Nemirna-Denis Kožljan

Denis KoĹžljan

Nemirna

~1~

Denis Kožljan

Nemirna

Nakladnik: Vlastita naklada autorice

Autor: Denis Kožljan

Naslovnica: Denis Kožljan

Copyright © 2019. Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

Elektroničko izdanje 2019.

~2~

Denis Kožljan

Nemirna

NEMIRNA Denis Kožljan

~3~

Denis Kožljan

Nemirna UVODNA RIJEČ AUTORICE

.....Eto nakon nekog vremena mirovanja, barem što se izdavanja zbirki poezije tiče, moja nemirna duša, ponovno se raspršila poput vulkanske lave. Želim za moje čitatelje i poštovatelje, objediniti na jedno mjesto, sve one stihove koje sam pisala u posljednjih godinu, dvije. Nisam točno sigurna koja je to zbirka po redu, mislim šesnaesta ili sedamnaesta, samostalna, no, zar je to uopće bitno kad ja pišem dok govorim i obrnuto. Zapravo, moja nemirna duša progovara, ne samo u sitne noćne sate već i u svako doba dana. Onda kada sama sa sobom uhvatim onaj neki đir originalan, pravi, a misli naviru, pretaču se iz jednog oblika u drugi i zalijevanjem mojih emocija, odrastaju, poprimaju ponekad vrlo ozbiljne ili možda zaigrane poruke.

Poznato je kako je LJUBAV lajt motiv moga sveukupnoga spisateljskog stvaralaštva, ljubav me budi, s ljubavlju liježem, dijelim je drugima, neka i njih dotakne, usreći. Ako zbog nje puste suzu, ne moraju se sramiti (obraćam se Vama, moji muškarčine): "Plačite, plačite samo, čistite svaki kutak svoje zarobljene duše jer i suze su za ljude...za dobre ljude, mekane...popustljive...one čije srce nije samo puki komad tijela već osjeća i bilježi, reagira...na bol kao i sreću, na rastanke i odlaske ali i na nove neke susrete, tjelesne i duhovne...i tako u krug...Sat i kazaljke pravilno, prema naprijed dok moja nemirna pjesma često ima taj neki prokleti klik vraćanja unazad i dozvoljava povratak čežnji koje onda razvaljuju, razaraju u obliku deprimirajuće note.

Motivi ovog moga poetskog putovanja su uobičajni, dakle žena i muškarac, njihovi odnosi u ljubavi, zbog ljubavi, posljedice ili pak uzroci tih božanskih veza, a cijeli se taj film opet odvija pod okriljem mjeseca, zvijezda, prirodnih sila, u Svemiru kao takvom.

Vjerojatno nisam Bukowskom ni do malog prsta kad se radi o doživljajima i proživljavanju realnosti svijeta dva suprotna spola, no, biti ću slobodna uvrstiti na početak ovog mog djela neke baš njegove misli, poruke i žive slike onog što u naš dijapazon uz našu volju ili mimo nje unosi nemir ili tek pozitivu o kojoj se često može i raspravljati, ako ne samo čitati: “Pokrivač je skliznuo sa nje i ja sam se zagledao u njena bijela leđa. Lopatice su joj se isticale kao da žele izrasti u krila, probijajući kožu. Male lopatice. Bila je bespomoćna.”

“Mogao bih ostati ovdje, pomislio sam. Zaradit ću nešto na utrkama, dok se ona brine za mene u lošim trenucima, masira me uljima, kuha za mene, razgovara sa mnom, odlazi u krevet sa mnom.

Naravno, uvijek bi bilo nekih rasprava, to je ženama u prirodi. Sviđa im se međusobna izmjena “prljavog veša”, malo vikanja, malo drame, a onda vjenčanje.”

“Bio sam sentimentalan oko mnogo stvari; ženske cipele ispod kreveta; šnala za kosu ostavljena na

ormaru; način na koji su rekle ‘Idem piškiti’ ; mašne za kosu; hodanje sa njima bulevarom u pola dva po podne; samo dvoje ljudi hodaju zajedno; duge noći napijanja i pušenja; razgovora; rasprava; razmišljanja o samoubojstvu; osjećati se dobro dok jedemo zajedno; šale; smijeh iz čista mira; osjećanje da je čudo u zraku; biti zajedno u parkiranom autu; uspoređivanje prošlih ljubavi u tri ujutro; kada ti kaže da hrčeš; kada čuješ da ona hrče; majke; kćeri; sinovi; mačke; psi; ponekad smrt i ponekad razvod; ali uvijek nastaviti, uvijek prozreti; čitati novine sam u sendvič baru i osjećati vrtoglavicu zato što je sad udana za zubara koji ima kvocijent inteligencije 95; utrke konja; parkovi; izleti u park; čak zatvori; njeni glupavi prijatelji; tvoji glupavi prijatelji; tvoje lokanje; njeno plesanje; tvoj flert; njen flert; njene tablete; tvoje jebanje sa strane, a ona radi isto to; spavanje zajedno.” ~4~

Denis Kožljan

Nemirna Vozio sam okolo po ulicama odvojen trenutkom od plakanja, posramljen od svoje sentimentalnosti i moguće ljubavi.”

“Vi momci možete zadržati svoje djevice meni dajte stariju zgodnu ženu u visokim potpeticama sa guzovima koji su zaboravili ostarjeti.”

“Ali ponekad, pojavi se žena u punom cvatu, buja iz svoje haljine… stvor seksa, prokletstvo, kraj svega.” “… u ovoj sobi sati ljubavi, još uvijek prave sjene.”

Charles Bukowski

~5~

Denis Kožljan

Nemirna ZAPOČETA samo udareni temelji od makova i žita, od vruće krvi i osmjeha, zapisani na otoku bez imena, ucrtani na karti najvećih moreplovaca, pjesma naših nota započeta davnih dana dok sve je bilo tako jednostavno, dok gorjelo je sunce i hladila ga sol bisernog vala, a nebo iznad naših glava pričalo jezikom iskrene ljubavi, tada pokrenuta, složena u svega par šarenih oblutaka koji pisali su naša imena, sada tražim sinopsis, jaka mi je želja da nastavim dublje, žešće, brinem se što bijaše s tvojom sudbinom, tješi me galeb umirujućim krikom kao da želi zapljeskati izazovu, ohrabriti me u naumu da učinim taj potreban korak naprijed, uzmem ostatak pješčanih zrna, skupim jezikom okus soli i sve začinim u nešto trajno što i ti ćeš znati očitati ma gdje bio i gdje se skučio...

~6~

Denis Kožljan

Nemirna

POLKA uzeli si tračak vremena, harmonika zvala je na valcer, a mi zaplesali polku pod našim starim kestenom, kiša rominjala dozivajući jesen, to je vrijeme kao stvoreno za ples, samo ja i moj konjić, na podiju uz ritam kapi, neka druga ljubav na pomolu, stežem te oko pasa, srećo moja, jesam li to ja napokon pronašla sebe....

~7~

Denis Kožljan

Nemirna

UDAHNI udahni miris divljeg jasmina, pogledaj svjetionik u noći i reci samo one čarobne, neka budu male ali iskrene, udahni ispod površine, obogati ogrlicu srebrom školjke, ostavi je za dar ženi što ostavljena sjedi kraj ognjišta, tuga joj saveznik, udahni ono najljepše u jutru, najjači komadić noćne plazme, skupi poene, trebat će onda dok najmanje budeš se nadao, sve sakupljeno ostavi na njenim grudima na svečanosti jeseni, tada stvorit će se jezero u kojem ugledat ćeš nešto nalik ženi.....

~8~

Denis Kožljan

Nemirna SVRATI svrati ponekad do mog uzglavlja, natakni svoja zlatna krila i pretvori se u pticu, dođi i ozdravi moja koljena, potapšaj mi ramena, uberi putem moje omiljeno šumsko, možda pomogne, možda vrati oduzetu snagu, nagradi izgubljenom vjerom, poslušat ću svaku tvoju riječ, obećajem pred Bogom, oprost dobio si onog časa, onog jebenog trena kad ušao si prvi puta u moj dom, odonda samo čemer muči me, izjeda nešto nalik paučini dosade, svrati moja ljubavi, želim te ugledati u kapima rose dok uzdižeš se iznad mojih grudi, izluđuješ i tjeraš da tražim još, ponovno umirem...zbog tebe, za tebe....

~9~

Denis Kožljan

Nemirna ODLUTAO poput neozbiljnog oblačka, poigrao se s mojim komadićem duha, potapšao tijelo, nasmješio se slatko, podsjetio da nikad kasno nije, maknuo ručicama crni veo tuge i nestao, izgubio se u mnoštvu zvijezda, odabrao neki svoj novi put, rastužio me....

NEMIRNA nemirna kao srna uplašena, poput izvora za olujnog nevremena, nemirna, danima i vjekovima, budućnost o tome pojma nema, samo čovjek bez imena što hrabrost zaboravio u zavežljaju uspomena, sada kasno je, ne pomaže suza iskrena, ni traženje oprosta, kajanje teška je pjesma u kamenu zatočena...

~10~

Denis Kožljan

Nemirna

NEPRESUŠNI IZVOR i onda kad gori nebo, a zemlja puca pod nogama, i tada kad nigdje nikoga u bilo koje doba, pojaviš se ti, kao da mi misli čitaš, kao da začeta sam pod okriljem tvog imena, i ništa ne trebaš, činiti, ni govoriti, tu sam ja, i nepresušni izvor u kojem vječita je voda bistra, hladna, lijek koji obnavlja, iscjeljuje, pokriva, moj štitnik od suze koja svakog časa mogla bi nakvasiti površinu mojih grudi, ima tako slabih djelića u sudbinskoj karti , nije mi uvijek naklonjena, iznenadi me i potjera iz mene osjećaje slabosti, krhkosti nisam od stijene odvaljena kako naizgled se čini, i tako dok čekam milost jer napokon i ja sam samo od mesa i krvi, pojaviš se ti, prodireš precizno u moje misli, promišljaš poput Hamleta na Dubrovačkim zidinama, dopireš do moje duplje i nastavljaš pumpati svoju štićenicu nekim eliksirima, ni ti ne znaš im imena ali to dovoljno sasvim je da izvor ostaje trajno svratište na koje uvijek mogu se pozvati i liječiti ožiljke....

~11~

Denis Kožljan

Nemirna

ŠAPTAČ GOLUBOVIMA jedne kišne subote, upoznah tihog starca, zapeo mi za oko, ni sama ne znam kako i zašto, nosah sa sobom moj digić, volim slikati i ptice, i stabla, i kišu , i sunce, i nebo i zemlju, kad nešto zaželim, to i ostvarim, približih se pulskom parku imena Graza, gledam te umiljate oči ispod staromodnih naočala, sjedi nagnut na jednom grmu u jednoj ruci drži komad starog kruha, na ramenu poskakuje golub, guče i guguče, u krilu ostatak jata, kljuca po mrvicama bijelim, a on, legenda našeg grada, ne obazire se na škljocanje mog fotića, na znatiželjne poglede ljudi, ne osjeća ni krupne kapi vremenske nepogode na svojoj trošnoj odjeći, njegova koža naučila na okrutnost, otupjela na hladnoću, njemu važan je samo šapat pernatim letačima jer oni sve su u njegovom otužnom životu...

~12~

Denis Kožljan

Nemirna

VOLIM OSMIJEH TVOJ kad bi znao, kad samo bi znao, koliko volim osmijeh koji ugledam, osjetim u mislima, dodirnem u snovima, doživim u maštanjima, volim ga poput nečeg skupog, a ne materijalnog, nečeg što u meni izaziva poplavu emocija, nešto što me za sutra snaži, nadomjesćuje ono što od nikad nemam tvoj mileni, posebni osmijeh, tvoje zrno grožđa koje poželim usred zime kad hladnoća ubija sve pred sobom, kažeš mi da ludica sam posebnih želja, smješkaš se mojim hirovima, a koji to zapravo nisu, osmijeh onaj pravi što dolazi lahorom i mazi moj obraz, to cijelo je bogatsvo, škrinja s blagom koja nije mi potrebna, ne uzbuđuje me, dovoljno mi je samo kad raspoložen si , oči ljube i govore jezikom slobodnih znakova

~13~

Denis Kožljan

Nemirna

i eterom šalješ opijum sadržan od elemenata razvučenih usana ispod kojih nazirem tvoje biserne zube, tada sam u transu iz kojeg samo me ti možeš dići ponovno u normalni kolosjek...

~14~

Denis Kožljan

Nemirna

IMPOTENTAN srami se, a ni zrne srama, godinama samo pogledom šeta, ženama se smješi, na klackalici mrda guzovima praveći se mister neki, možda tek iz kockarnice došo, u čizmama tvrde kože, jezikom plazi hvatajući kvadrat zraka, hvalisavac, bijednik, dobacuje neke sirove nadimke misleći valjda da pojebao bi cijeli planet, a kad vidiš ga iz bliza, nabori do poda, stomak pivski, ispod kojeg možda nešto sitno viri, spušta glavu, muka mu ustati, je li to impotencija ili nešto mnogo gore, ne vjerujem više ni silnim hvalama, selfijima, biti junak tamo dole pa i u porazu,

~15~

Denis Kožljan

Nemirna

poštena je stvar ali očito on to nije i nikad bio, laska tek samom sebi, busa se o prsa dok ekstremiteti donji u problemima silnim... nije čast skrivati mlohavost uda u praznoj vrećii...

~16~

Denis Kožljan

Nemirna

ZBOG LJUBAVI zbog nje ratovali, tukli i napadali, onda odjednom posustali, smirili strasti, zabili mačeve o kamen, tko bi to opisati znao, naslikati smio kad ljubav je to, meta patnji i prokletih suza, psovki i razbijenih čaša, od kad je vijeka i svijeta, otkad Rajski je vrt postao Đavolje polje, ljubav padala je ničice pod jezikom mržnje i bluda, s razmacima ponekih mirenja, kad zapuhali su neki drugi vjetrovi, zamirisali tamarisi, u polju smilje, kad zasvirala je Božja himna, iz usta poletio golub mira, tada ljubav postade vladarica velikih i snažnih, zbog njenih čini zanjihalo se grmlje, javili se pjetlovi u dolasku dana, mlada spustila preko glave bijeli veo, na ruci pozlatio se prsten vjernosti...

~17~

Denis Kožljan

Nemirna

JUTARNJA MOLITVA čista i neprekaljena, iz srca našega odaslana, mirisom tamjana poškropljena, molitva s molitvom za vječnu ljubav bez zavjeta, sasvim prirodnu, koja potrebna je za obnovu naših osjetila, molitva iz usana pročitana, mojih usana za tvoju sutrašnjicu, molitva koju upućuješ svakog izlaska zore, meni na jastuke, da živimo budućnost osmjeha, igramo se na ploči gdje jednom bira dama, a drugi put kralj, gledam te poput napaljene srne, dok ti kopitom udaraš o tlo, znak je to da osnažena su ona tijela i sve u njima što živi, već sutra grlit ćemo polje makova, plesati u zagrljaju zlatnog žita koje ostavljeno je za neku drugu žetvu, ovo je vrijeme kad psalmi i čitanja ozdravljaju naše duše dok osjetila krckaju pod naletima vrele krvi....

~18~

Denis Kožljan

Nemirna

ROLICA ti moja si rolica, slatka poput maka, mazna i vrckava, uvijek dok s tobom na liniji vodim raspravu, uživam zapravo i o ničemu ne mislim što moglo bi moj ritam zbaciti iz kolosjeka normale, obožavam rolice još od ranih dana kad bila sam dijete, zaustavljala se pred izlogom i birala baš nju, krhku, topivu u ustima, a opet jaku, zasitnu i skupu, ne znam jesu li i ove današnje tako mamljive, no, poznavajući tebe, shvatila sam da nisam pogriješila izbor, dapače zgrabila te ustima i u trenu isisala slador i med, a hrskavost ostavila za onda kad trebalo mi bude, nadomjestiti sedlo nečim pravim i originalnim što zauvijek ostat će kao dokaz jednom postojanju....

~19~

Denis Kožljan

Nemirna

SAVJEST ja i tvoja savjest, i božji neki glas, jesam li ja čovjek ili samo žena koja vjeruje, sluša svaku tvoju laž, kima glavom kao da potvrđuje istinu, a ona isparila s jesenjom maglom u pravcu južinastih naplavina, pa onda i gubim razum, sve za tebe i zbog tebe, ne želim te izgubit i opet tonuti u mislima crne sofe, hej ti, frajeru, druže, ne, nema govora da obraćam se gospodinu jer ti prkosiš bez grižnje, ponavljaš nedjela bez ispovjedi, tjeraš po svom nahođenju i glumiš sveca, ignoriraš mene, moj ponos, i sve ono što zapisano je u školjci odrastanja, ja, pokušavam zadržati tebe, prijeći kamen spoticanja i čunjeve koje postavljaš vrijeđajući mi pamet, gene, bitak i sve što kruni me bogatstvom, ostaješ jadan, poput ofurane kože, jer ti ne shvaćaš pojam savjesti....

~20~

Denis Kožljan

Nemirna

U SMIRAJU JUTRA sjedeći u staroj sofi prepunoj čežnji i uspomena na vremena kad znala sam i mogla, gledam u trenutak koji ne dolazi, koji pobija želju i križa nadolazeće, ubija u meni tračak nade, ruga mi se, to nedjeljno jutro, ismijava mene, staru usidjelicu, prepušta da izjedam se jer pamet nije na tanjuru, oko mene šute licemjeri, isčuđavaju se , nenavikli na trenutak u kojem ugašena i prazna, ne primjećujem čovjeka bez krvi, putnika bez torbe, sjenku bez imena, teško probavljam nametnuto, snalazim se tek u iskrenim detaljima, zato zora ostat će skamenjena do neke slijedeće ure i nekog drugačijeg jutra u kojem naći ću rosom poškropljeni stih, stranicu ispisanu zanosom koji liječi nemire i tugu, pustit ću tada onu moju glazbu i ustati bosa, uploviti u slano more i prepustiti se valima daljine da ozdravi moj ponos i vrati vrpcu ljubavi na moja propala ramena....

~21~

Denis Kožljan

Nemirna

POSEBNIM KOLOSJEKOM Trzam se, gori pod petama, želim da stignem na ovaj, samo ovaj vlak koji vozi posebnim kolosjekom, ispričavam se, nemam vremena za kupnju karte, vozit ću se besplatno, znam brate, kužiš ti to, loša su ova prokleta vremena otuđenosti i krvoprolića, gadosti, nepravde i gorčine, ali opet tješim se, nisam sama, ljudi, halloooo…nisam sama, vi ste tu, sa mnom na istoj liniji koja vodi do granica bez žice, do pustinja bez pijeska, ma nema više brige, pobjeda naša je ma šta tko od jedinki nezrelih i nedoraslih mislio pisao i govorio, VIVA LA VITTA!!!!

VIVA NOI!!!!!

Lets go mio amico, tomorow is a new day…

~22~

Denis Kožljan

Nemirna

SLOŽENAC obožavam praviti složenac od uvijek novih neistraženih pojava i tvari, veselim se kreaciji kista i palete s bojama što plešu u spektru Djevičanskih otoka, polako i pažljivo mijenjam oblutke umivene rosom morskih slasti, dodajem u košaru iskrene namjere i ljubav skrivenu u grudima, miješam strastveno svaku ubačenu stavku i puštam sokovima da naprave svoj tach, mirno vratim se u položaj pravog umjetnika, pružajući složencu da uživa od mojih prstiju, dodajem povremeno pusslice vanilin šećera, znam, odrasli muškarci ponekad postaju klinci i lickaju opruženi na užarenoh hridi, za završni dojam u pomoć zovnem Dionisia i njegovo pjenušasto vino, a Venera nepozvana stiže u pohode da ražari plamičke na kojima ukusni složenac dobiva ime afrodizijaka....

~23~

Denis Kožljan

Nemirna

RANA i boli, ponekad jako, ponekad ne znam da postoji, toliko je slatka, draga i izvire iz očiju poput dva smeđa kestena, noćima ima strahovitu snagu kad ne da mi snovima mira, dira me tamo gdje tanka sam ko brezina grana, suzama umiva umorno čelo, srce pretvara u oporu dunju, a onda blizu svanuća poput vile Dobrice nasmiješi se, poljubi na mjesto boli, pospe mirisnim praškom i zacijeli bol kao da ništa nikad bilo nije, šta uraditi, kome se požaliti, da mi je samo naći kapsulu kojom otjerala bi tu nestašnu paučinu zauvijek iz mojih misli i zacijelila ogromno mjesto kratera za vijeke...

~24~

Denis Kožljan

Nemirna

DINAMIKA otvoriš dušu na sva vrata i prozori da govore, ni propuh ne škodi i odašilješ svoje muke, tjeraš vraze i vještice, na lomaču s crnim mislima, svjetle zrake umotaš u laticu svojih bedara i šibaš naprijed, puštajući rijeku da govori jezikom slobodnih signala, zemlju potičeš na izmjene topline i hladnih talasa, a mi, sirotani, gdje smo u toj bijednoj priči nazvanoj HRID KOJU NITKO NE VOLI, češkamo se, gacamo u vodi bez izmjene, ne želimo shvatiti bit problema, ostajemo zatočenici letargije, patnici u patnji, čuvari u neznanju i izjeda nas kocka zvana domino efekat....

~25~

Denis Kožljan

Nemirna

NESANICA pljunem je u lice okrećem glavu, boreći se sa ivicama mokrog jastuka, tisuću misli i pitanje je li to njegov glas ili ljetna noć bez imalo vjetra, muči me prokleta strija i nesanica koja ruši sve pred sobom, toliko gnjusno da ne razlikujem cvijet od trna, sunce od kiše, roje se neke čudne misli, kaskaju pravi valovi sreće i juga, nisam više umotana u njegovu pjesmu, dozlogrdiše mi navale tuče usred ljeta, zima je pravo vrijeme, mjesto opuštenosti i zagrljaja, snova koji imaju pravi razlog za postojanje....

~26~

Denis Kožljan

Nemirna

NJEGOVO SIDRO dira me huk pjene morskih vala, mirisi soli i ljeta vraški izazivaju me ljubeći gole grudi, zagledah se u plićinu provjeravam teoreme, ništa naročito, to moje su tvrdnje koje nitko nikad neće pobiti, znaju to svi koji uđu mi ispod kože i sklope mir u nemirnoj lađi, anđeli smješkom zaplešu oko moje sjene i pjevaju one moje, tihe, a opet snažne, pomislih i umrijet ću tako sama, izlazim na kopno i navlačim čarapice, neka je vrućina, to moj je ritual, kad ožeže, one me hlade i obrnuto, dok lutam u kasne sate, loveći slova njegova imena za sutrašnju proslavu, prene me korak lagan i baršunastih otkucaja, ništa sporno, on, bezimeni, star ili mlađi junior traži me, draži i govori da zauvijek bit ću sidro njegova jedra, ovog ću puta pristati jer on, taj kapetan uskrslog jutra nije bilo tko....

~27~

Denis Kožljan

Nemirna

U SVOM KVADRATU oh kako volim biti stranica svog kvadrata, ista, a opet toliko različita, neko vrijeme ravna i čila, pa onda proradim poput zaboravljenog vulkana, u svom prostoru osjećam se tako cool, mirna poput ribe kad zamisli se prije juriša na zavoju morskih dubina, oko mene svi se nešto meškolje, urlaju i škrguću zubima, meni preostaje da igram se unutar prostora sve dok ne iscuri pješčani sat, a kad duga poslije kiše ukrasi čisto nebo i ja krenem preko crte postajući element prepun emocija nedefiranih, teškog opisa, dobijam krila Ikarova, nabijena česticama nečeg što nema svatko, uzimam si neko drugo ime i prezime, poželim si sama sretan put i vlakom bez karte otputujem prostranstvom Svemira....

~28~

Denis Kožljan

Nemirna

HODOČAŠĆE kako nazvati ovo vrijeme dok traje samo noćna slika, ti putuješ bos, držeći u ruci sliku na kojoj prepoznah sebe, pjevaš psalme koji u meni bude nešto nalik kolanju krvi u venama i tjera me da pridružim se u hodu putevima bez kraja, šljunčanim plažama, oceanima dalekih kontinenata, slušam, upijam, osjećam nešto trnovito ispod površine kože, započinjem i ja svoju ariju s nadom da doći će do tvog srca, usne naslanjam na nešto nalik srcolikim laticama, pojačavam melodiju, pridružuju mi se sjene morskih hridi, zvijezde padalice koje pitaju za želju,

~29~

Denis Kožljan

Nemirna

samo odmahnem velom bijelih krajeva, dozivam jednog jelenka, mužjaka, ljepše je hodočastiti u dvoje, nailazim na trag, crvene su ruže pobrinule se za štimung, potvrđujem naslov i zaključujem t to smo nas dvoje na Hodočašću ljubavi u procesiji što lipnjom proteže se Dolinom dobrote i mira....

~30~

Denis Kožljan

Nemirna

RAJSKI VRT to je naša luka, naše gnijezdo i rajski vrt u kojem sanjamo, živimo, maštamo, pričamo, očima i usnama primamo i dajemo, u tuzi i sreći se razumijemo, ne jedan sat, ne jedan dan, godina i više dana, jutara, noći... ti i ja, ja i ti i naši mali veliki uzdanici, davno je to bilo kad kleli smo se u vječnost radovali sutra, dali zavjete u vrtu jorgovana, ljiljana i bajkovitih ruža, a onda svakim smo danom u njemu, zagrljeni, ujedinjeni, puni vjere i ne trebaju nam više ni prsteni od zlata ni narukvice od srebra, raj je stvoren za nas i mi za njega, držimo se za ruke, libar od života nastavlja jednu priču započetu u noći vatrometa, otvaranja šampanjca, na nama je da ga obogaćujemo i zadržimo rajskim....

(18. 06.1983.-18. 06. 2019.)

~31~

Denis Kožljan

Nemirna

ĆUTIM ćutim, iz postelje, nemirna mi duša, hvatam se za slamku, ne spasa već onu umočenu u balzam prirodnog eliksira, pričam sa sobom, samo me netopiri štipnu da olakšaju tugu i vrate izgubljeno, ćutim bit će nešto možda pozitivno u zraku, i vrijeme je da ostvari se ona stara, jednom zec, drugi put mudra lija, orošena kapima tjelesnog, proklinjem ljeto iako ja sam dijete sunca, žena snage, uzor mi oduvijek bio i ostao kralj životinja, šteta što nemam duhana pri ruci, rado bi potegla, vuče me na tu pošast, iako sve je to samo izlika, smirenje naslućuje se u mom ćutanju da krošnje biti će okićene bogatim urodom, da postat ću opet razdragana cura, prirodnih obraza, dok će osmijeh i krijepost duha pozdraviti zaboravljeni, mrzovoljan svijet

~32~

Denis Kožljan

Nemirna

PING PONG nije ljubav stvar, ni loptica bez stava, ni kolut kolača nije ta jebena ljubav koja nas muči, zamara, čini ludima i tjera u očaj, a onda odjednom sve se preokrene i u času postanemo žedni, gladni, mazni, na jeziku brzi, u mašti bogati s primislima požude, skidamo maske i ogolimo sebe do tančine, one varke i laži u stanju PINGA, poput čarolije postanu PONG pa onda opet iz početka ili kraja, euforiju prenosimo daljinama bliskost je nedokučiva, psovke umjesto tepanja, ljuti se kesten i šalje vjetar da pokrije nam lice osušenim lišćem dok mi pitamo se i dalje poput neizljevig pacijenta, što je to, ona je prava, ona je izmišljena, a zaključak je neumoljiv i govori jezikom pravde i istine, nem ping ponga u stanju kad gori tijelo i duša, za to se ipak trebaš i moraš izboriti čisto sam gazeći šiblje i bodlje na putu zvanom kočija zlatnih potplata

~33~

Denis Kožljan

Nemirna NOĆAS KAD OŽEDNIM budi mi tu, na mom ramenu, pruži nešto vruće da utaži žeđ, pronađi najljepši cvijet jasmina upleti ga u moje zlatne kose, a onda dok svjetlost zvjezdanih staza učini mjesta na ledini snova, obuzdaj pjesmu zrikavca i zasviraj onu tvoju, baladu koja budi iz mrtvih, stihovima dozovi galeba što stisnuo se na svjetioniku ali ne podnosi samoću, uzmi maramicu iz džepa, neka ne bude puki ukras, natopi je jakošću soli, operi moje tijelo što žudi za rosom jutra, noćas u vrijeme izmjene mjesečeve mjene, ispiši u toplom pijesku srce, pravo, hrabro, sastavljeno od dvije polutke i jedne duše..

~34~

Denis Kožljan

Nemirna

BIRAJ vrijeme ti je naklonjeno, zvijezde rade tebi u korist, ljeto ozbiljno pokucalo, a to je prilika za oboje, zato ne oklijevaj i trzni se, otkini putem ružu boje ljubavi, ne srami se što ljudi lažu, ja volim muškarce koji znaju, iskreno govore i jako se daju, no, prepuštam ti slobodu da biraš između potoka u srebru, mora koje dodiruje oblake, dajem ti šansu, ne i posljednju, meni širina je vrlina i zato, zaljujaj kolo i ne zaustavi ga iz prve, pusti neka glazba teče, osluhni poj mladih lastavića, ja čekam u bašti šarenila i zvijezda, igram se poput djevojke iz mladosti, u pijesku crtkam tvoj lik i mamim mirisom tijela, mekoćom duše i očima koje vole iz dubine....

~35~

Denis Kožljan

Nemirna

NEPOZNATA da li je potrebno razmišljati, optuživati, snositi krivicu, samo zato jer odjednom ona je za njega nepoznata, nepostojeća, izblijedila u magli, nestala u širokom dijapazonu, imala strahovitu moć u dugoj, isrcrpljujućoj igri i ostala pobjednica, za tu heroinu kasnijih vremena znalo se reći da nedostojna je bila svog imena, zbog svoje čudne i neprihvatljive premise, zbog divlje i strasne naravi, tko će ga znati, ima li smisla vraćati je, držati na nišanu kad ona utekne iz svake klopke, neuništiva je poput opjevanog korova, predviđaju joj duboku starost, a nepoznata zauvijek ostaje u neposrednoj blzini i uvali rođenja...

~36~

Denis Kožljan

Nemirna

DORUČAK U TRAVI rano, rano je, naš doručak u travi, prepun sokova, iscjeđenih vrućih, ovo je vrhunac prije vrhunca, u travi uz milovanje vlati i miris Venerine kose, medna usta, jezik skuplja vrijedno radi, mravi škakljaju, dodatni to je ugođaj, usnama sladimo se, prstima popravljamo mrvice i kapi, i desert neka nađe se, bogatiji je doručak, crveni se pijetlova krijesta, napaljen do bola, odlazi od nas, kurvišu pernati, mi dovoljni smo sebi samima, sebični u slasti, uživanje uz dozu hedonizma, nek nađe se različitost oblika, ne smetaju ni školjke, kobasu jesti ću bez šnite kruha, želim je guštirati polako, pravilno gristi prije zadnjeg ulaska u slijedeći sistem probave, živjeli mi, neka nam je u slast, doručak vrijedan svakog griza, gutljaja i liza....

~37~

Denis Kožljan

Nemirna

PRAVO NA ŽIVOT oni su oni, ne dvoje, ne dvije, oni su hrabri od najhrabrijih, ljubavnici, jednaki po spolu, oni koje svjetina razapinje, a ne shvaća zašto i oni ljube, osjećaju miris kože, imaju erekcije, orgazme u tišini, zašto strah, skrivanje iza duginih boja, zar sunce mora ih sklanjati od znatiželjnika bolesnih predrasuda, mržnje i kamenovanja, oni su strastveni mangupi, lavljeg srca, njihove usne posjeduju vlažnost epitela potrebnih da proradi zahrđao vulkan, je li pobogu ovo moderno doba, jednako za kurve, one nježnijeg imena, je li vrijeme da strah od osude padne uzaborav, a sreća osvane na obzoru ranog jutra, je li njih dvojica mogu prestati gutati suze zbog krivih natpisa, uzeti sebe u zajednički zagrljaj, koga više more brige za boju kože, kružić plavi , pod rukom sa onim roze nijanse, ili nešto sasvim novo, imaju li oni pravo na život...

~38~

Denis Kožljan

Nemirna

NA TRACI budim se na brzaka kao na traci sve redom, najviše boli što i tebe ne dohvaćam, s tobom ne dotičem zvijezde, poput špirita slama se srce i sve je tako prazno poput dlanova između kojih curi zrno pješčanog oblaka, je li ti ne čuješ, zašto ostaješ imun, koja ti je fora biti nadmoćan u odnosu nad jačim od sebe, dobro ti znaš i poznaješ te vrline, tu moju privrženost svemu što odaje toplinu, maznost i miris tek procvalog bosiljka, ne čuješ ili praviš se da zatomljeni su tvoji otvori, puštaš traku da ide prazna, svjesno činiš grešku i grijeh, nisi naučio lekciju koja kaže budi precizan, budi mudar, ponekad i mrvice znače bogatstvo, nemam više namjere potezati karike teškog bremena, oglušit ću se zauvijek pa šta bude....hodi tamo u svijet bez pameti, među vukove i zvijeri, tvoj je izbor ovog puta, vjeruj, zaboravit ću onu našu molitvu za milost....

~39~

Denis Kožljan

Nemirna

PREDAJEM TI predajem ti sebe u halji boje kože, dajem ti svaki biser, možda i ogrlicu vena, darežjive naravi bijah za one poput tebe, za one koji znaju i umiju, da ljube me i grizu, izbezumljena, dahćem poput kobile u kasu, ti stopalima putuješ reljefom i vlažiš svaku nit moje kože, ljubiš moja usta i ostaješ u moru zanjihalih algi, zadnje skidaš kravatu i miluješ čvrste mi grudi, nijema, tek ponekim krikom, dajem signal i potvrđujem snagu tvoje moći, bedra sljubljena prožimaju vonj prepun mirisa na divlje, dozivam muze koje hitaju želim da pomognu mi umetnuti stih bez rime, sloboda je željna, jezik igra ulogu savršenstva, ti si noćas taj koji tražiš, zahtjevaš i biraš, odlučih u tebe ispustiti mlaz vruć i tmast, nešto što obilježit će leglo brade i obraza, zamirisat će jutrom divlja lavanda....

~40~

Denis Kožljan

Nemirna

Akord noći mislim doći će unatoč kišnom prikazu na staklima dana... želim da dođe, želim ga kao melem na ranu, da u izmaglici jeseni, ugledam mu lice pod krošnjama sivila šapućem na uho, želim dodir i miris njega na mojoj koži, sve dokle traje iščekivanje, pojačavam zvuk, prstima dodirujem drhtav mjesec, zvijezde u neposluhu, naše oči pokriva mrak, tijela izmiču pod zaklonom tajni, čujem akord noći, mnoštvo šećera rasuto po vlažnoj koži, šapati uzdaha nižu se u kapima mednim bajka traje, tek je negdje na prvim stranicama, koga pitati kakav, naslućuje se kraj...

~41~

Denis Kožljan

Nemirna

PLJUNUTA JA gledam tu ženu, dolazi mi često u snovima proganja svojim mislima, tamo negdje bez igdje ikoga, u svom filmu zamišljena ,,,pljunuta ja.... kako joj priči, boga više ne pozna, tko stao joj na prsište i opekao jagodice, ludi, kose čupa, nosi čarape mrežastih niti, zajebana, ludih manira, nebom upravlja zemlju ljubi i o njoj nešto neprestano švrlja, jao, koje li koincidencije, je li baba, dama ili ,,,,,pljunuta ja..... uobražena do bola, vole je prokleti muškarci, tijelo skladno ne poznaju je godine, igra se ubojice, klauna i sviračice harfe, sluša šapat jeseni, u proljeće s kišom plače, razgovara u snu sa mnom, jedinica kao, a nije, dive joj se jedni, drugi mrze i šibicom krune to je ona...pljunuta JA.....

~42~

Denis Kožljan

Nemirna

PROBLEMATIČNO zašto dozvoljavaš da sve ostane zatvoreno u fasciklu zvanom "problematično", zar ti nisi sam svoj čovjek, zdravog razuma i čvrste pesnice, imaš pravo glasa jer odavno stekao si punoljetnost, svijet ti je na dlanu i pušta te u svaki svoj labirint, u njemu žena vodilja što dočekuje te zlatnim smješkom i korakom što odjekuje prostorom, našim, mojim i tvojim, svaki je detalj u svrsi, pa posluži se dragi moj, ne vidim problem osim ako ga ti ne stvaraš svojom perspektivom koja guši, vraća u vrijeme tame i vradžbina, gdje žena ne smije pisnuti ni zaplesati naga, možda i može ali biti će spaljena na lomači, biti će kamenovana, obilježena, no, zato si ti taj, predvodnik, junak, spasitelj, nositelj barjaka koji ne dopušta predaju već odrađenu utakmicu da samog kraja....

~43~

Denis Kožljan

Nemirna

MIRIŠE NANJ probudih se, ranije, kapi o prozor kuckaju i zovu, ustajem lijeno, stavljam kavu na štednjak, još uvijek u pidžami, obožavam taj ritual, da, prava je turska, a onda prije prvog gutljaja, zaustavim se na površini, pjena učinila kreativu dva srca, nasmjehnem se poput djevojčice kad dobije omiljenu čokoladu, a mene dižu i mame, dva zaljubljena srca, drže se za ruke, hoću li gucnuti, a kava miriše, miriše najposebnije, nije to slatkasti miris, lavovi žude za jačim, orjentalnim, znam to iz iskustva, polako, neka što duže traje, neka vine me u nebesa i zaustavi dosadnjikavu kišu....

~44~

Denis Kožljan

Nemirna

KLIKNI I PJEVAJ samo dodirom jagodice dok ne čuješ klik i ne vidiš sjenu, budi luda, ne osvrći se, znaj uzeti sve što ti se nudi, pogledaj u nebo, vrisni, crkni od smjeha, zapleši u golotinji Evine slike, biti će prilike, onda poljubi golubovo krilo i pusti ga dalje, lupni nogom, poslušaj pjesmu koja razdire srce, tresni čašu o pod, dobar je to znak, šta te briga što on želi drugačiju, neka je traži, biti će uzalud jer takva ne postoji, vratit će se opet tebi, povesti do zvijezda i tepati ti "Moja lijepa, moja duša, moja pjesma i sve moje", znaj da tada otvoriti će se kapija zlatnih štokova ti biti ćeš ta, jedina, nevjesta za sva vremena...

~45~

Denis Kožljan

Nemirna

NE DAJ DA TI UBIJU ne dozvoli im, ne puštaj ih u svoje namjere, ne daj da ubiju ti kob jer tko su oni, nitko i ništa, ispijači svete krvi, licemjerno nastrojeni i samo čekaju da ubiju te u pojam, a istim namjerama sebe stave na postolje, ne budi lud, otvori se do krajnjih granica, pogledaj u nebo, i živi život, živi dan za danom do kraja, jutro ljubi usnama vrelim, tijelo osunčaj sa svih strana, vrišti, tako da čuje svijet i ne srami se, veslaj snažno u oazi sokova, ne miri se da možda je kraj, neka voajeri uživaju, uživaj i ti, možda ili možda sigurno, činiš pravu jebenu stvar jer tko tješit će tvoju utrobu kad saznaš istinu, poludi, osvijesti ti njih, pljuni im u lice u trenutku nužde, opsuj im namjere ako naiđeš na gamad, i kreni odmah, gol on, gola ti, samo u ustima drži količinu afrodizijaka koja vinut će te u prostranstva uživanja, slobode i raja....

~46~

Denis Kožljan

Nemirna

O OCU KOJI POSTOJI ima li smisla, razmišljati, mučiti glavu saznanjima da moj je otac tu, da postoji samo ga ja nemam, ne drži me više za ruku, u ruci, ne vezuje me u okvire svoje čudne filozofije koja razarala je u meni sve ono toplo, ljudski vrijedno, moj otac u kojem nekada davno pronašla sam svako rješenje, svaki izlaz iz začaranog kruga, koji imao je mudrosti, snage i štošta još da ukroti moju vatrenu stihiju na najbolji mogući način, ili sam ja ipak samo vjerovala da je tako, a bilo je mračno, hladno, prepuno kamenih stijena na putu, nestao je on, kažu mi, živ je, vidjeli ga, uvijek je isti, ja pak nisam te lude sreće da vrati me u svoje krilo kao mezimicu u zrelim godinama, da pomazi me, daruje poljupcem očinske dubine, sjedim tako, smišljajući pravi naslov moje nove pjesme i eto navirle mi misli o njemu, mome tati, mome ocu koji živi možda tik do mene samo njegova je želja da između nas tako bude, a onda umorih se ja jako i poštujem njegovu želju i riječ tako tvrdu, bez ukrasa toliko potrebnih...

~47~

Denis Kožljan

Nemirna

POSLIJE KIŠE ajmo brate i sestro draga, dosta bilo je kiše, tuge i pomrčine duša, danas je novi dan, od jutra čuda se dešavaju, možda znak odozgor, lijepo mi je čuti drugačije glase, budi se nada, titraji rasplamsavaju se polako u vatru koja govori jezikom sretnih pahulja, a meni drago, a meni milo, sestro moja, znam da ima te negdje, ako ništa, a ono u mom srcu koje ne poznaje mržnju, jal i ostale sodome, tu sam ja, počešljala kosu poslije vremena bezvoljnosti, pogledavam kroz moj prozor, kad ono s druge strane refleksija moći, lastavica u napadu slavlja, čak su i trešnje do kraja sazrele, moj Bože, konačno da si i ti zamahnuo čarobnim štapom, lijepo je to od Tebe i zato ostavi nam kuglu osunčanu, život koji mogu živjeti bez strepnje, kako ja, tako i oni, svi oni, vičem nek čuje se, a kišobran umotaj u foliju za neka druga vremena....

~48~

Denis Kožljan

Nemirna ZA KOGA u mislima sam za koga da noćas promatram cvjetni mjesec, obojen u plavi veo, kome da tepam držeći ga na grudima dok noć piše svoj scenarij kako njoj odgovara, ne, ne znam, ne raspoznajem više one ljude od nekad, onu ulicu i raskršće snova, utapam se u samoći blijede ure, ne pomažu ni sveci, ni svetice iako večeras pjevušim poznatu marijansku jer svibanj je posvećen Mariji, znam to od nekad, čini mi se davno dok još objeručke grlila sam oltar i čitala poslanice, no, nešto ili netko pobrkao je pisma i sada mučim se, valjda ispravljajući tuđe greške, svijet poludio, zaista na svim frontovima, reći će netko, opet sam u crnoj...fazi...i pogoditi kao iz puške, ja inače jesam ili crna ili bijela, sivilo izbrisano u tragovima, čekam na peronu poput sirotog junaka kazališnih dasaka ali Godo moj odlučio je zauvijek napustiti teritorij označen našim stopama ljetnih večeri...

~49~

Denis Kožljan

Nemirna

DOBRI MUŠKARCI gdje li ste se skrili ima li vas igdje još ili zauvijek prošla su vremena kad otkinuli ste uz put mirisnu ružu, kad bez srama na rendes došli ste sa stručkom đurđevka, svojoj voljenoj na daljinu odaslali Kupidovu strijelu, a ona, ona je istog trena porumenila, bila njoj neka neugoda al na srcu toplina, za te su muške glave slovili i oni kavaliri što pjevali su pod prozorom najdraže, skrivali se negdje u grmu poput mačka kad ide u lov, Ooo, svijetu moj, koga da pitam, ima li takvih uzoraka na lageru ili ja još uvijek živim u nekim čudnim vremenima što izgubiše se pod paučinom tavana, teško dobijam informacije, nitko me ne sluša, smatrajući valjda kako biti dobar muškarac, muževan tip više nikako nije IN pa i moje su pjesme stoga izgubile svaki smisao...

~50~

Denis Kožljan

Nemirna

DALA sve na meni i u meni, na nožnom prstu, u svakoj vlasi, u mrežnici oka i jagodicama prstiju, sve sam dala, darovala bez svega ostala, i opet grešku činila pa izlaz tražila ali ništa više ni bolje spoznala, u postelji svoje jazbine zauvijek ostala, s mirom šume se dopisivala, ćuka na susjednom boru gledala i samo me on razumio, samo mi se on smješio, do zla boga izgrdio, a onda ranjenu tješio pjesmom rose cjelivao, nepomično ispod nevinog plašta u budućnost se zaputila, dosadne siluete maknula, kraja ni početka nikad više našla, samo suzom loze u proljetno jutro se okupala....

~51~

Denis Kožljan

Nemirna

JEDNOG DANA onog jednog dana jebenog sretnog dana kad svijeća za žalost ne bude više postojala, kad osmijeh samo zavlada, onog jutra dok zorom budila se budem među tisućama mojih dragih, samo mojih anđela, i pjevala meni omiljen sevdah, tada obući ću samo haljinu ispod koje govoriti će bijele grudi, njihati se tijelo poput jedra na nemirnoj vodi, ljuljati se prsti opušteno i željno, onog dana i večeri vinom opijene, baciti ću iz uspomena prokletsvo karme zapisane u danu trinaestom, zazvati božice ljeta da osnaže ostatak koji uspio je preživjeti nedaće zločestih i onih drugih koji to ipak jesu uz negiranje prokletog, ejjjjj, ljudi, zvijeri i beštije, pohitajte meni tada u goste, poslužiti ću vaša visočanstva sa svime onim što uspjela nisam u zbilji kad patila sam samo zato jer rođena sam drugačija, malo drugačija, ali dovoljno da usijane glave nahrle na moje ime i nadimak....

~52~

Denis Kožljan

Nemirna

STVORENI DA VOLIMO oboje, i ja i ti...i ti možda manje, stvoreni da volimo, jedno drugo, da umiremo jedno za drugo, preuzimamo bol jedan za drugoga i trčimo bosi preko plamenog jezika, veslamo na brodu pokidanog jedra, izdržljivi poput bikova u areni, zajedno samo jer stvoreni da listamo Pismo ljubavi i živimo po zapovijedima trajne sreće ali što ako jednog se dana raspadnu snovi, nestanemo u česticama zamagljenim, bojim se , ne za mene, plačem poput razmažene princeze jer osjećam da netko treći prozvat će nas zloglasnim kockarima, tretirati poput janjičara što ubili su vlastitog sebe, zauvijek ugasit će se noćna lampa na uglu gdje ostavili smo najbolje kristaliće nećeg što zove se ljubav, utihnut će pjesma kukaca na ledini gdje nekad, nekad kažem, pisali smo nešto nalik bajkovitoj priči, spajali sve četiri strane svijeta.....

~53~

Denis Kožljan

Nemirna

KUPOLA sagrađena nekad davno, od čije ruke nije mi poznato, kupola kamena koji osluškuje, luka koji smiješi se svakom, a ispod, u hladovini, sjatilo se društvo pjesnika, ljubavnika, mladeži koja zna raspustiti se, dok nekoliko starijih brije nešto, ah vražji su dani, noći teške, kupola uvijek ista, čvrsta i teška, ništa joj ne mogu ni oluje vremena, nikada ne pušta suzu za inat njima, lijepo joj je ime nadjenuo neimar, uzima k sebi u njedra povorku tužnih, vesele i raznježene već će utišati, kuša se ispod njenog kišobrana piće, omiljena je i kava, zeleni čaj puno manje, Ooooo, gracioznosti, molitvo poljana, daj mi znak krikom koji zagrmit će u srcima potrebitih ....

~54~

Denis Kožljan

Nemirna

IMAM TE NA SRCU to si jednom rekao, ne nisi, možda hrabrost ti nedostaje, napisao si samo u prozorćić iznenađenja koji bilježi sve ono najljepše i najdraže u intimi u tišini, a sad pitam se i sama, kakav odgovor da dam i pošaljem golubu pismonoši da njemu jer dug je put do tebe, cesta stara vijugava, a iza svake velebitske stijene prijeti prepreka, opasnost vjetra koji mogao bi s otpusima i tvoje zlatne riječi odnijeti u izgubljena prostranstva bez da ostvare se u zbilji, a koju toliko iščekujem, ne skrivaj se, nije sramotno ljubav prenositi, to je samo dar i čast, blago onom tko sposobnost ima, tko ogoljuje sebe za žrtvu a tebe tek upoznajem danima nakon, ime zapamtila odmah, prezime i previše okićeno u laticama mojih omiljenih ruža, jednakih smo spoznaja u mnogo stvari, no, riskirati može i zna samo jedna , pogađaš, osjećam to, svakog trena....

~55~

Denis Kožljan

Nemirna PRAZAN HOD dešava se, ne često, tek možda kad u daljini zaiskri nevrijeme, ustajem zgažena pokušavam preskočiti bršljanovu ogradu, učiniti odmak od gluposti, ljudskih jezika i žurno trčim, rezultata nigdje, zavjese njišu se, a zatvoren prozor, moja ljubav pokušava ući, trese na pragu cipele, a nisu blatne, kažem ja, slobodno, valjda ne čuje, želi silom ukrasti mi i onu zadnju papirnatu što skrila sam u pupkovini, daj se maleni skuliraj, nisam te navikla gledati u praznom hodu, današnja slikovnica bitno se razlikuje od davnih , od onih što žive još samo u neuronima i imaju gotovo neprimjetnu zadaću, osjećam se poput duha zaglavljenog u magli, blijede figure tapkam po majskom tepihu, a odozgor škakljaju pahulje, stvarne, opipljive, čuda se događaju...

~56~

Denis Kožljan

Nemirna

ODLUTAM PONEKAD istini za volju, nekad i prečesto odlutam iz svog stada, osjećam se jadno tada, govore mi da jalova sam, a pojma nemaju što to znači, kako zna boljeti kad u jutro prespavam, u očima bol, mrak prekriva zoru, kasnim na rađanje sunca, propuštam sjaj u travi i blistave vlati zabilježiti u slici mojih trenutaka, da, znam biti u fazi koja udara iz svih plotuna, pljušti i ne dopušta izlazak iz jarma težine, a onda dok oblaci svoj tamni brk brišu i raspršaju nebesko plavetnilo tirkiza, evo mene u drugačijem izdanju, u haljini baršunastih uzoraka, obuvam i potpetice, ma vidi Bože čuda, tko bi i pomislio da ja mogu i ovako, koracima čvrstim s dozom elegancije prelaziti ulicu, smiješiti se školarcima na zebri, pjevušiti nešto u stilu lakih nota, popravljati prstima crveni ruž, je li sam to ona ista JA ili samo dijagnoza piše svoje, na drugom listu rodne knjige....

~57~

Denis Kožljan

Nemirna

TEBI, PREPOZNAT ĆEŠ SE (VT) uvatila me neka fijaka, ništa novo, opet promjena vrimena, kad sunce zađe zad oblaka i meni tuga ispire želudac, trga se duša, i tako ti ja sjedim u samo mojoj sjedalici na cvjetiće, mirisa na jorgovan i maćuhice... daaa, znam i ti obožavaš prirodu, cvijeće liječi ožiljke života, pričao si mi, na sred hodnika po povratku iz bazena, sjeti se, no, i zidovi uši imaju, stoga nismo uspjeli reći sve što boli nas, ono što zauvijek izbacilo nas iz kolosjeka, ti žališ se meni , a ja tražim da me pažljivo slušaš, istog smo mentaliteta što naginje na južnjački, ili bliže ovamo, obećah ti da naći ćemo se opet, ali ovaj put uzeti si vrijeme samo za nas i naše priče, boli pokušati presaditi na mjesto dalekih savana...a za nas ostat će valjda tek cvrkut ptica koji ima moć iscjeljenja, ljepota tvoga parka i mojih slika dok na zajedničkoj uspomeni zabilježit će zagrljaj svečanost pomirenja, izmirenja zauvijek i vazda....,

~58~

Denis Kožljan

Nemirna

ONO NEŠTO jučer bio kao neki dan,.. meni svejedno je li prvi ili posljednji...u mjesecu, vozim se iako smeta mi pojas, želim slobodu na svakom mjestu, u svakoj prilici, krešti glazba sa svih strana, slave ljudi, tko pita imaju li sutra, okreću se janjci i odojci, toči pivo, a onda šetajući rivom ugledam "kraljicu" ženu, lakiranih noktiju, u svom filmu, prevrće kontejner, ima li...za sutra...treba kruha.. možda i cigare...ljuti me sve to, stavljam crne naočale, tada mi je najbolje, sa mnom i moj životni, ćuti, more ga brige, znam, ma jebeš firmu, neka si misle oni trutovi i dudovi svilci, njima je sada ugodno spavati u novčanicama natopljenim krvlju i znojem ali...srećom taj prokleti ALI pojavi se i na zadnji vapaj, okrećem glavu na pučinu, galebovi oblijeću oko svog plijena, to je ono nešto što diže me, možda uspijem prenijati sutra neki stih obojan naračinom korom....

~59~

Denis Kožljan

Nemirna

BAL spremam se već neko vrijeme, crtam haljinu, bojam kosu, isprobavam cipele, htjedoh nakon vremena tuge objesiti o klin paučine što nakotile se na mom jastuku, ne daju mi mira, sve što ja zaželim, sve što naumim, one stopiraju, uživaju u svojoj pakosti ali ljudi, te iste napasti ne shvaćaju da ja svoj ponos imam, da godine na leđima što nosim jačaju kad zatreba i tada otvaraju se vrata salona, ulašteni podij čeka samo na me, gleda me poput boginje svjestan da moje znanje u plesu bez obzira na cipele, haljine i maskaru čini čudesa, da ja mogu još bolje i savršenije bosih stopala zagrliti muškarca koji vreba tamo u kutu držeći čašu vina, i dolazim baš k njemu, osjećam da to je taj baletan, naklonim se i zamolim za ples i nije me briga, ne nije, što svjetina u čudu bulji i prišaptava ljute komentare, hahahhahaha, dođe mi da glasno se od srca nasmijjem jer tko mene može zaustaviti kad ja nešto poželim....

~60~

Denis Kožljan

Nemirna

KAO UDOVICA ima tako cijeli život ima i sada, a bilo je i prethodne večeri i jutra, izdržati treba kažu, dokle samo, razmišljam drhtajući u gnijezdu noći, liježem sama i budim se tako, nema njega, ne čujem glas, ne osjećam dodir, jedino što ostalo je na krivudavoj cesti, čežnja je za onim vremenima kad bilo je mnogo drugačije, kad ljubio si moje usne redovito i bez zadrške, ulazio u hram moje intime poput gospodara i pobjednika dižući dva prsta, ma jasno mi je, kristalno i čisto ali zašto odjednom postade sve zabranjeno, zašto strah od napasti nadjačao slobodu sazrijevanja žita, zašto morah zvati se udovicom pored tebe živa, gledati te kao stranca, ispijati s tobom kavu i biti tako prokleto jadna,

~61~

Denis Kožljan

Nemirna

gdje je tu pravica, kamo sakriše se zagrljaji maslačka, postojeli negdje u zraku atomi i čestice zdravog razuma koji dati će konačno naredbu: "sad nastupa njihova točka koja možda potrajati će sve dok netko ne odluči drugačije!"....

~62~

Denis Kožljan

Nemirna

BLJEDILO NOĆI zatvaram prozor, pa prolije me znoj, lice u crvenilu, otvorim, odškrinem tek, sve je u dlaku isto, mrzim jednoličnost, želim osjetiti opojan miris tek posađenog cedra u parku niže, osjetila otupjela, govori mi nešto da bio je u blizini, on, vitez na konju i dozivao me, izjavljivao ljubav, a ja gluha, slijepa, poderana od životne utakmice, noć je posebna, tko je vidio da ptice u mraku vode razgovore i pjevaju uz pratnju pune lune, meni obrnuta slika, bojim se, a zapravo nema ničega jer blijeda je istina, kolodvor bez putnika, jedinu utjehu pruža mi pejzaž pametne životinje u polju makova....

~63~

Denis Kožljan

Nemirna

USNUŠE usnuše anđeli, mjesec i zvijezde u beskonačnom broju, zaigraše kolo pod okriljem proljetne noći, zavidim tim divnim stvorenjima, gledam ih bistrinom oka lovčeva, što meni sanak na oči neće, pogubio se redosljed i kalendar zaboravio zaklopiti umorne mi vijeđe, vrpoljim se, ušuškana u poplun svilenih niti, društvo prave mi tek pletene čarapice, gadan osjećaj praznine, gdje isparila je bliskost, zašto tako mora biti, nije li to licemjerje kolotečine zvane humanost življenja, ustajem prepuna strahova, hoću sada da pretvori se u sutra, samo to nije realnost, najprije sazrijeti trebaju trešnje, a tek onda otići ću na neko sijelo, u mislima, u mašti, i zaspati ispunjena daškom poklonjene vinjete .

~64~

Denis Kožljan

Nemirna

DJEVOJČICA jesam li, djevojčica prepuna pitanja, odgovora tu i tamo, uzdignutog nosa, kao da sve znam, a puno mi toga nije jasno, zaljubljive prirode, kad pitaju me imaš li dečka, samo se osmjehnem i zagonetno dalje poskakujem, tražim prstićima školjke, mečem ih na uho, no, one mi ništa ne šapuću, ljutim se, krivicu svaljujem na valove i južinu koju mrzim više od ičega, djevojčicama to nije problem, uporna ko jelen u ljubavnom zovu, i pijetao na uskršnje jutro, ma volim se igrati, pipkati i gađati poput strelice naoštrene, preispitujem sebe i svijet, dokle pisat ću ti vojvodo, ne moraš se brinuti.....

~65~

Denis Kožljan

Nemirna

PUSTI ME SAMU ne diraj me strunama, ne pjevaj one tvoje, danas ne pomaže, želim biti sama, posve, u odmaku od zbilje surove, želim sjesti u hladovinu hrasta, gledati u nebo, sama, bez šumova, pitanja suvišna, odgovori nemogući, ovako je mašta i povratak u neka stara vremena, lijek najbolji mojoj duši, umorna bijah poput starice koja hoda po najvećoj žegi jer nema doma., kuće ni kućišta, ja nisam ona, ja samo sam izrod u svjetini koja izranja iz mora neprirodnih materija, osjećam da mogu nešto samo u potpunoj nirvani, ignoriram svako čestitarenje, jer Uskrs, gubi snagu ma šta mi mislili, vidi se to na daljinu i osjeti u svakoj tratini, kapi rose ako je uopće ima jer suša pogađa baš onda gdje ne treba.....

~66~

Denis Kožljan

Nemirna

SPOMENIK I KLETVE noćas u tišini Njegove muke, trudit ću se i bar na kratko zaboraviti nemar u kojem ostaviše me čovjek bez obraza, psovke i kletvu raspodijeliti u krakove teškog križa, ne smeta, bole rane, no, život je Dolina suza, spoznah to davno, kavijar i ostale delicije kojima častio me u žaru poganih navika ugradit ću u spomenik podignut na brdu Lubanje, borba s neposluhom trajat će i dalje, samo vojska, i pjesma rugalica nestat će iz scenarija jer samo smo nas dvoje u igri u kojoj bijeli rubac ostat će na oltaru kao dokaz pobjede ljubavi, na Treći dan on i ja u svečanosti procvjetalih maslina ispijat ćemo kalež rujnog vina, a pomirenje prebojati će teške kletve zakopane u spilji bez otvora....

~67~

Denis Kožljan

Nemirna

PONIZNOST danas, ne sutra, večeras za izlaskom sunca jer sutra zorom bilo bi kasno, neuvjerljivo, netaktično, sada ljubi mi stopala, kleči pod mojim koljenima, dozvoli da udahnem miris tvoje ljubavi, podsjeća me na ponizan čin, daje dokaz da voliš me i onda kad te nema, kad ne možeš, kad putuješ južnim krajevima, a onda se s početkom toplijeg doba poput laste vraćaš svojoj grani ružmarina, širiš krila tek toliko da u poniznoj noći bdijenja udijeliš znak svojoj dobroj vili da digneš mi bijeli veo i na usnama ostaviš slatki pečat, osvajiš me jednostavnošću, unoseći toliko potreban mir u škrinjicu s inicijalima što svjetlucaju u Uskršnjoj noći predajući se svečanosti u čast Njega....

~68~

Denis Kožljan

Nemirna TRČE MISLI osjećam, možda ponovno pad sistema, moderno neko doba, a misli mi opet podivljale, vrludaju kao bumbar oko cvijeta, oprašuje ih lahor proljetnog travnja, pričalice su to, bezobraznice, treba ih razumijeti, a to mogu samo ja, njihova zaštitnica, njihov Bog, Otac, igram se s njima, u sebi, skupljam mudrosti koje mogle bi poslužiti u trenucima očaja, znam da ne slušaju ali takva sam i ja, tjeram po svom, ubijam ljepotu kao da ona je glavni krivac, odlazim danju do starih zidina, tražim iglu u mnoštvu visoke trave, zuje pčele, trse se leptiri razvući mi usne u osmijeh koji diže iz ludila, samo ne dam se, tvrdoglava poput vojskovođe koji juri na svom konju ne misleći kamo, i opet sasvim isti završetak priče, sve je to tek jedan obris trčećih misli koje ne pitaju za uzrok ni posljedicu, samo žive uvijek i za sva vremena u svom stilu....

~69~

Denis Kožljan

Nemirna

KRATIM NOĆ nisam baš sigurna je li pravi način ali nema mi druge, uvijek u isto vrijeme, sat, minut, sekund, izlazim iz kaveza usamljenosti, preodjenuta, odskitam u susjedstvo, tražeći neki očarani prostor koji blista od svjetine, pravih ljudi, mojih sličnosti, da, upuštam se u avanturu brišući prašinu prošlosti, pokušavam na tom meridijanu pronaći nekog uzoritog, čistih misli, poštenih djela, nevažnog imena, bitno je samo da noć pokratim u dijelovima koji nanose težinu i lome me u nesanici briga, a tamo, perioda prođe začas, ukaže se zora zlatnih boja i natjera me da utonem u san, baš u trenutku dok normala započinje rutinu dana...

~70~

Denis Kožljan

Nemirna

POSLUŠNA poslušna bit ću, tebi do nogu klanjati se, ljubiti prste umorne od noći, čudesa činiti ću poput vile plavokose, divljati zajedno s vrancima u prašini pustinjskog zapada, umivati lice u jutrima proljetnih pejzaža, plesati ću ispod vodopada božanskih, dlanovima dohvaćati sunce i dan, uživam ponekad biti sluga, osjećam se tada velika, najveća riba u oceanu mnogih, kalim duh svoj, sakupljam kamenčiće što kasnije mogu poslužiti u trenucima slabosti, oooo, daaa, zaboraviti ću sav moj ponos, kraljevstvo i sjaj i uroniti u ono drugačije, slaviti na kraju pustolovine u kojoj nužno je zaigrati na poslušnu kartu....

~71~

Denis Kožljan

Nemirna

ZLI JEZICI ne slušaj ih, ne opterećuj srce njima, to đavli su što vise na stubu kišne noći i vrebaju, opaki, rđavi, uamazani otrovom smrti i raskida, cerekaju se našim poljupcima, a pojma nemaju koliko u njima sjedi makova vatre, ne strahuj, ne zatvaraj mi vrata, ja hrabrost svoju u javnost dajem, uživam u sitnim satima čavrljati s ćukom koji poraniše nešto, nadopunjujemo se u pjesmi života, smijemo se istim stvarima, a on ptica noćna, gdje li sam ja u priči, ne želim znati, imam tajni plan za te jezike licemjera koji vjeruju da sutradan oprat će grijehe u kamenici Uskrsa, oni su jednostavno tako rođeni, nauma prljavih što izviru iz mulja i ne znaju mene, nikada čuli nisu za postojanost mog imena, nije ni važno, prepustit ću im cijelu vječnost da čitaju Knjigu svetosti, možda ima nade i za njih izrode ljudskog...

~72~

Denis Kožljan

Nemirna

SANJALICA znam nisam jedina al sam zato unikatna, sasvim nova drugačija nešto, po prizvuku, hodu i pogledu... sanjalica što ljuljačkom dodiruje visine pastelnog neba, poljupcem na dlanu dariva dječaka bez majke, sanjalica u vremenu opasnih namjera, sama u svojim maštanjima, izletima.... u tim trenucima koji dešavaju se s prekidima, putujem na leđima delfina, pravim ogrlicu zlatnog safira, ružom žutih haljina liječim tugu prošlog vremena... jašem konja vranca, osluškujem topot njegova kasa, potočnicama pjevam sonatu najljepših nota, sanjam doline mladenačkih kota i rušim predrasude rigidnog , i kidam lance učmalosti...jer ja, sanjalica sam često kao u najljepšoj bajci , djevojčica.....

~73~

Denis Kožljan

Nemirna

KUPUJEM RABLJENO i nakon godina što izgubiše se u dubinama olujnog mora, poslije svih ugovora i sklopljenih saveza, sad kad napokon istina doletjela k meni u odaje mlječnih staza, razbistrih glavu, zakopah ratnu sjekiru i pristajem na kupnju i najmanjih detalja zajedničkih šetnji, želim imati u svojoj zbirci rabljene ploče uz koje davno plesali smo valcer na talasima divljim, ne pristajem na možebitan dar, na ništa novo, originalno, zlatnih boja i skupocjenog kova, nije mi to gušt, želim povratiti izgubljeno, ono malo, a opet ogromne važnosti, možda pomislit ćeš da izgubila sam razum ali vjeruj nisam ja ta, dama što noću kupuje lakirane cipele i gradi svoju sreću na tuđoj nesreći, ja kupac sam nešto zrelije pameti, očišćene savijesti i iskrene namjere, čekaj me na starom mjestu, pokucat ću i prozboriti u ritmu bluza kao znak raspoznavanja, a na tebi je samo da otvoriš škrinjicu sjećanja i do temelja prodaš ono što od sada postat će moje najveće blago....

~74~

Denis Kožljan

Nemirna

KLIZE napokon, naljutiše se nebo i pustiše kišu kapi, ne jesenjih već onih drugih i drugačijih, onih što taknu mi kožu, površinu izvan i unutra, zagolicaju poput škakljivih prstiju i nastave dalje kliziti, polako, intenzivno od vrata, pozdravljajući svaku točku, stanicu onog nečeg i potiču krvotok, dižu me iz stanja neopisive letargije, puštam ih i tepam, volim, obožavam taj ludi ritam, tu glazbu koja dira, navalu erotične pjesme, smišljah joj naslov, dok putanja uzima maha, golica mi krošnju proljetne noći, kapljice, tako sićušne, a bistre, mirisnih nota, ulaze usvaku krivulju, ne prepuštaju ništa slučaju, žele zadovoljiti svaku moju želju...

~75~

Denis Kožljan

Nemirna

RADUJ SE raduj se dok te ima dok si tu, dok dišeš pamti samo slike koje govore mirisom cedra, hodaj i ne osvrći se uokolo jer svijet ljudi zna da uništi, a bol tada zauzima položaj sreće, tebi tada nema šanse, ne vrijedi suziti, ne od tuge, a za sreću potrebno je dvoje i nešto malo atoma iz kojih nazire se sretan dan, živi za danas, sutra prepusti budućnosti neka računa i broji zrna dobrote, ti, ako si muško ili žena osmjeha poput tek prokiptjelog vulkana, zaigraj kolo dok još možeš i znaš, dok drži te postelja bijelih krila, pravdu ne išti, ne možeš je uhvatiti jer okorjela je i pustila krakove poput najotrovnije meduze, samo pleši na podiju one strane što imenom zove se lice maćuhice u proljeće života...

~76~

Denis Kožljan

Nemirna

BINGO kao da trebam gledati izvlačenje, tresti se od uzbuđenja, pjeniti se na sve živo i neživo, promijenila sam davno politiku, sistem koji pali, daje rezultate, igram uvijek na istu, molim se samo sebi, klanjam Suncu jer ono je moj zaštitnik, držim sliku umjesto fige i osvajam bingo baš svaki put, postajem bogata bez novčanica, ubrzano dišem ispunjena ljubavnim darima, sijedam ispod krošnje lipe i ozarena čekam isplatu u imenu i prezimenu, u kretnjama koje liječe inficirane limfe, ja i moj dobitak u izmjenjenim ulogama slavimo isto slavlje, ono nešto za koje su zakinuti mnogi ufurani igrači....

~77~

Denis Kožljan

Nemirna

MODERNA oh , ta prokleta moderna vremena kad ljubav se repa, do besvijesti cajka, razbijaju čaše, a ruže izgubile miris i čar, izbrisane razglednice u obliku srca, tetovaže zmajeva i guštera umjesto crvenih usana, pomišljah da izrod sam neki u svijetu gdje život smisao gubi, naušnica probija nos, a zašto sve me to čudi, naznaka nakaradnosti oduvijek je bivalo samo su moje oči valjda gledale drugačije, moje uši slušale balade pod prozorom, jeza prolazila tijelom dok tamo na plesnjaku ugledala bih kavalira pristojnih manira, čekala da zamoli za ples, sada tek mogu čeznje slikati u krošnjama rascvalih trešnji dok okrutna stvarnost bilježi cik cak zore, a zatišje večeri sa zlatnim zalascima, baš nitko ne primjećuje.....

~78~

Denis Kožljan

Nemirna

SILAZNA PUTANJA dođe čas kad ništa više ne govori jezikom ljepote, ulice i peroni isprani kišom jesenjih noći, žudnja u pretvorbi, polja i planine ostali bez žamora, lome se jorgovani nema tko da ih bere, mi gubimo razum bez tumačenja, linija krvotoka u stalnom je padu, valjda uzalud utapam dušu u nečem čega nema, raspršilo se u hladovini bora, anđeli samo i dalje pjevaju drži ih ritam, oni zapravo ne znaju tonuti poput nas i nama sličnih, brod na pučini blokiran u mjestu bezimenom, nema veslača, jedra poderana na vjetru što nosio sve pred sobom, ima li smisla pitati gdje su svijeće i svečani šampanjac, odgovor survao se u provaliju iz koje nema nazad....

~79~

Denis Kožljan

Nemirna

DIMNA ZAVJESA svake večeri tamo na mjestu našeg sastanka, stvori se sablasno siva, dimna, zavjesa koja peče, zapinje za vlasi, ulazi u očne duplje dok usta peku, suha u nedostatku sladora, med odavno nije afrodizijak, i dok pokušavam ukloniti to jezivo čudovište što ubija svaku nadu, broji svakim danom čežnju više, s druge strane tek šutnja, plavičasta meduza glavom njegova lika, pribojavam se s razlogom, je li vrag umiješao svoje prste oblivene otrovom s primjesom ružine bodlje, teško za shvatiti te mučne scene, ima li igdje koja zrela naranča da očisti podij i zamiriše ljubavlju iskrenih namjera....

~80~

Denis Kožljan

Nemirna ADIO adio mi amor, mašem ti ranjenog srca, hodajući žurno bez prisjećanja na prošlost jer bilo bi previše bolno, riskantno i nemoguće za opstanak, pogledom vapim nekom budućem vremenu, zbogom ti moja ptico slavujčeva ponosa, kunem se ovim suncem koje ostalo je iz zajedničkih trenutaka da tvoj lik nikad biti neće izbrisan iz šalice prve jutarnje i skupljat ću snagu u tvom vragolastom osmjehu, prizivati ti ime kad tuga navali u oblacima tmine, zbunjena mirim se sa izgubljenom čarolijom kojom znao si uvijek složiti ono posebno, meni milo i ušuškati moja njedra dok umirala su u Dolini plača, adio, stoput, sto i jedan put, adio tebi moje zlatno oko, javi se ako promašiš smjer, znaj da imaš mene mladu lijek satkan od nježnih vlati dozrelog žita....

UVOD ~81~

Denis Kožljan

Nemirna htjela bih pročitati, saznati, upoznati, svaki djelić, svaku misao, smjernicu koja na prvi pogled baca me u trans, stavljam pomagalo za čitanje, koncentriram se poput vrhunskog glumca ali ne ide, prazan je tekst što vodi u lošu zbilju, ne postoje citati, nema plastičnog opisa, a to obožavam, izluđuju me detalji, uvodna riječ ne može se zaobići, ni preskočiti, barem ne u mom slučaju, stoga uzimam stvar u svoje ruke i pišem temeljcem od plamteće buktinje, svjetlosti najsjajnijeg sazvježđa, mirisom golog uspaljenog tijela, poškropljenog rosom eksplicita, dišem istovremeno poput vranca u kasu, razbarušenih vlasi i čvrstih udova, u halji ispod koje jasno ocrtava se najseksipilniji uvod u glavnicu onog za čim težila sam od početka...

~82~

Denis Kožljan

Nemirna NEBESA ZNAJU dok bolujem tako u omiljenoj sofi, i slušam nebesku glazbu koja vraća ugođaj zimskih večeri, negdje poput znaka pojavi se široki osmijeh, pogled modrih dubina, i kao pravi zodijak Strijelca gađa u središte, točno tamo gdje nalaze se izvor i krater u istom času, južina ometa ali uzalud joj tehnika jer on uspio je doći na vrata, bez pokušaja iznenadio baciti moja osjetila u trans, koža nakostriješena do te mjere da nacrtati mogla bih svaki vrh i točku koja diže, ostajem pomalo iznenađena i nespremna, navikla na prošlost u kojoj javlja se tek poput prateće zvijezde podižem glavu, želim zahvalnost predati ali znam da nije potrebno, ove večeri jedino on je taj koji želi najaviti second time.... oh, yessss, vrištim čovječe, koji si ti lik...

~83~

Denis Kožljan

Nemirna

DAMA I ROBINJA ne mršti se noćas, opusti te svoje obrve od sijedih, ne želi me ni jednog trena, učini od mene robinju i damu u istom vremenu, dotjeraj do zida, skini krpice od dana i kreni milovati svaki djelić moga stana, ljubi usnama kožu putenu od svile i pritisni jače, ne osjećam bol, to oduvijek je samo neostvareni bio san, zar da ostanem netaknuta dama u nevinim haljama, u patnji i kušnjama, krenimo oboje u let, prepustimo mjesto požudi koja raspaljuje, moje je tijelo vatra vječnosti, ugasi je svojom muškošću, prodri u toplu dinu pustinje koja zaliječit će svaku ranu, koračaj samnom tišinom postelje, ne prekidaj ples ja žena sam vruće krvi i nezasitna tvog besmrtnog kraljeva leta.....

~84~

Denis Kožljan

Nemirna

PROMIJENI NASLOVNICU ti me bar vremenima znaš, pročitao sve moje stranice shvatio od korice do korice, stoga želim reći ono što nedostaje, prihvati se posla, život nije rekao zbogom, još uvijek mijenjaju se pravila, borba iznjedruje neke nove junake, ti, željo, kako dozivah te oduvijek, ne igraj sa mnom šah bez figura, ne razbacuj zapovijedi koje nemaju formu i znak raspoznavanja, ja oko sam posebne ćudi, teška mi je narav kažu ali zato prijeđi poljane smilja, uberi stručak milozvučnih riječi i potrči tamo gdje stanuje plavokosa vila, takni joj koljena i prozbori početak epitafa naslovnice koja raznježuje svaku tvrdokornu dušu, u zagrljaju bit će ti vraćeno izgubljeno blago dok harfa odsvirat će pobjedničku strofu omiljene himne....

~85~

Denis Kožljan

Nemirna

LAVINA drhtim, tijelo mi voda zaleđena, kiša osjećaja kojima ime ostaje nepoznato... ukočenih zglobova, stišćem pesni zubima cvokoćem, u pjesmi se tražem.... lavina tuge, dalekih čežnji spušta se niz svaku poru moga tijela, ja nemoćna, beskrajno zamišljena, a drugačije sam htjela... pitanja bez odgovora nabacana na klijetki visokog proplanka dok niz padinu kotrlja se lavina smrtonosna... drhtim, tijelo mi voda zaleđena, kiša osjećaja kojima ime ostaje nepoznato... ukočenih zglobova, stišćem pesni zubima cvokoćem, u pjesmi se tražem.... lavina tuge, dalekih čežnji spušta se niz svaku poru moga tijela, ja nemoćna, beskrajno zamišljena, a drugačije sam htjela... pitanja bez odgovora nabacana na klijetki visokog proplanka dok niz padinu kotrlja se lavina smrtonosna...

~86~

Denis Kožljan

Nemirna

SASVIM ISKRENA do bola, a potučena do nogu, iskrena od postojanja, namjera čistih poput rosne suze, bdije s obje strane života, tuga je lomi, njoj očito sreća nije saveznik ali nema greške, ponavlja ritual uzet iz svetog herbarija, nacija obožava njene ludosti i tumačenja, dok pjevci uzdižu krijestu, ona poput majke pjevice uspavljuje dječarce, ne skida blaženstvo osmjeha, putuje u istom smjeru bez obzira na tvrđavu i visoke bedeme, koljena krvavih, zaboravlja na bol, zima sa sebe odbacuje kožu opasne zvjeri, zapisuje realnost svakog kutka površine u kojoj laži dobijaju diplome, je li jedina, odlučit će jednog jutra netko treći......

~87~

Denis Kožljan

Nemirna

BACIH POGLED tamo gdje znam da te ima, tamo gdje te uvijek mogu naći, dovoljno da umiriš moje tuge, otvoriš prozor kroz koji nestat će moje čežnje i otisnut se u nebo dalekih stvarnosti, pogled usmjerih tebi anđelu jer znam da daljine pretvorit ćeš u gnijezdo zajedničkih misli, staviti ruke na moje odumrle vijeđe, tebi povjerit ću sve moje slabosti, tajne koje začahurene ruju mi dušu, ne puštaju sreći da zamijeni pozornicu jesenjih magli... uvijek...ali baš uvijek...u bilo koje doba svjetla i tame okrenut ću tvoj broj satkan od stihova koji puštaju zdravu krv niz umorne vene, uvjerena da shvatit ćeš poantu i slatko nasmijat se na ono što žena htjede reći, zašto baš na tvojim vratima želi pozvoniti...

~88~

Denis Kožljan

Nemirna

DIVLJAKUŠO tako zvao si me pod prozorom urlao je si li se za savijest pitao, divlja moja, divljakušo, daj klecni koljenima, umiri srce nemirnima, ne trgaj haljine od svile i šušura, zapjevaj mi pjesmu sunca, zapleši sa mnom jutrima, okreći se i plješći ručicama, neka napune se izvori, neka zamirišu borovi i polete leptiri daleko u svijet slobodnih polja, i ja postat ću srebrni slap, snagom vjetra uzdizati ljubav u pjesmama, pričama, a zbilji pokloniti uvojak moje divljakuše divlje s kojom čarobni su sati buđenja, slatki trenuci snova i ništa ne postoji, i ničeg sličnog Svemirom ne hoda, izgovoriti samo treba parolu života koja miriše na behar u cvatnji....

~89~

Denis Kožljan

Nemirna

NEODLUČNA DJEVA u bjelini zaogrnjena bosih nogu dok kroz prste cijedi se pijesak, Djeva, sočna jabuka berbe ovih dana, a Venerino tijelo u mramornom svjetlu spava, Ona, poput nezrele djevojke u lanac neodlučnosti okovana, prihvaća igru nejednakih koraka i tišinu druge strane koja tjera niz obraz nešto nalik suzama, žena, rosa na dlanu jedra, sputana vremenom davanja potvrde, kršena odvratnom stvarnošću na hridi modrine zamišljena toči plavetnilo neba... je li podne, večer ili noć već pada, daljina je samo zov zvan dvojba što muči i stavlja sol na ranu...

~90~

Denis Kožljan

Nemirna

SAVEZNICI pod okriljem noći na izmjeni solsticija, na različitim stranama, a tako blizu, frcaju iskre, osmjesima jačaš izmučeno dijete, dijete kažem jer to je srce nježne jezgre velikodušnih atoma, mjesec je u silaznoj putanji, no, saveznik želi biti i ostati pa nek traje idila u kojoj čuju se otkucaji, pratnja bijahu šaptači valima, nema ni magličaste koprene, projurila u nekom drugom smjeru, samo za nas ostavila na obzoru prigušenu svjetlost, ugođaj zvan igra čistih strasti, ti pojaviše se usljed praznine poput melema što ozdravlja i diže iz mrtvila, kome dugujem zahvalnost, možda Svevišnjem koji prati svaki moj korak, izgovoreni dio prologa ili pak istini nad istinama što ispisuje premisu ljubavi na listu bijelog lotosa.....

~91~

Denis Kožljan

Nemirna

SMIRENOST neuobičajno, toplo, mirno, poput barke privezane u bonaci i travke u sutonu ljeta, sami, ispred i iza linije koja nas povezala, zbrinula u svoje krilo, dala nam rok bez datuma, sami biti ćemo odgovorni za sutra i razdoblje ako potraje, veseli me ta darovitost okrutnog zodijaka, možda ima razloga zašto se baš sad smilovao, zaboravih na sve ostalo, ne trepćem, tek usnama oblikujem znak raspoznavanja, ništa ne obećavamo, takav je svijet prekrio poljanu ljudskog, nema više razlika, kritike, sve prolazi ako uspije, površina juga kao ulje mirna bez pjene i hladnih nakupina, ne vjerujem, ne pitajte, samo sam još jednom pristala izložena pogledu plavih očiju, možda sreća donijela odluku meni u korist....

~92~

Denis Kožljan

Nemirna

TAMNO JE MENI tamo gdje plamti svijeća i odzvanjaju riječi tvoje, a oblak gdje sprema noć, tamo svira glazba ljubavi, vrišti djeva izbora tvog, a meni tama zatvara put, mučih se, zaboravih nedjelja je, dan jedan u nizu kad vrata kazuju tišinu, tek ptica prelijeće vrtove mojih sanja, probah dozivati, uzaludno svako poimanje ljubavi na daljinu, vraški je to izbor, nesiguran hod, tamni ponor duše, kruta skamenjena prošlost, za budućnost pitati sram me, tanka sam, moja su nadanja prelivena sjenkom sivila i paučinom koja izjeda svaku zdravu misao, ti oči otvaraš, u jazbini od perja uživaš i znaš istinu što boli, ali ja preuzimam sve na svoja pleća, ushitrena što mazit će me sreća, tada i onda kad žito zlatom rodi, makovi zacrvene tlo plodnosti....

~93~

Denis Kožljan

Nemirna

ISPRAVI ME ispravi me ako griješim, ako misliš da nisam još dostojna ulaska u tvoj grad, upozori i bičem ako misliš da to je hrabrost, iskali bijes svoj poput grčkih bogova, uzmi trn umjesto pupoljka, stavi ga na mjesto naših sastanaka i gledaj, i moli i praštaj, pokušaj urazumiti vječito derište u liku žene koja smiješi se usred brodoloma, koja pleše na ledenom podiju i vješto odolijeva napadima muških mušica, njezin pogled djevičanskog ostaje trajno zabilježen u palmama sreće, njene su haljine privlačne i onda kad iz njih vire sijede niti, ispravi ako znaš, ali ne znaš i nikad nećeš naučiti jer ona je Božica svijeta lirike, ona umije i najteži grijeh naslikati u obrisima srcolikih latica, uz nju je nebo, zemlja, zrak i voda, to je diva što nikad ne mijenja vanjštinu, a unutar sebe krije tek istinu koju posjeduje i ostatak svjetine ali njoj mrena pokrila oči.....

~94~

Denis Kožljan

Nemirna

JEZIKOM PROZE budi pero u mojoj ruci i jezik kojim najbolje znam slikati pejzaže s okusima meda, budi lik i glavni junak one priče čija sam autorica bila od pamtivijeka i ostat ću u maštama prepunih strasti, želim biti zapažena, želim mnogo toga više od obične poetese koja svakodnevno luta ulicama praznog hoda, vjerujem da postojiš tamo negdje gdje kraj vraća se s početkom prvih zumbula, da i ti osjećaš blizinu vrhunca koju svaka dobra priča treba imati i zapamtiti kao poželjni motiv stiha lirskih loža ili žica violine glavnog orkestra, a onda poput epiloga koji potiče krv u žilama i vina što klizi niz strune mog pjesništva, pretvori se bar na sekund u stvarnog heroja sa licem kojeg prepoznat ću u svako doba, na stranici pisma obojanog u mirise tvog tijela..

~95~

Denis Kožljan

Nemirna

LJUBAV ZABORAVLJENA trajala i grijala me u noćima tuge, u mom oku tiho dogorijevala, u odbljesku zvijezda jasno iscrtavala.... ljubav, procvala na javi, tješila kad gušili me snovi teških misli, ljubav u kojoj trošila sam godine, ispirala suze jesenje, dozrijevala poput pšenice ozime.... okrunjena njenim slovima crvenih vokala, disala kao tek rođena mala, prepoznala Te u poeziji ružinog stiha, imenom te noću k sebi zvala....

Oooo ljubavi moja, zaboravljena, postojiš li igdje, jesi li u stijeni isklesana, možeš li još uvijek tješiti stare rane,ili si zauvijek na dnu hladne rijeke zaboravljena sama....

~96~

Denis Kožljan

Nemirna

POVRATAK Vraćam se tebi na obale snova gdje nekad zajedno maštali smo o sreći, pozdravljali zlatnu zoru zagrljeni pod mirisima bora, tebi se vraćam moj junače hrabri, moj zaklon od oluja i vjetrova nepoznatih imena, dolazim ti uzdignute glave, raširenih krila i u istini do bola, želim ti reći tajnu najvećih razmjera, i uživati na tvojim grudima, dozivati te imenom poete, mrsiti kovrče bujne kose, sačekaj samo da pohitam po blagoslov Božjeg hrama, pa da poškropim ti tijelo, ojačam dušu, ne moraš više skrivati istinu, ona zapisana je zauvijek u pijesku zlatnim slovima, povratak nije tek ludost u zrelim godinama, to sasvim je ozbiljan čin koji ostat će vječno u nama...

~97~

Denis Kožljan

Nemirna

SRAM ne živciram se trenutno, ne mislim na nevažno, on je taj koga treba biti sram, kojemu sam otvorila srce, darovala osmijeh, na posveti ispisanoj mirisom behara, rekla puno više nego što je htio.... a trajalo je , dok je bilo, ja uvijek pružala svitanje na dlanu, ubrala najljepši cvijet u oazi mojeg neba, bez srama pisala mu istinu svoju životnu.... onda ponovio se potres, drugi u kratkom vremenu, sa posljedicama katastrofalnih razmjera, ja uvijek ona stara, bez traženja ispisa računa....a on...besramnik pucao po meni iz svog tromblona šutnje.... vrijeđao me bez odgovora, proglasio Judom naših zajedničkih ponoćnih minuta, postao odjednom nesiguran sa hrabrošću bez srama, zaključao vrata, u svoje krilo skupio nepoznate golubice oštog kljuna...zaboravio da ja svoj ponos imam i zadržavam pa i onda kad zacrni se more osjećaja, izgara na ognjištu pismo našeg vremena.....

~98~

Denis Kožljan

Nemirna TEBI tebi se obraćam, i u kratkom razmaku novu pjesmu pišem, možda pogodiše me Kupidova strijela, možda baš Ti, bi moj Bog ljubavi, nije ni previše važno jer godi, budi me, drži među živima, noć pretvara u pozornicu iluzija koje danju postaju najljepša stvarnost, tebi pripovijedam, tebi se ispovijedam, ljubljeno moje, možda gledaš me negdje iz prikrajka, pratiš svaki moj otkucaj i korakom laganim potvrđuješ istinu, a meni.......nebo vedro svira pjesmu crvenih koralja, livade kupaju me rosom ranog proljeća i neka... neka drži me samo, život je kolovrat u kojem treba izdržati crnilo dana i noći a onda ukrasti i spremiti u njedra svaki trenutak čarobnih bombona......

~99~

Denis Kožljan

Nemirna NISI MI DOPUSTIO pišem sad dok još traje, Dan crvenih ruža, a vjetar raznosi poruke u pismima ljubavi, i ja htjedoh ranim jutrom pred vratima tvog dvorca ostaviti znak koji podsjeća na onaj slatki, opijeni biser, htjedoh na pragu zapisati par najdražih riječi, u očima tvojim ispisati laticu proljeća i života kojim budimo se, ali, ostadoh prazna jer nisi mi dopustio ni uzvratio, smješkom bar, znam, svjesna sam, imaš ti ljepoticu svojih snova, zanosnu crnku i pogleda boje jezera, imam i ja, svog princa ali zar nije grijeh ljubav ostaviti tamo u napuštenim tundrama, samu, tužnu i neuzvraćenu...

~100~

Denis Kožljan

Nemirna

KASNO kasno vidjeh sat na Big Benu, ispraznute ulice i trgovi grada, selo šuti, miruje i spava, previše prošlo je od onog dana kad zagrljeni šetasmo puteljcima, ništa više ostalo nije od onog što imali smo tada... vrijeme zaliječilo rane, istina što poslovica kaže, mudrost nikada ne laže, sad izmijeniše se sunce i boje duge, nebom putuju oblaci sasvim neobičnih linija, kasno je više išta misliti, sjećanja mogu ubiti i ono najdraže što skriveno biješe u grudima, nema naleta emocija i ne krivim tebe zbog toga jer očito bio si i ostao tek jedan sporedni lik na peronu s kojeg vlakovi kreću samo u jednom smjeru a povratkom bijahu prazni i utučeni....

~101~

Denis Kožljan

Nemirna

DRUGI I baš uvijek bilo je tako mi ostajali u krpicama strasti dok drugi krčili su put prema vulkanu koji samo izgara i sebi vuče, čisti ugruške u krvi, a onda nestane iz obzora kao da nikad postojao nije, i ne znamo što i zašto događa se takvo čudo, sjedimo na kamenu ispod starog kestena dok drugi preplivavaju oceane hvatajući školjke i u njima sjajne bisere, oni znaju što je sloboda na djelu, nema kod njih previše žurbe, a mi ....zašto tako bješe, zar odlučio kazniti nas Bog, mi uzimamo gumenu splav za otisnuti se na trenutak od gomile prljavih misli... drugi vole se jasno, ne okreću glave za prošlošću, uživaju u sadašnjem času, i žive u nadi sjajne budućnosti, ja i ti, kao da rođeni smo od majke maćehe, iznjedrili od oca zmaja, i mirimo se sa svime jer drugačije ne znamo....

~102~

Denis Kožljan

Nemirna

U SOBI ZA SASTANKE hoćeš li možda vode, nesigurnim glasom , upitao je, a njoj grčilo se od ugode lice, usta otvarala se sama poput kljuna žedne ptice..... ona, ona samo zamišljala je svoju željenu figuru, vrhunac doživjela, držeći se za njegovu teksturu.... svijet je cijeli tada samo njezin bio, tijelo je pulsiralo, osjećaj ugode snažan bio, dlanove grčevito stiskati je znala, znoj sa čela rukom otirala....

~103~

Denis Kožljan

Nemirna MEDITACIJA u mom stilu, razodjevena do kraja, sjedeći ispod omiljenog hrasta, vani mjesečina, uživam punim plućima, ponekad jednostavno trebam samoću, mislima dam oduška ali one ludare zapravo zauvijek bježe prema istoj strani kompasa, tamo gdje on već davno usnuše san pjesnika, piše stihovima soneta, rima ozdravlja bolesne, podiže iz mrtvih, protežem malo udove, trnci igraju poput razmaženih mravaca, opuštam grudi, uzimam duboki udisaj, osjećam njega, jako mi je blizu, a daljine stvarnosti spojene kilometrima tračnica, gledam u okrugli mjesec, u ovom me času jedino on razumije, pokušava osvjetliti svaku tamnu mrlju na ispačenoj duši, pjevuši mi tiho na uho,

~104~

Denis Kožljan

Nemirna

spominje i njegovo ime, ma pjesma samo, a on, zatvoren do grla, u nekom svom svijetu, trudi se tek snagom poete pridonijeti učinku meditacije, no, nije mi to dovoljno, repetirat ću očigledno i neke sljedeći noći ženskog mjeseca kad zaljubljeni vode glavnu riječ....

~105~

Denis Kožljan

Nemirna

MOJA LJUBAV gdje je sada moja ljubav možda putuje vrletima sladi se grozdovima ribizla, ponavljam se ali meni nema tko da zamjera, nema duha ni šišmiša, noćas tiho je u izbi mladih ptiča... a moja ljubav????? hudoba od vraga stvorena popločan od laži i pametovanja, nemaš li grižnje savijesti, uživaš u hedonizmu svog bivstvovanja jer umišljaš da ti veličina si kakva ne susreče se često, eh, nisu takve spodobe dostojne odgovora žene, žene kažem i ne lažem, jer ona ne zna izmišljati priče, njeni su odgovori poput života mladih tigrića u opasnostima daleke prerija, ona bosa hoda po šiljcima hridi i vjerna je svom princu. i ne pita za cijenu, i ne traži previše zauzvrat, tek blagi dodir njegovih usana ako zavjetuju se na vječnu.....

~106~

Denis Kožljan

Nemirna

LJUBAVNI STATUS kao da je to najvažnija stvar u ovom prokletstvu sivila, pljuvačke, očiju otrovnih..... postavljaju se pitanja glupih statusa u kojima ljubav gubi vrijednost, jačinu, umire nada, guši se snaga..... jesi li vaga, rak, u znaku, možda važan je podznak... ljubavni status...sada...u vremenu apokalipse, ostaje odnešen u sluzi spolnog čina, umjesto bračnih zavjeta, na površini oceana plutaju prsteni..... nema više sjećanja, ni zagrljaja, ni otiska ruža na okovratniku košulje noćnog izlaska, status ljubavnika izblijedio u impotenciji politike, dok ženstvenost kao takva nazire se još samo u potezima kista nekih davnih Da Vincia......

~107~

Denis Kožljan

Nemirna UZVRAĆAJ MI hajde maleni moj, ne čekaj više laste da vrate se s juga, pogledaj tamo preko, u nevolji djevojče, izuvenih cipela, otkopčane bluze, kosa razbarušena pleše na vjetru, obrazi samo što ne razvale se na polutke ko prezrela voćka, a ono, iskusna djevica vrišti od požude i strasti, posuta prahom crvenih makova, želi uzvrat tvojih poljubaca i više nego, i mnogo jače od, sad je vrijeme i pogodan trenutak, daj se uozbilji i vrati ukradeno, podmiri dug, da bude ti oprošteno, da umiri se šuma, i srne dođu ponovno na vodu, uzvrati...ako možeš i dvostruko, jer znaš da nezasitnost je ono što oboje tjera na mlin iz kojeg pretače se masa mednog napitka u eliksiru sreće... zato...molim te...želim te... uzvratiiii....

~108~

Denis Kožljan

Nemirna NEKA OSTANE TAKO trenutak koji smjestiše se u moje krilo, ove večeri južnih kapi, umirena poput golubice prije odlaska u noć, osjećam da mogu ovako i neka nitko ne prekida mi vlas, ništa sa sigurnošću ne znam, a vjerujem da i on gleda iz daleka, prati svaki moj pokret i zamišlja glas koji eto nije u duru ali vrijeme je mola, duga je večer, dosadnjikava poput pletiva naših baka, na ekranu neka ljubavna limunada po tko zna koji put, a ja odrijemala nekih sat, imam ludu želju, vuče me šnita torte s reklamnog panoa, ma kažem ja, napasti su to...kad zaljubljeno tražiš onog pravog dasu i misli počinju da bježe s puta, dok nije u blizini, možda dovoljna bila bi i mrva omiljene kreme čokoladnog pereca.....

~109~

Denis Kožljan

Nemirna

POLARNI VRTLOG (posvećena) noćas nije bilo noći, nemir preuzeše mi tijelo, komešnja i okretaji, ni lijevo, ni desno, tek malko na stomaku možda, sati sporo, puževim korakom, želim san ali ne dolazi, hoću pozdrav uz njegov osmijeh, nazire se negdje na dalekom istoku, jugoistoku pravo rečeno, ima li tamo topline ili debeo snježni pokrio krovove i postelju, zaklopih vijeđe, a one kurve otvore se opet bez mog pristanka, slike plavih očiju vrzmaju se u glavi, mučim se jer možda ipak bijahu zelene poput esmeralda, dignuh se, upalih čudo tehnike za provjeru i ostanem uz ekran dobrih pola sata, koja sam ja luđakinja, tako mi naime tepaju oni moji, hahahahhaha, priznati krivnju neću jer nisam takvog kova, liježem u krevet, pokušavam pronaći red posteljine, kad ono, nađoh se u polarnom vrtlogu, rashlađena, pothlađena, a znam previše u njem ima srama da kaže nešto u svoju obranu....

~110~

Denis Kožljan

Nemirna GUBITAK KONTROLE je li to samo onako, običan hir ili tek gubitak kontrole, usred dana bijela tražim krevet i miris jorgovana iz dućana, stavljam glazbu jačine prekomjernih decibela, nema brige. savršenstvo prirode, sklad duše i tijela, pridružuješ se majci zlatnih godina, dajem ti unaprijed odgovor, da, najbolje smo, ti samo prijeđi na djelo i manje ispitkuj, jezik ima funkciju veću od slovkanja, osjeća se blud pod plahtama, sikće golubica, nigdje nikoga, uvijam se željna, tražim ono najbolje, hoću da dam ti snage, trebat će ti sutra, za danas još rano je, želim da slegne se melodija što izaziva vibriranje žica ispod napetih rebara, kuja sam, priznajem, ne osuđuj, to samo je jedna od mojih perverzija, zreli smo dragi nitko nam ništa ne može, okrutnost svjetine bez mozga brzo ostaje zamračena, a nas dvoje, moj vuk i tvoja

~111~

Denis Kožljan

Nemirna

vućica, dajemo si oduška na svakom pedlju prostora, bez straha, bez srama, udaramo jako, strasno, preliveno masom ljepljivog sastojka, iz naših tjelesa bijesni vruća krv-ukrotimo je.....

~112~

Denis Kožljan

Nemirna PREDAJEM SE TEBI kao gutljaj crnog vina, predajem ti sebe da vrškom svojih ticala guštaš slad na mojim dojkama, da predeš poput mačka kad nađe se u trenutku slavlja i prstom upireš nježno tamo gdje skrovište je svih tajni, tamo gdje ležimo poput lavića u brlogu i osluškujemo kucanje vlastitog zdenca, samo ove noći koja nema ponovljenih koraka, predajem ti pupoljak zvan čežnja, mi ozbiljni smo ljudi, šta ima da se puno priča, dovoljni su pokreti, mreškanja i uzdasi vrući poput kestena, hrskavi što tope se u tvojim ustima, razgaljuju u meni vatru zime, postajem žena vraćam se u koljevku razmaženih misli, primičem se tebi, čudnih namjera kažeš ali muževnošću talismana daješ mi znak da igra može krenuti pod okriljem Njegova blagoslova, grijeh se briše kad u pitanju smo ti i tvoja plava sjena....

~113~

Denis Kožljan

Nemirna

LICE I NALIČJE zaboravih lice i naličje, zaboravih brojati madeže na tvojoj koži i gledati vijeđe dok uranjaš u snove, nepomično poput zaleđenog gmaza, neću reći šokirano, puštam te da svakim danom sve više blijediš u mojem sjećanju, gdje da uzrok tražim, kamo idem preispitati sebe, mogu li pronaći krivca u moru lažnih maski, iskrivljenih riječi, čudim se sebi samoj što prihvatih čin gotovosti, što prepustih vremenu da otpuhne tebe iz krila ljubavi i zauvijek zapečati ona jutra i noći, ispijanja kave i zajedničke cigarete, dogodiše se predkazanja na koje bijah odmahnula rukom, bila sam u zabludi, hoću li sada uspjeti povratiti tebe u punom sjaju da sve bude kao onda, da slika bude u jasnim okvirima bez dodatnih detalja i nepotrebnih mrlja....

~114~

Denis Kožljan

Nemirna

BOJALI SMO MJESEC u satu pune lune, držaše me u naručju, ljubiše usne slatke, dok oko nas gorješe zvijezde, gledali smo mjesec, podsjećaše me na jabuku božićnih dana, hajde da prstima prošaramo rukama zadržimo, vatru krijesa ivanjskog, oboje čitali smo bajke narodnih junaka, pa sad pustimo da ponese nas vrela krv, neka moja nagost priča sasvim novu priču bojama želja, držim te za riječ moj vilenjače, pusti stid, kreni hrabro i kistom naslikaj nešto jako, izbrušeno, natopljeno kapljicama strasti što izviraše iz tijela ljubavi, eksponati ne ponavljaju nazive, zato otvori vratnice i ne slušaj svijetinu što bruji licemjerjem i sitnim lažima.....

~115~

Denis Kožljan

Nemirna

A SAD PONOVNO VRIJEME ZA LJUBAV ja ne vidim večeras sivilo nad rijekom ni ne čujem zvijeri što urliču raspoređene u šumama dubokih vidika..... za mene možda osvanulo je julsko vrijeme u januaru zime ili možda proljeće kad život se rađa, kad započinje plamen vatre, kad na scenu stupamo mi-ljubavnici iz prošlosti želja, otimamo kolorit crvenog i bojamo usne, grijemo dušu..... je li ponovno nakon kratke stanke, na vrata kraljevskog dvora pokucalo jutro zagrljaja ptice što zavode tijela svojim krilima bijelim, je li se ja to ljuljam na prstima bosih nogu, pijana od dodira strelica ljubavi.... a ti, ne uspjevaš vidjeti bjelinu golih grudi trajno razorne moći, ti još uvijek držiš se podalje od vrutka upaljene svijeće, dvoumiš se kao da zabranjeno ti je prići i potpiriti oganj požara koji traje, koji melje, koji govori još...još više...još dalje

~116~

Denis Kožljan

Nemirna PROMJENE vidljive iz bliza, a sreća daleko čeka, nema riječi ni znaka kako pronaći pravo, zima zagrizla, inje pohvatalo se za jele, more zaledilo, kolorit sijedih nijansi podsjeća na gospodina, a on to više nije, preobrazio se čovjek, sjedi negdje, cigara dogorijeva, šešir sakrio izborano lice, boem, šta reći, ali ja želim sjesti, ući u društvo njegovih misli, potrebni mi njegovi snovi, moji utopili se u blatnjavoj rijeci, jesam li uzela dobar izbor, tko to može znati, na tragu sam, dobacih par mojih omiljenih, pjesnik nasmije se, o daaa, potrefilo se, promjene dođu ponekad kao melem na ranu, i mak pokraj naše klupe otvorio ustašca, čarobno nešto, za osjetiti, za cvijetom dođoše i ptice, mravi krenuše u redovitu šetnju, primaknem se grudima i nagnem, želim biti što bliže, osjetiti one otkucaje koji razmahali se, toliko želim na poklon vrijeme...

~117~

Denis Kožljan

Nemirna

TKO ME LJUBI pitam nebo, zoru i more tko me noćas ljubi, tko miluje zaigrane grudi, tko to prstima pleše mojom kosom i šapuće na uho ono strastveno što žena hoće čuti, tko skriva se ove zime ispod moje bijele puti, iskreno, čudno se nešto dešava na rijeci i brzacima, ne uspjevam umiti mazno lice ni pozdrav odaslati u gnijezdo ptice, pa iz početka, i ovog zeblog petka prepuštam neznancu da čini nemoguće stvari, nahrani mi dušu i ostanemo sami, valjda ništa na ovom svijetu slađe nije, dok maštamo o mašti, a bura vani inati se, brije..... .

~118~

Denis Kožljan

Nemirna

SILA kakvo je to vrijeme što izmiče iz ruku, nadima grudi, očima upravlja poput savršenog maestra, osjećam je , tu negdje, i previše blizu, izuva se iz starih cipela, ceri se rugajući mojoj suzdržanosti, sila bez nadimka, umotana u košuljicu bijelog oblaka, poput dosadnog bumbara dolijeće mi u krilo, pa krilcima potiče krv iz vena, a meni sve nešto govori da poznata je to pojava, godinama, možda i koju više prepoznajem te pokrete, blizinu što zapire se u Molitvenik Očenaša svakog odlaska u smiraj snova, što ću sad, imam li napokon onu hrabrost i žestinu kao davnih dana, mogu li je jednim potezom pripitomiti, politi suzom za blagoslov i zamoliti da zauvijek ostane, tu kraj odora plavih, u postelji što

~119~

Denis Kožljan

Nemirna

ljulja se od nemira i anđeoske harfe zlatnih nota.... pjevaj mi silo, to samo želim, hoću da pratilja budeš moje vječnosti, zauzvrat biti ćeš poput ruha svečanog u herbariju što krasi dušu. ugašene mladosti...

~120~

Denis Kožljan

Nemirna

GODIŠNJA DOBA tražim te i više, mnogo više

od četiri puta godišnje, tražim te u cvatu višnje, želim ti ljubiti medne usne.... u jeku žarkog ljeta sanjam naša uskiptjela tijela što udubinu u pijesku prave, zagrljajem čvrstim ostajemo kao uspomena u otpusima visoke trave..... jesu li to samo moje iluzije izgubljene u pahulji idile zimskog jutra, ne znam više točno, želim samo dlanovima doticati tvoje vrele usne, hoću samo vjerovati da sve što trebali smo biti, ostalo je u mom

~121~

Denis Kožljan

Nemirna

PRILJEPAK NEDAĆA ne znam koga upitala bih za nesanicu noćašnje muke, ima li negdje tumačenje priča što javljaju se tek u položaju horizontale, ma ne, nije me sramota, pa ljudi uopće ne primjećuju sebe, duhovnost izgubila svaki smisao, papirnati komadići tek tjeraju komadičak osmjeha, staza životnih navika neugledna i strma, obrasla bršljanom, poškropljena strahom, ne vidim njega, ja koprcam se u namjeri da ispunim si posljednju želju i dotjeram na čistac godinu ispraznih obećanja, zaboravih imena svih božanstava, izgubih se u ulozi dobročinitelja, samo ja, priljepak nedaća, opraštalica grijeha po volji Svevišnjeg, još uvijek jutro iako prosinački bijeli dan odavno uputio mi pozdrav, ne čudim se, znam samo da nema više parole istinskih sadržaja "adio svijete...zbogom prijatelju!...

~122~

Denis Kožljan

Nemirna

ANGELICA ANGELICUS i zvoni negdje na raskršću snova i zbilje, teško mi za povjerovati, ja pero sam što iscrtava strelice ljubavne u grudima njegovim, blijedi mi mjesec šapuće kuda proći, a ne raniti stare rane, ne dam se pameti, napućih usne vlažnih rubova i krećem niz strminu, ništa na sebi, osim svjetlosti duše, prosinačka lampa saveznik mi bješe, dozivam ga šapatom, ali gube se slova imena u greškama prošlosti, ne opravdava mi ponos ništa od njegovih obećanja, luda sam od ludosti, teška od hoda u prazno, anđeli zatrubite njegovoj milosti, javite i obznanite, od mog tijela golog ne sramite, bruji nešto tamo iznad noći, pucaju stijene razmeđa, hoće li napokon dotaknuti se u jednom vrhu Angelica i Angelicus ili je vrag umočio svoje prljave udove u kap strastvene rijeke.....

~123~

Denis Kožljan

Nemirna

LOMAČA LJUBAVI večeras spalit ću na lomači sve naše grijehe, polako samo i temeljito dodavati kap po kap vrućih strasti neka bolje gori.... prošla je noć bila beskrajna, zadnja riječ nakvašena suzama, znam , dobro znam kako bol je velika kad grijesi ljubavi moraju se plaćati, na vatri lomači poput đavla gorjeti.... nisam te preboljela, ja, ovako posebno luda, cijeim srcem iskreno voljela, do krajnjeg bola, ljubav trpjela, a onda se zaista jako umorila, pa sve naše uzdahe i milovanja, u spomenar zapisala i zauvijek temeljito na lomači zapalila.....

~124~

Denis Kožljan

Nemirna

NIŠTA SILOM iznenadih se u trenu, iako naučena trikovima starije gospode, pomislih možda još uvijek ima onih pojedinaca što razmišljaju svojom gornjom, pa vratih nekadašnje strpljenje, želim vidjeti novinu, hoću demantirati sebe, no, čovjek se ne mijenja preko noći, poneki i nikad, samo puste želje bauljaju mislima kad daleko su od kućnog gnijezda, i upadaju sami sebi u klopku, iz koje može ih izvući tek prisilni osmijeh i čaša crnog, vidjeh to, osjetih bezbroj puta, i ne čudih se, ne zamjeram, muško čeljade što izgubilo putem životnih kočija i zadnji djelić svog srčanog zaliska, čitava se priča svela tek na pokušaj, u slučaju da nasjednem, a ja stara karma bila i ostala, ne koketa već duša prirodnih zalisaka koja liječila je prošlost, budi sadašnjost, a cestu budućnosti prepušta glavnom junaku....

~125~

Denis Kožljan

Nemirna

UHVATI ME VREMENOM uhvati me noćas zakašnjelim vremenom, isprati zaljubljenim mjesecom, otari suze svilenom maramom, osmjehom pečat zasladi plamenom, jer sutra već bit će kasno možda, rijeka teči će zamućena u kraj bez kraja, tamo gdje more pobjeđuje vale, pogledi nestat će u novim snjegovima, kiša isprat će trag u beskraju, vino prelit će čašu s otiskom mojih usana, svjetina pričat će nastavak nedovršenog, sat kucati tišinom kasne jeseni, a žlica s okusom žući, ostavljena na brijegu gradske četvrti, taknuti će srce kamenih bridova.....

~126~

Denis Kožljan

Nemirna PODIJ večer plesnih koraka, za nekoga bez većih iznenađenja, novembar na izdisaju, okićeni stropovi, zidovi tresu se od ugodnih nota, je li to ipak ono pravo, znatiželjno pogledavam u jednom pravcu dok druga strana izbjegava svaki sudar osjetila, znam savršeno da kipti, želi okusiti novi okus, miris, dodir ruke, srami se, ali ne dam mu povoda, tjeram ono svoje, uvijam se na podiju poput zmijice kad sprema se na ujed, želim još jedan gutljaj, obične vode, najbolji je to eliksir jer u trijezno želim priznanje, hoću čuti njegovu istinu, vrijeme krati se, izmiče ono savršenstvo koje doživjesmo možda sad i nikad, nema zamjerki, takav je životni podij, sklizak za neposlušne, pravi za znalce plesnih igara, što smo onda nas dvoje, svjedoci javite se, bez lažnih dodvoravanja, ima li još uvijek dame i kavalira ili su to tek neostvarene sanje što unedogled traju....

~127~

Denis Kožljan

Nemirna

ŽALUZINE je li preteška riječ ili samo pregršt mašte na tanjuru... možda se u njima kriju fantazije mojih i njegovih glava... iskreno nisam baš sigurna, tek naslanjam glavu na rebrasti svod odlazeći u beskraj bajkovitih livada, slobode udisaja, lijepe su mi, tako slatke i mazne, žaluzine koje svakog jutra dotičem vlažnim usnama, milujem prstima, upadam u hrabru igru, ja stvarna, igrač bez srama, s vanjske strane, u maglastim obrisajima, suparnik, baulja primiče se k meni, razboritost pomućena u vrućim strastima, nema strpljenja, osjetih da slomit će, njih, žaluzine od paperja i mirisnih iglica, gazi, ne izdržava, previše privlačim svojim pokretima, igra van svih granica, uzimam ga k sebi i stežem čvrsto, svjetlost zauzima položaj mraka, neka dvoboj počme.....

~128~

Denis Kožljan

Nemirna

dotičem vlažnim usnama, milujem prstima, upadam u hrabru igru, ja stvarna, igrač bez srama, s vanjske strane, u maglastim obrisajima, suparnik, baulja primiče se k meni, razboritost pomućena u vrućim strastima, nema strpljenja, osjetih da slomit će, njih, žaluzine od paperja i mirisnih iglica, gazi, ne izdržava, previše privlačim svojim pokretima, igra van svih granica, uzimam ga k sebi i stežem čvrsto, svjetlost zauzima položaj mraka, neka dvoboj počme.....

~129~

Denis Kožljan

Nemirna

DENIS KOŽLJAN, rođena 1961. u Puli, gdje momentalno živi i stvara. U mirovini, odgajateljica predškolske djece, supruga i majka dvoje odrasle djece.

Pisanjem se intenzivnije bavi od 2010., a osim standarda piše i na dijalektu U njenom opusu prevladava poezija, no, piše isto tako i prozu (crtice, kratke priče, drame, monodrame, kolumne, recenzije, eseje, intervjue i autobiografiju), dok trenutno je u izradi i roman prvijenac. Denis je izdala petnaestak samostalnih autorskih djela, a prisutna je u mnogim zajedničkim zbornicima i zbirkama poezije. Autorica je i nagrađivana više puta, a najdraža joj je 2. nagrada za monodramu u Križevcima. Kožljan je prisustvovala na mnogim susretima pjesničke riječi, a i sama je režirala mnoge glazbeno poetske večeri i humanitarne koncerte. Denis nema poseban razlog zašto piše jer kako i sama kaže pisanje je ispunjava, pisanjem se izražava tamo i na način gdje inače ne bi možda mogla ili smjela. Od pisanja nema neka velika očekivanja ali sretna je kad se njezin rad nađe u žiži interesa kod čitalačke publike i to joj je najveća nagrada za trud. Osim pisanja, ona se bavi umjetničkom fotografijom i slika.

~130~