REFLEKSIJE broj 4 2021 by Zoran Hercigonja

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

BROJ 4 / 2021.

Portret umjetnika

Abel Brčić

1 ISSN 2623-7792

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

IMPRESSUM

Naslov: REFLEKSIJE- revija za likovne umjetnosti ISSN 2623-7792

Web adresa: refleksijerevijazalikovneumjetnosti.wordpress.com Osnivač, pokretač i autor revije: Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Glavni i izvršni urednik: Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Slika s naslovnice i poleđine: Abel Brčić Umjetnička urednica: Mr. Maja Raleva Miladinovski, magistra vajanja

Pomoćnica glavnog i izvršnog urednika: Marija Juračić, prof. književnosti, književnica Lektorica: Marija Juračić, prof. književnosti, književnica

Nakladnik: Vlastita naklada revije

Građa revije arhivira se u Hrvatskom arhivu web-a (HAW).

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

PORTRET UMJETNIKA Dr

Četvrti broj Refleksija, posvećen je vrlo

plodnom likovnom umjetniku iz

Hrvatske gospodinu Abelu Brčiću. ABEL BRČIĆ rođen je 1956. godine u Žrnovu na otoku Korčuli. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Splitu 1978. u klasi prof. Ante Kaštelančića studijsku grupu Likovnih umjetnosti. Prvu samostalnu izložbu imao je 1980. u Korčuli, na nakon toga slijede brojne izložbe: Dubrovnik, Zagreb, Split, Korčula, Dugi Rat, Orebić, Lumbarda. U Njemačkoj (Witten, Padeborn, Herne, Una) u Francuskoj (Boulogne sur Mer). Skupne izložbe su brojne, Korčula, Ploče, Dubrovnik, Zagreb, Samobor, Split, Brijuni, Sinj, Knin, Čapljina, Njemačka (Darmstadt, Langen, Dietzenbach, Muehlheim a.m, Russelhein) Australija (Melbourne). Sudionik je više desetaka likovnih kolonija koje su u pravilu humanitarnog karaktera. Od 1986. član je njemačkog udruzenja "Savez za slobodnu umjetnost" (Bund für freie angewandte Kunst) u Darmstadtu. Od 2004. član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika - HULU. Član je InSEA, Međunarodno društvo za obrazovanje putem umjetnosti, UHULI – Udruga hrvatskih učitelja likovne izobrazbe. Od 1980. do danas aktivno izlaže na mnogim samostalnim i skupnim izložbama. Izlagao je na brojnim skupnim izložbama sa eminentnim imenima hrvatske likovne scene. U Zagrebu s Mersadom Berberom, Izvorom Orebom, Emilijom Kalavaris, Vatroslavom Kulišem, Mijom Kovačićem, Miljenkom Bengezom , Milanom Komljenovićem , Stipom Nobilom, Vojom Radojčićem, Borisom Ljubičićem. U Splitu je izlagao sa Edom Murtićem, Antom Kaštelančićem, Vaskom Lipovcem, KuzmomKovačićem, Kazimirom Hrastom, Zlatkom Pricom, Josipom Botteri Dinijem, Josipom Škerljom, Nikolom Reizerom. Prikazuje otočke krajolike, vedute, marine, dalmatinski pejsaž. Tehnike kojim se najčešće služi, u početku ulje i pastel, već duži niz godina slika u tehnici akrila i akvarela.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Abel Brčić je vrlo plodan autor. U gradu Kočuli više od trideset godina ima svoj atelje – galeriju koju posjećuju brojni posjetitelji i nezaobilazno je mjesto koje turisti i posjetitelji Korčule rado posjećuju. Njegova djela nalaze se u mnogim galerijama i privatnim zbirkama diljem svijeta. Zapisao je likovni kritičar Stanko Špoljarić: „U svakom slučaju Abel Brčić je obogatio suvremeni hrvatski pejzažizam (u svoj širini tog pojma) .... Neposrednošću iskaza u radosti stvaranja talentom i ljubavlju odabrane motive izjednačio je sa samim pojmom ljepote“. Radio kao likovni pedagog u osnovnoj školi u Korčuli do umirovljenja. Kao likovni pedagog s učenicima je osvojo brojna visoka priznanja i nagrade , na brojnim likovnim natječajima u zemlji ali i više svjetskih nagrada. Autor je udžbenika za Likovnu kulturu Valovi boja 8. Radio je recenzije i valorizacije udžbenika od 5 - 8 raz. Likovne kulture Pogled, potez.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

Portret umjetnika

Abel Brčić

◆ BROJ 4 /2021.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

O STVARALAŠTVU ABELA BRČIĆA ◆ Abel Brčić je strastveni hedonist, zaigrani Mediteranac koji se ne boji nepredvidivosti igre niti rizika avanture. Promatra ljude koji pohode njegovu galeriju i vidi da nikada nisu hladni i ravnodušni. Privlači ih vjerojatno zanjihana deformacija, stilizacija oblika i sočna boja njegovih slika. Često bizarnim uletima, sasvim osobno, shvatio je slobodu slikanja, prožetu čulnošću, emocijama. Upravo tom svojom oslobođenom ponesenošću, paradoksalnim otklonima, razgaljenom i razigranom maštovitošću, poetskom zanjihanošću, radošću igre, neodoljivo privlači, osvaja i veže promatrača. Možda autorovo poetsko nadahnuće iznova uči da budemo otvorene osjećajnosti i dobrote koja će nas uvesti u najskrivenije kutke ljepote, ali i prostore radovanja životu i u duhovne punoće naše vlastitosti. Sve to začinjeno zavičajnom crtom, upalit će vatre sjećanja na djetinjstvo, ne samo njegovo, nego na mnoga djetinjstva. Nema putokaza, a put je vijugav poput poetskog ruleta. Abel otkriva poetski naboj i nadahnuće, i kada oljušti poeziju ostaju naslage i duboka potreba vlastitog identiteta. Ostaje proces umjetničkog uobličenja, kod kojeg izdvaja autobiografsku identifikaciju postojanja. Bez obzira kuda se kreće, kako i što zapaža, prisutno je slikarsko uzbuđenje, izmaštanog ali doživljenog motiva, iskazano uvjerljivo i sočno. Brčić naglašava i afirmira univerzalne ljudske vrijednosti, istine i općenite odrednice čovjekovog opstojanja na ovim prostorima, zbog kojih vrijedi živjeti i radovati se, ali uz neprikrivenog Erosa koji je pokretač svekolikog života, oblikujući i prepoznavajući bljesak ozračja i izvornih vrijednosti koje zavičaj nudi, a on sam ih je, eto, znao prepoznati, i izdvojiti, pretvoriti ih u čulnost, u čaroliju. Kao da se u tom bogatom okruženju, kao u ogledalu umjetnik neprestano ogledava, ne kao zarobljenik njegove kobne privlačnosti, već kao pjesnik kista, kroničar, sanjar koji je sposoban učiti i ispričati priču, slojevitu, snažnu, dojmljivu u njezinoj katarzičnoj ekspresivnosti. Njegovo najmoćnije oružje je stilizirana životnost, u kojoj nema identiteta, već simboličkih prikaza, vještih dosjetki i na taj način gradi kompoziciju, univerzalnu, vješto razrađenu, esencijalnu, domišljatu, ali upletenu u izričaj koji je uzbudljiv i iskazom intenzivno traje hraneći sebe i gledatelja samim sobom i svojim uzburkanim nabojima. Zamijetiti se može da ni sitnice nisu zaboravljene, i naizgled posve nevažne, nisu zanemarene ili izostavljene. Naprotiv, njihovim uključivanjem intenzivira se promišljenost i vjerodostojnost zamišljaja. Cinizmu, morbidnosti, napregnutosti i nasilju koje rastućim otuđenjem uništava

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

današnjeg čovjeka, suprotstavlja se idiličnim ljepotama zavičajnog, opuštenošću i hedonizmom okolice i ugodom sitnih radosti življenja. Hladni svijet informatičke određenosti i sve zahtjevnije sofisticiranosti grije i očovječuje razgaljenom bojom, neposrednom, živom, neponovljivom, zapravo nenadoknadivo potrebnom ljudski toplom kulturom komunikacije. U svakom potezu kista utisnut je autorov senzibilitet i iz te energetske napetosti koja kulja iz boja i njenih komplementarnih srazova i vrijednosnih usklađenosti, kao i iz zvonke lepršavosti rukopisom, doživljene mediteransko- zavičajne slojevitosti, imaginativne žestine metaforična su himna, i priča zavičajnog za sva vremena. Marija Juračić

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

SADRŽAJ

1. mr. art Krešimira Gojanović-“Jedno novo vrijeme” [kritički prikaz]

……………………………………………………………………………………………………………………

2.Sara Mikelić – Oni dolaze [kritički prikaz]

…………………………………………………………………………………………………………………

3.Ira Marušić -Predmeti v magmi [kritički prikaz]

…………………………………………………………………………………………………………………

4.HDLU Varaždin-izložba novih članova [priopćenje]

……………………………………………………………………………………………………………………

5.Marija Juračić-Tajne slike novog likovnog vala [osvrt]

……………………………………………………………………………………………………………………

6.Tanja Špoljar-Nastajanje u nestajanju [kritčiki prikaz]

…………………………………………………………………………………………………………………

7.Jasmina Jakopanec-Život jedne slike [priopćenje]

………………………………………………………………………………………………………………

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

8.Nina Jeza Tihožitja [kritički prikaz] …………………………………………………………………………………………………………………

9.Izložba Vinka Vidmara [kritički prikaz] …………………………………………………………………………………………………………………

10.Izložba HDLU Varaždin – Mali formati [priopćenje] …………………………………………………………………………………………………………………

11.Iva Körbler-Zapis misli [kritički prikaz] …………………………………………………………………………………………………………………

12.Goran Petrač-Boje krajolika [kritički prikaz] …………………………………………………………………………………………………………………

13.Živko Toplak-TRAUMA [kritički prikaz] ……………………………………………………………………………………………………………………

14.Frane Radak-Mala retrospektiva [priopćenje] …………………………………………………………………………………………………………………

15.Marija Juračić – Odjek apstraktnog ekspresionizma u slikarstvu Marina Bobana [esej] …………………………………………………………………………………………………………………

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

16.Mala retrospektiva – Krešimira Gojanović [kritički prikaz] …………………………………………………………………………………………………………………

17.Kozmologija slike-Nedjeljko Klarić [kritički prikaz] ……………………………………………………………………………………………………………………

18.Tri samostalne izložbe u galeriji Reflektor [kritički prikaz] …………………………………………………………………………………………………………………

19.Izložba ilustracija Željka Prsteca [kritički prikaz] …………………………………………………………………………………………………………………

20.mr. art Krešimira Gojanović -Ples boja: Dance of colors [kritički prikaz]

……………………………………………………………………………………………………………………

21.Klara Macolić – stvaralačka sloboda Apstrahiranih formi Rajka Novaka [kritički prikaz] …………………………………………………………………………………………………………………

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

22.Klara Macolić – “Pejzaži”-Branko Bobić [kritički prikaz] …………………………………………………………………………………………………………………

23.Godišnja izložba HDLU Varaždin [priopćenje] …………………………………………………………………………………………………………………

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

''Jedno novo vrijeme'' – skupna izložba slika autora okupljenih oko portala Ludvig dizajn u Galeriji Zvonimir

[kritički prikaz]

Sa početkom 2021. godine, likovni umjetnici okupljeni oko portala Ludvig dizajn (https://www.ludvig-designe.com/) sastaju se u zajedničkoj izložbi slikarskih radova sa kojima predstavljaju svoje doživljaje iz prirode, gradske vedute, različite scenične prizore ljudi i njihova emocionalna stanja u trenucima dokolice i uronjenosti u intimi bića. Autori različitih izraza, ponegdje kroz poetski realizam, ali i lirsku apstrakciju ili nadrealne ekspresije boja približavaju nam svoje likovno umijeće, u posvećenosti stvaralačkom činu kroz koju prosijava težnja oblikovanja svijeta, kroz izdvajanje njima značajnih motiva. ''Jedno novo vrijeme'' tako predstavlja odmaknutost umjetnika od uzburkane svakodnevice i put traženja tihih inspirativnih trenutaka u kojima se sjećanja i snovi prožimaju sa unutarnjim slikama, kada se na platnu osmišljavaju kompozicijske igre, raščlanjuju boje i tonovi, pretapanje planova, definira se perspektiva i ravnoteža, tvore novi oblici ili se naprosto kroz igru sa kistom i špahtlama, u žarkoj paleti izljeva ritam umjetnikovih osjećanja. U prozračnom zelenilu šume na slici Marije Hećimović, kroz dojmljivi kontrast dana i noći na slici ''Most'' Barbare Špiljak Presečki, u slici ''Zalazak na moru'' Vesne Zvonarević i slici "Neka nova svitanja" Andree Stanić, priroda nam nudi i dubine i

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

udaljena obzorja, mikrokozmos za istraživanje, počinak između zbivanja i točku susreta sa samim sobom. Prirodi se slikari uvijek vraćaju u kruženjima godišnjih doba, shvaćajući da svaki dio godine zrači drugačijim svjetlom, ali i svaki autor kroz drugačiju lepezu boja izražava svoje impresije, pa tako i zima na slikama Marije Omazić i Branke Toplek biva viđena na različite načine, gdje nam Omazić dočarava obalu zaleđenog jezera pod žutom svjetlošću hladnog zimskog sunca, a Toplek je svoj prizor zime prikazala bjelkasto sivim, plavim i ljubičastim tonovima, koji se u dalekoj perspektivi zgušnjavaju u obrisima tamnih borova. Marijana Vuković slika vatru kroz žustre crvene plamenove koji podsjećaju na tijela nekih vilinskih plesača kraj drevnog ognjišta, dok Snježana Bilandžić svoje eukaliptuse rastvara u mrežolikoj kompoziciji koja povezuje planove pješčanog tla i blijedoplavog neba, gdje i ta stabla djeluju kao da su oživljena i uzgibana u nekom egzotičnom plesu i susretu sa silama prirode. Danica Kuštrak, Emina Jaić, Nada Katanec, Marija Tokić, Marija Šic i Ankica Tomac slikaju ženske likove, djevojku uokvirenu iskričavom aurom svjetlosti iz prirode (Tomac), futuristički prikaz žene u kontemplaciji ispred crvenog oblaka kose (Šic), melankoličnu putnicu na željezničkom peronu u vješto izvedenom bogatstvu sivih tonova (Tokić), bajkovitom šumom uokvirenu djevojku u plavom (Katanec), lice žene koje izvire iz bjeline prošarane mrljama boje (Jaić) i elegantnu figuru žene sa knjigom u ruci u intimi svoje spavaonice (Kuštrak). Svi ti likovi odašilju nam dojam mira, prigušenog snatrenja, blage sjete, ali i radoznalog iščekivanja što nam budućnost donosi. Vrijeme zime kada umirujemo svoje aktivnosti ujedno je i period klijanja skrivenih sjemena u zamrznutoj zemlji, rađanja i kristaliziranja novih ideja prema većoj jasnoći, dok u susretu sa tmurnim sivilom i hladnoćom svijeta oko nas okrećemo svoj pogled prema unutarnjoj svjetlosti, novim vizijama koje se stvaraju uz knjigu, glazbu, kultiviranje estetskih ukusa i osobnih kreativnih izražaja. Gradske vedute predstavljaju nam Ana Sušec i Biserka Ladišić kroz delikatne detalje zagrebačke uspinjače (Ladišić) i samotnu, kamenom popločanu ulicu u predvečerje (Sušec), u kojima su ti prizori također zamrznuti u vremenu kroz nataložena sjećanja na urbane šetnje i grad koji se stišava prema kraju dana, kada i tamnoplava boja neba sugerira taj suton, protkan rijetkim svjetlom uličnih svjetiljki. Katarina Sinčić Rast sa figurom anđela podsjeća nas na priče koje smo slušali u djetinjstvu sjedeći pored naših baka, a na starinske basne o čarobnim ribama podsjeća nas i slika Vere Antolić, "Zeus Faber". Zvjezdana Žužić i Ružica Skoko predstavile su se sa apstraktnim stilom slikanja, kroz geometrijsku apstrakciju (Žužić) i lirsku apstrakciju (Skoko), gdje u igri primarnih oblika, linija i kolorita uočavamo strujanje emocija, bez potrebe da one budu definirane u nekom vidu poznate materijalne realnosti.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Veći dio tih autora/ica koji će izlagati na izložbi u zagrebačkoj Galeriji Zvonimir bio je predstavljen i na portalu Ludvig dizajn, koji u svojoj programskoj koncepciji želi predstaviti kreativnost širokog kruga domaćih likovnih stvaralaca i na internetu, što nam je posebno bilo značajno i u 2020., tzv. pandemijskoj godini, kada su mnogi umjetnici kroz digitalnu prilagodbu kulturnih i umjetničkih sadržaja ipak očuvali kontakte sa svojom umjetničkom publikom, usprkos vremenima izolacije i smanjenih mogućnosti za rad i izlaganje. Tako smo ipak došli i do nekog 'novog vremena', u kojemu umjetnička aktivnost postaje jednako bitna i u 'virtualnim', kao i u onim 'realnim' prostorima, kroz multidimenzionalno povezivanje tradicionalnih i suvremenih pristupa u promociji umjetnosti i kulture, koja više nije vezana samo za jedan fizički prostor, već postaje dostupna širokom krugu pratitelja umjetničkih portala, iz raznih država svijeta. Definitivno 'novo vrijeme' jeste i ono vrijeme, u kojemu se brišu barijere među različitim kreativcima i ljubiteljima umjetnosti, te se svakodnevno formiraju neke nove suradnje, kao i izložbe kojima je cilj predstaviti što veće bogatstvo različitosti i stilskih izraza domaćih autora, pa nam na tom tragu i izložba u Galeriji Zvonimir daje priliku da upoznamo nove autore i njihovo viđenje posvećenog ''slikarskog vremena'', sa kojim također oblikujemo i naše unutarnje svjetove i umjetničke senzibilitete. Autori: Nada Katanec, Snježana Bilandžić, Andrea Stanić, Snježana Mayer, Ana Sušec, Katarina Sincic Rast, Branka Toplek, Marija Omazic,Vesna Mandić, Ankica Tomac, Danica Kuštrak, Vesna Zvonarević, Barbara Špiljak, Marija Tokić, Zoran Hercigonja, Vera Antolić, Zvjezdana Žužić, Snježana Šebalj, Veseljka Kos, Emina Jaić, Marija Šic, Marijana Vukovic, Branka Drenovac, Ruzica Skoko, Kamelija Salopek, Marija Hećimović, Nives Vrsaljko, Biserka Biba Ladišić, Ingrid Novak

mr. art Krešimira Gojanović

Izvor: Ludvig dizajn

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Oni dolaze - Ivan Kovačević: Mentalne mape [kritički prikaz]

Izložba se može pogledati u petak 15. siječnja od 17 do 20 sati, a od 18. do 26.1. radnim danom od 16 do 20 sati. Tražeći uzrok ustaljena osjećaja uznemirenosti, tjeskobe i poteškoća sa spavanjem koje su rezultirale određenim ograničenjima u životu, Ivan Kovačević odlazi na ultrazvučni pregled glave nakon kojeg medicinska istraživanja pokazuju sasvim normalnu funkciju mozga. Taj događaj označuje prekretnicu u njegovu odnosu prema unutarnjim psihičkim procesima, nakon čega umjetničko-istraživačkim pristupom ponire dublje u svoj um u želji za oporavkom, promjenom i spoznajom sebe. Fasciniran CT snimkom lubanje, uzima je kao glavni motiv rada, te manipulacijom uobičajenoga monokromatskog prikaza mozga dolazi do željenih naglasaka određenih moždanih područja. U nekim se slučajevima pacijentima prije ultrazvučnog pregleda u venu ubrizgava kontrastno sredstvo kako bi se postigao što bolji prikaz moždanih aktivnosti. Upravo iz te medicinske prakse izvire estetska odrednica rada – različite boje prikazuju različite dijelove mozga zadužene za određene funkcije u tijelu, ali i raznovrsna mentalna stanja. Snimku glave autor reproducira u tehnici serigrafije, koristeći više šablona koje rezultiraju koloristički bogatim grafikama u maniri pionira pop-art pokreta. Posebna je pozornost pripisana bojama, njihova su značenja povezana s osobnim psihološkim stanjima. Tako su plava, zelena i crvena na jednoj snimci obavijene ružičastim koloritom označujući je kao inspirativnu, prozračnu i strastvenu, dok je na drugoj slici ljubičasta vezana za pojmove transcendencije i meditacije, a žuta simbolizira stvaralaštvo i mudrost. Uz grafike, izložen je i video rad Puls sjećanja te prostorna instalacija Slojevi uma načinjena od niza horizontalno postavljenih ploča pleksiglasa koje su perforirane tako da u svojoj unutrašnjosti tvore prazninu u obliku ljudske glave, naglašavajući pritom metafizičku dimenziju ljudskog postojanja. Mentalne mape Ivana Kovačevića formirane su u želji za spoznajom, otkrivanjem sebe, kao mehanizam s pomoću kojeg se umjetnik nosi s vlastitim psihološkim procesima. One nastaju kao potreba za fizičkim zapisom onoga što se inače krije ispod ljušture, što se slijeva našim emotivnim tijelom, onoga što nije opipljivo i što na neki način guši naše mogućnosti i sposobnosti, a ostaje neimenovano i nepoznato. Manipulacijom snimaka moždanih tvorevina umjetnik preuzima kontrolu nad sobom i unutarnjim procesima i to postaje način kojim se mentalna stanja, misli i emocije dovode na vidljivo, da izjave svoju postojanost i da se materijaliziraju u stvarnosti. Sara Mikelić

Izvor: https://www.facebook.com/events/404961817432470?active_tab=about

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Ira Marušič: Predmeti v magmi, Slike 2015-2020 4.2.-4.3. 2021

[kritički prikaz]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Slikarka, ki se je leta 2014 prvič samostojno predstavila v Bežigrajski galeriji 2, tokrat predstavlja slikarske podobe iz zadnjih let njenega ustvarjanja v katerih prevladujejo fantazijske zgodbe o pomembnosti rastlin in vsakdanji predmeti iz človeškega življenja. Zaobjeti v stvarnih podobah ustvarjajo fantazijske zgodbe o pomembnosti rastlin kot so kaktusi, ki v zadnjih letih slikarkinega likovnega ustvarjanja prevladujejo v njenih slikarskih podobah kot rastlinska oblika in vsakdanji predmeti iz človeškega življenja. Tako lahko skozi slikarkino osebno in intimno pripoved prepoznamo nazorski in izrazni svet njenih likovnih in slikarskih upodobitev, ki temelji na vsakodnevnih opazovanjih navidezno nepomembnih dogodkih in opazovanjih navidezno nepomembnih dejanj in pogledov na vsakdanje uporabne predmete in kaktuse, ki so bistven in edinstven el ement njenega likovnega natančnega opazovanja in likovnega ustvarjanja. Magma pomeni ustvarjanje novega iz nič, iz uničenja, ki ga povzroča lava. V njenih likovnih delih pomeni rojstvo novega sredi uničenja, ki ga pomeni izbruh lave. Pa naj bo ta sredi planeta zemlja ali iz središča srca avtorice razstave. Novo se rojeva lahko iz uničevanja ali iz volje, ljubezni do novega. Naj bo to predmet ali rastlina iz vsakdanjega življenja. Včeraj sem bil snov. Danes sem popolna rastlina ali predmet iz vsakdanjega življenja. Iz same snovi magme sem postal del predmeta kot je likalnik, ki ga je naslikala Ira Marušič. Miloš Bašin Ira Marušič je bila rojena 13. aprila 1989 v Kopru. Od leta 2004 do 2008 se je šolala na Gimnaziji Giana Rinalda Carlija v Kopru. Oktobra 2012 je diplomirala na Akademiji lepih umetnosti v Benetkah pri profesorjih Carlu Di Racu in Eleni Ribero s tezo »Il cuore nell’ arte e nella medicina« (Srce v umetnosti in medicini). Nadaljuje podiplomski študij na Akademiji lepih umetnosti v Benetkah pri profesorjih Carlu di Racu in Martinu Scavezzonu. Svoja dela je od leta 2009 predstavila na več samostojnih in skupinskih razstavah doma in v tujini. Živi v Kopru. Izvor:https://mgml.si/sl/bezigrajska-galerija-2/novice/875/ira-marusic-predmeti-vmagmi-slike-2015-2020-42-43-2021/

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Izložba HDLU Varaždin

[priopćenje] Nakon dulje stanke zbog epidemije COVID-19 Galerija HDLU ponovo otvara svoja vrata. Na prvoj ovogodišnjoj izložbi koja se otvara sutra, u srijedu 17. veljače 2021. godine , svoje radove predstavit će novoprimljeni članovi u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Varaždin. To su Ljiljana Belavić Kliček, Valentina Meštrić i Hrvoje Svaty. Svečanog otvorenja izložbe neće biti zbog opreza i epidemioloških mjera. Veselimo se Vašem dolasku na izložbu koja se može pogledati do 2. ožujka u Kuli stražarnici Staroga grada Varaždin.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

*** Ljiljana Belavić Kliček rođena je u Varaždinu 1983. godine, gdje završava osnovnu školu. 1997. upisuje se u Školu za tekstil i dizajn, smjer dizajner odjeće i tekstila. 2007. diplomira na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Animirani film i novi mediji. Napravila je ilustracije za školski zbornik pjesama i za nekoliko bojanki. Živi u Varaždinskim Toplicama gdje radi kao učiteljica likovne kulture u osnovnoj školi. Valentina Meštrić je rođena u Varaždinu 1994. god. Od svoje pete godine pokazuje afinitete za umjetnost. Godine 2019. je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti kao najbolji student generacije. Dobitnica je rektorove nagrade za znanstveno-istraživački rad proveden na slici Samsonovo vjenčanje iz 19. st. Na četvrtoj godini studija, sudjeluje u restauraciji Michelangelovih zidnih slika na Ischiji, na fragmentima zidnih slika s Pompeja itd... Njezini radovi su bili izlagani na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u Galeriji Širi, u Centru za kulturu zdravlja, u Napulju i u Toruńu. Trenutno stvara umjetnost i umijeće stalentiranom prijateljicom i trenericom mačevanja Maiom Rathwell te zajedno otvaraju umjetničku udrugu Valliartù pod čijim se pseudonimom predstavljaju.

Hrvoje Svaty rođen je 1995. godine u Varaždinu. Završio je Drugu osnovnu školu i srednju Strukovnu školu u Varaždinu gdje je upisao smjer Likovna umjetnost - modul grafički dizajn. Srednju školu završio je školske godine 2014. s odličnim uspjehom, zvanja Grafički dizajner te također je izabran za najboljeg učenika svoje generacije. Na Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci upisao je 2014.godine smjer Likovna pedagogija. Kroz prve tri godine studiranja obuhvatio je sve module kao što su: slikarstvo, kiparstvo i grafiku. Na petom semestru odlučio je odabrati modul Grafika jer je htio proširiti znanje u tradicionalnoj grafici. Tijekom studiranja na trećoj godini uz poticaj profesorice Maje Franković dobio je Rektorovo priznanje za uspješno promoviranje riječkog Sveučilišta. U sklopu Erasmus projekta 2018./2019. četiri mjeseca boravio je u Španjolskoj, u Oviedu, u školi primijenjene umjetnosti gdje je usavršavao i učio nove tehnike tradicionalne grafike. Na kraju projekta bila je organizirana skupna izložba grafičkih radova na kojoj su izloženi i njegovi radovi. U njegovom petogodišnjem obrazovanju višestruko je nagrađivan. Tri godine za redom osvojio je prvu nagradu za najbolji studenski rad na likovnoj kolonije pod nazivom "Pul Kaštela" i dvije godine za najbolji rad "Ex Tempore". Na Međunarodnom susretu likovnih umjetnika u Čabru osvojio je prvu nagradu za najbolji rad te je rad otkupljen za Ured gradonačelnika. U Rijeci 2019.godine diplomirao je i stekao zvanje magistra likovne pedagogije. Također radio je u Osnovnoj školi Vjenceslava Novaka u Zagreba kao zamjena učitelja likovne kulture.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Marija Juračić-TAJNE SLIKE NOVOG LIKOVNOG VALA

[osvrt]

Doprinos Infrared slikarstvu Dijane Nazor Čorda

Pomoću kamere otkriva se skrivena slika. Umjetnici su čudan svijet. Nikada zadovoljni učinjenim, u vječnom su traganju za ljepotom, za novim tehnikama i novim izrazom. Zahvaljujući naglom razvoju elektroničkih i računalskih mogućnosti, te ideji jednog čovjeka, dogodio se značajan pomak u suvremenom slikarstvu. Naime, prof. emer. Vilko Žiljak je sa svojim timom 2007. godine u Zagrebu razvio inovaciju koju danas poznajemo kao InfraredDesign / infraRedArt, a koju je likovno prva ostvarila njegova supruga, akademska slikarica Nada Žiljak te svijetu izložila novi vid slikarstva 2010. godine u Galeriji sv. Krševana u Šibeniku. Bračnom paru pridružuje se doktorica slikarstva i restauratorica Dijana Nazor Čorda koja nastavlja istraživanja ove metode slikanja u sklopu svog doktorskog rada na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a pod mentorstvom izvanredne profesorice dr. sc. Jane Žiljak Gršić i red. prof. art. Igora Rončevića. Dijana Nazor tako postaje prva slikarica koja je doktorirala ovo područje i koja je svojim radom znatno unaprijedila ovu metodu slikanja.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Nevidljivi čuvari

Ovom posebnom načinu slikanja pridružuje se uskoro niz slikara koji osnivaju grupu INFRA. O čemu se tu zapravo radi? Radi se o mogućnosti stvaranja dvostrukih slika. Jednu sliku vidimo golim okom, a kada je osvijetlimo infracrvenim zrakama, vidimo i sliku koja se krije ispod vidljive površine. Kako se ostvaruje ova čarolija? Sada, kada je metoda poznata, čini se jednostavna. Osvijetljene infracrvenim zrakama, neke boje propuštaju te zrake i ostaju prozirne, dakle, nevidljive. Druge ih boje upijaju i postaju vidljive. Tako dobijemo dvostruku sliku. Jednu vidljivu i jednu nevidljivu. Ovu, u svijetu jedinstvenu slikarsku metodu, proučavala je Dijana Nazor punih sedam godina. Svakoj boji, svakoj nijansi trebalo je utvrditi prirodu i njezino ponašanje u infracrvenom polju. Dakle, golim okom vidite sliku koja vam se prezentira, ali tek kada uključite infracrvenu kameru, vi vidite na istoj podlozi drugu, sakrivenu sliku. Čini vam se da ulazite u svijet iluzije, ali to nije iluzija. Rezultat je to spoja umjetnosti i vrhunske znanosti. Zadivljena ovom slikarskom metodom, ne mogu, a da se ne upitam: Bismo li mi na Manetovoj slici „Doručak na travi“ golim okom vidjeli četiri posve odjevene figure da je slikar na raspolaganju imao InfraRedArt metodu? Možete se pitati nije li licemjerno skrivati neke slikarske sadržaje? Mislim da nije. Slika je, bez obzira na svoj sadržaj, ili umjetnička ili to nije. Izložena slika vidljiva golim okom daje se svoj javnosti, pripada svim gledateljima. Ali ako gledatelj želi otkriti što se iza slike još krije, ako znatiželjno koristi infracrvenu kameru, onda on svjesno ulazi u intiman prostor slikara, prešutno

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

pristaje otkrivati tajne njegovih slika. Možemo se poigrati vlastitim doživljajem i u vidljivoj slici tražiti naznake one skrivene. To je kao pokušaj da na licu znanca otkrijemo njegove misli i duševna proživljavanja. Gledamo ga, ali on zadržava svoju intimu, svoje najskrovitije osjećaje. Ovim načinom slikanja slikar zadržava svoju intimu, ali nas ne sprječava da razgrnemo zavjesu, da uđemo u čaroliju dvostrukog prikaza. Svoje dvostruke slike izložila je Dijana Nazor Čorda na izložbi „Otkrivanje slikarskih tajni – InfraRedArt“ u listopadu 2020. godine u galeriji Dvora Trakošćan. Izložba je nastala u organizaciji čak pet muzeja: Gradskog muzeja Varaždin, Muzeja grada Koprivnice, Muzeja Croata Insulanus Grada Preloga, Muzeja Mimara i Dvora Trakošćan. Likovna kritičarka Branka Hlevnjak je tom prilikom zapisala: „Ovaj umjetnički prilog povijesti umjetnosti, koji je ovom izložbom ostvarila Dijana Nazor Čorda, ima sasvim sigurno avangardni značaj, ne po slikarsko-formalnom određenju vidljivog, nego po slikarsko-formalnom određenju vidljivo-nevidljivog seta, po dvoslici kao novom fenomenu“. Na pitanje zašto uopće slikati golom oku nevidljivu IR sliku, Dijana Nazor Čorda odgovara: „Brojni su razlozi ovakvomu načinu slikanja, a prvi je, svakako, korištenje sasvim nove metode u suvremenom slikarstvu. Veliki je izazov biti među prvim umjetnicima u svijetu koji razvijaju nove mogućnosti slikanja na istom nosiocu. Drugi je razlog jer se infracrvenim postupkom na skrivenim, donjim slikama stvaraju nove, akromatske likovne senzacije. Nevidljiva slika, mada je monokromna, po estetskim vrijednostima jednako je vrijedna kao i ona u vizualnom spektru.

Skriveni portret

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Meni je osobno ovaj način slikanja zanimljiv i bitan jer mi omogućuje svjesno slikanje/skrivanje motiva nevidljivih u stvarnome svijetu, kao što su primjerice anđeli koji se, vjerujem, nalaze u nama nevidljivoj dimenziji. Još je jedan važan razlog, a to su brojne mogućnosti koje pruža ova inovativna metoda slikanja. Početkom 2019. godine počela sam istraživati s monokromnim, crnim slikama u vizualnom spektru. Mada je crna slika odavno viđena, u donjoj, nevidljivoj slici neočekivano se krije labirint. Tim novim ciklusom istražujem odnos monokromnih tonova i dvostruke IR slike. Ovom metodom obje su slike jednako važne i prave jer su međuovisne. S namjerom su slikane na istom platnu, one zajedno kriju tajnu, to jest predstavljaju jedno te isto djelo.

Nevidljivi čuvari

Infracrveno slikarstvo („InfraredArt“) omogućilo mi je dodatnu umjetničku slobodu i ostvarenje potrebe skrivanja i slikanja motiva koji su mi bliski i koji su kontekstu teorijskog dijela moga rada, vidljivog i nevidljivog u slikarstvu. Ovo dvostruko, intimno slikarstvo suvremeno je po načinu promatranja slike i načinu svjesnog korištenja svojstava boja nevidljive slike u vizualnom i NIR spektru. Moderna i suvremena tehnologija kroz razne IR kamere i detektore, omogućuje nam da uđemo u slojeve slike i da otkrivamo ono što je ljudskom okom potpuno nevidljivo. Slika u donjim slojevima je tajna sve dok se ne razotkrije.“

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Svijet znanosti i umjetnosti neprekidno otkriva nove tajne i zato je predivno da postoje umjetnici koji znanost koriste da otkriju neslućene mogućnosti ljudske kreativnosti.

Skrivena poruka

Poveznica: file:///C:/Users/Marija/Documents/Katalog_TISKANI_6_GM_Varaz%CC%8Cdin_Dija na_Nazor_s_koricama.pdf

https://www.youtube.com/watch?v=AwuGEr1czQw

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

TANJA ŠPOLJAR-NASTAJANJE U NESTAJANJU [kritički prikaz] Samostalne izložbe 2020 Capital Art Gallery, London 2019 Capital Art Gallery, London Galerija HDLU Varaždin AK galerija, Koprivnica 2018 Lauderdale House, London 2017 Mall Galleries, London Bromley Central Library, London Galerija HDLU Varaždin 2015 Gradska galerija Križevci 2014 Gradska galerija Koprivnica 2013 Galerija OS Bakovcice 2012 Muzej Međimurja, Čakovec Galerija Atelier Lucko, Zagreb 2011 Palača Sermage gradskog muzeja Varazdin Galerija Stari Grad Đurđevac 2010 Gradska galerija Križevci 2009 Galerija Sanctus Quirinus, Sisak Galerija ZB Art, Ludbreg 2008 Galerja Croatian Pan-European Union, Zagreb 2007 Gallery ZB Art, Ludbreg Galerija OS Bakovcice Cultural center coffee bar Zeus Faber, Zagreb 1994 Knjižnica Dugave, Zagreb 1992 Galerija S, Koprivnica

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

DRAZEN EISENBEISSER rođen je 1957. u Koprivnici. Samouk umjetnik. Njegovu prirodnu nadarenost usmjerili su njegovi slikarski mentori – akademski slikari iz Koprivnice (Romano Baričević, Željko Mucko), a posebice mu je poticajan bio profesor Zlatko Kauzlarić – Atač. Do sada je imao 30 samostalnih izložbi te preko 40 grupnih izložbi. 2017. godine izlaže u Londonu u svjetski poznatoj “Mall Galleries/Federation of British Artists” gdje postiže izuzetno veliki uspjeh (izložbena komisija jednoglasno je odlučila izložiti radove Dražena Eisenbeissera, a izabran je između četiritisuće kandidata), te je pozvan da za dvije godine dođe izložiti nove radove. Član je HDLU Varaždin i Atelieri Koprivnica. Živi i radi u Koprivnici. Studio: Marovska 10, 48000 Koprivnica, Email: eisdrazen@gmail.com http://www.drazeneisenbeisser.com Ima nečeg mističnog i zavodljivog u slikama Dražena Eisenbeissera: prostorima bez ljudi, života u tragovima, prizorima ruševina, prozora, vrata, krovova, gradskih veduta kojima je godinama posvećen. U ovoj seriji odlazi još dalje, svoj pogled okreće prirodi, i to jednom motivu, jednom drvetu: dravskoj vrbi opsekači. Na prvi pogled, riječ je o vjernim prikazima koji teže iskazati činjenično stanje i nastaju kao prijenos viđenog, i fotografijom zabilježenog, na papir. Uvijek u istom tonu sepije, tehnikom krede na papiru, vrbe stoje pred nama, točno onakve kakve jesu, bez prevelikog uplitanja autora i želje da ih slikarski rastvori ili kroz njih iskaže svoje stanje u trenutku slikanja. No sve je to varka jer one govore i o tome: osjećamo trenutak autorova pogleda i poteza, tišinu tog događaja. Dugogodišnja posvećenost ovom motivu i tehnici otkrivaju nam autorovu sklonost jednoj vrsti meditativnog istraživanja, kontemplaciji ljepote, mantranju energije koja se nalazi u srži svega fizičkog, tvarnog. Kao da vježba balans i strpljivost, njegove su vrbe spoj tišine i jeke, svijetla i tame, gustoće i praznine, ljepote i propadanja. Kontrast zemljane boje sepija krede i čestog motiva snijega dodatno naglašava sve prethodno spomenute dualnosti. U prirodi sve pulsira i vibrira, a tehnika kojom Dražen slika idealna je da uhvati i zabilježi to: kratki, spiralni potezi kredom stvaraju beskonačne mreže isprepletenih linija koje nam na kraju otkrivaju motiv. Zavisno koliko je mreža gusta, toliko svjetla propušta na papir, a tu mrežu kontrolira autorova ruka. Nikad nije riječ samo o dekorativnom prikazu, već o pažljivom istraživanju forme kroz bezbrojne zapletene linije koje na kraju tvore cjelinu. Ako se približimo, osjećamo pulsiranje i vibriranje te mreže, a kada se udaljimo dobivamo dojam tišine, fiksiranosti trenutka, momenta zabilježenog u vremenu, gotovo kao da je riječ o starinskoj tehnici sepija fotografije. No je li autorova želja zabilježiti faktično stanje, vrbu onakvu kakva jest ili ga ipak zanima nešto što je iza te mreže poteza, što je iza forme? Fascinacija ljepotom vidljivom u životnim mijenama i ciklusima, onom vrstom koja je prisutna i u propadanju, koju ne vidi svatko, proizašla je iz autorovog načina promišljanja života. Činjenica da odabire baš motiv vrbe da bi to iskazao i nije začudna. Predanost motivu drveta i prirode spoj je fascinacije njihovom ljepotom - vizualnog i onoga što predstavljaju - simbolike.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Drvo i drveće u svim je kulturama igralo važnu ulogu i bilo je manifestacija svetog, veza između neba i zemlje, a simboliziralo je i kozmos... ... . Motiv vrbe sinteza je autorove sposobnosti da u svemu vidi ljepotu te metafizičke i transcendentalne dimenzije njegova slikarstva. Nije slučajno da autor odabire vrbe opsekače, drvo kojem čovjek sječe mlade grane no ona ih ponovno tjera, drvo koje Drava premješta, no ono se neumorno hvata za sprudove. Drvo koje truli iznutra, no opstaje. Ono zasigurno nije najljepše drvo koje viđamo u Podravini, no upravo je zato i privuklo autora. Priroda u kojoj se ogledaju mijene, i one godišnjih doba, i one života i smrti, jasan je izraz ljepote i duhovnog koji zanima autora... ... Cjelokupni opus Dražena Eisenbeissera, kao i ova serija, ne želi biti doslovan prijevod njegove životne filozofije u likovni jezik. I ide dalje od puke simbolike jer priča u onim tišinama, prazninama, točkama gdje se energije u slici spajaju. Energije koje su uvijek potpuno suprotne pa stvaraju naboj između zanosa i smirenosti, tišine i pulsiranja. Kore drveta i snijega. A sam autor kaže da je ova vrsta sepija krede najbolja za slikanje onog sto nestaje i što postaje zemlja (sa zemljom slikaš zemlju). Slike su ovdje da bi pokazale ljepotu i prolaznost. Vrijeme, ali kao put u vječnost. Slike koje su ovdje govore tišinom i svojim prazninama. Moć tišine i praznina, nastajanja u nestajanju. Tanja Špoljar

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

JASMINA JAKOPANEC – ŽIVOT JEDNE SLIKE

[priopćenje]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Jasmina Jakopanec rođena je u Varaždinu 1992. godine. Godine 2017. je diplomirala na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Tijekom i nakon studiranja sudjelovala je na nekoliko umjetničkih rezidencija i razmjena mladih (47. ZILIK, 3. Ulična galerija - Mehaničko gibanje kao umjetnički element, Karlovac). Dobitnica je nekoliko nagrada, zahvalnica i diploma od kojih se među najvažnijima nalaze prva nagrada na natječaju "Rijeka-moj grad", 2013., Rektorova nagrade za najbolji umjetnički rad i Nagrada akademije za najbolji rad u novim medijima 2016. godine. Do sada je imala nekoliko samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Neke od njih su: "Dijalog" u Rijeci, "Priče o nama" u Varaždinu i Zagrebu, Modra krajina u Kranju, "Naša sjećanja" u Zagrebu. Također je sudjelovala na mnogim grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu: "26. slavonski biennale - ravna ploča", "Photocity 2018 "PRIVID-ILUZIJA"", "Emotion _a transparent performance", "Sound Art Incubator 2016", "XVII Bijenale studentskog crteža Srbije", "3. Hrvatski triennale autoportreta "Identiteti"... Članica je HDLU i HDLU Varaždin.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

TIHOŽITJA-GALERIJA EQURNA [priopćenje]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Skupinska razstava Tihožitja predstavlja slike znanih slovenskih umetnikov starejše in mlajše generacije, ki s sodobnimi motivi opozarjajo na pomembnost upodobitve motiva natura morta (mrtva narava) kot samostojnega in še vedno popularnega "lajtmotiva" v slovenski likovni umetnosti. Izbrani avtorji in avtorice so: Metka Krašovec, Zmago Jeraj, Franc Mesarič, Bogoslav Kalaš, Živko Marušič, Sandi Červek, Andrej Brumen Čop, Robert Lozar, Silvester Plotajs Sicoe, Tadej Tozon, Matej Čepin, Ana Sluga, Barbara Jurkovšek, Iva Tratnik, Gašper Capuder in Ira Marušič. Osnovna definicija tiho-žitja je upodobitev mrtvih živali ali negibnih predmetov. Pogosto so to cvetje, glasbila, posodje, knjige, sveče; gre skratka za najrazličnejše predmete, neživo naravo, naslikano v vsej svoji namembnosti in v nekem simbolnem pomenu. V grobem se tihožitja delijo na ribja in lovska, ki prikazujejo mrtev plen, lahko so tudi cvetlična, sadna in povrtninska, ki predstavljajo že usihajoče življenje, iztrgano iz njegovega prvinskega bivanja. V umetnostni zgodovini je zelo znan motiv vanitas, ki reprezentira minljivost življenja, kratkotrajnost užitka, ničvrednost materialnega in tudi gotovost smrti. Predmeti imajo močno moralno utemeljitev, pogosto v direktnem nasprotju s simboli bogastva, minljivosti in smrti. Tako so v motiviko vključeni lobanje, gnilo sadje, mehurčki, dim, peščene ure ter glasbila, pa seveda sadje, rože ali metulji, ki vsi spominjajo na določeno minljivost. Vanitas so tako postala prava moralistična tihožitja. Pogost izraz, ki ga srečamo v zgodovini in je neposredno povezan s tihožitji, je tudi Memento mori — ne pozabite, da moramo vsi umreti. Tihožitje je v zgodovini evropske umetnosti novega veka dolga stoletja veljalo za manjvreden motiv, pogosto so ga umetniki slikali le kot pomožen detajl k neki pomembnejši vsebini. Razcvet v samostojen motiv je doživel šele v 17. stoletju, pri severnjakih, današnjih Nizozemcih. V 17. stoletju tako nastane flamsko tihožitje: umetniki so slikali rezano cvetje v vazah v vsej njegovi bohotnosti. Na nekaterih tihožitjih opazimo celo raznoliko sezonsko cvetje, kar pomeni, da so avtorji za en veličasten "več-sezonski" šopek lahko porabili tudi celo leto in posledično precej denarja. Tudi v slovenskem prostoru je motiv tihožitja konstantno prisoten in tudi popularen. Najdemo ga tako pri realistih kot pri impresionistih ter še kasneje pri umetnikih 20. stoletja od Nandeja Vidmarja, Černigoja in Kregarja, Pilona, G. A. Kosa, pa tudi Miheliča, Maleša in nadalje pri povojnih, umetnikih Stupici, Mušiču, Preglju, Berniku, Maraž in ostalih. Za razliko od Flamcev slovenski umetniki 20. stoletja niso toliko slikali cvetja — to je bilo bolj v domeni ekleziastike — veliko bolj popularna so bila denimo tihožitja s kruhom, sadjem ali zelenjavo. Z razstavo smo želeli v razmislek ponuditi pomembnost motiva tihožitja v sodobnem času. Predvsem nas je zanimalo, ali v slovenskem prostoru še obstaja interes za motiviko mrtve narave ter ali je še popularna med našimi umetniki. Najstarejša slika na razstavi je Nož umetnika Zmaga Jeraja iz leta 1967. Tihožitje je naslikano v sodobni maniri: čeprav sta upodobljena stol in miza ter na njej nož s simbolično rdečo konico, slika nima prostora; zdi se, kot da so naslikani le predmeti, ob čemer je prostor zgolj grafično nakazan. Narcise Metke Krašovec iz leta 1977 so iz obdobja njene rdeče-črne faze, prav tako pa so naslikane v postmodernem duhu. Arhitekturna postavitev vaze in cvetja s poudarjenim barvnim kontrastom rdeče in črne deluje skorajda kot trompe-l'œil efekt, s katerim optična iluzija narcis v vazi postane reprezentacija

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

pravega tridimenzionalnega objekta. Tudi umetnik Franc Mesarič, znan kot začetnik hiperrealizma pri nas, to dokazuje s sliko Kanti, ki je sicer šele iz leta 2001; predstavlja vsakdanje predmete z močno simboliko plastičnih posod za smeti, ob katerih je seveda prva misel opazovalca prenasičenost planeta z odpadki. Tudi Kalaševi opusi so polni raznolikih tihožitij, na razstavi pa je na ogled tihožitje, ki simbolično prikazuje vsakoletno kmečko opravilo kolin, saj gre za tihožitje s svinjsko glavo, ki je postavljena na mizi v umetnikovem ateljeju. Razstava ponuja izredno pisano paleto barv in vsebin. Starejša generacija je še nagnjena h “klasičnemu" motivu tihožitja; na slikah prevladujejo motivi cvetličnega ali povrtninskega tihožitja, ki pa že z Mesaričem zadobijo nov koncept. Živko Marušič je v našem prostoru vodilni figuralik, a skoraj ob vsaki njegovi figuri se pojavlja največkrat sadje, zelenjava ali tudi kakšni drugi zanimivi predmeti. V njegovem ateljeju je moč najti veliko risb, tihožitij in pa tudi klasičnih slik iz opusa Talking (Pogovarjanje), kar simbolizira s pisanimi trakovi, podobni tistim, ki jih je umetnik videl na južnoameriških, staroveških staroveških freskah, s katerimi si paradižniki dajejo novo življenje. Sandi Červek je poznan po svojih črnih abstraktnih slikah, a te potrebujejo veliko energije in napora, zato Červek že nekaj let ustvarja opus Intermezzo, pri katerem se Sandi prelevi v Aleksandra ter očitno uživa v ustvarjanju tihožitij, ki so sicer narejena v abstraktni maniri, a še zmeraj dovolj prepoznavna, da vidimo, da gre za upodobljene skodelice. Andreja Brumna Čopa poleg mrčesa in figur konstantno spremljajo tihožitja; po navadi upodablja vsakdanje predmete, kot so recimo metla, igla ali celo lonec vrele vode. Slika jih v svojem prepoznavnem slogu, torej na sivkasto platno z uporabo različnih materialov in pigmentov. Lozar je prav tako figuralik, ima pa tudi več drugih opusov, kot so recimo ikebane. Na razstavo smo postavili naslikana prazna platna, ki ponazarjajo "muko" umetnika, ki se postavi pred belo in torej prazno platno. Tudi Tozon je sicer poznan bolj kot figuralik, a se tihožitij nikakor ne ogiba; enako velja za Plotajsa, ki je v našem prostoru tako v barvni kombinaciji živih barv, kot tudi v vsebini pravzaprav unikaten. Podobno bi smeli trditi tudi za obe slikarki mlajše generacije, Ano Sluga in Iro Marušič, nenazadnje tudi za Ivo Tratnik, s to razliko, da vsaka izmed njih to počne na svojstven način: Sluga slika nenavadne vsakdanje predmete, kot so žarnice, medtem ko Marušičeva v barvni abstrakciji ponazarja kaktuse ali likalnike, grude, ki samostojno zapolnjujejo prostor in jih tudi zato težko uvrščamo drugam kakor k tihožitjem. Še en predan slikar tihožitij je Gašper Capuder; gre za hiperrealistična tihožitja, tokrat pa so na ogled kocke Lego. Barbara Jurkovšek slika živali na znanstveno-ilustratorski način. Upodobljena lobanja je živalska in ne vsebuje toliko sporočila Memento mori, temveč je skorajda študijska risba, izvedena na juto. Zadnji med "izbranci" je še umetnik Matej Čepin, ki razstavlja risbo manjšega formata; gre za nekakšne popredmetene lutke oziroma le njihove glave. Na razstavi je tako predstavljenih 16 umetnic in umetnikov z raznolikimi vsebinami in formati ter barvnimi paletami. Avtorji s tem dokazujejo, da je motiv tihožitja še živ in prisoten v slovenski umetnosti in da minljivost časa in prostora kot temeljnih kategorij sveta in družbe znotraj njega še naprej burita duhove in nagovarjata umetnike.

Nina Jeza

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Izložba VINKA VIDMARA "ŽARIŠTE"

[kritički prikaz]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Tijekom izazovnih vremena kada su uobičajene svakodnevne aktivnosti svedene na minimum zbog nametnute kulture straha od nevidljivog neprijatelja – koronavirusa, umjetnici ne odustaju te pronalaze inspiraciju na svakom koraku. Štoviše, iz povijesti znamo da su velike krize izrodile neka od najpoznatijih umjetnička djela. Vodeći se ovom idejom te kako bismo potaknuli umjetnike da se njihov rad nastavi bez obzira na globalnu krizu, Galerija Vladimir Bužančić u okviru godišnje programske koncepcije pod nazivom Doktrina pandemije ili seruma istine globalnog Pandaemoniuma, predstavlja mladog nagrađivanog osječkog umjetnika Vinka Vidmara koji će postaviti ambijentalnu instalaciju Žarište. Umjetnik je dizajnirao situaciju u kojoj je posjetitelj slobodan kretati se kuda želi unutar Galerije, a istodobno je u zadani prostor ubacio suvremeno-tehnološki objekt kojim naglašava ugnjetavanje slobode. Istodobna sloboda i ograničavanje kretanja proizvode kod posjetitelja ambivalentan osjećaj prema zadanim mogućnostima iz kojeg proizlazi strah. Tijekom „opsadnog“ stanja uzrokovanog pandemijom proteklih godinu dana, suvremeni je civilizirani svijet primoran provoditi epidemiološke mjere koje zadiru u temeljna ljudska prava kao što su pravo na slobodu kretanja i na slobodu okupljanja, što dovodi do javnih protesta u kojima se izražava sumnja u njihovu opravdanost i manipulaciju slobode građana. Ovom izložbom posjetitelji će moći „isprobati“ koliko su odvažni u odnosu na postavljeni objekt te osjećaju li se odgovornima za sebe kao i za kolektiv u kojem prebivaju. Umjetnik daje posjetiteljima mogućnost da budu aktivni sukreatori izložene instalacije. Minimalističkim pristupom koji alarmira pažnju i svjesno kretanje prostorom, Vidmar nas uranja u realnost nametnute kulture straha od nevidljivog neprijatelja, ali upućuje i na svjesnost u kontaktu te odgovornost svakog od nas prema kolektivu u vremenima kada jedni ovisimo o drugima. Osim semantičkog potencijala zahvaljujući kojem djelo komunicira s aktualnim društveno-političkim zbivanjima, ističe autor predgovora Igor Loinjak, Žarište na svojoj oblikovnoj i tehnološkoj razni problematizira odnos čovjeka i moderne tehnologije. Publici će pri otvorenju izložbe biti dana pojašnjenja za sigurno kretanje prostorom. Izrečene upute bit će svojevrsni osvrt na mjere donesene pojavom koronavirusa te savjesno postupanje prilikom kretanja prostorom. Jeste li dovoljno odvažni? Budite hrabri, ali i odgovorni, bilo da je riječ o umjetničkoj instalaciji i/ili virusu! Dođite na izložbu i kreirajte svoje vlastite snopove iz žarišta seruma istine globalnog Pandaemoniuma. O umjetniku: Vinko Vidmar (Osijek, 1988.) završio je Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Osijeku te potom 2019. diplomski studij na Akademiji za umjetnost i kulturu (modul kiparstva) pod mentorstvom profesora Domagoja Sušca. U listopadu 2018. postaje predsjednikom Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku, gdje djeluje do danas. Pokreće i inicira mnogobrojne projekte i aktivnosti na lokalnoj i međunarodnoj razini te razne međunarodne suradnje na području znanosti, umjetnosti i kulture. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Koautor je spomenika Spomen-obilježje poginulim braniteljima 68. bojne Vojne policije na Sveučilišnom kampusu u Osijeku te je autor javne skulpture Kneževa čaša u Kneževim vinogradima. Dobitnik je više nagrada i priznanja, među kojima se izdvaja 1. mjesto na izložbi HT nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost u MSU-u Zagreb 2018. Izložba se može pogledati do 30. travnja 2021., ponedjeljkom, utorkom, srijedom i petkom od 10 do 18 sati, četvrtkom i subotom od 10 do 13 sati. Preuzeto sa: Ludvig dizajn

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Mali formati-izložba HDLU Varaždin

[priopćenje]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Prošla je skoro godina i pol dana kako u Galeriji HDLU nismo održali skupnu izložbu. Razlog je bila epidemiološka situacija s COVID-19 i dva lockdowna. Prioritet smo dali samostalnim izložbama autora, pa smo tako izložbu pod nazivom „Mali formati“ morali prebaciti u ovu godinu. Radi se o izložbi čiji naziv određuju formati slika i skulptura ograničeni do najviše 5o cm. Ovo je četvrta od 14 izložbi planiranih u ovoj godini u Galeriji HDLU . Nadamo se da ćemo ju moći otvoriti u utorak 13. travnja , ali bez svečanog otvorenja što nam nalaže situacija. Izložba ostaje otvorena do 27. travnja. Sudjeluje 17 autora, članovi HDLU Varaždin - Igor Brkić, Ivan Duić, Ivana Gabričević, Vladimir Gašparić Gapa, Sandra Horvat, Velimir Ivezić, Jasmina Jakopanec, Nedjeljko Krčar, Krunoslav Martinović, Jurica Mihinjač, Nenad Opačić, Dražen Pavlović, Davor Petak, Željko Prstec, Hrvoje Svaty, Damir Širola i Živko Toplak. Vaše Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Varaždin

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Izložba Martine Kač Nemanič "Zapis misli"

[kritički prikaz]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Efektni grafički plakati Martine Kač Nemanič U galeriji Kontrast zagrebačkog Centra za kulturu u Dubravi sa svojim radovima gostuje međunarodno afirmirana slovenska grafička dizajnerica Martina Kač Nemanič. Na izložbi „Zapis misli“ postavljeno je dvanaest recentnih plakata po izboru Svebora Vidmara, voditelja galerije, koji pružaju odličan uvid u opus i likovno-problemsko razmišljanje autorice, i koji se bave temama društvenih problema, globalizacije, tolerancije, jednakosti, kulture i glazbe, ali i užim temama vezanima uz obitelj, zdravlje / koronu i edukaciju. Martina Kač Nemanič grafička je dizajnerica, pedagogica i izvanredna profesorica na Odsjeku za vizualne komunikacije Fakulteta za dizajn u Ljubljani. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu, potom je nastavila studij na Akademiji likovnih umjetnosti – smjer dizajn. Doktorski studij završila je na Pedagoškom fakultetu u Ljubljani. Sudjelovala je na mnogim domaćim i međunarodnim projektima te je za svoj rad dobila brojne nagrade i priznanja, koje broje impresivan popis: 2012. Top Ten Winner, The Poster Project Design your mind all – međunarodni grafički natječaj, New York, SAD; 2013. Priznanje za umjetnička dela, Ljubljana, Slovenija; 2018. Shortlisted designers, Poster 4 tomorrow – međunarodni grafički natječaj, Pariz, Francuska; 2020. Rozmanova listina, Ljubljana, Slovenija; 2020. 7th Contest Winners, The International Reggae Poster Contest – međunarodni grafički natječaj, Kingston, Jamajka;

2020. Prvo mjesto Strings natječaj za izradu

vizualnog identiteta – međunarodni grafički natječaj, koautorstvo sa Č. Vučko, Leskovac, Srbija; 2020. Selected designers, Plakat social, Where from? – Where to? – međunarodni grafički natječaj, National Museum of Electroplating technology, Leipzig, Njemačka; 2020. Top 50, Plakat Fest, New world? – međunarodni grafički natječaj, Galerija Antresola,Chorzow, Poljska; 2020. Selected designers, Plakat Fest, New world? – međunarodni grafički natječaj,

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Galerija Sztuki Muzycznej i Obrazu, Chorzow, Poljska; 2020. Selected designers, International Poster Contest Anti – Novel Coronavirus – međunarodni grafički natječaj, Peking institute of graphic communication, Peking, Kina; 2020. Selected designers, International Poster Contest Red Zone, Action-competition “Red Zone”: designers and artists in gratitude to doctors around the world who are at the forefront in the fight against the COVID virus – međunarodni grafički natječaj, Moskva, Rusija; 2020. Best 50 designers, International Poster Contest Etno Krakow Crossroads festival – međunarodni grafički natječaj, Krakow, Poljska; 2020. Selected designers, International Poster Contest 6th Moscow poster competition – međunarodni grafički natječaj, Moskva, Rusija; 2020. Selected designers, International Poster Contest Poster on Politic – međunarodni grafički natječaj, Los Angeles, SAD; 2020. 7th Contest Winners, mentorstvo studentici Lari Pučko, The International Reggae Poster Contest – međunarodni grafički natječaj, Kingston, Jamajka; 2020. Prvo Mjesto, Najbolja ideja za dizajn, mentorstvo studentu I. Polak Rožac, BLOCK my to do list,Tržić, Slovenija; 2020. Going Green Global Award, GGG Design week, A.L.I.C.E. – međunarodni grafički natječaj, Ljubljana, Slovenija. Namjerno sam izlistala popis natječaja i nagrada da se vidi kako uspješni i talentirani grafički dizajneri nisu globalno usporili svoje djelovanje u eri pandemije, i kako umjetnost i dalje funkcionira u ovom virtualnom svijetu. Već samim naslovom izložbe Martina Kač Nemanič želi podcrtati kako je dizajniranje – i osmišljavanje dizajnerskog rješenja – misaoni, postupan pa i kontemplativan posao koji za dobre rezultate ne trpi brza i ishitrena rješenja. Poseban afinitet umjetnica pokazuje prema dizajniranju plakata za glazbu, osobito jazz, gdje se slobodno prepušta sinestezijskim asocijacijama koje se vezuju uz fenomen povezanosti tonova glazbe / atmosfere zvuka i tonova boja.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Njezina su sva rješenja na prvi pogled jednostavna, bez kompliciranih grafičkih i tipografskih matrica, a jednako tako ne robuje strahu od praznog prostora u zadanom formatu plakata. Niti u jednoj temi nema banalnosti ili praznine, već se samo otkriva umjetničino inteligentno sondiranje problema oko laserski preciznog naboja poruke. Ta kontinuirana težnja pročišćenosti grafičkih rješenja, gdje se ideja ili tema koncentrira na nekoliko važnih vizualnih elemenata daje plakatima Martine Kač Nemanič visoku razinu uočljivosti i raspoznatljivosti. I u ekološkim temama iskazuje povezanost s prirodom koja nije agresivna i na bilo koji način aktivistički „nabrijana“, već se obraća emocijama i empatiji promatrača, kao da u nama želi probuditi nježnost („Love of Life“). Sklona je i finom duhovitom, ironijskom komentaru stvarnosti („News 4 You“), u potpunosti svjesna društva i globalnih tendencija koje nas okružuju. Rijetko koristi crnu ili tamne boje kao podloge plakatima, sve je u njezinoj poetici okrenuto vjerovanju u neki – još uvijek – bolji i plemenitiji svijet, u pobjedu humanih zasada na kojima su odrasle generacije naših predaka. Pa ipak, bez imalo patetike, Martina Kač Nemanič vrlo jasno progovara o različitim temama koje nas danas muče – poput korone, bez da i u jednom trenutku zaboravlja kako svaki grafički plakat mora imati u prvom planu umjetnički naboj. Drugim riječima, njezini su plakati efektni, snažni, a istovremeno jednostavni i bez kaosa, prenatrpanosti informacijama i porukama. To je bez sumnje jedini način da u svakodnevnom moru vizualnih poruka zapazimo nešto što je vizualno čisto, lijepo i funkcionalno. Tekst: Iva Körbler

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Goran Petrač – Boje krajolika

[kritički prikaz]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

BOJE KRAJOLIKA

Za ludbreškog slikara Gorana Petrača krajolik je jedan od temeljnih motiva, široko zastupljen u njegovu opusu i nerazdvojiv od njegova umjetničkog identiteta. Oznake ravničarskog podravskog kraja, premreženog oranicama i kukuruzištima i širokim razvučenim horizontima s tek pokojom niskom vertikalom kao akcentom, oduvijek su prisutne u Petračevu opusu. Počevši od ranih krajolika umjerenije izvedbe i jasnije čitljivih toposa ludbreškog kraja, tijekom vremena motivi se razlažu u korist osjetilnih svojstava slike, prvenstveno boje i fakture, navodeći slikara da se prepusti sve snažnijem duševnom doživljaju suzbijajući mimetičku komponentu u prikazivanju krajolika. U najrecentnijem ciklusu krajolika, nastalome unutar svega nekoliko mjeseci, Petrač nastavlja na istom tragu, posve zamijenivši stvarnost imaginacijom, a motiv tvarnošću i obradom površine slike. Djela postaju zatvoreni svjetovi koji funkcioniraju samostalno unutar platna, a mentalna slika dobro poznatih motiva služi tek kao kostur, opće mjesto i početna točka organizacije događaja koja se sama gotovo nesvjesno nadaje slikaru u trenutku transformacije. Petračeve slike neobuzdane energije kao da pršte i posve preuzimaju platno, bilo da su organizirane plošno i privlače usitnjenim ritmiziranim površinama, bila da kreiraju snažan pokret u dubinu koji ipak ne prati zakonitosti linearne perspektive. Ovo slikarstvo prostranog poteza i snažnih udara blisko je zasadama apstraktnog ekspresionizma i ne trpi male formate, a čini se kao da mu ni veliki nisu dovoljni: gdje god da je slici kraj, ona se širi i preko ruba pa joj Petrač ponegdje i pomaže oslikavajući joj okvire. Klasičan, pak, okvir na ovim slikama sputava i oku djeluje kao prepreka koju treba probiti, ukloniti, i pustiti djelo da slobodno isijava.

Dunja Horvat Weitner

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Goran Petrač rođen je u Ludbregu 1961. godine. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vasilija Josipa Jordana. Petrač unutar hrvatske suvremene likovne produkcije slovi kao nastavljač oniričkog slikarstva. Odlikuje ga visoka razina slikarskog umijeća, na mah prepoznatljiv duktus i uzvišeno motrište njegovih pikturalnih spoznaja svijeta i sebe samoga u letu iluzionističkih kazivanja. Od prve samostalne izložbe u Galeriji Koprivnica 1988. do danas je postavio preko šezdeset izložbi diljem Hrvatske i u inozemstvu. U Petračevom slikarstvu uočavamo nekoliko tematskih ciklusa koji mu, s obzirom na specifičan dizajn i sadržaj, kao i probleme koje je sustavno rješavao, daju bogatstvo i uvjerljivost. Sakralne teme zaokupljaju ga i kao motiv i kao sadržaj pa im se ciklički vraća i na osobit način rješava njihove ikonografske datosti i simboličko značenje dajući kompoziciji uvjerljivost i pregršt asocijacija na zajedništvo neba i zemlje u kojem se odvija život čovjeka. Figuralne kompozicije usred žitnih polja, slike metamorfoza ljudskih tijela, pejzažni prospekti, svjetlosni refleksi dalekih obzorja i mikrostrukture kamenih zapisa motivi su koji ispunjavaju metafizički prostor Petračeva slikarstva. Prizori nabijeni zavičajnim znakovljem i kadrovi uzbibanih oranica s reljefno modeliranom grudom kruha slike su umjetnikova putovanja u iskon postanka. Od 1998. Goran aktivno sudjeluje u slikarskoj grupi „Contra“ u okviru koje izlaže i predstavlja različite multimedijske programe u Hrvatskoj. Povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić je napisao monografiju koja je objavljena 2013. godine i obuhvaća gotovo tridesetogodišnji Petračev stvaralački opus.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

TRAUMA-Živko Toplak

[kritički prikaz]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Kada se govori o umjetniku često se misli na osobu koja ima poseban senzibilitet, način gledanja i razumijevanja sebe i svijeta oko sebe. Stoga ne čudi da događaji zabilježeni u kolektivnoj svijesti ostavljaju dubok i intenzivan trag na umjetnika i njegovu umjetnost. Izložbom : TRAUMA UMA : Živko Toplak izlaže djela nastala pod direktnim utjecajem događaja koji su obilježili drugu polovicu XX. i početak XXI. stoljeća kroz kolektivna i osobna iskustva. Izložena djela su umjetnički trag sirove emocije, traume, psiholoških stanja i iskustva zabilježenih u određenom trenutku, te ih je nužno sagledati kao takva. Prepoznatljivi pejzaži i lirske apstrakcije zamijenjeni su prizorima ljudskog razaranja i destrukcije. Kroz njih umjetnik zaranja duboko u vlastitu podsvijest i snove donoseći na površinu emocije istanja u njihovoj punoj težini i izvornom obliku. Upravo ta psihološka i emotivna nabijenost stvara mračne krajolike u kojima se postepeno otkrivaju akteri i prepoznatljivi elementi značajnih događaja isprepletenih sa nadrealnim i subjektivnim. Za umjetnika ta djela iako odstupaju od normativnog procesa, ona su integralni dio njegovog opusa i umjetnosti, do sada sakrivenog od javnosti i publike. Postupkom razotkrivanja, suočen sa samim sobom umjetnik suočava i publiku sa tamnom stranom čovječanstva, stranom kojoj je mjesto u zaboravu a ne na zidu.

Živko Toplak

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Biografija Rođen je u Varaždinu 02.05.1946. U likovni svijet upućuje ga akademski slikar Gašpar Bolković - Pik, s otoka Raba, koji kao izuzetan likovni pedagog ostavlja trag u Varaždinu. Članom najstarijeg likovnog društva u Hrvatskoj koje okuplja neprofesionalne stvaraoce “Likovne udruge Varaždin” postaje 1975. g., a u članstvo“ Hrvatskog društva likovnih umjetnika” – HDLU primljen je 1984. g. Uvršten je u monografsko izdanje autora Josipa Depola “Figuracije u hrvatskom slikarstvu 1970. – 1995.g.”. Dobitnik je priznanja Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske za likovna dostignuća, plakete Jubilarnih V. Varaždinskih baroknih večeri, Grba grada Zagreba i Bolonje, “Ponosnicu” koju dodjeljuju djeca “ SOS Dječjeg sela Hrvatske, Lekenik” . Izlagao je na 9. Salonu mladih u Zagrebu, 1. i 2. Salonu mladih u Varaždinu, 4. i 5. BAJ u Karlovcu, Zadru i Ljubljani, II,III, IV, V, VIi VIII Trijenalu akvarela Hrvatske, te na Recentnom postavu radova članova Saveza HDLU –a u Zagrebu, izložbi malog formata u Splitu, Festivalu akvarela Hrvatske, izložbi 75. obljetnice Plive, tena VII i VIII Zagorskom salonu. Do sada je realizirao tridesetak samostalnih izložbi u relevantnim galerijama te još 100-tinjak u Komornim izložbenim salonima, školama, institucijama i drugdje. Nastupio je i na preko 400 kolektivnih nastupa na smotrama, godišnjim izložbama udruga kojih je član, pozivnim i žiriranim izložbama. Sudjelovao je ina 70 likovnih kolonija na poziv te na preko 100 likovnih radionica humanitarnog karaktera. S udrugom “Pinta” nastupio je u Beču, Budimpešti, Pečuhu, Baji, Munchenu, Koblenzu, Leinsteinu i Berlinu da bi pomogao pri očuvanju kulturne baštine i restauraciji devastiranih kulturnih spomenika. O autoru je snimljeno i nekoliko TV izložbi i audiovizualnih zapisa. Kao zavičajni slikar Drave uključen je u ekološke akcije udruge “Dravskaliga”, a u sklopu projekta “Umjetnik u gradu” Requiem za Dravu u organizaciji HDLUa Varaždin, ,te happening “Drava nije krava” u Legradu u prigodi očuvanja toka Drave i održivog razvoja prirodnih resursa na tom području. Godine 2011. prima plaketu Grada Varaždina, a 2013. godišnju nagradu Likovnog udruženja Varaždin. Povodom 50 godina likovnog stvaralaštva, te 70 godina života organizira retrospektivnu izložbu “Trag Umjetnika” u Gradskom muzeju Varaždin, uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske. 2019 godine nagrađen je otkupnom nagradom na Međunarodnom bienalu akvarela CASTRA u Ajdovščini / Slovenija.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Frane Radak-Mala retrospektiva [priopćenje] Frane Radak, ugledni hrvatski likovni umjetnik rođen je 1935. kraj Šibenika, a živi i radi u Zagrebu. Brojni autori naglašavaju kako im je sam stvaralački čin najvažniji pa i najdraži dio u čitavom umjetničkom radu; oni, dakle, procesu koji na svome kraju, kada je kompozicija dovršena, i nije uvijek tako jasno vidljiv – daju prednost. Štoviše, postoje i autori koji i u svojim gotovim djelima najradije prikazuju ogoljeli slikarski postupak što je jedna od veoma specifičnih odlika suvremene umjetnosti u odnosu na predmoderna razdoblja. Frane Radak je nedvojbeno izvrstan primjer takvoga slikara. To nipošto ne znači da je dojam nedovršenosti ono što ga obilježava; budući da sprovodi dosljednu stilizaciju motiva, a ne njihovu mimetički vjernu reprodukciju, Radak je u mogućnosti istaknuti strukturu, podcrtati svoj rukopis, rasporediti kolorističke akcente – sve likovne sastavnice izdvojiti i pritom ih okupiti u samosvojnu, prepoznatljivu cjelinu. Predan imanentno pikturalnim vrijednostima kao svojim stalnim preokupacijama, Frane Radak je ostvario dosljedan i homogen umjetnički korpus čija je glavna odlika brzopisno i jezgrovito, dugogodišnjom praksom ovjereno vrsno oblikovanje; njegovo je djelo nepretenciozno, doduše, u idejnom smislu, ali potpuno autorski svojstveno i samosvojno u kontekstu vremena i prostora. (Nikola Albaneže)

Izložba se može razgledati do 18. lipnja 2020. godine uz pridržavanje uputa i mjera HZJZ, čemu je prilagođen i dozvoljeni broj posjetitelja u izložbenom prostoru. Izložba je ostvarena sredstvima Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva za kulturu i medije Republike Hrvatske. Izvor: Ludvig dizajn

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

MARIJA JURAČIĆ „ODJEK APSTRAKTNOG EKSPRESIONIZMA U SLIKARSTVU MARINA BOBANA“ [esej] Većinu slikarskih ostvarenja Marina Bobana osjećam kao apstraktni ekspresionizam. Od kada je Edvard Munck kriknuo u svijet, a prošlo je od tada gotovo 100 godina, ekspresionizam golica misao svijeta. Prošao je nekoliko faza i sve su odigrale važnu ulogu, ali je apstraktni ekspresionizam u tom pogledu pošao najdalje. Upao je čak u mrežu teorija zavjere gdje su tvrdili da su američke tajne službe podržavale apstraktni ekspresionizam kao oružje u hladnom ratu, kao propagandu slobode umjetnosti u odnosu na ruski socrealizam. No paradoksalna ovoj tvrdnji je činjenica da je američka vlada istovremeno kritizirala apstraktni ekspresionizam kao komunističku zavjeru koja treba potkopati temelje američkog društva. Bez obzira kakve se teorije oko njega stvarale, apstraktni ekspresionizam je od svog početka bio odraz slobode umjetničkog stvaranja, odraz intime umjetnika koji sliku vanjskog svijeta interpretiraju na svoj poseban, strastan način pa bi tom vidu ekspresionizma odgovarao i naziv emocionalni ekspresionizam. Jer osnova svemu je osjećaj, toliko snažan da odbacuje sve što osjeća suvišnim pa na kraju zgusne emociju u likovnu ekspresiju, u izobličeni nanos boje. Uzalud ćete u slici tražiti dio realnog svijeta, prepoznatljivu figuru, apstraktnost slike vraćat će vam samo golo srce slikara, njegovo raspoloženje, njegovo spontano proživljavanje svijeta. Na taj način veliki dio svojih apstraktnih kompozicija stvara akademski slikar Marin Boban. Nosi ih u sebi, odvaja u spontanom nanosu boje i izlijeva na platno. Njegov slikarski izričaj krikom odgovara na Munchov krik. Jer ništa se promijenilo nije. Ljudsko društvo je jednako nepravedno i suludo, kao što je bilo, a slikar želi proživjeti svoj dio vremena u svom malenom dijelu svemira. Ulaznica za njegov svijet je srce. On čvrsto vjeruje da se u skriveni, raskošan vrt umjetnosti može ući samo srcem. Duh koji je stvarao svijet navukao je na sebe mnoge oblike. Dao im je čvrstoću, gibljivost, teksturu, a mi smo im dali imena za koja mislimo da pokrivaju njihovu bit. Vidimo ih kao oblik i kao boju pa čak i kao zvuk. Marin Boban vidi njihovu duhovnost. Ono jedino nepropadljivo, vječno i u suštini umjetnički lijepo. On zna da je život materijalan, da kao čovjek mora živjeti

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

sputan u modernom svijetu, ali tom i takvom svijetu ne predaje svoju umjetnost. Po cijenu da će neki likovni kritičari njegova djela proglasiti zastarjelim apstraktnim kozmičkim ekspresionizmom, on živi svoj duhovni svijet. A duhovni svijet ne podliježe modi, ne podliježe novcu, kupljenim vrijednostima, zakukuljenosti i oskudnosti umjetničkog osjećaja. Duhovni svijet je vrelo, početak, čista usnula energija koja izvire iz samog neba. A ona je u čovjeku. „Nije u zvijezdama držati našu sudbinu nego u nama samima”, izjavio je jednom prilikom William Shakespeare. Tu misao nosio je u sebi Marin Boban dok je oslikavao ovo platno. Tamna točka - akril na platnu

Slikar u sebi nosi viziju čije se sjeme skrivalo u Goetheovoj studiji o bojama „Zur Farbenlehre“. Goethe boje objašnjava iz više aspekta, no njegovo viđenje boja možemo sažeti. On kaže da je zelena boja mrtva slika živoga, crvena je boja života, plava boja pripada više životinjskom svijetu, a žuta je boja ljudske duše. Tako Marin Boban gradi sliku. Krene s jednom bojom na platnu sa dvije površine. Jedna je mirna, fiksna, a druga je u pokretu. Ista boja s različitim tonalitetom. Zatim gradi kompoziciju te jedne boje dok ne dođe do neke granice koju odredi neki njegov unutarnji instikt. Tada nanosi crnu i bijelu, boje tame i svjetla. Na kraju unosi gestu, tj. jednu nepravilnu liniju jake boje da sve površine poveže, baš kako je život povezan. I kako se u životu sve ponavlja, tako i slikar ponavlja isti obrazac drugim bojama. Ponekad slika ostane apstraktna, a ponekad iz nje ispliva na površinu pejzaž, osoba… Sliku Tamna točka doživjela sam kao prazninu omeđenu bijelim krugom. Zelena praznina, jedan biljni svijet, kako bi Goethe rekao, mrtva slika živoga. Slikar je ta biljka koja je živa, nepokretna, čvrsto vezana korjenjom za zemlju koja je hrani i uz koju je sudbinski vezana. A svijet je bolestan i truo, ali je i njezino jedino izvorište hrane, izvor preživljavanja zamke koja se zove tijelo. Sve na slici postaje bezlično. I stabla u pozadini i jezero, sve je močvara u kojoj se rađa jedno Sunce. Bijelo, prozirno, ali ne zatvara puni krug kao ouroboros. Unutar toga Sunca naziremo Mjesec, simbol duše i mnogo kometa koje znače ideje i misli te naznaku novog početka.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Slikar mi je otkrio da ga taj krug, ta agora podsjetila na Aleksandrijsku knjižnicu koju je opaki svijet uništio zajedno s njenim tajnim znanjem. I spominje da je Isus Krist rekao da ne tražimo tajnu svega negdje visoko u nečem kompliciranom, jer je tajna skrivena u tako malim stvarima i tako je jednostavna da ni zamisliti ne možemo I Kraljevstvo nebesko nije na nebu, nego u nama samima. Energija koja opušta – akril na platnu

Na ovooj je slici u prvi plan isplivao lik žene. Unutar tog lika pažljivo oko u crnoj boji glave može uočiti još jedan lik koji pažljivo motri okolinu, a nanosi bijele boje uz ženina ramena asociraju na duhovno biće. Prožimaju se kontrasti bijele i crne boje, tame i svjetla. Crvena boja života kapnula je na ženino srce, a na vrhu slike nalazimo utisnut polukrug duše koji se otima crnini. Sve se otelo prividu realnosti i ušlo u čistu duhovnu sferu. Žena koju vidimo nije žena koja u realnom životu igra višestruke društvene i osobne uloge i nije korijenjem vezana uz zemno. Ona je postala složeno duhovno biće koje živi jednu drugu dimenziju, jednu drugačiju stvarnost. Ta žena, to duhovno biće stiglo je sasvim slučajno iz dubine umjetnikove svijesti. Da je htio naslikati ženu, slikar bi naslikao ženu, sa svim njezinim fizičkim atributima. No ova žena stigla je na njegovo platno nepozvana, ali prepoznata i vodila je slikarov kist tajanstvenom energijom koja stiže iz podcvijesti, iz najdubljih zakutaka njegove duše. Prirodni oblici ženina tijela samo su ovlaš naznačeni, jer oni nisu u fokusu umjetnikove pažnje. Oslobođen forme, on svoje platno boji bojama svoje nutrine, energijom svog bića. Ako ste ikada u sigama neke špilje tražili poznate oblike, znat ćete o čemu govorim. Priroda nije razmišljala dok ih je stvarala, nastajali su spontano, baš kao ekspresionistička platna. Ako se pažljivije zagledam u sliku, vidim između leđa i bijelog krila žene profil zrelog muškarca koji snatri u blaženom miru. Duša slikara

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

se odmara. No ljudska duša ponekad nosi teško breme, o čemu svjedoći sljedeća slika - „Teret“.

Na slici nema prepoznatljivih figura. Na njoj dominira rasplinut sivi kvadrat, koji može biti krčag s vodom, i nagnuti oblik vinske čaše. Umjetnik je nešto izbacio iz duše. Ne otimam se dojmu koii se stvara cijelom nagnutom kompozicijom i velikim krpama plave boje. Umjetnikova psiha ulovila je gestu čovjeka koji žeđa i koji svoj jad ne može ublažiti. Ono biološko u njemu, ono što pripada životinjskom svijetu, ne da mu ići dalje, jer Boban, baš kao i Goethe, plavu boju smješta više u životinjski svijet. Na ovoj je slici plava boja pomiješana sa sivom i crnom, što ne doprinosi veselosti slike. No život čovjeka, ma koliko težak bio, ma koliko bio privezan uz tlo, uz hranidbeni lanac u kojem vlada pravo jačega, ima i onu duhovnu dimenziju koja taj život čini snošljivijim, manje bezumnim. Sljedeći slokarov akril nosi naziv „Bura“. Snažan je to i hladan vjetar koji provjetrava sve čega se dotakne. Vodoravnim linijama boja prikazano je to na

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

slici. U malom kvadratu nazirem nekakav ljudski oblik, izvan njega bijele mrlje asociraju na dva stabla u izokrenutoj perspektivi. ali cijela slika je čista apstrakcija. Primjećujete li kako se čitavo vrijeme vraćam na oblik tražeći figure, a slika mi cijelo vrijeme odgovara deformiranim oblikom i bojom? O čemu se tu radi? Zbog praktičnog života i njegove kratkoće, utječemo se formi i doživljavamo predmete kao nešto čvrsto, postojano. A dobro znamo da su svi predmeti raspadljivi i da tijekom svog raspadanja neprekidno mijenjaju oblik. Da je naš ljudski vijek duži, sve bi se te promjene na predmetima pred našim očima odvijale brže i uskoro bi nam postalo jasno da se oni neprekidno, u svakom trenutku mijenjajui, razumjeli bismo da je samo duh koji ih je oblikovao vjećan, a duh predmeta titra u raznim frekvencijama boje. Uskoro bismo zanemarili nestalni oblik predmeta ili ga samo uočili kao još jednu promjenu. Postala bi nam važna samo ideja predmeta, samo naš doživljaj njegove prolaznosti. Postalo bi nam važno samo titranje njegovih boja. Ekspresija. Kada upoznamo ključ Bobanovih boja, onda se njegova dekodirana slika jednostavno prelije u naše oko i naš osjećaj. Ovaj slikar, koji je studij slikarstva završio na akademiji Assenza Malschule u Baselu u klasi prof. Fredy Buchwaldera, dozvoljava svom kistu da ulovi trenutak te stalne mijene, tog prolaznog trena, kojeg uzaludno pokušavamo zaustaviti, što pokazuje, meni posebno draga slika „Senjska Basna“ kojom slikar svoju ekspresiju povezuje s povijesnom tradicijom, s kolektivnim, povijesnim pamćenjem ljudi toga kraja. Ti divni, razigrani konji imaju svoj dio života, taj bijeli, utvrđeni grad u pozadini izgleda stameno, ali i on živi svoje određeno vrijeme, pa čak i taj planet, koji gori životom, mora nestati. Sat na tornju svemu što postoji otkucava vrijeme. Svemu materijalnom samo mijena stalna jest, reče stari grčki filozof a Gundulić je zapisao:

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Vedre krune, teška rala Jednom kosom ona slama; Lijepos, blago, snaga i hvala Sve je prid njom na ognju slama Gluha i slijepa bez obzira, Kud prohodi sve satira.

Zato se Marin Boban vraća izvoru - duhovnosti koju traži u neprekinutom životnom lancu koji ga vezuje za njegove pretke, za one koji su već otišli, ali su na stazi života ostavili svoj trag. Slikar mi je povjerio da negdje u planini, na tlu svojih pređa, gradi atelje, gdje će se u miru, povezan s prirodom i daleko od buke svakodnevnog i običnog, posvetiti svojoj umjetnosti.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

KREŠIMIRA GOJANOVIĆ – „MALA RETROSPEKTIVA [kritički prikaz]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Iz predgovora Svebora Vidmara: U borbi protiv carstva sjena

Već u doba antičke Grčke, mitološke priče su ondašnjem puku, bez obzira radilo se o plemenitima ili robovima, predstavljale na metafizičkoj razini sve njihove egzistencijalne težnje nad čijim sudbinama su neprestano bdjeli strogi bogovi s Olimpa. Miješali su im se bez zadrške u život, stvarajući pritom različite prepreke i probleme. Ako bi se pojedini zadatci u njihovoj režiji uspješno obavili ili ne obavili, to bi rezultiralo besmrtnom slavom ili smrću. Pojedini od tih sretnika bili su opjevani kao heroji i ovjenčani lovorikama za buduće naraštaje (sjetimo se samo poluboga Herakla), dok bi ostali, s manje sreće, završili u Hadu, podzemnom svijetu. Prisjetimo li se svih tih poznatih priča o Perzefoni, Ikaru, Akteonu, Ahileju…, zamijetit ćemo sve te potresne sudbine i činilo se da će navedeni protagonisti uspjeti u svom naumu pobjede okolnog svijeta, no Kairos – bog sreće, u posljednjem trenutku bi im se izmaknuo, sve upropastivši. Takva drama, u kojoj komedija i tragedija idu ruku pod ruku, opisujući osjećaje kao što su strah, čast, strast, ljubomora, umišljenost, mržnja, bijes, osveta…, viđena je znatno kasnije, u Shakespeareovo doba. Mitološke priče su i na simboličnoj razini progovarale o sazrijevanju mladića ili djevojke u odgovornog muškarca ili ženu koji snose posljedice za svoja djela ili nedjela. Na taj su se način, uz pomoć univerzalne poruke, obrazovali ljudi, s namjerom da dosegnu sklad s vlastitim okruženjem. One su se bavile i drugim temama kao što je postanak svemira, pojedinih nebeskih tijela, prirodnih pojava, za koje u ono vrijeme nije bilo logičkoga objašnjenja…. Upravo takve legende, očuvane usmenom predajom, omogućile su pojedincima bolje upoznati vlastite sklonosti, dobre ili loše, koje su im mogle koristiti ili kasnije postati prijetnja za daljnji napredak i opstanak. Sam je mit tako sveden na simbol kojega treba dešifrirati u unutarnjoj psihi slušatelja, ovoga puta gledatelja, dok promatramo bogat opus slika i crteža Krešimire Gojanović. Tako njezini radovi kao i mitološke priče kojima je inspirirana, postaju mjesto susreta vidljivog i nevidljivog svijeta, miješajući pritom različite stilove, naglašeno kontrastirajući primarne i komplementarne boje s crnom nebojom, kao i stilizirane, maštovite figurativne prikaze s nefigurativnim motivima. Umjetnica s lakoćom slika plohe svijetlih tonova nalik vitrajima na koje zatim dodaje crnu prepoznatljivu, dekorativnu teksturu ornamentalnog karaktera. Na taj način pojačava dojam plošnosti. Krešimira slika

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

poput šamana, svjesna svoje uloge sustvaratelja svijeta, stoga u tim radovima prepoznajemo i onu iskonsku sirovost kakvu tek viđamo u radovima art bruta, naivnoj umjetnosti, fantazmagoriji i psihodeličnom slikarstvu. U njezinom opusu nema većih eksperimenata i odskakanja formi, već je to umjetnost kontinuiteta koji postaje osobni zaštitni znak. Krešimira Gojanović svojim je stvaralaštvom kao malo koji suvremeni umjetnik na ekspresivan i autentičan način, alegorijama opisala položaj umjetnika u društvu, u kojem se miješaju interesi politike i odabranih pojedinaca na vrhu, nauštrb nesmetanog stvaralaštva koje slavi život. Tu treba prepoznati i njezino htijenje za poštovanjem spram onih institucija o kojem financijski ovisi i koje često i neuvijeno kritizira, kao istaknuti borac za pravdu na našoj likovnoj sceni. Svestrana umjetnica koja se, osim likovnošću, bavi i pisanjem predgovora, poezijom, ilustracijom, grafičkim dizajnom, fotografijom…, poput Prometeja nosi to teško breme na leđima kao glavna perjanica, želeći bezuspješno ujediniti sve umjetnike u državi, ne bi li postigli veća prava, kakva i zaslužuju. Često ide sama protiv sustava koji za nju predstavlja strašnog Minotaura. Beskompromisna na bilo kakvu nepravdu, voljeli je ili ne zbog toga, moramo ustvrditi da u toj bespoštednoj borbi ne mari za svoju karijeru i unutarnje, duhovno zdravlje. Preuzela je ulogu tragičara Ahileja iz Homerova epa Ilijade, koji se jednom prilikom obratio Odiseju: …da bi radije bio nadničar seoski nego vladar ljudima u carstvu sjena. Upravo taj naš stvarni prostor za Krešimiru postaje carstvo sjena u kojem su za uspjeh predodređene manipulacije s Olimpa na kojem su pojedinci na valu političke moći postali polubogovi, pojedini čak i više od toga, određujući smjer našeg kulturnog i društvenog života. Tu razdijeljenost osobnosti Krešimira često slika u motivu Kentaura. Taj polubog nije niti čovjek niti konj. Čak ih je i sam Homer opisao više kao zvijeri nego kao ljude. Njegova polovičnost ih je određivala i zbog toga su smatrani prijetnjom poradi svoje nepredvidljive, agresivne ćudi. Ali postoji i jedna iznimka. Najpoznatiji među njima zvao se Hiron, koji je za razliku od svoje braće bio inteligentno, civilizirano i ljubazno biće, veliki stručnjak za umjetnost, lov i medicinu, kao i za proricanje. Podučavao je brojne grčke junake od Ajanta do Tezeja. Imao je nevjerojatan dar s kojim je svojim učenicima pomagao ostvariti najveći potencijal. To nas podsjeća i na Krešimirinu ulogu predsjednice HDLU-a Zagreb, jer je svojim natječajnim izložbama nesebično omogućila brojnim umjetnicima da pokažu publici svoju darovitost, u trenutku kada za njihovo stvaralaštvo nije bilo većeg interesa. Time je utjecala na njihov daljnji nesmetani razvoj, čime je samo potvrdila smisao postojanja svoje vrijedne udruge. I sam

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

poznati grčki filozof Platon je ustvrdio: Ljudi su kao zemlja, mogu vam pomoći da rastete kao osoba ili usporiti vaš rast i pretvoriti vas u obični korov. Još dvije godine dijeli Krešimiru od tridesete obljetnice njenoga stvaralaštva, ali upravo ova mala retrospektivna izložba slika i crteža na tragu je bolje valorizacije, jer joj se djela teško mogu ugurati u kakav stil, pokret ili umjetničku grupu. Ona prkosi vremenu, noseći plemenite ideje s kojima su bili zaokupljeni i stari Grci. Iz polja nadrealnog prešli su uz pomoć filozofije u realno, obogativši svjetsku civilizaciju svim svojim misaonim otkrićima, umjetnošću, ali i demokracijom – vladavinom prava. Na tom tragu treba promatrati i djela Krešimire Gojanović, buntovnice s razlogom, koja nam još štošta ima reći, bilo verbalno, pisano ili likovno. Svebor Vidmar Životopis Krešimira Gojanović rođena je 13. veljače 1970. godine u Osijeku. Godine 1989. završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo, a 1993. diplomirala je na Grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza. Godine 2010. magistrirala je na ALUO Ljubljana, smjer Oblikovanje vizualnih komunikacija, pri mentoru prof. Milana Eriča, te je obranila magistarski rad Medijska kultura: tradicionalna umjetnost u klasičnim i suvremenim medijima. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, te slovenskog društva BMG za promociju turizma i umjetnosti. Bila je članica HDLU-a od 1993. do 2017. godine, a 2015. godine s kolegama je osnovala novu strukovnu udrugu zagrebačkih likovnih umjetnika – HDLU Zagreb, u kojem od 2015. godine djeluje kao predsjednica. Izlagala je na 50 samostalnih izložbi i više od 100 skupnih žiriranih, u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je u brojnim likovnim kolonijama humanitarnog karaktera, a radovi joj se nalaze u fundusima više domaćih galerija i muzeja. Izvor: https://likumzg.wordpress.com/

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Kozmologija slike-Nedjeljko Klarić

[kritički prikaz]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Nedjeljko Klarić samouki je umjetnik u razvoju koji iskušava raznovrsne likovne tehnike i materijale. Sukladno tome, od koloriranih drvorezbarskih radova prelazi na platnenu podlogu. Akrilne i uljane boje na platnu s vremenom mu postaju omiljeni slikarski medij, dok se u središtu autorovog interesa trenutno nalaze likovne tehnike poput drippinga ili zračnog kista. U službi svojevrsne eksperimentalne ekspresije nalazi se i izloženi ciklus iz 2017. godine. Arhitektonska kompozicija novog apstraktnog prostora gradi se ortogonalnim i dijagonalnim konstrukcijama koje mrežastim ispreplitanjem s organskim ili amorfnim motivima posjeduju aludirajuća svojstva. Prikazani pravokutni geometrijski oblici razbijanjem cjelovitosti slikarske površine dobivaju ulogu prozora kojim segleda u energičan i vividan kolorit. Druga su krajnost slike nježnih i stišanih tonova. Neovisno o intenzitetu kolora autor se uglavnom služi primarnim spektrom boja poput crvene, žute ili plave, a na slikarevoj se paleti često ponavljaju i neboje, bijela i crna. Po načelu „slike u slici“ u središte izražaja dolaze galaksija i svemirsko, dok tu i tamo pojavljene figuralne forme šablonskim ponavljanjem dovode do ritmičnosti. Takvi prezentirani oblici najava su faze stvaralaštva na kojoj autor aktivno radi te kroz niz aktova želi ukazati na snagu žene. Klara Macolić

O autoru: Nedjeljko Klarić rođen je 15. travnja 1959. godine u Varaždinu, oženjen je i otac troje djece. Slikanjem se bavi od rane mladosti, a njegov talent prepoznat je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je 1977. godine primljen među 6 slikara i 6 kipara, ali je morao odustati od studija. Uglavnom slika u svim tehnikama (olovka, ugljen, lavirani tuš, akvarel), a najviše i najradije slika u tehnici ulja na platnu i akrila. Također obrađuje ga i slika na drvu. Član je HDLU-a Varaždin te Likovne udruge kula Kneginec. Sudjelovao je na mnogim likovnim kolonijama u Hrvatskoj. Redovno sudjeluje na zajedničkim godišnjim izložbama s ostalim članovima HDLU-a (Stari grad Varaždin – Kula stražarnica). Posebno se istiće zajednička izložba sa slikarom Željkom Prstecom 2014. godine u Gospodarskoj školi Varaždin u sklopu projekta udruge URIP – Veni, vidi, ars. Vlasnik je Ateliera Klarić u Primorskoj ulici 28 u Varaždinu gdje se bavi umjetničkim stvaralaštvom, kao i opremanjem slika, ogledala i goblena. Kao poduzetnik sudjeluje na EU projektu 2013. godine CROH4EU – Implementacija kulturne baštine u kurikule strukovnih škola kao faktor ekonomskog razvoja i zapošljivosti učenika. Uvršten je u projekt Obrtničke komore grada Varaždina u katalogu Vrijedne ruke kao samostalni umjetnik.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Kozmologija slike-Nedjeljko Klarić [kritički prikaz]

Milan Kujundžić

„Šum internog porijekla“ Postavka „Šum internog porijekla“ prikazuje neprimjetni uticaj sistema i eksploataciju ljudi u svrhu dominacije i kontrole kroz niz monohnomih radova. Oni svojom direktnošću provociraju posmatrača, te ukazuju na slojeve nametnutih ideologija, koje ako duže posmatramo postepeno uništavaju stubove društva i kreiraju novi talas ljudske diskriminacije. Radovi nisu zajednicki grupisani. Oni variraju u različitim medijima, u odnosu na samu prirodu tematike koju obrađuju. Pokušavaju jasno da prikažu sliku današnjice iz perspektive umjetnika, koliko je moguće, bez filtera. Kroz pregled radova može se primjetiti jedna vrsta umjetnikovog otpora prema problemima koje ova izlozba obuhvata. Ulazeći u samu tematiku i njenu problematiku umjetnik sebe izlaže uticaju upravo tih ideologija. Samim tim potreba za otporom postaje centralna perspektiva svakog rada. Stavljajući svoj lik u svoje radove umjetnik problem predstavlja kroz svoju ličnost. Stavlja sebe kao primjer nad kojim se vrši uticaj, a i onog koji se opire istim. Oslanjajući se na to da je jedini napredak danas tehnološki napredak, radovi se neprestano vezuju za taj termin, njegovu upotrebu i uticaj. Šum je konstanta koja opisuje neprekidne smetnje u razvoju i komunikaciji društva. On dolazi iz osnove društva koju čini covjek.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Milan Kujundžić rođen je 1997. godine u Foči, Bosna i Hercegovina (Republika Srpska). Osnovne studije slikarstva završio je na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, katedra za slikarstvo, crtež, fotografija i multimedijalna umjetnost, u klasi profesora Save Pekovića. Dobitnik je nagrade za slikarstvo, na istoj akademiji, 2019. godine i 2021. godine dobitnik posebnog priznanja na 4. Internacionalnom studentskom Bijenalu u Osijeku. Trenutno je master student na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, modul novi likovni mediji, pod mentorstvom Stevana Kojića. Izlagalo je na više kolektivnih izložbi u Bosni i Hercegovini, Srbij i Hrvatskoj. Do sada je imao pet samostalnih izložbi u Foči, Trebinju, Sarajevu, Novom Sadu i Beogradu. Učestvovao na brojnim kolonijama i radionicama u regijonu i inostranstnu, a neke od važnijih su filmska radionice „ACTive“ u Skoplju/Ulcinju i filmska radionica „Fighting stigma through film“ u Londonu. Milanov umjetnički rad realizuje se kroz vise medija, kao što su instalacija, objekat, video, crtež, zvuk i procesualne instalacije. U svojim radovima istražuje uticaj svakodnevnih aktivnosti od strane sistema na društvo i okolinu.

Ana Pavić „Svi cvetovi pričaju sa mnom“ Cilj mog umetničkog rada je da posmatraču približim osećanje koje imam prema prirodi i prirodnim materijalima, biljkama; isticanje važnosti sveukupne povezanosti čitavog sveta; ali i pronalaženje našeg odraza u prirodi i učenje iz biljnog sveta koji nas okružuje. Savremenom čoveku priroda je postala sporedna, beznačajna i neprimetna. Isticanje njenog značaja vodi ka iskonskom zbližavanju sa prirodom i pokušaju vraćanja ravnoteže koja je narušena različitim faktorima. Motive i materijale koje upotrebljavam u svojim radovima crpim iz biljnog sveta, sa kojima sam od ranog detinjstva u neposrednom dodiru. Kao realizovane umetničke strukture, ti motivi se kreću od asocijtivnih formi bliskih biljnim i ljudskim reproduktivnim organima, koji daljim svođenjem postaju apstrahovani organski konstrukti plodnosti. Odnos malih i velikih organizama simbolično predstavljam kroz prostorne crteže različitih veličina semenja, koja čine jedinstvenu celinu, i u kojoj sve funkcioniše u međusobnoj vezi. Osećaj harmonije i simbioze sa prirodom je ono čemu treba da težimo kao individue i društvo. Baveći se odnosom sa prirodom ja sam istraživala sopstvo i svet koji me okružuje, a priroda je gradila stavove i otvarala pitanja koja nemaju direktne veze sa njom. U okviru četiri različite celine (slike, crteži u prostoru, skulpture...) koristim prirodne materijale kao što su biljke, smola, kudelja, vosak... Svi ti materijali pozajmljeni su iz prirode i premešteni u jedan prostor muzejskog karaktera sa namerom da se uspostavi konekcija sa prirodom.

Ana Pavić je rođena 1996. godine u Užicu, gde je završila Umetničku školu. Diplomirala je 2019. godine na Akademiji likovnih umetnosti u Trebinju, katedra za slikarstvo, crtež, fotografiju i multimedijalnu umetnost, u klasi profesora Save Pekovića. Završila je master studije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, odsek slikarstvo, pod mentorstvom Vlada Rančića. Dobitnica je nagrade za izuzetan uspeh na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju. Članica UVUU-a i SULUV-a. Izlagala je na više od dvadeset kolektivnih izložbi u BiH, Srbiji, Crnoj Gori. Do sada je realizovala šest samostalnih izložbi.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Aleksej Sivcevič „Rab božiji“ Izložba Rab božiji predstavlja sabirnu, retrospektivnu postavku crteža i grafika iz tri ciklusa nastala u rasponu od četiri godine: Antihlebno drvo, Leptir kamikaza i Pobeda nad Suncem.

Odbijanjem da se vlastita umetnička egzistencija uvede u polje hermetične sigurnosti, izbegnut je kardinalan problem hiperestetizacije. Hiperestetizacija koja neretko nadrasta fetišizaciju, a uključuje variranje utvrđenog pojma ili predmeta u odgovarajućoj likovnoj tehnici, recipročno šteti ekstenzitetu likovnog izraza, trajno zatvorenom sistemu koji okoštava. Stoga je postavka Rab božiji značajna, ne samo kao rezultat u okviru studentskog bitka koje jeste ključno ishodište ukupnog umetničkog zrenja, već kao etički postupak usmeren ka svakom spoljašnjem pokušaju da se disciplinuje stvarnost autentičnog iskustva.

Aleksej Sivcevič, rođen 1995. godine u Užicu, Srbija. Završio Umetničku školu u Užicu, smer tehničar dizajna grafike. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju (BiH), smer grafika, u klasi profesora Mirka Toljića. Pohađa master studije na Akademiji likovnih umetnosti u Novom Sadu (Srbija). Izlagao u Srbiji, BiH, Rumuniji i Severnoj Makedoniji. Dobitnik je više nagrada i priznanja, među kojima su najznačajnije: At Second Glance / Na drugi pogled u organizaciji Austrijskog kulturnog foruma (2021.), 31. Užički regionalni likovni salon - druga nagrada (2019.), Godišnja nagrada grafičkog odseka Akademije likovnih umjetnosti u Trebinju (2018.), Nagrada Univerziteta u Istočnom Sarajevu za izuzetno postignuće tokom studija (2015.), 6. Beokulis - prva nagrada za animirani film (2014.) i druge. Član je UVUU-a.

Izvor i foto: Galerija Reflektor FB

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Izložba ilustracija Željka Prsteca [kritički prikaz] Željko Prstec, samostalni je umjetnik-slikar, rođen je 08.07.1950. godine u Varaždinu. Kao inženjer elektrostrojarstva radio je kao tehnički direktor u HNK Varaždin. Prvi put svoje radove izlaže u Varaždinu 1969. na izložbi Slikari Hrvatskog Zagorja i Međimurja.Na poziv prof. Vladimira Malekovića izlaže na izložbi Porečki annale 1983. godine, a 1985. godine samostalno izlaže u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu… Utemeljitelje Muzeja anđela u Varaždinu. U slikarskoj biografiji, dugoj više od pedeset godina, izlagao je na osamdesetak samostalnih te stotinjak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Ima bogat i raskošan opus ilustracija i oprema za knjige, bavio se scenografijom za kazalište i televiziju, oblikovao je plakate, omote CD-a, grafičke mape, autor je brojnih popularnih grafika. O njemu su pisali mnogi mediji, književnici i likovni kritičari, snimljeni mnogi televizijski prilozi…(Skica za portret – HRT) Dobitnik je nekoliko nagrada za svoj slikarski rad. (Nagrada za slikarstvo u povodu 60 godina Varteksa,Nagrada Grada Varaždina 2011. godine te Nagrada na 8. Zagorski likovni salon u Krapini 2018. godine ) Bio je član HZSU. Član je HDLU i ULUPUHA. www.angelusmuseum.com, http://www.prstec.net

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Mjera (ne)savršenosti Knjiga je otvorena Fortunatom Pintarićem, mojim prezimenjakom, na čijim skladbama i danas djeca vježbaju u glazbenim školama. Koliko god da bih voljela da smo u rodu, malo je vjerojatno. No, obožavam takve slučajnosti, koje oholo nazivam jungovskimsinkronicitetom. Sve je povezano: Fortunat, Funda, Prstec i ja. Život je susret. S radom Željka Prsteca davno sam se upoznala, još u prošlom stoljeću – tako imamo pravo reći mi što smo ih oba obuhvatili. A Prstec ima pravo reći da je prisvojio i neka prohujala stoljeća: jer zaustavio ih je u svojim crtežima, uljima, grafikama, „oltarekima“ itd. Kao što drugi Željko, onaj od slova, Funda, ima pravo svojatati sva stoljeća Varaždina grada koja je zauvijek „zarobio“ u svojim stvarnosnim pjesmama u prozi. Jedan grad, dvojica umjetnika – oda za vječnost. No, svoju su odu dragome im gradu morali objaviti u samizdatu, kao da je to kakav subverzivan čin. A valjda i jest prema onoj drevnoj: ne možeš biti prorok u vlastitom selu. Premda obojica jesu, ali potvrdu će im dati neki budući, a ne nijemi suvremenici. Elem, možda je riječ o nebrušenom biseru? Da ne pametujem, imate internet, prvobitno značenje riječi barok odnosilo se na nepravilan biser, nesavršen, neugledan. Izgleda da su u doba baroka zaboravili antičku mjeru savršenstva: mora malo odstupati, inače oku nije ugodno. Vjerojatno ni jedan ni drugi Željko nisu to imali na umu kad su se upustili u (uvijek nezahvalnu) pustolovinu bilježenja grada: riječima i perom. Preciznije, Prstec se poslužio i kistom, onim drevnim istočnjačkim. Za slikanje kineskom tehnikom tušem i kistom doista ti treba anđeo na ramenu: greške nisu dopuštene, ruka je sigurna ili nije. A Prstecova ruka je čvrsta kano bedemi rodnoga mu grada. Obožava i olikovnjuje taj grad, skoro bi se moglo reći – odvajkada. Naposljetku, upravo je Prstec taj koji mu je podario moto za pomodno brendiranje: „Grad u kojem anđeli spavaju“. Koliko god neki šutjeli o tome, upravo je on vizure, detalje i motive toga grada rasadio i razasuo diljem Globusa – posredovanjem svog jedinstvenog Muzeja anđela. Uvijek zapanjujuće svježim, jasnim, pronicavim crtežima i ovaj je put u knjizi malog formata ali golema duha, zabilježio ono što promakne oku površnog, užurbanog, u sebe zatvorenog prolaznika. Za razliku od Funde, koji nipošto ne želi biti puki prolaznik gradom, nego mu svojim spisateljskim umijećem

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

razuđuje srž. Tako i Prstec svojim perom i kistom crta taj „barok“, brušeni i nebrušeni, cjelovit i okrhnut, brušen i hrapav, očuvan i napušten, blistav i ruiniran. I što? Je li to „grijeh veći od oholosti“, kako piše Funda? Ili je to zato što Varaždinci PrstecovAnđelinjak „samo zasipavaju ne baš dobrohotnim osmjesima“? Pa obojica moraju „kroz takvu mutavost“ ići gradom? Kako god, njih dvojica ne odustaju, svaki sa svojim oruđem: riječima i crtežima. To im je sudba s kojom se pomiriše. Kao i s onom da im neće biti ploče u Pavlinskoj ulici: „U ovoj kući živjeli su ljudi čiji si jedan od dalekih potomaka možda upravo ti, Varaždinče.“ Namjesto toga trude se postati „simpatični Sudbini te da im ona kao svojoj slabosti zato dopusti da, maštajući i pišući, ne [daju] vjetru da sve zamete“. I u tome su uspjeli! I sama se osjećam njihovom potomkinjom. Jadranka Pintarić

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Skupna izložba slika “ Ples boja – Dance of colours“ [kritički prikaz]

mjesto: galerija Slovenskog doma, Masarykova 13, Zagreb vrijeme: 06.10.2021. u 17 sati

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Zagrebačku jesen 2021. godine obilježiti ćemo sa zanimljivim likovnim događanjima, od kojih to svakako jeste i izložba ''Ples boja'' u galeriji Slovenskog doma u Zagrebu, gdje će se predstaviti umjetnici okupljeni oko portala Ludvig dizajn (https://www.ludvig-designe.com/) sa slikama različitih poetika, u kojima prevladavaju motivi iz prirode, uz urbane vedute i nešto apstraktnih slikarskih izričaja, unutar kojih se materijalna realnost transformira u odnosima čistih likovnih elemenata, boja, linija i ploha. Na prijelazu godišnjih doba kada krećemo prema tamnijoj polovici godine uz obilje jesenskih plodova, slikari/ice ponovo se vraćaju prirodi kao najdubljem izvorištu svoje inspiracije, da bi nas povezali sa rijekama, jezerima i morskim uvalama gdje se nebo odražava u vodi, a voda se poigrava sa svjetlošću, od dubokog plavetnila i bjeline raspršenih kapljica prema tamno ljubičastim tonovima mokrih ulica, kojima se vraćamo nakon ljetnih putovanja.

Neke autorice poput Alenke Tominac, Danice Kuštrak i Branke Toplek posvetile su se realističnim prikazima svojih motiva kroz mnoštvo precizno ocrtanih detalja: sjene na snježnoj površini što prekriva oranice uz vodu (Tominac), strukture biljaka i lišća u zlaćeno zelenoj dolini (Toplek), bjeličaste tipke na klaviru drugačije tonirane nego pregibi bijele haljine na slici Danice Kuštrak, koja teži tonskim definicijama jasno odjeljenih velikih ploha boje, uz kontrast tamne i hladne pozadine sa mekoćom ženske puti u prvom planu. Gordana Marijić na svojoj slici prikazuje susret pjenušavog mora što se razbija o stijene, slikarska gesta je tu nemirnija, voda i kamene litice imaju svoj karakter koji prosijava kroz namaze boja u skladnom prožimanju, dok nam Ana Sušec prikazuje kišni sumrak u gradu u kojemu sve treperi i rastače se pod svjetlom uličnih svjetiljki. Andrea Stanić u zamršenom klupku točkastih poteza prepletenih sa mrežom tankih linija predstavlja nam unutarnje strujanje i emocionalni doživljaj olujnog elektriciteta, dok Biserka Biba Ladišić i Bosiljka Dajić u kubističkim apstrakcijama definiraju neki svoj imaginarni prostor, također zasićen bojama koje se prelamaju kroz geometrijske oblike. Delikatni ples boja pronalazimo i u cvijetnim krunama Davorke Radočaj i Zvjezdane Žužić, u prikazu elegantne dame sa rukavicama, maramom i naočalama na slici Žarka Radovanovića, u fantazijskom prizoru grada koji se uzdiže iz blijedo narančaste izmaglice na slici Vere Antolić, u sjetnim vedutama Vesne Zvonarević i Snježane Bilandžić, gdje nam autori/ice, svaki sa svojom odabranom paletom približavaju različite emocije poput nostalgije, nejasne čežnje za dalekim prostorima i romansama koje blijede sa titravom svjetlošću kasnog ljeta. Marija Tokić nas tako vraća i u vrijeme naše mladosti, kada smo prolazili starim Cvjetnim trgom na kojemu je mnoštvo šarenih buketa ispod crvenih suncobrana tvorilo živopisne kulise za naše susrete ispred kina, dok nas slap Doroteje Meštrović također podsjeća na neki stari bajkoviti prizor, kada zastajemo zadivljeni pred silama prirode i puštamo da nas obuzmu kroz hladnu koprenu vode. Boje se nalaze u elementima, zapljuskuju nas ritmom kroz rascvjetane obale riječice na slici Dušice Božić, u tmurnim sivoplavim oblacima koji natkriljuju zlatno ''Panonsko more'' Đurđice Pirkić, u kontrastu plave odjeće i žutih suncokreta na slici Irene Sare Mraz, "Moj Van Gogh", u maštovitoj kompoziciji Ivne Grgić sa malim otokom usred tirkiznog mora i detaljima naplavina, sipine kosti, pijeska, špage i oblutaka, uklopljenih u tkivo slike.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Paleta vibrira i u zagasitom tunelu na slici Marije Hečimović, ''Buđenje'', koji nam približava boje zemlje i uvelog lišća u prvom planu, dok se kružno kovitla prema svjetlijoj dubini, u spontanoj istraživačkoj gesti Nele Stamenović sa kojom autorica gradi udaljeni plavi most u centru kompozicije što povezuje planove i dimenzije imaginarnog pejzaža, u jesenjim impresijama Sonje Papuge, gdje se u tehnici enkaustike formiraju jezgre i obline crvenkastih plodova i lišća, u zarđalom lancu i njegovoj sjeni što pada preko glatke površine vode na slici Valentine Dujele, kao i na slici Zorana Hercigonje, na kojoj se kroz ekspresivan crtež ukazuje stilizirani grad, protkan crvenim, ljubičastim i crnim detaljima u konstrukcijama njegovih građevina. Svečanost jeseni, svečanost boje ---- slikari su uvijek sami i slobodni u svom stvaralačkom procesu, a kada se sve te slike stave na okup, one nam pričaju priče o svakodnevici viđenoj iz drugačije perspektive, kada uočavamo čaroliju u malim detaljima, ali i u širini nebeskog prostranstva, tepihu od trave, poljima pšenice što talasaju na vjetru i pod uskovitlanim oblacima. Tada nam se čini da je svaka od tih slika neko intimno svetište njezinog autora/ice, gdje se slavi život, igra sjena i svjetlosti, raznolikog kolorističkog spektra iz kojega izranjaju oblici nijansirani jutarnjom svježinom, da bi se na kraju dana ponovo rasplinuli u svemirskim prostranstvima, između zbilje i snova, dok umjetnici dišu i postoje kroz svoje oslikane doživljaje. mr. art Krešimira Gojanović Autori: Alenka Tominac, Ana Sušec, Andrea Stanić, Biserka Biba Ladišić, Bosiljka Dajić, Branka Toplek, Danica Kuštrak, Davorka Radočaj, Doroteja Meštrović, Dušica Božić, Đurđica Pirkić, Gordana Marijić, Irena Sara Mraz, Ivna Grgić, Marija Hečimović, Marija Tokić, Nela Stamenović, Snježana Bilandžić, Sonja Papuga, Valentina Dujela, Vera Antolić, Vesna Zvonarević, Zoran Hercigonja, Zvjezdana Žužić, Žarko Radovanović

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Rajko Novak – „Apstrahirane forme“ [kritički prikaz]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Rajko Novak, potaknut osobnom stvaralačkom slobodom, još se u ranoj mladosti upoznao s likovnim stvaralaštvom. Kako kiparsko djelovanje započinje intuitivno, pokušavajući predočiti oblike iz svakodnevice, Novak skulpture oblikuje rastavljanjem poznatih formi na geometrijske oblike, odnosno redukcijom i selekcijom figuralnih elemenata. U autorovim se skulpturama učestalo jasno raspoznaju životinjske (bik, ptica, zmaj, feniks) i ljudske figure (ritter, strijelac, akt), kao i uporabni predmeti (gral, torbe, nakit). Po principu „manje je više“ kipar jednako pristupa i tretira sve vrste motiva, neovisno o tome potiču li iz prirode ili su predmetnog porijekla. Unutar stvaralačkog procesa umjetnik također iskušava granice pokretnosti raznorodnih metala. Kao dominantan materijal u središtu njegova interesa našla se kovina. Autor kompozicije tvori konstruktivistički, dok mehanički sjaj metalne površine dokida nizanjem mrežastih iskucanih struktura (urezivanjem, bušenjem, iscrtavanjem, zaglađivanjem).

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Formalna analiza upućuje na dvije osnovne grupacije skulptura. Dok je prva okarakterizirana igrom otvorenih i zatvorenih oblika, druga su djela zatvorena i sintetička. Novakova ekspresija definirana je jednostavnošću i samodovoljnošću reduciranih formi koje pripisuju skulptorskom minimalizmu. Upravo razlaganje zadanih motiva na reducirane, geometrijske oblike dovodi do apstrahiranih formi, odakle potiče i sam naziv izložbe. Klara Macolić

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

„Pejzaži“-Branko Bobić [kritički prikaz]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Branko Bobić slikar je koji više od pola stoljeća čini nezaobilazan dio varaždinske likovne scene. Autor je široj publici poznat po uljima na platnu poput veduta grada Varaždina, prikaza varaždinskih vlakova koji ukazuju na prolaznost vremena ili slikama glazbenih instrumenata, inspiriranih Varaždinskim baroknim večerima. Ostanak unutar spomenutih tematskih cjelina potvrđuje da je Bobićevo cjelokupno životno djelo obilježeno rodnim gradom. Dosad neizlagani ciklus pejzaža nešto je drugačiji. Ovdje umjetnik napušta grad, no ne odlazi daleko. Idejnu inspiraciju nalazi upravo u njegovoj okolici. Bilo da prikazuje kultivirane ili netaknute krajolike, slikar iskušava učinke šarolike svjetlosti u kojoj prevladavaju tople nijanse. Obojena izmaglica putem koje Bobiću kazuje na kipuću snagu prirode referenca je na englesko slikarstvo krajolika 19. stoljeća. Pored zadržavanja romantičarskog ukusa za uzvišenom slikovitošću, slikar dramatičnost postiže i raznovrsnim potezima kista, želeći na taj način izraziti vlastite dojmove. Dodavanjem osobnog doživljaja, umjetnik ostaje unutar još jednog pejzažnog stilskog pravca 19. stoljeća - impresionizma. Eklektičnim pristupom i sinergničnim djelovanjem povijesnih stilova Bobićeva su djela podjednako odraz stvarnosti i mašte. Postaje nebitno proizlazi li njegov pejzaž iz direktnog predloška ili je produkt imaginacije, važno je samo da je riječ o samodostatnom svijetu stvorenom u vizualne svrhe. Klara Macolić Branko Bobić je rođen 16. studenoga 1943. godine u Kučanu Gornjem, kraj Varaždina, a 1969. predstavlja se na prvoj izložbi. Sudjelovao je na više od 60 skupnih izložbi u Hrvatskoj i Europi. Godine 1987. bio je na dvomjesečnom boravku u Parizu. Te iste godine sudjelovao je na 19. bijenalu u Košicama, Slovačka. Godine 1990. sudjelovao je na 19. Biennalu Zagrebačkog salona, te na izložbi pod nazivom "Umjetnost istočne Europe" u Dordrechtu u Nizozemskoj. Godine 1994. sudjelovao je na izložbi "POAART" u Mariboru, SLovenija. Od 1980. imao je samostalne izložbe u Varaždinu, Varaždinskim Toplicama, Zagrebu, Čakovcu, Križevcima (Hrvatska), Ptuju (Slovenija), Genevi (Švicarska), Kölnu , Hurtu i Münchenu (Njemačka), Komarnu (Slovačka). O Bobiću su pisali: Josip Depolo, Damir Grubić, Miroslav Gašparović, Stjepan Hajduk, Marijan Špoljar, Višnja Burek, Ernest Fišer, Darko Sačić. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU).

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

Godišnja izložba HDLU Varaždin [priopćenje]

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.

U ponedjeljak, 6. prosinca 2021. u 18 sati održano je otvorenje Godišnje skupne izložbe članova Hrvatskog društva likovnih umjetnika Varaždin pod nazivom „HDLU recent“. Ova izložba dodatno je posvećena građanima Varaždina povodom Dana grada. Sudjeluju 22 autora sa četrdesetak radova. To su : Ljiljana Belavić Kliček, Branko Bobić, Dražen Eisenbeisser, Vladimir Gašparić Gapa, Sandra Horvat, Velimir Ivezić, Jasmina Jakopanec, Nedjeljko Klarić, Željko Lesar , Krunoslav Martinović, Valentina Meštrić, Jurica Mihinjač , Ivan Mladenović, Rajko Novak, Nenad Opačić, Dražen Pavlović, Davor Petak, Meteja Rusak, Damir Širola, Živko Toplak, Sunčanica Tuk i Nedjeljko Krčar.

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

◆ BROJ 4 /2021.