Sapphoart-BROJ2-GODINA 2018 by Zoran Hercigonja

GODINA 2/BROJ 2/ 2018 |||||||||||||||||||||||||||||||||

WEB: sapphoart.wordpress.com

Impressum: ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||| ISSN 2584-3974 Naslov: Sapphoart-časopis za poeziju Autor: Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Glavni i izvršni urednik: Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Nakladnik: Vlastita naklada autora Mjesto i godina objavljivanja: Varaždin, 2018. Web: sapphoart.wordpress.com Kontakt e-mail adresa: zoran.hercigonja@gmail.com Godina objavljivanja: Godina 2./ 2018. *** Časopis Sapphoart izlazi jedanput godišnje u digitalnoj verziji. Izlazi krajem 12 mjeseca svake tekuće godine.

*Časopis je besplatan i neprofitan.* *Radovi se ne honoriraju.* Radove objavljene u časopisu “Sapphoart” dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa. Građa časopisa, arhivirana je u Hrvatskom arhivu web-a (HAW). Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY-NCND 3.0) Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje. Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

SADRŽAJ: 1.Pobjednici natječaja ljubavne poe5. Promocija zbirke poezije (44) zije (4) 2. Esej o pisanju poezije (10)

6.Pobjednica natječaja “Pročitaj mi svoju poeziju” (45)

3. Autorski radovi

7. Uvod iz eseja Patrik Weiss (46)

3.1. Marija Juračić (12)

8.“Tjedan indijske poezije” (natječaj)(48)

3.2. Katica Badovinac (13)

9. Sedam pjesama o zalima koja su zadesila grad Rijeku(49)

3.3.Snježana Budanec (14)

10. Pjesme povodom proslave OLUJE (50)

3.4. Denis Kožljan (15)

11. Što sam ono tobom htjela reći, (osvrt) (52)

3.5. Stanka Sršen (16) 3.6. Lovro Katana (17) 3.7. Antonela Kasumović (18)

3.8. Patrik Weiss (19) 3.9. Suzana Marić (20) 3.10. Milica Lesjak (21)

12. Sidranova pjesma traje i odzvanja van svih okvira (osvrt) (54) 13. Pjesma u prozi (56) 13.1. Denis Kožljan (56) 13.2. Biljana (Mandić) Kovačević (57)

14. Haiga zbornik kao rezultat natječaja haiga poezije (58) 15. Ferdinand Castelli (autorski rad) (59) 16. Promocija zbirke poezije (60) 17. Poema „Gavran“, E.A. Poe; INTERPRETACIJA (61)

3.11. Mirjana Barać (22) 3.12. Ivan Luketić (23) 4. Inicijativa—”REANIMACIJA ZABORAVLJENIH PJESNIKA” (natječaj) (24) 4.1. Prvi ciklus (24) 4.2. Drugi ciklus (30) 4.3. Treći ciklus (34) 4.4. Četvrti ciklus (40)

POBJEDNICI NATJEČAJA LJUBAVNE POEZIJE |||||||||||||||

Časopis Sapphoart u suradnji s portalom Očaravanje s ponosom predstavlja pobjednike književnog natječaja za ljubavnu poeziju u sklopu Valentinova. Ukupno 32 pjesnika i pjesnikinje prijavilo je svoje radove na natječaj. Od ukupnog broja pjesama,

tročlano povjerenstvo u sasta-

vu: Marija Juračić, Mihovila Pasarić Walner, Zoran Hercigonja, odabralo je deset (10) najbo-

ljih pjesama. Imena pobjednika su sljedeća:

Spomenka Mišić Krebs, Maja Šiprak, Mile Lisica, Mirjana Pejak, Boba Grljušić, Aljoša Đugum, Marijan Gruičić, Marko Grubešić, Stanka Sršen, Larisa Janičev–Stojanović (Poetisa)

Navedeni pobjednici, osvojili su plaketu i njihove pjesme su objavljene u ovogodišnjem broju web

časopisa Sapphoart na samo Valentinovo.

TVOJ NEMIR SIDRIM U MOJE OČI stojim nad bezdanom oslonjena tek pogledom na samoniklu jabuku koja nijemo pocikuje tvoje ime

JELENA SE ZOVEM

uzimam si pravo Zarobiše te rime jutrima u sebe

da ti pričam priče

jer ti pero moje srcem svojim griješ

mazim te riječima

i u njima mi onaj uvijek iznova

ušuljam se nevješto

nedosanjani dio sebe brišeš.

kradem kap zajedničkog vremena

Brišeš i opet pišeš.

dim se izvija iz lule i priziva molitvu

Gdje lutaš sada

nada pušta bljeskovit korijen

i pod kojim riječima čekaš me i snuješ?

ali nema toplog proljeća

U kojem kutku pjesme moje si se skrio?

da zaživi jalov san

Gledaj kako ljubavi žubore riječi, ponekad si tihi potok,

ništavilo poprima smisao

a katkada žestoka bujica

samopostavljena zamka vreba tvoj zabrinuti po-

što nosi me sa sobom

gled

u beskrajnoj pjesmi života.

crni tulipan ne treba sunce, već mrak

Zarobljeniče najdraži. Ostani tu!

sve što jesam

Samo te još u stihu bez očiju vidjeti

ispisala sam na zastavu

mogu,

do boli se razotkrila

bez usana ljubiti i bez ruku dodirnuti.

hrabrost ili ludost

Ti, harfa Orfejeva u mojoj si duši,

prazne kićene riječi …

paleta ljubavi u ruci slikarice,

tek nemir plovi

započeta skulptura u ruci samotne kiparice.

maglenim obzorjem

Gdje si?

i sidri se u tvoje oči

Putuješ li kroz vrijeme mislima ili u stihu tražiš mir

Maja Šiprak

Il’ zabludio u rimama čekaš ključ kojega zagubih tumarajući stihovima snenim. Ja sam ona Jelena žena koje nema. Spomenka Mišić Krebs

KOLIKO JE LJUBAVI TEBE STVARALO Koliko lepote tvojih predaka je utrošeno na tebe Kada te ne mogu uporediti ni sa jednim cvetom Koliko je najlepše muzike celog univerzuma utkano u tvoj glas Kada ne mogu naći instrument da bude blizu boji glasa tvog Koliko je zvezda u tvojim očima nastanjeno Kada je nebo zvezdano samo ako ti gledaš u njega Koliko te je to ljubavi stvaralo Kada u meni samo pomisao na tebe pomera planine Koliko Koliko Mile Lisica MIRIM SE meni je tebe ukralo vrijeme

mirim se s nemirljivim no ne prestajem tražiti trenutak u kojem se moje Ja preobratilo u Ti govorio si samo vjetar ima apsolutnu slobodu samo biser ima sjaj za uvijek i vjetar i sjaj biserja u tvojem su oku

u kasnim satima prije sna

POBJEDNICI NATJEČAJA LJUBAVNE POEZIJE |||||||||||||||

ne tugujem samo jako poželim sanjati opet ono što osjećam Boba Grljušić

NIKADA BEZ TEBE Poznajem tvoj korak i znam kamo hodiš dok slušaš tišinu ponoći… Čujem tvoje jecaje u snu, molim i dozivam jutro neka uđe u naš dom, dobro došlo je… Kradem tišini komadić srca i pitam je „ kako bol nositi, kad je ne poznajem…“, a kad bih mogla… nikad bez tebe ne bih poželjela želju i da ostane neispunjena, a želim

da si pored mene uvijek dok snivam, u mojim mislima na jastuku toplom… da si pored mene dok dišem, želja mi je… Kad bih mogla postati drhtaj zvijezde, otela bih te svakom slovu izgovorene riječi, maštala o danima, godinama, trenucima sakrivenim u pismima i sjećanju koje čuva istinu u srcu… Nikad bez tebe poželjeti želju,

da te dotaknem i zauvijek pamtim … Nikada… Reci mi… ti znaš, osjećaš… kako dalje živjeti kad prođem uz borik, ukradem miris mora i iglicu bora za sreću, a sreća me napusti… Kako i kome da kažem „ostajem do podne u gradu, a poslije se vidimo…“, kako da napišem poruku i ostavim je na frižideru

kad bih sva slova polomila preko otkucaja svoga srca koje živi samo za tebe, kako lagati sebi, kad bol me uvijek pronađe, a ja je prepoznati ne mogu… Tvoj posljednji udisaj želim biti, jer nikada bez mene koraka nećeš učiniti… nikada bez tebe neću živjeti i disati… Nikada bez tebe… Mirjana Pejak 7

I VEČERI OVE Zamaglile magle staze i puteljke

i pokoja travka još slomljena leži sve je tako pusto,ugaslo i nijemo samo tiho tuga iz oblaka sniježi. PROZOR PREMA CESTI

Već predugo nisam čuo tvoj glas samo vjetar pjeva usnulom gradu tad ožive moji bajkoviti snovi

Slike sjećanja k’o divlje guske

ne bi li iz sjete iskopao nadu.

Lete u magli jeseni kasne Sluteći zimu goru od ruske Nekud bježe uz krike bezglasne. Budi dobro, treptajem kap stresi Pošalji mi vjetrom dobre vijesti Još uvijek sam na staroj adresi I moj prozor gleda prema cesti. Sunce nariši u inat kiši Što po zamagljenom staklu lupa

I večeri ove ,kao davne zime uz mjesec lutam usamljen i leden

k’o putokaz noćni s pahuljom snijega pred vrata ću tvoja biti doveden. A, ti me kao nekad pogledaj nježno očima blagim da lakše snivam okovan ledom,samo sam truplo što vječito budan bez tebe bivam.

Riječ-dvije o sebi napiši

Marijan Gruičić

Nešto od srca i van kalupa. U daljini koja mi te ote

PRVI SNJEGOVI

Ne brini za mene, dobro budi

Padaju već prvi snjegovi,

O, još na svijetu ima dobrote

vani bjelina, u duši tmina

I nježnosti da ispuni grudi.

dok tebe miluju prsti njegovi

Dok nam ljubav neumitno gasne

i grije vatra njegovog kamina.

Novo jato zvijezda se mrijesti

A ja te još uvijek volim

Na izdisaju jeseni kasne

i zbog tebe suzu pustim,

Guščja pera padaju po cesti.

ponekad stihom dušu ogolim i mrvu tuge na papir spustim.

Aljoša Đugum

Ne tinjaju u meni bijes ni ljutnja, još čežnje trepere poput breza ali ubija me polako tvoja šutnja i mori besmislenost letećih veza. Osjećam odavno da svemu je kraj i da će me sjeta i ljubav propet ali jedno je sigurno, zauvijek znaj da se sve ponovi birao bih te opet. 8

Marko Grubešić

LJUBAV JE S NAMA IMALA DRUGAČIJE PLANOVE Naišao sam na članak o tebi. Čeznutljivo gledam sliku, posijedila si, godine su učinile svoje. DO POSLJEDNJEG DAHA Voljet ću te Kad zamre Lahor u kosi Kad zadrhti cvijet Na jutarnjoj rosi Voljet ću te Kad more Smiri valove Kad zima kane Na tople dlanove Voljet ću te

Kad budem Zrnce sivog praha Samo tebe voljet ću Do posljednjeg daha Stanka Sršen

Ipak, dobro ti stoje, još uvijek si nekako… A nisi ispala baš fer, znaš!? Ne znam jesi li se, nakon svega, barem malo pokajala? – Nije im bilo suđeno! – zlobno bi rekli (samo ovlaš) oni,

kojima baš i nismo bili dragi. Onda mi je bilo krivo i žao, danas više nije, prošlo me. I tu je vrijeme učinilo svoje, iako još živo pamtim sliku našeg prvog poljupca. Koliko strasti u njemu, u tebi, u meni, u našem toplom dahu kada si se osjetila mojom. Sjećam se našeg prvog susreta i klupe preko puta škole, tvoga srdačnog pozdrava u prolazu, mene ukopanog toplim pogledom. Kao da me netko posadio i ostavio na tim drvenim prečkama – neka mi se smiju buduće generacije. Uhvatila si moj čeznutljiv pogled i uzdah pun htjenja i nedugo nakon toga, listali smo se kao knjige. Čitali i prepričavali. Kovali planove. Neću ti sada pisati o tome kako te sve ovo vrijeme volim jer to odavno više ne osjećam. Ipak, kada bih mogao sakupiti sve naše strasne poljupce na jednu hrpu, pod onaj moj, naš, visoki jablan, učinio bih to, bez razmišljanja. I popeo bih se po njoj da ti uberem sunce, da još jednom vidim onaj sjaj u tvojim očima. Iako je ljubav s nama imala drugačije planove. Larisa Janičev –Stojanović (Poetisa)

Marija Juračić-O pisanju poezije (esej) Da odmah budemo načisto. Ja sam jedna od onih koja misli da se pisanje poezije ne može naučiti, jer se ni jedna umjetnost ne može naučiti. Može se naučiti zanat, njegova se vještina može dovesti do zavidne razine, ali zanatsko djelo ipak ostaje samo vješto izrađeno zanatsko djelo. Dakle, bez urođenog talenta nema ni umjetničkog djela. Ima dopadljivih uradaka koji gode površnom doživljaju, ali nam ne pokreću osjećaje, a um ostaje netaknut. Ukoliko čovjek nema talenta, uzalud mu sve škole i htijenja. No ako ste uvjereni da je vaš poetski talent neupitan, onda ste ga dužni razvijati; učiti, saznavati, raditi na njegovom brušenju jer talent je nebrušeni dijamant, vrijedan, ali neugledan, izbačen tek na površinu papira. Talentirani ljudi snažnije osjećaju svijet pa obično nemaju problema s inspiracijom. Njihova je koža tanja, njihovi nervi drugačije vibriraju i inspiracija ih sama pronalazi. Ona se dešava u trenutku, ona je eksplozija koja navire na oči, koja se ugnijezdi u grlu, koja odjednom obuhvati sva čovjekova čula. Siliti se na pisanje jer se želi pod svaku cijenu nešto napisati, neće nikoga daleko odvesti. Istina je, dogodilo se već da su pisci pišući po narudžbi, napisali nezaboravna i vrijedna djela, ali istine radi treba reći da se uglavnom radilo o proznim djelima. Inspiraciju treba dočekati spreman. Pomete nas u trenutku i ako joj tog trenutka ne odgovorimo, ona nestane, prođe. Ne zamara se s nezahvalnim srcem. A prikazuje nam se u stotine boja, oblika i sadržaja. Nalazimo je u prirodi, na cesti, na mokrom trotoaru, u osmijehu prolaznika, u sjenama života, u stihu dragog pjesnika, u kori starog panja, društvenom zbivanju…i da, najčešće u dragim očima naše Muze. Inspiracija je naš izvor, rijeka ponornica, ćudljiva poput mora. Poznaje plime i oseke. Ona je čist, silan osjećaj koji nas tjera na pisanje. Pjesnikovi su osjećaji snažni bez obzira otkrivaju li njegove tuge, nježnosti ili veselja. Međutim, osjećati svijet oko sebe snažnije od drugih ne znači da nas je sudbina učinila pjesnicima. Možda smo samo osjetljivi, pretjerano upućeni na sebe i svoje probleme. Čitala sam neke autore koji znaju oslikati sliku, sročiti tečnu rečenicu, ali njihov osjećaj ne prelazi na mene, ostavlja me ravnodušnom, osjećam da je lijepa slika samo slika vještog zanatlije iza koje stoji praznina. Ne dišem je, ne začuđuje me, ne ispunjava me, ne nadahnjuje. Onaj fini unutarnji instrumentarij kojim upijam pjesmu i suzom i smijehom, ostaje neuključen. Ustvari, ne zanima me što čovjek govori, a pjesmu doživljavam kao lijepu haljinu na vješalici. Ne mora pjesama imati isključivu zadaću da u nama pobudi suosjećaj i divljenje prema umjetnosti. Ona može pokrenuti i one misaone procese kojih možda nismo ni svjesni pa nas bogati na poseban način. No, da bi se napisala takva pjesma, treba znati što se želi kazati. Ako nakon pročitane pjesme ni jedan nerv nije zatitrao, ako je izostala ona čudna toplina koja se razlije tijelom, ako je misao ostala nenastavljena u umu čitatelja, teško možemo reći da se radi o pjesmi. 10

Pjesma me mora raznježiti, začuditi, naljutiti, zaprepastiti, iz čitateljice pretvoriti u suučesnicu. Ako kažete da vam to suučesništvo čitatelja nije važno jer vi pišete samo zbog sebe, onda ste ili neuračunljivi ili lažljivi. Autor piše zbog sebe, ali osjeća potrebu da svoje misli i emocije povjeri nekome, nekoj srodnoj duši, današnjem ili budućem čitatelju. Kolikogod voljeli osamu i tišinu, mi smo ipak društvena bića i potreban nam je otkucaj srca drugog čovjeka. Pjesma me mora dojmiti, a da bi to mogla, ona mora imati atmosferu, ono nešto neopipljivo, živo, ono što misliš da možeš kušati svim svojim čulima. Ona mora djelovati slikom, glazbom, mirisom, umiljavati se skladom, nametnuti se drsko i fino, mangupski i damski, nametnuti se svojim pjesničkim šarmom. Sada dolazimo do dijela koji znači rad na pjesmi. Osnovni pribor pjesme je jezik. Ono što slikar čini bojom, glazbenik zvukom, pjesnik mora učiniti riječima. Nitko pametan neće tvrditi da glazbenik ne mora poznavati sve note, da slikar može zanemariti tehniku miješanja boja i dobivanja nijansi. Svladavanje zanata bitno je da bi vrelo umjetnosti moglo žuboriti svježinom. Od pjesnika se očekuje da ima bogat vokabular, da dobro poznaje značenja riječi u njihovoj prostornoj i povijesnoj dimenziji. Koje će riječi i na koji način koristiti ovisi o njegovom talentu, o osjećaju umjerenosti i sklada. Postoje autori koji vole kićenost u tolikoj mjeri da se u toj kićenosti izgubi i duša i razum pjesme. Čitatelj se zaplete u razgranate metafore, misli koje se pobijaju pa odustaje od takve pjesme. Neki autori traže pravu riječ i kada je nađu, čuvaju jezgrovitost svoga stiha, svakoj riječi poklanjaju dužnu pažnju. Kod tog postupka moraju paziti da im pjesma ne izgubi na ugođaju, da ne postane nalik pustoj poljani bez ijednog detalja na kojem bi se oko zaustavilo. Dok za one prve koji vole napirlitati svoju poeziju ne vidim pomaka, ovi drugi, ako nađu mjeru, mogu ostvariti zaista dobre stihove. Postoje i autori koji vole nejasnim aluzijama iskazivati neka svoja nezadovoljstva pa put do njihove misli, jer osjećaj ne pobuđuju, postaje neprohodan i trnovit, a budući da stvarno ne kažu ništa do čega prosječan čitatelj već nije i sam došao, takve pjesme uglavnom ostaju nepročitane. Ako čitatelj u pjesmi ne nađe umjetničku ljepotu, onda on očekuje da pjesma ima svoju logiku pa čak i onda kada na prvi pogled djeluje kao nonsens. Autori ne bi smjeli podcjenjivati svoje čitatelje jer onaj tko čita poeziju može biti sve samo ne glup. Jasno je da pjesma ne mora biti posve otkrivena. Ona može biti slojevita, imati velove koje će čitatelj otkrivati postepeno prema svom viđenju, literarnom i životnom iskustvu. Nije važno što je pjesnik htio reći, već je važno kako pjesma odjekuje u duhu njezinog čitatelja. Poneki autor zaboravlja da pjesma nije ljubavna izjava, da ne može jednostavno govoriti kako on nju voli, kako žudi za njom, kako pati zbog rastanka, kako je ona lijepa… jer to zaista nikoga ne zanima. Umjesto toga, on nam mora dočarati njenu ljepotu, jačinu svoje emocije, slike koje mu promiču umom, glazbu koju čuje; dočarati, a ne reći i konstatirati. Pjesma je po svom karakteru kratko lirsko djelo. Ona može oslikati neki događaj, ali naracija nije njezina karakteristika. Pjesnik stvara dušom, razumom koji je u službi plemenitog i lijepog, on riječima boji stvarnost, glazbom komponira svoje pjesme, stvara novi, poetski svijet. A kako to čini? To je tema nekog drugog članka. 11

O mene se ovjesila tuga

Marija Juračić (autorski radovi)

O mene se ovjesila tuga pa mi šapće pa mi oči vlaži pa mi kaže; ti si moja druga hajde kaži, tko te više traži. Tu sam uvijek, poznajem ti mane ja te volim, ja ti dušu mazim

OPET SI MI HTIO ČITATI PREVERTA

crnom svilom prekrivam ti rane

Opet si mi htio čitati Preverta

kad se smiješ, ja zabludu zgazim.

ali ništa više isto bilo nije.

Kud god ideš, ja te vjerno pratim

Ni glas tvoj, ni riječi njegove

nikada te ne ostavljam samu

ni ta kiša nad Brestom, ni ta Barbara

kad nazdravljaš, na dno čaše svratim

nisu izazvali drhtaj.

u tišini, ne volim galamu.

Gdje se izgubio sjaj

Pozdravljam te u osvitu dana

stihova

zanjišem te u zagrljaj neba

ona sprega

ti me skrivaš od radosnih vrana

između tebe, mene i njega?

znaš i tuzi drag prijatelj treba.

Ne, nemoj mi čitati Preverta. Došlo je vrijeme šutnje, igre koja se zove; povrijedi me, povrijedit ću te, ili igre; što radiš ovdje, nisam te očekivala. I možda bi bilo dobro da si više ne govorimo ti, da zaboravimo sliku nasmijane djevojke i da neko vrijeme budemo vi jedno drugome. Budi hladan, nedostižan, mrk,

a ja ću biti sasvim drukčija nepoznata neka, tuđa, daleka. A onda mi opet pročitaj Preverta.

Ako se rodim kao drvo Ako se kao drvo rodim zašuštat ću lišćem onda kada šuma šuti. Zamolit ću pticu da otpjeva kantatu a Sunce da mi krošnju okupa u zlatu. Zarobit ću ti oko zelenom iznad snijega a gore, iznad brijega jedan će soko’ kliktati srećom. Ako me tvoja ruka posiječe u proljeće samo će se povijest ponoviti i ja ću opet kao žena iste oblutke uz more tražiti.

Katica Badovinac (autorski radovi) ŠAPAT

SAPPHO

Treperavim noćima nespokoja

Tebi, koja si ljubila ljepotu

osluškuješ zvuk dragih koraka

snatrila u dušama dobrotu

samo katkada zadrhti tvoja ruka

pisala stihove skrivene čežnje,

dok oglasi se ćuk u tišini mraka.

a u srcu prikrivala svoje težnje.

Stihovima šalješ jad svoj mrežom

Ispisujem ove stihove nježne

čekajući njihovu zvonku jeku

jer u tren svaki kad nečije usne

iz sebe izlijevaš naviruću plimu

izgovore tvoje besmrtne rime

ni ne sluteć da si takla dušu neku.

kao da izgovaraju ti pijerijso ime.

Riječi šaptom lepršaju daljinom

Tvoj život je ostao vječna tajna

bespućima virtualnih prostora

poezijom si bila i ostala sjajna

i tek ponekad zabljesnu svjetlošću

opjevala si cvrčka i sunce jarko

u zjeni nečijoj kao nova zora.

kao i ljudskog srca čežnje žarko.

SLUTNJA Povjetarac me ziba poput križa

Plela sam cvjetne vjenčiće

ne prepoznajem svoj lik u ogledalu

nizala u njih šarene cvjetiće

čak i samoća mi je draža i bliža

al’ nit jedan nije bio mirisni

sve više sam nalik starome gun-

kao kad bi ga dotakli tvoji sni.

đalu. Pjevala sam o ljepoti i mladosti Kadikad izlazim u šetnju gradom

unosila u stih razigrane radosti,

ne srećem nit’ jedno poznato lice

al’ nit jedan nije bio misterij

gledam svakog prolaznika kradom

kao kad bi ga ispisao tvoj lirski genij.

pitam se: gdje su te znane lutalice. Mnoge si umjetnike nadahnula I tako, puna neke čemerne slutnje

s njima čudesan vez izvezla

sa svakim korakom i ja posustajem

ti predivna Muzo sunčanog Lezbosa

iz daljine kao da čujem zvuk lutnje

što blistaš baš kao jutarnja rosa.

dok mi duša sipi svakim izdisajem. 13

MASLAČKOVA ZBIRKA Otvaram zbirku praznih listova,

Snježana Budanec (autorski radovi)

Preskačem uže boli i igram na kartu Lare Croft. Avantura je biti na pogrešnom peronu i čekati vlak za kapitalac Stopalo ždrala.

LEPTIR REVOLUCIJA

“Gasi to iritantno piskutalo!

Maše, maše krilima,

Poderaj u dronjke maslačkovu haljinu!”

muči se svim silama

Pa tko je ikad čuo da jedan žutokljunac

da se podigne iznad bezličnih cvijetova,

može postat pepeljuga

i preniskih svijetova.

i stići na ždralov bal?!

Ljepotom se hvali pred maslačkom,

Hrabrost je i dalje gledat u ništavilo…

bježi pred susjedovim mačkom.

možda za druge…

Krucijalna je leptirova egzistencija,

ja ipak vidim da je maslačak pepeljuga.

živjeti na visokoj grani njegova je intencija.

Možda i ja naiđem na pauk vilu

Maše, maše leptir krilima,

pa mi isplete haljinu

moli se i vapi svim livadnim vilama

dostojnu zbirke prepunih zlatnih niti

da se podigne iznad livade bezlične,

na kojima će mi svaki ždral zavidan biti.

ali uzaludne mu te geste komične.

KOKOŠJA POSLA

Smiju mu se i rugaju,

Rekla, kazala i zakazala

bumbari i mravi u obližnjem gaju.

sve odreda blatom namazala

Postao je instant hit,

ali nikako svoju tvrdnju dokazala.

iako to nije želio bit.

Redom sve sebi slične obišla,

Pročulo se o toj komičnoj predstavi,

sa još bajnijim pričama od njih otišla.

pa se svoje revolucije leptir ostavi.

Okrenula glavu od svake od nje različite,

Sad se bavi kazališnim repertuarom, I zarađuje za život svojim revolucionarnim darom.

zbog kokošje bajke naročite. Takva kokošja posla su vrlo česta i preobilna, i nikad ne prestaju koliko god kokoš imala godina. Zato kokošja posla zaobilaziti treba naširoko, kako ti neka kvočka ne bi izbila oko.

GOODBYE Poludjele ptice Vrijeme i skice Nema više čistog Lica Izudarane Stranice zidova I prirode Blago teško diše Izvan svojih staja Puknuće Cijevi Rijeke nemaju Više vodostaja…

Denis Kožljan (autorski radovi) BRAZDA zabrazdila i čuda tako doprta stoji, sobun sama broji,

Plamen mržnje Izrovaše nutrinu Bitak izgubio svoju Sadržinu… Filozofija nema više Značaj važnosti Promišljanje Otišlo U nepovrat Svijet prokletstva Laži i uvreda Zauzeše mjesto Na klupi drugarstva Čudiše se zvijeri Što za njih otvoreno je Mjesto plesa i igara A kruha pofališe, Med nestao u gorčini Krvnih iscjedaka, Cigareta ostaje Gorjeti Bezgranično Goodbye Amerika, Goodbye Andama i Snjegovima Kilimandžara, Pustinje promijenile Značaj Pojela ih voda Nebeske kiše Koje dar s neba nisu više, Muka Jad i čemer Popucale rabatine, Tijesto obiteljskog Ručka Istanjilo List, Pogubiše se Globus Čovjek zato KRIV…..

čeka jutro, moli dan, ziše teško zdiše, mokra ud dažda, zapeštana ud žege, ni njoj lako prez vrgnja, voli više nideri ni, sime se zmišalo, težina na srcu, grota na dnolu, zpačena brazdica prekrižena

đomitar je tako stija…..

brazda-izorana lijeha doprta-otvorena ziše-zijeva dažda-kiše zapeštana-gnjecava vrgnja-pluga

voli-volovi sime-sjeme zmišalo-pomiješalo dnolu-dnu zpačena-ispačena, iznemogla đomitar-geodet

JEDINO MOJE

KAD MUK ISPRATI ZORU

Stanka Sršen (autorski radovi)

A PJESMA SLAVUJA UTIHNE NA PROZORU KAD JESEN TOPLU HALJINU SKINE A GOLE GRANE OKUJU HLADNE ZIME KAD SE SMIRE MODRI VALOVI A ZADNJI BROD ISPLOVI

LEPTIR REVOLUCIJA Maše, maše krilima,

KAD BOLNO

muči se svim silama da se podigne iznad bezličnih cvijetova,

ZADRHTI DUŠA

i preniskih svijetova.

A NIKOG NEMA

DA SASLUŠA

Ljepotom se hvali pred maslačkom, bježi pred susjedovim mačkom.

ZAKLOPI OČI I

Krucijalna je leptirova egzistencija, živjeti na visokoj grani njegova je intencija.

POGLEDAJ

Maše, maše leptir krilima,

U SRCE SVOJE

moli se i vapi svim livadnim vilama

ONDJE ĆEŠ ME NAĆI

da se podigne iznad livade bezlične,

JEDINO MOJE

ali uzaludne mu te geste komične. Smiju mu se i rugaju,

SUTRA ĆEŠ ZABORAVITI JUČER

Stani Duboko udahni Polako progutaj Ako ne ide prelomi Lakše će biti Onda Osmjehom naoružana Kreni dalje I ne osvrći se

bumbari i mravi u obližnjem gaju.

Nije vrijedno

Postao je instant hit,

Znaj

iako to nije želio bit.

Sutra ćeš

Pročulo se o toj komičnoj predstavi,

Zaboraviti jučer

pa se svoje revolucije leptir ostavi. Sad se bavi kazališnim repertuarom, I zarađuje za život svojim revolucionarnim darom. 16

Zaziv noćima

Lovro Katana (autorski radovi) Prvoj ljubavi Često, za noći, besan, bdijući kraj noćne svjetiljke, motreći zvijezde

što sjaju kroz zavjese, često tad tvoj mi lik svane u sjećanju, prva ljubavi. I kada god šećem ulicom, kad zamjetim ljepotu u licima drugih,

O, besane noći,

o, vi, radi kojih

što nevolje srca

ostavih lažni svijet

nespokojna znate,

da uputim se u

vječno tragajućeg,

samoću pustinja

pod bezglasnim svodom

učiti slušati,

vječno vapijućeg;

u stravi tišine,

vi, što uzdahe ste

zvuk najstrašniji od

često odaslale

svih znanih zvukova

vjetrima do zvijezda,

– jeku svoga glasa;

kao da im zvijezde

osvanite jednom

čežnju čuti mogu

svjetlom milosrđa,

bezutješna glasa;

u čijoj zraci ću

vi, koje jedine

moći utažiti

u bdijenju samoće

svu čežnju i bol mi

razgovore čule

napaćena duha;

beskrajnih ste sati

tako da na kraju,

što ih naposljetku

pomiren sa sobom,

nadglasa tišina;

usnem joj u sjaju.

ja sjetim iznova tvoga se lica.

U kazalištu

Shvaćam tada razvidno:

ili

Jer u meni živi ljepota

Ja sam frigidna

tek jednoga lica,

Hnk Vž-u

i jer u licima drugih

U dvorani, na koncu smaka svijeta,

nalazim ljepotu,

prilično čudna izvedba se daje.

tamo gdje se ona

Kontratenora to mnoštvo lupeta

podudara s tvojim,

dramu „Brak“, što valjano se prodaje.

zacijelo živio sam

Mirisne, svježe napudrane dame,

i živjet ću

u redovima tu muževe vuku;

u mislima i snovima

pa kad show počne – ovacije same –

dostatan samome sebi.

pritišću ih za, sve ne mušku ruku.

I meni pripasti ta

Svjetla se gase, kad odaju glasa

će jedna vječnost lica.

labuđeg pjeva kulisom kastrati.

I možda,

Sunce rumene zrake scenom riše.

iz dna srca,

Djevojku blijedu tu nosi i prati

sjedinit će nas,

pjevača pratnja. Naborom talasa

ponovo,

„Ja sam frigidna“, na haljini piše.

jedna uspomena.

Antonela Kasumović (autorski rad) RASUTA IMENA Nesudljiv budi, Imena raspi na slova

što ništa ne znače baš. Gorčinom odišu veliki ljudi, malene vječno sagledaš. Široke rijeke daleko će teći, Potočić ipak žuborit će tu… Kad zagrmi nebo i sunce se stiša, Oboje bit će jedna kiša.

Sretne i tužne suze će sprati, Kiša sa lica ljudštine te, Kiša će ista oboje sprati, Ljudi zaborave, al nebo pamti. Veliki ljudi visinama ploveć’ Ne slute kako i let je mrijet’, Malen dok jesi, ostani malen – Sićušan biva i čitav svijet. Malenoj veličini i velikoj malenkosti Isto ime ipak naposlijetku sudi. Nešto od mene enormno jače Noćas mi kaže: Ne sudi – budi!

LICEM U LICE

Prisjeti se hladne zime, i blijedog sunca, i sivog snijega; Prisjeti se boli u jutrima bez svjetla, Tuge u kostima našim.

Patrik Weiss (autorski radovi)

No sada ljeto je, draga, ljeto: Bogato i radosno ljeto, I treba se vinom nasladiti.

KAFANA

Blagostanje u domu sunčanom Bez trunke sjete, melankolije, I sati što nikako da prođu Samo privid je, iluzija opasna.

Pozdravljam te, kafano moja, pozdravljam. Pozdravljam te u ovo mračno veče’; Kad se žuto lišće pod cipelama savija

No sada ljeto je, draga, ljeto: Bogato i radosno ljeto, I treba se vinom nasladiti.

Ne ispuštajuć’ ni zvuka gnjeva. Pozdravljam te, kafano, pozdravljam. Dok tmurni ljudi žure u svoje domove hladne. Pozdravljam, u trku, prema toplom naručju tvom. O, kafano, sudbino radosna. Ja volim tvoje bezobrazne zvuke I miris spasa u čašama. Volim nakazne goste tvoje I sve njihove lažne priče. O, kako volim zadimljen zrak. I pijanice, i robijaše, i nečasne žene. Volim te kao istinu, kafano draga. Volim tebe i tvoju neizbježnu grobnu raku.

Prisjeti se hladne zime, i blijedog sunca, i sivog snijega; Prisjeti se boli u jutrima bez svjetla, Tuge u kostima našim.

MAJČICE, LJUBAVI MOJA Majčice, o draga moja majčice Zašto me ne voliš? Zašto puštaš moje oči crne da plaču u tišini? Zar ne poznaješ zvuke durske I šetnje u proljeće? O, majčice mila Ova put od tebe je stvorena I isto tako samo tvojoj volji je ponizna, No zašto da ostavljaš čeljade na suhom zraku, Na milost i nemilost ulicama Što crnim svjetlom svijetle. O, majko, majčice mila Pusti da bar jednom Zaspim na tvojim grudima, od života ranjenim, I dopusti barem jednom da olakšam bijedu Što tvoje srce je snašla. O, draga. O, mila. O, jedina majko. Pusti da te volim Barem u ovu hladnu večer Kada mnoga srca zauvijek gasnu.

Suzana Marić (autorski radovi)

NEKA MI ZORA NA RAME SJEDNE

Neka mi zora Na rame sjedne I lahor blagi Zamrsi kosu

GALIOT

Neka osjetim

Dok bura jedra napinje

Zrake Sunca

Slane se kaplje razlijevaju

Pod nogama

Kvaseći okove željezne

Hladnu rosu

U njedrima bubanj udara

Nek rijeka poteće

Ritmom nemoći

Kroz tijelo moje

Pjesmu mu vali lome

Sa buđenjem

Dok jeca u utrobi drvenoj

Svakog novog dana

U očima mu Sunce ugaslo Bićem tijelo zagrljeno

Nek ruke tvoje

Veslo s rukom sraslo

Na tijelu mome

On pjeva pjesmu umiruć

Budu melem

Krvlju note zapisuje

Što ga treba rana

U crtovlje života svoga U utrobi broda tuđinskog Dok mu rebra cvile, jauču

Snovi njegovi umiru Nedosanjani, a sanjani u tami

OCA MOGA NEMA VIŠE Oca moga nema više, moje drago džangrizalo staro,

Milica Lesjak (autorski radovi) OTISCI Ne živimo više naše godine, ne brojimo iste minute, dijeli nas daljina dodira, praznina sve tiših šapata.

otišao je stazom preko brda, tamo gdje je spokoj, tišina i tuga. Možda je i još nešto u snovima htio, al’ život mu je već desetljeće mrtav bio. Ubile ga godine, samoća i tuga, prazna štala bez mukanja, prazan dvor bez kokodakanja, njive neorane, šljive neobrane.

Na drugoj strani vremena, u tišini samovanja, s ove i one strane tuge, Izgubismo se u čekanju.

Komšiluk su smrti prorijedile,

Nasloni se katkad na moje danas, uputi pogled ispod obrva, zgrčene prste raspleti, na obrazu otisak ostavi , za svjetlost dana u trajanju.

napuklu fasadu sljuštile godine,

nerođena djeca sokak opustjele, Kuću staru, vrijeme pregazilo, već se i krov malo nakrivio, na dimnjaku vjetar vrh odlomio. Život mu nije nikad lagan bio, golim rukama suhe grane je lomio, svim nevoljama korenje rezao,

OBOJITE ME BIJELO Ponekad me sustignu umori, Ukalupim se u sivilu svakodnevnice, Hrđavim, pokrivena patinom vremena prošlog, Na uzburkanoj palubi postojanja, Jednim okom gledam nova svitanja, Drugo se gubi u sutone zalazaka. Ponekad se umori odmore, Raskuju se okovi srca, Novom snagom bih vječnost otkupila, Plamičak nade ponovo zapalila. Oblačim haljine bijele, U bijele kočije , bijele konje uprežem. Preko bijelih oblaka i svemir bih obojila bijelo I kosu bijelim radama okitila. Lijepo je biti veliko voljeno dijete. Obojite me bijelo!

U provalije padao, pa opet ustajao, po strmoj planini penjao, dok je skoro do vrha stigao, vrijeme života polomi mu krila Spokojno sanjaj, dragi oče moj. Kažu da se na onom svijetu siromaha ne stide, niti bogati likuju, da nema briga, ni boli, mržnje, svađa, ni krađa,

da se tuđe međe ne oru, i nikoga prgavim starcem ne zovu. Kad dodirnem sliku tvoju, dodirnem djetinjstvo, sjećanje i prošlost i sve što mi reče – nježno i grubo, sve je u meni ostavilo traga. 21

Mirjana Barać (autorski rad) DRHTAVA OD SNOVA I opet mi čežnja Sva u tebi spava

Sanjajuć Aprile Lahore u maju Pa ti kažem ljubav Ne znam dal’ je prava Reći će ti oči One zate sjaju Obećaj mi snove Injem orošene Uzmi me, zagrni

Svojim plaštom moći Da osjetim miris trave pokošene Kad se vrate laste Iz okrilja noći Znaš da dugo Tvojim žarom gorim Pa me vodi! Pa me samo voli! Da te budim poljupcima vrelim

Da te ljubim poljupcima ludim Drhtava od snova Sapliće se nada Čeka te i strepi Prebirući dane Okrutnošću šutiš I ne slutiš sada U tijelu što gori 22

POSLJEDNJI ZVUK

Ivan Luketić (autorski radovi)

Zvuk žica… poput otkucaja srca,

Pokloni se Vremenu Zaustavi vrijeme… pogledaj dolje u san prekriven željama i ruke pune jeseni…

Samo nas korak dijeli od ruba… pod nebom što prašta i sluti vječnost Tako smo blizu.. učini to! za posljednju misao… posljednji miris… Miris slobode…

koje zastane na trenutak,

Osjećaš li? osjećaš li nedodirljivu dubinu čitavog svog Bića?

pokuša nešto reći i nastavi…

Pred kraj, kad sve one riječi zanijeme, a kazaljke uspore

Dok zvuk raste,

mi pričamo bez riječi, lišeni vremena,

Pokloni se Vremenu koje nas proždire i možda… možda bude imalo milosti da vrati sve ispočetka…

prostora i svijeta… Ostavljamo tragove, a lica oko nas pogledima, pokušavaju doprijeti, pronaći nas,

USAMLJENI PUTNICI

bolno nedostojni trenutka

Na rubu ponora, nad bezdanom, umorni leže i sanjaju…

koji ne prestaje…

Za izgubljenom nadom više ni ne tragaju…

Naposljetku, i oni čuju valove

Čuče u tom mraku,sami u svom uzaludnom strahu i čekaju…

koji dopiru do srca, dok zatvorenih očiju trepere s nama.

čekaju da se ne probude, da više nikad ne vide ljude, čekaju mir što ih vuče sve dubljem snu. sve tiše i tiše, dok ne iščeznu..

Nosi ih…

ista strast koja mami unutra da uđeš još dublje

najednom im šapne, ni od kuda glas: “Daleko od svjetla neizreciv je sjaj” klonu im glave, odlutaju misli, te napokon, pronađu raj.

stopiš se s njime i postaneš -zvuk…

 INICIJATIVA REANIMACIJA ZABORAVLJENIH PJESNIKA

REANIMACIJA ZABORAVLJENIH PJESNIKA inicijativa je urednika časopisa Sapphoart kojom se želi probuditi svijest o zaboravljenim pjesnicima koji su svojim radom i ostavštinom utjecali na razvoj lirike i društvene svijesti, a o kojima se uopće ili gotovo ne govori jer se ne nalaze u udžbenicima ili knjižarama. Prašnjave police zaborava, njihov su jedini dom do današnjeg dana kada se inicijativom uspostavlja svijest o njihovoj važnosti. Inicijativa je zamišljena u četiri ciklusa posvećena pjes-

nicima iz različitih govornih područja i vremena stvaralaštva. Pjesnici odabrani u status zaboravljenih pjesnika su: Vladislav Kušan, Valerij Brjusov, Edvard Kocbek, Stipan Bešlin, Milan Rakić i Georg Trakl. Sjećanje na spomenute pjesnike, ponovno su oživjeli autori četiriju ciklusa REANIMACIJE sa svojim stihovima, riječima i mislima.  U mislima i riječima drugih živi davno zaboravljeni plamen.  (Zoran Hercigonja) 24

CIKLUS 1.

 REANIMACIJA VLADISLAV KUŠAN

VLADISLAV KUŠAN

 Kušan, Vladislav, hrvatski književnik (Srijemska Mitrovica, 3. V. 1904 – Zagreb, 30. IX. 1985). Studij filozofije završio je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1930., a učio je i glazbu i slikarstvo. Radio je na Radio Zagrebu (1935–45) i u Hrvatskom autorskom društvu (1941–45), bio umjetnički urednik Hrvatske revije (1941–45), nakon rata profesionalni književnik i privatni učitelj stranih jezika. U

periodici je objavljivao pjesme, likovne kritike, eseje i putopisnu prozu. Najznačajniji je kao pjesnik. Lirika mu je ispovjedna, nostalgičnih i impresionističkih ugođaja, u duhu francuskih simbolista i postmatoševske škole (Lišće na vjetru,1932; Ponoćne ispovijesti, 1937; Začarane tmine, 1942). Objavio je i knjigu studija i eseja Ars et artifex (1941) te monografiju Vilko Šeferov: ličnost i djelo (1973). Prevodio je s francuskog i njemačkoga (Ch. Baudelaire, G. Trakl). Preuzeto sa: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=34784

CIKLUS 1.

 REANIMACIJA VLADISLAV KUŠAN ~S U D B I N A~ Duboko u sebi živim i ne uskraćujem si mali svijet, pa kroz javu idem u susret, dalje,

~HOĆE LI IKADA PROĆI~

svojim tvrdim putem,

baš kad pomislim

kao vika, uzdah i osmijeh,

da je minulo zaskoči kao munja nenadano

tebi,



izmjenjuju se slike

tuđinska ženo… Ukrasti tišinu koje nigdje nema

jedna za drugom

i onda nesvjesno u šapatu pjevati,

a glas poput

kako je svemir dubok,

najljepše glazbe

a možda ću jednog dana zaći tamo,

nježno miluje dušu

samo je neizbježna završnica,

dok jedva čujno zbori:

onoga što neminovno nosi misao noći.

ZLATO MOJE

Duboko u sebi živim,

zagrlio si me

i ne uskraćujem si mali svijet,

slabašnim rukama (zadnji put) skrivajući umorni pogled što je suzom prijetio

znala sam da znaš



sanjareći u hodu, kao bosi prosjak, da ne srušim vječni spokoj palih ljubavi, kao sudbina,

i ti si znao da ja znam

putujem,

pitam se

tebi,

hoće li ikada proći

tuđinska ženo,

~STANKA SRŠEN~

i, tako, već slutim, kako će mi sudbina postati pitoma. j.h.macado ~JOSIP HORVAT~ 26

CIKLUS 1.

 REANIMACIJA VLADISLAV KUŠAN i impresiju zarobiti u svom malom čeznutljivom bolesnom srcu nakljukanom Marivarinom.

Poznaješ li moje tuge? upijam livadu i zrak tresem se!

~NEZNANI I NEPOZNATI~

ne mogu da plačem Fališ mi!

bojim se.

započinjem ovim riječima

Možda s danom zauvijek umre i noć

upravo ovu sjetnu pjesmu

Možda više ništa neće ostati

upravo ovoga dana upravo ove večeri



da se osjeti da se napiše.

A koji je to dan

Možda više ništa neće ostati

Koja je to večer

Niti od tebe, niti od mene.

Samo Mjesec zna

Možda ću od sada

pouzdam se u njegovu tišinu

Oralno izvoditi pjesme

kao on u moje inje.

putem logike.

Krvarim ljepotu.

Gdje su srce, bol

Tamjan. Zlato. Mazut.

zlatni žal i tmurni grad

kakvog li svijeta

gdje su ljudi

mirisa. boja. zvukova.

moja draga

mogu li to sve da podnesem.



gdje sam ja u ovome svijetu.

Fališ mi!

Da upijem sve

Često i prečesto.

I svejedno dehidriram.

fališ mi

Da se iz petnih žila proderem

rijetko i nikada.

– gdje je publika koja boluje! –

hoću li ikada uhvatiti nebo

~PATRIK WEISS~

CIKLUS 1.

 REANIMACIJA VLADISLAV KUŠAN

~DOK TI UZALUD ME OPLAKUJEŠ~ Dok ti uzalud me oplakuješ Ti, koji nagu me dotičeš među granama voćke pred porodom i koji vjeran iščekuješ moj zalazak u mahovinu crne Sjevernjače,



ti, koji uzalud me oplakuješ žalošću što ti ne pripada, razmakni ovo jutro u svom prozoru i pogledaj. Ja tvoje sam lice za svo vrijeme onih koji nisu sa mnom. U zemlji i u suncu uvijek ću hodati, i lijegat ću među krijestama valova, dok ti uzalud me oplakuješ. Razmakni ovo jutro u svom prozoru. Ptičja gnijezda nad njim jecaju mojim pjesmama.



Zato nemoj da ti grlo ostane žedno, dok uzalud mene oplakuješ. Ti, koji vjeran iščekuješ svijet, tamo gdje mi dolaziš, mene nema. I teško ti je moje ime u očima. Tebi, koji jedini u ljubavi čekaš. ~BRANKA CUKROV-BELAK~

CIKLUS 1. ~ŠARENILO~



sjedih na oblucima šarenih nijansi,

REANIMACIJA

zatvorena u svijetu , poigrah se bojama,



VLADISLAV KUŠAN

pa sunce učini mi se zeleno, njegove usne poput latice ljubičica, uključih maštu,

želim biti kao nekad, pišem slova u vodi narančaste pjene, protegnem se na peškiru



crnog mjeseca, a zvijezde večeras samo za nas obukle plave pidžame sikćem kao razmaženo derište, šareni svijet, moj je originalni videozapis u kojem stvari i pojave dobile su neku sasvim drugačiju dimenziju, a onda pridruži mi se



red žutih slova ispisujući simboliku ljubavi, i tada skroz poludi jer baš nikada nije joj se mijenjala crvena nijansa, prasnem u smijeh, za kratko, vratih se opet u stvaralaštvo realnih okvira…. ~DENIS29KOŽLJAN~

CIKLUS 2.

 REANIMACIJA VALERIJ BRJUSOV &

EDVARD KOCBEK

VALERIJ BRJUSOV



EDVARD KOCBEK

Valerij Brjusov ruski pjesnik (Moskva, 13. XII. 1873 – Moskva, 9. X. 1924). Začeo ruski simbolizam pod izravnim dojmom francuske poezije (Ruski simbolisti – Russkie simvolisty, 1894–95), a vlastiti stil izgrađivao je u knjigama Remek djela (Chefs d’œuvre, 1895), To sam ja (Me eum esse, 1897), Treća straža (Tertia vigilia, 1900) i Gradu i svijetu (Urbi et orbi, 1903), ističući vrijednosti europske civilizacije i njegujući kult snažnih povijesnih ličnosti. Urednik je glasila simbolista Vesy (1904–09). Polemizirao s Lenjinom (Sloboda riječi – Svoboda slova, 1905), spoznajući prijetnju boljševičkoga totalitarizma, ali 1919. postaje članom Ruske komunističke partije (boljševika). Utopijska je pripovijest Republika Južnoga Križa (Respublika Južnogo Kresta, 1905), dok romani obrađuju europske kulturno-povijesne teme s naglaskom na okultizmu (Ognjeni anđeo – Ognennyj angel,1908) i smjeni kultura zbog pobjede kršćanstva u Rimu: Oltar pobjede (Altar’ pobedy, 1913), Svrgnuti Jupiter(Jupiter poveržennyj, 1934). Književni kritik i vrstan prevoditelj. Preuzeto sa: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx? id=9582

Edvard Kocbek (Sveti Jurij ob Ščavnici, 27. rujna 1904. – Ljubljana, 3. studenog 1981.) bio je slovenskipjesnik, pisac, esejist, prevoditelj, politički aktivist i borac u pokretu otpora protiv fašizma. Godinama je uređivao i pisao za časopis Dejanje. Njegova zbirka ratnih novela Strah in pogum (hrv. Strah i hrabrost) izazvala je polemiku zbog subjektivnih ocjena etičkih problema u NOR -u. Pisao je i objavljivao filozofske eseje te prevodio francuske prozaike. Objavio je i uspomene iz Narodnooslobodilačkog rata pod nazivom Tovarišija. Preuzeto sa: https://en.wikipedia.org/wiki/ Edvard_Kocbek

CIKLUS 2.

 REANIMACIJA VALERIJ BRJUSOV & EDVARD KOCBEK

~TVOJE LICE~

~TI SI NASLOV MOJE PJESME~

Ugaženim puteljkom Kada bih pisala pjesmu nad pjesmama Odzvanja bat



Dobro znanih

Toplo i drago

Polako izranja

Razmišljala ne bih,odmah bi znala Koji bih naslov pjesmi dala

Koraka

Kao kroz maglu

Kada bih pisala o nama

Kada bih pisala pjesmu o životu Ne bih opisala samo ljepotu

Kao njiva

I opet bih dobro znala

Netom preorana

Koji bih naslov pjesmi dala



Tvoje lice

Kada bih pisala pjesmu o sreći Imala bih mnogo toga za reći

Radosna

Opisavši ljubav, dobrotu tvoju

Prepuštam se trenutku

Dobila bih naslov za pjesmu moju

Pa ga pohranjujem SUZANA MARIĆ U najljepši dio nutrine Uspavljujući ga nježno

STANKA SRŠEN

CIKLUS 2.  REANIMACIJA VALERIJ BRJUSOV & EDVARD KOCBEK

čuješ li ti ove zvukove ~LJUBAVI I GORČINE~ O čemu bi mogao da pišem ( lijepi li su stihovi ) Sve je već rečeno

koji su postmortem



( iz rukava vire nemani )

ništa neće biti u redu

Ne znam, teško mi je

( glava viče - krvnici )

Bit ću samo tvoj

Što od toga dobivam

Moja plava

( o igrama na sreću ovisni )

( možda samo farsa moji drugovi )

ne brini

no ipak dozvoli da ti zapjevam:

Zar samo da mijenjam formu

Nije li ovo pjesma

šuti na sekundu



Moja ruža Moja more O kako li te volim tako zvati

Cvijete

Pustite me da odgovorim sam

Roso

( sastanak centralnog komiteta u utorak)

Moja nepoznato

Pisao bi rado o osjećajima

Moja nedozvano

( revolucija ne poznaje sjetu )

Moja neprolazno

No tko još ima vremena za njih ( mora se dalje pa makar bili i u krivu ) 32

CIKLUS 2.  REANIMACIJA VALERIJ BRJUSOV & EDVARD KOCBEK

o moja sočna Pisat ću o tebi Jer o tebi dovoljno malo znam



Tako da mogu Nožem za maslac Onim debelim, tupim Ne ubosti u srce Već obrubiti

Mašta trpi beskonačne svjetove

Jastukovu glavu Sanjat ću te materijo na jastuku svom

I onda te onako nježnu

Moja perje

Kakva samo ti znaš biti

Daj da odmorim teške glave I sve simbole Sve okultno pripišem tebi



Prosuti zrakom Da s pticama pjevaš I da se s gorčinama karaš Moja nebo

Moja blu Moja smrti I love you!

CIKLUS 3

 REANIMACIJA STIPAN BEŠLIN & MILAN RAKIĆ

 STIPAN BEŠLIN Stipan Bešlin je rano preminuli hrvatsko-šokački pjesnik. Rođen je 1920. godine u Bačkom Monoštoru. Poslije završene osnovne škole u Bačkom Monoštoru, 1930. godine počeo je pohađati Državnu gimnaziju u Somboru kao pitomac karmelićanskog malog sjemeništa. Na početku petog razreda gimnazije, 10. studenog 1934. godine, Rješenjem Ministarstva prosvjete u Beogradu isključen je iz svih srednjih škola u Kraljevini Jugoslaviji, s pravom polaganja privatnih ispita van Sombora. Optužen je da je uvrijedio kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je ubijen u Marseillu u Francuskoj. Bešlin je peti razred gimnazije položio u Vukovaru. Daljnje školovanje nije nastavio, jer je obolio od tuberkuloze. Preminuo je 1941. godine u jeku rata. Pokopan je na monoštorskom groblju«, kaže Marija Šeremešić. Pisati pjesme Bešlin je počeo vrlo rano, a prva pjesma mu je objavljena 1933. godine u đačkom listu »Krijes«. Bila je to pjesma »Molitva Gospi«. Narednih godina surađivao je u više časopisa i novina kao što su »Subotičke novine«, »Subotička danica«, »Klasje naših ravni«, ali i zagrebačkim časopisima »Hrvatska revija«, »Hrvatska prosvjeta« i »Suvremenik«. Bešlin je pripremio zbirku pjesama »Tamna cesta«, predao je uredniku u Zagrebu, ali je ta zbirka izgubljena u danima rata i ne zna se njen sadržaj.

MILAN RAKIĆ Milan Rakić je bio srpski pesnik i akademik. Milan Rakić potječe iz ugledne beogradske obitelji u kojoj je rano stekao široko obrazovanje i intelektualne sposobnosti. Pored oca Mite Rakića koji je preveo Jadnike Viktora Igoa, i djeda po majci – akademika Milana Đ. Milićevića imao je sve uvjete za tako nešto. 1886 godine upisao se u Drugu mušku ‘palilulsku’ gimnaziju. Nakon završetka gimnazije Milan Rakić upisuje Filozovski fakultet koji napušta godinu dana kasnije te upisuje Pravni fakultet velike škole u Beogradu. 1898 diplomirao je prava, i nakon dobivanja stipendije otišao u Pariz radi daljih studija. Milan Rakić se svojim prvim pjesmama javio u „Srpskom književnom glasniku“ 1902. Prva zbirka pjesama Milana Rakića pod kreativnim nazivom pjesme izašla je iz štampe 1903. godine i osvojila je simpatije kako publike tako i književne kritike. Dvije godine nakon toga počinje i pjesnikova diplomatska karijera – zapošljava se kao pisar u Ministarstvu inostranih djela. Preuzeto sa: https://www.poezijanoci.com/domaca/milan -rakic-pesme.html

Preuzeto sa: http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/A6260/ Nepravedno-zaboravljeni-pjesnik/ 34

CIKLUS 3

 REANIMACIJA STIPAN BEŠLIN & MILAN RAKIĆ

~HEROJI NIKADA NE UMIRU~ Padao je Vukovar. Tih se dana ginulo, za Domovinu, Narod svoj i Vjeru svoju. Toga dana Anđeli ispjevali su Reqvijem za ptice koje su negdje u nebo nestale.

Tuga poput krvave kiše navire na oči. Ležim u noćnom zraku, iznuren, ali ne tako nesretan. Volim ono što i mene voli. Utihnule su granate, heroji čuvaju tišinu. Moj mač zakopan je sada u hrđu, ali neće napustiti sjećanje ; u srcu pamtit će ta lijepa lica do konca života.



Moje braće sad posvuda ima. Sudaramo se kao noć i dan sada već u novom vremenu na dalekom obzorju ; šeću oni ulicama gradova svojom vrlinom opstanka u beskrajnim pogledima ; stoje ispod rijetkih stabala previše sličnih njima. Kosti polako blijede poput nezrelog ploda jer tog su predvečerja - neke godine bile tako mlade.... ondje gdje su latice kapale kano suze i oblaci časom mijenjali boje. Bilo je to naše putovanje, otići i ići dušom drugoga. Gorjeti kao svijeća i sagorjeti. Svi su se užasi zatekli u tom danu, okruženom ognjem i željezom kada je moja zemlja tonula u bijes.

Josip Horvat Macado



CIKLUS 3

 REANIMACIJA STIPAN BEŠLIN & MILAN RAKIĆ ~U TRI BOJE~

ispod Velebita gore,

rođena u boji makova,

a onda

odrastala na pjeni mora modrog, nevina, znatiželjna,

kad zabele se bregi na sjevernoj



strani i sopci zasvire na baladuru trde istrijanske grote,

moja i tvoja, Domovina

mojoj sreći kraja nema,

prezimena koje započinje

putevima ispod Dinare

imenom hrasta,

otkotrljam se u hladovinu vale,

na čijim bedrima čuči

zažmirim

Vukovarska ptica golubica, prpošnih krila, odjevena u haljinu masline

dok sunce smije se i plješće,



zaspim smirena i laka

u ljepoti Zemlje

i škoja, ljubljena mati moja,

ljubljene moje....

tko Te volio ne bi i ljubio prste slatke od meda,

Denis Kožljan

tko Te ne bi krstio imenom rijeke što teče i potokom što izvire 36

CIKLUS 3

 REANIMACIJA STIPAN BEŠLIN & MILAN RAKIĆ

~ŠETNJOM KROZ ZAGREB~ Kao da je vrijeme na trenutak stalo Sada kada šećem ulicama tvojim



I srce je moje jače zakucalo Dok na Griču starom, tvojem stojim. Vratila sam ti se nakon vremena duga

Obilazim sjetna kvartove tvoje Pa mi dušu hvata neka bolna tuga

Meni vraća prošlost stopa moja svaka.

Ostalo je u tebi nešto, samo moje.

Pružam ti ruku, a golub na nju sleti

Gledam kako mirno teče rijeka Sava

Tražeći još jednu mrvicu kruha

Slušam pucanj topa s kule Lotrščaka

Pa gledam u sat, kako vrijeme leti

Pod Sljemenom dok duša neka mirno spava

Koračajući ulicom ispod Svetog Duha.

Sa tugom u srcu, moram natrag poći Ostavljam te opet, moj voljeni grade Al’ obećavam čvrsto, opet ću ti doći



Za povratak moj, uvijek ima nade! Suzana Marić

CIKLUS 3

 REANIMACIJA STIPAN BEŠLIN & MILAN RAKIĆ ~DOMOVINI, S LJUBAVLJU~ Barjak tvoj vijori na bedemima rođena iz krvi i davnih snova živiš i rasteš u našim grudima i svakim bilom rađaš se iznova.

Valovi tvoji miluju ti svetu obalu izvori i rijeke kliču gordo ime slava je tvoja nalik na katedralu svi tvoji sinovi diče se time.

~U ZEMLJI MORA I ŽITA~ I kada bih mogao voljeti samo nju Od svih stvari jednu jedinu izabranu Od početka pa sve do kraja svijeta; Pepelom obgrljenu Napustio ju ne bi, ni u plamenu.



Zemljom ponositom jauče huk i odzvanja konjanika topot od davnina ne čuje se muk crnim krošnjama širi se hropot.

Ognjena ti polja zriju krvlju zahrđalom suzom uboge majke i taj dar žrtvovan ti je s ljubavlju srcem heroja i bez žalopojke.

Pustio bih da mi kiša miluje ruke Kao što rosa mazi mali cvijet Tuđe ne želim, A svoje ne dam Ona moj je svijet. I sadnice da Dravom sadim I da se na Marjanu ladim I da pošteno za otoke radim I da Suncem njive grijem A ne da nam tuđa bura grudi bije.



Zar želite da se sramim Duši svojoj ljubav da zabranim. Svoje podrijetlo ja ne biram

Prošlost smo tvoja i budućnost u jedno biće spojeni usudom ti si nam mati i naša beskonačnost kolijevka meka, naš topli dom. Katica Badovinac 38

CIKLUS 3

 REANIMACIJA STIPAN BEŠLIN & MILAN RAKIĆ

Ali mačen u njega neću ni da diram. Lijepo imati je mati Koja zaklon bezuvjetno pruža. I hrabrom u susret ići tati U kojem nježnost je kao u tisuće ruža. Možda pomalo i jesam ksenofob No što mari, u mojoj zemlji – Preletnoj ptica, preplivnoj riba, Prešumnoj kuna, prenjivnoj žita Kao u nekom blagom snu – biti će mi grob.

~AKO JEDNOM PROĐEŠ~



Ako jednom opet Prođeš starim krajem Milim dragim Rodnim zavičajem

Zastani i pomiluj Onaj kamen sivi Spomeni se da duh Pređa u njem' živi

Patrik Weiss

I gdje god da te Odnese rijeka života Nikad ne zaboravi Na izvoru je istinska ljepota Stanka Sršen



CIKLUS 4

 REANIMACIJA GEORG TRAKL



Preuzeto sa: http://kult-portal.com/georg-trakl-1887-1914/

CIKLUS 4

 REANIMACIJA GEORG TRAKL

~ČOVJEČE~ Čovječe…

Ne osvrći se za grijesima svojim ~U RUKAMA MAJKE ŠTO SANJAM SNOVE SIROČADI~

Što poput Sodome i Gomore Ostadoše spaljeni u sjećanju Zatrpani zidinama Jerihona.

Tko još brine za mladunčad? U očima trnje, draga slabo mi je. Sijevaj iznad mene, kišo prljava! I lasta je prhnula ko' metak.

Zadimljene sobe, iz tvonica šiklja dim. Umrijeti ću od slobode - more se nadiže, Valovi su ostali bez pjene, lav bez rike; Po kipovima pjesnika golubovi seru.

Uzalud su lutanja pustinjom tvog života Nisi se zaustavljao, kročio si naprijed U zlo u grijeh!



Popeo se na vrh gore Sionske i Prezrivo gledao Boga i bližnje Gazeći ih poput Golijata!

Ali… Pao si … Pao si poput Babilona velikog Sada, ne dozvoli da te suze

Iščezla je mladost, i radosti u sjećanju Sve je manje - dragice ostarjela si. Htio bih biti Napoleon, s Ruskom putovnicom Ako je ikako moguće: zaboravljeni sam apatrid.

Tvojih bližnjih pretvore u stup soli Okreni obraz prema svjetlu Izađi iz tmine bezdana Izvedi narod iz pustinje Podari im vodu života

Igrajmo se mira, jer on je samo igra; Potpišimo mirovni sporazum, a ja ću svašta obećati. Dok budeš spavao, preko ugovora zalijepiti ću krpicu,

 I kradomice poput lije, poklati kokoši nesilice. Patrik Weiss

Pa možda jednom pokucaš

Na vrata raja Suzana Marić

CIKLUS 4

 REANIMACIJA GEORG TRAKL BARBARINA TAJNA Možda sam bolesno osjetljiva dok gledam krvavo crvenu boju neba kao da se zemljom izljeva krv bogova i odjekuju beskrajni krici iz groba. ~KRIK SLOBODE~ Ako mrijeti moram Nek' to bude noćas Dok mjesec Kroz crni oblak Krvave suze toči A pijana straža Čvrsto spava



Pobjednici monstruozno plešu vjekovima nestaju milijuni žrtava njihovih slavlja i, jao pobijeđenima, završavaju u jamama umirući u jezivim mukama od ruku gonitelja. I dok je još jedan okrutan rat završio utihnula su sva hladna i teška oružja vaš jedini život neljudski je završio tuđin vas gurnu u ruke smrtne agonije.

Uzet ću ključeve tamnice Vrata otvoriti Okove razvezati Dvorcem tame Neka odjekne Krik slobode

Zrakom se širio miris kasnog proljeća kroz dim ste koračali prema Hudoj jami poput stoke ubojice su gonile sve bez izuzeća,u Barbarin rov, bešćutno, kao u strašnoj drami. Pravedna suđenja niste doživjeli, a kamoli ljudskog pomilovanja već su vas po golim glavama batinali Nit’ za djecu i žene nije bilo smilovanja.

Stanka Sršen

 42

CIKLUS 4

 REANIMACIJA GEORG TRAKL



Zatrpaše vas žive u stravičan grob na stotine izmrcvarenih i jadnih zadesila je surova i tragična kob od osvetnika bezdušnih, krvi još žednih. Bili ste desetljećima tabu tema nismo vas smjeli niti spominjati kao ni žrtve po ostalim crnim jamama dok i ta država nije počela odumirati. I ja, koja gledam krvavo nebo zapada slušam krikove srcem punim nemira i tuga, licem mi se slijevaju gorke suze jada gušim se s nedužnim žrtvama toga kruga. Katica Badovinac

 43

PROMOCIJA zbirke pjesama “PURPURNI OBLACI” Autor: PATRIK WEISS

Naslov: Purpurni oblaci Autor: Patrik Weiss Broj stranica: 100 Nakladnik: REDAK Godina izdanja: 2018. ISBN: 978-953-336-476-6 Tisak: digitalni tisak knjiga – print na zahtjev

SAŽETAK: Ova zbirka poezije propituje svakodnevicu kao jedan začudni fenomen. Bavi se pitanjima ljubavi, moći, radosti i ostalih osjećaja koji se sastavni dio svakoga pojedinca. Također, nastoji probiti zid između zdravo razumskog poimanja stvari i normi koje nas okružuju, u čijem smo vrtlogu svakoga dana. Stil pjesama je fragmentiran, u najmanju ruku sažetog i otvorenog karaktera; kratke i upadljive forme koja paralelno sa sadržajem pjesama tvori jedan totalitet. Sama forma i sadržaj pjesama žele izraziti oblik nemoći spram samog pisanja, prenošenja doživljaja i misli; spram vječne zaglavljenosti u krugu rastrganosti subjekta – zbunjenog prema nadolazećem, za koje nikada ne možemo točno reći što je.

Zbirka se može naručiti na stranici:

http://www.webknjizara.hr/knjige/poezija/purpurni-oblaci-patrik-weiss

~MRVA~ Gledan, jopet I jopet, Ne reste, Vajk je mala, simpatika, Tepla, U moj bi dlan stala, Z nami poćakulala, Samo mrvu sriče Za srce me tiče, Na paljarici spi, Pobjednica

Po danu za oblaki leti,

~Denis Kožljan~

Nosi mi u usta črne kupine, Digne me kad zaspen,

Video je dostupan na:

Voganj nažiga,

https://www.youtube.com/watch? v=imUEyNyFCeU&feature=youtu.be

Pomore staviti usta na smih, Mrvica,

Od svih dosadašnjih natječaja, natječaj “Pročitaj mi svoju poeziju” specifičan je po

Tanka kako las I jaka Kako najbolji teran.....

tome što se poeziji pristupa kroz auditivnu interpretaciju svojih najitimnijih zakutaka misli i osjećaja. Auditivna poezija dočarava pravu istinsku individualizaciju karaktera poezije svakog pjesnika. Dočaravanje trenutaka najintimnijih pobuda, probuđe-

Denis Kožljan

no je kroz cjelokupnost bića kojim se izgrađuje institucija vlastitog poetskog opusa. Jednim takvim prilogom, obogatila nas je i pobjednica natječaja pjesnikinja DENIS KOŽLJAN kojoj uredništvo časopisa iskreno čestita i želi daljnji uspjeh u vlastitom stvaralaštvu.

PATRIK WEISS-uvod iz eseja

“L’ULTIMO FASCISTA: SLUČAJ RAKOVAC” ESEJ U FRAGMENTIMA O FRAGMENTIRANOM ROMANU MILANA RAKOVCA “ RIVA I DRUŽI “ UVOD: SENSO, ARRIVEDERCI! U ovom neobičnom seminaru baviti ću se analizom neobičnog romana Milana Rakovca pod nazivom “ Riva i Druži “. Roman je sam po sebi veoma kompleksan kako umjetničko – estetski, tako i političko – moralno – kulturološki. Nadasve je bitno napomenuti ono što se prvo čitatelju ovog romana podastire pred nogama ( odnosno očima ), a to je sam jezik kojim je roman pisan. Da nadugo i naširoko ne moramo pričati o jeziku ovoga romana dovoljno će biti citirati jedan mali odlomak iz predgovora Igora Mandića koji je pisan za izdanje iz 2015. godine. “ Stalno miješanje novinske fraze ( na hrvatskom, talijanskom i istrovenetskom jeziku ), s kulturološkim invektivima esejističkog tipa na standardnom novoštokavskom hrvatskom jeziku, dovedeno je u suzvučje s privatnom, dakle s autorskom stilskom formom oblikovanom na podlozi istrovenetskog. “ ( I. Mandić, 2015. ) Dovoljno je napomenuti ovaj odlomak da čitatelj dobije malu krhotinu dojma o jezično – leksičkoj kompleksnosti. Ukoliko se tko želi pobliže upoznati sa samim romanom; mislim da nema drugoga rješenje nego da posegne za istim i posveti se njegovoj dubljoj analizi. ( Isto kada u jednom intervjuu J. Derrida na pitanje novinarke – je li serija Seinfeld u jednu ruku oblik dekonstrukcije – nema ništa drugo za odgovoriti nego da onaj tko želi savladati dekonstrukciju se isključivo mora posvetiti čitanju knjiga o njoj. ) No, kako bilo da bilo, moramo u ovom uvodu napomenuti još nekoliko bitnih stvari vezanih za ovaj roman i samu ovu analizu. Naime, s obzirom na kompleksnost samoga romana i nemogućnosti da se u ovako kratkom tekstu osvrne ne sve slojeve Rakovčevog proizvoda ( proizvoda – pogledati radove W. Benjamina, J. F. Lyotarda i ostalih autora koji pišu o temi fetišizma robe i njegove mehaničke reprodukcije u doba kapitalizma; po-

gotovo kasnog ), sama struktura analize nametnula mi je da se primarno fokusiram na jedan specifičan problem ili / odnosno “element“ u romanu. S obzirom da sam odmah prvi prvoj “polu invokaciji“ koja se nalazi kao uvertira u sami roman i cjelokupni stav i stil autorovog pisanja uočio jedan specifičan odnos prema događajima odnosno jedan poseban, veoma začudan moralni stav naspram teme koju obrađuje – odlučio sam se u analizi bazira na problem morala i etičkih stavova samoga autora u dotičnom djelu. S obzirom na strukturu, stil i formu romana, te na posebno osjetljivo područje koje analiziram – ono morala; smatrao sam najpotrebnijim da i stil samoga teksta pokušam čim više prilagoditi romanu.

Ako se samo na trenutak odlučimo posvetiti predgovoru i pogovoru romana iz izdanja 2015. godine možemo primijetiti da se niti izdavačka kuća, a bome niti Igor Mandić, niti Boris Biletić nisu mogli odlučiti što je to točno ovaj roman – barem što se tiče neke stilske – žanrovske odrednice – jer pogledajmo samo – dok Boris Biletić kaže: “Poslužio sam se odrednicom – fiktivna kronika, jer klasična je romaneskna struktura u slučaju ovoga teksta doista dovedena u pitanje…“; Igor Mandić u predgovoru navodi: “… Rakovac je djelotvorno poništio baš ovakvim svojim multimedijskim i višejezičnim stilskim i tehničkim postupkom, koji gotovo da nema presedana u našoj današnjoj romansijerskoj produkciji.“ Ovdje vidimo veliko neslaganje oko samog poimanja djela kao romana. Dok jedan govori romansijersko,

a drugi pak romaneskno; te dva termina naime su ista i odnose se na pisanje i stil romana. Dakle, pitamo se – je li “Riva i Druži“ roman ili nije? -. Naime, u ovoj analizi ja sam se odlučio – pomalo kontradiktorno – zauzeti stav gospodina Biletića, jer tko će bolje znati o Istrijanu nego li Istrijan, ali ipak sam zbog jednostavnosti termina koje ću koristiti u ovom seminaru odlučio preuzeti odrednicu Igora Mandića i nazivati ga romanom. Ionako se moja analiza ponajprije bavi izražavanjem osjećaja zaziranja i nezadovoljstva od moralnog stava romana. No, da se ne shvati pogrešno, također će se u analizi naći i komparacije ovoga djela s nekim drugim povijesnim i umjetničkim referencama. Bitno je napomenuti da sam ovu svojevrsnu kritiku odlučio pisati u obliku fragmenata, jer je naprosto bilo lakše pratiti tijek romana uz vođenje bilježaka i komentara, nego da nakon jedne tako rascjepkane, “kolažne“ cjeline napišem koherentan tekst koji bi pokrio sve, ili skoro sve pore romana. Za kraj htio bih napomenuti da fragmenti ne idu nužno kronološkim redoslijedom kao niti sam roman, te da upravo forma fragmenata nagoviješta ono što je uz bok napisanom u isti mah izgubljeno. Ima još mnogo slojeva, problema i pohvala u djelu koje neće ovdje naći mjesto, što radi dužine teksta, što radi fokusa na točno jednu primarnu problematiku.

Cjeloviti tekst podugačkog eseja od 24 stranice dostupan je na stranici časopisa: https://sapphoart.wordpress.com/2018/07/18/patrik-weiss-lultimo-fascista-slucaj-rakovac-esej/

TJEDAN INDIJSKE POEZIJE S potrebom buđenja humanizma i temeljnih ljudskih vrijednosti među ljudima, časopis Sapphoart organizirao je tjedan indijske poezije u trajanju od 24.7.2018. do 31.7.2018. u čast indijskog pjesnika Rabindranata Tagore, njegovom humanizmu, zalaganju za ljude te njegovoj pjesmi “Molitva” koja je internacionalnog karaktera i tiče se svih nacija i ljudi. Kao jedan od velikih humanista i institucionalizirnaih boraca za ljudska prava u domovini Indiji, a i šire, ovaj pjesnik svojim opusom stvaralaštva šalje jednu važnu poruku cijelom svijetu: u tom slobodnom raju, probudi moju zemlju. U ovom ubrzanom načinu života često zaboravljamo na sebe i druge oko sebe. Potrebno nas je često podsjećati da smo ljudi i da se trebamo tako ponašati; svijet može biti lijep i slobodan samo ako smo ljudi s osjećajem za PJESME POBJEDNICE ***

Iskrene čestitke pobjednici Denis Kožljan na pjesmama NALAZIM SEBE i JUTRO ZABORAVLJENO. Časopis Sapphoart pobjednici natječaja uručuje zahvalnicu. NALAZIM SEBE u bojama cvjetnih latica, u mirisima ruža, gerbera, u ljepoti crvenih, žutih, bijelih i ponajviše plavih….. pronalazim eliksir mog postojanja….vidjeh oca, majku, sestru možda i ostale supatnike svijeta i veličina…… i postavljam djelić sebe, na svaki listić, stapku i granu, tražim najbolji lijek za moju neprepoznatu ranu….. a onda krećem na livadu šarenila i boja, radujem se gordosti žitnih polja, susretnem preplašenu prepelicu, konačno nađoh sebe….ugledah amorovu strelicu….. Denis Kožljan

JUTRO ZABORAVLJENO gdje si moje zaboravljeno jutro gdje je slatkoća keksa umočenog u bijelu kavu i miris narančine kore. jesam li ja to ušla u godine pozne ili svijet se okrenuo možda naglavačke, sasvim je svejedno, samo čini mi se tužno i bijedno kad nema više ljepote buđenja zore, kad u magli ne vidi se more, pustoš tišine razara mi dušu, očima brišem točkice na horizontu nejasnih slika…. postavljam pitanja…ne dobivam odgovore, šute jezici, plaču zidovi, kosa djevojčina ostala zamršena u jutarnjoj rosi, trava polegla, grudi potišteno pate…žele stara vremena da se vrate, da širom otvorim prozorska stakla, upijam raskoš zore i poslušam sonatu ptica, uzalud trzajima pokušavam prodrmati staze mojih vena, umiti lice, spremiti pod ruku knjigu uspomena i otići na predstavu zvanu “Jutarnja trilogija”...zamrlo je svitanje, izblijedio dan, izgubila se u sramežljivosti još jedna rujanska noć…. Denis Kožljan

*Posvećeno gradu kulture i svima koji sudjeluju u projektu uništenja. Apel za podizanje spomenika svim marginaliziranim građanima i građankama zbog političkog i idejnog neslaganja s trenutnim vladajućim režimom.

◆GRAD 2 nismo više poželjni a kakvu li smo samo povijest imali

◆GRAD 1 plačem zajedno s mojim gradom padamo pod opsadom

ti i ja, ovako iscrpljeni, smrdimo znajuć da se siročadi ne daju parfemi

◆GRAD 4 gledam nas u odrazu zatrovane vode što protječe groz tvoju oboljelu žuč

izdajnici smo i sutra nas se strelja

sve više im vjerujem tim jalovim vješticama koje se svaki puta ipak nekako uspiju poroditi

◆GRAD 3 ti si onaj koji teče a što li to teče grade? teče krv nas koji te volimo i mi ćemo kao pizde dalje da krvarimo

◆GRAD 5 tužni smo grade nas dvoje

kiša ovoga ljeta nije pala nije pala boje rubina kao inače

gadi mi se sve što vidim i zbilja bi volio da nije tako ali kažu da je nekada najbolje popustiti pod pritiskom

svu su nam krv popili ◆GRAD 6 jedno dvadesetšesto ili pak dva trinaesta odojka to smo dragi i samo još nedostaje da nam turnu trule jabuke u usta pa da zabava napokon počne

◆GRAD 7 - mama mia - opet talijani a gdje ćemo mi gdje ti si nepokretan a ja preslab i preglup da bi mogao da nas negdje odnesem

PATRIK WEISS

SEDAM PJESAMA O ZALIMA KOJA SU ZADESILA GRAD RIJEKU

5. kolovoza 2018.

PJESME POVODOM PROSLAVE OLUJE MOLITVA ča reči da ne ufendin Boga, samo zmoliti Očenaš na uvi Dan, za krv prolivenu, živote zgubljene, dicu ka ustala su prez oci i matere, a čuda je takovih, pensiri se mišaju kako glog u travi, sunce peče, ne rabi drugo soli na rane, vijola se bandira naše lipe danas tamo na visokoj stini, oči se stišču pak suza se skala, trjen je z rukon ka boli, boli aprsti teški, lita svoje delaju, nideri krščenega duha, ma kako je samo tiho, a znan, virujen trdo da zbuditi če se mlado i staro u hipu kad teplina zamre i sunce se skala, zagrmiti če kanta i kaluni, preletiti če galeb zgor hiž ke nikle su na paležini aš čovik je kapac, čovik sve potrpi, z krunicon u žepu, oko guta, molitva more jopet uzdraviti, refati, uživiti...... ................................................

ufendin....povrijedim čuda-puno pensiri-misli glog-kukolj ne rabi-nije potrebno vijola se bandira-vijori se zastava trjen-brišem delaju-rade nideri krščenega duha-nigdje nikoga skala-spusti zgor hiž-iznad kuća kanta i kaluni-pjesma i topovi zbuditi-probuditi hiž-kuća nikle su na paležini-nikle na zgarištu žepu-džepu guta-vrata jopet-ponovno refati-popraviti

Denis Kožljan

JEDNA NEDOPJEVANA PJESMA Domovino moja, dome moj, tvoga mora ja sam val, tvojih planina kamen, nizine tvoje klas. Ti znaš, poznaješ sva zla jedne tajne, kako riječ pretvoriti u ono što si samo ti. U grlu steže, skoro bi da plačem, da vičem, zapomažem, jaučem u tišini. Poput zvjeri što opasnost njuši suzu gnjeva vidim ti u oku, zatrpana kletvom, bolovi mijenjaju ti lik. Ponizno i bora na licu ti postah. Zemljice moja, majčice mila, križevi naši tiho vrenje su u krvi, veza čvrstog sna sa podlostima jave, s osmjesima neba na umornom licu. Mi smo ljudi, sebi i svima želimo mir ! Smirit me neće ni ljubav ni mržnja ni pjesma luda nad ponorima smrti. O, anđeli moji čuvari, urastao sam u ovu zemlju tako nemilosrdno zazidan, njenim krvotokom tečem i jedina je kojoj bi se do smrti davao. Duh slobode širim, zabranjenu domovinu sanjam, makar na grobu nemo svijeću. Vrisak ! Vrisak nek razbije svečanu tišinu jer jači je od svega što nas rastužuje, hoću da utisnem duboko u krv svoju sliku. Moj put čeka !

Josip Horvat Macado

OSVRT Što sam ono tobom htjela reći, Vesna Krmpotić, osvrt Denis Kožljan “Ovih dana napustila nas je

cijenjena poetesa Vesna Krmpotić...Evo, s povoIz moje knjige "Moj pogled na njihov dom...jednog osvrta koji se svijet" nalazi u mojoj knjizi "Moj pogled na njihov svijet" u kojemu sam se osvrnula na jednu od njenih pjesničkih V. Krmpotić: Što sam ono tobom htjela zbirki” reći

Evo, me ovih dana, dok je vani hladnoća, vijavica, led, griju ljubavni stihovi koji su i inače, konstantno dio mog stvaralaštva. Ovog puta uzela sam za skratiti vrijeme digitalnu knjigu, odnosno izbor iz Ljubavne lirike, autorice Vesne Krmpotić,"Što sam ono tobom htjela reći" i ostala iznenađena. Moram priznati da, iako je Vesna renomirana književnica, poznata i nagrađivana za svoja ostvarenja, ja sam vrlo malo o njoj znala. Pa, eto, pročitavši ovih četrnaestak, ljubavnih pjesama, shvatila sam da pjesnikinja o ljubavi govori na jedan specifičan, slikovit ali i filozofski način, pun metaforičnosti, simbolike i nedosanjanih snova. A ona to ipak radi s nevjerojatnom lakoćom, tako da svom čitatelju pruža užitak poimanja svakog stiha zasebno... Osjeti se kroz njenu ljubavnu mrežu, čežnja za ljubavlju, osjeća se kao da ljubav dođe ali samo na kratko pa opet nestane negdje kao morski val ili se pretvori u "vječiti rastanak". ..."Ja sam oko, a ti si jedna od mojih suza"...osjeti se jako dobro autoričina osamljenost, samoća, bol, možda i zbog nekih drugih životnih okolnosti, čuje se kroz njen stih neka tužna glazba osamljenog, gotovo izgubljenog bića jer Vesna čak i ponavlja na kraju, dijelove pjesme u stihovima koji naglašavaju tugu i plač... S druge, pak strane, autorica posjeduje u sebi veliku ljubav, no kao da je na brzinu mora dijeliti pa kaže...."na brzinu živimo i ljubimo se"... U pjesmi "Budućoj ljubavi", Krmpotić se pita što će sa začetim djetetom koje nosi u sebi, i tu, njena tjeskoba dostiže vrhunac, zabrinuta je za budućnost ali i istovremeno želi obznaniti kako u sebi ima puno vrijednih stvari, a koje je dobila od čovjeka kojeg je voljela. Voli Vesna, strastveno voli, žudi za strastima, za dodirima tjelesnim, ne samo duhovnim..."Volim tvog prijatelja", piše dalje Vesna, jer se u njegovim očima tajno sastajem s tobom. «Kakva poruka»!? O ljubavi sam, čitajući Vesninu liriku naučila nešto sasvim novo, kao npr, da se ljubav može izgraditi kao pjesma od simbola ( i tu se ona poziva na Biblijske motive) u vremenu od sedam dana i tek što je mislila kako je završila , oblikovati i završti sa stvaranjem, kao da joj je Bog, šapnuo:"Odmor», autorica kaže..."Što sam ono htjela reći"? U svakoj je izrečenoj ljubavnoj poruci , pjesmi, lirici, ostala svoja osobita, ali i neumoljiva, ništa od osjećaja ne želi skriti, zadržati već pravo istinski, slikovito tka u stih, a vrlo joj teško padaju vječiti rastanci, mjerenje ljubavi pa na kraju kaže, izvrsnu miso:"ZA POSTOJANJE LJUBAVI, NE TREBA POSTOJATI RAZLOG, ONO JE PRIRODNO STANJE ČOVJEKA". Pa, nije li to zapravo i jedina istina?

Martina Ergić Grčević RITAM ŽIVOTA

PROMOCIJA

Martina Ergić Grčević rođena je 18.08.1987. godine u Šibeniku ali živi i radi u Lici točnije u Otočcu. Počela je pisati poeziju sa 16. godina i upravo je “Ritam života” njezin pr-

vi skup pjesama koji je posvećen ljudima iz njezine prošlost i sadašnjost. Zbirka se sastoji od 5 cjelina posvećenih roditeljima, prijateljima, bivšim ljubavima i ostalim ljudima, koji se nađu u tim pjesmama . Pjesma „Najluđe duše„ osvojila je treće mjesto na međunarodnom festivalu za djecu i omladinu „Magda Simon” u kategoriji do 30 godina u Srbiji 2009 godine. Zbirci možete pristupiti na dresi: https://www.digitalne-knjige.com/grcic.php Pjesme iz zbirke:

SRETNA TUGA Kad se u meni tuga pretvori u kišu samo oni mogu da dozovu dugu jer poslije kiše duga se stvara zato majci mojoj i ocu mom zauvijek hvala.

NAJLUĐE DUŠE Novac se može izgubiti. Pametni mogu prolupati. Srce se može donirati. Ali ljubav ne može nestati u dubini duše kad se ljube najluđe duše.

SIDRANOVA PJESMA TRAJE I ODZVANJA VAN SVIH OKVIRA

DENIS KOŽLJAN moje viđenje stvaralaštva Abdulaha Sidrana

*** Ovih dana, negdje pred kraj ljeta, biti će pet godina da sam se odvažila na put. Posjetila neka mjesta čudnovate Bosne, čijim planinama odzvanjaju stihovi mnogih majstora, zaljubljenika u pjesnički izričaj. I tog vrućeg dana škicnem fotićem zagledavši se u prelijepu Miljacku, prošetah Bašćaršijom. Kad ono sve odjednom kao da progovoriše džamije, propjevaše trgovi i nagnuvši se na most, mislima se dotaknuh Sidrana, velikog Abdulaha, tvorca Sarajevske zbirke, umjetnika koji Gleda u nebo iznad Venecije, briše suze majki Srebrenice. I čini to tako vješto, tečnim jezikom poput rijeke, jezikom koji svi treba da razumiju jer njime odašilje u svijet, poruku mira, satkanu od umjetnosti riječi. Ne možemo zaključiti da on spada u one vrsne stvaraoce čiste Moderne, no, u svojoj Molitvi gdje progovara s Bogom, personificira svijet vječne borbe, sukoba, težnje za slobodom koja sasvim sigurno ne nadolazi sama. Sidranova je umjetnička vrijednost je u tome što svaki scenarij (za svoje filmove npr.) pa tako i za svoje poeme, iznosi bez nekog nepotrebnog kićenja, onako čisto, obogačujući samo detaljima koji čine ovaj svijet istinskim i trajnim. Svaki njegov stih odiše realitetom, zrcali se u jasnoći misli, načinom koji brzinom munje dolazi do čitatelja. "Šta je onda istina, reci mi Bože moj. Moli te skromni Mula-Mustafa što druge želje nema već tiho da bude i još tiše ode kad dođe čas..." Ekspresijom osjećaja i bol prošlih vremena pretače se u trenutak sadašnjice, a na ljubitelju njegove poezije je to kako će doživljaje prenijeti u budućnost. On kao autor svojih proznih i pjesničkih djela, želi jednom za svagda prekinuti čovjekovo lutanje u traženju savršenstva jer ono, možda i ne postoji. Izuzmemo li iz njegova opusa zbirku, "Sarajevski tabut", zaustavit ćemo se na pjesmi "Mora" koja je izdana u mnogim časopisima ali uvijek iznova kod čitalaca izaziva neki novi, originalan smisao i vraća ga u središte pozornosti mjesta i vremena o kojem govori. To je ono uzvišeno i znalački kod Abdulaha Sidrana. Jezim se, proradiše mi emocije dok čitam:"...pjevam majko...i nastavlja " a sada ni glasa ni jezika nemam"...

ABDULAH SIDRAN

Ovdje pjesnik iznosi muku bošnjačkog naroda u vrijeme gubitka identiteta. Čini se bez posebne patetike i grubosti, a opet tako uzvišeno u naznakama boli i tuge. Koliko god sudbina jedne zemlje i naroda bila brutalna, teška i surova, Sidranov stih teče poput Miljacke rijeke. Pjesnik plete svoj stih na istinitim doživljajima i uporno želi na svjetlo dana prenijeti ogromnu patnju i stradanja u kojima se i osobno nalazio. U takvim je situacijama pronalazio svoja lirska stanja duše, želeći probuditi svijest ljudi i izlazak iz mračnih odaja. U mnoštvu iznošenih stavova, Sidran zapravo u obliku razgovora ilii pak monologa, stvara enigmu dok je čitateljev zadatak da je otkrije te pronađe što se krije u podsvjesti likova (je li majka, sin ili Bog u njegovim molitvama). Odgovora u većini slučajeva pa i u sukoba Gospodara Svemira i Zemlje treba potražiti u razbijanju određenih ideologija koje su učinile pustoš i pomutnju. ***

HALJINA NA VJEŠALICI

PJESME U PROZI

“Neću i ne želim umrijeti, ne mogu s time živjeti, boli me svako slovo, a hdjedoh svijetu štošta ponuditi”…. Pitam tebe prijatelju dragi što rođen si negdje na livadi jednakih dimenzija, u smiraj proljeća, na povjetarcu što miluje tek rođenu jaganjad:

ILI – ILI “Jesi li i ti samo pjesma rugalica, osjećaš li sram jer neki ti slabić nadjenuo ime”Haljina na vješalici” i htio zauvijek zatvoriti u ormar prošlosti oko koje nadvila se silna paučina?

Danas svojevoljno navlačiš luđačku košulju birajući između dva zla ono manje; zagledavajući se u bijelinu stropa razmišljaš postoji li još jedno ''ili'' kojega nisi u stanju sagledati ili je to možda beskonačan niz ''ili''. Nema u tebi munja strepnje čak ni kad su te, kao gavranove kandže, zakačile silne trireme i tegleći te odvlačile sve dalje na pučinu.

Znaš li svijete i ti probisvijete na obroncima planine imena Nitko i Ništa, naučila sam mudrosti starih majstora, oplakala svaki korak, udisaj, zatomila i najmanji osjećaj krivice, pobjednički stala na pijedestal što noću svjetli na pučini vragolaste nemani:

Zaranjaš sama u crne dubine bijele pjene tražeći amforu Istine pored koje su nekoć mirno svete kokoši kljucale svoje zrnje. U raskolu misli bježiš od sebe same dok On bilježi ljubav u svoj dnevnik ispisujući perom pisma još jednoj Regini.

“Ja sam taaa…bez dlake na jeziku, poštenih namjera, pjevala stihove u majčinoj utrobi i baš nitko nije me zagrlio, u uho šaputao, mazio i pazio, a sada dlanovima prema nebu okrenutim ponosno klikčem-SLOBODO, HVALA TI!”

Tek ti bljesak lucidnosti širom otvara oči i u svom ludilu konačno spoznaješ Istinu. KATICA BADOVINAC

DENIS KOŽLJAN

AGNUS DEI Sniti ili ne sniti?! – pitanje je sad! Još se dan od noći ne dijeli. Još se tama povlači svud. Zalutale pjesme i preglasne note raširile se kojekud. Noć je, tamna, gluha. Ne čuje se ni sove huk. Samo mrak i tama i tihi noćni muk. Ja pjevam, onako potiho u sebi. Još me muzika napustila nije I obraz od pića crven i rastegnut što se sam od sebe smije. I brkovi se smiješe, onako, sebi u brk I noćas nitko ne osta, ja mislim, tužan i mrk. Ponoć je vrištala od stihova, padale su mučne i teške riječi Od rata, ponora i bijesa što nikog nema da ga spriječi Da uhvati ruku, ispruženu šaku što za pomoć moli I malo utjehe, samo malo da osjeti da ga netko voli O čovječe, zar si tako nisko pao? Zar nisi do sad znao, kako i riječi ubiti mogu? Kako se lako padne, kad onako trusiš jednu po jednu s nogu. Agnus Dei! Agnus Dei! Zar taj povik mora u zadnji čas da iz tebe krikne Kad već ogoljen osta, kad suha zemlja posta, iz koje više nijedno sjeme ne može da nikne! Zar u prašinu tvoje tijelo mora pasti, da shvatiš kako vrijeme ne možeš krasti? Da ono teče, napušta korito tvoje, dok ti bezglav juriš i ne znaš grijehe svoje. Oh Jaganjče Božji, što te svijet umori tako lako Bez da trepne I na tebe svali sve što sebi priznati ne može Pljunuti u lice samome sebi I reći: Ja ću prinijeti žrtvu Tebi Ustani sa tog križa, ja ću za tebe pasti. Sam ću kajati svoje grijehe i sam ću u molitvi k tebi rasti.

BILJANA (MANDIĆ) KOVAČEVIĆ

MALA POSTAJA Dobro nam došao rujan A još žalimo za kolovozom Vlak je otišao u krivom pravcu A mi ostali čekati u Cugu Ljeto je bilo vruće I nadali smo se plodnoj jeseni A ona nas dočekala tugom Lako bi bilo čekati druge vlakove Uz koje piće I griz dva razgovora Al’ ovaj nam ode s dragim drugom Nije ni kartu platio Samo se ukrcao tako Rekao „ovaj je moj“ A vi čekajte svoj red Nismo popili ni putnu 57

A on nam već mahao Kroz poluotvoren prozor Zastali smo tu Propuštajući i sve one Koji su išli u pravom Pravom? Ta tko će ga znati Netko se umori od putovanja A netko od čekanja Hajde, pozovi još jednu rundu Da zavrtimo krug Pa onda kud koji mili moji Drug neka ostane drug Naša postaja je mala Naša postaja je Cug

BILJANA (MANDIĆ) KOVAČEVIĆ

Kako je nastao prvi haiga zbornik u Hrvatskoj „Moje kandilo i tvojom svijećom plamti“ ◆ Često slučaj piše priče pa je napisao i ovu. Na jednom njemačkom haiga portalu upoznala sam njegovu urednicu, gospođu Claudiu Brefeld, veliku ljubiteljicu i poznavateljicu japanskog pjesništva pa sam pročitala niz njezinih radova o haiga stvaralaštvu. Njezino oduševljenje haigom ubrzo je prešlo na mene, možda i zato što na portalu „Očaravanje“ već dugi niz godina njegujemo haiku poeziju. Organizirala sam poetsku igru stvaranja haiga ne govoreći članovima portala da će igra završiti izradom zbornika. Odaziv je bio zapanjujući i na portalu su se počele nizati prekrasne haige. Varijacijom jednog Busonovog stiha osmislila sam naziv zbirke. Ujedno me zabavljala misao kako u dvije različite države postoje dvije žene koje ni ne znaju koliko su međusobno povezane finim nitima japanskog stiha: Claudia i Ana. S dr. Anom Stjeljom sam već surađivala kad je krenula u ostvarenje prekrasnog haiku zbornika „Zvuk vode“ u čast pjesnika Miloša Crnjanskog, koji je antologijom „Pesme starog Japana“ prvi upoznao Balkan s haiku formom. Dr. Stjelja, poznata srpska književnica, politolog i prevoditeljica, diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu na katedri za orijentalistiku. Urednica je web portala „Istočni biser“ i časopisa za kulturnu raznolikost „Alia Mundi“. Priključila se zdušno nastanku ove knjige dajući joj onaj fini, stručni premaz. Književnik, pjesnik, slikar i urednik časopisa „Sapphoart“, mag. edu. informatike, s kojim već neko vrijeme uspješno surađujem u organizaciji raznih književnih natječaja, Zoran Hercigonja uložio je u stvaranje ovog zbornika svoje veliko umijeće i profesionalno znanje, ali i senzibilitet pjesnika i slikara. Slikarevo je oko znalo pronaći najljepše likovne predloške, a osjećaj pjesnika uočiti sklad teksta i slike. Uredio je zbornik i ilustrirao njegovu naslovnicu nadahnutom slikom koja prigodno diše japanskim ugođajem i koja, jednom viđena, mora ostati u oku gledatelja. Tako je stvar krenula. Nakon mnogo dogovaranja i rada, u kojem ni autori haiga nisu ostali pošteđeni, rodio se prvi haiga zbornik na ovim našim prostorima koji podastiremo kritici javnosti pozivom da ga prolista i donese sud. Kandilo autora haiga i uredništva je zaplamsalo zajedničkim sjajem. U slavu Busona, oca haige. Marija Juračić, prof.

Ferdinand Castelli (autorski radovi) ◆ SPOKOJ

Kada uđem u sjaj rajski

RAST

kada mirišem cvijet majski kad hodam kroz put jasan

Ljubio bih i bližnjeg

mogu biti jak i strasan.

da mi ljubav plamti što su još zgode

Mogu zborit što je spokoj

koje ljubav pamti.

što je mir i radost pravde kraljevstvo što nosi spokoj

Vjetrovi pušu

koje nije baš odavde.

grane se tresu i lišće u ranoj jeseni mladoj.

To je nada, to je sreća,

Nemoj se predat nikakvom bijesu

od nje ni jedna još ne bje veća.

jer poštena srca puna su nade.

SMISAO ŽIVOTA Jedna mala riječ koja mnogo toga znači Ko’ što sunce svjetlo idilično zrači. Živim u skladu s poezijom tihom daj da se nađem s našim pobjednikom. U ljubavi i spokoju gdje moć i ljubav rastu vidim svaku ranu, vidim svaku krastu jer život se rađa u neprestanoj borbi istine i laži, u nemiru i rastu o da naša srca bol duše prerastu. 59

⧫LE NOUVEL ÉTAT - kritika kritike kritičke kritike: uvod u postnihilizam, Patrik Weiss⧫ ◆

"Ova zbirka pjesama, zavrjeđuje jedan poseban tretman. Anarhističko brutalna iskrenost o predrasudama i strahovima koji globalno zamagljuju svijet i čine ga pekmezasto odsutnim u uočavanju istina. Rijetko tko može razumjeti tako jetke i suvisle misli poput ovih ispjevanih u duhu četiri apokaliptične šetnje kroz ono što je ostalo od gradova: urbanog i humanoidnog. Riječi moderno stilizirane poezije koja asocijativno povezuje gole istine s apsurdom započinje jetkim naslovima ciklusa koji skrivaju ironiju kratkih epitafa opće mizoginije i urbane nesnošljivosti. Toliko toga bismo željeli reći, ali šutimo pred očitim. Tjera nas se da prihvaćamo nešto što mrzimo iz dna duše ili jednostavno ne možemo prihvatiti jer nas se ne tiče, ali smiješak koji najčešće krije perfidnost ubilačkog očnjaka želi na lijep i sladunjav način zamagliti istinu. Očnjaci su uvijek isti; bili oni u znaku smiješka ili prijetnje." Iz pogovora Zorana Hercigonje Zbirci u digitalnom obliku možete pristupiti ovdje.

https://issuu.com/zoranhercigonja/docs/1539104792438_0806__unutrasnjost

Poema „Gavran“, E.A. Poe; INTERPRETACIJA ◆ Poema se mora pročitati u jedan mah i stvorit takav dojam, impresiju i poetski efekt koji je zacrtan prije početka pisanja i ostvaruje se u upravo tolikoj duljini pjesme. „Gavran“ ima 108 stihova (Poe ih je zamislio oko stotinjak). Pjesma je komponirana u 18 sestina iz čega se može primjetiti da Poe ulaže puno truda i napora u formu i stih svojih pjesničkih radova. Ritam je trohejski, a metar akatalektički oktametar koji se izmjenjuje s katalektičkim heptametrom. Poe je također odredio Ljepotu kao područje pjesme (zapravo efekt ljepote, da djelo učini opće prihvatljivim) i melankoliju kao ton pjesme. Zatim je izabrao refren, univerzalno upotrebljivan efekt kao osovinu na kojoj bi se čitava struktura mogla okretati. Refren je „Nikad više“, koji zbog svoje kratkoće daje mogućnost variranja, što je prema Poeu bitno radi proizvodnje novih efekata. Pošto bi bilo naivno i prozirno da neko ljudsko biće neprestano ponavlja riječi „Nikad više“, Poe je došao do koncepcije gavrana, zlogluke ptice koja na kraju svake strofe monotono ponavlja riječi „Nikad više“, čime je dodao u pjesmu i efekt mističnosti (gavran je simbol smrti, zle kobi, mistike, straha, tame i dolazi iz podzemnog carstva smrti). Pjesma sadrži i lirske i epske te dramske elemente.U lirske elemente spada dominacija osjećaja, a u epske tekst, epska opširnost i izvjesna radnja. Dramski element je dijaloška forma pjesme na pojedinim mjestima. Da bi pjesma bila vrhunske kvalitete i opće prihvatljiva, Poe je ukomponirao u pjesmu dva motiva: smrt kao najmelankoličniji i ljepotu kao najpoetičniji motiv. Smrt lijepe žene je dakle najpoetičniji motiv na svijetu. U nastavku svog eseja „Filozofija kompozicije“ Poe objašnjava na koji je način spojio gavrana i ljubavnika koji čezne za svojom preminulom draganom, uz obilno pojašnjavanje svih detalja koji čitatelju upadaju u oči kako bi dokazao tezu da veličanstvena pjesma može nastati pukom promišljenošću i preciznim kalkulacijama. No da je to tako i mnogo manje nadareni pjesnici bi mogli stvariti nedvojbeno pjesničko remekdjelo kao što je „Gavran“. Makar je pišući o genezi svog „Gavrana“ Poe skoro matematički objasnio kako je napisao pjesmu, nema racionalnog objašnjenja za snagu njezine magije.” *Velika je, zaista velika snaga ove Poeove poeme iz vremena američkog romantizma utoliko što se jedan pjesnik usuđuje i samoranjavati, a sve zbog toga jer vrijeme mu nikako ne ide u prilog i ne dozvoljava da zaboravi svoju ljubav, svoju voljenu…uzalud pokušava pobjeći od sjećanja na svoju prerano otišlu Lenoru…Jer njezin ga Duh proganja, čuje šapat njen, osjeća neko čudnovato grebanje po vratima dok prelistava stare spise. U tim melankoličnim depresivnim momentima umjesto Lenorinog povratka ukazuje mu se jedne prosinačke olujne noći, crna, zloglasna, ptičurina Gavran koja uporno ponavlja: Nikad, više“…i zaista njegova prerano preminula ljepotica kojoj ime nadjenuše sami anđeli, nikada se više neće vratiti, barem ne kao stvaran lik, kao opipljivo biće sa svim onim ljudskim karakteristikama. U ovom svijetu nas običnih smrtnika, Lenor zauvijek ostaje bezimena, podsjećajući nas na Dušni dan koji je upravo danas. Poe je majstor pisanja ovakvih mračnih, melankoličnih i mističnih djela u kojima je kao crnilo – prikazana SMRT, A BIJELO JE ZAPRAVO SVJETLOST, SVIJEĆA KOJA GORI NA Današnji dan i gdje žive duše nebeskog dvora. Piše: Denis Kožljan 61

PJEV SLAVUJA

Kad mi dah zastane u grlu I crnina ispuni snove, Ugledat ću veliko sjajno drvo I na njem jabuku zlatne kore. Ostat će mi samo sjenka, Što se surva u dolinu zvjezda, Samo bol dušeka saliven u dubinu zjenka, Lovim žar ptica gnijezda. Igram se lovice, skačući s krije sa na krijes, Nosi me svaka sunčeva zraka, Budim se treptajem Fenjera, Jezdim dolinom krvavog maka. Razbijam drveni lijes, Izranjam iz dna, Obuzdavam svoje naravi bijes, Otkrivam srce svoje pokriveno sjenama! U minsko polje Edena, U gorje srca ledena, sišla je duša. Do ruba Svetog gejzira, Doplovila je sjenka sanka, Sva u ognju radosti i nadanja. Zoran Hercigonja