Rekvijem nasukanih

Zoran Hercigonja

IMPRESUM nakladnik: za nakladnika: autor: naslov: mjesto izdavanja: godina izdavanja: graf. priprema: tisak:

Fronta Impress, vl. Saša Kušter Saša Kušter Zoran Hercigonja REKVIJEM NASUKANIH Varaždin 2018.

Fronta Impress Fronta Impress

kontakt:

zoran–hercigonja.webnode.hr zoran.hercigonja@gmail.com 091 900 83 67

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ??????????.

ISBN 978–953–48051–2–1

Zoran Hercigonja

VaraĹždin, 2018.

Sadržaj I. POGLAVLJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 II. POGLAVLJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 III. POGLAVLJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 IV. POGLAVLJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 V. POGLAVLJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103

V

I. POGLAVLJE –|||||– Krekećemo u mutnoj bari, od šipražja i blata pravimo dvore, pijemo krv svoje braće, oštrimo mačeve od željeza i zlata; nikli smo iz sperme boga Sunca, podigli glave iz pepela i praha u jeku zore; maleni smo mravi u mračnu humku svemira.

–|||||–

REKVIJEM NASUKANIH

G

radovi iz daljine izgledaju tako pitomo i toplo kao mirna površina vode. Raskošne kaskade živih boja. Život i radost na svakom koraku. Daljina jednostavno vabi u toplo naručje grada. Osjećaš toplinu i dobrodošlicu. Ulične svjetiljke čudnom erotikom i erotomanijom magnetiziraju prolaznike.

Prolaznici doživljavaju usputne fotonske orgazme. U mrežnicu oka upijaš sva ta svijetla i naprosto želiš postati djelom tog labirinta. U samom srcu grada postoji nešto mračno i usamljeno. Na mostu zimi grad je prekrasan. Jedino ovdje osjećam se dobrodošlim, voljenim, prihvaćenim. Na distanci grad je pravo čudo i poželjan užitak za svakog prolaznika.

Grad N. tipičan je grad kao i svaki drugi politički imaginarij, prepun frakcija, monoteističkih šahtova i mafije. Svaki antički mit o velikom labirintu započinje divljenjem tehnološkog i intelektualnog dostignuća neke civilizacije, a onda sve zaglavi u mračnim hodnicima prepunim sjete, straha, ubojstava i ljutitim i dementnim pakosnikom: Minotaurom. Grad N. ima svoje mračne sjene i frakacije pod mudima Minotaura kojem se ne zna pravi identitet. Njuškanja po kući, narušavanje privatnosti i nepovredivosti doma, samo su fragmenti svakog grada.

Grad naprosto želi pjenu tvoje krvi. Grad N. prisvaja na štetu drugoga. Toliko je zaljubljen u svakog da mu daruje bolesni buket cvijeća u kojem smrt brine o zdravlju. Sunce je rijetki stanovnik grada. A kada dođe nepozvano, onda prži, a sladoled cvili, stenje i otapa se. I bolje da nema sunca, jer to sunce ne izbjeljuje i ne izjednačava; sunce pravi razlike, frakcije, 3

REKVIJEM NASUKANIH

pokolj. Bolje je bez sunca. U statičnom vremenskom oceanu sve je izbljedjelo od svake svrsishodnosti. Mehanizam spoznavanja trodimenzionalnog potpuno je narušen.

Ljudi su nepismeni. Preferiraju slike i pokretne slike. Na lomačama nezainteresiranosti gore knjige. Posljednji Gutenbergovi apostoli propali su u zaborav. Mehanizam spoznavanja trodimenzionalnog svodi se na dvodimenzionalnu matricu pokretnih slika. Stanovnici bez takta pokorno kleče pred televizorom sljepljeni uz servirani sadržaj i oni su od sada kao na nekoj vrsti infuzije. Znam dobro za to. Moj cimer iz svratišta po cijele dane bulji u prokleti televizor. Sva sreća da je struja besplatna u svratištu. Bivši vojni redarstvenik i vojnik, propalica s iznimnim interesom utapa tupi pogled u dokumentarnim emisijama rata. Nije propustio svjedočanstvo ni jedne bitke ni krvne žrtve. Ponosio se herojstvom daveći pričama iz svoje percepcije rata. No nikad nitko nigdje nije čuo za njega.

Većina njegovih suboraca imalo je članstvo u udrugama ili zadrugama no njega nigdje ni na jednom popisu.

Ponekad se činilo kako samo bunca u snu. Rat i herojstvo izgledali su poput pomno prepričanih sadržaja iz nekog niskobudžetnog filma domaće produkcije. Puno priče, malo djela. Mogao bih se zakleti da nikada nije bio u ratu. Sve svoje herojske bitke, vodio je jedino na televiziji s upravljačem u ruci umjesto mitraljeza i barjaka.

Ne znam koliko ljudi vole buhe, a posebno buhe bez kacige za sigurno slijetanje. Ja sam jedna takva rasna buha bez kacige 4

REKVIJEM NASUKANIH

za sigurno slijetanje, s potresom mozga i nateklim čeonim režnjem prilikom amputacije krila. Ja sam klošar, gladni pas, lešinar i propalica u virtualnom kontekstu grada. Poput svih u političkom imaginariju i ja, komarac, nastojim ispuniti svoju leteću jednadžbu. Osjećam se krivim, a ne znam zašto. Kada sije sunce u gradu, onda jasno naglašava razliku između buha s kacigama i buha bez kaciga. Potres mozga je posljedica kulture grada. Živim nedaleko od mosta. Putem do svratišta često kopam po kantama za smeće i kontejnerima. U vječitoj sam potrazi za hranom. U ulici podno mosta, lanac je restorana brze prehane. Zna često ostati i do polovice nepojedenih burgera s prilozima. Ovdje često borave studenti i srednjoškolski dripci. Bogati klinci s bogatim tatekima koji plaćaju fast food. Istina, nije svaki puta ugodno lizati tuđe sline s komadića burgera ili prženih krumpirića. Treba se samo znati uvaliti u novi kontekst. Jednom prilikom jedan buntovni i bahati klinac, pekmezast sin bogatog tateka, izašao je pred restoran i nudio mi burger. No prije toga je pred svojim frendovima dobro hraknuo u njega.

–Evo, izvoliš. Burger king sa svim prilozima.– Usijan očaj ponekad moraš jednostavno zadaviti u sebi.

Naravno da nisam uzeo taj burger. Moraš biti hladan i okrenuti leđa. No klinac nije popuštao. Glumio je frajera. U nadi da dokaže svoju superiornost i potvrdi vjerojatno poljuljan tron u socijalnoj hijerarhiji balave grupe, katapultirao je burger– hračak u moja leđa. Verbalno je teatralizirao postupak.

5

REKVIJEM NASUKANIH

–Na. Štetočino! Gubi se i date više nisma vidio.– Katkada se osjećam usmaljenim u šaptu iz tmine. Znam se uhvatiti kako satima stojim i gramzljivim pogledom ližem staklo izloga. Gutam komade hrane koji ljudi unose u usta.

Virtualno gutam i probavljam hranu. Jedem zajedno s ljudima na odvojenoj relaciji kao u paralelnim svjetovima. Režem komadić bifteka njihovim nožem, umačem ga u umak, žvačem njihovim gebisom, gutam njihovim jednjakom, probavljam njihovim želucem, ali preživam vlastitim probavnim traktom.

Svaku večer vraćam se u svratište. U svratištu neprestano nas tove sojom i sojinim proizvodima. Sojino mlijeko sa sojinim pahuljicama, sojini odresci sa sojinim ljutim umakom ili sojin namaz na sojinom kruhu. Zajednički nazivnik praznih želudaca je soja. Uvijek isto svaki prokleti dan. Cimer, ratni junak, propalica Melkior često izvodi svoj čuveni monosingl, minijaturni solo nastup na mjuziklu: „Soja i pljeva“.

–Opet ta prokleta soja. Pa dobro zar nas morate toviti tim govnima?– Ta je rečenica često upućena gazdarici svratišta punašnoj M. zubatog osmijeha.

–Danima otkako sam ovdje jedem samo tu prokletu kašu.

Nekada su plemići imali svoje zvjerinjake gdje su uzgajali vrsno meso. Prežderavali su se svim delicijama, dok su kmetovi i seljaci žderali kašu, palentu i pljevu. Plemići su kupali dupe u šampanjcu i svinjetini, pečenoj govedini i ostalim mesnim 6

REKVIJEM NASUKANIH

delicijama, a seljaci su jeli njihova govna. I svinje u tom zvjerinjaku su tovili boljom hranom nego te jadne seljake.– Punašna M. grizla je usnicu. Znalo se da da je Melkior sve to pročitao u udžbenicima gdje piše da su naše bake menstruirale zelenu krv i rađale dinosaure. U vrtu su uzgajale paprat i mahovinu. Govorile su samo u jednom padežu: vokativu; „oj presvjetli...“ i razumijele samo jedno glagolsko vrijeme i način: kondicional 1. Pogodbeno glagolsko vrijeme bez pogodbe.

Ako ne pogneš glavu, kaznit ću te, osakatiti, ubiti...

–Dakle i mi sada ovdje jedemo soju, pljevu i aromatizirano smeće. Dok oni gore jedu sve te divne delicije i kupaju se u jacuzziju šampanjca i drkaju na kavijar. A nama serviraju svoja prerađena govna u koja drobe piljevinu i pljevu da budu ukusnija. Industrijalirana hrana; to nije ništa drugo do li govno uvaljano u začine, konzervirano i umotano u šareni papir.

Vi draga gazdarice nama dajete napoj, a ne hranu dostojnu čovjeka.– I naravno predstava bi trajala i po nekoliko izvedbi da punašna M. to ne sreže u samom početku.

–A što bi vi htjeli? Naš sponzor, donator besplatno donira svratišta i ustanove za djecu s posebnim potrebama. Naš donator daruje soju bez ikakvog pitanja ili troškova na svoju štetu. A vi biste htjeli specijalitete.– Režala je na Melkiora Punašna M. Imala je potencijala biti vođa; zapravo rođeni je lider. Osmijeh joj ne služi samo kao 7

REKVIJEM NASUKANIH

osmijeh nego i kao poza za režanje. U toplim očima, gorjela je vatra.

–Ako vam ne odgovara, odna idite tamo gdje će vas toviti sa šniclama i kavijarom.– –Na! Tu vam je vaš obrok.–baci ga pred Melkiora kao pred psa.

–Ako želite jedite, ako ne onda se nosite.– Naravno ne može se sve riješiti bez verbalnog natezanja.

Melkior iako poražen, jeca.

–I ti si s njima. Kakve ti koristi imaš od tog donatora? Što dobivaš zauzvrat?– Siguran sam da nešto postoji, neka skrivena korist, ali pitanje je kakva?

–A vi?– Obratila mi se srdito.

–Vama isto ne odgovara soja?– –Ne, ne.– promrmljao sam zbunjeno.

–Meni je odlična i ne samo soja nego način kako je pripremate.– Znala je da serem, ali pravila se da joj je drago. Isto je jednom bilo kada sam slučajno našao umjesto ubrusa mali komad

8

REKVIJEM NASUKANIH

platna u kojem je još maloprije netko živio. Dogodi se da gaćice Punašne M. ponekad zapnu uz beštek.

–A gdje vam je treći?– Treći, Vilko kratki povremeno je svraćao na kakav obrok.

Njegova praksa je bila žicanje pred dućanima. Nije živio od milostinje kao nas dvojica bijednika, nego od lemozine dobrostojećih.

–Osokolio se i odletio– ispusti Melkior zvučno žvačući soju.– –A da? Onda gospodinu recite da kada opet izgubi krila zbog očerupanih kokoši može negdje drugdje tražiti dom.– Vilko kratki je za života bio ženskar i držao se žena tako dugo dok ne bi isisao sav novac iz njihovih novčanika. Te neke kokoške došle su ga glave. Jedne zime, udružile su se očerupane kokoške i odlučile ga napiti pa ostaviti spavati na snijegu. I naravno u dionizijskom raspoloženju, Vilko kratki je prenoćio u snijegu. Ne samo da je omrznuo nego je izgubio obje noge. Kirurg je amputirao obje do koljena jer su na snijegu postale ledene sige. I tako je Vilko ženskar postao Vilko kratki u kolicima. Ali još uvijek ganja suknje: prostituke koje daju jeftino ili neke nesretne dame željne provoda sa sakatim smradoljupcem.

Punašna M. mi se približila i njegovu porciju sipala na tanjur. Inzistirao sam na tome da mi je previše i ova porcija, ali Punašna M. je namigivala i udarala me u glavu s dvije poveće 9

REKVIJEM NASUKANIH

bundeve. Ponekad bih pomislio da su pune mlijeka i da bi mogla dojiti svu ostavljenu dojenčad u domu za nezbrinutu djecu. Mogla bi darivati mlijeko kao što se dariva krv. Koliko bi samo mlijeka moglo stati u njezine mliječne žlijezde. Popustio sam pred namigivanjem i ubadanjem njene bradavice u moje uho. Nakon što bi nas tako podvorila, otišla bi bez pozdrava.

–Bacila je oko na tebe sretniče.– Nasmiješi se Melkior.

–Ma pusti nju nije moja kategorija.– rekao sam samo da se oslobodim.

–Nije tvoja kategorija. Ma nemoj mi reći. Ma molim te. Ne voliš tešku kategoriju? A što bi ti falilo da legneš s njom u krevet, iskažeš se i postaneš opet normalan tip? Prala bi te, hranila, više ne bi smrdio ni povlačio se po labirintu grada. Bio bi opet čovjek.– Da. Lijepa je to fikcija. Pomislim. Ne bi bilo zgorega konačno postati buha s kacigom za slijetanje. Ali ne. Imam ja svoje principe. Nisam takva očajna gnjida, koristoljubiva gnjida.

Znam, bacila je oko na mene. Ima tu dosta znakova. Prvo one slučajno umetnute gaćice umjesto ubrusa, a onda ubadanje bradavice u uho. Ima tu i kemije i biologije.

–Melkiore gledaj ti svoja posla.– Nije se uvrijedio. Bio je takav, protiv svega i svakoga. Mene je trenutno više zanimala hrana od žena. Istina svratiše je bilo 10

REKVIJEM NASUKANIH

prepuno raznih kataloga i ponuda s hranama. Možeš slobodno pasti oči. I dok su drugi klošari željni orgazama odnosno seksa, ja sam željan jedne druge vrste orgazma: gastronomskog orgazma. Volio bih da me hrana baci u trans, a ne da se gotovo svake noći moram grčiti od bolova u trbuhu zbog te loše probavljene soje.

No kad nemaš izbora.... Volio bih okusiti kakav specijalitet.

Recimo lignje. Žudim za punjenim lignjama pršutom i rastopljenim sirom, pa onda malo krumpira s peršinom na mornarski način. Ima tu puno prostora idejama. Puno ih pokupim s raznih časopisa dok sjedim na wc–u. Znam da je neobično uvrnuto i degutantno razmišljati o hrani dok prazniš crijeva.

No kako nam više ne dopremaju papir, guizice brišemo sa svim i svačim: od kataloga do knjiženih djela i odbačenih bestselera izašlih iz mode.

–Eh, da mi je sada jedna šunka s umakom do francuske salate.– –Što?– upitao je Melkior.

Imao je preaktivne senzore za sve što ne nije trebao čuti.

–Ništa. Pobjeglo mi je.– odgovorim.

Jedva je to dočekao.

–Pazi da ti što drugo ne bi pobjeglo.– Nisam ga odmah razumio. Pomislio sam na nešto što pobjegne u gaće. No on je mislio na nešto drugo. Moram paziti što 11

REKVIJEM NASUKANIH

govorim pred Punašnom M. da ne bih izletio iz svratišta. Joj, Melkior ima užasnu narav. Sa svojim ratnim pričama blaži je od teorija zavjera kojima maltretira Vilka kratkog i mene. Prije spavanja priča i priča.

–Znaš.– obratio mi se . Taj znaš je kao epilog nekog pisanog djela. Taj znaš je razumniji od ostatka priče.

–Kolikogod je socijalizam forsirao ukidanje feudalizma i izjednačavanje kmetova s feudalcima, feudalci su ipak preživjeli i postavili nove, suptilnije postavke feudalizma. Danas su to posjednici egzistencije koji nas hrane, oblače, omamljuju i uvjeravaju da suicid nije moralno prihvatljiv čin, jer ako svi posegnemo za „izlazom u nuždi“ tko će raditi, tko će radom opskrbljivati i zgrtati kapital „posjednicima egzistencije“?...– Često je načinjao tu priču o onima „gore“ i onima „dolje“.

Stalno sam slušao kritiku kapitalizma, kako smo robovi bez lanaca, ali ipak robovi bez slobodne volje, montirane i programirane životinje u jarmu grabežljivaca...

Melkior je potpuno pobenavio od rata. Rat ga je otjerao u klošare. Zapravo ni prije baš nije bio čist. Izvorno zaljubljen u ideologiju služenja domovini, kao napaljen uškopljenik koji želi dokazati da još uvijek ima muda, srljao je u taj rat i u njega odveo tri maloljetna sina pod barjakom slobodne zemlje. I sva tri sina poginula su u ratu, a on je ostao živ s teretom sudbine i užasnim glavoboljama na koje se često žalio svakog jutra.

Ponekad pomislim da je svako jutro mamuran od snova i zato 12

REKVIJEM NASUKANIH

ga boli glava. Ništa ne kažem. Ne želim dolijevati aceton na još uvijek svježu ranu.

–...nestanak običnog , malog čovjeka, rezultira nestankom samog posjednika. Vlastita smrt, smrt je posjednika egzistencije.

Kao što je netko jednom rekao: „Bog je mrtav kada ljudi prestanu vjerovati u njega.“ Zato se ti posjednici toliko grčevito bore svim raspoloživim sredstvima obmane i manipulacije, uvjeriti nas „žitelje egzistencije“ kako je zatvorena kutija besmisla zapravo prihvatljiv i ugodan svijet za postizanje osobne sreće...– Pravio sam se da slušam, a zapravo mi je pažnja koncentrirana na nešto drugo, na pečeno pile iz grilla. Našao sam ga na jednoj stranici časopisa o hrani. Dao bih sva carstva svijeta za jedan pošteni, civiliziran obrok poput ovog. Teku mi sline. Slinim kao pas. Svjesno provodim nad samim sobom Pavlovljevo kondicioniranje. Ono što je Pavlov radio sa psima, to ja sada radim sa samim sobom. Kada pogledam na hranu u časopisu počinju mi teći sline. Kada je Pavlov zazvonio zvoncem, psima su počele teći sline, jer ih je izdresirao da nakon oglašavanja zvonca uvijek dobiju najdražu hranu. No nakon oglašavanja zvonca drugog zvuka, pse je stresla struja. I mene sada stresa struja od Melkiorovih večernjih predavanja.

–...samo jedna centralna privatna banka sa svojim podružnicama u svakoj zemlji, upravlja egzistencijom cjelokupne ljudske rase. Samo ta banka na čelu s jednim čovjekom nepoznata 13

REKVIJEM NASUKANIH

identiteta, posjednik je egzistencije čovjeka, svakog od nas. To je vrh feudalističke prijetnje...– Jedino što je upečatljivo zastalo u uhu bilo je „čovjek nepoznata identiteta“. Zašto me je to tako zainteresiralo ne znam?

Ali znam da će me ta misao proganjati danima. Doduše mi klošari jesmo neka vrsta buha bez identiteta, ali identitet nije ono što i osoba, čovjek. Lažni identitet pruža niz različitih mogućnosti od prijetnji, usjeha, laži. Nitko zapravo ne zna tko si, ali s vremenom ni ti sam ne znaš tko zapravo jesi na kraju priče s identitetima. Kao što se čovjek često splete u mreži vlastitih nedoslijednosti i laži, tako i lažni identiteti dovode do potpune negacije onog stvarnog ja. No meni se to ne može dogoditi. Ja točno znam tko sam i što hoću. Ja sam izgladnjeli vuk koji će učiniti ama baš sve samo da se dokopa svježeg i toplog obroka.

Istrgao sam iz časopisa sliku pečenog pileta i gurnuo je u usta.

Pile je bilo točno takvog okusa kao što sam i očekivao. Sočno pile u mirodijama tretirano na poseban način. Vodenasto bijelo meso i hrskava začinjena koža. Drobio sam kožu i lomio mekane kosti pečenog pileta, ali zapravo sam žvakao papir koji je škripao i stvarao buku. Trudio sam se iz njega izvući sve najbolje arome.

Melkior je stao na trenutak i zabrinuto zapitao.

–Što radiš to budalo??– Približio se da vidi što stvarno radim.

14

REKVIJEM NASUKANIH

–Pa ti blesane žvačeš papir.– Okrutna osuda iako istinita.

–Pa što onda ako žvačem papir. Žvačem svoj papir. Gladan sam .–kažem –Otrovati će se čovječe. To nije običan papir, to je kemija.– Progutao sam nekoliko manjih komadića rastopljenih u slini.

No Melkior je divljački nasrnuo na mene u želji da će istrgnuti taj papir iz ustiju. Naravno njegovim namjerama nije bilo moguće umaknuti.

–Ma ispljuni to! Kažem ti.– –Odmah ispljuni.– Uhvatio me jednom rukom oko vrata, a drugom s dva debela prsta: kažiprstom i srednjakom, zakačio nosnice. Nasrnuo je na me kao na bika. Bika hvataš oko vrata i dva prsta mu gurneš u nosnice.

–Pa koji ti je?– Melkior je kao zaglavljeni CD disk ponavljao jedno te isto.

–Ispljuni...Ispljuni...– Rukom omotanom oko mojeg vrata, dohvatio je donju vilicu.

Uskoro mi je razjapio usta kao zubar na godišnjem stomatološkom pregledu. Žvakao sam mu prste, ali se nisam mogao osloboditi. Iako je samo živio od soje i drugih govana kako je znao reći, bio je izuzetno jak. Ustao sam, ali nisam mogao 15

REKVIJEM NASUKANIH

izbjeći stisak. Navlačio me po cijeloj sobi. Srušili smo stol, a aluminijski tanjuri, zazveckali su po podu. I nas dvojica u klinču pali smo na pod.

–Ispljuni ili ću te zadaviti!– poprijetio je.

Ispljunuo sam konačno. Ležali smo jedno vrijeme na podu zadihani kao hrvači u ringu. Pomogao mi je ustati i pritom dometnuo.

–Jebeni kretenu šta moram i tebe spašavati?– Ne znam je li to bilo pitanje upućeno meni ili pitanje retoričkog karaktera. Vjerojatno je trebalo značiti „mnoge sam ih spasio u ratu od neprijatelja, a sad moram spašavati i tebe od tebe.“. Takva je barem bila moja interpretacija. Pošao je prema krevetu. Naglo se okrenuo i zagledao u mene. Činilo mi se kao da gleda nekog iza mene, a ne ravno u mene. No za stvarno je gledao u mene kao u transu.

–Sine oprosti što sam te odveo u taj prokleti rat. Majka nije dala, ali nisam je slušao.– Čovjek je buncao o nekoj epizodi gdje je izgubio sina. Očito sam bio glavni okidač za sranje.

–Želio sam osigurati tebi budućnost u slobodnoj zemlji, ali nisam uspio. Bio sam lud, zaluđen. Ne. Ne trebaš plakati.

Dobro je. Dobro je.– Sjedao je na krevet. Shvatio sam da je to utješan govor pred samu smrt. Vjerojatno je jednog od trojice sinova držao na 16

REKVIJEM NASUKANIH

rukama i tješio prije nego je nastupila smrt. Nikada ga nisam vidio ovakvog. Svejedno govorio je kao navinut.

–Bio sam glup. Trebao sam slušati tvoju majku. Imala je pravo.

Ja nisam...– Zajecao je dok sam pospremao stol i podizao stvari s poda.

Pogodio sam tog čovjeka u pravu žicu. Sada će pola noći mljeti i dramatizirati. Na podu do noge stola, ostao je otvoren časopis s hranom na stranici sa salatama i složencima. Provlačio se veliki naslov „Tajna je u slojevima...“ i tri točkice. Izgledala je doista primamljivo i ukusno. Na vrhu majoneza, u sredini jedna vrsta mesa, a na dnu druga. Osjećao sam se perverzno i uvrnuto. Čitao sam sastojke salate, sistematično zamišljao svaki sastojak. Pritom sam osjetio jake podražaje po kralježnici kao kada bih doživljavao orgazam, gastronomski orgazam.

Sastojci:

500 grama očišćene morske žabe bez kože 250 grama očišćenih smrznutih kozica

Zatitrao sam kao leptir. Posljednje kozice, gledao sam kroz staklo restorana. Jezikom sam oprao cijeli izlog dimenzija dva metra puta metar i pol. Još sada se perverzno oblizivam i jezikom dodirujem lice. listovi miješane salate 2 oguljene poveće rajčice papar u zrnu 17

REKVIJEM NASUKANIH

lovorov list i na kraju 125 mililitara Hellmann’s Light majoneze.

Svršio sam gastronomskim užitkom krišom gutajući istrgnuti papir sa slikom Plemenitog žabljeg složenca Poskočnika.

Progutao sam ga cijelog bez razmišljanja. To me je na trenutak umirilo. No iscrpljeno tijelo je zadovoljno drhtalo kao nakon koitusa čiji sam osjećaj užitka već potpuno zaboravio.

Melkior je napokon zaspao. Izmorila ga je melodramatika vlastite monodrame. Postao sam svijestan toga koliko smrdim.

Prezirao sam javnu kupaonicu u svratištu. Gotovo nikad nemaš mira ni privatnosti. Nisam se kupao skoro mjesec dana.

Zabadava mi lažni identitet kada trulo smrdim. Melkior je još tu i tamo trzao u snu. Koja luda večer. Pomislio sam.

Kakvih li se samo ličinaka nagledaš kao marginalac. Kao marginalac imaš sasvim drugačiju perspektivu. Zaboli te za sve i gledaš kako ti dođe. Nemaš moralnih dvojbi jer je ionako tvoje dostojanstvo silovano. Ali zato imaš jako samopouzdanje. Potrebno ti je samopouzdanje da kopaš po kontejnerima ispred tolikih očiju. Nema osjećaja srama ili stida. No svakakvih se ljudi nagledaš: trulih i sirovih golaća, naduvenih mješina bez imalo takta, ćelavih i nabildanih pastuha kratke pameti. Joj... U kakvu je samu bijednu krošnju izraslo majmunsko stablo?

18

REKVIJEM NASUKANIH

I onda tamo neko nedonošće kaže: „Mama vidi onog tamo stričeka! Pa kak, to izgleda?“ Izgleda tako jer ga je upravo ličinka poput tvoje mame i tate osudila na takav život. Čudno je to da se uopće ne sjećam trenutka kada sam postao marginalac. Svi su svijesni svoje povijesti pa čak i Melkior i Vilko kratki. Svi imaju jasnu povijest tog trenutka kada ih je silovao vampir ugrizom nesretne sudbine. Znam samo da je oduvijek bilo tako. Sve od početka, sistematično sam obožavao kult posiljene marginalizirane čete.

Grad užasa, sakati časnici, česte epidemije i sveti ratovi, Nemoć pred političkim frakcijama i skrušen strah pred Minotaurom. Da, to je labirint mogućnosti buhe bez zaštitne kacige za slijetanje. Sjećanje mi je izblijedjelo. Sjene su moje jedino sjećanje.

19

II. POGLAVLJE –|||||– Sve oko mene, prostor je pradavnina, daleki pejzaži prapočela, horizonti žive prošlosti u kojima samo snivam, budan snivam.

Svijet bazdi na pepeo i prah davnih svitanja.

–|||||–

REKVIJEM NASUKANIH

P

robudio sam se relativno rano. U želucu me stezalo i tupa bol podigla me na noge. Izdala me hrana iz kataloga doslovno. Vilko kratki je hrkao na krevetu. Negdje usred noći ušuljao se škripavim kolicima i legao spavati. Četri su sata ujutro. Želudac kao da se uvrće u sebe. Takvu bol nisam imao otkad sam operirao slijepo crijevo.

Odlučio sam se konačno okupati. Mjesec dana je prošlo od prethodne kupke, a na mojem tijelu su se uzgojili primitivni životi. Bakterije su dobile ticala i noge kao punoglavci. Smrad vlastitog tijela, bio je upravo nepodnošljiv. Lakše se navikneš na smrad tuđeg tijela nego vlastitog. Moje je imalo neki posebni smrad po teškim metalima i nečemu nalik antibiotiku.

Zagledao sam se u Melkiorovu tetovažu na gubavoj podlaktici. Silueta žele zelene žene kakvu su pravili vojnici u dokolici, nedostatku vještine, ukusa, zdrave pameti. Tetovaža izrađena tko zna kakvom inteligencijom. Jasno se vidi da je taj umjetnički akt „Velike Ize“ angažman genija s dva razreda osnovne škole, bogatom tradicijom teškog seljaštva, lascivnosti i mentaliteta amebe.

U dnu hodnika kupaonica je bila jedina pogodnost stanovanja u svratištu. Topla kupka liječi sve rane i bolesti. Zimsko vrijeme, pogodovalo je raznim bolestima. No vreli tuš je kao naručen za odstranjivanje grijeha. Skinuo sam težak oklop prljavštine sa sebe. Odjeća se sva slijepila uz vlažno tijelo. Bacio sam je na pod kao da više neće poslužiti svrsi. Zgražao sam se samo činjenice kako ću opet nakon vrelog tuša morati navući 23

REKVIJEM NASUKANIH

na sebe srednjovjekovni oklop zaraze i boleština. Rađe bih navukao na se tek oderanu pasju kožu negu prokletu odjeću.

Bol u želucu nije jenjavala, preselila se ispod lijevog rebra.

Stotine mlazova tuša, milovalo je lice i masilaro svaki kutak tijela. Na trenutak sam prestao disati. Vrela voda tuša širila je svoje ruke. Hidrostatska masaža bila je kao naručena. Tijelo je uzdrhtalo u sladostrasnom trzaju hidrostatskog orgazma.

Kapljice vode, skupljale su se u bedrima, na vratu i ispod pazuha. Osjećao sam kako bol jenjava, a s njom odlazi i neka čudna negativna energija. Iscurila je kroz tijelo ravno u noge, a iz nogu u odvod tuša. Olakšanje je trajalo vrlo kratko. Nakon sušenja tijela suhim novinama, ponovno sam se morao uvući i uklopiti u oklop prljavštine. Ja sam vitez smrada. Gadila mi se sama pomisao da će ta prljava odjeća ponovno intimno općiti s tijelom. Zbog odjeće sam izgledao kao posrana brončana statua.

Gradski golubovi ostavljaju svoja interna intimna zadovoljstva na tijelu važnih statua u obliku bijelo–sivog razmaza. Kipovi strpljivo trpe kada po njima seru. No nisu samo kipovi statične figure zapele u položaju mirno. I po nama seru svakog dana oni iznad nas, a mi statični pijuni šutimo i uživamo čast što se neki div odvažio proliti po nama svoj razmaz, svoje intimno interno zadovoljstvo.

Morao sam rano ujutro obaviti neki poslić. Inače se ne dižem prije sedam. Sada će biti pet sati. Moram odfurati kolica 24

REKVIJEM NASUKANIH

do centra grada. U ulici pored svratišta postoji mala pekara.

Svaku noć pekar iz centra dovozi svježe pecivo. Moj zadatak je odvesti kolica natrag u centar grada i javiti se Debeloj N. Bolovi u želucu su posve nestali. U pet ujutro nikog nema na ulici. Samo svježina zimskog zraka i dah duhova iz pozadine mraka labirinta. Mrak ima svoju neispipanu pozadinu. Ona je još crnja od njega samog. Mrak u ovom gradu je svakodnevna pojava. Kolica su škripala i jaukala kao stenjući pas nakon naporne noći. Psi često nakon bitke znaju tako škripati i jecati kroz ulicu. Izlozi su još zatovreni metalnim roletama. Ulica je tako pusta, gotovo razdijeljena među starim strahovima.

Na trenutak sam se zaželio pohanih palačinki punjenih puretinom, žličicom vegete i dva kisela krastavca. Meso ispirjano na maslacu s kiselim vrhnjem i muškatnim oraščićima. Zatim zamotani u palačinku uvaljanu u prezle i dva tučena jaja. To bi bio doručak vrijedan svakog čovjeka. Opet me zabrinjava činjenica da bi u ovome gradu palačinke bile vjerojatno od soje pa tako i puretina. Ne mogu zamisliti ijedan obrok bez primjese soje.

Kolica sam brzo odgurao do središta grada i gradske pekare.

Debela N. kroz izlog, nervozno je premetala sanduke. Kada sam ušao u pekaru, pogledala me tako divljim i razuzdanim pogledom kao da je htjela reći: „Treba te hitno ukloniti.“. I sâm sam bio siguran da bi to najrađe učinila da je mogla, ali ipak postojale su regule koljih se trebalo pridržavati barem nekih ako ne svih. Najviše me smetao njezin madež na licu, točno 25

REKVIJEM NASUKANIH

iznad desne gornje usnice. Prva asocijacija na Debelu N. bila je: veprovina.

–Došao si?–rekla je ispraznim glasom.

Bilo je to retoričko pitanje. Naši razgovori nisu bili ni tematski bogati, a ni melodički.

–Jesam. Doveo sam kolica kako smo dogovorili.– Debela N. pomalo smušena podsjećala me na nekog, ali nisam bio siguran na koga. Tako krupna i prežderana, mogla je biti vikinška kraljica Brunhilda. No siguran sam da nije neka mitska dama boginja nego me podsjeća na stvarnu osobu iz ovog grada. Čekao sam plaću. Svaki puta kad dovezem kolica, zamota mi nešto od prethodnog dana što je još uvijek sviježe. Očaran njezinom grubom ljubaznosti, pitao sam.

–Uobičajeno?– –Što uobičajeno?– nijemo se zagledala.

Znala je da znam što se događa iza pulta. Iako debela i ne baš privlačna, imala je svoje mušterije, napaljene uškopljenike koje su napustile njihove žene u seksualnom smislu. Žene frigidne i nezainteresirane, a oni uspaljeni. Debela N. došla im je kao neka gradska kurva samo uglađena i sofisticirana kurva sa svojim prostorom i radnjom.

Očito narudžbe nisu bile samo u pecivu i suhim kolačima nego i sočnim „poljupcima“. Znala je točno na što mislim.

26

REKVIJEM NASUKANIH

Uznemireno je piljila ravno u mene. Maloprije me trebalo ukloniti, a sada je stvar drugačija. Pozvala me u stražnju sobu.

Nadao sam se da nije ono što mislim. Iako zakržljalog mehanizma spoznavanja trodimenzionalnog, ne bih pristao na ovakvu trodimenzionalnu avanturu u raljama medvjedice. Debela N. sigurno nije trodimenzionalno biće. Jednostavno ne stane u tri dimenzije.

Izvadila je papirnatu kutiju pokrivenu papirom.

–Na. Tu ti je plaća.– Nije bila baš nešto razgovorljiva. Nije voljela da joj se klošari muvaju po radnji. Ali nije imala izbora kada je poslovnica pekare baš u ulici gdje i svratište.

–Ljubazno od vas. Hvala.– Glumiš ljubaznost tamo gdje reže na tebe. Bojiš se da te bijesni psi ne zakolju. Dobro ona nije bijesan pas, više pomahnitali medvijed, ali svejedno princip je isti.

–Sutra u isto vrijeme?– upitao sam veoma ljubazno.

Ponovno je trznula je. Djelovala je kao da ju bode struja.

Pogrešne asocijacije vjerojatno.

–Sutra dovodim kolica u isto vrijeme. I hvala na...– Zastao sam na trenutak jer nisam ni znao što se nalazi u papirnatoj kutiji.

–...na kolačima?– iznenađeno dovršim rečenicu.

27

REKVIJEM NASUKANIH

Kolači... Bože! Još uvijek su svježi, ali ipak suhi kolači odmah ujutro na prazan želudac. Sav taj šećer. Da mi je dala i suho pecivo od jučer ne bih prigovorio, ali ovo. Strašno koliko su ljudi bezosjećajni. Vračajući se ulicom vjetar je nosio neke papiriće po cesti. Otkad me sudbina obukla u odijelo klošara, svaki papirić na cesti iznimno mi je dragocijen. Pogotovo kada na wc–u nemam s čime obrisati guzicu. Potrčao sam za svežnjem papirića, ali me dopao svega jedan. Prokleti vjetar je otpuhao ostale na drugi kraj ulice. No i jedan će dobro doći za pobrisati guzicu. Zainteresirano sam čitao sadržaj tog listića.

Bio je to poziv za književnu večer poezije.

Pozivamo sve ljubitelje poezije, sve afirmirane i neafirmirane pjesnike da lijepom riječi opriliče večernje druženje u prostorima gradske knjižnice. Jer poezija, ljekovita riječ, otkriva tajne ljudske biti.

Dođite i otkrijte sve ono što nije otkriveno. Ulaz besplatan.

Gluposti. Pomislim. Bio bih tako mislio da nisam okrenuo poleđinu brošure. Pisalo je u nastavku: A nakon poezije uplovite u gastronomski svijet užitaka. Uživajte u švedskom stolu.

To je bilo ključno. Riječi: Švedski stol, odzvanjale su neko vrijeme. Vidio sam prepune stolove rezanog sira, salame, salata, vrelih kobasica, slatkog i kiselog. To je avantura na koju bih se sigurno otisnuo. Svjedočio sam rađanju prilike da zadovoljim 28

REKVIJEM NASUKANIH

najveću strast izgladnjelog vuka: Glad. Poezija proždrljivosti.

Stisnuo sam šaku i brošuru turnuo u džep.No prije toga morao sam posjetiti još nekog. Zaputio sam se starom znancu s kojim sam nekad dijelio plijen u vremenima prije svratišta.

Gladan pas, lešinar i propalica živio je pod mostom nedaleko od svratišta. Kada su dijelili „vize “ za svratište, on je buntovno svoju bacio u rijeku i rekao: „Tko vas jebe!“. Odlučio je živjeti sam, hraniti se ostacima i crkotinom i dobro mu je. Malo se smrzava, ali pod mostom je sasvim solidno pogotovo ako želiš navući upalu pluća ili rovovsko stopalo. Živio sam tamo jedno vrijeme i bilo je u redu. Uvjeti su bili kao u nekoj pretpovijesnoj pećini: otvoreno ognjište, voda par centimetara do nogu i naravno želudac kao prošupljena guma. Bio je to čovjek u svađi sa cijelim svijetom.

–Neslani Ivo.– pozvao sam ga po imenu.

–Jesi li još živ tu pod mostom?– Grubim i umornim glasom javio se.

–Nije valjda da si se vratio iz svoje vile?– Sjedio je na kamenu uz vatru, pušio cigaretu i kuhao kavu u lončiću. Baš kao usamljeni indijanski šaman pod šatorom svojeg magičnog konteksta. Sjeo sam do njega.

–Više ti se ne sviđa u onoj vili? Što milostivi se zgadilo pa je došla na staro?– 29

REKVIJEM NASUKANIH

Bio je rođen provokator. Nisam zamjerao takav ton.

–Došao sam te posjetiti i donio sam ti kolače.– –Kolače?– –Što ti misliš da sam ja neki sladokusac?– –Trebao si donijeti nešto konkretnije.– Znao sam na što misli. Neslani Ivo volio je piti. Jednostavno od svega volio je piti od ranog jutra. No sada nije imao što piti, ali inače bi popio i cijelu rijeku žestice da je mogao. Ne pamtim ga baš po najboljim epizodama.

–To ti je dala ona debela?– upitao je.

–Da to mi je plaća za guranje kolica.– odgovorio sam –Da si joj gurao nešto drugo ne bi samo dobio kolače.– Buniša i provokator spoj je jedinstvenih osobina koje čovjeka srozaju na dno društvene hijerarhije.

–Morao sam te posjetiti i vidjeti kako si. U svratištu je dosadno. Svaki dan jedno te isto. Ustaješ, smucaš se po gradu, dođeš na ručak i onda se navečer baciš u krevet.– –Dakle ništa novog. To sam znao i bez tebe.– odgovori.

Otvorio sam kolače i ponudio ga.

–Nisi ti baš pametan momče kada se daš prodati za kutiju kolača.– komentirao je halapljivo posežući za njima.

30

REKVIJEM NASUKANIH

–Suhi su ko sam vrag! Što je debela radila s njima?– –Umočio ih onda u kavu ako ne valjaju.– sugerirao sam.

Kolači su doista bili vrlo suhi. Vjerojatno nisu bili od jučer, ali dobra hrana za vrijeme kad nemaš baš ništa. Neslani Ivo me nije ponudio kavom. Zato se i zvao Neslani jer mu baš nije išlo društveno ophođenje, a nije bio baš nešto pametan. Namučio sam se žvačući kolače. Bilo je oko pola sedam. Neslani Ivo i ja sjedili smo jedan do drugoga, drobili kolače i gledali u mutnu vodu rijeke. Gotovo da se i ne sjećam kako je to biti ispod vlažnog mosta. Prošlo je nekoliko godina kako sam se odazvao na poziv iz svratišta. Neslani Ivo nije za socijalizaciju.

On je više voli biti sam. No osjećao sam neku obvezu prema njemu. Ipak je on prvi koji me uveo u pasji život. Da ga nije bilo, vjerojatno ne bih ni preživio. On je mnogo prije mene počeo nositi pasju kožu i prljava crijeva ispod srca. Bilo mi je teško napustiti ga, ali evo morao sam gledati svoje interese.

–S čime vas hrane u tom prokletom svratištu?– upitao je.

–Proizvodima od soje.– ispucao sam.

–Aaa. Sojaaa.– razvlačio je.

–Punašna M. pretjeruje sa sojom. To joj je najjeftinija varijanta da nahrani budale kakva si ti i oni šupci iz svratišta.– –Da li ti znaš da ona za to svratište ubire novce od Grada N.?– upitao je ozbiljno.

31

REKVIJEM NASUKANIH

–Ne. Nisam znao da ju grad plaća. Mislio sam da to donatori rješavaju, ovi iz proizvodnje.– –Mudra je ona lija. Dobro vas vrti oko malog prsta.– Pribojavao sam se priča Neslanog Ive. Često su bile prepune pretjerivanja i prenagljenih zaključaka. Što reći...još jedan luđak s opakom teorijom zavjere.

–Da donatori. Grad plaća Punašnu M. da hrani klošare. Grad joj da izvjesnu svotu s kojom raspolaže.– Uozbiljio se u donošenju zaključaka.

–No nitko je ne pita kako će i gdje će nabaviti hranu, odjeću i potrepštine. A Punašna M. je što se tiče toga: kučka.– Morao sam ga malo smekšati. Inače bi se pretvori u agitatora i ubijao u pojam teškim riječima.

–Ive nemoj tako.– –Misliš da ne znam kako vas hrani pačjim govnima i pljevom.

Pa to joj je najjeftinije. Što misliš da bi tu pljevu jeo netko normalan s mogućnosti izbora. To jedete samo ti i oni iz doma za posebne potrebe.– Šutio sam bez argumenata. Nisam imao što reći na istinu.

Znao sam da je tako, da nemam neki izbor, ali slušati istinu nije baš najugodnije iskustvo. Neslani Ivo bio je sposoban ubiti te u pojam.

–Pazi što ti kažem.– približio mi se.

32

REKVIJEM NASUKANIH

–Trećinu novca stavlja u svoj džep, a s ostalim nabavlja soju. Što misliš zašto nemate pošten wc papir za obrisati guzicu?

Zašto što Punašna M. puni džepove. Ona zarađuje na našoj nesreći.– Priznajem. Bio sam poražen istinom. Što drugo mogu reći.

Neslani Ivo je potpuno u pravu kao i Melkior. Nakon što sam progutao posljednji suhi zalogaj kolača, uočio sam na kutiji među sastojcima soju. Kolači od soje. Bojao sam se to naglas reći. Znao sam unaprijed reakciju Neslanog Ive. Bolje je ne izazivati zlo.

Neslani Ivo nije bio nešto inteligentan. Inteligenciju je izgubio što okrutnošću prirode što alkoholnim narkozama. No jedno vrijeme, Ive je bio vrlo snalažljiv. Nepozvan je upadao na velike svadbe da bi se dobro najeo i napio dok ga ne bi izbacili van.

Uvijek je nosio plavo čisto odijelo i crvenu kravatu na bijeloj košulji. To ga je činilo čovjekom. No izbacili bi ga često jer se napio i pravio belaja, napastovao mladenku, šamario kumove.

A ponekad jer je jednostavno smrdio. Imao je Ive nekih lucidnih trenutaka samo što nisu potrajali.

Dok smo meditirali nad vatrom, pojedenim kolačima od soje i prolivenom kavom, ponovno sam čitao brošuru s ulice. Za oči mi je stalno zapadala poleđina brošure.

A nakon poezije uplovite u gastronomski svijet užitaka. Uživajte u švedskom stolu.

33

REKVIJEM NASUKANIH

Koji izgladnjeli vuk ne bi htio prežderati se barem jedanput?

Pa makar crknuo nakon obilnog prežderavanja. Sinula mi je ideja.

–Ive? Imaš li ti još uvijek ono plavo odijelo?– –Imam. Zašto pitaš?– odgovori.

–Pa tako. Trebalo bi mi za večeras.– S nekim nerealnim strahom u glasu, postavljao sam mu pitanja kao da mi život ovisi o njegovom potvrđivanju i odobravanju.

–Nije vraže da ideš mojim stopama. Ipak te Ive nešto naučio.– Veselio se bijedni starac ispalih zubi, posušen kao špek u sušari. Prisjetio se vjerojatno svojih dana na obilnim gozbama.

–Namjeravam se prokrijumčariti na jedno druženje pa mi treba odijelo.– ukratko sam objasnio.

–E moj prijatelju. Što bi ti da nemaš mene?– euforično je ustao.

–Da pitaš onu debelu osobu ženskog spola, vjerojatno bi te poslala u tri...– –No ja sam milostiv. Sve za tebe stari druže.– Pozdravljao me veselo kao kakvog ratnog druga. Nismo se vidjeli svega nekoliko dana, a on se ponaša kao da smo se posljednji put sastali prije dvadeset godina. Dublje ispod mosta, 34

REKVIJEM NASUKANIH

izvukao je kutiju nalik smeđem, kožnom koferu za harmoniku.

Istina kofer je bio sav pohaban, ali je služio svrsi. Prinio ga je vatri i izvadio odijelo.

–Joj, kad se samo sjetim koje su to svadbe bile.– Nostalgični vapaj, potjerao ga je da razmišlja o davnim vremenima kada je ličio na čovjeka u tom odijelu. Sada bi vjerojatno izgledao kao šišmiš ili strašilo kojeg su posrale vrane.

–Hajde digni se.– zapovijedio je hrapavim glasom starac.

Izmjerio je odijelo stavljajući ga na moju prljavu odjeću. Čisto tijelo je vapilo za čistim plavim odijelom preko prljave odjeće.

Osjećao se elektricitet u zraku. Radost njegovog lica nije bila usporediva s mojom radosti što ću večeras jesti sa švedskog stola proizvode koji nisu kontaminirani sojom.

–Ako nije tajna, reci na koju svadbu ideš?– znatiželjno je upitao.

–Prijatelju stari, nije svadba nego jedno druženje.– Kolebao sam se da li da mu kažem istinu ili ne. Odlučio sam se prešutjeti.

–Jedno druženje...gdje će biti dobre hrane, a možda i nečeg više.– Pospremio sam odijelo u kofer. Neslani Ivo nije bio nametljiv tip. Više je volio uživati u tajnovitosti nečije šutnje. Ništa više nije pitao. U kofer je stavio i četku za čišćenje i održavanje 35

REKVIJEM NASUKANIH

odijela. Već dugo nije bio tako sretan. Škiljavim pogledom gledao je po meni, primio me za ramena i prodrmao.

–Momče. Ovo odijelo ti dobro stoji kao što je nekad stajalo meni. Darujem ti ga!– To je bilo iznenađenje. Odmaknuo se od mene i približio vatri.

Sa šiltericom na glavi blizu vatre, zgrčen i pogrbljen, izgledao je kao ostarjeli Josif Staljin. Sam škiljavi pogled koji je veselo dobacivao, preobrazio bi ga u Staljina. Udubio se u vatru i polako zadrijemao.

Prije odlaska, prišuljao sam se i rekao: –Hvala Ive.– Nije reagirao.

U prognaništvu nemaš ni oca ni majku. Pojedinci ti se učine kao skrbnici. No zapravo si prepušten samome sebi. Takvi kao Neslani Ive izuzeci su poput iznenađujućeg kopna nakon brodoloma. Crijeva su veselo zagugutala. Večeras će biti gozbe.

Još samo trebam smisliti stihove pjesme i konačno ću jesti.

Iz svratišta su iznosili Melkiora. Vozilo hitne bilo je parkirano između pekare i svratišta. Unosili su ga u kola hitne kada sam ušao u svratište. Upitao sam Vilka kratkog zašto odnose Melkiora. Kratki nije bio samo prikraćen za noge nego je bio kratak i na riječima.

–Spotaknuo se, zateturao, pao, lupio glavom o stol i više se nije micao.– 36

REKVIJEM NASUKANIH

Jednostavno i izravno Vilko kratki iscrtao je slijed događaja, kada se smrt pobrinula za život. Gazdarica Punašna M. primila me za lakat i rekla.

–Ovo je strašno. Znam da je bio naporan i pomalo lud, ali samo tako poginuti.– Doista čudno. Melkior nije bio nespretan. Nisam ni sanjao da će imati takvo jednostavno ustoličenje smrti. Uvijek sam zamišljao da će njegova smrt biti mučna i teška, teatralna.

Po prirodi je bio borac. Vjerovao sam da će voditi bitku prije samog kraja kad kucne čas. Ali svitanje je Melkioru donijelo začudo miran kraj. Punašna M. djelovala je pomalo potreseno, ali opet smireno. Dok me držala za lakat, imao sam osjećaj kao da odašilje signale Moorseovom abecedom. Govorila je nešto nejasno što nisam bio u stanju razumijeti. Njezini signali djelovali su dvojako. Bila je začudno sretna što se riješila jednog nametnika, buhe bez kacige za slijetanje, a opet u njoj je proradilo ipak neki ostatak ljudskosti. Prije nego su „nametnika“ Melkiora odvezli, djelatnik hitne je pitao Punašnu M. –Želite li da urade obdukciju?– Jače me stegla za lakat kao da ju je to nekako neugodno iznenadilo. Drhtavim glasom od iznenađenja, a ne tuge, brzo je otpravila tehničare.

–Ne, nema potrebe. On je bio zdrav... Svejedno hvala.–

37

REKVIJEM NASUKANIH

–Dobro. Onda samo potpišite da smo obavili posao.– kaže tehničar.

Nije se odvjala od mene ni kad je tehničar pružao potvrdu na potpis.

I tako su potpisali otremnicu za Melkiora kao za kakav repromaterijal iz skladišta.

Odvukla me u sobu i posjela za stol. Još uvijek sam čvrsto držao kofer u ruci.

–Što vam je to?– upitala je znatiželjno dok je servirala obrok od soje.

–To su moje osobne stvari.– promucao sam.

–Da nije možda ukradeno? Znate da ako uhvatim nekoga u krađi da nema više što raditi u mom svratištu.– prijetila je.

–Znam gazdarice... To nije ukradeno...to.... je odjeća.– zamuckivao sam kao lopov uhvaćen u krađi.

Bila je toliko pristojna da nije kopala po koferu.

Dobronamjernim smiješkom htjela je prikriti događaj od maloprije. Mislim da se previše uznemirila na spomen obdukcije.

Pa to je sasvim normalna stvar.

–A meni ništa?– srdito je uzviknuoVilko kratki.

–Evo sad ću do vas. Što ste toliko otrovni?–

38

REKVIJEM NASUKANIH

Vilko je zašutio. Vidio sam kako gleda na krevet pokojnika.

Iako nisu bili neki pajdaši ili prijatelji, naglo preminuće čudno djeluje na osobu u tvojem društvu.

Punašna M. servirala je „svinjske medaljone“ u „sojinom umaku“. Vraga svinjski medaljoni. Soja pa soja. Umalo da nisam postao kritičan poput pokojnika. Stvarno čovjeka pretvaraju u marvu toveći ga pljevom. Punašna M. opet me ubola bradavicom u uho. Ovaj puta to je bilo i isuviše očito.

–Imam nešto za vas.– prošaptala je.

Okrenuo sam oči prema njoj čvrsto ukočenog vrata. Ispod majice je izvukla paketić čajne salame. Vrlo malen vakuumiran paketić.

–To pojedite uz soju.– sugerirala je imperativno.

Kako sam okrenuo glavu prema njoj, otišla je poslužiti Vilka kratkog. Nejasne namjere, smrt bliske osobe, soja. Bilo mi je dosta svega. Izletio sam iz svratišta niz ulicu do javnih wc–a.

Morao sam s lica prije svega isprati lažni temeprament.

Poželio sam razbiti glavom zrcala iznad umivaonika. Pitao sam se po čemu sam sada postao tako poseban da mi se Punašna M. dodvorava do mjere da me hrani nekom boljom hranom za razliku od sojinih pripravaka? I zašto je djelovala tako čudno na spomen obdukcije? Što je uopće značila sva ta predstava držanja za ruku i lakćenje u svratištu. Krv mi je čista ali bez pedigrea. Prstima sam prošao kroz kosu i začešljao je. Uhvatio 39

REKVIJEM NASUKANIH

sam se kako vadim iz džepa škare s rozim ručicama i stavljam ih pod vrat.

Sjetio sam se Melkiorovih riječi. „...ako svi posegnemo za izlazom za nuždu, tko će raditi, tko će radom opskrbljivati i zgrtati kapital posjednicima egzistencije?“ Upotrijebio sam škare da sredim bradu. Zaokružio sam je oko čeljusnih kostiju i nosa. Previše je stršala. Zatvorio sam se u wc. Javni wc–i su mjesto gdje čovjek u potpunoj osami pronalazi samoga sebe. Mogu meditirati i nitko živ ti na svijetu neće smetati.

U javnom wc–u zatvoriš se i cijeli svijet će te pustiti na miru.

Sam s vratima ispred sebe možeš kontemplirati i promišljati svaki kutak civiliziranog grada.

Civilizirani gradovi? Što to uopće znači? To što su gradovi moderni ne znači da su i civilizirani. To što su zgrade visoke estetske, ergonomske i energetske vrijednosti ne garantira da u njima žive rafinirani živi stvorovi. Moderna arhitektura nije garancija civilizirane civilizacije.

I što uopće znači civilizirano? Civilizacija na vrhuncu spoznajnih, tehničkih, tehnoloških, moralni postignuća ili možda dekadencija i dokidanje svega toga procvalog i ocvalog cvijeća.

Konvencija ili očajnički bunt? Uljuljkanost u mehaniziranu rutinu ponavljajućih obrazaca ponašanja ili istup, iskorak izvan okvira kolotečine?.

40

REKVIJEM NASUKANIH

Na unutarnjoj strani vrata mnogi su nezadovoljni buntovnici zapisali svoje misli. Zapamtio sam neke od tih epitafa.

Banks are bastards.

Mamu tvoju na vrbe.

I am a slut, a dog, an idiot

Mi smo nacija budalaste i hrome djece.

Odbijam vjerovati da spomenik može biti dobar.

Neke od tih zanimljivih epitafa s javnog wc–a, zapisao sam na brošuru večeri poezije. Brada me užasno svrbjela. Očito je to znak mudrosti. Moram se spremiti za večer poezije.

Moram prizalogajiti nešto konkretno.

Ušao sam poslijednji u dvoranu. Još jedanput provjerio sam ispod pazuha svoj vlastiti smrad. Dobro je. Ne smrdim začudo. Plavo odijelo bilo mi je štit i davalo dojam čovjeka, a ne štakora. Odmah na ulazu u dvoranu gradske knjižnice, legitimirali su me.

–Molim vas vaše cijenjeno ime.– Trenutak šutnje i istine. Totalno sam zablokirao. Zaboravio sam uopće da moram smisliti neki identitet. Krv mi je čista ali bez pedigrea. Potrebno mi je ime s pedigreom. Predstavio sam se kao profesor Bogdanski. To ime sam negdje jednom u novinama pročitao kada sam se povlačio po klupama u parku. Bilo je hladno, a trebao sam zagrijati tijelo. Nisam imao svete kapljice ambrozije s Olimpa da me ugrije pa su novine poslužile.

41

REKVIJEM NASUKANIH

Ispod nosa, bila je upadljiva slika profesora Bogdanskog uredne bradice i tupog svinjskog pogleda. Imao je svinjske oči. To sam prvo zamijetio na njemu. Neki ljudi nažalost imaju pogled dobrohotne svinje.

–Leo Bogdanski se zovem.– –Pjesnik ili sudionik– upitala je.

–Pjesnik naravno.– nesigurno sam rekao.

Ljubazna mlada dama, zalijepila mi je na rever plavog sakoa naljepnicu s imenom i odvela do sjedećeg mjesta. Recitali su već počeli. Nervozno sam trpio poglede ljudi. Povremeno zirkanje, podsjećalo me na to da sam ipak ja taj dežurni, marginalizirani smrdljivac. Cijelo vrijeme, u očima tih ljudi, čitao sam samo osudu i provokaciju. Na trenutak želio sam ustati i pobjeći van, ali neka podsvijesna sila mog dobro poznatog karaktera, držala me na mjestu. Osvjetljena dvorana s oko stotinu ljudi nalikovala je na lijepo i ugodno mjesto za razliku od pećine u kojoj sam dosad boravio. Slušajući stihove recitala, nekako mi se činilo kako je moja pamet prisilno savijena u bespomoćnost. Okruživali su me grabežljivci, a moj mozak je bio desert tim životinjama. Oprostite, ali hrane me aromatiziranom sojom od recikliranog smeća. Nije čudo da mi u glavi raste kockasti mozak od reciklirane ambalaže.

Jedan ćelavi gospodin me cijelo vrijeme mjerkao i magentizmom pogleda slao signale. Nisam razabrao Moorseovu abecedu I ja sam također nešto govorio. Ne! Nisam prokleti peder.

42

REKVIJEM NASUKANIH

Mislim jesam nekad bio „peder“ prema nekim ljudima, ali ne i p-e-d-e-r. I zato odjebi!

Nikada nisam stajao na pozornici. Za to je potrebna velika doza ludosti, jak karakter, povjerenje i podrška publike. Ovdje teško da ću imati podršku publike. Nikog ne poznajem. Ovdje sam iz drugih prilika i pobuda. Nakon svakog recitala, publika je pljeskala. Koliko sam shvatio publici nije uopće bilo bitno što ljudi govore. U sterilnom laboratoriju kapitzalizma ljudi automatizirano plješću izlošcima i svemu što iskoči iz kutije iznenađenja, iako su to iznenađenje vidjeli već tisuću puta unutar zatvorene petlje bivanja.

Došao je red na mene. Glas u mirkofonu je prozvao moje ime.

–Profesore Bogdanski molim dođite na pozornicu.– Publika me na pozornicu otpremila pljeskom. Onaj tip od maloprije čudno se vrpoljio. Potpuno ćelav u bijeloj dolčeviti vrpoljio se i pogledavao oko sebe. Kada je završio svoju piruetu, simulirao je pljesak. Kao da je nekome slao dimne signale, ali kome?

Stajao sam potpuno ogoljen od svake misli. Publika me skidala do gola. Probadali su me očima iščekivanja. Izvadio sam brošuru. Nisam znao odakle krenuti.

43

REKVIJEM NASUKANIH

Na brošuri su redom bile fraze: Banks are bastards.

Mamu tvoju na vrbe.

I am a slut, a dog, an idiot

Mi smo nacija budalaste i hrome djece.

Odbijam vjerovati da spomenik može biti dobar.

Pokušao sam iz tih fraza improvizirati smislene stihove.

Obratio sam se publici koja je poput krvoločnih pasa čekala plijen.

–Dosad ste imali priliku čuti poeziju obgrljene rime, ljubavnu poeziju i snagu domoljublja. Poeziju vaših domova i modernu poeziju iz perspektive građanina civila.– govorio sam vrlo spontatno.

Mirno su pratili ton moga glasa koji je postajao sve jasniji i čišći.

–Moje stvaralaštvo polazi iz samog dna. Može se reći da je to poezija praznine. Dugo pišem poeziju koja na prvi pogled ne znači ništa, ali ima perspektivu, perspektivu prognanika koji nema gdje skloniti glavu.– Opet su me obilno počastili pljeskom. Došao je trenutak kada beznačajni fragmenti postaju stihovi ispjevani u nadi da će osvojiti umove publike.

44

REKVIJEM NASUKANIH

Banke su gadovi, Gladni psi moje krvi.

Kao posljednji Gutenbergov apostol, gostim se Recikliranim smećem Gdje su nekad bila slova, Gdje je nekad pisalo da sam čovjek.

Ja sam pas, ali ne i idiot, Mi smo nacija budalaste i hrome djece.

Odbijam vjerovati da spomenik može biti dobar. Šutnja. Tmina i grobna tišina. Publika je probavljala moje riječi, moje stihove. Ćelavi tip od maloprije stalno se komešao, a onda je ustao i izašao van bez riječi. Publika je i dalje šutjela. Gledao sam u bijelu dolčevitu ćelavog tipa kako napušta dvoranu knjižnice. A onda je krenula kiša pljeska. Izdahnuo sam. Konačno je bilo gotovo. Rekao sam što sam imao i to je bilo to. Nitko nije imao pojma da sam klošar. Nitko me nije osuđivao ni ponižavao. Napokon i sam sam postao „posjednik egzistencije“.

Voditelj cijelog zbivanja, preuzeo je inicijativu mikrofona i od publike zatražio pažnju. Obratio im se.

–Već dugo vremena nitko nije toliko ozbiljno i predano ispjevao problem putujućeg djetića koji nema gdje skloniti glavu.

I svi mi možemo se prepoznati u stihovima katastrofe, ali ne katastrofe zbog same kvalitete. U kvalitetu stihova ne diram.

45

REKVIJEM NASUKANIH

Ispjevana je katastrofa koje se svi zgražamo. Bojimo se priznati tko doista jesmo. Svi mi posljednji smo Gutenbergovi apostoli, jer riječ gubi smisao i postaje slika, a slika izdaja poljepšana montažom.– –Zahvalimo još jedanput profesoru Bogdanskom pljeskom.– Nije loše za klošara. Pomislio sam. Dobiti takav osvrt na rečenice prepisane s vratiju javnog wc–a. Nije loše. Publika me tapšala po ramenu. Sjeo sam prepun adrenalina i euforije. A onda je počelo. U želucu sam opet osjetio tupu bol, nekakvo stezanje i pečenje ispod lijevog rebra. Bol se nije javila od jutra. Sada je opet počela. Pripisivao sam to gladi blagorečeno jedva čekajući da završi prokleto naricanje i kozje blejanje.

Pjesnici su naricali još dugo. Gotovo sam se onesvijestio od boli. Zagrizao sam rukav sakoa. Preznojavao sam se kao svinja.

Na trenutak mi se zacrnilo pred očima. A onda je bol misteriozno nestala.

Zvonom su označili kraj recitala. Konačno hrana. Muvao sam se kao gladna muha oko stolova. Punio sam tanjure svime i svačime. Bilo je deset vrsta salame, pečenih kobasica i nekoliko vrsta sira. Gutao sam sve po redu. Bijesan izgladnjeli vuk konačno je progutao crvenkapicu. Nova poglavlja života pisana su u mojem želucu. Budućnost je bila osigurana i produljena za još koji dan. Ushit od svakog zalogaja, trzaj svakog gastronomskog orgazma. Najviše mi je godio kulen. Dok je klizio

46

REKVIJEM NASUKANIH

niz jednjak, znao sam da sam živ. Bez tog gastronomskog podsjetnika, bio bih mrtvac.

Prišao mi je voditelj ovog događanja. Divio se ponajprije mojem apetitu, a zatim literarnom izražaju.

–Profesore Bogdanski. Imate vrlo upečatljiv stil. Dojmio me se vaš rad. Pogotovo zato jer obrađuje temu ljudske egzistencije.– Primio me za podlkaticu dok sam čeljust stavljao iz pete u treću brzinu. Iako sam žvakao vrlo polagano, od mljackanja čuo sam svaku treću riječ.

–Zanima me jedino profesore Bogdanski jeste li razmišljali o naslovu pjesme možda?– –Naslovu?– upitao sam spuštajući polovicu pečene kobasice na tanjur.

–Da imam naslov.– objašnjavam zbunjeno.

–Pjesma se zove „Rekvijem evolucije.“.

–Impresivno profesore.– odgovorio je.

Jače me stegnuo za podlakticu.

–Biste li možda bili zainteresirani za objavu te pjesme u časopisu koji uređujem?– Glumeći da me zanima, upitao sam: –Kako se zove časopis?– 47

REKVIJEM NASUKANIH

–Čudim se da niste čuli za njega.– odgovori pomalo uvrijeđen.

–Časopis kojeg uređujem zove se FOV što u prijevodu znači zvijer.– –Pa mogao bih objaviti. Mislim da nema problema– kažem.

–Bio bih vam iznimno zahvalan. No trebam tekst pjesme.– Masnom rukom, dohvatim ubrus i ispišem prema sjećanju stihove pjesme. Voditelj ovog događaja, nasmije se mojoj spontanosti i ekscentričnosti. Potapša me po ramenu.

–Hvala. Imam inače jedan prijedlog za vas. Idući tjedan u gradu održava se međunarodna konferencija naziva „Urbi et orbi“ i na njoj će se prezentirati teme vezane za socijalnu zajednicu. Volio bih da se odazovete. I ja ću biti tamo, a biti će i roštilja.– Nije me bilo teško nagovoriti. Dobio me odmah na ...roštilja...

Predao mi je u masnu ruku pozivnicu i zaželio ugodan ostatak večeri.

–Uživajte u ostatku večeri i hvala vam.– izusti kroz polusmijeh.

Apetit mi se potpuno otvorio. Bio sam ljubavnik švedskog stola. Nikako se nisam mogao zasititi sve te divne hrane. Želio sam još pa još, kao ninfoman koji nije u stanju ugasiti požudu. Ljude oko sebe potpuno sam izolirao. Nisam se osvrtao na dodirivanja i tapšanja po ramenu. Hrana me je potpuno porazila. Nisam joj mogao umaći. Umočio sam jezik svoje duše u 48

REKVIJEM NASUKANIH

neistražene predjele gastronomskih zadovoljstava koje može pružati samo hrana.

Ljudi su se polagano razilazili. Vrijeme u prežderavanju i uživanju u okusima prolazilo je vrlo brzo. Smotao sam jedan sendvič putni i krenuo niz ulicu. Bio sam spreman čak i zapjevati da sam u tom trenutku znao koju melodiju. Sendvič sam nosio ulicom prema svratištu kao olimpijsku baklju. Prijevara je uspjela. Lažni identitet poslužio je svrsi.

Oduševljenje je s vremenom splaslo. Gutajući sendvič, zamijetio sam dvojicu kako me prate. Nastojao sam se što manje okretati i samo nastaviti svoj put. No noćna mora nije prolazila. Koraci su bili sve bliže. Ukočio sam se od straha. Pred sobom u polumračnoj ulici gledao sam u bijelu snježnu vjevericu. Majušnim zubićima grickala je kolačić od soje.

Dvojica su me pričepila uza zid. Jednog sam odmah prepoznao. Odala ga je bijela dolčevita. Obojica su bili ćelavci. Onaj s bijelom dolčevitom obratio mi se.

–Dobro si to izveo profesore, jako dobro.– –Idući put se pazi!– U dahu tog čovjeka osjetio sam samo mržnju i želju za osvetom. Bio je spreman zagristi i pregristi grkljan. Smrdio je kao pokislo pseto. Njegov prijatelj ga gurkne i kaže.

–Daj idemo.–

49

REKVIJEM NASUKANIH

Osjetio sam bol i snažan pritisak u trbuhu. Pesnica ćelavog vjerojatno je od čelika. Osjetio sam je ne samo u trbuhu nego i preko trbuha u kralježnici. Priljubio me uz beton.

–Daj idemo više.– vrisnuo je onaj drugi.

Tip u dolčeviti u znaku pozdrava, pljunuo je na mene.

–Srest ćemo se opet štetočino.– Brzo sam se podigao s betona. Spašavao sam jedino odijelo od prljavštine. Nakon teturanja, postalo mi je užasno mučno.

Dragocjen sadržaj želuca, ipak sam morao ostaviti na ulici.

Gotovo cijeli komadi neprobavljenog mesa, salame, sira i kobasica, ostali su na betonu za divlje pse lutalice. Ponovno sam bio gladan i osuđen na soju.

50

III. POGLAVLJE –|||||– Čovjek živi da bi patio u okovima đavoljeg ždrijela i gledao u licemjerni odraz zrcalnog neba, ovdje na zemlji čovjek prolazi kroz vlastita rebra i čuje plač srca u svakom koraku, čovjek prolazi kroz zatočeništvo sebra.

–|||||–

REKVIJEM NASUKANIH

P

roučavao sam idućeg jutra paučinastu nit diveći se skladnosti euklidske geometrije nasuprot zakrivljenostima i nepravilnostima koje sačinjavaju nas ljude. Ponovno u dronjcima. Plavo odijelo počivalo je na Melkiorovoj postelji iščetkano. Vilko kratki je prikovan za postelju snažno uzdisao. Činilo se da je u alkoholnoj narkozi. Nešto je buncao i mlatarao rukama po zraku. Izgledao je kao da skida paučine sa stropa.

Ušla je femme fatale u sobu bez pozdrava. Punašna M. trudila se izgledati pristojno i ljubazno. Trudila se skriti svoju mračnu stranu mjeseca, destruktivno stvaralaštvo koje pronalazi svoj izražaj u sojinim specijalitetima.

–Vrijeme je da odvezete kolica do pekare.– Trudila se izgledati zainteresirano brižno za moje poslove. Nije spominjala jučerašnje događaje. Upravo zbog toga je djelovala vrlo dijabolično. Nešto je skrivala ili barem pokušavala skriti.

Sama njezina pojava, protivila se zakonima euklidske geometrije. Trokuti njezinog tijela postali su zaobljeni. Uska ramena, nekoliko uzastopno naslaganih luft madraca i tople oči nade, primirja, stabilnosti, sigurnosti, bili su samo paravan za bič i omču.

Poskočio sam iz kreveta. Punašna me gledala dobrohotnim pogledom narcisoidnog ubojice. Pitao sam imali li doista nešto dobrohotnog u toj ženi.

–Prošla su četiri sata. Trebali bi odvesti kolica do pekare.– 53

REKVIJEM NASUKANIH

Ponovila je misleći da je nisam čuo prvi puta. Vilko kratki je buncao i lovio se za trbuh. Punašna M. glumeći zabrinutost stavljala je Vilku obloge na čelo. Osjetio sam neki neuobičajeni nemir. Žmarci su se uspinjali uz kralježnicu. Koža se naježila i morao sam izaći. Punašna je i dalje ostala s Vilkom neko vrijeme. Vilko je u uobičajenoj agoniji nakon noći provedene vani uz potoke alkohola. Ovo je samo jedna od čestih remisija njegovih alkoholiziranih metamorfoza. No ovaj puta je Vilka pogodilo jače nego inače. Tko zna kakvo je smeće pio. Nitko zabadava ne služi konjak ili Merlot. Svi će poslužiti talog takvima kao što je Vilko. Samo da crknu. Škripa kolica niz ulicu s vremenom je umiravala postojeće stanje. Bio sam poražen i gladan. Znao sam da će me dočekati Debela N. sa svojim suhim kolačićima od soje. Kad nemaš izbora onda se zadovoljiš i s recikliranim otpadom.

Marginalizirani žohar, ušao je u pekaru. Tako je to izgledalo u mislima Debele N. Ušao sam vrlo tiho. Prestravio me madež na licu Debele N. –Doveo sam kolica gospođo.– Nemam pojma odakle je došlo to: „gospođo“.

–Dobro. Dobro.– odgovorila je.

–Danas za tebe imam još jedan zadatak.– Nadao sam se samo da to nema veze s njenim pornografskim angažmanima. Nisam spreman na takve gadosti rano u jutro.

54

REKVIJEM NASUKANIH

–Pomoći ćeš mi utovariti kolica i odvući ih do doma za djecu s posebnim potrebama.– Osjetio sam trenutno olakšanje. No bilo mi je čudno da je mene zaposlila na mjestu dostavljača. Moj posao je oduvijek bio samo dovoziti prazna kolica, a ne i usluga dostave.

Naravno pristao sam na sve što je rekla. No prije utovara, uputio sam automatiziranu frazu.

–Uobičajeno jel, da?– Pogledala me ispod oka s tim veporovskim madežom.

–Da. Uobičajeno.– potvrdila je strogo.

Kako sam utovarivao kutije s pecivima i suhim kolačima, promatrao sam krivulje njezinog tijela. Skoro da je bila ista Punašna M. Debela N. bila je neka verzija Punašne M. No bilo bi potpuno krivo reći da su u rodu. Punašna M. ima nešto kinesko u licu, ukošene oči i više zaobljeno lice. Debela N. međutim arijevske je rase križane s veprovinom. Uglato lice i okrugle oči. Punašna M. i Debela N. imaju vjerojatno zajedničkog pretka, kao što čovjek i majmun imaju jednog takvog pretka. Vrlo su slični ali godine evolucije čine vidljive razlike.

Kolica su bila pretrpana s kutijama peciva i suhih kolača.

Debela N. znala je upotrebljavati samo imperativ.

–To odvezeš do doma za djecu s posebnim potrebama, a onda kolica vratiš u pekaru.– zapovijedila je.

55

REKVIJEM NASUKANIH

U ruke mi je turnula kutiju sojinih kolača kao naplatu za moje usluge i kao bonus toplo erotično pecivo: žemlju. Nisu mi bile jasne namjere tog arijevskog uglatog lica. No bilo mi je drago da ne žderem samo sojina govna nego i nešto drugo. Pecivo sam odmah zagrizao i žvakao. Kolica pod teretom više nisu škripala. Mljackao sam erotičnu žemlju niz ulicu. Preko puta mene, bijela vjeverica oponašala me grickajući ostatke gradskog smeća. To je bila ona od sinoć. Ako je bijelo, onda sigurno nije stvarno, rekli bi psihijatri. Ako vidiš bijele miševe izvan laboratorija, znači da nešto s tobom nije u redu. Odlazeći od pekare svaki puta, osjećao sam Tezeja u sebi. Preživio sam napad divljeg Minotaura s madežom na licu. Iluzija pobjede, jačala je iskustvo s poznatim zvijerima ovog grada. Zaželio sam biti ta vjeverica na trenutak. Zapravo ja sam već bio ta vjeverica, beskućnik, ali vjeverica je imala pedigre. Mučilo me iskustvo od jučer koje je nalikovalo na težak i mučan san. Još mi nije jasno zašto su me ona dvojica napala na ulici. Je li to stvar poezije? Možda sam nekog uvrijedio time? To su ionako samo nagađanja. Iako u gradu baš nikome nije bitno što pričaš. Svi hipnotizirano čuju nešto sasvim deseto. Možda me odijelo činilo previše elegantnim i dobrodržećim. Ljudska ljubomora nema granica.

Kolica sam dostavio pred sam ulaz doma za djecu s posebnim potrebama. Portir, neki mrski i razroki žabac odmah se primio posla. Steglo me u crijevima. Napuhnut trbuh kao u 56

REKVIJEM NASUKANIH

trudnice htio je proširiti pâs hlača. Zatražio sam portira da me pusti na wc.

–Nema wc–a za takve kao ti.– rekao je podižući kutije s kolica ignorirajući moju pojavu.

–Čovječe pa pusti me, usrat, ću se.– Nije reagirao. Žemlja koju sam putem jeo vjerojatno je iziritirala crijeva.

Naviknut na probavljanje otpada, želudac se nije mogao nositi sa zdravim polubjelim pecivom. Preko puta doma, ugledao sam Toi–Toi wc. Nije bilo razloga, a da se ne poslužim s tom teškom kemijskom mašinerijom. Trojica odraslih pasa u dronjcima, čitala su tamo novine ili barem ono što je od njih ostalo.

Bili su to klošari okrhnutog karaktera, gradski banditi sa zlokobnim smislom za humor. Bilo mi je stvarno sila. Na ulazu u wc, udario me smrad radijacije rapadnutih iznutrica. Ovakve wc–ove su trebali koristiti kao bojne otrove za vrijeme rata.

Pomislio sam.Taj smrad bi pobio baš sve. Smrad wc–a je jednostavno nepodnošljiv za običnog čovjeka. No buha bez kacige za slijetanje, otporna je na sve. Već ionako izvrnut želudac, nije više imao manevarskog prostora za daljnje izvrtanje.

Jedan od onih smradova s ulice, zaustavio me tik pred vratima. Iz ustiju mu je smrdjelo gore nego iz Toi–Toi wc–a. Kao da je progutao jedan takav wc.

–Pjesniče! Dospio si u novine.– rekao je.

57

REKVIJEM NASUKANIH

Grohotan smijeh trojice pasa.

–Nisam znao da odsad pišeš poeziju.– drugi se nadovezao.

–Vidi ti našeg zemljaka. On je dignuo nos u nebo i sad nariče kao Homer.– Sprdali su se s čovjekom kojem je užasno sila na wc.

–Idioti, pustite me, usrat, ću se!– rekao sam.

Naravno nastavili su svoju šaradu. Nisu me puštali na wc.

Jedan je držao vrata dok su druga dvojica mahala listom novina s mojom slikom i kritikom.

–Vidi ti to odjelce. Naš zemljak je postao grof.– narugao se.

Napokon sam istrgnuo vrata jednome i zaključao se u wc.

Dugo su kucali i sprdali se sa mnom.

–Vaše veličanstvo. Trebate li možda papira za obrisati guzicu?

Evo ovdje imamo sliku jednog ljepotana u plavom odijelu.

Zasigurno bi volio dotaknuti usnama vaše rosno veličanstveno dupe.– Gusarski smijeh tih jadnih olinjalih gradskih pasa, bio je jedini luksuz koji su si mogli priuštiti. Znao sam da je to potvrda vlastite vrijednosti na štetu drugoga. Nisam reagirao. Pustio sam da zadovolje svoje živinske porive.

Počeli su bacati kamenje po wc-u. U unutrašnjosti kupole to je zvučalo kao da raspaljuju bombe. Čovjek se na ovom svijetu ne može u miru ni posrati, a da ga ne ometaju. Kada te 58

REKVIJEM NASUKANIH

zvijeri uhvate u nepovoljnom položaju, spremne su te rastrgati. No ovim zvijerima, davno su ispali zubi i kandže. Nemaju me s čime napasti i raskrvariti. Buka i komešanje je nestalo.

Kroz malen otvor na krovu kemijske tvrđave, ubacili su smotuljak novina. Rastvorio sam ga da vidim razlog zbog kojeg su toliko obijesno bauljali.

Uz članak naslova: „Rekvijem evolucije“ bila je umetnuta moja slika. Uhvaćen sam u položaju izjedanja masne kobasice. U nastavku je pisalo.

Profesor Bogdanski, veliki poznavatelj poezije, odvažio se teškim riječima pokude i ironije ispjevati temeljni problem društva: ispraznost i dekadenciju zapadne civilizacije. Stihovi se doimaju kao postranična dobacivanja putujućeg djetića. Ali u sebi sadržavaju jasnu esencijalnu bit borbe potisnutog i nikada pokorenog pojedinca u borbi za slobodom.

On je posjednik egzistencije, on daje smisao i život svima nama, nematerijalnim pokretačem naših živućih imaginacija...

I tako dalje. Sve u superlativima. Moram priznati da je članak više nalikovao nekoj političkog propagandi nego kritici poezije. Osjeća se ton proleterskih parola. Vjerojatno ga je napisala osoba koja je pronašla osobne ciljeve u svojim fiktivnim borbama i virtualnim opsadnim stanjima. Smiješno je što me fotograf uhvatio kako očajnički gnječim masnu kobasicu. Stvarno izgledam kao proždrljiv jadnik golemog apetita.

59

REKVIJEM NASUKANIH

Začudo na wc-u nije bilo papira. Noviski list nije isto što i wcpapir. Wc papir ima više ugodne celuloze makar bio i običan jednoslojni ili dvoslojni papir. Bilo mi je malo teško upotrijebiti papir na kojem sam zabilježen kao revolucionar koji svijet pokreće svojim nematerijalnim dostignućima. Ali oprostiti ćete profesore Bogdanski na ovome; iskreno mi je žao.

Trojica olinjalih pasa igrala su se kolicima. Bio je već krajnji trenutak da ih vratim u pekaru. No psi su uporno igrali svoju igricu.

–Vaše veličanstvo. Izvolite sjesti.– Naklonili su se.

–Mi smo vaši današnji kočijaši. Evo njih dvojica su pravi koji.– zahihotao je.

Pokazuje na dvojicu „konja“ koji nisu bili daleko od toga da iz metaforičkih konja postanu pravi konji. Noge su im bile umotane u prljavo platno i pak papir. Nalikovali su na potkovane konje maloprije izišle iz štale.

–Prestanite se zafrkavati i vratite mi kolica.– ozbiljno sam poprijetio.

Nastojao sam zvučati ozbiljno. No oni su se samo nasmijali.

–Dakako veličanstvo. Mi ćemo ih odvesti gdje god treba, gdje vaša milost zapovijedi.– Prihvatio sam njihovu igru misleći da će tako sve ovo brže završiti.

60

REKVIJEM NASUKANIH

–Onda vam veličanstvo zapovijeda da se maknete i pustite me na miru.– rekao sam.

Sva trojica pasa međusobno su se pogledala. Pogledom su razmijenili poruku. Dvojica konja čvrstim stiskom primila su me i ubacila u kolica. Divljački su vozili trke s kolicima i smijali se mojim reakcijama. Vozili su slalom po ulici i sudarali me s kantama za smeće.

–Evo darova za vas veličanstvo.– vikali su. Što sam više pokazivao strah i nemoć, oni su više uživali i zabavljali se. Kante za smeće, bljuvale su raznovrne predmete po meni: od starih flaša, prošupljenih cipela, kora od banane i oguljenih krumpira, do polupojedene hrane iz restorana brze prehrane. Samo što je u tim pakiranjima ostalo više senfa i kečapa nego burgera i sendviča. Trojica pasa uživala je vozeći slalom oko stupića semafora. Nisu se zaustavljali ni na crveno.

Premro sma od straha. Put je završio u kontejneru nedaleko od svratišta. Sva trojica digla su me i bacila u kontejner s ostacima hrane. Pao sam na mekane šuškave najlone i stiroporne kutije.

Kontejner mi se na trenutak učinio poput sigurnog bunkera.

Uvaljan u novi kontekst, poželio sam ubiti nekoga. Trojica idiota, nestala je. Bijesan, želio sam pregristi kontejner, zapaliti grad, utopiti zemaljsku kuglu u njenim vlastitim slinama. Nevjerojatan je ovaj svijet. Ni među svojima, bijednim i gladnim klošarima, nisam mogao naći saveznike. Kakav je to 61

REKVIJEM NASUKANIH

prokleti grad gdje svatko svakog napada? Pitao sam se. Postoji li uopće trunka suosjećanja i razumijevanja? Očekuješ nekako da ćeš među svojima pronaći potporu. Umjesto toga uvaljaš se u ropstvo.

Pitao sam se hoću li se ikada osloboditi ove sudbine. Nisam mogao zamisliti drugačiji svijet nakon svega ovoga. Svijet bez oslonca, svijet gdje jedni smetaju drugima. Postalo mi je jasno što znači civilizirani svijet. Svijet bez boga, bez tradicije i konvencija; svijet mošusnog goveda koje njeguje kult snage i ropstva. Jaki porobljavaju slabe, a slabima je pamet prisilno svijena u bespomoćnost. Slabi ne nalaze izlaz za nuždu. Trebalo mi je neko vrijeme da me popusti adrenalin. Osjećao sam kako mi u glavi sve više raste kockast mozak. Uglovi su zaglavili u unutrašnjost lubanje.

Jedva sam se iskobeljao iz prokletog kontejnera. Usput našao sam napola pojeden sendvič s puretinom. Odlučio sam ga dobro prožvakati prije nego se vratim u svratište. Punašna vjerojatno opet sprema sojino iznenađenje.

Na pragu svratišta, predosjetio sam nešto loše. Nisam ulazio; nisam se usudio ući. Hladnoća je isijavala iz kosturnice, vlažne i mračne komore šupka svijeta. Hračak mi se sledio niz grlo.

Kroz otškrinuta vrata čuli su se jezivi glasovi. Glasove nisam mogao odmah prepoznati. Dvoje ljudi stajalo je nad krevetom Vilka kratkog. Prva pomisao svakog bi bila da je to netko iz hitne ili centra za spašavanje. Bilo je za očekivati da će se Vilkovo stanje uskoro pogoršati. Punašna M. je vjerojatno 62

REKVIJEM NASUKANIH

pozvala pomoć. Ali nigdje nije bilo vozila hitne ili centra za spašavanje.

Glasovi su ostavljali trag nečujnog mrtvila. Čulo se samo Vilkovo krkljanje kao da se guši. Jadniku se očito stanje pogoršalo. Pomislioi sam. Stajali su tamo visoki ćelav muškarac i zdepasta, podeblja, okrugla ženica. Prepoznao sam Punašnu M. Djelovala je isuviše smireno. Nije ju smetalo Vilkovo zapomaganje.

Prepoznao sam i ćelavog muškarca po obliku boćave glave.

Bio je to onaj isti koji me pričepio u mračnoj ulici. Kosti su se kočile, mišići otkazivali poslušnost. Ćelavi je davio Vilka tako otmjeno i pedantno da je bilo teško gledati. Izgledao je kao da ne ulaže nikakav napor u to. Vilko je samo trzao batrljica od nogu. Punašna M. je pored njega stajala i ponavljala istu frazu.

–Evo još malo i sve će biti svršeno....još samo malo.– Dobronamjerno s djetinjom razdraganosti gladila je Vilka po čelu. Ćelavi nasilnik stezao je omčaste ruke sve jače oko Vilkova vrata. Naišao je posljednji trenutak borbe. Osim batrljcima od nogu, Vilko je mlatarao rukama kao s dva slomljena ticala. Tukao ga je po licu. Gadljiv glas ćelavca zaškripao je.

–Hvataj ga za ruke!– Punašna M. stisnula je Vilkove ruke iznad glave. Drhtanje u intervalima obuzelo mi je tijelo. Prepustio sam se gravitaciji.

Ukočen i sklupčan na pragu svratišta slušao sam Vilkovo posljednje krkljanje i lomljenje grkljana.

63

REKVIJEM NASUKANIH

Punašna M. je izmučenim glasom ponavljala da je sve gotovo mijenjajući intonaciju. Vilkov krkljanje potpuno je zamrlo.

–Je li ta budala nekome nešto rekla?– upitao je Punašnu dok je pokušavala dohvatiti zrak.

–Ne znam.– odgovorila je.

–On je pijanac. Tko zna s kim se družio.– rekla je.

–Treba provjeriti da li netko nešto zna o tome.– ćelavi odvrati brišući ruke o krpu.

–Kako da znam... Pa ne mogu ja pratiti kuda se ološ kreće.– Ćelavi obuče kaput.

–Dobro me slušaj sada. Živi li netko od klošara u blizini?– pitao je.

Punašna M. ukočeno gleda Vilkov tijelo.

–Čuješ što te pitam?– srditim glasom upita ćelavi.

–Živi li netko od klošara u blizini!?– Došao sam k sebi. Nije mi bilo jasno što se dogodilo. Kroz procjep vratiju vidio sam kako ćelavi drži Punašnu M. za ramena i trese je. Punašna je odgovarala kao zaljubljena školarka.

–Ima tu jedan pod mostom.– odgovori.

–E tako onda. Propitaj malo da njemu ovaj nije nešto otkucao.– i glavom trzne na mjesto Vilka.

64

REKVIJEM NASUKANIH

Kao razjareni bik, zaleti se u vrata. Srušio me na asfalt. Stisak snažnih ruku pritisnuo me o tlo.

–Koliko si dugo ovdje!?– vikao mi je u uho.

Bilo je teško ignorirati smrad ubojice, smrad pokislog pseta.

Držao me tako na podu. Bez plavog odijela nije me prepoznao. Punašna ga je uhvatila oko vrata i preklinjala.

–Pusti ga. Ne zna on ništa....čuješ.– Razjareni ćelavac dahtao je kao uspaljen bik.

–Nemoj pred ljudima.–zaurla Punašna M. Pustio me i nestao. Punašna me podizala i dragala po glavi kao dijete, tješila i majčinski grlila.

–Vilku nije bilo pomoći. Samo se jadnik mučio.– izustila je kao neko opravdanje.

Ništa nisam govorio. Bio sam u šoku. Strefio me prizor davljenja. Vilko nije imao nikakve šanse protiv ćelavca. Ni ja nemam šanse protiv njega, a kamoli on bez nogu. Mlatarao je tim rukama kao s dvije slomljene travke. Punašna M. pravila se da se ništa nije dogodilo. Posjela me za stol i napunila tanjur.

–Danas imamo nešto fino.– rekla je dok mi je draga masnu kosu.

Privijala se uz mene bodeći me bradavicom u uho i oko.

Račvasti jezik guje, stezao me oko vrata.

65

REKVIJEM NASUKANIH

–Evo finih hrskavih krokleta od soje i malo pečene piletine samo za vas.– brižno je govorila.

Pogledao sam prema Vilku. Punašna me odmah tijelom zagradila.

–Vidite kako se ja lijepo brinem za vas. Što bi vi bez mene?– Bez tebe bih vjerojatno ostao živ. Pomislim. Tko zna kada dolazi moj red? Soba se prazni brzinom munje.

–Očetkala sam vam odijelo.– nastavila se ulagivati ta štakorica potkresanog repa.

–I gle što sam našla.– Izvadila je pozivnicu za konferenciju.

–Vi ste boem, pjesnik. To je tako romantično.– Želio sam progutati tu pozivnicu.

Ništa nisam odgovarao. Jednom rukom dirala me po torzu i pozivnicu turnula u majicu. Drugom me hranila i gurala u usta piletinu i krokete od soje. Gutao sam ih gotovo bez žvakanja. Nije mi bilo jasno kakav je to sociopat koji tako naglo mijenja raspoloženje i karakter. Do malo prije ubojica, a sad umilna domaćica s očima punima nade. Glas je zamro i otputovao negdje daleko; potpuno me napustio. Shvatio sam samo jedno.

Mi smo čuvari mraka, umnožak svega onoga što „visoko“ elitno društvo ne želi biti. Mi smo etiketirani gutači grijeha, 66

REKVIJEM NASUKANIH

spužva s visokim postotkom upijanja svih oblika ljudske izopačenosti i zato živimo u podzemlju s leševima i crvima. Mi pijemo iz bunara ogorčenosti. Vilka su nešto poslije odvezli u kolima hitne. Još jedan krevet zjapi prazan. A ja opet spavam među duhovima. Sjene su moja jedina sjećanja.

Iz sna me je trgnuo tuberkulozni kašalj čistačice koja je u ustima cuclala cigaretu ignorirajući natpis „Zabranjeno pušenje“.

Nalazio sam se u fakultetskoj predavaonici. Zadnjeg čega se sjećam, bilo je intelektualno svršavanje profesora na temu Schopenhauer kao odgajatelj.

Dok je čistačica metlom lizala pod, izletio sam iz predavaonice u hodnik potpuno razbuđen oštrim mirisom sredstva za čišćenje. Spustio sam se stepenicama do prizemlja i iskočio van kroz ulazna vrata diskretno kao tuberkulozni hračak nekog elitnog konzerviranog intelektualca.

Grad je bio potpuno napušten kao za vrijeme masovne evakuacije. S neba su padale pahulje snijega. Među pahuljama, na nebu ostavljale su trag sjajne zvijezde padalice. U daljini bljesne, a iz mračne veže me oko pojasa čvrsto stisnu jake ruke i začepe usta. Osjetim jetki miris krvi i daha. Otimam se i borim. No stisak ne popušta. Otimač mi se obrati milozvučnim glasom.

–Umiri se! Neću ti ništa. Samo me slušaj. U opasnosti si.– Na trenutak se umirim i po licu osjetim vrele kapljice krvi.

Otimač me okrene prema sebi. Uplašen jedva progovorim.

67

REKVIJEM NASUKANIH

–„Tko...? Što hoćeš od mene? Pusti me?– kažem.

U blizini ponovno bljesne jaka svijetlost i primjetim na dlanu krv boje zlata. Otimač me uhvati za ruku i povuće prema sebi, dublje u vežu obračajući se.

–Slušaj me sada dobro. Oni dolaze i cijelo je čovječanstvo u opasnosti. Ti nosiš ključ. Ti nas jedini možeš spasiti! Mislili smo da možemo obraniti čovječanstvo, ali smo preslabi.– Konačno razaznajem svojeg otimača. Bio je natprosječno visok i iz ramena su mu stršala dva šiljka. Otimač samo nakratko odgovori.

–Mi smo Promatrači. A ti moraš...– I u tom trenutku iz nutarnje strane veže iskoči još jedno biće nalik prvom i probode ga rapirom. Istrčim na ulicu i ne prestajem bježati povremeno se osvrčući za sobom. Na dlanu i licu još uvijek osjećam vrelu krv zlatne boje. Naletim na golemu pojavu muškarca u kožnatom mantilu s krilima prošaranim sivim i bijelim prugama. Golema pojava se zgrozi i na mene digne ruku s rapirom omotanu sjajnim metalnim oklopom do ramena.

Ponovno me probudi tuberkulozni kašalj čistačice u fakultetskoj predavaonici. Nije mi ništa jasno. Zbunjen upitam čistačicu.

–Oprostite. Da li sam izašao iz ove prostorije prije koju minutu?– 68

REKVIJEM NASUKANIH

Čistačica hrapavim glasom u čuđenju odgovori vrlo kratko.

–„Oprosti dečko, prvi puta te vidim.– Mahnem rukom i brže–bolje kliznem niz hodnik po stepenicama. Ovo je ludo. Pomislim. Izgubio sam pamet vjerojatno.

Izađem iz zgrade i zamijetim isti prizor: na potpuno prazan grad suptilno padaju pahuljice pepela. Uperim pogled na ulicu i vežu gdje me je maloprije uhvatio onaj otimač. S druge strane ulice bljesne jarko svijetlo i začuju se krici. Instinktivno dotrčim do tog mjesta. Virkam iza ugla. Na hladnom asfaltu, ležao je anđeo dok mu je drugi anđeo u kožnatom mantilu sjajnim rapirom otkidao bijela krila. Bolni krik, podsjetio me na glas otimača iz mračne veže. Ništa mi nije bilo jasno. Pitao sam se koji se vrag tu događa. Buljim u potok zlatne krvi i otkinuta krila.

Na vratu osjetim hladni metal i zapovijedni ton.

–Ne miči se glodavče!– Nisam stigao ni okrenuti glavu kad začujem tupi zvuk otkidanja glave s tijela. Glava anđela padne mi do nogu. Čuo sam samo.

–Za mnom!– I anđeo bijelih krila, uhvati me za ruku i odvede do ula-

za fakulteta. Obujmi me objema rukama i zabrinuto govori.

–Čovječe! Pazi se i čuvaj. Na tebi je sve. Ti si ključ opst.....– 69

REKVIJEM NASUKANIH

I ponovno začujem isti zvuk odrubljivanja glave. Po licu mi je šiknula vrela zlatna krv. Pred sobom ugledam trojicu anđela u crnim kožnim mantilima i rapirima u rukama. S neba su sijevale zvijezde padalice, a svaka koja bi pala na grad, u snažnom bljesku, pretvorila bi se u anđela s rapirom. Uskoro nastade cijela vojska. Jedan od njih obrati mi se.

–Gotovo je sine Henokov. Svijetu se bliži kraj. Eksperiment je propao. Ljudi su ga kontaminirali račvastim jezikom zla.

Eksperiment mora biti determiniran počevši od tebe.– I zamahne rapirom. Krv na licu postaje sve vrelija.

Trgnuo sam se od užasa u fakultetskoj predavaoni. Čistačica je još uvijek pometala i sisala dim cigarete. Ništa mi nije jasno. Pitam se jesu li te te halucinacije posljedica loših tableta za gutanje ili samo sanjam. Poželim postaviti pitanje čistaćici, ali u trenutak se predomislim. Istrčim na hodnik. Tek što sam krenuo po stepenicama, otvore se vrata jednog kabineta i zazove me poznati glas.

–Kolega! Kolega... dođite molim na trenutak.– Sav smeten, okrenem se i pohitam prema kabinetu. Profesor me zamoli da uđem u kabinet. Nevoljko ulazim nakon svih ovih događaja.

–Izvolite kolega, sjednite.– Sagorijevao sam od pitanja.

70

REKVIJEM NASUKANIH

–Profesore što se to vani događa? Nikako da napustim ovo mjesto!– Profesor uđe u moj intiman prostor obračajući mi se vrlo sugestivno.

–Sve ono što se dogodilo vani, stvarno se dogodilo. Vidiš mi..– Nakon izgovaranja ovog „mi“, ustane i oslobodi bijela krila ispod uštogljenog sakoa. Nastavlja.

–Mi smo Promatrači! Od vremena proroka Henoka, boravimo ovdje i pratimo eksperiment. Ovo što se događa, događalo se i u Henokovo vrijeme.– Profesor me uhvati za rame trudeći se uputiti me u situaciju.

–Ja sam jedan od njih: Promatrača. Mi nadziremo razvijanje eksperimenta. No svaki eksperiment ima uspone i padove.

Ljudska priroda je nestabilna. Kako vidiš povijest se ponavlja.

Svijet se iskvario, a nebo je poslalo isterebljivače da determiniraju eksperiment. Nas nitko ne želi saslušati. Sve se može popraviti. Popravljamo ovaj eksperiment već tisućama godina.

Od vremena Henoka do danas, usmjeravamo ovaj eksperiment i trudimo se ostvariti ga do kraja.– Upletem se nesvijesno.

–A što znači da je u meni ključ? To su mi dva puta rekli, tik prije nego sam se vratio ovdje u predavaonu fakulteta.– Profesor nastavi.

71

REKVIJEM NASUKANIH

–Naša anđeoska zlatna krv ima mogućnost vraćanja u bližu prošlost. Dva puta te je sasvim slučajno poprskala po licu i u trenutku opsanosti, vratila te u prvi siguran i najbliži dijelić prošlosti. No u tebi je ključ. Tvoji preci su izravni potomci Adama i Eve i sadržavate izvornu esenciju Pradavnog.– Radoznalo priupitam.

–Pradavnog?– Profesor se nasmiješi.

–Da tako ga mi anđeli oslovljavamo, našeg dobrog Boga: Pradavni. Sve u svemu ta esencija otvara vrata međusvijeta koji guta nepoželjne goste poput ovih anđela istrebljivača.

Trebaš samo osloboditi esenciju i biti će gotovo.– Na te riječi kroz prozor kabineta uleti anđeoska vojska istrebljivača. Profesor me brže–bolje uhvati, prebaci preko ramena i istrči na hodnik. No hodnik je već bio pun istrebljivača koji su podizali rapire. Zajedno s profesorom, zaletio sam se u prozor i s komadićima stakla izletio na ulicu. Istrebljivači ponovno krenu za nama. Profesor je slomio krilo i nogu. Obraća mi se.

–Idi i otvori portal! Na tebi je spas svijeta.– Potrčim i preko ramena gledam posljednji prizor profesora kojeg proždire bujica divljih istrebljivača. Pahulje pepela su i dalje padale. Okružili su me sa svih strana. Nisam imao kuda.

Preostalo mi je jedino proklinjanje. Posljednje riječi dolaze sasvim neočekivano.

72

REKVIJEM NASUKANIH

–Ja sam praesencija Pradavnog.– I vojska istrebljivača nahrupi na mene. Jedan me ubode rapirom i razreže utrobu. Mislio sam da je kraj. No iz utrobe je curilo nešto zeleno i sluzavo, zelena algasta praesencija. Utroba se razlijala na sve strane i poput paučine zahvatila svu vojsku istrebljivača. Nakon okrutne boli, osjetim navalu energije uvlačeći u sebe vojsku astralnih bića. Krik i jauk tih bića utihne.

Uvukao sam i posljednjeg u čijem licu ugledam samoga sebe.

Probudio sam se u boli. Želudac se nemirno izvrtao u sebe.

Soba je bila prazna. Grizao sam jastuk od muke. Bol je ovaj puta bila doista jaka. Sjećanje na klanje, nije jenjavalo. Vilko kratki još uvijek je bespomoćno trzao sovjim batrljcima u mojem sjećanju. Sjeo sam na krevet. Soba je zaudarala na vlagu.

Plavo iščetkano odijelo mirno je ležalo na postelji. Utroba me rasturala. Pokušao sam smiriti bol laganom masažom.

Napipao sam pozivnicu u majici. Stavio sam je džep plavog odijela. Primjetio sam kako smrdim kao sušeni bakalar. Još jedan dan do konferencije. Još sam jedan dan do obilne gozbe. Treba mi to. Treba mi hrane da smirim želudac. Želudac je proizvodio zvjerske zvukove. Svako krčanje donosilo je nove valove boli.

Moram ponovno odgurati kolica do pekarnice. Svako jutro isto. Zapravo ovo jutro nije bilo isto. Sjećanje na krvničko otimanje života Vilka, dokrajčilo me. Postao sam oprezniji. Bojao 73

REKVIJEM NASUKANIH

sam se činjenice da sam sljedeći u tom mehaničkom pražnjenju sobe. Zadrhtao bih od svake škripe poda ili vrata. Najviše sam se bojao punašne grabežljivice Punašne M. Jasno je pokazala mračnu stranu svojeg mjeseca. Svi u sebi nosimo sjenu i dušu. Pitanje je samo koju od njih dvije hranimo. Punašna M. je dokazala svoju dvoličnu prikazu. Nasljeđe krvi, nasljeđe nasilja, skrivalo se pod celofanom pitome ljubavi i dobrote.

U četiri ujutro ulica je često prazna. Ovo jutro sve je vrvjelo maglenom opnom. Spustila se magla, nesvakidašnja pojava. Zagledao sam se neprofesionalno zamišljeno u maglu.

Pokušavajući pokrenuti kolica, osjetio sam ponovnu bol u želucu, bol koju nije moguće ignorirati. Iz mračne šume bačeno je prokletstvo. Pomislio sam. Škripa kolica jezivo je zvučala u svoj toj magli. Galopirajuća bol postajala je sve jačom.

Potiskivanje ili ignorancija nije bila rješenje. Oblijevalo me znoj. Na trenutke sam mislio da ću izgubiti svijest. Bol je neutralizirala moju osobnost. Više nisam znao tko sam. Vulgarno kmečanje kolica uspavljivalo je aktivan dio svijesti. Sjetio sam se sna i dijela gdje mi se rastvorila utroba. Porodila se smrt.

Pomislio sam. Kolica su ubrzala. Tonuo sam negdje duboko.

–Ne osjećam noge.– promrmljao sam sebi u bradu.

Kolica su odlepršala u maglu. Bljesak pred očima, oslobodio me boli, barem na trenutak.

Probudila me crnokosa medicinska sestra kose čvrsto smotane u pundžu. Tijelo se doimalo nekako drugačije, čišće, 74

REKVIJEM NASUKANIH

svježije. Svakodnevni dronjci, upijali su opojne pare medikamenata i sredstva za dezinfekciju. Osjećao sam se spašeno.

Uspio sam iz mora bezličnosti i beznačajnosti uploviti u spasonosnu luku. Sramežljivost medicinske sestre ili profesionalnost doimali su se poput humorističkih univerzuma s nekoliko subliminalnih radikalnih ozbiljnosti koje često stvaraju smetenost. Sestra je promijenila bocu infuzije. Obratila mi se.

–Ubrzo će vas posjetiti liječnik profesore Bogdanski.– Nakratko sam se nasmijao. Potpuno sam zaboravio na to ime.

–Nešto sam krivo rekla.– ozbiljno upita.

–Ne, ne sve je u redu. Hvala vam.– Brzo sam se snašao s odgovorom.

Ušao je liječnik. Prvo što sam zamijetio na njemu je ćelavost.

Glava mu je bila potpuno gola. Ni naznake da je tu nekada bila dlačica. Jedino što je blještalo zlantim sjajem na licu, bile su obrve. Podsjećao me na ubojicu. No mentalna slika ubojice u lječničkom odijelu, nekako se nije mogla ostvariti. Iako mi je sumnja nježno masirala kockasti mozak, odlučio sam vjerovati liječniku.

–Profesore Bogdanski. Nalazi vam nisu baš najbolji.– Djelovao je pomalo zabrinuto.

–Moram vam otvoreno reći da sam radio provjeru rezultata čak tri puta.– rekao je zabrinuto.

75

REKVIJEM NASUKANIH

–Nisam već dugo vidio u praksi trovanje arsenom.– Riječ arsen, protutnjila mi je kroz glavu kao snažan odjek zvona. Kobna riječ koju svi izbjegavamo postala je stvarnost.

–Ali kako je to moguće doktore?– Pridigao sam se na postelji. Osim što mi je život bio u opasnosti, više sam nekako strahovao za dušu. Teško je to opisati.

Strahuješ da ti duša ne ode na onaj svijet. Duša mi je čitavo vrijeme slala subliminalne poruke u snu. Nisu to samo bile slike koje bljesnu u trenutku mehaničke tromosti oka. Bile su to odvažne poruke s asocijacijama, fokularne i skrivene, unaprijed zadane asocijacije koje forsiraju apel.

–Doktore, nije mi jasno gdje sam se mogao otrovati?– munjevito sam zapitao.

–Profesore Bogdanski. Iskreno ne znam što se zbiva. Ali doveli su vas ovdje u dronjcima. Vjerujem da ispitujete neke nove putove u poetici estetike pretpostavljam.– Trudio se biti pristojnim koliko je mogao. Vidjelo se to po grčevitom izvijanju obrva u koje se slijevao sav stres i frustracije.

–Ali budite oprezni. Očito su vam negdje nešto podmetnuli.

Ispumpali smo vam želudac i u posljednjem obroku našli tragove arsena. Arsen je otrov za vašu informaciju.– –Arsen!?.– viknuo sam.

76

REKVIJEM NASUKANIH

–Da. Arsen. Prema sadržaju želuca posljednje ste jeli sojin proizvod. A u uzorku smo pronašli arsen. Nisam siguran što se dešava, ali siguran sam u to da su vas htjeli otrovati. Slučaj sam moram prijaviti vlastima. Oprostite na indiskreciji.– U soji se krio arsen. Jednostavno da ne povjeruješ. To znači da su i Melkior i Vilko zapravo bili otrovani arsenom. Ja sam sljedeći na redu.

–Pokušajte se sjetiti gdje ste zadnje jeli.– Znao sam ja dobro gdje sam jeo i tko me poslužio. Nisam mogao priznati istinu. Jer da jesam utopio bih samog sebe. Soja je puna arsena. Istom sojom opskrbljuju se sva svratišta u gradu, a i domovi za djecu s posebni potrebama. Nevjerojatno.

Ako informacija procuri, mene će prvog ukokati. Onaj ćelavi, zadavit će me kao Vilka, kao životinju.

–Ne znam, ne sjećam se točno gdje sam zadnje prizalogajio.– odgovorio sam vrlo oštro.

–Jeste li primijetili kakve promjene u zadnje vrijeme?.– upita liječnik.

Nisam imao pojma na što cilja.

–U zadnje vrijeme, učestalo me bolio želudac.– Liječnik je poskočio.

–Eto vidite! To su prvi znakovi trovanja arsenom. Od malih doza s vremenom se javlja tupa bol u želucu koja se širi 77

REKVIJEM NASUKANIH

na cijeli trbuh. Trebali ste osjećati kao da se želudac uvrće u sebe.– Moram hitno izaći. Pomislio sam.

–Mogu li ići?– upitao sam.

–Savjetujem vam da se odmorite do podneva. Dat ćemo vam još jednu infuziju i onda ću napisati otpusno pismo.– Sjeo je na krevet blizu mene.

–Ako se bilo čega sjetite, savjetujem vam da prijavite policiji.

Vas su sada otrovali, a tko zna koga još mogu otrovati. I sretno s krinkom.– –Što?– upitao sam iznenađen.

Nije me valjda prokužio?

–Pa vaša krinka.– pokaže rukom na dronjke.

–Ovi dronjci koje nosite. Savršeno se uklapaju u klošare i štite od obožavatelja. Vrlo mudro.– kaže –Da. Doista mudro.– odgovorim nervozno.

–Sestra će vam sada dati još jednu infuziju. I sretno.– Bio sam totalno neprijateljski nabrijan na cijeli svijet. Nikako nisam mogao izbaciti prizor umirućeg Vilka ili Melkiora na nosilima. Znao sam da je onda drolja, Punašna M. povezana s arsenom. Ima nešto u onome što je pričao Neslani Ivo. Svako malo dovodi nove jadnike u svratište i tovi ih sojom 78

REKVIJEM NASUKANIH

začinjenom arsenom. Ubije ih i onda ponovno otvara novi krug. Trebalo bi tu kurvu ubiti. To sam si stavio kao prvi zadatak nakon izlaska iz bolnice. Uhvatila me glad. Želudac se nije previše bunio, ali zdvojno je zvao na neutralnom terenu.

Slao mi je subliminalne poruke. Sutra je konferencija. A biti će i hrane. Ne mogu dočekati roštilj. Ne sjećam se kada sam uopće okusio posljednji puta roštilj. Iako su mi tek nedavno ispumpali želudac, osjećao sam požudu u gladi. Sline su se slijevale žlijebom u želudac, a on se rikom počeo oglašavati.

Medicinska sestra promijenila je bocu infuzije. Zamolio sam je za komad papira za pisanje. Negativni impuls, postaje stvaralački nagon za pisanje eseja kojeg ću sutra izložiti na konferenciji. Poslužili su hranu. Pisanje eseja ipak sam odgodio za koji trenutak. Poslužili su pirjanu piletinu s pire krumpirom i zelenu salatu. Nije bilo većeg zadovoljstva potisnuti riku želuca ukusnim obrokom. Hrana nije bila samo hrana, nego samozatajnost koja neutralizira interpunkciju pobune ričućeg želuca.

79

IV. POGLAVLJE –|||||– Pijem svaku kap okrepljujuće tvoje krvi i sišem mlijeko tvoje dojke, o uzvišena slobodo, ja letim u neistražene gozdove tvoga mraka.

–|||||–

REKVIJEM NASUKANIH

O

tpustili su me nešto poslije dvanaest sati. Dijagnoza trovanja arsenom dala mi je povoda za razmišljanje.

Neprijateljski Gradić N. zamišljao sam kao labirint s otrovnicama. Svaka slijepa ulica, svaki krivi put krije otrovnicu sa šupljim zubima prepunih arsena. Magla se nije dizala. Još uvijek je dominirala gradom. Znao sam da u svratištu više ne mogu ostati ako želim živjeti. Bojao sam se Punašne M. Sve je to njenih ruku djelo. Pomislio sam. Ona truje ovaj grad i šalje nas tamo dolje u podzemlje. Razlika između tog podzemlja i ovog u kojem trenutno jesam, samo je u sojinim specijalitetima. Vođen svjetlošću vlastite lude zvijezde, hipnotizirano sam stupao i gutao maglu. Magla je na trenutke udostojala podići svoj veo s lica i izbaciti ljude. Ljudi su teturali ulicom kao krotki drogirani slonovi. Ulicom se kretala rulja na pokretnoj traci, bez individualne slobode. Nakon dugog vremena vidio sam i prve vrane. Izgubio sam se u tom fragijalnom graktanju. Kroz prošupljene cipele natopljene kanalizacijskim smradom, tražio sam put. Magla dosljedno podiže i spušta svoj veo nad prignječenim mnoštvom. Kao da prati svaki moj korak koji iskače iz okvira koji je sama magla isplela. Osjetio sam silnu navalu tjeskobe među ljudskim mnoštvom. Odlučio sam potrčati.

Na gradskom trgu kroz paučinastu nit magle kao Rorsachova mrlja, razlijevala se crna silueta čovjeka. Okupljeni ljudi smijali su se nečemu. Znatiželjno sam pomolio nos među mnoštvo. Neslani Ivo je izvodio cirkusarije s bocom skupog konjaka u ruci. Plesao je, pjevao i recitirao Dantea. Nikada ne bih 83

REKVIJEM NASUKANIH

pomislio da Neslani Ivo zna Dantea napamet. Boca skupog konjaka, očito je otvorila put neistraženoj mračnoj strani njegovog mjeseca. Neprestano je ponavljao jednu te istu strofu iz Danteovog Pakla. Peto pjevanje, šesdeset četvrta strofa.

Jelenu vidjeh, što tolike jade prouzroči, i Ahila junaka, koji na kraju zbog ljubavi pade.

Mnoštvo se smijalo „luđaku“. Bilo je zabavno gledati Neslanog Ivu kako se sramoti. Zapravo ovo je više nalikovalo na deficit pažnje nego na sramoćenje. Ivo je samo tražio biti primjećen.

No bez obzira na to doimao se nesvakidašnje.

Zastao je u centru svojih vratolomija. Smijeh ljudi, dalje se nastavio. Potegnuo je iz flaše. Na trenutak se uozbiljio. Iz kutije iznenađenja, izašlo je nešto neočekivano. Kritika demokracije.

Neslani je pričao kao filozof. Uopće je bilo za ne vjerovati da je on u stanju izgovoriti smislenu rečenicu. Da sam smetnuo s uma sve loše osobine Neslanog Ive, pomislio bih da je ovo reinkarnirani Lenjin.

Ljudi su skamenjeni stajali i zurili. Neslani Ivo poput diktatora, gestikulirao je i pričao, samo pričao nasred gradskog trga. Taj je jadni klošar, stajao u centru labirinta i herojski izjavio pobjedu nad Minotaurom.

84

REKVIJEM NASUKANIH

Vrlo često olako shvaćamo pojam demokracije kao socijalnog sustava društva. Postavlja se pitanje koliko dobro poznajemo tu demokraciju i njezinu prvotnu svrhu. Isto tako svjedoci smo raznih interpretacija demokracije. No kakvo je to društvo moderne demokracije pitamo se? Živimo u njemu, a više ne znamo je li demokracija vjerna prvotnim načelima te dokle sežu krakovi bestijalnosti?

Pojam demokracije kao socijalnog sustava neke države, vrlo često gubi svoj izvorni smisao i svrhu: vladavina većine, ravnopravna raspodjela resursa, jednake mogućnosti i prava svih ljudi neovisno o nacionalnosti, rasi, jeziku i spolu. Demokracija prvotno zamišljena kao sustav jednakih prava i mogućnosti, skrenula je s pravog puta. Na žalost demokratski sustav ne funkcionira prema prvotnim zacrtanim načelima. Ono što se danas smatra demokracijom jest neki povampireni ostatak demokracije koji stvara kaotičnost unutar same zajednice. Naime u demokraciji, svi se pozivaju na prava ovoga i onoga, na pravo izražavanja slobodnih misli i pravo slobodnog općenja i komuniciranja. To su prava čovjeka u liberalnom sustavu poput demokracije. No demokracija je izrijekom postala samo izgovor za egoistično i nasilno provođenje vlastite volje. Dakle, svi imaju pravo činiti sve. No da li time ograničavaju ili ugrožavaju 85

REKVIJEM NASUKANIH

slobode drugih? Demokracija se zasigurno ne pita je li to uopće bitno. Pojam demokracije, postao je dosta populariziran u zajednici kao glavni argument koji meni kao pojedincu omogućava da činim što želim pa i na štetu drugih, jer „ja imam pravo činiti to , jer ja sam slobodan građanin u demokratskoj zajednici“.

Prema tome ja ne moram ni raditi, jer to je moj odabir, moja sloboda da ne radim, a svaki rad smatram prisilnim radom korporativnih diktatora, prisilom protiv svoje slobode. Ja kao pojedinac demokratske zajednice imam pravo na to. To je jedno specifično razmišljanje u duhu demokracije. Na žalost to ne vrijedi samo za pojedince; prenosi se i na više sfere durštva na organizacije, razna udruženja, političke stranke i frakcije. Dakle, demokracija postaje sredstvo ambicioznog promicanja volje pojedinaca, bezimenih Minotaura. Vrlo često pod izlikom demokracije neki gomilaju znatna bogatstva, dok drugi trunu u nezaposlenosti i bijedi. Jedni se goste i prežderavaju, dok drugi skupljaju mrvice sa stola. Otrovne mrvice.

Demokracija je nediscipliniran sustav koji dopušta svakakve hirove pojedincima zbog kojih vrlo često ispašta većina ni kriva ni dužna. U demokraciji vrlo često nema jasnih odredbi koje bi bile sidro i kompas svim čalnovima zajednice. Građani mogu svoja prava slobodno tumačiti kako god žele prema svojem 86

REKVIJEM NASUKANIH

vlastitom nahođenju jer demokracija daje slobodu misli, tumačenja i pogrešnih interpretacija. Naime vrlo često je slučaj da pojedinac svoja prava ima „pravo“ protumačiti sebi u prilog. Dakle ne postoji neki originalni orijentir koji bi čovjeku služio kao smjerokaz. Iako je nekako logično da demokracija u društvu treba stvoriti osjećaj za druge, potrebu da se pomogne drugima; vrlo često smo svjedoci da demokracija postaje sredstvo izrabljivanja drugih, sredstvo ograničavanja slobode drugih pod celofanom jeftinih demagogija i teatralnih nastupa. Cilj ovog modernog demokratskog sustava vrlo često postaje formirati gomilu duhovno ovisnih nula čije vođenje prema određenim smjernicama postaje lakše što je veća osobna ograničenost tih pojedinaca. U demokraciji, svi se pozivaju na prava koja postaju paravan za bijeg od obaveza koja uz prava pripadaju pojedincu, žitelju demokracije. Sve te slobode koje pojedinac zagovara, nisu ništa drugo do li hirovit pokušaj bijega od obveza pojedinca prema društvu i zajednici u kojoj živi i koja mu osigurava egzistenciju. Demokracija vrlo često sitničari i moralizira oko potpuno nebintih sitnica dok konkretne probleme raznih tematika, a najviše socijalne tematike, lijeno razvlači i traži neprestano nekakve usputne izgovore i imaginarne krivce.

87

REKVIJEM NASUKANIH

Ljudi trebaju ljude, a ne izgovore za svoje sebične ambicije. Demokracija 21. stoljeća ulazi u sferu narcističkih zadovoljstava koja donose tuđe poštovanje i divljenje. Previše slobode i toleriranja kojekakvih okrutnih ispada pojedinaca jednu civiliziranu zajednicu pretvara u uskomešali zvjerinjak, gdje svaka „zvijer“ hirovito obeščašćuje sve oko sebe. Što je sljedeći korak? Društvena anarhija i potpuno ugrožavanje prava svakog čovjeka: prava na život, rad i sreću?

Pitanje je gdje su ljudi i što se s ljudima događa?

Nisam mogao, a da ne zapišem sve te Ivine riječi. Bilo je nevjerojatno slušati mlaz ovakvog intelektualnog svršavanja.

Neslanog Ivu očito je pogodila munja prosvjetljenja. Zapisao sam sve od riječi do riječi na papir. Gomila je gledala. Neslani Ivo, potegnuo je iz flaše. Stajao je na pijadestalu mračnih relikvija koje društvo odbacuje. Da je neka važna ličnost, prozvali bi ga odmah makjavelistom i rušiteljem demokracije, a ovako nitko ga nije ozbiljno shvaćao. On je bio običan klošar, budala.

Iako sam siguran da bi se većina ljudi složila s njegovim govorom, ne bi se usudili stati na njegovu stranu. Odabrati stranu znači i izginuti, izgubiti život kada dođe vrijeme.

Iz dna tame Gradića N. oglasila se sirena. Neslani Ivo probio je uši gradskim vlastima. Policija je ubrzo došla. Na naglo sam ga uhvatio pod ruku i odveo u podzemnu željeznicu. Dok sam ga vukao za ruku, gomila je još uvijek hihotala. A Neslani Ivo se okrene i raspali.

88

REKVIJEM NASUKANIH

–Jebao sam Debelu N.– i potegne iz flaše.

Policija nas nije pratila u podzemlje. Bili smo sigurni. Sjeli smo na praznu klupu. Neslani Ivo nešto je mrmljao u bradu.

Vjerojatno zbog konjaka. Sakupilo ga se još malo na dnu boce.

–Ive što ti je došlo?– upitao sam zabrinuto.

–Pa rekao sam. Jebao sam Debelu N. I zato sam sada sretan.– odgovori bez imalo autocenzure.

–Ive u što si se to uvalio? Zašto si išao pričati po gradu nebuloze?– –Ha, ha.. Nebuloze? Znam ja sve.– odgovori.

–Što znaš Ive? Hajde reci mi što znaš?– uporno sam ispitivao.

–Ako ti kažem, morati ću te ubiti.– nasmije se.

Znao sam da se nešto okreće u njegovoj glavi, nešto opasno.

Bojao sam se da nije izlanuo negdje nekome nešto. Grad je u poslijednje vrijeme vrlo opasno mjesto. A sad Ive možda si naljutio Minotaura. Želio sam reći. Ali ne bi shvatio u takvom stanju.

–Ive ako si nekome nešto govorio protiv sistema i države, završiti ćeš u zatvoru.– upozorio sam ga.

–Ma pusti me više.– odgurno me od sebe.

Pocuclao je otvor flaše i iscijedio posljednju kap konjaka, prije nego baci flašu na tračnice.

89

REKVIJEM NASUKANIH

–Tko ti je kupio konjak Ive?– Znao sam da si sam to nije mogao priuštiti. A to je ipak bio skup konjak.

–Dala mi ga je Debela N. Pa rekao sam ti da sam obavio muški posao. Što još hoćeš?– Debela N. je primala svakakve, ali nikada klošara. Ovo je izuzetak. Nešto se čudno događalo. Očito sumnjaju da Neslani Ive nešto više zna.

–Je li te možda nešto pitala Debela N. ?– Bojao sam se da u stanju u kakvom se često Ive nađe, nije možda i mene uvukao u nešto.

–Pitala me za tebe?– odgovori u trenutku lucidnosti.

–Za mene? Što je pitala?– zabrinuto upitam.

–Pa pitala je gdje si ti i što se dešava da ne voziš kolica.– –Samo to je pitala?– Neslani Ivo se namršti.

–A što bi ti još? Pa odfurao sam tvoja kolica do pekare dok si ti češao guzicu u bolnici.– srdito je odgovorio.

–Čekaj Ive ti znaš?– začuđeno sam upitao.

–Ja sve znam profesore.–

90

REKVIJEM NASUKANIH

Smijao se, a onda iz džepa izvadio novinski članak o mojem uspjehu na književnoj večeri. Čitao sam s njegovog smiješka samo sprdnju, arogantno zanovijetanje i provokaciju. Znao sam da će me počastiti svojim teškotonskim jezičnim stilom.

–Zato si trebao moje odijelo da se furaš okolo ko neki gospodin. Pitala je Debela N. za tebe. Gdje se smuca taj profesor.– –Ive znaš da ja nisam taj profesor. Samo sam glumio da dođem do hrane. Jasno ti je valjda to.– Neslani Ivo postao je zavidan na mojem „uspjehu“. Vjerojatno se nostalgično prisjetio svojih „slavnih dana“.

–Znam ja da se ti pretvaraš, ali Debela je bila uporna i zapitivala o tom profesoru. Ako misliš da sam te izdao.... Ne! Nikada!

Znaš to da ne bih nikad...– Znao sam da mogu računati na Neslanog iako kada se napije postaje lud i brbljiv. Svašta izleti iz njegovih ustiju. U neočekivanom trenutku lucidnosti Neslanog Ive, čuo sam nešto što isprva nisam baš najbolje razumio.

–Debela N. i Punašna M. su sestre, ali ne po krvi.– Ta informacija, potvrdila je moje sumnje. Nekako sam očekivao da su njih dvije povezane. Imalo je smisla. Debela N. osim što peče kolače, peče kruh i peciva. Njih otprema u domove za djecu s posebnim potrebama i svratišta. Punašna M. je gospodarica nekoliko svratišta u gradu. Sve počinje imati smisla 91

REKVIJEM NASUKANIH

i moje trovanje arsenom dolazi kao točka na i. Zasigurno su osnovale neki pakt.

–Ive možeš li mi nište reći?– –Pitaj samo.– odgovorio je pretjerano samopouzdano.

–Je li moguće Ive da nas sve žele ukloniti iz ovog grada?– Neslani Ivo zahihota smijehom divlje hijene.

–A što ja tebi govorim čitavo vrijeme prijatelju moj. Još otkako su prvi puta ponudili svratište, nešto je smrdjelo. Sumnjivo je to kada je netko toliko ljubazan.– I sâm sam znao da pretjerana ljubaznost prikriva neke dublje namjere. Isforsirana dobrota, uvijek je maska zla.

–Govorio sam ja da su to ubojice.– počeo je odvrtati nit Neslani Ivo. –Ive.– potiho sam ga pozvao.

Sjeo je na klupu i sasvim utihnuo.

–Ive. Ja nemam više nikog s kim bih živio u onoj sobi. Vlastitim očima sam vidio kako su zadavili Vilka kratkog.– –Što!?– uzviknuo je.

–Dobro, smiri se.– pokušavao sam ga smiriti.

–Tko ga je ubio?...– Odugovlačio sam s odgovorm.

92

REKVIJEM NASUKANIH

–Tko ga je ubio!?– nasrtljivo je tražio odgovor.

–Punašna M. i neki njezin ćelavac. Ive moraš to prenijeti svima našima. Izgleda da nas žele počistiti iz grada. I...– Prekinuo me.

–Znači rat!. To žele. Rat! Odlučili su nas poklati? Dat, ću im ja rat. Misle da smo životinje jer živimo u podzemlju. Dat ću im ja rat!– Nadao sam se da nisam ništa krivo rekao, jer s Neslanim Ivom to je uvijek tako. Samo da ne pravi gluposti.

–Ive. Otrovali su me arsenom. Skrili su ga u soju.–pognute glave dao sam prijatelju priznanje.

–Prokleti... Znao sam ja da to govno od pljeve ima nešto u sebi. Znao sam.– –Ive ja te molim. Nemoj nikome na glas o ovome govoriti.

Kaži samo pouzdanima iz okolnih svratišta da se ne dogodi sranje. Sada imamo veću etiketu od one koju smo dosad nosili. Sada smo neprijatelji zemlje i Gradića N.– Čvrsto mi je sitsnuo ruku.

–Crk,o da bog da odmah ako neće biti kako kažeš.– Bratski me zagrlio. Bilo mi je neugodno pitati, ali ipak sam se odvažio.

–Ive još nešto.– 93

REKVIJEM NASUKANIH

–Samo reci.– kaže samouvjereno.

–Znaš da se ne mogu vratiti više u ono svratište. A trebam novo odijelo i cipele.– Neslani Ivo se grohotom nasmije. Jasno je vidio moj očaj i nemoć. Mogli su se namirisati na kilometre. Bio sam poražen, uplašen, ponižen do kraja ljudskog dostojanstva.

–Ti samo razmišljaš o modi šminkeru.– U teškim trenucima, pokušavao je biti duhovit. Znao sam da je Neslani Ive snalažljiv, ako nije baš bistar. Zasigurno ima neku rezervu negdje.

–Sve za tebe prijatelju. Dolje ispod mosta je drvena škrinja. U njoj ćeš naći hlače i sako, a i cipele. No trebaš ključ.– S povjerenjem mi predaje ključ svojeg najvećeg gusarskog blaga. Samo gusari skrivaju svoje blago u kovčezima i škrinjama.

–Ive znaš da ti nikad neću moći zahvaliti na ovome.– rekao sam.

Neslani Ivo cvao je od sreće i ponosa. Iako ga je starost pokorila i pogrbila, ponovno je oživio. Uskrsnuće Neslanog Ive pojavilo se odmah, momentalno. Smatrao se herojem; dokinuo je ropstvo, razjario Minotaura.

Nakon što smo razmijenili nekoliko prijateljskih zagrljaja, Neslani Ivo odluči proširiti vijest. Popeo se uzlaznim stepenicama na trg. Pošao sam za njim. Osjetio sam potrebu da ga 94

REKVIJEM NASUKANIH

ispratim. Neslani Ivo je puno toga učinio za mene. Na samom vrhu stepeništa, začuo se motor automobila. Trg je bio prazan. Automobil je jurio baš prema izlazu iz podzemlja.

–Ive pazi.– viknuo sam.

Mlaz farova automobila osvijetlio je Ivin obraz. Zadnje što sam vidio na tom živom primjerku svoje vrste, bio je ozbiljan izraz lica, izraz koji ne odaje strah. Automobil je pokosio Neslanog Ivu kao kosac sudnjeg dana. Poput lutke u izlogu, Ive se rasuo po ulici. Automobil ga je prepolovio. Bojao sam se izaći. Tijelo je zadrhtalo, a grčevi su me prignječili na hladne stepenice. Iz automobila su izašla dvojica ćelavaca. Uspio sam vidjeti marku automobila. Mercedes A klase. Ive je prepolovljen ležao na trgu. Glavni ćelavi požurivao je preostalu dvojicu ćelavih muškaraca.

–Počistite to brže dok ljudi ne vide.– „Počistite to“. Usjeklo se u moje pamćenje. Neslani Ivo više nije bio živo biće, bio je to, predmet, smeće. Dvojica ćelavaca, prekrili su Ivine ostatke maslinastozelenom ceradom.

Glavni ćelavi, otvorio je prtljažnik. Zamijetio sam mu na zapešću s kojim je držao otvoren prtljažnik istetoviran neobičan simbol. Simbol se sastojao od dva koncentrična kruga (vanjski i unutarnji) preko kojih se rastezalo dvanaest munja. Indentificirao sam taj simbol kao Schwartze Sonne, simbol neonacističkog pokreta s ciljem izgradnje četvrtog rajha.

Piktogram na ruci ćelavog muškarca, sve mi je rasvijetlio. Grad 95

REKVIJEM NASUKANIH

je preuzimala nova rasa ćelavih pobunjenika koja se rješava svega nepotrebnog arsenom u hrani.

Nevjerojatna kukavička hrabrost budućih tkalaca kulture novog grada. Ubojice iz zasjede. I to su budući heroji. Minotaur je konačno pokazao svoje životinjske rogove i ljudsko tijelo.

Samo što u njemu nije bilo ničeg ljudskog. Neslanog Ivu strpali su u prtljažnik kao svinjsku polovicu umotanu u celofan.

Jedan je komentirao.

–Kako je težak taj vrag. A pogledaj ga samo. Kost i koža.– Zalupili su vratima i nestali u magli. Jedva sam se pridigao.

Ponestajalo mi je daha. Na trgu, bijela vjeverica gricakala je krvavi komadić Ivina tijela. Ukusno je žvakala i probavljala ostatke Neslanog Ive. Očito nije bio toliko neslan kako se činilo.

Inače ga vjeverica ne bi izjedala.

Utrčao sam u javni wc umiti se. Na trenutak me uhvatila nesvjestica. Došao sam k sebi ispod umivaonika. Treperavo svijetlo, bljeskalo je poput grmljavine. Sreća me jednostavno nije htjela. Mnogo sam puta raširio ruke, ali sreća nije reagirala.

Zaokupljen boli koju mi je zadao trenutak gubitka, sjeo sam na školjku i zatvorio vrata.

Na unutrašnjoj strani vrata crnim flomasterom je preko svih grafita stajalo ispisano: Vaša će gugutanja prestati u lijesu.

I pored toga nacrtan čovjek na giljotini. U utrobi sam imao samo prašinu neprobavljenog mastodonta. Morao sam se 96

REKVIJEM NASUKANIH

pokrenuti ako želim preživjeti. Moram doći na tu konferenciju. Moram riječi Neslanog prenijeti auditoriju. Ipak su to ljudi s ljudskom glavom. Moram nakostriješiti ljudsko u ljudima, spriječiti da se ovo ne nastavi. Neslani Ive me zadužio. Osjećao sam mesijanski uzlet.

Bježao sam trgom i ulicom sve do mosta. Sudarao sam se s ljudima ili crnim mrljama koje sam u magli jedva razaznavao.

Ljudi nisu imali pojma što ih je snašlo. Mislili su vjerojatno da gradski pas lutalica ima one dane. Svratišta sam zaobilazio u širim lukovima, a pogotovo mrtvačnicu Punašne M. Vjerojatno se već zapitala gdje sam toliko dugo. Nije me bilo skoro jedan cijeli dan. Tko zna što radi. Možda pirja sojine specijalitete na arsenu.

Spustio sam se ispod mosta i drhtavim rukama otključavao kovčeg. Ključ mi je nekoliko puta pao u blato. Nespretne ruke poletlele su oko kovčega. Napokon. Crni sako i tamnoplave hlače. No cipela nigdje. Neslani Ive je očito pogriješio.

Svejedno odlučio sam prespavati ispod mosta. Vatra je još uvijek tinjala i mogla se preživjeti noć. No onda sam se sjetio pozivnice. Bez pozivnice ne mogu na konfernciju. Pozivnica je ostala u plavom sakou na krevetu svratišta Punašne M. Pogledao sam kroz maglu u nebo. Zašto? Pitao sam se. Zašto mi ne možeš barem jedanput biti naklon?

To je bilo to. Sudbina, loša karma. Predati se u ruke Punašne M. izgledalo mi je kao jedina opcija. Gotovo je. Pomislio sam.

Slijedim sudbinu dvojice poginulih. Otišao sam do svratišta 97

REKVIJEM NASUKANIH

u novom sakou i hlačama s prošupljenim škriputavim cipelama. Punašna M. je sjedila na mojem krevetu. Nakon što sam otvorio vrata, pogled mi je odmah pao na Melkiorov krevet.

Odijela više tamo nije bilo.

–Gdje je moje plavo odijelo.– upitao sam drhtavim glasom.

Punašna M. se nasmije.

–Reći ću ti ako sjedneš do mene na krevet.– odgovorila je.

Imperativni glagolski način izražavanja sasvim je iščeznuo iz govornog aparata Punašne M. Zvala me umilnim galsom k sebi.

–Dođi k meni. Neću ti ništa.– Da. To neću ti ništa je mogla prodati nekom novom naivcu, ali ne i meni. Nisam znao što bih rekao. Sjetio sam se posljednjih riječi Neslanog Ive: „Punašna M. i Debela N. su sestre, ali ne po krvi“. Debela je ubila Neslanog, a Punašna će mene ovdje zadaviti. Dolazio sam u napast spomenuti arsen i sve što se događalo, ali nekako sam se bojao da ne pozove onog svojeg ćelavca. Mogli bi me zajedno zadaviti kao u slučaju Vilka kratkog.

–Gdje si bio tako dugo. Čekala sam te.– upital je umilno zabrinutim glasom.

–Bio sam u bolnici.– otelo mi se.

98

REKVIJEM NASUKANIH

Bio sam svijestan da sam pokrenuo lavinu. Nema povratka.

Stala je ispred mene.

–Jesi li nešto bio bolestan.– rekla je dragajući mi podlakticu.

Oklijevao sam s odgovorom. Ako priznam problem s arsenom, ubiti će me istog trenutka. Srce je htjelo jedno, a mozak drugo. Bila je to borba ljevice s desnicom. Neka nepoznata energija, ispunila me odvažnošću i gnjevom. Gnjev se kanalizirao kroz snažan muški stisak Punašne M. Pričepio sam je uza zid.

–Znaš zašto sam bio u bolnici?– upitao sam.

Gledala me svinjskim očima.

–Zato jer su mi dijagnosticirali trovanje arsenom!.– –A znaš gdje su našli arsen?– Udario sam je po licu.

–Znaš gdje su ga našli!?– viknuo sam izbezumljen.

–Nemoj molim te.–zavapila je.

–Našli su ga u soji!.– dahnuo sam joj to u lice.

Pljuskom sam je srušio na krevet. Ridala je i jecala.

–Ali nisam...ja sam samo...– –Što si ti samo!?– upitao sam je prije nego sam odvalio novu pljusku.

–Ubila si ih! Melkiora i Vilka si ubila!– 99

REKVIJEM NASUKANIH

Iznosio sam činjenice na svijetlo dana. Bojažljivo me promatrala prije nego sam joj zadao novu pljusku. Dlanovi su mi se žarili kao i njezino lice. Uživao sam u adrenalinu. Bio sam spreman na ono najgore. Mogao sam je ubiti da sam htio, ali ipak nisam.

–Ja sam samo pijun. Ja ništa ne znam.– branila se.

Nisam je mogao zamisliti kao bespomoćnu i ranjivu. Ostala mi je u sjećanju kao imperativan egzekucionist. Poricala je ubojstva, a onda priznala.

–Jesam. Svima sam davala arsen u soji jer su mi tako zapovijedili. Ali nisam htjela.– Nije uspjela dovršiti rečenicu.

–A gdje su novci?–pitao sam je.

–Kakvi novci?–pitala je i odjednom prestala plakati.

–Gradski novci kojima grad financira domove i svratišta?– Svinjske oči na njenom licu izgubile su sjaj.

–Ja nemam veze s tim novcima. To uzimaju oni.– To je bilo ono ključno: Oni. Predosjećao sam tko bi mogli biti: Oni. Banda. Pomislio sam. Oni žele očistiti grad od „smeća“.

–Oni su došli i zaprijetili mi da moram surađivati i...– –...i otrovati ljude.– dovršio sam njenu rečenicu.

100

REKVIJEM NASUKANIH

Ponovno sam joj opalio pljusku od koje se jedno vrijeme oporavljala na krevetu. Utroba mi je gorjela. Mogao bih pregristi i karike lanca da je potrebno.

–Tebi nisam stavljala arsen.– rekla je uplašeno.

Bojala se pogledati me u oči. Bojala se nove pljuske.

–Što si rekla? Ponovi!– Moj glas se konačno izvijao u imperativ.

–Kažem ti. Tebi nisam stavljala arsen u jelo. Pazila sam da ga ne bude previše.– Ne znam zašto je to rekla i što je pod time mislila, ali bio sam siguran da laže.

–Ako mi još jedanput slažeš ti ćeš biti sljedeća.– zaprijetio sam.

–Odgovori mi. Tko vodi sve ovo!?– Vidio sam joj u očima iskrenost. Doista nije znala tko stoji iza svega toga. Minotaur bez identiteta zasigurno je stajao iza svega toga. Ipak to je bio njegov labirint. Na trenutak sam se sažalio nad tom ženom. No znao sam da je sažaljenje prokleta slabost. Tijelo je poskakivalo u naletima adrenalina. Bio sam napaljen. Trzao sam. Zamijetio sam na Punašnoj M. neku dosad nezapaženu čudesnu ljepotu. Položaj tijela, naglašavao je poetiku bespomoćnosti i pokorenosti.

101

REKVIJEM NASUKANIH

Nasrnuo sam na nju kao jeftin pastuh bez nadzora. Gnječio sam je i htio zadati bol užitka tamo gdje je trebalo. Propuštao sam povijest svih događaja kroz filtar svoje osobnosti. Želio sam tu ženu i sada sam je imao. Potpuno pokorena, predala se mojoj muževnoj nakostriješenosti.

102

V. POGLAVLJE –|||||– Žuč dušmanina, na obrazima se valja kao toljaga što razdire mi moždane.

Tane mržnje, strijela srdžbe, kroz srce prohuja kao vihor iz podnožja mraza; Iskre zvijezda, učinile su mi se kao plamen svijeće nad kamenom groba.

Krvna žrtva, iznebuha me snašla i odvela u sveti boj, u blud smrti, da valjam svoje suze zbog izgubljene bitke.

–|||||–

REKVIJEM NASUKANIH

I

zvijala se kao bolesna mačka nakon prometne nesreće.

Plazila je po meni u rano jutro. Još uvijek, svjesno me zatvarala u svoj svijet. Robudio sam se s jutarnjom erekcijom na njenom bedru. Sve što je bilo prije, prepustio sam zaboravu.

Oblo i meko tijelo, izvijalo se od užitka. Zubati osmijeh ponavljao je: „dobro ti jutro“. Mentalna projekcija žene u sladostrasnom trzaju orgazma, budila me iz sna. Neprilagođena nasrtljivica, dragala me po spolnom udu kao gestom zahvale za provedenu noć u estrogenu. Tijelo je htjelo tijelo. Priljepljen za Punašnu M. osjećao sam se zdravo dok se razdragano smješkala. Prije koji dan taj smiješak je značio nešto drugo.

Perfidnost i zlo isijavalo je iz smiješka, ali sada nakon provedene noći smiješak zla istalio se u definiciju ljubavi.

I dok mi je zmijski šištala u uho kao ljubljena otrovnica, ponavljao sam u sebi epitaf zadovoljstva.

–Ja sam Posjednik tvojeg tijela. Ja sam Posjednik tvoje egzistencije. Sada pripadaš meni.– Razdragano se smješkala mojim suludim uspaljenim riječima.

Mošnja mi je gorjela, a tijelo trzalo.

–Volim te.– iznenađujuće je izjavila.

Izjava ljubavi, iznenadila me. Ne sjećam se kada mi je poslijednji puta netko izjavio ljubav, tobožnju ljubav. Bio sam nekako skloniji vjerovati da se radi o hormonalnom oduševljenju.

Nemoguće je voljeti nekoga. Ljubav kakvu poznajemo u ljudskoj predodžbi, svodi se prije svega na fizičku privlačnost tijela 105

REKVIJEM NASUKANIH

u prvoj fazi zatim na nesvijesnu aktivaciju obrazaca ponašanja: reprodukcije kojima nas je priroda obdarila, a na poslijetku na naviku koju je itekako teško promijeniti ili izbrisati.

Pouzdano sam znao da sve ovisi o trenutku. Trenutak kada oteklina hormonalnog oduševljenja splasne, prestaje vrijediti „ljubav“, a tijela, odnosno osobe stvore uzajamnu naviku i potrebu.

–Šašavo.– odgovorio sam vrlo brzo.

–Što je šašavo?– blejala je Punašna M. –Sve ovo je šašavo.– rekao sam.

Zbunjeno me gledala. Vidjelo se kako joj tijelo blokira um.

–Ja tebe ne volim.– ispalio sam.

–Zašto bih te morao voljeti nakon jedne provedene noći?– Iako je moja jutarnja erekcija ludo nasrtala na njeno golo bedro, neprijateljski impulsi ponovo su našli put prema svijetlu.

–Ali ja sam mislila...– zbunjeno je blejala pokušavajući me smiriti poljupcima.

–Ispeglala sam ti plavo odijelo.– rekla je razočarano.

Postoje trenuci kada iz najmračnijih dubina sumnjičavosti ipak daš priliku samome sebi vjerovati drugoj osobi. I sâm sam se na trenutak zanio u jedno takvo povjerenje. Osjećam se izdanim od samoga sebe.

106

REKVIJEM NASUKANIH

–Trebao sam te ubiti.– glasom punim gnjeva šapnuo sam joj u uho.

No nisam ništa poduzimao. Ležali smo tako na krevetu u rano jutro jedno vrijeme držeći se za ruke kao mladi uspaljeni par.

Tijelo je vrlo često neprijatelj uma. Nisam se mogao otrgnuti, odvojiti od osobe koje sam se u isti trenutak bojao, a opet mi je bilo drago što ležim pored nje.

–Ispeglala sam ti plavo odijelo.– ponovila je.

Zvučala je kao prava domaćica. Nespojive misli međusobno su zablokirale u transferu kroz neuronske veze.

–Volim te.– ponovila je očekujući od mene potvrdu iste fraze.

Nisam to mogao izgovoriti. Mučio me prizor ubojstva Vilka kratkog. Ležim s potencijalnom ubojicom u krevetu i baš me briga za sve. Kako je uopće do toga došlo. Pitao sam se.

–Ako ti nisi stavljala arsen u moju hranu, tko je onda?– Gledao sam je pogledom kojim divlji ker gleda plijen. Nije odgovarala. Odgađala je odgovor šutnjom. Ponovio sam pitanje sada već nešto grublje.

–Tko me je trovao arsenom?– Zadrhtala je.

–Svako jutro voziš ona kolica pa zaključi sam.– ispalila je i okrenula se na drugu stranu kreveta.

107

REKVIJEM NASUKANIH

Svakog jutra vozio sam prokleta kolica do pekare. Svakog jutra dobio sam uobičajenu plaću: suhe kolače u papirnatoj kutiji. Da. To je zasigurno bilo to. Debela N. me trovala, a ne Punašna M. kako sam mislio. Izgleda da sam stvarno zapeo za oko Punašne M. u pozitivnom smislu.

–Punašna.– zazvao sam je.

Okrenula se orošenog lica suzama.

–Okrivljuješ me za nešto što nisam napravila. Nikada ti ne bih stavila otrov u jelo. Uvijek sam ti uz uobičajen obrok stavila nešto posebno.– Istina. Uvijek sam bio taj poseban s posebnim tretmanom. Ne mogu poricati da se nije o meni brinula više nego o bilo kome drugome.

–Zašto?.– upitao sam.

–Zašto si mene izdvojila iznad svih?– Pitanje ju je na trenutak zbunilo i zaprepastilo. Vjerojatno nije ni mislila da će sve ovo zaći tako duboko.

–Ne znam.–odgovorila je pokorno.

–Valjda zato jer te volim budalo.– Bilo mi je teško vjerovati u tu priču. Znao sam da je Punašna M. kolaboracionistica Debele N. Znao sam da su nekako udružene s nekim u gradu. Gradić N. nije sigurno mjesto. Barem ne zasada.

108

REKVIJEM NASUKANIH

–Tko je onaj ćelavi koji je dolazio ovamo?– pitao sam.

Gledala me pogledom kajanja. U tom pogledu, shvatio sam da nije imala izbora. Uvukli su je i morala je igrati po njihovim pravilima. Želio sam joj odvaliti pljusku. No nešto me sprječavalo. Ljubav ponekad boli. Naša ljubav, ljubav je na prijekore.

–Što znači simbol crnog sunca?– upitao sam.

–To su oni.– odgovorila je.

Time je potvrdila moje najveće sumnje. Organizacija neonacista pod simbolom crnog sunca nastoji grad očistiti od klošara i defektnih jadnika. U tijeku je operacija diskretnog čišćenja ulica i trgova.

–Gdje mi je odijelo?– Ustala se kao programirani stroj i iz ormara pod ključem izvukla ispeglano i iščetkano plavo odijelo. Odijelo je šutke položila na krevet. Zurila je u mene u tišini sobe za vrijeme dok sam se spremao za konferenciju. Polugola u čipkastoj potkošulji, potpuno razgolićena i ranjiva više nije nalikovala ubojici. Bila je to obična zdepasta, debeljuškasta domaćica.

–Trebam bocu nekog pića.– rekao sam u afektu.

–Imam bocu votke u ormaru.– prenula se iz ukočenosti.

Spremio sam bocu u kaput i krišom u džep turno njene poveće gaćice. Probadala me pogledom punim samilosti. Oprostio 109

REKVIJEM NASUKANIH

sam se vlažnim poljupcem u obraz. Bilo je vrijeme da krenem na konferenciju. Prije nego sam otišao, posudio sam upaljač s police. Moje namjere su bile čiste iako se to sa strane promatrača ne bi moglo tako interpretirati.

Istrčao sam na ulicu. Kolica su bila parkirana tik do svratišta.

Plavo odijelo, blještalo je morskim sjajem u polupraznoj ulici.

Otpio sam gutljaj votke i zaputio se u pekaru. Debela N. lijeno je preslagivala peciva na policama. Izgledala je poput divovske voštane figure kojoj se topi vosak i pretvara je u sluzavu melasu. Zastao sam pred pekarom. Otpijem gutljaj votke. Smrt drugog zapliće me i zaziva.

–Sada ćeš biti osvećen Ivo.– rekao sam samome sebi.

Na sreću nije bilo ljudi. Bilo je relativno rano. Tu i tamo kakvi ranoranilac i prolaznik. Debela N. je bila potpuno sama i ranjiva. Mogao sam osjetiti njezinu krv u zraku. Prije ulaska u pekarnicu, natopio sam gaćice votkom i ugurao ih u flašu kao fitilj. Ušavši u pekarnicu, odglumio sam performans polupijanog uglednog gospodina. Votku sam držao pod kaputom.

Debela N. usrdno je pozdravila i krenula glumiti finoću. Nije me prepoznala.

–Kakva to peciva imaš?– dobacio sam s visoka.

–Imamo pletenice sa sezamom, makom, slane klipiće punjene šunkom i sirom, zatim žemlje...– Prekinuo sam se u nabrajanju.

110

REKVIJEM NASUKANIH

–Imate li možda bijelog praha?– Nije shvatila što sam pitao.

–Imamo krafne sa štaubšećerom ako na to mislite.– odgovorila je vrlo mirno.

–Ne, ne. Nisam na to mislio.– kažem.

–Mislio sam na onaj bijeli prah u pecivu.– Zbunjeno je blejala u mene, a jedna jedina dlaka na madežu koja inače nije stršala, sada se nakostriješila. Predosjećala je nešto.

–Takvo što nemamo ovdje.– brzo je odgovorila.

–Ma nemoj. Misliš da ne znam.– provokativno sam odgvorio.

–Reci sestro. Sjećaš li se onog luđaka s trga sad neki dan.– upitam.

–Da. Znam ga iz viđenja. On je propalica.– kaže hrapavim glasom.

–A nije bio propalica kada si izmuzla informacije iz njega.

Kako je poginuo taj čovjek?– –Što?– začuđeno je graknula.

–Pitam te kako je poginuo taj čovjek?– ponovim pitanje puno jasnije.

–Što vas briga za tog čovjeka! To je propalica neki.– 111

REKVIJEM NASUKANIH

Pokušavala me otjerati od misli na tog jadnog čovjeka. Nije joj uspjelo.

–Taj čovjek je bio moj prijatelj.– odgovorim.

Zapalio sam Molotovljev koktel i bacio ga na pult ispred Debele N. Koktel se razletio, a vatra buknula ravno na Debelu M. Gledao sam je kako gori. Bacala se po pultu, rušila peciva i siktavo stenjala. Ukočen, promatrao sam debelog snjegovića kako se rastapa pod divovskim suncem pravde.

–Sretan ti put u pakao.– rekao sam pri izlasku iz pekare.

Vatra se rasplamsala i buknula kroz izlog pekare. S ulice su dopirali glasovi: „Požar, upomoć...požar...“ Pekara je gorjela kao usijana baklja. Debela N. cvrćala je kao biftek. Miris ljudskog mesa, otvorio mi je apetit. Želudac se pobunio i pozvao u sjećanje sliku mesa s roštilja. Iako sit trenutne osvete, zaslinio sam kao gladno pseto. Dok su se ljudi okupljali i zvali vatrogasce, brzo sam kidnuo niz ulicu do mjesta gdje se održavala konferencija. Malo sam se čuo na votku, ali vjerojatno to neće biti problem pri ulasku.

112

REKVIJEM NASUKANIH

Na ulazu u koferencijsku dvoranu, nakon akreditacije s konferencijskom pozivnicom, ljubazno me dočekala konobarica.

Ponudila mi je tacnu prepunu proizvoda s roštilja. Pržena pileća krilca, ćevapi, dimljene kobasice i ražnjići zamirisali su orijentalnim začinima. Miris roštilja odveo me u prostranstva posrnulih preživača. Napokon nešto što može utažiti ne samo glad tijela nego i duše. Duša je poskočila od radosti, a želudac na trenutak zašutio zatomljujući glad. Dok sam mljackao i davio se dimljenim kobasicama i ražnjićima, mekim kruhom i hrskavom piletinom, zamijetio sam erotiku sisate, gegave ženice. Iako je preda mnom jednom rukom erotično otkopčavala dugmad dekoltea, a drugom se nespretno borila s gravitacijom tacne, više me interesirala erotika roštilja. Ženica se trudila, ali u tom trenutku gastronomskog orgazma, ništa nije bilo bitno osim hrane. Nije bilo većeg zadovoljstva od intimnog, ljubavnog, zubatog poljupca tijela piletine, vampirskog cijeđenja esencije dimljene kobasice, trenja izazvanog klizećim komadićem ćevapa niz ždrijelo i jednjak. Nepremostiva gastroerotika, sasvim je obuzela ždrijelo, želudac i jezik.

Prežderan i malaksao od napornog gutanja hrane, sjeo sam na mjesto sa svojim imenom. Profesor Bodganski, pisalo je.

Neki nasrtljivi ljudi, rukovali su se sa mnom i govorili mi svoja imena od kojih ni jedno nisam uspio zapamtio. Poravnavao sam bradu i kosu neuspješno pokušavajući zalizati čuperke. Predavanja su počela. Uglavnom nije bilo ništa korisnog.

Izlaganja su se kidala u beskorisne krpe. Dok su poneki 113

REKVIJEM NASUKANIH

predavači zmijski šištali potencirajući dojam iznesenog sadržaja, ja sam dremuckao i razmišljao o Punašnoj M. Bio je pravi trenutak nakon jela za uljuljkavanje u san. Razmišljao sam o noći provedenoj s Punašnom M. Osjećaji su podvojeno poskakivali. Nisam se mogao odlučiti za jednu od strana. Vrtio sam prizor ubojice Vilka kratkog i podatne ljubavnice. Bilo je teško povući granicu između ludila i zdrave pameti.

Preživao sam teški obrok i pomišljao na smrt Neslanog Ive. Nikako da zaboravim čovjeka ne baš pametnog, ali Čovjeka od Čovjeka. Još uvijek nije bio moj red. Namjerio sam posmrtne riječi Neslanog Ive u trenutku lucidnosti podijeliti sa svjetinom, akademskom svjetinom. Možda će te riječi pokrenuti lavinu događaja mračnih predjela labirinta. Neslani Ivo, zaslužio je biti zapamćen. U riječima koje je izgovorio, još uvijek živi i svaki puta će živjeti u odbljesku mentalnog probavljanja tih riječi.

Iz preživanja vlastitih misli prenuo me jedan gospodin. Nisam isprva bio siguran da ga poznajem, ali kako me oslovio imenom, prisjetio sam se. Bio je to organizator književne večeri.

Došao mi je čestitati na dolasku.

–Poštovani profesore Bogdanoviću. Drago mi je što ste se odazvali. Znate vi imate jedan specifičan opus čovjeka koji promišlja kamen i beton surovog mjesta života.– Riječi su mi vrlo imponirale. Iako nisam bio pravi Bogdanović već samo replika pravog, ali svejedno uz pun želudac, riječi 114

REKVIJEM NASUKANIH

hvale došle su kao desert. Sjeo je do mene na prazno mjesto. Zapričao se i nisam mogao doći do riječi. Pokušavao sam gestama pokazati da želim nešto priopćiti, ali čovjek je bio uporan.

–Profesore. Ne znam pratite li novine, no vaš rad je procurio i tamo; bio je objavljen kao kategorički izvrstan rad prosocijalnog karaktera. Željno iščekujem čuti vaše izlaganje danas na konferenciji. Vjerujem da ste pripremili nešto društvene problematike.– Bauljao je tako bez prestanka. Okolni sudionici stišavali su nas no njega nije bilo briga. Ponašao se kao da je on tu glavni pijetao u kokošinjcu. Prekrižio je noge i potpuno otvorio tijelo prema meni. Načas su me prošli žmarci. Kao neki predosjećaj koji vrlo često bude istinit, tako su me ti žmarci prošli dajući svemu tome neki dublji smisao.

I dok je ovaj napasnik pričao, među publikom sam zamijetio ćelavca. Ne bilo kojeg ćelavca. Ćelavac u bijeloj dolčeviti već me jednom pritisnuo na sličnom skupu. Ponovno je ovdje.

Potpuno ignoriravši tupana koji me davio poetskim bravurama u moju čast, među publikom sam zamijetio još nekoliko ćelavih glava jednako obrijanih glava kao glava onog ćelavca u bijeloj dolčeviti.

Bauljanje poetski napaljenog napasnika do mene, prekinula je moderatorica konferencije.

115

REKVIJEM NASUKANIH

–Oprostite profesore Bogdanović, morate se javiti na pult.– ljubazno je prošaptala.

–Ali zašto? Nešto nije u redu?– upitao sam iznenađen.

U želucu se pomakla hrana. Osjetio sam navalu tjeskobe kako me baca na dno labirinta. Napasni gospodin do mene, streljao me pogledom.

–Ima nekih problema s prijavom. Budući da ste uskoro na redu, trebamo riješiti administraciju na pultu.– rekla je mlada moderatorica.

Nekako se nisam dao odvući. No onda je napasni gospodin izvadio pištolj i pritisnuo mi ga ravno na srce.

–Poći ćete s nama odmah.– rekao je imperativno.

Bio sam siguran da neće pucati pred tolikim svijetom. Iako nitko nije djelovao uznemireno, situacija je bila baš čudna.

–Poći ćete s nama ili ću zapucati.– ponovio je.

Znao sam da blefira. No onda je izvadio prigušivač i pričvrstio ga za pištolj.

–Ovako nas nitko neće čuti.–rekao je ponovno prislanjajući pištolj na mjesto srca.

Nisam imao što reći. Samo sam slušao naredbe.

–I da niste nešto pokušavali.– upozorio me.

116

REKVIJEM NASUKANIH

Bilo je to upozorenje, ali i sugestija. Prilijepio se uz mene kao nasrtljiv pauk uz ulovljenu muhu. Probadao mi je rebra sa cijevi pištolja. Nitko ništa nije zamijećivao. Svi su revno slušali izlaganja. Na pultu su me čekala dvojica ćelavaca. Onaj s bijelom dolčevitom, stavio mi je vreću preko glave. Uhvatila me mučnina. Govorio sam samome sebi da ne smijem povraćati.

Ako povraćam sve će se zaustaviti u vreći i mogu se tako ugušiti u vlastitoj bljuvotini. Čuo sam samo da je tip s pištoljem rekao: –Sad je vaš. Vodite ga.– Postalo mi je jasno da je i on njihovo pseto.

Dezorijentiran i izgubljen, čuo sam samo teško lupanje srca i brujanje motora automobila. Vozili su me negdje na neko nepoznato mjesto. Jedan od njih stalno je nešto govorio, nešto poput: „Kakva je to samo naivna budala.“. Znao sam da se to odnosi na mene. Očekivao sam da će me smaknuti. Predviđao sam kraj u šakama tih šakala. Kroz glavu, prolazile su razne misli, a najviše sjećanja na posljednje ugodne trenutke provedene u naručju Punašne M. Iako sam je zamišljao kao ubojicu, u trenutku približavanja smrti, bio sam spreman sve joj oprostiti.

Stigli smo. Automobil je odjednom stao.

Silazili smo prema dolje. Spuštali smo se nepoznatim stepeništem. Jedan od dvojice stegne mi lijevu ruku i kaže.

117

REKVIJEM NASUKANIH

–Nemoj ni slučajno ništa pokušavati.– i zarije mi u rebra pištolj.

Kada su mi skinuli masku, bio sam vezan za stolac u mračnoj podrumskoj prostoriji s blještećim svjetlom na sredini plafona. Preda mnom su stajale četiri ćelave tek ispolirane glave.

Kao da je netko otvorio kartonsku kutiju od jaja i ulaštio ljuske. Kada su mi se oči privikle, zamijetio sam tetovaže crnog sunca, Schwartze Sonne na zapešćima. Nalazio sam se u orlovskom gnijezdu. Znam što slijedi: mučenje i smrt. Pored ćelavaca u mraku pojavila se ženska osoba.

–Približi se svojem ljubavniku kujo.– zapovijedi ćelavac u bijeloj dolčeviti.

Bila je to Punašna M. Sramežljivo i skrušeno primaknula se svijetlu. U mojim očima ponovno postala ubojicom.

–Kurvo! Izdala si me.– rekao sam u afektu.

Snažna pljuska s lijeve strane lica, skoro me izbacila iz stolca. Ćelavi u dolčeviti, čvrsto je fiksirao moju glavu. U prostoriju je ušao neznanac. Lice mu se nije moglo razaznati jer je stajao u mraku.

–Pozdrav Leo.– rekao je smireno.

A nakon pozdrava, osjetio sam snažnu pljusku s drugog smjera. Tijelo je plamtjelo od adrenalina. Ćelavi me šćepao za kosu.

–Leo dragi.– obratio mi se čovjek nepoznata identiteta.

118

REKVIJEM NASUKANIH

Zamišljao sam ga kao rogatog minotaura u središtu labirinta.

To je to; došao me probosti rogovima. Pomislio sam.

–Leo. Mislio sam da smo se dogovorili. Platio sam ti svotu koju si tražio. Mislim da sam bio pošten.– rekao je sugestivno.

–Vidiš. Ja sam se držao svoje riječi Leo, a ti...što si ti napravio?

Izdao si me. Eto što si napravio.– –Ja ništa ne znam o tome vjerujte mi. I nisam Leo.– branio sam se.

–Ma nemoj. Slavni profesor Bogdanski nije onaj za koga se izdaje. Nevjerojatno koliko čovjek može biti pristran laži.– Ćelavac me udario nogom u trbuh. Hrana koja se tek počela probavljati parkirala je vozila u grlu. Jedva sam došao do zraka.

–Ti tvrdiš da sve ovo što si nastojao izvoditi nije tvojih ruku djelo.–upita.

–Oprostite, ali ja ne znam tko ste vi. Ja nisam pravi Leo Bogdanski. Ja sam...– Ušutkao me drugi udarac nogom u trbuh. Sadržaj želuca, prolijao sam po podrumskom podu.

–Leo. Ako ćemo tako razgovarati, onda te prepuštam ovim gorilama. Želio sam s tobom ozbiljno porazgovarati o svemu.

Plaćen si da šutiš. Ja sam se držao svojeg dijela dogovora.– rekao je mirnim glasom.

119

REKVIJEM NASUKANIH

–Ali kad vam kažem. Ja nisam Leo Bogdanović. Samo sam se predstavljao kao on.– pokušavao sam ih uvjeriti u istinu. Ćelavac me ponovno htio udariti, a onda je Punašna M. vrisnula.

–Nemoj molim te!? On je samo klošar, jadnik.– Bila je na mojoj strani. Ponovno kolebanje u duši, počelo me uvjeravati da je ona dobra. Ćelavac s bijelom dolčevitom, čvrsto je primi za ruku.

–Slušaj ti. Štitiš ga jel,da? On je tvoj ljubavnik. Smotala si ga među noge. Zato ga sada braniš. No pazi da i ti ne bi završila na njegovom mjestu.– Prjetio joj je. A ona se, jadnica pokoravala grubom glasu grubijana.

–Leo. Pokušavam se riješiti bijede i jada u gradu, a ti mi namjerno podmećeš kavge. Ne razumijem. Što? Nije dovoljno sjelo na račun ili želiš još više?.–rekao je tip u sjeni.

–Ali kad vam kažem! Koristio sam se identitetom profesora Bogdanskog samo da bih pojeo dobar obrok.– rekao sam u strahu od daljnjih batina.

Razjareni ćelavac u dolčeviti približavao se. No nije me udario; pljuskao me samo pogledom.

–To je nemoguće; to ne vodi nikamo. Leo. Nema drugog koji bi nalikova na tebe. Shvati više. Leo nastojim grad očistiti od 120

REKVIJEM NASUKANIH

ološa i nepotrebnih izjelica zajednice. Želim čist grad s jakim i vrijednim ljudima, a ne s propalicama.– –I zato ih truješ arsenom.–pobjeglo mi je. Ćelavac me čvrsto zgrabi za čeljust. Punašna M. je viknula u strahu.

–Nemoj molim te.– i primila ćelavca za ruku.

Grubi ćelavac je odgurnuo Punašnu u čvrsti stisak drugog ćelavca.

–Da Leo. Trujem ih arsenom ako baš tako želiš. To je najbezbolniji način i najhumaniji čin za čovječanstvo. Ja sam zapravo milostiv i želim bijednike osloboditi muke i patnje življenja.

Samo to. To je najhumanije što možeš učiniti za jednu izgubljenu dušu, obilježenu društvenim i fizičkim hendikepom.– govorio je smirenim glasom.

–Ti si ubojica.–rekao sam hrabro uopće nesvjestan svoje hrabrosti.

–Isplatio sam ti tri milijuna kako smo dogovoril da šutiš o tome. I složio si se s time. Dao si mi obećanje da ćeš nestati iz grada. A ti se igraš mačke i miša. Kako si samo pokvaren. Ja mrzim lašce. Vrijeme je da umreš.– perfidno izgovori.

Grubi ćelavac u dolčeviti krene me daviti. Stezao je kao s dva metalna škripca. Osjećao sam u glavi pritisak. Šumilo mi je u

121

REKVIJEM NASUKANIH

ušima, a pluća su pekla. Pritisak je bio sve jači, a ja sam sve više tonuo u tamu. Bio sam siguran da je to kraj.

Onda se začuo pucanj. Pritisak je popustio. Punašna M. mahala je pištoljem i upucala obojicu ćelavaca. Dotrčala je k meni i podragala me po licu.

–Mileni moj. Moraš pobjeći.–rekla je.

–Odveži me.– istisnuo sam kroz kašalj.

Odvezala me i zagrlila.

–Volim te.– šapnula je.

Postalo mi je jasno da je sve ovo vrijeme ona bila žrtva kao i ja. Tip iz sjene, dozivao je svoju vojsku.

–Moraš pobjeći.– rekla je.

–A ti?–upitao sam.

Samilosno me gledala svinjskim očima. Poljubio sam je za rastanak. Trčao sam prema izlazu. Nešto u meni, reklo je da se okrenem. Poluživ ćelavac u bijeloj dolčeviti, prerezao je grkljan Punašnoj M. Zamro sam na trenutak. Pitao sam se jesam li dovoljno cjenio to biće. Spasila me od sigurne smrti.Zavijala je tužaljka u meni kao ranjeni pas. No nisam se mogao vratiti.

Morao sam očuvati svoj život. Morao sam pobjeći.

Uspinjao sam se uz dugi hodnik. Za sobom sam čuo larmu razjarenih ćelavih koljača. Srce je tuklo kao ludo. Napokon. Izlaz.

Našao sam se u podzemnoj željeznici. Divlji koljači, trčali su 122

REKVIJEM NASUKANIH

za mnom. Jedina opcija koju sam imao, bio je vlak. Uskočio sam u prvi vagon vlaka koji je upravo kretao. Nemam pojma gdje je vlak krenuo i kamo je išao. Bilo je samo bitno da pobjegnem. Ćelavi koljači, zabijali su se u vagon, ali nisu mogli do mene.

Vlak je pojurio. Napuštao sam Gradić N. Našao sam put povratka iz labirinta i uzmakao Minotauru. Obrisao sam krv s lica i tražio neki miran vagon u kojem ću moći na zaspatio.

Nisam ni primjetio da nemam donji desni kutni zub. Sve se dogodilo tako brzo i užurbano.

123

REKVIJEM NASUKANIH

Vlak se polagano ljuljao dok sam tražio mjesto u vagonu.

Većina vagona, bila je dupkom puna. U želucu je kruljilo.

Zaželio sam se slatkih krumpirovih okruglica punjenih džemom od marelice, posipanih krušnim mrvicama. To će biti prvo kada stignem. Dobro ću se najesti. Našao sam jedan mirniji vagon. Na početku vagona, sjedili su adolescenti vježbajući aerobik po zaslonu mobitela. Nasuprot njima tri su srednjovječne dame raspredale o svojim boljim danima. U dnu vagona zamijetim biljarske kugle kako visoko dižu pest i prijete cijelom svemiru: „Viertes Reich!“. Neka otrcana, ali mlađa verzija ćelavih koljača koji su me maloprije progonili.

Jadna mladež inficirana ostacima preminule ideologije. Nisu bili opasni. To su takozvani tatini sineki. Obriju glave, nacrtaju križeve i obuju vojničke čizme svojih tateka s metalnim nipnama i prave se važni. I oni su veliki boljitak nacije, nositelji četvrtog rajha.

Smjestio sam se konačno u sredini vagona, nešto prije ulaštenih biljarskih kugli. Dahom sam zamaglio prozorsko staklo.

Nasuprot meni, sjedila je srednjovječna, nakindžurena gospođa sumnjiva morala i čovjek koji je zakuhao svu tu situaciju.

Ispred mene, sjedio je pravi Leo Bogdanski. Uspavana ljepotica za kraj ove melodrame.

Nisam mogao vjerovati da se cijelo vrijeme skrivao u vlaku.

Profesor Leo Bogdanski zbog kojeg sam primio tolike udarce, pojavio se niotkuda. Spavao je vrlo čvrsto. Zamijetio sam sličnosti. Bili smo slične dobi, zalizane kose i čupave brade. Lako 124

REKVIJEM NASUKANIH

nas je bilo zamijeniti. Još uvijek u transu nisam mogao vjerovati da je to profesor Bogdanski. Nisam ga budio. Osjećao sam neko glupo strahopoštovanje.

Pomamno sam gutao profesorovu pojavu. Profesoru je bilo svejedno. Neopterećen, hrkao je snom pravednika. Gorio sam od potrebe da mu se obratim. Ali nisam imao hrabrosti. Srednjovječna dama bijesnim je pogledom, punim užasa i osude puzala po meni. Usne su joj zadrhtale kao u samrtnom hropcu. Ta propala kreatura iskrivljena od išijasa, vikala je poput operne pjevačice u nekom mjuziklu: „Pederu! Pederu!

Pe–de–ru!“.

Nisam se ni snašao, a okružila me profana totalizacija tek izgleglih pilića s polomljenim križem na kljunovima. Izgleda da se još nisam iskobeljao iz labirinta. Prvi udarac me priljepio uz staklo. Tek propupao proljetni krajolik, obojao se u crveno.

Zatim je uslijedilo gnječenje međunožja debelim džonom s metalnim nipnama. A od posljednjeg sam udarca diplomirao na katedri za književnost odsjek moderne poezije kao najbolji student u generaciji s dodijeljenom velikom pohvalom sveučilišta ili ti magna cum laude. Mnogo pompe, mnogo pljeska i uzvika.

Jedino oko čega sam se brinuo bila je jedna nepodnošljiva misao koja me pratila u sjenovitom labirintu: „SKIDAMO LI PRIJE SMRTI VARAVU KOŽU LAŽI?“

125