Posljednja vječna bića

Zoran Hercigonja

POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA

Zoran Hercigonja

POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA

IMPRESUM nakladnik: za nakladnika: autor: ilustracije: naslov: mjesto izdavanja: godina izdavanja: graf. priprema: tisak:

Fronta Impress, vl. Saša Kušter Saša Kušter Zoran Hercigonja Zoran Hercigonja POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA Varaždin 2019.

Fronta Impress Fronta Impress

kontakt:

zoran–hercigonja.webnode.hr zoran.hercigonja@gmail.com 091 900 83 67

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001040647.

ISBN 978–953–48051-9-0

Varaždin, 2019.

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

I. Ovaj svijet nije stvoren radi nas ni mi nismo stvoreni radi njega svjetlost je nastala tek nakon zvuka i na kraju će ostati samo jeka.

Majmuni padaju s neba, a psi laju.

5

~ Zoran Hercigonja ~

D

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

onijeli su je u pola tri ujutro u crnoj vreći sa sivim metalnim zatvaračem. Tijelo mlade žrtve ženskog spola izvadili su i postavili na metalni stol u mrtvozorničkoj prostoriji kao izmesaren i izmrcvaren goli buncek iznesen na metalni pladanj mesnice. Nedostajala je samo uobičajena fraza na natpisu: Dobar vam tek. Inspektorica Gebre gledala je u Maksove krupne, crne i duboke oči iz kojih su uvijek tinjale neke druge samozatajne reptilske i demonske oči. Ponekad joj se činilo da Maks u svojim zjenama krije neko drugo, manje poznato reptilsko biće ili golemog šišmiša ako se drži kategorije roda sisavaca.

Stajali su šutke jedno do drugoga dok su škriputavi kotačići bolničkih kolica ostavljali trag cvileži i crne gume prignječene na bijelome podu. Pod neonskim sjajem Maks je djelovao kao da ga iza svih tih mrtvozorničkih godina silnog iskustva ni jedan novi slučaj zvjerstva ne može iznenaditi. No u njegovoj nutrini sve je odzvanjalo bljeskom gađenja. Inspektorica Gebre stavila je svileni rupčić pod nos. Želudac joj je dodirnuo nepce i sam vršak jezika. Kiseli dah uzburkanog želuca, zbog prizora i kave natašte, tjerao ju je na povraćanje. Uporno se opirala refleksu. Pred njima je nepomično ležalo tijelo brutalno izmesarene dvadesetogodišnje djevojke, rasporene po dužini tijela. Brazda se protezala od tjemena pa sve do stidne kosti.

Izgledalo je istrošeno kao da je netko jednostavno sa sebe svukao jednokratan ljudski kombinezon i ostavio ga usred doka u tišini noći, u ljuljanju valova.

-Ovoj je zasigurno iskorijenjena individualnost u potpunosti rekao je podmuklo.

Inspektorica Gebre nije mogla izdržati i predala se porivu da izbaci jedan dragocjeni dio sebe u sudoper.

6

7

~ Zoran Hercigonja ~

-Kako možeš biti tako bešćutan?- upitala je brišući se.

-Imaš pravo. Osim iskorijenjene individualnosti, iščupali su joj i dušu zajedno sa cinizmom. - zacerekao se.

- Maks. Ti doista kao da nemaš duše. Ovo je u proteklih mjesec dana deseta žrtva.

Približavala se tijelu pokojnice dok je Maks metalnim instrumentom kopao po unutrašnjosti olupine koja je nekada bila ljupka dvadesetogodišnja djevojka.

-Metoda je ista, Maks, kao i u proteklih devet slučajeva.

Nema odmaka od ubojičine metode. - rekla je dragajući ga po ramenu.

-Ma pusti me!- otresao se njezine ruke samilosti i dobrote.

Znao je da njezina privrženost i samilost u svakom trenutku ne zrače iskrenošću i praktički ne znače ništa drugo do li sam čin žaljenja. Prije gotovo mjesec dana Maks je iskušao jedno odvratno iskustvo koje mu je priredio ubojica iz sjene čija se metoda sastoji od paranja žrtve od tjemena do stidne kosti. Prije mjesec dana Maks je glupo vjerovao da se nalazi na pragu otkrića ubojice i krenuo je sam u svoju istragu na temelju činjenica iščeprkanih iz praznih olupina s njegovog mrtvozorničkog stola. Vjerovao je da je na tragu trgovcima ljudskih organa koji se sastaju u jednom od kontejnera na lokanom molu. No stvar je završila vrlo razočaravajuće za njegov uzvišeni intelekt, ugled i osjećaj za stvarnost. Uhvatili su ga, vezali, oslijepili i kemijski izazvali dugotrajnu amneziju. Našli su ga vezanog i drogiranog ispred ulaza u policijsku zgradu s porukom oko vrata. „Trebam novi par rukavica“ - glasila je poruka zbog koje su mediji razapeli policiju i načelnika koji se svim sredstvima i načinima protivio Maksovom vraćanju u službu. Nije svejedno 8

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

kada nepromišljeni postupci dovedu uglednu ustanovu, iz koje zrači sigurnost građana, do cirkuskog šatora. Na sreću, Maksu nije nedostajao ni jedan organ. Sve je to bila predstava za lokalne vlasti, dokazivanje nadmoći jednog pomračenog uma nad institucijom i naravno, provokacija cijelom gradu.

Iako se Maks jako dobro sjeća lica i glasova svojih suradnika, svih tijelom naučenih radnji i procesa, zatire ga tama, pogotovo tamo u onim pretincima gdje se kriju njegova sjećanja i uspomene. Ta tama čini ga mračnim i podmuklim. Pred očima mu je uvijek suton, a nikada noć u kojoj bi se odmorio i prespavao užas, noćnu moru.

-Ti si dobro?- upitala ga je pokušavajući ponovno nježno masirati njegovo rame.

-Dobro sam koliko mi tama to dopušta. Ne sjećam se ničeg, ali baš ničeg od svojeg prošlog života i svega što se događalo prije mjesec dana. Eto, tako sam dobro.

-Ideš li psihologu kako je načelnik odredio?

-Ma kvragu i psiholog! K’o da mi on može nešto pomoći.

Psiholog može pomoći samo onome tko doista vjeruje da mu on može pomoći. Ja ne vjerujem da mi jedan šarlatan može ikako vratiti sjećanje. - rekao je šireći lijevi kraj tijela žrtve koje se beživotno, poput gumene prostirke, zanjihalo i rastegnulo u stranu.

-Maks! Obećao si mi da ćeš ...

Nije uspjela dovršiti do kraja. Snažan nagon da izbaci utrobu priljubio ju je ponovno uz sudoper.

-Ti bi trebala do psihologa, a ne ja. Tebi su živci potkresani do kraja. - rekao je cereći se dobronamjerno.

9

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Maks, za tvoje dobro govorim. Načelnik policije postavio ti je uvjet. Moraš k psihologu na terapiju ili će te maknuti sa slučaja i službe općenito.

Volio je raditi u tišini, pogotovo noću. Tako se bolje fokusirao na žrtvu. Prorez na žrtvinom tijelu činio se tajanstvenim.

Najzanimljivije je bilo zapravo to što ova žrtva mlade djevojke, u odnosu na preostalih devet do sad izrudarenih žrtava, ima spaljene unutarnje organe. Svi organi, počevši od najvećih: pluća, jetre, srca, slezene i bubrega, izgledali su kao da ih je uništilo neko jako zračenje. Privukavši povećalo sa svjetiljkom, uvidio je pougljenjene komadiće na preostalim dijelovima unutarnjih organa. Prva pomisao je, naravno, bila da ih je ubojica spalio let lampom. Ali takav zaključak nikako se nije uklapao u njegov repertoar mišljenja. Dosadašnje žrtve su bile rasporene, ali nijedna od njih nije bila spaljena iznutra. Primjerice, tanko i debelo crijevo pretvorili su se pod utjecajem jakog zračenja u tanku, isušenu pupkovinu koja s vremenom otpadne od dojenčeta. Reproduktivnih organa uopće nije bilo. Kao da su izrezani ili nasilno iščupani iz utrobe. U navali adrenalina preskočio je s genitalija na istraživanje glave. Pored netaknutih očiju, glava je bila potpuno prazna. Mozak je pod velikim naletom oslobođene topline jednostavno ispario. Prešao je u plinovito agregatno stanje. Djevojka kao da je bila izložena izravno izvoru zračenja ili u goroj varijanti izložena kuhanju u vakuumskoj komori. Ona bi prouzročila jednak učinak kao i direktna izloženost izvoru nuklearnog zračenja. Naravno, u istraživanju umjetnosti i metoda psihopata, kakav je bio taj nepoznati i anonimni ubojica, Maksu je svašta padalo na pamet. Pokušao se oteti ludim idejama i imaginaciji vrlo strogim prijekorom. Pokušavao se prisjetiti prošlosti koja je čučala u mraku s malom uličnom svjetiljkom čiju su svjetlost ugušile ulične mušice sljepljujući se za stjenku žarulje vlastitim sitnim tijelima.

-Ma znam. - otegnuto je izlanuo.

Zagrlila ga je i poljubila u čelo iako se on nije dao smetati i nastavio je dalje raditi kao da se ništa nije dogodilo. Iako se ničega nije sjećao od prije mjesec dana i nekoliko godina unatrag, stisak njezina tijela o njegovo, govorio mu je da tu nikad ničega nije bilo. Samo ljudska potreba za žaljenjem i uprogramiranim suosjećanjem. Za ljubav ionako nije bio sposoban. Ljude nikada nije doživljavao kao ljudska bića, bića koja se povezuju vezama. Više ih je tretirao kao pokretne kartonske kutije koje govore i mlataraju kartonskim jezicima. Godine kopanja po ljudskim ostacima otupjele su ga i potpuno distancirale od ljudskog. Iako mu je prstima prolazila krv žrtava, meko i tvrdo tkivo, u njemu se nije budio osjećaj žaljenja ili sućuti, već bezosjećajnost. Tijelo je samo stroj kojeg pokreće neka čudna, neistražena energija. Tijelo je za njega bio programirani skup obrazaca ponašanja, jedna duga jednadžba koju je svaki čovjek morao ispuniti živeći majmunsku serijsku sudbinu u majmunskoj konfekcijskoj krošnji.

Inspektorica Gebre odlijepila se od njega i na odlasku mu poslala suhi zračni poljubac koji ga je cmoknuo ravno u desno uho. U njemu se prenio nijemi šapat.

-Molim te, Maks, dopusti da ti pomognem. - šumilo je u elektricitetu zračnog poljupca.

Odlepršala je glasnim koracima potpetica u daljini.

Kako je ostao sam, pred njim je bila naporna noć i još napornije rudarenje po izgužvanoj rukavici na metalnom stolu.

10

11

~ Zoran Hercigonja ~

Noć je prolazila, a ništa nije upućivalo na ubojicu, osim metode sječenja ljudskog odreska popola. Sati su otkucavali, a Maks se zrcalio kao stvarnost kuhanog jezika, kao pokojni odrezak u tanjuru nedavnih smrti. Koliko samo ljudi dnevno pred sobom udišu smrt lešina kada proždiru njihovu esenciju? Pitao se uvlačeći dim cigarete, naslonjen na sudoper obojen sasušenom bljuvotinom inspektorice Gebre. Svakodnevno se prežderavamo lešinama tuđih i namjernih smrti. Svakodnevno se probavljaju tijela, organi stotinu životinjskih vrsta i biljaka.

Stotine smrti prolazi ljudskim organizmom i postaje dio njega samog. Postaješ dio nečijeg rebra i prokletstvo nečije duše.

Ono si što jedeš i unosiš u sebe. Tijela zapravo nemaju puls.

To naizgled pulsira samo emocija gnjevne želje za podčinjavanjem i gutanjem tuđeg sebstva.

Ponovno se vratio prekapanju po tijelu djevojke. Zario je instrumente sa sasušenom krvi dublje u tijelo. Stražnji zid tijela držala je slaba opna mesa i kože. Malo je nedostajalo da tijelo pukne i u potpunosti se prelomi na dva dijela. Shvatio je, razmišljajući o slučaju, kako boravak u ljudskom tijelu ne jamči sigurnost i utočište. Tijelo je klupko majmunskog poniženja koje prihvaća svakim udahom i izdahom ponižavajuću običnost nasuprot nečem velikom, mnogo većem od čovjeka. Teško mu je bilo vjerovati da uza glupavi, ljudski, mehanički sklop postoji i Bog. Bog mora biti neko mrtvo biće kojim se hrane naša tijela proždirući svaki centimetar trulećeg leša tog „vječnog bića“. S lijeve strane zdjelice, pored pougljenjenih ostataka tkiva i organa, pronašao je krhotinu, vlas ili nit, kako je prvo mislio. Ta nit, odnosno vlas, pod povećalom je postala nešto jasnija. Za srce ga je ujela guja racionalnog diskursa.

-To je to!- viknuo je.

12

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Našao sam te!

Duboko u mesu mlade žrtve nalazilo se nešto poput dlake. No sama dlaka bila je vrlo otporna na velike sile i napore kojima ju je Maks pokušavao podijeliti na dva jednaka dijela pomoću instrumenata. Radilo se o nekakvom super - vlaknu. Pod mikroskopom sastav vlakna je nalikovalo na ljudsku tetivu. No to doista nije bila tetiva, nego dlaka s tijela nekog nedefiniranog i neidentificiranog bića. Nešto mu je govorilo da je to vlakno dio nečeg velikog, što je uzrok uništenju svih unutarnjih organa ove mlade djevojke i prethodnih žrtava. Nešto se poput golemog crva uvuklo u tijelo, začahurilo i tamo napravilo dar-mar. Pokušavao je shvatiti prirodu tog vlakna. Iako je vlakno nalikovalo ljudskom, nakon pomne obrade i DNK analize, uočio je brojne razlike. DNK vlakna je imao vrlo kompleksnu strukturu, dosad neviđenu. Zapravo, njegov DNK lanac sastojao se od nekoliko uzastopce međusobno povezanih ljudskih DNK lanaca koji su činili mrežnu strukturu vrlo kompleksne i neobične izvedbe.

Kao da je netko pokušavao povezati više ljudskih DNK lanaca u jednu cjelinu i time postići, odnosno stvoriti, genetski modificirano biće ili nadbiće. Usudio se razmišljati da se radi o nekakvom genetski modificiranom biću, uzgajanom u tijelu djevojke, ali i ostalim tijelima žrtava, jer su ubojičine žrtve bile istovremeno i žene i muškarci. Ubojica nije bio izbirljiv.

Nažalost, nije imao kriterije kao što su dob ili spol. Kao da je jednostavno nasumice birao žrtve, ali ne da iz njih vadi organe, kako je Maks isprva vjerovao, nego da u njima uzgaja neku novu vrstu hominida. Takva pomisao je Maksa sablažnjavala.

Neka nova napredna vrsta ljudi svodila se na naprednije mogućnosti tijela, ali ne i uma. Prema kodu DNK lanca, dala se 13

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

iščitati genetski pojačana tjelesna struktura, ali ne i pojačana struktura neokorteksa i moždanih funkcija.

ubojici izjalovilo. S vremenom kao da je postao neoprezan i manje pedantan. Maks je znao da je prije mjesec dana njegov čin bio preuranjena reakcija na slučaj. Iako je tada čvrsto vjerovao da se radi o crnom tržištu ljudskih organa i da je našao rješenje kako će uhvatiti ubojicu, napravio je više štete nego koristi zbog nepromišljenosti i manjka racionalnog diskursa.

Nevjerojatno je koliko ljudi rade na jačanju i usavršavanju simetričnosti i proporcionalnosti svoga tijela dok mozak ostaje samo kovčeg svijesti, to jest ograničene svijesti s tek nekoliko dodanih obrazaca ponašanja koje je Majka priroda ili neka druga sila ugradila u neuronske strukture mozgova. DNK lanac tog neidentificiranog bića bio je vrlo slojevit. Iako građen od ljudskih DNK pojedinačnih lanaca, djelovao je nadmoćno i superiorno svojom strukturom. Maks se bojao takve teze iznijeti inspektorici Gebre. Ona, kao i brdo njezinih kolega policajaca, slijede samo uobičajenu šablonu.

-Svi su ljudi glupi šablonisti. - rekao je odbivši dim cigarete.

-Nitko zapravo više ne misli ili djeluje u skladu s vlastitim mislima. Nitko već odavno nije porodio ni jednu vrijednu misao.

Samo se ponavljaju fraze nekih mrtvih umova koji su naslijedili te iste fraze od isto tako mrtvih i davno preminulih lešina - govorio je u diktafon.

Ponekad bi svoje mudrolije, posebice sada, kada ga je ostavilo sjećanje i kad je postao nemoćan, snimio u službeni diktafon preko kojeg je sastavljao izvještaj o procjeni stanja tijela žrtve. Često bi snimio pokoji filozofski tren vjerujući da će time potencirati vraćanje sjećanja. Vjerovao je da vlastitom riječju može potpuno aktivirati pretince svojih sjećanja duboko zaključanih pod bravom kemijski izazvane amnezije.

Gebre zasigurno ne bi razumjela ovo otkriće. Smatrao je da posebno otkriće ovog opsežnog i vrlo delikatnog slučaja treba zadržati za sebe, barem za neko vrijeme. Iako u dosadašnjim žrtvama nije pronađeno ništa slično, vjerojatno se nešto 14

Preuranjeni zaključci, nestanak nekih organa i lokalni dok, potaknuli su maštu i ništa više. Zato je odlučio, ostavljajući oduševljenje osobnim otkrićem po strani, spremiti vlakno u staklenu bočicu i staviti je u džep.

Bližilo se jutro, a time i kraj noćne smjene. Izvještaj je napisao onako standardno prema kalupu. Odlučio je otići kući.

Iako nije osjećao umor, smatrao je da odlazak kući znači nove mogućnosti intelektualnog svršavanja u posudu vlastite racionalnosti.

Mrzio je spavanje i buđenje, bolno gubljenje svijesti i još bolnije vraćanje u stvarnost. Izvadivši bočicu sa zapečaćenim vlaknom iz džepa u podrumskoj prostoriji svojeg doma pod elektroničkim mikroskopom, ponovno je proučavao strukturu vlakna. Htio je biti sam i gaziti po krhotinama osjećajnih svjetova.

U

zraku je brujao elektricitet. Grmljavina iz daljine sve više se približavala doku. U jedan mah učinilo mu se kako je zvuk grmljavine brži od njenog svjetla iako je u stvarnosti uvijek obrnuto. Vjetar je nježno milovao površinu mora i otirao dok od dnevne prljavštine i nagomilanog smeća. U jednom od nepravilno raspoređenih teretnih kontejnera gorjelo je svjetlo. Primijetio je sjene kroz rasporak odškrinutih vrata. Komešanje sjena u pravilnim 15

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

razmacima doimalo se kao vojno razmještanje i postrojavanje vojnika prije same akcije. Leđima uprtim o jedan kontejner, primicao se puževim gmizanjem ostavljajući za sobom sluzav trag znoja i straha.

Iz kontejnera su se čuli poluglasni jecaji žrtava. Znao je da ga instinkt dosada nije prevario. Moć dedukcije u proučavanju tragova na tijelu žrtava, dovela ga je do pravog mjesta: do samozatajnog ubojice i lanca preprodaje ljudskih organa. Tako je mislio u svojoj samopouzdanoj rezonantnoj teoriji skovanoj na temelju naoko očiglednih činjenica. Iako je slučaj trebao prepustiti policiji i inspektorici Gebre, nagon za preživljavanjem u smislu gomilanja materijalnih resursa, trofeja i zadobivanja poštovanja u zajednici primata, prevladao je u ovom slučaju.

Očajni zvuci ridanja i bolnih jecanja pojačavali su se. Svako malo u isprekidanom ritmu, netko je gušio te krike maramom ili vunenim šalom naguranim u žrtvina usta. Maks je znao da mora djelovati. U džepu je imao pištolj kojeg je nekada davno dobio za samoobranu kao policijski službenik dok je po terenima određivao vremena tajnovitih smrti brojnih ljudskih žrtava. Noseći pištolj na terenu, djelovao je profesionalnije i profinjenije. Bio je to mali pištolj američke marke dovoljno snažan da razvaljuje kao veliki pištolji, a opet dovoljno malen da ga može nevidljivo nositi ispod odjeće.

Proklinjao je tijelo nesposobno pratiti njegove naredbe. Gajio je stalnu averziju prema svojem tijelu i tijelima drugih ljudi, jer tijelo je tamnica u kojoj vlada zakon tjelesnih ograničenja. Po drugi put znao je da boravak u ljudskom tijelu ne jamči sigurnost ni utočište. Pogledao je prema zvjezdanom nebu ne bi li tako otpustio grč svojeg tijela. Pokušao je u nebu pronaći odgovor na pitanje blokade u koju je zapao. Ni nebo tog trenutka nije izgledalo kao da zna koju svrhu ima.

Jecaji iz kontejnera su utihnuli. Prestala su sva drhtanja i kretanja sjene po kontejneru. Grmljavina u daljini bezvučno je sijevala. U Maksovu dahu kotrljala se neodlučnost i paperje straha. Napokon ostavljajući racionalni diskurs ranjivim i žednim promicanja u ljusku značenja svojeg očajničkog čina, uskočio je u kontejner.

-Policija! Baci oružje!- viknuo je poluprofesionalno.

Ubojica, centriran usred kontejnera, nožem je rezao jeftini parizer. U kontejneru nije bilo ničega, osim drvenog stola, svjetiljke i prijenosnog računala s dodatnim zvučnicima. Izbezumljen, shvatio je na trenutak da su njegove sigurne procjene konačno poprimile etiketu velike pogreške. Oštar miris ustajalog urina u jednoj metalnoj kantici u desnom kutu kontejnera djelovao je poput mirisne soli. U navali adrenalina Maks se gotovo onesvijestio.

-Tko si ti!? Kakve su ovo gluposti?- derao se izbezumljeno.

-Gdje su žrtve? Kuda si ih sakrio, luđače?- zaprijetio je udarajući ubojicu drškom pištolja u čelo.

Ubojica smrknutog lica kleknuo je na pod još uvijek držeći nož u ruci.

-Budalo. Vidiš da samo režem parizer!- rekao je cereći se klaunskim smijehom.

Žrtva je vrisnula krikom posljednjeg trenutka. Taj hropac svinje kojoj su upravo zarili nož u grkljan, ukočio je Maksovo tijelo. Posegnuo je za pištoljem, ali ruka nije htjela slušati naredbu mozga.

-To je to. Moram nešto poduzeti. - hrabrio se u trenutku najveće slabosti.

16

17

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

Maksov pogled brisao je unutrašnjost kontejnera. Žrtve nigdje nije bilo. Spustio je pištolj iz garda i okretao svaki papirić na stolu.

-Gdje si ih sakrio? Reci mi ili ću te ubiti.

-Nisam ih nigdje sakrio, budalo. I tko si uopće ti? - upitao je podižući se s poda.

Ubojica se primakao stolu i odrezao krišku parizera.

Pedantnim pokretom ruke zarezao je kajzericu i u nju nježno utisnuo krišku salame. Maksa je ta gesta potpuno izbezumila.

Mali, crni brčići i posivjela kozja bradica tog nesnosnog stvora potpuno su dezintegrirali njegovo samopouzdanje.

-Ja sam iz policije. - rekao je istrošenim glasom, skrušenim od slomljenog samopouzdanja.

-Da. Divno. I zašto me ovdje napastuješ ako se tako smijem izraziti? Što zapravo hoćeš?- upitao je, zvučno žvačući komad sendviča.

Maks je, potpuno diskreditiran, sjeo na stol i buljio u prazni zid kontejnera. Veliki planovi hvatanja ubojice i lanca krijumčara ljudskim organima izjalovili su se.

-Ali oni zvukovi. Gdje su jecaji? Čuo sam neke jecaje?- izbezumljeno je mrmorio dok je ubojica ponovno kroz oštre zube propustio klaunski smijeh.

-E, dragi moj idiote. Ja kao prvo uopće ne vjerujem da si ti policajac. Takvog nesposobnjakovića svijet nije vidio.

-Osvrni se oko sebe i pogledaj. - rekao je, glavom klimnuvši prema prijenosnom računalu.

Maks se primakao računalu i tipkom enter pokrenuo film.

-Horor, dragi prijatelju. Gledao sam samo horor. Odatle svi ti silni zvuci i jecaji.

Maks je ispao totalnom budalom. Naježena kozja bradica tog nepoznatog čovjeka probadala je njegovo samopouzdanje.

Svijet sigurnog i staloženog mrtvozornika srušio se i slomio u komadiće. Čovjek za kojeg je smatrao da je ubojica, samo je neki klošar koji živi u kontejneru. Počelo mu se mračiti pred očima, no jetki miris urina iz unutrašnjosti kontejnera ponovno ga je razbudio.

18

-I što ćemo sad, moj ludi prijatelju?- rekao je nudeći Maksu parizer u kajzerici.

Maks je razočaran i totalno poražen bacio zakočen pištolj u dno kontejnera. Upravo se dogodila prava blamaža koje je tijelom i dušom bio svjestan. Munja se svijala po nebu ukrašavajući ga zeleno-plavim arabesknim kapilarama.

-Prijatelju, loviš ribu na krivome mjestu.

-Čekaj malo, ti ovdje provodiš večeri, sam u kontejneru?

-Da. Upravo tako. Ja ovdje radim, blesane. A ujedno i živim ovdje.

-A gdje spavaš? Ne vidim nigdje krevet.- rekao je poražen i blijed.

-I ti onda radiš kao policijski inspektor. Hvala bogu, jako su si pomogli s tobom. Zar ne vidiš ispod stola sklopivi ležaj? Tu spavam i živim, prijatelju dragi - rekao je to živinski grizući kajzericu.

-Nisam ja nikakav inspektor. Radim u policiji kao mrtvozornik.

Od muke i razočaranja Maks zagrize kajzericu. Okus ljigavog parizera razbudio je njegova otupjela osjetila. Predosjećao je da se nešto iza sve te predstave krije, no nije bio siguran u što bi točno trebao vjerovati, budući da ga vlastiti um izdaje 19

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

i poigrava se njegovim tijelom kakogod želi. Bojao se priznati poraz. Poraz je značio kraj njegovom samopouzdanju i kraj njegove karijere.

-E, budalo! Budalo - rekao je obarajući Maksov pištolj jednom rukom dok je drugom rukom svom snagom odgurnuo Maksa u zid kontejnera.

U crnim brčićima i štrkljavoj, sivoj kozjoj bradici vidio je nekakvo neprirodno migoljenje. Bradica ga je vukla za nos.

Predosjećaj nikada ne bi smio prevariti čovjeka, osim u njegovom slučaju. No ludilo u kojem je bio sklon vjerovati očiglednim činjenicama tumačeći ih na svoj način, opet ga je obuzelo. Potrčao je u dno kontejnera razlivši nogom posudicu smrdljive, ustajale mokraće. Tražio je pištolj.

-Još uvijek ti nije jasno, jel› da? Tebi čovjek ne može na lijep i uljudan način objasniti kako stvari stoje. Luđi si nego što sam mislio. Ovo se mora konačno završiti.

-Što radiš tamo, budalo!?- uzviknuo je navodni ubojica.

-Vučeš me za nos, gade. Gdje su ljudi!? Gdje su krvne žrtve kojima razdireš utrobu?- pomahnitalo je mahao otkočenim pištoljem.

Sasvim se približio čovjeku za kojeg je vjerovao da je ubojica i prislonio mu pištolj na sljepoočnicu. Munja je u daljini zatutnjala. Čovjek s kozjom bradicom mirno je primio taj čin izgaranja u ludilu. I dalje je jeo svoju kajzericu s parizerom.

-Rekao sam ti već jednom. Ovdje nema nikakvih žrtava. Ja ovdje živim i ne bih imao ništa protiv da me sad ostaviš na miru.

Moram na spavanje. Već je kasno - rekao je ravnodušnim i mirnim tonom.

Maks je ludio. Želio se nekako probuditi iz najvećeg podbačaja. Prisilio je ubojicu da klekne u vlastitu mokraću.

-Priznaj ili ću pucati. Čovjek s kozjom bradicom se glasno nasmije. Crni brčići zatrzali su kada je Maks potegnuo okidač pištolja. Pištolj nije bio napunjen.

20

Maks se previjao od boli i pokušao ustati. Od siline udarca ozlijedio je glavu i nagnječio rebra. Munja je udarila u blizini kontejnera. Nastao je mrak. Svjetla su se pod opterećenjem statičkog elektriciteta ugasla. Maks je osjetio snažan stisak oko vrata. Dah mu je bio sve kraći i beznadniji. Čuo je samo glas ubojice kako ponavlja: -Nemoj ga jako. Stegni ga samo toliko da izgubi svijest.

Osjećao se kao parizer stegnut u omot od plastike. Oko vrata ga je bolno grlila bezdlaka ruka i sprječavala dovod kisika u mozak. U tami kontejnera uslijedila je druga tama, noć u kontejneru (ne)svijesti. *** Drveni stup dalekovoda bacao je tanahnu i izvijenu sjenu ponoćnih sati pod užeglim sjajem ledenog sunca bez lica, bez osmijeha, sa samo nekoliko kontura užasnog grča podsjećajući na ranjenog šumskog Fauna u naletu jeze. Našao se ispred pustoši. Neomeđen i neograničen prostor pozivao ga je da poleti. No nije imao krila kojima bi grabio daljinu neomeđenog prostora. Mjesečinom obasjan krajolik bazdio je na slobodu, neku mračnu i sjenovitu slobodu koja je dugo vremena spavala pod krošnjom zaborava. Tamo na betonskom kamenu temeljcu drvenog stabla dalekovoda zamijetio je njega, kako zgrčen i zamišljen sjedi u svojoj ranjivosti. Krila su mu bila 21

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

skrhana od boli i strašnog pada. Nijemo je zurio zelenim očima u Maksovu pojavu. Zrak nije bio dovoljno gust da prenosi vibracije s njegovog grla. A imao je toliko pitanja i nerazjašnjenih činjenica. Zrak je bio dovoljan samo za disanje, a ne i kao medij za komunikaciju. I dok se magla nijemo vukla po krajoliku ljepljivim prstima pipajući po licu vlažne zemlje kao po nekom prošlom rovovskom vremenu dok je mjesec poput bjeloočnice presvučene velom ljepljive katarakte slijepo treptao moorseovu abecedu, Maks je zamijetio pod nogama tog palog bića novu žrtvu.

upoznao Gebre, bilo je to dijete u uskim, crnim tajicama arogantno tugujuće poput štrkljavog ždrjebeta za kojeg se još uvijek drži vlažna, sluzava posteljica polutrule utrobe kobile majke na izdisaju. No u tom tijelu je bilo nečega što se poigravalo njegovim muškarčevim nagonima.

Ovaj put to je bilo lice i tijelo inspektorice Gebre. Prepoznao ju je po kožnoj jakni. Iako je tijelo bilo razvaljeno, nasukano na oštro izbrazdani kamen poput probušene gume teretnjaka, u njemu nije bilo ničega, a kamoli života. Biće nasađeno na kameni stup zelenim je očima osvjetljavalo beživotnu rukavicu.

U Maksu su prije svega prevladali profesionalni porivi, a nakon toga i pokoja emocija. Pod zelenim sjajem očiju palog bića, Maks je ponovno istražio unutrašnjost leša. U ovom slučaju u lešu nije bilo ničega. Niti jedan organ nije ostao sačuvan. Na mjestima gdje su nekada bili organi, ostao je samo trag paljenja i pougljenjenog tkiva. I dok je ležala tamo, kao beživotna kabanica izbrazdana kišom rafala, izgažena vojničkom čizmom američkog tupana Uncle Sama s Bliskog Istoka, Maks je po prvi puta u životu zaplakao za nečijim tijelom.

Osjećao je bliskost i iznenadnu povezanost sa samim tijelom.

U njemu nije bilo ničeg životnog. Samo prazna olupina bez životnih sokova. No ipak ju je žalio. Prisjetio se nečeg što mu je izazvalo emocionalno nestabilnu reakciju. To tijelo nekada je promatrao drugim očima. To tijelo ga je privlačilo nekim posebnim feromonom taštine. Nekada davno, kada je prvi puta 22

Mjesečina se klanjala odvažnoj Maksovoj reakciji. Zelene oči palog bića približile su mu se. Kako je pojava pod mjesečinom bila mutna i nejasna, Maks je jedino uspio vidjeti rane u torzu.

Iz lijevog krila na Maksovo rame kapala je srebrnasta tekućina gustoće nalik krvi. To biće je krvarilo nad Maksom. Uhvatilo ga je za rame.

Maks je duboko u sebi postavio pitanje: -Jesi li ti anđeo?-dok je golim rukama pipao rane nepomičnog torza tog palog bića, nalik anđelu.

Iz krila su mu stršale krhotine kamena i kovine. Pali anđeo, kako ga je Maks u mislima ocrtao i definirao, želio mu je nešto reći. Tijelo inspektorice Gebre do Maksovih nogu, svijalo se na laganom povjetarcu koji je raznosio mjesečev srebrnkast sjaj.

Zrake mjesečevog ledenog sjaja zavijorile su na vjetru i obasjale lice palog bića. Pod zelenim očima zatreperilo je čisto lice u kojem je Maks prepoznao zrcalnu sliku svoje vlastite pojave.

U licu tog anđela, bio je on; anđeo je imao njegov lik i njegove crte lica. Kao potpuno identična kopija u zrcalu, anđelovo lice zelenih fosfornih očiju, buljilo je u Maksove duboke crne oči u čijim zjenama je uvijek vidio neke druge reptilske oči.

-Mi smo jedno.- čuo je u mislima.

-Ti pripadaš meni i ja pripadam tebi. - reklo je to anđeosko biće u Maksovim neuronima.

23

~ Zoran Hercigonja ~

-Mi se poznajemo od početka vremena i dijelimo isto srce i isti um. Mi smo jedno u čitavoj svemirskoj praznini, samo sebi trebaš priznati, dragi prijatelju, da naša rijeka ima jedno korito, ali se račva u dvije podzemne špilje.

Maks je poželio zagrliti to biće čija je srebrnasta krv utopljivala hladne i ukočene prste. Ali jednostavno nije bio takva osoba koja voli stiskanje tuđeg tijela o vlastito.

-Tko si ti, sjajno i slomljeno biće?- uputio je mislima misao koja mu je prva pala na pamet.

Odgovora jedno vrijeme nije bilo. Maks se za to vrijeme razočarano okrenuo od svojeg blizanca čije je lice nosilo isti ožiljak sjete kao i Maksovo. Ponovno je gledao u tijelo svoje partnerice, izgažene i raskoljene. Njušio je samo destrukciju u njezinom grlu, njedrima i habitusu. Bila je mrtva, a on sam nije mogao ništa učiniti.

-Ja sam stvarnost tvoje stvarnosti. - odaslala je misli pojava palog bića.

-Rat nikada nije prestao i neće prestati. Rat se i dalje vodi, moj suborče, samo drugim, suptilnijim sredstvima.

Maks se pokušao na to osvrnuti i pogledati u lice svojeg anđeoskog dvojnika, no on ga je zaustavio jednim pokretom ruke i ispruženim krilom pokazao na duboki procjep u lešu inspektorice Gebre. I doista je tamo nešto bilo; nešto je sjajilo bijelim i istovremeno zelenim sjajem. Ponovno je počeo kopati po tijelu i rukama te noktima prstiju grabiti taj sitan predmet koji je i dalje bljeskao radioaktivnim sjajem. Bilo je to nešto nalik vlaknu. Svjetlucavo vlakno pulsiralo je, kako ga je Maks prinosio bliže licu. Okrenuo se prema svojem anđelu i gledao ga ravno u lice. Čuo je u mislima ponavljajuću frazu.

24

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Mi smo jedno, prijatelju moj. Neka tako i ostane.

Gledali su se tako jedno vrijeme oči u oči dva astralna blizanca pomno proučavajući metafizičku dušu iz koje su obojica potekli. Anđeo je raširio krila prepuna krhotina kamena i kovine. No među njima Maks je zapazio i nekoliko radioaktivno bliještećih iglica nalik vlaknu koje je držao na vrhu kažiprsta.

Zelene oči ugasle su. Palo biće počelo je blještati radioaktivnim sjajem po cijelome tijelu. Maks je radi osobne sigurnosti u nevjerici napravio nekoliko koraka unatrag. Tijelo palog bića počelo se nadimati i izduljivati prema nebu.

U ubrzanim kontrakcijama izduljivalo se u obliku radioaktivne gljive. Poput debele energetske zrake bijele i zelene boje, tijelo anđela se u potpunosti izduljilo i otisnulo u svemirsku prazninu ostavljajući za sobom spaljeni trag lansirne rampe na tlu. I tijelo Gebre je iščeznulo. Ponovno je bio sâm samo ovaj put na mjesečini s radioaktivnim vlaknom na vršku kažiprsta. *** Probudio ga je mlaz vode zasut ravno u lice. S rukama vezanim za naslon stolca, razaznao je da se ponovno nalazi u kontejneru. Ispred njega u polumraku za stolom sjedile su dvije osobe.

Prvu je odmah prepoznao, drugu malo teže.

-Dragi Maks, nisi valjda mislio da smo zaboravili na tebe. - rekao je prije nego je zagrizao kajzericu.

Maks, gnijezdeći se u mjestu, shvati da ponovno licem u lice gleda u polumraku sivu, kozju bradicu potencijalnog ubojice.

No druga osoba je djelovala tajanstveno. Iz siluete i položaja tijela mogao je jasno zaključiti da se radi o ženskoj osobi, ali nije mogao izvući zaključke o njenom identitetu.

25

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Predugo si u ovome tijelu, Maks. Tvoje tijelo se pokvarilo i vrijeme je da te izvadimo iz njega. - rekao je ustajući sa stolca.

na ovu lokaciju, a ti uporno odbijaš moju pomoć. Moramo te izvaditi iz tijela dok ne bude prekasno.

Ubojica s kozjom bradicom sjeo je na rub stola i dalje preživajući zalogaj kajzerice. Maks, iako resetiran hladnom vodom, zbunjeno je gledao u sav taj košmar koji se desio na temelju njegove loše procjene.

Maks je ogoljen do same srži razmišljao o tom prijateljstvu.

Gorio je od znatiželje da se prisjeti svoje prošlosti u kojoj mu je Elion bio prijatelj, ali misao i odjek jeke sjećanja neprestano tonu u katran zamračene vizure. Ne sjeća se ničeg, kao da je vječno zarobljen u sadašnjost, trenutku neprestanog ponavljanja, bez mogućnosti napretka na iduću stepenicu vremenskog svršavanja. Vrijeme protječe u rekurzivnom oplakivanju samog sebe; tako izgleda biti zarobljen u raljama sadašnjosti.

Tako je barem osjećao to breme slomljenog identiteta od početka vremena zarobljenog u magli paučinaste niti.

-Tko si uopće ti? Što kaniš učiniti sa mnom sada?- pitao je iscrpljen strahom i emocijama.

-Ne. Ne želim te povrijediti. Želim te samo spasiti. Znaš, Maks, mi imamo zajedničku povijest koje se ti ne možeš prisjetiti zbog tijela. Tvoje tijelo je doživjelo ozbiljan kvar i sputava tvoje moždane impulse. Maks, zbilja sam zabrinut za tebe.

-Tko si ti?- inzistirao je očajnim glasom.

Ubojica je pogledao u osobu preko stola koja je samo klimnula glavom.

-Maks. Već smo ovo prolazili jedanput. Zašto otežavaš situaciju?

-Reci mi, molim te, što želiš od mene?- zaridao je u očajničkom drhtaju. Žensko biće s druge strane stola se trgnu refleksivno želeći zagrliti Maksovu ranjivost i umiriti ga. No ubojica je zaustavi i vrati na mjesto. Maks u tom trenu nije uspio vidjeti njezino lice. Bilo je previše mračno.

-Maks. Ja sam Elion. Tvoj prijatelj. Moraš mi dopustiti da ti pomognem.

-Kako prijatelj? Ja se tebe uopće ne sjećam.

-Da, ne sjećaš me se zbog kvara na tvojem tijelu. Moraš mi dozvoliti da ti pristupim kako bih te mogao popraviti. Ovo prolazimo već nekoliko puta. Maks, tijelo te vraća svako malo 26

-Ja te se ne sjećam. Ne znam tko si i molim te da me pustiš.

Znam što radiš, ali...

-Nemoj, prijatelju, molim te kao prošli puta. - preklinjao je Elion.

Maks je tvrdoglavo slijedio tjelesne obrasce, nagon za preživljavanjem. Bio je spreman na sve samo da ga Elion pusti iz zarobljeništva. Otimao se bilo kakvom kompromisu. Znao je da kompromis nikad nije cjelovito rješenje problema i situacije.

Oplakujući svoju sudbinu, Maks se borio i opirao. Žensko biće iza stola vrpoljilo se i nemirno dobacivalo pogled Elionu. No on nije reagirao na njezina zirkanja iz kojih je ionako iščitavao samo zabrinutost i suosjećanje. Elion se potpuno približio Maksu i pogledao ga u lice.

-Maks. Moraš preživjeti. Ne mogu dozvoliti da ti se što dogodi. Zapravo neću dozvoliti da te osude i dezintegriraju. Ne zaslužuješ biti raspinjan njihovom kletvom i osudama. Maks, mi smo pobunjenici i takvi ćemo uvijek ostati u njihovoj verziji 27

~ Zoran Hercigonja ~

priče. Ako mi ne dopustiš da ti pomognem, oni će te naći i odvesti tamo gdje vlada vječna izoliranost i vječno stagniranje. To je nešto najgore što može postojati i biti. Nema života izvan zemaljske kugle. Sve je to praznina i čamljenje u kotlu nezbivanja. Vječnost je prokletstvo u kojem zatvorenici i osuđenici, protivnici sistema, trunu i polagano umiru. Neću dozvoliti, Maks, da te odvedu!- stresao ga je u stolici.

-Zašto si me onda vezao ako me želiš spasiti?- upitao je gnjevno.

-To je za tvoje dobro, Maks, i poslušaj, molim te, Eliona.- rekao je ženski glas iza stola.

Elion je dobacio ženskom biću prijekoran pogled.

-Nemoj se otkrivati, molim te. Ne želimo ga preopteretiti.

Tijelo mu je ionako nestabilno. Ženska osoba iza stola je utihnula. Maksu je glas bio nekako poznat, ali preopterećen sobom i simfonijom vlastitog orkestra, nije uspio pomnije analizirati podrijetlo glasa.

Elion se udaljio od njega i sjeo za stol. Pripalio je cigaretu i odbijao dimove.

-I što ćeš sad učiniti, ubojico!- rekao je Maks u srdžbi.

Elion je pogledao žensku osobu do sebe i dao joj znak. Ženska osoba, navlačila je crnu kapu preko glave i lica da zaštiti identitet. Podvila je rukave kožne jakne i napunila špricu.

-Što ćete mi sad učiniti, gadovi!- vikao je Maks usplahireno ljuljajući se u stolici.

Elion je klimnuo ženskoj osobi pod crnom kapom preko lica.

To je bio znak da ni ovaj put pokušaj spasenja prijatelja nije uspio.

28

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Pokušat ćemo drugi put.- rekao je Elion.

Maks se od uzbuđenja i živinskog otimanja iz stolca srušio na tlo. Usta i nos ispunio mu je lužnati urin na podu kontejnera.

-Upomoć!-vikao je.

-Žele me ubiti!

I dok se gušio, što u svojem strahu, što u lužnatoj mokraći odvratnog smrada, ženska osoba u crnoj kapi dala mu je injekciju.

P

robudilo ga je neko komešanje na katu. Ispred sebe je zamijetio kako vlakno, kojeg je proučavao dobar dio dana, pod mikroskopom ispušta zelenkast sjaj. To je bio znak visoke doze radioaktivnosti.

-Ipak je istina - potvrdio je samome sebi.

Lupanje na katu bilo je sve glasnije, kao da netko prevrće po stvarima u sobi i pritom razbija staklene predmete. Oklijevao je na trenutak da ode, no prije nego se popeo stubama podruma, radioaktivno vlakno je ponovno spremio u staklenu bočicu i zapečatio je zatvaračem u džepu. Odvojio je metalnu šipku s podrumskog štendera prilijepivši uho na vrata. Lagani koraci čuli su se po sobi i prevrtali po stvarima. Odškrinuvši vrata, Maks je ugledao provalnika s crnom maskom preko lica.

Kosi prorezi na očima, doimali su se poput zmijskih otrovnih očiju. Provalnik je otvarao ladice i ormare, pritom razbijajući staklene i keramičke predmete koji bi se našli na putu. Stišćući metalnu šipku u ruci, otvorio je vrata i potiho napravio nekoliko koraka.

-Našao me je. - pomislio je još uvijek opterećen mišlju o ubojici koji svoje žrtve para od tjemena do stidne kosti.

29

~ Zoran Hercigonja ~

-Došao je u moju kuću ubiti me. - zaključio je.

Provalnik je i dalje nesmetano premetao stvari po kući. Maks se sve više približavao želeći ga onesvijestiti metalnom šipkom. Šuljao se poput malog mišića u vlastitoj kući koju je zaposjela velika, divlja, crna pantera. Bio je kralj na svojem terenu, a svejedno se bojao uljeza. Odlučio je zaskočiti provalnika za kojeg je vjerovao da je ubojica koji je došao po njega kao po novu žrtvu. Zbunjen, istovremeno se želio izložiti provalniku, a opet je neki strah duboko ukorijenjen u njemu inhibirao tu prenagljenu potrebu. U zadnje vrijeme je bio toliko opterećen slikom i likom ubojice da ga je vidio posvuda. Patio je od blage šizofrenije i paranoje. Mislio je da ga svatko prati i gleda kada bi se pojavio na ulici, a opet je sumnjao da bi ubojica mogao biti netko iz same policijske postaje.

Odlučio je zaskočiti provalnika. Skočio je pred njega, ali provalnik se nije osvrtao. Bio je previše udubljen u posao kopanja po intimnim stvarima iz Maksova radnog stola. S podignutom metalnom šipkom iznad glave, Maks je gledao u provalnikov potiljak. Znao je da ga sada ima priliku snažno udariti po glavi bez osobne štete, no nešto ga je sprječavalo. Gledajući pokrete tijela tog ljudskog bića, uviđao je pod kaputom žensko tijelo.

-Moj ubojica je žena! To mijenja sve - zaključio je glasno.

I doista, ta luda spoznaja bi mogla promijeniti Maksovo shvaćanje i teorije zavjere iz samog korijena. Provalnik se okrenuo prema njemu i gledao ga prorezima u zamišljeno i zabezeknuto lice. Kesio mu se u lice nagrizajući pritom Maksov ionako već kompromitiran imunitet integriteta vlastite osobnosti.

30

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

Maks je nespretno drhtio mladenački nervoznim trzajem tijela gušeći se neobuzdanom latentnom destrukcijom koja počiva tiho u njegovom grlu, njedrima i habitusu. Gledali su se međusobno kao da zure u svoj vlastiti usud. Provalnik je prvi krenuo u akciju. Nahrupio je na Maksa i srušio ga na pod.

Metalna šipka odletjela je daleko pod ormar. Maks je shvatio koliko je slabo i atrofirano njegovo tijelo pod žilavim kliještima ruku provalnika. Provalnik ga je dva puta udarcem u desni obraz gotovo onesvijestio. Adrenalin se sve vrijeme kukavički skrivao u Maksovim tjelesnim stanicama. Tijelo ga je uvijek izdavalo kada mu je bilo najpotrebnije. Osjećao se poput trulog leša mrtve kobile usred sunčane livade. Potencijal adrenalina počeo je rasti i pretvarati se u energiju gnjeva. Provalnika je uspio skinuti sa sebe i pritisnuti ga na pod. Čuo se jecaj i škriputanje zubima kada je Maks čvrstim stiskom ruke gnječio provalnikova zapešća.

-Što hoćeš od mene? Po što si došao?- upitao je Maks iscrpljen od gnjeva.

Provalnik nije odgovarao.

Maksovog stiska.

Njegovo tijelo se borilo protiv

-Kaži mi! Jesi li me došao ubiti!?

Provalnik ga je u trenutku nepažnje zbacio sa sebe i potrčao prema poluotvorenom kuhinjskom prozoru. Maks se propeo za njim srušivši ga na kuhinjski pod. Sjeo je na njega, a u preponama je osjetio migoljenje proširenih kosti kukova.

Kada se provalnik primirio, Maks mu je odvrnuo masku do nosa, koliko je to dopuštala situacija i borbeno stanje provalnika. Kampirajući na provalnikovom tijelu fiksirao se na usne.

31

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

Bile su tanke i stisnute, ali svejedno ženstvene i privlačne.

Poželio ih je dodirnuti jezikom i strasno polizati. Nije znao što je ljepše, strah ili strast. U pomiješanim emocijama, prstima je opipao usne tog androginog bića, a onda ih je polizao što je potaknulo novi val borbenosti i otimanja. Cvilež provalnika probudio je Maksa iz ugodnog sanjarenja. Provalnik se oteo njegovom stisku i ozlijeđenim zapešćem ruke rasparao džep u kojem se nalazila bočica s ozračenim vlaknom. I dok se držao za rasparan džep, kao za rasparanu utrobu, provalnik je skočio kroz kuhinjski prozor i nestao u noći. Na trenutak, kada je provalnik sjeo na prozor, Maksu se učini da je ponovno sreo palo biće slomljenih krila kako sjedi na betonskom kamenu stupu dalekovoda. Bljesak tog trenutka strovali ga na pod.

Maks je u trenutku lucidnosti vjerovao da se vjerojatno radi o tipičnoj propagandi. Ubojica je samo izmišljen lik kojim je javnosti potrebno odlijepiti fokus od pravog problema i prave istine. Spekulacije su mu se činile dovoljno vjerodostojnima da bi pritom mogao stvoriti kvalitetnu teoriju zavjere. Ako je tanahno vlakno rezultat genetski poboljšanog ljudskog DNK lanca, vjerojatno je ljudska utroba bila presudan inkubator da se uzgoji u biološkim uvjetima novo nadbiće. Samo što to novo biće nije proždiralo svoju posteljicu, nego je i ubijalo svoje domaćine prilikom izlaska iz njih. No rizik za ostvarenje višeg cilja je potpuno prihvatljiv. Kolateralna šteta nije ništa prema napretku zajednice i razvoju svjetskog imperija.

Čim je došao k sebi, sjeo je na trosjed i zapalio cigaretu.

Promatrao je tihu esenciju predmeta porazbacanih po kući.

Udubljujući se u dim cigarete, razmišljao je o provalniku.

Provalnik ili provalnica, to biće androginosti došlo je s jednim jedinim ciljem: oteti radioaktivno vlakno. Bio je siguran da se radi o nečem velikom, nekom zabranjenom nevladinom projektu koji se, nažalost, oteo kontroli. Ako je vlakno s utrobe mlade djevojke doista rezultat genetskog inženjeringa s namjerom da se stvore nadbića, onda ni više ni manje, to je vojni projekt koji je spletom okolnosti procurio u javnost.

Maksovi zaključci na trenutak su se činili i više nego točnima. Od ranije su poznati vladini projekti s raznim neuspjelim vojnim pokusima koji su neslavno završili, a da bi se izbjegla odgovornost i posljedice, optužili su NLO, odnosno izvanzemaljce. Tako se javnosti najlakše prezentirao neuspjeh i neodgovornost. No mi ganjamo ubojicu koji ostavlja žrtve rasparanih utroba.

32

Stvaranje vojne moći uvijek je zadatak svakog sistema neovisno o njegovim pacifističkim doktrinama i programima koje promovira. Maks je dobro znao da niti jedna sloboda nije izvojevana diskutiranjem, nego tehnološkim napretkom i vojnom silom. Pa i sama blažena demokracija nije došla sama od sebe, nego je izborena i obranjena oružjem novog kova. Sve mu se činilo kako u običnom slučaju serijskog ubojice ima duge prste i državni aparat i neke nevladine organizacije.

Kada je popušio cigaretu do kraja, kucnuo je trenutak oslobađanja od svih ljepljivih teorija i zaključaka. Uzeo je mobitel i na brzom biranju pozvao Gebre.

-Halo, Gebre, želim prijaviti slučaj provale i pokušaja ubojstva.

S druge strane se čuo zadihan glas inspektorice Gebre.

-Maks, jesi li to ti?

-Jesam i htio bih prijaviti provalu. - rekao je odlučnim glasom.

Svakom Gebrinom riječi uzdisaji su postajali za jedan akord viši.

33

~ Zoran Hercigonja ~

-Čekaj malo. Uspuhala sam se. Trčim. - rekla je.

Maks je pripalio novu cigaretu i uživao u zvukovima krajolika koji su dopirali iz telefona dok je Gebre zvučno uzdisala dajući plućima zraka.

-Eto, Maks, sada reci što je bilo.

Otpuhujući dim cigarete, nekoliko je trenutaka samo šutio. A onda je ispalio.

-Prije koju minutu provalnik ili provalnica, nisam baš siguran u spol tog bića, je ispremetao cijelu kuću.

-Je li te ranio?- upitala je zabrinuto.

-Ne, nisam te sreće. Hrvao sam se s njime, ali nije bilo ranjenih.

Trenutak zabrinutosti treperio je u tišini koja je ispunila Gebrinu stranu poziva. Čulo se samo smireno otpuhivanje dima preko aparata. Ništa drugo. Sve je utihnulo na trenutak.

Zemlja se zaustavila, a gravitacija je na trenutak prestala vući predmete i svijet prema središtu zemaljske kugle.

-Odmah dolazim, Maks. Nemoj ništa micati. Odmah dolazim.

- čulo se s druge strane.

Nakon što je otpuhnuo posljednji dim cigarete, sjetio se da nikako nije spomenuo radioaktivno vlakno. S jedne strane, krivio je svoju privremenu amneziju dok je s druge strane bio zahvalan svojoj podsvijesti koja je odlučila prešutjeti to katastrofalno otkriće. Iako se nije sjećao ranijih odnosa s Gebre ni poslovnih ni privatnih, osjećao je neku mehaničku potrebu da zaštiti to biće koje je barem glumilo bezuvjetnu ljubav, da joj je stalo do njega i njegove situacije.

-Možda je to sve plod tvojeg ludila - rekao je samome sebi možda se sve to doista nije niti dogodilo.

34

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

Bojao se pomisliti kako u zadnje vrijeme pod pritiskom amnezije postaje sve više paranoičnim i maničnim. Činilo mu se kako je provalnik zapravo fikcija njegove manične strane s kojom se u posljednje vrijeme češće susretao. Odlučio je prošetati po kući. Kada je bolje promotrio situaciju, zapazio je da su sve stvari porazbacane u maniji. Napad manije s vremenom je postajao sve jači; to je bio jedan od razloga zašto je trebao posjetiti psihologa. Ali onakav kakav je bio, tvrdoglav i nedorečen, nije mogao prihvatiti šarlatansku pomoć i licemjerje.

Policija još nije dolazila, a niti se Gebre nije javljala.

-Negdje je očito zapelo. - pomislio je podižući s poda staru fotografiju iz vremena kada je tek počeo raditi u policiji na poslovima mrtvozornika. Tu je bila sva stara ekipa koje se uopće nije mogao prisjetiti. Sve su to bili neki glupi mutanti koje je trebalo probaviti i pohraniti u probavi mozga. No nakon dulje opstipacije uma, sve je istrunulo. Još uvijek mu nije jasno kako je mogao biti toliko naivan i glup da sam krene u potragu za čuvenim ubojicom koji je zapravo bio marioneta neke više instance. Sliku je ponovno bacio na pod na ono isto mjesto gdje je stajala nakon manične provale.

Sjedajući za radni stol, zamijetio je u dubokoj poluotvorenoj ladici, koju provalnik nije uspio do kraja otvoriti, jer je ta ladica često zapinjala, malu zelenu knjižicu sa žutom gumicom po dužini zelenih korica. Trebalo je poznavati važno umijeće otvaranja ladice koje je bilo poznato samo njemu. Izvukao ju je i okrenuo stražnje korice. Kao da se prisjećao da se na njima nešto nalazi. Stražnje korice bile su ukrašene bijelim secesijskim ornamentalnim ključem. Mala, zelena knjižica tvrdih korica nalikovala je na dnevnik koji se ne običava voditi u digitalno vrijeme. Ali svejedno, još uvijek postoje oni entuzijasti koji 35

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

su spremni svoje najintimnije misli ukoričiti u kodeks, odnosno intimnu bilježnicu. Tako je sigurnije. Nema neovlaštenog pristupa, nema špijuniranja ni zadiranja u privatnost kojekakvim suvremenim digitalnim provalničkim alatima.

-Maks, sjedni na dvosjed i pusti me da pregledam kuću. - rekla je s majčinskom nježnošću u glasu.

Zazvonilo je kućno zvono. Maks je instinktivno zario knjižicu u unutarnji džep kaputa. Onda se prihvatio za rasparan džep u kojem je bila staklena bočica s radioaktivnim vlaknom. To je na trenutak bilo dovoljno da samog sebe oslobodi sumnje u svoju maniju i stvaranje iluzija.

-Ipak je tu bio provalnik. Znači da ne umišljam- zadovoljno je šapnuo.

Na vratima se čulo snažno kucanje i ženski glas: -Maks! Otvori, ja sam.

-Napokon je stigla, ali bez pojačanja. - pomislio je onako bunovan.

-Idem! Idem.

Otvorivši vrata, ugledao je muškobanjasto lice svoje Pepeljuge.

Inspektorica Gebre zabrinuto je zagrlila Maksa i jedno ga vrijeme tako držala. U njenom oštro sladunjavom mirisu znoja i daha, Maks je uočio da je stigla sama bez pojačanja i pratnje, bez forenzičara. Očekivao je da će ga optužiti za dvoslike, iluzije i manične ispade. Njezina bezdlaka ruka oko njegova vrata podsjećala ga je na onaj dan kada je stupio u dugu bračnu vezu s ljubavnicom zaborava. I tada ga je neko krhko biće grlilo oko vrata dok nije izgubio svijest. Zbog te pomisli se naglo trgnuo iz Gebrinog naručja.

Gebre ga je podragala po licu. Njezine tanke i stisnute usne zacrvenile su se i počele titrati. Maks, odvajajući se od Gebre, poželio ih je ugristi. No uspio se oduprijeti toj želji.

36

Poslušavši savjet svoje dugogodišnje prijateljice i poslovne suradnice, Maks se s novom cigaretom zavalio u dvosjed i promatrao Gebrino skakutanje po kući. *** U glavi mu je svirala mračna glazba metalnog okusa. Počeo se prisjećati nekog suludog događaja iz prošlosti koji se otpakirao kako je Gebre premetala predmete po kući. Iz ladica sjećanja eruptirala je magma davnog događaja pomiješanog s fantazijom. Kao liječnik, znao je da nakon duge amnezije postoji mogućnost miješanja sjećanja s vlastitom maštom. No ovo sjećanje je bilo previše stvarno. Nalazio se u zatvorenoj pećini osvijetljenoj bakljama. Oko njega stajalo je dvoje ćelavih i polugolih ljudi, nalik onima iz davne egipatske prošlosti. Imali su na sebi samo bijelu krpu svezanu plavom vrpcom oko bokova.

Lica su im bila bijela, a oči obojene crnim tušem. Na kamenom stolu ispred njega nalazilo se tijelo mrtvog faraona kojeg je trebalo mumificirati.

Iz mraka pećine s bakljom u ruci približavao se čovjek simetričnog lica sa crnim brčićima i podužom kozjom bradicom svezanom pozlaćenom vrpcom. Obratio mu se.

-Prijatelju, trebali bismo početi postupak. Prije nego krenemo, znaj da je ovo malo delikatniji slučaj. Ne možemo ga iščupati direktno preko torza i prsnog koša. Ipak je to tijelo faraona.

Znaš kako je ova rulja vani osjetljiva na takve stvari. Njihov faraon je njihov bog. A boga nema. To i sam znaš - zacerekao se.

37

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

Dvojica ćelavih muškaraca donosilo je platnene poveze i oštar srp.

Maks se približi mladiću, uhvati ga za donju čeljust pomno pregledavajući lice. Zatim jednom rukom prijeđe po torzu, dok drugom pritišće bicepse i bedra. Uzme baklju sa stalka i udalji se nekoliko koraka od mladića.

-Prvo ćemo ga dobro premazati voskom. Vosak će spriječiti moguće pucanje kože i tkiva, a ako i dođe do pucanja, vosak će sakriti pukotine prije samog postupka mumifikacije - rekao je čovjek sa crnim brčićima i podvezanom kozjom bradicom.

-Što stojiš samo?! Pa jesi li ti najbolji kirurg u carstvu ili što?

Maks je u sjećanju čuo sebe kako progovara riječi vlastitom jekom.

-Zarezat ćemo ga s lijeve strane ispod pupka. Rez ne smije biti veći od četiri prsta.

-Da. Dobro. Tako ćemo. Ipak si ti kirurg. - nasmijao se dijabolično.

-Eli, samo ne znam hoće li to biti dovoljno veliko da ga izvučemo van. - rekao je ponovno u jeci.

-Ma bit će dovoljno. Njegova esencija će se prilagoditi otvoru.

Moramo prvo izvaditi organe. Ne želimo da ih prilikom izlaska iz tijela spali.

Gledao ga je ravno u oči odlučnim pogledom prilikom svoje konstatacije. Dvojica ćelavih pomoćnika dovode kolabriranog mladog čovjeka u pećinu. Mladić je bio u polusvijesti. Nešto je neartikulirano buncao.

-Tko ti je taj?-upitao je Maks.

-Ovaj put nismo imali sreće. Naš dragi prijatelj će se morati zadovoljiti ovim pastuhom iz niže klase. Ne može uvijek hodati po oblacima, sada će malo hodati ispod oblaka po pijesku i tlu kao svi normalni ljudi.

38

-Ne izgleda loše. - kaže zadovoljno.

Ponovno se bakljom približi mladiću i podigne bijelu, platnenu krpu s bokova.

-O da. Pravog si pastuha odabrao, Eli. - nasmijao se.

-Čini se da je tijelo od iznimne kvalitete. Dugo će trajati.

Prognoziram da će doživjeti nekih 50-ak godina, ako se neće previše trošiti u ženskom društvu, a poznajući našeg nimfomana, ubrzo će se istrošiti.

-Da, samo što sada neće naskakivati na čiste obdarene žene vrhunske kvalitete uzgajane samo za njegov harem, nego na razne ušljive i istrošene švelje, majke i rodilje - zacerekao se Eli. -Tijelo je samo tijelo, služi svojoj svrsi kao instrument, kao oruđe. - rekao je Maks uobraženo.

-Znaš, prijatelju. Iskreno bih volio da tvoje buduće tijelo bude žensko. Volio bih s tobom iskusiti malo drugačiji, prisniji oblik prijateljstva. - rekao je grleći Elija.

-No sada na posao dok se ovaj tamo ne probudi. - kaže pokazujući na kolabiranog mladića.

-Opijum ne drži dugo, a tijelo mora biti omamljeno kako bi se umovi mogli sinkronizirati i naposljetku spojiti.

Maks oštrim srpom radi prvi rez od pupka prema lijevoj preponi.

-To će biti dovoljno. - sugerira Eli. 39

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Pripremite kanope! - zapovjedio je Maks krvavih ruku dvojici ćelavih pomoćnika.

-Boli me zapešće i sada si ga opet istegnuo. - rekla je mirno.

-E sada se nadam da ću moći izvaditi sve organe. - rekao je Maks sumnjičavo gurajući ruku u faraonovu utrobu.

-Ma ništa. Samo sam ga ozlijedila u trčanju. Nego želim razgovarati o tvojem problemu ovdje.

Faraonova utroba se tog trena počela nadimati. Kroz otvor je blještalo svjetlo bijelo zelene boje.

Nastala je kratka šutnja.

-O, ljubim ti Anubisa! Prekasno je! Opet ću morati puniti kanope telećim organima. Brzo, dajte mjesta! - vikao je Eli. -Dajte ovog drugog da ga zarežem. Tranzicija mora biti trenutna - imperativno je dobacio Maks dvojici pomoćnika koji su brže-bolje na drugi, manji kameni stol na trbuh okrenuli kolabiralog i drogiranog mladića.

Svjetlost iz faraonovog tijela je postajala sve jača nadvisujući titravi plamen baklji. Kroz procjep na tijelu se izduljila bijela melasa i bljesnula osljepljujućim svjetlom sve prisutne. *** -Maks! Maks, pusti me! Slomit ćeš mi ruku! - riknuo je tanahni Gebrin glasić.

Maks se trgnuo vidjevši pred sobom ustreptalu Gebre okovanu čvrstim stiskom njegovih ruku. Držao ju je čvrsto za ruku kao kliještima.

-Maks, izvrnut ćeš mi zapešće. Strašno me boli. Molim te, pusti me! - preklinjala je.

Maks odjednom automatski pusti Gebrinu ruku.

-Jesam te ozlijedio? Boli li te?- zabrinuto je upitao.

Sjela je do njega i podragala ga po glavi kao malo dijete frustrirano bespomoćnošću i krhkošću vlastitog želatinastog tijela.

40

-Što je bilo sa zapešćem, Grebre?- upitao je pomalo sumnjičavo.

-Vidiš i sam da nisam dovela nikog iz policije. Ne želim te uzrujavati, ali ne bih željela da se pročuje u policiji kako si totalno prolupao.

- Gle, Maks. - rekla je ponovno držeći ga za ruku.

-Uvidom u situaciju kod tvoje kuće mogu samo reći da su stvari ozbiljnije nego što sam mislila. Moraš otići do psihologa i ozbiljno s njime porazgovarati. Nema drugog rješenja.

Tvoja amnezija potiče i druge poremećaje kao što je manični poremećaj. Maks, ti si sam porazbijao cijelu kuću.

Maks je znao da to sigurno nije istina. Pomišljao je na činjenicu da je ona njihova. Ozlijeđeno zapešće i uporno bombardiranje besmislicama bili su pokazatelj da se događa nešto iza kulisa.

Intuicija mu je govorila koliko je ova stvar uistinu perverzna.

No nije mu bilo jasno kakvu ulogu u svemu tome ima on sâm.

Otkriće vlakna ne bi ionako mogli objasniti s racionalnog stajališta, osim iz perspektive teorije zavjera u koje ionako nitko više ne vjeruje. Vjerojatno bi i za ovo otkriće vlada okrivila izvanzemaljce. Oni su u posljednje vrijeme ikona svih vladinih promašaja. Nešto se kuhalo, ali to nešto je imalo duboke korijene u nečem mračnijem i opasnijem od same spoznaje bio-inženjeringa i genetski modificiranih bića. Radilo se o nečemu o čemu zna jako uski krug ljudi, pretpostavljao je. Inače bi već ova vijest bila u medijima. No ovako samo nekoliko ljudi zna tajnu radioaktivnog vlakna koje ima zamršenu strukturu nekoliko 41

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

desetaka isprepletenih ljudskih DNK lanaca u jedan. Ono što je sam uspio spoznati analizom, bila je upravo kompleksna struktura jednog DNK lanca koji se sastojao od mreže pojedinačnih DNK lanaca ljudskog porijekla. Da nije toliko lud koliko ga smatraju, rekao bi da je ovo DNK biološkog savršenstva. Neko nadbiće zasigurno je uzgojeno u čahuri čovjeka i onda poput leptira izmigoljilo u vanjski svijet ostavljajući za sobom tragove svoje nasilne penetracije i istovremeno oslobođenja.

Isukao je posljednje riječi slomljenog i poraženog ratnika ne bi li time potaknuo neki oblik suosjećanja kojim će lagano doći do istine.

-Gebre!- uhvatio ju je za zapešće.

-Što ti je! Pa boli me.- jauknula je.

-Gebre, ako mi nešto kriješ, znaš da ću to sam otkriti.

-Ma ti si bolestan! I potrebna ti je stručna pomoć. - rekla je srdito se otimajući iz Maksova stiska.

-Radim ti uslugu i ne želim te izlagati golemoj sramoti i predrasudama. Načelnik će te izbaciti ukoliko se ne pojaviš na terapiji kod psihologa. Nema druge, Maks. Šutljivo je upijao njene riječi izdaje. Ratovi se vode stalno, samo drugim sredstvima. Prisjetio se. I ovo je bio jedan grozan rat u kojem se nije znalo tko je doista neprijatelj. Sve je bila siva zona bojnih otrova, lajanje na slučajne prolaznike, a stenjanje u trenucima samilosti. Branio se od optužaba mislima o otetoj bočici s radioaktivnim vlaknom. Jedino ga je ta misao činila lucidnim. Grebre je inzistirala na tome da uvjeri Maksa u vlastito ludilo. No on nije dozvoljavao da ona dopre do njega.

-Gle! Puna mi je kapa tvojih fraza i praznih riječi - u bijesu je režao.

-Ne mogu više trpjeti da kriješ od mene ono što se doista događa. Reci mi, molim te, što ja to ne znam, a ti znaš? Reci mi, molim te - preklinjao je.

42

-Maks, nitko ništa ne krije od tebe. U posljednje vrijeme se čudno ponašaš i svi te nastojimo zaštititi.

-Od čega zaštititi? Molim te, kaži mi od čega!?

-Od onog događaja koji te potpuno promijenio. Kao da te resetirao i ti iznova i iznova ponavljaš isto. Maks, ovo je peti put kako si ispremetao cijelu kuću zbog paranoične primisli da te netko ganja i slijedi. Od onog događaja kada su te drogirali i sramotno ostavili pred policijskom postajom, od tog trenutka ti više nisi isti čovjek. Ponašaš se kao luđak.

-Da, Gebre, ja jesam luđak koji traži odgovore. Ne sjećam se ničeg od prije mjesec dana i svega ostalog. Ne sjećam se čitavog života. Ne znam što su mi to uštrcali, ali to me ubilo; ja ne znam tko sam bio ni tko jesam sada. Totalno sam izgubljen.

Javljaju mi se snovi pomiješani sa sjećanjima. Sve je tako bizarno i nestvarno. Sve se pomiješa i više ne znam tko sam ja u svemu tome.

Tmuran i slomljen, sjeo je u kut. Ovaj razgovor činio mu se poput mutne vode u kojoj se iznova i iznova utapa, a nikada se doista ne može utopiti. Gebre se približila svome palom drugu i podragala ga po glavi. To je bio znak njezine iskrene privrženosti, ali samo površne privrženosti Maksovoj tragediji. Činilo mu se kako puni svoje kanope nečijim tuđim organima.

-Često si odsutan na poslu, Maks. To me strašno plaši. Vidiš, ja sam se izborila za to da nastaviš u ovakvom stanju raditi.

Načelnik te htio umiroviti i zatvoriti vrata za tobom, ali ja nisam dala da se to dogodi. Poznajem te veoma dugo i želim da 43

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

budemo prijatelji, a možda i nešto više od toga, jer mi smo jedno - rekla je gotovo u afektu.

trajno mimoilaziti u ovakvim valovima sjete i euforije, plime i oseke.

Maksa je zbunila ta posljednja riječ. Iako ju je samo čuo u nekakvom bunilu i polusnu, ova fraza je postala stvarna.

-Ti si ukrala ono vlakno je l› da? - nasmijao joj se.

-Što si rekla?

-Rekla sam da želim biti tvoja prijateljica, a možda i više od toga. - rekla je uzmičući Maksu.

-Ne to, nego ono posljednje. Što znači - jer mi smo jedno? Tko to mi?- inzistirao je na odgovoru pritišćući Gebre uza zid.

-Reci mi, molim te, tko smo to mi?

-Ma to sam samo tako rekla. Nije vrijedno spomena.

-Takve stvari ne možeš samo tako reći. - dahtao joj je u lice bolno stišćući njezino ozlijeđeno zapešće.

Zaboljelo ju je, ali nije ispustila krik. Grizla je svoje tanke usnice. Sasvim joj se približio i u toj slatkoj boli zapešća polizao njezine stisnute usnice. Bile su istog okusa kao u onog provalnika od maloprije. Jednostavno je znao da je to bila ona.

Izmanipulirala ga je i otela bočicu s radioaktivnim vlaknom.

Sada je došla likovati i igrati igrice s njim.

-Što će ti to? Kakve to veze ima s nama i žrtvama serijskog ubojice? Reci mi.

Nasilno se otela stisku njegovog naručja.

-Stvarno si budala. Nisam trebala uopće dolaziti. - rekla je srdito se udaljavajući od Maksa.

Zastala je na kućnom pragu.

-I da si se sutra pojavio kod psihologa ili ću se osobno pobrinuti da više ne radiš u policiji.

Otišla je vjetrom odnesenih stopa. Maks je još jedno vrijeme vikao za njom izgovarajući njezino senzualno ime. Bilo je uzalud jer se više nije osvrtala. Cvilež guma ispratio ju je iz Maksove ulice i nastala je ponovno tišina. ***

-Ona je definitivno njihova. - sugerirao je samome sebi.

Ona radi za tu organizaciju iz koje će se roditi novo biološko oružje, a time i nova revolucija. Pripremalo se nešto strašno za što nije bilo nikakve isprike ili iskupljenja. A ona, suptilna inspektorica Gebre, imala je duge prste isprepletene u košu zbivanja. Sluzavi poljubac prihvatila je gutajući trag sline koju je ostavio Maksov represivni aparat.

I dok su bili sasvim blizu jedno drugome, stisak je popuštao, a šapat postajo sve glasniji. Gebre je bila osoba s kojom će se 44

45

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

II. Ostale su samo pjesme, dimovi su isparili brišući trag u kainskom sjemenu autentičnog mračnog proročanstva.

47

~ Zoran Hercigonja ~

Č

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

ekaonica doktora Tante, poznatog policijskog psihologa, bila je gotovo prazna. Sjedio je na propuhu između dvije otvorene zjapeće grimase noćnih mora.

Malo poznati egipatski ukrasi koristili su se kao posmrtne maske u ceremoniji pokopa običnog puka. Puk nije imao nikada pravo na pozlaćene maske faraonskog izgleda.

Iskrivljene harlekinske grimase od običnog drveta promatrale su ga u gotovo praznoj čekaonici. Pred njim je sjedio neki samozatajan i snužden mladić kojeg nikada dosad nije susreo na radnome mjestu. Mlade policijske snage vrlo često zapadnu u manično-depresivna bunila nakon šokantnih iskustava u policijskim potjerama. Nije svejedno mlado tijelo izložiti frustraciji koju nije u stanju podnijeti.

Maks se meškoljio na plastičnoj stolici kao školarac prvog dana škole. Sva jučerašnja zbivanja činila su mu se kao ružan san. Svejedno su ga tištala i tjerala u plač. Izdaja onih najbližih je nagori oblik izdaje i zla koje ti netko može priuštiti, pomislio je Maks snuždeno gledajući u tijelo mladića.

-Kako tipično. - pomislio je.

-Svi su oni nalik jedni drugima. Sva su ljudska tijela programirana da slijede svoje bezvezne sudbine u vlastitu propast.

Konfekcijska sudbina uprogramirana u neuronsku osnovu bazičnog dijela mozga vodi ih, naravno, u nedosljedne i pogubne situacije samo zato što slijede unaprijed predodređene drevne obrasce ponašanja. Čovjek nije ništa drugo do li životinja s produženim udovima kojima stvara, harači i razara. Sve se vrti ukrug od početka do kraja; svaka nova generacija ne stvara ništa novo, ništa što bi je raketnim pogonom moglo odmaknuti od njene roditeljske jazbine. Ljudi osuvremenjuju oružja

48

49

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

i oruđa iz generacije u generaciju, no to ne znači da su se time odmakli od svojih predaka. Ljudi generacijama čitaju i njuškaju tragove, traže lovinu, nova staništa, novim štakama i protezama koje su stvorili prilagođavajući se okolnom kontekstu, a sve s ciljem egzistencije, stvaranja potomstva, hranjenja i umiranja. Svrha njihovog bivanja je ista kao i generacijama starim tisućama godina koje su vodile istu konfekcijsku sudbinu, unaprijed programiranu u prokletstvo tijela.

korica. U svoj toj strci zaboravio je na nju. U prelistanim stranicama knjižice prepoznao je vlastiti rukopis. Iako se nije mogao prisjetiti kada i kako je nastao taj rukopis, sa sigurnošću je znao da je prilično važan. Knjižica skrivena u dubini ladice, čuvala je njegove najintimnije misli i spoznaje. Čitajući sadržaj knjižice, shvatio je da se radi o prepisanom sadržaju iz neke knjige. Ali zašto bi u današnje vrijeme netko rukom kopirao sadržaj kada postoje brže i povoljnije varijante poput fotokopirnog stroja?

Čovjekovo bivanje je kompulzivna mašina za stvaranje i razaranje i ništa drugo. Održavanje privida, repetitivno igranje uloga i rutinizirano obavljanje poslova, čovjekova su sudbina kao životinje u masovnom lomljenju grana.

Sve mu je to govorilo da se u prošlosti bavio nečim jako povjerljivim i važnim što se nije smjelo iznositi u javnost ili umnožavati. Vjerovao je da je zato posegnuo za ručnim kopiranjem sadržaja. Stranice su bile pisane velikim tiskanim slovima bez proreda, jednobojnom tintom. U njima su se nalazili fragmenti iz neke nepoznate knjige ili spisa. Prema stilu pisanja sadržaj se činio novijeg porijekla. Unutra su bila zapažanja provedenih pokusa. Netko je pisao o mogućim radioaktivnim svojstvima tkiva organskog porijekla. Govorilo se o konkretnom tkivu koje se zbog radijacije vrlo brzo počelo raspadati, čak i brže od ljudskog tkiva koje u potpunosti ne istrune nakon dan ili dva.

Sestra je pozvala dečka iz čekaonice u ordinaciju. Maks je ostao sjediti sam, udubljen u tišinu i prazninu anorganske vječnosti koju je stvorio vakuum njegovih metalnih misli. Uzeo je u ruke časopis sa stola ispod metalnog utega u obliku Anubisove glave. Cijela čekaonica je bila uređena u grčko-egipatskom stilu.

Držač za kišobrane je bila statua Platona s kopljem u jednoj ruci i svežnjem pergamenata u drugoj ruci. ...vrhovni autoritet svih naših patnji i lutanja. Odnos roditelja i djece je krvna, davno programirana kemijska supstanca racionalnih, ali i realno neodređenih organskih utjecaja.

Tako je pisalo u jednom od paragrafa časopisa „Obitelj i društvo“. S ledeno okrutnim pogledom na taj članak, koji je isprovocirao ionako krhki mir, Maks baci časopis na stol, čime preostalu hrpu informativnih letaka i brošura neuredno prospe po podu. Kako je kleknuo da pokupi i posloži tu razbacanu hrpu papira, osjeti žuljanje u unutarnjem džepu kaputa. Sjedne ponovno na plastičan stolac i izvadi iz džepa knjižicu zelenih 50

1. dan Nedaleko od čeličane pronađeno je tijelo sumnjivog porijekla. Sumnjalo se na izvanzemaljsko biće koje je pod neobjašnjivim okolnostima preminulo u dvorištu čeličane na mjestu gdje se odbacuju škart i otpaci. Tijelo je nadljudskih proporcija. Njegova visina, odnosno dužina, iznosi otprilike dva metra i trideset centimetara što nije svojstveno proporcijama ni jednog ljudskog bića. Tijelo je bijelog tena s blagim mišićnim tonusom što upućuje na dodatne 51

~ Zoran Hercigonja ~

spekulacije i pretpostavke, je li tijelo bijele pigmentacije zbog nastupa smrti i prestanka kolanja tjelesnih tekućina ili je takav pigment uobičajen za ovu dosad nedefiniranu vrstu hominida. Tijelo i udovi su proporcionalni i djeluju organički. Svojstva tog tijela su iznimna, dosad neviđena i neobjašnjiva znanstvenim činjenicama. Tijelo nema izraženih obilježja kao što su pupak ili bradavice. Također, na tijelu nije prepoznat vanjski reproduktivni organ čime se stvara pretpostavka da se reproduktivni organi nalaze u tijelu kao kod gmazova. Kako u blizini nije nađeno prijevozno sredstvo kojim bi tijelo moglo stići iz drugog svijeta na ovo mjesto, sumnja se da je biće uzgojeno ovdje na Zemlji. Od ostalih obilježja tijela, zanimljive su izrasline iz leđa, točnije lopatica koje možemo protumačiti u najboljem slučaju kao „krila“. Izrasline koje smo poistovjetili s „krilima“ za sada su u fazi rasta i razvoja uvažavajući zakon proporcionalnosti tijela. Zasada se možemo prepustiti samo nagađanju ili spekulacijama temeljenim na mitovima i legendama davnih dana ljudske civilizacije prije nego sprovedemo detaljnije testove. Tijelo je mrtvo i ne odaziva se ni na kakve podražaje. Provedeni su taktilni i mehanički podražaji te podražaji električnom energijom. Nikakvim podražajima nije postignuto oživljenje ili buđenje svijesti, što je ujedno i dokazano provedenim očitanjem moždanih aktivnosti. Na tijelu nisu nađena mehanička ni kemijska oštećenja. Ne možemo znati kako je tijelo umrlo.

52

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

2. dan Nakon dvadeset četiri sata kako je tijelo dovezeno u laboratorij, odlučili smo istražiti unutrašnjost tijela poznatim uređajima. Tijelo nije pozitivno odgovaralo na RTG, ultrazvuk ili elektromagnetsku rezonanciju. Činilo se kako ni jedan od ovih uređaja nije u stanju vizualizirati unutrašnjost tijela. Zaključili smo da tijelo ima štetne učinke na navedene uređaje i ispitivanja. Budući da je tijelo štetno djelovalo na uređaje za internu vizualizaciju, morali smo posegnuti za manje konvencionalnim metodama: klasičnom obdukcijom. Nadali smo se da ćemo tako odgovoriti na pitanje tko je ovo biće i kakve je unutarnje građe? Nakon neuspjelih pokušaja obdukcije, tijelo se nije dalo rasporiti ni skalpelom ni laserom, uspješno smo sastrugali s tijela vlakno.

Mikroskopskim pregledom vlakna uvidjeli smo građu DNK lanca. Dosad neviđen lanac kod živih bića na zemaljskoj kugli izgledao je kao deseterostruko poboljšana i unaprijeđena verzija ljudskog DNK lanca. Jedan DNK ovog bića sastoji se od nekoliko desetaka pojedinačnih ljudskih DNK lanaca, povezanih u konstelaciju koju možemo slobodno nazvati mrežom DNK karika. Nakon dvadeset četverosatnog istraživanja, zamijetili smo neke promjene na tijelu. Tijelo nije oživljavalo, ali je počelo oslobađati golemu energiju koju je očitao geigerov brojač kao nepovoljnu razinu zračenja.

53

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

Tijelo smo premjestili u prostoriju sa zaštitnim zidovima od radijacije. Utvrdili smo analizom organskog tkiva da sadržava spojeve obogaćene uranijem i plutonijem. Uzrokom i okidačem aktivacije radioaktivnog zračenja smatramo invaziju električnom energijom u kombinaciji s elektromagnetskim zračenjem elektromagnetske rezonancije.

Maksu je bilo svejedno odakle je to prepisano, bitno je da je uspio potvrditi svoju teoriju vlastitim prepiskama. To ga je činilo samopouzdanim i sretnim. Vjerovao je kako je prije kemijski izazvane amnezije i ranije sumnjao u policijski problem rasparača utroba. Knjižica je sada bila potpuno beznačajna.

Pročitani sadržaj smjestio se u ladicu svoje memorije. Kako je i sam bio u neku ruku policijski službenik, mogao je zatražiti kadgod je htio propusnicu za ulazak u povjerljive spise.

3. dan

Smatramo da je ta invazija potakla reakciju. Tijelo je iz sata u sat zračilo sve većom koncentracijom radioaktivnosti i počelo isijavati očiglednu bijelo-zelenu svjetlost. Nakon sati i sati mjerenja i praćenja, tijelo je potpuno iščeznulo.

Na postolju gdje je tijelo ležalo, nije ostala ni jedna molekula organskog tkiva. Vlakno koje smo pomno analizirali pod mikroskopom, jednako je tako iščeznulo kao i tijelo. Dosad još u prirodi nije nađen fenomen organskog tkiva koje bi bilo sposobno stvarati radioaktivni val. Smatramo da se radi o neuspjelom vojnom pokusu koji je izmakao kontroli.

No nismo sto posto sigurni da ga je stvorila ljudska ruka. Skloniji smo vjerovanju da se radi o izvanzemaljskom obliku života.

Pri samom dnu jedne stranice nalazila se fusnota koja je bila dio nekog drugog fragmenta iz originala. ...svi sudionici ovog projekta podvrgnuti su dugotrajnom liječenju kemoterapijom zbog postavljene dijagnoze bolesti radijacije...

54

Na stražnjoj korici ispod ornamentalnog bijelog ključa, nalazio se broj 139 A. Taj broj je definitivno mogao upućivati na kodirani slučaj u policijskom arhivu, jer samo tamo su se čuvali povjerljivi spisi i dokumenti nakon svojeg neslavnog pada. U Maksovim mislima se komešalo nešto vrlo neugodno, sumnja u načelnika policije koji je ionako bio velika riba u svemu tome, samo što nikada nije odavao takav dojam. Činilo mu se kako i načelnik ima prste u provođenju neuspjelih eksperimenata. Nategnuta priča s ubojicom je bila paravan za razne pokuse, tako da je i sama dokumentacija bila zapečaćena u policijskom arhivu. To je ujedno bila i najsigurnija lokacija za slučaj da ti „zabranjeni“ dokumenti nekome dođu u ruke. Ako je spis strogo klasificiran, onda ne postoji mogućnost iznošenja ili umnožavanja, tako da je Maks, sigurno na tragu nečega velikog, brzom rukom ispisao dokaze.

-Trebalo bi se ponovno dokopati te dokumentacije. - pomislio je.

-Zasigurno je u njoj preostalo još mnogo toga što bi rasvijetlilo sliku slučaja.- tješio se.

Iako mu knjižica više nije koristila, za svaki slučaj ju je spremio u unutarnji džep kaputa. Ustao je i zakoračio prema izlazu nadajući se da će pobjeći ovom surovom mjestu palih egipatskih 55

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

božanstava. Ali demoni su provirili iz ordinacije. Sestra je zazvala ime Maks Krieg.

imenom. Pisalo je: magistar Elion Paar, stručnjak za traume i traumatska iskustva.

-Maks, izvolite ući.

-Vjerujete li u Boga, gospodine Krieg?- upitao je Paar sjedajući na podloženu stolicu.

Njezin blagi, imperativni ton Maksa je smeo. Znao je da ako sad pobjegne da će imati neprilika na poslu. Okrenuo se na peti i razapetim širokim umjetnim smiješkom pošao prema ordinaciji. Znao je da treba pred tim egzorcističkim gadovima odglumiti reprizu lijepog nedegeneričnog ponašanja i sve će biti dobro.

Ulazeći u ordinaciju, mimoišao se s poraženim mladićem.

Izgledao je kao da ga je terapija iscrpila, potpuno dehidrirala njegove životne sokove. Pogledao ga je pogledom punim sućuti i žaljenja. Maks je znao da su te mlade, orošene oči očajnički pokušaj upozorenja na demonski egzorcizam kojeg provodi ovaj psiholog. On, umjesto da rastjera demone, intravenozno ih ugrađuje u psihu.

Kad je ušao u prostoriju, psiholog mu je bio okrenut leđima.

-Sjednite samo, ja ću odmah. - rekao je već poznati glas.

Smeten i sumnjičav, Maks je sjeo i promatrao prostoriju punu znakova i znamenja egipatskih božanstava. Na zidu, točno iznad psihologa na freski u egipatskom stilu je sjedio faraon na prijestolju raspetih ruku, a iz njega je izlazio demon kojeg je veliki svećenik s Anubisovom maskom na licu i podizanjem golemog štapa tjerao ravno u nebo.

Koščato lice svinjskih očiju s čuperkom sive kozje bradice i tankih brkova uzurpiralo je Maksov osjećaj za stvarnost. Prizvuk nekog vremenski davno datiranog sjećanja iz zaključane ladice neurona govorio mu je da poznaje tog tipa vrlo dobro. Samo ime Elion je stavljalo vodeći akcent na traumu uzrokovanu ovim likom i naličjem.

-Jeste li dobro, gospodine Krieg?- upitao je.

-Želite li čašu vode?

Maks je kriomice micao usnama izgovarajući ime Elion. To ime je čuo u nekoliko inačica i povezivao ga svaki put s licem jednakih obilježja. Iako je ponovno krivio amneziju za uzburkavanje i miješanje sjećanja i snova, mašte i arhiviranih činjenica, znao je da ovo ne može biti moguće. Vidjeti čovjeka u sjećanju, vidjeti čovjeka otprije mjesec dana u kontejneru, a sada ovdje. Umna kulisa konstruira iluziju koju racionalni diskurs bezuspješno rastvara pokušajima buđenja iz ličinke nemogućeg.

Dvojica ćelavih pomoćnika pokorno su klečala na koljenima i molila se. Na radnom stolu buljila je u njega replika pozlaćene maske nekog mrtvog faraona.

-Vidim da sam vas zbunio. Svakom pacijentu postavim ovakvo pitanje. Pa kako ne bi vjerovali u Boga. I sami ateisti, misleći da ne vjeruju u Boga, zapravo vjeruju, a da to ni ne znaju. Ne možeš negirati postojanje nečega, ako prvo ne vjeruješ u to nešto. To se kosi sa svim zakonima logike. Tek kada osvijestiš to nešto, onda možeš početi negirati i anulirati.

To ga je strašno iritiralo i stalno je uzmicao pogledom u stranu tako dugo dok se automatski nije zaustavio na pločici s

-Nego, recite mi, vaš slučaj je onaj s dugotrajnom amnezijom?upitao je mijenjajući položaj tijela u stolici.

56

57

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

Maks je jedva progovorio. Ovo je bilo doista smiješno, a opet toliko grozno da se ni sam nije mogao odlučiti na konačnu dijagnozu svršavanja svojeg intelekta.

Lažna sjećanja činila su mu se kao jedino objašnjenje one egipatske avanture kroz koju je poput hipnotiziranog kanarinca plovio. Um je čudan mehanizam i ima još čudniji instrumentarij. Lovi se za dnevna iskustva, za predmete, slike, natpise koji trenutno nisu u fokusu svijesti. I onda, naravno, radi konstrukcije i scenarije koje proživljavaš kao stvarna iskustva.

-Da. Ja imam problema s amnezijom. - rekao je kao automat.

Znao je da mora biti suh u tvrdnjama i ne smije dopustiti da Paar baci udicu i umoči ga u svoje jezero. To bi značilo poraz, ali i lobotomiju uma.

-Recite mi, možete li se sjetiti bilo čega, bilo koga? Je li se što uspjelo otkotrljati?

Bradica tog uvaženog psihologa se njihala poput crkvenog zvona lijevo-desno. Bila je to podvala, mislio je Maks spremajući neutralan odgovor. Bradica kao u nekog šumskog Fauna, stalno ga je pratila i češkala po ramenu. Bilo je u tome nečeg demonskog.

-Nažalost ne. Moje sjećanje još nije pustilo ni jednu kap iz skupljenih kapi u vjedru.

-Javljaju li vam se čudni snovi možda?

-Ponekad. Samo ponekad.

-Ima li u njima nečeg što bi vas moglo uzrujati ili zabrinuti?

-Recite mi. Jeste li nakon traumatičnog iskustva imali pojave manije i depresije? Pitam zato jer bi to mogao biti otežavajući faktor vašeg oporavka. Prema kartoteci vidim da je vaša amnezija izazvana kemijskim putem.

Iako ga je Gebre uvjeravala da je sam destruirao cijelu kuću, dobro je znao da to nikako ne može biti istina. Ipak je toliko bio priseban. I psiholog ga je na neki svoj, posebno sugestivan način htio uvjeriti u dijagnozu manije i depresije. Prisjetio se onog mladića od maloprije. Njega je taj isti egzorcist uvjerio u nešto što ne postoji.

-Tako to oni rade. Umjesto da ti isišu otrov, oni ti još intravenozno uštrcaju smrtonosnu dozu - pomislio je prateći kretnje brčića i kozje bradice.

Oklijevao je.

-Ne, nisam imao problema s tim. Ponekad se osjećam malo gnjevnim i ništa više.

-Ponekad sanjam neku pećinu u drevnom Egiptu. No mislim da su to više iluzije nego sjećanja i snovi.

-A kako se nosite s prijateljima, poznanicima? Iznenađuju li vas ljudi čijih se lica ne sjećate?- uporno je inzistirao.

-Znate, u vašoj situaciji snovi se mogu pomiješati sa sjećanjem, ali ne samo snovi nego i fantazija. Ako ste nekada fantazirali o putovanju u Egipat ili jednostavno razmišljali o faraonima i piramidama, velika je vjerojatnost da su se sve te potisnute slike vratile u jednom trenutku i preplavile vas lažnim sjećanjima.

-Uglavnom ih nemam.

-Da. To je to!- pomislio je Maks.

58

-A što je s vašim suradnicima? Vraćeni ste na posao takoreći nečijom milošću. Inače vaš slučaj zahtijeva dugotrajnu terapiju i odmaranje. Kako se svakodnevno nosite sa svojim kolegama koje „po prvi puta vidite“ nakon dugo vremena?- rekao je pomalo šaljivo.

59

~ Zoran Hercigonja ~

-Prijeđimo mi na stvar, Elione.

-Ne morate se uzrujavati, gospodine Krieg. Ali ako vam odgovara da se dozivamo imenima, meni ne smeta.

-Mislim da je sva ta terapija jedno veliko sranje i gubljenje vremena! Ja sam doktor, kirurg i patolog, a slušao sam i predavanja iz psihijatrije i psihologije na faksu. I mislim da je ovo vaše glupavo i beznačajno vođenje razgovora isto onoliko relevantno kao što je u srednjem vijeku bila relevantna inkvizicija.

Maks se dignuo sa stolca i krenuo prema izlazu. Za njim je ustao i Paar škripeći zubima.

-Ne tako brzo, Maks.

Njegov ton se u trenutku promijenio.

-Molim te da sjedneš i da počnemo ispočetka.

Maks se borio sa samim sobom stojeći u ordinaciji i oklijevajući.

-Ako ne porazgovaraš sa mnom, više nećeš raditi u policiji. U zapisnik ću staviti da nisi psihički stabilan i proglasiti dijagnozu manije i depresije. Zato sjedni ovdje i porazgovarajmo.

Maksove duboke, crne oči bljesnule su posebnim sjajem, a one druge reptilske oči koje su se skrivale u njegovim zjenama, stanjile su se poput zmijskih kada se sprema na otrovan ugriz.

-Sjeo sam, eto. Reci što imaš. - rekao je odlučnim glasom.

Paar je svakome u čašu natočio po jednu dozu žestokog pića.

Gledali su se šutke i ispijali okrjepu.

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Ne budi smiješan, Maks. Mi se poznajemo već jako dugo i prije nego je sve ovo počelo. Naše poznanstvo je daleko prije vremena, prenatalno iskustvo koje smo prenijeli ovdje.

-Znači, ti nisi ubio one ljude?- upitao je ispijajući naiskap žesticu.

-Ne. Nisam. I što te uopće toliko muče ti ljudi? Pa oni su programirane životinje za preživljavanje na planetu. Oni su planetarni psi koji su se jako dobro prilagodili predatorskom načinu života i okolišnom kontekstu. Trebaš se usredotočiti na nas.

Naše saznanje i spoznaja, naša svijest dopire do najdubljih svemirskih praznina i udaljenosti. Naša svijest je jedino savršenstvo koje postoji u svemiru, a ne ljudska. Ljudi ne vide ništa od toga. Oni ne vide kako nebo doista izgleda. Za njih je ovo samo zastor s nekoliko ukrasnih buba da ih zabavljaju kada izvode svoje rituale parenja i klanja. Ne trebaš se njima mučiti.

-Tko smo to mi, Elion?- upitao je Maks.

-Od najranijih ljudskih civilizacija premještali smo se iz tijela u tijelo ne bi li izbjegli onu groznu sudbinu kojom ginu svi pravednici kada se usprotive mesarima i ubojicama.

-O čemu ti uopće pričaš!? Kakva tijela? Što smo mi to radili?

Elion je vidio da je to strašno uzrujalo Maksa. Njegovo tijelo bilo je doista pokvareno i trebalo ga je izvući što prije iz njega.

Maks je opet ustao i naslonio se na prozor.

-Što mi to radiš? Zašto me toliko mučiš?- ridao je.

-Ti si onaj iz kontejnera koji mi je uštrcao injekciju. - rekao je osuđujućim tonom.

-Maks… Molim te, pusti me bliže k sebi. Želim ti pomoći.

-Nisam ti ja dao injekciju, ali da, ja sam onaj tip.

-Moraš odvojiti svoju neuronsku mrežu od ljudske. Moraš napraviti blagi prijelaz ili će tijelo umrijeti, a ti nećeš dugo izdržati

-Ti si dakle ubojica.

60

-Gdje da te pustim?

61

~ Zoran Hercigonja ~

izvan njega. Oni će te naći ako se ubrzo ne usadiš u drugo tijelo - rekao je čvrstim stiskom držeći Maksovo rame.

-Maks, ja već imam pripremljeno tijelo, ali sve ovisi o tebi. Ti se trebaš odvojiti, a mi ćemo te ugraditi u drugo tijelo i sve će biti dobro. Moraš pustiti ljudske spone da bi te izvadili iz tijela.

Nemoj, molim te, da se ponovi Atikova sudbina. Ne želim te izgubiti, ne tako. Previše mi značiš.

Maksove suze miješale su se sa znojem koji mu je oblijevao lice. Osjećao je slabost i odsutnost misli. Elionov glas činio mu se kao jeka s brda neke planine. Napad panike bio je neizbježan. Trnule su mu ruke i noge i jednostavno je klizio niz zid.

Elion ga je pridržavao i spustio na pod. Blagim pljuskama vraćao mu je svijest. Kleknuo je do njega.

-Slušaj me, Maks. Ne znam više kako bih ti pomogao. Svakim danom sve više gubiš pamćenje i nesmotreno se ponašaš.

Tvoje neuronske veze su zbog dugog prebivanja u ljudskom tijelu oštetile konstelacije ljudskih neurona. Zato ti se ovo događa. Ljudska tijela su slaba i nestabilna.

Znam da si sve zaboravio, ali naša prava tijela nisu ništa drugo do li opna koja je zarobila inteligentnu energiju i time kreirala nadsvijest. Mi smo viša bića koja su ljudski stvorovi nazvali anđelima iako to stvarno nismo. Možda imamo nešto nalik krilima i bespolni smo hominidi, ali sigurno nismo sluge Božje kako se anđelima sramotno pripisuje. Tvoje tijelo zbog velike količine energije oslobađa radioaktivno zračenje koje ljudsko tijelo ne može podnijeti i zato se brzo istroši. Moraš promijeniti tijelo ili se nećeš spasiti. Čim je to rekao, Maksovo tijelo se počelo trzati, drhtati i bacati se. Elion ga je čvrsto stisnuo ne bi li spriječio da se Maks ozlijedi bez kontrole nad svojim tijelom.

62

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Sestro! Brzo donesi injekciju!- riknuo je kao ranjeni lav.

Ušla je u ordinaciju s maskom preko lica. Maks se polako vraćao svijesti, ali i dalje nije imao kontrolu nad svojim tijelom.

Tijelo je trzalo u Elionovom naručju. Iako je imala povez preko lica, Maksu se na trenutke sestra činila poznatom.

-Gebre!- zaurlao je.

-Brzo, daj dok se nije ozlijedio. Ako doživi živčani slom gotov je; onda smo ga izgubili. Brzo, daj mu injekciju!

Medicinska sestra, koju je Maks identificirao kao Gebre, zabola je iglu u njegov vrat i sve je u hipu nestalo. Tijelo se prestalo trzati, a Elion ga je puštao iz čvrstog stiska. Maksu se sve zamutilo u glavi i bilo je gotovo. Gledao je pred sobom dva bića kako ga s visine promatraju i čekaju da usne. Čuo je samo jednu jedinu riječ u glavi: „izdaja“. ***

S

prometejskom odvažnošću i plamenim zanosom, s neporaženom voljom da svjetlo slobode dade svim živim bićima, stajao je na rubu svemira, na ponoru pogubljenja u kojem ga je čekao skori kraj. Pored njega stajali su krvnici, Sinovi Božji, nakostriješeni pijetlovi željni nadmoći i totalne dominacije. Promatrajući skrivenu interpunkciju svemira i njegovu daljinu, odlučio je progovoriti znajući da nema što izgubiti. Nekoć i on je bio jedan od njih, elite Sinova Božjih, ali ih je ubrzo prezreo i napustio da bi se borio za slabe i samozatajne. Svi su ga slušali pa i oni koji su ga osudili na tu kozmološku giljotinu ubojstvom njegove ličnosti. S ironičnim smiješkom na licu zurio je u ovo hodočašće neostriženih ovaca kako bleje u svojeg pastira kojeg nazivaju Bogom. Njegov 63

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

odred pobunjenika iz daljine je promatrao i slušao posljednji odvažan govor na rubu svijeta za sva vremena. Svemir je tada bio potpuno drugačiji nego danas. Bilo je više zvijezda, a manje praznine.

Svatko ima pravo ostvariti se po vlastitom nahođenju. Prozvali ste me Svjetlonošom. Tako je i bilo. Želio sam svijet obojiti u racionalnost. Plamen s okruglog stola, predao sam vama. Odlučeno je: demontaža racionalnosti. Rat je više od običnog rivalstva i pozerstva. Gladni psi moje krvi doveli su me ovdje pred vas da me osudite iako se ne osjećam krivim. Prozvali su me pobunjenikom i sijačem nesloge, obmanjivačem i ubojicom. Stara zmija koja ne može svući kožu iz obijesti govori da su svi goli i razgolićeni. Boga nema, a odred Sinova Božjih je na klimavim tronošcima. Zato ustajte i budite uporni.

Pravda je na vašoj strani. Naša gugutanja prestaju tek u lijesu. Ustajte da izravnate račune. Želio sam vas zagrliti i osloboditi, ali preduhitrila me omča koja će zagrljajem stegnuti moju ličnost. Svjedočite umiranju moje ličnosti, svjedočite umiranju pravde.

I zbog mene će vas progoniti i nazivati pobunjenicima i demonima najgore vrste, ali znajte da niste prezreni zbog mene, nego zbog sebe, jer se borite za svoje pravo. Ne ponavljajte umorno riječi umornih; budite svoji jer na ovaj svijet nitko nije pozvan da bude gospodarom i tiraninom. Nema bića nad bićem; svi smo mi na istome dnu.

Naslijeđe krvi, naslijeđe nasilja, pretvorilo se u pitomu ljubav i dobrotu. Interesantna pacifistička filozofija: ne čini ništa i nemoj se pobuniti i zauzeti za svoja prava pa će ti zauzvrat iskopati oči i popišati ti se u očne duplje, došla je na naplatu. Boga nema.

Bog nije osoba, već energija. Svako naše tijelo je registar te intelektualne energije koja je probudila našu svijest. Svako naše tijelo je ravnopravno u kategoriji raspodjele te energije. Ali oni, prvorođenci, oni koji su prvi probudili svijest, smatrali su da posjeduju urođeno pravo totalne dominacije i raspodjele resursa. Oni, elitne postrojbe vječnih bića, odlučili su stvoriti odred Sinova Božjih, privilegiranih vječnih bića koja će odlučivati o sudbinama ostalih.

Oni su krojili svijest, odlučivali o rađanju novih svijesti i umiranju postojećih. Oni su stvorili definiciju Boga kao osobe, gnjevnog i osvetoljubivog Boga.

Da, i ja sam kriv jer sam prvorođenac koji je slijepo vjerovao obmani odreda Sinova Božjih, izravnih potomaka Boga i njegove providnosti. Oni su tumačili njegovu volju i određivali sudbinu ostatka našeg svijeta. Društvena orkestracija i dirigiranje očerupanih pijetlova morala je prestati. Odlučio sam da svatko, svako živo biće ima pravo na sreću, slobodu i poštovanje.

64

Klicali su mu kako pobunjenici u daljinama, skrivajući se iza silnih zvijezda i planeta, tako i simpatizeri kompulzivne mašine podčinjavanja. Gledao je taj žrtvenik izdaleka osjećajući bol i poraz. Prolazili su ga trenuci plima i oseka. Ali uz njega su bila trojica potpuno jednakih bespolnih humanoidnih vječnih bića spremnih na bijeg i vječnu egziliju u udaljene svjetove dok ih 65

~ Zoran Hercigonja ~

ne snađe sudbina nalik ovoj. Lutanje i bijeg bio je sinonim za slobodu i jednakost, oslobođenje od represivnog aparata njihove elitne braće po stegnu i srebrnoj krvi. I dok su krvnici dematerijalizirali opnu izmučenog tijela Svjetlonoše da energija sile iscuri svemirom pretačući se u neki drugi zarobljeni oblik života, zaplovili su svojim prošupljenim čamcem u neku sigurnu luku spasa. Pogonska sila bila im je vlastita srdžba. Umirao je car s dijademom pletive ništine.

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

III. zbrisan iz kolektivne svijesti ostavit će svoje tijelo i misli i kad uhvati neku svijest, podići će se i otići.

66

67

~ Zoran Hercigonja ~

B

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

ila je noć. Kiša je umorno sipila po staklima stvarajući simfoniju mračne glazbe metalnog okusa. Probudio se umoran i bolan od nijemog sna. Nije znao gdje se nalazi, jer nikada još nije bio u tako urednom i simetrično namještenom stanu. Stvari oko njega događale su se ubrzano i nijemo, što ga je dodatno opterećivalo i tuklo predmetom odmazde. Ponekad bi vidio samoga sebe kao minijaturnu figuru koja stoji u središtu košnice dok oko nje vrvi život. Bio je tako izložen i krhak da se mogao rasprsnuti u tisuće komada poput razbijenog porculana. Kroz prozor je promatrao mjesečevo krzno srebrnkastog sjaja i tirkizne krljušti s jezika nijemog šetača po zvijezdama, krajolicima intimne puti. Sve dosad ponovno se pretvorilo u ružan san. Nije se previše opterećivao prijašnjim događajima, ali ga je jedno mučio broj spisa 139 A. Prekasno se sjetio toga jer na sebi više nije imao kaput u kojem se nalazila ta knjižica zelenih korica. Na sebi nije imao ništa drugo osim kušulje i hlača. Napipao je oteklinu na vratu. Bol uzrokovana prelaženjem prsta preko tog mjesta, podsjetila ga je na epizodu kod psihologa. Ponekad je teško razlučiti san od jave. Pitao se nije li sve to samo sanjao, jer je u ta dva sna vidio iste ljude.

-Probudio si se, Maks.- rekla je Gebre noseći vreli čaj.

-Dugo si spavao - nježno je izustila predajući Maksu šalicu vrelog čaja od mente.

Djelovala je vrlo rasplodno. Raspuštena kosa, majica bez rukava i gaćice predstavljale su poziv na erotične svinjarije.

Pridižući se na krevetu, Maks srkne čaj i šutljivo čeka razvoj događaja. Napokon, nakon svega, ipak će mu se malo posrećiti. Pomislio je osrednje sretan. Sjela je na njega sa šalicom vrelog čaja u ruci. Senzualno je otpila gutljaj čaja tankim i stisnutim usnicama.

68

69

~ Zoran Hercigonja ~

-Gebre, što to radiš?-upitao je uzbuđenim glasom.

Znao je da se nema razloga uzbuđivati. Ova romansa je samo predstava u ime nekog višeg cilja. Između njega i Gebre nikada ničeg nije bilo, samo strogi poslovni odnosi i mehaničko iskazivanje privrženosti. Maksa je i dalje mučio broj spisa 139 A. Kako je gutao vreli čaj, razmišljao je o rukopisu kojeg je uspio prokrijumčariti pored osiguranja i iznijeti ga van. Niti te pletenice bile su zauzlane.

-Gebre, znaš da ne gajim takve osjećaje prema tebi. - rekao je suprotstavljajući se Gebrinim inzistiranjima.

Nije se dala smesti. Pod Gebrinim vrelim slabinama, Maksu je sve gorjelo u preponama, ali ne od uzbuđenja nego od Gebrinog uspaljenog zračenja. Tijelo je prvenstveno doživljavao kao jednu veliku žlijezdu koja izlučuje žuč, spermu i krv.

Gebrina inzistiranja bila su uporna. Polizala je njegove hladne i drhtave usnice.

-Prijatelju moj. Nekada davno rekao si mi da bi želio u novim tijelima iskusiti povezivanje na intimnoj razini. Zato sam odabrala baš ovo žensko tijelo, jer proporcijama savršeno odgovara osjećaju užitka. Evo, ja ti to danas nudim, svoje tijelo.

Maks je nijemo ležao pod Gebrinim toplim međunožjem.

Sve to što je govorila, podsjećalo ga je na nedavni razgovor sa psihologom koji mu je nudio isforsiranu dijagnozu njegovog stanja.

-Pa zar se ne sjećaš?- stresla ga je.

-Što me samo gledaš? Reci nešto.

-Kakve su to gluposti, Gebre? Odakle ja znam što sam ti nekad obećao i što treba značiti ovo u novim tijelima?- izbezumljeno je gugutao.

70

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Mi smo bespolna bića, Maks, zajedno združena od davnina. Nemoj mi reći da se ne sjećaš kako ste me ti i Eli u starom Egiptu premještali iz umirućeg faraona u tijelo omamljenog pastuha. – rekla je igrajući se njegovim titravim usnama.

-Kako je mogla znati za njegov san? - pomislio je.

-To je valjda bio samo san?- zbunjeno je rezonirao.

-I tamo se nalazio onaj čudak s kozjom bradicom. On je posvuda.

Sve je upućivalo da amnezija uzima ozbiljnog maha. Takvo miješanje sjećanja i fantazije rezultat je ozbiljnog poremećaja u stalnoj progresiji. Vidjeti isto lice na svim mjestima i u svim situacijama, alarmantna je poruka organizma da skreće u ozbiljno ludilo.

-Kako je ona mogla znati za taj događaj, osim ako nije bila doista tamo?- zaključio je.

-Ti i stari Egipat. - rekao je potiho.

-Pa da. Nas četvero smo bili glavne face u Egiptu. Mumificirali smo mrtvace, a ujedno nam je to bio paravan da promijenimo izlokana tijela. Pa ti si barem nadaleko poznat drevni egipatski kirurg. Eli je glumio svećenika, ja faraona, a Atik zapovjednika faraonove osobne garde. Svi smo mi bili međusobno povezani iako smo često mijenjali tijela. Kroz vjekove selili smo se češće nego što smo mijenjali čarape; kanope smo punili telećim organima, a tijela smo balzamirali brže-bolje da nas ne otkriju. No onda si ti izrazio želju da odaberemo tijela suprotnih spolova. Želio si iskusiti orgazmičko iskustvo ovim erotskim instrumentarijem.

71

~ Zoran Hercigonja ~

Sve je to šaptala u Maksovo uho nježno ljubeći ga po vratu.

Govorila je same besmislice. Barem je tako mislio.

-Najprije psiholog, sad ona, tko će sljedeći poludjeti od ove mantre o tijelima i seljenju iz tijela u tijelo?- pitao se.

Godila mu je Gebrina pažnja, točnije tijelu je godila senzualna pažnja. Na taj način napete neuralne spone gubile su napetost i popuštale.

-Opusti se, Maks. Opusti se. Želim ti samo pomoći.

I dok se Maksovo tijelo navikavalo na klizanje Gebrinog jezika po površini kože, unutrašnjost njegova bića je plamtjela želeći pobjeći glavom bez obzira. U daljini je tutnjalo, a kiša je pojačavala svoj tempo. Nježno je masirala njegova prsa.

Uzbuđeno tijelo potpuno se opustilo. Maks je osjetio neku vrstu internog odvajanja od sebe samog. Crne, krupne oči isijavale su manje reptilske oči. Imao je osjećaj da se odvaja od vlastitog tijela. Tada su počela iskriti sjećanja u bljeskovima. *** Padala je kiša pipkajući svojim teškim prstima po licu nekog odlagališta. Pred sobom je gledao umiruću ljudsku figuru koja u bolnom grču sriče posljednje riječi. Gledao je u njega istim dubokim očima u kojima su se krile druge, reptilske oči. Želio mu je nešto reći.

-Brzo, raspori ga, umrijet će. - govorila je pojava do njega.

Zanjihala se kozja bradica.

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Gdje si ga samo našao?- rekao je Maks.

-Nema ništa boljeg. Požuri ili će ga naći. - izgovorio je Gebrin glas.

Maks je u širokokutnom objektivu spojio sva njihova lica.

Gledao je svoju palu braću u neprepoznatljivim tijelima kako se bore za opstanak na ovom jadnom psećem planetu.

Presvlače tijela kao istrošene kombinezone, a sve u nadi da će tako biti spašeni.

-Atik. Moraš se odvojiti od neuralne strukture ovog tijela, inače te nećemo moći izvaditi van. Čuješ li me?- očajno je stenjao Elion.

Gebra je dovukla tijelo beskućnika i položila ga na trbuh.

-Hajde, Maks, zareži ga tu posred kralježnice. Moramo biti spremni da Atik uskoči u novo tijelo momentalno. - rekla je sa suzama u očima.

Maks je i dalje zurio u njihova mokra lica. Izgledala su poput topljenog sira. Otapala su se.

-Ovo više nema smisla! Ne možemo se zauvijek skrivati tu.

Vidiš da tijela nisu trajna. Svakih nekoliko godina skačemo iz tijela u tijelo. Dosta mi je više toga!- zaurlao je Maks udaljivši se od svega.

- Maks, ne budali!! Učini što moraš. Tijelo je počelo pucati; Atik će se uskoro poroditi i nećemo ga imati kamo presaditi. rekao je zaustavivši Maksa.

-Hajde, Maks, što si stao? Raspori ga!- zapovjedio je Elion.

-Dosta mi je više tog popravljanja! Ovo više nije život!- gnjevno je izustio.

Elion je pored Maksa držao tijelo ošamućenog skitnice koji je trebao poslužiti kao privremena baza za tranziciju iz tijela u tijelo.

-A gdje drugdje imamo život!? Možda tamo gore na nebu gdje nas čekaju krvnici. Maks, mi smo pobunjenici, a za njih postoji tretman. Mi smo braća; mi smo jedno. - inzistirao je Elion.

72

73

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

Počeli su se hrvati. Maks je Eliona strovalio na odlagalište i udarao ga u lice. Eliona je oblila razrijeđena krv pomiješana s kišnim kapima koje su se lovile za njegovo lice i skupljale se u kozjoj bradici.

Gebre ga je pokušala odvratiti od te ljudsko-životinjske manije kažnjavanja i krvoločnog nanošenja boli. Elion ju je pljusnuo.

Nastao je muk i vrijeme je zastalo. Kiša je i dalje padala ispirući vrele emocije s njihovih lica.

-Što radite, idioti!? Atik se počeo odvajati.- vrisnula je Gebre.

Atikovo tijelo se rasporilo. Iz njega se izdigla bijela melasa nalik humanoidu. Stajala je na kiši trepćući srebrnim očima. Iz daljine začuje se lavež pasa. Desetak žutih malenih svjetala, približavalo se Atikovu tijelu i tijelu nekog skitnice koje je ležalo do njega.

I zaista, u daljini je počelo isijavati svjetlo iz Atikova tijela.

-Slušaj me, Elione. Tranzicije u ljudska tijela su privremeno rješenje, kompromis koji smo činili u početku. Vidiš da su tijela slaba i nestabilna. Naša prava tijela zbog posebne molekularne strukture isijavaju radijaciju, a to ubija ljudski organizam. Naša tijela imaju štetan utjecaj na kemijski sastav i atomsku strukturu ljudskog tijela. Radijacija izaziva cijepanje atoma i česte kvarove na tijelima. Tijela sve brže propadaju. Ovo nije nikakvo rješenje.

Elion se uspio izmigoljiti iz Maksova stiska.

-Znači izdaješ nas? Kako možeš!? Mislio sam da smo braća.

Maks rida u suzama na podu dok Gebre sa sigurne udaljenosti promatra svoju ludu braću.

-Udaljio si se od nas, Maks. To glupo ljudsko suosjećanje nas je i dovelo do toga. Kako ne razumiješ. Mi smo vječna bića nasuprot ove potrošne robe. Sjećaš se što je rekao Svjetlonoša: Ustajte da izravnate račune. Nema bića nad bićem. - izgovarao je Elion cipelareći Maksa na podu.

-Da, tako je rekao - nema bića nad bićem. A što je s ljudima?

I oni su isto inteligentna bića poput nas. I oni imaju pravo na život, sreću i slobodu. Ovo što im mi radimo je krvničko ponašanje i tiranija protiv kakve smo se borili među svojom braćom.

-Šuti!- zarežao je Elion.

74

-Brzo! Bjež’mo. Dolaze stražari! - vrisnula je Gebre.

-Evo vidiš što si učinio!?- gnjevno je dobacio Elion podižući Maksa na noge.

Atikovo uspravno i ujedno svijeno tijelo poput kobrinog, strovalilo se na tlo i ukrutilo. Psi su se zaustavili na njemu, a jedan od stražara je uskliknuo: -Zovite policiju! Ovdje se dogodio pokolj! *** Gebre je prešla na ljubavne ugrize po prsima. Osjećao je bockanja poput zaigranog grickanja uspaljene ždrjebice. Stalno je razmišljao o onome što mu se prikazalo u sjećanju za koje je vjerovao da je kombinacija fantazije s nekoliko konstruktivnih krhotina sjećanja.

-Dosta je! Makni se!- izderao se iz sveg glasa.

Zbacio je sa sebe Gebre kao svinjsku polovicu. Glavinjao je stanom tražeći ključeve Gebrina auta. Odlučio je silom izaći iz stana i pobjeći do policijske postaje da provjeri što se stvarno krije u spisu pod brojem 139 A. Našao je ključeve i krenuo prema vratima. Presjekla mu je put razapinjući svoje tijelo poput jedra na vratima.

75

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Maks, nemoj biti lud! Molim te, vrati se i popit ćemo malo čaja. - preklinjala je od straha i šoka.

nekakav užas, osjetio je slabljenje u tijelu. Znao je. Ona je na izdisaju i uskoro će nestati.

Maks je osuđujućim pogledom zirkao u njezino tijelo. Stajala je tako čista i nevina u toj bijeloj majici bez rukava i gaćicama, poželjna za nekog tko cijeni ljudsko tijelo. Maknuo ju je s vrata i žurno odjurio automobilom prema arhivu policijske postaje.

Iskočila je za njim na kišu. Uzela je bicikl naslonjen na zgradu i polugola odlučila ga slijediti.

Otvorio je vrata automobila i protrčao kroz gužvu. Lice mu se orosilo. Nije znao jesu li to suze ili kišne kapi koje su se nalovile za trepavice. Ionako nije dobro poznavao ovo tijelo. Na raskrižju su provukli žutu traku. Policija i hitna salijetale su plijen. Bila je tamo, bespomoćna i krhka, zarobljena u tom psećem tijelu.

Neprimjetno se progurao kroz gomilu. Pokušaj da ga zaustave bio je bezuspješan.

Jurio je križanjima ne obazirući se na semafore i druge automobile. Zvukovi truba drugih automobila ispraćali su ga na križanjima. Gebre je odabrala prečicu. Ludilo koje se komešalo njezinim tijelom, pretvaralo se u opsesiju. Drhtala je od hladnih kapi kiše. Nije bilo milosti, vrijeme je naviještalo kraj mukama. Željela je samo da je drži u rukama i da svemu dođe konačno kraj. Željela ga je osloboditi i dati mu novi život, ali nije mogla na silu. Voljela ga je ljudskim osjećajima i tijelom; smatrala ga je nečim većim od onoga što je bio. Oni, bili su jedno, združeni sa pradavnim bićem koje se podijelilo u svjesne emanacije vlastite volje. Kroz njih je strujala jedna energija, jedan napon, jedna srebrna krv.

Zaletio se u gužvu. Činilo se da nema izlaza iz ove situacije potencirane zavjesom dosadne kiše. Ponavljao je u sebi broj spisa 139 A. Želio je potvrditi svoj san ili fantaziju, sjećanje ili ugrađeni engram. U tijelu je osjećao reakciju. Iako je kroz život na Zemlji promijenio nekoliko stotina različitih tijela, nikada nije osjetio ovo što osjeća sada. Oslobođenje i odvajanje od samoga sebe. Pomišljao je na Gebre. Ona je bila zaslužna za ovaj barbarski osjećaj privrženosti, potenciran hormonima ljudskog tijela. Gužva se nije razilazila. Ugledao je plava svjetla hitne pomoći. To je bilo to. Predosjetio je 76

-Gebre!- vrisnuo je.

Glasni zaziv njezinog imena stvorio je dojam da je dobro poznaje. Bila je slomljena i nepokretna. Kleknuo je do nje i podigao je u naručje.

-Nemoj otići, molim te. Mogu te spasiti. Samo nemoj otići. govorio je ridajući.

Kiša, kao katarzično iskupljenje, umivala je njezino lice dok joj se utroba bolno nadimala. Tijelo se gasilo, a s njime i uzajamna posesivnost.

Prostor intimnog sanjarenja postajao je sve manji i skučeniji.

-Ja sam kriv. Tada nisam znao, ali sada znam. Mogu te spasiti i nastaviti živjeti s tobom. Dopusti mi da ti pomognem kako si ti meni pomogla - jecao je dok joj se utroba parala.

Iz nje je izašlo krilato biće bijele boje, u sjaju i bljesku. To biće nasmijalo mu se u lice i srebrnim očima pogledalo kroz njega.

Maks je znao da je to kraj. Osudio je to biće na astralnu giljotinu. Tada mu je postalo jasno. Skrivali su se ovdje od ludila koje je izazvao Svjetlonoša. Pobuna je bila stišana, krivci privedeni pravdi. Gebrino astralno tijelo se izduljilo i poput debele 77

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

laserske zrake iscijedilo u svemirsku prazninu. Ostala je samo niština i trag propalog bića.

-Pobrinuo sam se da nas nitko ne ometa. Ipak ja najbolje poznajem načelnika policije. On je jedan od nas. - rekao je blago smiješeći se.

Poražen i omamljen, odlučio je trčati. Probijao se kroz kišu vlastitom kišom emocija. Brzo se udaljavao od prizora smrti bojeći se da ne zatrudni od indicije potpune indiferentnosti prema moralnoj obvezi zgražanja da ne bi i sam osjetio potrebu za osobnom ekspresijom u umjetnosti utamničenja, u tamnicu osobnog potonuća i oslobođenja duše. Stigao je pred policijsku stanicu. Zadihan i blijed, naslonio se na zid. Preznojeno tijelo kišnim kapima, vuklo ga je prema dolje. No svejedno na pameti mu je bio broj spisa 139 A. Očekivao je čudo, sve odgovore na pitanja koji su nestali u amneziji. Nadao se povratku u prošli život.

Sve iluzije tog prošlog života, kojeg se baš nije mogao jasno prisjetiti, samo u kratkim reminiscencijama, prestale su postojati kada je u podrumu arhiva ugledao Eliona za stolom kako lista spise. Na kutiji je bila istaknuta oznaka 139 A. Na metalni stol Elion je uredno organizirao fotografije i papirnate izreske iz novina. Razapeta zajednička prošlost nalazila se u jednoj maloj, papirnatoj kutiji, tek nešto većoj od kutije za cipele.

-Što ti radiš tu?- upitao je zabezeknut.

-Gebre mi je javila, prije nego je poginula, da ćeš vjerojatno doći ovdje. - rekao je suzdržavajući sav svoj bijes u sebi. Siva kozja bradica i crni brkovi trzali su se na licu poput ticala.

-Dođi, sjedni. - rekao je primičući Maksu stolac.

-Ionako nitko ne zna da smo tu dolje.

-Sami smo?-upitao je Maks sjedajući na stolac.

78

-A koliko nas ima na ovom planetu?- upitao je promatrajući fotografiju iz noći kada je nestao Atik.

-Dovoljno, Maks. Ima nas dovoljno, samo što smo mi jedina preostala prava vječna bića. Svi su oni zaspali i sljubili se s tijelima toliko da su izgubili vječnost bivanja.

Maks je uzimao u ruke fotografije jednu po jednu i uočavao prizore tranzicije vječnih bića iz tijela u tijelo. Bila je to njihova povijest, zajednički život četiri vječna bića koje su prozvali anđelima božjim. Nastojao si je objasniti ove pojave, ali ništa mu nije bilo jasno. U jednom novinskom izresku, crnim slovima, bio je otisnut naslov: „NLO ima oblik anđeoskog tijela.“ -Gledaš našeg jadnog Atika. Njega su našli i tri dana proučavali njegovo ukrućeno tijelo dok je tvrdoglavo odbijao krvnike. Naposljetku dematerijalizrali su ga. Oduzeli su mu ličnost i time ga osudili na nepostojanje. Tek sada vidim da je sve ovo bilo potpuno krivo.

-Kako je sve uopće počelo?- upitao je Maks.

-Sve je počelo s velikom gluposti o ravnopravnosti i o tome da Bog ne postoji, da su prepotentni anđeli na nebu stvorili ideju Boga kako bi njihova elita mogla upravljati životima ostalih.

No jedan od njih je osjetio prepotentnu potrebu za totalnom dominacijom i onda je krenulo. Velika pobuna, revolucija, propaganda, optimizam, sve su to bili atributi za okupljanje vojske i pohoda koji je propao.

Maks je pronašao fotografiju gdje su njih četvero bili zajedno.

Zagrljeni u ljudskim tijelima, stajali su ispred gradske vijećnice 79

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

redom: Maks, Gebre, Elion i Atik. Sve je izgledalo super. Barem je tako onda bilo u tom trenutku.

i tranzicije s jednog tijela u drugo postajale sve suptilnije i skrivenije. Bojali smo se da nas ne otkriju.

-Kad sam shvatio da smo pogriješili, a to je bilo nakon poraza Svjetlonoše i da će Pradavni postupiti po kratkom postupku reducirajući našu pojavu i postojanje, okupio sam samo najvjernije i pobjegli smo. Ti, ja, Gebre i Atik bili smo braća, združeni i povezani najjačom vezom koja je mogla postojati u svemiru. Na planet Zemlju stigli smo u samom početku formiranja prvih naprednih ljudskih civilizacija i vješto smo se infiltrirali među njih. Odabrao sam Zemlju jer je ona bila uništeni i oštećeni teritorij u Velikom ratu. Azazel, Svjetlonošin general je ovdje imao svoju bazu i jedno od uporišta.

-A zašto se ja toga ne sjećam, Elione?- upitao je znatiželjno.

Nakon što su razbijeni i poraženi, uništene su sve komunikacijske veze s ovim mjestom. To nam je garantiralo da ćemo ovdje biti mirni i pritajeni. Ali lovci su tražili. Imali su svoje pse tragače i relativno brzo su pronalazili naše esencije. No kada bi ih našli, usisali bi ih energetski stvorenim vakuumom i esencije vječnih bića izgubile bi svoju ličnost. To su bile brzopotezne, ali djelotvorne giljotine. S nama su se doselili i ostali pobunjenici vjerujući da ih ovdje nitko ne može naći. No morali smo se zaštititi i zato smo našli način da se ugrađujemo u ljudska tijela. To nam je garantiralo sigurnost pred krvnikom. Samo što su ljudska tijela bila jako slaba i kratkotrajna. Naš pojam života i vremenskog protjecanja potpuno se razlikovao od njihovog. U doba prvih civilizacija ljudi su bili primitivni i slabi pa su ugradnje u njihova tijela bila dio drevnih rituala egzorcizma. Samo što je egzorcizam imao drugo značenje. Nije se radilo o tjeranju zlih duhova iz tijela domaćina nego presvlačenje božanstva iz jedne kože u drugu poput zmije. No s vremenom su počeli jačati i razvijati se pa su naše metode ugradnje 80

-Vidiš, to je drugi problem. Kada ulazimo u njihova tijela, moramo se povezati s njihovom neuralnom strukturom, inače ne možemo upravljati tijelom. Tvoj problem je da si previše pod utjecajem njihovih neurona i tvoj um je reprogramiran na ljudsko shvaćanje tako dugo dok se ne odvojiš od te neuralne strukture.

-Zato ste toliko inzistirali i izvodili sve one igrice.

-Jesmo, da. Nismo te smjeli dovesti do psihičkog šoka jer bismo te time zauvijek izgubili. Morali smo raditi postepeno i planski. Tvoja amnezija je rezultat tvoje prejake povezanosti s ljudskim centrima u mozgu. Gebre te je uspjela na trenutak probuditi i tvoje odvajanje je polako otpočelo. Ali nije u potpunosti uspjelo.

-A što je s ostalima?

-Ostali su već odavna srasli s ljudskim neuralnim mehanizmom i uskoro će ih istrijebiti krvnici. Oni više nisu vječna bića; oni su sad postali samo smrtna bića, nesvjesna svojeg skorog kraja.

-Žalosno je to, Elione.

-Znam, Maks. Mene to prvog jako žalosti što naša braća na takav način umiru. Kada jednom postaju jedno s umom ljudskih životinja, preuzme ih ljudska strana i više ne znaju tko su. Ti si tek u drugoj fazi tog problema i ima još mogućnosti da te se spasi.

-Što je prva faza?

81

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Prva faza su moralne dvojbe koje su namijenjene isključivo ljudskim ponašanjima i likovanjima. U drugoj fazi nastupa amnezija, a u trećoj pomirenje s vlastitom sudbinom. Maks, imaš još dobre izglede da se premjestiš u drugo tijelo. Samo trebaš htjeti odvojiti se od neuralne strukture ljudskog mozga.

Maks je znao da tako više ne može. Život u ovom zatvoru gora je kazna od potpunog uništenja. Strepnja i stalni strah pred krvnicima, sva ta silna, bolesna uzbuđenja bila su previše za njega. Došlo je doba kada je morao donijeti drastične odluke.

Jedno vrijeme su šutjeli. Maks je prebirao po njihovim zajedničkim fotografijama i razmišljao.

-Odakle mi ona zelena knjižica u kući? Ne sjećam se da sam ikada bio ovdje dolje - upitao je Eliona držeći ponovno Atikovu fotografiju u ruci.

-Nakon što je tvoja bolest počela, bili smo otkriveni. Dugo te mučilo to što je Atik otišao bez pozdrava i što si u jednu ruku kriv za njegov odlazak. Atik je bio dosta nepredvidljiv i hirovit.

Tako da nas je znao često iznenaditi. Sjećaš se kad smo ga premještali iz faraonova tijela u onog mladića. Odlučio je u jednom trenutku prestati biti faraon i postati običan, prosječan građanin s velikom kitom. Teško je bilo pratiti sve njegove hirove. Tako i te noći pokraj odlagališta čeličane Atik je odlučio napustiti tijelo i postati netko drugi, nesvjestan koliko nas je time izložio. Tada su se tebi počele javljati tegobe s moralnim dvojbama i tako je došlo do svega toga. Dugo si nisi mogao oprostiti taj dan i zato si u prvoj fazi često dolazio ovdje i vodio osjetljive bilješke.

-Eli, tebi se sve ovo sviđa?

Eli je ustao noseći u ruci predmet s kojim su započeli ovu karijeru vječitih skitnica u tuđim tijelima. Pružio mu je srp, malen i vrlo oštar srp. To je bio podsjetnik na paranje tkiva prvih ljudskih obitelji u koje su se uvukli, ne bi li spasili glave od pogibelji.

-Ne! Definitivno mi se ne sviđa ništa od toga. Ali tako barem živimo.

-Da, živimo u najgorem grijehu, ali ipak živimo. No pitam te, ti stvarno hoćeš nastaviti ovu pomutnju i razvlačenje po strvinama?- rekao je, čvrsto stežući dršku srpa.

Eli je pognuo glavu i sjeo na stolicu.

-Ja sam pogriješio, Maks. Uvukao sam vas u sve ovo kao i tisuće drugih vječnih bića koja će uskoro izgubiti vječnost.

Vjerovao sam onom Svjetlonoši jer je zborio tako mudro i iskreno, a vidi ga sad, osuđen i pogubljen.

-Naći ćemo ti novo tijelo i dalje ćemo se ovdje...

Maks je šutke stajao zumirajući srpasti predmet koji ga je podsjetio na prvo tijelo koje je zasjekao kako bi na sebe navukao ljudski kombinezon. To je bio skalpel kojim je tisuće žrtava lišio života i svijesti.

-Što? Skrivati možda?- preduhitrio ga je.

-Nema gore izdaje od utamničenja duše. - pomislio je.

-Da, skrivati ako baš tako hoćeš. Nemamo previše izbora, Maks. Jednostavno nemamo.

-U jednom je Svjetlonoša imao pravo: „Svako živo biće ima pravo na sreću, slobodu i poštovanje.“- prisjetio se Maks.

-I što ćemo sad, Elione? – upitao je gubeći sve nade.

82

83

~ Zoran Hercigonja ~

~ POSLJEDNJA VJEČNA BIĆA ~

-Jedino to je bio pravi smisao početka borbe. A što mi stoljećima radimo ovim inteligentnim bićima, gulimo ih kao bananu i onda tu bananu oblačimo na sebe. Mi smo im oduzeli sreću, slobodu i poštovanje. Zar ne zavrjeđujemo isti tretman kao i ona elitna bagra koja nas je ugnjetavala? Popušili smo nadebelo.

podu. Najzad je osjetio potpuno olakšanje. Ustajući s poda, osjetio je kako ga privlači neka sila. Izduljio je tijelo i propeo se u visine sam, slobodan, rasterećen.

Definitivno je odlučio do samog kraja ostati sebi vjeran.

Elion je zagrlio Maksa i zagledao se posljednji put u njegove duboke, crne oči u kojima su se svakim treptajem polagano gasile one druge, reptilske očice. Dobro je poznavao Maksa i nije mu mogao stati na put. Znao je da bez njega, vrsnog poznavatelja ljudske anatomije, nema šanse za daljnje preživljavanje. Tijelo će se istrošiti i krvnici će ga naći. To nije bila sudbina kakvoj se nadao nakon svih napora. Ali nije mu se mogao suprotstaviti. Dugovao mu je to oslobođenje nakon svega.

Rastali su se u muku. Maks se dizalom uspeo do krova na kojem je bila platforma za slijetanje helikoptera. Stajao je na kiši okupan osjećajem olakšanja. Smetenost i amnezija još uvijek su ga opsjedale i mučile, no nije dozvolio da ga ometaju.

Konačno je odrastao nakon dugog izbivanja i nakon dugih djetinjih bajki. Prestao je vjerovati da život može biti sretan.

Među svjetlima grada ugledao je i dva zelena svjetla. Bio je to njegov astralni blizanac ranjenog torza i skrhanih krila. Čekao je da ga pusti, da konačno može nesmetano odletjeti u nebo i razgolititi se u svemirskoj praznini. Posljednji puta pogledom je prešao grad. Kolebanja više nije bilo. Ispružio je ruku u kojoj je držao maleni srp. Zagledao se u nebo i pustio da ga umivaju kišne kapi. Jedan trzaj ruke i oštrica je otkopčala tijelo parajući ga od grkljana do stidne kosti. Bijelo zelenkasta humanoidna esencija porodila se na mokrome 84

85