Lice i Naličje - Denis Kožljan by Zoran Hercigonja

Denis Kožljan

Lice i Naličje

Denis Kožljan

Lice i Naličje

DENIS KOŽLJAN Lice i Naličje

Denis Kožljan

Lice i Naličje

Naziv knjige: Lice i Naličje

Autor: Denis Kožljan

Naslovnica: Denis Kožljan

Digitalno izdanje

Copyright © 2021.Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

Godina izdanja: 2021.

Denis Kožljan

Lice i Naličje

NAKON KRAĆE PAUZE, POLAKO POČINJEM S PISANJEM MOG DRUGOG ROMANA NASLOVA "Lice i naličje". Biti će to djelo u kojem kroz likove jedne obitelji želim prikazati drastične promjene kako u društvu, tako i u samim likovima, njihovim psihama, promjene u ponašanjima, a koje je možda i nametnuto, možda je i priroda tako htjela ili nešto sasvim treće. Radnja se odvija u periodu od šezdeset godina do trenutka sadašnjosti, a što će donijeti budućnost???? to baš nitko ne može znati pa ni Nostradamus. Kako svaka medalja zapravo ima lice i naličje, tako možemo reći i za svijet i okolnosti u kojima se glavni likovi kreću i žive, kako ima mnogo pozitivnih situacija, primjera, optimističnih početaka ali i vrlo skeptičnih predumišljaja. Kako će se to odraziti na razvoj situacije, na zaplete i konačan kraj, ostaje da se vidi. Pisati ću polako bez tenzija jer želim da i ovo moje djelo bude upravo onako dobro kao i sva moja dosadašnja. autorica Denis Kožljan

Denis Kožljan Medalja ima dve strane

Lice i Naličje

Svi mi kontinuirano prolazimo kroz uspone i padove, kroz uspehe i neuspehe na ovom ili onom polju, kroz svetlo i tamu, kao i sve druge dualitetne izričaje, a da bismo se uzdigli iznad dualiteta i ostvarili trajno i bezuslovno blagostanje, potrebno je uvideti da su ti dualitet samo prividni, samo lice i naličje 1 celine. Baš kao što medalja ima dve strane, tako i sve drugo ima dve strane, no ono što je bitno i što ima vrednost nije jedna ili druga strana, već sama “medalja”, s obema svojim stranama – negirati jednu znači negirati i drugu stranu, odnosnu celu “medalju”. Кad nadvladaš svoju površnost i spoznaš celu “medalju”, a ne samo njene površne dve strane, onda ti obe te strane više neće biti važne nego “medalja” kao celina – prigrlit ćeš obe strane, umesto izbegavati onu nepoželjnu ili ste zbog nje žalosni. U skladu sa time, gledaj na sve svoje i bilo čije neuspehe, gubitke, slabosti i sve drugo što smatraš negativnim – uoči drugu stranu toga ili, još bolje, prepoznaj njihovu suštinu ili celinu. Tako je sa svime u životu, sve je samo prividno i kratkotrajno ovo ili ono, a u stvarnosti sve je dio jednog jedinstva. Prema tome, s obzirom na to da je dualnost iluzorna, treba spoznati da u apsolutnim uslovima nema ni kraja ni početka, ni pravde ni nepravde, ni ispravnog ni krivog, ni dobrog ni lošeg, ni dobitka ni gubitka kao ni ničeg što naš ograničeni um spoznaje kao jedno ili drugo. Sve je po svojoj prirodi i jedno i drugo, zavisno od konteksta. Zapravo, ništa nije ni pozitivno ni negativno. Budući da je polaritet samo izraz jednote i jedinstva, ovaj zakon služi samo u svrhu omogućavanja svemu u svemiru da proizlazi iz jednote i razvija se prema njoj. Čim je ta svrha ispunjena, polaritet ne treba više imati uticaja na osobu koja je “progledala” ili “se probudila”. Dakle, da bi se bilo van ovog zakona, van doživljavanja negativnosti uz pozitivnosti u svom životu, potrebno je ispuniti tu svrhu. Ukratko, trebaš biti svestan / svesna jednote na kojoj se temelje svi Dualitet te se razvijati u smeru te jednote ili jedinstva. No, što to tačno znači u praksi? Кako dani prolaze, doživećeš i pozitivne i negativne trenutke. Sada kada si svestan / svesna ovog zakona, trebaš prepoznati oba pola u svakoj situaciji i osobi koje susrećeš. Dakle, kada se nešto čini negativnim, trebaš se 5

Denis Kožljan Lice i Naličje odmah podsetiti da je to samo jedan aspekt toga i da mora biti i nešto pozitivno u tome, pa onda nastoj shvatiti što je to. To bi mogla biti neka pouka ili neki uzrok za nešto pozitivno u budućnosti, ili bi to mogao biti podsticaj da učiniš nešto drugačije ili da jednostavno prestaneš nešto ili pak usporiš. Čak i ako ne možeš shvatiti koja se to pozitivnost skriva iza određene negativnosti, ne očajavaj, nego imaj veru da ništa nije kao što se čini tvom prirodno ograničenom umu i da će zaista nešto pozitivno proizaći iz svega. Iz tog proističe unutrašnji mir, kao i bezuslovna radost te veći stepen svesti će te uzdignuti na novi nivo postojanja, koja će ti doneti određene značajne pogodnosti. Samo imaj vere i održavaj viši stepen svesti gajenjem vrlina mira, radosti i drugih. Goran Kuburović

Denis Kožljan PROLOG:

Lice i Naličje

"Prije dvije godine upoznao sam jednu staricu. Bila je bolesna i čvrsto je vjerovala da će umrijeti. Cijela desna strana bila joj je oduzeta. Imala je samo polovicu sebe na ovom svijetu kad joj je druga već postala nepoznata. Donedavno sitna, živahna i brbljiva starica, sad je bila svedena na tišinu i nepokretnost. Sama po cijele duge dane, nepismena, neosjetljiva, čitav je život posvetila Bogu. Vjerovala je u njega. A dokaz je taj što je imala krunicu, olovnu figuricu Krista i gipsanog svetog Josipa koji nosi Dijete. Sumnjala je u neizlječivost svoje bolesti, ali je to ponavljala da bi se drugi zanimali za nju, predajući se, uostalom, Bogu kojeg nije znala voljeti. Toga dana netko se zanimao za nju. Bio je to jedan mladić. (Vjerovao je da u tome ima neke istine, a osim toga znao je da će ta žena umrijeti, ne zamarajući se tim proturječjem.) Pokazao je pravo zanimanje za jad te starice. A to je ona zaista osjetila. I to je zanimanje bilo neočekivana sreća za bolesnicu. Govorila mu je žustro o svojim bolima: bila je na izmaku, a ionako tre- 26 ba prepustiti mjesto mladima. Dosađuje li se? To je bilo očito. Nitko s njom nije razgovarao. Bila je u svom kutku, kao kakav pas. Bolje da se to okonča. Jer više je voljela umrijeti nego biti nekome na teret. Glas joj je poprimio svadljiv ton. Bio je to glas s tržnice, kao kod cjenkanja. No taj je mladić shvaćao bit. Mislio je da je bolje biti drugima na teret nego umrijeti. Ali to je upućivalo samo na jednu stvar: da nikada, zacijelo, nikome nije bio na teret. I upravo je tako govorio toj starici – jer je bio vidio njezinu krunicu: “Ostaje vam dragi Bog”. Bilo je to točno. Ali čak su je i u tom pogledu gnjavili. Ako bi ostala dugo u molitvi, ako bi joj se pogled izgubio na nekom detalju zidnog saga, kći bi joj rekla: “Evo ova se opet moli!” “Kakve to veze ima s tobom?” rekla bi bolesnica. “Nema nikakve veze sa mnom, ali mi na koncu ide na živce.” I starica bi zašutjela prateći kćer dugim pogledom punim prigovora. Mladić je sve to slušao osjećajući neku golemu, nepoznatu bol koja mu je pritiskala grudi. A starica je i opet rekla: “Vidjet će ona već kada ostari. I njoj će to trebati!” Osjećalo se da se ta starica oslobodila svega, samo ne Boga, posve predana toj posljednjoj muci, čestita po potrebi, odveć lako uvjerena da je ono što joj ostaje jedino dostojno ljubavi, utonula naposljetku, nepovratno, u bijedu čovjeka u Bogu. No neka se nada u život ponovno 7

Denis Kožljan Lice i Naličje probudi jer Bog nije snaga protivna interesima čovjeka. 27 Sjeli su za stol. Mladić je bio pozvan na večeru. Starica nije jela jer hrana teško pada navečer. Ostala je u svom kutku, iza leđa onome koji ju je bio saslušao. A osjećajući da ga promatra, on je slabo jeo. Pa ipak, večera je trajala. Da bi produžili to druženje, odlučili su otići u kino. Baš se prikazivao neki zabavni film. Mladić je nerazborito prihvatio, ne misleći na biće koje je i dalje nastavilo postojati njemu iza leđa. Gosti su ustali da bi oprali ruke prije izlaska. Nije, očito, bilo ni govora o tome da i starica pođe. Čak i kad ne bi bila nemoćna, zbog svoje neukosti ne bi shvatila film. Govorila je da ne voli filmove. U biti nije ništa shvaćala. Bila je u svom kutku, uostalom, besciljno obuzeta zrnima krunice. Imala je u nju neograničeno povjerenje. Ona tri predmeta koja je čuvala predstavljala su joj materijalnu točku u kojoj počinje božansko. Počevši od krunice, Krista ili svetog Josipa, iza njih otvarala se velika, duboka tama u koju je polagala svu nadu. Svi su bili spremni. Primicali su se starici da bi je poljubili i zaželjeli joj ugodnu večer. Ona je već shvatila i snažno je stezala krunicu. No činilo se da taj pokret može ukazivati koliko na očaj toliko i na gorljivost. Izljubili su je. Preostao je još samo taj mladić. Nježno je stegnuo staričinu ruku i već se okretao od nje. Ali ona je vidjela da odlazi onaj koji se bio zanimao za nju. Nije željela ostati sama. Već je osjećala užas samoće, produljenu nesanicu, varljiv razgovor u četiri oka s Bogom. Bojala se, oslanjala se još samo na čovjeka, i hvatajući se za jedino biće koje je pokazalo zanimanje za nju, nije 28 mu ispuštala ruku, stezala ju je, nespretno mu zahvaljujući da bi opravdala tu upornost. Mladić je bio zbunjen. Drugi su se već počeli okretati i pozivati ga da se požuri. Film je počinjao u devet sati i bolje je bilo doći malo ranije da ne čekaju na blagajni. Osjećao je da se suočava s najstrašnijom nevoljom koju je ikada upoznao: s nevoljom jedne slabe starice koju napuštaju da bi išli u kino. Želio je otići i sakriti se, nije želio znati, pokušavao je izvući ruku. Na trenutak osjetio je divljačku mržnju prema toj starici i poželio ju je svom snagom pljusnuti. Uspio se naposljetku povući i otići, dok je bolesnica, napola podignuta u naslonjaču, užasnuta gledala kako iščezava jedino sigurno uporište na koje se mogla osloniti. Ništa je sada nije štitilo. I posve predana mislima o smrti, nije točno znala što je plaši, ali osjećala je 8

Denis Kožljan Lice i Naličje da ne želi biti sama. Bog joj ničemu nije služio osim što ju je otimao ljudima i ostavljao samu. Nije željela napustiti ljude. Zbog toga je počela plakati. Ostali su već bili na ulici. Ustrajno grizodušje obuzimalo je mladića. Podigao je pogled prema osvijetljenom prozoru, velikome mrtvom oku u tihoj kući. Oko se sklopilo. Kći bolesne starice rekla je mladiću: “Uvijek gasi svjetlo kad je sama. Voli ostati u mraku.(početak ¨Camusove knjige "Lice i naličje" Za Camusa “nema ljubavi prema životu bez očaja zbog života”. Tek 1958. Camus je dopustio ponovno izdanje svog prvijenca i tom ga je prigodom popratio predgovorom u kojem, nakon što je upoznao bijedu i ružnoću u Parizu, otuđenje u gradu predanom zavisti i izrugivanju, svjedoči o novom uvidu u značaj svog podrijetla i rodnoga kraja, o siromaštvu, ali i o suncu, nebu i moru, o onim slikama i spoznajama koje ga čine onim što jest. A kako je to u našem, hrvatskom društvu, sada, kad smo već dobrano zakoračili u 21. stoljeće i kako je onda bilo-tada dok bijah jako mala, a sad se u zamagljenom formatu sjećam nekih likova i situacija, obitelji koja još uvijek postoji, doduše ne više u onom obliku. Ima li grizodušja zbog lica koje se dojmilo mnogo drugačije pod maskom "sve je super, krasno i bajno, nema straha od ničega. Čovjek nije taj koji si dozvoli promišljati o posljedicama nečeg što bi ga moglo koštati u nekim različitijim situacijama i onda se nađe u nedoumici, lomljavi psihe, nestaje ono što ga je krasilo do maločas. A onda "domino efekt" stupa na scenu...zbog jedne greške, zbog jednog propusta, trenutka jala ili mržnje, čitavo obiteljsko stablo pa i šire biva rascjepkano, nalik kavernama bolesnika čije je vrijeme hoda po Zemlji očito završilo.

Denis Kožljan

Lice i Naličje

SNALAŽENJE U NEKIM NOVIM OKOLNOSTIMA

Covid, Covid i opet Covid! Za ime Boga, što li se to dešava u svijetu? A nitko baš i ne prosvjeduje jer zašto i bi, ima li smisla, tko bi nas čuo? To stanje dovodi do ludila i to je valjda svima jasno ali dokle će to trajati, čije će cjepivo najprije biti priznato???? Eh, to je još mnogo dublji problem. Zar ne znate? Ljubomora i prevlast velesila, refleksirat će se na zdravlje stanovnika planete u toj mjeri da će veliki postotak živih bića nestati, jednostavno izumrijeti, a i prirodni resursi, staništa izgubiti smisao. I onda katastrofa! Dođe mi nekad da se duboko zapitam jesam li ja sama na tom svijetu koju bole sve te stvari, ta raznorazna čudesa koja svakim danom iskrsavaju i stavljaju čovjeka u pat poziciju. Trenutak sadašnjosti iscrtava se naličjem u kojem jal, licemjerje, podmuklost, reketarenje izaziva eksploziju na naslovima medijskih portala. Naravno da toga nekad nije bilo ili se možda nije osjetilo kao danas. Puštam se misli koja me dovodi do ludala, briga se samo pojačava iako prođoh , recimo tako više od pola decenije življenja. Ali, boli, žulja, tjera na plač, osjećam teško disanje noću. Rebrasta stvarnost nadvila se nad moju glavu, ščućurila se tu negdje u neposrednoj blizini mozga. Ljutim se na sebe samu i pogođena sam, a da ne pričamo o pravdi odnosno nepravdi koja ispire pamet nas brižnika dok masa drugih tupo stoji na mjestu, prepušta se trenutku ma kakav on bio. Možda će isti duže živjeti, neopterećeniji su, isto im se piše da li rade i zarađuju, da li nose proklete maske i slušaju naredbe Stožera ili tjeraju samo po svome.

Odlučih izmijeniti iskustva i razotkriti što se sve skriva ispod maski mojih susjeda, kolega, poznanika; velikih i malih, imućnih i onih što krpaju kraj s krajem, licemjera, onih koji bi ruku u vatru stavili da to nisu, a čim otvore crkvena vrata nakon nedjeljne mise, znatiželjno kopaju po tuđim životima...

Denis Kožljan Lice i Naličje Moj rodni grad ovih dana samo je jedan u nizu koji kuburi sa pošastima društva općenito u svijetu. No, da ništa nije kao nekad, to mi svakim danom postaje sve jasnije. Eto familije Dundola čija je privatna kuća nekih pedesetak metara do moje. Punih tri desetljeća poznajem njene članove: pokojnog Ivu, ženu mu Lorku i bisera nad biserima , sina Bepija. Ne mogu se potužiti na njih u toj mjeri da konstatiram kako su egoistični i bezobzirni jer i nisu toliko, no, kad se moja obitelj doselila u Naselje,očito je sve klapalo puno bolje. Odmah sam saznala kako je gospođa Lorka velika vjernica jer nije bilo nedjelje ili svetkovine, ispovijedi ili Križnog puta, Uskrsnog bdijenja i slično, a da ona nije bila prisutna u drugom redu Crkve Krista Spasitelja. Drugi red, drvene klupe, gledano s ulaza , desno. Tu bi klečala, držeći i ljubeći krunicu, umiljatog pogleda, pažljivo slušala svaku homiliju. Nedjeljom bi s njom odlazio na misno slavlje i sada već preko deset godina pokojni joj muž dok su sina Bepija uzalud natjeravali da ide u crkvu. Kažem uzalud jer njemu su u glavi bili neki drugi primati. S obzirom da je jedva završio osnovnu, otac ga je zaposlio za običnog radnika u brodogradilištu ali za vazda je taj dečko bio nezadovoljan, nervozan, pa i agresivan. Sin je jedinac i nakon očeve smrti drži se majčinih skuta što za mene izgleda pomalo degutantno jer preko mu je četrdeset, a on s majkom u dućan, s majkom u svatove kod prijatelja kojih doduše ima sve manje, a ono što me užasno živcira, to je pak dodatni posao koji si je čovjek uzeo: sakupljanje starog željeza, otpada i svega onoga što bi mogao prodati na otpadu i dobiti koju lipu. Da, lipu kažem jer čisto sumnjam da se to plaća u nekim velikim kunama, onda bi svi išli u tu branšu. I sada, bila nedjelja, petak ili svetak, Lorka i njezin sin, ispred garaže, po dolasku sa misnnog slavlja, pile, režu. Lupaju nekog vraga dok se zrakom osjeća smrad metala. "Šta se radi", upitam neki dan Bepija, dok sam stavljala sušiti rublje. "A ništa, treba raditi, raditi, susjeda, nema šoldi, a biti će i gore," procijedio je, sav znojan i nabrijan. "A dobro, Bepo, kad ti tako kažeš", odgovorih kratko iako me on više nije ni čuo jer je njegova brusilica već tanjila neki ogroman komad starog auta, samo jednog od desetak,

Denis Kožljan Lice i Naličje parkiranih ispred kuće, u vrtu i sve je to zapravo jedno ogromno smetlište. Uđoh u kuću i kažem suprugu: " Eh, moj dragi, vidi ti kako se stvari mijenjaju preko noći. Nekada se nedjeljom ni muha nije čula u dvorištu Dundolevih. Sve je mirisalo na tamjan, a vidi sada.Zar je moguće da si Lorka to dozvoljava, a takvom se vjernicom proklamira." "A daj, ženo, ne sekiraj se bez veze", ukori me muž. No, mene iskreno jako živciraju takve brutalne promjene ponašanja i ne držanje do svojih principa. Na koncu konca, bili smo si jako bliski susjedi, odlazili u posjete, na čakulu i kavu. Pokojni Ivo je također bio čudna individua. Znao je trčati za djecom koja bi mu ukrala koju smokvu ili marelicu i pri tom im opsovati sve po spisku. A teški materijalista, teški i preteški. Nije bio baš široke ruke kad je trebalo nešto dati ili posuditi, no, svake nove godine, točno u ponoć, evo ti njega kod nas na čaši vina i feti torte. Obožavao je slatko. Ja sam prelazila preko svega. Šta da sad izvoljevam sa starijim i bolesnim čovjekom koji je za pravo reći bio slika i prilika sina jedinca. Za vrućih ljetnih večeri, navukao bi na sebe stari kožuh i otišao spavati s vanjske strane kuće. "Ivo, je toplo", znala bih ga onako upitati. "A je, bogami je. Ali je i vrime!" "Morati ćete si staviti klimu", sugerirala bih, na što je samo odmahnuo rukom jer to je mnogo skupa investicija. Hm, a spavali na parama, a uvijek i zauvijek kukali kako je sve skupo od namještaja do hrane. Za razliku od mene i još nekih susjeda, obrađivali su veliki vrt u kojemu nema čega nije raslo, od voća, povrća, salate i cvijeća kojega bi Lorka znala prodati na tržnici ili dati u crkvu na oltar, no, ne bez plaće. Uhhh, to me sve jako živciralo i tjeralo da im sve kažem u brk, no, šutjela sam zbog ostalih.

I tako gotovo tri desetljeća od poznanstva moje familije i Dundolevih, priča se ponavlja, a kako sam i sama borac za pravdu, borim se s vjetrenjačama , sve mi to ponašanje ide 12

Denis Kožljan Lice i Naličje debelo na živce, no, nema pomoći. Tako sam zahvaljujući Lorki i ja pomalo u jednom periodu zavoljela oltar i sve što se tamo zbivalo. Upisala se u Crkveni zbor i tu je onda planulo odmah. Zašto? Pita se tako svatko tko me poznaje ali reći ću da je u prvo vrijeme išlo sve podosta glatko. Pjevala sam soprana i bila među najaktivnijima, redovito dolazila na probe i bez mog glasa, sigurno ne bi bili nastupati ni na Svetoj Ceciliji, ni na "Maši po starinski" kao ni na mnogim koncertima i hodočašćima. Ali kad mi je pukao

film, onda sačuvaj me Bože. Nisam mogla trpjeti više onu

neodgovornost nekoliko članova i članica koji se na ni jednoj probi ne bi pojavili, ali zato kad je TV prenosio događaj, isti bi se prižentali, posjedali bez reda ignorirajući raspored soprana, altova, tenora i basova. "Isuse Kriste", protestirala sam sama sa sobom ne mogavši vjerovati da se ti isti ljudi koji se slijepo kao fol drže Svetog pisma, u stvarnosti ponašaju bahato i bezobrazno. Znala sam se potužiti i zborovođi koji je jako dobro vidio, no i on se pravio mutav. A ja eto, voljela pjevati, kreativa me vukla oduvijek pa sam trpjela neko vrijeme, a onda me jednog dana Lorka pozvala na kavu i kolače sa jabukama (bile su to njene jabuke iz vrta, naravno ali prekisele za kolač"). "Evo me draga, samo da veš rasprostrem, dolazim", doviknem joj preko terase. Željela sam se i njoj potužiti o tim, ne baš lijepim scenama koje su me znale u posljednje vrijeme čekati na oltaru i na mom mjestu gdje smo vodili misna slavlja. Kava je bila tako dobra, a i znala sam da Lorka kakva god je, ali kava koju ona skuha, miriši na daleko i mami. Kako ona ima domaće mlijeko sa gustim slatkim skorupom, zamolila sam da mi dolije do vrha šalice. Uzmem i kocku jabučne pite iako mi nije bila niš specijalno ali reda radi. Za to vrijeme njen sin Bepo, opet je nešto lupao u garaži i skupljao bakrene žive za prodaju u otpadu. Koja je to ljenčina! "Mama, donesi i meni kafe", naredio je, grubim glasom toliko da sam se skoro ustuknula sa stolice. I bogme je, Lorka mu je odnijela dolje kavu i par kolača jer to je njen veliki sin i ništa si nije prepuštala slučaju. A onda smo konačno i nas dvije proćaskale. Ma, zapravo ona se samo tužakala kako je sve poskupjelo. Kako njena plaća nije dostatna ni za režije, a 13

Denis Kožljan Lice i Naličje kamo li više. Pa bi si Bepo kupio i neko novo auto (a da mi je zunati gdje to on ide...hm, pa i ovo je non stop u garaži). Mislim ljudi spavaju na lovi, znam to pouzdano. Ali, eto??? Pa onda hoću i ja da joj se potužim malo. Mislim si žena ide u crkvu, razumijet će. No, prevarih se. "Lori", započeh ja, šta se tebi čini kad nas gledaš i slušaš onako iz klupa, dolje. Kako to zvući? Jesi li vidjela kako se Loredana i Divna ponašaju neozbiljno? Nikad ih na probama nema ali baš nikad i onda se zadnji čas napendere ispred mene koja odvojim svoje dragocijeno vrijeme za svaku probu i to tri puta tjedno. Ljuta sam i povrijeđena, baš jesam. Boli me to." Hah, vjerovala sam kako će starija i iskusna žena rezonirati moj problem po pravoj linija ali sam se ipak prevarila. "A slušaj šta ću ti ja reći", moraš potrpiti i ne se svađati jer Bog to ne voli. Nije to toliko važno. Odi lijepo na svetu ispovijed i reci šta te mući pa će ti biti lakše." Iskreno, pocrvenila sam od ljutnje i bijesa, ošinula je pogledom i pomislila: "Bem ti ja takve vjernike koji tako gledaju na stvar." Nudila me Lorka još kolačima ali sam se toliko jadno osjećala da sam posrkala zadnji gutljaj kave i ustala za odlazak, pravdajući se da moram večeru zgotoviti, a u meni je kiptjelo i frcalo bezbroj "Zašto". Iskreno, Lorku sam držala za racionalnu i pravu ženu, vrijednu i poštenu. Radila je u jednoj zdravstvenoj ustanovi kao spremačica i čim bi došla s posla, spustila bi se u svoj veliki vrt, okopavala loze, sadila cvijeće, hranila svoje kućne ljubimce. I u više navrata pomagali smo si, mislim na obitelji kad je trebalo priskočiti u pomoć. No, jedna me stvar ipak dovodila u sumnju:"Što je s tom ženom da je nitko osim mene ne posjećuje? Nitko od susjeda bližih ali ni onih koji su stanovali dalje nije znao pročavrljati s njom preko kapije. Moj bi sin često znao reći: "Znaš mama, teta Lory je baš neka čudakinja! " Hm, pa možda i jest", samo ja to nisam uspjevala uzeti za nešto jako važno, a što bi me moglo kompromitirati. 14

Denis Kožljan Lice i Naličje U početku, kad smo se doselili u njeno susjedstvo bilo mi je jako teško. Djeca mala, a naselje bez asfalta, telefona pa ni vode često nije bilo. Znala bih otići do nje i uzeti si vodu za kuhanje iz njenog bunara iako se njenom sada već pokojnom Ivi, to i nije nešto posebno dopadalo. Drži me osjećaj da je samo iz pristojnosti govorio: "Uzmi si, samo uzmi, koliko ti treba. Susjedi si uvijek moraju uskočiti." Blijedo sam ga ošinula pogledom jer mi se njegova komunikacija nije poklapala s onim što je u tom trenu osjećao. Samo nije htio dati do znanja da ga živcira to često dolaženje po vodu, pa i lovorov list kad bih pekla meso, a tek kad bih donijela Lorki da mi zarubi, skrati ili stavi zakrpu na traperice??? Uffff...to je za njega bio pravi smak svijeta! A pitate se zašto? Pa vrlo je lako naći pravi odgovor jer svatko tko ga je i malo poznavao, mogao je reći da je Ivo kao i sin mu Bepo vrlo škrt ako ne i uskogrudan. Njegova je filozofija bila:"Zašto bi se on ili njegovi članovi obitelji morali žrtvovati za druge kad su oni sve sami u životu napravili za imati." Shvaćala sam ja to puno puta u situaciji dok bi znao bacati kamen za djecom koja su se popentrala na njegovu smokvu i trpala slatke plodove u džepove. On ih je tjerao, psovao, vrijeđao im matere. A u nedjelju, odmah na prvu jutarnju. Misu, da! Fujjjj! Djeca su mu se rugala, plazila jezik i izazivala Bonga, njegovog vučjaka, tako da je više puta znao biti cijeli show. Ma, tada sam bila još mlađahna i u radnom odnosu pa iako sam dosta toga vidjela i znala, prelazila bih preko toga misleći da ne moraju svi ljudi biti isti. No, zapravo nije se radilo o tome već o osobinama koje su karakterizirala dvostruka mjerila. Godine su klizile poput klikera, a onda sam u jednom periodu imala zdravstvenih problema i ostajala na bolovanju. A tada bi se gospođa Dundola znala iščuđavati po tko zna koji put: "A evo tebe opet! Zabušavaš, ha? Šta je sad opet bilo? Pa ti izgledaš tako jaka, feš žena!" "A eto, moja "ljube", tiho bi odgovorila, ne htijući da svi susjedi znaju što mi je, a bio opet problem s mojim kostima. 15

Denis Kožljan Lice i Naličje "Išijas, Lorka, zgrabio me kao i svake jeseni kad se ova magluština spusti. Nema tu neke filozofije." "Ma ne vjerujem ja tebi niš", rekla bi zajedljivo moja susjeda. To su bili prvi trenuci tj. znakovi da nešto ne štima i istini za volju, gotovo da me šokiralo takvo njeno promišljanje. Razočarala sam se, baš jesam, "Prođi, do mene na čakulu, sad kad imaš vremena", opet mi je upućivala pozive na kavu. Ovaj put nisam ništa odgovorila već sam sebi obećala da ću razmotriti temeljitije neke stvari u vezi naših odnosa makar bili to i samo dobrosusjedski. I kako nisam ja ta i jedna od mnogih koja se hrani tuđim životima, ogovaranjima, odlučila sam se na neko vrijeme povući od kavica na koje sam, iako u manjoj mjeri ali opet da, bila pozivana od gospođe Lorke. I nekako nisam mogla doći sebi ponašanjem moje susjede, dobre susjede u zanjih nekoliko mjeseci. Nije ona bila puno rječita da bi govorila o svojim nekim problemima iako je jako dobro poznavala mene i diskreciju što se tiče toga. No, dobro. "Budemo vidjeli što će se dešavati i u kojem smjeru će se stvari odvijati." Tih mjeseci zaista sam bila kratka s vremenom općenito jer sam valjda došla u razdoblje kad su me svi vrazi napadali: i glavobolja, problemi kao meteoropata, a najviše ipak bol kralješnice koja je moj život činila skoro pa posve nekvalitetnim. Lorka Dundola, kako je od mene starija, pa nekih petnaest godina, trebala je ići u mirovinu, no, sve je poduzimala da do toga ne dođe jer "kako će ona preživiti? Kako plaćati režije? A i hrana je skupa." Njen odlazak u crkvu i molitve, krunica u rukama (vidjela bih je dok bi u dvorištu zalijevala cvijeće), bile su pa mogu reći preko svake mjere. Vjerojatno je mislila kako će moći raditi i sa šezdeset sedam godina života...Hm, a rjetki su ti slučajevi. Mogu se prebrojiti na prste jedne ruke. Njezin Bepo, sin jedinac tonuo je sve dublje u onaj svoj film s početka, samo što ga je čangrizavost tukla sve više i jače. Da, do podne mrzio bi sam sebe, a poslijepodne cijeli svijet. Takav sam stekla dojam, no, ne samo ja već sam mogla čuti i od njegovih rjetkih prijatelja kako s tim dečkom nešto ne štima. Nisam se 16

Denis Kožljan Lice i Naličje naslađivala, dapače. Gotovo sam ga i žalila jer to njegovo ponašanje ukazivalo je na neki ozbiljan poremečaj psihe. "Nego kamo se skrio Ivo?" Njegov traktor i pila čuli su se svakog dana bar nekoliko puta, a sad odjednom tišina. Znao me nasmijati kad bi od svoje parcele tjerao pse i mačke lutalice ali i djecu koja su obožavala krasti njegove smokve i trešnje koje su rasle uz sam ogradni zid. "Pa, Lorka moja, di nam je Ivo", upitala sam susjedu, onako s rezervom budući si nismo više bile posebno bliske. "A ne pitaj. Bolan je, jako. Već zadnjih osam noći ne spimo. Prostata ga muči. Mali ga je vozija na pregled i ni dobro." "O, Bože dragi", pomislih, i suosječajući dam Lorki vjeru da će možda biti bolje. No, nije bilo tako, U svega mjesec dana, otišao nam je Ivo. Zloćudna bolest iscrpila ga je do temelja. Da je umro, nisam saznala od moje drage Lory, već su taj dan zvonila crkvena zvona i odmah me presjeklo nešto u grudima. Na dan pogreba, kiša je ljevala kao iz kabla, grmjelo, munje su parale nebo. Otišla sam zajedno sa mojim suprugom da se oprostimo od Ive. Bila sam utučena, no, ne samo zbog njegove smrti, možda mnogo više zbog situacije u kojoj sam se našla na groblju. Uputila sam gospođi Dundola, sućut i pružila ruku. Nije me ni pogledala i učinila je za moje poimanje kardinalnu grešku pružajući mi samo par prstiju, onako nekulturno. Bilo mi je teško za shvatiti jer nisam znala pravi razlog takvog njenog čina. Poslije muževe smrti, nas smo se dvije još više udaljile. Kad smo se srele na cesti, požalila mi se da je ipak morala u mirovinu ali kao neće u muževu već normalno svoju jer je nekoliko stotina veća. "Pa zar je to lice jedne žene koja redovito prakticira vjeru i svi koji ne idu na misu, nisu joj baš po volji?" Razočaralo me to iskreno i duboko, mene borca za prave vrijednosti, no, nisam se htjela petljati i ulaziti u neke dublje polemike. Onda smo jednom prilikom, za Sisvete, svratili zapaliti svijeću na pokojnog Ivu. Kakav god da je bio, meni je ostao u dragom sjećanju. Samo da bih ga uopće našla, ne njega nego njegove ostatke i grobno mjesto, morala sam rukom maknuti zaraslu travu i suho, trulo cvijeće. Hm, zar treba reći nešto i naći opravdanje? 17

Denis Kožljan

Lice i Naličje

I neko vrijeme poslije Ivine smrti, njegova žena zabarikadirala se u kuću. Bepo je od nekud dovezao velikog vučjaka koji je slovio kao strah i trepet u ulici. Naime, stalno jebio na lancu i klizio lijevo desno, a kad bi primijetio da se netko približava ogradi, iskesio bi oštre zube i izbeljio oči. Nitko ga nikada nijee vodio u šetnju, ispred prljave kućice uvijek stara, metalna posuda zjapila je prazna ili s komadićima kruha umočenih u vodu. "Hm, taman posla da će mu Lorka ili Bepi kupiti njegovu hranu ili možda skuhati neki komad mesa iz mesnice." Za taj liksuz nitko od njih dvoje nije spreman dati ni lipe i to me jako ljutilo, tim više jer sam osjetljiva na nepravdu i mučenje, a imam dojam da se jadan pas patio i zato tako reagirao i lajao poput divljeg vuka. Gledala sam i očima ne vjerovala. Što je došlo od ove obitelji koja je ipak bila sasvim drugačija nekad i sada u svakom pogledu. Kada bi se neznanca ili nekog daljnjeg susjeda pitalo za obitelj Dundala, vjerojatno bi svi jednako pozitivno rekli: "O, da, , to su ljudi na svom mjestu sasvim sigurno. Predani su Bogu i Crkvi, skromni, ne interesira, ih ništa više ni manje." Ali šipak! Priča je ipak drugačija, zapravo medaljica na krunici ima dvije strane: lice, bijelo i neokaljano dok je naličje toliko rđavo da bi ga bilo potrebno ispirati toplom vodom i sapunom. A nekih pedesetak metara lijevo od njih kad se gleda s glavne ceste, cijelo jedno stoljeće živi obitelj po vjerskim pečatima i životnoj filozofiji slična Dundolovima. Stari korijeni Milka i Petar, davno su napustili ovaj svijet dok se njihova jedinica Marjeta udala već u poomaklim godinama za kalafata Jožu. A eto, šta se može, sve je to život, sve je to za ljude pa su se kćer i zet uzeli u već zrelim nekim godinama. Marjeta je imala četrdeset, a njezin Jože pet više. I dok je ona slovila za staru djevojku jer joj je to bio prvi brak, Jožica je bio udovac i bez djece od prije.No, za razliku od žene, 18

Denis Kožljan Lice i Naličje klatio je uokolo, išao u lov i ribičiju tako da je Marjeta napustila posao uTvornici lokota, budući je njihova kćer Suzana bila vrlo nježna i bolešljiva djevojčica. Marjeta je bila žena samozatajna, zapravo možda bolje reći podmuklih nakana. Nikad nije puno obrazlagala zašto stalno, po cijele noći gori svjetlo u donjem spratu kuće pa i onda dok je kćer krenula u prvi razred. Naravno da sam je uvijek pristojno pozdravila kad bismo se srele dok bih ja pješice do obližnjeg dućana ali više od toga nikako. Ona za razliku od supruga nije odlazila na mise osim možda tu i tamo na Božićnu polnoćku, dok je Jože bio glavni kod skupljanja milostinje. Joj, kriste kako me znao naživcirati dok bi s onom košaricom prolazio i zaustavio se kod mene. Ma čovječe, bilo me baš sram jer i kad nisam imala spreman novac, evo ti njega, napenderio se i čeka. A onda se i glasno počelo šaputati kako mu župnik daje lovu jer su slabo imućni. "Ah, tako je to. Treba pomoći u nevolji", razmišljala sam. A onda , taman kad je Suzi kretala u prvi razred, opazih Marjetu kojoj se ispod haljine šarenih uzoraka, nazirao trbuščić. Nisam bila bezobrazna, a jesam mrvu znatiželjna. A onda slijedećeg proljeća je Suzana dobila brata, Dominika. Taj događaj nije mogao proći neopažano zato jer su roditelji bebača imali preko pedeset godina. No, ubrzo zatim evo i šaptanja kako Jože pije, a ima i ljubavnicu, prelijepu udovicu Ritu koja je živjela sama na kraju ulice. Svakog jutra Joža bi u kućnim papučama i trenerci došetao do Ritine obiteljske kuće , naginjao se , pogledavao sa svih strana. Prolupao je čini mi se jer njegov kolega , isto ribar, Mate, često je dolazio svojim audiem do Rite i tek ranim jutrom odlazio. To se pak Joži nikako nije dopadalo, ljubomora ga je zaludila, a Marjeta kod kuće nije znala što bi prije. Morala se baviti Dominikom koji je stalno vrištao jer majka nije mogla dojiti, nije imala mlijeka, a njena starija kćer također je u školi dolazila u sukob odnosno konflikt sa učenicima iz razreda. Naime, zadirkivali su je zbog mame koja je rodila u poodmaklim godinama. Djeca vražja, sve su uspjela ispitati i zadirkivati Suzanu, ranjenu i osjetljivu, prepunu kompleksa. Nije imala mobitela kao i većina u razredu, nije se puno družila, a kad bi nastava završila, njezin otac obavezno je dolazio

Denis Kožljan Lice i Naličje po nju. Vjerojatno je djevojčicu to bacalo u očaj ali Joža je bio jednostavno takav, staromodan u nekim stvarima, a ponekad zločest i prema Marjeti. "Oooo, dobro jutro Jože, pa kamo vi tako rano", upitala sam susjeda jednog oblačnog jesenjeg dana dok je sav zapuhan hitao do kraja ulice. "A, evo, malo idem gore do Ladanjske hiže, možda nađem koju pečurku", pomalo sramežljivo odgovorio mi susjed. Ma znala sam točno kamo ide ali i nije mi to nešto privlačilo pažnju. Jedino što mi bilo žao njegove djece i supruge. Dobro sam znala da Jože voli žene više od svega i da mu je Rita zamjena za sve ono što doma nema. Preljubnik, kukavica...Hmmm, ma šta ga briga kad će svoje grijehe oprati u nedjelju na ispovijedi prije mise. "Koja laž i licemjerje ali sramote nigdje!" Bolilo me to, nema sumnje. No, nisam se htjela pačati u ništa. Brinula sam za svoju obitelj da sve bude kako treba, zdravlje prije svega. Jureći jednog petka Prvomajskom u namjeri da obavim neke administrativne poslove na Zavodu za zapošljavanje, sretnem Marjetu kako gura kolica, vidno smršavjela, suhonjavog obraza i podbuhlih očiju. "Bog, ljubice, hoćemo na kavu? Hajde, ako imaš par minuta, evo mene za minut. Možemo, tu u Uliksu. Ja ću kratku kavu času vode." Sjele smo tako vani, lijepo vrijeme, sunce. Dominik je u kolicima zdušno držao svoju bocu i gugutao sve u šesnaest. Gledam Marijetu, gotovo je neprepoznatljiva koliko je smršavjela.Zapalila je cigaretu uz kavu što me začudilo jer nisam je baš vidjela kao pušača. Sigurno su je morile mnoge brige od Suzane, kćeri, koja je i u školi veoma teško uspjela sklapati prijateljstva i mnogi su se roditelji tužili na nju kako je tvrdoglava i bezobrazna, prostači, izostaje s nastave. Mislila sam kako će mi Marjeta natuknuti nešto o tome ali nije pa nisam na to htjela okretati temu. "Šta ima kod tebe Marika"? Jel spava Domi ili je kao i seka, nestašan", upitah, nadajući dobiti neki konkretan odgovor jer nije to neka tabu tema već sasvim nešto normalno. Svi se mi veselimo pa i tugujemo zbog životnih izazova. A onda je povukla duboki dim, ohrabrila se i onako napola gledajući, kao iz puške: 20

Denis Kožljan Lice i Naličje "Znaš slijedeći mjesec imamo namjeru krstiti Dominika. Joža je sa župnikom sredio datum ali nismo baš nešto pri novcima da napravimo feštu pa ćemo samo mi i kumovi. Bi li ti pristala biti krsna kuma našem sinu?" Bila sam poprilično zatečena., da ne kažem ustuknuta, prije svega jer si baš i nismo bili toliko bliski, a sada takav poziv. Iz kojih samo razloga, pomislila sam. "Budem se malo s mužem konzultirala pa ti javim." "Ajd molim te, ne moraš se ništa sekirati za poklon, ne daj Bože. Jožica je htio da Rita bude ta, znaš ona Rita s kraja ulice. Kaže mi kako je ona vjernica i da bi sigurno pristala ali molim te, nema šanse. Ne želim je blizu sebe, jednostavno, ne želim." Šutjela sam jer sam znala što se dešava između Jože i fatalne gospođe iz moje ulice. "Dobro, budem ti javiila draga. Ne sekiraj se, neka bebač raste samo, a ostalo je sve manje važno." I eto, popile mi pićence, a Domi je postao nervozan u kolicima, očito mu je postalo dosadno te sam platila kavu i otišle svaka za svojim poslom u gradu.Slijedećih dana bila sam poprilično napeta i pomalo ljuta jer me pozivom za krsnu kumu, Marjeta zaista stavila u neugodnu situaciju, neugodnu kažem jer ne znam da smo bile toliko bliske pa da sam mogla prihvatiti takvu funkciju, samo sa susjedom. Eto budućnost je bila prepuna iznenađenja, nekih čudnih trenutaka, te sam se i osobno nekako okrivljavala jer sam pristala biti krsna kuma susjedu Dominiku. Razmišljala sam je li to ispravno ili nije jer na koncu među našim obiteljima i nije bilo neke naročite veze. Očito je bilo kako je Marjeta tražila izlaz samo kako se Rita ne bi tog dana približila Joži,. "Ajme, ako je tako!" Pa možda cijeli svijet je znao za njihovo ljubovanje osim Joževe žene koja uz sve probleme oko odgoja djece nije imala prilike uvjeriti se u mutne izlete svog supruga. A bilo ih je, da. Pogotovo kad si je popil koju čašu više. Tada se ponašao prebahato, narcisoidno i pred drugima bi verbalno sramotio vlastitu ženu. Da, svi smo sve vidjeli, čuli jer malo je naselje gdje smo živjeli i jednostavno trebali komunicirati pa makar ono naj bitnije. 21

Denis Kožljan Lice i Naličje Lorka Dundova "oživjela" je nekako od smrti svog starog, kako ga je zvala i tepala mu. Čudilo me što je češće odlazila na friziranje, počela se oblačiti u kompletiće s hlačama u kombinaciji pa je i više šminke nabacivala na okice. Dugo je klečala pred kipom Majke Božje prije mise, no ono što me doslovce bacilo, su šuškanja kako Lory svake večeri odlazi kod velečasnog u njegov Župni stan. Nisam se na prvu toliko čudila, misleći da ju je sigurno zaposlio da počisti crkvu i promijeni cvijeće na oltarima. Kad bismo se tu i tamo našle pogledom oči u oči, dok bi prolazila kraj njene kapije, jedva da je izustila pozdrav. "Bogme su ti ljudi pukli. Promijenili se, otuđili." A onda je došla i ta nedjelja, svečana. Malom mom kumčetu kupila sam zlatni lančić s križićem i bijelo prekrasno odjelce. Običaj je da se neka sitnica kupi i ostalim članovima pa sam tako, djevojčici poklonila lijepi školski pribor za crtanje, za Jožeka sam izabrala plavu svilenu kravatu, a Marjeti veliki buket bijelih ruža. Bila je neizmjerno sretna i kad ih je ugledala, zaiskrilo joj je u očima. Nakon podijele darova, imali smo kratku zakusku u obliku kolačića i sokića, a Jože je naravno ispio nekoliko domaćih rakijica. Nekoliko me puta dirnuo za ramena, govoreći mi nekakve bezobrazluke i priznajem da sam mu zamjerila jer to nije ni malo bilo lijepo, pogotovo pred ženom i djecom. No, to je on! Za ništa se nije previše brinuo ni sekirao tek da njemu bude dobro i da zadovolji svoje pohote. Ma gadio mi se, iskreno. Čuli smo zvona koja su pozivala na misno slavlje tako da smo i mi polako krenuli. Cijelo vrijeme u autu, držala sam Domija, slatkog dečkića koji je napredovao u težini i onako crvenih obraščića u bijeloj odorici, izgledao je čarobno. Marjeta je obukla kostim boje meda od tila i crne salonke. Bila sam tako sretna, najviše zbog nje i malenoga ali dok smo ulazili u crkvu, Joža je pogledom bauljao ne bi li ugledao svoju dragu Ritu. A ona se pak smjestila u gornjem dijelu do ograde s kojeg je imala apsolutan pogled na čitavu situaciju. Najradije bi ju bila pljusnula.Odvratna ženturača. Misno slavlje uz krštenje malog Dominika potrajalo je više no obično. Slavlje je uveličao i Župni zbor pjevajući predivne crkvene pjesme pa je svečanost dobila još jedan dodatni štih, Marjeta je meni kao kumi s potpunim povjerenjem prepustila malog slavljenika, a ja sam baš bila ponosna u tim trenucima. Sam čin krštenja, nije dugo 22

Denis Kožljan Lice i Naličje trajao, no, ipak smo trebali ostati u klupama do kraja mise kako bismo zabilježili fotićem taj događaj. U jednom trenutku, onako uzbuđeno i pomalo zabrinuto, potražila sam Jožeka pogledom i gotovo se zaprepastila; ”Pa njega nema! Gdje li je nestao sada kad je nedostajalo još nekih desetak minuta da rješimo sve te potrebne stvari?” Nisam htjela opteretiti moju kumu, znajući kakav je odnos između nje i njenog muža ali srce mi se slamalo dok sam u naručju držala moje kumče. Domi je zadovoljno zaspao s dudom u ustima. A onda je Zbor otpjevao „Ima jedna duga cesta” što je bio znak da je misa gotova. Mi u prvim klupama smo se uskomešali tim više jer je sada i Marjeta pocrvenila od bijesa što njenog supruga nema. Šapnula mi je: ”Joj, on ti je sigurno pošao u „Antenu”(obližnji kafić). Pa zašto sada kad zna da nije vrijeme?” Gorjela je od ljutnje dok sam je smirivala:”Nemoj dušo! Lijep je dan, tvoj dan i našeg malenog dječačića.” A onda kao šlag na tortu, evo ti Rite, Spustila se sa galerije, dolje do oltara i tobože čestitala svima na krštenju. Očima nas je proždirala. Htjela je baš svaki detalj ispipkati kako bi dalje mogla olajavati. „A tata, gdje je Jože, Marjeta”, upitala je zajedljivo, „Paaa, sigurno je prvi htio otići doma, da pospremi stol”, odgovorila je vrlo tiho i sramno moja kuma. Moja Marjeta, draga moja, moje sunce. Nije zaslužila takav život, zasigurno nije. Znala sam to kao prva susjeda., a i ostali sumještani, no, nisu se htjeli petljati u cijelu tu situaciju. Pa ipak nadala sam se da će i Lorka, moja prijateljica, nekadašnja s kojom sam dijelila puno stvari, doći do nas i pružiti nam ruku. Smatrala sam kako je ona velika vjernica i poštuje ovaj čin ali ništa od toga. Dala sam majci maloga i skokla do sakristije da svećenika pozovem na ručak. To je nekakav običaj u našem malom mjestu. No, zahvalio mi se i opravdao kako popodne ima misu u katedrali jer treba mijenjati jednog kolegu. Zahvalila sam se na krštenju, onako neformalno rekla još nekoliko riječi 23

Denis Kožljan Lice i Naličje velečasnom i okrenula se ka izlaznim vratima. A u tom trenutku, samo što me nije za rame očešala gospođa Lory. Onako picnuta, sa zlatnom narukvicom i brošem Majke Božje na reveru, šmugnula je u kuhinju Župnog stana i zatvorila vrata za mnom. Ostala sam duboko začuđena i iznenađena što sad ona tu ima tražiti sa župnikom kad više u crkvi nije bilo žive duše. No, za nekih godinu dana, otkrila se tajna i ostavila mještane u nevjerici.

Denis Kožljan

Lice i Naličje

PAD Stiglo je vrijeme godišnjih odmora, mjesec kolovoz. Župljani su počeli šuškati kako više neće biti onaj naš dosadašnji velečasni. Znao je svoj posao, čak su ga i djeca na vjeronauku obožavala, no, isti je imao problema sa ženama. Jedna od tih, na opću nevjericu i šok, bila je Lorka, udovica Lorka kojoj je muž umro prije svega nekoliko godina. Lorka koja se oduvijek držala pobožnom, skromnom, tihom. A valjda samo sam ja primjećivala neki nesklad u njenom ponašanju i licemjerje. Ovog puta kad se zbog nje velečasni skinuo odnosno izašao iz svečeničkog reda, ogovaranja , ogorčenja i napadi u naselju nisu prestajali. „Pa, je li to moguće”, pitala me u nevjerici susjeda Ida. Ja sam zaista rjetko odlazila na mise, tek možda za velike svetkovine, tako da nešto detaljnije nisam imala pojma. No, sjetila sam se trenutka kad sam bila u sakristiji one nedjelje dok je mali Dominik primio svoj prvi sakrament. Sjetila sam se kako me Lorka Dundalova skoro udarila vratima, koliko joj se žurilo kod svećenika. „Bože moj, Bože moj”, brundali su ljudi, pogotovo oni stariji, ne mogavši se pomiriti s činjenicom da je velečasni napustio svoj poziv ali ne samo to, nego došao živjeti kod udovice Lory u njezinu kuću. A Lorkin sin Bepo koji je i onako bio tanak sa živcima, u to vrijeme povukao se u jednu prostoriju u podrumskom stanu. Obrastao u bradu, pustio je i kosu, a cigaru nije ispuštao iz usta. Sasvim je sigurno da ga je dodatno pogodila ta obiteljska situacija i ismijavanje susjeda i ljudi iz našeg naselja. A onda jednog vikenda, taman pred božićne blagdane, našao ga je svećenik obješenog u garaži. Strašno nešto! Događaj kojemu se nitko nije mogao nadati. Naravno da su ta taj čin svi okrivljavali potez njegove majke i velečasnoga. Nisam se htjela nešto više u to pačati, tim više što smo ja i Lorka odavno rješile naš status „dobrosusjedskih odnosa”. Kad sam joj išla izraziti saučešće, nije rekla ni hvala, samo se valjda htjela opravdati; „A jadan moj sin. On mi je bija napro bolan.”

Denis Kožljan Lice i Naličje Zablokirao mi se mozak, a kad sam vidjela onog istog čovjeka koji je nekad misio, a sad je sjedio u dnevnom boravku u sivom odijelu, iskreno, došlo mi da se ispovračam. Moj mali Dominik, moje kumče, sve je više rastao i postajao milo dijete. Marjeta je uspjela naći neki sitan posao na četiri sata ali i s time je bila zadovoljna jer s Jožekom nije bilo mnogo očekivanja, On je pak i dalje glumio frajerčinu, ubijajući vrijeme u kafiću i svračajući tu i tamo kod Rite na kavu bez imalo srama. Kopriva i korov u vrtu iza kuće dosizali su gotovo pola metra, no, on se s time lako nosio kao da ima ružičaste naočale. „E, moj živote”, znalo bi mi doći ponekad da bi pobrao takve batine da sam mu ja supruga. Neko vrijeme bilo je zatišje, možda zato jer je te godine i zima bila neshvatljivo duga i hladna kao da ne živimo uz more već negdje u planinskom dijelu Lijepe naše. I baš nekako u to vrijeme ni ja nisam bila nešto dobrog zdravlja. Bojala sam se sjesti za volan kad sam trebala ići u grad, doktoru uglavnom dok bi jutarnje kave ispijala sama sa sobom. Često sam razmišljala šta se to dešava s ljudima da jedno misle, drugo rade, koliko jala i prljavštine ima u njihovim srcima. Moji su bili zauzeti na poslu, a uzeti taxi, ne radi novaca, nego čisto onako, nije mi padalo na kraj pameti. Prije tridesetak godina nije postojala ni autobusna linija tako da sam baš bila u gabuli. Pitam supruga: „Ej, stari, kako bi bilo da me sutro rano u jutro, povezež do bolnice napraviti krvne pretrage'?” Pogledao me onako milo ali i skeptično. „Pa koliko sam te puta vozio, znaš da bi i sada da mogu ali s ovim šefom, nema šanse. Situacija je tako naoštrena da postoji i opasnost za uručivanje knjižice. Valjda znaš da to nije državna firma.” „Dosta, dosta...ne moraš, reci da ne želiš i stvar rješena”, vrisnula sam po običaju.

Denis Kožljan Lice i Naličje „A ženo božja zar tebe nitko nije u stanju povesti u grad za potrebu dok ti svakome činiš usluge pa i na uštrb sebe”, ošpotao me. Znala sam da je to živa istina, da bi ruku u vatru stavila za svakoga, pogotovo za susjede, no, nekako se ovog puta nisam ufala pitati ni Lorku, ni njenog dragog, a ni Jožeka iako smo bili i kumovi. Marjeta je sve više bila u problemima jer je zdravlje nije služilo, djeca su rasla, a njen muž zgubidan na sve je to samo odmahivao rukom. Važno da je odlazio na ispovijedi. To mi je jednom prilikom i dao do znanja kad sam ga bila „oprala” zašto je takav i ne pomogne Marjeti bar malo. „Meni će Bog oprostiti”, znao mi je odbrusiti. Eto toliko o njegovoj dobroti i požrtvovnosti. Svatko je mogao zaključiti koji je taj čovjek lešinar i ljenčina jer iza nasmješenog i nabrijanog ženskaroša pa i kavalira, pomislio bi čovjek, skrivala se jedna obična mrcina i budaletina. I samim time nije mi bilo druge nego da se tog jutra, dignem pola sata ranije i krenem pješke nekih tri kilometra, uz Mandrač, po biciklističkoj stazi ali na obje noge. No, taman kad sam zaključavala ulazna vrata, čujem zvuk Hitne i za njom policijski auto s rotirkama, Zaustavili su se ispred ulaza mojih susjeda , familije Obad. „Užas, znala sam da se njihov sin drogira već dugo i nikom ništa, no, bit će da je ovog jutra neka ozbiljnija frka.” Sledila sam se vidjevši i kamion Vučne službe koji je dovezao novi novcati BMW crni, smrskan do temelja, popucala stakla, krvavi zračni jastuk, čini mi se i bez motora. Susjedi , ranoranioci, naravno sjatili su se oko kućnog broja 5, glasno objašnjavajući kako je stariji sin obitelji Obad, vozio pod utjecajem opijata i zabio se u rasvjetni stup te je hitno prebačen u bolnicu. „A šta reći? Ne veselim se tuđoj nesreći, nikada ni pod koju cijenu.” No, ova je obitelj uvijek nekako u žiži skandala iako je gospođa Julijana uvijek to vješto prikrivala. Kao prvo i sama je bila upletena u financijski skandal u svojoj firmi i morala je u prijevremenu mirovinu, a nama je objašnjavala da mora na operaciju koljena i slično. Imala je dobre veze u svakom segmentu društvenih institucija pa je lako dolazila 27

Denis Kožljan Lice i Naličje do onog što je htjela. Dva put se udavala za istog čovjeka, dragog Antu koji je bio privatni obrtnik ali ono što želim reći je kako je stvarno bio pristojan, voljan pomoći iako je u globalu bio ženin poslušnik. Sada je njihov mezimac napravio saobraćajku i to tko zna koju po redu, a uvijek je iz početka grmio po ulici novim i bijesnim mašinama. Kažem, znali smo da je diler, da pere lovu i muti s apartmanima i još mnogo toga , no nismo se zaista previše petljali. Eto i nje na vratima, u suzama, a Rita koja je odmah kuća do...ipak je upitala: „ Pa, Juli moja, što se to dogodilo? Je li s Janom sve u redu? Bože, imaj ga u svojim mislima”, mumljala je Rita iako bi joj možda bolje bilo da je šutjela i rješila svoj odnos sa Jožom. znajući koliko Marjeta pati zbog svega toga. Policijski službenici ušli su u kuću, valjda uzimajući izjave roditelja, Hitna pomoć je samo forme radi došla, a razbijeni auto , odvežen je na vrh ulice kod Zorka u radionu iako čisto sumnjam da bi se nešto moglo pokrpati. Ja sam već kasnila u grad kamo sam se uputila pješke, no, ovaj sam put imala i malo sreće jer je Jožek vozio Dominika na cijepljenje pa me pokupio. Šutio je cijelo vrijeme jer me baš i nije podnosio, znajući kakvo mišljenje imam o njemu, no, to je samo bila istina za koju je znalo i mnogo susjeda uokolo. Izvadila sam iz torbice kesicu Čipsa i dala ga mom kumčetu, a on sretan do nebesa. „Dragi moj Domi!” Toliko sam tog malog zavoljela da je to čudo. Poslije nekoliko dana, u vrtu sam srela Antu, pilio je palmu i pitala ga o situaciji, kako je sin. Samo je slegnuo ramenima; „Ima blaži potres mozga i slomljenu ključnu kost. A šta reći, požalio se, tiho.” I inače nije baš bio posebno pričljiv dok je njegova Julijana i dalje hodala ulicom, ponosno, uzdignute glave, odlazila u šetnju sa svojom dogom. Dok je u kući bilo love, non stop je kupovala namještaje, uređivala fasade, okućnicu, smijala se, gotovo do iživljavanja što je iznad svih u ulici po financijskim mogućnostima. Pa ipak u zadnje vrijeme, moglo se primjetiti da kuća nekako sve više propadala, stolarija izblijedila, 28

Denis Kožljan Lice i Naličje fasada pocrnila. Mogli smo samo slutiti da ih vlastiti sin uništava dan po dan iako se ona i dalje držala fina, ušminkana, oblačila skupocijene bunde i nije je toliko vidljivo boljelo što su pisani mediji, spominjajući propast njene bivše firme, dotaknuli se i njenog imena kao glavne financijerke. „Eto ti licemjerja, kud ćeš više!” Njena obitelj i prilike unutar , kao i slučajevi Lorke i Marjete , pravi su primjeri kako medaljja zaista ima dvije strane. Hm, nisam ni neka novinarka ni izvjestitelj, tek obična žena iz susjedstva, no ,na vlastitoj koži i u svakodnevnim prilikama doživljavala sam situacije koje su pomalo ličile na neki horor ili dokumentarac. Moja životna poruka:”Budi svoj bez obzira na sve, korakni koliko ti je stopalo i ne traži mnogo ako želiš uspjeti koliko toliko i biti normalan”, izgleda da nije držala vodu. Ne, zato jer sam se uvijek iz početka imala priliku uvjeriti kako čovjek, moj prijatelj, susjed, kum ali i uži rod, jedno govori, drugo radi i to me strašno živciralo. Počela sam se i sama preispitivati, nije li možda sa mnom sve u redu, bolujem li i ja od nekih narcisoidnih psihoza poput onih u mojoj ulici koji su u stanju svašta učiniti i pod svaku cijenu kako bi dokazali svoju moć . Onda sam se povukla u svoj neki kutak, ispijala kavice sama sa sobom i slušala ptičji pjev. No, za ovu priliku, ipak sam htjela ispričati ili romansirati sve ove pomalo lude i dekadentne situacije dvostrukih mjerila. Pa kako i ne bi, kad je bilo toliko očito da je naša svetica Rita, u zadnje vrijeme počela ljubovati ne samo s Jožekom već i poštarom Jakovom koji je, nećete vjerovati, imao nekih , pa ne više od trideset pet. Jedan petak, napeto sam očekivala knjigu odnosno pošiljku jedne prijateljice iz Zagorja pa sam virila često kroz staklo i načulila uši ne bi li ugledala žuti motor i crnokosog poštara kojemu se ispod kacige tek malo nazirala moderno oblikovana bradica. Vidim parkiran motor, pa sigurno pola sata ispred Ritinog ulaza, a onda sam izišla u dvorište i nervozno čekala svoj paket. Pa, onda napokon, evo ti Jakova zasjeo polako na svoj motorčić, a gospođa samo u bademantilu i šlapama, otpraća ga onako napaljenog smijeha. Ne znam, njoj vjerojatno nije bilo neugodno kao meni koja s tim ništa apsolutno nisam imala. 29

Denis Kožljan Lice i Naličje Pomislih:” Važno da sam dobila moju poštu, a za ostalo, nije nikakav veći problem.” Ali Rita se spustila do mene jer je htjela da joj dam za posaditi mladice moje prekrasne oleandre posebne boje vina. Mahnula mi je, nek je sačekam jer mi nešto ima za reći. „Hajde, neću biti bezobrazna”, pomislim. A kad sam je vidjela izbliza, samo što se nisam onesvijestila. Zaudarala je po alkoholu, ona njena pinky šminka razmazana iznad gornje usne, a iz očiju neki plamen poput bijesne kobile. Bilo mi je žurno da što prije otvorim knjigu od Dijane ali očigledno se mojoj susjedi nije žurilo. „ A reci mi kako je mali? Je li još u bolnici? Šta govori policija? Je bilo i droge ili samo alkohola?” Mislila je naravno na sina Julijane i Ante koji je prije mjesec dana imao totalku i bio pod alkoholom. „A Rita, nemoj mene pitat! Od kuda bih ja sada mogla znati detalje. Julijana tu i tamo prođe s autom i jedva kimne glavom, Ante tajanstveno šuti.” I onda se Rita sasvim zaboravila i započela monolog o odgoju i poštivanju starijih roditelja, pri tome zaboravljajući svoje postupke. „Kako grozno i jadno!” Išla sam u kuću po veći nož i škare kako bih joj odrezala i iščupala par mladica i da je skinem s dnevnog reda, a ona i dalje po svom sve dok se u jednom trenutku nije popela na jedan zidić u mom vrtu koji gleda na kuću Marjete i Jože. „Ajme koje li sirovine”, pomislila sam, ostavila oleandar na poštanskom sandučiću i viknula: „Bog draga, žurim. Evo ti tamo cvijeće, a ja odoh ručak.” Budućnost predamnom bila je nekako jednostavna i blijeda. Povukla sam se u sebe jer iskreno, počelo me jako živcirati to licemjerje ljudi koje nisam trebala tražiti negdje kilometrima daleko. Oni su bili tu, preko puta moje kuće, ulice, naselja. Izgubila sam potpuno vjeru u neke osobe za koje sam nekad mislila kako bi za mene sve dali, a onda su isti digli glave, okrenuli smjer življenja što mi se nikako nije dopadalo. Lorka, ta pobožna i tiha žena od prije nekih desetak godina, okrenula se za cijeli krug u 30

Denis Kožljan Lice i Naličje negativnom smjeru. Najprije je nakon smrti supruga očijukala sa svećenikom(što ne znači da to i prije nije činila), zatim je totalno izgubila kompas i nastavila s njim živjeti u svojoj kući u kojoj se i vlastiti sin objesio. No, je li istina kako se sve vraća i plaća ili nije, uglavnom Lorka je u kratkom vremenu ostala udovica i po drugi put. Naime, župnik je izgubio bitku sa tumorom pankreasa i u nekom vrlo kratkom vremenu, biti će negdje svega par mjeseci, izgubio bitku s bolešću. Od tog kobnog dana kad je gospođa ostala sama na svijetu, na njenoj kući više se nikada nisu otvarali prozori, a susjedi su se svi redom povukli. Što se događalo s njome, mogli smo samo sumnjati. Šokirali smo se kad smo saznali što je učinila, ona, velika vjernica bez koje nije prošlo ni jedno misno slavlje. Sada je valjda shvatila gdje je i kako griješila i da joj sve to skupa i nije trebalo. No, kasno je kajanje poslije one stvari...kako su govorili naši stari. Dominik je jedino, pametno dijete bilo u našoj ulici. Dobro je učio, trenirao nogomet i veslanje, pristojno pozdravljao i svojom pozitivom ulijevao je hrabrost svojoj majci Marjeti koja je očito živnula zbog sinovljeg uspjeha, a i ja sam na njega bila jako ponosna. Istovremeno, otac Joža iako totalno izgubljen i krhkog zdravlja nije prestajao sa svojim starim navikama. Redovito je posjećivao Ritu, da li samo za koju čašicu pelina ili nešto više, tko će ga znati. Samo Rita je bila prefriganica svoje vrste i pročulo se da si je našla nekog učitelja Dragu koji se također nikad nije ženio, a već je nekih pet godina umirovljen. Što sam joj ja skrivila, pojma nemam samo istina je da je slinila na moj prekrasan park, okućnicu i znala je svako toliko doći da joj dam za presađivanje koji cvijet, a kojeg ona tobože nije imala jer joj je loša zemlja u dvorištu i trebalo bi je obnoviti. Hmmmm??? A Obadi??? Oni su i dalje, od mame pa i njenih sinova plijenili pažnju svojim nezakonitim radnjama. Droga se očito dilala zahvaljujući mladom Janu koji se nakon bolnice i prometne, opet zajedno sa svojim frendovima vratio u svoj „biznis”. Posao mu je cvjetao, sumnjala sam jer drugačije sigurno nije mogao kupiti novi ganc crveni Ferari. Nije me bilo briga, nisam se previše zamarala tim gadostima, jedino mi bilo žao Ante koji je bio dobričina ali baš kao takav nije mogao reči :„Dosta, tim glupostima!”

Denis Kožljan Lice i Naličje Odavna već i ptice na grani pjevaju kako medalja ima dvije strane. Ja bih to tumačila kako veliki broj ljudi u današnjem svijetu ima toliko veliki ego i narcističku nastrojenost da jednostavno glumataju u svakodnevnim situacijama koje život pred njih stavlja, a zapravo negdje iznutra su toliko drugačiji, mali, ranjivi i to ne žele priznati jer: „Što će reči susjed? Što će pomisliti onaj, drugi, onaj preko puta ili koji radi sa njim?” No, kad tad , maske moraju pasti i ogoljelo biće izađe pred sud. Osim primjera iz moje ulice, susjedstva, bližeg i nešto dalje, primjera licemjerja ima sve više nažalost. Pa eto, sjetih se sada već pokojne Ivane, moje vršnjakinje koja je studirala pravo ni više ni manje nego u Beogradu jer u ono vrijeme početkom osamdesetih, otac joj je bio vojno lice te je Ivka kako su je zvali, na svakom koraku imala privilegije. U srednjoj je bila tako, srednja žalost, ne baš posebno inteligentna ali poznavajući joj oca koji je u gradu bio i utjecajna faca, Ivana je na svakom koraku dobivala prednosti i protekcije. Mnogo me je živcirala i dok je odgovarala na satu Upravnog prava jer se stalno nešto prenemagala i vidljivo ponašala kao da joj nitko ništa ne smije i ne može. „Pa, curke šta se se sve ustrtarile”, gotovo se i rugala nama ostalima koje smo strahovale na ispitu mature. „Zna Božena (profesorica), jako dobro tko je Franjo Bagarić”, podrugljivo složenom facom, davala si je pažnju, sigurnost i pojačavala ego na uštrb svih ostalih maturanata. Osobno je nisam podnosila, ne nju kao nju, već njeno gadljivo ponašanje i odnos prema nama ostalima s kojima je dijela klupu, takoreć. I zaista, kako god, ona je prošla završni ispit bez puno ispitivanja, dobila diplomu odnosno svjedodžbu koju je onda svima pokazivala ispred škole. A kako srednja, tako i fakultet, uz pomoć utjecajnog oca, nije bio neki težak problem. No, na zadnjoj godini Ivanu sam vidjela u gradu. Pozdravile smo se i požalila se da joj je tata umro i da je očajna, da ju je to mnogo potreslo. Pa nekoliko mjeseci nije mogla redovito davati ispite ali je na kraju ipak uspjela. Dobila je odmah posao na Općinskom sudu kao sudac i dalje naravno prepotentno hodajući gradom kao da je jedina djevojka na svijetu kojoj je to pošlo za rukom. U to sam se vrijeme ja udala, moja je kćer već išla u treći razred kad sam trebala pravnu pomoć baš 32

Denis Kožljan Lice i Naličje u vezi nje.Razmišljala sam tko bi mi mogao uskočiti i nisam mislila da bi mi to učinio besplatno. Onda sam se sjetila, nje, Ivkice, potražila broj telefona i zvala. Sigurno desetak puta mi se na telefon nitko nije javljao. No, bila sam uporna. S druge strane bila je upravo Ivana, moja sugrađanka ali prije svega kolegica iz razreda s kojom sam dijelila dobro i zlo, ekskurzije i puno toga. „Pri telefonu Katja...Katja Perić. Ivanu bih trebala na trenutak, biti ću kratka.” „Aaaaaa, ti si, reci Katja samo brzo, imam ročište za pol sata”, gotovo nezainteresirano i s osjećajem smetnje odgovorila je Ivana. „Gledaj, imam jedan pravni problem za riješiti pa sam te se sjetila da makar sjednemo na kavu u tjednu, ako možeš.” „Uh, baš si me znaš”, započela je svojim hraptavim glasom od gotovo manijačkog pušenja. „Paaaa, ako ne možeš u tjednu, možda za vikend?” „Ne, ne, Katja draga, nema šanse. Pa vikend je moje slobodno vrijeme i valjda ću ga pobogu utrošiti za sebe. Morat ćeš potražiti nekog drugog, žao mi je!” „Ah, dobro onda, ako je tako, šta ja mogu više. Pokušat ću se snaći.” Spustila sam slušalicu osjećajući se poniženo i jadno tim više jer da je bila situacija obrnuta, ja bih odmah uskočila . I da, zamjerila sam gospodični sutkinji, zamjerila jer nisam očekivala da će me doslovce otkantati. Ali ne samo to, poslije toga viđale smo se u gradu da bi ona svakog puta okrenula glavu kao da me nikad u životu vidjela nije. Moj problem rješio je na kraju Edi, također kolega iz škole i za svoju uslugu nije htio ni kune, pogotovo jer je problem bio vezan za moje dijete. Ivana je još neko vrijeme radila kao sutkinja da bi onda prešla u Javnog bilježnika. Udala se nije nikada. A onda sam moj slučaj jednom prilikom ispričala Dolores. Nije se uopće čudila ali je mene iznenadila: „Pa Katja, kako da nisi znala ili vidjela u novinama? 33

Denis Kožljan Lice i Naličje Ivka je umrla, sada za Uskrs. Imala je raka maternice i liječila se na klinici u Beogradu ali su metastaze nadjačale njen ionako slab organizam.” Ostadoh šokirana, kao da mi je netko bacio jastuk u lice. Bilo mi ju je iskreno žao jer je imala samo trideset i četiri godine. Lice pokojne Ivane na prvu i nije bilo toliko loše. Mnogo je patila što će drugi govoriti o njoj, kako će joj se ulizivati jer je ona sutkinja, jer ima škole, a zapravo duboko u sebi bila je poput prazne slame, ništa, bezosjećajna..nije nikoga voljela, a ni nju nitko nije htio sebi kao ženu. No, ona nije jedina bila u toj slici izopačenog društva sama. Ljudi su pod maskama, a onda za maskenbal samo potvrđuju svoju ulogu, uglavnom negativnu. A u naselju su se svakim danom odvijale neke filmske priče, naravno zahvaljujući starim akterima koji su se svojim ponašanjem izdvajali i kao takvi davali povoda za ogovaranje, ruganje...Hm...reći će netko pa sve je to samo život. I je...zaista je. Lorka je tugovala u svojoj samoći i zbog silnih nesreća koje su je zadesile, možda za koje si je i sama kriva. Stekla sam dojam da je opet imala namjeru približiti mi se i onako, sramežljivo pozdravljati. No, nisam joj davala gušta jer kao i svatko, tako i ja, ne mogu baš toliko trpjeti ponižavanja i igru s mojim emocijama. Zaista me više nije interesirala kao ni Rita koja je zavela Jakova poštara i odselila se kod njega u Centar. To je zaista bila smijurija ali eto, šta sada. Međutim, Jožek to nikako nije mogao prožvakati i pomiriti se s činjenicom da je njegova „ljube” bila u stanju učiniti takvu glupost. Pio je kao smuk, za djecu i ženu nije brinuo. Marjeta je teško gurala dan za danom, a jedina utjeha možda bio joj je sin Dominik koji je uz sve poteškoće završavao školu i kao profesionalni nogometaš za domaći prvoligaški klub, zarađivao neki novac. Jedne zimske hladne večeri, dok se Joža pješke vraćao iz gostionice koja je zapravo bila njegov pravi dom, poskliznuo se i pao na kolnik. Budući je to bio dio ceste gdje je rasvjeta bila , skoro pa nikakva, došao je džip zagrebačke registracije i prešao preko njegova tijela. Desilo te negdje stotinjak metara prije njegovog dvorišta. Iako je odmah odveden u bolnicu, ozljede su bile preteške i složene za njegov život. Strašno je sve to djelovalo na njegovu obitelj iako se Marjeta pokušavala držati, ipak je Jožek bio njen 34

Denis Kožljan Lice i Naličje muž. Trebalo je financijski odraditi sve te troškove tako da sam i sama, kao kuma mog Domija, morala posuditi neki novac. Zapravo Marjeta je znala koliko sam joj od pomoći i povjerenja i naredila da moram uzeti natrag novce koje će mi vratiti prvom prilikom kad bude mogla. „Nema šanse, draga, pusti to. Zaboravi! Trebat će ti i zadrži! Ja imam dobru familiju i nije da baš nemam. Novaca je uvijek bilo i biti će ako Bog da.” „Ok, ako ti misliš tako, onda dobro”, zacaklile joj se oči, od muke i težine, pa i srama. Ne od mene jer vjerovala mi je, znala je koliko sam diskretna, no, nije joj bilo svejedno od drugih ljudi: susjeda, poznanika, roditelja djece s kojom su njena pohađala školu i nogomet. Obadovi su i dalje pod normalnim držali sinovljeve „kapele”, dilanje droge i ostale protuzakonite radnje. Doduše Ante je brinuo ali previše je tereta bilo na njegovim leđima i ostario je u posljednje vrijeme. Zabavljao se u svom vrtu, čačkao oko cvijeća, volio je to, a Julijana ko Julijana. Ona se sigurno nije imala namjere spustiti na zemlju pod nikoju cijenu. Oblačila se ultima moda, farbala kosu svaki mjesec u neku drugu boju, pumpala usne. Sve u svemu htjela je biti glumica u gradu, ignorirajući teške probleme u kući. Tko je zataškavao kriminalne radnje njenog sina, mi susjedi nismo nikad saznali, a da netko je, to je bilo najvjerojatnije. Drugačije to ne bi tako išlo naprijed. Još je i njena doga napravila scenu sa Mladenovim askijem i zamalo da nije došlo do pokolja. Ah... tako je to kad neozbiljnost prevlada. No, u zadnja dva mjeseca, svoje su kuće dovršili i uselili se Horvatovi i Jelići. Igor Horvat, bio je sin policijskog glavešine još iz onog vremena Jugoslavije.Stari Karlo imao je preko osamdeset godina ali je bio vitalan, a bavio se i politikom što mu nije bilo strano s obzirom na životni rezime.Sin mu Igor, jedinac, bio je poduzetnik i pravi dasa tako da je njegova kuća odnosno bolje rečeno vila, vrlo brzo niknula nedaleko naših običnih kućeraka. Moja obitelj pa tako ni ja nismo se previše interesirali otkud i kako je izgrađena kuća u ovim teškim vremenima besparice, no neke obitelji 35

Denis Kožljan Lice i Naličje nisu se mogle pomiriti s time, te su već prvog dana doseljenja započeli s ispitivanjima i ulaženjem u neke teške diskusije. Igorova supruga Irena bila je profesorica njemačkog jezika u Gimnaziji. Stroga ali odmjerena, kad nije radila, vodila je brigu o djeci Marku i Franu koji su bili blizanci i bili na prvoj godini studija ali su svaki vikend dolazili kući. Uglavnom sve je naizgled štimalo. O velikoj okućnici brinuo se Karlo, a kad bi bio neki veći posao za napraviti, došao mu u pomoć prijatelj Zorko pa su si obojica spili jer Horvatovi su u podrumu imali i vino. Kupovali su grožđe kad je bila berba i radili vino, crno i bijelo. Volio si je Karlo gucnut, nekad i previše tako da su ga nekoliko puta iz grada dovezli doma jer se nije ufao voziti svoj stari Mercedes. No, nije nikoga dirao, napadao i nije trebalo poduzimati nikakve mjere ometanja ili nasilja. Oni geni strogog policajca tinjali su u njemu bez daljnjeg ali ako ti njega nisi dirao, nije ni on tebe. Međutim s vremenom su počele kolati priče kako u obitelji odnos između Irene i Igora baš i nisu nešto. Naime Igor je slovio kao vrlo zgodan i markantan mlađahan voditelj poslovnice Centralne banke, član Upravnog vijeća. Njegovo izbivanje meni osobno nije se činilo ništa nenormalno ali da su se između četiri zida događale nemile scene, jako me iznenadilo. Imao je Igor navodno neku ljubavnicu, partnericu iz Minhena s kojom se sve više sastajao. Diskretno u početku, no, biti će da je Irena zaista saznala za to i jedne noći dok je puna luna obasjavala naselje, probudi me vika i psovka: „Tako znači, kurvin sine! To su tvoji sastanci, to su tvoji razlozi što ne možeš jedne jebene noći prespavati doma u svom krevetu! Gade, perverzni, zar zaista misliš da sam ja toliko glupa i zaostala, da ne vidim što radiš i kako se ponašaš! Neće ići, neću tolerirati više te tvoje svinjarije!” Budući je bilo ljeto, vrlo vruće i sve je bilo otvoreno, jasno se mogla čuti svađa dvoje supružnika. Probudila me ta buka i nikako zaspati. Mislila sam ništa strašno, svugdje u braku ima toga, više manje. A onda: „Pljus, eto ti, dobit ćeš svoje!” Plač i guranje stolica, škripa, a u svađu se naravno uspio ugurati i otac Karlo koji je normalno stao na sinovljevu stranu.

Denis Kožljan Lice i Naličje Sljedećih nekoliko dana, bilo je tiho kao da se ništa nije dogodilo, tek je gospođa Irena, oko vrata nosila maramu. Odmah se dalo naslutiti da je u pitanju bilo gušenje ili slično. „Oh, pomislih, ovo nekako ne sluti na dobro!” Ali život je govorio da moramo dalje svaki svojim poslom. Pa, iako se familija Horvat u slijedećih par mjeseci ponašala uobičajno, izgleda da se nešto opasno kuhalo. Lorka je rekla kako se šuška da je Horvatova kuća pod hipotekom. Čuđenja i ogovaranja od nekih nastavila su se, a osobno nisam se time opterećivala. „Igor ima ljubavnicu ali je upao u velike dugove i to kockarske „, pričalo se sve glasnije, a stari Karlo pravio se da sve to ljudi izmišljaju jer su ljubomorni na njihovu vilu i bogatstvo. Naizgled je sve izgledalo savršeno, istina, no, Irena i njen fizički izgled, davali su slutiti da baš i nije sve tako bajno. Njeni učenici su osnovali fb grupu u kojoj se svašta moglo čuti pa i vidjeti. Snimali su tajno učiteljicu dok se nervozno iskaljavala na ispitima i prijetila kako će svi pasti razred ako ne nauče vremena iz gramatike. Jednog dana došla je na nastavu s kosom ofarbanom u ljubičasto što joj nikako nije pristajalo na njenu bijelu put, a i ruž je odskakao od odjeće. Uglavnom imalo se o čemu šuškati tim više što je Karlo Igora podržavao u svemu, a očito ga je previše razmazio da si ovaj dopušta takvo ponašanje, divljačko i nasilničko. Prolazilo je vrijeme, a onda nakon nekih tri i pol godine od useljenja, k njima u susjedstvo uselila se u svoju prizemnicu i obitelj Jelić. Djelovali su onako, prosječna familija, ništa naročito. Vidjelo se na njima kao i na njihovoj djeci da su sasvim drugačiji od Horvatovih. Igorova okućnica imala je prostrani maslinik, ružičnjak, mali parkić sa fontanom koja je izazivala najviše pažnje kako susjeda tako i prolaznika. No, od Jelića ih je dijelila samo ograda od prirodnog kamena jednim dijelom i ukrasnog lovora. Dino Jelić, bio je hrvatski branitelj u postrojbi Tigrova, čak i ranjen odnosno imao je protezui na lijevoj nozi, no, uprkos tome, vrijedno je poput crva radio oko kuće, a supruga mu Mara radila je u jednom marketu , u smjenama. E sad, kad netko nekome ne ide po žilama, pa radilo se to i po političkom opredjeljenju, onda se uvijek nađe razlog za svađu. Ovog puta bio je to stari policijski lisac Karlo koji 37

Denis Kožljan Lice i Naličje se pravio kao da je on Bog za sve i svakoga. Vidjevši da stanje s njegovim sinom i nevjestom postaje nepodnošljivo, nije birao sredstva ni razloga da započne svađu u smislu: ”Moje ne treba nitko znati, već će lova to riješiti”, no, zašto se sad ovaj Dino šepuri tuda po cijele dane koseći travu i u svom dvorištu ali i u cijelom okolišu?! Jednostavno je bijesnio, svaka sitnica mu je smetala, svaki Jelićev korak pa i vučjak Medo koji je znao zalajati na prolaznike. Užas! Dino je bolovao i od poslijeratnog sindroma i od srca. Pričala je njegova Mara kako se ne smije sekirati ali šta to vrijedi kad se uvijek nađe neka budala poput Karla tražeći dlaku u jajetu istovremeno glumeći nekog suca pravednika, a nije prethodno znao počistiti svoje dvorište i prag. Hm...stvari su opasno zaokrenule u krivu Drinu.

Denis Kožljan

Lice i Naličje

NEMA VRAĆANJA NA STARO Uglavnom ljudi uvijek pronalaze nekog vraga za čarke i sprdanje što daje sasvim drugačiji smisao i sliku o čovjeku kad je unutar četiri zida ili kad izađe van i u kontaktu je sa susjedima, svećenicima, liječnicima. Licemjerje, jal prokleto je sjeme zla i ništa više, a kako vrijeme prolazi, globalizacija uzima danak u cijelom tom košmaru vrijednosti. Ništa, ama baš ništa više ne "prolazi" kao nekad, u školi, među najmlađima već rađa se taj neki jaz između one djece koja dolaze iz bogatih obitelji koji si i mogu priuštiti skupe tablete, mobitele, cipele, igračke, odlazak na skijanje zimi, na ljetovanje. S druge strane u istom razredu nađu se školarci koji si ne mogu priuštiti običan školski obrok, a kamo li više i eto onda, tu započinje razlaz, ogovaranje, nesporazum. Ruše se dječački snovi, a onda oni koji su tanki s emocijama upadaju u klopke onih drugih, jačih. Roditelji se teško snalaze u silnim otkazima, zatvaranju radnih mjesta, pucaju po šavovima. Napuštanje vlastite domovine i odlazak na rad u zemlje Europe, iza sebe ostavlja upitnike života. Lice poštenja, pozitive, vjere, ljubavi sve više pretvara se u naličje s negativnom konotacijom. Gledam situaciju u zadnjih desetak godina. Oko mene i dalje oni isti ljudi o kojima sam pisala, kažem isti, a jesu li isti, tko će ga znati. Obitelji su to kojima su stariji članovi umrli,djeca odrasla i imaju već svoju djecu. No, jedno je sigurno. Gledam ih , tu djecu koja dolaze pješke iz škole; slušalice u ušima, pljuju po cesti, psuju, bulje u mobitele i tipkaju, a pozdraviti, ne daj Bože. Meni nije ništa čudno kad znam koji su im majke i očevi. To su oni isti koji su da nitko ne zna, potiho odlazili na ispovijedi, na zornice, uskršnje bdijenje, a s druge strane bavili se lopovlukom, rasparčavanjem droge, prijateljevali sa glavnim policijskim inspektorima i svugdje imali svoje veze poput hobotnice. Nije im smetao takav život već im je glavno bilo da imaju puno i još više, a ono usput ponavljali: "Nema frke, dat će Bog!" Samo, mislim si ja kako nas Bog nije tako učio, a da smo svi njegova djeca, to stoji.

Denis Kožljan Lice i Naličje I da, neću više ali slučaj tete Stane jednostavno moram ispričati, Valjda je to šlag na tortu. Eno je, Bosanka, dobra ženica, majka troje djece i požrtvovna supruga. Preko puta moje kuće sagradila je veliku dvokatnicu. Gradila ju je nekoliko godina dok je s obitelji živjela u Švicarskoj. Marljivost i snaga krasile su Stanu ali kad vidim situaciju danas, nisam sigurna da li da ju žalim ili podržavam. I dok je ona svakog ljeta, svakog blagdana, autobusom putovala u Hrvatsku i odmah se latila posla, zvala majstore, ugovarala graditeljske radove, njen zgodnjikavi suprug Jovan nije se ufao miješati u ništa samo je klatio, pijančevao i gledao tuđe žene, To mu je bila sva preokupacija. Često se moglo čuti, za ljetnih dana kako su se svađali;" "Umukni, kozo jedna! Razbit ću ti kosti! Glupa si ko kurac!" Zatvorila sam balkonski prozor. Bilo mi je teško kako samu Stanu koja je s krunicom u ruci i oko vrata , u rano jutro šetala oko kuće i molila, tako i situaciju u kojoj se nalazila i trpjela, a sve samo zato jer je velika vjernica, praktična vjernica, članica raznih udruga. Jednom mi je ispričala da je i ona otišla u invalidsku mirovinu zbog zlostavljanja od strane Jovana. Tukao ju je naravno, a naročito kad bi doma došao pijan ko truska. Za Božić bi me znao zaustaviti; "Sretan ti Božić lijepa moja komšinice, znao bi mi čestitati. Ja sam se iskreno tada osjećala jadno i prljavo ali ne i on svojim dvostrukim životom i teškim ponašanjem prema supruzi. No, jedne večeri, nakon žustre svađe, uzeo je svoj crni Passat, malo u rikverc i onda baj, baj. Nije se vraćao pa sigurno nekih godinu dana, Stana je vidno smršavjela i valjda od sramote ili čega već, rekla da je Jovan otišao jer ima drugu. "Je, ima drugu, mlađu, gospođu koja je pjevačica i zajedno snimaju spotove. Žive zajedno i putuju Njemačkom, Švicarskom, Bosnom, Srbijom...." Nisam znala kako reagirati i da li uopće nešto savjetovati jer sasvim sam sigurno vjerovala kako se Jovan nikad neće vratiti, kako je odjednom prestao pridržavati, dapače kršiti Božje zapovijedi. No, dok ima svijeta, Stana mu neće dati rastavu braka jer ona u cijelosti želi živjeti kršćansku vjeru i to je svima jasno. Zapravo i ne znam je li svima jer malo malo pa eto ti Dare koja je nekad sa Stanom živjela u Zurichu u istom 40

Denis Kožljan Lice i Naličje kantonu. Dolazi ona valjda po nove informacije, a nije svjesna koliko ranjava jadnu ženu. Stana ja naime kao posljedicu stresa dobila Parkinsovu bolest,a poprilično je izgubila i sluh. Ima dva sina oženjena i unuke u Švicarskoj kao i kćer koja već deset godina živi u Americi. I svi su ocu dali potporu dok majku ne posjećuju. Nije mi to jasno ali ne mogu se miješati u njihov život. Stana je svijesna kako se pročulo što se dogodilo ali prikriva to na sve načine, Kupuje uskršnje vijence i kiti vrata, odlazi redovito na mise, moli se jer je svjetlo po cijele noći upaljeno. Šta reći? Samo pišem, samo sam htjela u nekoliko primjera opisati to teško lice ljudi koje se brzo i lako, u hipu preobražava u hladno, ružno naličje što narušava međuljudske odnose i svijet.

Denis Kožljan

Lice i Naličje

OSVRT NA DJELO

Denis je sasvim sigurno lice jedne sredine s kojom se čovjek svakog dana suočava, sredine u kojoj treba znati živjeti i nositi se sa svim situacijama. Poznavajući nju osobno ali i način kako piše poeziju i nešto rijeđe prozu, važno je reći kako ona živo i vrlo plastično daje opis situacije koju opisuje i to kroz likove i njihov život. Denis Kožljan, najvjerojatnije neće ulaziti u neke debate i uratke u kojima ne bi znala ili smjela direktno reći ono što je htjela, a da to ne bi bilo istovremeno zanimljivo čitatelju. Ona je zaista toliko direktna, puca ravno u čelo, rečeno onako uličnim rječnikom. Uostalom, ona i živi tako pa iako svaki čovjek ima svoje lice i naličje, ima ga onda i autorica, Vidi se to jasno kroz njenu uvodnu riječ i ne bježi od toga ali želi ukazati sveokupnom ljudstvu i onome kojega će djelo zaintrigirati, kako između lica i naličja postoji uzročno posljedična veza, a koja vrlo brzo može eskalirati u nekakav negativni koncept. Autorica upozorava u svom romanu kako je medalju lako osvojiti, uz malo truda i upornosti, no, bez obzira kojeg je sjaja, pa i onog zlatnog, baš svaka ima dvije strane;l ice i naličje. I naravno da upravo ta dvostrukost postaje dio svakodnevnice koja je ponekad vesela, drugi put tužna, te ide iz krajnosti u krajnost, a čovjek je in media res.

izv. prof. dr. sc. Ticijan Peruško

Denis Kožljan

Lice i Naličje

ŽIVOTOPIS Denis Kožljan, rođena prije šezdeset godina u Puli gdje intenzivnije stvara od 2010-te. Odgajateljica je po struci, u mirovini, Piše poeziju i prozu dakle liriku ali i kratku prozu, recenzije, dramske tekstove, igrokaze, kolumne, romane, intervjue. Do sada je napisala oko 5000 pjesama kako na standardu tako i na čakavici, roman Iza osmjeha, prokleto sama, kalendar Istrijan u vitru vrimena, dakle ukupno ima preko dvadeset samostalnih autorskih djela, a gotovo isto toliko prisutna je u zajedničkim zbornicima. Nekoliko puta nagrađivana je zbog svojih postignutih uspjeha, pogotovo kad se radi o poeziji na čakavštini. Napisala je i autobiografiju Amplituda srca. Urednica je dvije zbirke pjesama „Strunjeni pensiri” te „Vrtovima mojih misli”, imala je nekoliko pjesničkih večeri i evenata koje je sama i režirala. Neumorno piše i dalje, okušava se u nekim novim formama (haiku), a vrlo je aktivna i na polju umjetničke fotografije te slikanja (akril na platnu), također momentalno piše za Sapphoart , Stranicu Centar kulture, Avlija, Kvaka, a ima i svoje aktivne fb stranice.