Denis Kožljan
Nebeska zvona
1
Denis Kožljan
Nebeska zvona
Naziv knjige: Nebeska zvona
Autor: Denis Kožljan
Naslovnica: Denis Kožljan
Digitalno izdanje
Copyright © 2021.Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
Godina izdanja: 2021.
2
Denis Kožljan
Nebeska zvona
NEBESKA ZVONA /Duhovna poezija/ Denis Kožljan
3
Denis Kožljan
Nebeska zvona
"Mudar čovjek u oluji Bogu se moli, ne za izbavljenje iz opasnosti, već za izbavljenje od straha. Oluja iznutra je ta koja ga ugrožava, a ne oluja izvana. R. A. Emerson
"Ljepota je odlika tijela kako je vrlina odlika duše." R.A. Emerson
"Svi su ljudi pjesnici u srcu" R.A. Emerson
"Budite oprezni na šta usmjeravate svoje srce jer ćete to zasigurno i dobiti." R.A. Emerson
4
Denis Kožljan
Nebeska zvona
JA Desno prema gore, na putu slave, zvučnim koracima pjesnik je došao; Rođena i njegovana u čudu, noge su mu bile zasute zlatnim zvonima, Ili tamo gdje je zakoračio tlo je ogulio kao da je prašina stakla i čelika. Galantno dijete kamo god je došao Bacio je svakoj činjenici napredno ime. Stvari na koje je bacio oči Nisu mogle da se nacije ponovo vrate, ni Time Time snijegom ne kriju imena koja su mu postavili, niti posljednji potomci ne zaboravljaju. Pa ipak, svaki je svitak u kojem je napisao U latentnoj vatri svoju tajnu misao, Pao nepažljiv na zemlju, Nevidljiv od strane onih koji su stajali naokolo. Pobožni vjetar ju je odnio, Pokonski mrak sakrio je ležaj. Zamišljao je poput ptica koje progone vodu Ronioci ili ronioci bile su njegove riječi, a prazni klaunovi pored pukih Na novoj zuri i viđenju. Ali kad je bučna ruga prošla, Izdižite krilate riječi u žurbi. Novo okupljeni, novo podrezani, na zdravom krilu, Pravo do neba oni strme i pjevaju. Brat svijeta, njegova pjesma Zvučala je poput gromoglasne jake Koje se strgalo s hrastova širokih grana i zvijezda s ekliptične ceste. Vremena je nosio kao svoju odjeću-korov, posijao je sunce i mjesec za sjeme. Kao što rastopi ledeno more u morima, Kao što oblaci daju kišu istočnom povjetarcu, dok se snježne obale u aprilskoj zraci otapaju, Čvrsta kraljevstva poput sna Uzalud se odupiru njegovom motivskom naprezanju, a sada tonu i plutaju amain. Jer je Muza dala poseban naboj Njegovo učenje trebalo bi biti duboko i veliko, a njegovo treniranje ne smije obmanjivati najdublje bogatstvo ili želju: Tijelo bi ga trebalo osjećati, oči bi trebale čitati svaku maksimu jezive potrebe; U punoj je mjeri trebao okusiti životnu saću, ali ne prebrzo; Potpuno hranjen, ali nije pijan; Treba ga voljeti; treba ga mrziti; Cvjetanje djeteta djeci draga, njegovo bi srce trebalo paliti od straha. I, volio je napustiti svoj dom. I, Calmuck, u svojim kolima lutao je 5
Denis Kožljan
Nebeska zvona
da čita nove krajolike i stara neba; Ali, vidjeti njegove sunčane oči Poput meteora koji su odabrali svoj put I provalili su mrak kao novi dan! Ne lijeni ispašu na sve što su vidjeli, Svaka vrata dimnjaka i vikendica, Oprema za farme i seoske ograde, No, hranjeni veličanstvenošću, odvezali su se do ruba horizonta i pretraživali s povlasticama sunca. Kopno su dosegli planine stare Tamo gdje se pastoralna plemena stada nakupljaju, rijeke pile vode morskim gradovima visokim, a mora pere nebo s niskim visinama; Vidio je beskrajni stalak neba i jedrenjak na kojem se oblak iznajmljivao, a kroz muškarca i ženu i more i zvijezdu Vidio je ples Prirode naprijed i daleko, Kroz svjetove i rase, pojmove i vremena Vidio sam glazbeni poredak i uparivanje pjesama.
6
Denis Kožljan
Nebeska zvona
Emerson, transcendentalist, esejist, filozof i nadasve pjesnik, djelovao je u vrijeme romantičarskog pokreta kad je duša zasigurno bila centar poimanja svijeta i čovjeka kao takvog. Koliko je on samo prelijepih i istinitih misli izrekao i upravo po tome postao svjetski poznat i primjer genracijama poslije. ŠTO KAŽE AUTORICA Ovog sam se puta odlučila sa zbirkom duhovnih pjesama, iako je i moj prvijenac "Sva moja sjećanja", 2010. ,bio satkan od jednog dijela pjesništva upravo posvećenog duhovnosti i svemu onome što se nadopunjuje na dušu kao jezgru. I tada, kao i ovog puta, smatrajući sebe osobom koja ima nadasve dušu jer u protivnom i ne bih bila pjesnik, temeljila sam svoje stihove na osnovnim vrijednostima vjere i onog unutarnjeg što posjedujem i što me obogaćuje i čini močnom u mom sve ukupnom stvaralaštvu, dakle ne samo u poeziji, već i slikanju i fotografiji. Kritike na moja djela uglavnom su dobre, većinom pozitivne, a zar bi i mogle biti suprotne, drugačije, negativne. Sve što radim, dakle polazišna točka je stanje moje duše, osjećaji, emocije daju njoj jedan dodatni štih i tada nastaju dobra djela, tada nema i ne može biti greške. Duša, moja duša je otvorena poput Svetog pisma, u njoj nema predumišljaja, kalkulacija, svaki momenat je zapravo moje drugo JA koji je i lajt motiv čitavo vrijeme u ovih desetak i više godina dok stvaram, dok imam što za reći, pomoći ljudima svojim velikim osobnim iskustvom. Riječi Borisa Pasternaka;" Ne može loš čovjek, biti dobar pjesnik", svakako potiču na razmišljanje i zaključak kako je pjesma zapravo odraz čovjekove duše, srca, osobnosti. Značilo bi to kako iz duše kao neisrpnog izvora potiče svaka rijeka stihova, ovisno o raspoloženju, momentu i stanju uma kao i nekih vanjskih čimbenika i tako se stvara jedan kolaž bogatstva riječi. Naravno, pri tome trebamo znati da je Bog, stvoritelj svijeta i najsavršeniji kozmički pjesnik, svakom ljudskom biću darovao dušu s vjerom i nadom da će je iskoristiti za sveopći boljitak, blagostanje i ljepotu svijeta. Dakle, započinjem s oplemenjivanjem s naznakom da ću i ovog puta pisati kao i u većini duhovnu poeziju na književnom jeziku ali naći će se tu sigurnio i pokoja na mom čakavskom dijalektu bez kojeg ni moje stvaralaštvo , pogotovo pisano, ne bi imalo smisla i bilo bi nedovršeno. Zbirku koja će biti u digitalnom obliku i nadam se gotova do velikog dana Njegova rođenja, posvećujem svima onima koji iz raznoraznih razloga nisu bili te sreće kao i ja, koji su ostali osakaćeni za smisao pisanog govora svoje duše, za djecu i odrasle i želim da knjiga bude moj dar za pod bor u Badnjoj noći. Autorica, Denis Kožljan 7
Denis Kožljan
Nebeska zvona
UGASI SVJETLO DANA Bože, Ti koji jedini možeš, Ti, koji znaš i smiješ, ugasi na trenutak svjetlo dana, neka padne zvjezdana noć, tiha, čedna, meni na dar, da skupim hrabrost za ostatak, da osnažim krvotok za dalje, teško mi dođe od svakodnevnih boli, neizdrživo bijaše znaj, čvrsto stiščem pesnice i nemam oko vrata krunicu, ne zamjeri za tu sitnicu jer ima i mnogo gorih stvari, postoji i mnogo težih prijestupa, mislim da ugašeno svjetlo melem je za moje umorne vijeđe, moje misli tada putuju tek nebeskim prostranstvima zasađenim ljiljanima, tijelo mi lebdi na jastucima sreće, obožavam taj dio dana kad pogašena su svjetla grada dok tiho izgovaram molitvene psalme, a u njima osjetim spokoj umorne duše.... UGASI BOŽE, SVJETLO DANA!
8
Denis Kožljan
Nebeska zvona
KRATKO JE SUNCE prosinac na izlasku. tanko je sunce, čeka se noć, osvjetljena i slatka da zasvjetli zvijezda, ime joj je Danica, opalo lišće već odavno, a u zraku osjeća se miris borovine i tamjana, nestrpljivost među ovozemaljskim stvorovima jer noćas desit će se Ćudo...u Betlehemu na slamici, u betlehemskoj štalici, koliko još ima sunca tog posljednjeg mjeseca u godini, taman toliko za oprati dušu, prosvjetliti obraze, skupiti dječicu, oca i majku, nije bitan poklon pod borom, nisu važni ni čisti prozori, grijesima je oprošteno jer ljudi smo samo, a On...On rodi se točno u pola noći, pjeva se "Veselje ti, navješćujem puče kršćanski...već od sutra, suneve zrake produžit će svoj domet......
9
Denis Kožljan
Nebeska zvona
10
Denis Kožljan
Nebeska zvona
PUT DO GOLGOTE težak, u krvi, polomljenih kostiju i izranjavanih grudi, Ti, Spasitelj, preuzevši na sebe grijehe nas običnih smrtnika, idem za tobom u liku anđeoskih krila, oko vrata vijori bijeli veo i marama kojom brišem Tvoj znoj i suze...i sve to na dugom putu koji vodi na brdo zvano Lubanja,,, korak po korak, nosiš naš Križ, bez straha i bojazni jer Bog je Tvoj Otac...ima li veće snage? iznad sam tvoje glave, nježno je moje krilo, tješi Te i ozdravlja rane od hoda i pljuvanja onih što slušaše Judu....divim Ti se, a i ne moram, Ti si Tri u jednom...Bog Otac, Sin i Duh Sveti...redaju se postaje...Muka pretvorena u izbavljenje... Smrt u Uskrsnuće... Amen!
11
Denis Kožljan
Nebeska zvona
NEBESKA ZVONA ni me strah, od Boga, ne bižin pred Vragon, delan svoje delo svaki dan, ne mišan se u ljučke manore, dižen se sama dopirajuć brkun i hitin oko na nebeska zvona...ona su tamo na isten mistu priko miljare lit..zvone samo kad rabi, kad ki umre, kad se dite rodi, kad nedilja zasvitli kao Bojži dan.. zvona su to, visoka, jaka, učinila hi je krstijanova žuljna ruka u spomen na Njegovo rojenje i življenje i muku i smrt i uskrsniče...Aleluja! nebeska zvona, jevizivaju da je Vazan, da rodilo se u štali Ditešce malo ko je i meni ručicu dalo, da dignen se zgorun kad na duši teško je, zvono jeno i drugo prečižo, zvisoka nas gledaju, glade i ćuvaju, dušu zmučenu teple i dragaju......
12
Denis Kožljan
Nebeska zvona
ZOV SVJETLA tražim nešto u posljednje vrijeme što nalik je izvoru svjetlosti, želim zaboraviti tamu, klizav teren, izmučene dane i nasilno sutra, znam da negdje postoji naznaka da biti će bolje, meni , tebi, njima i svima nama i ostalima, molim se ispod šume tišine uz cvrkut kolibrića i kreket žaba za ljetnih noći, ozebla su naša lica i srca zastajkuju, odavno nešto pošlo je po zlu, težina na tijelu i duši poput dosadne jesenje magle što vuče se iznad obranih kukuruznih polja, zagušljiv je zrak ako ga uopće ima, dvoumim se pomišljati na budućnost potomstva, za mene lako, izdržljivost mi je jača strana iako patnja načima još iz neke davne prošlosti, prizivam u pogledu gore, dolazak vlaka i prijatelja koje ne bijah zaboravila ali tama učinila je sliku i doživljaj ugode, nesnosnim, zovem pomoć i zazivam ozdravljenje umišljenih, jalnih, nevjernih....ne znam ima li sreće i kraja....
13
Denis Kožljan
Nebeska zvona
14
Denis Kožljan
Nebeska zvona
NISAM SVETAC nikad ni bila nikad ni pomislila, nije lako biti svet, nije lako nositi od zlata krunu, biti velik u svijetu zlobe, biti nasmijan u danima tuge, povijati rane umirućima, pjevati uspavanku bolesnima, šaptati riječi neishranjenima, nije lako, nikad nije ni bilo bolje, samo što onda vremena su svakom dala bar šansu, dvije, danas, sve u začaranom krugu, orgulje tupo zastajkuju, hor zaboravio melodiju, ne ljuti se Cecilija jer ona je Sveta, od boga izabrana, u svijet glazbe poslana....
15
Denis Kožljan
Nebeska zvona
SANTANA moj, uvijek i samo moj, čovjek u tančine, moj heroj koji spašava me u trenucima mračnih misli, ljubi usne dalekim kilometrima, moj drug i sudrug, moje oko i vlas, moja stijena što pruža utočište u satima osame, pušta glazbu koja umiruje mi um, Santana, nazvah ga u ovom hipu, učiniše mi se ime pravo, njemu prilično jer on zna što učiniti kad utakmica je izgubljena, a ostaje nadoknada, on liječi pogledom i dodirom, on me vraća iz mrtvih, njemu mogu uvijek i zauvijek povjeriti i najveću tajnu...neće me iznevjeriti, ni uvrijediti me neće ali baš nikad jer i on je okusio pelin iz male boce, i njega šutiralo je vrijeme, samo zato jer majka mu nadjenula neobično ime, a slučaj je htio da nađemo se na točki gdje križaju se valovi južine, putevi osvete, gdje kopriva ujeda i žari...ON, moj veličanstveni , moje rebro od rebra, moje pismo s povratnicom...moj Santana.....
16
Denis Kožljan
Nebeska zvona
POMAKNUTI SAT pomiču opet sat i kazaljke i bacaju u očaj, bombardiraju svakojakim vijestima, zapravo pamfletima... tko su ti???,,,Oni...tko su??? odakle im pravo da diraju nam vrijeme, smještaju u okvire, dave injekcijama, i ne poštuju naše mišljenje... pacovi, ološi, šljam društva i još puno gore, zguralo se na naše ure pa uneredilo jesenske šetnje i proljetne rose...i nikada im dosta nije, poput tigrastih, piju nam krv, načimaju nerve leđne moždine, cerekaju se nad našom sudbinom... kako bi ih sada zgazila...njih... mrave koji osramoćuju svoju vrstu jer sami ne rade gotovo ništa, ščapavaju lovu gdje stignu, gaze preko mrtvih do cilja i samo narede; "Mijenjaj sat, nazad...naprijed!...meni sasvim svejedno jer kuhati moram ako imam šta...kažu ne bude krumpira, ni graha, ni luk nije rodio, u mesu pesticida, ribu pojeli rebraši....a nas???? nas jedu svakog časa, ima nas sve manje, popisujemo se sami...tu ne treba kontrole, koji je to jebeni zakon, red, nered, simetrija... ja ne moram ništa pa ni mijenjati kazaljke,, moj sat izgubio davno baterije...dobro meni.. super njemu...i da...spavati ću kao i uvijek,,, dok mi tijelo traži, a um kazuje da je dosta....
17
Denis Kožljan
Nebeska zvona
CRNI SUNCOKRETI noćas probode me nešto s lijeve strane rebara, spavah očiju otvorenih, obožavam suncokrete, zrele, one lijepe boje sunca, one njihove glave kako žive i pozdravljaju, obožavam ih slikati, o njima pjesme pisati, danima gledati i sreću iz njih ispijati, no, ovi što noćas usnuh, prevariše moj razum, ukleto im sjeme, a crni u obrazima, ne prepoznajem ih, samo i dalje osjećam da trne mi lijeva strana, bijah gnjevna što obukli su baš crno odijelo za ugostiti se u mojim snovima, gadovi su to, prevaranti samo takvi, iskoristili slabost mojeg krvotoka, uskomešali moje ionako načete misli i navalili...hoće me pozdravljati, grliti, sa mnom do jutra spavati, melodiju smrti otpjevati...tko bi rekao, zar i suncokreti mijenjaju boje, zar i ti ponosni cvjetovi egzistencije, puni zlatnog zrnja, mogu preobraziti se i privući u svoju mrežu mene u fazi kad sam neobranjenog garda.... 18
Denis Kožljan
Nebeska zvona
GODINE otkad su one špirit u jakom vinu i vreloj krvi, jesmo li ludi poput najvećih luđaka, jesmo li trube u šumi jestivih gljiva, zar broj bitan je u odnosu na ja i ti, ti i ja, ona i on, koje li krivovjere, sramotno, nevaljajuće...ali ja nisam ta da stati ću sa zaključkom većine, ma šta netko mislio, čime se kleo, ja odoh dalje prostranstvima crvenih pikula, slatkih snova i bajkovitih snova, godine su tek na mojim leđima izudaranim od života i loših poteza, obnova nakon prolivenih suza može početi jer život kažu repriziran nikad bio nije, i nije, i neće biti...stoga neću čekati, uzjahat ću mog sokola i zaprašiti nekim novim putevima na kojima rastu slikovite litice zaljubljenih ljudi bez obzira na broj...godina pjevat ću himen o najstarijoj emociji i sprovoditi u djelo zavjete jednom dane, ljubiti i graditi, srećom se odijevati, moj živote i nemoj slučajno da razuvjeriš me i pričaš o godinama, starosti...nisu li to 19
Denis Kožljan
Nebeska zvona
obične gluposti koje se prenose s koljena na koljeno, ja sam ja i nitko drugi....iz ovih stopa letim u život nemirnih valova, želim okusiti novi neki detalj, okus usana i dodir tijela koji pomladiti će moje nabore na haljinama....
20
Denis Kožljan
Nebeska zvona
MIMO NAS Prohujaše lahor, noseći u torbi darove dobrote, zaustaviše se tek na ponekim vratima, a kapije bijahu tbrfe i zaključane... zahrđale šipke i poštanski sandučić, nema nikoga...posve je izgledno da tu nitko ne živi, ne hrani ljubimce, ne zalijeva cviječe.. odoše lahor dalje, osjećam ga jedino ja, čavrlja u mojim toplim njedrima, želi me dotaknuti u dubini duše kao da poznaje me cijelu vječnost... dajem mu šansu, pružam dlanove, za ostale me zaista više nije briga, umor nastanio se u mojoj kosi, na gležnjevima otečenih nogu...samo mirno, prošaptah....
21
Denis Kožljan
Nebeska zvona
PRONAĐI MIR nije lako, priznajem u vremenu težine Svemira, u jutrima nepopijene kave, nije lako ostati hladan na ljudske gluposti, na čovjekovu mrskost, na kišu što pada kad nije poželjna, a ima je preveć dok voda prodire u grlo, gledam te i osjećam tužnjikavu, blijedu i neispavanu dok pokušavaš razumijeti kaos koji vlada svijetom, možda i ti si rođena da pomogneš promijeniti tipku na klaviru, no, bolje nemoj se uvaljati u blato bez potrebe, ti moja curice učinila si sve što si mogla i znala, trčala ispred drugih, zvala u pomoć svece i Boga, i ostarila vidno, umornih nogu i pluća, sada traži smiraj u zalasku , uzmi stolicu od pruća i gledaj odsjaj zore i počuj večernju pjesmu ćuka na najvišem čempresu, potraži zasluženi mir u kaležu mirisa bora i smirne, umij obraze da očistiš ih od prljavštine i gadosti ljudske, ako osjetiš san, uvuci se u gnijezdo mladih ptiča i piši neke nove stihove zvane my peace is here , only here…..
22
Denis Kožljan
Nebeska zvona
GRČ spazam u mišićima, bol u duši, više tijelu zbog nevremena ili lošeg vremena, prijetnji svakodnevnih od mora, kopna, zraka, vulkana i tko zna odakle još, hvata me grč, od vrha vlasi do noktiju nožnog palca jer nema više, nedostaje humanosti, onog nečeg što ljubavlju se zove, a sram nas je izgovoriti, pucaju košćice glavne i sporedne, vene cvijeće na mojem balkonu, ne znam , možda i na tvojem, nismo se dugo čule, teški grijeh, ispaštat ćemo poput izdajnika u ratu, grči se ruka, ne zna više kako započeti stih, možda nađe se pomazanik da izliječi bol i nemir, Bog može On je velik, prašta samo, a ja i ti, gdje smo mi, kuda vodi nas smrad iz ustiju, riječ pokvarena, imam li više mjesta za skupljanje snage, sunčanih misli, imam li osjet za njuh, da mirišem moje ruže spasiteljice, glad je napast, sitost pretjerana uzrok svega ruševnog, raspada se cesta dok pješačim posljednju dionicu života, grčevito razmišljajući o apokalipsi što dolazi samo je pitanje sata..... 23
Denis Kožljan
Nebeska zvona
ŽENU odakle početi, s koje strane voljeti, znati voljeti, a ne ranjavati, a ne tući i kažnjavati, lagati, usporedbe činiti... koja je to nota u melodiji koja naglašava da žena je to, biće što odskače za više od inča, za jače od zveketa, više od hrasta, pusti joj ruku i glavu da nosi kako ona to samo umije, diraj joj usne samo dok spava, to aspirin je za sve dnevne nevolje, ti, muškog spola, znaj kako ženu ljubiti, bradavicu milovati, uspavanku pjevušiti, ne idi previše daleko i kad znaš da si blizu, budi joj ljevica od srca,
24
Denis Kožljan
Nebeska zvona
desnica od potrebe, budi joj melem za ranu, šećer za gorčinu, maramica za suzu, ostaj zauvijek u njedrima koje govore svim jezicima, a glasa im čuti nije, žena je izdanak, mladica, sreća, na ramenu tetovaža koja ima osobito značenje....
25
Denis Kožljan
Nebeska zvona
ODLUKA ishitrena, bez argumenata, neshvaćena,donesena u vrijeme retroaktivnog Merkura, u čudu ostala i ja i mnogi drugi ali nas se ništa nikada ne pita... Odluka je tu!...ispisana masnim slovima, jasna samo onom tko ju je donio i njome maše poput rublja koje kovitla vjetar ma sušilu, odluka kojom tobože u pravu je gospodin koji sebe tako zove, inače je on samo nitko i ništa, običan prevarant, švalerant, liziguz... hoću li je poštivati, nije baš znano, nisam od tih i takvih, radije ću je izgužvati poput bombonske hartije i zapaliti na stolu, gledajući ushićeno dok naredbe padaju u pepeo....
26
Denis Kožljan
Nebeska zvona
RAĐAJU SE…..(PJESMA U PROZI) Da, u inat svima i svemu, rađaju se, izlaze kao as iz rukava, usrećuju naše trenutke osame i očaja. Pišu se stranice o godišnjim dobima, ispisuju stihovi o zalascima, rodama što gnijezde se uvijek na istim mjestima. Vani, preko zatvorenih vrata čuju se pucnjevi pod okriljem noći, dešavaju crne scene kao u filmovima strave, neki je to misterij i tko zna hoće li se ikada nazvati imenom. Prespavam to, ne želim nemile snove, suze na jastuku…poklopiše me godine. Tražim strpljivo ljubav i samo ljubav, onu istinsku, sočnu poput jabuke za jesenje berbe, ištem zlatnu bobu koja može učiniti čudo na mojoj duši. Eto je!…Tu je, nedaleko naših nogu, posve novih korica, knjiga što zna svoju misiju, upravo klizi iz posteljice…ne zamjerite SVI…dajem joj naslov “Veliko srce”, lako se pamti i nije uvredljivo. U njoj, poredane strofe u slobodnoj formi, ne, nema soneta, nisu više moj đir….iskaču pjesme o žiru, kapetanu jesenje gozbe, smije mu se žuta dunja sa ormara, a nestašni list odlučio maziti nesretnu djevojku. “O, moj Bože, što si velik!” Podigao si palac i eto slova dižu se i rastu, umnožavaju u bale lirskih udisaja i čine me velikom, jakom, snažnom, jesen i proljeće, a da, nije ni Božić daleko. Frknuše vrabac, krilca mu orošena jutarnjom rosom…..
27
Denis Kožljan
Nebeska zvona
UZMUČENA VODA prošlo doba apatije i misli okrunjenih trnjem, negdje u zemlji dobrog vina i sunca pojaviše se figura nalik odraslom djetetu, voda se uzburkala, odličan posao, pokrenuli se senzori i povukli za sobom osmjehe, tijela odlučila privući jedno drugo, gledajući sa strane, uzviknem: Dobro je! Jel zaista je...jel trebalo je čekati cijeli okret zemlje oko Sunca i obrnuto da uzburka se pučina i stvori valove neke drugačije, sasvim divlje plime i vrele krvi koja miješa se između šarenih algi i sićušnih vodenih stvorenja, i stijene kao da pomiču se u znak pljeska i potvrde, hajmo sačekati da prva mjena izmiješa karte, a onda čemo dalje, plan je uvijek s istim točkama samo se radi o vrsti intenziteta....
28
Denis Kožljan
Nebeska zvona
PLAŠLJIVI LJUDI to su ti jadni, mali praveči se veliki, a zapravo mizerni ljudi, plašljivi poput mladog zeca, spotiču se i o najmanji oblutak, padaju na svaku otrovnu riječ, oči im male, a žele biti gazde na svakom pedlju, plašljivi i nesretni u svojoj težini, neiskrenog plača, lažnog osmjeha, čaša im u ruci poput svilene trake, ne znaju ništa i ne trude se znati, udaraju u bubanj bez čvrstine praveći da glazbenici su od rođenja, a nisu, ni ne mogu biti, rađaju se u strahu i umiru misleći da oni nisu ti, a smrt ne bira, ona uzima kad joj se prohtije, gledam ih svakog dana, čitam pokrete njihovih vilica, sami jer tako žele, možda i nije im lako, vuci gladni sve češće traže plijen i van svog staništa.... 29
Denis Kožljan
Nebeska zvona
SPREMA SE osjećam se poput ribe na suhom, mrava kojem oduzeta je sloboda, osjećam se izmlaćeno, potuljeno, tromo, izmoždeno, vlažno pomiješano sa suhoćom višemjesečne teške prognoze, jedva držim oči otvorene, padaju ruke, noge ne slušaju, a uvijek nemirne bijahu, jel se nešto sprema u zraku, jel zna netko, pričati ne želi nitko-svatko sa svojom boli, svijet drastično gubi moć, ne pomažu konferencije ni sastanci u dvoranama, žeđ, glavobolja, kostobolja i ja-NIKAD VIŠE ISTA NI BOLJA, život više to nije, ispucao je od ljudi, a i ljudi od života....
30
Denis Kožljan
Nebeska zvona
31
Denis Kožljan
Nebeska zvona
GLAZBENE NOTE to samo su moje i više ničije, note što izviru godinama ispod tople zemlje. igraju se žmurice s valima rijeka i plavih mora, pa u uvalama uzimaju daha za dalje, ispiju iz bocuna gutljaj crnog, penju se na žice stare gitare i gle čuda: taman kad pomislim da pobjeći će ispod zlatnih njiva, te skladne note, slatkih obraščića dokotrljaju se ravno u moje krilo, skladaju neku novu baladu, zagrle me nježno i daju obećanje da zauvijek bit će moje suputnice u kolosjeku stiha i melodije....
32
Denis Kožljan
Nebeska zvona
PLODOVI sad je vrijeme, možda i nevrijeme, košare prepune plodova za drugih nekih ljeta, sada ostale su prazne, čovjek na rubu plača, briga majke kako prehraniti djecu sve je veća, traži se krivac, a pogoditi je lako, tu je on u koži vlastitog sebe, on je taj upisani kao krivac za suhu zemlju, za godinu skakavaca i druge nemani, za molitvu kiše i bolesti lista dok plod zatro se još u zametku, i gle, istine nad istinama, godina gubitka, još jedna samo u nizu, rijeka prelivena, nebo razljučeno, sunce peče svom silinom, vode, vode, vabi zemlja, a priroda grize, u inat njemu, poigrava se i pada osveta, urod proklinjen, pitanje što biti će u bližoj budućnosti, ni Bog više nije moćan....
33
Denis Kožljan
Nebeska zvona
U VRTLOGU SNOVA ondje su trenutno pohranjeni na sigurno, u posteljici od baršuna, a ostat će sve dok ne prođe bujica, dok ne smire se vrtlozi lažnih obećanja, dok na visini nebeskog straduna ne pojavi se duga sreće i istinitih boja, vrtlozi prošlosti udarali su iznutra, harali po obrazima i činili moje snove brodolomcima, skršenim azilantima, nije im pomogao ni plač da otare im rane, nije ih pomazilo ni ranojutarnje sunce, trpjeli su snovi zajedno sa dušom žene i sada čuče na tratini ušuškani blagim povjetarcem i slatkoćom ljetnih večeri....
34
Denis Kožljan
Nebeska zvona
RAT I MIR obrnula se grana stoljetnog hrasta, okrenula ruka i oko, mir kroz dvorišta ulazi u kuće, to gmizavci su do jučer ubojice, zmije otrovnice, koljači vukovi, u čoporu veprovi na čelu stara majka, okreće repić, a domaćin u čudu gleda, umjesto plača, smije se i tjera, a sutradan opet isto, u tišini večeri i krajem vrućeg dana, ponovljeni scenarij, ratove ne vode više vojnici pravi ni kositreni već mediji prokletstva na svakom uglu, stvaraju pomutnju, umjesto bombi, avioni na krilima objesili živa stvorenja, Kabul puca od koraka Šerijata, gdje leži istina, tko potvrditi može? lete tržnicama šake, u igri je novac, vidi Bože i prosvjetli bahate, borba za svaki ručnik, ležaljku i mjesto, na stijenama Jadrana, jezik sasvim poludio, umjesto čahura pucaju živci, moderan neki rat sve se češće otvara dok ja razmišljam je li to moguće....
35
Denis Kožljan
Nebeska zvona
PRIKLADNO VRIJEME samo još koji dan, dok ne stigne mjesec grožđa, ogledavam se u kući, zovem na čišćenje starih i prašnjavih predmeta, ne svih naravno, one koje bude lijepa sjećanja, ostat će na istim mjestima, gledaju me umiljato sandale na visoku petu, ne bi htjele završiti u onim plastičnim vrčevima, a sve se bojim da budu jer čisti se i moja koža, starim i ne mogu puno toga, teško mi je hodati obuvena, obučena, hormonalne tenzije kovitlaju me cijelu, uzduž i poprijeko, tražim adekvatan grudnjak, opale mi moje jabuke, a bile su nekad simbol zdrave, pune žene, kosa rijetko poslušna na češalj, više joj odgovara rubac na čelu, ne želim da ispadne kako kukam, ma jok, nitko me i ne bi umirio, poslušao, utješio jer svi se bore sa sličnostima samo šute iza mojih vrata i slikaju, kopiraju, povlače se u sebe, a ja ne volim takve,
36
Denis Kožljan
Nebeska zvona
zar objašnjavam nešto posve krivo? inatljivica sam ljevoruka, a dešnjak od rođenja, pa priznajem da vrijeme krajem kolovoza, između Velike i Male... Gospe....perioda je sređivanja vlastite sebe i okolnih njuškala, a onda će valjda i zagrmjeti i pasti pljusak da do tančina ispree sve nepravde, gadosti i krivice....
37
Denis Kožljan
Nebeska zvona
TREBA ZNATI poeziju treba imati u prstu malom i velikoj ruci, treba je njegovati kao dijete u zikvi, kapati je vodom izvorskom i razumijeti poput biblijske poslanice... shvaćaš li ti i onaj drugi, koravih očiju i usana koje ne znaju ljubiti, ne približavaj se vrtu rajskom u kojem stih igra, sam sa sobom rjetko u dobrom društvu, ne pravi se i ne glumi joj prijatelja kad to nisi nikad ni bio jer ti nisi rodio se sa darom za čutnju, sa osjećajem nepravde, ti samo prolaziš kraj njenih vrata tek tu i tamo otpozdraviš jauku i uzvratiš smješak junakinji što drži otvorenu škrinjicu poetskog blaga... lijepo je nakloniti se dami što vjekovima čini ornament dvorca i cikće jer izabrala je svog sudruga, svjesna da ta spona dva srca i ne mora vječno šuštati na vjetru što hladi obraze za ljetnog nemira... putuj, moja poezijo, samo putuj, sama, na leđima delfina ili krilima ptice, prenosi poruke i glase ljudske vrste, možda uozbilji se čovjek, sklopi ruke i izmoli Očenaš dobrote....
38
Denis Kožljan
Nebeska zvona
ZAUDARA na jesenju kišu što nema namjere stati i rovari zemlju, truje sve živo i neživo, na slinavce što čupaju nerve brsteći ljetinu, smrdi i nadjačava miris jorgovana u proljeće, gadljivog pogleda guši vinjete mog rođenog grada, ostavlja me nijemu usred najuspješnijeg rada, to je taj krak koji žilavo uzima sebi ono najbolje od čovjeka, ruga se doslovce, trza žice harfe koja umiruje prostor ispod starog oraha, to je pojava što istrebljuje, baca u beznađe, siluje pravdu i prosipa strelice čegrtušinog otrova, u pomoć prizivam sve potoke, rijeke, mora i oceane, dajte od sebe sve i krenite u pohod, iskorijenite smrad jednom zauvijek...
39
Denis Kožljan
Nebeska zvona
METEŽ sklupčano nebo u krilo mu ribe napola izgubljene svijesti, padaju velike glave, tišina s lošim predznakom, pretvorih se u dijete velikog uha, držim osjetila u stanju pripravnosti, nije na odmet, metež iskoristio slabost ljudsku pa udario u središte poput zemljotresa širokog spektra, ajme budala ko u priči, poturilo se mnoštvo, ne zna kuda bi, a vjetar zavija usred srpanjskih plamičaka, gledam blijedo metež, nije nalik ovome nikad bilo, jure konji, pobjegli iz staje, glad ih natjerala na suludi čin, gospodar mrtav hladan, šuti i nemoćno pušta scenarij, djeca previše brzo odrasla, bježeći divljim zakonima, čine loše stvari, tuku majke, Sotona-kažu jedni, preuzela krst dok drugi i dalje mirno žderu ukradene žemičke i pjenušavo vino, pivskih trbuha zaboravljaju da pravda nema 40
Denis Kožljan
Nebeska zvona
satnicu dolaska na vrata...
PUPAK pupak ove zemlje začaran sektaškim filozofijama, mučnim predviđanjima koja kidaju zore, lome zalaske, staništa pupka pretvoriše se u ružičnjak tamnih boja, dok bodlje stvara rane, sve dublje i jače, muškarac ludi, žena cvili, baba križa se tko zna koliko dnevno, a noć predviđena za klečanje, glazbu ptica zamijeniše roktanje veprova što lutaše gradskim parkovima, osjećah se da stvarnost mi je u biblijskim homilijama, i nisam jedina, nisam sama, mozak kuhan na visokim celzijusima, led na Antartiku postaje čamac uskoro i jedrenjak poput Noine arke, pokupit će možda sav životinjski svijet jer katastrofa bijaše neminovna, toliko blizu da šapati postaju glasne formacije, nema bježanja, ni skrivanja, borba s demonima odvijat će se u pupkovini odakle je i On izašao....
41
Denis Kožljan
Nebeska zvona
BITI MATER teško, a lipo, činiš se pak te zaboli glava, ne kape, ne znaju, ne žele, štuta su, ta naša dica, a voliš hi a rabiju več puti zad sebe puštiti moraš, ti si mater, ti pasivaš golgotu trnja, rivaš i kad sve te boli, daješ i kad nimaš, suzu katrkad struniš z obraza, potrpiš, pensaš, fala dobiti ne rivaš....
42
Denis Kožljan
Nebeska zvona
MARTINE MOJ čuješ se kako danas ime ti spominju, mižoli tuckaju, toči se črno i bilo, bačve se štimaju, daž daždi kako i jušto svako lito na Martinju, cidi se mošt, čita litanija i blagoslov da tako i klitu bude, eeeee, Martine moj, ti živ čovik ma i oni ča spod pina spi, znaš da lipo se tvojin imenon zvati, tradiciju krštenja imati, z preteljon mrvu počakulati, te druge manore u vitar hiti.....
43
Denis Kožljan
Nebeska zvona
GLUHO VRIJEME ne znam ni koga pitati, nitko baš točno ne zna, svi ramenima samo sliježu i gledaju u nebo, a On, smiren, mudro šuti i čeka, da gluho je vrijeme i ljudi u njemu, poremećen redoslijed, izmješane karte u prognozama, najviše brine me zdravlje, virusi neumoljivo grizu, šetaju, zaključavaju nas u zastarijeli zrak kućnih prostorija, ponovno mislim obratiti se Njemu, pitati Ga, zna li zašto, zbog čega, je li to na pomolu gluho vrijeme kao posljedica nečeg, je li kako neki kažu, Božja kazna ili tek posljedica činjenja loših čini... nemam volje, nemam zaista, pitam druge kako oni, pogledavaju se i mrmljaju sebi u bradu., oni drugi pak bjesomučno jure na svaku misu, na svaku ispovijed, na blagdane, nedjelje i svaki dan, sat, traže utjehu na oltaru, sklopljene ruke i pognute glave, pa opet vapaj Onome gore...samo možda je već kasno ili smo gadno pretjerali, prešli granice u konzumiranju Božjeg dara koji nam je poklonjen da bi ga čuvali kao zjenicu, njegovali i hranili, a ne nogirali, sprdali se s njime igrajući se Đavla.. možda je prokletstvo nasrnulo...možda???? Ima li naš Spasitelj još uvijek moći i milosti...
44
Denis Kožljan
Nebeska zvona
45
Denis Kožljan
Nebeska zvona
DUŠA U DUŠI mi smo duše patničke, jedna u drugoj, druga u mojoj,,,kao da smo istog časa rođene, kao da nas je ista mater nosila, kao da smo od Boga zamišljene... I putujemo svijetom, razgrćemo blato, prašinu i mulj, lakše nam u dvoje pa nakon kratkog odmora, nastavljamo dalje čineći dobra djela jer u krvi nam je tako i ništa ne tražimo zauzvrat...mi smo te dvije duše, ja i ti, ti i ja... jednako mislimo i činimo, ništa nam ne može razbiti auru istine, poštujemo nebeski red, a kako biti će na smrtnoj uri...to nije ni važno jer duša, duša u duši nije lako biti....
46
Denis Kožljan
Nebeska zvona
MREŽE ima ih braćo moja i sestre voljene, ima mreža širom svijeta, različitih tvrdoća, težine, pokvarenosti, šire se svakim danom, zar ne vidiš Boženavukle i mene u svoju klopku, nisu to one mreže kojim Ti, lovio si ribu za podijeliti gladnima, onima bez igdje ikoga, svojim učenicima, to kobre su tvrda srca, zle kobi, kad ugrizu ispuštaju otrov od kojega teško se čovjek oporavlja, te su mreže vražja krv, ne daju mira, iskaču svake sekunde i hvataju plijen, kradu nam duše neiskvarene, tople i tjeraju na blud, i znaš li Ti, moj Spasitelju da tih opakih niti ima sve više, ne puštaju nas sniti, dovode do ludila, odrasli još imaju , prinalaze oruđe za obranu ali bojazan za našu djecu i potomke, ubija sve ono lijepo, nježno, svjetlo i tanano u nama....
47
Denis Kožljan
Nebeska zvona
NEBO svejedno sasvim je li sivo, plavo, bijelo ili potpuno crno, sa mjesecom i zvijezdama ili bez njih, to nebo je...vječna spona između duša u raju, paklu i ljudi što još uvijek hodaju zemljom noseći na leđima svoj križ...da, zaista nitko nije bez njega, On nam ga dodjeljuje uzevši u obzir jakost našeg tijela i uma,,, nebo, taj prozirni veo što rastjeruje maglu u jesenjem solsticiju pa nas onda razveseli Bijelim Božićem ili Uskrslom rosom nad zelenim padinama.... volim Ga.... volim Te nebo jer si toliko prostrano i pružaš mi osjećaj slobode s kojom jedino znam slikati, pjevati, pisati i još mnogo toga dok Svevišnji gleda me i smješka se mom nemirnom duhu....
48
Denis Kožljan
Nebeska zvona
STILA JE UMRIT ma svašta je u svojih sto provala, rano prez muža ustala, dicu sama u šakreštiji gojila i vajk mučala... crikvu je volila i na oltaru kantala, doma svaki mili hip molila za žive, mrtve, za zdravlje, da šenica rodi a ontar se odjedanput štufala i Boga znopoko moliila... stila je da je sebi uzme, aš da je sve boli, da niš ne more, da prez dela stoji, da ni kapaca voganj naložiti ni kafe za ručenje stepliti, brontulala je neka je časni dojde dati pomast aš drugo na nogah ne more stat,,,svi smo njoj kuraja davali, slatko nosili i za njezin život molili, a ona je stila samo umrit i tamo visoko na nebu, najzad u miru z Bogon bit....
49
Denis Kožljan
Nebeska zvona
POBOŽNOST ZORNICA ništa neće teško biti, ustajanje rano prije svih, spremnost na odlazak u Hram, poniznost, molitva ali i radost jer živimo u vjeri za susret s Njim, ovo je Pobožnost samo jedna od, Pobožnost u kojoj odričemo se nekih malih navika i stvari ali zato će Pjesma "Radujte se Narodi" biti veličanstvena, zvučati gordo, jako, našoj sreći neće biti kraja... bez ovih dana i vremena samo čuli bismo jeku svojih usta, tihi glas, osamljenost ušla bi u naše domove, a zar On nas nije učio da sreću treba dijeliti, u zajedništvu živjeti, molitvi se klanjati i sliku Njega, ljubiti....
50
Denis Kožljan
Nebeska zvona
MIRIŠE NOĆ sjedim dok vani noć, kasna ili rano jutro, kiša lije, hladno, osjeti se zima ali grije prva adventska svijeća, zapaljena danas, na Prvu nedjelju...vrijeme tako brzo šiba, za ne vjerovati, razmišljam o svemu pa i Njemu na nebesima...osjeti se to vrijeme dolaska Njegova Kraljestva, mirišu bor i jela, njegova pratilja, još su koji dan u šumi, a onda će preseliti se u naše tople domove, pitam se hoće li se svi na ovom svijetu osjećati spokojno, pjevati milozvučno, kititi drvce u čast Spasitelja i odgovaram da neće...znam da neće jer pun je svijet slabih, nemoćnih, napuštenih, koji lutaju i umaču oko na nekoj drvenoj klupi u parku....puno je onih koje ratno streljivo tjera od kućnih ognjišta... Oni jednostavno nisu te sreće da nađu poklon ispod bora kad sat otkuca ponoć, nepravda je to Bože, znam da vidiš ali teško je okriviti, teško je kazniti i protjerati, Ti, si Naš Bog, Naš Svemogući i Tvom rođenju poradovat će se ipak, možda na bar na tren, u toploj juhi dobrih ljudi velikog srca, podijelit će kruh sa siromašnima kao što si ga i Ti dijelio s apostolima napravivši čudo- od jedne ribe uspio nahraniti mnoštvo...da to je to vrijeme kad zvijezde sjaje, Danica ih vodi, vrijeme kad praštanje bar na kratko pobjeđuje osvetu, dok iglice Božićnog drvca mirišu na Betlehem, svijeće gore u paru, svjetlo prekida tamu....
51
Denis Kožljan
Nebeska zvona
BIJELI RUBAC rubac bijeli što ubrzo postade natopljen trstikovim sokom, krvlju i znojem, na križnom putu do Golgote, za nepuna tri dana postade i moj, rubac u slavlju Kršćana, rubac kojim obrisao si čelo, podnio muku i umro na Križu, Uskrsnućem, rubac što dade ti ga Veronika, postade i ostade još neviniji, vijoreći poput zastave pobjedničke na koplju čiji stjegonoše bijasmo mi, mali, griješni, obični ljudi... klanjasmo se rubcu, ljubeći platno jer na njemu ostadoše Tvoj blagoslov Nas, držimo ga vjerujući da u Tebi samo, možemo ostati vječno živi, prolazeći Dolinom smrti bez straha i bojazni, rubac, rubac bijeli, oslikan sada, u ovim vremenima nevjere, istinom vječnosti, posložen u oblik ljiljana, unoseći mir u snove naših duša....
52
Denis Kožljan
Nebeska zvona
53
Denis Kožljan
Nebeska zvona
USKRSLI Krist Uskrsli... u gutljaju jutarnje kave, na ognjištu gladnih, umotan u jedro dalekih bespuća, zabrinut za sudbinu protjeranih, korakom hoda pustinjama žeđi, osjehom dobrodošao u klas dozrelog žita... On, Veliki, rođen na slamici u bijegu, uskrnuo od mrtvih, putuje s nama stranputicama života tješeći nas smrtne u trenucima boli, ne zamjera nikome, ukazuje se kad nam je najpotrebnije i zato Ga slavimo, veličamo psalmima, molitvom zauzvrat zahvaljujemo....
54
Denis Kožljan
Nebeska zvona
IZ DOLINE SUZA ovo je vrijeme teškog bremena kad svatko nosi svoj križ u šutnji i suzama, sjetimo se Njega, Svemogućega, rjetko i preveć rjetko, bol nam zapire dah, kamen svakog dana i sata, spotiče od čistih misli, vijesti crnih kutija zaplele se o naše živote i kradu molitve, padamo, tonemo, sve dublje, držimo se za rub Tvojih haljina, jesi li Ti još uvijek tamo, je li vidiš razborito, sumnja nakalemila se nad naše glave, zrak nečist i lažan, ljudi postaju nešto nalik zlu i kotrljaju se tamo gdje je meko tlo, gdje je čistina, Došašće se primiče, kuca na svačija vrata, pitanje je samo hoće li ga primiti pod svoj krov, možda je to vrijeme i način izlaza iz Doline suza....
55
Denis Kožljan
Nebeska zvona
TILO sveto, bilo, jako, zdrhi čepivaju, to Njegovo je Tilo, tondo, učinjeno po miri čovika, u njemu su skupljeni svi teški korki, bičevanja, krv i suze, to je kus Njigovega Tila ko je pasalo čudo grdega, misto kadi su ga držali na kušnji, šnjin se barožali, ma i zajno kad se rodija, iskali ga, bija njin je trnj u oku, bija je jak, volili su ga mali i siromahi, Tilo Sveto u kaležu zlatnih listi, pronto zavajk kako najbolja medežija ka liči bogate i siromahe, male i velike, sve ki nose grop na srcu....
56
Denis Kožljan
Nebeska zvona
SKRIVAMO POGLEDE poput djece u igri skrivača, a davno već odrasli smo ljudi, skrivamo poglede, saginjemo glavu, zaboravili Bože jedni na druge, a nisi nas tako učio, Ti si nam život darovao, mi obećali imati i njegovati...no, iskrslo je nešto nalik vulkanskoj prašini, surov nam je dan, isto takav i blagdan, nedjelju preskačemo, tko zna je li sve to istina ili samo se nagađa, živimo jadno, nesigurno, izgubili povjerenje jedni u druge, sramimo se susreta na cesti, odjednom bijasmo stranci, udaljavamo se, raspadamo uzduž i poprijeko, sotonska neka posla, unuci su nam mali još ali i oni gledaju tužno, pametne su to glavice samo ne dajmo im da osjete nemir, tugu, prazninu, ne spuštajmo kukavički glave zbog jedne kune više ili manje, zagrlimo sebe i njih, našu djecu i generaciju poslije, naslikajmo im nadu u bojama sunca, ulijmo radost i snagu...,možda učiniti ćemo pametnu stvar, a onda i Ti, doskoći svojom milošću, za ljepšu i slađu noć....
57
Denis Kožljan
Nebeska zvona
MOČI SVETE KLARE ni tribalo znati, samo je rabilo viti tu pravu Sveticu, Svetu Klaru ka je od dani svojega rojenja, pak pokle cili život, trpila muku svoga tila, bolest duše, ma je hrabra bila, naprid hodila, drugima pomast davala i tako se Bogu omilila, svoj habit je z viron nosila, kunteta z malin, bogatiju ni razumila, čovika je svojin očin gledala, račune samo Svevišnjen polagala.. nevina, čista, velika srca za milost je molila, krstijane mlade nikako najviše volila, gucala je svu pokvarenost svita jednako kako i škure grihe, vajka svojon glavon i čistima rukami, svit ubahivala i koliko je mogla, dubinom duše svoje okolo sebe rožice sriče sadila...
58
Denis Kožljan
Nebeska zvona
MASLINA tužna, plašljiva, ove godine ostala bez ijednog ploda, a to je Božje stablo, zar Isus nije molio u Maslinskoj gori, zar nije pod njom klečao sam u svojoj boli, ne sluteći da već sutra biti će osuđen, bičevan i umrijeti na križu preuzevši na se grijehe smrtnih duša, a ovo je moja duša, moje stablo koje posadila bijah u mom vrtu, u mom raju gdje pored masline posađene su i moje miljenice ruže, irisi žuti i plavi, ima i narcisa u proljeće koje prosipahu radost na mojoj umornoj duši, ali maslina, taj simbol mira i molitve, simbol povratka Sina Božjega u Grad Jeruzalem, ove jeseni ostade tužna sama bez roda i poroda, možda ukleta posta u ovom čudnom svijetu, u ovoj sadašnjosti kad vrijeme i ljudi mimoilaze se u stavovima, a posljedice očite ostajahu na svakom koraku....
59
Denis Kožljan
Nebeska zvona
STARIMO doli gremo, pomalo ma starimo i zavajk se tužimo ma pameti malo imamo, u zvizde gledamo i brojimo, stili bimo da nan svaka sriču da, stiščemo oči, pensamo ča nan fali, a para mi se da smo trubasti, zabljivi, da smo joh, da nismo kapaci ninega pacantati, jušto ninega drugo oko vrata čepati, lini smo došli za se z postelje dignuti, Bogu jenu za zdravlje zmoliti... teška rabota za nas kapiti, još manje razumiti i tako z dana u dan, učera, danas, forši i sutra, zguljeni, trdi, ne molivamo , samo svoje tiramo, ni to lipo, ni pametno, buganci se vajk na isten mistu delaju...žalost je velika, a sriča nan se ruga.....
60
Denis Kožljan
Nebeska zvona
ZAPISANO zapisano onda, jako davno, onda kad Adam i Eva poslušaše zmiju u Edenu, zapisano u vatri Sinaja i priči o Noinoj arci, zapisano svakom svoje, ono lijepo, ono sveto, ono što kroz život vodiše nas lakoćom koraka i uzvikom ptice, ali i ono drugo, masno, prašnjavo, popraćeno grčem i poprskano jaukom, a onda obrazlagano Svetom Nedjeljom u homilijama na Oltaru, Poslanicama Zavjeta...tko zna je li čovjek shvaća, tko to zna je li bijaše zapisana sudbina svakome kao nagrada ili kazna... pitanja mnoga, odgovora malo dok svijet plovi u nekom čudnom pravcu, kormilari ne bijahu ispekli zanat i moguća su potonuća...jer tako zapisano je u brevijarima Boga Oca Svemogućega....
61
Denis Kožljan
Nebeska zvona
PAMTIM pamtim samo sretne dane kad ulicom hodala sam bosa, i pjevušila pjesme lakih nota, pamtim noći prošlog vremena dok prije sna ćaskala sam s Mjesecom, zvijezde slale mi poljupce od zlata, Bog milovao mi zamršenu kosu... pamtim danas, mnogo godina poslije, dok ulice škripe od nečistog zraka i kameleoni stupaju na pozornici zbilje, pamtim sebe, tebe i naše duše lagane, kako igrali smo igrice na oltaru bjeline, častili se radošću i mirnim stiskovima ruku, sve je tada susretljivo tapkalo svijetom, čovjek odlazio je kamo želja mu je bila, sada, težina, naredbe i ruke vezane pišu psalme teške i nerazumljive i nema naznaka da zazvonit će velika zvona za povratkom na onda, na tada, na prošlost.....
62
Denis Kožljan
Nebeska zvona
63
Denis Kožljan
Nebeska zvona
PJEVAJU ZIDOVI I VITRAŽI nedjelja, jutro rano, a iz daleka još, čuje se pjesma iz Hrama Božje prisutnosti, dok sunčeve strelice miluju Mu lice, na oltaru ori se pjesma, milozvučna, svečana, uskladili se soprani i baritoni dok u refrenu uskaču baritoni i basovi, orgulje odjekuju poput zlatne rijeke, to na misnom slavlju pjevaju prozori i vitraži... oživljene slike Dvanaest apostola, među njima Učitelj i Otac, pjeva svjetina zdušno i jasno, Cecilija draga blagosljiva im glas, radost života, slavi se Tijelo Kristovo, moli Očenaš.. možda raširit će se srca čovjeka, jednom za svagda, možda nestat će gordosti za pobjedu mira i spokoja, možda zrakom zavijorit će aura milosrđa i dobrote......
64
Denis Kožljan
Nebeska zvona
STRMINE ŽIVOTA ima ih kao roj pčela, od prvog dana rođenja do smrtne ure i odlaska u vječne daljine, strmine su to poput Tvojih Bože na Križnom putu, tvrde kao čelik, nejasno poredane pritišću nam leđa, ranjavaju duh, nema krvi, nema snage da poteče, moramo dalje, pitanja bezbroj, odgovora malo, strmina neka nova, klizava i hladna, gdje je plamičak vatre da ugrije nam srca, kakvi smo mi to ljudi koji zaboravljamo, ledimo odnose, odbacujemo vrijednosti koje Ti si nam usadio na Gori zvanoj Sinaj.... sve manje ljubimo jedni druge, jal se naselio
65
Denis Kožljan
Nebeska zvona
u naše kuće poput dosadnih mrava, praznina hoda, zamrznuti pogledi, odlazimo bez pozdrava, inat nam je jutarnja, ne znamo da onog dana, onog časa, biti će svima jednako dovoljno ono malo zemlje i svi ćemo tada tražiti samo Tvoju blizinu...tada nestat će strmina, blata i psovki...bit će nam oprošteno jer Ti velik si.....
66
Denis Kožljan
Nebeska zvona
DVI NONE od kad su zase znale skupa su na mašu hodile pod ruku se držale, molile, u isten banku sidile. stare ma u glavi čiste, svitle, arijon sela prefumane i od svita štimane, obučene u črne kotule, traverše i bičve, na glavi črni faco, na nogah panke od robe, lake kako pero, žive kako tič, dvi none nikad nisu škucale, samo su se vajka u crikvu ubračale, Bogu klanjale i sto lit doživile.....
67
Denis Kožljan
Nebeska zvona
DOK HODILA SAN bilo je to u misecu kad žutila se brnistra, polja i boške vonjale po pokošenoj travi, a sunce je unešto teplilo...Poljica su to bila, misto veliko ne po numeri nego svin ča se tu zgodivalo prije čuda čuda lit, na noge hodila san zgorun, prez palice, hrbat je posramljeno škrca ma se nisan dala, ništo z neba vuklo me je dalje, do samega vrha, molitva tiha zabaljala me, tepa vitrič trja pot, a kad rivala san sprid crikve Svetega Jure, klekla san na škale od grote, niš nisan čula samo san vidla dobrotu, pomazanje, spletene rožice oko vrati, zaštitnik Jure, tica me za lase i ramena, bila san napro poštimana...to misto je kadi su se birali hrvatski knezi...lipota, sve ono teško u meni fermalo se na ti hip i obečala san drugo lito dojti jopet....
68
Denis Kožljan
Nebeska zvona
69
Denis Kožljan
Nebeska zvona
NISAM DOSTOJNA Kajem seTebi Bože, na koljenima molim da oprostiš griješnici, jer Ti to znaš, umiješ, molim Te da prospeš svoju milost ženi od krvi i mesa, ne svetici, samo ženi jer nisam dostojna Tvog blagog pogleda, nije mi ime Magdalena, ni iz Mandale nisam, ne znam više usnut ni buditi se zorom, sram udario u tjeme, drhte ruke, strah od grijeha prelio mi haljine, uzdam se u Tvoj razum, veličinu, izmolit ću još noćas pokora koliko naredi mi Tvoje Visočanstvo, znam da težak bijaše Ti, Križ ali muku izdržao si poput Kralja nad kraljevima jer Tvoje je Kraljestvo nebesko....
70
Denis Kožljan
Nebeska zvona
ZOV SVJETLA tražim nešto u posljednje vrijeme što nalik je izvoru svjetlosti, želim zaboraviti tamu, klizav teren, izmučene dane i nasilno sutra, znam da negdje postoji naznaka da biti će bolje, meni , tebi, njima i svima nama i ostalima, molim se ispod šume tišine uz cvrkut kolibrića i kreket žaba za ljetnih noći, ozebla su naša lica i srca zastajkuju, odavno nešto pošlo je po zlu, težina na tijelu i duši poput dosadne jesenje magle što vuče se iznad obranih kukuruznih polja, zagušljiv je zrak ako ga uopće ima, dvoumim se pomišljati na budućnost potomstva, za mene lako, izdržljivost mi je jača strana iako patnja načima još iz neke davne prošlosti, prizivam u pogledu gore, dolazak vlaka i prijatelja koje ne bijah zaboravila ali tama učinila je sliku i doživljaj ugode, nesnosnim, zovem pomoć i zazivam ozdravljenje umišljenih, jalnih, nevjernih....ne znam ima li sreće i kraja....
71
Denis Kožljan
Nebeska zvona
DENIS SE NAKON DUŽEG VREMENA PONOVNO UPUTILA U RIZNICU PJESAMA DUHOVNOG OBILJEŽJA Nakon desetak godina kad je u svom prvijencu "Sva moja sjećanja", jedan dio zbirke posvetila duhovnom sadržaju, autorica Denis Kožljan, ponovno iznenađuje izdajući knjigu neposredno pred rođenje Isusa Krista. Očito se našla u vremenu i poziciji kad se s obzirom na sve vanjske utjecaje, teške okolnosti života i postojanja općenito, trebala kroz svoj stih obratiti Bogu. Ovog puta učinila je to dosta drugačije, rekao bih finije, kao iskusna pjesnikinja kojoj je dovoljno da tek tu i tamo spomene nekoliko biblijskih motiva i događaja vezanih za Sveto pismo, a onda na njima gradi temelj i zaključuje. Ona je vrlo emotivna duša, ona je kako kaže u jednoj svojoj pjesmi "Duša u duši", stoga i uspijeva tako prepoznatljivo, lirski sadržajno i lijepo, svom čitatelju dati do znanja ono što bi i sama htjela, željela, bilo da se radi o molitvi, zazivu, psalmu, duhovnom epitafu. Denis je "na svom terenu" i u ovom segmentu, tj, duhovnim pjesmama naslova "Nebeska zvona" koja su je očito pozvala da je vrijeme darivanja tu, da je prosinac, mjesec kad se otvaraju srca, liječe duše jer u to vrijeme rodio se Kralj kraljeva, Isus iz Nazareta. Autorica na jedan diskretan ali vrlo prihvatljiv način lakša svoje boli, strahove, nemire i poziva Boga da upotrijebi svoju mudrost, moć i snagu, da uđe u srca svih koji ne vjeruju, koji pate, koji Božić nemaju šanse dočekati sa svojom obitelji u miru doma. Vjera je prisutna, vidljivo je to u večini naslova kad Denis na kraju uzvikne :"Aleluja!" i zaista je to taj pozdrav nade u Uskrsloga.
72
Denis Kožljan
Nebeska zvona
Pedesetak pjesama stislo se u ovu čudnovatu zbirku duhovnih sličica i opet se tu našlo i nekoliko pjesama pisano čakavskim dijalektom. Sigurno ne slučajno jer za našu autoricu su riječi pisane književnim jezikom i dijalektom potpuno jednake snage, upečatljivosti, nose istu poruku "Duhovnost se ne može steći i naučiti, s njom se ne može manipulirati, ona je jednostavno u čovjeku ili nije. Zajedno s emocijama, iskrenim, jakim izlazi kroz riječ, biva blagoslovljena na Oltaru i pretvorena u tamjan, blagoslivlja sve one koji nikada nisu osjetili moć tog unutarnjeg eliksira. I ljubav, "velikodušna",bdije nad tom duhovnom stranom koju Denis Kožljan očito dovoljno posjeduje, a onda je i uspjeh čitanja zagarantiran. Ivan Čikada
73
Denis Kožljan
Nebeska zvona
Denis Kožljan, rođena prije šezdeset godina u Puli gdje intenzivnije stvara od 2010-te. Odgajateljica je po struci, u mirovini, Piše poeziju i prozu dakle liriku ali i kratku prozu, recenzije, dramske tekstove, igrokaze, kolumne, romane, intervjue. Do sada je napisala oko 5000 pjesama kako na standardu tako i na čakavici, roman Iza osmjeha, prokleto sama, kalendar Istrijan u vitru vrimena, dakle ukupno ima preko dvadeset samostalnih autorskih djela, a gotovo isto toliko prisutna je u zajedničkim zbornicima. Nekoliko puta nagrađivana je zbog svojih postignutih uspjeha, pogotovo kad se radi o poeziji na čakavštini. Napisala je i autobiografiju Amplituda srca. Urednica je dvije zbirke pjesama „Strunjeni pensiri” te „Vrtovima mojih misli”, imala je nekoliko pjesničkih večeri i evenata koje je sama i režirala. Autorica je romana „Iza osmjeha, prokleto sama“ i romana "Lice i naličje". Neumorno piše i dalje, okušava se u nekim novim formama (haiku), a vrlo je aktivna i na polju umjetničke fotografije te slikanja (akril na platnu), također momentalno piše za Sapphoart , Stranicu Centar kulture, Avlija, Kvaka, a ima i svoje aktivne fb stranice.
74