1
Nakladnik: Vlastita naklada autorice
Autor: Denis Kožljan
Naslovnica: Denis Kožljan
Elektroničko izdanje 2019.
Copyright © 2019. Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
2
Denis Kožljan
NEVJEŠTE DUŠE
3
„Sreća je – zboraše on – vještina uma i ruku. Sve nevješte duše nesretne su k'o cvjetovi. Ne mari ništa što veliku buku zadaju skrhani i lažni stihovi. U oluji, u buri, Kraj nedaća svih Uz teške gubitke i uz tugu kletu Biti prirodan, nasmijan i tih Najveća je umjetnost na svijetu.” Sergej Aleksandrovič Jesenjin
4
autorica o stihovima: I tako zbori Jesenjin:” Sreća je vještina uma i ruku”..., a ja se u potpunosti slažem s njime, misleći pri tome kako je i ova moja zbirka pjesama još samo jedan produkt svega što moja duša u sprezi sa umom čini, svakoga trenutka dok dišem, živim, sanjam i sanjarim. Pisanje je moj novi, potpuno drugačiji izvor snage, optimizma pa i onda kad se negdje u nutrini skupljaju poneke crne misli. No, kad ih izgovorim, napišem i spletem u stih, kad ugledaju novo jutro i pozdrave zoru, tada i ja osjetim neki atom snage koji onda odluči i daljnji tok dana ili ponekad i većeg vremenskog perioda. „Biti prirodan, nasmijan i tih, najveća je umjetnost na svijetu”- hm, slažem se dragi Sergeju, no, ne sasvim jer znaš, meni ponekad dođe da vrisnem i gađam u srce, u sredinu. Takvog sam temperamenta, tko me takvom učinio, tko bi znao, priroda ili Bog, geni ili nešto treće, ma sasvim je svejedno. Jer od kada znam za sebe, krvarim zbog nepravde, zbog svega onoga što ne da mi mira ni snova. Tada progovaram možda jednim drugačjim jezikom ali olakšam se i nastavljam putanju slobodne forme. Samo i tada sam prirodna, najprirodnija čak. Tada i sada, dok budem pjesme ugrađivala u jedno novo gnijezdo naslova „Nevješte duše”, pokušati ću ostati mirna ali ne i lažna i uglađena što će moji stihovi zasigurno i dokazati. Nameće se pitanje: „Koja je razlika između moje i tvoje, njezine i njegove pa i njihove duše koje umiju da govore istinu i čine svijet prirodnijim ili pak lažne namjere umotavaju u fini prozirni papir i zadaju bol i nesreću sebi i drugima?” Mojim čitateljima prezentirati ću još jedan opus tog unutarnjem bogatstva, impresija, pa i pokoju poruku koja bi možda ovaj neozbiljan svijet bar malo dotjerati do nekog humanijeg stanja. Denis Kožljan, književnica
5
KOME MJESEČINA znaš li željo moja kome mjesečina šapuće riječi poznate, kome usne miluje, zvijezde u sanak daruje..... kaži, željo, reci ako Boga znaš, kojim smjerom mjesečina putuje, možda se i meni na trenutak smiluje, zar i ja nisam dijete ovog Prokletog svijeta..... ne trpim iščekivanje, nisam ja od onih kojoj svejedno je, kojoj osmijeh licem blista, a prošlost, nije joj čista.... čuješ li me mjesečino velikog modrog neba, zaustavi moje čežnje, prekini niti iščekivanja, budi jednom sasvim iskrena, pokaži mi put do njegova stana
6
ZAMUĆENA SLIKA u ponoć zemljotres zamutio je sliku mojih pogleda, stvorila se magla u mojim očima pa ne uspjeh saznati riječi teške, pozdrav rastanka..... je li to jesen čekala da uzme svoj krvavi danak osjećaja, nisam sigurna... ili stvarnost je ipak drugačija, a ja na nju navikla nikad nisam pa sad u godinama kad tražim samo ono najljepše cvijeće i latice nježnih stranica, riskiram ...puno riskiram i ubodem se na trn... a onda umjesto kapi tekućine mog tijela, poteku suze slane, zaboli glava...trebam i moram se zavući u tamu svog postojanja....
7
VITRAŽ MODRIH DUBINA čekam te, dođi podari mi svoj blagi osmijeh, sve ostalo možda imam, oči koje te satima gledaju, ruke što plove prema tvojoj luci, imam srce koje želim da pomaziš, dok te nema nebo je sivo i nijemo, livade u polegloj travi, jedina mi misao je odreći se sebe, leći pored tebe ali ne marim, razmišljam dalje, o nama, o suncu jer kiša nam saveznik nije, radujem se tvom koraku i dolasku u moje odaje snova, samo tebe i jedino tebe želim, jer nitko drugi nije ti, iz tebe zrači nešto sveto, sitno, a oslikano poput vitraža modrih dubina, volim te više od proljetne pjesme, jače od najboljeg vina, 8
htjela bih skriti te u neko zaboravljeno mjesto daleko od tuge, u mjesto gdje njišu nas daljine tamo gdje gudalo što svira, najavljuje himnu mira budi školjka ukopana u kamenu što na uho šapuće mi sonet ljubavnih nota, gulim naranču mirišem tvoju kožu, budi me, ustajem, predajem se, opet si pobijedio....
9
UVIJEK JA zar uvijek...zar baš uvijek JA trebam biti prva na fronti igranja, prva u tami hodanja, misli teških čitanja..... nitko ne želi moj vapaj ćuti, svi samo uživaju u mojoj crvenoj ruti, zadrže se časkom na ponekom cvijetu moje sreće i nestaju netragom..... hm, nije li to nepravda...nije li strašno, za mene pogubno...s njihove strane ružno, jer trebaju oni zauvijek znati...teško je teško, i suvše teško...PRIJATELJICOM se zvati.....
10
NEIZOSTAVAN to je ta, dama s osmijehom, a uvijek prokleto sama kao da imenom pravim, samoća prezimenom joj je dana.... komadić čekanja, šutnja suprotne strane, neizostavan je dio njena postojanja, njena bijela jutarnja kava...možda je uglavnom crna.... za druge, ona je vatra na trapezu, ljubav pod jezikom , najbolje stado, a sebi je samo neizostavan pasos Božje kazne koju oprostiti neće nijedan sudac prokletog svijeta.....
11
SASVIM POGREŠAN DAN iz bezdana u novi, nekoliko puta, bezbroj zmijolikih doba, izletjeh kao ptica iz sanjiva gnijezda, čini mi se ili istina je...ja zalutah u neki sasvim pogrešan dan..... pomišljam na svoje pretke što naselili su davno predjele rijeka, golobradih vrhova, pa onda stoljećima umirali ne nađevši lijeka svojoj gladi i bolesti.... tako u kršu ponornica, ostadoše njihovo vrijeme, iza njih načičkani samo humci bijelih krizantema, a onda se negdje pojavi i moja silueta...u izobilju magle i sablasnog vjetra...očito je to neki moj POGREŠAN DAN....
12
DUHOVNO BILO kako samo ritmično kuca, diže se i spušta, sve po taktu, moje bilo duhovno... satima, danima, godinama, neprestano diže me iz polumrtvog sna, zove me jutrom sa kristalima rose i zrakama sunca.... i miriše tako jako, opojno, snažno moje bilo tjera me na ustajanje, na najveće od sebe davanje, pa postajem kraljica podmorja, cesarica neba... sijem sjeme budućih dana, dok duhovno moje bilo budi osjećaje radosti, a glazba stiha odnosi na horizont zemaljskih ravnica...
13
PUSTI ME ANĐELE anđele plavi, moj anđele ukras srca, ostavi me noćas samu, ne slušaj dušu dok u suzama grca, pusti me, ne pitaj ništa, želim noćas biti sama u svojoj tuzi... lagano mi samo krilima miluj usne, možda vrati mi se osmijeh širok kao nekad...pusti me, vjetre da odmaram od težine negativnih misli, da vragolasto poskakujem u slobodi kao nekad u djetinjstvu, na livadi ispod neba boje lana..... i ti, što ispred mene stojiš kao križ života, što predstavljaš se prijateljem, a umjesto odgovora, suze prizivaju plač, puste me samu, samcatu da noćas sjedim osluškujući tajne mora, školjki i radujem se svatima morskih sirena.... očekujem razumijevanje, nadam se samo slici koju duguješ mi anđele odavno već, želim je vidjeti na mom stolu, opipati na krevetu od ruža, želim konačno napisati priču, u kojoj TI si moj junak jedini, hrabar, pozitivan, baš onakav kakav potreban je da roman u iščekivanju bude savršen....
14
ČOVJEK IZ SJENE tamo na periferiji tek olistalih topola, u svojoj tišini, živi On, čovjek iz sjene, živi toplo, neprimjetno, svjetiljkom otkrivajući poeziju što protiče obalama Jale... dok ponoć se smješi, u predvorju dana, čeka me u sjeni s buketom rascvjetalih želja, ružom tek ubranom u vrtu snova sprema mi dobrodošlicu, očaran vremenom što samo za nas nadolazi kao most najvećih neimara jednog svijeta radosti.... On, čovjek iz sjene, ponekad zna da umiri mi tijelo premoreno i dušu sjetnu, neprimjetno živeći na laticama mirisnih ruža, duboko dišući kapi poslije kiše...a onda iz sjene uzdiže se na piedestal zvjezdanog soneta pisanog za jednu ženu ranjenu od života.......
15
NA PRSTE NABROJI duše nježne kao latice ljiljana, iskrene, drage, otvorene kao mladice mlade, slatke kao jesenje bobe...na prste nabroji ptice na slobodi....... ništa ne čudi se, ne pitaj, ne truj dušu svoju jer takav je jednostavno zakon prirode da uvijek jači i lukaviji samo pobjeđuje.... a ti...uzmi si malo više vremena, sjedni na padinu pokraj milog jelena i broji... broji...na prste broji...možda uspjelo ti bude nabrojiti ONE KOJI NE ZNAJU DA DRUGOM SUDE.....
16
DANAS NEMA MRAKA danas za me nema mraka, danas svjedočim sreću sjedeći na stolici starog trijema... danas misli zadržane su u bašti ružičnjaka i ostalog crvenog cvijeća...danas muku prošlog života zamatam u neko prošlo vrijeme, prepuštam leptirima da u lokvama mojih suza gaše neutaživu žeđ...... danas...možda već i od noćas, razgovaram sa slikama crvenog neba, guštiram slatkiše poklonjene iz srca dobrih ljudi...danas prepuštena sam postelji mirisa samo mojih latica...danas sretna sam kao kad vlastitim krilima polijeće iz gnijezda ptica....
17
PROVIRI ona zna, ona vjeruje,nada se, i kad teško joj je, oprašta, preko svega prelazi i djeluje opet kao nova, mirisna jutra, ona istim plućima diše od danas do sutra... ona proviruje u masi trnja i mraka, njena je latica nježna svaka...ona bojom svog rasta pomiruje strasti, maše isplakanim dušama, vraća ljubav ona je neuništiva, uvijek spominjana, ima je i kad zima opasno prijeti i kad suša iscjeđuje žednu zemlju.... a ti samo proviri, pomisli na njenu crvenu sliku, osjeti svaki njen trn koji ne bode jednako , koji ponekad uopće nema tu naviku....
18
KAKO DA ZASPIM kad oči otvaraju se same, uši slušaju riječi najljepše od srca dane, kako da usnem , a osjećam se tako jako, tako snažno, veliko i hrabro... osjećam trnce da prožimaju moje slabo tijelo, znam da od čistoće misli meni dragih ljudi, sve je noćas neobično, bijelo.... sve to lijepo piše, da moj se rođendan u zraku njiše...al meni sve to je manje važno, ja ponosna sam znajući da ni jedno IME NA POPISU PRIJATELJA NIKAD NEĆE BITI LAŽNO......
19
KUTAK imam ga...samo za sebe, i u njemu pronalazim mir, to je kutak mojih sanja, mojih čežnji...u njemu lakše podnosim prolaznost vremena...zadržavam ravnotežu životnih putanja..... treba li reći koliko sati, minuta, dani, noći, koliko smijeha ali i plača ,tražim...i pronalazim tu...na mjestu moje Svetosti...u riznici najvećeg bogatstva pozitivnih misli.... držim ga...održavam...redovito praznim i lakšam od svakog korova, uljepšavavam nekim novim darima, jednostavnim riječima...ponosna na sebe jer pronašla sam kutak s najljepšim biserima...mjesto druženja, ćaskanja....
20
PIŠEM KNJIGU pišem knjigu, knjigu pišem, crtam olovkom tuge što na srcu stoje, pa iz početka listove trgam, gumicom brišem.... na tren glavu dignem kao labud bijeli, udahnuti želim miris proljeća, postati neka nova života miljenica.... neizdrživo je ovo stanje što danima traje, osjećam se poput bijesnog psa što na noć laje, knjiga polako samo raste, na jugu zauvijek ostat će u braku laste...... ne znam opisati više ništa što na putu mi se nađe, proživljavam neki novi potop, zatvorenih usta, nađoh se ponovno u žiži katarze, a knjiga me traži, želi me ko zemlja vodu, hoću li moći ...ne znam....jesam li ponovno možda s vragom u rodu....
21
POPUT BOEMA u repriznoj noći hvatam dah nekog davnog vremena, pripaljujem cigaru, otkidam šaku pišući život na stranicama jesenjeg lista, u oku tuga neka, duša mi opustjela i previše meka... sjedeći na klupi orošenoj godinama, u kaputu izbledjelih boja, sabirem prošlost, ne postavljam suvišna pitanja, samo bojazan od pokvarenosti ljudskog skrivam u džepu mokrih cipela... pa šta...ako umrem...nije li to dar vječnosti, kad zapuše kovitlac slabosti putem mog postojanja, pomolit ću se Onome što znao se sjetiti i mog djelića boemskog bivstvovanja ostavio u šeširu bijelog oblaka.....
22
ERUPCIJA u uzdasima noći punog mjeseca, otvorilo se more naših htijenja, vatra crvenih plamičaka govorila je jezikom samo nama znanim. zvijezde pojačavale su svjetlost, gorjelo je srce, duša rigala slavu strasti........ nismo se bojali, u erupciji uživali, na otoku bisera slagali smo kockice naše sreće, gledajući noć što trajala je, bez prekida, izbacujući lavu toplih poljubaca kad u slovima čudesnih treptaja, ispunjeni milinom, dočekasmo neko sasvim novo jutro.....
23
SPAVAŠ na mojim rukama i miluješ me laticama lotosa, puštaš me da plovim visinama zvijezda, ubijaš mi dušu , praveći se da te nema..... ti, čovjek iz sjene, zar zaista pretvorio si u običnu uspomenu mene pa lebdiš negdje između sna i jave, počinak za sanje izabrao zore plave..... spavaš, gubeći se u daljinama, nestajući u visinama, a ja želim tvoj zagrljaj , tražim te kao cvijet šarenog leptira, želim tvoju ljubav koja pjevat će mi pjesmu spokoja i mira.....
24
DOBRO JUTRO
dobro jutro narode radni ako vas još uvijek ima, dobro jutro ako Vam je lijepo bez obzira je li oseka ili plima.... ja nisam nešto.....koga da krivim, mjesec što puni se ili od dva srca koja imam, jedno stalno nekud bježi, a za mene trenuci ljući i teži..... dobro jutro krovovima što se cijede, šumi što polako gubi svoje sijede, pozdrave šaljem natopljenim vrtovima, plačljivom nebu, izgovaram molitvu Gospodnjeg stola, ponestaje mi riječi, osjećam se nekako prazna i napola gola.....
25
U OBLAKU KIŠE danima za me pljušti, miješa se, preuzima prostranstvo duše... kiša bijelih oblaka, sumornih misli..ne dopušta da mirišem buket cvijeća ljubavi.... zar da krivicu preuzimam na se, da povučem se u osamu svog pjesničkog raja, pitam tebe kišo slanih suza što mira mi ne daš, što cijepaš moje dane, moja buđenja, zar ponovno da ljubim beton ispred mojih vrata umjesto usne vrele prijatelja, brata....
26
HODAM sanjivih očiju, slabog pulsa hodam staklenim zidom mojih čežnji za prošlim vremenom, osjećam težinu životnih putanja, utrnulog vrata, bolnog skeleta, hodam omaglicom sadašnjosti, budućnost ne prepoznajem, ne znam čemu da se radujem...... i tako hodam u stanju koje varira, ali puno ne odstupa, nema nekih jačih adrenalinskih nastupa, ostaje mi samo vjera, da isplatiti će se hod u ovim j*****m vremenima.....
27
STARI LJUBAVNICI balalajka i harmonika, nebo vedro u lancu sazvježđa, noć kao rođena za dvoje starihljubavnika... iskri se šuma od uzavrelih strasti, u očima svjetlost, kosa zadržava miris plavih bluza, dijalog poznat, a oni u svijetu ekstaze.... postavlja se pitanje, gdje je granica, je li to stvaran neki život ili samo iluzija, možda predstava na pozornici nekog davnog svijeta u kojoj dvoje ljubavnika drže ritam mladog misnika....
28
UGRABITI SVJETLOST sred oblaka mutnih želim jutros ugrabiti čudo, želim svjetlost svjetla dotaknuti, uglove duše moje raspoznati.... želim istini čistoj napokon se radovati i stranicu novog romana otvoriti...želim oblačno prostranstvo neba i svijeta što prije iza sebe ostaviti, u svjetlost svjetla jesenjeg novog dana koraknuti... (DOBRO VAM JUTRO !)
29
PUSTIT ĆU TE Pustit ću te u duhu prijateljstva, tamo na raskrsnici našeg zagrljaja, pusti ću te da sam slušaš let aviona, da hodaš serpentinama i napokon napipaš djetelinu s četiri lista.... sebi dajem obećanje, svečano i javno, da pustit ću te u miru visokih jablana, u pjesmi rijeke što zaboravljena teče, očajnički maknut ću se s puta tvoje sreće.... vjerujem da onda imati ćeš vremena za izgubljene dane prosipanja ruža, nadajući se da nećemo više gledati onaj samo naš film na obroncima zelenih jela... prepustit ću te tvojim maštanjima, a ja ponovno boriti se s fragmentima poznate samoće......
30
LICE lice me odaje, lice mi ime ispisuje, o meni najviše govori, objašnjava moju tugu, čežnju što bukti kao vatra živa.... ohhhh...lice...lice moje, što ponekad spremaš se u nebo uzletjeti, a onda u zemlju hladnu spustiti.... i ti me često lice drago optužuješ, a za razlog i ne pitaš, pa ja nemirom ustajem, bezrazložno plačem.... želim ti reći lice moje drago, draže od svake sreće da ja plačem i smijem se u isto vrijeme, da ja ne poznajem razliku osjećaja, otvrdnula sam davno, bezrazložno podcjenjena, mučena i ubijana....
31
CRVEN JE..... moj dom kojim hodam, crven od topline koraka, od siline stiska i pucketanja vatre na ognjištu.... i moje jutro crveno je od zore nadojene ljubavlju koja me drži, hrani i nosi na počinak.... i pogled u daljinu preko granice svih granica, crveni se od zanosnih latica što hrane mi dušu izranjavanu, udarcima onih što imena nemaju... a onda nakon sati crvenih nijansi što kazaljke sata predvode nježnošću tvojih dodira, sigurno polako, zaogrnjena plaštom crvenih perli, usnem sanjajući najljepše snove crvenih oblaka sreće....
32
KRVOTOK STRASTI ovo je vrijeme tirkiznih žila našeg postojanja, sve razlijeva se u izmaglici naših dodira, vrelinom jezika pratimo reljefnu razvedivost usplahirenih tijela, natopljeni kapima slatkog nektara započinjemu oluju na postelji od ruža, i tako dopuštenošću hvataš moje srce užareno vatrom muškosti dok ja ćutim, osjećam nebo s kojeg spuštaš se na moja bedra, osmjehom pozlaćenim umiruješ tik do mojih usana, natopljeni šuštanjima zagrljaja prevazilazimo liniju maštanja, dišemo i pod prstima slušamo ples bradavica, ti prepušten žuboru mog glasa, približavaš se drhtavo vlažnosti ukrućenih stanica, širom otvorene zjenice potvrđuju sreću u kojoj dotičeš putenost žene.....
33
TRILJA ovaj život naš usrani samo ponekad čist, podsjeti me na igru trilje, sjeti me na onda kad skakutajući na jednoj nozi, prebacivali smo kamenčić i brige naše s njime iz kvadrata u kvadrat sve do broja pet.... pa na asfaltu poslije kiše kredom crtali shemu našeg trajanja i u nju stali pa i zaustavili se iz žila petnih, iza sebe pogledali, i dalje melodijom vjetra nastavili dok igrač drugi stajao je poput alarma i pratio događanja, upozorio na možebitnu grešku.... koje li ironije...kojeg li kopiranja istih polja, a bez mućkanja vlastitim mozgom, danas samo snage upiremo gledajući tuđe grijehe, propuste nešto više dok sebe zanemarujemo kao da nismo trilja već samo veliki kamen koji ne odgovara igri...
34
MONOLOG prokleto sam, vlažan od suza, slan kao jezero usred šećera, moj monolog što društvo mi pravi, u noćima rastrganim, jutrima osamljenim, večerima prepuštenim milosti i nemilosti ovog jebenog svijeta.... monolog zvan MOJA ČEŽNJA, PATNJA koju ne uspije prepoznati ni jedan psiholog ovozemaljskog, lijek koji tu i tamo samo na kratko sanira rak ranu tijela i duše koja svakome daje nade, spas dijeli kao bombone usred gladi i siromaštva.. a meni ostaje samo pogled u visine, šetnja zvjezdanim nebom i brojanje najmanjih, najslabijih točaka u gomili zlata i bisera...u monologu kojeg ne propuštam, za kojeg moram jednostavno naći vremena i pažnje...ostajem na nogama, do nekog novog dana....
35
SREDNJOVJEČNA tko sam ja zapravo, ima li neki smisleni opis mog življenja, rođenja, jesam li samo žena srednjovječna što krenula sam na putu mladosti s koferom obećanja ili melankolični sanjar koji u ovoj zbilji sumornih zalazaka ne razumije ništa..... jesam li samo nedostižan cilj mom videokrugu zbog mojih čežnji, dizanja letvica visoko, jesam li ja od onih kojoj utjeha predstavlja samo reklamu bez voznog reda, ona koja pronalazi svoj mir u zalijevanju proljetnih maćuhica, monologu na otoku zvanom "samoća".... između bjeline običnog komada papira i neba što visoko prati moj hod, osjećam se samo majušnom česticom u beskonačnosti svemira....
36
HARFA nešto što jeste, a tijelo nije, desilo se nekad davno prije, pored mene zaspalo, od muzike i mašte slatko usnulo..... to harfa je, zlatnih žica što pokrala me, zatravila glasom, pokorila bludom, a ja ni makac od prvog opuška i boce crnog vina.... gdje račun je ovoj strasti, tko će da plati gospodara osjećaja, podilazim instiktu biološkog razvoja.... možda taj zov harfe zove se LJUBAV kao izmješanost realnog i mašte ili samo natjeraše me da slušam solfeđo jednog ljubavnog akorda u trenucima varijacije na temu....
37
UGAŠENO mala, slatka smrt ispod tračnica vlaka ili u moru mraka...sasvim svejedno, meni vrijeme je sjebano, kako da živim, čemu da se divim.... otrovane su stanice organa, ovakva slika nije moja strana, izopćenost pojedinca, ugašeno svjetlo na globusovoj kugli, znam šta čeka me tamo na sceni smrti, smrada i pijanstva, sklapam oči, utapam se u boji crnila i mraka.... gazim u prazno, oko nogu okovi od željeza i zime, ne pomažu šalovi od ljubavi ni vino kuhano na vatri strasti, bolujem već dana nekih, osjećaji nisu mi u vlasti....
38
NEVIDLJIV ima ga...čas nema...čujem mu glas a onda izgubi se u plaštu sijena, u dubini morskih sirena.... prepoznajem samo njegove obrise, u izmjeni Mjesečevih mjena, osjetim ga u mirisu zlatnih dunja.... možda ipak potražiti ga moram u krošnji vatrenih boja ili šumarku ljubičastog kroja...ili potpuno griješim.... gdje god da krenem i uputim se s ciljem, s njime započnem i liježem u kasne sate, kao nevidljivo neko čeljade zavarava moje postojanje...DAN...običan jedan jesenji DAN.....
39
VEŽI ME veži me za sebe mraz mi srce zebe, veži me rukama, stisni me prstima.... grijaj dušu moju, nađi sreću svoju, ostani uz mene sad, znaj da uvijek imam te rad......
40
UTJEHA kad sve, izgubilo je sjaj, i otišlo putem nekim zaborava, kad tamni oblaci prekrili su našu sreću... kad ne čujem više ništa, ne osjetim dolazak jeseni, ne veselim se našim susretima na vodopadu ljubavi... ostade mi samo UTJEHA da još uvijek postoji zapisana tamo negdje, jedna tvoja lijepa riječ, zabilježen znak tvog postojanja......
41
BEZ ŽENE nikako bez žene, nikada bez žene, bez nje propao bi svijet, ostale prazne kafane, izostao bi emotivni val oduševljenja.... bez nje, bez materije jednog ženskog tijela, ne bi nikad bilo razbijenih čaša, erotske perverzije izvrnutih strasti.... sloboda ne bi postojala, nova nada budućnosti izostala, nestala bi slika erotskog nadahnuća pred kojim svijet postaje lijep... bez žene ostale bi neizlječene melankolije, senzacije pale bi u zaborav, muškarci tražili bi mjesto katarze...bez nje, crvene niti vodilje ostale bi nepopijene flaše i neispijene čaše.... IZOSTAO MORALNI PREKRŠAJ
42
USIS ŽIVOTA iz dana u dan iznutra venem kao ruža bez vode, ostajem žuta kao list zadnji na grani suhoj, tražim zrake sunca ali ostajem prazna.... i dok godovi brazdaju stablo, a žice vrtova bivaju sve tanje i slabije, ja sigurno, polako gubim bogatstvo, ostajem bez soka kao trešnja na kraju vremena.... nekako gubim izgled pravi, božanski, sve više i ozbiljnije ličim na cvijet kojem otpadoše mirisne latice, gubim snagu za učiniti nešto moćno, prepuštam se silama kozmosa.... nisam zadovoljna sa postojećim stanjem, spadam u one što ne vole jesen u prenesenom značenju....ne uspjevam više ništa rukama, očima tek malo, prizivam Njega da učini samo mrvicu onoga što On to zna....
43
NEBO nebo je moje platno gdje rišem najljepše slike. nebo je ogledalo na kojem iscrtavam moje postojanje.. nebo podsjeća me na trenutke kad bila sam tvoja mala, tvoja živa rijeka, djevojka neobična neka... ono je more moje gdje crpim snagu i tražim svjetlost, ponekad govor šutnje, nebo me oplemenjuje za vrijeme koje još živjeti trebam...
44
TO ZOVE SE NEMOĆ težina prstiju i bore izmoždene kože, pakao misli i dah pakla u kojem gore ostaci đavolje sile, u moru gorčine osjetih ljepotu ljudske veličine.... pokušavam dignuti glavu, osluhnuti glas prijatelja u blizini ali nemoć pobjeđuje duh i tijelo, ispred očiju ukaza mi se svjetlo bijelo, trnci preplavili oklop škrinjice mojih misli.... nesretna, vjerujem samo nakratko, kad očekujem ponovni porast vodopada misli, čistoću opusa slika potoka i rijeka...nisam sigurna želim li i koliko ostati prikliještena u mukama i prekidu mog stvaračkog kruga, ja ponovno želim u ruke uzeti čari kista, dijeliti sreću života koju udijelio mi Bog u trenutku kad spas je za me bio nedostižni ideal postojanja....
45
JURI ŽIVOT JA POLAKO zbor anđela šeće alejom nebeskog mira dok harfa moju pjesmu, negdje tamo polako svira..... juri život, ja polako, bez žurbe, korakom provjerenim, srcem blagoslovljenim, a duša na jastuku djetinjstva čvrsto spava... nosnicama upijam miris vazduha, ćutim latice plavih maćuhica, ispisujem roman prepun emocija, budim se jutrom, na drugom kraju svijeta....
46
VARALICA Život varalica, film na platnu što ponekad čita se brzinom munje ili možda sporog scenarija kad ne prepoznaješ uloge ni poantu...... Život, vrtuljak na vašaru, kad klaunovi pucaju u prazno, broji se sitniš, a đuboks svira pjesme o nesretnim ljubavima.... hahahaha...sve je to taj prokleti život pod maskama,a koji ne traje dugo, koji hladi i šamara, izaziva vrtoglavice, život koji trpi, odoljeva, bukti..pa se onda napokon ugasi usred laži, tame i prevare......
47
BOLESNA od rđavih ljudi, sumornih kiša, lažnih obećanja, svakojakih sranja.... od politike šporke, zlih jezika, morske bolesti, bolesna od tuge jer prijatelja nema, već samo na rječi, umorna od tvrdoće kreveta, bolesna od vremena u kojem živim, iscrpljena od muke, govora u prazno, jednostrane ljubavi, bolesna od bolesti neizlječive, od zagađene vode, pokvarenih pašteta, minornih starleta, ostarjelih zdanja bolesna od bolesti 21. stoljeća......................
48
UTOČIŠTE Sasušili vrtovi, skakavci proždrli ljetinu i ostatak uroda, moje su nosnice nakupljene smradom mrtvila, leševi se spotiču, sijevaju koplja, odzvanjaju udarci biča i štropot točkova... bježim iz grada krvničkoga, punog laži i grabeža, naučila nisam koprcat se u okovima, utočište pronađoh na rukavcima rijeke, moji bedemi bili su mora, moja snaga, snažna gora a onda konačno uteknem pred krvlju dušmana, razmrskana na raskršćima, umorna od prašnjava puta, poput nejakog djeteta legnem sasvim smirena na odar cvjetnog tepiha......
49
SUMA SUMARUM kad sve se vidi, ispita i zbroji, kad uzmemo mikroskop i zagrebemo dublje ispod površine, lako dobijemo sumu sumarum koja glasi: iste laži, isti fazoni, i pitanja ista, jednaki odgovori, ne diraj privatnost, pobjegni od realnosti,, muljaj do beskonačnosti, to samo je virtuala, koja sve trpi, netko mi kaže: varljiva ko varljivo leto, nemoj da se sekiraš, ni slučajno da plačeš, budi spreman na sve i svašta, jer ovdje sto na sat radi mašta, živi se dok traje, a kad pronađe se realnost...izgubi se isto i netragom nestaje....
50
KRILO AVIONA i kad naginje se, uzlijeće i na pistu spušta, hrabro je to krilo aviona, ulazi smjelo u zračne prostore, ne boji se oblaka proloma..... u linijama zračnog prostora, ostaje smjelo poput vojnika na crti, o njemu ovise životi mnogih što svakodnevno obilaze paralele i meridijane, ulaze u prašume, gazeći pijesak prelazeći pustinje..... krilo....lijevo i desno preko puta, zahuktava putanju završavajući rutu, pozdravljajući plemena još neistražena, igrajući u krugu s domorocima, krilo nebeske čelične ptice što briše granice vremena, čineći svijet dostupnim milijunima, velikim i malima, pišući najintimnije priče ljudskih sudbina....
51
NEVJEŠTE DUŠE prolaze jedne pored drugih, ponekad bez pozdrava, mamurne od teške noći, starog vina i ledene pahulje, a onda slučajno ili ne, skuče se u listu imena papirus i nastavljaju ples, uvijek u svom stilu, ne popuštaju pod jarmom naredbi, to duše su vještih prstiju, iz njih izviru milijuni slova i znakova, nigdje točke, Ona, Gospodarica moli oprost samo u slučaju požara, inače odmara ispod žirja, u hladovini misli...prizor kao iz najljepše bajke.....
52
Denis, treba li joj čestitati, zahvaliti možda što svijet obogaćuje svojim pjesmama i pričama ispisanima u stihu, slobodnom kao što je i ona kao osoba koja živi neki svoj život? Ponekad tužna i depresivna, a onda opet prepuna snage i neke životne vatre. Dugo je znamo i nama to nije uopće ništa čudno ni novo, ona je vješta duša, pjesnikinja koja uvijek ima nešto za reći, s nekim podijeliti svoje dojmove ili ekspresije. Ove su pjesme, kako mi je napomenula pisane negdje u razdoblju od 2012-te do 2014 -te tj, u ranijoj fazi njezinog kreativnog djelovanja. Iako ih je bilježila na svojoj vremenskoj traci fb profila, sada ih je odlučila sabrati u jednu zbirku, možda pomalo intrigantnog naslova „Nevješte duše”. Kome se zapravo obraća, na koji način, je li u cijeloj toj formi, uopće njezin um igra presudnu ulogu ili ne, prosudite sami, čitajući stihove koji po tko zna koji put zapravo odaju tajnu njenog postojanja. Ticijan Peruško, izv. prof.
53
DENIS KOŽLJAN, rođena 1961. u Puli, gdje momentalno živi i stvara. U mirovini, odgajateljica predškolske djece, supruga i majka dvoje odrasle djece. Pisanjem se intenzivnije bavi od 2010., a osim standarda piše i na dijalektu U njenom opusu prevladava poezija, no, piše isto tako i prozu (crtice, kratke priče, drame, monodrame, kolumne, recenzije, eseje, intervjue i autobiografiju).Denis je izdala petnaestak samostalnih autorskih djela, a prisutna je u mnogim zajedničkim zbornicima i zbirkama poezije. Neka od značajnijih djela su i romani Iza osmjeha, Prokleto sama, te zbirka Nemirna i Kus življenja. Autorica je i nagrađivana više puta, a najdraža joj je 2. nagrada za monodramu u Križevcima. Kožljan je prisustvovala na mnogim susretima pjesničke riječi, a i sama je režirala mnoge glazbeno poetske večeri i humanitarne koncerte. Denis nema poseban razlog zašto piše jer kako i sama kaže pisanje je ispunjava, pisanjem se izražava tamo i na način gdje inače ne bi možda mogla ili smjela. Od pisanja nema neka velika očekivanja ali sretna je kad se njezin rad nađe u žiži interesa kod čitalačke publike i to joj je najveća nagrada za trud. Osim pisanja, ona se bavi umjetničkom fotografijom i slika.
54