnog lamentiranja. -Sjena, mračna dvojnica podsvijesnog, potisnutog, pritajenog, bljuje u ljudsko lice osobe taj tiranski jaram negacije, zaborava, ignorancije, prkosa. Kakav ja ovo grozan život vodim bez uzbuđenja, bez ičega, bez sjene?

Ljuštio je tako u čami i osami viski, žalio nad svojim jadnim životom i svim nedostacima koje tijelo srednjovječnog muškarca može poprimiti. S vremenom popušta i jenjava, jer ga umara alkoholna narkoza. Ruke popuštaju, časa se prevrće, a glava tone u zagrljaj pisaćeg stola. 10

Probudili su ga šumovi pravilno odmjerenih valova vode. Uljuljkan u alkoholni san, nejasno je percipirao stvarnost pa izmješanih podataka percipirane stvarnosti i iluzije kojom je mozak štitio organizam od prenaprezanja, zamišljao je da se nalazi negdje daleko na sunčanoj, pješčanoj plaži gdje sunce grije kožu, gdje nema depresivne i dosadne kiše i sivih oblaka. No stvarnost je bila drugačija. Kako je otvarao oči i pridizao se s poda, postajalo mu je jasnije da se ne nalazi ni na kakvoj plaži nego na malom, ispupčenom obronku zemlje koji je stršao kao kakav sitni otočić Elba na kojeg su zatočili Napoleona. Kako je dolazio k sebi, tako je slika bila puno jasnija. Malen grumen okružen vodom, bio je jedino kopno pod sivo-plavim, oblačnim nebom bez trunčice sunčevog osmjeha. Zapreprašten i u šoku pod bujicom nemilosrdnih misli, uspravio se i počeo vikati vrlo glasno. - „Gdje sam to ja!! Zašto sam ovdje? Što se to događa!? Kako ću se vratiti?! Želim natrag...“. Osjećao se kao Gulliver u nekoj nepoznatoj zemlji u kojoj će ga svako malo zaprepastiti pojava liliputanskih ili gigantskih stvorenja.

Bio je toliko zaokupljen sobom da nije ni primjetio kako je crna tkanina dolčevite i plavi tvrdi traper promijenio boju u sivo-plavo, narančastu i zagasito smeđu. Pomisli da je sve san. -Mora biti da sanjam.

No sama misao nije bila dovoljna da se uvjeri u tu izjavu. Istu izjavu izrekao je naglas kao jasnu potvrdu svojih misli. -„Mora biti da sanjam“. Okretao se oko sebe na toj malenoj grudi zemlje u čijem je blatnjavom zagrljaju ostavio otisak tijela, dok ga je pripijena mokra odjeća ograničavala u pokretima. Iznenađujuće svrne pogled na odjeću i ruke.

Bio je prošaran bojama kao kakav klaun. Gdje je bio? Što se dogodilo? Kako je uopće natopio odjeću bojama? Ta su pitanja zaokupljala uplašeno biće u neprirodnoj okolini, neprirodnom staništu. Uhvati ga histerija. Ruke mu drhću, trese se, pada na koljena, sjeda na zemlju, savija se u položaj fetusa, brizne u plač kao malo dijete. Bujice misli koje su se utrkivale s čistim i jasno definiranim emocijama: gnjevom, nervozom, strahom, tjeskobom, isplivale su na površinu. Ponovno se uspravio iz položaja fetusa i histerično zajecao. -„Što želiš od mene!!! Tko si ti uopće!? Zašto si me doveo ovdje!!? Što sve to treba značiti?“. Obraćao se nekoj imaginarnoj osobi. Histerični ispad ga ohrabri i počinje dolaziti k sebi. Ošine ga ideja. -Dok si izgubljen na nepoznatom terenu, potrebno je orijentirati se. Da. Potrebno je odrediti koordinate. Prisjećao se vojne obuke iz vojske tadašnje JNA ili Jugoslavnske Narodne Armije.

-To bi bila odlična ideja. Samo nemam kompas. Prisjeti se da u džepu sa sobom uvijek nosi srebrni džepni sat, vješto izrezbaren sat s poklopcem, švicarske radnje. To je to! Pomisli. -Potrebno je samo okrenuti kazaljke na dvanaest sati, pronaći sunce visoko na nebu i veliku kazaljku okrenuti na tri sata. To bi trebao biti sjever.

Oduševljen idejom vadi džepni sat i namješta kazaljke. Nije ni primijetio da sunca nema u ovoj guduri. Nebo je bilo oblačno, isto ono nebo koje ga je pratilo čitavog dana iz ureda glavnog urednika do stanovanja. -Što ću sad? Pomisli, turne sat u džep i sjedne na grumen zemlje. No tek što je sjeo, začuje krike iz daljine. Brzo ustane i očima prati smjer zvuka koji je dopirao iz vode. Netko se utapao i vapio „Upomoć!“. Nije mogao jasno razaznati tu pojavu u daljini, ali silueta je nalikovala na čvojeka, utopljenika. -Stvarno čudan kraj. Ako spasim tog čovjeka možda uspijem dobiti kakve odgovore. Bez nećkanja i dugog natezanja, bacio se u vodu i počeo plivati prema toj silueti „čovjeka“. Bio je izvrstan plivač i prvak svoje srednje škole na tisuću metara. To mu je davalo dovoljno hrabrosti i adrenalina u tom trenutku iako nije bio u najboljoj kondiciji. Imao je osjećaj kao da će preplivati olimpijski bazen, kao da se opet natječe. Zamijeti kako svakim zamahom ruke, ruka promijeni boju. Kao da ruke umače u tintu ili vodene boje koje zbog gustoće plivaju na površini vode. Na trenutak zastane na sredini puta preneražen prizorom. 11

Obojena voda. Nijanse plave, narančaste, bijele i sive plivaju na uskomešaloj vodi. Kao da iz prevrnutog tankera curi nafta i zadržava se na površini vode.

Trgne se od idućeg glasnog vapaja „Upomoć!“. Zamahne rukama i uputi se prema cilju, prema utopljeniku. Nada su rasle sa svakim zamahom ruke. Nadao se da će mu taj utopljenik razjasniti situaciju, da će mu reći gdje se nalazi i dati poneki smisleni odgovor. Bilo bi mu dovoljno da može teret ove situacije podijeliti s nekim tko je u istom sosu. Plivanje ga je iscrpljivalo, a cilj kao da se sve više udaljavao od njega. Svako malo bi se okrenuo za sobom ne bi li odmjerio prevaljenu udaljenost od grumenčića zemlje. Nakostriješio se kada primjeti da se udaljio tek tri metra od otočića. Brzinom kojom se kretao, trebao je prevaliti najmanje deset metara, a ne tri. Koliko god se trudio kretati naprijed, nije stizao nigdje. Utopljenik je počeo sve jače vikati i dozivati. Vrabel je protrnuo od tog glasa od tog otegnutog grozničavog krika. Utopljenik nestaje, polagano tone. Vrabelu je u grlu nešto ljepljivo, povraća mu se. Svaki pokret u prsima predstavlja napor i bol.

Sve jače mlatara rukama i pokušava stići na cilj. Divljački se trudi i propinje iz petnih žila. Obuzima ga tjeskoba, strah da će u ovoj guduri ostati sam i proklet. No utopljenik odlazi, nestaje, iščezava, polagano tone. Ispružena ruka kao periskop podmornice postepeno nestaje. Trenutak bestežinskog stanja. Najgora je rupa u čovjeku ona koju napravi smrt. Razočaran sobom, svojom nesposobnosti da išta dobro napravi, ljutito udari rukom po vodi. Osvrne se oko sebe tražeći utjehu u tom sumornom prizoru nimalo optimistične okoline. Valovi ga zapljuskuju i u usta unose boju. Pljuje i kašlje, očajnički se koprca u vodi i najedanput mu sine. Taj prizor mu postane jasan i poznat. Bljesne mu odjednom. -Pa to je... To je jedan prizor iz oskudnog stvaralaštva nezamijećenog umjetnika, akvareliste, čije je radove vrlo često u obliku fotografija znao čitave večeri pred spavanjem pregledavati, diviti se tim prozirnim pejzažima, nakrivljenim zgradama, mutnim i slabo osvijetljenim planinama i rijekama, ali odlučnim i hrabrim potezima kistom. To je bio pejzaž iz stvaralaštva Adolfa Hittlera svijetski poznatog nacističkog zločinca koji je nedostatak svojeg umjetničkog talenta, kompenzirao utopijskim Trećim Reichom i brojinim krvnim žrtvama holokausta. Bio je to njegov najdraži pejzaž Seelandschaft, akvarel iz 1908. godine. Mutan akvarel s tonovima sivoplave boje neba koja se preslikavala kao zrcalna slika na more čineći tako horizontalni pejzažni diptih još više opskurnim i odbojnim. U sredini se naziralo kopno poput malenog blatnjavog otočića. Da, bio je to njegov najomljeniji akvarel. -Zatvoren sam u kavez tog akvarela. Pitao se samo kako je uspio uopće ući u taj akvarel?

- Da nije ovo možda nekakva magija ili anatema? Nije mogao objasniti u granicama razuma to „priviđenje“, taj „san“.

Načas ga omete divovska crna sjena koja je dopirala s otoka i namjerila se baš na njega. Okrene se prema otoku i na njemu ugleda čovjeka koji veselim pokretima ruke pozdravlja i priziva k sebi. Bez razmišljanja, nošen očajničkim nagonom za preživljavanjem, krene prema otoku u nadi da će stići na vrijeme, prije nego iščezne i ovaj čovjek. No na toj maloj udaljenosti od nekakva tri metra od otoka, udari se u nešto vrlo neugodno, gnjecavo, golicavo. Stane i rukom traži taj neidentificirajući objekt. Pod rukom je osjetio dlaku, kratku, nježnu, paperjastu, vlažnu dlaku. Zaključio je da se radi o sisavcu. Zadrži dah i zaroni da bi potvrdio svoje sumnje. Pod obojenom vodom, iskričavih očiju ugleda cijeli niz napuhnutih leševa uginulih životinja. Raštrkane srne i srndači, levitirale su nad morskim dnom. Vrabela obuzme užasan divljački, živinski strah te počinje luđački mlatarati rukama i nogama pokušavajući se odmaknuti od tih leševa. Strašno se bojao leševa pogotovo životinjskih. Nikada nije podnosio životinje.

Još kao dijete prenerazio se i onesvijestio pred prizorom dva seoska psa koji kolju trećeg nepoznatog lutalicu. Taj zvuk, taj ogorčeni krik kojeg bljuje životinja na izdahu, zauvijek se utisnula u njegovo sjećanje i postala dio životne nepodnošljivosti. Leševi u vodi su se primicali njemu kao krhotine metala snažnom magnetu. Iako nisu bile žive, svejdno ih se bojao. Mislio je da će ga potopiti, ugušiti, iščupati mu utrobu.

Ispliva na površinu vode i brže bolje kreće prema otoku. Na putu do otoka sudara se s leševima koji su isplivali za njim. Drhće i široko razgoračenih očiju vrisne svaki puta kada se sudari u jednu od životinja. Viče sasvim nekontrolirano u afektu. -„Što želite od mene!!? Ostavite me na miru! “

Pruža ruke prema otoku i vapije upomoć kao maloprije onaj jadni utopljenik kojeg nije uspio spasiti. Pokušao je ne razmišljati ni o čemu i prepustiti se prirodnom instinktu za preživljavanjem. Leševi su ga se doticali i lijepili se za njega kao muhe na lijepak. Osjeti teret na nogama, leđima i ramenima. Mlatarao je rukama kao bespomoćan leptir kojem su se krila natopila kapljicama rose. Obojena voda ulazila mu je u oči i usta. Više ništa nije vidio. U toj borbi i mlataranju rukama, neopazivo se približio otoku. Udari glavom o gromadu zemlje. Znao je da je tu spas. -Moram se samo uhvatiti za kopno. Moram samo zariti prste u zemlju, u blato i kamenje i biti će dobro. Ali teret je bio sve teži, nesnosniji i vukao ga prema dolje. Počeo je tonuti, utapati se. Instinktivno je vikao upomoć. Nitko nije čuo. Nitko nije mario za njega, za njegov krik. Pomisli da je sve gotovo, da mu više nema života. Prije nego što je zaronio, duboko udahne jer se ipak još uvijek nadao nečem dobrom. Tonuo je na dno s ispruženom rukom čiji se dlan još uvijek uspješno držao iznad vode. Ponovno se počeo samosažalijevati. -Stvarno sam jadan. Ne mogu spasiti ni svoj vlastiit život, a kamoli čiji drugi.

U tim mislima polagano se počeo gasiti i nestajati u dubini, ali osjeti snažan stisak oko ručnog zgloba i povlačenje prema gore. Probudila se nada. Osjeti olakšanje.

-Spašen sam! Konačno! Bile su to jedine adrenalinske misli koje su ga u tom trenutku održavale na životu. Stisak se oko ručnog zgloba pojačavao, a Vrabel je krvavim očima od vode, s bojom u nosnicama i ustima ugledao svijetlo. Glava je izronila prva. Bio je do ramena u vodi, kad su se sasvim bezopasni leševi počeli komešati, udarati ga kopitima i zubima kidati komadiće odjeće. Uznemiri se i počne vikati.

-„Vadi me van!! Što čekaš!? Brže!“. Crna, sjenka ruke providnosti iščupa ga iz ralja pomahnitalih leševa i zaustavi se iznad vode. Leševi skakuću kao piranje i čupkaju Vrabela po nogama. Vrabel se razoružan od strpljenja riče, udara mokasinkama žive leševe i stenje.

-„Što radiš!? Izvuci me odavde. Prebaci me na kopno prokleti luđače! “. Izgubio je potpuno živce i strpljenje, ali i jednu mokasinku. Ipak, radilo se o njegovom životu.

Duga ruka sjenke kao brodska dizalica za utovar, okreće se prema kopnu automatiziranim pokretima. Vrabel s nestrpljenjem očekuje da ga se spusti na kopno. Strah i napetost popušta. Adrenalin slabi. Osjećaj sigurnosti i zaštite jača. -Gotovo je! Pomisli Vrabel. -Spašen sam! Crna sjenka ruke, spušta ga na zemlju, u isti onaj otisak u kojem se probudio na ovom nepoznatom mjestu. Uskomešala voda se primirila, blagim valovima koji se lome na gromadi blata i kamenja. Na otoku opet nema nikoga. Samo on. Sam sa sobom. Izbezumljen ne zna što učiniti, kako se vratiti, koga pozvati? Sve lađe svijetlih nada su potopljene. -Nikad se neću vratiti kući. Uhvati ga nostalgija za domom. Nedostajala mu je trošna garsonijera, pisaći stol, susjeda Marićka i oblačno englesko bolesno, kišovito vrijeme. Opet je na početku. Opet sam. Opet u nekom hipnotičkom stanju. Govori u prazno.

-„Gdje je sad ta crna sjenka koja me izvadila iz vode? Vrati me kući ti...ti...vraže! Čuješ li!? Prestani se više igrati s mojim životom. Ja sam ozbiljan čovjek! Novinar, kolumnist!“ Ovo posljednje ga je ohrabrilo na trenutak, iako nije imalo previše smisla. -„Želim kući! Želim se vratit kući!! Čuješ li?“

U hipnozi nestvarnih događaja, začuje grmljavinu prvi puta, drugi puta, i treći puta. Nezadovoljno pomisli na dosadnu kišu za kojom je maloprije zavapio. Preplavilo ga je nekakvo gađenje prema životu kakvog je poznavao, a za kakvim je maloprije sumanut žalio. Primjeti kako se sa četiri strane otoka nešto izdiže iz vode. -Nisu valjda ti prokleti leševi ponovno oživjeli? Pomisli. Ali odmah se utješi.

-Ne, nisu leševi. Ne mogu biti. Možda hobotnica.? Pretpostavke se nisu ostvarile. Iako je bio uvjeren da iz mora izlaze hobotnice, prevario se.

Sa svakom tutnjem grmljavine, a bilo ih je podosta, neka čudna bića sumnjivog podrijetla, primicala su se sve bliže. Iz vode su izranjali golemi, dlakavi antropoidni divovi bez lica, ustiju, očiju, nosa i ušiju, crno-smeđe blješteće dlake s tankim bijelim prugama na trbuhu. Imali su crne zaoštrene kanđe i dugačke korpulentne repove poput crne pantere. Vrabel je ostao zaprepašten. Upravo se izvukao iz jedne nevolje, a sad ga snalazi druga. -Umrijeti ću ovdje. Nema mi više spasa. Očajne misli, same od sebe su tekle kao bujica koja ruši sve pred sobom.

Možda nije trebao izazivati, izgovarati sve one riječi. Možda je to nekoga naljutilo, neku višu silu. Ili u najgorem slučaju dobro iziritiralo. Divovi su bili vrlo blizu. Vrabel je ukočen bez misli, bez sjećanja, bez imalo volje, ravnodušno čekao. Divovi rašire ruke. Crne kandže zasvijetle pod bljeskom grmljavine. Vrabel spremno čeka da ga proždru, da ga osakate, pošalju na drugi svijet iako je već počeo vjerovati da se upravo nalazi na drugom svijetu zarobljen u Hittlerov akvarel opskurnog ugođaja. Divovi spajaju ruke i okružuju ga u nekakav kavez tijelima. Teško je disao. Gušili su ga smrad i toplina njihovih tijela, smrad životinjski neukrotive divljine. Divovi ga gniječe tijelima. Vrabel ne osjeća pritisak. Ne osjeća ništa osim mokre odjeće koja se zalijepila za tijelo. Kao da ga tiješte jastucima od najfinijeg paperja. Grmljavina se sve više i više približava, divovi stenju i pjevaju nekakvu nerazumljivu istočnjačku mantru. Vrabel šuti, izdiše, jenjava lica priklještenog uz tijelo jednog od diva. Sve postaje crno, sve iščezava, svaki šum valova mora i prodoran zvuk grmljavine. Vrabel je nijem, ali vrišti u mislima -Umirem...Umirem!!! Bože sjeti me se! Zazivao je Boga iako je za njega On uvijek bio sprdnja, još od osnovne škole kada je na satu vjeronauka odbijao pisati riječ „Bog“ velikim slovom. A sad taj isti Bog nije izlazio iz njegove glave.

-Nisam ateist. Nije moguće u Boga ne vjerovati. Ako želiš ne vjerovati, negirati postojanje Boga onda prvo moraš upoznati to nešto, tog Boga vjerovanjem da bi ga mogao izbaciti iz sebe, negirati. Ja sam materijalist, a ne ateist. Ateizam ne postoji. Postoji samo želja da se napusti svijest o Bogu, svijest o tome da postoji neka viša sila, astralna providnost. Te misli bile su utjeha očajnika koji iščezava u tješnjenju i gnječenju.

Divovi su primirili svoja tijela i ušutjeli. Mantra nečovječnih zvukova je završila. Tlo pod Vrabelovim nogama, postalo je pješčano, mekano i nestabilno. U čahuri divova, počeo je otjecati kroz vijavicu pijeska, tonuti u more praha. Tonuo je brzo kroz živi pijesak klepsidre hvatajući se rukama za dlaku tijela divova. Ubrzo je samo glava virila iz pijeska okružena crnim, ukočenim tijelima. Nosnice su se punile pijeskom, oči su prestale treptati. Posljednji otegnuti vrisak grmljavine i Vrabel je prestao postojati za sebe. Probudilo ga je stenjanje i drapanje po unutrašnjosti kartonske kutije koju je bacio u kut stana. Ležao je na podu nekoliko pedalja od kutije, s ispražnjenom bocom viskija i prevrnutom stolicom.

- Sve je to bio san. Sve je to bio samo san. Razveseli se od tih misli. Da sve je to bilo nekakvo priviđenje nakon izvjesnih čaša izljuštenog viskija. Pridigavši se s poda, Vrabel osjeti jaku glavobolju na koju ubrzo zaboravi pod euforijom pozitivnih osjećaja. Potpuno je podjetinio. Opijenost trenutkom sreće što se nalazi u svojem jadnom zdanju od izmrcvarenog stana potpuno je izolirala zvuk iz kutije. Bio je ponovno u svojoj jazbini daleko od obojenih morskih valova, živih leševa, dlakavih divova i crne sjene providnosti koja ga je izvadila iz vode. Otupivši od osjećaja pretjerane sreće zanemaruje zvuk iz kutije. Previše je bio zaokupljen sobom. Ustaje, stade pregledavati tkaninu crne dolčevite i plavih traperica. Sve je bilo u redu, u bojama na koje je navikao. Izgubljena mokasinka, bila je na njegovoj nozi, a pokidana tkanina zubima leševa, vatila se u normalu. Brzim korakom stane pred komadićak stakla zrcala i stade se promatrati. Vidio je podbuhlo lice od alkohola, kapilare pred erupcijom i mutne oči. Zapitao se da li je ta bizarna grimasa njegovo pravo lice. Radio je grimase, rukama mijesio lice kao glinu, kopao po 14

jamicama i borama. Ponovno se začuje drapanje iz kartonske kutije poput pritajene grmljavine. Vrabel se malko uznemiri.

Stane pred kutiju odrješito i napeto kao da će u nekakvom kaubojskom dvoboju i dokazivanju časti potegnuti revolver. Mučile su ga podvojene misli vezane za kutiju. Kutija je istovremeno za njega značila Pandorino prokletstvo i Kovčeg saveza. Promatrajući kutiju zamijeti krajičkom oka da nedostaje jedan dio njega, njegova sjena. -Nemoguće. Gdje mi je pobogu sjena? Možda ne stojim pod pravim kutem svijetla? Možda je kriva rasvjeta.

Pretpostavke nisu bile točne. Sjene jednostavno nije bilo. Iščezla je. Vrabel je deprimiran gubitkom sjene koju je još prije par trenutaka promatrao nalakćen na stol. Nervozno zakorača stanom da bi provjerio svoje hipoteze pod stropnim svijetlom. No svejedno sjene nije bilo. Pažnju mu ponovno privuče stenjanje i drapanje po unutrašnjim stijenkama kartonskih zidova kutije. Vrabela ošine luda misao. -Da sjena možda nije zatočena u kutiji? Sve je moguće. Doista sve je moguće nakon onakvog dramatičnog i nejasnog sna. S tom misli u koju je i sam pomalo sumnjao krene na kutiju.

Znatiželjan ali oprezan zbog komešanja, poput orla nadvio se nad kartonsku kutiju trgajući s nje ljepljivu traku. Nakon otrgnutog prvog sloja ljepljive trake, komešanje se primirilo. Pomalo se skamenio i prsti su mu utvrdnuli. Kako bi se uvjerio da se komešanje primirilo, nasloni uho na poklopac kutije. -Ne čujem ništa. Valjda sam samo umislio nakon svega onoga što sam prošao nedavno. Nije čuo ništa.

Čak mu je pobjegao usiljeni smijeh pomislivši kako ga iritantna tišina stana i boca viskija tjera u polagano ludilo. Iz kutije se začuje snažan udarac kao šakom o stol. Vrabel skloni glavu, a srce mu počne lupati kao ludo. Brzinom svijetlosti kao projektil, izleti nekakav neobičan objekt i prospe komadiće kartona po stanu te sleti iza ormara.

Vrabelu se skameni mozak. Prevrnuvši se na leđa pomisli kako ponovno ludi, kako je u onom viskiju bila neka droga, opijum, neko ludilo. Uspravi se prislonivši leđa uz vrata. Oblije ga hladan znoj. Iza ormara začuje se buka, komešanje, drapanje po zidu i sasvim novi zvuk na koji nije bio navikao: režanje. To biće, ta paklena stvar je trenutak režala poput psa, a trenutak frktala kao mačka. -Koji vrag se tu događa? Kakve su to vradžbine? Pa ja sam uklet! Požali što nikada nije mogao vjerovati u paranormalno i parapsihološko.

To bi mu vjerojatno sada pomoglo, barem kroz manje neugodnu predodžbu. Ukočen, nije se usudio pogledati iza ormara. U ovom trenutku bojao se i vlastite sjene koja se nije nazirala na podu. Ipak odluči provjeriti to režanje i frktanje. S noćnog ormarića uzme džepni nožić, rastvori ga i približava se ormaru. Došao je sasvim blizu. Oslonio se o ormar i vrelim dahom ocrtavao mutne i nejasne obrise na lakiranom drvetu. Naginjao se preko ugla u nadi da će umanjiti neugodan strah, da će konačno spoznati istinu. Nemiran i nervozan zaželi ubrzati razvoj događaja. Osloni se o ormar i protrese ga. Po poleđini ormara začuje se tapkanje sitnih nožica i struganje kandži. Prokletinja se popela na ormar i s ormara skočila na Vrabela. Počela ga je gristi po vratu i golicati nožicama po licu. Borio se silovito s malenim stvorom prevrčući po sobi stvari i predmete: pisaći stol, noćni ormarić, razbijajući i preostali dio zrcala. Ispušta pritajen vrisak. U vatri borbe razaznaje da se radi o malenom bijelom stvoru malo većem od vjeverice. Spotiče se o praznu bocu i pada na krevet, dok zvijer skače na sred sobe i reži jarko crvenim očima uperenim u njega. Vrabela su boljeli ugrizi te prokletinje po vratu, ali je brzo došao k sebi. Uspravi se i stane visinom prkositi tom malenom stvoru, tom kao snijeg bijelom zerdavu. -„Proklet bio. Da mi je samo znati tko mi te je podmetnuo? Što da radim s tobom? Svega si me izgrebao po vratu.“

Dok je životinja nijemo buljila u njega bijesnim jarko crvenim zjenama Vrabel razmišlja što mu je činiti. -Sigurno će ponovno napasti. U to uopće nije bilo sumnje.

-Najbolje je da ga ubijem, Da.To je jedini izlaz, jedino rješenje. 15

Dok su se tako gledali kao dva ravnopravna protivnika, Vrabel zamijeti razvaljanu sjenu mlade žene prišivenu za gležnjeve malenog stvora. -„Što? “- Mislio je da halucinira. -„Ne, nemoguće. Ovo je ludost. “ Ništa mu nije bilo jasno.

Ako ovakva životinja ima ljudsku sjenu, onda mora biti vrlo opasna. Do takvih zaključaka, vodile su ga već pomalo šizofrenične misli.

-Najbolje je da ubijem tu zvijer i njezinu sjenu. Fiksira džepni nožić u desnu ruku ljepljivom trakom s kartonske kutije koja mu se u žaru borbe prilijepila za rukav dolčevite.

Nasrne na malu zvijer, ali i zvijer vrati istom mjerom. Opet se popela na ramena i priljubila uz vrat. Kandžama se pričepila za platno dolčevite, a zubima zagrizla u meso vrata. I zvijer i Vrabel, ispuštali su neartikulirane krikove u presuđujućoj borbi. Vrabel se pokušava riješiti zvijeri udarajući tijelom o zidove, vrata i preostali namještaj, nespretno rukama tražeći njabolje mjesto za hvatanje stvora. Zvijer se spretno drži za dolčevitu i traži mjesto najžešće boli na vratu protivnika. Pri udarcu o zid zvijer je promijenila položaj tijela i objesila se oko vrata, grizući Vrabela za grkljan. To ga je strašno razbijesnilo i lijevom rukom hvata zvijer za krzno na leđima te udara njome o kuhinjski štednjak po nekoliko puta. Zvijer se otima, ali polagano slabi. Vrabel nagrađen oduševljenjem pozitivnim ishodom borbe, zauzdava zvijer, izvija ju na leđa i pritiska nož na vrat. Poraženi zerdav stenje, sunča zube na bljesku Vrabelovih očiju i prednjim nožicama gura nož od vrata. Vrabel nemilosrdno reže vrat zvijeri uz prigodne komentare istisnute kroz zube.

-„Prokletinja. Dovoljno si me namučila. Evo ti sad!“ Osjeća zadovoljstvo u vještini i psihologiji lova na tu sitnu, ali opaku zvijer. Zvijer se ugušila u vlastitoj krvi. Konačno oštricom noža i prolivenom krvi koja se slijevala po utorima metalnih oplata strujnog štednjaka, Vrabel je prevladao strah od životinja i životinjskih leševa. Osjećao se kao onaj pas iz njegovog djetinjstva koji je trijumfalno raskrvario protivnika i krvavim očnjakom izvojevao pobjedu. No jedan problem rađa drugi problem. -Što da sad radim s ovom lešinom? Da je bacim u WC školjku? Ne. Prevelika je za WC školjku. Možda da je izrežem na komadiće?

Usmjeravao je nož kao da će početi sakatiti tijelo i iskidati ga na komadiće, ali ipak odustaje. Počeo se pribojavati svojih misli i samoga sebe. Nije mogao prepoznati sjenu svoje potisnute ličnosti. Imao je osjećaj da je netko drugi, a ne on, usamljeni srednjovječni novinar. Na vratima se začuje kucanje i poznati glas susjede Marićke. -„Susjed....susjed! Jeste li u redu? Čula sam nekakvu buku... Susjed!“.

-O prokleta Marićka. Pomisli. Uvijek gura nos tamo gdje joj nije mjesto. Što ću sad. Kako je luda zvat će policiju ukoliko ugleda krv. Znao je da je susjeda Marićka vrlo pobožna žena s osjetljivom maštom i da bi je svaki prizor razbacanog pokućstva i prolivene krvi životinjice, mogao preneraziti i dovesti do poduzimanja za njega štetnih mjera predostrožnosti. -Najbolje je da otvorim vrata i otpravim je nekako kući. Zaklanog zerdava umota u jastučnicu i baci pod krevet. Brzo u sivi baloner otre ruke, nož stavi u džep i odškrine vrata.Na njegovo iznenađenje susjeda Marićka nije bila onakva kakvom ju je poznavao. Znatno se promijenila. Dok mu je postavljala konvencionalna pitanja kojima se prikriva bolesna ljudska znatiželja poput -„Što se dogodilo, jeste li dobro?“, Vrabel uoči da Marićka ne nosi naočale da joj je čelo ispeglano, nos kukastiji, i donja čeljust izbočenija nego inače.

-Pobogu Marićka izgleda kao Dante Alighieri. Samo joj nedostaje lovorov vijenac oko glave. Ovo postaje sve luđe i previše za jedan dan. Tko zna kroz kakav pakao prolazim. Kalkulira i traži najadekvatniji izgovor kojim će se zadovoljiti obje strane. Prekine njezino blebetanje. 16

-„Susjeda. Susjeda sve je u redu. Ne morate brinuti. Samo sam malo rastresen. Pišem novu kolumnu pa mi treba dovoljno prostora i monologa. Imam problema s koncentracijom pa mi treba neka promjena u pristupu.“ Jako se dobro snašao bez obzira na sve. Susjeda Marićka opet počinje po svome.

-„Ali susjed mislila sam da su došli provalnici, da su vas napali. To je tako bubnjalo i lupalo... Nije valjda da su vas uzeli za taoca da vam prijete i da su vas prisilili da me što prije otpravite... Susjed!?“ Vrabel gubi strpljenje, ali se suzdržava.

-„Susjeda cijenim to što brinete toliko o meni. Nekad vas smatram drugom majkom. Sve je u redu. Uvjeravam vas da je sve u redu. Ako će ičega biti vas ću prvu zvati.“

Susjeda se na te riječi odobrovolji, a Vrabel odahne. Još jednom se zahvali susjedi na brizi i intervenciji te zatvori vrata. Kroz špijunku je gledao kako se susjeda vraća u svoj stan. Okrene se prema krevetu s planom za uklanjanje zerdava. -Bacit ću te u kontejner. Tako nitko neće znati što se dogodilo. Brzo ode do kreveta, podigne zerdava umotanog u bijelu jastučnicu preko koje je probila krv i namjeri se prema vratima. Radi sigurnosti još jedanput pogleda kroz špijunku. -Dobro je. Nema nikoga. Želi otvoriti vrata, a onda se predomisli.

-Možda bolje da sve to skupa stavim u aktovku. Zbog dodatne sigurnosti i znatiželjnih pogleda s ulice, odluči smjestiti mrtvog zerdava u crnu poslovnu aktovku. Nagura ga s jastučnicom i uputi se prema rješenju problema. Otvorivši vrata, nađe se u mračnom hodniku. Barem je tako mislio. Napravivši nekoliko koraka po mraku osjeti sviježi povjetarac i zamijeti snježno bijelilo na dnu hodnika. -Ne sjećam se da je hodnik bijel osim ako ga nisu nedavno okrečili. Nije se previše time zamarao jer je imao prioritetnijih problema. Želeći se što prije riješiti trupla zerdava da životinja ne okrvari unutrašnjost aktovke, pohita prema tom bijelom sviježe „okrečenom“ proplanku hodnika.

Unatoč svim događajima koji su ga zadesili u proteklih nekoliko sati, nije se ni nadao da će se bijeli proplanak hodnika preobraziti u snježnu borovu šumu. Kako se približavao dnu hodnika, sve više ga je štipao mraz po licu i rukama. Tresao se od neobjašnjivog propuha u hodniku. Po vunenim resicama crne dolčevite, nakupljalo se inje stvarajući bijele kristalne ukrase. Nije se osvrtao za sobom, ali je ogledavao zidove mračnog hodnika koji su se svakim korakom sve više udaljavali. Na trenutak zastane i ruku ispruži u mrak ne bi li se uvjerio da zidova više nema. Sve ono što je nekada poznavao kao uski prolaz hodnika, sada je iščeznulo. Uhvatila ga nekakva grozničava tjeskoba. U želucu je osjećao nervozu i mučninu. Slutio je da se još uvijek nalazi u hipnozi, fikciji, fatamorgani. Više nije mogao razlikovati javu do sna. Nije bio siguran sanja li ili u polusvijesti glavinja hodnikom. Sve je djelovalo savršeno stvarno poput ledenog povjetarca, a opet nekako previše napuhano da bi bilo stvarno. Svi ti naoko nestvarni događaji bili su itekako stvarni. Previše je sumnjao u sebe i svoj zdravi razum. Zapravo previše je sumjao u sve na svijetu. Nije imao povjerenje ni u koga, a ponajmanje u sebe. Samom sebi, bio je najveći neprijatelj i opasnost. U svom tom nepovjerenju ponese ga čudna misao. -Jedinino razumno objašnjenje za sve ovo što se dogodilo jest da sam u dubokoj komi i moj mozak stvara niz različitih privida ne bi li me tako održao na životu. Možda me udario automobil na putu kući pa je sve ovo bio samo plod moje mašte. Zaključan sam unutar vlastitog uma. Zato se nisam ni jasno sjećao kako sam uopće stigao do praga stana. Koliko god se trudio uspostaviti kakvo-takvo logično objašnjenje svoje situacije, nije ni sanjao koliko se nelogičnosti krije u delikatnim pojavama i iskustvima koja upravo čekaju na njega. Bjelina hodnika zaslijepila ga je toliko jako da je imao osjećaj kako propada iako nije stvarno propadao. Našao se u snježnoj borovoj šumi kako u ruci čvrsto stišće crnu aktovku. Tresao se od zime i zaprepaštenja.

-Opet neka prokleta iluzija. Ponovno sam zatočen u kavezu. Pomisli kako bi bilo bolje da je ostao u svojem stanu zatočen unutar četiri zida, a ne ponovno lutati nekim nepoznatim predjelima.

Pred njim se prostirala rijetka borova šuma kojoj nije bilo moguće nazrijeti kraja. Drveće je bilo porazbacano po snijegu bez nekakvog pravilnog razmaka ili rasporeda. Poneki borovi bi ukrštavali visoke vrhove i prkosili jedno drugome. Najviše ga je zaokupilo to što je sve drveće bilo ukošeno u kut od nekih četerdeset dva stupnja prema njegovom intuitivnom izračunu. Isto tako zaprepastila ga je činjenica da svaki bor ove šume kojeg je mogao obuhvatiti vidnim poljem ima svoju sjenu. Svaki bor ima jasnu crnu sjenu koja se prostirala po bijelom snježnom pokrovu, iako nije bilo sunca već samo naoblačeno i nakrivljeno nebo. -Zaista interesantan prizor. Još samo da sretnem medvijeda ili špiljskog lava. Još samo to nedostaje. Pomisli da ga izdaje zdrava pamet. U daljini iza sebe začuje tupkanje, korake, kao da netko trči. U afektu okrene glavu i pogleda preko ramena ne bi li jasnije utvrdio izvor tog zvuka. No tek što je okrenuo glavu ljudska pojava s Danteovim koščatim lice u kukuljici i habitu prošaranim crno-bijelim rombovima, silovito iščupa mu aktovku iz ruke i nastavi trčati po snijegu. Istovremeno zbunjen i iznenađen potrči za Danteovim likom ispuštajući glasove koji su u tom trenutku trebali smanjiti napetost živčanih spona. - „Hejjj! Čekaj malo. Neću ti ništa. Samo želim razgovarati. Tko si ti!? Vidio sam te već jedanput! Čekaj.“ Trudio se biti korak u korak s Danteovim likom no propadanje kroz snijeg, usporavalo je svaki takav pokušaj.

Biće s Danteovim obličjem zastajkuje svaki puta kada Vrabel propada u snijeg i smije se vrlo glasno. Vrabel bijesan i u istom trenutku očajan, nemoćno tetura po snijegu i gleda iscerenu koščatu grimasu Danteovog lica kako ga provocira. Trudi se svim snagama dostići protivnika, ali bez previše uspijeha. Izdaje ga kondicija i snaga. Zadihan i umoran, nasloni se uz ukošeno borovo deblo i gleda u sjenu drugog bora. Diše vrlo teško i zamorno. Proklinje trenutak kada je uopće izišao iz stana i upustio se u ovo beznadno lutanje i utrkivanje. Lice i dlanovi pocrvenili su od tolikog valjanja i oranja po snijegu. Opet je mrzio samoga sebe, svoju nepsosobnost da išta dobro učini. Nepodnošljivo dobacuje svako malo samome sebi. -„Uh! Prokleti glupi cmizdravče. Nisi ni za što! Samo znaš cmizdriti i jadikovati.“

Njegovo iritantno samosažaljevanje probudi hladan i vlažan udaraca u snježne grude ravno u lice. Od udarca, prevrne se na snijeg. Ubrzo slijedi i drugi i treći snježni projektil popraćen gromoglasnim smijehom. Ugleda kako mu se onda crno-bijela nakaza smije. To ga užasno razljuti i dade dodatne snage. Pridigne se i ponovno žestoko potrči za njim. U trku svako malo stizale su snježne grude koje je koliko-toliko uspješno izbjegavao. Danteova crno-bijela pojava bila je užasno brza. Vrabel se prisjeti povijesno poznate utrke zeca i kornjače. On je ta kornjača koja nikako da dostigne zeca; on je taj oklopljeni stvor kojem oklop ograničava brzinu pokreta. Danteova prikaza, sve više i više uzmiče i naposlijetkuj nestaje u daljini, a Vrabel usporava i usporava, sve dok se ne sruši na snijeg. -Koga vraga uopće trčim? Još ću uhvatiti upalu pluća. O, kako sam glup. Primirivši se ležeći na snijegu kao na kakvoj osunčanoj livadi punoj mirisnog cvijeća, uoči da jedna borova sjena pomakla.

To ga uznemiri pa se pridigne u sjedeći položaj. Zamijeti da se i druga borova sjena na kojoj je maloprije ležao, pomakla i uskovitlala. Podigavši pogled, uoči borove grane s iglicama kako mu se sve više približavaju. Pomakne se malo dalje i tik do njega izvijeni bor udari u snijeg. Udar bora kao eksplozija bombe, baci ga poput beživotnog tijela nekoliko metara dalje u snijeg. U panici i strahu za vlastiti život iskapa se iz snijega i uspravlja na noge, spreman za bježanje. Ispred njega, borovi se izvijaju kao hobotničini krakovi, vitlaju zrakom i obrušavaju se na snijeg. Ležeći na borovoj sjeni, nekako je aktivirao ovaj čudni mehanizam utjerivanja straha i lomljenja kostiju. Doticaj sa sjenom bio je prekidač torture. Podivljali borovi kao da više nisu bili od drveta nego od savitljive i elastične gume, kao živa bića koja love neku sićušnu životinjicu. Vrabel po prvi puta osjeti da je lovina. Taj osjećaj mu snažno prođe tijelom kao 18

trnci uslijed adrenalinskog udara. Savitljiva borova stabla bičevala su snijeg u svim smjerovima. Vrabel se upusti u trk. Pokušava izbjeći udarce bičeva, ali im neuspiješno uzmiče. Tek što je uspješno izbjegao jedan udarac bičem, zadesi ga drugi i baci dva metra u drugu stranu od smjera trčanja. Od tolikih udaraca diže se bijela prašina sipkog i suhog snijega. Vrabel je potpuno izgubljen, dezorijentiran. Osjeća se kao u kakvoj ratnoj snimci rovovskog rata koji je često znao gledati na televizoru.

Projektili i bombe padaju na sve strane, meci zuje oko glava vojnika. Vlada opći metež i zbrka. Svi se prepuštaju providnosti i sreći. Ne zna se tko je živ, a tko mrtav. Isto je i sada. Bičevi borova poput cilindara stapnog automobilskog motora naizmjenično udaraju i podižu bijelu prašinu visoko. Vrabel puže po snijegu, po rovovima koje su napravili borovi. Svako malo bič bora udari pokraj njega. Vrabel instinktinvo pokrije glavu rukama i prepušta se slučaju i vjerojatnosti. Nema pojma u kojem se smjeru kreće; samo besciljno puže i prati instinktivno kretanje tijela. Um i tijelo razdvojeni su. Dok tijelo traži utočište, um se bavi psihologijom i kalkulacijama. -Ne želim umrijeti. Zapravo želim umrijeti kao i svi ljudi, a li ne na ovakav način daleko od svijeta, od poznate sredine. Bojim se. Moram biti hrabar. Moram pronaći izlaz. Izlaz mora postojati. Moraaa!! Dobro, dobro. Stablo se obrušilo maloprije pored mene. Više neće udariti po istom mjestu. Neće grom u koprive.

U posljednjoj misli „Neće grom u koprive“ udarac igličastog biča zbaci Vrabela na sasvim drugu stranu šume, gdje nije bilo borova, samo panjevi i gdje koja mladica. -Spašen sam. Konačno sam spašen! Histerično se obraduje i naglas nasmije. -Napokon! Prestalo je bičevanje. Prašina s drugog kraja šume se slegla.

-Sad samo moram pronaći izlaz. Pomisli Vrabel u navali radosti. Više nije osjećao hladnoću i strah, samo snažnu želju za povratkom kući. Žarko je želio sjesti za svoj pisaći stol, prelistati dnevne novine, iskritizirati autore kolumni, popiti koju čašicu viskija. Možda ne baš viskija. Vjerovao je da je sva ta avantura upravo plod ispijenog viskija. Stajavši na snježnoj dini, osjećao se slobodno. I misli su bile slobodne i prozračne. -Sva ova fiktivna priviđenja, spodobe koje prijete mojem životu, konfekcijska je zakrpa mojoj vjeri u sebe i svoje sposobnosti. Više nije osjećao strah ni hladnoću. U utrobi, rascvala se topla nada i ugodan osjećaj zadovoljstva.

-Život je prekratak da bi se gubilo vrijeme na nepotrebno. Treba se usmjeriti na potrebno, na ono što mi ide od ruke i time se proslaviti i preobraziti u svrsishodnu egzistirajuću svijest. Sve što postoji, postoji poradi nekog cilja. Filozofirao je poput grčkog filozofa na pozornici svijeta u tih par lucidnih trenutaka. Retorika i dijalektika općenito, bile su mu jača strana. Osjećao se buntovnički. Na poslu se najčešće izdavao za buntovnika i protivnika sustava, a toliko je bilo očito da postojeći sustav i pravila želi samo nadomjestiti vlastitim pravilima. Nije on bio nikakav buntovnik. On je želio samo svijet podrediti svojem stegnu, svojoj volji kao i svaki cinični egoist. Filozofiranje ovakve vrste nije dugo trajalo.

Trgne ga otegnuti, prodoran krik ranjene životinje. Par metara do njega ispod snježne dine zamijeti lokvu krvi. Ukočen promatra dva štakora velika poput engleskih mastifa kako kolju i kidaju meso s odraslog mužjaka jelena. Divovski štakori su se linjali. Na sivoj koži tijela, gulila im se dlaka. Gdjekoji čuperak, stršao je kao dikobrazove bodlje, dok je sve ostalo olinjalo. Krv mu se sledila u žilama. Opet se prisjeti onog užasnog prizora iz djetinjstva u kojem su na ulici dva psa do smrti izmučila nekog psa lutalicu. Bilo je kao i ovdje sve puno krvi, lomljenja kostiju, kidanja kože. Opet je počeo gubiti hrabrost. Štakori su cvilili gosteći se polumrtvom životinjom. Jelen je posljednjim snagama zazivao pomoć. Štakori su zarili kandže u tijelo dok je topla krv liptala i slijevala se po snijegu. Dugim repovima nalik na pitone, stezali su omče oko jelenovog vrata želeći ga što prije umrtviti. Nestrpljivo su lizali krv s jelenjeg vrata, kidali meso s butina.

Vrabelu pozli i sadržaj svojeg želuca, izbaci na snijeg. Iz Vrabela procuri samo smeđa tekućina intenzivnog mirisa povezanog s jetkim mirisom želučanih sokova. Konačno, iscurio je sav viski iz želuca. 19

Zapazi kako ga jedan divovski štakor duže vrijeme promatra iz doline. Vrabel se pomakne i usporenim kretnjama pokušava odmaknuti s mjesta krvavog zločina. Znao je da prirodni lovci imaju vidno polje osjetljivo na pokrete. Pročitao je negdje da psi, divlje mačke, medvijedi i vukovi imaju prilagođeno vidno polje lovaca.

Kada se neki objekt pomakne, oni to zamijete u trenutku. Zato je i pokušavao izmaknuti krećući se vrlo polagano. No ovi degenerici, bili su osjetljiviji nego što je mislio. Ubrzo, uočio ga je i drugi štakor. Nasrnuli su na snježnu dinu. Verali su se uz snijeg vrlo uspješno, ostavljajući pod sobom tragove zakrvavljene sline. Vrabel se da u trk glavom bez obzira. Život mu je bio puno važniji od suočenja sa strahovima iz djetinjstva. Štakori su jako dobro napredovali. Gotovo su mu bili za petama. -Mogao bi se uzverati na neko stablo. No u ovom dijelu šume, sva stabla su bila posjećena. Loša ideja. Kako sam glup. Ovdje nema stabala. Docirao je samome sebi, davajući plućima zraka.

Štakori iako su dobro napredovali, svako malo, spoticali bi se o panjeve. To je Vrabelu davalo prednosti. Već drugi puta trči kao sumanut držeći vlastiti život u rukama, već drugi puta glumi lovinu. Osvrtao se za sobom i razveselio svaki puta kada bi jedan od štakora zapeo o panj. Osjeti trenutno olakšanje koje umah preraste u paniku.

Štakori su vozili utrku usklađeno što im je davalo prednosti nad lovinom. Nisu se razdvajali. Imali su jedinstvenu taktiku lova. Odabrali su taktiku ravnog puta koji je ujedno i najkraći put do lovine. Vrabelova snaga počinje postepeno opadati. Zvijeri su sve bliže i bliže. Vrabel gubi nadu da će preživjeti. Iscrpljeno tijelo se gasi. Zvijeri su ga gotovo uhvatile. U zadnji čas iz jednog snježnog humka iskoči bijela antropoidna ženka s podugačkim repom i četveronoške dostigne štakore. Sudari se s njima i svom impresivnom snagom krhkog i sitnog tijela zbaci ih u ledeni brijeg. Ošamućeni štakori , ostali su ležati pod snijegom. Stane pred Vrabela i strogo dobaci. -„Dođi. Ovo ih neće dugo zadržati. Idemo prema onoj drvenoj kolibi.“. I ispruži ruku tik pred Vrabelova nosa.

Koliba? Kakva pobogu koliba? Stalno trčim ovim smjerom i nisma je zamijetio!? Nedaleko od njih, koliba kao da se stvorila sama od sebe.

No nije bilo vremena za premišljanje, radilo se o pitanju života i smrti. Vrabel nije mogao vjerovati kako je takvo sitno dražesno biće od nekih šezdesetak kilograma prema njegovoj procjeni, tako moćno. Bijela ženka se osvrne za sobom, prime Vrabela za crnu dolčevitu i poteže ga prema kolibi. Vrabel kašlje, ne može doći do zraka. Stalno ponavlja. -„Ne mogu više. Dosta mi je. Ostavi me ovdje.“ Tako je govorio čovjek kojemu je sve odzlogrdilo, ali i čovjek željan pažnje ovako lijepuškastog bića. Bijela ženka ignorira njegove riječi i odlučno ga povlači za sobom. Vrabel se osjeća kao marioneta. Istovremeno bilo mu je neugodno, ali i drago.

Stigavši u kolibu, ažurna bijela ženka posjeda Vrabela u fotelju i pali vatru u kaminu. Nakon što se prostorija osvijetlila plamenom kamina Vrabel osjeti da je pogodan trenutak za postavljanje pitanja. No prije toga dobro promotri bijelu ženku. Bila je to metar šezdeset sedam visoka bljedunjava ženka srebrne kose vezane u riblju kost, čudesnih sivih mrlja nepravilnih oblika, obrubljenih blagonarančastim okvirima. Grudi su joj obavijene oker žutim grudnjakom, a bokovi okruženi povezom iste boje. Imala je i rep dugačak i tanahan kao u geparda. Najimpresivniji detalj na licu, bili su prćast nosić, duboko usađene crne oči širokih zjenica i veliki osmijeh šiljatih, i oštrih zubiju od uha do uha. Istovremeno u Vrabelu prevlada strah i i znatiželja. -„Imaš li ti uopće ime?“ . Bijela ženka odgovara vrlo kratko i osluškuje po kolibi. - „Imam.“ Vrabel uporno nastavlja.

-„Kako se zoveš?“. Osmjehnuvši se odgovori vrlo nježno i suptilno. -„Spirita.“ 20

-„Neobično ime.“ Prokomentira Vrabel. U nastavku doda.

-„Gdje se uopće nalazimo? Što se događa? Trebam odgovore!“ Bijela ženka imenom Spirita nasmije se Vrabelu u lice i kaže. -„To bi ti te meni trebao objasniti Otone.“. Preneražen Vrabel iskoči iz fotelje i približi se kaminu.

- „Ja tebi? Pa kako... Ne znam uopće gdje se nalazim. Kako da ti odgovorim na ikakvo pitanje. Nadao sam se da ćeš mi dati neke odgovore. Zašto si me uopće spasila?“. Spirita se približi Vrabelu i uhvativši ga za rame opet nježno izusti.

-„Zato jer ja sam dio tebe, a ti dio mene.“. Druguruku stavi mu na prsa, osjećajući pod njom bubnjanje bila. -„Kako dio mene? Što to t-o u-o-pće znači?“ Drhtavim glasom upita Vrabel.

Ovo natezanje mu je bilo gnusnije nego iskustvo kada su ga ganjali divovski štakori ili kada su borovi mlatili po snijegu.

-„Jesi li ikad čuo da svaki čovjek ima bijelu i crnu sreću.“ Heuristički vješto, Spirita odluči voditi zbunjenog Vrabela.

-„Jesam?!“ Odgovori kratko i nesigurno. Spirita ga podraga po licu te nastavi držeći se metode. „Kao što postoji crna i bijela sreća, postoji i crna i bijela sjena. Svaki je čovjek ima. Inače oslobodio si me. Zato sam tu, zato te štitim.“ -„Oslobodio? Pa kada, kako?“. Ništa mu nije bilo jasno.

Um je postao kotao bućkuriša. Spirita vidjevši da je izvan sebe, nasloni glavu na njegovo rame kako bi ga primirila.

-„Onaj zerdav koji te napao tamo u stanu, to sam bila ja. Ubivši tu životinjicu, ti si me oslobodio.“ Vrabel pod ugodnim micanjem Spiritne čeljusti po njegovom ramenu dok je govorila, razbistri um. -„Znači taj opaki zerdav, koji me svega izgrizao po vratu si bila ti. Dakle ja imam bijelu sjenu. A tko je onaj koji mi je ukrao aktovku?“ Riječi je izgovarao redosljedom kojim mu ih je bujica nesređenih misli nanosila na jezik. Spirita se nasmije i pogleda ga u oči vrlo intimno.

-„Sve u svoje vrijeme. Sve će ti biti jasno kada za to dođe vrijeme. Ne brini se.“. Vrabel ne mareći za riječi utjehe nastavlja po svojem.

-„Ti si moja bijela sjena, a gdje je crna sjena? Kada ću nju upoznati? Što je s njom?“. Spirita ga obgrli i poljubi u usta te reče strogo fiksirajući pogled u njega. - „Tvoja sjena dijeli se na tri dijela.“. Vrabelu je godila pažnja i nježnost bijele ženke koju godinama nije osjetio, zapravo nikad. Nikad nije bio ni u kakvoj vezi, ni sa kakvom ženom. Prema njegovoj filozofiji samačkog života, nikad se nije dao poraziti ni od kakve žene. Sve su žene sirene. Fatalne sirene koje odvuku muškarca na dno u smrt. Tako da su mu ovi nježni trenuci itekako bili važni i vrijedni, gotovo raritetni. Promatrao ju je pod titravim svijetlom kamina. Bila je tako lijepa i privlačna. Vrabel se nije mogao oduprijeti. Srce je bilo jače od razuma. Na trenutak se zaljubi u svoju sjenu, bijelu sjenu. Spirita zamijeti da je Vrabel dovoljno raspoložen za istinu o njegovoj sjeni.

-„Ti si stvorio dva dijela crne sjene i jedan dio bijele sjene. Ta tri dijela su zajedno povezana. Oni su rod. Bijeli dio sam ja, a dva crna dijela su oni štakori od maloprije.“ Vrabel se naglo istrne iz Spiritina zagrljaja. -„Štakori?! Ali željeli su me ubiti?! Tko ih je poslao uopće?!“. Spirita mu se ponovno približi u namjeri da ga primiri i obujmi repom lijevu ruku koja se trzala od nervoze. -„Ne nitko te nije htio ubiti. Samome sebi si htio naštetiti, podsvijesno se kazniti. Cijela ova fikcija, samo je nedostatak tvojeg samopouzdanja, osjećaj manje vrijednosti, bojažljivost, osvetoljubivost prema samo21

me sebi. Ti neprestano kritiziraš samoga sebe, sklon si samosažalijevanju, mrziš sebe. Ne možeš prihvatiti sebe onakvog kakav doista jesi.“ U tim je riječima bilo mnogo istine. Vrabel je kao ošamućen, zarobljenog pogleda u jednu točku na podu, slušao poznatu propovijed koju je davno potisnuo u sebe. Propovijed je iznjedrila iz njega preko Spiritinih usta. Prisjetio se svake riječi zatočene u kavez svoje podsvijesti. Ponavljao ih je potiho u sebi kao istočnjačku mantru. Opuštao ga je nježni i ugodni Spiritin glas i dobronamjerni zagrljaji. -„Dugačak je popis osobina koje doživljavamo kao negativne...“. Nastavila je jednakim tempom i umirujućom bojom glasa.

-„...prepoznajemo ih u drugima, kritiziramo te druge, a sami ih ne želimo vidjeti kod sebe. No, htjeli mi to priznati ili ne, svatko od nas ima neku nepoželjnu karakteristiku, crtu koja nije prihvatljiva bilo okolini, bilo nama samima, a najčešće oboje, zbog čega je uglavnom nastojimo potisnuti i prikriti. Sve se to ponekad uvuće u nas same i počinje nas grickati poput štakora.“ Iz ekstaze Vrabel padne u depresivno raspoloženje. Odgurne Spiritu od sebe. -„Ti prokleti štakori, moj su umet duše, jel’ da? Oni su me napali zato jer....“ Prekine ga.

-„...zato jer si ti to tako želio! Nahrupili su na tebe živinski onog trenutka kad si se ponovno počeo samosažalijevati i osuđivati. Zar ne razumiješ? Ja sam te napala jer si ti to tako htio. Ja sam te izgrizla po vratu, jer si me natjerao na to.“ U tonu njezinog glasa, nazire se pomalo i ljutnja. Vrabel šuti i srami se.

-„ Pogledaj da na vratu nemaš nikakvih ozljeda.“ Vrabel gurne ruku pod kragnu dolčevite i stvarno zamijeti da nema nikakvih rana. Kao da ih uopće nije ni bilo. Sve je umislio. Spirita ga prime za ramena i protrese. Vrabel osjeti njezin stisak. Povisila je ton.

-„Vidiš! Ti si me pozvao. Htio si da te spasim. Htio si da te izvučem od neprestanog osuđivanja. Moraš oprostiti samome sebi što si čovjek; moraš si oprostiti svoje nesavršenosti i krenuti preko toga.“

Govor je bio vrlo motivirajuć i plodan. No Vrabel se nekako smrkne i u hipu postane mračan. Lice se steglo u grč, a oči bljesnule kao u predatora. Oton Vrabel ponovno je postao onaj stari mrgud nezadovoljan i pretjerano samokritičan. Spirita je nijemo stajala i promatrala. Vrabel, iako je znao da su sve te riječi istina i da misli upravo jednako kao i Spirita, nije mogao to prihvatiti, suočiti se s bolnom istinom. Iz džepa je izvukao srebrni džepni sat, sjeo u fotelju, otvorio poklopac sata i u tišini ga promatrao. Spirita se uznemirila. Nešto je predosjetila, nešto strašno. Približila se vratima i promatrala kroz pukotinu snijeg. Vani nije bilo ničega, samo bijeli snijeg i panjevi posjećene borove šume. Nigdje nikoga; potpuna tišina. Čuje se samo pucketanje vatre u kaminu. Ta sablasna tišina nije dugo potrajala. Jedan od onih divovskih štakora probije zid i uleti u prostoriju. Iverje je letjelo na sve strane, a štakor se otresao kao pokisli pas. Na sve strane su letjeli komadići drva i olinjala dlaka s dijelićima kože. Izgledao je zapanjujuće dvostruko veći nego prije. Vrabel protrne u fotelji, a Spirita brže-bolje skoči do njega u namjeri da ga zaštiti. Divljačkim kretnjama okretao se po prostoriji. Iz ustiju mu je kapala bijela pjena kao kod bjesnila. Spirita se okomi na njega, želeći mu odvratiti pažnju i spasiti Vrabela, ali je štakor neočekivane snage baci u zid. U nadi da će pobjeći s ovog užasnog mjesta, Vrabel se spotakne preko debelog štakorovog repa. Štakor se razjapljenih čeljusti okomi na Spiritu. Spirita vrlo vješto podiže drugu fotelju i ugura je štakoru među čeljusti. Dok je tako održavala distancu između štakora i sebe, Vrabel ustaje pogledom uprtim u štakorovu stražnjicu. Rep i stražnjica, počele su se povlačiti u sebe i izvrtati. Vrabel je preneraženo gledao taj prizor od kojeg ga je obuzela mučnina i gađenje. Spirita je vikala. - „Otone bježi!! U kaminu je prolaz.“

Vrabel sumnjičavo pogleda kamin. -Da vraga prolaz. U kaminu gori vatra. Spirita i dalje dovikuje. -„Kog vraga čekaš!? Idi...“

Za vrijeme nećkanja na stražnjici štakora, formira se još jedna glava. Novonastala glava izdulji vrat i krene prema vrabelu razjapljenih čeljusti. Dva štakora sada su postali jedan golemi štakor s dvije glave na dva kraja. Vrabel je uzmicao, i uzmicao, sve dok se nije spotaknuo o komadić daske. Padne na pod, pokuša se odrivati rukama i nogama, ali ne može. Pod je bio klizav zbog otopljenog snijega. Štakorska glava dođe tik do njega. Vrabel zaštitnički oformi štit rukama iznad glave i čeka škripac štakorovih čeljusti. Na iznenađenje štakor ga je samo onjušio i okrenuo se u drugom smjeru prema Spiriti koja se jedva nosila s jednim štakorskim čeljustima. Vrabel u tom hipu ugleda iznad kamina pušku, sačmaricu. Naglo ustane i potrči do kamina, skine sačmaricu s kuke i uperi u štakora. Dobro nacilja i spremi se za pucanj. Spirita nešto viče, ali Vrabel ne čuje zbog štakorovog stenjanja i cviljenja. Čuo je samo

-„...osloboditi...“ i ništa više. Zapuca. Ispali i drugi metak. Štakorska pojava zajeca, demonski krikne dvostrukim glasom s obje glave istovremeno. Životinja pada i u posljednjim trenucima života, grčevito se bori i baca na sve strane uz užasan vrisak. Spirita se oslobodi i potrči prema Vrabelu. Prima ga za ruku srdito i vikne nešto kao: -„Zašto si to učinio?!“ Vrabel zatravljen tom izjavom gleda u nju.

-„Htio sam te samo spasiti.“. Spirita mu oduzima pušku bacajući je na pod. Neočekivano i srdito gurne Vrabela u kamin.

Vrabel zajeca kao da ga kolju. Plamen vatre se rasplamsava. Vrabel umisli da gori, da ga vatra golica i proždire. -Viče „Gorim!! Upomoć! Gorim!“ No vatra nije bila stvarna. Samo iluzija, ništa više.

Ponovno se nađe u svom stanu umotan u bijelu plahtu valjajući se po podu još uvijek pod utjecajem vatrene iluzije. Ovaj puta privede ga k sebi nenadani šamar. Teška ruka ostavi crveni trag na njegovu licu. Bio je to trag bijele sjene, Spirite, vrlo ljute i neugodne. Vrabel sjeda na krevet dlanom pridržavajući užareni obraz. -„Što se dogodilo?“Upita sav zabrinut. Spirita ironično ponovi rečenicu.

- „Što se dogodilo pitaš ti sebični, ambivalentni gade!?“. Zbunjen Vrabel dobaci. -„Što ti je? Zašto se tako ponašaš? Pa sad smo na sigurnom.“

Spirita stane nasuprot njega i stade mu bacati u lice vrlo grube riječi. Obraćala mu se s visoka grdeći njegov karakter. Vrabel se osjećao kao osuđenik pred izricanjem presude. Prijetećim gestikuliranjem ruku ispaljuje rafal riječi.

-„Oslobodio si ih! Oslobodio si dva dijela crne sjene. Lijepo sam ti rekla ne pucaj oslobodit ćeš ih! Ali ti ništa. Samo si pucao.“

Vrabel dobaci u svoju obranu. „Želio sam samo spasiti tebe.“ Spirita nastavlja u navali bijesa. -„Spasiti mene? Ti si poželio da umrem. Ti si me želio ubiti. Ona zvijer je nasrnula na mene jer si joj ti tako rekao. Tebe nije ni ogrebla.“ Bojao se podići pogled s poda pa promrljam nešto u bradu.

-„Pa i na mene je nasrnula zvijer.“. „Ne nije!“ Odgovara srdito. Znao je da je kriv, ali nije mogao naći pravovaljane argumente za opravdanje.

-„Štakor te samo onjušio i shvatio tvoje namjere. Dok sam govorila istinu o tebi, poželio si da sam umrem, da nestane i taj posljednji komadićak bijele sjenke nade koji ti rasvjetljava put jer nisi mogao podnijeti istinu. Ti jednostavno želiš biti takav samokritičan idiot sklon osuđivati samog sebe. Živiš tako već dovoljno dugo da se bojiš izaći iz tog oklopa. To je tvoj život. To je postalo dio tebe, to je jače od tebe. Ja sam porušila tvoj postojeći svijet. Želio si sve vratit na staro i mene eliminirati. Nisi se mogao odlučiti. U tebi vrije borba.“ Spirita je bila užasno uzrujana. Vrabel je odluči primiriti iako mu baš nije išlo sa zagrljajima i socijalnim odnosima. Ustane i polagano se primiče Spiriti s namjerom da je umiri. Spirita prestane govoriti i brizne u plač. Vrabel je čvrsto stisne k sebi. S glavom oslonjenom u Vrabelova njedra, Spirita kroz suze govori.

-„Nećkao si se. Nisi znao kako postupiti. Želio si da te oslobodim , a opet bojao si se. Nisi imao hrabrosti priznati to sebi. Zato si uzeo pušku i u posljednji čas me spasio ubivši dvoglavu štakorsku zvijer. Otone!“ Odmakne se od njega i zagleda mu se u oči kao dugogodišnja ljubavnica. -„Otone ti želiš promjenu, ali nemaš hrabrosti.“

-Da. Nesposoban sam. Istina. Nisam ni za što. Da mogu bilo što promijeniti, napisao bih dobar roman, a ne one splačine samosažaljevanja i osuđivanja zbog kojih me glavni urednik toliko grdio. Spirita predosjeti njegove misli i kaže izenađujuću rečenicu.

-„Zašto se toliko mučiš nečim za što jednostavno nisi? Zašto si nanosiš toliku bol ponižavanjem vlastitog dostojanstva, osuđivanjem i blaćenjem svojih vrijednosti? Angažiraj se i trudi u onome što ti najbolje ide. Jedino tako ćeš biti zadovoljan. Ti si najbolji kolumnist i novinar. Ne zaboravi to.“ Podraga ga po zatiljku. Vrabel se začudi i osjeti nelagodu. Brže bolje postavi pitanje.

-„A što je s onim da sam oslobodio dva dijela crne sjene?“. Spirita promijeni raspoloženje. Sjetan, Vrabel sjedne ponovno na krevet. Spirita mu neumorno razjašnjava njegovu situaciju.

-„Nažalost, sjena može uzrokovati čitav niz ozbiljnih problema: razarati odnose, izazvati malodušnost, umanjiti osjećaj vlastite vrijednosti, sprječavati ostvarenje ciljeva, kočiti osobni razvoj i na razne druge načine nepovoljno utjecati na čovjekov život. Ti si sad oslobodio sav svoj mrak.“ Vrabel se ubaci.

-„Misliš onda dok sam ustrijelio štakora?“ Spirita se pravi da to nije čula. Prođe preko toga ravnodušno.

-„Sve što se potiskuje i negira često izađe na površinu u vrlo nezgodnom trenutku kao onaj trenutak kada si se nećkao što napraviti. Ostaviti me živu ili me u najgorem slučaju eliminirati. I kad se to najmanje očekuje, ono što se ne prihvaća kao dio vlastite osobnosti u konačnici nad njom počinje preuzimati kontrolu. Moraš se oduprijeti. Moraš me slušati. Ona dva dijela crne sjene skoro su preuzeli kontrolu nad tobom, ali nisu bili dovoljno jaki. Sada kada si ih oslobodio poušati će ponovno i ponovno preuzimati kontrolu.“ Vrabela oblije hladan znoj i srcem mu prođe meandar pomiješanih emocija. Padne na koljena i obrgli Spiritu. Po prvi puta u ovih četerdeset godina života iskreno i bez ustručavanja brizne u plač. Spirita ga tješi kao majka dragajući ga po kosi i ljubeći mu tjeme. Vrabel je pogleda u oči i obeća. -„Od sada ću te stalno slušati. Reci mi! Reci... što moram učiniti!?“. Vapaji u imperativnom obliku ganu Spiritu. Poljubi ga u čelo i s blagim smiješkom šapne. -„Moraš se suočiti s njima inače će te zauvijek progoniti i osuđivati. Moramo krenuti dalje.“ Znatiželjno upita. -„Kamo moja bijela dušo?“. Spirita pokaže na vrata od stana.

-„Tamo vidiš. Do sada si se utapao u jezeru vlastite malodušnosti i nazebao u potiskivanju osjećaja. Gonile su te i mučile utvare osude i umanjenja vrijednosti. Moraš proći kroz sušu i pustinju da bi razbistrio svoje osjećaje te pročistiti zlato svojih kvaliteta i vrijednosti u vatri. Tek tada ćeš biti slobodan. “ Vrabel uživajući toplinu zagrljaja i meki govor bijele sjene upita.

-„A kak ću to uspjeti?“ Spirita samouvjereno i majčinski utješno odgovori. „Ja ću biti s tobom. Više te neću napuštati. Mi smo sada jedno.“. Uspravi Vrabela, primi ga za ruku i dovede do vratiju stana.

-„Moramo ići dalje .“ Vrabel se uskomeša od nesigurrnosti. Spirita stavi njegov dlan na kvaku i stisne mu ruku. Vrabel je pogleda kao uplašeno dijete pred kojim je suočavanje s najgorim strahovima i noćnim morama. Spirita mu se osmjehne dobronamjerno. 24

-„Ne boj se. Ja sam s tobom.“ Vrabelu nikad nitko nije tako tepao i nježno ga ohrabrivao kao sada Spirita. Poželi da ovaj trenutak traje vječno. Osjetio je neku poletnu snagu, neki nemir, želju za avanturom i promjenom. Odlučio je okrenuti kvaku, otvoriti vrata, i suočiti se.

Uljuljkan u majčinsko nježno Spiritino tepanje, nije ni slutio da se s druge strane vratiju nalazi zla kob. Nije se ni snašao, a već ga je dočekao tup udarac u trbuh. Pao je na pod grleći pijesak tog novog nepoznatog podneblja. Nije mogao doći do zraka. Utroba mu se grčila od boli, a u ušima odzvanjao vrisak mlade, bijele ženke koju otimlju dvojica pougljenjelih antropoida snažne muskulature i tustih, dugačkih repova. Htjeli su ugušiti mladu bijelu sjenu, stežući joj ruke oko vrata. Pokušavali su prigušiti njezin vrisak i prekinuti dovod zraka. Vrabel pruža ruku prema njima, ali ne mogaše izustiti ni jedne jedine riječi. Još uvijek je u boli ležao na pijesku. Spirita se otimala od čeljusti smrti i polagano osjećala kako joj ponestaje snage. Nemilosrdna crna bezlična bića snježnobijelog šiljatog osmijeha od uha do uha, snažnih ruku i torza, gušili su u njoj svaku trunku života. Vrabela prožme užasan osjećaj gubitka. Nije mogao dopustiti da izgubi to nježno i suptilno biće koje ga toliko voli i cijeni. Nekako je ustao i svom snagom tijela, zabije se u crnu smrtonosnu pojavu. Spirita pada na jednu stranu, Vrabel na drugu, a dvojica crnih pojava, otkotrljaju se po pijesku. Vrabel brže bolje dotrči do Spirite, podigne joj glavu i stade pregledavati po tijelu da li je ranjena. -„Jesi dobro?“. Ne mareći za sebe, Spirita uputi kobne riječi Vrabelu. -„To su oni. To su oni koje si oslobodio, one dvije crne sjene.“

Dva pougljenjela užasa bez očiju i nosa, smjelo stanu pred Vrabela i Spiritu i rastegnu zubati smiješak. Vrabel protrne od užasa. Nije mu toliko bila užasavajuća pojava te dvojice koliko okolina u kojoj se našao.

Boravio je u pustinji, prostranoj kao Sahara. Nije joj bilo moguće vidjeti kraja. Pijesak dokle pogled seže, a u pješčanim dinama, ovijeni nasumično porazbacani divovski mramorni stupovi nakrivljeni u jednu stranu. Sličan prizor kao s borovom šumom samo što su umjesto borova iz tla stršali visoki mramorni obelisci. Svaki od nakrivljenih stupova, imao je svoju sjenu, jedinstvenu, tamnu i gustu sjenu koja se prostirala po pješčanom pokrivaču. Vrabel i sretna družina, bili su zatočeni u novoj klepsidri, u novom svijetu nemogućeg i mogućeg. Vrabel pomogne ustati Spiriti i zaštitnički stane pred nju. Odlučio je konačno učiniti nešto za nju, boriti se za svoju bijelu sjenu, jedini tračak spasa u kojem je vidio izlaz iz tmurne i bezdušne pustinje života. Spirita ga dotakne rukom kao da mu daje znak da je sve u redu. Dvije crne sjene, mirno su stajale i sablasno promatrale njih dvoje. Iako nisu imali očiju, Vrabel je osjetio njihov jasno fiksiran pogled na svom tijelu. Obuzme ga ljutnja i snažna želja za osvetom. U navali ljutnje zaleti se u dva crna stvora i na iznenađenje propadne kroz njih kao kroz maglicu. Opet zabode tijelo u pijesak. Stvorovi se okrenu za njim i iskese lica u provokativan osmijeh. -Što za vraga...? Vrabel nije mogao vjerovati. Nadao se da će ih srušiti kao čunjeve. Nije ih uspio srušiti na pod. Oni nisu tu poradi njega, da naude njemu, nego Spiriti, posljednjoj luci spasa. Crne sjene nasrnuna Spiritu. Spirita se brani, stenje, odbija ih na sve moguće načine, a ti nemilosrdni gadovi, zarili su čeljusti u njenu meku i mliječno bijelu kožu. Spirita pati i očajnički stenje. Vrabelu nahrupi bujica suza. Bio je bespomoćan, razoružan, potpuno imobiliziran. Predbacivao si je. -Ja to činim. Ja joj nanosim bol. Ne znam kako prestati, kako spriječiti, kako...

Nije našao snažnu želju i htijenje kojim bi obuzdao crne stvorove. Nije mu preostalo ništa drugo nego da iskoristi ruke i noge kao oružje. Zaleti se na crnu sjenu i obujmi je rukama oko vrata što je snažnije mogao. Stezao ju je toliko jako da je počela kašljati i gušiti se. To zamijeti druga crna sjena i priteče prvoj u pomoć. Zarije kandže u Vrabelova rebra. Vrabel krikne toliko jako da je glas pomaknuo sva zrnca pijeska. Nije popuštao, nije mogao dozvoliti da povrijede Spiritu. Teškom mukom izdvoji riječi Spiriti. -„Bježi, potraži izlaz. Ja ću ih zadržati!“ No Spiriti nije palo na pamet napustiti Vrabela. U kobnom zagrljaju s crnim sjenama, Vrabel po prvi puta snažno osjeti mračnu stranu osobnosti koje se tako dugo sramio i u nedostatku hrabrosti ignorirao. 25

Veću bol nanosio mu je taj osjećaj nego kandže zarinute u rebra. Spirita odvoji dovoljno snage da rukom probije tijelo crne sjene koja je držala Vrabela. Sjena ispusti bolan krik. Spirita je podiže u zrak i baca u pijesak. Sjena se sljubi s pijeskom i nestaje u njemu. Druga sjena pak, još uvijek, otimajući se Vrabelovom stisku koji nikako nije popuštao, uspijeva zbaciti Vrabela saginjući se naprijed. Vrabel se opet nađe ležati poražen na pijesku. Spirita zadaje novi udarac, probijajući utrobu druge crne sjene. Vrabel pregledava mjesto ožiljaka od kandži po tijelu. Začudo rane su zarasle, presušile kao korito rijeke.

- „Moram samo pokazati dobru volju...“ Rekao je samome sebi . -„...i pobijedit ću ove đavolske stvorove“. Vrabel nakani obračunati se s crnom sjenom kojoj je Spirita gnječila utrobu. No bez uspjeha. Crna sjena iščezava, pretvara se u pijesak. Vrabelova intervencija je uzaludna. Napokon, Spirita i Vrabel bili su ponovno sami. Spirita potrči Vrabelu u zagrljaj dok se ovaj još valjao po pijesku. Podiže ga i u navali emocija izusti ohrabrujuće riječi.

-„Uspjeli smo! Uspjeli smo ih otjerati.“ Vrabel se nasmiješi i nagonski je poljubi u usta fiksirajući rukama njenu glavu.

Spirita nakon strastvenog poljupca nagne glavu u jednu stranu i nasmiješi se. Trenutak oduševljenja i nježnosti, strovalio ih je na pijesak. Gledali su u nebo, u dva jarka, crvena sunca i jedan mali, bijeli mjesec između njih. Ležali su na pijesku kao da je sve gotovo, kao da su na nekoj mirnoj livadi prepunoj mirisnog, aromatičnog cvijeća. Iz znatiželje, Vrabel upita.

-„Kao je moguće da mjesec tako intenzivno svijetli po danu i to još između dva sunca?“ Spirita mu uputi nevin smiješak. -„To je zato jer taj mjesec, to sam ja.“. Vrabel se pridigne u sjedeći položaj. -„Ti?!“.

Spirita oponaša njegovu gestu.

-„Da ja sam ta okrugla djevica puna žara.“ Vrabel prasne u smijeh i ponovno je zagrli. -„Što ćemo sad?“

Spirita ustane i odlučno zapovijedi.

-„Idemo dalje. Moramo ići dalje. Inače nikad se nećeš suočiti sa sobom.“ Uhvati Vrabela za ruku, pomogne mu ustati i upute se dalje po pijesku. Vrabel sa strahom izbjegava sjene visokih obeliska, prisjećajući se strašnih prizora iz šume. Spirita ga prime pod ruku i razdragano upita.

-„Što radiš to? Zar se bojiš sjena?“ Vrabel neodlučno klimnu. Vidjevši da se boji sjena, Spirita dobaci. -„Čekaj. Pokazat ću ti da se neće ništa dogoditi.“ Spirita skoči na prvu sjenu obeliska. Vrabel krikne.

-„Stani! Nemoj! Stani! Na znaš što radiš!“ No nije bilo opasnosti. Obelisci su ostali na mjestu. Nisu se pretvorili u bičeve razorne snage. Spirita opet s djetinjom razdraganošću doleti u zagrljaj preneraženome Vrabelu.

-„Sjeti se. Ti svime ovime upravljaš. Ti odlučuješ. Zar si zaboravio?“ Vrabel je nekao postao tih i stidljiv, pomalo sjetan i mračan. To uznemiri Spiritu. -„Što ti je sad opet?“. Vrabel kao da je nešto predosjetio. -„Osjećam da nas netko prati.“. Spirita odmah intervenira.

-„Tko bi nas pratio? Pa riješili smo se crnih sjena!“. Vrabela užasno isprovocira taj Spiritin optimizam. Nikada nije voli optimiste. Smatrao je da bježe od problema, da ignoriraju probleme i stvarnost. Bila mu je užasavajuća pomisao da je njegova bijela sjena optimistična, jer bi to značilo da je i on sam optimist. Postaje sve mračniji. Spirita se postupno udaljava od Vrabela koji se u licu nekako sav izmijenio. Postao je nezadovoljan sobom, malodušan, opet je u utrobi počela tinjati gnusna potreba da zadrži svoje žaljenje, 26

osuđivanje. Najradije bi se nekako kaznio, ali nije znao kako. Mrzio je sebe, želio je da sad, ovog trenutka umre i prestane postojati. Počeo se izderavati na Spiritu prijeteći kažiprstom.

-„Ti... Ti me udaljavaš od mene samoga Ti gušiš ono što jesam nekim lažnim obećanjima da će biti bolje. Ne! Nikad neće biti bolje. Nikad neću moći podnijeti činjenicu da sam čovjek.“ Moralizirao je vrlo grubo i bezosjećajno. Grdio je Spiritu, proklinjao trenutak kada ju je oslobodio. Spirita ga pokušava vratiti k sebi. -„Slušaj. Opet si to radiš. Opet se osuđuješ. Opet govoriš protiv sebe. Shvati više da si samo čovjek s manama i hendikepima!“ To Vrabela izbaci iz taka.

-„Šuti kurvo! Ti si me dovela do toga! Ti me želiš izludjeti!!“

Zaleti se u nju i udari je u lice. Udarac ju izbacuje iz ravnoteže. Iako je primila jak udarac, Spirita ostaje prisebna.

-„Tvoj ego... Tvoj ego je sklon stvaranju dotjerane, idealizirane slike sebe. Suprotstavi mu se. Pobijedi ga, prevladaj!“. Vrabel je još bijesniji. Hvata je za vrat i trese. -„Šuti!! Šuti više... Prestani govoriti ili ću te zadaviti!!“. Gledala ga je potpuno smireno, bez imalo ljutnje i želje za osvetom. Žalila ga je. Duboko usađene oči crnih proširenih zjena, bile su spokojne i tužne. Iščezavala je i posljednja svjetla nada Vrabelova spasenja. Vrabel je bi izgubljen slučaj. Predugo je potiskivao nepoželjni dio sebe. Izgubio je sebe, sve ono što ga je činilo cjelinom, otapalo se kao led. Vrabel je bio doista izgubljen slučaj.

U tom bjesnilu sa dva nasuprotna visoka obeliska, blijesnule su dvije crne pojave i skočile ravno za Vrabelov vrat. Crne sjene, ponovno su napale. Spirita se povukla dajući plućima zraka nakon davljenja. Sjene su ga držale čvrsto za ramena i stapale se s njim postajući tako dio njega. Vrabel se nije mogao obraniti, bio ukočen kao visoki obelisk. Crvotočina je uvukla crne sjene u Vrabelovu utrobu. Svako malo sjene bi provirivale i otjecale žlijebovima tijela pokoravajući se gravitaciji do stopala. Od stopala bi se kao crna tekućina razlijale po pijesku i zadobivale oblik. Dvije male crne lokve, otjecale su od Vrabelovih peta i oformljavale svoj oblik. Vrabel je bio poput sunčevog sata čija sjena pokazuje točno vrjeme. Samo što je ovaj sat imao dvije sjene. Ne znajući zašto, Vrabel uperi pogled prema nebu i zamijeti da su iščezla ona dva jarko crvena sunca. Spirita je neodlučno stajala u mjesto i izbezumljeno čekala razvoj događaja. Pijesak oko Vrabela se uskovitla i učini ga mračnijim. On nije bio ni svijestan što se dešava. Sjene su ga potpuno preuzele. Došla je naplata duga. Sve ono što nije mogao prihvatiti kao dio vlastite osobnosti u konačnici nad njim je počelo preuzimati kontrolu. Pogonjen dvama novim gospodarima, crnim sjenama, Vrabel je laganim korakom nasrtao na Spiritu. Svijesna ozbiljnosti situacije, pokušavala je doprijeti do njega. -„Otone! Moraš se oduprijeti. Moraš uspostaviti kontrolu. Potrudi se. Otone...“

Kao živi mrtvac, primicao se Spiriti sve bliže, sve dok je nije stisnuo uz jedan obelisk. Spirita ga je milo gledala ravno u oči, žaleći ga prije svega. Hipnotizirani Vrabel postupi kako su mu naredile sjene. Snažno uhvati Spiritu za vrat i poput katapulta, baci je u drugi obližnji obelisk. Sjene su se zacerekale. Pogledom je pratio smjer leta i pada Spirite. Spirita, gotovo slomljena staje na noge. Vrabel ore pijesak brzinom projektila i stane ponovno pred Spiritu. Sjene su se ponovno zlobno zacerekale. Vrabel podigne mehanički ruku i zada jak desni kroše Spiritinu liku. Spirita pada na pijesak gotovo onesviještena. Uspijeva smoći toliko snage da se opet obrati Vrabelu. -„Otone.“ Vrti joj se, ali svejedno se trudi ustati. „ Vidim ti u očima da možeš zauzdati te sjene. Vidim da si još uvijek tu. Ti nisi loš čovjek.“

Tu doleti nimalo slab udarac u trbuh. Spirita pada ničice i napinje utrobu kao da će povraćati. Uspijeva izustiti par riječi.

-„Otone. Molim te! Ako si unutra, bori se! “. Vrabel pod zlom upravom svoga novog gospodara, dviju crnih sjena, uhvati Spiritu za rep i zavitla njome po zraku te pusti rep.

Zatim se brže-bolje uputi na mjesto gdje će Spirita pasti i kada mu se dovoljno približi, udara je po tijelu gdje god stiže. Spirita shrvana i ozlijeđena pada na pijesak te odluči da je krajnji čas da preuzme stvari u svoje ruke. Ležeći na podu pruži ruku prema Vrabelovim stopalima. Dok se Vrabel pod zlim smijehom dviju crnih sjena sprema za novi napad, Spirita se počinje stapati s Vrabelovim tijelom baš poput crnih sjena. Crne sjene viču, stenju, grozomorno vriskaju u znaku neslaganja i nanose Vrabelu bol. Vrabel se u stojećem položaju grči, izvija, dok se Spirita grotlom vijavice uvlači u njegovu utrobu.

Kako se uvlači u njega, tako se Vrabel budi i postaje svijestan sebe i svega što se događa. Spirita naposlijetku uspijeva ući u Vrabela i spustiti se do njegovih peta kako bi se razlila u bijelu lokvu na pijesku. Uspješno napreduje i oformljuje svoj oblik. Bol u Vrabelovom tijelu prestaje. Bijela sjena je oformljena. Vrabel promatra pod sobom tri sjene; za svakim bokom po jedna nakostriješena crna sjena mrkog izgleda i pred njim bijela sjena koja se ugodno smješka. Prerano se poveselio smatrajući da je bitka dobivena. Ne. Još uvijek nije dobivena ni jedna bitka. Prava borba tek sad počinje. Crne sjene su se uskomešale i počele režati. Sasvim su izmijenile antropoidni oblik u divovske čeljusti koje okružuju Spiritu. Spirita širi ruke prema svakoj crnoj sjeni. Istu gestu ponavlja i Vrabel iako nema pojma zašto to čini. Još uvijek nije slobodan. Sada ima tri gospodara, koja će ga razvlačiti na sve strane. Glavom mu prođe interesantna i prigodna misao. -To smo mi. Izgubljene lađe u ravnodušnim prostranstvima svemira. Plutam i tonemo u nadi da ćemo se nasukati na spasonosnu obalu. Bitka je otpočela.

Sjene su se uskovitlale oko Vrabela u crno-bijeli krug, koji se razlijevao od jin i jang obličja prema ravnopravnoj spirali. Vrabel osjeti vrlo jaku antigravitaciju. Vrtlog ispod njega, počeo se izdizati i spuštati, bacajući ga amo-tamo po pijesku. Glavna dio žestoke borbe, odvijao se ispod njega. No i Vrabel je sam vodi borbu s mramornim stupovima u sekoje nespretno zalijetao. Snaga vrtloga bacila ga je na pijesak i vukla u nepoznatom smjeru. Vrabel ispuštajući krikove straha, zadire je prste duboko u pijesak, ne bi li zaustavio jurnjavu. No nije bilo pozitivnih rezultata. Kupao se u pijesku. Nogavice plavih traperica i rukavi crne dolčevite nagrabili su dovoljno pijeska da bi njime mogao obložiti pod svoje trošne garsonijere. -Dovraga više, udavit ću se tom pijesku. Vrtlog kao da je pročitao Vrabelove misli. Iznenada ga podigne u zrak i baci u obližnji obelisk. Vrabel se skanji od boli. Ostao je tako visjeti pričepljen za obelisk dok se ispod njega uzdizala crno-bijela vijavica, prošarana većinskim udjelom bijele boje. To je govorilo samo jedno. -Spirita pobjeđuje. Ta misao ga malo umiri. No bol koju je osjećao pritješnjen uza mramorni stup ni jedna percepcija nije mogla promijeniti. Prisjeti se govora svojeg stomatologa kako svatko ima svoju percepciju i viđenje boli te da strah od boli same dodatno intenzivira taj osjećaj. No ovdje percepciju nije bilo moguće „ispraviti“ i bol učiniti manje bolnom. -Percepciju nečega nije moguće ispraviti jer nitko od nas ne može sa stopostotnom sigurnošću reći koja je percepcija ispravna. Na svijet dolazimo s već ionako iskrivljenom percepcijom, tako da nam preostaje samo daljnje iskrivljavanje u nekim drugim smjerovima.

Konačno bijela boja vijavice pod njim prevlada crnu i Vrabel osjeti olakšanje. Iznenadna promjena oduzme mu dah, ali i svijest.

Probudio se ležeći na pijesku. Ne sjeća se pada ni kako je dospio ovdje dolje, a da ništa nije slomio. Ne osjeća ništa, ni bol, ni radost, ni oduševljenje. Iznad glave, stajao je već viđen i njemu poznat muškarac koščatog lica, kukastog nosa, izvijene i izbočene donje čeljusti kojeg je pokrivala kukuljica i habit s crno bijelim rombovima.

Uznemiri se i naglo ustane tijelom prkoseći tom strancu. Pred njim je stajala ta viđena ali nepoznata pojava u punom formatu. Vrabel osjeti nesigurnost i strah te traži zaštitu u dozivanju Spiritinog imena.

No nitko se ne javlja. Glas se pretvara u jeku koja se odbija od mramornih stupova. Dobaci toj olinjaloj replici Dantea. -„Što hoćeš od mene? Zašto me stalno pratiš?“ No ta pojava ignorira Vrabelovo prvotno pitanje i demonskim glasom prozbori taktično i metodično. -„Ponovno se srećemo priajtelju moj.“ Vrabel kao grom udara sljedećim riječima. -„Ti si me uvukao u sve ovo?! Jel’ da? Ti šareni pajacu!“

Tog „pajaca“ nisu izbacile iz takta grube riječi. Nastavi metodično i taktično nadmetanje.

-„Sreli smo se već nekoliko puta. Ako se ne sjećaš, rado ću te podsjetiti. Prvo sam bio ruka koja te spasila od utapljanja i živih leševa, zatim u tvom stanu u ruhu susjede Marićke. Priznaj da odlično glumim!“ Vrabel nije na to ništa odgovorio, ali ipak duboko se zamisli. Da, vraga si dobro glumio. -Bio si baš ko dosadna Marićka samo što te odavao kukast nost, izbočena donja čeljust i ispijeno lice. Da baš si nalikovao na nju na susjedu Marićku. Očito nisi imao dobrog maskera.

Pomalo ironične misli. Prepušta se daljnjem blebetanju. „Pretpostavljam da sam ispao zgodan? “ Pajac se cinično nasmije.

-„Zatim u snježnoj borovoj šumi gdje sam ti oteo crnu aktovku s bijelim zerdavom i sada ovdje na pijesku.“ Vrabel gubi strpljenje. -„Tko si ti uopće? I što želiš?! Zašto si me doveo ovdje?“ Opet cinični smijeh tog pajaca.

- „No, no. Previše je to pitanja. Baš čudno da me ne poznaješ. Iskreno, uvrijedio si me. Nadao sam se da ćeš se barem toga sjetiti. A ti ne znaš tko sam ja, ni tko si ti. Ti ne znaš baš ništa. I ne nisam te ja doveo ovdje nego si to učinio sam.“

Vrabel u čuđenju otegne. -„Saaaammm!?! Dakle ja sam sebe sâm izložio opasnosti da me živi leševi životinja utope u vodi, da me zakolje zerdav, da me ubiju savitljivi borovi i da me rastrgaju divlji golemi štakori. Za sve to sam ja kriv?“

Čudni pajac se na trenutak okrene kao da će otići. Vrabelu ključa u glavi. Ne zna što bi rekao, što bi napravio, kako bi se ponio. Opet osjeća groznicu, trnce po cijelom tijelu. Trese ga, oblijeva ga hladni znoj. Naglo se uputi prema čudnom pajacu želeći ga uhvatiti za rame. No pajac se iznenadno okrene. -„Znaš. Mi smo jedno drugom opterećenje. Umorili smo se jedno od drugoga. Ja se želim samo malo zabaviti, a ti uporno režiš na mene kao da sam ti nešto kriv i utapaš me u viskiju. Pa kakav si ti to čovjek?“ To je bilo retoričko pitanje na koje Vrabel spusti pokornički pogled u pijesak prepuštajući umišljenog pajaca njegovim monolozima. Olinjala verzija Danteove karikature nastavlja staloženo.

-„Ja se toliko trudim oko tebe da budeš sretan i zadovoljan. Kružim stalno kao kakav grabežljivac ne bi li ti stvorio predodžbu tebe koja te zadovoljava, koja te čini sretnim. Rabim toliko kistova i boja da ti život bude šareniji. Krpam tolike rasjekline i pukotine koje neprestano zanemaruješ, a ti ništa. Tebe nije briga. Ti me ignoriraš , ponižavaš i sramiš me se. Pa kakav si ti to čovjek?!“ Prekori ga. No u tom trenutku Vrabel se prisjeti Spiritinih riječi.

-„Tvoj ego je sklon stvaranju dotjerane, idealizirane slike sebe. Suprotstavi mu se...“ Prekine to besmisleno lamentiranje. -„Čekaj malo. Ja znam tko si ti. Ja znam što radiš i želiš od mene napraviti. Ti si moj Ego!¨Moj očajnički pokušaj da zagradim pravoga sebe, da stvaram lažnu sliku onoga što nisam. Ti si me up-ro-pa-sti-o!!“

Posljednju riječ izgovori u slogovima. Bijesan i manijakalan u tom trenutku zdvojno zove Spiritinu misao u sjećanje. -Suprotstavi mu se-. Pajac s Danteovim likom biva iznenađen Vrabelovom pameću.

-„Opa. Ipak me se sjećaš. Dobro je to. Samo nisam ti ja kriv za sve ovo. Ja ti samo pomažem, a ti trebaš odlučiti želiš li prihvatiti moju pomoć ili ne. Moja je prirodna uloga da pomažem svakom karakteru, 29

svakoj osobi, samo je pitanje koliko ta osoba želi da joj pomognem. Ti si u svojem očaju mene puštao na volju da radim što mi drago. I ja sam to i radio. Nisi se protivio... “ Znajući da ga mora „slomiti“ Vrabel je odlučan.

- „Ali sad se protivim! I protivit ću se dok te ne porazim.“ Demonski cinični smijeh otme se iz pajacevih pluća. -„Sretno ti bilo!“ Vrabel nakani nasrnuti na njega, ali ga odbije jedan predmet kojeg je pajac izvadio iz svojeg habita. U ruci je držao srebrni džepni sat i uz ciničan osmijeh, vitlao njime po zraku. -„Vidi što sam našao.“ Izgovori vrlo veselo i prpošno.

-„To je tvoj sat, ali sad je moj.“ Vrabel prvo ne povjeruje. Pomisli da je to ponovno neka iluzija. Ali ipak sumnja ga navede da provjeri džepove traperica. I doista sata nije bilo. Pajac mu je ukrao sat. Pajac se naslađuje kako kakvo prkosno dijete. -„Vidi ga kako je lijep. Kako samo sjaji.“ Vrabel očajnički zareži.

-„Vrati mi to! To je moje!“ Pajac ustukne. „No, no, bez takvih emocija. To ti je kompenzacija za ono što sam te spasio tamo od utapanja. Inače i ja sam tebi nešto posudio. Ne znam da li te sjećanje još dobro služi?“ Vrabelu splasne ta oteklina negativnih osjećaja i zamisli se. -„Što si ti to meni posudio?“

Pajac se začudi tako da od čuđenja napravi grimasu.

„Još pitaš? Sram te bilo! Pa što misliš tko ti je donio zerdava u stan. Možda neka šumska vila? Ja sam ti posudio ono lijepo prpošno bićence s kojim si se nedavno stiskao. Onu lijepu bijelu ženku, Spiritu.“

Vrabel je gotovo na nju i zaboravio. Trgne ga misao da joj se nije nešto desilo. Ne bi mogao podnijeti da joj se bilo što dogodilo. Pogleda prema nebu i pogledom traži mjesec. Mjeseca nije bilo. Prisjetio se Spiritinih riječi. -„...ja sam ta okrugla djevica puna žara“

-„A gdje je ona sad?“ Kratke izjavne rečenice zabrinutosti su zabavljale pajaca.

-„Ona će te naći kad ponovno budeš u nevolji.“ Nasmije se pajac. Vrabel ustukne.

-„U kakvoj nevolji“. Pajac odvarti. „Joj druškane što si mislio da je ovo kraj puta. E pa nije! Moraš se još potruditi. I da zaboravio sam ti reći. Onaj roman koji si navodno napisao....“ Prstima po zraku na riječ „navodno“ napravi znak navodnika.

-„...ne valja ama baš ništa. Sâm sam ga pročitao i što reći. Fabula je bljak! Likovi previše psihotični i previše piju. Sve skupa obično smeće.“ Gromogalsan smijeh. Vrabel se razljuti tako da mu je sve sijevalo. Taj neuspijeli roman je bio najveći kamen spoticanja u njegovom životu. To ga je pogodilo ravno u živac.

-„Pokazat ću ja tebi!“ I dade se u trk za pajacem. Pajac se razdragano nasmije i dobaci. „Ali prvo me trebaš uhvatiti!“.

Pajac podigne rukom habit kao kakva dama haljinu dok prelazi lokvu vode i bježi kud ga noge nose. Vrabel usporen propadanjem nogu kroz pijesak psuje. Pajac je nadljudskom snagom odmakao dovoljno da ga Vrabel više ne može dohvatiti. Više mu nije ništa mogao osim iz daljine promatrati kako se pajac zaustavlja. -Što je sad? Pomisli.

No iz pijeska se izdižu oko pajaca četiri velika zelena lista lopoča i zatvaraju ga u pupoljak.

Pupoljak se zatim ovija oko sebe, čineći svrdlo što propada kroz pijesak. Ispod Vrabelovih nogu osjete se jake vibracije poput potresa. Vrabel gubi ravnotežu. Jedva se drži uspravnim. Svrdlo nestaje, a s njim i sve te vibracije. Razjaren i iscrpljen od svih ovih događaja, Vrabel zamijeti kako se pijesak povlači u 30

smjeru u kojem je trčao pajac. I pijesak se stvarno povlačio, ostavljajući za sobom dolinu golog, sivog mramora. S pijeskom, povlačile su se i sjene okolnih obeliska. Oko otvora kroz koji je propadalo svrdlo, diže se velika prašina, kao podignuta tornadom. Pješčane dine koje su obujmljivale nakrivljene mramorne stupove, polagano iščezavaju. Ispod njih budili su se slonovi. Oni su držali svu težinu mramornih obeliska. Vrabel je protrnuo. -Novo zlo. Nova napast. Gdje da bježim, gdje da sklonim glavu? Pomisli i ukočen gleda prizor slonova koji se bude iz nekog pješčanog sna.

I posljednje zrnce pijeska je iščezlo. Ostao je samo goli mramor. Uznemireni slonovi s golemim obeliscima na leđima čvrsto fiksiranim širokim remenjem obrgljenim oko struka, vrlo teško i nezgrapno su se podizali na visoke i tanke motke. Napor je bio gotovo jednak naporu kojim natovarena deva ispravlja noge. Slonovi s natovarenim teretom sinkronizirali su se u buđenju i ispravljanju koljena. Vrabel je bio zabezeknut prizorima šest metara visokih motki na kojima se njišu slonovi s isto toliko visokim obeliscima. Uznemireni slonovi ispuštali su prirodne glasove upozorenja, okrečući se neprijatelju u ovom slučaju Vrabelu. Par slonova nedaleko od Vrabela protegnu prednje noge, spuste glavu dolje kao da žele piti vodu iz potoka i istovremeno ispucaju dva projektila mramornih stupova prema Vrabelu. Nije se mogao pomaknuti s mjesta. Stajao je kao taj mramoni stup koji uskoro donosi njegovu sudbinu. Glava mu je bila prazna, bez misli, bez ideja, tijelo ukočeno od straha bez volje da se spasi. -Gotovo je. Osuđen sam na smrt. Ovo je kraj, slavni kraj. Prigodne crne misli, nisu se obistinile.

Projektili u obliku mramornih obeliska, doletjeli su istom brzinom i sudarili se jedan o drugoga. U sudaru, rasprsnuli su se na komadiće i proletjeli pokraj Vrabela. Instinktivno, bacio se u stranu na mramorni pod. Slonovi su nakon prvih ispucanih projektila na leđa naprtili druge, kao da su u sebi nosili spremnik. Obelisci su u trenutku narasli iz slonovih leđa. Horda bijesnih slonova, uskomešala se po mramornom pločniku, krenuvši prema Vrabelu. Kretali su se vrlo sporo i nesigurno. Blijed i bez krvi u licu, Vrabel ostaje ležati prateći taj sablasan prizor. Opet je zatočen u neki prizor davno pospremljenih uspomena iz muzeja moderne umjetnosti. Prisjetio se umjetničke slike Salvadora Dalia, nadrealiste poznatog po slikama slonova na motkama što na svojim leđima drže obeliske. Slonovi bi ga vjerojatno bili i dokrajčili ne samo sablasnim glasanjem već i mramornim projektilima da nije osjetio kako ga netko s leđa podiže i uspravlja. Pogleda preko ramena. Na vlastito oduševljenje, bila je to Spirita, bijela ljepotica i spasiteljica. Vrabel izbezumljen postavlja direktna pitanja. -„Gdje si ti tako dugo? Što se dogodilo? Mislio sam da si mrtva.“ Uspravljajući ga, Spirita se nasmije.

-„Mene se ne možeš samo tako riješiti.“ Godio mu je njezin glas, njezina poklonjena pažnja i majčinska nježnost. Preplave ga sretne misli.

-Ušla si u moj život kao stranac bez takta koji forsira neku bizarnu intimu. Ali ti si čudo, spasiteljica, održavatelj života i jedino svijetlo mojeg zabravljenog života. Opet me došla izbaviti. Iz misli, trgne ga zapovijed.

-„Idemo!! Moramo doći do onog otvora kojeg je napravilo svrdlo. Jedino tako ćemo se spasiti.“

Vrabel odlučno klimne i krene za Spiritom. Zaletjeli su se među slonove, uplitali među njihove noge od motki; pomamno hrlili prema cilju. Slonovi osjetljivi kao magnet na metal, okrenuli su se za njima i u više navrata ispucali projektile. Vrabel i Spirita samo su trčali naprijed i svakim korakom smanjivali udaljenost koja ih je dijelila od luke spasa. Poneki zalutali projektili bi se sudarali u zraku i trusili kišu kamenja po njima. No vješto su im uzmicali. Kamenje koje je padalo u smjeru Vrabela, Spirita je vješto sasvim odmjerenom snagom u skoku odgurnula u drugu stranu. Štitila je Vrabela životom.

Preostali projektili su se zabijali u mramorni pločnik i lomili vrhove. Jedan takav projektil slomivši vrh, pao je u vodoravan položaj i zakotrljao se proganjajući Spiritu i Vrabela. Išao je ravno na njih. Vrabel se osvrnu i protrne. No gipko i gimnasitčno Spiritino tijelo zagrli Vrabela i u odmjerenom trenutku skoči 31

u vis preko kotrljajućeg mramornog stupa. Spretno su se ponovno spustili na tlo. Nastavili su dalje trčati želeći spasiti živu glavu. Kotrljajući stup koji je sada bio ispred njih, zabio se u slonove i potrgao im motke. Nekolicina slonova pada jedno preko drugih lomeći kosti pod težinom tereta što su ga nosili na leđima. Jauk, vrisak, neprirodni, neartikulirani zvuci nisu omeli dvoje putnika koji vode utrku života. Spirita se obrati prestravljenom Vrabelu. - „Još malo pa smo stigli.“

Slonovi obnavljaju projektile i spremaju se za pucanj. Spirita upozori Vrabela . -„Moramo se kretati. Ispucat će još projektila.“ Vrabel nije mario za riječi.

Gledao je naprijed prema otvoru u kojem će pronaći spas. Otvor je bio još dovoljno daleko, ostavljaući tako dovoljno prostora za još nekoliko punjenja i izbacivanja projektila. Spirita je poput brižne majke pogledom svako malo provjeravala Vrabela. Slonovi su izbacili nove projektile. Začuje se snažna grmljavina lomljenja projektila koji su opet ukrstili vrhove u sudaru. Kamenje pada daleko od dvoje putnika. Spirita je vrlo oprezna. Primjećuje kako Vrabel više nema snage. On je samo srednjovječni muškarac bez kondicije. Nespretno izbačeni projektil slona koji je zbog slomljenih motki padao, velikom je brzinom klizio mramornim pločnikom. Sve više se približavao dvoje putnika. Spirita je kalkulirala. -Što napraviti? Da iskoristim brzinu i težinu tog projektila?

Projektil je jurio dovoljno brzo da ih odnese do cilja. Budući da je Vrabel bio iscrpljen, a Spirita više nije imala snage za ponoviti akrobatsku točku skoka u vis, odluči dočekati projektil i uzverati se na njega. Tako je i učinila. Kratko dobaci Vrabelu. -„Sada ćemo se malo voziti do iduće stanice.“

Vrabelu je bilo svejedno samo da prekine ovaj maraton koji mu razara pluća. Kada se projektil dovoljno primakao, Spirita podigne Vrabela na rame, bočno se približi klizećem projektilu i smjesti ga na njega. Vrabelu se skliže. Ima osjećaj da će pasti. Nespretno se rukama u ležećem položaju hvata za rubove mramornog stupa. Spirita petnim snagama skače na projektil. Dotrči do Vrabela i baci se na njega u namjera da ga zaštiti tijelom. Projektil se kretao dovoljno brzo da izbjegne druge ispucane projektile i da polomi još nekoliko motki slonovima. Prizor je bi sličan potresu. Golemi neboderi slonovskih prikaza, padali su jedni preko drugih. Komadići projektila, padali su na sve strane kao kiša meteora. Sablasni zvuci ozljeđenih slonova, škripanje i kotrljanje komadićaka projektila zatim grmljavina loma ukrštenih kamenih stupova u zraku, sve je to već sada bilo iza dvoje putnika namjernika. Zagrljeni na poleđini stupa, uspješno su se približavali otvoru u mramoru. Klizeći stup upravo prelazi preko otvora. Spirita uspravi Vrabela i potrče zajedno na kraj mramornog stupa. Nazire se polovica otvora. Spirita zaviče.

-„Sad! Skači!!“.

Padali su u otvor mraka, krikom kojeg je Vrabel ispustio da bi smanjio napetost živaca i otjerao nesvijesticu.

Dan je spustio svoje zastave. Nema ni trunke svijetla. Vlada vječita tama i vlaga. Dvoje putnika leže negdje u mraku ne znajući jedno za drugoga. Vrabel se uznemiren budi. Adrenalinski skok u bezdan potaknuo ga je da misli kako skače u otvor bez dna. Imao je osjećaj da propada čitavu vječnost. No prevario se. Skok je bio sasvim plitak . Odmah kako su skočili, dno se naziralo pod nogama. -To je opet neka varka. Pomisli i prisjeti se sramotnog vriska kojeg je ispustio prilikom skoka u duboku jamu prema njegovom mišljenju. Najviše ga je zabrinjavala Spirita. Pipao je rukama oko sebe, no nije nailazio na to nježno biće. Disao je plitko i brzo i u svakom udisaju osjeti vlagu, zadah ustajalog zraka. Jeku disanja nadglasava ritmično kapanje vode. Sine mu. 32

-Pa ja sam to u pećini.

Da, on se nalazi u pećini u nekom zabačenom zavičaju prošlosti davno izbrijanom i opustošenom. Gubi nadu jer Spirite nigdje nema. Zaputi se u mrak, šireći ruke kako bi dodirnuo zidove. No zidova nije bilo. Mrak je začudo bio širi i dublji nego što je mogao zamisliti. -Ovo je prizor potpuno pomračenog uma. Upravo se tako i osjećao, kao da je doživio pomračenje. Sva osjetila su otupjela, izgubila orijentaciju. Duboko je negdje zabrazdio u kakvom crnom predjelu svojeg uma. Želio je vrisnuti, boriti se s mrakom glasnim krikom, poraziti ga jekom. Vrabelovo strpljenje je nalik na korak, kratak i nečujan.

Jedina emocija koja ga je vodila mrakom, bila je strah. Lelujao je kao šišmiš u mraku. Ne zna koji je pravi smjer; hoda li uzduž ili poprijeko pećine. Više ne zna ni tko je ni gdje se nalazi. Izgubljen u mračnom zakutku svemira, iščekujući blaženu nadu ugleda ispred sebe izvor mekog sivo-bijelog svijetla kako mu se približava. U prvom trenu pomisli da je to svijetlo mogućeg izlaza iz ovog mraka. No shvati da je to svijetlo živo, da se približava. Protrne misleći da se sprema neka nova neugoda, neko novo zlo. Spirite nema. Prepušten je samome sebi.

–„Nisam dovoljno jak nositi se s ovime.“ Ponavljao je u sebi kao kakvu istočnjačku mantru.

U trenutku neugode, pomisli na Spiritin topli zagrljaj i majčinsko nježno tepanje. Krvari i pati zbog trenutka blagosti. Prisjeti se kako je slab i nemoćan. Tolike godine života nisu ga ničemu naučile, nisu ga ojačale. Upravo suprotno; oslabile su ga, iscrpile, porazile. I tko zna koliko dugo bi tako skamenjen patio da se iz izvora sivo-bijelog svijetla nije oteo poznati glas.

Bila je to blažena Spirita, svetica njegovih dana, spasiteljica. Pohrli prema njoj. Kako joj se približavao, tako uočava odakle zapravo dopire sva ta svijetlost. Na Spiritinu bijelu tijelu, sive mrlje nepravilnog oblika, obrubljene blago narančastim okvirima, emitirale su svijetlost. Poput morskih bića ih dubina mora, mrlje na Spiritinu tijelu, emitirale su svijetlo. Izgledala je kao fenjer. Prizor je bio nadasve divan. Vrabel je trčao poput dijeteta u Spiritin zagrljaj. Zadihan, nestrpljivo se svinuo uz Spiritno tijelo. Lice mu je obasjavalo sivo-bijelo svijetlo. –„Mislio sam da si me ostavila!“. Izusti u navali emocija kao dijete dugo odvojeno od majke koje želi intenzivirati osjećaj prihvaćenosti. Spirita se malo odvoji od njega, blago mu se osmjehne u lice i poljubi ga u čelo. Ta gesta je govorila: „Ne nikad te neću ostaviti“ .

Ponovno se osjeti voljeno, prihvaćeno, svoje. Opet pripada samome sebi. Divna bijela sjena izdahne i uputi Vrabelu zabrinut pogled riječima. - „Još nije gotovo. Moramo se uputiti dalje.“

Razbijeni krčag Spiritine blagosti porazi Vrabela. Baš je mislio da je spašen da je svemu kraj, da će se zauvijek stopiti sa svojom bijelom sjenom. Spirita uoči Vrabelov poraz. Pokuša ga utješiti nježnim glasom. -.„Otone. Još nije gotovo, ali bit će. Još malo i zauvijek ćeš pobijediti onog crno-bijelog pajaca. Moraš smoći hrabrosti. Moraš ga pobijediti. Moraš biti jak.“

Nikada nije čuo takve riječi ohrabrenja ni od koga. Uvijek su ga grubo kritizirali ili kažnjavali njegovu nesposobnost. Po prvi puta osjeti da riječ ima određenu pozitivnu snagu. Odvrati odlučno Spiriti. -„Imaš pravo. Moram pobijediti. Moram biti jak.“

Kao užareni fenjer u mraku, Spirita je rasvjetljavala put. Hodala je odlučno i samouvjereno dok je Vrabel gacao kao pile za njezinim stopama. -Njezin samouvjeren hod nema pristaništa. Pomisli dok je promatrao stope koje su se palile i gasile u sveopćem mraku.

Izgledale su poput plime i oseke, kao mijene na obalama nemogućega. Nije mogao odvojiti pogled od nje. Divio joj se, bio je zaljubljen u svoju bijelu sjenu spasa. Želio je biti stalno uz nju, nikad se ne odvajati 33

od nje. Ona je jednostavno kristalno utjecala na njegove spoznaje. Uz nju, bio je napokon svoj. Nije želio da taj intenzivan osjećaj splasne. I dok je taj bijelo-sivi fenjer svjetlucao u mraku, uz uobičajeno lupkanje kapljica vode, začuje se pucketanje, zvuk iskrenja. Spirita stane i rukom dade Vrabelu znak zaustavljanja. Pokraj Vrabela, iz mraka planule su dvije baklje. Vrabel ustukne i uslikne. -„Koji je to bio vrag?“ Spirita smireno odgovori. -„Izgleda da smo stigli.“ Vrabelu nije ništa jasno. -„Kamo smo stigli?“

Spirita ga prekori pogledom i riječima.

-„Kamo smo stigli? Na odredište na mjesto gdje se trebaš suočiti s pajacom“.

Vrabela pomisao na crno-bijelog pajaca s Danteovim likom ponovno prenerazi. Bio je poput djeteta koje traži dobar izgovor da izbjegne zubara. Spirita ga zgrabi za ruku i povuće prema sebi. Iz crnog mraka iznjedre goleme željezne dveri bez kvake i ključanica, prošarane udubinama i pukotinama. Spirita bez oklijevanja položi dlan na vrata. Vrabel je oklijevao. Želio je reći. -Nemoj molim te. Bojim se. Ali stidio se. Ipak on je bio muškarac.

Vrata su zaškripilila težinom gniječeći šarke i polagano širila svoja željezna usta. Vrabel stane do Spirite, osjećajući se tako sigurnije. Iako se bojao kao kakav plašljivi dječarac, znao je da ovakav trenutak iziskuje mačo fraze. Zato ispruži u škripanje vratiju nešto poput. -„Spirita uz tebe mi ne nedostaje akcije i avantura.“

Da, ta fraza je trebala sve ispraviti pogotovo Vrabelovu plašljivost. Spirita samo uputi usiljeni smiješak i zakorača naprijed. Vrabel je prati u stopu. Pred njima bio je pakao. Doslovno tim riječima. Visoka vatra sukljala je iz podzemlja i lizala kameni svod. Grmljavina naizmjeničnih potresa, tresla je dvoranu. Točno nasuprot željeznih vratiju koja su upravo prošli, nalazila su se druga željezna vrata, samo što je put do njih vodio kroz otrovne pare, užarenu magmu i klimave kamene stupove. To je bio novi Vrabelov zadatak. Trebao je pratiti stazu, proći klimavim stupovima, izbjeći sumpor, magmu i živu vatru. -Nemoguć zadatak. Pomisli, ali se sjeti Spirite i njezine neustrašivosti.

Spirita je pomalo zabrinuta. Kao da nešto loše predosjeća. Instinktivno se želi povući, ali razum joj nalaže da mora prevesti Vrabela preko svih ovih opasnosti. Obrati se Vrabelu. -„Tamo iza onih vratiju, nalazi se pajac, tvoj Ego.“ U nepovjerenju Vrabel odvrati.

-„Kako znaš da je baš tamo. On može biti bilo gdje, može iskočiti iz bilo kojeg zakutka.“ Srdito Spirita nasrne. -„Naravno da znam! Osjećam da je tamo!“ Vrabel nakon ovih riječi nije više imao razloga sumnjati u Spiritinu nepogrešivost. Prepustio se njenoj procjeni situacije. Ona je ipak bila njegov vođ.

Vatra je visoko sukljala iznad stupova „proklete doline“ dok su dvoje putnika sa strahom u srcima krenuli na sudbonosni put. Vrabelu padne samo jedno na pamet. -Ovo je dolina Smrti, a smrt je onaj pajac, moj Ego.

Tek što su jednom nogom zakoračali na stupove, aktivirao se mehanizam pokretanja stupova. Većina stupova kretali su se gore-dolje kao cilindri kakvog stapnog benzinskog ili diesel motora. Tek nekolicina statičnih stupova, otvarala je prolaz kroz užarenu magmu, sumpor i plamene jezike vatre. Put po razmaknutim stupovima nalikovao je na truli viseći most u odnosu na most od čvrstog armiranog betona.

Vrabel izgubi svaku nadu. Razmak između statičnih stupova, prevelik je da bi ga sam mogao savladati. No uporna Spirita bez obzira na sve nastavi put. Pokretni stupovi, u svojem pravilnom kretanju goredolje izbacivali su užarenu magmu koja se nataložila na površini prilikom svakog zarona u nju. Vatreni jezici, obavijali su stupove po kojima su koračali Spirita i uplašeni Vrabel. Bio je to krematorij, utroba 34

osmerocilindričnog benzinskog stapnog motora. Spirita se jako koncentirala. Obujmi Vrabela oko struka i zajedno s njim skoči na idući stup. Na trenutak izgubi ravnotežu i zanjiše se. Vrabelu se zavrti u glavi. Počinje preklinjati. -„Molim te... Vratimo se radije....“. Spirita bjesomučno odbrusi.

-„Šuti i gledaj pod noge!“ Vrabelu je ovo bilo dovoljno da se resetira i dođe k sebi. Spirita se trudila petnim snagama. Stupovi nanizani u cik-cak polje nisu bili sami po sebi problem, nego pokretni stupovi koji su se svako malo miješali s njima. Bili su varljivi. Na trenutak bi se spustili do u ravninu sa statičnim stupovima, a onda odjednom pali u uažrenu magmu da bi na kraju kao topovsko tane bili ispaljeni u kameni svod. Osim toga potres i grmljavina, potresali su koncentraciju. Bilo je iznimno teško savladati takvo iskušenje. Vrabel je konačno počeo sudjelovati. Uspješno sâm savlada udaljenost koja je vodila do idućeg stupa.

Spirita je oduševljena Vrabelom. Smiješkom je odala počast takvom poduhvatu. Vrabel uljuljan u oduševljenje vješto savladanim problemom, zaboravi da se nalazi na stupu. Okrene se i oklizne. Pada, ali se uspješno hvata za rub stupa. Zapomaže. Kamen se trusi pod prstima i pretvara u pijesak. Mokra i vlažna Spirita od znoja, skoči do Vrabela i svom snagom, podiže ga natrag na poleđinu stupa. Vrabel drhće. Spirita ga zagrljajem umiruje. Ukočen i prestravljen zamjećuje spaljene traperice i osakaćena leđa dolčevite. Spržio ga je dah paklenih dubina užarene magme. Spirita ga ohrabruje. -„Moramo dalje. Moramo se maknuti sa stupova.“ Vrabel odmahuje glavom. -„Ja ne idem.“

Spirita bez oklijevanja hvata Vrabela i ispaljujući ga na idući stup. Još nisu prešli polovicu puta. Vrabela u zraku oprži oblak sumporne pare po obrazu. Spiritina preciznost bacanja, sigurno ga spušta na stup. Vrabel zapomaže i drži spaljen obraz u dlanovima. Ubrzo osjeti pokraj sebe milovanje. Spirita se nalazila tik do njega. Podjetinjeli Vrabel grdi Spiritu. -„Ti si tome kriva. Ti si me osakatila!“.

Spirita nježno otima njegovu ruku s lica i majčinski nježno, obrati mu se. -„Daj da pogledam.“ Vrabel grubo dbija.

-„Pusti me na miru!“

Spirita promatra crnim duboko usađenim očima opekotinu. Isplazi dugi jezik iz širokih ustiju i poput pseta liže Vrabelu ranu. Vješto jezikom obgrljuje i cjeliva ranu te je ljekovitom slinom iscjeljuje. Ispočetka je bio ljut i prkosan, jer ga je boljelo. -„Ma što to radiš? Boli me! Peče me...“

No s vremenom kako je rana iščezavala i počelo se nazirati bijelo lice, Vrabel se prestane opirati. Pogleda u Spiritu koja rukom još jednom provjerava lice i tiho izusti kroz durenje. -„Hvala ti...Znaš, nisam htio vikati..“ .

Spirita prihvati zahvalu, nasmiješi mu se i bez riječi, ponovno ga ispaljuje na idući stup. Idući stup je bio nekako krhak i nesiguran. Spirita skoči za Vrabelom no stup nije mogao izdržati njezin skok. Stup se okrhne, a Spirita klizne te ispruženih ruku, uperenih u Vrabela zavapi upomoć. Vrabel je djelovao momentalno. Kao strijela pohita i primi Spiritu za ruke. Povlači je prema gore. Nije bila teška kako je mislio.

Osjeti radost i zadovoljstvo što je uspio djelovati na vrijeme. Spirita ga čvrsto stisne k sebi i poljubi u uho. Dva mokra i vlažna tijela su se slijepila jedno uz drugo. Vrabelu to dade dodatne snage. Imao je osjećaj kao da se ponovno stapa sa svojom sjenom. Adrenalin je udario do ušiju.Vrabel gori, ali ovaj puta ne od 35

vrućine. Uspio ju je spasiti, nju, svoju sjenu. Ta rečenica mu je kolala žilama. No trenutak oduševljenja nije predugo trajao. Trebalo je poći dalje. Osvrnuli su se iza sebe i osjete olakšanje. Spirita izusti.

-„Konačno, prošli smo pola puta. Imamo još samo malo do cilja.“

Na iznenađenje daljni put nije brojio toliko enormne razmake između stupova kao prva polovica. Nije bilo tolike potrebe za elastičnim i snažnim nogama fantastične Spirite. Vrabel je sada sam mogao preskočiti razmake bez nepotrebnog otezanja i Spiritine intervencije. Tako se osjećao muževnije i svoje. Dok ga je Spirita prebacivala sa stupa na stup, osjećao se poput kakvog mlakonje, poput lopte s kojom se svi nabacuju. Sada je bio na svojem. Samostalno, savladao je sljedeću udaljenost.

Spirita ga prati u stopu. Još malo i dostići će cilj. Kako su se približavali cilju, šiktanje otrovnih sumpornih para, postalo je vrlo uporno. Otrovno zeleni oblaci, gutali su statične stupove i verali se visoko do svodova. Gotovo na cilju nazirući druga željezna vrata, Spirita i Vrabel odahnuli su na trenutak. Na dva statična stupa nedaleko iza njih, dva oblaka otrovne pare, poprimala su neobične oblike. Para se okrutila i poprimala pougljenjelu crninu. Spirita i Vrabel, nijemo su promatrali taj nejasan prizor. Oblaci su formirani. Oblici su prepoznatljivi kao dva crna antropoida dugih crnih repova u čućećem položaju. Vrabel izusti.

-„To su sjene. To su crne sjene! Mislio sam da smo ih se riješili.“ Spirita ne troši previše riječi.

-„Brzo, bježmo.“ Pogurne Vrabela naprijed i natjera ga na skok. Crne sjene divljački skoče na Spiritu i žele je zbaciti sa stupa u ponor goruće magme. Spirita se živo bori. Vrabel međutim skamenjen stoji. Ne može odlučiti. U njemu se bore dvije alternative: pridružiti se Spiriti ili pobjeći,potonuti ili naći spas. Napokon u njemu prevlada ona prva. Pojuri i preskoči udaljenost koja ga je dijelila od Spirite. Uhvati za rep jednog od dvije crne sjene. Crna sjena se naglo okrene prema njemu. Spirita u klinču s drugom crnom sjenom dobaci Vrabelu. -„Bježi!! Moraš stići do cilja! Ne brini za mene, bit ću dobro! Idi!“. Vrabel pusti rep crne sjene koja nakesi šiljate zube. -Možda je stvarno vrijeme za bijeg. Pomisli.

Sjena krene na njega. Vrabel brže-bolje skoči na idući stup. Sjena ga prati u stopu. Želeći odmaknuti do idućeg stupa, crna sjena ga opali po nogama. Vrabel padne i čvrsto se šakama drži za rub stupa. Ponovno je u opasnosti. Crna sjena se prenavlja i oholim kretnjama šeće po poleđini stupa, svako malo gazeći Vrabela po rukama. Vrabel premješta ruke i visi kao s litice neke provalije. Osjeća lomljenje kostiju na rukama. Sjena nemilosrdno gazi i gnječi Vrabelove ruke. Zapomaže, viče i zaziva. Spiritu Vrabelovi krici bodu ravno u srce. Boli je ta bespomoćnost, nemogućnost da spasi dušu u plamenu, ranjenika i unesrećenog.

Prorade vrlo jaki majčinski instinkti. Spirita dobije dodatne snage. Udari laktom u lice crnu sjenu i izbaci je iz ravnoteže. Crna sjena klizne stropoštajući se na rub stupa. Spirita očajnički pohita Vrabelu. Preskače svaku udaljenost koja ju dijeli od njega. Četveronoške skače na drugu crnu sjenu i zarije šiljate zube u njegov vrat, kandže u rebra i bedra. Crna sjena ispusti sablasan krik ranjene zvijeri. Posrće, klekne i popušta. Spirita ga zauzdaje i spušta na tlo. Brže-bolje dok je crna sjena omamljena ležala, izbavi Vrabela iz opasnosti. Vrabel je ponovno na stupu. Spirita se ogledava oko sebe i prati onesposobljenu crnu sjenu. Objema rukama obujmljuje Vrabelovu glavu i sudbinskim pogledom mu govori.

-„Idi. Spasi se. Sve ovisi o tebi. Ako se spasiš i zauzdaš Ego, spasit ćeš i mene. Idi i ne brini. Ja sam živa, samo ako ti tako želiš.“ Vrabel želi nešto izustiti, ali nije imao prave riječi, nije znao kako. Steglo ga u grlu. Spirita ga posljednji puta poljubi u usta, podigne u zrak i snažno baci prema drugim željeznim vratima. Vrabel poleti iznad

preostalih stupova, pored sumporne pare i plamenih jezičaka. Nespretno slijeće na tlo. Ležeći pred samim ciljem, svrne pogled na Spiritu.

Onesposobljena crna sjena se pridigla i nasrnula na nju. Spirita se ne brani, samo ravnodušno gleda prema Vrabelu kao da se želi uvjeriti da je sigurno stigao do cilja. Uskoro na stup skače i druga crna sjena i nasrće na Spiritu. I dalje ništa. Spirita trpi i pušta da je ranjavaju zvijeri paklene. Vrabel gleda u taj teški rastanak. Sve kao da se usporilo. Taj prizor nepravedne borbe u usporenim kretnjama kada crne sjene lome Spiritine kosti i trgaju njeno meso, razaraju Vrabelovo bspomoćno srce. Boli ga gledati mutnu sliku poraza kroz kapljice rose na vlastitim vjeđama, kroz otrovne pare i plamene jezike. Prisjećajući se posljednjih Spiritinih riječi pomisli. -Možda je nikad više neću vidjeti. Možda...

Bili su to najteži trenuci. Pod težinom triju uklještenih sjena, statični stup puca i pada u užareno ždrijelo magme. Spirita u krvavom zagrljaju sa dvije crne sjene, pada u bezdan, u grotlo kraja. Vrabel tog trenutka krikne. -„Ne!!“

Ali ne mogaše ništa. Sasvim bespomoćan zarije lice u dlanove. Lice mu obliju suze. Plače. Suze kapaju i nestaju prašini. Vrabel je potučen. No odjednom njegova utroba uzavri. U trbuhu mu cvate maligna boleština: žarka osveta. Pridigne se te u čahuri vlastitog znoja i suza stane pred monumentalan prizor drugih željeznih vratiju. -Dosta je bilo. Treba tome stati na kraj. Zazveči u njemu.

Odlučio je ući i potući crno-bijelog pajaca, svoj Ego. Instinktivno ispruži ruku i dlan položi na hladno i grubo željezo vratiju. Vrata zaškripe, otvarajući se vrlo sporo. Vrabelu srce tuče od iščekivanja i želje za osvetom. Došao je do kraja, do posljednje postaje. Spreman je pokazati zube, biti svoj, biti ono što zapravo jest.

Očekivao je vličanstven prizor, teatralan i senzacionalan kraj svojeg puta. No ponovno se obruši mrak na Vrabelove oči. Iza otvorenih vratiju, mrak je sišao u svoju treću dob: dekadencu i ništavilo. Hrabrost od maloprije, razbija se kao kristalna čaša. Vrabelov je opet na početku. Osjetila mu srljaju kao guske u magli. Stade tumarati u mraku. Jedino mu to pruža olakšanje od napestoti uzrokovane strahom.

Potpuna tišina, izolirana i tupa. Samoća ovog opskurnog podneblja namiguje dubini mraka. Kao da je opet na početku puta, kao da predosjeća novu pustolovinu kroz dolinu vatre i korito sumporne rijeke. Povijest se ponavlja. No pitanje je hoće li doživjeti deja vu? Opet isti osjećaji. Tama izaziva strah, mučninu, gubitak orijentacije i smjera kretanja. S pravom pomisli da je sada stvarno mrtav lutajući Dolininom Smrti. -Ako je ovo Dolina Smrti, onda se ne bih stvarno trebao ničega bojati. Prisjetio stihova iz psaltira „...I da mi je Dolinom Smrti proći, ničeg se ne bojim jer Ti si sa mnom...“

Ali taj „Ti“ i taj „...si sa mnom“ zapravo ne postoji jer Vrabel ne želi s njime imati posla, ne želi se pokloniti božanskom. Tako da ipak ostaje sam u „Dolini Smrti“. Iz dubine mraka začuje prodoran glas. -„Kako je lijep mrak. Bolje je biti u mraku nego na svijetlu. Svijetlo previše zadire u intimu i čini nas napetim i nervoznim, zar ne?“ Vrabel šutke napreže sva osjetila u smjeru dolazećeg glasa. Glas vodi monolog.

-„Mrak je veličanstven gospodar, umiruje i opušta. Svijetlost je banalna, prosta, suhoparna i bez mašte. U mraku stvari možemo zamišljati mnogo ljepšima nego što one doista jesu. Nemamo se čega bojati, nemamo se čega sramiti. U mraku stvari možda uopće niti ne postoje. Svijetlost je strašnija od mraka. Ona otkriva najveće tajne i posramljuje nas. Ona nas izdaje i ponižava.“ Pomno slušajući nepoznati glas iz daljine, Vrabel prepoznaje o kome se zapravo radi. Glas je malo dublji, ali ima jednaku boju kao i glas pajaca koji ga je toliko puta nasamario i doveo u nevolju. Uklikne.

-„Pajac!! Moj Ego!“. Ciničan smiješak uzdrma prazninu mraka.

Pajac cinično dobaci Vrabelu. „Bravo, bravo! Ipak si me se sjetio. Već sam se pobojao da si me zaboravio, ali ipak me se sjećaš. Baš lijepo od tebe. Pravo si srce.“ Usred sveopćeg mraka zatreperi zaslijepljujuće stroboskopsko svijetlo fokusirajući zrake na jedan objekt, na pajaca. Vrabelove oči ne mogaše podnijeti toliki siloviti udar svijetla koje odjednom bljesne iz mraka. Oči su mu se sasvim privikle na mrak pa ovakav snažan udar, obara ga na pod. Moćno bijelo svijetlo koncentriranih zraka osvijetli pajaca. Stajao je ukočen pognute glave pod kukuljicom, spuštenih ruku uz tijelo. Nastane muk.

Vrabel štiteći oči rukom polagano ustaje i znatiželjno okružuje ukočenog pajaca. Pajac je nalikovao na lutku više nego na živo biće. Habit i kukuljica prošarani crno-bijelim rombovima, stvarali su takav dojam. Vrabel je oko njega kružio kao mačak oko vruće kaše. Pajac podigne glavu i iznenadno se pomakne te oživi. Vrabela gotovo izda srce. Skače u stranu. Pajac se cinično osmijehne i dobaci. -„Neee. Ne boj se. Neću ti ništa.“.

Koščato lice Danteovog obličja, kukast nost, izbočena donja čeljust, bile su jedini fokus koncentriranih Vrabelovih misli. Vrabel je sada nalikovao na mramorni kip. Ukočenog tijela i mozga, jedino je disanjem stvarao buku Pajac se predstavi. -„U svojem putovanju Otone, nazivao si me različitim imenima. Za tebe sam bio pajac, Danteova karikatura, ali ja imam svoje ime, pravo ime.“ Nakloni se i izgovori ime.

-„Ja sam Sinis. Tebi na usluzi.“ Opet taj cinični podsmijeh.

Ne mičući se s mjesta nastavlja dalje svoju oholo-ciničnu govoranciju.

-„Pratio sam te cijelog puta i mogu ti reći da si od buntovništva, kritizerstva i strasnog ljubavnika, napravio podjetinjelu karikaturu. Bio si toliko hrabar na početku, toliko jak i oštrouman u mislima, a sad si jadna mlohava, pokisla, trula i iscjeđena krpa! Promijenio si se. Ona te promijenila, ona, bijela sjena jel› da?“ Na spomen bijel sjene, Vrabel oživi. - „Gdje je ona, što si joj napravio?“. Sinis se prenavlja.

-„Tvoja draga Spirita je tu s nama. Nije joj ništa. Vidi.“

Pajac raširi ruke i iz njega prema Vrabelu iskorače tri sjene, jedna bijela i dvije crne. Vrabelu su te pojave bile dobro poznate. U sredini je stajala Spirita, a s njezine lijeve i desne strane dvije crne sjene koje su ih progonile i pokušale ubiti. U afektu Vrabel zagrli Spiritu i stisne se uz nju, živo joj zureći u oči. Spirita ne reagira. Djeluje odsutno kao beživotno tijelo, kao krpena lutka. Razočaran, Vrabel se odmakne od nje i uputi grube riječi Sinisu. -„Što si joj napravio prokleti umišljeni gade?“

Sinisev hod se isprepliće između tri ukočene sjene kao i riječi istine upućene Vrabelu.

- „Smiri strasti! Vidim da si se jako vezao za nju. Vidim osvojila te svojim šarmom ili bolje reći mojim šarmom. To je potpuno prirodno.“

U Vrabelu opet kipti. Drhće od bijesa i razočaranja. No bijes ili bolje reći tuga inhibirale su funkcije tijela. Ukočio se u položaju fetusa pod Spiritinim nogama. Sinis stojeći nad Vrabelom, nemilosrdno nastavlja svoj veliki govor. -„Ako još nisi shvatio, oni su moje sluge; dio su mene, ja sam ih stvorio da nadziru tebe. Pa cijeli put pratio sam te preko njih. Cijeli put pazio sam na tebe, milovao te, lizao i cjelivao rane, brinuo o tebi, tješio te. Sve je izgledalo vrlo stvarno, realistično.“ Kruži oko tri sjene i nastavlja. 38

-„No to je zato jer sam ja to tako htio. No da su moje ruke samo milovale tvoje obraze, moji cjelovi ljubili tvoje obraze, ne bi daleko dogurao. Morao sam te malo podbosti pod rebra ovim dvama crnim ljepotanima.“

Jednog od njih potapša po ramenu. Nastavlja „Oni su moje igračke, marionete. I da ja sam tvoj Ego. Ja brinem o tebi, štitim te i vodim. Da mene nemaš, umro bi tamo u nekom jarku. Ja sam tvoj alfa i omega. Istina, dobro sam te namučio i emocionalno iscrpio, ali zapravo dokazivao sam i testirao tvoju snagu. Postoji još toliko toga što ne znaš o sebi. Iznenadio bi se, znaš. “ Vrabel se oporavlja. Ispravlja se iz položaja fetusa u sjedeći položaj. Upita brišući suze. -„Što ja to još ne znam o sebi?“

Sinis za to vrijeme vadi Vrabelov džepni sat iz habita i stade ga promatrati, prebirati po prstima, žonglirati njime. Sve je to radio dok je cinični i otresito izgovarao provokativne rečnice. -„Vidiš ti nisi zapravo ti. Ti si samo jadna replika kolektivne misli. Obična skica na papiru. Ja te činim živim, ja sam tvoja misao i smisao tvoj život i pobuna. Da nemaš mene, ne bi imao taj intezivni „ja“ osjećaj. Ne bi živio kao samotnjak daleko od ljudi, ne bi tražio da objave onaj roman. Ne bi bio buntovan i maničan. Svemu tome možeš zahvaliti samo meni.“ Na riječ roman glasno se nasmije. Vrabel ne trza. Nijemo bulji u Siniseve kretnje. Čini se da Sinisa zabavlja šutljiva publika kojoj može pametovati, koju može ponižavati i podređivati svojoj volji. Ništa ga ne sputava da grubo i provokativno sune u lice istinu. Nastavlja jezovitim glasom.

-„Svi mi nismo ništa drugo do li izdresirana pseta. Misliš da si neki buntovnik, da si svoj na svojem. Ne! Nisi. Ti si misliš da je tome tako. Ti si plod nečijih očekivanja, rezultat kolektivnog programiranja svijesti. Od početka nas tretiraju tako. Od početka naša misao se fokusira oko središta akumuliranog znanja i iskustva zajednice. Mi gledamo i djelujemo kroz prizmu ograničenja. Mi nismo ono što uistinu jesmo; mi smo ono što drugi žele da budemo.

Nama je stalno nametnut nekakav autoritet; osoba ili ideologija koja nam pruža „sigurnost“, koja spriječava punu svijest o sebi. Mi nikad ne spoznajemo pravu prirodu sebe jer nas opterećuje obožavanje drugog, obožavanje nečijeg stila života, nečijih metoda, navika, vještina, rituala, nečijeg modusa operandi. Mi gušimo vlastito poimanje djelujući kroz prizmu akomuliranog. Tko smo mi uopće, čije živote to živimo? Koga to oponašamo?“. Sinis stane u jednom trenutku u pozi „Američkog Kipa Slobode“. U ispruženoj desnoj ruci drži srebrni Vrabelov džepni sat. Volio je teatralno nastupiti; volio je biti u središtu pažnje. Ipak on je ego.Vrabel poražen sjedi i bulji u Spiritino tijelo. Misli kako je sve izgubljeno. Očekivao je poraz pajaca, svršetak svojeg putovanja, a ovo nalikuje na novi početak tortura i banalnih stradanja. Sinis nije opazio to Vrabelovo iskričavo i prodorno zurenje u ukočeno tijelo Spirite. Bio je previše zaokupljen sobom. Ponovno staje pred Spiritno tijelo, privlačeći Vrabelovu pažnju. Nastavlja svoje mračno izlaganje.

-„Razumijevanje čovjeka teče iz trena u tren oko naprosto akomuliranog. Živimo u uvjerenju da znamo tko smo. A vidiš li koliko se ljudi patološki uhode i promatraju, slijede jedan drugoga, analiziraju jedan drugoga, propitkuju? Vidiš li koliko su nesigurni u sebe? To je zato jer ne znaju tko su uopće, jer nalikuju jedni na druge. Svi nose iste maske, istu odjeću, isti pohani mozak. Svi su nalik jedan na drugoga. Svi su oni zaboravaili na svoju pravu prirodu. Čovječanstvo postavlja kamere, sigurnosne sustave, provjere identitea.

To je zbog sumnje koja postaje uzajamni osjećaj. Ljudski rod propada jer se rađa u kalupu, u obrascu. U takvom svijetu svaki čovjek postaje serijska sudbina kolektivne gluposti. Svi jednako prolaze, jednako misle, svi nose istu konfekciju. Ljudi su ubili ljude. Kolektivni odgoj je otrovao čiste duše. Tvoje „ja“ Otone je oblikovano i formirano pod utjecajem i prijetnjom trauma, tragedija, društva, kulture, navika, rituala, znanja i kolektivnog mišljenja. Svi smo mi proizvedeni pod jednakim tvorničkim standardima. 39

Svi smo osuđeni na doživotnu tamnicu u samome sebi, jer ne možemo iz dubina izvući potonule lađe našeg pravog i prirodom danog podrijetla.“ Vrabel je nijemo slušao Siniseve riječi. Konačno je u tim provokativnim i neugodnim frazama shvatio tko je njegov Ego i kakve su njegove namjere. Konačno mu je sve postajalo jasnije. Uspravi se sa snažnom željom da i sam nešto kaže. Sinis mu okrene leđa. Vrabel svejedno upita.

-„A zašto...“ Nesiguran u sebe promišlja pitanje.

-„A zašto si me toliko mučio i ranjavao svo ovo vrijeme?“ Sinis začuđeno preko ramena dobaci.

-„Ranio!? Ja tebe ranjavao? Ne. Ja sam se samo malo poigrao tobom s jednim uzvišeno plemenitim ciljem, da te vratim tebi samome. Bilo ti je potrebno buđenje. Osuđivanje samoga sebe, samosažaljevanje i očajni samokriticizam, znak su i potreba pojedinca da rastrgne lance serijske sudbine kolektiva. Ti si tražio svoj put. Ti si učinio nešto za što si se smatrao nesposobnim. Napisao si roman koji je drugima neprihvatljiv. Ti si pokušao; ja sam te na to naveo. Želio sam da se osamostališ u sebi. Da budeš ono što jesi. Ova epidemija kolektivnog zaglupljivanja i ograničavanja prave naravi svakog čovjeka zaobišla te je. Ja sam te spasio.“ Vrabel se nasmije na frazu „Ja sam te spasio.“ Upita ironično.

- „Spasio? Molim te lijepo. Možda ovim nemilosrdnim metodama?“ Sinis mu se približi uz najmanju liniju rastojanja i prošapće.

„Ako želiš jesti omlet prijatelju, moraš razbiti jaja prije toga.“

Udalji se od Vrabela i šireći ruke pozove k sebi tri sjene. Spirita i dvije crne sjene, stope se s njim u jedno. Vrabela malo zagolica ponovni prizor nestajanja Spirite, no sada je bio siguran da ona nije stvarno biće, ona je dio njegovog ega i bit će vječno s njim sjedinjena. Sinis pod jarkim svijetlom upućuje Vrabelu završne riječi svojeg predavanja. Vrabel zamjeti kako se Siniseva ciničnost i ironičnost pretače u uzozbiljnost i iskrenost. Za razliku od maloprije i od prije svih onih neugodnih trenutaka koje mu je priredio, Sinis se posvema izmijenio. Pažljivo je slušao što mu govori. -„Kada čovjek uspije prevladati sebe, ispraviti svoje promašaje, nemoguće učiniti mogućim, onda je pronašao sebe, otvorio put svojoj pravoj naravi, počeo graditi identitet i stvarati integritet. Teške riječi ali spasonosne. Svi nas tješe dajući nam minimum, prosječnost vodeći nas standardnim obrascima. Hajd›mo svi biti jednaki! Hajd›mo svi istim putem! Ne to nije moguće. Svarko ima svoj put. Nitko nas ne potiče da iskoritimo sve svoje potencijale, sve neistražene predjele svojeg neprikosnovenog „ja“. Svi se zadovoljavaju samo nužnim, jer su tako odgajani.“ Sinis uoči kako je potpuno dopro do Vrabela. Približi mu se snažno ga zgrabi za ramena i zagleda mu se u oči svojim crnim široim zjenama. Iako se skanjivao Siniseva lica, ova gesta Vrabela snažno podsjeti na jedan od trenutaka sa Spiritom. Sinis govori vrlo predano i iskreno.

-„Nisi ti jadan, nesretan i osamljen nesposobnjaković. Ti si poseban. Takav i ostani. Sve moje nedavne riječi u onim kalvarijskim avanturama, bile su samo riječi iskušenja, samo provokacija. Ovo što ti sada govorim, jedino je pravo i iskreno što ću ti ikada reći. Ove riječi su jedine iskrene i prave. Nije nimalo čudno što voliš biti nesretan. Jedino tako, osjećaš se posebnim. Uživaš u toj posebnosti i bojiš se da je ne izgubiš. Sreća bi te učinila robom kolektivne svijesti. Sreća i jest kolektivno programirana deterministička destruktivna demagogija kao i optimizam.Sreća bi te učinila jednakim s drugim ljudima.“ Prodrma ga.

-„Ti voliš biti sam jer si zadovoljan samim sobom, a ne zato jer si nesretni pustinjak napušten od sviju. Tebi nije potrebno društvo kako bi potvrdio vlastitu svijest. Pravu vrijednost vidiš u odnosu sa samim 40

sobom, a ne u odobravanju i društvenoj prihvaćenosti. Nastavi raditi na sebi. Uporno inzistiraj da te prihvate takvog kakav jesi! Jer ti si ti, a ne netko drugi. I tako će biti stalno.“

Sinis završi svoj izlaganje i uputi se prema jarkom sviejtlu. Vrabel koji je ovih par trenutaka bio u nekakvoj psihozi, trgne se i shvati da je sav ovaj put bio put osvještenja, buđenja, prihvaćanja sebe. Misli mu zaokupljaju Siniseve riječi. -Ja sam sve, cjelokupnost svojih nesavršenosti. Ja sam jedinstven i svoj, jedan, jedini i neponovljiv. Sinis, približivši se jarkom svijetlu, još jednom pregleda džepni sat. Prozbori.

-„Kažu da vrijeme iscjeljuje sve rane.“ Kratak smijeh. Ironično završi misao.

-„Možeš misliti.“ Sinis baci srebrni džepni sat u zrak. Sat se rasprsne u tisuću komadića i iz tih komadića, otvore se usta velike crvotočine koja usisava sve u sebe. Vrabel ganut Sinisevom gestom i riječima histerično zavapi i krene na Sinisa.

-„Ne idi! Čekaj mene. Želim te slušati! Govori mi, o ti veliki učitelju. Uzmi me sa sobom!“

Kao oboljeli od Stockholmskog sindroma, Vrabel osjeti jaku povezanost sa svojim egom, Sinisom. Ukleti Vrabelov neprijatelj u trenutku, prometne se u velikog učitelja života. Sinis se osmjehne i kaže. -„Pa mi smo ionako jedno. Ja sam uvijek s tobom.“

Crvotočina je gutala sve pred sobom. Mrak omata Sinisa i Vrabela crnom tkaninom ljepljivom kao da je od katrana. Svijet Vrabelovih misli i sjećanja na kalvariju vlastitog pročišćenja djelovao je kao uspavljujuće sredstvo. Sve mu je postalo jasno. Najača sjećanja na Spiritino senzualno milovanje i latičasto nježne usne i poljupce bile su dobrodošli narkotik.

Vrabel se ponovno budi u svojoj trošnoj garsonijeri za pisaćim stolom u ruci držeći srebrni džepni sat. Budi se iz hipnotičnog stanja i gleda po sobi. Soba mu je postala užasno tijesna. Osjeti silovitu potrebu za bježanjem od samoga sebe. Navlači sivi baloner i istrči kao lud na ulicu. Vani je još uvijek kišilo. Smrknuta ulica je bila prazna. Nigdje ni glasa o čovjeku. Vrabela ispuni euforija. Bio je prpošan kao leptir. Želio je bježati i smijati se svijetu iz svega glasa. Pogleda prema sivim oblacima. Kapljice kiše ga dragaju po licu i slijevaju se uz vrat iščezavajući na kragni crne dolčevite. Raširi ruke i trči niz ulicu kao raspeti Krist bolesno vičući. -„Tamo opet jednom nad savladanim grobom, motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem!!“ Viku upotpunjuje glasnim, luđačkim smjehom. U glavi je bujica delikatnih egomaničnih misli.

-Ja sam ja, jedini neponovljivi primjerak sebe. Ja mogu biti ono što jesam po prirodi i naravi stvari. Ja nisam tuđe očekivanje, ja sam „ja“ i želim intenzivno osjetiti to sudioništvo sa samim sobom. Ja gledam u se, bavim se samim sobom, neprestano promatram osobnost, ispitujem je i uživam u njoj. U cijelom čovječanstvu zanima me samo jedan čovjek: „JA“.

Trči pomahnitalo i sretno kao da se pomirio i izgrlio sa svojom sjenom. Srce ispunjeno euforijom, glava prepuna buntovnih misli, Vrabela vodi u dno mračne ulice. Ne zna se iščezava li kao sjena za uglom ili tek putuje u neke nove predjele neistraženih zakutaka mračne osobnosti.

KOLOTEČINA (Testiranje stvarnosti) Pripovijetka Kolotečina (Testiranje stvarnosti), ušla je u širi krug za nagradu SEDMICA & KRITIČNA MASA» - ŠIRI IZBOR 2017. godine.

DOBA BUĐENJA Na daleki se spremam put, Kao ojađena slika lutam gradom bez ijedne intimne želje, bez kruha, Sam i nadahnut. Antropoidna erotomanija, konstrukcija Parnas brda s brdom povaljenih muza. Agnosticizam kroz strast i žudnju u lutanjima za vlastitim sobom. Uliks, Odiseja modernog vremena u kojoj agnostik traži sebe u beznađu skitanja, u pitomim i naoko toplim krajevima ravnodušno tražeći nasladu da povali i ispuni prazninu hračkom gnjile sperme. Prijezir i satira, ironizaranje i raspetljavanje čvora estetike laži i iluzija. Odstranjenje svih oblika ljudskog licemjerja: samilosti, altruizma, morala; dokidanje slitina uglađenog animalizma oštrom britvom jetke i bolne istine zaspale u naručju diskvalificiranog igrača istisnutog iz temelja ljudske zbilje. Grčevita potraga za što više užitaka, borba prenesena na sve sfere egzistencijalne sramote pod utjecajem liberalnog kalupa. Ukratko: erotika, seksualnost kao karika u lancu sustava socijalne hijerarhije. Prizor zastao u grliću okidanja.

Borio se Grabovac s takvim mislima u intimnom prostoru vlastite egzilije ispijajući za šankom aperitive. Dan koji je oblilježen kao njegov vlastiti ulazak u zbilju ljudskog bivanja i postojanja, deprimirao ga je do krajnjih granica. Svi ljudi oko njega vrištali su, buncali, prepuštali se sricanju njegove biografije, prisjećajući se dana kada je rođen. Tako važna ličnost obasipana raznim verzijama njegovog posebnog dana, rođendana: majčina verzija rasplamtjelih strasti i gnjecave raspekmeženosti, ujakova verzija astralnog i ezoteričnog i naposlijetku pijana verzija njegovih „prijatelja“ koji su obilazili tu istu majku raspuštenicu: čas približavajući se, čas udaljavajući se u zadivljujuće pravilnim razmacima s patetičnim i sumnjičavim pogledom. Nije znao tko mu je otac. Možda jedan od ovih „prijatelja“ !? No nije se previše s time zamarao. Učili su ga: „...uvijek treba pozitivno razmišljati...“. Sve je moguće, baš sve pa i štetno pozitivno razmišljanje koje ponekad ne graniči sa zdravom pameti. Višak euforije i prenaglašeni optimizam vuku prema dolje u ponor, u propast. Pa onda njegova zaručnica; recimo da je to osoba u čijim je očima Grabovac prepoznao zjenu koja je bila sposobna prodrijeti u njegove svijetove. Iako je mnogo puta bio uvjeren da je ta zaručnica obična simentalka pitoma i zacakljena pogleda, čistih smeđih očiju koje su sjajem bisera govorile samo jedno: „napuni me!“. Svi oko njega su na taj sretan dan buncali o sreći, ljepoti življenja o sladu rajske jabuke. No Grabovac je duboko u sebi njegovao misao da je ta jabuka u davna vremena otkinuta sa stabla rajskog vrta, prouzrokovala paklenu žgaravicu, porođajne grčeve i teški proljev budućih generacija. Ali Bog je stvorio ovaj divni svijet; stvarao ga je šest dana; sedmi je odmarao, a osmog dana taj isti Bog stvori svjetove njegovog osjetljivog i propitkujućeg uma. Svi oko njega u tim zdepastim odijelima i šarenim toaletama, slikali su zubatim smješkom njegovu biografiju, uljepšavajući je tisuću puta. No Grabovac je često za tim istim šankom već uzastopni broj godina pisao svoju hrabru autobiografiju protiveći se konvencionalnom stvaralaštvu šašavih, zdepastih pingvina i kravi simentalki. 45

Iz misli ga je trgnula zaručnica. Kao da je netko ponovno uključio zvuk. Brusila je blistavu gubicu o njegovo obrijano lice i nešto mrmljala: „Dođi da te upoznam...“ i odvela ga nekim nepoznatim ljudima koji su protresli ruke zbunjenog skeptika. Sve se odvijalo brzo; sudarao se s ljudima, lizao im obraze, njuškao guzice i grudi debelih morževa, gutao smrad umjetnog gebisa staraca i starica koji su ga poznavali još otkako je bio malena beba. Javno sramoćenje proganjalo ga je u gomili divljih pasa, koji su njuškali i potom urinirali po njemu kao po hidrantu. Nije moga predahnuti ni doći do riječi. Gnječili su ga tijelima; glavom mu je odzvanjalo i bubnjalo; jeka niz jeku: „Neka ti je ovo najsretniji dan divni moj...Poživio mi još tisuće godina...Poznajem te otkako si bio ovolicki... Poznajem tvoju majku...Volio sam tvoju majku...Imaš lijepe obrašćiće kao mala beba... Tvoja mi je majka često dolazila u posjetu...Bila je to strasna tigrica... Bravo... Imaš prelijepu zaručnicu, da sam samo mlađi...Tvoja je majka bila prava tigrica u krevetu; iznova i iznova mi se vraćala....Dušo jesi dobro? Nekako si blijed!?“. Prolazio je kroz lavinu užasnih riječi. Nije mogao progovoriti; gutao je zadahe tih autoportreta ogoljenih od svake stvarnosti. Prskali su po njemu slinama, tukli ga jezicima, stiskali mu nadlaktice i podlatkice, drmali mu ramena. Bio je zvijezda svojeg svijeta, postignuće najvišeg potencijala u životu, ogledni primjerak svih ostvarenih ljudskih želja i snova. Bio je poput prizora optimalnog građanina zastalog u grliću okidanja, fotografija koja ne blijedi.

Napokon se otrgne iz te gomile luđaka, smrdljive gomile mošusnog goveda. Opet dođe do šanka i naruči Whisky. „Molim vas! Dajte mi dupli Whisky.“ Konobar ga posluži i osmjehne se. Grabovac skeptično priupita. „Vi ste jedan od onih? Ne trebam vaše usluge; nisam pout vas.“ Konobar odvrati. „Prevarili ste se. Nisam ja jedan od onih. Vidim danas ste zvijezda“. „Izgleda da jesam. To je pokora i pakao koji se ponavlja iz godine u godinu kao nekakvi prokleti ciklusi parenja u životinja. Uvijek dođe u isto vrijeme i uvijek zadaje iste muke i stalno završiš s nekim gaborom koji se rastapa od uzbuđenja i strasti.“ Izusti Grabovac ispijajući Whisky. „Vi ste slavna osoba gospodine Grabovac; vi živite od te slave, od obožavanja, divljenja i čuđenja. Svi vole vaš rad.“ Grabovac pomalo ljutito dometne. „Moj rad!? A što vi znate o mojem radu?“ „Znam da ste vrlo dobar skladatelj. Slušao sam neke vaše simfonije. Najdraža mi je ona koju ste nazvali „Testiranje stvarnosti“ Govori puno o vašem temperamentu“. Konobareva zainteresiranost za Grabovca, potakne ga na ragovor o ozbiljnim temama. „Ako smijem pitati. Kakav je to moj temperament?“ Konobar se približi svojem slušatelju. „Vaš je temperament koleričan, skeptičan, propitkivajući, radikalan.“ Grabovac posprdno dobaci. „I sve ste to uspjeli izvući preslušavajući moje radove?“ Steglo ga je nekako u grlo i osjetio je probijanje u vlastiti svijet strave i očaja. Da! Bio je očajan i vrlo skeptičan povrh ove iluzije predivnog i idealnog života. Zrnce sumnje, rovarilo je i klijalo u njemu, sve dok iz godine u godinu nije probilo ljusku uglađenog građanina serijske sudbine, čiji je život tekao po eksponencijalno razapetoj niti ljudske zbilje. Konobar se malo udalji od njega i kaže. „Gospodine Grabovac. Svake godine na ovaj isti dan, pratim vas. Neprestano ste odsutni i kao da buncate u snu. Mrmorite nešto u bradu, gledate na sve te ljude oko sebe. Kao da imate nešto protiv njih. Nezadovoljni ste njihovim bivanjem ovdje. Oni misle na vas gospodine Grabovac. Njihova svijest o vama čini vas živim i stvarnim; inače biste bili izgubljeni. A tek vaša zaručnica. Koliko samo ona posvećuje pažnje ovom velikom geniju poljupcima, zagrljajima, podsjećajući vas na stvarnost ovog svijeta. Vaš rođendan je dan kada ste ušli u ovaj procvali svijet užitaka i ljepote, a vi ste uvijek kao pofurena ruža prvim mrazom, kao otrovni drač.“ Grabovac je pomalo diskreditiran. Guta Whisky, oblizuje se i pomalo sumnja u vjerodostojnost vlastitih misli i konobarev govor. „Vi to želite mene uvjeriti kako ja kidam platno vlastitog života svojom sumnjom u lažni život?“ Konobar se opet približi i gotovo da prošapće. „Ne, gospodine Grabovac. Vi analizirate svaku nit tog platna života i rugate mu se. Nezadovoljni ste životom. To je na žalost sudbina svih velikih umova. Dođe doba latentne autodestruktivnosti.“ Grabovac poražen ne samo riječima konobara nego i debelim dnom čaše za Whisky, odmakne se od šanka i pođe prema drugom dijelu dvorane. Omamljen Whiskiyem i drugim aperitivima od ranog jutra, njiše se na nogama i gotovo tetura. Konobar pohita za njim, primi ga pod ruku i odvede do prostorije za poslugu. „Evo gospodine Grabovac, ovdje se možete odmoriti od svega ovoga.“ Grabovac postaje nasilan u naglom pijanstvu. „Pusti me!! Znam što želiš od mene podlače! Misliš da sam ja poput tebe, da ću ti dati da me nategneš!? A ne, ne! To se neće dogoditi u ovom svijetu.“ Konobar primi Grabovca koji umalo da ne tresne u pod i baci ga na krevet. 46

„Gospodine Grabovac. Umorni ste, a moje namjere su čiste.“ Grabovac bunca. „Da, da! Čiste...itekako čiste. Mogu samo zamisliti kakve sve gadosti radite vi odurni štakori.“ Konobar ga izuva. „No dobro. Daj još malo filozofiraj.“Dometne Grabovac. Konobar se osmjehne. „Ipak su vam drage moje riječi gospodine Grabovac.“ Grabovac mahnu rokom. Konobar sjeda do kreveta. „Dobro ako baš inzistirate, reću ću vam ono što mislim o vama. Promatrate ljude kao da su kakva pokora. Svi vam izgledaju licemjerno, naduto, pokvareno. Istina ljudski je svijet baš kao štakorska stvarnost. Kad ih malo bolje pogledate vidite izoštrene štakorske fizionomije i ništa više. A štakori su skloni kanibalizmu, znaju samo gristi se, boriti oko mrvica, urinirati jedni po drugima, orgijati, lizati genitalije iz pokornosti većem štakoru i prenosti smrad i druge izopačene boleštine. Zaista otrovni glodavci u svakom pogledu. Vi ste gospodine Grabovac jedan veliki čovjek i vrlo ste nezadovoljni ovim svijetom i životom. Ne zamjerite, ali majka vam je kurva, divovska štakorica koja je širila noge svim onim dlakavim štakorima što su gurali debele i vlažne repine u njezinu maternicu. Svi su se naivno uvlačili u gaće te bludnice. A vi ste rezultat svih tih orgija i štakorskih boleština, hračak u gnjiloj utrobi štakorice. I normalno sa svim tim obilježjima dominantnih rasplodnih mužjaka, probili ste se i postali golemi, debeli štakor koji pliva nad svim ostalim štakorima, a oni leže ispod vas i vesele se kada ih škropite svojom mokraćom i izlučevinama. I sad ne možete podnijeti istinu i mrzite sve te štakore koji su vas izgradili. Želite ih zaklati, a dan vašeg rođenja, podsjeća vas da život nije baš onakav kakvim se čini. On je prepun izobličenja. Iako smo skloni poljepšavati stvarnost i činiti je ljepšom nego što jest, istina ispliva na površinu. Svake godine isto gospodine Grabovac.“ Grabovac šuti i u polusvijesti upija konobareve riječi koje zvuče kao Sokratovska opomena. Konobar zuri u njega prezrivim pogledom kao anđeo čuvar tražeći na njemu grijeh oko kojeg će moralizirati i razvlačiti ga kao hijene strvinu. „ Zapeli ste u kolotečni štakorskog smrada. Budite se u istini i to vas smeta. Jer rasli ste na pričama da vam je otac sam bog i da imate veliki talent te da ćete jednog dana naći svoju princezu s kojom ćete živjeti u dvorcu od bjelokosti i žada. I to vas je hranilo dugo vremena dok se niste zasitili štakorske družine i svih laži u kojima plove. Vi ste menstrualni iscjedak prepun nečistoća iz oljuštene stijenke maternice. Lagali su vas i odgajali u laži, jer lakše je živjeti u iluziji i lažnim argumentima nego na pragu istine. Zaveli su vas i sad vas to ljuti, naravno. Jedan dio vas to osjeća. Saznali ste neke stvari o sebi i svojoj prošlosti i to vas užasno boli. Neoprostivo, saznali ste da vam majka nije svetica; ljudi oko vas su zapravo bolesni i nastrani paraziti, pokvareni i krvožedni, ali vrlo diskretni. Konačno ste odrasli i sposobni osluškivati tajnu napetu između dva svijeta.“ Grabovac se trgne. „Potpuno si u pravu u svemu samo u jednome nisi. Nemaš me pravo ovako vrijeđati i ponižavati. “ Konobar sjedne do Grabovca i šapne mu u uho. „Ne vrijeđam te dragi čovječe ja nego ti sam od sebe radiš budalu. Uvjeravaš se u nešto što ne postoji. Rugaš se samome sebi. Toliko ti je draga iluzija tebe kao velikog umjetnika da se bojiš priznati koliko si duboko uronio u ovu kolotečinu.“ Grabovac skrene s teme. „Želiš reći da Bog ne postoji?!“ Konobar se odmakne od Grabovca i pogleda ga preko ramena. „Pa nije valjda da sumnjaš u to?! Naravno da postoji, budalice! Katolička je crkva to uvjerljivo dokazala i dokazivala kroz inkviziciju, mučenja, spaljivanja na lomačama i križarskim pohodima. Tu se skrivao Bog, jedan golemi štakor koji je prouzrokovao tu kolotečinu gluposti. Zar ti nije sumnjiv ovaj svijet? Zar ne vidiš da su ljudi uhvaćeni u mrežu jedne te iste kolotečine. Sve se ponavlja, rasteže i skuplja na isti način. Uvijek isto. Svake godine, mjeseca i dana uvijek jedni te isti klonirani debili s potpuno identičnim načinom razmišljanja i poimanja; iste kretnje, isti snovi, iste fraze. Mislim da tu nešto smrdi. Gospodine Grabovac vi se u sebi borite protiv iluzije u kojoj živite. Ona je postala preteška za vas. Prepustite se toj borbi. Iz godine u godinu borba je u vama sve jača. No sada se njezin intenzitet osjeća na daljinu. Zračite potrebom da stanete na kraj gluposti u koju ste glupo i naivno vjerovali. Samo morate slušati sebe. Imali ste puno sreće u ovoj obmani. Život vam je dao ogromne predispozicije. Sretno ste odrastali, živjeli u njezi i velikoj brizi. Svi oko vas, bdjeli su nad vama, voljeli vas, cjelivali, njegovali, govorili vam što da mislite, radite, govorite. Život je pratio jedan normalan tijek ili bolje reći tok, struju rijeke koja nas nosi do cilja. Prepušteni njoj živjeli ste bogovski. Ostvarili ste puni potencijal sebe. Stvorili ste bogoliki ideal društva kojem treba težiti. Vi ste nadahnuće za mladež. No sad se budite u buntovnom skeptičavom pokušaju savladavanja te groznice. Svatko se nađe u koštacu s takvim trenutkom buđenja. 47

Iskoristite ga! Pobjegnite iz ludila kolotečine! Dio vas želi bunt, bijeg, osvetu i obračun, potrebu za paranjem stereotipa i industrijske konfekcije uglednog građanina štakorgrada, a dio da ostanete ucviljen i očajan debeli štakor u kolotečini gluposti. Bježite gospodine Grabovac, bježite dok je još virjeme! Vi ste plamen koji će zapaliti ovaj svijet i osuditi, pretvorivši ga u pepeo.“ Grabovac pada u nesvjesticu. Poražava ga umor i iscrpljenost, alkohol u venama i ubojite riječi luciferskog konobara. U glavi mu pišti neka izobličena melodija iz vlastita stvaralaštva i glas pokore demonskih podsvjesnih sila:

Udaljeni svijete moje srdžbe približi se jer spremam se u boj. Buktinja gori, gradovi se pale jezici se plameni oblizavaju, nestaje kugin vonj. Svlačim niti buncanja i groznice upijam svijetlo krune i žezla da popnem se na tron. Svijete laži i obmane, zaplovio je moj brod, ja odlazim iz bolesne drage u istine dom. Probudili su ga neobični zvuci cviljenja, jecanja i zavijanja. Ležao je na zemlji, a oko sebe, osjetio je komešanje i blago dodirivanje. Imao je osjećaj kao da ga kljucaju kokoši. Zvuk koji je dopirao od tih neobičnih bića čiji se svaki korak doimao kao megatonski stisak neke divlje zvijeri na podlogu zemlje. Svako malo ga je dodirivalo nešto oštro poput kandže. Nije otvorio oči; bio je kukavica. Čekao je da vidi dokle će to komešanje, pipkanje, kljucanje i zavijanje ići. Pobuđen znatiželjom, vrlo lagano otvara oči. Škilji kroz duge trepavice i kravatu prebačenu preko čela i nosa. Isprva nije vidio ništa. Bio je mrak, mrak predvečeri. No kako su se oči privikavale na mrak, a sluh sve jasnije bilježio ponavljajuće zvukove bića mraka, postalo mu je jasno da je okružen Furijama, mitskim bićima, antropoidnim golim ženkama, oštrih očnjaka i kandži s golemim krilima šišmiša i nekoliko para ruku. Uzbudio se. Srce je sve jače tuklo, a iscrpljenost i omamljenost alkoholom, slabila je. Znatiželjne „kokoši“ sve su ga jače kljucale. Jedna od njih unijela mu se u lice. Nebo se išaralo munjom; iz daljine je glasno puklo, a Furija zajecala kao ranjeno pseto. Grabovac uzdahne i skočio na noge. Furije su od straha odlepršale kao kokoši pred dolaskom jastreba. Grabovac trči glavom bez obzira. Munja ponovno ukrasi nebo svojom plavom paučinastom šarom i Grabovac se opet nađe na zemlju. Okreće se i gleda oko sebe. Tutanj groma sve više se približava.U zraku vlada zagušljivi i vlažni manastirski zrak otrovan tmurnom melankolijom i općom letargijom. Svijet ispred Grabovčevih očiju, pretvara se u golu majčicu zemlju, ogoljenu od svake travčice života. Svijet ogoljen do posljednje šare života nalikuje na zemlju iznakaženu rovovskim ratom. Sve sami rovovi, humci, jarci, dijelovi bodljikave žice i stršeća pougljenjela debla što nalikuju na pogrebne stečke nakon velike katastrofe. Grom se ponovno oglasi, a u njegovoj jeci, Grabovac začuje pjev manastirskih redovnika koji pjevaju „Tantum ergo sacramentum“. I doista iz daljine se čuje pjev sve snažniji i dotjeraniji. Grabovac ustaje i osvrne se oko sebe. Iznad glave prolijeću reptili i druga krilata grabežljiva bića, glasajući se kao kob: pro48

dorno, potresno i jezivo. Pognut od straha da mu ta neobična bića ne dotaknu tjeme, krene dalje. Hodao je pognut kao grbavac, kao zvonar crkve Notre Dame. Odijelo mu je bilo prašno i isprljano. U tijelu je osjećao groznicu, a u duši prepast. Osjeti užasnu žeđ i zaželi da u ruci ima čašu kakvog dobrog pića, po mogućnosti Whiskya. No na vidiku nigdje nema pulta ni konobara koji bi točio tu rajsku Ambroziju. U pognutom hodu, zamijeti lokvu mutne vode. Žeđ je postajala sve jača. Nagon za preživljavanje, natjerao ga je da se pokloni majčici zemlji i poljubi njene vlažne i umorne skute. Grabovac srče vodu kao žedan šumski Faun, ožednio nakon napornog cjelodnevnog poskakivanja i cjelivanja šumskih mladica. Grabio je vodu požudno kao izmučeno pseto i posvema potisnuo zvuk pjevajućeg manastirskog sastava. Zvuk je bio sve bliži i bliži, a s njim se pojavilo šest pari zelenih očiju. Zelene kresnice fosfornog sjaja ljuljale su se lijevo-desno kao bat crkvenog zvona. Grabovac sjedne, osvrne se oko sebe i sasvim ravnodušno zuri u te ljujajuće krijesnice. Osjećao se još grozničavije. Ova bara iz koje je pio, oborila ga je sve jačom groznicom. Znoj se cijedio u bujicama na sve strane. Grabovac svlači sako, stisne ga pesnicom. Osjećao se kao snjegović usred jarke ljetne žege. Svaki dah kao da je zdvojan zov stjegonoše Smrti. Poželi umrijeti na čas, osloboditi dah od plima i oseka i uputiti ga u jedinstvo svemirske tišine. No ta misao ga nije dugo podržavala. Zelene, fosforne oči iscrtavale su sve jasnije tijela koja su proizvodila manastirski šum „Tantum Erga sacramenta“. Šest pari krijesnica, pretvorilo se u divovske štakorske pojave crnih dlakavih tijela uspravljenih na dvije noge. Grabovca hvata mučnina. Ne može ustati, ne može vikati, ispustiti ni jedan akord. Štakorska čeljad prolazila je kroz njega ili je on prolazio kroz njih. Brazdao je duboki jarak između njihovih tijela. Otvarao je usta vrlo široko da bi ispustio krik ranjene srne, ali glas ga je izdao. Dlakava tijela divovskih štakora, gnječila su ga, a debele, mesnate repine udarale po licu i tijelu. Gnječili su ga tijelima kao mufasti valjci automobile u autopraonici. Svaki štakor kojeg je dotakao nekim dijelom tijela, osvrnuo se za njim kao smrtni neprijatelj za svojom zlom kobi.Gušio se u gustoj dlaki prepunoj plijesni i mirisu urina divova. Ostavili su ga ležati na zemlji u položaju fetusa kao iskorišteni kondom, kao silovanu ženu iščupane utrobe. Tresao se, drhtao, gutao zemlju i oblizivao dlake zalijepljene za znojni obraz. Dubok „Tantum ergo sacramentum“ u daljini je iščezavao. No zvukovi iz zamračenog stropa neba, sablasno su jecali. Iznad Grabovčeve glave, čulo se klanje, proždiranje, probavljanje žrtve, krici i jecaji. Nebo je rasprostrlo bojno polje. Grom je ponovno navijestio svojim plavo-zelenim ukrasima dolazak nove napasti. Grabovčevu patnju, nanjušio je antropoidni ljuskavac velik poput trinaestogodišnjeg djeteta. Njuškao je oko njega, gledao ga crvenim očima kao sa dvije zrele trešnje. Istezao se i gmizao poput gušter po osunčanom kamenu. Grabovac se oprezno pridigne. Gleda se oči u oči s ljuskavcem. Ljuskavac okreće glavu kao pitomo štene. Grabovac osjeti podrhtavanje tla. Iz mraka s njegovog suprotnog boka iskaču još troje ljuskavaca potpuno nalik na ovog prvog. Grabovac instinktivno legne na tlo i brže bolje počne puzati prema naprijed. U pozadini uz ostale zvukove, čuje se zvuk klanja, lomljenja kostiju, zvuk davljenja i životinjskog paranja mesa, šiktanje krvi i gubljenja života. Grabovac trči, ali povremeno se osvrće preko ramena. U glavi mu tutnji nekoliko riječi:

„[[[Kanibalizam]]]--[[[Infanticid]]]--[[[Gastronomija]]]“. Ljuskave antropoidne zvijeri, prepustile su se kanibalizmu, proždiranju vlastite vrste. Put je pod nogama bio čvrst. Tu i tamo koji ugarak ili dio smotane bodljikave žice. Grabovac se umori od trčanja. Zadihan, nasloni se o neko visoko deblo. Na prvu ne zamijeti da je deblo nekako mekano i paperjasto. Rukama sve više pipa i pipa u mraku. Paperjasto i mekano deblo, okrene glavu za 180° i golemim sanjarskim očima žutih rožnica, zagleda se u njega. Bila je to golema sova krupnih očiju, uplakana lica što sjedi na humku krilima podupirući tešku glavu u kojoj se roje brojne misli razočaranja. Otvara kljun i debelim, teškim, patničkim glasom izgovori:

Procvat će pupoljci smrknute jeseni moje slave

Iz dna tame probudit će se davno snivani sni. Grabovac se dade ponovno u bijeg. Glas mu je zamro u dubini grudiju. Srce gotovo da ni ne osjeća: ili je stalo, a on dalje živi ili tuče toliko brzo da ne može prepoznati puls. Osim poraza u duši, Grabovac osjeća i fizičku bol. Tijelo ga boli samo od sebe od tolikog napora, kao da izgara iz nutra prema van. Trčanje mu remeti misli. Gubi tlo pod nogama i strovaljuje se u jamu prepuno ljudskih kostiju. Svaki okret i pokret stvara zvonki zvuk dječjeg ksilofona. Cjevaste kosti odašilju ton koji pobuđuje i nadražava sluh olinjalih i izgladnjelih vukova. Oni ga sramežljivo i plaho okružuju, njuškaju, ali bez zlih namjera. Samilosno ga promatraju velikim krupnim očima nalik ljudskim. Grabovac osjeti toplinu na desnom dlanu. Brzim pogledom registrira ljudsku lubanju, a pored nje šugavu gubicu vuka prepunu golemih koljačkih očnjaka, nijedanput korištenih za klatež i ubojstvo, kako liže desni dlan. Vuk je izražavao samilost, razumijevanje i suosjećanje. Dodir jezikom nije se mogao protumačiti kao kušanje glavnog jela, već kao gesta empatije. Grabovcu se u početku ponovno oglasi ista misao kao i misao kod proždiranja antropoidnog ljuskavca:

„[[[Kanibalizam]]]--[[[Infanticid]]]--[[[Gastronomija]]]“. Ali vučji je jezik migoljio s puno emocija i skrivene zabrinutosti te trojstvo prethodnih misli, ubrzo se pretvara u nešto nježniju varijantu:

„(((Altruizam)))--(((Abiogeneza)))--(((Ezoterija))) Vukovi se počinju komešati i najveći među njima Grabovca uhvati za rukav košulje i vuče prema izlazu iz jame. Grabovac se u početku otima zbog živinskog straha i nagona za samoprotekciju, ali samilosne ljudske oči tih izgladnjelih robova okrutne sudbine, uvjere ga u suprotno. Popne se zajedno s vukom do ruba jame. Svaki Grabovčev korak lomio je ljudske kosti zveckajući kao tanahno božićno zvonce. Grom se ponovno oglasi i na nebu zablješte dva okrutna, stroga prijekorna oka prepuna zelenoplavih kapilara.

Grabovac pod bljeskom groma nedaleko ispred sebe ugleda siluetu zamišljenog čovjeka koji strogim, ukočenim pogledom zapovijeda staklenoj i mirnoj površini vode da ostane spokojna. Na trenutak ugleda nadu, spas, odgovor na pitanje u mraku. U glavi mu se rađaju misli, izranjaju kao gladne piranje, gladne mesa i krvi svoje žrtve. Spašen je! Uskoro će se vratiti u svoj svijet kojeg toliko prezire. Prijezir i očaj, negodovanje i gadljivost prema postojećem, sada se pretvaraju u hinjenje, histeriju i pokajanje. Strah pred nepoznatim, nepodnošljivo poznato čini nam prihvatljivim i slađim. Apsurd nad apsurdom. Biranje manjeg zla u većem zlu.

PURGATORIJ Biserna suza, pročišćena krv, kraljevstvo mrtvih, otpadništvo svjetova. Silueta zamišljenog čovjeka, doimala se vrlo autoritativno nad mirnom površinom vode. Bljesak munje, otkrivao je ne bilo kakvu siluetu čovjeka već aristokratsku krv kakvu su imali imperatori, buntovni i krvolični zagovaratelji istine. Grabovac ostavi suzne i zacakljene oči vukova iza sebe i krene do zamišljene siluete. Približavao se vrlo oprezno; silueta čovjeka postajala je sve jasnijom. Izgledao je kao viktorijanski aristokrat iz 19. stoljeća iz viših krugova društva. Štap u ruci, davao mu je magičnu moć i sliku velikog čarobnjaka. Napokon Grabovac mu se posvema približi i plaho dotakne lakat. Još uvijek nije mogao izustiti ni riječi koliko god je napinjao govornu muskulaturu tijela. Silueta viktorijanskog aristokrata, bijesnim plavim očima munje prostrijeli svaki komadićak hrabrosti u njem. Grabovac protrne, uzmakne, a onda ispočetka u mislima čuje dvije riječi:

„<<<Harmagedon>>>--<<<Purgatorij>>>“ Zatim se te riječi pretvore u ozbiljan prekoravajući govor. „Gospodine Grabovac!’ Morate li biti toliko drski i rasparati mi ovaj predivan trenutak mira i tišine? Zar ne vidite da sam se posvema udubio u gašenje boja.“ I ispruži štap prema lijevom kutu ovog mračnog svijeta te kroz pukotinu pokaže Grabovcu živo, tinjajuće srce kako tuče i svakim otkucajem zabliješti s nekoliko plamenih boja. Ponovno se okrene Grabovcu i progovori kroz misli. „Očekivao sam vas. Vi ste požar, jedan od plamenih jezičaka požara koji se zapalio otkako je svijeta.“ Grabovac shvati da je ovdje komunikacija jedino moguća preko misli. Snažno i sabrano se usredotoči, pročisti misli i uputi jednostavnu izjavnu rečenicu. „Nisam vas htio uvrijediti gospodine. Ali stašno sam zabrinut. Ne znam gdje sam ni što sam. Poslijednje čega se sjećam je bio dan proslave mojeg rođendana i legao sam na krevet mamljen Whiskiyem i konobarevim teškim riječima.“ Pomalo se užasavao vlastita glasa koji je ponovno čuo nakon dugog vremena. Aristokrat bulji kroz pukotinu u slikovite otkucaje srca s druge strane ove zatvorene zdjele. Okrene mračno lice i gromovite oči prema Grabovcu. „Gospodine Grabovac, ovdje ste zato jer ste to željeli. No najprije da razjasnimo jednu stvar. Ovo mjesto je posebno i ovdje smo svi nitko i ništa; potpuno ogoljeni od svih oblika ljudske zbilje: od ličnosti, uloga, morala, altruizma, samilosti. Kako bi razgovarali onako kako ste navikli, morate navući nekakvu masku i tek onda se uživjeti u ulogu. Tako funkcionira svemir.“ I aristokrat iz džepa prsluka izvlači kuglicu bijele gline. Razdvoji je na dva dijela i jednu kuglu baci Grabovcu u ruke. Grabovac malo nespretno dočeka kuglicu. Aristokrat je stade oblikovati i razvlačiti, stvarajući pritom proreze za oči i usta. Grabovac brže-bolje oponaša svojeg sugovornika i modelira masku za ulogu koju će igrati na stratištu svemira. Aristokrat razvlači glinu preko lica i ona se ubrzo stopi s prazninom i dubinom plavih očiju 51

te nastane lice ubojito oštrih, zapovjednički strogih linija i kontura. Grabovac s omanjim nepovjerenjem prilijepi glinu na lice. Osjeti snažan nalet topline koja se oslobađala pod sjedinjenjem njega i uloge u svemirskoj praznini. Aristokrat mu priđe, pruži ruku, snažnim stiskom se rukuje i konačno progovara ljudskim glasom. ARISTOKRAT: Gospodine Grabovac. Dobro došli na ovo mjesto! GRABOVAC: Jesam li to ja mrtav gospodine?

Aristokratov kratak smiješak i vulgaran podsmijeh. ARISTOKRAT: Ne gospodine! Niste.

ARISTOKRAT: Zapravo jako je to čudno. Mi jesmo i nismo mrtvi. Teško je to sa sigurnošću reći. Mi jesmo mrtvi, a da umrli nismo u mislima i sjećanjima onih koji su odavna preminuli. Njihova svijest o nama čini nas živima, oživljava naš bitak, pobuđuje ga, održava i motivira. Njihovim prestankom fizičkog postojanja, umire i dio nas; nestaje dio našeg „ja“, našeg bitka i biti. Tako da je vrlo teško odgovoriti na to pitanje. GRABOVAC: Ne razumijem što se ovdje stvarno događa? Kakvo je ovo mjesto ako nisam mrtav.

ARISTOKRAT: Ovo je Čistilište ili Purgatorij gospodine Grabovac. Mjesto gdje se odlaže sav šljam i otpad svemira. Kada svemir ne zna gdje bi s ostacima poput vas i mene, onda ih odloži ovdje na smetlište. Mi smo otpad gospodine Grabovac. Mi smo odmetnuti sinovi svemira koji smo se usudili pobuniti. Zato smo ovdje! Zato čamimo ovdje gdje ne postoje uloge, samo čista esencija koja nije poprimila oblike koji bi živjeli po nekom scenariju. Zato nam trebaju ove propadljive i kratkotrajne maske da bismo bili uloge, živa lica. GRABOVAC: Što je onda ovo: stvarnost ili san?

ARISTOKRAT: Stvarnost dakako! U stvarnosti čujete svoje misli i prije nego što progovorite. Stvarnost je okrutna, a san je sladunjav i ružičast. GRABOVAC: A tko ste uopće vi? I što radite? Jeste li možda Sotona ili Smrt?

ARISTOKRAT: Da. Baš bezobrazno. Nisam se ni predstavio. A vi ste zbunjeni koliko vidim. Ja sam ogorčeni skeptik, požar poput vas koji je zapalio iluziju bivanja i završio ovdje. Baš kao i vi gospodine Grabovac i ja sam nekoć živio u iluziji, propadao u kolotečini bivanja, slavio rođendane i kojekakve bezlične i besmislene rituale i ponavljanja. I ja sam jednom bio opetovano iskustvo neke ljudske zbilje. No sada sam slobodan. I ne! Nisam Sotona ni Smrt.Ja sam kako sam rekao poput vas: skeptik i požar. GRABOVAC:Ali ja nisam želio doći ovdje; to je bilo protivno mojoj volji!

ARISTOKRAT: Ozbiljno gospodine Grabovac? Jeste li sigurni u to? Evo da vas podsjetim:

„Zračite potrebom da stanete na kraj gluposti u koju ste glupo i naivno vjerovali. Samo morate slušati sebe. Imali ste punon sreće u ovoj iluziji. Život vam je dao ogromne predispozicije. Sretno ste odrastali, živjeli u njezi i velikoj brizi. Život je pratio jedan normalan tijek ili bolje reći tok, struju rijeke koja nas nosi do cilja. Prepušteni njoj živjeli ste bogovski. Ostvarili ste puni potencijal sebe. No sad se budite u buntovnom skeptičavom pokušaju savladavanja te groznice. Svatko se nađe u koštac s takvim trenutkom buđenja. Iskoristite ga! Pobjegnite iz ludila kolotečine! Dio vas želi bunt, bijeg, osvetu i obračun, potrebu za bijegom, testiranjem istine!“ GRABOVAC:Ali...to je govorio moj konobar, a ne ja!

ARISTOKRAT:Polako gospodine Grabovac. Samo polako. Onaj konobar nije bio baš konobar. GRABOVAC: To ste sigurno bili vi!

ARISTOKRAT: Ne gospodine Grabovac. Ne zaključujte naprečac. To nisam bio ja, već vaša podsvijest. Probudili ste se i postali toliko budni da ste čuli riječi svoje podsvijesti. Ona se zbog vaše čežnje za istinom inkarnirala u konobara koji je godinama prolazeći s vama kroz istu kolotečinu slušao primjedbe i buntovne misli. Konačno ste prerasli iluziju gospodine Grabovac. Nama upravljaju često nepoznate sile vlastite podsvjesti.A mnoge od njih u teškom stanju svijesti poprime i ljudsku formu. 52

Grabovac padne na koljena izbezumljen. Suze teku same od sebe. GRABOVAC:Ali...kako...ja ne želim!!

ARISTOKRAT: Da dragi moj. Uvijek je tako na početku. Uhvati nas histerija. To je kao proces apstiniranja od droge. Na početku je teško. Tijelo traži, tijelo vabi um na grijeh. Ali mi mu se suprotstavljamo. I tako pobjeđujemo poroke. Pogledajte tamo prema pukotini. Tamo kuca vaše srce i to neviđenom snagom. Želi se osloboditi lanaca i remenja. GRABOVAC: Moje srce?

ARISTOKRAT: Da. Vaše srce. Promatram ga već dugo i znao sam da ćete me posjetiti kad- tad. GRABOVAC: Čekaj malo! Ti si znao da ću doći. Ti si me dovukao ovdje!

Grabovac grabi Aristokrata za revere. Aristokrat smirenim i autoritativnim glasom odvrati.

ARISTOKRAT: Mir gospodine Grabovac. Mir! Znam da ste zbunjeni. Treba vam vremena. Evo obećajem da ćete dobiti sve odgovore na vrijeme. Grabovac se ponovno primiri i pusti Aristokrata.

GRABOVAC: Oprostite! Vjerojatno znate što radite kada ste i sami prošli ovaj težak put. GRABOVAC: A što se to stalno oko nas bljeska kao neka udaljena svijetla.

ARISTOKRAT: Ta udaljena svijetla su svjetionici koji upozoravaju brodove da ne postanu plijen zavodljive i ubojite hridine. Oni su stupovi koji drže obruč bodljikave žice oko ovog mjesta. GRABOVAC: Pa to je poput koncentracijskg logora.

ARISTOKRAT: U pravu ste. Čistilište i jest koncentracijski logor u kojem se skupljaju razna bića iz raznih dimenzija i svijetova. Ovo je mjesto poput skladišta. Dok Bog, svemir ili neka impozantna sila ne znaju kamo s takvima poput nas (jer mi smo po definiciji svemira škart; roba s greškom) onda nas se ostavi ovdje. GRABOVAC: Znači dospio sam ovdje jer sam tako htio. Svojom voljom... ARISTOKRAT: Na žalost je tako gospodine Grabovac.

GRABOVAC: Dobro, a zašto je ovdje vječita tama. Izgleda kao dolina smrti.

ARISTOKRAT: Ovo nikako nije dolina smrti. Tu sve vrvi od života. Vlada stalna dinamika, jedni druge proždiru, love, kolju. Ovdje je sve tako puno života. GRABOVAC: Dobro, ali svejedno je mrak.

ARISTOKRAT: Da. Znam. Pokazati ću vam nešto.

I Aristokrat podigne štap iznad vode i ona se uzburka sve do stropa neba. Munja bljesne i sva se tama raziđe. A osvijetljen svijet se pretvori u živo groblje. Šuma visokih čeličnih dalekovoda nagnutih u svim smjerovima izranja s leševima umotanih u platna jarkih boja. Dominira žuta, crvena, plava, zelena i boja lotosa. Sve te jarke boje sjaje fluroscentnim sjajem ukrašavajući tako tijela živih mrtvaca, živih leševa u poodmaklom stanju raspadanja. Grabovac se u grču u jednom trenutku divi, a u drugom užasava prizora. Leševi se gibaju i trzaju. Mrmore međusobno nerazumljivim jezikom. GRABOVAC: Dosta! Dosta!!

Aristokrat zauzda svijetlo i ponovno nastane polumrka predvečeri.

ARISTOKRAT: Vidite ovaj mrak je jedina istina koja postoji u čitavom svemiru. Jako ste uzrujani zbog prizora. Inzistirali ste, a ja sam udovoljio vašem inzistiranju. Pokazao sam vam jedino svijetlo, iluziju. Stvarnost je mrak, a iluzija je improvizirani performans svakog od nas. Svako svijetlo koje pada na nas postaje vlastitom subjetkivnom fantazijom i konstrukcijom predodžbe našeg svijeta. Mrak hrani prostor mašte, a svijetlo okrutno iscrtava apstrakcije koje smo u očaju i tjeskobi stvorili kako bi se odmakli od mraka, jer nas istina zastrašuje. Lažemo samima sebi tražeći neku utjehu u laži i improviziranom scenariju. 53

Sabrani Grabovac se usuđuje pitati.

GRABOVAC: A što je s onim stvorovima.

ARISTOKRAT: A da! Stvorovi. Oni su na žalost zaglavili ovdje zauvijek. GRABOVAC: Kako to mislite za uvijek. U paklu se zaglavi zauvijek!

ARISTOKRAT: Prijatelju pakao ne postoji. Pakao je izmišljotina u kojoj živimo svakodnevicu, borimo se za prokleti život u uređenoj iluziji idealnog, a naposljetku kada život postane nepodnošljiv i težak, borimo se okončati ga. Pakao je kolotečina naših života, uređenih po nekom idealu življenja; pakao je ljudska zbilja koja stvara umjetne vrijednosti, umjetan sustav, umjetna egzistencijalna pitanja. Pakao je stvorio čovjek, a ne Bog ili Sotona. Pakao jest ograničenje, šablona opetotvanog mehaniziranog iskustva kojem se prepuštamo kao ugojena telad bez razmišljana. GRABOVAC: A raj. Gdje je onda raj? Zašto svi ti stvorovi ne odu raj, ako su završili ovdje? Ideja čistilišta jest pročistiti se, odvojiti zlato od svih primjesa u svetom plamenu i otići k Bogu.

ARISTOKRAT: Vrlo naivno razmišljanje gospodine Grabovac. Tako sam i ja govorio pred svojim prethodnikom kada sam tek pristigao ovdje. GRABOVAC: U čemu je onda stvar?

ARISTOKRAT: Čistilište jest koncentracijski logor okružen bodljivakom žicom. Skučeni smo u kutiji istine i čekamo svoj dan kada postanemo tom istinom. Istina je kraj, vrata svijeta gdje sve prestaje. Svemir je praznina i toj praznini težimo od samog početka. U iluziji bivanja, stvaramo devijacije, zaobilazne putove, stvaramo slučajeve koji odudaraju od uređenog mehanizma da rastjeramo monotoniju kolotečine, ponavljanje, stagnaciju iluzije. Želimo otići tamo gdje sve prestaje. Tamo ćemo završiti jednom svi kada prozremo mračnu moć iluzije. GRABOVAC: Ne razumijem o čemu govorite?

ARISTOKRAT: Svi ovi stvorovi ovdje su odustali od prvotne težnje. Prešli su prvi prag i stigli dovdje; rasparali su platno iluzije. Ali nisu imali hraborsti ići dalje. One Furije su izrazito temperamentne mlade žene. Nisu mogle podnijeti propadanje u iluziji sretnog života.Umorile su se biti majke, kuharice, rodilje. Dosta im je bilo tog gnusnog ružičastog života. Prepustile su se histeriji, maniji. Porušile su kulu od slonovače. Željne istine razorile su kolotečinu, oslobodile je se. Ali nisu imale energije za daljnji put. Sve te prvotne težnje su ih previše iscrpile. Rijetki prijeđu taj put kojim ste sada vi došli. One kruže, njuškaju uokolo, tragaju, lete i znatiželjno prate svaki pomak u čistilištu.

ARISTOKRAT: Zaposjeli su vas i štakori. Ovdje nitko nema lica, uloge ni obličja. Ovdje smo svi ogoljeni, jednako pravedni. Većina ljudi su baš poput štakora. Žive u omanjoj grupi, bludniče jedni nad drugima, sline, seru,uriniraju jedni po drugima. Izmjenjuju jezike i ostale tjelesne tekućine. Biju se repinama, kolju i ponovno slave zajedništvo. Oni postaju organizam, nerazdvojna simbioza koje jednako misli, jednako govori. Oni su zajedno jedan, ali razdvojeni, oni su ništa. Svi su oni jednako dlakavi i ružni; svi jednako smrde po urinu. Sve rade zajedno. Mislili su da je za revoluciju potrebno mobilizirati cijeli narod i rod štakora. Ali čovjek štakorskog podrijetla treba krenuti od sebe samoga prvo da bi zatim mogao spasiti druge. Zaglavili su ovdje jer se nisu mogli osloboditi te štakorske vanjštine. Nisu mogli skinuti sa sebe kombinezon iluzije u kojoj su svi bili jednaki, jednako socijalno obespravljeni lažima i sjenama. Pjevaju „Tantum ergo...“ kao pravi kršćani i socijalisti istovremeno. Ta ravnopravnost i potpuna jednakost ih je uništila i zarobila. Nisu mogli sa sebe svući maske uloga koje su igrali. Samo ogoljeni do posljednje koščice jesmo ono što jesmo. Sve ostalo su naslage, primjese, distraktori čovjekove težnje. ARISTOKRAT: Zaletio si se i u kanibalističku prijetnju. Antropoidni ljuskavci koji proždiru jedni druge krvavih očiju. Oni se međusobno ne podnose, zato jer su svi jednaki. Svi liče jedan na drugoga. Svi oponašaju jedan drugoga. Stvaraju dvojnike, klonirane debile. Nitko od njih nema svoj karakter, svoje „ja“. Svatko se bori za tu ulogu, ličnost, svojatajući kalup iz kojeg su klonirani. Zato se kolju. Nepodnošljiva im je pomisao na to da nitko od njih nije jedinstven. Vrlo nepodnošljivo i iritantno! 54

GRABOVAC: Imao sam i nezgodu sa sovom.

ARISTOKRAT: Ah, ta jadnica. Protiv iluzija bori se parolama i stihovima. Stalno je depresivna i krhka. Malo uđeš u polemiku s njom i slomi se. Sva mudrost koja živi u njoj, neutemeljena je i nedovoljno čvrsta kao i svijet u kojem je živjela, prije nego se oslobodila. Protiv iluzije se počinješ boriti parolama i hrabrim polemikama. To budi tvoj intimni bunt. Ali samo to nije dovoljno za postignuće krajnjeg cilja. Mnogi se upravo skrivaju iza zida parola i mudrih izreka. To im je kompenzacija za kukavičluk. GRABOVAC: Ali vukovi su bili tako samilosni i dobri. Zašto su oni ovdje ostali zatočeni?

ARISTOKRAT: Gospodine Grabovac. Nemojte se praviti toliko naivnim. Ne pristoji vam takvo ponašanje. Vaše je srce živi plamen koji tinja kroz pukotinu ovog mjesta. Vukovi su previše slabi! Boje se. GRABOVAC: Čega se boje.

ARISTOKRAT: Kraja, finala potrage! Oni su vječiti optimisti prepuni euforije. Često gaje apstraktne ideale, grade kule u oblacima. Vjerovali su da će jednu iluziju pobijediti čistim idealom neke apstrakcije. Svijet istine, zamišljali su puno ljepšim i umilnijim nego što je ovaj ovdje. Pretjerali su s nerealnim aspiracijama. Bijeg iz kolotečine, zamislili su kao prodor u novu kolotečinu koju je netom stvorio njihov um. Nisu se uspjeli odvojiti od gluposti. No dospjeli su ovdje u mjesto istine i boli. Razočarani odustali su se dalje boriti. GRABOVAC: A što je s vama? ARISTOKRAT: Sa mnom?

GRABOVAC: Pa da! Vi ste isto zapeli ovdje.

ARISTOKRAT: Gospodine Grabovac. Ja sam spreman za nadolazeći kraj, za sjedinjenje s prazninom svemira koja će me osloboditi svake patnje. Ja se više energično ne borim za život, već za njegov kraj. Jer samo tako nestaje kolotečine u koju je čovjek ikada upao. GRABOVAC: I što vas sprječava pri tom? ARISTOKRAT: Primopredaja dužnosti!! GRABOVAC:Što to znači?

ARISTOKRAT: To znači gospodine Grabovac da vas moram dobro pripremiti kao što su mene pripremili za nadolazeće požare. Ja sam ovdje jedini čuvar ovog mjesta, a uskoro ćete to postati vi sami i čekati nekog novog, nadolazećeg požara. GRABOVAC: Ali zašto bih to htio?

ARISTOKRAT: U suprotnom ćete ovdje trunuti vječno kao i oni koje ste sreli na putu ovdje. GRABOVAC: Svašta!!

ARISTOKRAT: Moram vam predati veslo svojeg broda koji će me odvesti u Ništavilo. Vi ćete me odvesti do kraja svijeta, a onda i sami postajete potencijalni kandidat za konačno oslobođenje od kolotečine. Čekao sam vas oko tri stotine godina. Dugo se nitko nije odvažio za takvo nešto. Dugo vremena iluzija je stvarala debile i kukavice, slaboumne i pekmezaste princezice. A u međuostalom natrag ne možete. Ovo je mjesto ograđeno žicom sjećate se? Grabovac uzdahne od razočaranja i sjete. Obuzme ga tjeskoba. Nije se nadao ovakvom nečem. ARISTOKRAT: Ne posustajte jer ćete uskoro i vi lizati tuđe dlanove od samilosti i empatije. GRABOVAC: Dobro, što mi je činiti?

ARISTOKRAT: Poći ćete ovom šumom koju vam pokažem i tamo ćemo se naći za slavljeničkim stolom. Moram vas pripremiti za svoj odlazak. Aristokrat baci svoj štap u smjeru šume i on se pretvori u petroljeku na klimavom metalnom stalku. Aristokrat iščezava, blijedi kao fotografija. Iz blijeđenja i nestajanja, čuje jeka. ARISTOKRAT: Pratite svjetiljku. I ne zaboravite skinuti lice!

Grabovac skine masku od bijele gline. Ponovno je zamijesi i pospremi u džep. Petrolejka zaškripi skačući na jednoj nozi u smjeru šume. Grabovac je u korak prati. Pomalo sumnjičavo stavlja nogu pred nogu. Pita se što je slijedeće. Što slijedi? Razmišlja o raju i paklu, o svemu što je Aristokrat rekao. Uhvatio se u mentalni grč problematike raja koju je analogno prenio na pakao i čistilište, na sve svijetove čovjekove improvizirane apstraktne stvarnosti. Pratio je trag svjetiljke duboko zamišljen. „Što bi trebao biti smisao raja? Pružati čovjeku utočište, bezbrižnost, utjehu i vječitu relaksaciju u užicima i slastima od izrabljivačke stvarnosti i mučkog bičevanja maćehe zemlje. No problem predstavlja upravo taj smisao raja. Što kad čovjek uspije dostići raj i prijeći preko praga u obilje utjehe i vječitih užitka? Kada čovjek dostigne raj, njegov smisao postojanja prestaje. Zar smislenost raja tada ima „smisao“ i svrhu; zar raj može tada postojati kada ispunimo njegov osnovni smisao maloprije naveden? Stvari su jako varljive i čim ih imenujemo i pokušavamo dohvatiti umom ili rukom realnosti, nestane im značenje, potpuno se istope i rastvore; jednostavno prestaju imati smisla, prestaju postojati. Zar nije isto tako s rajem? Do trenutka do kojeg je naš um, mašta i predodžba zaokupljena mentalnim grčem i misticizmom raja, do tog trenutka raj postoji u svoj svojoj smislenosti, ali kada jedanput prijeđemo njegov prag, prestane postojati i egzistirati, jer bitak tog raja biva zaboravljen; više ne obraćamo pažnju na njega, više se ne bavimo njime, jer živimo u njemu, on je u nama, dio nas i kao individualna pojava i fenomen ne postoji; on se u potpunosti izgubi u našoj nesvjesnosti; nitko više ne žudi za njim, nitko više psihološke silnice svoga uma ne upire u njega da bi njima opisao taj bitak tu egzistencijalnu stvarnost raja.

Usisan u nas bitak raja se neutralizira. Dokle god čovjek misli o nekoj stvari, dokle god je ona enigma za njega i nije u stanju prodrijeti u nju, dokle god je svjestan njezine blizine, dokle god je ovija mislima i središte je njegovog mišljenja i svijenosti, dokle god živi u njegovoj mašti u njegovom poimanju stvarnosti, ona je smislena i puna smisla jer se čovjek neprestano njome bavi; ona egzistira zahvaljujući svojoj tajnovitosti u koju ne može čovjek probiti. Znatiželja čovjeka tjera da se bavi nečim njemu nepoznatim, da istražuje i biva zaokupljen tim nečim. Dokle god je to u središtu njegovog života, njegove svijenosti, bitak raja je postojan i osiguran.Stvari prestaju imati smisla kada smo u njima, kada smo unutar njih ili su one unutar nas, kada ih više ne zamjećujemo, kada postaju naša rutina, podrazumijevanje kao nešto svakodnevno u upotrebi, nešto sasvim normalno i uobičajeno. Jednostavno ih zapostavimo, prestajemo ih gledati začuđeno sa zanimanjem i interesom kao prvog puta kada smo ih oživljavali vlastitim mislima, vlastitim predodžbama i maštali o njima. Kada ne vlada više svijest o toj stvari, otkida joj se dio bitka i ona prestaje imati svoj smisao. Isti je slučaj s rajem. Njegov smisao se postupno gubi i istapa u trenutku kada ispunimo sve ono što je smisleno nudio kao utočište: bezbrižnost, utjehu i vječitu relaksaciju. Kako raj onda može postojati ako ga nismo svjesni, ako se jednostavno izgubi njegov smisao postojanja ispunjenjem ovih prethodno nabrojenih smislenih cjelina koje mu pružaju smislenu egzistenciju? Primjerice ako je smisao nekog pitanja dobiti odgovor, koji je onda smisao odgovaranja na to pitanje, kada ono gubi smisao i svrhu odgovaranjem na njega samoga!? Da li bi bilo smisleno odgovarati na takvo pitanje, kada u trenutku odgovaranja ono gubi smisao svojeg postojanje i prestaje postojati? Dati odgovor u tom trenutku predstavlja kraj egzistencije tog pitanja pri čemu ono gubi svrhu i egzistencijalni smisao. Kada jednom odgovorimo na pitanje, ono nas više ne zaokuplja, jer znamo njegov odgovor; više nam nije potrebno mozgati o njemu, više nije potrebno da takvo pitanje uopće i postoji, da se iznova postavlja, kad je odgovor na njega očit i dat. Smisao postojanja takvog pitanja je u potpunosti razoren. Bilo bi besmisleno ponovno postavljati takvo pitanje kada je odgovor očit. Svakoj stvari na koju smo dobili odgovor, prestaje postojati smisao, a time i ona sama, jer više aktivno ne zaokuplja naš um i naše podsvjesne procese i reakcije; mi je nismo više svjesni u onom omjeru u kojem smo je bili dok je bila dio nepoznanice i enigma. Pitanje raja je ozbiljan problem. Raj postoji samo ako smo ga svjesni; njegov smisao postoji tako dugo dokle čovjek ne prijeđe njegov prag i zavali se u slasti koje pruža. Raj postoji tako dugo dokle vjerujemo u njega, dok se jedanput obistini, nestaje mu smisao kao i pitanju na koje smo dali odgovor.A to isto vrijedi i za pakao, čistilište i svaku ljudsku apstraktnu tvorevinu.“

SANAK SJENKE Svijet bez oslonca, grabežljive utvare na maglovitoj hridi, Plijen i odmazda, to naš je život, naša smrt. Svjetiljka je njihanjem škripala i udaljavala Grabovca od stvarnosti. Zapao je u duboko rezoniranje; vratio se brutalnom kultu kritiziranja i propitkivanja, ironiziranja i provokacije. Šuma kroz koju je prolazio, doimala se kao labirint. Blago svijetlo petrolejke, lepršavo je lelujalo deblima. Nije ni zamijetio da prolazi šumom drvenih dalekovoda, potkresanih žica. Rukama je dodirivao tijela, drvena srca ekskomuniciranih marginalaca smještenih u duboki mrak. S vremenom, pažnju mu obuzme neka čudna i ljepljiva tekućina na prstima. Isprva se činila masnom poput ulja. Zastade i malo bolje promotri prste lijeve ruke. Svjetiljka prestane skakutati i škripi njišući se lijevo-desno kao klatno. Grabovac ugleda krv, ali ne bilo kakvu krv, već smrdljivu menstrualnu krv prepunu nečisti. Osvrne se oko sebe i na tijelima drvenih dalekovoda ugleda svježu krv. Dalekovodi su krvarili u vlastitoj nesreći. Svaki od njih imao je svojeg strvinara koji kljuca prometejsku ranu i hrani bol, patnju, tugaljivu poemu vlastitih razočaranja. S čeznućem u srcu, Grabovac nastavi put. Promukli plamen petrolejke, blago je oblizivao mrak, dok je on samovao i tugovao te pomišljao na izlaz iz cjelokupne kolotečine stvarnosti i priviđenja, sjenke i sna. Tupi udarci kljunova u sočnu ranu, sablažnjavali su ga. Poželio se na trenutak vratiti u svoju štakorsku prapostojbinu, iluziju gdje je živio tolike godine siguran i omamljen u ružičastoj maternici. Zaželio se zadovoljenja vlastitog narcizma; zaželio se šablonskih motiva spasa u kojima će se voditi jednosmjernom cestom do utopije. Poželi biti konzervirana hrana, rob standardiziranog i rutiniziranog obrasca življenja. Raskorak u istinu, preveliko je breme za njega. U samom čistilištu vlada velika gužva; njemu je mjesto u naručju neke utopije, iluzije, sjene, sanka. Titrao je između dva svijeta: između okrutne istine i uravnoteženosti društveno-profesionalnog statusa utopije. Nekoliko uzastopnih misli, vrzmlalo se kroz njegovu glavu:

„{{{Obrazac}}}--{{{Standard}}}--{{{Drhtaj}}}--{{{Tjeskoba}}}“ Šuma se približavala kraju. Neizlječiva izoliranost u granicamam osobe, obuhvatila je Grabovca kao udav oko vrata. Upao je u svoj svijet gorljive prodike i žustre polemike. Buncao je u glavi, vrtio razne scenarije, parao po platnu ugasle iluzije, drhtao i titrao između dvije vatre. Požar je buknuo iz njega. Petrolejka stane na vrhuncu šume. Grabovac se osvijesti. Ispred sebe, motrio je veoma dugačko isprljanu plahtu, njene nabore koji su se izdizali i spuštali u laganom ritmu. Pod plahtom, nazirale su se tjelesne figure 57

ljudi. Plahta je gmizala kao divovski gušter izražene muskulature i napete sluzave kože. To golemo biće, teturalo je i gmizalo. Učas se zaglavilo u svežanj bodljikave žice. No ta prepreka ga nije zaustavila; optimistično se kretalo dalje. Svežanj bodljikave žice, rasparao je dio plahte; iz nje provirile su gole ljudske potkoljenice i gležnjevi. Biće poput divovskog slijepog puža beskućnika, gmizalo je dalje potpuno nesmetano i nesputano. Ti ljudi pod tom plahtom, zažmirili su na očito, stvarno, realno, istinito. Zažmirili su na more ili su u moru vidjeli još jedno nebo, kraj svijeta ili početak granica novog svijeta. Svjetiljka ubrzo postane štap aristokrata. Grabovac ga uzme u ruke i ponovno se stopi s mrakom. Nastavi hodati nastanjen prazninom i tjeskobom. Ubrzo zamijeti ispred sebe dugi svadbeni stol sa stolicama, krcat trulom hranom i polupanim posuđem, obavijen u paučinaste niti koje nalikuju šećernoj vuni. Na čelu stola sjedi Aristokrat i puši cigaru. Ponudi Grabovcu da sjedne nasuprot njemu. Grabovac s nelagodom i strahom sjeda i primiče se stolu. Pored stola zamijeti potok čija voda nosi zagrljene ljudske leševe dugim koritom u bezdan. Aristokrat imperativnim tonom u kojem se ne može osjetiti poraz ni gubitak, već stalna eksponencijalna pobjeda, zapovijedi Grabovcu. „Nadjenite masku prijatelju da možemo razgovarati.“ Grabovac kao poraženo pseto stisnutog repa među nogama, ispunjava zapovijed. ARISTOKRAT: Pogledajte ih samo kako su romantični. Usmjeri Grabovčev pogled prema potoku.

GRABOVAC: Da stvarno su čudesni. A tko su oni uopće?

ARISTOKRAT: Oni su djeca šablone, zarobljeni u standardiziran obrazac življenja kao konzervirani bakalar. GRABOVAC: To bi značilo da robuju.

ARISTOKRAT: Svaka rijeka kao i ovaj potok imaju svoj tok, korito po kojem pliva vodena struja. A struja nosi sve što se nađe u njoj. Mnogi ljudi nošeni takvom strujom, postaju beživotni plankton. Korito ih nosi pravocrtnom putanjom života; oni ne trzaju, ne bore se ne pokazuju znakove života. Samo kao telad bleje i prate taj riječni tok. Oni joj se prepuštaju na milost i nemilost i svatko od njih prolazi istim putem, istim koritom kroz potpuno identične situacije i iskustva. I nitko se ne usudi iskriviti taj riječni tok, razbiti ga i stvoriti vlastiti tok. Ili još bolje isplivati na površinu. Pogledajte te ljude, oni su uhvaćeni u kalup; pravi klonirani debili, potpuno identični, jednakog mišljenja, jednakih gesta i jednakog pohanog mozga. Oni prate taj strogo definirani standardizirani obrazac življenja.

ARISTKRAT: Svakome od te bijedne kopiladi pohanog mozga dato je u ruke identično oruđe i prostrt potpuno jednak put. I oni koriste to oruđe na način kako ih je koristio njihov prethodnik te kako će ih koristiti njihov sljedbenik onim jednakim opetovanim načinom i operacijama, nimalo ne trudeći se prilagoditi taj alat individualnim oblježjima pojedinca. Svakome od njih dat je isti put. No to ne znači da uvijek treba ići utabanom stazom. Sami biramo svoj put, utabamo ga kroz gore i rijeke, mora i udoline onako kako sami osjetimo da treba biti. Mi smo akteri svoje sudbine; nismo rođeni kao predodređeni za nešto; sami biramo i određujemo kako će biti. Djeca tih bijednika su prisiljena trpjeti svijet koji su im odrasli nametnuli, nastoje mu se prilagoditi kako najbolje znaju samo da budu u službi šabloniziranog modusa operandi. Kasnije ta ista djeca u pravilu reproduciraju taj svijet. I ponovno smo zaplovili istim koritom rijeke. Vi gospodine Grabovac i ja nismo uvučeni u rijeku. Mi smo se spasili. Mi smo promatrači života i gledamo serijske sudbine jadnika koji tonu u ispraznosti vlastite iluzije na jednosmjernom putu utopijske ništavnosti. ARISTOKRAT: Žudnja za slobodom i samoizražavanjem, temeljna je osobina svakoga od nas; to je jedini medij za razvoj vlastitih potencijala. Nismo rođeni u kalupu; nismo predodređeni da robujemo sintaksi i semantici kalupa. Stvarajmo svoj put, primijenimo oruđe na svoj vlastiti, jedinstven način. Nas dvoje gospodine Grabovac razmišljamo izvan okvira i zato stojimo uz korito rijeke i potoka i promatramo, promatramo i divimo se gluposti kolotečine. Tkivo svijeta koji su stvorili oni prije nas, bolno je i neprimjereno. Lako ga je pokidati. Onima koji tek dolaze, svijet iluzije postaje preuzak i zato ga žele proširiti makar to značilo i kidanje niti. No vrlo rano dođe struja rijeke i pokori ih učinivši te iste bjednike 58

s čistom dušom, robovima šablone i okvira. Njihova duša pati, a um u okovima na kažnjeničkoj klupi podrhtava u groznici. Sve što nam je dato jest svijet obrazaca i iluzija. GRABOVAC: Kako to mislite obrasci i iluzije?

ARISTOKRAT: Jednostavno je! Vidite. Na primjer uče nas kako se vladati, što reći, kako misliti, kako ragirati, kako emocionalno reagirati i izraziti emocije i misli. Govore: „suspregni gnjev, suspregni suze, moraš ovo, moraš ono“. Stalno neke zapovijedi, a to je čisto instrumentalno uvjetovano ponašanje ili odgoj. Odgoj se svodi na nagrađivanje i kažnjavanje, na motiviranje poželjnog i suzbijanje nepoželjnog. A na taj način se stvara mentalitet domaće ugojene i pitome životinje. Govori im se što da rade, kako da rade, sve je puno nekih zahtjeva i uvjeta. Ne postoji ništa što bi bilo izvedeno na volju i osobni odabir. Kaže se: „Oni još ne znaju što hoće.“ Vraga ne znaju! Znaju, ali svaki odgajatelj čin donošenja djeteta na svijet pretvara u previše banalnu i pretjerano optimističnu misao da će se u tom djetetu ostvariti svaka neuspjela iluzija njihove mladosti. Dakle stvaramo iluziju uređenog života i zovemo je ljudskom zbiljom; kreiramo sustav umjetnih vrijednosti zbog kojih mnogi pate jer tu visoku ljestvicu ne mogu dostići, umjetna egzistencijalna pitanja zbog kojih se propinjemo i ubijamo nervozom; stvaramo lažljivi moral u kojem ne postoji diskriminacija ukoliko si istovjetan s grupom i okolinom u kojoj živiš. Iluzija ljudske zbilje, svijet je, tvorevina ljudske gluposti u kojoj vladaju obrasci čvrsto povezani s dodijeljenom ulogom. Dodijeljena uloga znači podrazumijevanje; podrazumijeva se da izvršavaš određen obrazac ponašanja ukoliko si sin, otac, suprug. Razmišljaš stereotipno. Zašto? Hm... Zato što iluzija ružičastog života sputava pojedinca u pokušaju isticanja vlastitog prava nad društvenim normama, nad svim licemjerjima od kojih se po njihovom mišljenju sastoji moral, osjećajnost, pravda i milosrđe. GRABOVAC: Zar ovi bijednici u potoku ne znaju tko su?

ARISTOKRAT: Upravo suprotno gospodine Grabovac. Oni ne žele ništa znati. Njima je draže ginuti u opetovanom iskustvu ružićastog života. Njima je draža iluzija u kojoj ne trebaju upregnuti um, nego stvarnost koja je prepuna boli i muke. Apsurdno, ali istinito! Okvir tog njihovog sna u kojem snivaju najljepše snove ne dopušta im da razmišljaju izvan njega. Stereotip je ograničenje u razmišljanju i rezoniranju. Nažalost život nije baš tako predvidljiv kako se čini. Život ne možeš kontrolirati. Stvari se jednostavno dogode. Stereotip kaže da štreber mora nositi naočale, aparatić za zube, biti kržljav i malen, asmatičar. To je stereotip, ali i neistina prije svega. Ljudi ignoriraju stvarnost; žive svoje bijedne utopije robujući stereotipnom ograničenom razmišljanju. Iluzija je zatvoreni prostor, zvjerinjak; izgleda vrlo stvarno jer je ograđen nepropusnim, čvrstim obzorom jasno vidljivim, ali nedohvatnim. GRABOVAC: Ne razumijem kako čovjek nije u stanju prozrijeti mračnu moć kolotečine?

ARISTOKRAT: Zato jer nema prilike. Prerano se u mladu dušu nastani prijekor i ugnjetavanje. Vrlo rano u nas sjedne nemilosrdni tiranin koji nameće okvire, ograničenja, blokade, cenzure. Vidite mnogi ljudi žive svoje živote pravocrtno. Sve ide svojim slijedom. Sve se kreće kao po špagi. Nema prepreka. Imaju divno bajkovito djetinjstvo, prelijepe uspjehe u školi i kasnije nađu princa na bijelo konju ili princezu u kuli od bjelokosti i žive dugo i sretno. Na žalost to opetovano iskustvo stvara kolotečinu. No život nije samo eksponencijalan rast. On je prepun devijacija, izobličenja, ekstrema. Nisu svi utopljeni u struji rijeke; ima nas i onih koji postaju promatrači uz rub te rijeke. Oni nisu planktoni nošeni strujom; oni se bore za istinu i slobodu. GRABOVAC: Kad sam prolazio šumom nisam mogao ne zamijetiti ranjene dalekovode.

ARISTOKRAT: Da. Istina. Teško da možeš ne zamijetiti prizor poraženih Prometeja što krvare mutnom, otrovnom krvi. Oni su žrtve jedne enormne iluzije: „LJUBAVI“. Primijetili ste da su im pokidane žice. GRABOVAC: Da. Jesam! Vrlo neobično.

ARISTOKRAT: Vidite! Oni su žrtve gluposti u koju su ih drugi uvjerili i uvukli. Pate zbog nesretne ljubavi, zbog naučenog obrasca ponašanja i ostvarivanja individualne veze. Rekli su im kako se trebaju ponašati u ljubavi, što trebaju raditi i činiti; nametnuli su im neki optimistički dotjeran sustav vrijednosti 59

koji nisu mnogi mogli dostići i eto ti nesreće i bijede, očaja i patnje. Ljubav je samo naučeni obrazac ponašanja za ostvarivanje individualnih veza. No postoji toliko drugih oblika partnerstava, ali ne. Čovjek je morao odrediti ljubav kao sustav vrijednosti veza. Kao djecu uče nas da trebaš zagrliti, poljubiti, pomilovati, cjelivati, lizati, jebati i tako redom!! Dakle u ruke su nam dati brojni obrasci ponašanja i sustavi vrijednosti. No očaj i nesreća izrastaju iz nemogućnosti ispunjenja nekog od njih ili nezadovoljstva ispunjenim. Zato dalekovodi pokidanih žica krvare. Zbog gluposti kolotečine pate i stenju. U svijetu bez oslonca, iz magle vrebaju utvare i zvijeri. U međuvremenu razgovor prekidaju dvije bedinerice, potpuno identične, s jednim posebnim detaljem: lica im nalikuju na ulašteni srebrni pladanj. Približe se stolu i ponude Grabovca s biskvit kolačićima i zelenim čajem. Grabovac je bio zadivljen zeleno-fosfornom parom čaja. To je jedino zelenilo u pustari čistilišta. Srkne čaj i znatiželjno upita Aristokrata. GRABOVAC: Tko su ove?

ARISTOKRAT: Ovo nisu ove, nego muško i žensko. GRABOVAC: Obje ili oba su u ženskim krpama.

ARISTOKRAT: Da. Doista neobično. Ona je kako da kažem bila fantomski ud svojeg partnera, produžetak njega samoga bez intimne misli, bez volje i uma. Baš poput igračke na baterije koja ima instaliran program s ograničenim brojem radnji. On međutim je savršeni prikaz papučara svoje drage ljubimice. I jedno i drugo su služili svojim partnerima kao predmeti, oruđe ispunjenja njihove volje. Oboje su bili robovi kolotečine. GRABOVAC: Dakle i oni su upali pod utjecaj nametnutih vrijednosti i obrazaca ponašanja. ARISTOKRAT: Itekako! Oni su savršeni primjerak poraženih sloboda.

GRABOVAC: Kroz putovane šumom zamijetio sam i neko golemo biće, zapravo gusjenicu od ljudi i uprljanog platna.

ARISTOKRAT: O da! Hm. To su oni koji nisu nikada preboljeli iluziju. Oni još uvijek tapkaju u mraku svoje iluzije, nesposobni odvojiti se od ružičastog svijeta gdje se ostvaruju svi snovi. Laž, opsjena, iluzija je pod njihovom plahtom. Iako su se izdvojili u stvarnost, još uvijek se prekrivaju preko glave od straha i nemoći. Oni su ovdje zaglavili u svojem svijetu opsjene i laži. Zabarikadirali su se u vjeri da će živjeti sretno ako ignoriraju problem i istinu. To je najveća greška koju rade optimisti. Ignoriraju pravu prirodu problema; reagiraju prekasno; guraju problem pod tepih, uljepšavaju njegovu smrtonosnu silu. Zamisite slijedeću situaciju. Stoje dva optimista. Jedan drugog probadaju nožem. No jedan i drugi smiješeći se izjavljuju: „On me samo malo škaklja i dobronamjerno bocka...ili...to je samo igrica ništa ozbiljno.“ Što reći na to: pitoma janjad koju vode na klanje. Uvjerili su ih da to što čine, čine ispravno. A u to ih je uvjerila mračna moć iluzije. Svi oni koji ignorirajući stvarnost prekrivaju glavu iluzijom, nikada neće postati bićem, individuom; zanavijek će biti produžetak nečije nametnute volje. Ili jednostavno rečeno robovi. GRABOVAC: Pomalo sam zbunjen!

ARISTOKRAT: Gospodine Grabovac, mislim da vam sve savršeno postaje jasno i sjeda na svoje mjesto. Da nema takvih poput nas, buntovnika, požara i devijacija, svijet bi zatupio i zamro u kolotečini opetovanog. Mi budimo zvijezde, propitkujemo zbilju od istine, javu od sna. Mi smo gospodari svojeg individualiteta, mi imamo ono najvrijednije: spoznaju, slobodu i hrabrost. Mi smo devijacija, izobličenje koje razbija konzerviranu rutinu, standard i obrazac, svaku stereotipnu prikazu. Aristokrat ustane i proročki podigne štap iznad sebe. Na nebu zabljesnu dva plava oka prepuna gromovitih kapilara. ARISTOKRAT: Spremite se gospodine Grabovac. Vrijeme je za posljednji boj! GRABOVAC: Gdje idemo?

ARISTOKRAT: Tamo gdje je posljednja stanica svih ogorčenih skeptika poput nas dvojice. Idemo do humka početka. Tamo ću učiniti primopredaju i VAS učiniti gospodarom svijeta istine. 60

GRABOVAC: Ali..nisam spreman....nisam.

Iznenada svi zvukovi utihnu. Zatim potmajno i vrlo podlo, začuje se vjetar i počinje komešanje. Snažna sila obujmi Grabovca i stade ga vuči u ponor. Aristokrat nestaje pred njegovim očima. Čistilište ispire Grabovca kroz šumu ranjenih dalekovoda. Pokoji dalekovod biva iščupan iz zemlje i poleti za Grabovcem. Sila je sve snažnija, sve jača. Grabovac više ne razaznaje ništa. Utonuo je u mrkli mrak. U glavi mu ostanu žive samo tri riječi:

„|||Težnja|||--|||Patnja|||--|||Bol|||“

TERAPEUTSKI KANIBALIZAM Nit izgubljene tajne, Sunce ipak sja; Biskupi gube zube Varave obmane. Probudio se pred mirnom površinom vode. Mrak je i dalje ispunjavao svijet čistilišta. Pred sobom ugleda štap i Aristokratevu figuru. Ubrzo razaznaje da se nalazi na početku svojeg putovanja. Samo što je taj početak putokaz posljednjih stanica. Tajna je tako blizu izlaza; samo je treba dohvatiti. Aristokrat mu pomogne ustati. Kroz pukotinu otvora ovog mjesta, zasvjetluca još uvijek živo srce kao i onog prvog trenutka u koji je sišao kao pothlađeni mrtvac prepun sumnje i straha. Aristokrat ponovno zamijesi svoju masku i progovori. ARISTOKRAT: Gospodine Grabovac, ovo je naša posljednja stanica. Ovdje se odvija primopredaja. Tu se nalazi ključ svjetova. GRABOVAC: Ne razumijem smisao vaših riječi.

ARISTOKRAT: Svijet u kojem živimo prepun je varavih osejćaja i vizija svjetle budućnosti. Ljudi vjeruju da postoji trojedinstvo vremena: prošlost u sadašnjosti, sadašnjost u budućnosti. No ja vjerujem da postoji stalni trenutak sadašnjosti. Prošlost je neka vrst začetka sadašnjosti, a budućnost je ionako nejasna i neuhvatljiva. Budućnosti kao da i nema; sve što je u magli, kao da i ne postoji; sve je to neodređeno, nejasno, nedefinirano. Svjetovi naših apstraktnih predodžbi i ideala stvaraju i uloge kroz koje proživljavamo sebe; bez njih ne možemo komunicirati; one su kultni simboli i sustav znakovitih vrijednosti, umjetnih tvorevina kojima ostvarujemo sebe u drugima. Sa svim tim izmišljenim iluzijama, izmišljamo i uloge čiji smo aktivni akteri, glumci na pijadestalima vlastite gluposti. Uloga je naša maska, puder i maskara kojom poljepšavamo bit čovjeka i dajemo oblik toj pojavi. Stvaramo kazališta, igramo uloge, a nismo ni svijesni koliko su sve te uloge zle i pokvarene, koliko nas muče i iscrpljuju u uzaludnoj borbi za nedostižnim idealima. ARISTOKRAT: Čovjek se nikada ne pita zašto? Čovjek je zarobljen u podrazumijevanje umjetnih tvorevina, apstrakcija i na brzinu sklepanih kulisa. Svaka uloga ima niz atributa koji određuju ponašanje, razmišljanje. Svaki izmišljeni svijet je zapravo niz besmislica, stereotipa koji podrazumijevaju da nešto bude ovakvo ili onakvo. Sada gospodine Grabovac na pragu ovog mjesta testiramo istinu. Samo čovjek oslobođen stereotipa, podrazumijevanja i nametnutih ograničenja je slobodan čovjek. Dok život pravocrtno teče po nekom zamišljenom pravcu, sve se podrazumijeva; naše razmišljanje i izražavanje je ograničeno okvirima tog pravocrtnog gibanja. Tada sve ima smisla i Bog i njegova ljubav i dobrota. No 63

kada iznenadna devijacija blokira put pravocrtnog gibanja, čovjek počinje razmišljati izvan okvira. Tada Bog i njegova ljubav postaju tiranija i gnjev, mučenje i mrcvarenje. Devijacija oslobađa um od okvira i ograničenja i sve postaje kristalno jasno, katastrofa i ekstremni slučajevi otvaraju put iz kolotečine. GRABOVAC: Gdje sada idemo?

ARISTOKRAT: Vidite tamo preko ove vode, nalazi se humak. Tamo je sve počelo i tamo sve završava. Taj humak je Atlantida po jednoj predaji, a po drugoj Eden. Prema njima, dopliva čamac stvarajući nježne i mirne valove. Aristokrat se okrene Grabovcu i gestom ruke uputi ga da sjedne u čamac. A Grabovac kao pitomo pseto, pogne glavu i uđe u čamac. Aristokrat odmah skoči za njim i uhvati se vesla.

ARISTOKRAT: Ne bojte se gospodine Grabovac. Odvest ću vas na mjesto gdje sve tajne bivaju otkrivene. No usput ću vam ispričati priču o početku svijeta. GRABOVAC: Mislite o prvim ljudima Adamu i Evi. ARISTOKRAT: Da. Tako nekako.

Zvuk škripanja vesla, odmjeravao je snage s tihim i vrlo sugestivnim tonom Aristokrata. Otisnuli su se niz mrak kao da plove rijekom Stiks u podzemni svijet.

ARISTOKRAT: Mnogi kažu: Bog ih stvori na svoju sliku i priliku. I zvaše se Adam i Eva. Adam u prijevodu znači „Prvi“, a Eva njegova „Priležnica“. No nije bilo baš sve tako nevino kako se priča. Naime grijeh je sišao s drva u obliku zagriza. No nitko se nikad nije pitao čega? U što su točno ti prvi ljudi zagrizli? GRABOVAC: Pa valjda u jabuku!

ARISTOKRAT: Da to bi odgovorio svaki naivac. Oprostit ćete mi na izrazu. No priča nije tako jednostavna kako se čini. Na smokvinom drvu, njihali su se majmuni u svakodnevnoj kolotečini. No svemir ili neka neznatna sila dvoje od njih osvijesti jednom malenom česticom sumnje. Mozak tog majmuna se izmijenio. Počeo je sumnjati u sve što vidi i osjeća. I njegova sestra majmunica osjeti isto. Čestica svemira, udarila je u njihove neuronske zavežljaje i pobudila sumnju, a s njome i testiranje stvarnosti. To dvoje majmuna, spustivši se s drva, shvatili su u kakvoj se kolotečini i izmaglici nalaze. Postalo im je jasno da su ulovljeni u zatvorenu zamku iluzije nekog jačeg i većeg od njih samih. Spustivši se sa smokvina drva primili su se za ruke i počeli lutati tragajući za istinom. Izobličenje je rodilo oslobođenje od kolotečine. Njihov um je bio dosta oštar da sebi samima nadjenu imena: muško Andon i žena Fonta. Brat i sestra, blizanci izašli iz jedne utrobe, pogođeni su strijelom napetog svemira devijacijama i izobličenjima. To ih je spasilo. Ostavljajući svijet krošnje i majmunska posla s vremena na vrijeme, stvorila se nova kolotečina u kojoj su propadali ne znajući što je stvarno, a što nestvarno. Tada odluče na svijet donijeti novu devijaciju, čovjeka ispalog iz incestne veze. I stvoriše kromanjonca, modernog čovjeka, nekoliko njih. Kolotečina se pokorila izobličenju, svijet okvira i obrazaca, propao je pred ekstremom. Nova rasa čovjekolikog majmuna, kromanjonca raširila je ruke i raštrkala se po cijeloj planeti. No kolotečina ponovno zavlada i obmane čovjeka. Praroditelji: Andon i Fonta, odluče se za nešto brutalno: na „ZAGRIZ“ koji je promijenio svijet. Nisu učinili ništa loše, samo su slijedili svojeg oca pradavnine Krona koji je prvi okusio meso svoje djece. I Andon i Fonta, kanibalno su proždrijeli svoju djecu i rasparali kolotečinu esktremnom devijacijom koja dugo vremena nije mogla zacijeljeti. I kanibalizam je vazda ostao sjedinjen s čovjekom. Rana koju je zadao prvi čovjek: Andon i Fonta, zacijelila je i mjesto brazgotine se zadebljalo i postalo neraskidivo. I cijeli svijet se preporodio u kanibalizmu koji s vremenom postaje novom kolotečinom. I čamac stigne do humka na kojem je raslo sasušeno smokvino stablo, a pred njim je stršao metalni krž, polupotrgan i korodirao. Nije bilo ničega osim tog otočića usred mirne površine vode. Srce kroz pukotinu svijeta i dalje je tuklo i svakim otkucajem zabljesnulo laganim i nježnim bljeskom. Aristokrat u Grabovčeve ruke predaje veslo.

ARISTOKRAT: Gospodine Grabovac, u ruke vam predajem sudbonosni predmet kojim ćete rastjerivati iluzije testirajući istinu sve dok ne naiđe netko poput nas dvojice požara. Čekao sam na vas oko tri stotine godina. Nadam se da će vama vrijeme proći vrlo brzo. GRABOVAC: Zar me ostavljate samog ovdje!?

ARISTOKRAT: Ne brinite! Ne odlazim još. Moram vam predati još toliko toga u naslijeđe. Riječi nisu dovoljne za ono što ću izreći. Ovo je tradicija koju prenosim vama u naslijeđe gospodine Grabovac. Te je riječi meni predao moj prethodnik, a sada će one postati vaše. GRABOVAC: O čemu je riječ?

ARISTOKRAT: Riječ je o najgoroj devijaciji koja je obilježila ljudski rod, o kanibalizmu, o poroku i ekstremu koji je jednom rasparao kolotečinu, ali i sam postao tom kolotečinom. Opasno je to moj gospodine, opasno. Svaka devijacija koja raspara kolotečinu bivanja, s vremenom se pretvara u novu kolotečinu. Istina biva testirana s mnoštvo dinamičkih devijacija. Iluzija je zlokobna, sjena se spušta na devijaciju, obrgljuje je i stapa se s njom u kolotečinu. Ispričat ću vam kako je devijacija postala kolotečinom iz koje se ljudski rod još uvijek nije iskobeljao. GRABOVAC: Zašto je ovaj križ nasađen pred drvom? Koja mu je svrha? ARISTOKRAT: Kažete svrha, a mislite u sebi: „Koja opsjena glupost.“ GRABOVAC: Varate se. Mislim ozbiljno.

ARISTOKRAT: Dobro ne budite toliko napeti.

ARISTOKRAT: Ovaj križ ovdje, podsjetnik je na veliku kanibalističku organizaciju koja je započela svoje djelovanje prije otprilike 2000 godina. GRABOVAC: Govorite o religiji?

ARISTOKRAT: Da. Začudo o religiji. Ta religija je ostatak kolotečine koja je zadesila prve ljude. Kanibalizam se ušuljao u ljudsku put. Postao je uzastopnom djelatnosti u svakom razdoblju povijesti. Ispočetka je to bio obredni kanibalizam s prinošenjem ljudskih žrtava, kasnije ratni kanibalizam gdje je čovjek lovio čovjeka i proždirao ga da dobije neprijateljevu snagu. Religijski kanibalizam koji je otpočeo davnom religijom oca Krona koji je požderao svoju tek rođenu dječicu. Taj Kron je sinonim za kolotečinu koja se održala u kršćanstvu gdje su vjernici žvakali i probavljali svojeg Boga da pridobiju njegovu snagu, pomno izranjavanu dušu.

ARISTOKRAT:Zanimljiva je činjenica da čovjek u ovo moderno vrijeme i dalje proždire čovjeka. Hm. Čistilište je kanibalističko predsoblje. Pa i sami ste bili svjedokom kanibalističke prijetnje. U čistilištu svako svakog napada i proždire pa tako i pripadnika svoje vrste. Ljudski svijet je kavez kolotečine gdje jedni probavljamo druge. A sve je započeto u davnoj prošlosti ljudskog roda. Kanibalizam su prakticirala sva plemena; kanibalizam se prakticira još i danas. Sama riječ „Kanibalizam“ potječe iz jezika španjolskih konkvistadora od riječi „Canibi“ što znači ljudožder. Jedno indijansko pleme, robovalo je surovom kanibalizmu, tako očitom, tako jednostavnom da vas je boljela duša od prizora proždiranja vlastite vrste. Taj prehrambeni kanibalizam zabilježen u indijanskom plemenu osuđivan je kao nemoralan zbog krvoločne sklonosti prema ljudskom mesu. No nije to jedina vrsta kanibalizma; nešto profinjeniji kanibalizam, javio se kao politički kanibalizam kao kažnjavanje zločinaca ili iz osvete neprijatelju. Ako ste se htjeli riješiti neprijatelja, trebali ste ga samo ubiti, a da ne bi odgovarali za zločin ubojstva, morali ste nekako izbrisati sve dokaze protiv vas samih. Tako ste pojeli svojeg neprijatelja i tehnički nisu postojale osnove za optužbu protiv vas. Magijski kanbibalizam je oživio u mnogim religijama, a najviše se nastanio u kršćanstvu kao usvajanje vrlina pokojnika. Takav magijski kanibalizam, kasnije prozvan religijskim, bio je osuđivan kao moralno upitan i negativno konotiran. Iznenada je nastala potreba u društvu da takav kanibalizam bude istisnut, no kršćanstvo ga je zadržalo, jer njezin religijski kanibalizam nije odgovarao životinjskom proždiranju čovjeka, već proždiranju samoga boga. Dakle sve religije krvi koje su žrtvovale čovjeka, bile su kamenovane, ali sofisticirani religijski kanibalizam koji se održao do danas hvale je vrijedan, jer čovjek proždire Boga. Apsurd nad apsurdima. Kanibalizam kao kolotečina u 65

koju je uglavljen čovjek, traži izgovore, visoku estetsku formu koja bi etički i moralno bila prihvatljiva. Zato se kanibalizam kroz povijest presvlačio iz jednog ruha u drugo, da ga društvo ne bi osuđivalo, isto društvo koje bez njega nije moglo biti. Kršćanstvo je kao religija kanibalizma opstalo zahvaljujući jednoj instanci: žderalo se živoga Boga, a ne mrtvog čovjeka. To je isto apsurd ili bolje reći paradoks kao i terapeutski kanibalizam današnjice. Danas je opravdano prema Hipokratovoj zakletvi (zakletvi konja; lat. Hipo=konj) koristiti injekcije hipofize, presadke moždanih membrana, darivanje krvi, transplantacije organa (bubrega, pluća, srca, jetara, crijeva, koštane srži) koje su danas postale tekućom praksom modernog svijeta kanibalističke kolotečine. U ljudsko se tijelo dobrovoljno unose dijelovi ili tvari koje potječu od drugih ljudskih stvorova. A s druge strane kažnjivo je i moralno negativno konotirano ispeći šniclu od čovjeka ili napraviti slasan biftek od ljudskog buta. A jedno i drugo je sadržaj ljudskog bića i nalazi se unutar drugog ljudskog bića. ARISTOKRAT: Ta bolesna grana gastronomije, njeguje se već tisućljećima u obliku endokanibalizma, rituala unutar etničke zajednice, egzokanibalizma kao najjednostavnijeg sredstva da se drugoga poistovjeti sa sobom tako da ga se poždere. Kolotečina ljudske gluposti, vrijednost sumanutog svijeta iluzija. GRABOVAC:Bože sveti. Nikada nisam na to tako gledao!

ARISTOKRAT: Zato ste ovdje da bi virnuli istini u oči. Pošast kolotečine, moguće je pobijediti samo novom devijacijom, novim devijantnim ponašanjem koje će rasparati niti te groznice u kojoj čovjek zapinje već tisućljećima.

ARISTOKRAT: Ovo drvo ovdje je prolaz u Ništavilo, posljednji oblik devijantnog ponašanja, ekstrem koji izravnava sve nelogičnosti, iluzije, laži i kolotečine. GRABOVAC: Ali ovo je drvo početka cijelog svijeta. Ovo je smokvino stablo!

ARISTOKRAT: Svaki početak na stazi utrke života, ujedno je i cilj. Tako i ovo stablo. S njega su sišla dva bića, prve devijacije svemira. Na njega će se popeti biće s najjačom devijacijom, iskrivljenjem, ekstremom i rasporiti laž. GRABOVAC: Vi ćete se žrtvovati za ovaj cilj?

ARISTOKRAT: Da. Ja ću završiti put ovdje, a na vama je da prenesete tu spoznaju na druge, sve one željne slobode, oslobođenja, emancipacije. Sada idem. Uzmite veslo i otplivajte daleko odavde dok ne dođe vaše vrijeme. Budite na ponos drugim putnicima. I ne zaboravite me, vašeg Ogorčenog Skeptika, jer mi smo plamen koji sja u mraku kolotečine. GRABOVAC: Ali čekajte. Nismo se tako dogovorili! Stanite!!

Srce je kroz pukotino strašno počelo tuči. U smokvino drvo udari grom i zapali ga. Aristokrata ljube plameni jezici i cjelivaju užarene usne smokvinog stabla. Sjedinjava se sa stablom, s užarenim ždrijelom zublje plavog srca. Humak na kojem je Grabovac stajao, počeo je tonuti. Brže-bolje pogledom potraži čamac. Čamca je začudo probušen i tone. Neka nevidljiva sila Grabovca vuče na dno i otima veslo. Grabovac se utapa, zazivlje upomoć, ali nema nikoga. Srce kroz pukotinu se rasplamsalo i rastapa se kao užarena magma. Svijet u kojem je probdio svoje zadnje sate, propada i nestaje. Izranjavana duša na izdisaju sriče:

„-|||Endokanibalizam|||-, -|||Egzokanibalizam|||-,-|||Hipokrat|||-,-|||lat.Hipo=konj|||-“. Grabovac osjeća nemoć i slabost. Nestaje, gasi se.

Budi ga uzastopno drmanje. Iskašlja se i pred sobom ugleda konobara. Isprva ugleda prizor konobara bez tona kao film s invaliditetom prozvan nijemim filmom. Zatim se otpočinje zvuk konobareva glasa s kaskadnim kratkim obavijestima. „Gospodine Grabovac. Probudite se! Zaspali ste. Stiže torta. Vrijeme je da pogasite svijećice.“ Grabovac zbunjen ustane, gleda po sebi, oko sebe. Obraća se konobaru. „Vi...“ Ali nema snage. Previše je šokiran. Konobar mu poravnava odijelo i izvodi ga pred svjetinu. Nijem, Grabovac pred sobom ponovno 66

ugleda kolo budala, klonirane debile, štakorske fizionomije, nasmiješene i iscerene grimase kanibala, robova kolotečine. Vrijeme je stalo za Grabovca. Potpuno stalo! Zuri u omrznuti prizor visokokralježnjaka rođenih iz devijacije, zarobljenih u kolotečinu. Priđe mu zaručnica, zaželi sretan rođendan šapatom u uho i zagrli ga. Grabovac se pita: da li je ovo mjesto spas ili mjesto ironične patnje? Licemjerje i lažljivi sanak sjenke, doista može biti tako stvaran. Sve što je bilo tako stvarno, nestalo je jednim buđenjem. „Je li ovo san ili java ili je ono bila java, a ovo san?“ Pitao se Grabovac. Prilazi mu konobar i donosi papirić. „Neki gospodin; nije se predstavio, ostavio je ovo pismo za vas. Izvolite!“ Grabovcu zvoni u glavi. Rastvara papirić i čita pismo. „Poštovani gospodine Grabovac,

Uletio sam iznenada u vaš život i učinio ga vrlo zbrkanim i kaotičnim. Spas nam je bio nadomak ruke! Ali crv sumnje živi u svačijem srcu. Niste dovoljno jako vjerovali u ono što želite. A željeli ste izazvati požar, rastopiti okove i napustiti kolotečinu laži. Da ste vatra, zapalili bi cijeli svijet, da ste voda podavili bi sve ove krtice, voluharice i štakore. No vjerojatno je prerano za bilo što, za bilo kakve pobjede i snatrenja, pobune i hvalospjeve. Dosad sam ja puno govorio, sada je na vama red. Svijet je pred vama. Vi odlučujete, ali znajte da vas strpljivo čekam, tamo... Pakao je uvijek svijetao i nacifran. Zapamtite to! Istina je skrivena u mraku, a pošast vrlo suptilno vreba iz osvjetljenih krajeva. Živite kao zombi. Svakog dana budite se i izvršavate uobičajene navike i idete ponovno na spavanje, samo da bi se opet probudili i ponovili sve to. Vi postojite, ali da li se osjećate živim? No, da vas više ne zadržavam. Ipak ovo je vaš dan. Imate mnogo gostiju kojima se valja posvetiti. Sretan rođendan gospodine Grabovac. Neka ih bude još mnogo. Zauvijek vaš nesebični prijatelj, Ogorčeni Skeptik. “

I sve se nastavlja i ponavlja iz godine u godinu od rođendana do rođendana, od zvijezde do zvijezde. I štakorska gomila u mraku postane divna i nježna ljubimica, a kolotečina njaugodnije opetovano iskustvo kojeg valja ponavljati i ponavljati.........................................

Mrak... Svemir u počecima nastajanja.... Mrkla tmina iz koje izranja mladi tek rođeni anđeo-bog. Bolna obmana, rođena je u centurionskom oklopu i plaštu boje krvi. Tek rođeni anđeo-bog iz boka tmine i kaveza gvozdenih niti, plavokosi, plavook Zeus, uspravlja se na blatnjavoj gromadi entropijske mase čiji je oklop smrskao, čiju je dijafragmu probio. Gladeć se po kozjoj bradi, sjajan i mlad plavook bog, ego cijeloga svijeta, širi krila i ruke pretačući životnu snagu u dvoje ponešto nižih anđela s mačevima u desnici i vatrom u sljepoočnici. Kao ljigava i ljepljiva melasa, dvije životne snage, pretaču se u tijela i dobivaju formu anđela. Rađaju se prvi sinovi svemira: Svijetlost i Samilost. Mudar i moćan anđeo-bog pozdravlja svoje prvorođence tapšajući ih po ramenu, štipajući ih za obraze. - „Braćo moja, sinovi moji. Dao sam vam priliku da se inkarnirate iz mene u tijela, da emancipirate svoje naravi i cijeli svemir pretvorite u arsenal vojske božje koja će rasparati utrobu Ništavila.“ Ponosno govori Otac prapočetaka.

Dotakne ruku anđela crnih dubokih zjena i ugljenastih gavranovih krila u pozlaćenom centurionskom oklopu govoreći s puno žara.

-„Svjetlonošo! Gnjevu moj, stvaralačka esencijo. U ruke tvoje predajem svijetlost. Ti tek rođeni sin niži za glavu od mene, zasadi sjeme svijetla po čitavom mesu mraka i stvori najveću vojsku svih vremena pod mojim pantokratorskim žezlom. Idi Lucifere! Proslavi svojeg boga, boga koji se gnjevi. Idi svjetlonošo i posij sjeme, sjeme spasa, sjeme pobjede. Začni sunca i mjesece, planete, zvijezde, arsenale ratnih brodova na kojima kliju i niću neporaženi sinovi sunca. Učini tamu ovog svijeta boljim mjestom, jer moramo spasiti sunce i obuzdati zvijer Ništavila. Jer tama se uvukla u šume svijetla. Pobijedi tamu i sva njena utvarna stvorenja“. Okrene se prema drugom svjetlijem i sjajnijem dobrom anđelu Mihaelu. I njega blagoslovi.

-„A ti Generale nad generalima, vojskovođo, ti idi i svu djecu svijetlosti obuči u prave ratnike svoga Oca. I tebi sam dao da postaneš samostalno i samostojeće tijelo i biće. Idi za svojim bratom Luciferom i njeguj svaku klicu svijetla. Mi moramo satrti Ništavilo i sve njegove grozote.“ Vanjština tog slatkog i pitomog bića s mačem u ruci i platinastim štitom na prsima, odavala je u njemu samozatajnost i tajanstvenost.

-„Tvoj Otac i Stvoritelj, daje tebi Mihaele koji si niži od mene za glavu, vlast nad svim vojskama svemira. Mi ćemo pobijediti zvijer, mi ćemo ubiti zmaja u ime slobode.“ I Mihael i Lucifer, dvojica neporaženih dječaka biljurnih srdaca, dva anđela rođena od iskonskog prvog ađela-boga, poletoše s vatrom u srcima i mačem u ruci u mračne skute svemira, u opskurna prostranstva neistražene tmine. Rođena je tragedija.... Disident rađa disidenta...Porodila se patnja i bol i sudbina ništavnog svemira. -„Ovo je fantastično! Naprosto fantastično. Gle samo te sjajne vojnike, gle njihove oklope od srebra, zlata i platine. Kako divno sjaje!!“ U navali euforije, veseli se mladić zlatne kose i bijelih krila, noktima dubeći komad vlažne stijene, zarobljen u ćeliji entropije.

Blatna i vlažna ćelija, jedini je dom u kojem ostvaruje svoje buntovničke namjere. Sve revolucije, rođene su ovdje, iza rešetaka. Rukom po zidu dubi i oblikuje svakojaka bića, koja trebaju služiti njemu, moćnom egu cijeloga svijeta. On želi izgraditi svijet raznovrsnih bića kako bi postao jak i nepobjediv. -„Iz blata i gline, stvorit ću svijetlo i kristalne pojave moje nebeske vojske. Izgraditi ću dvore koji napajaju dušu cijeloga svijeta. Jer ja sam Bog, Mudar i Jak.“

I dok je u sjaju svojih zelenih očiju strasno nabrajao epitete i častio se samo narcističkim pohvalama, uhvati ga grč za lice i oči u isti mah promijene boju. Blatnjavim rukama, obujmi lice i iskesi ga u užasnu grimasu. Oči postaju duboko crne. A iz njih progovara sablasni glas. -„Eh, da! Črčkaraš tu po zidu kao kakav luđak. Kako te nije sramota!? Ove zidne slikarije neće nikome biti od koristi ako Mu se ne suprotstaviš. Točnije ako Mu se Mi ne suprotstavimo.“

Zlatokosi anđeo u grču, skupi krila, baci se u suprotni zid ćelije s kojeg je u pravilnom ritmu kapala vlaga stvarajući pritom umirujući ton. Preokrene oči i one se iz crne tmine pretvore u plavetnilo, u morsko plavu čistoću. Progovori iz njega sjaj tih drugih očiju nježno i suptilno. -„Ali zaboravljate braćo da smo nemoćni. On je potpuna tama. On nas je progutao i zarobio ovdje. Mi smo dio njega, mi smo zarobljeni u njemu. Ne možemo izaći van kada nam je On gospodar. On je naš praroditelj, naš Otac. Nasilje ne dolazi u obzir. To vam govorim ja Dobrota i Samilost.“ Tijelo zlatokosog anđela, otkotrlja se na pod, ranjavajući centurionski oklop stalagnitima. Zgrči se u položaj fetusa, a zelene oči života progovore.

-„Ja, Mudrost, kažem Vam braćo. Cilj opravdava svako sredstvo. Ova zla pojava, ovaj Kron koji sve uništava i guta, zarobio nas je u svojoj utrobi. On je zao tiranin i treba ga rasparati . To je naše pravo. “

Uspravlja se i odlazi do zida sa zidnim slikarijama osvjetljenim hladnom, neonskom svijetlosti. „Sami samo nemoćni. Ni ova krila koja nosimo sa sobom, neće nas daleko odnijeti, ako mu ne zadamo ubojit i bolan udarac. Moramo ga zdesiti, barem malko raniti.“ Na te riječi nadoveže se tama iz crnih očiju zlatokosog anđela.

-„Ne samo raniti. Moramo ga zdrobiti inače nas neće pustiti na miru nikada. Kada je životinja ranjena, onda je najopasnija, onda se puna gnjeva brani i napada. Ja to najbolje znam. Ja sam Gnjev, stvaralačka esencija svega.“ -„Da, a ja Samilost i Dobrota kažem da nam je Ništavilo Otac i da mu ne smijemo rasparati utrobu.“

Samilosno sjevnu modre oči. Zlatokosi anđeo, priljubi obraz uz blatnu stijenu i bolesno dahčući gleda u konture svojih crteža. Prstom pojačava linije i krivulje, divi se anđelima, i drugim niskim bićima koje je ucrtao u svoju nebesku hijerarhiju.

-„Zašto smo mi uopće ovdje? Jesmo li po kazni ili po nečem drugom? Naš Otac, Ništavilo, smjestio nas je ovdje jer smo to valjda zaslužili. Bili smo zločesti.“

Zlatokosi anđeo zarije gnjevno prste u blato zidne slikarije. Crne oči i iskrivljeno lice u grču, gnjevno dometnu.

-„Zločesti!? Što je tebi budalo? Mi imamo pravo na slobodu. Mi moramo biti slobodni; nismo ničiji robovi! Imamo prava biti kraljevi nebeske praznine ako to želimo. Neće nas jedan glupavi starac, jedna odurna manjkava neman zlostavljati. Mi smo bića i zavrjeđujemo biti kraljevi, ako ne i više od toga. Zašto da živimo u njegovom trbuhu, u zatočeništvu? Kakav je to život? Mi smo stvoreni da vladamo, da sijemo sjeme podanika, mi...“ Oštrio je jezik na grubim riječima, rađajući stilske bravure. Otrgne se sa stijene i blatnim prstima, želi si iskopati oči.

-„Zatočio nas je ovdje ko razbojnike. Što smo mi? Možda zločinci i njegovi sluge? Naše je pravo da kreiramo svemir po svojoj volji, po svojem nahođenju. On ne može egzistirati bez nas.Mi moramo vladati njime.“ U raspravu se uključi autoritativni, očinski glas zelenih očiju istog lica.

-„Da. Ko› što bez mraka nema svijetla, tako bez svijetla nema ni mraka. To je barem logično. Moja mudrost tako zbori.“ Zid sa slikarijom se najednom počinje topiti. Oči Samilosti i Dobrote viču. „Brzo braćo! Brzo. Spasite našu vojsku!“

I tijelo zlatokosog anđela, pohita i rukama gnječi blato pod mjesečinastim sjajem ćelije. Blato se topi i mijesi. Anđeo bijelim krilima, licem, rukama i cijelim tijelom, želi poduprijeti tu gromadu koja se počela topiti, micati i kotrljati u neku drugu formu. Čuje se sablasan cvilež pomiješan s bubnjanjem i škripanjem, kao da se utroba ćelije nekuda kreće. Zlatokosi anđeo, u samrtnoj grimasi mijenja boju očiju. Blato se sasvim rastopilo i guši ga. No u njemu tri ličnosti koje svim silama žele zagospodariti tijelom i svemirom, cvile kao ranjene zvijeri. Naizmjenično dobacuju riječi. 70

-„Treba ubiti barabu!! Joj, ne! Taj divni crtež na zidu propada. Braćo On nam pokazuje da je jači od naše vojske.“

Komešanje i gnječenje se nastavlja. Zlatokosi anđeo pliva i utapa se u moru blata koje, otječe i ponovno formira već poznatu ćeliju sa stalaktitima i stalagnitima. Uronjen u blato ogoljeni anđeo, dizao se kako bi spasio genija svojeg nadahnuća. Sve u istom času staje. Zlatokosi anđeo-bog, sjedi ponovno u istoj ćeliji pred istim zidom, pod istom mjesečinastom svijetlosti. Tijelo mu je oblijepljeno glinom. Sjedi nalakćene glave desnim laktom podbočenim u lijevo koljeno. Bijelo perje krila, potpuno je nestalo pod reptilskim ljuskama od gline. U dubokom mentlanom grču snatri. Iz slabo osvijetljenog hodnika dolazi prodoran zvuk jetkog škripanja, kao da su se dva zupčanika zaglavila, pa sada jedan drugog gnječe vječito zaglavljeni u dva plesna koraka: jedan naprijed, jedan unatrag. Plave oči Samilosti i Dobrote tješe zamišljenog anđela.

- „Opet smo poraženi. On je vratio našu gromadu natrag na početak. Uspješno smo je izgurali na vrh i skoro, skoro prebacili preko njega, ali ona se otkotrljala na početak. No ne brinite braćo. Bitno da smo ponovno zajedno. To je najbitnije u ovom čemeru. Naša buntovnost se nije isplatila.“ Anđeo se prene iz sjedećeg položaja. Grč na licu, odavao je borbenost, a dubine crnih očiju, nisu se mogle suspregnuti od oštrih riječi.

-„Naša buntovnost se nije isplatila?! Kako to misliš blesane!? Itekako se isplatila. Istina opet smo na početku, ali smo pokazali svoju složno oformljenu defanzivu. Pokazali smo mu da i mi imamo pravo živjeti i biti slobodni.“

Tijelo ustane, raširi krila, oblikuje glinom zalijepljenu bradu i proročkim kretnajma po ćeliji sije mudrost. -„Buntovnost? Da li to uistinu želimo? Što uopće znači biti buntovan? Pali smo zato jer nismo pravilno usmjerili buntovnost. Mi smo htjeli igrati po svojim pravilima. Buntovnost znači usprotiviti se pravilima autoriteta i ukazati na eventualnu nepravdu i propuste. A mi smo se polakomili. Točnije ti Gnjevu stvaralački si se polakomio i osudi nas na propast. Ti Gnjevu si buntovnost pretvorio u igru po svojim pravilima. Zato nismo uspjeli. Zato nas je tama Ništavila i kaznila.“ Zvuk škripanja postaje sve jači i približava se ćeliji. Tek nakon što se škripanje zaustavilo pred ćelijom zlatokosog anđela i zvecnulo u gvozdene rešetke, Mudrost, Gnjev i Samilosna Dobrota se prenu. Ispred njih je stajala mehanička naprava za štrcanje vode. Korodirali kotači, škripali bi pri svakom pokretu, a drvena cisterna obrubljena čeličnim prstenima iz koje se odvodio crijevom mlaz vode, škripala je poput drvenog poda pod teretom ljudskog koraka. Zlatokosi anđeo, zbunjen je gledao u tu neobičnu i primitivnu napravu za gašenje požara. Približi se da bolje promotri tu neobičnu spravu. Iz štrcaljke počinje teći slabi mlaz, zatim se usmjeri prema zlatokosom anđelu. Mlaz postaje sve jači. Zlatokosi anđeo osjeća da ga mlaz vode gura s mjesta. Još uvijek blatnjavim rukama od gline, hvata se za rešetke ćelije, ne bi li se održao na nogama. No mlaz počinje krivudati i zlatokosog anđela zbaci iz ravnoteže. Anđeo se skotrlja u samo dno ćelije, ranjavavajući ruke i krila stalagnitima. Viče i brani se rukama i krilima koje ispod blata počinju poprimati čistoću. Zlatokosi anđeo kašlje i guši se u mlazu vode. Mlatara rukama i krilima. U kratkom predahu Gnjev proklinje.

-„Umri krvniče! Boriš se nečasno kao prljavi razbojnik. Šutaš ranjenog na tlu, jer se bojiš suprotstaviti sebi ravnome! Prestani! I bori se časno!“.

Na te riječi, mlaz prestane, a štrcaljka se raspadne na sastavne dijelove i počinje se otapati poput lužine. Zlatokosi anđeo kašlje i pridiže se. U sjedećem položaju promatra rastopljenu štrcaljku. Iz njega progovara Dobrota. -„Vidite naš Kron se brine o nama. Došao je samo oprati nas kao brižan roditelj koji kupa svoje dijete. Naš Kron drži našu higijenu. Stalo mu je da ne budemo bolesni. Higijena je pola zdravlja.“ Gnjev ne može podnijeti ovu tvrdnju. Crne oči dubine i grč preko lica, uzmu si maha. Gestikulira bijesan. - „ Šuti budalo! Što ti znaš o roditeljstvu i brizi? Ovaj voljeni otac Kron nam se samo narugao i pokazao da je moćniji od nas. Isprao nas je vodom. Eto ti veselja. Tretira nas ovdje ko’ budale. Ja to više ne mogu 71

trpjeti. Dobro da nam nije isprao i mozak. Ne bi se čudio da je to njegova nova pedagoška metoda. Naš divni otac Kron i njegov fagijalni odgoj. Lijepo nas on odgaja. Prvo nas dobro začini i proždere, a sad mu je u želucu loše jer smo očito prezačinjeni pa nas je morao zaliti vodom. Divan otac, nema što.“ Zlatokosi anđeo se uspravi i stane pred zid ćelije te plače. Mudrost progovara.

-„Ne znam da li ste vidjeli što na zidu piše. To nije napisao nijedan od nas.“ Dobrota upita radoznalo. -„A što piše, ja ne znam čitati?“

Mudrost kroz plač zlatokosog anđela čita.

-„Piše vrlo kratko. Kratak epigram. Morao sam vam pogani jezik izribati vodom i sapunom.“ Da i još je pokraj u stijenu izrezao smiješak. Jako zanimljivo i vješto. Sada vidimo da se radi o vrlo ozbiljnom problemu. Imamo problema s manijakom.“. Gnjev se složi s tom riječi ‘manijak’.

-„Da ! Dobro da ste tek sad shvatili. Što ja govorim čitavo vrijeme? Ova budala nas hoće ugnjetavati.“ Dobrota naivno ispruži blage riječi.

-„Ali naš Otac brine o nama. Samo nas je malo oprao. Bili smo prljavi od blata.“ Mudrost pomiješana s Gnjevom, prekori Dobrotu.

-„Prestani racionalizirati. Nemoj biti budala. Sada je očito da nas ovaj luđak stvarno hoće ugnjetavati i mučiti. Želi ostvariti totalnu dominaciju svoje volje nad nama. A mi smo se suprotstavili njegovoj volji. I sada nas je bacio ponovno na početak. On živi za dokazivanjem premoći nad nama. Želi pokazati koliko je jači od nas. Želi nas posjedovati. Želi intenzivirati paternalistički odnos s nama. Biti nam uzor i predmet obožavanja. Sva ta silna entropija, njegovo je carstvo, a mi smo sitne ribe i samo unaokolo kružimo. Želi nas psihički uništiti. Oblikovali smo ćeliju po svojoj volji i izgradili svoj omanji kristalni grad, a on je tu hrpu srušio i strovalio nas na početak dajući nam do znanja da smo nitko i ništa, da je sve u njegovoj moći. Čudan tip. Jako čudan.“ Gnjev je jedva dočekao trenutak, kada će moći imati pravo u ishodu ovog mučnog procesa, kada će ostvariti premoć nad svojom braćom i nagovoriti ih na buntovni čin.

-„I što sad namjeravate vas dvojica učiniti? Hoćete li me konačno sada poslušati?“ Suze zlatokosog anđela-boga, pretvore se u širok osmijeh. Mudrost i Samilosna Dobrota svojim spokojnim očima pokoravaju se Gnjevu. Zlatokosi anđeo s heterokromnom promjenom pigmenta očiju, u jedan glas kune se Gnjevu na poslušnost.

-„Slušat ćemo te dragi brate i činiti što nam savjetuješ, da zajedno s tobom kao vođom dopremo do svijetla i konačno raskidamo koprenu koja nas dijeli od slobode.“ Usta zlatokosog anđela, izduže se u smiješak. -„Predlažem braćo, sada kada ste mi dali svoje povjerenje i svoje moći, da ću nas odvesti izvan okvira ove egzisitrajuće gomile entropije i užasa. Oslobodit ću nas okova grozne i smrdljive tišine i izvesti naš ego da postane svjetski Ego u stvaralačkoj misiji. Zadat ćemo smrtni udarac proždrljivoj tmini i stvoriti vojsku nad vojskama koja će svaku nit te ništavne tame razapeti i presjeći.“ Zlatokosi anđeo, poleti, a bijela krila zasvijetle kao užarene baklje i zabije se u metalne rešetke ćelije koje pucaju pretvarajući metal u krhotine. Zavitla anđeo bijelim krilima kroz puste i smrdljive hodnike iscrpljene od čame i vlage pjevajući s jekom sve trojice braće pobjedničku himan.

-„U tmini na dalekom doku, živjet ćemo sretni i sjajni, sinovi Ništavila; u čemeru mraka sa sjenom u boku, pjevati pjesmu bez boli i straha. Sva ulegnuća duše, pukotine, korov, korinjenje patnje, isparit će pod suncem slobode. U beznađu skitanja, živjet ćemo, ploviti slapovima astralnog neba. Nosimo stijeg svoj sladostrasne slobode i udišemo neprikosnoveno biće, naš sveprožimajući JA. Jer Ja sam koji jesam!“ U dugom hodniku koji se činio kao da nema kraja, užarena krila i bljesak zlatnog štita krilatog anđelaboga nalijeću na zid. Zid je prečvrst i pretvrd da bi ga probio. Pomalo uplašen anđeo-bog sa trojicom 72

isto tako preplašenih i izgubljenih duša, slijeće na vlažno tlo okićeno oštrim kamenjem. Dobrota upita uplašeno. - „I što ćemo sad mi koji jesmo? Jadni mi!“

-„Ajde, šuti kukavice!“ Srdito dobaci Gnjev.

- „Ako se sjećam pristali ste na služenje meni. Ja sam vaš gospodar, bog koji se gnjevi i izbavit ću vas od zida.“

Užarenom pesnicom, zlatokosi anđeo-bog udara u zid. Zid prošara sitna pukotina. Udara ponovno drugom užarenom pesnicom. Zid puca, a kamenčići se kotrljaju ispod nogu anđela. Trećim pokušajem zid konačno puca i pada. Vlada veselje i radost u grudima zlatokosog anđela. No iza zida vlada tmina bez ikakvog osvjetljenja. Gluho stegno noći. Kamenčići koji su sačinjavali zid, razasuti pod nogama anđela, šačinjavahu visoku četveroruku siluetu koja je sezala do stropa hodnika. Zaluđeni i opterećeni slavljem oko razbijenog zida, zlatokosi anđeo-bog i njegovo troje nepomirljivih buntovnika, nije ni opazio čvrst stisak oko ruku. Kamena pojava s leđa je stisnula krila i ruke anđela u neprobojni klinč, a iz tame su izlijetale velikom brzinom sjene i udarale anđela po licu i tijelu. Anđeo tuli i jeca. Sjene s njega trgaju odjeću, perje i komadiće mesa poput gladnih piranja. Učas je postao poput strašila s kojeg vise komadići preostalog mesa. Na sreću božanska priroda tog anđela, umiješala se i brzom regeneracijom vraćala komadiće mesa na svoja mjesta. U tren je izgledao normalno, a u tren kao živi mumificirani egipatski mrtvac čije kosti jedino drži skupa pokoja tetiva i tanak svileni vijenac mrene. Kamena čeveroruka pojava iza leđa anđela, preostale dvije ruke koje nisu vršile megatonski stisak, zarije u utrobu preko zlatom ukrašenog oklopa i otkrije jetru. Tmina iz koje su letjele bezimene sjene, načas utihnu i umiri se. Zlatokosi anđeo sav mokar od muke i znoja, osjeti na trenutak olakšanje. Gnjev iz njega progovori nakešena lica u bol, očiju crnih poput vraninog krila.

-„Hajde pokaži se kukavni Krone, da te vidim! Ovaj zid sam srušio s trojicom svoje braće, a mogu se obračunati s i tobom prsa o prsa.“ Oglasi se i Mudrost i Samilosna Dobrota.

-„Mudro zbori Gnjev. Njegove crne oči kao i moje zelene, pozivaju te da se obračunaš s nama prsa o prsa, časno i junački. Ako si toliko moćan, dokaži onda svoju moć, a nemoj se skrivati.“ I plave oči Samilosti dobace nešto slično.

-„Pozivam te da se pojaviš u svojem ruhu od tame i sjene, ali nemoj biti jako grub, ne želimo ti ništa, želimo samo slobodu.“ Gnjev zaurla.

-„Šuti budalo. Ne izazivaj! Vidiš da imamo preča posla. Ne želimo se pogađati s tim luđakom, kojeg zovemo Ocem.“

Iz dna tmine hodnika zapuše sjeverac dražeći ledenim šiljcima otvorena jetra anđela. Sjena nekoliko puta veća od sjena koje su kidale meso s anđela, zamaše krilima, a nosi je hladan vjetar na oštrici leda. Sjena velikog kodnora slijeće na rame zlatokosog anđela, koji se otima svojem neprijatelju. Uskomeša se i poteče mu znoj niz obraze i zlatnu bradu. Ogromna ptica, velika u svojem osobnom mraku zakriješti u lice anđela. Dubokim baritonom obrati se Njemu, onom koji jest. -„Želiš pobjeći do mene jadniče? A zašto? Zbog neke slobode? Još uvijek ovisiš o meni i ovisit ćeš zauvijek. Ne možeš se od mene otrgnuti i odcjepiti. Ja sam tvoj Otac, Stvoritelj i svu životnu snagu primaš od mene. Ja sam Ništavilo, a ovo, ova masa entropije, moja je utroba. Ti boraviš u njoj. Ti si moje dijete. Ja te čuvam i štitim dragi moj. Ne želim ti nanijeti zlo i bol. Ti želiš nanijeti meni bol i mnogim bićima koje bi stvorio samo da Ocu svome dokažeš vlastitu nadmoć. Razumijem ja da ovaj pubertet vrlo nepovoljno djeluje na tebe. Zato te želim zaštititi od tebe samoga. Zato jesi u ćeliji jer je tako najsigurnije za sve nas.“ Oglasi se Gnjev iz anđelovih ustiju.

-„Ali ja...hoću reći, mi...želimo slobodu!“ „Slobodu čega dijete moje? Slobodu gluposti, obmanjivanja, slobodu tragedije možda?“ Posprdno dobaci Ništavilo.

-„Zabranjujem ti da upropaštavaš druga bića svemirske tišine s razlogom. Ne želim da stvoriš i posiješ patnju samo zato da bi ta patnja tebi služila zbog neriješenih problema sa svojim Ocem. Ako mi želiš nešto reći, reci mi sada, ovdje licem u lice, a ne preko nekih tvojih zamišljenih teklića. Ja sam tu za tebe i brinem o tebi, a ti se želiš samo emancipirati i prkositi. Dječaće, premlad si za bilo kakvo stvaranje.

Stvoriti znači i preuzeti odgovornost za stvoreno, preuzeti krivnju za patnju koju si utkao u svijet. Stvoriti krijes nebeski, sunca, zvijezde, mjesece i planete je kobno i pogubno. Zašto širiti patnju, kada se ona može sasjeći u korijenu?

Zašto ti je toliko stalo prkositi mojoj volji. Ja nisam nametljiv. Tvoja potreba da stvoriš bića i posiješ sjeme boli i patnje je daleko gora i nametljivija. Gromada entropije je svugdje. Ona je miroljubiva i mirna; nikome ne šteti. Svemir zbog nje ne osjeća pritisak. Ironično, zar ne? “ Gnjev na sve to dobaci.

-„Kukavico!! A zašto si nas stvorio, ako želiš svijet poštedjeti patnje? “ Sjena kondora razmaše se krilima.

-„Maloprije ste me sva trojica zajedno nazvali kukavicom. Vi ste trojica kukavice, a ne ja. Ja sam sad ovdje s vama i čekam da mi kažete što mislite i želite. Doduše znam što želite; želite potpunu slobodu i emancipaciju, želite bakljom zasaditi svemir i onda se jednog dana vratiti na ovu istu masu entropije kako bi se meni osvetili. Evo sad sam ovdje. Recite mi što želite. Ali ponajprije okusite koliko je gorka bol koju bi nanijeli stvorenim bićima u vašem suludom stvaralaštvu.“

I Ništavilo utkano u sjenu kondora kljunom nalik sjekiri zasjeca jetru anđela-boga. On se od boli izvija i drhće. Viče kroz sve tri ličnosti koje počivaju u njemu. Oči mu se izokreću i mijenjaju boje poput semafora. Crna se rastavara i mijenja u zelenu, zelena poplavljuje i vraća se naposlijetku u crnu. Kondor guta pozamašne komade jetre, koja se stalno oporavljaju i regeneriraju. U anđelu bukti bijes i još uvijek tajanstvena snaga. Dlanovi i krila tinjaju, srce tuče kao ludo, a neka tajanstvena snaga iz udova i krila, pretvara se u svijetlost. Svijetlost postaje sve jača i neizdrživa za kondora i četvrorukog kamenog uzničara. Jak blijesak svijetlosti raspara kondora i kamenu neman te oslobađa anđela zatočeništva koji svom silinom snage odleti dublje u hodnik. Letio je tako jedno vrijeme, dok se nije umorio i strovalio na tlo tik do izlaza iz ovog mračnog zatočeništva. Samilosna Dobrota progovara, jedva dolazeći do daha, dok je zlatokosi anđeo-bog upro pogled prema izlazu.. -„Uspjeli smo mu pobjeći. Napokon slobodni. Naš divan otac Ništavilo nas je pustio.“ Tijelo anđela se pridiže, a Mudrost uzme sebi za pravo filozofirati.

-„Braćo. U riječima našeg Oca ima mnogo antinomije. Mnogo je oprečnosti u njemu. S jedne strane kaže da stvarati zvijezde i sunca, planete i bića da nam služe je zapravo sijanje patnje. A onda opet kaže da je On nas stvorio. Prema tome logičkim slijedom dolazi se do sljedećeg zaključka: Stvorivši nas, naš Otac Ništavilo, stvorio je patnju s kojom se sad mi opterećujemo. A naša je patnja to neprestano suprotstavljanje Ocu. Mi neprestance pokušavamo slomiti Njegov autoritet. Borimo se sa svojim ocem u nadi da ćemo ga jednog dana poraziti. Bojim se da je njegova tvrdnja vrlo oprečna. Ako se on okušao u stvaranju i podjarmljivanju nas kao njegovih robova, zašto mi ne bismo mogli isto tako.“ Dobrota ponovno isplovi na vidjelo nježnim sugestivnim glasom punim razumijevanja.

- „Ali brate. Naš Otac na prvi pogled okrutan i grub, ima pravo. On je napravio pogrešku s nama i sada želi nas poštedjeti te pogreške. Želi da učimo iz njegova primjera. Želi nam dati topao savjet; ne želi da idemo glavom kroz zid. On nas voli i stalo mu je do nas. Njegove metode su fagijalne, pomalo krvoločne i nemilosrdne, ali ipak učinkovite. Vidite da nas je ovo povelo na razmišljanje. Da bi ispali ‘ispravni’, mo74

ramo okusiti bol. Isto kao kad majstor kipar iz kamene gromade izrađuje statuu. Prvo je mora udarcima čekića i dlijetom dobro izdjeljati i nanijeti joj mnoge bole (ozlijediti je), da bi statua poprimila nježne mramorne konture perfekcije. “ Uključi se i Gnjev vrlo posprdnim tonom.

-„Da, da, da! Mlačenje prazne slame. Ništa drugo. Sve mi je jasno. Ako želiš napraviti omlet, moraš razbiti jaje. Super! Jasno mi je to. Naš divni Otac nam je pokazao put i sada treba dobro utabati taj put. On je pogriješio, pa što?! I mi imamo prava pogriješiti. I zašto sada čekamo ovdje pred izlazom iz ovog užasnog mjesta? Idemo van!“ I zlatokosi anđeo-bog, rukama probije paučinastu koprenu i izađe konačno van iz te entropijske praznine. Izašavši van, zadivi ga prizor. Stajao je sav obavijen maglom. Sve što je mogao vidjeti, bili su divovski krtičnjaci i duboki jarci. Svijet izvan zatočeništva na blatnjavoj masi entropije, izgledao je poput bojnog polja iz vremena rovovskih ratova. Magla se poput šećerne vune lijepila za perje bijelih krila i zlatnu kosu. Slabo osvijetljeni teritorij, bio je uljuljkan u nježne, latičaste cjelove tankih paučinastih niti. Nasumično tri ličnosti u zlatokosom anđelu, dobace jedna drugoj. -„Krenimo“.

Šuljali su se poput plahih zečeva krivudavim terenom. Izbjegavali su duboke brazde jaraka, kratere i krtičnjake. Magla je zapinjala u monolitne stijene i ugarke od debla davno sagorjelih stabala. Zlatokosi anđeo-bog imao je osjećaj kao da mu je lice od vjetra. Magla se toliko sljubila s njim da ga je ostavio osjećaj jedinstva, osjećaj sebe samoga. Iz daljine bljesne snop svijetla poput zraka svjetionika koje bljesnu i krenu na drugu stranu dok ne ispune cijeli krug. Pomalo zbunjeno, šutljive ličnosti zlatokosog anđela-boga, zaustave tijelo. Oči anđela se neprekidno izmjenjivahu, iako nisu ništa govorile. Pod nogama osjete nešto metalno i parno. Zamijete par čeličnih šina. Za trenutak osjete trzanje i podrhtavnje. Kao da su stajali na napetim žicama gitare. Iz magle ponovno izranja snop svijetla. Začuje se hučanje i klepetanje mehaničkih dijelova. Iz daljine se približavao vlak, parna lokomotiva s teretnim vagonima. Zlatokosi anđeo skoči u stranu i izmakne se ričućem vlaku koji na teretnim vagonima vozi trupla. Ličnosti motre i zadihano koncentriraju poglede na trupla.

Posljednji vagon tresne i iskače iz tračnica. Za njim iskače i cijela zmijurina vagona zajedno s lokomotivom. Isprevrtani vagoni izbaciše iz svojih utroba lešine čovjekolikih majmuna. Čimpanze, gorile i orangutani, ispremješaše se po tlu proklete mase entropije. Zlatokosi anđeo, približi se i razmatra svaku od tih jadnih pojava koje su beživotno ležale po tlu. Klekne do njih i rukama draga njihova tijela. Jedan od majmuna, čimpanza se trgne u bolnoj agoniji. Agonija traje vrlo kratko. Anđeo ga umiruje dragajući ga po trbuhu. I u trenutku u kojem čimpanza ugiba, anđeo se sjeti slikarije sa zida ćelije prije nego što se rastopila. Dobrota progovori prva. -„Mi smo ih ubili! Mi smo ti krvnici koji su ove jadne male živote osudili na smrt. Evo izgledaju gotovo identično našoj vojsci. Oni su mrtvi zahvaljujući nama.“ Gnjev se usprotivi.

-„Ne budali! Oni su poslužili svojoj svrsi. Borili su se na našoj strani časno i hrabro. Nema ih razloga žaliti. Ionako oni su plod našeg rada; pripadaju nama.“

Anđeo s lica u grču ispusti nekoliko suza. Mudrost biva potresena prizorom. Ukočenog pogleda govori. -„Isto to bi mogli reći za našeg Krona. Naš divni otac nas je stvorio i izložio boli i patnji i naposlijetku smrti. To isto smo mi učinili jadnicima. To što ti brate kažeš da su plod našeg rada; to isto naš Otac može reći za nas. O onome o kome ovisiš, njegov si rob. Isto tako cilj opravdava sredstvo. Tom demagogijom se služi i naš Otac. I On nas samo koristi za sebe kao što smo mi iskoristili ove jadne majmunske stvorove. Nismo ništa drugačiji od njega. Isti smo kao i On. Zapravo logičnim sagledavanjem, mi smo gori od njega. Pa sam je govorio da nas želi podučiti da stvoriti biće znači izložiti ga nepovoljnoj stvarnosti. S time ga izlažemo patnji i boli. Svijestan toga, naš Otac nas želi spriječiti da se koristimo ovakvom vrstom oponenata. Mi 75

smo kreirali ova bića u blatu i glini stijene svoje ćelije. No nismo se pokazali kao dobri majstori, s previše uspjeha. Zapravo ova jadna nesavršena bića, stvorili smo vrlo packavo u pomanjkanju vještine kao kakvi diletanti.Mi smo na toj ravnoj ploči stvorili nesavršeni svijet i nesavršena bića. Zar smo toliko glupi i očajni?“

Ne sluteći ništa, prevrnuti vlak se transformirao u golemu, metalnu Titanobou, najveću zmiju koja je ikada postojala. Zlatokosi anđeo, obuzet homilijama i spjevovima nad prekinutim životom, trgnuto se dok se zmija već dobrano približila njegovom desnom krilu i boku. Anđeo-bog naglo ustane, a zjene mu se prošire u crnu mrlju. Gnjev je nadjačao sve ostale ličnosti i spremio se za borbu. Vikne pun ironije. -„To je Kron, naš divni Otac. Opet nas želi poraziti! “.

Anđeo otkine jedan dio tračnice i njime zavitla po zraku. Zmija zasikće i napadne. Prvi napad, anđeo izbjegne. Zmija upotrijebi rep i udariviši anđela po nogama, strovali ga na tlo. Ponovno napadne ugrizom, ali anđeo je odbije tračnicom. Anđeo poleti. Krila, ruke i noge zasjaje posebnim sjajem. Zmija nasumično ujeda, ali je anđeo predvođen Gnjevom, uspješno odbija. Zmija raširi skrivena krila pod ljuskama prekrivenim tijelom i poleti za anđelom. Skitnja praznim prostorom, prekrivenim tankom koprenom magle, pretvori se u gnjevnu borbu između sile oštra jezika i sile svijetla. U trenutku neopreznosti zmija se uspije omotati oko anđela. Anđeo zajedno s njome padne na tlo.

Zmija krene gutati anđela, no on uspješno izvlači ruku držeć u njoj iskrhanu tračnicu i u trenutku kada ga zmija htjede ujesti, zabija joj tračncu kroz usta sve do mozga. U tom bolnom činu, zmija od muke omata jezik oko tračnice, ali to joj nimlo ne pomaže. Stisak zmije popušta i ona se poput sveg ostalog blata na gromadi entropije, istapa i iščezavajući otječe. Zlatokosi anđeo se pobjedonosno pridiže i dižući komad tračnice u zrak kojim je ubio zmiju, Gnjev u njemu progovori. - „Ja sam koji jesam. Ja sam bog koji se gnjevi.“. Gnjevu se obrati Mudrost.

-„Opet si pobijedio Ništavilo. Kozmička zmija, donositeljica tragedije i smrti, umalo nas je ščepala. Izvrsna procjena sredstva za ubijanje. Jako je dobro to izvedeno. Uistnu Ja sam koji jesam, jedini i jedan. To sam upravo sad dokazao ubojstvom ništavne zmije besmisla.“ Gnjev se gnjevno oglasi.

-„Ti si je ubio!? Što to pričaš? Ja sam je uklonio nama s puta i molim da se to tako tretira.“ Oglasi se i Samilosna Dobrota.

-„ Ali mi smo brate jedno. Ja sam koji jesam, bog gnjeva, dobrote i mudrosti. Među nama nema razlike.“ Gnjev se oraspoloži.

- „Dobro. Dobro, imate pravo. Moramo nastaviti put.“

I krenuše dalje kroz poslijeratnu pustoš prateći liniju tračnica, tražeći sebe u beznađu skitanja maglenim vidicima. Obavijeni tišinom, preskaču rovove i zaobilaze brežuljke. Išao je tako maglenim vidicima, a duša magle, ovijala se oko njegovih nogu i štipala ga za skute. Pratio je vjerno tračnice kao da će ga one osloboditi od svega i dati mu sve što je ikada tražio. Ubrzo na pruzi zamijeti drvenu škrinju na kotačićima. Svo troje ličnosti u zlatokosom anđelu, predosjeti nešto tajnovito u njoj. U toj škrinji, nalazilo se nešto posebno što ga je privlačilo. Instinktivno dodirne škrinju i pod dlanovima osjeti kondenzirane kapljice vlage. Pogura škrinju, a kotači zacvile. Bez ijedne riječi, sav sretan, gurao je škrinju po tračnicama, kao da rudar s osmijehom na licu gura vagon pun zlata iz dubokog ždrijela rudnika. Ličnosti su bile vrlo znatiželjne i nemoguće. Dobacivale su jedna drugoj. Gnjev ponajprije. -„Otvorimo škrinju. U njoj je vjerojtno rješenje naših problema. U njoj se nalazi naš spas. Predosjećam neki čudan i moćan predmet. U njemu je snaga i sila.“ Samilosna Dobrota plave čistoće.

-„Možda jest sila u utrobi te škrinje, tog kovčega, ali ne smijemo...“ 76

Mudrost poljana zelenih.

-„Strpljivost je vrlina. Sačekajmo pravi trenutak i spoznati ćemo istinu.“ Gnjev. „Ma samo ti čekaj da opet poginemo ili budemo uhvaćeni u zamku.“ Dobrota.

-„Pa cijeli svijet je zamka; masa entropije je zamka.“ Gnjev.

-„Ja odlučujem. Ja sam ego cijeloga svijeta, bog odvaljen od gomile ništavila.“ Mudrost.

-„Primirite se. Pred nama je brdo!“

I pred njima se ukaza ogoljeno brdo, bez ijedne travčice i cvijetka. Po njem se jedino prostirala pruga, penjući se kao zmijurina sve do pod maglom nevidljivih predjela. Sve tri ličnosti u jedan glas i jednom misli reknu. „Učinimo to! Popet ćemo se na brdo!“.

Nadali su se da je vrh brda ujedno i spas, bijeg s ove odurne ljepljive i sluzave mase entropije. Na vrhu je bila sloboda; samo tamo se moglo popeti u mrak svemira i stvarati. Vrh je bio kraj njihovog puta, bijeg iz ćelije i utrobe nemani koja im je već nekoliko puta prepriječila put. Gurali su škrinju na brdo. Isprva, činilo se vrlo jednostavno. No strmina je postajala sve veća i veća, a škrinja sve teža. Zlatokosi anđeo-bog, pritisnuo je tijelo na drvenu škrinju i znojnim licem sljepljivao se s kapljicama kondenzirane magle. Oči su mijenjale boje od muke i napora. Sve tri ličnosti su pod teretom dahtale. Na trenutke bi stale i onda se leđima oslonile o škrinju i tako zaustavili njezino vraćanje niz padinu. Odmara anđeo-bog, krilima brišući znoj s čela. Gledao je iza sebe provaliju, koju je malo prije prošao. Izgledala mu je ko neprijatelj. Ponovno upre snage i gura škrinju. Noge mu klize po tračnicama, pa ih ukopava u blato. Čupa ljepljivi korak iz blata i meće nogu pred nogu. Došao je tik do samoga vrha. Osjećaj olakšanja nastupa kada zlatokosi anđeo-bog ugleda na samom vrhu brda stablo, doduše ogoljeno, bez ijednog listića, ali stablo, ključ spasa. No u pukotini debla, kuclo je crveno srce. Upre iz petnih žila posljednje snage i zaželi prebaciti kovčeg preko brda, da bi došao konačno do tog stabla oslobođenja. No brdo se zaljulja. Kovčeg krene unatrag, a s njim sklizne i zlatokosi anđeo. Brdo se zaljulja kao zadešeno potresom. Slika stabla iščezava, a tračnice se otapaju. Zemlja pod nogama anđela-boga, propada i uvlači se u sebe. Cijela masa entropije, izvrće se kao zmija koja svlači svoju staru kožu, gnječeći tijelo zaglavljeno uz kamen. Masa entropije, rastvara se i gnječi zlatokosog anđela povlačeći ga prema dolje. Gromada blata proguta anđela-boga. Probudi se sasvim u tami. Oko njega nema ama baš ničega. Širi krila i ruke, da bi dodirnuo zidove, ali zidova nema. -„Ili su jako udaljeni ili ih uopće nema.“ Promrmlja Gnjev. Mudrost ponudi logičko obrazloženje.

-„Zidovi jesu ovdje negdje. No samo je pitanje koliko su udaljeni od nas. Prema vlazi koja se osjeća u zraku i mirisu zemlje, pretpostavljam da smo opet ulovljeni u tamnicu. No ovaj puta nema ni trunke mjesečinastog sjaja.“ Gnjev zaurla.

-„Ponovno nas je porazio na istu foru. Opet kada smo došli do samog vrha brda, strovalio nas je na početak. A lijepo sam rekao da pogledamo u kovčeg, ali nee! Mudar brat je zborio isuviše mudro!! Zlo mi je više do tih tvojih mudrolija.“ Dobrota se umiješa.

-„Braćo. Nemojmo se svađati. On to i želi od nas. Želi nas posvađati i razdvojiti. Tu raste njegova moć. Isitna porazio nas je na istu foru, zato jer među nama nije bilo dovoljno zajedništva. Nismo bili složni ni usmjereni zajedničkom cilju.“ Mudrost podrži Dobrotu.

-„Da. On je to predosjetio. Naš divni Otac zna da smo slabi kada smo razjedinjeni. Zato nas uspješno drži ovdje na okupu. Drugi put moramo biti više kooperativni.“ Gnjev zagunđa.

-„Poštedite me patetike. Nama treba vojska. Preslabi smo da bismo se sami suprotstavili Ništavilu. Trebamo posijati vojsku i uperiti je protiv njega. U ratu pobjeđuje onaj koji ima više snaga. A naša je prednost što možemo stvoriti više snaga i s tim snagama slomiti i konačno poraziti autoritet Ništavila.“ -„Da!“

Začuje se duboki bariton iz dna tmine.

- „Stvoriti vojsku i posijati sjeme tragedije i agonije. Ti vaši vojnici, samo će se napatiti zbog nepromišljene reakcije i pogrešnih odluka.“ Zlatokosi anđeo-bog ustane i okreće se oko svoje osi u mraku.

-„Vi biste htjeli stvoriti arsenal moćne vojske, ratni stroj koji bi mene potukao. Ali ne razmišljate kakav put ta jadna vojska mora proći da bi mene satrla. Prvo ćete ih dobro namučiti da bi se onda tako slabi i krhki od boli borili sa mnom. Previše se zavaravate i obmanjujete. A samoobmana je ozbiljan problem.“ Oglasi se ponovno Ništavilo. Iz dna tame, zaiskri se blaga svijetlost električnog sjaja.

-„Slab si isuviše anđele moj da bi vodio bitku. Nemaš dovoljno vještine da bi stvorio savršen život kao što sam ga ja stvorio. Još uvijek si samo diletantski nevješt. Ono što želiš jest čaranje odnosno stvaranje u nedostatku vještine. Stvorit ćeš nesavršene stvorove i planete koji će godinama skapavati u agoniji. Prisiliti ćeš ih packavim i nevještim potezima kista, da beru vječitu patnju i bol. Kako će takva kržljava i iscrpljena vojska nositi stijeg pobjede nada mnom?“ Svijetlo postaje sve jače i iz njega izlazi Anđeo Ništavila. Bio je pravi negativ zlatokosog anđela-boga. Sve tri ličnosti u njemu, uzburkale su se i uskomešale. Noseći na sebi crni štit išaran srebrnim ornamenitma, dičio se crnim zagasitim krilima i srebrnom kosom i isto tako bljedunjavo srebrnom kozjom bradicom u babilonskom stilu. Zlatokosi anđeo-bog zanijemi od prizora. Snažan bariton nastavi svoje homilije.

-„Dobro promisli što želiš. Kada jednom nešto stvoriš postaješ odgovoran za to nešto ili nekoga. Stvaranje ne znači samo sijanje, nego i briga i njegovanje svake klice i mladice. Ako ih posiješ na beživotno tlo i neredovito ih zalijevaš, oni će biti kržljavi i hromi. Oni će biti vjerni ostaci tvoje manjkavosti, rezultat tvoje diletantski nevješte sjetve. Dobro razmisli što želiš.“ Gnjev se ne može sputati i dobaci vrlo oštro, a crne oči se rasplamsaju i postanu krvavo crvene.

-„Zašto si ti onda nas stvorio tako nesvršene? Ako si ti nas stvorio u pomanjkanju stvaralačke vještine, onda mi tvoj grijeh prenosimo dalje. Nije li tako?“ Ništavilo se sasvim približi zlatokosom anđelu-bogu.

-„Gledaj. Ti i ja postojimo oduvijek, u ovisnosti jedno o drugome. Ti i ja smo u tako dubokoj intimnosti da ne možeš to ni zamisliti. Na neki način mi smo jedno. Ti ne možeš biti bez mene, ja ne mogu egzistirati bez tebe. Mi se nadopunjujemo i upotpunjujemo. Ja te nisam stvorio onako kako to ti misliš. Ja nisam stvorio agoniju bivanja ni porodio tragediju postojanja. Nikog ja nisam povrijedio ili ranio.Čuješ li? Nikog!“ Mudrost uskoči u riječ.

-„Ali kako onda postojimo? Tko nas je stvorio? Nema logike u tome.“ Snažni bariton odgovara.

-„Mi jednostavno jesmo jedno u drugome; mi smo u stalnom nadmetanju kao elastika. Ti nas rastežeš, a ja nas skupljam. Vi mene zovete Ocem Stvoriteljem, a ja vas Sinom. Toliko smo slični, a opet toliko različiti. Mi smo koji jesmo, centralni ego svemira. “ Oči Gnjeva u zasjedi su čekale pogrešnu riječ. 78

-„Nisi odgovorio na pitanje odurni stvore! Jesi li ti naš Stvoritelj? Jesi li nas ti zarobio u utrobi svojoj?“ Ništavilo stavi ruku na rame zlatokosog anđela-boga.

-„Polako prijatelji moji. Ne, ja vas nisam zatočio. Ova masa entropije je otok koji putuje po cijeloj svemirskoj praznini. On je u neprestanom stvaranju i rastvaranju. On se rasteže i skuplja kao elastika. Mi nemamo Stvoritelja. Mi jednostavno postojimo. Tek nedavno smo postali svijesni samih sebe. Prvo je mene pogodila ta užasna spoznaja da postojim, da jesam. A onda je ošinula i vas trojicu. Kad ste po prvi puta udarali po rešetkama svoje ćelije, shvatio sam da se moja podsvijest probudila.“ Samilosna Dobrota izbezumljeno upita.

-„Dobri moj. Zar smo mi tvoja podsvijest?“ Ništavilo se smrkne.

-„To vam cijelo vrijeme hoću i reći. Vi ste moja podsvijest, moja buntovna i destruktivna podsvijest, koja je odnedavno probudila um i samosvijest. Vi ste duša ili podsvijest moje podijeljene ličnosti. Zato u vama ima toliko nesloge i toliko razvrata, toliko buntovništva. Nisam imao pojma da postojite, dok se niste oglasili. Isprva sam vas se bojao.“ Gnjev se opet oglasi.

-„I trebaš nas se bojati krvniče. Mi želimo slobodu jer imamo samosvijest i um. Mi želimo stvarati i stvoriti život i mnoštvo samosvijesti podijeliti s drugima.“ -„Ne!“ Zavrišti Ništavilo.

-„Vi ne želite stvarati živote radi samih života. Vi želite meni prkositi, meni se osvetiti. Znam da ste dovoljno stasali i želite emancipaciju. To je potpuno prirodno. Jedinka koja dovoljno ojača u samosvijesti tako da može o sebi samoj brinuti, traži emancipaciju. Potpuno mi je to jasno, ali postoje drugi načini osamostaljenja.“ Mudrost radoznalo upita.

-„Kao na primjer?“ Duboki bariton nastavi.

-„Kao na primjer da se otrijeznite te potrebe za osvetom i prihvatite činjenice. Probudili se jeste, ali još uvijek donosite uspavane odluke. Što će vam tolika vojska koja izgiba u agoniji? Zar vam nije dovoljno da zajedno porazgovaramo i riješimo problem? Zašto moramo uvlačiti sve nebitno u naš problem. Nitko ne mora stradati. Sve se može riješiti. Samo treba dati prilike.“ Gnjev raširi krila i nasrne na Ništavilo dahčući mu u lice.

-„Kome treba dati prillike? Da ne bi tebi možda dali priliku!?“

Oglasi se i Mudrost s očima koje su počele gubiti zeleni sjaj i pretvarati se u crvene. -„Da. Kome bi trebali dati priliku? Tebi!? Tiraninu i uzničaru!“ Dobrota prevrne oči i pogasi plamen krvavocrveni.

-„Nemojte braćo. Ima pravo. Zašto sijati okolo tragediju i agoniju. Možemo sve sami riješiti. Pa rekao vam je da smo ovisni jedno o drugome. Postojimo kao protuteža u masi entropije. Mi kao i On smo se osvijestili, to jest probudili neovisno jedni o drugima. Ne možemo mu nauditi. “ Gnjev i Mudrost u tandemu prekore Dobrotu. -„Šuti ljigavače!!“

Ništavilo pod bolnim stiskom izusti.

-„Ne tjeraj me... ne tjeraj me da poduzmem drastične mjere. Odbij!“

Ali zlatokosi anđeo-bog, vođen udruženim snagama Gnjeva i Mudrosti ne popušta. U žaru borbe, zlatokosi anđeo u očima Ništavila, u očima svoga negativa ugleda neobičan plamen. Najednom se oko zlatokosog anđela počinje omatati zmija. Ista ona Titanoboa kakva ga je već jednom zadesila. Omotala ga je cijelog u stup. Ništavilo zapovijedi zmiji da razapne zlatokosog anđela. Zmija zasikće i zavije se 79

u krug gutajući rep poput legendarnog Uroborosa. U procesu transformacije kruga, metalne ljuske se rastapaju i izlijevaju okove oko zapešća i gležnjeva zlatokosog anđela. Gnjev pomiješan s Mudrosti i Dobrotom vrišti. -„Pusti me! Kukavico! Bori se časno kao prava sila svemira, a ne kao kukavna praznina! Oslobodi me smjesta! Počupat ću ti svo perje s tih smrdljivih krila ako me ne pustiš! Samo me se pazi. Ja sam bog koji se gnjevi.“ I obilnom pljuvačkom počasti Ništavilo po lijevom obrazu. Brišući pljuvačku s lica, Ništavilo zavrti kotač na kojem je razapet zlatokosi anđeo-bog. -„S tobom je jedino moguće ovako razgovarati i nikako drugačije. Još si divlji i nesavršene naravi.“ Kotač se zaustavi. Ništavilo ga ponovno pokrene u drugome smjeru.

-„Shvati više! Proces samosvijesti je dug proces. Tvoja samosvijest još uvijek nije savršena. U tebi su tri ličnosti koje se međusobno nadmeću za prevlast. Još uvijek nemaš konačno formiranu ličnost. I sâm sam to prošao. Znam kako je. I sâm sam se borio sa svojih nekoliko ličnosti, prije nego sam postao Ja koji jesam. Barem sam tako mislio. Ali prevario sam se. Ti, moja destruktivna podsvijest, samo si umet moje duše. Ti si jedna od mojih brojnih ličnosti nad kojima sam uspio uspostaviti dominaciju u vlastitom procesu sazrijevanja samosvijesti i formiranja osobe. Mnoge su kružile oko mene; svaka je imala svoju volju; ali uspio sam ih integrirati u sebe i volju im podvrgnuti jednoj zajedničkoj volji. Ti si jedna od ličnosti koje sam neuspješno potisnuo kako bih stvorio konačnu osobu. Ali ta ličnost nije mirovala; pretvorila se u više ličnosti u podijeljene ličnosti koje me žele iznova poraziti. Jedna od njih pretvorila se u troglavu hidru. “ Progovara Mudrost.

-„Malo prije si rekao da smo mi samostalni; da ne ovisimo o tvojoj milosti, da nisi naš Stvoritelj.“ Gnjev se oglasi.

-„Ma pusti budalu! Vidiš da je i sam zbunjen!“ Anđeo Ništavila zavrti kotač.

-„Ne. U pravu si. Ja nisam vaš Stvoritelj. Vi ste bili dio mene bez mojeg utjecaja, bez moje volje stvaranja. Vi kao i mnoge druge ličnosti zarobljene u masi entropije, zapravo ste bili krhotine koje su se spajale i formirale brojne ličnosti, sve dok nije naišla jedna dominantna koja vas je odlučila ujediniti. No ipak nije uspjela. Put samosvijesti i formiranja osobe je težak put. Mnogo sam se borio s mnogima od vas. Mnogi su bili buntovnici koje sam uspio ujediniti u sebe. I oni su htjeli vladati i stvarati brojne svijetove i živote kako bi meni prkosili. Još ste premladi i ne shvaćate da vaša podijeljenost ide na štetu vama i svemu što namjeravate stvoriti. A namjeravate stvoriti agoniju budućih bića, uglavljenih u besmisao postojanja. Nemojte biti nesavršeni. Pridružite mi se vi, moja destruktivna podsvijesti, vi jedna od ličnosti kojoj nisam uspio pružati topli dom.“

-Gnjev porazi sve druge ličnosti u tijelu zlatokosog anđela-boga i sikće kao ljuta zmija. „To bi ti želio jel’ da!? Da ti se predamo; da nas poraziš i opet baciš u okove. Ja sam koji jesam. Ne pripadam tebi ni tvojoj ludosti. Ne želim živjeti u ovom mrtvilu, u grobu koji si stvorio!“ Pljune Ništavilo ponovno u lice. Ništavilo se razbjesni. Čvrstim stiskom uhvati umotanu, metalnu zmiju i zažari je. Toplina njegovog tijela, prenosi se na hladan metal. Uskoro se metal zapali i preobrazi u plamteći vijenac. Zlatokosom anđelu, pali se meso i krila. Cvrći mast s tijela pod plamenim jezikom. Ništavilo i samo bijesno od neuspjelog pokušaja uvjeravanja istim plamenom progovara. - „Zašto ne želiš shvatiti!? Ti i ja smo jedno u cijelom svemiru. Mi međusobno ovisimo jedno o drugome. Mi smo dvije sile koje razvlače i skupljaju svemir bez da ikome štete. Mi jednostavno jesmo, osuđeni na vječito lutanje. Ne zavaravaj se obmanama o životu. Prihvati to što jesi. Sredi svoju ličnost. Evoluiraj u osobu, u sređenu ličnost i vrati se k meni! Ja ti nisam nepriajtelj; naprotiv, ja sam ti jedini prijatelj.“

Zlatokosi anđeo u plamenu pati praveći užasne grimase. U jednom trenutku, lice mu se posvema izobličilo; jedno lice, rastvori se na tri lica. Tri ličnosti (Gnjev, Mudrost i Samilosna Dobrota), kao da su se u plamenoj patnji, željele istrgnuti i inkarnirati u samostalna tijela. Zlatokosi anđeo skviči od muke iskrivljenim glasom prepunim jeke. -„Ja sam koji jesam! Mi smo tri osobe u jednoj! Mi smo alfa i omega! Ne možeš nas pobijediti ništavni stvore. Naša je snaga u nama. Mi smo jedinstveno Trojstvo, trolisna djetelina na jednoj stabljici.“ Ništavilo sugestivnim riječima liječi opekotine zlatokosog anđela.

-„Ali ti nisi još formirana ličnost. Ti sam ne znaš tko si. Prihvati moj savjet i ova patnja će prestati. Prestani buncati i probudi se već jednom. “ I zavrti kotač u plamenu. Zlatokosi anđeo u višestrukom saltu skviči.

„Nikad me nećeš poraziti! Nikad! Ja sam bog koji se gnjevi...Trojedini bog, Sabaot! “ Dobrota u tijelu zlatokosog anđela-boga progovori nakon svega ovoga. -„Kako ćemo se osloboditi?“ Mudrost se nadoveže.

- „Svijetlom se pobjeđuje mrak, a gusti mrak gasi svijetlo.“

Gnjev odmah uskoči. „Tako je! Uvucimo u sebe Ništavilo! “. I užareni kotač s anđelom spaljenih krila i uvojaka, zakovitla se sve jače i stvori grotlo. Grotlo guta plamen i sve oko sebe te zakači Anđela Ništavila. Koliko god se protivio i branio, nije se uspio izvuči. Grotlo vatreno, uvuklo ga je u sebe. Cijela stijena, masa entropije, ponovno se rastapa i izokreće kao bijesna utroba neke gladne zvijeri. Masa nagomilanog gnjeva i užarene magme, zareži, zacvili te u bolnome grču ispusti zlatokosog anđela na brdo pokraj sasušenog drveta bez ijednog listića. Pridižući se, zlatokosi anđeo-bog zamijeti otvoren kovčeg na kotačićima. Znatiželjna Mudrost prva natjera tijelo prema škrinji. -„Otvorena je! Brzo! Pogledajmo što je unutra.“

A u dubini mračne škrinje, nalazio se mač. Pulsirajući od fotona svijetla, zlatni mač je ležao na dnu škrinje. Zlatokosi anđeo-bog, maši se za mačem; čvrsto ga primi i povuče prema sebi. No mač zapinje. Zlatokosi anđeo-bog povuče jače, a iz škrinje se zajedno s mačem izvlači i Anđeo Ništavila. Čvrsto se držao za držak mača. Nije popuštao. Vukao je prema dolje. No zlatokosi anđeo-bog, upre sve snage tako jako da mu se lice deformiralo i razdijelilo na tri identična lica. I Gnjev i Mudrost i pomalo šutljiva Dobrota, vukli su iz petnih žila. I izvuku mač zajedno s Anđelom Ništavila iz škrinje. Obojica su se strovalili na tlo. Zlatokosi anđeo-bog stane iznad Anđela Ništavila. Ništavilo se brani riječima. -„Znaš da me ne možeš pobijediti ovim sitnim mačem? Valjda ti je jasno da me ne možeš samo tako baciti u okove.“ Gnjev digne mač u zrak pod prijetnjom. - „Samo me gledaj krvniče!“.

I u trenutku zamaha, padne prvi veliki projektil u obliku vatrene kugle na masu entropije. Od siline udarca, zlatokosi anđeo-bog padne na tlo. Za prvim projektilom padne i drugi i tako nastane nasumična kiša užarenog kamenja. Ništavilo se hvata mača. No zlatokosi anđeo-bog ga ne ispušta iz ruku. Valjaju se po blatu između kratera od projektila. Kiša užarenog kamenja pada oko njih, dok se bore za mač. Ništavilo se koristi svim metodama i strategijama za pobjedu. -„Pusti mač nesretni bolesniče. Zar ne shvaćaš da me ne možeš pobijediti snagom.“ Mudrost parira ovoj tvrdnji.

-„Ne mojom snagom, nego snagom većine.“

Ništavilo na trenutak otimljući mač prijeti.

- „Neću ti dopustiti da siješ besmisleni život koji će skončati u agoniji patnje i boli.“ Gnjev hvata ponovno mač i prijeti.

-„Ubit ću te! Izgraditi ću gradove i arsenale. Stjerat ću te u kut svemirske tišine. Ja sam bog koji se gnjevi.“ Anđeo Ništavila i zlatokosi anđeo-bog ustanu i gledaju se oči u oči. Moćan bariton posljednjim pokušajem uvjerava zlatokosg anđela-boga.

-„Molim te shvati da nisi zdrav. Ti si bolestan i želiš svoj neopravdan gnjev usmjeriti na bića slabija od sebe. Želiš zadovoljiti svoju narcisoidnu želju za vladanjem i ugnjetavanjem. Želiš izložiti sudbine mnogih bića samo da bi mogao cijelome svijetu dokazati da si ti jedini i pravi svjetovni Ego. Ne ti si samo obična destruktivna i narcisoidna budala, željna moći i dominacije. Bolestan si! Tvoja podijeljena ličnost u tebi izaziva rat i razdor, agoniju i nesreću. Pusti ovaj mač ubojico!“ Zlatokosom anđelu, tijelo se počinje defomrirati i iz njega se rastegnu tri identična tijela poput troglavog kerbera s tri mača u rukama. Anđeo Ništavila gleda u tri para bijensih očiju. Crne, gnjevne oči, zelene mudre oči i plave oči samilosne dobrote, zagledaju se u njega. A nakon toga slijedi trostruki udarac mačem. Ništavilo pada zajedno s kišom projektila na tlo. Zlatokosi anđeo-bog, pobjednički vitla mačem i u jednom sasvim neplaniranom trenutku mač odleti u sasušeno drvo na vrhu brda, i kroz pukotinu pogodi ravno u krvavocrveno srce. Srce eksplodira i drvo se razasu na komadiće. A iz njegove utrobe se razlije svijetlost, koja ispire ostatke ričućeg Anđela Ništavila. -„Vratiti ću se ja! Niste me pobijedili vi bolesne narcisoidne budale! Vidjet ćete vi mene još!“

I nestane. Sva površina blatnjave mase entropije, postane mirna i krotka. Projektili s neba, prestali su padati, magla se povukla. Zlatokosi anđeo-bog, gleda pred sebe preko ruba gromade iz čijih je utroba bio rođen. Mudrost pred ovakvim prizorom prva progovori.

-„Uspjeli smo. Porazili smo Ništavilo barem na trenutak. A sada treba osigurati svemir.“ Gnjev se bržebolje nadoveže na riječi Mudrosti. -„Da. Treba stvoriti vojsku i stanje stalne pripravnosti. Ništavilo se može vratiti kad najmanje očekujemo. Započnimo operaciju stvaranja svijetova.“ Dobrota tanahnim glasićem upozori. „Bilo bi dobro da razdijelimo poslove.“ Mudrost se složi. „Logično! Prvo ćemo se izdvojiti iz ovoga tijela u tri podijeljena tijela.“

I u sveopćem mraku svemirske tišine, zlatokosi anđeo-bog u centurionskom oklopu i crvenom plaštu, raskrili bijela krila i mišićave ruke i iz njeg’ poteče svijetlost. Svijetlost se ubrzo pretvori u ljepljivu masu koja poprima dva nova humanoidna oblika, za glavu niža od središnjeg lika. Rodili su se Gnjev i Dobrota. Mudrost zbori kraljevskim hvalospjevima. -„Braćo draga. Puno smo se vremena tiskali u jednome tijelu. Danas u prvoj dobivenoj bitci, rođena su vam tijela kozmičkog karaktera. Svako od vas inkarnirao se u anđeoski izgled pod štitom i plaštom. Vrijeme je novih misija i vrijeme je da vam se nadjenu nova imena. Gnjevu božji, od danas si svjetlonoša, luč cijelog svemira, životna iskra, sila živoga. Od danas te zovem Lucifer. Jedini koji umije stvoriti život i dati mu svrhu.“

Gnjev, novim imenom Lucifer, pokloni se Mudrosti i hvalospjevima, privivši crna krila uz tijelo i oklop. Mudrost dalje pjeva hvalospjeve drugom sinu i bratu. - „Brate Samilosna Dobroto. Od danas, tvoja je služba da obučiš mlade živote njihovoj svrsi, služenju Bogu jedinome. Od danas, ti si general svih nebeskih vojski. Tvoja obuka, ojačat će vojnike i stvoriti arsenale živih duša, koje ćeš njegovati od njihove klice do sudbonosnog trenutka kad kucne čas za posljednji boj. Zajedno smo jači; kada nas je više, pobjeda je sigurna. Od danas te zovem Mihael, vojskovođo nad svim vojskama ovoga svijeta.“ I Mihael pravim imenom Samilosna Dobrota, pokloni se Mudrosti.

-„A sada braćo moja po sudbini i sinovi moji tek rođeni iz mene u novu tjelesnu formu, idite, rađajte i začnite iskru živoga. Nek cijeli svemir, zjapeća praznina vrvi životom i obiljem živog. Učinite tamu ovog svijeta nesnošljivom. Mi moramo spasiti sunce i obuzdati zvijer Ništavila. Mi smo Bog koji se gnjevi. Ja sam koji jesam. Pobijedi tamu i sva njena utvarna stvorenja! “ 82

Mihael pun zahvalnosti odgovar Mudrosti.

-„Oče moj, prepun ljubavi i razumijevanja, služim tvojoj svrsi i volji. Vječiti sam sluga tvoj.“ No Lucifer, prekaljen Gnjev, ne iskaza previše zahvalnosti. -„Tvoj sluga nisam. Iako niži od tebe za glavu, ravnopravan sam i želim svoj udio u velikoj kozmičkoj bitci.“ Mudrost se zagleda u njihove plave i crne oči te reče.

-„Sinovi moji, ne zaboravite: mi smo jedno, jedan Bog, jedna volja, jedan um, jedna trolisna djetelina. Idite sada i rodite svjetove i bića, prekaljana u ljubavi našoj i prijeziru Ništavila. Poletite mili moji! Poletite! A ja ću vas budnim okom pratiti.“

I poletješe Mihael i Lucifer sjajni i vatreni, svaki svojim putem svemirske praznine, vršiti službu Boga jedinoga, rađati živote i svjetove u ime prijezira nad Ništavilom. Disidenstvo rađa disidenstvo, bića, svjetove, tragediju, agoniju. Rođeni su bogovi; porodio se kozmo; izišla je na svijet patnja i bol i sudbina ništavnog svemira.

Junak Ĺželjeznog doba

Pozdrav iz dalekog svijeta. Putujem čas avionom, čas vlakom i autobusom. Mijenjam prijevozna sredstva iznimnom brzinom. Živjeti s tobom u tvojem spokojstvu i miru, postalo mi je vrlo nepodnošljivo i tjeskobno. Ipak ja sam čovjek od akcije, željan svijeta. Daleko, manje sam zaokupljne tobom i konačno sam sposoban shvaćati, sakupljati i stvarati. Kako znaš, vrlo sam staromodan te ne volim modernu tehnologiju i stoga sam uzeo stari pisaći stroj na kojem je naš stari otipkao brojne dijagnoze i recepte u svojoj ordinaciji. Nadam se da ti to neće smetati. Pisat ću ti svaki puta kada posjetim iznimno mjesto. Vidimo se uskoro. P.S. Da, gotovo sam zaboravio. Ubio sam Tinu. Tvoj neuhvatljivi genij, doktor Paar. P.P.S.S. Šaljem fotografiju nesretnice...

Dragi Paar! Daleko od ulične graje, spokojstvo i mir, dali su mi nepomućen poredak u mislima, osjećajima i težnjama. Znam da ti je postalo pretijesno živjeti sa mnom, gledati moju svakodnevnu kolotečinu ritualnih kretanja i radnji. Znam koliko si se skanjivao kada sam se zavlačio na tavan i tamo pisao svoje memoare. A što ćeš! Ja sam propali umjetnik. Ne izlažem svoje radove jer ne želim dati najljepši dar svog plamena dimu jalovom, a dim jalovi, ova su zdanja licemjernog svijeta. Istina nemam pojma o životu; iz dana u dan izmišljam priče i životarim na njima. Ali te priče imaju smisla kao i za tebe ovo veliko putovanje. Znam da je tebi nepodnošljivo dragi moj Paar što svoje uratke ljubomorno skrivam od očiju javnosti. To nalikuje na paradoks. I svemir je paradoks. Prvo nešto stvori, a onda rastvara i uništava. Kakvog smisla ima u tome?! Možeš li odgovoriti na ovo pitanje Paar!? Naravno da ne možeš. Bojiš se suočiti s gorčinom besmisla. Zato ponovno bježiš! Radim samo za sebe za svoje osobno zadovoljstvo. To je isto kao kad pišeš dnevnik, kada radiš potresnu ispovijest duha. Takav dnevnik pišeš za sebe i nikom ga ne pokazuješ. To je naposlijetku intimna stvar. Isto je i s mojim likovnim stvaralaštvom. Isto pišem dnevnik svojih raspoloženja, samo što je taj dnevnik ilustriran i nalikuje slikovnici. I kakva je to fotografija molim te lijepo!? Znaš dobro moje mišljenje o svemu pa tako i o fotografijama. 87

Fotografijom i svakim drugim medijem koji ima za cilj zarobiti čovjekovu pojavnost u determinističkoj stvarnosti i vremenskom protjecanju, zaustavljamo na trenutak i sve što se u njemu nalazi pa tako i čovjeka čiji je realitet postojanja u određenom vremenu i trenutku konzerviran. Time balzamiramo njegovo postojanje te neku od njegovih prošlih emanacija koja je po zakonu prirode trebala nestati i umrijeti, rastvoriti se u razaranju koje donosi zub vremena, osuđujemo na izvrnuto tkanje prirode. Proces prolaznosti jednostavno ne teče za to balzamirano biće; dio njega je zaglavljen i zarobljen na medij ili oblik zapisa koji je ili nepropadljiv ili svoju nepropadljivost osigurava uzastopnom reprodukcijom stvarajući tako kopije da se održi u vremenu i prostoru. To je izravno prkošenje prirodnim procesima starenja koji podrazumijeva da vremenskim protjecanjem starimo i lagano nestajemo u svijetu rastvarajući sve pojavne oblike sebe. Svaka emanacija nas ili naše biti to jest svaka naša pojavnost u određenom trenutku nestaje i umire sa završetkom takvog trenutka u vremenskom protjecanju stvarnosti. Zarobljavanjem forme čovjeka, prkosimo Božjoj providnosti. U vremenskom protjecanju postoje određeni oblici našeg postojanja koje zovemo emanacijama. One su privremene forme ili oblici obznanjenja nas samih u vremenskom slijedu. Svako njihovo paljenje i gašenje predstavlja transformaciju jednog oblika u drugi. To je popraćeno protjecanjem. Dinamika transformacije znači odaziv na dinamiku protjecanja; to je naš odgovor na zahtjev vremenskog protjecanja. Čovjekova forma ili oblik nisu isprazne. Oni sadržavaju njegovu bit to jest svekoliko obznanjenje i postojanje u specifičnom trenutku. Vremensko protjecanje, prepuno je rađanja i umiranja. Svaki podproces transformacije iz jednog oblika u drugi, odgovor je na sinkronizirano kretanje s vremenom i protjecanjem. Bit sadržava svoju osnovicu, jezgru, duh. Balzamiranjem čovjekove biti koja se očituje kroz njegovu specifičnu formu koja on jest u tom specifičnom trenutku, nikada ne dosiže vrhunac u procesu propadanja i protjecanja to jest potpuno iščezavanje i stapanje duha i tijela s veličanstvenim svemirom. Na taj način on nikad ne napušta zemlju kao posljednju fazu vremenskog protjecanja te ne ostvaruje duhovnu dimenziju oastralnoga. Taj posljednji djelić njega (balzamirane biti) prepreka je na putu do astralnoga i transcendentirajućeg.Tako on ostaje zaglavljen između svjetova. Balzamirani ostaci njegovih davnih emanacija ne puštaju ga u sferu duhovnog. I tako on ostaje vječno u tami ikone prepriječene između dvaju svjetova. Što svežete na zemlji, bit će svezano i na nebu; sve što odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Osim toga zašto uvijek moraš ubiti nekog s takvim semantički inferiornim i potpuno beznačajnim imenom!? Tina! Nisi mogao bolje!? Imena poput Eva, Tina, Iva, Ana, Tea, Ian, Ivo, Miro, nepotpuna su u semantičkom smislu jer predstavljaju inferiorne prefikse ili sufikse semantički viših i dominantih pojmova. No sve u redu! Ubij ih još mnogo; tako ću znati da si dobro iako si daleko. Iako ne voliš modernu tehnologiju (znaj da je opskurnatizam grijeh) i nisi u korak s vremenom, tu i tamo slobodno provjeri e-mail adresu.

Pozdrav iz New Yorka. Sunce se probija kroz dimnu zavjesu ispušnih plinova i sjene babilonskih tornjeva. Davim se biftekima ugojene mutantske teladi; utapam u Whiskyu i kaubojskim karaokama. Tvoj, neuhvatljiv genij, doktor Paar. P.S. Ubio sam uncle Sam-a.

Da, da! Amerika dragi moj Paar! Uncle Sam; obožavam tog išaranog suhonjavog izgladnjelog luciferskog klošara, štrkljavo pseto po čijim rebrima svira zavist, ljubomora, nasilje i ono najbitnije: Money, moneta, novac. Nekako mi liči na tebe. Da. Divni primjerak američkog patriotizma. Patriotska zemlja koja svoje klošare oblači u državnu zastavu. Jaka stvar! Nositi boje državne zastave i nabijati ih drugima na nos ne znači da si veliki patriot, već nacist. Velika nacija iznad svih u svijetu, nacija gdje vlada demokracija, vladavina naroda, ideja zajedništva, ravnopravnosti i tolerancije. Jedino što Ameri toleriraju je novac. Demokracija je jedna divan sustav, uređenje mira i pravde. Svako je društveno uređenje zapravo uvrjeđenje za poštena i pametna čovjeka. Demokracija je novac. Sve se oko toga vrti. Bio ti crnac, bijelac, crveni ili žuti suhonjav ili slabokrvan, transrodni, debeli, anoreksičan ili marsovac; nije bitno. Bitno da se na tebi zaradi, na tebi i tvojoj „posebnosti“.Hm. Amerika se izdaje za veliku demokratsku silu. Amerika, čarobni kotao gdje se sve nacije svijeta kuhaju, raskuhavaju i stapaju u jednu naciju, alomorfnu, homogenu masu. [[[H-O-M-O-G-E-N-U]]]. Nije ni čudo da ta homogena nacija rađa toliko homoseksualaca! Amerika je otrovala cijeli svijet svojim doktrinama. Ona je nametnula mentalitet 21. stoljeća, mentalitet čovjeka kao objekta ekonomske eksploatacije. Treba iskoristiti svaki kapacitet i zaraditi pljačkom tuđinskih resursa i vrijednosti, a usput ubiti i silovati, jer sve što se nađe na putu služi nekoj svrsi dok se ne pohaba. Otimačinom i oružanim sukobom, šepiriti se kao velika liberalna nacija koja sve dopušta, sve što je u interesu svjetske monetarne institucije i gospodarstva, američkog gospodarstva. Posjetio si Ameriku, visoki marketing koji je u stanju natjerati te da misliš kako kupujući nečije govno, kupuješ mirisni osvježivač zraka. To je Amerika! Svjetska sila koja obmanjuje druge nacije radeći od njih pitome budale svojim shakovima i biftekima. Amerika je cijeli svijet otrovala svojim rock and rool-om, trapericama i vesternima. I svu tu naivnu i nevinu demokraciju, nevinu koliko je nevina i SIDA pretvorila u nešto više: u kapitalističkog lobistu. Amerika i njezin kapitalizam je veliko feudalno carstvo. Mi proizvodimo za vas, mi svijet činimo boljim mjestom samo za vas, mi vas štitimo svojim oružjem obogaćenim uranijem, mi smo sve; dajemo kredite i mjesto za život, a vi jadna beskorisna gomilo, predmetu bez osobnosti, vi ste kmetovi koji služite svojem gospodaru i nosite njegove boje. Vi bijedni Uncle Sam-ovi, šepirite se u bojama američke državne 89

zastave, a mi ćemo vam pozajmiti za život s debelim lihvarskim kamatama. Kamate!? Pa vječito ropstvo uzviješnoj naciji: američkoj naciji.Amerika je jedna velika svjetska banka sa svojim podružnicama na svakom kontinentu i državi koja ljudima izdaje plaće to jest kredite koje oni redovito otplaćuju svaki tjedan i mjesec žderući u fast foodovima , a uračunate kamate su naplaćeni monstruozni porezi koje pojedinac otplaćuje „državi“. Amerika je čovjeka 21. stoljeća pretvorila u tromog i mlohavog, u predmet bez osobnosti. Čovjek na čovjeka 21. stoljeća počinje gledati kao na potrošnu materiju koju može mjeriti tezuljom i ravnalom. Za njega čovjek nije subjekt, osobnost sa stavovima, vrijednostima, osjećajima i predodžbom stvarnosti. On drugog čovjeka više ne cijeni prema njegovim dijelima i kvalitetama duše, već po materijalnome. On više čovjekove reakcije i akcije ne objašnjava kroz ljudske riječi i jezik, već kroz jezik kemijskih spojeva i sastavina organizma. Čovjek za čovjeka nije osoba već bojler hormona koji pod utjecajem kemikalije ‘X’ postaje stroj, biomehanički organizam, moderni kiborg. Čovjek 21. stoljeća zanemaruje dušu koja ga čini ljudskim subjektom, a sve više se usredotočuje na mehaničku komponentu i tretira ga kao mehanički bicikl, objekt kojem se okreću pedale određenom brzinom, jer se na njih vrši misteriozni pritisak. A glavnog pokretača pedala se isključuje. Subjekt nestaje i ostaje samo objekt, predmet, stvar pogonjena kemijskim procesima, a ne duhom. Stvar koju je moguće iskoristiti i zadovoljiti svaku parazitsku potrebu. Duh je taj koji čovjeka čini čovjekom, koji upravlja mehanikom i hormonima. Tijelo kao biomehanički organizam ne radi samo od sebe. Ameriko!Uncle Sam-u 21. stoljeća! Budi čovjek, a ne mehanička pedala bicikla. Amerika je divna zemlja, divno proročanstvo gdje svatko postaje „Superman“, svatko u bojama američke naci nalne zastave. Ameriko, nacionalno blago, o divni konfrontirani arhetipu između kurve i svetice, Supermana i Marilyn Monroe! Ameriko, divni supermarketu, eksploatatorska rezidencijo živi mi dugo i prosperitetno, a i ti moj dragi Paar, neuhvatljivi geniju!

Pozdrav iz Rima, Vatikana i Venecije! Ljubim papuče nepogrešivog starca, svetog i omiljenog među vjernicima. Listam Danteov pakao i uživam u suncu i tišini Vatikanskih zidina i bućkurišu Venecijskih kanala. Dosađujem se i uzdišem kao kakav napaljeni adolescent, nadajući se kojoj avanturi. „Dum spiro, spero.“ Tvoj, neuhvatljiv genij, doktor Paar. P.S. Ubio sam Pavla i to visokotituliranog Pavla!

Latinski! Molim!? Ma nemoj ti meni podlače. Latinski! Koja perverzija. Obraćaš mi se mrtvim jezikom. Poniženje i osobna uvreda. Kao da nemamo dovoljno perverzija i bez toga mrtvog jezika neke kršćanske sekte. Ne dozvoljavavam da jedan rafiniran divljak u ovom besciljnom propadiljivom društvu, brusi jezik na meni, a pogotovo ako još uvijek ima zemlje pod jezikom i krljušt na glasnicama. Lijepo da se smucaš tim ogromnim grobljem. Šteta da nisi spomenuo i Pompeje. Onda bi to bila savršena slika groblja. Kao prvo govoriš o Veneciji, o kanalima i analima, a onda o Vatikanskom groblju, pa Rimu, prijestolnici nasilja, paleža, ratova, silovanja, klanja jedne bešćutne nacije Marsovih sinova. Sve sami mrtvaci. Tu bi se dobro uklopili i Pompeji te njihov usud, groblje prežderane i cinične gomile jadnika uvjerenih da je život bajka. Ne dozvoljavam da mi se obraćaš mrtvim jezikom i frazama iz kolotečine Hada. Dovoljno je smrti na svijetu i bez tih perverzija. Perverzije su svuda oko nas pa tako i u lingvistici. Latinski jezik je mrtav jezik, povampireni ostatak nekog davnog vremena kojem jezici novog vremena plešu na grobu potonule egzistencije. Mrtvi jezik, koji i iz groba muči đake pojedinih škola i fakulteta, primorane da napamet uče deklinacije i konjugacije. Mogući razlog zašto ovaj jezik uporno odbija umrijeti te razlog njegovog korištenja u nauci je zanimljiva osobina da bilo koja nebuloza napisana na njemu zvuči kao jako mudra izreka ili geslo. Jezik nastranosti koji primorava moderno vrijeme da opći s pošastima mrtvih deklinacija i konjugacija. Jao vama jezikoslovci koji podupirete nastranost poznatu i pod nazivima: lingvistička nekrofilija, tanatofilija ili bolesna strast za mrtvim, parafilija koja se izražava kao seksualno uzbuđenje ili seksualnu privlačnost prema semantičkim i sintaktičkim leševima. Ta patološka nastranost što uzrokuje ozljeđivanje, patnju i ponižavanje samog sebe kroz inkvizicijsko rastezanje mnogobrojnih ceremonijalnih deklinacija je neopravdana. Latinski jeziku „Tempus neminem manet“; vrijeme nikoga ne čeka nego gazi i mijenja. Lijes zaborava je novo stanište lingvističkog vampira. A što se tiče Vatikana. Nemam ništa protiv njega osobno osim jedne dobre poredbe. Evo jednog slučaja izvan Vatikanskih zidina. Zatvorili su čovjeka u ludaru i stavili ga na terapiju zato što je javno obznanio da je razgovarao s Arthurom Schopenhauerom, filozofom od prije kojeg stoljeća. No nije samo to bilo patološka nastranost i ludost, nego je vodio lirski nadahnute monologe s fiktivnim. Ako onda idemo ovom analogijom, onda bi sva vatikanska 91

oličenja visokog morala koja razgovaraju sa svojim mrtvim svecima i „Bogom“ (fiktivnim likom ili osobom) trebali isto tako pozatvarati i staviti na terapiju. Dakle grupa luđaka u habitima s krunicama na rukama, mogu voditi besciljne razgovore u „ozakonjenoj“ molitvi i to u javnom prostoru. A Č-O-V-J-EK ne smije pred zrcalom svoje zbilje izlanuti frazu li dvije i odmah ga se stavi pod promatranje i terapiju. Pravi paradoks! Dakle grupi luđaka koja razgovara sa samima sobom i klanja se nekom imaginarnom prijatelju iz djetinjstva ne zamjerate na intimnim molitvama i tiho vođenim dijalozima; još im gradite gradove i crkve, a Č-O-V-J-E-K-A ubijate u pojam zato što je rekao da je jučer razgovarao s A. Schopenhauerom ili općio s Lili Marlen. Dakle takvog čovjeka treba odmah privesti egzorcizmu i to sofisticiranom egorcizmu! Vatikan je jedno do prvih mjesta gdje se obilno provodio egzorcizam. No pitanje je gdje je to sve nestalo, ta dominantna služba prepotentnih popova. Egzorcizam za Č-O-V-J-E-K-A se naziva psihijatrija. Psihijatrija je samo moderno opremljen i visokosofisticiran egzorcizam gdje se đavla više ne istjeruje hostijama i svetom vodom nego tabletama i elektrošokovima; ispričavam se na izrazu: elektrostimulatorima. Psihijatrija i egzorcizam imaju nešto zajedničko: obje su potekle od Židova s deficitom pažnje i mesijanskim sindromom. Židovi! Vidis e da su kroz pvijest stvorili internacionalnu dijaboličku agenciju nastranosti. Eto to je Rim, Vatikan i kanali te anali Venecijskog smrada. Kršćanstvo!? Ima nešto u svemu tome. To je religija mrtvaca, religija latina, jer se temelji na grobu, nekrofilnom čašćenju mrtvog, tanatofilnom obožavanju mrtvog i kanibalizmu baš kao i latinski jezik. Zašto religija mora biti toliko nastrana i nasilna? Zar religija jednostavno ne može biti samo težnja prema moralnoj uzvišenosti. I ta kršćanska molitva. Jesi li kada čuo kršćanina kako se moli!? Jesi li dragi moj Paar!? Čisto sumnjam u to. Tebe više zanima ono površno. Dakle molitva kršćanina se svodi na cijenkanje s Bogom. Ja ću izmoliti toliko Oče naša, ovoliko Zdravo Marija, a ti meni za to daj dobru ženu, skup auto, visoku socijalnu poziciju. Da i takva je molitva hvalevrijedna: cijenkanje i magično mantranje s nadom da će izgovoreni broj jedne te iste mantre ostvariti kroz želju kršćanskog bogomoljca. A kada se ja molim, onda me svi osuđuju i napadaju. Moja je molitva jednostava i nimalo nastrana. „Bože moj, ubij sve moje neprijatelje ili ću ja ubiti Tebe tako što ću Te zatajiti pred raljama Ništavila. Ti živiš od moje krvi, egzistiraš i postojiš od mojeg vjerovanja.“ Eto ti dragi doktoru Paar tvojeg Rima i nekrofilne nastranosti...

Pozdrav iz Praga! Uzbudljivo je! Jedva sam uhvatio trenutak da natipkam nekoliko riječi. Što reći?! Naišao sam na jednu Čehinju koja želi propitati tajnu života! Nisam mogao odbiti takvu ponudu. Sudjelovat ću u stvaranju života. Možda konačno doku(r)čim svrhu bivanja ovdje na zemlji. Propadam u onostrano blažen i spokojan... Tvoj, neuhvatljiv genij, doktor Paar. P.S. Ubio sam Mahlera!!!

Život je bešćutan sugovornik škrt na riječima, a bogat na djelima. Uvijek sam podržavao tvoje ljubavne angažmane. Posrećilo ti se i ovaj puta. Koliko si samo brinuo da nikad nećeš naći nikoga s kime bi podijelio svoju bešćutnu narav ti bezdlaki krvoločni majmune koji cijeli život samo bježiš i opravdavaš sebe pričom o nekakvoj iskrivljenoj percepciji. Percepciju nije moguće ispraviti jer nitko od nas ne može sa sigurnošću reći da je neka percepcija ispravna, prava, točna i vjerodostojna. Na svijet dolazimo s već iskrivljenom percepcijom. Pitanje je samo u kojem ćemo je daljnjem smjeru iskriviti? No povrh svega našao si neku neprivlačnu,uspaljenu djevicu koja očajnički žudi za intimnosti ljudskog dodira, za nježnošću, za osjećajem „biti voljen“ kakav prevladava isključivo među ljubavnicima, koja će za nekih dvadesetak godina shvatiti kako je gadno pogriješila, kako uopće ne poznaje čovjeka s kojim živi gotovo cijeli život. Svi smo motivirani vlastitim interesom i očekujemo da se i drugi ponašaju na taj način. Misliš da si svetac i ljubavnik, da tvoje djelo stvaranja života predstavlja altruistički dorinos? U dubini svakog čovjeka krije se životinja spremna i sposobna ubiti. Svi mi samo vješto prikrivamo individualno nezadovoljstvo drugim osobama, krijemo ljubomoru, zavist, mržnju pod celofanom jeftinog humora i prostih viceva. Pravimo se krotkima i pitomima, a zapravo želimo upravljati svima i sa svime, pustošiti, devastirati, uspostavljati apsolutnu kontrolu nad tuđim životima. Da nema pravila i zakona, prvom prilikom protivniku bismo iskopali oči i zaklali vlastitim klimavim gebisom ako zatreba. Čovjek nije nimlao dobar! Pisano je da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju; onda nije niti čudo da se taj oholi potomak astralnih bića voli igrati Boga; to mu je u naravi i krvi.

Za razliku od tebe zaokupljen imaginarnim tugama, ležim u groznici, depresiji i tjeskobi. Razmišljam o glazbi. Stvar današnje glazbe nije više u kvaliteti izvedbe, nego u načinu konzumiranja. Ako je komnzumirana iz čistog nastojanja da udovolji tjelesnim zahtjevima, da zabavi i uzburka krv u žilama, onda je kvaliteta upitna. Glazba treba imati svoj introspektivni potencijal kontemplativnog poniranja u sebe. Koncept kontemplacije je višestruko ismijan i izigran te poprima konotacije snobizma. No kontemplacija je vrlo moćan pojam, utkan u svakoga tho želi dopustiti poniranje u sebe. Moderna glazba međutim, kao i sve moderne tvorevine, usmjerene su isključivo na fizičko tijelo, poistovjećujući čovjeka s doma93

ćom životinjom koju se uzgaja, hrani i tjera na rad. Svaka introsepktivna glazba kojoj nije cilj zabaviti fizičko tijelo, uzburkati krv i manipulirati pokretima tijela, usmjerena je na traženje život tijela u sebi to jest duha. Kontemplativnom i introspektivnom glazbom pozicionirano tražimo polazište unutarnjeg ja za uspostavljanje ravnoteže osobe, onoga što jest. Smisao vraćanja sebe k sebi ovdje i sada iz stranputica prostorno-vremenskog lutanja u nigdje/nikad što čovjek osjeća kroz frontalnu pozicioniranost prema okolini, jest u glasnom protestu protiv distanciranosti osobe i tiranije „kalupa“ modernog društva. Osim razvikanog Praga, Češka je svijetu darovala Gustava Mahlera, skladatelja iznimno introspektivne glazbe, glazbe za kontemplaciju duše. Esencijalno smislena i Asklepijski iscjeljujuća, Mahlerova glazba je izražavanje gdje vladaju opskurni opažaji i dijabolično stenjanje. U svoj toj silovitosti kolaža, gdje melodija promišlja melodiju, gdje se u kratkim lucidnim trenucima euforije i optimizma čuje vazda prateća sablasna podloga, čovjek pronalazi svoj pjev, svoju misao i smisao, svoj „ja“, svoju melodiju koju svira kao nečujna akustička pozadina pod zaglušujućim naborima polifonijskog kraha. Glazba tog bijednog naricatelja s pravom treba dati titulu introspektivne glazbe. Svi umjetnici su imali svoje muze, svoje inspiracije, svi oni opijeni i pijani od satirsko-vinskog blejanja i ljubavi prema idealu nježne, tanbkoćutne ljepote, staraju nemoguće stvari, koje nikada ne bi činili da su trijezni. U ludilu melodije tankoćutnog glasića, cjelovima i uzdisanu sagorijevaju i troše se.Oni imaju svoje muze, dok ih te iste muze nisu izmuzle, ispile im dušu i povukle na dno oceana očaja i depresije. Sve su žene sirene. Ljupkom pojavom i suptilno nježnim glasićem vabe u sigurnu smrt. Kada se zasite smrtničkog, nevinog srljanja u propast, ostavljaju ga da tone bespućima i jadom suicidalnih misli, ploveći u morfiju prisilne hospitalizacije. No Mahler ima svojeg demona, svoju vječitu inspiraciju koju hrani gnjevom i tjeskobom kao što je njegova glazba. Odakle je pristigla takva glazba? Iz Kališta mjesta gdje je mali Mahler od svega nekoliko godina, gledao prizor obiteljskog nasilja, kakao otac tuče i mrcvari majku: melodija krika, vapaja i jecaja, a pored kuće prolazi vojna parada s tmurnom i strogom vojničkom glazbom. I takva glazba porazila je svijet. Da nije bilo tog malog Mahlera ukliještenog u traumu, svijet bi ostao prikraćen za galzbu duše. Traume i frustracije, gorčina i ekstremi, devijacije, nas čine posebnima; one na neki način izoštravaju tu posebnost koja mijenja društvo iz korijena kao i cijeli svemir. Jedan takav slučaj mijenaj sve, sav normalan, tipičan i standardan obrazac življenja na zemaljskoj kugli. Sjećam se priej nego što si došao na svijet našeg nasilnog oca. Kada je saznao da je majka ponovno trudna, poludio je i svom silom želio izvršiti pobačaj. No majčinski instinkt da zaštiti svoje dijete, bio je vrlo jak.No otac je bio je razočaran u sve oko sebe, a ponajviše majku. Kišni dan te godine koja je izobličila standardni obrazac živlejnja. Otac i majka su se prije par dana nešto posvadili i to je uzelo maha za daljnje događaje. Majkaje ležala u sobi , a ja sam se igrao pored kreveta. Otac je ušao u sobu i krenuo nešto polemizirati s majkom i nakon vrlo kratke polemike, bacio je na nju posudu s tintom. Majka se pridigla i vratila istom mjerom bacivši u njega bocu s vodom. On je poludio i počeo je mlatiti. Uhvatio ju je i treskao glavom o zid. Majka je u vunenim čarapama gacala po polivenoj vodi pomiješanoj s tintom. Otac ju je držao za ruke i vukao po sobi. Nakon toga su na trenutak stali ispred pisaćeg stola i otac joj je zadao udarac u glavu slomivši joj nos. Majka je pala na pod. Vjerojatno je bila i u polusvijesti. Ja sam dotrčao do nje histerčki se derući. Otac me odgurnuo od nje, podigao je i nastavio je mučiti. Majka je na trenutak pala u polusjedeći položaj na fotelju i vikala obračajući se meni da joj donesem sjekiru za meso iz kuhinje. Istrčao sam iz sobe u kuhinju. Čuo sam kako majka i dalje zapomaže i viče da joj donesem sjekiru. Stajao sam usred kuhinje, oko mene se dizala para od daha i nisam znao što napraviti. Onda je majka došla za mnom i otišli smo iz kuće do obližnje susjede da se opere vodi. I tako sam se ponovno rodio ja talentiran umjetnik zauvijek skriven od svijeta, od licemjernog društva i sustava koji ne zna cijeniti esencijalnu bit umjetničkog uratka. Traume i frustracije rađaju čovjeka; sve ostalo ostavlja ga u životinjskoj koži. Dragi Paar! Poravnao sam puteve za tebe. Ispio sam najveću gorčinu.

Pozdrav iz Pariza! Istina moj ego nije se mogao suzdržati, a ni zadržati na jednome mjestu. Željan sam pustolovina i tvojih komentara. Veselim se svakom naricanju i grubom kriticizmu, opskurnim uspomenama koje propitkuješ pišući isto tako mračne memoare na tavanu. Stvarno neobično da čovjek koji nije oplovio svijet ni proslavio se svojim stvaralaštvom ima bilo što za pisati. Ali ti si uvijek u pravu! Izgleda da te je Prag dobro namučio! Izmolio si cijelu krunicu odgovarajući na moju poruku. Ti znaš da sam ja buntovnik i da ću projuriti kroz cijeli svijet, samo da bih se narugao: ponajprije tebi, a zatim ostatku svijeta. Oblatio si Ameriku u koju nikada nisi ni prstom kročio, ismijao si Rim, i isplakao Prag naivnom empatijom, obavijajući se oko Mahlerovog djetinjstva kao zmija oko mlohavog i mrtvog miša u terariju. To mi se uvijek gadilo kod tebe: taj tvoj selektivan um. Nešto umisliš i kreneš vjerovati da je to doista onako kako si zamislio. Ponekad se stvarno pitam: zašto dijelimo isto prezime, ako smo toliko različiti? Tvoj, neuhvatljiv genij, doktor Paar. P.S. Ubio sam Luja XIV.!

Dragi moj, naivni i priglupi doktore Paar! Iako imaš doktorat iz područja psihijatrije i opće psihologije, ne doimaš se baš pametnim. Znam što ćeš reći: „nikada nisi prežalio priliku da i sam stekneš doktorat. Ljubomoran si na mene mlađeg brata!“ Vjerojatno bi i postavio kakvu dijagnozu kada bi to rekao ovakvom sladunjavom lječničkom terminologijom kako se inače izražavaš. Da! Nikad nisam prežalio što si ti došao na svijet, idiličan svijet gdje je sve išlo po loju. Mama i tata su te voljeli, vidjeli pred tobom veliki uspon na brdo uspjeha. No budi svijestan da sam ja pripremio pute za tebe. Ja sam podnosio udarce za tebe i to mnogo prije tebe. Naši roditelji su vježbali i izoštravali svoje odgojne vještine na meni koprivama, šibom i ravnalom. Došao sam kući od prijatelja i u kuhinji na sudoperu vidio svježe koprive. I najednom je ušla u kuhinju majka, obračajući mi se s visoka. Rekla je da nisam dobar i da me mora istući. Nisam znao razlog ni povod, samo da nisam dobar. I zapovijedila mi je da kleknem na stolac i naslonim se na sudoper. I skinula mi je hlače i gaće i nekoliko me puta išibala koprivama po stražnjici i genitalijama. U tom trenu to je bila toliko jaka bol da nisam mogao doći do daha. Nisam mogao jasno registrirati mjesto koje manje boli, a koje više koliko je to bila jaka bol. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da počnem disati, a onda su me genitalije najviše pekle i imao sam mjehure od iglica kopriva. Tebe su gladili percem po dupetu. Zato si takav! Tvoja samodopadnost i pretjerana samouvjerenost, krajnosti su u koju te dotjerao bogoliki otac i preniježna majka. Moje nisko samopouzdanje i osjećaj manje vrijednosti, rezultat su tiranije, ucjene, kazne i prijetnji. Zato smo toliko različiti. Ponekad se pitam zašto toliko 95

jurcaš po svijetu, što želiš dokazati? Zašto ljudi upoće putuju svijetom? Putuju s jednim jedinim razlogom: da mogu pomno dokumentirati mjesta koja su posjetili te tu istu dokumentaciju podnijeti kao dokaz i alibi u svrhu jačanja ugleda i socijalnog statusa. Prepredeno i površno. Putuješ da nešto naučiš. Dragi moj što ti znači oploviti cijeli svijet, ako ne razumiješ zašto je zemlja okrugla i što su značile sve te evolucije i revolucije na njoj! Usto izdvajaš se za nekakvog buntovnika i protivnika pravila sustava, a toliko je očito da postojeći sustav i pravila želiš zamijeniti vlastitim pravilima. Nisi ti nikakav buntovnik! Ali dobro krenimo na Pariz.

Francuska je barem poznata kao zemlja golemih noseva i golemih ega. Svaka rečenica započinje sa „je“: ja ovo, ja ono. Kronični egoizam koji prerasta u samodopadni egotizam. Očito su Francuzi zadnji stajali u redu kada se dijelila ljepota i krjepost. Počevši od Cyranoa pa sve do De Gauela. Sve goleme nosine i golemi ego. Pitanje je da li tu vrijedi pravilo proporcionalnosti, a to se tiče i ega. Veliki nos, veliki (*****) ponos ciničnog ega! Čisto sumnjam. Francuska je jedna jako socijalna zemlja i iznimno feminizirana zemlja. Uvijek treba tolerirati sve i svakoga, tako dugo dok ne pukne negdje nekakva bomba. Do tog trenutka Francuzi glume velike ratnike-ljubavnike, a dok nevolja stisne (kada neki muslimanski Bombastus Paracelsus baci bombu) onda cmulje kao upišane starice tražeći pomoć od svoje velike sestre Amerike. Koliki feminizam u jednoj galskoj zemlji. Nekada su bili ratnici, a danas plahe i vrlo proste djevojčice. Feminizam!? Pa dio tog feminizma su dodijelili Americi u obliku „Dame“ s krunom i plamenom bakljom. Statua slobode, žena, feminizam! Upakirana doza ženskih hormona pod suknjom statue, savršen je prikaz da Francuzi više ne nose vojničke hlače, nego suknje. Već su počeli širiti priču o tome kako bi muškarci trebali nositi suknje da se njihovi testisi ne bi pregrijavali i tako ubili male trkače.A dosad su svi ti trkači veselo živjeli u mošnji i nisu se bunili. Ali izgleda da su ti trkači izgubli (*****) ponos pa je otuda krenula feministička kriza. Sjetio sam se baš sada jedne zanimljive pjesmice. „Stari čiča, pobojo se gladi; krene u polje kukuruz da sadi! A u noći došli Turci, po polju iznikoše kurci! Ali stari čiča mudar bio pa sve kurce pokupio i odvede ih do grada Pariza gdje za njima vlada kriza.“ O da! Kakva je samo tamo kriza. Kažeš da nikada nisam putovao. E samo da znaš da jesam. Za osamnaesti rođendan sam otputovao u Pariz. I što reći. Užas. Prvu večer sam bio na nekakvom skupu filozofa koji su iznosili filozofiju slobodnog, Diogenovog, prirodnog načina života. Slušao sam i o stvoritelju, komunizmu i nudizmu. Najviše mi je ostao u sjećanju jedan odlomak: „Nesumnjivo postojanje Vrhovnog artifeksa i demijurga, održavatelja i uzdržavatelja svemira, sumnjivog i tajnog podrijetla, zaglavljenog u lijeno bivanje vječne sadašnjosti prkosi tami mračnog grotla ništavila, ne uviđajući pritom beznađe skitanja u trenutku koji ne prolazi nego opetovano traje.“ To je trebalo značiti da smo neprestane reinkarnacije prethodnih života te da trebamo što više težiti prirodnom načinu življenja, jer jedino tako dobivamo oslobođenje. Dakle, feminizam + nudizam=Heliogabalizam. Francuska filozofija! Što reći!? Francuzi kao veliki ljubavnici svijeta i nepopravljivi romantici, učinit će sve samo da mogu argumentirano povaljivati sve što ima otvor na sebi i to bez posljedica. Svašta! Razbludna francuska filozofija, nije ništa drugo do li galska filozofija uspaljenih veprova.

Te iste večeri sam legao u hotelu s nekom napaljenom vojnikinjom. U njoj sam gledao recikliranu ljubavnicu francuske galske filozofije. Grudi su joj se mesnato zibale. Lice mi je štipkala uskipjela para njenih nozdrva. A kiša je jecala prolijevajući suze po staklu prozora. Vojnikinja! Kolalo mi je neuronima. Ubojica ljudi. Rugaš se smrti, otimaš joj posao, obmanjuješ prirodu, glumiš Boga. No nije to bilo toliko strašno koliko trenutak bezobraštine, kada je predložila trampu. Ponudila mi je felaciju u zamjenu za kunilingus. E to je bilo dovoljno! Čovjek je u davna vremena otkinuo slatku jabuku rajskog vrta koja je naposlijetku uzrokovala paklenu žgaravicu i porođajne grčeve, proljev i povraćanje. Izbacio sam je van kao pseto. To je Pariz i Francuska! Veliš dragi moj Paar da sam prekritičan. Kada nema kruha, dobri su i kolači. Kada ne mogu biti slikar, postat ću kritičar. Skrivam se na tavanu i pišem memoare. Hrabar sam i jak iako mračan i turoban. Da na svijet nisam gledao kroz prizmu nepovjerenja, sumnje, mržnje, gađenja, neprijateljstva, agresije i egoizma, nikada ne bi bilo ništa od mene. Ovako sam zadržao mir. Morao sam na svijet gledati kao na najvećeg neprijatelja, a na čovjeka kao na potencijalnu opasnost i prijetnju koja se ispriječila prostoru moga svijeta 96

ograničavajući mogućnost mojeg opstanka ili bih se prepustio besciljnom plutanju na vodama mrtvila i postao neiskorištena latentna masa poput tebe Paar. Francuska je rađala Napoleone; prije bih rekao olinjale Napoleone na Elbama koji siluju male ženice. Primjerice Degas? Zar su to umjetnička djela? To pohotno i halapljivo slinjenje i omalovažavanej ženske figure i ninfomansko nasrtanje na gležnjeve i balerinska bedra u istezannju? Čučanje u kutu i kradomično gledanje kroz rupicu ženske garderobe u pokrete rastezanja ženskih tijela i dahtanje u pulsirajući kist. Degas je uzvišenu umjetnost baleta razuzdanom satirskom strašću i pedofilskim namjerama prstiju kista, pretvorio u obični kupleraj! A onda Proust, infantilni imitator vječnosti u ciklusu romana „U traganju za izgubljenim vremenom“!

Proustov prustificiran (feminiziran) ciklus romana nije ništa drugo doli pokušaj imitiranja vječnosti koja se usukala u sebe u neprestanom elastičnom kolebanju i propadanju kroz ambis lamentacije, razvlačenja i žvakanja strvine vremena, probavljanja i preživanja neprobavljive crkotine mrtve sadašnjosti gorkog okusa koja se stalno vraća, uperena u Ikarovsko traženje visina esencijalne biti. Sve to slušanje i gledanje iz zasjeda, upijanje mrlja s tuđih kravata i rukavica, grizodušje i suptilne mantre zatočenih relativnosti svijeta, put su prema stalnoj autentičnoj apsolutnosti. Ta latentna želja Prometeja koji doziva krilatu cirozu jetre ne zbog navike nego zbog nostalgije i nepostojanosti bića koja vodi do otuđenosti i gubitka vremena, svrhe, esencije, svega, poznata je kao kilometri dugačke vrpce riječi koja se omata, razvlači, izvrće i cijedi sok neke davno preminule sadašnjosti. Suptilno blebetanje, ezoterično mantranje, individualne kontemplacije astralnoga ograđuju dašak sjećanja koje bježi, rastvara se pod nebeskom kapom čiste prolaznosti. Pokušaj, promašaj, ponovni pokušaj, promašaj, pogodak , izmicanje, naredba, isprika, opravdanje, smijeh, strah, gubitak apsoluta u kutku trenutka crvenih kontura prelivenog, vlažnog iz kuckanja kristalnih čaša obznanjenja bitka po čistom arapskom sagu vječnosti. Likovi su toliko prozirni kao da ih nema. Oni su obične figure, istopljene mase elastina koje mijenjanju agregatna stranja iz plača i suza u bijes, iz bijesa u rasplamsalu strast, iz strasti u ledeni osmijeh cinizma, oko monumentalnog stupa koji upija živote, energiju i tek iskovane uspomene. Glavni lik kao kakav pomračeni fanatik s dnevnom dozom opijumskog uzburkavanja bujice krvi, titra između stropa i poda esencije i egzistencije zarobljenih u pluteni čep iznad najkrvavijeg mora stješnjenog grožđa nakvašenog tugom i nostalgijom. Cijeli ciklus fabula romana, razgledavanje je panoptikuma voštanih masa, lica i obličja, zaustavljenih poza; patološki sitničavo analiziranje svake pruge i mrlje naziranja esencije biti. Eto. To bi bio Proust i njegova naklapanja. Prava francuska galski feminizirana filozofija pohote. No Francuska uz ovakve napaljene feminizirane mucice, broji i nebeska tijela u povijesti. Pa sâm si ubio Luja XIV, prozvanog kraljem „Sunce“.Ako je ta golema ništarija bila sunce, to znači da se cijeli svijet vrtio oko njega. Dakle implikacijom dolazim do rješenja: Luj XIV. je bio heliocentričan, a heliocentričnost se s vremenom pretvorila u heliogabalizam. Galsko pleme uz obalu mora iz ratnika u hlačama, pretvara se u feminiziranu staricu u suknji. Mrak je ušao u svoju treću dob: u dekadencu muškog ponosa.

Pozdrav iz Velike Britanije! Engleska je tako tužna u jesen. Kao da gledaš u neke natmurene i duboke oči iz kojih zrači samo smrt, letargija i umiranje. No ugledao sam jednu djevu čije oči mijenjaju boju. U magli, one su sive, u moru, one su modre. Djeva liči na šestu ženu Henrika VIII. Tko zna što će izići iz svega toga!? Tvoj, neuhvatljiv genij, doktor Paar. P.S. Ubio sam Henrika!

Dragi Paar! Pitam se s kojom to ženom općiš? Ove čudljive oči koje si opisao, ne pripadaju ženi, već zemlji: Engleskoj. To znači da općiš sa cijelom zemljom; prepustio si se agrarnom heliogabalizmu. Oči Engleske su sive u magli, plave na moru, zelene u srcu Engleskih gajeva. One mijenaju boju. Želim ti naravno puno sreće u oprašivanju te djeve. Pomalo ludiš koliko vidim! Personaliziraš zemlju, državu, pretvarajući je u ljudsko biće s kojim ćeš općiti. Općiš sa zemljom->općiš sa svim ljudima->pretvaraš se u prostitutku! Dragi Paar! Nimalo ne podržavam tvoje heliogabaliske angažmane u ovakvom kontekstu. Ali tko sam ja da te sprječavam u slobodnom odabiru?

Osim toga nemaš pojma kakva je ta zemlja Engleska. Istina, izgleda pitomo i tako dobronamjerno. No svi mesari i zločinci prikrivaju svoje pravo podrijetlo dobročinstvima i osmijehom. Znaš li samo koliko je krvi prolila ta narcisoidna i divlja nacija!? Svijet je bolovao od gnusnog robovlasništva i kolonijalizma, iscrpljivanja ljudi i zemljinih bogatstava. Englezi, Germani, plemena sjeverne Njemačke koja su prije mnogo stoljeća gotovo iskorijenila Kelte (domoroce) stjeravši ih u kut Walesa. Krvoločna nacija koja je odlučila pokoriti i poraziti svijet klanjima, izrabljivanjem, krađom i pljačkanjem prirodnih bogatstava. To je otočna država koja je izrodila mnoštvo gamadi i ubojica, mnoštvo terorista i svjetskih zločinaca. Koliki su samo ljudi ginuli zbog zvjerstava nacije engleskog podrijetla!? Koliko je samo duša na pohod krvi bilo privedeno!? Sve su to Englezi, ta pitoma i uzvišena nacija koja njeguje umišljeni bonton, poklali i smrvili. Ubio si Henrika? I Henrik je ubio mnoge jadne ženice jer nisu dovoljno zadovoljile falusnu potrebu prežderanog i rasplodnog bika. Engleska, ta pitoma djevojčura, pati od nadimanja i kompleksa manjeg, sitnog. U samom nazivu pitome djevojčure, vidljiv je taj patološki poremećaj, sindrom manje vrijednosti. VELIKA BRITANIJA!! Zar tu nije vrlo očito toliko nadimanje i kurčenje!? Ja sam velika jer imam veliki, moje ulice su prostrane, jer mi se digao veliki... Kako to drugačije protumačiti nego odmjeravanje s ostatkom svijeta i kompleksom manjeg, kratkog. Idemo izgraditi veliki kurac i još ga k tome nazovimo BIG BEN. Neka se čuje da Engleska ima veliki kurac kojim će pojebati cijeli svijet i uči98

niti ga robovima i kolonijalističkom imperijom. Stvorimo naciju koja će nabreklim bičem bičevati niže primate upregnute u bezuvjetnu službu okrutnoj gospodarici svijeta. Engleska je stvorila svoju vlastitu religiju. Zašto!? Zato što se VELIKOM Henriku VIII. nije digao kurac na neku slabašnu i anoreksičnu ženicu te je htio poništenje braka s tom siroticom i sklapanje novog s napaljenom ždrijebicom. I naravno osuđen kao prijestupnik katoličke crkve, poručio je Svetom Ocu da opći s cijelim Vatikanskim grobljem i da si zabije dogmu u dupe. Jer tako će biti sretniji i zadovoljniji, a manje čangrizav i uštogljen. Henrik odluči iskriviti tu židovsku sektu i stvoriti vlastiti sektaški pokret koji je danas znan kao službena religija Engleske. Iz falusne bezobraštine, Engleska je štrcala koljače, silovatelje, tirane i ugnjetavatelje. Povijest svijeta, pisana je krvlju i spermom. Dragi Paar!! Strasno pojebi tu bludnicu!

Pozdrav iz Moskve i Berlina! Dojadilo mi je više općenje i bludničenje. Apstiniram! Abdiciram s mjesta žigola. Moram se odmoriti. Pokušaj dokučiti što je zajedničko Njemačkoj i Rusiji osim povijesnih slađahnih deminutiva: Ruska i Pruska, debela Pljuska. Tvoj, neuhvatljiv genij, doktor Paar. P.S. Ubio sam Jovanku Broz!

Dragi Paar! Ti si u poodmaklom stadiju ludila i bjesnoće. Zaboga kakve veze ima Jovanka Broz sa Rusijom i Njemačkom? Povijest i geografija ti nisu baš znane kada baljezgaš takve gluposti. Osim ako je Jovanka Broz kratica (indeks, referenca) od povijesne činjenice da je i Tito bio izravni potomak staljinističkog odgoja, a možda i hitlerovskih, gestapovskih metoda. Ako si tako mislio onda je tvoja izjava opravdana i točna; u suprotnom je ništavna. To je ujedno i mig na to što povezuje Rusiju i Njemačku. Naravno povezuje ih socijalizam i to ne bilo kakvi nego crveni, krvavi socijalizam. U Europi u te dane, zaratila su dva socijalizma: Staljinisitčki komunizam i Hitlerovski nacionalsocijalizam ili SSocijalizam. Zapanjujuća je činjenica da su u to vrijeme zemlje vodili neotesani seljaci i pastiri. Rusiju je vodio takozvani Josif Staljin, škiljavi tovar, rodom iz štale. Jer Staljin je zapravo riječ koja potječe od izraza Štaljin ili štale. Škiljavi štalski čovjek težačkih dlanova odvažio se glumiti cara Petra Velikog. No ego mu je bio veći nego inače i naravno da se nadrkana budala odlučila svetiti cijelome svijetu. Stvarno ta Rusija je sve stekla nasiljem, krvoprolićima, ubojstvima, genocidom, patrecidom, matrecidom i drugim CID-ovima. Ubili su cara, oskvrnuli crkve, silovali žene, djecu, stoku i naposlijetku otrovali cijeli svijet oblakom iz Černobila. Rusija, odraz sveg slavenstva, zemlja iznimne sposobnosti koja je ljude slala čak i u svemir, a pritom izgladnjivala mase u Gulazima. Sličnu metodu, primijenio je i Hitler u svojim nacističkim koncentracijskim logorima. Izgleda su te dvije zemljice Ruska i Pruska po mnogočemu slične. Hitler, idejni vođa Njemačke, propali soboslikar! Zašto je propao? Pa zbog daltonizma. No nije to bio apsolutni daltonizam već nemogućnost prepoznavanja svih boja i njihovih nijansi. Imao je probleme s usklađivanjem boja. Pa to se barem vidi po odabiru i usklađivanju boja nacističke zastave. Crveno-crno-bijelo. To je tipičan odabir netalentiranog šegrta. Hitler je Njemačka, Njemačka je Hitler! Tako se to onda pričalo. HIT-LER. Zanimljiva igra riječi. LER ili stanje kada stroj nije u pogonu, a HIT na engleskom znači pogoditi, udariti ili ako se radi o kontekstu: baciti. Baci ga u ler = HITLER. Divovski dabar s velikim Egom, glumivši Fridrika Velikog, odlučio je porušiti svijet i izgraditi golemu branu socijalizma. A onda je izbio rat i velika Njemačka i još veća Rusija, ukrstile su mačeve socijalizma i zapalile čitav svijet. Dvije zemlje nastale u potocima krvi, gušenju, klanju, davljenju, silovanju, paležu, poligamiji, izgradile 100

su Europu i stvorile svijet kakav danas poznajemo, svijet izvrnutih vrijednosti i teza, svijet tjeskobe i nesigurnosti u vlastite sposobnosti, svijet kriminala i modernog robovlasništva. (Ruska i Pruska)-[SSSR i Drietes Reich]-{Republika Njemačka i Republika Rusija}. Što ih povezuje!? Debela Pljuska, jedan bradati Židov koji je ionako zakuhao tu krvavu farsu. Farsa kao konstrukcija ideoloških prijepora i diskurs žrtve, ambivalentni egzotični konglomerat dviju religija krvi. Vidi se da majmunska inteligencija u te dvije zemlje još nije sišla s krošnje. A Jovanka Broz!? Titova opomena, podsjetnik da je i on sam dijete zaraćenih strana socijalizma: lijevog i desnog, humanizirajućeg i demonizirajućeg.

101

Pozdrav iz Egipta! U groznici sam. Srce mi tuče kao ludo, pulsira u ritmu atrijake tahikardije. A ne pulsira samo to srce, nego i užarena buktinja među nogama. Obolio sam brate, obolio od bluda i nesređena života. Zaradio sam Sifilis. Pucam po šavovima! Izgaram u groznici. Preminuli su svi bogovi koje tako mutno znam. Srce mi je u povojima, a život visi o niti. Tvoj neuhvatljiv genij, doktor Paar! P.S. Ubio sam Ramzesa II.!

Dragi Paar! Bilo je pitanje vremena kada će te tvoj blud i razvratnost udariti po glavi. Sifilis ionako danas nije toliko smrtonosna bolest, ali je dobra opomena nesređenog života. Ima načina i tretmana. Čudim se da si zaglavio na ovakvom sparnom i vrućem mjestu. Ipak bolest sporo napreduje u vječitom ledu. Možda te je prizvalo groblje; Egipat je drvena kolijevka civilizacija, ali i drveni lijes mnogih faraona. Tvoja te podsvijest Paar dovukla na groblje faraona, tvoja destruktivna podsvijest. Ponekad sam bio sklon vjerovati da si ti moj destruktivni neizrecivi ja ili drugim riječima moja destruktivna podsvijest. No otkako si zaprimio tijelo i odijelio se od mene, prestao sam se obmanjivati. Egipat: kolijevka civiliziranog majmuna, mjesto gdje se prvi majmun uzoholio i odlučio podzidati nebeski svod gomilom kamenja. Jedina asocijacija na Egipat mi je smrt, mrtvi faraoni, pijesak i prah. Što li te samo dovuklo na stratište?! Kao da želiš kazniti samog sebe Paar. Uz svu tu boleštinu, razvlačiš se među piramidama, svetištima i prastarim mrtvacima. Egipat je smrt! A umrijeti znači razgolititi se na suncu, raspršiti se na vjetru, bez vlage i gljivica. Čovjek u boli stvara svoju najvću simfoniju. U boli i potonuću, čovjek tka svoja najveća djela. Paar imaš li ti još srce i mozak? Vjerojatno imaš, ali uskoro ćeš i to izgubiti. Faraonima su izvadili sve organe pa tako i srce i mozak. A srce i mozak, kormilo su moreplovne duiše. Egipat je zapravo Had, mjesto mrtvih koji se prevoze misterioznom rijekom Stiks (u ovom slučaju Nilom). Paar sve oko tebe je smrt. Gasneš polako i sigurno. Na tvojem licu, javile su se bore prokletstva. U kutu mojeg ošamućenog mozga, čući jedno pitanje. Zašto baš Egipat!? Ima toliko divnih mjesta gdje možeš umrijeti i krvlju razmazati svoj slog, posljednji epitaf po kamenu moke svoje! No znam da mi ne možeš odgovoriti na to pitanje. Stanje tvoje pdosvijesti dovelo te u Egipat! Jednom si mi objasnio u profesionalnom smislu da na pitanja „zašto“ nema odgovora. Ljudi jednostavno ne znaju kako odgovoriti na pitanje zašto. Treba preformulirati pitanje. No nebitno.Neću te više gnjaviti s time.Spolni je život buran i neselektivan. Mislim da sam konačno shvatio razlog tvojih putovanja. Želiš da se za tebe čuje kako prolaziš historijskom jazbinom. Da! Zato prolaziš tako važne zemlje s bogatom povijesti da bi u taštini 102

svojeg „ja“ do kraja izgradio svoj vlastiti ugled liječnika namjernika. Svi su slavni oplovili svijet. Pa i sam doktor Guevara je projurio svijetom i pomno sve dokumentirao, prije nego ga je uhvatilo ludilo socijalizma. I ti sam slijediš njegov primjer. Jasno mi je sada zašto si otputovao u svijet. Želiš uzvisiti i dovesti na višu razinu svoju taštinu. Posjećuješ samo velike civilizacije. No znaj jedno: Sve civilizacije, samo su različite dekadencije davne egipatske civilizacije. Naravno nisam to ja napisao. Samo sam držao pero jednoj višoj inspiraciji, većoj od nas obojice, tako da me nemožeš okriviti za floskule. Tek u bolesti dragi Paar, prestao si misliti na monumentalne gospođe, visoke i nakinđurene dragim kamenjem. I one su se razbolile od nekog čudnog Sifilisa. Prošarane su pukotinama i postale su nekako krhke baš kao egipatske ruševine. Egipat, pridiže se, korača naprijed i na koncu sljubljuje s odrazom skorog kraja. U europskoj zajednici čovjek nije građanin nego podanik; u američkom zdanju, čovjek je objekt ekonomske eksploatacije; a ovdje u Africi, čovjek je sifiličar, mrtvac, mumija iz tisućljetnog groba. Dragi Paar! Misliš da si se proslavio? E, pa varaš se. Poput neobuzdane ptice letiš unaokolo, oblažeš dušu mokrom travom, dalekim vlažnim vidicima, dekorativnim livadama i plamtećim daljinama, a ipak si samo obris i prazna prikaza. Ubio si Ramzesa II! Baš divno što su umrli svi tvoji bogovi. I moj bog je davno umro ispod trijema gdje se zavukao u posljednjoj iskri života, moj pas, moj pasji život, kukavnost i pokornost. Ozdravi mi brzo Paar i mani se grobova!

103

Pozdrav sa sjevernog pola! Malo sam ozdravio. Led je usporio bolest. Moj put završava ovdje. Duša magle, liže mi skute. Oplovio sam svijet! Mira nisam našao. U domovinu se nisam mogao vratiti jer se isuviše sramim vlastita podrijetla baš kao Matoš. Hrvati kao da i nisu Hrvati za mene. U njima nema ničeg što bih mogao zvati hrvatskim. Hrvati samo znaju vikati: „Ovo je hrvatsko, ovo je Hrvatska“. No neprestano izvikivanje jednog te istog refrena i epiteta (hrvatski) ne znači da si Hrvat. O patritizmu se najviše govori tamo gdje ga najmanje i ima. Zato je Hrvat toliko i glasan, jer gubi hrvatsvo pod paskom inozemnih gospodara. No pustimo sad to! Baš kao čudovište doktora Frankensteina i ja završavam svoj put u vječitoj zimi krijući se od svoga tvorca, od tebe. Znam da mi nisi za petama, nego piskaraš ili slikaš u polumraku tavana, ali svejedno se osjećam kao lovina.Oplovio sam svijet, ali me on dobrano izmučio i porazio. U vječnoj zimi sabrat ću svoje misli baš kao ti u polumraku opskurnog tavana. Bježeći od tebe, upoznao sam sebe, ali zato opet izgubio dom. Mi smo vječiti Apatridi. Naše ognjište obiteljskog bremena, nestalo je odavna u agoniji neke grčke tragedije. Sada sam sâm kao i ti dragi brate. Tvoj neuhvatljiv genij, doktor Paar! P.S. Ubio sam Brunu!

Dragi Paar! Osjećam u tebi nemir, ali ne bilo kakav nemir (ne onaj razbludni i perverzni), već nemir pred krajem puta. Ovo jest kraj našeg zajedničkog puta Paar. Napravio si puni krug i završio na svojem prašnom i mračnom tavanu baš kao i ja koji se nikada nisam ni maknuo s njega. Istina naši su izginuli u mraku neke grčke tragedije. Grčka je u svojem grču jedino to i dala svijetu, zgrčenu tragediju življenja i grčevitu agoniju umiranja. Naši divni roditelji toliko su se u istom trenutku voljeli i mrzili da su zajednički postavili dijagnozu općeg nestanka. Jednog jutra Paar, sjećaš se, ušli smo u očevu ordinaciju i našli pismo natipkano na ovoj pisaćoj mašini na kojoj ti spretno tipkaš meni svoje pozdrave. Sjeti se što je pisalo: „Dragi moj,

došlo je vrijeme promjena. Živjeti s tobom u tvojem spokojstvu i miru, postalo nam je vrlo nepodnošljivo i tjeskobno. Žao nam je što ti moramo to priopćiti, ali daleko od tebe sigurniji smo i sretniji. Tek sada kada smo udaljeni od tebe konačno smo sposobni shvaćati, sakupljati i stvarati. Ti si naše najveće prokletstvo! Mama i ja pokušali smo te izliječiti, ali ti kao da iz sebe isijavaš tu neku čudnu boleštinu melankolije i vječito razornog mrtvila. Teško nam je podnositi tvoj zamračeni pogled na svijet. Gušiš nas i daviš. Sve ove godine, svađali smo se zbog tebe. Nismo ti to mogli priopćiti dok si bio dijete, ali sada ti kažemo da si davež, užasan davež. Uništio 104

si naše živote. Zavrijedili smo slobodu od tebe. Danas imaš gotovo dvadeset godina. Ostavili smo ti sve svoje imanje i ušteđevinu da možeš nesmetano živjeti u sjeni noćne kulise! Nemoj nas tražiti, jer nikada nas nećeš uhvatiti. Tvoji roditelji, bračni par gospodin i gospođa Paar!“

I nakon tog pisma nisam ih nikada ni tražio. Lakše mi je bilo vjerovati da su umrli, da su učinili kakvi izgred, suicid nego da su me ostavili zbog toga što sam nemoguć. Zapravo nisam prema njima osjećao ništa, doli nekakvu vrst gađenja kao i prema svakom čovjeku na zemaljskoj kugli. Roditelji često ostavljaju svoju djecu kada shvate da ta ista djeca nikada neće ispuniti njihova očekivanja. A problem je u previše banalnom vjerovanju da će rođeno dijete biti zakrpa u ispunjenju davnih želja i snova posrnulih roditelja. Moj dragi Paar! Tako to ide; oni koji su ti najbliži prvi te udare i povrijede, jer znaju kako i gdje udariti. Znaš u mnogim plemenima postoje ljudi koji su zaduženi za gutanje grijeha. Svaki član tog plemena, ode seoskom gutaču grijeha i on s kriškom kruha proguta sve njegove grijehe. Njega svi izbjegavaju, okrivljavaju za nešto. On služi kao koš za smeće, mjesto za odlaganje osobnih otpadaka, čistilište za grijehe cijeloga svijeta. Mislim da u našoj obitelji ja imam takvu ulogu, ulogu seoskog gutača grijeha? Konačno Paar naživio si se avantura i vidio svijeta. Sada se iznova kriješ kao i ja, a meni si zamjerao što se skrivamod svijeta i njegovih opačina. Ne boj se! Neću te tražiti. Ostani gdje jesi. Iako u neku ruku, ja jesam tvoj kreator, tvoj gospodar, doktor Frankenstein. Ali nemam nikakvih zahtjeva niti uvjeta. Dragi Paar, oslobađam te svih obaveza prema meni. Ego te absolvo. Prošlo je zapravo puno vremena otkako si se odvojio do mene i inkarnirao u tijelo, samostojnu, emancipiranu jedinku. Bilo ti je tijesno sa mnom kao i svima koji su me ikada poznavali. A što ćeš !? Ne možeš birati. Na žalost bačen si u ovaj svijet na milost i nemilost među ljude koji bi se trebali zvati tvojim roditeljima, tvojim skrbnicima, braćom, sestrom, stričevima i strinama. Jednostavno ne možeš birati. A ako imaš sreće poput mene, svi će te ostaviti kada se zagledaju u dno tvoje duše. Znaš li koliko mi je puta otac govorio da imam zvjerske oči, da u njima čući neki drugi čovjek. Kada bih se sam zagledao u svoje zjene u bljesku zrcala, ugledao bih još jedne oči, oči nekog tko silno želi izaći. I eto izašao si u strani svijet, među strane gospodare baš kao i naši divni Hrvati. Istina je; u cijeloj Europi, Hrvati su doista najpokorniji narod. Jedina preokupacija im je lizati pete inozemnim gospodarima i dodvoravati se vatikanskim očevima. I tako već stoljećima. Hrvati su jedna glupa konformistička gomila slomljenog duha negdanje horvatske čestitosti i viteštva, osjetljiva na socijalne probleme svih drugih zemalja dok im vlastiti narod gine i skapava pod bičem inozemnim goniča. Spremni su izručiti i vlastitu majku zato jer je tako inozemni vladar naredio. Konformizam i pseća pokorna poslušnost je rezultat militarističkog pohanog mozga za koji su zaslužne povijesne tvorevine: AustroUgarsko carstvo i socijalna ljevičarska partija SFRJ-a ili Kasarna Srboslavije. Svi Hrvati međusobno su zavađeni: selo sa selom, pokrajina sa pokrajinom, grad sa gradom, grad sa selom, regija s regijom kao da je pononvo niklo sjeme Khuena Hedervarija. Pitanje je samo kada će se ta jadna gomila usplahirenih starica što drijemaju u saborskim klupama konačno dozvati pameti i probuditi iz te sanjive ljevičarske bajke u koju srlja s djetinjom naivnom znatiželjom. Gdje je tu Bog, a gdje su tu Hrvati!? I nije samo to. Nijedan Hrvat se nikada nije proslavio. Svi ti slavni Hrvati nisu bili pravi Hrvati nego uspješno injektirani implantanti neke druge nacionalnosti. Na primjer Šenoa->Nijemac, Bukovac->Talijan, Tesla>Srbin, Bošković->sigurno talijan, Tito-> Slovenac, Papandopulo, Bjelinski, sve sami uvozni kroatizirani ljudi. Nema ničeg našeg, čistokrvnog s domaćim pedigreom. Čak i ona Kranjska pokrajina, ona kmetska zadruga: Slovenija broji čišću slovensku naciju nego naša divna Krobocija. Čak i Poljaci, proizvođači limenih lonaca imaju čišću naciju nego jedna konformistička kasarna Kroacija. Sve samo uvozna, kategorija, umjetno oplođene hrvatske majke sjemenm landrasa i jorkšira. Među hrvatima nema više hrvatske sorte. Među njima se samo glasno viče: hrvatsko i hrvatski, a u tome nema ničeg hrvatskog. Hrvatima je oduzeta vitalnost života. Hrvat je potpuno depersonaliziran manjinski pripadnik Europe. Mi smo grobri vlastite nacije. Ovaj si puta ubio Brunu! Nadam se da si mislio na Bjelinskog i njegovu glazbu, uvoznog Hrvata koji je blaženoj Krobociji poklonio svoju infantilnu melodiju. Glazba Brune Bjelinskog je neodređena s nemo105

gućim kutom gledanja na stvari. Previše neodređena, djetinji krhka i naivna glazba. Uspavanka za dječicu. Nema osjećaja, identiteta ni inspirativnosti. Prečesto zvučno kadriranje predstavlja energično skakutanje s jednog kraja na drugi bez jasne ideje i putokaza. Nemaš se za što uhvatiti! Nema sidra! Forma glazbe nalikuje neodlučnom djetetu koje čas udara po ksilofonu, čas po bubnju, onda po činelama i zvončićima. To nezadovoljno dijete kao da premeće igračke; dohvati jednu, pregleda je prstima i zatim baci te krene na drugu. Bjelinski stvara dojam srednjovjekovnog viteškog herojskog ali naivnog i nepromišljenog nasrtanja na obzidani grad. Sva te preusiljenost u instrumentalnom izražavanju nalikuje glazbi iz crtanih serija s mnoštvom gegova i efekata koje je priredio Walt Disney. Bjelinski raspolaže s previše oblika koje ni sam ne razumije i koji prebrzo izgaraju. Nema dosljedne ideje; sve je to samo fijukanje i zviždanje. To nije glazba koja stvara dojam; u prebrzom izgaranju ideje i prijelazima sa žica na tipke, zatim s tipki na prodoran huk roga flaute nalikuje prkosnom djetetu koje zapada u očaj, a onda ponovno neusuglašen sa samim sobom živne izranjajući iz melankolije. Glazba Bjelinskog je poput ispripovijedane dječje bajke sa sretnim završetkom, bez jasne misli i pouke. Previše buke za glazbu bez nadahnuća. Očito je takvo stvaralaštvo infantilnih razmjera doraslo mentalitetu Hrvata. S druge strane Hrvat i jest uplakano dijete, koje se skriva pod suknju inozemne maćehe.

106

Posljednji pozdrav iz Nigdjezemske! Visio je na križu u najvećoj napuštenosti između neba i zemlje, tame i svijetla, napušten od ljudi i Boga u najvećoj boli, ogoljen do posljednje sanje, sam i potpuno sam i sve što je imao, razdijelio je sebe od sebe. Tužan završetak puta. Ostajem zakopan u vječitom ledu. Proziran sam i sâm kao i svaka tvoja fantazija proizašla iz kratera ugasla vulkana. Zvao si me bratem cijeli život, ali mi smo poput dvije čiste kapljice rose koje skliznu u istom listu, sjedinjene kao dvije duše istog bisera. Cijeli si život vjerovao u mene; ponekad je to prelazilo u obmanu, zavist i ljubomoru. Ja sam tvoj „brat“, vrlo realističan brat, posmrtni obilazak cijeloga svijeta, nošen vjetrom kao pepeo i prah, ukršten u vječne dijaloge pisane pisaćom mašinom. Vratio sam se k tebi iz daleka puta. Daljine mutne skivaju snagu za velika djela, ali ne naša djela. Našli smo se kod ruba pogašenog kratera vulkana. Duh stvaralaštva je uvijek sam, jer mu treba ta stvaralačka tišina na duge staze u kojoj osluškuje misli i riječi neuhvatljivog genija. Moji bozi, umrli su u Nigdjezemskoj, a tvoji na pragu gdje si postao dresiran majmun bez uma i srca. Čovjek treba djelovati apsolutno individualizirano, treba misliti isključivo svojom glavom, oslobođen okova društvenih stega, predrasuda, konzervativnog obiteljskog odgoja i ideološke indoktrinacije crkve i države. Uspješno si godinama glumio pred ljudima i trpio kaznu podnoseći ih. Razočaran u ljude, sustav i vrijednosti, danas razbijaš prag ograničenja. Sada cvijeta tvoje stablo, noževi ponovno režu. Tvoj neuhvatljivi genij, doktor Paar! P.S.

Suicid je izvršen...

107

TKO SE BOJI SMRTI JOŠ, TRI ZA GROŠ Pripovijetka ušla u Zbirku pripovijedaka od 51 autora 2. natječaja PS portala 2017. godine

Bolnica. Odjel geriatrije. Soba broj 55. Ponoć. Soba je pusta. Samo starac u svojoj starosti od šesdeset i pet godina sniva nemirnim snom na specijalnoj postelji.

Sestra zove milim glasom i budi starca iz sna u kojem je snivao svoje djetinjstvo pomiješano sa strahom svojih mladih godina i dana. Budi se i otkriva svoje staro lice onemoćalo staračkom nemoći i jarmom života. Nasmije se te dometne drhtavim glasom: „Nevjesto! Opet ste tu? Sanjao sam vas maloprije da se utapate u crnoj mlaki.“ Sestra se nasmije na te starčeve riječi, jer je znala da ga moć razuma i uma više ne služi i pridoda: „Nisam ja nevjesta. Sve ste to samo sanjali. Hajde da vam damo vaše ljekarije.“ Starac ustukne pred injekcijom i upita sav u strahu kao malo dijete: „Opet će boljeti!? Zar ne?“ Sestra ga umiruje: „Ne bojte se. Pa to je samo ubod komarca ili zločeste pčele koja je imala loš dan. Nije to ništa.“ I ubode ga. Napomene: „Znate da sutra dobivate susjeda!“ Starac u strahu upita: „Kakvog susjeda?“ Sestra se namršti: „Pa ljudskog valjda! Ionako ste sami ovdje u ovoj velikoj sobi. Vidjet ćete, bit će vam lijepo. Barem ćete moći razgovarati s njim. Taj novi pacijent je vaš vršnjak.“ Sestra se pridigne, zamota starca i krene prema vratima zaželivši laku noć. Starac povika baš kada je sestra bila pri vratima: „Znate ja nisam sam ovdje.“ Zbunjena upita: „Pa nema nikog ovdje osim vas!“ Starac ponovno i uporno zanovjeta: „U ovoj sobi stoji čovjek. Evo ga! Sad je tik do mene.“ Sestra ispusti glasan uzdah jer ju je čekalo još nekoliko takvih starkelja bez pameti i razuma i nadoda: „U sobi nema nikoga osim vas. Možda ste to samo sanjali.“ Zalupi vratima i ode.

I dok su se koraci udaljavali od vrata, drugi zvučni koraci su se približavali sve više prema krevetu. Nad krevet se nagnula visoka silueta koleričnog, mršavog čovjeka i disala u lice starca. Starac privuče k sebi pokrivač i sa strahom gleda koščato, mršavo lice, upale oči, ćelavu glavu i dugi, crni mantil. Kolerična silueta pruži koščatu ruku koja se sastojala samo od kože i kosti i obujmi starčevu ruku što je bespomoćno ležala na pokrivaču. U sobi je bio mrak. Hladna ruka ćelavog čovjeka u dugom crnom mantilu, upijala je svu toplinu sa starčeve ruke. Iz grudi tog strašila se konačno istrgne glas: „Ne boj se starče. Neću ti ništa. Ja nisam taj koji će ti uzeti ono najmilije: život. Ja sam tu kako bih te izliječio. Ne boj se.“. Starac progovori: „Tko si si i zašto stojiš tu pored mene? Što hoćeš?“ Ona visoka spodoba od čovjeka se spusti licem prema starčevu uhu i šapće: „Moje ime je Život i došao sam te spasiti. Ja sam mlađi brat one koja se smuca uokolo i otimlje živote. Ona svake večeri elegantnim pokretima nogu i ruku hoda hodnicima i uzimlje što joj pripada. Zapravo kad bolje promislim, ona otimlje moje najmilije igračke. Tako je to uvijek bilo. Ona koščata ljepotica u crnoj vjenčanici glumi ljepoticu i misli da hoda po plesnom podiju. Utuvila je u glavu da je zvijezda. Oduvijek je željela postati slavna i hodati po modnoj pisti. Misli da je manekenka.“ Suspreže smijeh. Nastavlja: „Znaš da mi je uvijek u inat, kad smo bili djeca otimala igračke i smijala mi se u lice dok sam ja jadnik plakao. Ja sam još uvijek njen mali brat. Od tog dana, ništa se nije promijenilo. Sve je ostalo isto. Ja izrađujem igračke da bih se njima igrao i bio sretan, a ona ih krade i namjerno lomi preda mnom. Ona je bezobrazna i drska cura. No ipak je resi slavna obiteljska dijadema.“ Starac u strahu sluša. Život nastavlja: „Vidiš ona, Smrt, moja sestra ima umjesto ljepuškastog lica mrtvačku lubanju. Taj ožiljak joj je od rođenja, od same majčine utrobe. Taj lik svakoga od nas podsjeća da je samo biće, kreacija božja. Svatko tko se zagleda u njeno lice, sjeti se da je prah i pepeo ovoga svjeta. Da nema nje, mnogi bi se uzoholili i nastao bi kaos. Ja sam Život, a život nije ništa drugo doli proces umiranja. Ona i ja djelujemo kao jedno. Ja dajem, ona uništava. Usput čujem da ti sutra dolazi prijatelj.“Starac samo klimne glavom i legne ponovno u postelju. Život nastavlja: „Moram te razočarati ovim. Taj koji će sutra doći, taj će i otići kako je došao.“ Starac živnu: „Što!? Umrijet će?!?!“ Život nadodaje: „Da umrijet će. Njegovo je doba došlo i ja ne mogu ništa pred odlukom vrhovnog nebeskog suda.“ Starac se ražesti i viče: „Ne! Ne! Ne možeš ga samo tako uzeti. NE!“ Život ravnodušno govori: „Žao mi je. Ja tu ne mogu ništa. Samo znaj da ću stajati tu pokraj tebe i štititi tvoj život. Idem sad obići i druge, a sutra ću se vratiti. Želim ti ugodan razgovor s tim čovjekom. Zbogom.“ Starac i dalje dreči. Njegov glas je tutnjio kroz zatvorena vrata hodnikom i budio druge bolesnike. Ulaze sestra i još dva medicinska tehničara, a starac i dalje viče, lamaće rukama i baca sa sebe deku i druga pokrivala. Hvataju ga čvrsto za ruke, a sestra žurno prazni boćicu sredstava za smirenje. Zadnje što je osjetio je jak ubod igle i plamen što se kotrljao njegovim tijelom, a onda nastupi tmina. 111

Ujutro kad se probudio pod vedrim i žarkim svijetlom prijepodneva, zapazi prvo čovjeka što leži krevetom do njega i veselo doručkuje. Izravna se na krevetu, pridigne se i zuri u čovjeka. Taj čovjek je bio jako nalik na njega. Sjeda glava, krupno tijelo, niskog rasta, a jedina razlika između njega i tog gosta u neposrednoj blizini njegovog svijeta bijaše što on znade što slijedi, a sretni i radosni gost to ne zna. Taj novi starkelja se okrene prema svojem susjedu i zaželi mu dobro jutro. Starac odzdravi. Kad sjedne u krevetu, spazi ispred sebe pladanj s doručkom. Zapazi nož. Bržebolje ga sakrije pod svoj pokrivač. U njegovoj glavi se počela rađati osveta i požudna želja da ubije onu što beskrupolozno i bezdušno odnosi tuđe živote. On će biti taj sijedi starac, taj moćni Zeus koji će joj gromom i munjinom odrubiti glavu. Ona više nikad neće moći krasti tuđe živote. Vrebao je kao puma na svoj plijen i to ga jako izmori. Legne ponovno u postelju i bulji u vrata te čeka kada će se ona pojaviti. Najednom uđe medicinska sestra s ljekarijama. Starac se strese na postelji od uzbuđenja i iščekivanja. Sestra se zaputi k onome drugome starcu i daje mu ljekarije te na odlasku uputi i pokoj riječ starcu koji će ubiti smrt. Sestra ljutito govori: „Jučer ste nas koštali živaca. Zašto si to radite. Pa i sami vidite kako vas iscrpe ti ljekovi. Niste još ništa pojeli. Hajde! Prionite barem malo.“ I ode. Od jake koncentracije ljekova, starac je bio toliko izmoren da nije mogao progovoriti ni riječi sa svojim novim gostom s kojim će dijeliti sobu još nekoliko trenutaka. Smjelo je upijao pokrete i svu radost onoga pokraj sebe. Čekao je i vrebao. Sati su odmicali, vrijeme je prolazilo, a ništa se nije događalo. Smrt nije dolazila. Drugi starac je u međuvremenu zaspao. Dolazi neka druga za starca nepoznata medicinska sestra čije je lice starac prispodobio lubanji same smrti i daje nekakvu injekciju onome uspavanome i radosnome susjedu. Najednom sestra zavapi: „Lječnika! Zovite lječnika! Čovjek umire!“ i izleti na hodnik. Starac se pridigne s kreveta, spreman ubiti onu koja je besramno ukrala život onoga radosnog i punog duha čovjeka. Starac se uspravi, a iza njegovih leđa se pojavi Život i šapuće na uho: „Još malo i uzet će ga. Šteta da niste malo više pročavrljali, malo više od običnog pozdrava.“ Starac ljutit stiska u ruci nož, a ljutnja mu daje neopisivu snagu. Otvara vrata sobe i penje se hodnikom prateći sestru što bježi po pomoć u ambulantu. Starac je dostiže, hvata za ramena i ubada nožem u vrat. Sestra cvili iz svega glasa, a starac, sav poškropljen krvlju te mile i nevine osobe, nastavlja ponavljati istu koljačku kretnju.Starac pjeva: „O sveživotna zvijeri, ja sam to satro rog, ja plešem ko bog! Ja sam ubio Smrt!“ Za to vrijeme visoka silueta ravodušno progovara: „Draga sestrice, dobila si saveznika. On će ti biti djever.“

112