Sapphoart-broj 5-godina 2021 by Zoran Hercigonja

GODINA 5/BROJ 5/ 2021 |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||

WEB: sapphoart.wordpress.com

Impressum: ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||| ISSN 2584-3974 Naslov: Sapphoart-časopis za poeziju Autor: Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Glavni i izvršni urednik: Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Nakladnik: Vlastita naklada autora Mjesto i godina objavljivanja: Varaždin, 2021. Web: sapphoart.wordpress.com Kontakt e-mail adresa: zoran.hercigonja@gmail.com Godina objavljivanja: Godina 5./ 2021. *** Časopis Sapphoart izlazi jedanput godišnje u digitalnoj verziji. Izlazi krajem 12 mjeseca svake tekuće godine.

*Časopis je besplatan i neprofitan.* *Radovi se ne honoriraju.* Radove objavljene u časopisu “Sapphoart” dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa. Građa časopisa, arhivirana je u Hrvatskom arhivu web-a (HAW). Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY-NCND 3.0) Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje. Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

SADRŽAJ: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22.

Ante Dolić Borky 4 Milan Drašković 5 Denis Kožljan 6 Željko Perović 7 Igor Divković 8 Martina Ergić Grčević 9 Ivan Luketić 10 Katica Badovinac 11 Slaven Kopanja 12 Suzana Mandić 13 Zorica Bajin Đukanović 14 Sandra Bogdan 15 Paško Romić 16 Dušan Dojčinović 17 Stefan Elezović 18 Recenzije 20 Esej o poeziji G. Jurkovića 22 Esej o M. Dizdaru 24 Bez razlike 26 Esej o poeziji proljeća 28 Esej o stvaralaštvu Željka Jovovića 32 Promocije književnih djela 38

Ante Dolić-Borky (autorski radovi) Odlazak

Psi ne laju na karavane Karavana života mog prolazi, promiče, bremenom natovarena. Psi šute! - ne laju … u brigu me daju, kakva su to samo nastala vremena. Karavana zastaje … okreće se ... čeka, na lavež pasa koji ne dolazi ... Zar ne kaže arapska poslovica neka, psi bijesno da laju, karavana dok prolazi. I kako sad i kuda krenuti dalje? Bez laveža pasa, kako pronać pute, pobijediti tugu jedne karavane ... koja mirno prolazi, dok psi mirno šute.

Vlak dolazi, polako, stenje, staje … pišti, a, u meni želja, da ne ideš vrišti. U meni sve gori … ostaj! … nemoj ići … vlakovi će i bez tebe već nekuda stići. Dok razmišljam tako, ti kaniš se poći, kroz kosu mi rukom prolaziš i veliš … kako ti je … znadem! osjećam sa tobom, znaj da iste misli sad sa menom dijeliš.

Ne! ne … ti i ne slutiš … u kojoj sam komi, zamućena pogleda, odlazak ti pratim, vlak polazak veselo, najavljuje … pišti … ko skamenjen stojim, ne mogu da shvatim. Da tebe mi odnosi, ostavlja me nijemo, ruku što mi maše i nevidim više, izgubljen u gomili, besćutnoga svijeta, suzu pustit neću … a, tko da je briše ?

Milan Drašković (autorski radovi) SVE

MAGIJA

Sakupljaš znanje o sedam misterija Problem je u blokiranom pešaku Kad dobro razmisliš – sve je magija Danonoćna proizvodnja kopija Tajna pohranjena u Zelenom zraku Sakupljaš znanje o sedam misterija Svetovi u plesu galaksija Luda čajanka u mrklom mraku Kad dobro razmisliš – sve je magija S one strane duge – zemlja Onirija Godišnje nadmetanje za plavu traku Sakupljaš znanje o sedam misterija

BEZ REPRI ZE

U mističnom ambijentu jezera Vreme je za suštinske stvari Za jedinog preživelog posle spuštanja zavese U predstavi koja nema reprizu Zbog razloga kojeg ne treba pominjati Nostalgični izlet u potonje vreme Donosi saznanje koje sve menja Teška narativna struktura se lomi na delove Koji kao sateliti oko sunca kruže

Strmoglav pad moćnih imperija Blago zakopano na sedmom koraku Kad dobro razmisliš – sve je magija Otvara se zabranjena kapija Plešeš na oslobođenom oblaku Sakupljaš znanje o sedam misterija Kad dobro razmisliš – sve je magija

Denis Kožljan (autorski radovi)

LJUDI BEZ LICA gadno je pomisliti, teško o njima sanjati jer oni su ljudi od krvi i mesa, ljudi kojima Alah podario život, a život izgubljen negdje daleko od doma, na granici od žice koja ubada i truje, oni zaboraviše svoje lice u času bijega od vlastitog doma, u strahu od metka, razrušenog grada i mrguda u uniformi osvetničke vojske, hodaju kilometrima sa zavežljajem, bosi, zaleđenih prstiju prelaze rijeke, oni, nemaju vremena da umire vlastito dijete u plaču, strah ih proklinje, duša utopila se negdje u potocima gorskim, ŠOLDI spuštenog pogleda, zaboravljeni od istog Boga, vrajži, pakleni šoldi, izudarani sramotnim činima sve hi je manje, ma sveviše se išću, onih koji ne shvaćaju sudbinu zvanu

niš prez njih ne dela, pitaju hi i za mašu, za pisati verše u libar, za medežiju kad zub boli, za hartu u kondotu, za pišati i ono drugo, daj kune, lipe, eure ili ča imaš ne porta, a ja gledan u prazan škafet kadi san nikad držala šolde za največu potribu, samo ni koristi,sve je prazno, sve zija, žalost živa na toj zemlji kako za nas tako i za pokoljenja pokle….

Željko Perović (autorski radovi) POKIDANE VEZE Jedna rijeka dva imena nosi A žubori strasno možda i prkosi Splavaru na keju što krije ga tama Nisam tamo a ti si mi sama Ljubavi moja šta će biti sa nama Gledam Miljacku a žubori Sava Lebdim noću od grada do grada A kad čeznem tvoju sliku ljubim Mislim ona uzvratiti može O pogledi sjetni iz te tvrde lože Čamite i blijedi vi budite dane Nadanje moje skoro će da svane Kome treba jos da vrijeme stane!

Ž E Z L O Polagano idem u suprotnom pravcu Načinih pokret isto ko da hoću Podići žezlo što osta od tebe Al bolje je tako nek u sjenci vene Tragovi moji ostaše u pijesku Zavejana mašta već polako ledi I kad kiše padnu a proljeće dođe Umoran i sjetan ja ću biti ovdje Ne možeš mi ništa a možda je i bolje Otići što dalje iz ovoga svjeta Osjećaj je ljepši kada niko ne zna Kom pripade i bez žezla čedna!

Igor Divković (autorski radovi)

U mome (k)raju

Dođi na kavu

U mome (k)raju i bukve znaju kako Portugezi kažu volim te, kako Englezi kažu ljubim te, kako Česi ljubavi, gdje si.

Dođi na kavu u moju scavu, u spilju plavu, u modri raj, srkutat ćemo, cvrkutat ćemo, šaputat o ah i o oh, znaj.

U mome (k)raju i hrastovi znaju kako Asteci hvale chiquite, kako Maye svoje senorite, kako Inke vino i vinke.

Kad kreneš, na kavu, u moju scavu, u spilju plavu, u modri raj, skini se, svuci, ništa ne obuci, sa suncem u očima, s cvijetom u ruci.

U mome (k)raju i breze znaju što, zimi, rade Eskimi, što, ljeti, Beduini sveti, što, proljeće, Cigane pokreće…

Dočekat će te dernek hanume, vile i vilenjaci, kumovi kume. Svirat će orgulje, plesat će sige, jahat ćeš zmaja, budi bez brige.

Martina Ergić Grčević (autorski radovi) MAJKO ČUDAN OSJEĆAJ Majko , zar postoji taj osjećaj?

Cijeli dan imala sam čudan osjećaj.

osjećaj puknutog zida,

Dok mi telefon nije zazvonio.

rasparanog papira i prolivene čaše.

Osjećaj se u nemir pretvorio

zar postoji taj osjećaj

jer prošlost me je nazvala

kad nestaneš iz mog života

i samo tihu upitala:

ali u meni i dalje živiš.

Kako si?

Zar te u sebi ne mogu pustiti

da počivaš u miru?

Na brzinu slagala

Zar u meni toliki je nemir bez tebe?

i slušalicu poklopila.

tko će sve te krhotine od života da mi pomogne sastaviti,

No osjećaj je i dalje ostao

taj zid ponovo sagraditi,

i kao sijena cijeli dan me pratio.

taj papir zalijepiti

i tu čašu napuniti.

No noć ju je potjerala

Na koga da se oslonim?

i sjene više nije bilo.

S kim da taj osjećaj podijelim?

Već sam slatkim snom

Ako ne s tobom,

kraj sadašnjosti zaspala.

majko. 9

Ivan Luketić (autorski radovi)

ONA

SPALI SVE DO TEMELJA Spali sve do temelja… Cijeli grad uspomena Sav cvrkut ptica, Svo procvalo drveće, Svaki mirisni cvijet Na kojeg naiđeš. Neka izgori sve u plamenu. Kao da ničeg nikad Nije ni bilo tu… Neka ne ostane ništa što Podsjeća na nekoć. Kad budeš na odlasku, Ostavi suze u jarku I staru kožu baci lešinarima. Bez riječi i straha, Obuci svoj ponos, Odjaši u bolje sutra Daleko od ruševina I spaljenog grada, Ne osvrći se, Ostavi iza sebe Samo tišinu Tišinu i prokletu prašinu… Dok nestaješ sa obzora u daljinu…

Koračamo u ponor. Izgubljeni, sami. Utihnule su zvijezde I bremenski svirači. Kroz maglu, Bez riječi, Uz bljesak nejasan, Odjekuje svijetom Neki san već odsanjan. „Ni ljubav ni smrt Nisu ravni sjaju Uspavanih daljina“ Urlaju hridi Umjesto nas. Dok valovi hladni Iz ponora stižu, A iz dubina dopire neki san već odsanjan: „Pokraj netaknutih voda, Pleše sama u tišini, Rasuta je njena jeka Negdje tamo u daljini. Sluša vrijeme kako diše, Kako spava u tišini.“

*** i u sumrak, kada izblijedi ona slika, kad konačno iščezneš negdje u daljini, ustat ću iz pepela… i usred sve te prašine, stajat ću i gledati… kako sve nestaje.. kako u plamenu izgara do temelja…

Sa srcem pred očima, Nad oceanom Gola, Ona udiše vječnost Preplavljena svjetlošću.

Udiše sebe Konačno sretnu i samu. Sa odsanjanim snom Nestaje u sjaju. Udiše vječnost Preplavljenu svjetlošću. 10

Katica Badovinac (autorski radovi)

Slaven Kopanja (autorski radovi)

Suzana Mandić (autorski radovi)

Zorica Bajin Đukanović (autorski radovi)

Sandra Bogdan (autorski radovi)

Paško Romić Croatovski (autorski radovi)

Dušan Dojčinović (autorski radovi)

Stefan Elezović (autorski radovi)

Denis Kožjan—recenzije

Divlje iskre, Nikita Gill, recenzija piše: Denis Kožljan, dipl. educ. Čitati neki moderan bestseller ili ovakvu jednu lirsku zbirku pjesa-

ma, koja između ostalog, postoji i u digitalnom obliku, vidljiva je razlika. Prije svega jer ovo djelo, sjajne Nikite Gill sadrži štivo u stihovima koje može da se čita u svakoj prilici, u različitim duševnim stanjima, i kad smo sretni ali i kad nas uzastopno pere tuga i njene popratne emocije. Knjiga je osim toga i eduktivnog karaktera, prepuna pouka o životnim situacijama s kojima se susrećemo i kao žene i muškarci, brač-

ni partneri, očevi i majke. Djelo je i poučno u toj mjeri što nas uči kako da spoznamo vlastitu osobnost, kako da gasimo ili otvorimo vulkan emocija koje sadrži svaka naša, a pogotovo ona istančana, lirska duša. I ova poezija današnjice, kada su uvjeti distribucije , a samim time i čitanja poprilično složeni, dobiva oblik instant-poezije upravo jer je prisutna na postojećim društvenim mrežama pa je prati veliki broj obožavatelja. To je onaj neki poseban i vrlo moćan touch između čitatelja i djela, a sama autorica ima privilegiju,stavljajući svoje djelo na jedan takav panel.

Denis Kožljan, Pogledom zaljubljenosti; esej o poeziji G. Jurkovića PIŠE: Denis Kožljan Goran Jurković-pjesnik koji iskreno zapaža, raduje se suncu ali isto tako tuguje s kišom i okrutnom stvarnošću koja nas svakodnevno izjeda i iscjeđuje. U svom pogledu zaljubljenosti, putem vlastitog stiha obraća se svojim bližnjima, prvenstve-

no obitelji ali i ljudima u globalu, a upravo ga ta činjenica stavlja na pijedestal onih autora čija liričnost jednostavno obara s nogu. Njegovi su stihovi jasni, kratki, sažeti ali nosioci određene poruke dok istovremeno ritmičnost dobiva uporabom rime, uglavnom. On je te sreće, zapravo da živi u okružju prekrasne različitosti prirode(potoci, rijeke, livade, vodopadi, jezera i rijeke) ali i životinjskog svijeta, stoga sve to bogatstvo koje ga okružuje, prenosi u svoju poeziju čineći je poveznicom čovjeka i unutarnjih osjećaja. Svom čitatelju, autor želi prenijeti svaki detalj, svaku sliku koja ga okružuje te je kasnije ukomponira u stih te uporabom osjetila stvara za sve nas jedan labirint savršenstva i ljepote. Ništa i nikoga, Goran ne želi preskočiti tim odnosom pogleda i stvaranja jer ne želi nikoga povrijediti, njegova je vrlina što voli svakog čovjeka, svačiji život kako onaj na vrhu društvene ljestvice , tako i onog u potrebi, skromnog, bez kuće i kućišta.

Primjera radi, Gacka i njeni labudovi krijepe njegovo srce šireći oka sjaj. Za njega bogatsvo leži u unutrašnjosti čovjeka, osmjehu, toploj riječi, a ne u teškoj materijalnosti (pjesma „Naši trazi). Goran je toliko tankoćutan, za svakoga nađe ono nešto što liječi te govoreći na takav, njemu svojstven način, spada u kategoriju onih stvaralaca koji kao da tamo negdje iz pozadine, svojim izrazom želi probuditi monotoniju svakodnevnice. Izdvojit ću pjesmu „Smokvin list „ koja je zapravo ironičan prikaz stanja društva u kojem se nalazi u vrijeme Covid krize. To je „pošast i kontrola nad čovjekom”, a što onda čovjeku, kreativcu ukida toliku potrebnu slobodu kretanja, druženja, a znamo da bez slobode nema ničega do osiromašenja ljudstva u svim aspektima i naravno da to boli i postoji buntzbog nesigurnosti plodonosnih rezultata. No, vratimo se na onu svjetliju stranu koja je za Jurkovića jedina ispravna, a to su njegove rijeke: Lika, Gacka i Korana, njegov rodni kraj iz kojeg zasigurno ne želi nikud jer previše se vezao za tu ljepotu, one su zanj centar svijeta i gleda na njihovo lice poput zaljubljenog dječarca, to je za njega smiraj poslije napornog dana, melem za dušu i tijelo.

U stihovima pjesme”Na Gorici kuće”, Goranova lirika i osjećaji ljubavi, i jesu jedna konstanta, polazište prema božanskom:”ima jedna rijeka što bistrinom zrači, ni sam nisam svjestan koliko mi znači”. No, potrebno je naznačiti da autor ne posjeduje taj vid sebičnjačke ljubavi koju drži u sebi i za sebe, on je altruist, poistovjećuje se sa ljudima koji pate i koji su u potrebi pa i njima preko svoje prelijepe poezije želi darovati osmijeh, svjetlost, nadu („Poruka sa Banovine”) Ipak, kao što medalja ima dva lica i to je neizbježno u svakom segmentu životnog puta, tako i u Jurkovićevom pjesničkom opusu, iako u manjoj mjeri, naziru se i oni trenuci mračni, bezizlazni, zabrinutost zbog smrti i rušenja ljudskog dostojanstva. To je vidljivo kroz simboliku ptica lešinara koje kruže tražeći slabu točku i grabeći dušu i tijelo. Goran i za taj problem nalazi rješenje koje i sam prakticira i to u obliku krunice i molitve kroz koju se nazire neko bolje, sigurnije i svjetlije sutra nas i naših pokoljenja.

Denis Kožljan, “Krhka riječ”, esej o M. Dizdaru Povratak poeziji Godine 1954. Mak objavljuje malu poemu Plivačica, četiri godine kasnije poemu Povratak, a nakon toga zbirke Okrutnosti kruga i Koljena za Madonu. Piše pjesme Onemuštio, Uspavanka, poemu Majka, Zapis o petorici, Zapis o vremenu, Badac, Zapis o Nespini, Zapis o izvoru, a 1961. godine izdaje knjigu Stari bosanski epitafi u kojoj je skupio i objavio natpise iz srednjovjekovne Bosne. Sa svojim se procvatom “Narodna prosvjeta” našla na udaru određenih interesa i ubrzo je ugašena, a Mak je izbubio posao. Tada je radio kao knjižničar i proučavao stare rukopise, pisao recenzije, radio lekture, korekture, pisao radiokomedije. On i obitelj živjeli su vrlo skromno, gotovo na ivici siromaštva.

I što zaključiti, a da se pozovemo na maka Dizdara vrsnog poznavaoca pisane riječi, kako u poeziji tako i u proznom obliku. Zaista je tako jer riječ ponekad jednostavno pronađe svoj put i poteče, gotovo da je ne možemo zaustaviti. Želi slobodu, potpunu i jasno određenu dok ne ode u drugu krajnost kad začahuri se u nama u našim osjetilima i valjda čeka “poziv iz daleka”, a u tim trenucima, autor biva potišten, depresivan, nedorečen, gotovo šokiran i bijesan. i sa, uvijek se čeka neka nova riječ koja će doprijeti lako do svojih poštovatelja i s njima okrenuti neku novu stranicu u obliku poeme, soneta i sl. 1 Riječ je slika svega onoga što okolo sebe vidimo i ne vidimo Riječima se nekim divimo a nekih se riječi opet stidimo One su se nastanile u nama i one su pobjegle od nas One imaju svoj miris i boju One su nemušte ili Imaju Glas Neka krhka riječ se penje veoma smjelo Zracima tankim i zlatnim Kao sićušna puzavica Ona se vješto propinje Od posnog kamena Do sunčanog grma I samog Sunca A neka se glavato i glasito Šepuri do na vrh bunjišta A znamo da njome je Zauzet prostor I više Ništa

2 Kao niz brzu vodu nekada riječi dođu brzo i još brže odu Ima ih koje dugo čekaju svoj sanjani čas Ima ih što bezglavo jure svoju tjeskobu Na bilo kakav dan i bilo kakvu slobodu Riječ je tek tada riječ ako Za nju i čulo steknemo Najgolemija je nekada ona Koju i ne Reknemo Jedna te ista riječ Nije ipak ista Kada ulazi u 3 I izlazi iz Ulišta Vlasnici ih u naramku nose i iznose kao svaku robu Riječi su zapravo sve i riječi upravo nisu ništa Na teške tezge malih i velikih tragova trzana (Pa i na one ovdje izrečene Bajate su olinjale i jalove Prašina je već gusta pala Poput starih krzana – I odvela ih na kolovoze Čim ih ugleda novo jutro Do kala Čim ih dotakne I prašina ta još veće pada Bistro oko Jer Dana Mada kazane tek sada (Izgleda da vrijede samo još neke male riječi One u hipu postaju uvele i stare Od čije oštrine i gorčine nevidljive I za njih više ne mare ništa Čovjek zatečen u gledanju Ni gomile sa ulice Počinje uporno da se pita Ni žedna lica Da l’ postaje manji Sjemeništa) Il’ postaje Ali se čeka nova riječ Veći Goleme one iz raznih bogoslavija Metanisanja ili liturgija Praznih slovoslovija Bića su letargija I bića Poraznih PraznoSlovija) 4 Riječi su u svemu sadržane Riječi su dakle sve ali i kao ograničenost su svega dane Jedina je riječ koja se još čeka Ona što valja da stigne iz iskoni Iz daleka.

Denis Kožljan, NOVA ZBIRKA PJESAMA, “Bez razlike”

SVIM MOJIM PRIJATELJIMA, KOLEGAMA PO PERU, DAJEM NA ZNANJE DA JE DANA 2.03. 2021. IZDANA MOJA NOVA PJESNIČKA ZBIRKA NASLOVA “Bez razlike”PISANA STANDARDOM I ČAKAVICOM.

Denis Kožljan, promocija

ZADOVOLJSTVO MI JE OBZNANITI MOJIM PRIJATELJIMA I POŠTOVAOCIMA MOG UMJETNIČKOG RADA DA SAM DANAS 2.01. 2021. PROSLAVILA 10 GODINA UMJETNIČKOG RADA(PISANJA, SLIKANJA, FOTOGRAFIJE).HVALA PONAJPRIJE MOJOJ OBITELJI KOJA ME PODRŽAVA, A I SVIM SURADNICIMA, UREDNICIMA, ČASOPISA, RECENZENTIMA MOJIH KNJIGA I OSTALIH KOJI SU NA BILO KOJI NAČIN POMOGLI ZA ČITAVO OVO VRIJEME. S poštovanjem i ljubavlju, Denis Kožljan, spisateljica

Denis Kožljan; proljeće je , a u meni nemir, esej o poeziji proljeća

Proljeće…proljeće i opet jedino proljeće, doba rađanja, vrijeme stvaranja, novi život, vrela krv, strasti, sunčeve zrake, jutarnja rosa na prvim proljetnicama…sve su to motivi koji su poznate svjetske ali i hrvatske pjesnike natjerali da daju svoj lirični obol ovom , za mnoge najljepšem godišnjem dobu. Pisali su se tako epitafi i ode proljeću, ponekad su iz pjesnika jednostavno poletjele ritmične misli spojene u predivne sonete ali i pjesme bez rime koje su jednako tako jake i sadržajne i jednostavno mame za čitanje. Voćke u cvatu, duginih boja, potočnice što plave se niz padine tik uz potoke i rijeke, šafrani koji poput bajkovitih junaka uljepšavaju listopadne šume, mirisi ljubičica, zumbula, sunovrata…predivne slike kako vizualne tako i audio koje se onda vrlo bogato i maštovito uklapaju u poeziju ili osvanu na slikarskim platnima, umjetnicima poznatih imena poput; Dobriše Cesarića, Ratko Zvrko, Victor Hugo i Joyce Kilmer , pa onda su tu Vesna Parun, Viktor Hugo Joyce Kilmer, američki pisac i pjesnik, u dva prozračna stiha, savršeno je oslikao zrak u proljeće, Victor Hugo, francuski romanopisac, pjesnik, esejist, dramaturg i aktivist za ljudska prava, te vjerojatno najutjecajnija ličnost francuskog romantizma, u jednom je jedinom stihu otkrio gdje stanuje proljeće. A Ratko Zvrko, poznati hrvatski novinar, pisac i omiljeni dječji pjesnik, čija je najpoznatija zbirka pjesama za mlade “Grga Čvarak” nagrađena nagradom Grigor Vitez, primio je poziv proljeća i pretočio ga u stihove koji nas bude iz zimskog sna. “Zrak je poput leptira nježnih, plavih krila. Sretna zemlja gleda u nebo i pjeva.” Joyce Kilmer “Zima je u mojoj glavi, ali vječno proljeće je u mom srcu.” Victor Hugo

Poziv proljeća Poslije duge hladne zime Proljeće nas opet zove: “Iz ladica izvadite One vaše lijepe snove I krenite sada za mnom; Ja vam nudim carstvo cvijeća, Ja vam dajem svoje laste I pupoljke s drveća. Pod mojim se suncem rađa Svud uokrug život novi; Pod mojim će suncem, znajte, Procvjetati vaši snovi.” Ratko Zvrko

Ivan Goran Kovačić, posebno je ime, vezano za dolazak novog godišnjeg doba u kojem se rađa neki drugačiji život. Rođen u Lukovdolu, Kovačić je ubotrijebio sintagmu ljepote i glazbe, boja i morisa u svom djelu “Ognji i rože” Naslovna sintagrna »Ognji i roze« i zvukom, i ritrmorn, i znacenjem potvrduje to izražavajuci samu bit Goranove kajkavske lirike. Ognji i roze simboliziraju kraj u kojem je tragicni pjesnik ugledao najdivnija svjetla ovoga svijeta, dozivio prve velike radosti, naslutio i otkrio prve ljepote zivota, ali i osjetio prve boli i sudare u tom predivnorn svijetu, dobivsi ujedno i prve poticaje za pobunu, sukob sa zivotom kakav jest. Te dvije rijeci, dakle, najavljuju poeziju ljepote i pobune, radosti i bola. One su ujedno simbol pjesnika koji je izazovu života odgovorio ognjem Ijepote i pobune. Ali »ognji« i roze« nisu »vatre iIi cvjetovi«. Naime, nisu samo to. Razlika je mnogostruka, morfoloska, semanticka, a da 0 zvuku, ritmu i asocijativnom potencijalu i ne govorimo. Oganj je strast;Snaga, pobuna, ljepota. I vatra to moze biti. Ali vatra je zenskoga roda, dakle zenstvenija, meksa, podatnija, prikladnija da bude sirmbol ljepote strasti nego Ijepote pobune. Goranovi ognji u prvomsu redu – muski bunt, simbol mske zestine. Ognji plamsaju kroz cjelokupno Goranovo djetinjstvo, i to ne samo na ognjistima zavicajnih domova. To su ognji – pozari, prvi uzrolčnci groze, straha i uzasne Ijepote u djecjoj dusi. Ti su ognji zega lukovdolskog sunca, krepkost groma, mošta i vina s lukovdolskih prisoja. To su ivanjski i jurjevski kresovi, »sesvetske« svjecice na grobovirna, iskre ispod kopita konja u trku ,i rogova bikova u dvoboju i sijevanje munje u oblaku zavicajnoga .

Proljeće u šumskim stazama pastrnjaka. Analiza pjesme “Proljeće u šumi” U tekstovima Borisa Leonidoviča Pasternaka prevladavaju filozofski motivi koji pogađaju čitatelja. Svaka fraza puna je nepotopive energije života, zadivljujuća posebnom atmosferom koju je stvorio pjesnik. Pasternakovu kreativnost karakterizira animacija prirodnih fenomena, dajući im glavnu ulogu u radu. Dinamika i kompozicija karakteristične za njegove pjesme, izvorna struktura i izražajna sredstva uronjeni su u zaseban svijet pun poezije i romantizma. Takve se kreacije mogu sigurno smatrati „Zlatnom jeseni“ i „Ljetom u gradu“. U svim djelima ove prirode postoji opis prirode, fenomena života. Posebna atmosfera koju je stvorio pjesnik ocrtava cjelovitu sliku godišnjeg doba opisanog u pjesmi. Lirsko djelo “Proljeće u šumi” nastalo je u periodu pojačane konkurencije između Pasternaka i društva pisaca. Zbog toga autor nastoji odraziti izuzetno realnu sliku onoga što se događa, fokusirajući se na takve negativne detalje i pojave kao što su “smrekovo smeće, smeće”. Tema pjesme odražava dolazak proljeća. Žustri, ubrzani početak proljeća, koji neprestano izaziva iznenađenje Borisa Leonidoviča, prikazan je sa svih strana – nenametljivo, ali naglo i nije lišeno značaja. Navikli smo na oduševljene opise prirode od strane pjesnika. Ali kod Pasternaka je sve drugačije. Ne smatra potrebnim uljepšavanje stvarnosti. Pjesnik igra kontrast, tražeći najživlju reakciju čitatelja. Čak i neugledne slike, kao što je, na primjer, sunce zalijepljeno nad “prljavom proljetnom tečnošću”, ne mogu potamniti radost čekanja vedrih dana. U samom zraku možete osjetiti blizinu promjena: još malo, i svijet oko vas će se transformirati, zablistati novim jarkim bojama, ispunjen zvukovima i aromama proljeća. Pjesma je napisana u veličini jambskog tetrametra s naglaskom na drugom slogu, što je karakteristično za rad Puškina i Fet-a zbog bogatih izražajnih mogućnosti. Stoga se unakrsna rima koristi u svih pet strofa, bez izuzetka. Od sredstava umjetničkog izražavanja, najizraženiji su epiteti (druga, treća i četvrta strofa). Postoji i metafora (treća i četvrta strofa). Na kraju pjesme, pjesnik koristi hiperbolu (peta strofa). Generalno, tekstove Borisa Pasternaka možemo prepoznati po glavnoj temi koja je dodijeljena prirodi. Pjesnik otkriva samu suštinu prirodnih pojava, pokazuje raznolikost života. Može se primijetiti oživljavanje prirode, karakteristično za pjesnikovo djelo, obdarujući ga posebnim osobinama. Pasternakov rad imao je nevjerovatan utjecaj na moj svjetonazor. Čitajući njegove pjesme, preda mnom su se otvorile nove strane života u prirodi. Svako djelo je posebna priča koja za mene nosi svoj moral i značenje. Poput živopisnih slika, iscrtava se zaseban svijet koji mi otkriva svoju jedinstvenu sliku i značenje. Proljeće ste bili samo vi … “… Jedino što je u našoj moći je da ne možemo iskriviti glas života koji odzvanja u nama” – tako je razumio priroda umjetnosti Boris Pasternak, i ostao je vjeran tim riječima cijeli život. Sve pjesme B.L.Pasternaka prožete su vjera u život, radosno iznenađenje njegovom ljepotom. Najviši oblik manifestacije života, nosilac njegovog značenja bio je za pjesnika priroda… Između prirode i čovjeka u tekstu Pasternaka nema granica… Oni su prodirati jedno u drugo i obrnuto. Ideja da poezija treba biti zasićena životom izražena je u pjesmi “Proljeće”. 30

Prelazimo na ovu pjesmu: Kakvi bubrezi, kakva ljepljiva nabrekla pepela Ljepljivo za grane! Zagrijan April. Sazrelo izvlači iz parka I replike šume su postajale sve jače. Grkljan poput bivoljeg lasa, I jauče u mrežama poput jauka u sonatama Čelični organ gladijatora. Poezija! Grčka spužva u usisnim čašama Budi ti, i između zelenog ljepljivog Stavio bih te na mokru dasku Zelena vrtna klupa. Uzgajajte si bujne mesense i smokve, Uzmi oblake i jaruge A noću, poezija, istisnut ću te U zdravlju pohlepnog papira. Pjesma B. Pasternaka “Proljeće” vrlo je neobična; neobičan stil, optimističan zvuk. Sve rime u pjesmi žensko… pjesma iz ovoga postaje meka, lagana, lebdeća. Od njih je samo jedan tačan, u posljednjem katrenu: Mnogo krnjih rima: u prisustvu oskah – u d oscu. ABAB – osnovna rima cijele pjesme ova shema se nikada ne krši. April je vrijeme za pjesnika buđenje. kretanje. aktivanakcije ; ovo je vrijeme poezije… koja poput grčke spužve upija sve zvukove, boje, mirise proljeća. Sam proces pisanja poezije pjesnik stavlja u neobičnu metaforu: A noću, poezija, istisnut ću te U zdravlju pohlepnog papira. Tako to možemo reći sva sredstva umjetničkog pjesničkog jezika na nivoima fonike, ritmike, sintakse, metrike i rječnika učestvovati u stvaranju poetske slikerano proljeće… koje je Pasternak prožeo svojim autorska vizija i kao rezultat, potpuno je povučen neočekivani ugao. U prvim redovima pjesme “Proljeće” koju promatramo estetski užitak lirski junak: “Kakvi pupoljci, ta ljepljiva nabrekla pepeo zalijepila se za grane!” Zvuči pobuna mladosti… radost boravka u ogroman svijet… Emocije se prelijevaju. Lirski junak ima nešto da prenese čitaocu. je li on uvlači čitatelja u njegovo stanje… doslovno vas prisiljavajući da otvorite oči i pogledate ovaj divni svijet, ljepotu čudesne prirode. Lirski junak na “ti” s poezijom, on zaljubljen u nju… Poezija se doživljava kao aktivan početak života… kao sredstvo potvrde u njemu čovječanstvo… Ona nije odvojeno od prirode, od života. Sve okolo – poezija ; pjesma – nešto što dolazi iz života lirskog junaka čitaocu… Ovaj put je prikazao autor. Sve unutarnje je uredno i ima poseban ekspresivnost… u korelaciji s temom i idejom ove pjesme. Pjesma prenosi nevjerovatnu svjetlinu boja proljeća 1914. godine, posljednjeg mirnog proljeća prije početka rata. “Boje su posljednji put bile ona otrovna zeljastost, s kojom su se uskoro zauvijek rastali”, napisao je B. Pasternak u svom “Sigurnosnom pismu”. Svijet B.L.Pasternaka nije svijet oko nas i nije naš unutarnji svijet, jeste jedinstvo i oboje 31

Denis Kožljan: Mrtvi koraci u živoj riječi, esej o stvaralaštvu Željka Jovovića

Mrtvi koraci u živoj riječi, esej o stvaralaštvu Željka Jovovića piše: Denis Kožljan, dipl. educ. Željka Jovovića, upoznala sam tamo negdje 2013 -te na društvenoj mreži, a kao kolegu po peru. Odmah mi se dopala njegova poezija, odnosno dio opusa koji se našo na njegovom „zidu” da sam s oduševljenjem i sama čitala stihove i imam to spremljeno na video uratku, Dakle, moja malenkost, ja koja sam tada bila sasvim „mlada”, majušna pjesnikinja, primijetila sam svu ljepotu i raskoš ekspresija spletenih u nekoliko pjesama ovog crnogorskog pjesnika , pisca , dramatičara, rođenog u horoskopskom znaku Bika, krajem sedamdesetih u Podgorici. …. „ja sam vjernik bez crkve, građanin bez grada ljubavnik bez žene ritam bez bubnjara” Ovo su njegove riječi koje čitatelju daju naslutiti što to progovara u duši Jovovića preko poetskih, proznih djela (napose romana), ali i drama. Preko ove snažne i jake poruke pisac progovara o slabostima njega kao čovjeka, njega kao jedinke u svijetu globalizacije koja nas svakim danom sve više izjeda i dovodi u stanje učmalosti, sivila i teških misli. On jasno želi reći da posjeduje osobine živog bića. No, te osobine narušava okolina koja nameće neka svoja pravila, dok je on među onima koji žele ostati originalni i neovisni kao čovjek ali i umjetnik. Autor Jovović počeo je pisati poput većine pripadnika ljubitelja lijepe riječi vrlo rano, još u osnovnoj školi. No, ozbiljnije i za širu čitalačku publiku, devedesetih jer je prva zbirka imenom „Vidici“ , objavljena 1994, a zatim su sljedili i rukopisi: ,,Na krilima feniksa“ 1995. ,,Mandala“ 1997. ,,Apokrif podsvijesti“ 2000. ,,Neprofesionalno ponašanje“ 2000. ,,Replika“ 2012. ,,Snovište“ 2015. ,,Grad suicid“ 2017 „Mrtvi koraci“ 2019. • • • • • • •

Bilo je to vrijeme Željkove intenzivne stvaralačke energije i uspona, a slobodno se može konstatirati kako je upravo u tim poetskim vrstama „ogolio” sebe kao čovjeka i pjesnika prepunog unutrašnje liričnosti, a koja se preko igre stihova, onda eksponirala i doživjela vrhunac kroz njegove različite i osebujne ekspresivne vrijednosti.

Naslovi zbirki su također vrlo zagonetni. Naslućujemo elemente modernog pjesništva: tema smrti, depresije, mrtvila, otuđenosti. Pripremajući se za ovaj esej, vidjeh nekoliko pozitivnih i vrlo dobrih , da ne kažem odličnih kritika na pjesnički opus ovog crnogorskog autora. Posebno, s moje točke gledišta, trebam primijetiti kako su naslovi „Grad suicid” te „Mrtvi koraci”, dali jedan poseban pečat opusu pjesničkih radova budući se u njima osjeti jedno mračno pretakanje slika i simbola u jezični slijed. Zadržat ćemo se za trenutak na pjesničkoj formi. Pjesme Željka Jovovića zapravo i nisu uokvirene u neku posebnu šablonu. To ne bi bilo prihvatljivo za autora jer njemu je bitna sloboda kako općenito u životu tako i na polju pisanja. No, još su neke specifičnosti kao npr. pisanje tj, obraćanje u trećem licu: On, Ona, Oni….pa onda puno vlastitih imenica koje se čak i ponavljaju u poeziji: Karmen…Ezra Paund… Dojma sam kako je takvim načinom, indiskretno, sebe stavio u poziciju svojih likova koji nose metaforičke poruke osamljenosti i nemoći čovjeka kao živog bića usljed gomile društvenih normi, prljavih i smiješnih zakona usljed kojih , isti, tj. živo biće doživljava jedan vid preobrazbe. Za Karmen možemo naslutiti da je to pjesnikovo ime , a koje možda implicira općenito ženi kao takvoj, ženi koja posjeduje tankoćutnost, emocije, a koje se zatim penju na jednu drugačiju razinupodivljalih strasti i posebnog odnosa muškarca i žene. S druge pak strane

Dakle, očito je da je Jovović taj dio čovječanstva koji u cijelom kaosu, želi možda ipak, razbiti tu nećistoću postojanja, depresivne korake, mrtvilo. Ostajem nadati se kako su sva Jovovićeva djela, ipak jedna nit koja bi mogla educirati narod da započne živjeti nekim boljim i sigurnijim životom. Pjesma „Gavran” E.A.Poa simbol je crnila, mraka, nemoći, zla. Pročitala sam pjesmu naslova „Crni Gavran koju je napisao Željko J. Nije neka velika razlika već je Jovović svojim stihovima imao namjeru potvrdi ljudsku dekadenciju, pesimizam koji uništava svaku poru čovjekove duše i tijela i ono najžalosnije svemu tome ne nazire se kraj? Budući je Željko vrlo samozatajan umjetnik, teško da mogu naći odgovor, zašto on uglavnom piše držeći se gotovo pa rigidnog pravila po kojima su radili i stvarali poznati simbolisti i ekspresionisti Moderne. Njegova je poezija zrela ali teška, prepuna čudnih previranja i za nekoga tko ne pozna autora osobno, tj.za laika, ovaj stil bio bi ipak za nijansu drugačiji i teži za shvatititi. Ostaje otvoreno pitanje je li se i sam pjesnik kroz svoj život kretao u tako mračnim atmosferama, gotovo bolesnim, napetim, situacijama bez nade, prepune malodušja. Željko Jovović je tvorac i nekoliko istaknutih romana poput: Who“ 2001 Snovi Meri Džejn“ 2003. Nesanica“ 2007. Snovi Meri Džejn“ (izmijenjeno i dopunjeno izdanje) 2013. Eto „Snovi Meri Džejn” je roman koji je doživio i dopunjeno izdanje što bi značilo da je autoru jako stalo da se i radnja, i likovi i pouka iskristaliziraju. Ovaj je uradak imao mnoge pozitivne kritike, a prije svega jer je edukativnog karaktera. Meri Džejn je glavna junakinja koja prolazi kroz pakao droge i kroz niz rubnih situacija dolazi do shvaćanja odnosno preodgoja te se njezin život preslikava na sve one koji su se s drogom i njenim pošatima susretali, mnogi i umirali, a neki pak i preodgojili što je i svrha radnje romana o Meri DŽ. Crnogorski pisac Željko Jovović svakako je plodonosan i na području drugih književnih oblika te je napisao i monodramu „On”-1998. , a koja je i scenski realizirana u mnogim mjestima bivše države i dočaravajuće ozvučje tj glazbenu podlogu. Željko je veliki rodoljub i s obzirom na prilike odnosno neprilike vezane za promjene na političkoj sceni Crne Gore, on konstantno prati zbivanja i sigurna sam da je uvijek bio i ostao na strani samostalnosti, demokracije, vlastitog identiteta tj. protiv alijenacije čovjeka kao dijela takvog društva. Željkova djela prevedena su i na engleski jezik i uvjerena sam da nam ima još mnogo toga lijepog, sadržajnog i dobrobitnog za udijeliti kroz svoj stvaralački rad.

PROMOCIJE KNJIŽEVNIH DJELA

Objavljena je nova elektronička zbirka poezije autorice Denis Kožljan, “U vrtlogu snova”. Cjelovitoj zbirci možete pristupiti ovdje. Poznati autor Slaven Kopanja objavio je novu zbirku poezije. Detalje o zbirci možete vidjeti ispod. Zbirku poezije U ZADNJEM KUPEU SOUTHERN EXPRESSA možete naručiti ovdje.

PROMOCIJE KNJIŽEVNIH DJELA

Elektronski zbornik priča od šest reči objavljuje se povodom obeležavanja jubileja – 60 godina od smrti američkog pisca Ernesta Hemingveja. CjelovitU zborniku možete pristupiti [ovdje].

Poveznica: https://issuu.com/ zoranhercigonja/docs/ deseterci_zbir_novo-

PROMOCIJE KNJIŽEVNIH DJELA

Zbirki poezije možete pristupiti na web knjižari.

PROMOCIJE KNJIŽEVNIH DJELA

Poznata autorica i književnica Denis Kožljan, objavila je novi kratki roman Lice i Naličje. Istome možete pristupiti ovdje.

Poznata autorica i književnica Denis Kožljan, objavila je duhovnu zbirku poezije „Nebeska zvona“ Pristup ovdje.