Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
~1~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
Nakladnik Vlastita naklada autora
Autor Denis Kožljan
Naslovnica Denis Kožljan
Copyright © 2020. Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
Elektroničko izdanje 2020.
~2~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
DENIS KOŽLJAN Priče ispod Colosseuma
~3~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
RIJEČ AUTORICE Nakon pauze od nekih desetak godina, odnosno poslije Crtica iz djetinjstva i Knjige recenzija te autobiografije Amplituda srca, odlučih napisati jedno prozno štivo koje će biti pristupačno čitanju svim generacijama, kako zbog sadržaja , tako i forme. U ovim vremenima svakodnevih događanja teških za razumijevanje, želim se zajedno s Vama, moji prijatelji odmoriti i prepustiti pričama koje su se događale u mom rodnom gradu. Pogađate, riječ je o Puli, sjedištu u kojem obitavahu kako Istrijani kao domicijalno stanovništvo, tako i ostale manjine (Talijani, Srbi, Bošnjaci, Romi...). Rimski Colosseum, odnosno velebna Arena centar je i događanja ovih mojih crtica. Imam puno toga za reći i opisati, a što će nadam se biti interesantno čitateljstvu. Dakle, radnja se dešava tamo negdje od početka sedamdesetih prošlog stoljeća kad sam krenula u osnovnu školu, pa sve do početka devedesetih. Moja malenkost biti će samo jedan od likova u čitavoj galeriji kako mojih vršnjaka, tako i starijih Puležana, umjetnika, ali i sasvim nepoznatih i sasvim slučajnih aktera. I radnja neće teći kronološkim redom, no svaka će priča imati neko svoje obilježje, svrhu pa možda i pouku. Sve ostalo saznati ćete dok budete uživali u vedetama Pule, prelijepog grada sa zanimljivom prošlošću ali i sadašnjošću. Denis Kožljan
~4~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
* Bilo mi je muka, tih ljetnjih dana 1968. jer vrućina je ubijala sve pred sobom, a moja se obitelj iz Rovinja doselila u Pulu. Tataj e preko Uljanika dobio stan u Ulici Revelante.Imala sam tada točno sedam godina i na jesen sam trebala krenuti u školu. Dok su moji starci brigu mučili kako s namještajem i ostalim sitnicama, meni je jedini cilj bio pronaći nove prijatelje jer se bez društva nisam od nikad mogla uklopiti. Stan je bio stotinjak metara nedaleko Colosseuma, tisućljetnje Arene i to mi se činilo veoma intrigantno. Turisti su škljocali aparatima sa svih strana, a budući se u srpnju održavao i Filmski festival, u Areni je bilo veliko bijelo platno za filmsku projekciju. "Tata, mogu li malo dolje? Želim vidjeti što se dešava i ponijet ću dvije stolice da možemo gledati film izvana kroz rešetka." "Idi," zagrmio je moj stari, znojavog lica i zajapuren od muke pokušavajući montirati ormare dječje sobe dok je mama kuhala. Uzela sam dvije stare drvene stolice koje sam našla u šupi i jednu po jednu odnijela do mjesta za koje sam smatrala da je najbolje za praćenje filma. I nisam tamo bila sama. Upoznala sam Tanju i Zorana, brata i sestru iz susjedne ulice koji su bili možda godinu mlađi od mene. Oni su pak donijeli cijeli set stolica kako bi i cijela obitelj mogla uživati u partizanskom filmu koji se te večeri trebao prikazivati. "Hej, znaš da će glumiti Bata Živojinović", veselo gotovo krajnje uzbuđeno, upozorio me Zoran. "To ti je film Bitka na Sutjesci i poslije svi glumci dođu na pozornicu i dobiju cvijeće. Jesi znala to? ? "Ne, odgovorila sam, malo posramljeno. Mi smo se tek doselili prošli tjedan jer me mama upisala u novu školu. "A koju, znatiželjno je zapitkivala Tanja. "Mislim da se zove "Neven Kirac", odgovorih. "Znaš nije ti to jako daleko. U Šijani." "Super je tamo ali moraš se čuvati Cigana. Oni imaju svoje naselje u Ulici Poduje i jako su zločesti. Puše i kradu." Nisam imala pojma o ničemu. Pa valjda će sve biti OK. I još smo mi tako se družili. Brzo je i mrak pao. Gužva je počela kako iznad Colosseuma, tako još više ispod gdje je bio glavni ulaz. Potrčala sam doma, ispričavši mami i tati što su mi Zoki i njegova seka pričali. Nasmijala sam tatu što mi je bilo nekako i drago, a još sam bila i jako mala da sam mogla shvatiti kako stvari niosu tako jednostavne kako sam ja mislila. "Hajde večeraj! Uzmi si majicu dugih rukava i neki jastučić. Večeras mama ide s tobom jer ja imam puno posla."
~5~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
** Lijepo i zanimljivo bilo je živjeti u gradu koji ima toliko mnogo povijesnih znamenitosti poput Zlatnih i Dvojnih vrata, Augustovog hrama, starog dijela grada i Katedralu. Prava meka za turiste koji su počeli pristizati već tamo negdje za Uskrs, a zahvaljujući blagoj klimi, ostali su u Puli sve tamo do kraja listopada. Naravno, u to vrijeme bio je i neki drugačije uređen politički i državni sistem što je značilo opet da je Pula bila u Istri, kao glavno sjedište, Istra u Hrvatskoj, a Hrvatska u Jugoslaviji. Meni osobno, to je razdoblje bilo vrlo upečatljivo i lijepo sam se osjećala na svalom dijelu života i rada. Tako sam krenula u Eksperimentalnu osnovnu školu "Neven Kirac", a koja se nalazila u istočnom dijelu grada, nazvanom Šijana. Bila sam uvijek odlikašica i imala puno aktivnosti uz normalnu i obveznu nastavu. Ovog putaa sam kao nulti sat srijedom imala sviranje (tamburice). I zaista nije mi bio problem dignuti se u jutro rano, da bih prije osam kod nastavnika Branka imala sat. Išla sam u peti razred tako da je moja torba bila prepuna, a u njoj još i ovaj žičani instrument sa kajdankom i stalkom(samosklapajućim). Tog sam dana imala i tjelesni pa sam morala uzeti i dodatnu kesu sa opremom. Uvijek sam išla u školu s Elis, prijateljicom koja mi je nekako bila najprisnija i znala čuvati moje tajne kao i ja njene. No, kako ona nije imala sviranje, a i bacila je gripa u krevet, tog hladnog zimskog jutra morala sam baš sama. Od mog stana do škole moglo se prečicom i to smo obično uvijek koristili i za nepunih desetak minuta stigli. Najprije sam se morala penjati uzbrdicom, a onda prije izlaska na glavnu cestu bio je opasan prijevoj koji mi je zaista ulijevao nepovjerenje tim više jer je tu i promet bio gust. A te srijede? Tog jutra prosinačkog, izgleda se i priroda urotila jer je napadao i prvi snijeg, a to je opet izazvalo pravi kaos kako u prometu, tako i za pješake. Odoh ja tako u nekim crvenim gumenim čizmama, torba s tamburicom na leđima, a u lijevoj ruci oprema za tjelesni i marenda. Onda nije bilo mobača ni drugih tehnologija, a nisam imala ni sat. Znam samo da sam jako žurila jer na sviranje je trebalo stići na vrijeme. Nastavnik iz glazbenog bio je vrlo zafrknut ali i nervozan. Išla sam polako, korak po korak jer mi se klizalo. Najvjerojatnije su moje čizme bile za kišu, a ne snijeg. No, došavši na vrh uzbrdice, spotakla sam se i pala koliko sam bila duga i široka. Torba se smočila, stalak odletio, zajedno s kesicom koju sam držala u ruci. "Denis, pa što se dogodilo", upita me netko. Bio mi je to poznati glas djevojčice Meri koja je bila od mene starija godinu dana. Njezin kuhinjski prozor imao je pogled baš na taj dio ceste odnosno padine. Ona se spremala također za školu ali nešto kasnije jer nije imala nulti. "Ma joj Meri", evo vidi! Poludit ću, sklizla se i pala, odgovorih crvena u licu i znojava iako je temperatura zraka bila vrlo blizu nuli. Najgore mi je što ću sad reći Perniću." Meri i njezina mama pomogle su mi, podigle mi i pokupile razbacane stvari. Iako su me zvale u kuću, ja sam tvrdoglavo odbila i nastavila dalje još nekih stotinjak metara do škole. Ušla sam u zgradu i popela se na prvi kat. Čula sam zvuk mandola, a što je bio signal da moji kolege već uveliko vježbaju. Uhhhhh, priznajem strepila sam ali i kratko pokucala i ušla u kabinet opravdavajući se, no, od strane nastavnika nije bilo sluha: "Nema kašnjenja, Denis! Izađi van i imaš neopravdan sat, pa drugi put ustani ranije", izderao se mršavko onako nervozno i arogantno. ~6~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
Sjela sam na klupicu ispred vrata, obula crne školske papuče, a guza i jakna mokre i blatnjave. Nisam znala da li da zaplačem od muke i nerazumijevanja, no čovjeka sam poznavala tako da me njegovo ponašanje i nije preveć ubilo u pojam. A on je očito poludio jer kako nije trpio nered i kašnjenja, nastavio je vikati na onih sedam učenika koji su na vrijeme stigli na probu: "Ne, tako, magare tursko! ... Fis, cis, gis...trzalicom o žicu pravilno", derao se iako su cure i dečki sasvim solidno naučili domaći zadatak i prezentirali na satu kojega je meni nažalost, spriječio zločesti snijeg.
*** Mogla bih danima pisati priče i doživljaje iz onih školskih dana koji su na mene ostavili ipak poseban pečat jer sam kao tadašnja školarka bila znatiželjna, pa i zaigrana. Kako smo od petog do osmog razreda pohađali nastavu u smjenama tj. jutrom i popodne, tako je sve bilo isprepleteno nekim novim i drugačijim prilikama. Posebno interesantno bilo je doba jeseni. Naime uz zgradu škole, uz glavnu cestu, posebni ugođaj stvarala je aleja divljih kestena. Poput ježinaca, oni još nedozreli skrivali su se u ostacima žutosmeđih listova, no većina ih je ipak završila izvan kore, negdje na pločniku ili u blatu. Kako se u tom periodu brzo smrači jer su noći duže, dani kraći, a nastava u drugoj smjeni završavala bi negdje oko sedam, imali smo privilegiju promatrati tu prelijepu sliku otpalih okruglih smećkastih plodova pod svjetlošću javne rasvjete. Obično smo za razliku od jutra kad smo u školu i doma išli prećicom, poslijepodne onako u grupi od desetak nas, u ritmu šetnje vukli se poput lijene gliste. Svako malo, zastajali, brali kestene i gađali se njima ali smo u svezi teme jeseni također dobivali i domaće zadatke iz likovnog ili hrvatskog jezika. Boris i Darko odskakali su u manevru s tim plodovima jeseni koji su iz njihovih ruku znali zalupiti glave djevojčica. Tada bi nastala i svađa, tužakanje roditeljima i svašta nešto, a sutradan bi u školi nastao opći kaos budući je direktor slovio za vrlo strogog čovjeka.I nije nam se žurilo doma pa neka su nas mame čekale s večerom. Na području zvanom Punta gje je danas veliki kružni tok, tada je bio uglavnom trgovački centar u koji smo pod obavezno svraćali kupiti neki sokić u tetrapaku, sladolet, pez bombone ili žvake. Darko je poput mahera iz nekog krimića obavezno maznuo neku sitnicu i prošao neopaženo sve dok se jednog dana kad je bio pri izlasku iz marketa nije začula vika i naredba: "Vrati se ovamo, neotesani jedan! Izvadi to iz džepa dok te nisam prijavila direktoru! Gdje ti je kultura i odgoj? Sram te bilo!" Derala se i negodovala šefica nakon što je očito Darka uhvatila u krađi onih slatkih guma koje su se zvale "cigarete" i bile su uglavnog voćnog okusa. Naš prijatelj je sav crven u licu i pognute glave umirao od srama i branio se, no, ovog puta ipak nije uspio. Izvadio je kutijicu žvakaća na blagajnu, tražeči oprost: "Sorry, nisam htio. Samo sam se šalio", jecao je dok je gospođa Neda kimala glavom u znak negodovanja i ljutnje. Mi smo se razbježali i virili iza ugla, pogledavajući kako se stvari razvijaju. A naš junak Dare svejedno nije mogao, a da i u budućnosti nije neku sitnicu ukrao. Bolovao je od te nesretne bolesti i kad se toga danas sjetim, smiješim se onako sama sa sobom. No, sve u svemu bilo je to vrlo dinamično razdoblje pa smo tako osim kestena i plodova planike u jeseni, ubirali i "čokolatine", sitne slatkaste bobičaste plodove ladonje.
~7~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
**** Bila sam i previše sretna otkad sam se doselila u Pulu i ne samo to, već u dio grada koji je tako blizu samog Centra, škole, Colosseuma. Stalno se nešto dešavalo, a još k tome to je bilo jedno sasvim drugo vrijeme za Titove vladavine. A upravo Predsjednik Jugoslavije vrlo je često dolazio u Pulu, Fažanu iz koje je brodom posjećivao svoju vilu na Otočju Brijoni. Kako smo i mi bili zemlja Nesvrstanog pokreta, drug Tito je znao sa svojim gostima, predsjednicima zemalja čitavog svijeta i različitih kultura, rasa i boja sletjeti do Krka, a onda u koloni koju su sačinjavala blindirana vozila, tadašnja milicija sa motorima i ostali iz njegovog užeg kabineta spustiti se u Pulu. Ono najbitnije događalo se kod moje Osnovne škole koja je bila na istočnom ulazu u grad. Tada smo se mi pioniri i omladinci, sjatili s obje strane ceste 43. istarske divizije. Svečano i radosno smo izgledali, obučeni u svoje uniforme, držeči u rukama zastavice, "Tito..Titooo...Titoooo", vikali smo svi u jedan glas i dizali se na prste kako bismo što bolje vidjeli druga predsjednika i njegove goste. Neki od njih koji su na mene osobno ostavili pečat, bili su Kened Kaunda, Fidel Castro, Kenedy ali i Indira Gandhy. Dok smo tako mahali i pozdravljali nismo ni osjetili umor stajaći na cesti i po više sati, pogotovo kad bi posjet kasnio iz nepredviđenih razloga. Zapravo tog dana ne bi bilo ni nastave i to je za nas bilo pravo veselje, a sve bi se to opet ponovilo nakon što je Tito, otputovao nazad u Beograd. Pula,Arena, zgrade općine, izvisile su tada kako zastave Jugoslavije , tako i onu iz čije države bi gost došao. A drug predsjednik je stajao na nogama u svojoj crnoj limuzini, u bijelim rukavicama, smješkom mahao građanima i da, nama djeci. Volio se s nama družiti, to je činjenica koju danas možda neki ne mogu prožvakati ali istina je bila. Onda bismo na vijestima imali priliku pogledati što se tog i tog dana događalo i bilo nam je zanimljivo, posebno gledati scene sa Brijona (berba mandarina, šetnja po otočju s njegovim gostima, druženje sa slonovima i ostalim nesvakidašnjim životinjama. Naime, tada se gotovo i nije moglo ići na izlet kao i danas, slobodno, već su odlazili samo oni koji su radili u Titovoj vili, uređivali okoliš, vodili brigu o životinjama. Kako je Josip Broz dakle bio čest gost u našem gradu, onda bi imao i još mnogo drugih privilegija poput otvaranja Filmskog festivala u tisućljetnjoj Areni ili pak otvaranju novih cesta, željezničkih pruga. Jednom prilikom, koliko se mogu sjetiti, bio je i gost na Rivi gdje se održavala velika Fešta osnutka istarske divizije kad su se na razglasima čule partizanske pjesme i govorili učesnici AVNOJA, SUBNORA I mnogih drugih organizacija koje ja doduše i nisam puno shvaćala kao ni moji vršnjaci. No, sve je to bilo nešto u stilu kao i danas kad se održavaju državnička obilježavanja pa se tu nađu naši dični predsjednici i cijela vladajuća elita.
~8~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
***** To vrijeme socijalizma u mnogo čemu se razlikovalo u odnosu na današnju demokraciju koja je još u povojima. Bila bih licemjerna kad bih rekla da mi je sada ljepše nego prije ali činjenica je da je onda bilo divlje, super. Colosseum je tih sedamdesetih prošlog stoljeća bio zapravo glavna meta svih događanja, kako na kulturnom planu, tako i svim ostalim poljima. Odrasli Puležani veselili su se svakoj filmskoj projekciji, nastupu folklornih ansabala, a u novije vrijeme i svjetskih solista poput Kohena, Tri tenora, domaćih i stranih estradnjaka. Naši roditelji uglavnom brinuli bi za nas djecu za svakog događanja i eventa u Areni jer mi pubertetlije samo smo motrili kako bismo učinili koju glupost. Jednostavno nismo htjeli nikada kupiti kartu već bismo se pentrali preko ograde, koja je sa svojim oštrim šiljcima djelovala i više nego opasno. Duda, Mikica, Danor i Draško bili su vrlo spretni i mršavci pa su se s lakoćom provlačili i skakali preko ograde i zida, i u hipu su bili unutar, a ja bucka, mogla sam samo plakati i moliti mamu da mi da džeparac i mogu kupiti ulaznicu. A znate kad je to bilo? Obožavala sam grupu Boney M. i njihove pjesme i nitko živ ne bi me zadržao te večeri odnosno noći u kući iako je u jutro trebalo u školu. Moja je majka to razumjela, za razliku od oca koji je stalno gunđao, više bojeći se da ne upadnem u neko loše društvo. Iako, kako moja generacija, tako i one prije i poslije bile su fer, nije bilo nasilja, sukoba sa zakonom kao u današnje vrijeme. A u Scaglerovoj ulici, bila je najpoznatija slastičarna u gradu "Kod Mađara". Eeeeee, tamo smo obavezno svraćali masovno, kad god smo imali pauzu na nastavi, a vrlo često prije i poslije škole. Pojesti odličnu krempitu i popiti kavu sa šlagom, bilo je nešto super. A mogli smo si i na skrivećki zapaliti "slatku" cigaru. Uhhhh, naravno da sam i ja htjela biti rame uz rame sa mojim prijateljima. No, mene je ipak najviše zanimao sladoled i to ljeti, voćni, a zimi, zimski sladoled od bijele kreme odnosno šlaga i čokolade. I nikad nam se nije žurilo doma pa ni kad bi sutradan imali test ili zadačnicu iz hrvatskog. Pulsko Korzo bila je meka mladih zajedno sa Kavanom Jadran, Kinom Zagreb i stepeništem koje je vodilo na Kaštel. Oko dva poslije podne i na večer oko osam niz Korzo su se slijevale rijeke djece, studenata, gimnazijalaca. I prve ljubavi rađale su se upravo negdje ispod krošnji stoljetnih stabala. Jednom rječju fantazija.
~9~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
****** Od 1968. pa do 1977., moja obitelj dakle, živjela je u Ulici Revelante koja je od Colosseuma, udaljena tek nekih stotinjak metara. U tih osam godina, stekla sam puno dobrih susjeda, a najbolje su mi bile teta Ana koja me i upisala na vjeronauk, dakle usljed Titovog vremena i sve je proteklo u redu. U prvo me vrijeme vodila sa sobom na misu, a onda kad sam se počela snalaziti, išla sam sama. Kako je Samostan Svetog Antuna nedaleko Arene ali i mog stana, odlazila bih pješice kako u crkvu, tako i u dvoranu gdje smo se spremali za sakramente. Dođe mi sada da se od srca nasmijem kad se sjetim tih doživljaja i prvih susreta sa Ispovijedi, pisanjem testova...Ajme majko! Ma ludnica, kažem ja! Ako su dečki bili nezainteresirani i pod satom vjeronauka bacali papirnate avione, umjesto gledali dijafilm, dobili bi od padre Vicka, sada pokojnog šibom po prstima. Eto, od Tita i onog poretka nije bilo problema već od svećenika koji su stalno nešto zanovijetali. Moji odnosno naši roditelji radili su i redovno i prekovremeno jer to je bilo vrijeme gradnje i izgradnje, za razliku od ovdašnjeg rušenja i zatvaranja, tako da su o djeci uglavnom brinuli je li u školi sve ok. Druga susjeda koja je zapravo bila sustanarka na istom katu s mojim roditeljima, zvala se Katica, porijeklom iz Zagreba odnosno Hrvatskog zagorja. Eh, to je bila jedna prekrasna topla žena, puna razumijevanja za djecu. Često je meni i sestri znala napraviti jednu svoju slasticu sa jajima koju ja baš i nisam nešto obožavala, no za njenu radost nekako sam uzela. Teta Katica je bila vrlo inteligentna i načitana žena, no, znala je nekad i dosaditi jer je često čitala Bibliju pred nama djecom i nudila nam Kulu stražara. Ona je naime bila Jehovin svjedok što se kosilo sa mojim pogledima na crkvu. Puno puta za Božić kad smo kitili bor, došla bi ona i "tupila" kako to nije po Božjim zakonima...kako ovo...kako ono. Ma je, priznajem, znala me nekad naljutiti sa svojom spikom ali eto za sve druge stvari bila je divna. A u dvorištu te radničke kuće pažnju je plijenio prekrasan ružičnjak koji bi svakog svibnja pokazao svu svoju raskoš. Tu je bila i vinova loza od fragole koja je za ljetne žege imala odličnu funkciju hladovine. Bio je to zapravo pravi raj. Elis, Smilja, Lukica i moja malenkost dovukli smo neke panjeve koje je moj otac nasjekao na selu i obradio ih kao stolce, a tada je igra "Ime, Grad, Država, Rijeka, Biljka, mogla početi. Slutite sigurno, tko je uvijek htio pobjeđivati.
~10~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
******* Pula je grad ,osim poznat po mnogim povijesnim spomenicima, grad kad je tamo sedamdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća, cvjetala brodogradnja. Moj otac kao i devedeset posto stanovnika, radio je u Uljaniku, gigantu koji je tada imao oko deset tisuća svojih radnika i oko tri tisuće kooperanata. Često smo tako kao znatiželjna djeca, virili kroz rešetke, usmjeravajući svoje poglede na vrevu koja je bila unutar brodogradilišta. Tri navoza, na dijelu kojega su zvali "Otok", non stop su bila puna, a na njima se zapravo brod počeo graditi od kobilice, tankova, cjevovoda, unutrašnjosti. Radnici u plavim odijelima i bijelim šljemovima marljivo su varili pa i na vrlo visokim temperaturama što je za obične građane bilo nepodnošljivo, A tek oni u samom trupu? Težak je to posao ali raditi se moralo...i živjeti se trebalo kao i prehraniti obitelj. Uglavnom taj osinjak u kojemu je svaki radnik poput pčela savjesno i ozbiljno ispunjavao svoje zadatke, funkcioniirao je u toj mjeri da su bar jednom ili dva put godišnje bila porinuća. Što je to porinuće? Nakon što bi se brod u većoj mjeri, u globalu, izgradio na navozu, na dijelu zvanom "Otok", obično je to bilo u subotu, kad bi brod bio porinut u more i dizalicom tegljaćem "Divić", bio dotegljen do Opremne obale, u "Arsenal". Tu su radnici drugih struka uz one od početka, nastavljali s finijim radovima, antikorozivne zaštite, postavljanje namještaja i "šminkanja", i uglavnom je to trajalo do potpunog završetka nekoliko mjeseci te bi brod bio spreman za probnu vožnju. Obično je to bilo do Rijeke ili Trsta. Mene kao i masu mojih vršnjaka fascinirale su dizalice, one velike dvadesetpettonske, a na jednoj od takvih je radio i moj tata. "Molim te, molim te, tata, kad ću moći ići vidjeti porinuće", davila sam oca puno puta. Obećao mi je i želju ispunio. Te subote, u jutro oko deset sati, uveo me u Uljanik. Zapravo sve su kapije bile otvorene jer su porinuće mogli popratiti i obični građani uz određene mjere opreza.Iako u regulama, sve je djelovalo kao u nekom svečanom krkljancu, Novinari s mikrofonima, fotićima, šefovi, rukovoditelji i radnici na brodu i oko njega. Oplata po kojoj je brod trebao otkliziti bezopasno u more, podmazivala se nekom crnom masti. Motor samog broda, konkretno tankera, dakle broda za prijevoz nafte , najviše je bio pod prismotrom specijalista. Pramac je bio okićen lovorovim vijencima. Kuma broda, u onom slučaju, bila je to supruga nekog ruskog brodovlasnika, na kopnu je prerezala konopac sa bocom šampanjca koja bi se udarcem o brod razbila, zatulile su sirene i to je bio znak za "Sretno porinuće". Srce mi je lupalo jače od tog prekrasnog prizora, a i od ponosa što je i moj otac bio djelić tog velikog posla izgradnje broda.
~11~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
******** Poznato je da su se u gradu Colosseuma kroz davnu povijest odigravale borbe s lavovima i da su se Rimski gladijatori častili u znak pobjede nad svojim robovima, dok su njihove žene i članovi obitelji uživali u tom, cirkusu rekla bih. Legenda kaže kako su Arenu u prvobitnom stanju izgradili zapravo baš robovi, noseću teške blokove kamena i gradeći to velebno zdanje po uzoru na Rimski Colosseum. No, sreća je pa se u novije vrijeme u samom Amfiteatru i u njegovoj bližoj i daljnjoj okolici, održavaju mnoge pučke fešte, a jedna od tih je svakako i Karneval odnosno Karnevalska povorka, a koja je uvijek negdje u razdoblju kad zima pomalo jenjava. Kako za odrasle, tako se i djeca iz pulskih vrtića i škola imaju prilike predstaviti u svojim prekrasnim šarenim kostimima preuzimajući maske junaka iz crtića, bajki, cirkuskih vještina. Obično se onda u veljači prije spaljivanja samog Pusta, tradicionalni Maskenbal odvija na nekoliko lokacija: Karolini (bivši autobusni kolodvor lokalnih prijevoznika), Portarata a koja je odmah na trgiću kod Zlatnih vrata ili pak u samoj Areni. Vođa maškarane povorke , kako to uvijek biva preuzima ključeve Grada i predstava može početi. Obično kako radnim danom, tako i vikendom, maškarane povorke iz Pule, Ližnjana, Medulina, Peroja, zauzimaju svoja mjesta i plešu u raskošnim šarenim kostimima. Zadnjih nekoliko godina, pulskim odnosno istarskim maškarama, pridružuju se i prijatelji iz cijele Istre pa i šire. Posebno treba istaknuti tradicionalne zvončare koji potegnu čak iz Kvarnera ne bi li dočarali svoje nošnje, maske i zvukove zvona koje su nekad stavljani volovima oko vrata, a danas imaju ulogu da tjeraju zimu i zle sile. Predivno je tih nekoliko dana živjeti sa dahom narodnog običaja kad čovjek stavljajući maske želi barem na kratko postati ono nešto ili netko drugi i sve to uz prizvuk glazbe, plesa i folklora. Kako se odrasli vesele i zabavljaju, tako to čine i djeca i zaista ih je čarobno vidjeti u kostimima žutog sunca ili maslačka, vila, pilića, robota, duhova. Ma sve je tada živo i veselo. Svakako moram spomenuti, budući i sama živim na području pulskog Velog Vrha, da je u zadnjih petnaestak godina, pod vodstvom dvoje entuzijasta: Zdravka i Damira, formirana skupina Valmade-Veli Vrh koja svake godine ima drugu temu svojih kostima i nakon što se prikazuju u samom gradu, imaju običaj ukrcat se na veliki kamion ukrašen tendom te bila li i najveća hladnoća, povorka kreće ulicama Pule, Istre, da bi na sam zadnji dan Karnevala, nastupila i u Rijeci na poznatom Riječkom karnevalu. A sve to skupa ne bi moglo proći bez vina, jaja, kobasica i slatkiša koji im domaćini stavljaju u košare u mjestima gdje se pojave i predstave sebe i svoje maske. Zaista nešto prelijepo kako za nas, tako i znatiželjne turiste kojih se nađe u Puli i u zimske mjesece.
~12~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
********* Na istočnom ulazu u grad, nalazi se zelena oaza, pa mogu reći i Park prirode, Šijanska šuma. E, sad...koliko je njezina važnost za samu Pulu, bila godinama i ostala do dan danas, moglo bi se pričati. Meni, iskreno kao staroj Puležanki, Šijana je bila najzanimljivija kad sam kao tinejdžerica s roditeljima ili prijateljima, svakog Prvog maja, Praznika rada, odlazila tamo da se profeštam. Tog su dana autobusi Pulaprometa, besplatno vozili građane do same šume odnosno mjesta gdje su se od jutra pa do navečer održavali programi za djecu i odrasle, a muzika je kreštala na svakom kantunu. Obično su se u prijepodnevnim satima dijelile besplatne porcije graha, dok su uokolo bili postavljeni štandovi gdje su se dimili čevapi, kobasice, točilo se vino i pivo, Djeca su lickala šećernu vunu koja je bila prvoklasna delicija, no našlo se tu svega , kako slatkiša, tako i bižuterije, igrala se tombola. Na pozornici se pjevalo, istarske pjesme i plesao folklor, dok bi kasnije Stavros i poznate ondašnje jugoslavenske grupe napravile pravi dernek. I mi smo si znali rasprostrjeti dekicu na travu ispod kakvog stabla te uživati u hladovini, družiti se, popričati sa ljudima koje možda i nismo odavno vidjeli i susretali. Taj dan i to mjesto bilo je idealno za odmor i slavio se uistinu Praznik rada. Oni mlađi išli su u kolonama pješice do centralne tribine, no problem je bio što je petstotinjak i više metara puta bilo poput kozje staze, uzak, prašnjav, kamenit, a ako je pala proljetna kiša, tada su se stvarale i bare preko kojih smo morali preskakati, a i roditelji su dječicu prenosili na leđima. No, još je nešto privlačilo u svibnju, u Šijansku šumu, a to su prekrasne lila ciklame koje su mamile svojim mirisom i šparuge koje su iako na odlasku, ipak zaintrigirale berače. Tako da se kroz cijelu šumicu moglo vidjeti mlade i stare kako beru cvijeće i ostale plodove. Ma šta reći, bilo je prekrasno! Ali, kako se mijenjala politika, gradski oci, tako je i ovaj prvomajski događaj i doživljaj, polako ali sigurno, gubio na kvaliteti i kvantiteti. Umjesto Istrijana koji su predvodili okupljene, zadnjih godina, na glavnoj livadi, Romi su postavili veliki vrtuljak i svoje poznate štandove gdje se za razliku od prije ne mogu naći pametne stvari...i nitko im ništa ne može. Oni predvode glazbu i njima se podilazi, omam blagi osjećaj i strašno me to ljuti. A branje ciklama i šparuga, danas kad odlazimo u Šijansku šumu, možemo zaboraviti jer to je zaštićena vrsta...Sad su to samo melem za oči: "Gledaj i uživaj ali ne diraj!" Svakako se održava obilježavanje Praznika rada i dalje, no, na prvom mjestu su tamo sada trim staza, mjesta , penjalice, njihalice za dječicu što i nije tako loše, a što nam donosi budućnost, ostaje za vidjeti i doživjeti.
~13~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
********** Jedna od pulskih legendi , a možda i više od toga, zapravo čovjek imenom Đuro Pejčić Vaga, svojim bivstvovanjem predstavlja kroniku jednog vremena Pule. Od kad se , sad već pokojni Đuro, tamo negdje iz Rijeke, sedamdesetih doselio u grad Colosseuma i nastanio se u Domu umirovljenika Alfredo Štiglić, svakog jutra, ranom zorom, spuštao se u centar zajedno sa svojom vagom. Iako klimavog zdravlja, pa i sa štakom, pogotovo u zadnje vrijeme prije smrti, dolazio je pognut, ali u odijelu, uvijek djelujući fino i kulturno. Najviše vremena radio je na Korzu, ispred "Vesne", tadašnjeg mliječnog i naravno puljankine prodavaonice "Televizija". "Televizija" je inače jutrom bila prepuna Puljana koji su prije odlaska na posao, u kafiću koji je bio u sklopu marketa, popili svoju prvu kavu ili cappuccino i usput gledali kroz veliko staklo koje je imalo efekt TV ekrana jer su i prolaznici imali cjeloviti pogled u kafić. Eee, upravo, tu, u jatu, kao ispod neke nadstrješnice, legenda Pule, sjedio bi na svom stolcu, pušio svoju cigaru u obliku lule i čekao mušterije koji bi dolazile mjeriti svoju težinu, neki ozbiljnih namjera, a drugi pak tek toliko da malo zadirkuju Đuru. No, nije se on ljutio na nikoga, dapače bio je tako drag. I ja sam se imala priliku vagati više puta, baš iz znatiželje, još kao curica. Tada bi mi čovjek s naočalama, debelih stakala i sijede bradice rekao: "Stanite šinjorina gore, da vidimo šta vaga kazuje!" Znala sam da imam povećanu težinu za svoje godine pa sam se malo i pribojavala, no vaga našeg Đure Vage, bila je točna kao sat. "Koliko sam dužna", upitala bih, znajući da cijena nije dostojna prema drugim uslugama takve i slične vrste. "Samo sitno, molit ću, ako imate", nastavio bi ovaj stariji gospodin finih manira. I uvijek bih mu pustila napojnicu nakon čega bi se nasmijao. Bilo mu drago, naravno. A njegova parola i zapravo način na koji je privlačio mušterije glasila je:"Tko na život svoj polaže, taj se često važe , "Poruka je bila napisana na komadu kartona i stajala je na velikoj vagi. Dok ga nisam sasvim skužila, pitala sam se zašto čovjek koji važe ljude, stalno oko vrata nosi fotoaparat. No, Đuro je bio i odličan fotograf i slikar. Uglavnom je fotografirao onoga tko ga je tražio, nešto u stilu današnjih selfija, ali radio je i prekrasne minijature pejzaža Pule i okolice.Izložio bi ih negdje u nekom ćoškiću pa onda kad bi navečer prije mraka odlazio u svoj "dom", pospremao bi i slikice i ponovno bio presretan kad bi mu netko dao kojih desetak kuna za njegov uradak. To bi za njega bilo pravo bogatstvo. A onda je uslijedila duga pauza, da Vagu nismo imali prilike vidjeti na njegovom radnom mjestu. Sumnjali smo da je pokleknuo pred lošim zdravljem i nažalost bili smo u pravu.
~14~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
*********** Prosinac nekad i u zadnjih nekoliko godina u Puli? I oni prije imali su sigurno svoju draž, Djed Mraz dočekivao se redovito na Gatu pulske luke, a onda bi on svojim darovima uveseljavao djecu i najmlađe. No, promjenom političkih uvjerenja stigla su neka nova, druga vremena.Djed Mraz postao je Djed Božićnjak, gradski oci donijeli su neke uredbe kako privući što više gostiju i dok ne traje turistička sezona. Tako u zadnjih desetak i više godina, mjesec dana prije same nove godine, Pula dobiva prekrasno ruho u obliku raznobojnih lampica, Prosinac u gradu je manifestacija u kojoj se gotovo svakodnevno odvija neki glazbeno scenski program. Korzo se pretvara u bajkovitu Čarobnu šumu sa desetak kućica i sadržajima za dječju razbibrigu, stabla postaju "živa bića" koja s djecom razgovaraju, tu je i kočija sa sobovima, patuljci i štandovi na kojima se svi mogu zasladiti istarskim delicijama. Rijeke ljudi slijevaju se tih dana, uživajući u kraju godine. Nadomak Korza stvoreno je umjetno klizalište za mame i tate i njihovu djecu. Čuje se vriska i dašak blagdana na svakom koraku. Grad Colosseuma zaista poprima fascinantan izgled. No, za Badnji dan se tamo ispred Zlatnih vrata, na Portarati ispod bijelog šatora odvija kulinarski spektakl, a za koji se pobrinu gradski oci i još nekoliko kuhara amatera poput pulske legende, Budimira Žižovića Žiže. U ogromnom loncu kuha se bakalar po tradiciji. Ima ga i nekoliko tisuća porcija. Čovjek, a naročito umirovljenici raspamete se i navale na bakalar i fritule koje nestanu u tren oka. Popije se čaša istarske malvazije ili crnog terana i čovjek barem u tim trenucima zaboravi na teret svakodnevnice. A onda na Silvestrovo, tržnica postaje velebno šaroliko polje, "osinjak" u kojem ljudi kupuju i prodaju, neki tek popričaju na Špici dok u ponoć tradicija nalaže za Doček na trgu. Uz ponoćni veliki vatromet i poznate bendove, Puležani i njihovi gosti odbrojavaju zadnje minute stare i nazdravljaju ulazak u Novu godinu. Lijepo! I to sve skupa ima neku posebnu čar kako za mlade tako i one starije.
~15~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
************ Šetnjom kroz najveću grad u Istri, uvjeriti ćemo se koliko je Pula lijepa, važna kako za njeno stanovništvo tako i turiste koji u velikom broju posjećuju njezine znamenitosti. Smještena je na krajnjem jugu istarskog poluotoka na sedam brežuljaka. U neposrednoj blizini nalazi se međunarodna zračna luka koja će posjetiteljima i stanovnicima omogućiti brzo i ugodno putovanje. Pula je grad koji je još od davnina imao veliku važnost. Najraniji zapisi govore o tome da je na ovom mjestu bilo naselje još 1000. godine prije Krista. Pula se spominje u priči iz grčke mitologije o Jasonu i Medeji, koji su oteli zlatno runo. 45. godine prije Krista grad je bio pod upravom Rimljana i već je u to vrijeme imao 30 tisuća stanovnika. Otprilike tada su izgrađeni vodovod, kanalizacija i brojne građevine koje i do današnjih dana svjedoče o veličanstvenosti tog grada. Tokom burne povijesti, grad je prolazio kroz vlasti različitih vladara, o čemu svjedoče brojne znamenitosti koje se mogu vidjeti gotovo na svakom koraku. Svakako najpoznatiji je čuveni Amfiteatar ili kako ga se popularno naziva Arena. Sagrađen je u 1. stoljeću i po veličini je šesti amfiteatar u svijetu. Premda su se u njemu u prošlosti odigravale krvave borbe gladijatora, danas on služi prvenstveno kao pozornica za razne kulturne događaje. U njemu nastupaju neke od najpoznatijih glazbenih zvijezda, izvode se mjuzikli, predstave, a osobiti doživljaj je pratiti filmove za vrijeme Festivala igranog filma. U prostorijama ispod same Arene nalazi se muzej i mogu se vidjeti razni zanimljivi izlošci iz antičkog doba. Na samom ulazu u glavnu gradsku ulicu nalazi se Slavoluk obitelji Sergi. Postavljen je u 1. stoljeću u spomen na tri brata obitelji Sergijevaca. Jedan od njih, Lucije Sergi Lepid bio je tribun u rimskoj legiji. Reljef na slavoluku prikazuje ratnu kočiju koju vuku konji. Slavoluk je poslužio kao inspiracija brojnim umjetnicima, a između ostalih i Michelangelu koji ga je ovjekovječio crtežom. Na kraju ulice nalaze se središnji gradski trg Forum i Augustov hram. Sagrađen je u 1. stoljeću i posvećen prvom rimskom caru Augustu. U njemu se mogu razgledati rimske antičke skulpture od kamena i bronce. Mnogo puta posjetila sam Arheološki muzej gdje sam uživala u bajkovitim eksponatima sakupljenim diljem Istre koji pripadaju razdobljima od prapovijesti do srednjeg vijeka Odmah pokraj Arheološkog muzeja nalaze se ostaci Malog rimskog kazališta. Sačuvani su ostaci temelja scenske zgrade i dijelovi polukružnog gledališta. Na Kaštelu iznad grada nalazi se Povijesni i pomorski muzej Istre. U 18 muzejskih zbirki može se razgledati preko 50 tisuća predmeta. Osobito su značajne zbirke starih razglednica, karata, oružja, odora i vojne opreme te pomorstva. S Kaštela se također pruža prekrasan pogled na grad i svakako ga treba posjetiti. U Puli se nalaze još brojne znamenitosti i muzeji i svakako vrijedi odvojiti trenutak vremena za pogledati sve ove znamenitosti i povijesne vrijednosti. Bijeg od jakog podnevnog sunca najbolje je potražiti u tunelima Zero Strasse - izložbenom prostoru smještenom u tunelima ispod grada. S obzirom da je temperatura vani preko 30 stupnjeva, a u tunelima oko 14, prilično je ugodno, pa čak i prohladno u laganoj ljetnoj odjeći. Kompleks tunela ~16~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
počela je graditi Austrija radi zaštite svoje ratne luke. Mreža podzemnih tunela dugačka je 40-ak kilometara. Tuneli su se u 2. svjetskom ratu koristili kao sklonište za stanovništo i u njih je moglo stati 60 tisuća ljudi. U glavnom tunelu, koji je otvoren za posjetitelje, mogu se vidjeti tzv. „suhi zahodi“. U njima su ljudi obavljali nuždu u metalne kante, koje bi praznili tijekom stanki između bombardiranja. Pulska tržnica otvorena je još 1903. godine i bila je vrlo popularna zbog korištenja tada novih materijala, željeza i stakla. Zavirimo li na štandove s voćem i povrćem u potrazi za osvježenjem možemo usput ugodno popričali s prodavačima. Kupimo li svježe voće i povrće sa istarskih OPGova, možemo ga odmah iopralti na otvorenoj slavini na tržnici i kao pravi turisti pojesti s užitkom. U sklopu Tržnice u si mesnice, pekare, ribarnica, kafići i prodavaonice novina te sitnog obrta.
~17~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
************* I eto odmah nekako poslije Nove godine, nastupa vrijeme zabave i karnevala, Mlado i staro željno je opuštanja, zabave i ludorija. Pula je vrlo aktivna kad se govori o takvim nekim eventima pa je tako početkom veljače i ove godine kao i prethodne tri, a u suradnji sa Turističkom zajednicom, organizirana četvrta Balinjerada odnosno utrka sa karićima, Te nedjelje na dijelu Pule, nazvan Veli Vrh, a gdje i ja žvim, od jedanaest sati u jutro pa sve do tri popodne, zatvorena je za sav promet cesta koji vodi za Galižanu. Znali su to vozači i bili obavješteni putem radia i TV.Glavni meštar za ovo događanje je Damir i pod njegovom palicom vršile su se nekoliko tjedana prije prijave sudionika za Balinjeradu. A za tu utrku nema nekih posebnihh pravila jer mogu sudjelovati i djeca i odrasli, posebno u kategorijama, ali i zajedno, očevi i majke s djecom. Najbitnije je da su si sudionici napravili svoje "bolide", podmazali balinjere odnosno kotače preko kojih se onda spuštaju niz nizbrdicu kao pravi vozači formule. A atmosfera je uspaljena, šušur i sudac koji poziva sudionike putem megafona, a uz cestu znatiželjni navijači i promatrači. Događaj za pamćenje i vrijeme vračanja u mladost, pogotovo za našu generaciju koji smo odrastali na selu kad nije bilo nekih modernih igračaka. A draž ovogodišnje Balinjerade, davale su šarene i originalne maske. Bilo je tu gljiva, ribica, dimnjačara, duhova. Čula se cika i vriska, od uzbuđenja naravno i adrenalina u času kad su se karići sa svojim posadama počeli spuštati niz cestu. Vozio se i slalom i veleslalom, na asfaltu naravno jer ove godine snijegu ni traga. No, ono važno što treba za reći je kako su se sudionici nastavili družiti i dalje uz roštilj na obližnjem Mandraču uz pjesmu do noći.
~18~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
************** Lica: Čistač Prolaznica Mladić Penzioner Mrtvac Policajac Liječnica Vještak
Prizor prvi Nedavno uređeni pulski park. Rano jesensko jutro, vrijeme odlaska na posao. Vide se pročelja zgrada, Spomenik palim borcima iz vremena NOB-a, i još desetak tek postavljenih statua gradskih heroja . Okolo pošljunčane staze i zeleno nisko raslinje, nekoliko kamenih klupica ali i teško metalno sidro kao zaštitni znak pulske luke. I Rivom prema samom parku , dolazi čistač ulica, obučen u prepoznatljivo žuto zeleno radno odijelo, gurajući ispred sebe kantu i pripadajući pribor i materijal za čišćenje. Mlađi je to čovjek, a iako baš i nije uobičajno, na očima ima naočale okruglih tamnih stakala. Ne može se raspoznati jesu li i one u sklopu zaštitnog odijela ilu su možda neka njegova fora, odnosno za zaštitu od sunca. Približava se sredini parka, baš kod glavnog spomenika, odlaže svoja kolica s kantom, vrteći glavom u znak negodovanja. ČISTAČ: „Lele, pa šta je ovaj rusvajs jutros u gradu? Ko da je atomska pala. Za opalo lišće i ništa čudno al vidi kolko flaša, najlona, čikova. Ma jok, bre, pogledaj igle! Droge ko u priči. (saginje se i lijevom rukom , uvučenom u krute radničke rukavice, podiže staklene pivske ali i vinske boce, pa onda i plastične iz kojih se širi neugodna para nalik alkoholnim tvarima. Odnosi do kolica, sortira i vraća se nazad. U ruci mu sada metalna šipka tkz „fatalist“, nastavlja po travi i šljunku kupiti papiriće). ČISTAČ: „Bemti vaku državu i nekulturnu raju!(mrmlja sebi u bradu, žaleći se na masu otpada i smeća koje je ostalo valjda od prethodne noći. Prečicom u susret dolazi mladić (blijed u licu, pospan, zijevajući, dok mu iz usta viri žvakača guma, obraća se čistaću) MLADIĆ: „Jutro majstore! Ča je novega? Ča se rabijivate? ČISTAĆ: (pokazajući rukama i dalje negoduje, podiže glas) „Ma jeli to normalno, čovječe Božji? Što se u ovom gradu dešava? Poludelo i staro i mlado, a bogme i ovi naši glavni u gradu. (skida sunčane naočale, kao da mu se zavrtjelo u glavi pa mu više i nisu potrebne, stavlja ih u džep i nastavlja) ČISTAČ: „Mladiću, koja je ovo pizdarija bila sinoć? Je li opet u Areni nešto ili se rulja ove balavurdije ponapijala i napravila kaos? (Približava se spomeniku na čijem mramornom postolju jasno se ocrtavaju odstajali , tragovi prolivenog crnog vina) „Pa, šta je ovo, mili brate, kao da je tornado preleteo gradom?“
~19~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
MLADIĆ: „Ma ni to barba moj, niš novega. Bija je koncert Massima u Areni sinoć, ma nima to veze. (okreće se i vrti u krug, više na jednoj nozi, sa smiješkom nastavlja:“Kad nidan ne pensa na nas mlade. Mi nimamo kamo poj, zabaviti se, opustiti. (nekako spušta ton i kao sa žaljenjem tuži se čistaču)“ Moj čovik, vero forši certi nimaju kulture pak škovace hitaju pod noge. To njin ne dan za pravo. Pak to ča piju...Moraju kad su razočarani u sve..Ni dela, ni šoldi, ni viditi svitlih hipi u kratkin vrimenu. ČISTAČ: (pogledom šara preko parka i kontrolira je li sve počistio, očito da i nije razumio sve što mu je mladić govorio jer je ovaj to činio na dijalektu. Počela je sipiti i lagana kišica. Mladić je ubrzanim korakom nastavio dalje, a čistač je navukao kabanicu i vozeći kolica s kantom produžio svojim putem, nastavljajući svoj monolog u znak protesta. Prizor drugi Čistač kantom i kolicima staje na semaforima čekajući zeleno. Koristi stanku i uzima iz bijele plastične vrećice, a koja je zajedno sa materijalom za čišćenje našla mjesto na kolicima, svoj komadić očito starog kruha i vrlo malo neke blijede salame, napravi dva odgriza i vrati sendvić natrag u torbu. Upali se zeleno. Prijeđe pješački, zaustavlja kantu na pločniku tik uz Gradsku čitaonicu , uzima svoju metlu i u potezu s lijeva na desno skuplja masu otpalog lišća sa drvoreda. ČISTAČ: „Eeee, živote moj? Što sam ti ja učinio da me tako prevariše?(započinje svoj tko zna koji po redu monolog ovog trinaestog listopada, drugog petka u mjesecu) „Hajde živote, budi pošten i kaži: Ima li pravdeee na ovom svetu? Ima li ljudi pravih? Gde je nestala nekadašnja mladost? Ma sve se bre isparilo, nestalo, kao vlak u magli...(popravlja kapuljaču od kabanice jer kiša sve više ometa kako prolaznike tako i njega da odradi svoj posao) „Eto, i ovde milion čikova, papirića...A vid, vid i pacov crko! Tko će ga znati jel od gladi i on, kad ni mi više nemamo što jesti, a kamo li i ovaj štetočinjački smrdljivi svet!“ Jebem ti kulturu, vaspitanje. Ima li opće nekoga u tom bednom svetu ko može da napravi reda, da imamo leba, krov nad glavom. Ma jok! (odlazi po lopatu da ukloni uginulog štakora i rukavom kabanice briše znoj sa čela. Biti će da je to znoj neke druge vrste a ne od vrućine)nastavlja gurati svoj alat u pravcu raskršća i obližnje pekare iz koje izlazi penzioner) PENZIONER: (ima preko sedamdesetak godina, omršavi, suhonjav, blijedog izmučenog lica, izlazi iz pekare s polovinom kruha) „Dobro jutro, šefe, otpozdravlja čistaća, (skidajući svoj sivi šešir). „Ide li posao? Eh, samo nam je i ova kišurina trebala. Noćas oka sklopio nisam, od svjetla i jake glazbe u Areni, pa onda ova neotesana balavurdija, stvara cirkus. Pijanči, vrišti, histeriše se,samo da nije nedaj Bože gorega! (stišće u šaci vrećicu s kruhom kao da ne želi da mu nekud pobjegne). ČISTAĆ: (nekako tugaljivo, pogledavajući desnu visoku cipelu od umjetne kože ili skaja prije, osjeti propuštanje i vlažnost čarape. Spopade ga neka čudna jeza.) ČISTAČ: „Moj, burazeru, nemam pojma šta bih reko. Kome se imademo žaliti? Eto, imali smo biranje pre par meseci i izabrali. Samo, jebeš, politiku, moj burazeru, kurva je ona, kurva. Šuti i šljakaj, to je parola, inače bi mogo nogom u guzicu! E, burazeru, tako ti je to kod nas.Eto, Evropa smo sad, jebena Evropa! (odmahuje rukom kao da plaši komarca , ostavljajući penzionera koji je ušao na autobusnoj stanici u bus na liniji za Vidikovac) Prizor treći Čistać je obavio većinu svog prijepodnevnog posla, još samo da očisti Korzo. A tu je svakog jutra gužva koju čine školarci prije odlaska na nastavu, zatim radnici koji na obližnjim kioscima kupuju novine, žvake i cigarete. A onda je tu i autobusno stajalište., Kino Valli, pa kafići gdje se opet pije ~20~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
kava, a i vjerojatno nešto jače.Otpalo lišće već je u toku noći učinilo nakupine, a sad je i kiša sve to učinila blatnjavim. ČISTAČ: (bacivši pogled od vrha prema dnu Korza, zapitao se ) „Da mi je samo znati otkud početi? Svima se nešto žuri, nestrpljivi su svi , i mladi i stari. Koje li predstave? Ko na pazaru, nastavio je mrmljati.( U jednom trenutku, kad je došao do natkrivene staklene čekaonice odnosno stajališta, ostao je ne iznenađen već zaprepašten) ČISTAČ: „Ljudi, zar ne vidite, ovde je mrtvo telo! „(pokušava promrdati mladića nekih tridesetak godina za ramena)Nemalo je ostao zaprepašten:“Hallo, ljudi, pa koliko vas ima, a ne vidite mrtvog čoveka! Ma, mrtav je, mrtav, eno, sivo lice, izbodena ruka...Eto i igle na klupi! Sačuvaj me Bože! (obraća se jednoj prolaznici koja je mobitelom vjerojatno surfala Internetom i nije puno obraćala pažnju na cijelu situaciju) ČISTAČ: (usplahireno i neznajući pravo šta da učini, obrati se prolaznici) „Hajde, ženo pritisni taj vražji mobitel, pozovi miliciju, hitnu, hajde, požuri se! Narkoman, očito. Čovek hladan, a nitko da primeti!“ PROLAZNICA: (blijedo i ne previše s interesovanjem za ovu nemilu situaciju pozove Prvu pomoć i Policiju) PROLAZNICA: San hi zvala, vreda te dojti, baren su tako rekli. Pak smo tote jako blizu, sriča i Bog! (u trenu se na mjestu nesretnog događaja skupila gomila, više iz ruganja i znatiželje, što je čistača jako uzrujalo i iziritiralo) ČISTAČ: Pa kako da čovek, ne izgubi razum! Gde mi to živimo, prolazi raja pored mrtvog tela i ne reaguje. Pa to je preko svih granica!“ (zvuk sirena i plavo svjetlo, dalo je znak da su kola Hitne i Policijski auto stigli, napokon) POLICAJAC: (niži rastom, kratkih brkova, crnomanjast, izlazi iz auta i rastjeruje znatiželjnike, obraćajući se čistaću: POLICAJAC: Prije koliko vremena otprilike ste pronašli ovo beživotno tijelo?“ ČISTAČ: (pogledavši na svoj sat kojega je izvadio iz džepa) “Eto prije deset minuta, nije više! POLICAJAC: (vadi mali notez i kemijsku , uzimajući podatke od čistača) „Vaše ime i prezime molim.....“ (za to vrijeme liječnica je svojim aparatima na licu mjesta konstatirala smrt, obraćajući se čistaću kao prvom očevicu) LIJEČNICA: „Je li davao neke znakove života kad ste ga ugledali?“ ČISTAČ: „Ma kakvi, doktorko, bio je zelen, šta reći, mrtvac, telo tvrdo, ukočeno!“ (u trenutku je vještak, također zamolio čistaća da odloži svoju kantu na kolicima ispod jednog stabla i pozvao ga u svoj službeni auto) INSPEKTOR: “Gospodine Vaso, morate sa nama kao očevidac!“ (naredio je onako specifičnim tonom, a Vaso je uza svu nevolju i tugu jer je tog trinaestog listopada ipak doživio šok, uspio potpuno tiho, gotovo šutke izustiti.) ~21~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
ČISTAĆ: „Ajd hvala Bogu da i mene netko prepozna po imenu...samo ne mislim da sam i neki gospodin!“ KRAJ Ljudi su se razišli, svatko za svojim poslom, na klupi autobusnog stajališta ostao je samo trag jednog strašnog događaja.
~22~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
************** Mletačka utvrda u Puli (Kaštel) Mletačka utvrda u Puli, niska barokna utvrda nastala na ruševinama srednjovj. kaštela podignutoga na ostatcima rim. utvrde (kastruma). Građena je u doba temeljitih preobrazbi fortifikacijske arhitekture, koje su se uvodile zbog uporabe sve razornijega topništva; tada je Pula, u jeku Tridesetogodišnjega rata (1618–48), zakratko postala važnom mlet. strateškom obrambenom točkom za plovidbu Jadranom. Projektirao ju je i vodio nadzor u poč. njezine gradnje (1630–33) franc. vojni inženjer A. De Ville. Prvotno je zamišljena, i gotovo u cjelini izvedena kao pravokutna utvrda u toskanskome slogu s kraćim bokovima (kurtinama), s četirima jakim pravilnim bastionima na vrhovima kvadrata za smještaj 24 topa, s obrambenim rovom i četirima mezzalunama na kontraeskarpi, s prostranim dvorištem u kojem su nastambe za posadu, oružarnica, providurov stan i bunar. Potom se projekt u drugoj pol. XVII. i u XVIII.st. mijenja i dopunjuje; tako se npr. prvotno zamišljen gl. ulaz s podiznim mostom, dobrim dijelom izveden na juž. kortini, premješta 1703. na zapadni bok, bliže strmu usponu. U prvim dvjema godinama gradnje kao građevni se materijal koriste veći kameni blokovi porušenoga rim. kazališta Zaro, i to po zapovijedi kapetana kulfa, ali i kamen iz obližnjih kamenoloma. Tadanji je sustav obrane već u XVII.st. osim same utvrde uključivao i prvi obrambeni prsten s obrambenim nasipom – glasijom (duž današnje Ulice Castropola), preuređene rim. i srednjovj. gradske zidine, tenalju (kliješta) na rtu ispred obrambenih zidina prema moru (na lokaciji Porte Stovagnage), manju utvrdu na otoku Sv. Andrija, sličnu onoj na vrhu brežuljka (vjerojatno izvedena samo djelomično), stari obrambeni toranj, promatračnicu i svjetionik na lokaciji Orlando (Torre della Guardia/Torre ili Stronzo d’Orlando) na dominantnoj točki motrenja Pulskoga zaljeva i otvorena mora. Utvrda je u sklopu i u razvoju takva sustava postala nekom vrstom redute. Za austr. vladavine (nazvana Hafen Kastell) dopunjuje se i mijenja u drugoj pol. XIX.st. (novo naoružanje i kaznionice, stražarnica i dr.), ali sve više gubi obrambeni značaj, posebice nakon umetanja dviju vodosprema u njezinu strukturu (1861. i 1876). Nakon I.svj. rata gubi obrambeni značaj. U njoj je danas smješten Povijesni muzej Istre. Ta je barokna utvrda na vrhu pulskoga brežuljka dala pečat gradskom tkivu kao najvažnija prostorna dominanta od XVII. do sred. XIX.st. Veliko je njezino simboličko značenje, jer je to zadnja znamenita obrambena kamena građevina, gotovo u cjelini očuvana, na lokaciji koja je imala uvijek dominantnu obrambenu ulogu, još od kada su Histri nastanili vrh pulskoga brežuljka i oko njega podigli prvo obrambeno suhoziđe.
~23~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
**************** Uliks je poznati pulski kafić na Portarati ispred kojega je i spomenik slavnog irskog pisca koji je imao čast živjeti i raditi jedan dio svog života, upravo u Puli. Irski književnik slavni romanopisac James Joyce, u vrijeme svog boravka u Puli 1904./05. započeo je svoju radnu karijeru kao predavač engleskog jezika. Njegovo je radno mjesto bilo u atraktivnoj dvokatnici s visokim prizemljem i potkrovljem sagrađenoj 1900., na jugozapadnim obroncima Kaštela. U njegovoj neposrednoj blizini sjajni je Slavoluk Sergijevaca, a uz njen lijevi bok blistava je "Palača Skrazin" u vlasništvu Giacoma Skrazina, pulskog Dalmatinca, nekada liferanta mornarice, a zajedno su krasile venecijansku Starogradsku jezgru. Joyce, s nadimkom Jim, rodio se 2. veljače 1882. u irskom Dublinu i nakon završenog visokog školovanja, sa svojom djevojkom i doživotnom suputnicom Norom Bernacle uputio se iz Londona u Pariz, a zatim u Zurich i Trst tražeći posao u školi stranih jezika. U najvećoj trgovačkoj luci AustroUgarske Monarhije, upoznao je Almidana Artifonija, glavnog čovjeka afirmirane Berlitzove škole stranih jezika, koji mu je ponudio posao u pulskoj ispostavi ove škole koja se nalazila u zgradi naTrgu Port'Auera. Time je započela "pulska epizoda" u životu budućeg slavnog pisca i jednog od utemeljitelja modernog romana. To je bila i idealna prilika da grad bude proslavljen u njegovim kasnijim djelima, posebno u njegovom najpoznatijem romanu "Uliks", tj. "Ulysses", iz 1922. godine. Po tom slavnom romanu ime je dobio bar u vlasništvu obitelji Bimbašić, tik do zgrade u kojoj je glasoviti Irac radio nedaleko od Slavoluka Sergijevaca. U dijelu Caffè bara, punom predmeta i slika s okusom mora, uređena je mala vitrina s romanom "Uliks", u kutu rezervirana su dva mjesta za njegove ljubitelje, a na maloj terasi kip Jamesa Joycea. Predavanja engleskog jezika mladog Irca u pulskoj ispostavi "Berlitza" započela su koncem studenoga 1904., a u lokalnom listu "Il Giornaletto di Pola" najavljivan je kao doktor filozofije iz Londona., tj. "Dottore in filosofia of London". Zainteresirani Puljani, među kojima je bilo najviše austrougarskih mornaričkih časnika, koji su mnogo učili i čitali, mogli su učiti engleski, francuski, njemački, talijanski i hrvatski, a za žene je bila orga¬nizirana posebna nastava. Joyce je prvo stanovao u Ulici M. Laginje, bivša via Giulia 2, kao podstanar u namještenoj sobi. Ova je jedna od ljepših jednokatnih zgrada, čiji je ulaz iz glavne pulske ulice, odmah do kultne kavane "Café Commercio" a zatim je zbog toga što stan nije imao grijanja prešao u Medulinsku ulicu bivša via Medolino broj 7. Sobu mu je izdavao Alessandro Francini, nadimkom Bruni, njegov kolega s posla, prijatelj i zamjenik direktora škole. James je običavao pisati ležeći na kauču, a rado je svirao gitaru i pjevao krasnim baritonom u svom stanu ili prilikom posjeta kavanama "Miramar na Rivi" ili još češće u "Caffe Commercio", koja se nalazila na putu prema kući. S obzirom da Nora, koja je bila veoma lijepa, krupnih plavih očiju i crvene bakrene kose, nije radila i na nedostatnu plaću koju je primao u školi u iznosu od 6,6 funti na mjesec, standard im nije bio visok. Nora je morala često posuđivati novac, čak i za petrolej, jer su sobu osvjetljavali petrolejkom, iako je električna struja već bila u nekim kućama i hotelima. James Joyce bio je jedan od rijetkih koji o Puli nije imao dobro mišljenje. Živio je u njoj u doba njenog velikog procvata u lijepi mornarski i primorski grad. Na nju je gledao kao na grad "Bogu za ~24~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
leđima" i "Pomorski Sibir", za istarski poluotok tvrdio je "da je dosadan kraj usječen u Jadransko more", a ni o Austro-Ugarskoj i caru Franji Josipu I. nije imao lijepih riječi. Takav dojam je najvjerovatnije stekao jer je Pula tada bila glavna ratna luka Carevine, puna brodova, mornara i vojnika, koji su se sretali na svakom koraku. Pogotovo u slobodno vrijeme i nedjeljnih i prazničnih izlazaka s broda, kada su krčme i kavane bile pune, a pjesama i pijanih nije nedostajalo. U nešto više od četiri mjeseca koliko je živio i radio u Puli, Joyce je od svojih kolega naučio talijanski i njemački, a iskušao se i u prevođenju nekih djela s ovih jezika za talijanske izdavače. Početkom ožujka 1905. godine James Joyce i njegova suputnica Nora napustili su Pulu i krenuli u obližnji Trst, gdje se rodila njihova kćer Lucia, a grad je postao njihovo novo prebivalište.
~25~
Denis Kožljan
Priče ispod Colosseuma
***************** „Ustavljeno je u Božjoj mudrosti da se čovjek od najdražeg mora rastati.“ Ove riječi ispisane su na spomen ploči preminule 21-godišnje Mitzi Gjurin. Njezino tijelo s još oko 150 000 tisuća drugih, mirno počiva u najtišem pulskom parku, Mornaričkom groblju. Snivajući u miru, s pogledom na more, ovo groblje predstavlja kratak, ali bogat put kroz prošlost grada Pule te je jedno od najvećih vojnih groblja u Europi. Nalazi se pred pulskim naseljem Stoja, nedaleko od poznatog šetališta i športsko-rekreacijskog mjesta Valkane. Ministarstvo austro-ugarske mornarice otvorilo ga je 1862. godine, a u početku je trebalo služiti samo za ukop austro-ugarskih vojnika i službenika te su za njegov prostor austro-ugarske vlasti predvidjele 4.000 kvadratih metara zemljišta. No, povećanjem cirkulacije ljudi iz različitih krajeva Europe, ovo je groblje, koje se danas proteže površinom od čak 22.039 kvadratnih metara, postalo vječni počinak brojnih vojnika iz postrojba dvaju svjetskih ratova i Puljana pokopanih po završetku Drugog svjetskog rata. Tijekom I. svjetskog rata na groblju se pokapao vrlo veliki broj žrtava rata, u prvom redu oficira i vojnika Austro-Ugarske Monarhije. Uz njih, na ovom su mjestu sahranjeni i poznati admirali. Pored ulaza crkvice nalazi se spomen-ploča Janka Vukovića Podkapelskog, hrvatskog mornaričkog časnika koji je svoj život izgubio, kao i stotinu mornara, kada je 1. studenog 1918. godine njihov brod Viribus Unitis nabasao na talijansku minu.
Za vrijeme II. svjetskog rata ponovno se počelo s ukapanjem na ovome groblju. Tako je na njemu pokopano oko 300 talijanskih i njemačkih vojnika te vrlo veliki broj civila različitih narodnosti koji su poginuli u anglo-američkim bombardiranjima. Jedan od najposjećenijih grobova u Puli pripada kontraadmiralu Paulu Elderu von Pottu, koji je na području Pule djelovao kao civil u vojnoj službi, kasnije odlikovan kao vitez Željeznog križa. Mornaričko groblje je mala zbirka multikulturalnosti, s obzirom na to da se u njemu mogu naći spomen-ploče na različtim jezicima i pismima. Tako je na kamenu u kojem se nalazi stečak admirala Turčina ispisana arapska kaligrafija, a nad kamenom pločom pulske talijanke Marije Latterine Negovetich stoji natpis„Il tuo viso, tutto gioia, tutto riso“. (Tvoje lice, sve u radosti, sve u osmijehu). 150 000 pokojnika, što vojnika, admirala, profesora, radnica i znatan broj male djece u Mornaričkom su groblju putnici zajedničkog broda, koji poput pulskog Titanica plovi svojim vječnim obalama. (D. Načinović, 2014.) I dok se na svakom groblju svakodnevno može vidjeti posjeta koja je došla obići svoje najmilije, Mornaričko groblje u tišini sniva samo, uz pokoji korak nekog povjesničara ili zalutalog prolaznika. Jedino šum valova i cvrkut ptica svakodnevno obilaze usnule duše na groblju jer su potomci pokojnika koji ovdje leže stoljećima, danas miljama daleko. ~26~
Denis Kožljan Priče ispod Colosseuma DENIS KOŽLJAN, rođena 1961. u Puli, gdje momentalno živi i stvara. U mirovini, odgajateljica predškolske djece, supruga i majka dvoje odrasle djece. Pisanjem se intenzivnije bavi od 2010., a osim standarda piše i na dijalektu U njenom opusu prevladava poezija, no, piše isto tako i prozu (crtice, kratke priče, drame, monodrame, kolumne, recenzije, eseje, intervjue i autobiografiju), dok trenutno je u izradi i roman prvijenac. Denis je izdala petnaestak samostalnih autorskih djela, a prisutna je u mnogim zajedničkim zbornicima i zbirkama poezije. Autorica je i nagrađivana više puta, a najdraža joj je 2. nagrada za monodramu u Križevcima. Kožljan je prisustvovala na mnogim susretima pjesničke riječi, a i sama je režirala mnoge glazbeno poetske večeri i humanitarne koncerte. Denis nema poseban razlog zašto piše jer kako i sama kaže pisanje je ispunjava, pisanjem se izražava tamo i na način gdje inače ne bi možda mogla ili smjela. Od pisanja nema neka velika očekivanja ali sretna je kad se njezin rad nađe u žiži interesa kod čitalačke publike i to joj je najveća nagrada za trud. Osim pisanja, ona se bavi umjetničkom fotografijom i slika.
~27~