Denis KoĹžljan
U srcu plamen
~1~
Denis Kožljan
U srcu plamen
Nakladnik: Vlastita naklada autorice
Autor: Denis Kožljan
Naslovnica: Denis Kožljan
Copyright © 2020. Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
Elektroničko izdanje 2020.
~2~
Denis KoĹžljan
U srcu plamen
Denis KoĹžljan U srcu plamen
~3~
Denis Kožljan
U srcu plamen
"Svi su putevi isti. Ni jedan ne vodi nikamo. Svi oni vode kroz šikaru, u šikaru i van šikare. Ima li taj put srce, to je jedino pitanje. Ukoliko ima, tada je dobar... ukoliko ga nema tada nije ni od kakve koristi. Oba puta ne vode nikamo, samo jedan ima srce, a drugi ga nema. Putovanje jednim prava je radost; sve dok ga slijediš bit ćeš jedno s njim. Zbog drugog ćeš proklinjati svoj život. Jedan te čini snažnim, drugi ti snagu oduzima. "
Carlos Castaneda
~4~
Denis Kožljan
U srcu plamen
Uvodna riječ autorice: "Svi su putevi isti. Ni jedan ne vodi nikamo", tako kaže istaknuti Carlos Castaneda, a ja kao autorica još jedne zbirke pjesama, slažem se samo s prvim dijelom, možda svi putevi i jesu isti, samo moj put promijenio je smjer otprije nekih desetak godina i vodi k jednom cilju"učiniti život bogatijim i ljepšim". A to i nije baš laka misija jer treba se roditi s onim sićušnim darom za pisanje koji onda sve više raste s otkucajima srca, poprima obrise, konture i ono najvažnije-crveni kolorit koji je ujedno i simbol ljubavi. Moje pjesme, sve do sada, a ima ih i nekoliko tisuća, da, čak tisuća, satkane su od kristalića te emocije koja iz dana u dan samo buja i raste čineći onaj moj vlastiti svijet ali i dio Svemira, "velikim", jakim, prihvatljivim i širim masama. Bilo da se radi o stihovima pisanim standardom ili pak čakavicom, u mom srcu od tih sićušnih materija i niti, rađa se jedan plamen koji vječno gori i grije svaku osamljenu dušu, čini je snažnim dok hoda trnjem i kamenjem u svakodnevnoj borbi koju nameće sam život. Samim time i moja malenkost postaje djelić čitave priče koja ponekad završava sretno, ponekad tragično, no, vrijedilo je pokušati. Ovo moje poetsko djelo naslova "U srcu plamen", posvećujem svim onim napuštenim i ranjenim dušama koje možda nikad nisu imale priliku ugrijati se u zibki ljubavi, okusiti komadić sreće. Ima ih zasigurno mnogo i ne žale se, smatrajući kako je to križ života, a ja ih uvjeravam da ovi moji sklepani stihovi uče kako naći pravi put. Zbirka je podjeljena u dva dijela jer i književni izričaj jednako kao i dijalekt posjeduju veliku količinu energije koja umije obogatiti svog čitatelja. Denis Kožljan, spisateljica ~5~
Denis KoĹžljan
U srcu plamen
PRVI DIO
~6~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ŽENA imenom označena poput srne u snijegu njegovana, jakost često zagubljena pa poljupcem osnažena, žena, krhka, kroz život snažna, nikad važna, u skromnosti isklesana kao stijena snježna, putujući prostranstvima nedaća produhovljena, ponosna u satima samoće, jer ona je posebno biće, jer ona diše za sve oko sebe, jer ona živi u srcima djece, ona hoda korakom strepnje i doziva božje lice kad spotakne se o udarac vjetra što peče, žena o kojoj sve najljepše pišu pjesme, govore stihovi, žena koja budi maštu u trenucima sivila i nemoći, žena o čijoj važnosti postoji spomendan u broju osam, a ona zapravo dio je svijeta bez koje nema mirisa ni želje, uspomene ni stvarnosti koja melje....
~7~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ISPRIKA želim je sad i odmah, bez oklijevanja, neka čista bude kao gorska suza bez suzdržavanja i lažnih primisli, čekat ću je sjedeći na vrleti od pravde, obučena u togu crvenog okovratnika, spustiti kosu, želim vidjeti, čuti riječi oprosta okačene na zidu prošlosti kad htio biti si važan, visokog čela, kad želio si biti ono što nisi, a znao si koliko mrzim umjetne riječi, udvaranja na tankoj grani vrbe, ne palim se ja na proračunatost i visost, uživam u zagrljaju što liječi satkan od istine i poniznog refrena, ne popuštam lako ali ti posebno si zrno u polju žitnog klasja, vjerujem da dolaziš, preskačeš potoke i jutra, vjerujem da uskoro čuti ću onu riječ "oprosti" i odvesti me na krilima ljubavi, tamo negdje u zemlju čarobnih kapi istine....
~8~
Denis Kožljan
U srcu plamen
REZERVACIJA iščekujem, živim u nadi, još četiri samo izmjene noći i dana, sunca i mjeseca, za zvjezdani sjaj nema brige, želim biti tvoja ptica zlatokrila, tvoj med medeni u žlici srebra, iskrenih namjera i obostranog priznanja, rezervacija za taj datum ništa ne košta osim latice s ljubavlju, poljupca u srce i zagrljaj pod nebom bez oblačka, kartu dobih već na prvu, čuvam ju na mjestu intime gdje nitko ne zalazi osim toplih zraka jutarnjih, ti si se zavjetovao, obećao dolazak i možda još nešto, nalik susretu starih znanaca s okusom novog biljega, čekam, s mirom jer stih pokriva titraje duše, a istina može trajno zasjesti samo u pjesmi što nastaje na stepeništu vremena....
~9~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ALUZIJE nailazim na pojam koji ne podsjeća me, kojeg ne razumijem i ne bih ga mogla naslikati jer negdje u dubini izgubio smisao, namazan katranom, kolorit pretvorio se u crnilo svijesti, a dalje kopati ima li smisla...bajka sa princom i djevojku siromašnih haljina što čeka na pragu trošne kuće, izmrvila se odmah po izlasku u javnost, satrli je zli jezici... ma i nije više za pričati o njoj.. koprcamo se mi dva starca u najezdi nekog čudnog biljega, čaj razliven i osušen na svečanom stolnjaku...sve se da naslutiti da završena je arija na pozorišnim skalama u kojoj završetak biva u otrovu patetike...Živjeli! smirujem se u mekoći doma, srce previše ubrzano dahće, loš znak, a gospodin koji kleo se u ljubav, sada sjedi uz Dunav i mirno ispija svoje možda posljednje pivo...ne želim mu da bude tako, krivica nije njegova, ni Božja, jednostavno ne izdržava saslušati moju ispovijed....
~10~
Denis Kožljan
U srcu plamen
TEK SLUTNJA u mojoj glavi, vrijeme se plavi igraju sjene, to oči su njene, plima iznjedriše još jedno srce je li to ljubavnika novo ime ili ne osjetismo pravo nalet zime, hodam tanko bojeći se meteora, ostvariše se slutnje i siva zora, što reći na tugu u marami oko vrata, napisati ću pjesmu o ljubavi brata, sanjalice izgubiše mjesto u stvarnosti, zagrljaji mira usahli u krajnosti i nema više na obzoru istine o njima, obistinilo se krvavo slovo i teška rima, krik galeba na izbrazdanoj stijeni umornog mora, obrazi su njeni, vjera u sutra života što šapuće sneno posljednja je ruta, ostah sama ustajući lijeno....
~11~
Denis Kožljan
U srcu plamen
TRANSPARENTNO vlak i trava i cesta što vijuga, zaleđeno jezero usred ljeta i osmijeh što gubi se u zalasku, ne vidim ništa i ne znam o čemu ljudi pišu i govore, ja pogledavam netom posađeni cvijet, napreduje, širi se poput kišobrana jeseni, zavidim mu i nema ničeg spornog, jutarnja kava skuhana je bez pjene, a najbolje kakvoće, gdje naći krivca, žena je ta koja misli, razmišlja i dijeli, dok druga strana bezobzirno samo traži, silom hvata posljednju slamku, ne volim takvu transparentnost, no, otkosi ovog proljeća ipak biti će mnogo drugačiji, slabiji u globalu, zvijeri polako gube onu žestinu što oduvijek ih je krasila, u čaši na zidu još uvijek stoji ona čudna tvar, moj gost nema hrabrosti doći po nju....
~12~
Denis Kožljan
U srcu plamen
POBJEDNIČKI NAKLON duboko diši, jako i bez predrasuda ikoje vrste, uzimaj maha poput predvidivog pobjednika na atletskoj stazi, trči još ovaj mali ostatak i maštaj o vinogradu crvenih boba, pomaže,vjeruj i onda kad misli čovjek da neuspjeh vraća se na zatvorena vrata, diši plućima delfina koji prkosi zamućenom moru, nada posljednja umire, nije to obična floskula, vjerujem u tvoj život poslije života, znam kako majka trpi na porođahnom stolu ali sreća prati hrabre, sunce zaobilazi kišu i oblake tmaste, javi kad stigneš u arenu posutu laticama dobrodošlice, među rajom zlatnih godina ugledat ćeš sjenu dive i žene prije svega koja jedina umijela je učiniti preokret u času smrtne ure, ona sad živi u svijetu dalekom za običnog smrtnika ali tebi dostupnom u času pobjede....
~13~
Denis Kožljan
U srcu plamen PREDALEKO mnogo daleko i predaleko odavno izgubili vezu, svatko ostao u svom svijetu, raspršeni u pjeni nekad ispijenog šampanjca, ti furaš taktiku neprimjerenu čovjeku godinama koje nosiš, ja iscrtana u svom svijetu stihova i objektiva, ništa više nije tako značajno ni vrijedno, izblijedilo sjećanje koje rasplamsavalo u nama strast, razbijene ogrlice darovane u danima čarobne bajke, život je tako opak, ne oprašta, daje priliku samo jednom i nikada više, ti kao da zaboravio si besjede koje izgovarao si klečeći u vrijeme crvenog zalaska, bio si uporan, branio me od zaborava, brao školjke šaptačice samo za svoju divu, poznavajući doslovno svaku moju misao, htijenje, sada se okrenula ploča starog gramofona, predaleko smo za otplesati valcer, tango izgubio korake, nema više rascvale brnistre u našim srcima.....
~14~
Denis Kožljan
U srcu plamen
S LJUBAVLJU JAČA nikad jača, nikad hrabrija, danas u vremenu turbulencija, uspijevam pobijediti strah, poklopiti otvorene spilje, zagrnuti hladne humke, napiti se vode ledene s izvora, samo ljubavlju koju posjedujem možda od rođenja a bila je tada u povojima, u zvjezdicama i mjesečevom svjetlu, danas Diva, obučena u vatru grijem napuštena srca, društvo pravim onima praznih duša, kratim njihove sate u kojima nema mjesta za poljupce jer nisu imali sreće, jer majka zapustila ih u koljevki trnja, ponekad dođe mi da zaplačem od tuge i misli na one slabije i loše karme, ali po poslanju Božjeg Oka, tu sam umotana u ruho sačinjeno od ljubavnih šljokica, bogato prirodnim okusima.....
~15~
Denis Kožljan
U srcu plamen PONESTALO MAŠTE ima li išta goreg, postoji li stanje u kojem ostanem sama sa sobom u blokadi zvanoj nedostatak mašte, ne pomaže vapaj ni zov, oko vrata kamen umjesto krune od proljetnica plavih, usahlog pogleda u sivilo, nemoćna da spojimo se putem žica ili pjesme dalekih plemena, žutilo kože dok oči vrište, suhoća jezika i škripa zuba, kao da kraj je jedne ere, kao da zatvoriše se vrata, srce olovno upalo u zamku, gdje si moja srećo kratkotrajna, zašto poigravaš se ovom temom, vidim te doduše, tamo negdje iza trošnog kućerka rugaš mi se, ismijavaš se, a znam da oduvijek pamtio si moje ime, izgovarao tečno i s užitkom, a meni drago, sada obrnulo se kormilo, k vragu, maštanja o avanturama dvoje ludica raspršila se u bezbroj sitnih zrnaca, izgubila trag u oceanu neizmjerenih dubina, slažeš se da zato ne postoji opravdanje, da ključ nije smio pasti u provaliju bez povratka...
~16~
Denis Kožljan
U srcu plamen
OD NEKUD SE ZNAMO ništa nova, ništa nova, pjevušim lijeno ustajući, jutro govori u korist dana, ugledah te i prepoznah u masi prolaznika koji žure svaki svojim poslom, uhhhh baš me mrzi sama ispijati kavu, a znam te junače, od nekuda te poznajem, nosiš onaj isti baloner kao i one davne jeseni, crni pramen kose daje mi na znanje da sasvim sigurno znam ti ime, sjećam se i parka u kojem iščekivali smo svaki svoj scenarij, a koji se nikad dogodio nije, oboje ražalošćeni gledali smo ples lišća u zadnjim minutama života, ponudio si mi cigaru, pristala sam iako nisam neka strastvena, samo si nervozno povlačio dimove spoznavši da prevarila te i ovog puta, a meni neugoda obuzela tijelo i dušu, nije se pojavljivao ni moj čovjek, nije se čak ni udostojio zvati, ispričati, odlučio je još jednom u meč s kockom, a ja neka čekam, neka mislim, neka plačem ili jednostavno zauvijek kažem zbogom.... pogledah na moj zlatni sat, bogati...kazaljke poklopljene, ~17~
Denis Kožljan
U srcu plamen no, ovog puta na mene je pomislio momak do mene, okrenuvši se gledajući me ravno u oči "treba se znati nositi...ehhh", nasmješio se, valjda smo od onda ostali poznanici, eno ga, sada, koracima grabi ulicom, još uvijek sam....
~18~
Denis Kožljan
U srcu plamen
UPLAŠENA malo uplašena s razlogom ili bez, sama sa svojom tezom u glavi, bez tebe, ponovno težina na štafelaju, tolika da ne usudim se umočiti kist, razbarušena poput jurećeg vranca, jesu, i lađe već odavno mi potonule i nema nikog tko svojim pogledom oživio bi moje iluzije, ne ufam se ni limun umočiti u čašu gorkog da ozdravim želućani sloj, što se događa u zemlji romantike, nestadoše bez razloga, nije smiješno, baš ti si moj strah i groznica što nemilosrdno hara, kako pobijediti smrt, možda ipak da zajednički podijelimo predrasude čudnih umova, krenemo u zemlju bez imena, sakrijemo tijela zlatom i svjetlošću.....
~19~
Denis Kožljan
U srcu plamen
OVO ĆE BOLJETI tko mogao je znati, tko mogao je vjerovati koliko će boljeti praznina, danas, kad sve se crveni od ruža i slatkih poljubaca, kad gradom šeću držeći se pod ruku, šaptajući na uho, a tko sam ja da mogla bih sebe svrstati u skupinu ljubavnika, zar nisam davno već izrekla potvrdu pred Bogom i sada mom srcu ne smije nitko priči, nitko umiriti njegovu tugu, osamljenost umočiti u čašu slatkog vina, Oooo, moja boli, ni ti ne paziš na moju samoću, zašto si tako bešćutna, strogih pravila i ledenih ušiju, možda najbolji scenarij bio bi napisan da četrnaestog dana ženskog mjeseca ostala sam u produljenom snu, milujući tople plahte i mekani poplun, trebala sam...a nisam...i gadno pogriješila jer posramljena ostah u boli, sjedeći u sofi čekajući da sklizne i zadnji frtalj svečane večeri, pa ako dogodi se čudo, možda i smiluje mi se cvijet koji opisan je i oslikan milion puta, a zahvalu dobijem tako rijetko....
~20~
Denis Kožljan
U srcu plamen
MIRIŠE SMILJE miriše, žuti se, tamo na škrtoj zemlji, ostavlja pečat na tvojoj bluzi, bivam zatečena tim eliksirom mladosti kako samo sjetih se ranim jutrom, odakle dolazi i mami stručak pretvoren u zlatni prah, gle, ljubavi, ima ga i na mojim ramenima, prosuo se pod nogama tvojim kao da želi pozdraviti, podsjetiti na onu daleku prošlost zaboravljenu u kori oblaka, govore da za koji dan sve će se crveniti od ljubavi i strastvenih otisaka, a smilje tako čudesno, izvire i daje signal da ustanem iz kreveta prije no obično, do sada nije me se nešto dojmilo, možda i ne vidjeh ga obraslog korovom, no, glas sa visoravni javlja koliko ljekovitosti u njem ima, odlučih leći između njegovih bokova i uzeti sebi dozu bez bosilja, nek ovog puta ostane samo u dodiru s našim senzorima.....
~21~
Denis Kožljan
U srcu plamen
DAJI ne slušaj jalne, budi svoj, i svoja u svakom trenu budi, majka što za svoju djecu brine, otac što bdije nad tek rođenim čedom, daji sebe i onda kad te mrze, dijeli svaki svoj prst, djelić kože, pogled i osmijeh blag, ne košta te ,mnogo, a bit ćeš zadivljena jednog dana jer vratit će ti već možda u zraci zlaćanog sunca, boji duge ili pahuljom što nastanit će se u tvom srcu punom topline, daji samo i nebo kad osjetiš da preveć je veliko, i srce daji kome potrebno je za mirno usnuti, odluči se na korak, budi hrabra, budi jaka, budi velika i sretna sama sa sobom, pomirena u duši, tvoje ime bit će ispisano pletenicom mirisnih latica, nadživjeti će svijet, bogatstvo za buduća pokoljenja....
~22~
Denis Kožljan
U srcu plamen UMIRITI MOŽEŠ samo ti, tvoje ime i pojava na visoravni dalekih mora, umiriti možeš moju tugu što sve više pretvara se u bolest srca i dozvoljava patnji da izgriza vene, stopira krv u naletu emocija i polako tonem, protekle su noći za me bile scenarij za dokumentarnu dramu i tražih te da umiriš titraj slike, no , naiđoh na kulu i zidine, ništa ne čuh sem laveža gladnih pasa, mokar jastuk od groznice, oči zatvorene pod teretom tuge, zašto baš ja, zašto baš meni, ti Bože misliš da moja me snaga nikad ne može napustitit, no varaš se gadno, držim se, jednim prstom za udicu bačenu u plićaku bliže moje postelje, čekanje pretvara se u uzaludnu moru, težina, lom, jecaj nutrine, pomozi znam da ti zato si rođen, ako ništa, a ono dodaj mi gutljaj vode
~23~
Denis Kožljan
U srcu plamen HEROJ ima toga, kad pomislih izgubiše se moj heroj, odnijele ga Golfske struje, vremenski tornado, nestao je čovjek širokog osmjeha tik preko noći, a onda nestali i njegovi pejzaži, crteži i milost... pustih sate da učine svoje. ali znam da bez mog heroja prazna sam i blijeda, poput krošnje u kasnu jesen, mislila sam vrijeme liječi rane, možda i karma umiješaše svoje crne prste, često sam u snovima vidjela lika koji šeta šumom i bilježi život, pitala se je li mi zaboravio ime, a onda, prodrmalo se tlo, odnekud zapuhao povjetarac i okrenuo list, evo ga, moj heroj, život ga je pomazio, darovao. tek je ime promijenio i prstenom na desnoj se pohvalio... Ushićena poput djevojčice koja zna da mašta, umije preokrenuti priču, dobila snagu u obliku povratka mog dalekog junaka....
~24~
Denis Kožljan
U srcu plamen
FOR YOU (za tebe) tebi pišem, tebi tamo u dalekom svijetu otočja, gdje zelene oaze skrivaju ljudski svijet, obraćam se tebi my good soul, jer ti to jesi, bio i ostao, nepokvarena, dobra duša što čuči na lotosovom cvijetu, a kad zaigraju talasi tada i ti kreneš u igru s leptirima, vidim više nisi sam i to me strašno dira, istovremeno veseli, zaslužio si osmijeh da krasi tvoje prekrasne usne, zaslužio si odraz sreće u očima, tako se osjećam praznički, čarobno, dugo sam se pitala gdje nestala je tvoja sjena, zašto više nigdje nema prizora iz kišnih šuma, pa u nekim momentima zaokupila me i bojazan za gubitak...jer tko zna, svjetske sile, priodna snaga i moć svakodnevno uzimaju danak, no, sada si opet tu...zajedno sa onim istim galerijama koje nekad sam upijala pogledom...sretan ti povratak my good man....
~25~
Denis Kožljan
U srcu plamen
DUBOKA NOĆ pogača davno ohlađena, stol više puta posložen, noć mrzla s naletima magle, meni vruće kao u kotlu, koji su to prokleti simptomi, možda cijepivo nije imalo valjanost, dva poslije ponoći, pogašena svjetla u susjedstvu, veljača stigla u gnijezda gdje mačke vode ljubav, gdje nestala je naša, moja i tvoja, jesmo li nevidljivi, gdje je ona ludost, ona iskra zbog koje još samo vrijedi živjeti i odzdravljati jutru, čak ni šišmiša nema, bolje, kažu donose bolest civilizacije od koje se umire, ma glupost, šire paniku, oni masoni, oni debili koji u hlačama čuvaju alatku za možebit ukras ili zaradu u nedostatku posla, gdje je njima ljubav na pameti, strast je u njihovim glavama otrov što razara brakove...kukavice, još uvijek ne mogu pozdraviti krevet, san skliznuo i maršira tamo u uvalama njemu je sve dopušteno, a što sa mnom, još jedna besana...ispila i kavu i čaj, pojela afrodizijak u obliku namaza tartufa, tko zna, možda ipak se posreći....
~26~
Denis Kožljan
U srcu plamen
POKLONI MI SVOJE JUTRO zar ne vidiš...zar ne osjetiš prazninu na površini moje kože, pukotine u snovima noćnih zdanja, zar nisi svjestan što učiniše mi perle oko tvoga vrata, a jutrom otvorena širom vrata..... ne pomaže sunčeva zraka što stidljivo me gleda uplakanu gdje sjedih na krevetu porazbacanih ruža, zamišljena čekam da pokloniš mi svoje jutro namirisano poljupcima znanim..... vrijedi li uopće gubiti se u grijehu bluda, žuditi za onim što nestalo je na krilima vjetra, čitam jutros najnovije vijesti u kojima piše "ne nadaj se lažno jer taj te čovjek nikada više voljeti neće...i ovog si jutra rođenog u martu, ostala neke loše sreće!"....
~27~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ISHITRENA ODLUKA tvrdoglavo pritišće papučicu gasa, napamet volan u ruci, juri brzinom munje, vjetar u kosi kroz otvoren prozor, odluka donešena, nema povlačenja, ona jednostavno razmišlja kratkoročno hedonistički, opravdava postupke genima prošlosti, fetiš u obliku čipke i štikli, usne podcrtala ružem jarko crvene, pa neka poludi, neka lupa nogama i pali cigaretu ne znajući broja, njegova je to stvar što grize i kad ne treba, što možda ima volje i za oprost, i želi po tko zna koji put na svečanoj mjesečini kleknuti ispred njenog raspora,
~28~
Denis Kožljan
U srcu plamen
i nije loš, nije ščinka ni cicija..... samo madona što škripom guma zaustavlja se na mostu ispod snježnih padina, donijela je odluku, da je ishitrena, prebrza i falša, ni ovog joj puta nije važno.....
~29~
Denis Kožljan
U srcu plamen
POST dragi moj Bože, koja mi je to krivica, da za pokoru dao si mi post, i sve ono hladno, krto i beskrvno što ide uz takvo stanje, danima već tragam bezuspješno tundrama dalekih kontinenata, ovdje u domaćoj sferi ogadilo mi se davno, bića nazvana ljudi tek poprijeko gledaju na svaki korak moj, rugaju se silno osmjehu što ljubav rađa, ma oni su zadrti licemjerni fanovi nekog težeg virusa, a ja izdržala mnogaja ljeta, lijegala uvečer isplakane duše, mašta nestajala u olujama juga, sada, ojačana balsamom ružmarina, htjedoh razmijeniti pokoju besjedu, pokloniti dodir usana, grudima napisati poruku originalnu i vruću, no, post se poput magije nacrnio iznad glave i prisilio na beskrajno čekanje sjedeći uz željezni peron.....
~30~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ZAŠTO VOLIM SEX ima li na ovoj zemlji još uvijek nešto bolje, nevinije, čednije, nešto što vraća nas u život, daruje sreću, ubija svaku bol, nepravdu, volim ga sada u godinama kasnim ali zlatnim jer čini me velikom i hrabrom u svijetu sitnih duša, svjetli plamenom koji grije hladnu dušu i mrazno srce, pokreće mehanizme mog ranjenog tijela, izborano čelo čini baršunasto čarobnim, sex, čin koji ne traži dozvole, kojemu i Bog oprašta jer napokon čovjek njime posta prirodno biće, ja, slobodna napokon od okova sile zlobnika, zlotvora i njima sličnim, u sexu, toj čistoj igri bez kalkulacija, jala i mržnje, pronađoh zrno onog nečeg prirodnog od prirodnijeg, slatkog od slatkijeg, držim to zlatno moje zrno u položaju starta i uzmem u satu kad osjetim da zvono zove na uzbunu....
~31~
Denis Kožljan
U srcu plamen
VRHUNAC narasla amplituda, osjećam vrhunac, ne u ljubavnom smislu, toga imam i na pretek..... govorim o vrhu, vrhova, o moru stihova, pjesama na vrh Olimpa, pričam o oduševljenju mojih nervnih struna koje nisu istegnule se samo tako.... osjećam da vulkan strasti samo što nije počeo izbacivati lavu suza radosnica, smijeha zasluženog, jezikom slave dotaknutog.... ali približiti ću se mjestu "zločina", sa ružom u ruci, primičući je lijevoj strani tijela koja vrhunac doživljava na svoj način, kad frcaju iskre, kad disanje bila čuje se sve do tamo prijeko.... vrhunac, ne ...ne želim to nazvati slavom, želim samo na trenutak biti ponosna kao ždrebica pred porod, kao glumica pred dodjelom Oscara, znam imam snage, slutim da to je vrijeme pravih odluka , koje netko mi je uručio, krivulja će zadržati se na krovu piramide knjiga i slika, kolaža i akrila... a poslije.....Bog to samo zna...jer sve ima svoje vrijeme.....
~32~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ŽELIM ZAJEDNO DA gdje sada da krenem, potragom u kojem smjeru, kamo mislima, glavom, ima li mjesta u torbi za srce, nemam mira, tonem u san, a želim da s tobom zajedno ispišem stih dana znajući da na istoj smo valnoj, maštamo o sličnim stanjima, ljubav nam je pravac, a strast krma, nemoj primiti to preveć patetično, no, ti strijelac gađaš precizno, i iznenađuješ uvijek iz početka, a ja živa vatra, pogledavam ima li te na vidiku, jesi li okončao knjigu svojih čežnji, zovem te u pomoć, tebe pišče ženskih tributa, mislim da snagama naših umova možemo skovati čudo važnije od egipatskih piramida, ispisati stranicu poškropljenu vinom, na kojoj muškarac ljubavnik i žena lavica sjednu jedan drugome u krilo nakon još jedne od pustolovina koja ozdravlja i diže iz mrtvih, pokreće snagom mlaznog aviona i donosi mir u kuću...
~33~
Denis Kožljan
U srcu plamen
S JEDNE STRANE obostrana...ne...ovo je bila ljubav samo s jedne strane, ljubav mene nježnijeg spola, žene koja zna što želi, hoće, plamena vatre koji strasno širi plamičke vatre emocija, trag koji ostavlja zauvijek okus slatkih trešanja..... o čemu pričamo dakle, o njoj ljubavi koja isto znači na svim jezicima, koja sadrži gramatiku istih slova, kojom prelijeva se samo jedna boja, boja koju ne mogu isprati ni kiše, ni suze slane, ljubav koja vapi potvrdne odgovore obiju strana, koja nikad ne upada u klopku laži..... ja vjerujem u nju, nadam se njoj, od trenutka kad ime mi bijaše upisano u dnevnik životnog glagola, ja kao jedna od dviju potrebnih za meč, znam i razumijem problematiku stvari, ne skrivam se u mrtvim daljinama, ja.... postavljam pitanje i samo želim tvoj odgovor satkan od dvije riječi, riječi koje čine klijetku i prekljetku crvenog hrama......
~34~
Denis Kožljan
U srcu plamen
KRAJ U POČETKU početak želim, a kraj se naslućuje u suncu što jutrom se rađa, kiša suza, danom rastužuje..... klizim kao kaplja niz staklo prozorsko, osjećam da brije me bura mog Svemira, hladna me noć dočekuje, početak kraja proročki navješćuje.... postajem leptir strunjenih krila, otkinuti list što niz rijeku pliva, nebo me od izopačenosti Zemlje brani, naslućujem kraj...odbrojeni mi dani....
~35~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ČEKAM dugo već i predugo i previše dugo, čekam na prašnjavom putu, čekam neodređeno nešto ili možda čak i nekoga, po dogovoru, zaboravljenom.... prepoznaju me ptice što zapamtiše mi lik i figuru, upoznaše me sadnice povrća i cvijeća s lijeva i desnog kantona, i cvrčak što u krošnji našao je sebi mjesto zapamtio je moju vizuru.... a jaaaa...čekam...znam...čekam uzalud, ma sve je to u redu, čekajući pozdravljam stablo sa dva smeđa ivera, krletku slavuja, krijesnicu u noći, molim se nad humkom isprane zemlje....ponavljam Očenaš i Zdravomariju, podbuhla u suzama...jer možda shvatit ću da onaj koga čekam...više nikad neće doći.....
~36~
Denis Kožljan
U srcu plamen RAZGOVORI uvijek prisutni na temu, i onda kad ne čuje se glazba, bez zablude, pričamo samo istinu što visi nad našim glavama poput sige usred zime, nije nam čak potrebna ni cigara, tek čaša vode s gorskog izvora, tada misli same kolaju, piše se bajka usred Legena grada, ne idemo više utabanim stazama, priklonismo se životnoj vedrini u formi koja odgovara našim srcima, duše tek udaraju ritam da monotonija ne ubije draž naših noćnih pripovijetki, držim se Goethea koji kaže da se držeći visoko ruku stižmo do svog cilja, slažem se, ima istine, ti samo ćutiš dok vilice igraju, to je forma tvojih odgovora, navikla već, i znam koje su tvoje smjernice u smislu filozofije života, ne prihvaćam ih uvijek tek onda ako služe u dobrobit naših zajedničkih ideala, a ovaj je svijet zapravo ogromno božanstvo opravdano jednostavnošću ljudskih veličina....
~37~
Denis Kožljan
U srcu plamen
BOGINJO RIJEČI vraćam se tebi moja Boginjo riječi što nikad iznevjerila nisi, Tebi moje sunce zlatnog sjaja i citro plemenitih namjera, ne zamjeri za ukradene dane, ništa nije bilo namjerno, tek znatiželjni korak dalje, htjedoh proviriti u neke druge i drugačije horizonte, ispraviti krive staze, no, razočarana ostah, tražim zato oproštaj od Tebe, Pjesmo moja s prizvukom pobjede, željno dozivam Te imenom ljubavi, milujem ti žice koje čuda činile su u vremenima sjete, svijet je tako okrutnih čeljusti, gladan dobrote srca meni sličnih, iskusih silinu vjetrometine, čuđenja i ruganja, pakosti i mjerenja, moji snjegovi ostali su zauvijek isklesani dio veličine slova, ima li veće sreće od povratka na onu meku, toplu zikvu što Bog joj nadjenuo ime STIH......
~38~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ŠKOLA ŽIVOTA koliko traje, ima li je..... želiš li ući u moje džepove da zajedno oplovimo svijet, zaigramo na kartu iskustva, samo ti neozbiljan frajer i ja oduvijek strogih manira, a zapravo željna dodira, smijeha i vožnje na leđima delfina... što je to život kad ne odgovara na moju prirodu i hirove, šuti kad tražim da otpjeva mi onu moju čijim notama razbijam čašu, zar da stidim se zbog toga, ti okrutni stari lisičaru, hijeno zvana život, ne...zaboravi na moju dob i nametnute skropule, zaboravi na drvored tužnih vrba koje jecaju od boli što uvukla se u koru stoljetnosti, ja sam Ta, ptica kolibrić što fućka i kad je magla sasula grad, ja sam Sirena što probijam svaku barijeru, uzimam daha i nastavljam s mojim konjanikom dalje u galopu trnovitih staza, odlučna u izmjeni koridora kojem nadimak škola zaista ništa ne znači..... ~39~
Denis Kožljan
U srcu plamen
PUTUJEMO zajednički, držeći se rukom pod ruku, dišući isti zrak s mirisom agave, ljubeći nebo s okusom voća, srca otvorena poput kratera u zemlji snova, i nitko nam ništa ne može, ni oluja dalekih mora, ni kamen spoticanja u blizini, mi, zvijezde ovih prostora, izbačeni iz jezgre centralnih, nas dvoje divljih duša, koracima grabimo i utiremo svoj put, pobijamo predrasude, ukroćujemo pravila Sudnjeg dana, radujemo se sitnicama naturalnog, razodjevenih tijela, slobodnih pleća, budalice nestašne, tigrići tek rođeni, hrabrost i postojanost udijelila nam majka priroda, hodamo dalje, pišući na pijesku poruke mladosti, takva smo mi bića Svemira, nema nam kraja i ne želimo ga, nema prepreka jer ih lomimo, a iza nas rađa se ZORA PRAVEDNIKA....
~40~
Denis Kožljan
U srcu plamen ŽEĐ kao nož koji prolazi mojim grlom, stežeš i rastežeš glasnice uspaljene od noći, žeđ oka, žeđ srca dok bježiš ispod haljina mojih, želja beskrajno velika, neispunjena, riječi pomirenja isušile vrijeme sadašnjosti, posežem za čašom, širim korak i ne uspijevam ispraviti propušteno, tražim time out bez da pitam suglasnost, želim napokon na vidjelo iznijeti tajnu, dođi bliže, ne boj se, nisi ti jedan od kapitulanata na prvu, je li to svijet poludio u jalu i idealima bez pokrića, poskoči tamo do izvora rijeke, napuni dlanove tekućinom što hladi i klizi, čisti put udisaja, budi moj saveznik, vitraj na staklu zajedničkog zrcala, opusti mišiće mojih udova, razotkrij tajnu svetih puteva....
~41~
Denis Kožljan
U srcu plamen
MLJEČNA STAZA Ti, imena Orionov krak, dolaziš u susret dami u sazvježđu Sagittariusa, oko nas cakli se prašina dok tijela uvijaju se na putu, vrišteći od slatkog bola, mlijeko naumilo podojiti pa bradavicama dalo znak na uzbunu i ispiranje sokom staze što nestaje u daljini, hvatam te za ruku, nije me strah u društvu mjesečevog čovjeka, napaljujem se vjeruj, kao nikad, ima nešto u tvom hodu dugih koraka, dinamika unutar diska izmjenjuje tvari, precizno ciljaš veliku crnu rupu, šapućeš kako baš to je utočište i mjesto pogleda na kartu, slažem se da uzmemo vrijeme za saveznika, treba nam očigledno odmak od svakodnevnice, tišinom planete odlučismo istražiti svaki detalj, isprobati magičnu moć tog nebeskog fenomena....
~42~
Denis Kožljan
U srcu plamen GLEDAM ODOZGOR tamna je noć, tek svjetlost zvijezda prosula se svečano, bunilo proteklog vremena ne dozvoljava mi da mislim, da čitam i pišem, prokleta čežnja, ne prestaje da izjeda, gledam odozgor u pod sjajan od žurke dočeka, zamišljam sve što ne mogu, jer kako da obujem crvene štikle, ima li smisla popiti šampanjac kad tijelo kipti dignutim tlakom, i cijela godina odoše poput zgažene travke u hipu, ponoć trajaše tek nekoliko sekundi i opet sve po staru, zimski san, u svijetu haraju vatreni plamenovi, proždiru mukom stečeno, ovdje nešto blaža linija ali nije ni blizu kao onda, kao nekad, ne ide se od vrata do vrata ljubeći bocom pjenušavog bijelog, ostao u regalu za drugu neku novu ili nikad, sasvim svejedno, ravnodušnost, hladnoća, tek par porukica nađoh u jutro na mobilnom, gdje je ispao običaj, možda sve je pomeo hladan vjetar i zatvorio u ogroman kontejner smeća, neću ni da mozgam što je sve u njemu, socijala ostaje u gardu, njoj je jednostavno tako suđeno, vječita borba do zadnjeg udarca u gong.... ~43~
Denis Kožljan
U srcu plamen URANJENO mnogo prije od zamišljenog sustiglo me oko sunčevo, haljinu podigao zamah vjetra, a ja punim se srećom u žutilu narcisa, pijanstvom mirisa očarana, još snijegovi trebaju prekriti krovove, potaknuti dječju ciku tamo u susjedstvu, a ja ludara preskačem lakoćom kalendar zime i nogu bosih poput mudraca spuštam se s proljećem željna rađanja neke nove ljubavi, oh kako bih samo rado ostala zatočena tamo gdje isprepliću se naše ruke sa prozirnim laticama vjesnika, zahvaljujem sirenama što mame me u zatočeništvo čarobne noći, slušam ga, dolazi mi u pohode s vojskom noćnih zrikavaca, pada ničice pred koljena i pjeva; "O, djevo krasna, ženo mojih snova, što uraniše toliko, imam moć i snagu, ruku mi svoju daj, legni uz mene tanana i gola..."
~44~
Denis Kožljan
U srcu plamen SEZAM Udišem zelenilo drugog kraja zemlje i ništa se značajno ne dešava, Lijeno ispunjavam dan zijevajući od oblačine neba il tko zna.... Daleko, previše daleko sam, vapim za zagrljajem, toplina mi strana, rutina svakodnevnice doslovce ubija, tražim nešto što upotpunilo bi hladnoću i sjetih se sezama na toplom pecivu...nema ga pri ruci, nedostupno je sve u nedjeljno večer, a onda..???? iznenađenje na koje i nisam spremna, moglo bi srce stradati, duša raspuknuti poput ploda jeseni... zavibrira ovo čudo tehnologije u džepu, upozorava da stiže promjena... Nije vrag da obistinit će se san noćašnje bljutave
pite, pa stoga ugasim isti...nervozna postah, samopouzdanje na čistoj nuli, iskustvo opet provocira vijuge... liježem u postelju koju još od jutra ni pospremila nisam, letargija nije dopuštala.. "Hoću sezamov kruščić, želim u ustima osjetiti slad mladosti pod svaku cijenu!"... vijeđe poigravaju se tješeći moj nemirni duh, a onda?,,,,Je li to ja čuh kucanje na vratima ili se djetlić ponovno zaletio u koru visoke topole...enigma...
~45~
Denis Kožljan
U srcu plamen
USRED ŠARENIH TRPEZA blagdanska čarolija, šarenilo trpeza i još štošta slatko, ništa posebno ne ukazuje na dvoje njih koji izranjaju iz odsanjanih noći, zvijezdu Danicu ne slijede, tek otkucaji srca daju signal da nešto se možda zbiva i podsjeća na susret daleko od očiju znatiželjnih očiju, prašinom zlatnih zrnaca polako hodaju držeći se za ruke, obgrljeni stihovima u rimi, ne osvrću se na lišće stoljetnih topola, ruke oprane lavandom u sapunu, zvončići pojačavaju gas, konji složno u kas, djeca na polnoćku, okićene jele dojmljivo drže budnima svijet, oni stapaju poglede u koncentričnu os, paše im djelomično praznični ritam, tko zna koliko zadržat će sebe u vrtlogu strasti, godine starosti i ne poklapaju se baš, no, kad onaj slatki umor uniđe u vijeđe, biti će to znak da anđeoska pjesma navješta vrijeme utonuća...snovi nek poteku....
~46~
Denis Kožljan
U srcu plamen
IZ TIJELA U DUŠU nakon sati komedije, dogodio se prevrat, iz tijela u dušu uvuklo se nevrijeme tame i bola, uzalud hodali smo strništima bosi, crvena je naša boja, ovog puta kocka nije bila saveznik nam, preveć brzo zaboravih ležište kraj kamina, izgubljena bez kompasa dok ležao si suprotno od očiju boje kestena, tišinu prekidao je kukavica starinski sat, miris plahte, smrad dima, tvoja ruka na baršunima grudi, pobjedničko slavlje nikad dočekano, bitka izgubljena u sidrištu čelika, vene popucane uz svaki uzdah, nije li to nepravda jer očekivali smo regularnost odnosa i fajt izjednačenja, a odmah poslije sve iz početka, rukom pod ruku u zagrljaju vatre zaplesati na takt Badnjeg sijela....
~47~
Denis Kožljan
U srcu plamen OPET tek zaliječih masnicu djelo tvojih ruku u pijanoj noći koja nikako ne sliči na zimu. poželih se odmaka od svega divljeg, od lampica koje preuranjeno postavljene bijahu, no, čudnovati miris divljeg mošusa odnekud vuče me opet k sebi, što je to sada, neće san na oči, glazba sa nekog božićnog domjenka podsjeća na rođenje, vani prazna luna za razliku od inače, bože, nešto kucka o roletne , je li to led usred lude klime ili ti po tko zna koji put šalješ mi pozdrave koji nasmijavaju me i čine djetinjastom ribicom, k vragu., još nisam do kraja dorasla, možda nikad i neću, ti to znaš, ti to osjećaš i navlačiš na igru, možda te zato i volim, ne tebe kao muškost već običnu nježnu pahulju koja u meni jednostavno izaziva divljenje i tjera da opet zaplešem na glazbu onog mojeg....
~48~
Denis Kožljan
U srcu plamen PREURANJENO mnogo prije, okitili jelke, izloge, šampanjac na stolu, ludnica u gradu, bez premca i reda, ne volim to, zvončići danima jure, a snijega na pomolu nema, samo nešto u naznakama, duboko u rukavicama što smetaju za ruke jer.... previše je toplo, uranilo doba proljetnica i ptičjeg pjeva, zoveš me k sebi, puštaš glazbu što razara mi srce, činiš li to s namjerom, preuranjeno za bilo što, teško stičem prilagodbu na svaku novinu, svaki sklopljen zavjet pa tako i prijateljstvo. nekad bila sam sasvim drugačija, osjetljivija poput mrazne visibabe, sad čvrsto držim se za kosti, teško da oko zasuzi na svaku tvoju, odrasla sam bit će u ranim šezdesetim, promjene su to za onog tko ne shvača, ne razumije bit ženinog slogana, ma medeni moj, bez sekiranja molim, polako stići će ono naše TOMBOLA ~49~
Denis Kožljan
U srcu plamen ne igrah ju tako često, skoro nikad, igre na sreću ni idu na ruku, ponekad žalostih se, i odlučih baciti kartu, Božić je blizu, pomislih desit će se, i zaista, čujem glas lopužice moja mala, tvoj tihi , umirujući glas, oblije me vrući oblak znoja, luda sam, znam, ma koja sreća, gdje će ona mene, može me samo zaobići u širokom luku i ostaviti tužne kose na raskršću snova, no, gle vraga, tombola dokotrlja se ravno u odaje visokih zidina, otvore se vrata sama, zaigrao u njima ključić, ukaže se lavić u pitomom obliku, kratko poljubi za dobrodošlicu, ostadoh malo, možda i puno više, ukočena, nenaviknuta na zgoditak, pobogu što ću s tobom, priupitah plašljivo, gledajući čudo od djeteta uobličeno u sretan broj
~50~
Denis Kožljan
U srcu plamen moje karme, povezah se s njime točno u dlaku, namamio me, igrat ću još ponekad na kombinaciju njegova prekrasnog imena
~51~
Denis Kožljan
U srcu plamen
GLAS RAZUMA tražila dugo, ima li nekog tko zna mene, moje oči, moje srce i sve ostalo što na meni valja, no, samo je tišina kaskala, razbijala monotoniju i hrabrila u letargiji noći sve dok nije se pojavio on, iskrsnuo kroz maglu koja danima vrijeđa zimu, spustio se na polje makova iskočio padobranom ravno ispred mojih koljena, suosjećajno pogledao ravno u moje oči i dao signal da postoji istina u rijeci lažnih krugova, uzvratila osmjehom i tračkom nade, nakonio mi mjesec svoj kačket, znam još koji sat i eto vremena darivanja, nakon dugih dana zavjeta šutnje, razum je pobjedonosno uzviknuo "nema straha", sve biti će med i mlijeko...zaista hoće li?...
~52~
Denis Kožljan
U srcu plamen
PUT U NEPOZNATO možda i zima za njih radi, i sunce im se smiluje, tek šlape iznošene gacaju u blatu i izlučevinama, zatvaraju rukom oči i navlače kapuljaču, ne žele da ih svijet vidi i žaluje, oni su samo red, kolona ili kako ih žele zvati, imena sastoje se od bola, suza, znoja i rana koje bole i nemaju namjere zarasti, oni su simbol izgubljenog svijeta koji hoda putem u nepoznato, ako osmjehne se srećica preskoče potok i hladnu rijeku, u protivnom tek zakrpa odbačena na golim granama dokaz je surovosti tko su oni, što su ti putnici bez papira i forme, pobjegli glavom bez obzira, na kozjim stazama rađaju se njihova djeca, prolivena crna tinta pomiješana kapljicama krvi, sramotna slika vrti se svijetom ali pomaka nema, možda ga nikada više i neće biti, izbjeglištvo umjesto doma, topline i sreće ugasiti će božićno svjetlo.....
~53~
Denis Kožljan
U srcu plamen
NITKO I NIŠTA kome psalam, kome obraćanje svetim prahom, klanjanje,ljubljenje nogu, kaži mili Bože. jesmo li mi itko i išta, jesmo li zavrijedili krunu, oklop zlatnih ruža, ima li pjesme i gudala skala i kamena na kojem stati će naša srca, jedno u drugo, šaptati pjevnu Tihu noć, a svi ostali kamenovati će našu izdaju, prokazati nas kao Nitko i Ništa, nepravda nanešena, ni prva ni posljednja, mi udarat ćemo se poput barke o prsa, u žitu nanesen mulj, vazduhom mrijeti će ptice i pauci, koritom suhe rijeke gmizati spodobe, hoćemo li uspijeti izvući ponos ili ostati upisani bez imena, spola i godišta....
~54~
Denis Kožljan
U srcu plamen
GREŠKA U TEKSTU trudih se biti cjelovita i jasna, reći sve što osjećam , ne jučer, ne sutra, već ovog trenutka, samo preko noći greška isplivala, bol u prsima, pišti poput parne, svađah se sa sobom misleći da kriv je moj ponos, možda divlje srce ili pokoja laž, psujem na kišu što spustila se iz tmastih oblaka, a znojne kapi, klize niz čelo, je li i u zraku greška ili poremećaj, ne znam što se dešava jer ostali mudro šute, ti si još uvijek u zagrljaju voljene, izgubio hrabrost ukazati se, javiti možda kao što to inače činiš. neću okretati glavu, ukočiše mi se vrat, umorih se za života ispravljati greške u komunikaciji,
~55~
Denis Kožljan
U srcu plamen
a sada vrijeme je božićnih zvona i srebrne jele, nema smisla započinjati raspravu, budi tamo gdje vuče te ono nešto, mene ionako držao si samo rezervom u slučaju da zagusti.....
~56~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ČASTIM TE častim te mileni u ovoj noći kad polja kukuruza iščekuju prvi snijeg, želim ugostitit, na okupu vidjeti čitavo sazvježđe i mjesec u punini zlatnog sjaja, častim tebe moj care suvremenih ratova bez igre prijestolja, a samo za te i tvoju ljupkost, kupih krunu od javorove niti, sve je spremno, tu na ostrvu kojeg zapljuskuju vali noseći baklje svjetlosti, tebi u čast, bosih nogu dok prsti opipkuju topli pijesak, smišljam tekst tvoje omiljene, ne smeta što nije za moje uši, ove noći želim svetkovinu u čast mog zavodnika, ljubavnika, ponekad tek stranca iza odškrinutih vrata, no, zasluge vrijedne poštovanja ostaviti će trag jer vrijedi proslaviti, jakim vinom zaliti kraj naših maštanja a početak strasnih ljubovanja....
~57~
Denis Kožljan
U srcu plamen
TAJNI PUT mogli smo krenuti, davno već, zajedno vodeći se zvijezdom, hodajući rukom pod ruku, mogli smo razjasniti nesuglasice ako ih je bilo, mogli smo sjediti do jutra na ivičnjaku maslačaka, ali suštinu našeg života ubijao si postepeno ne vjerujući mojim željama, bježeći od odgovornosti, budio se sam u paučini mrzovolje, ostavljajući opuške tamo gdje im nije mjesto znajući da me to ljuti, milovanje i nježnost tvoje su neznanje, tvoja opcija za odlazak na put tajnovitih znakova, sam, frajerskog držanja, sve je to besmisleno znam ali plakat neću, prigovarat neću, gledat ću u prazno,dok nestaješ, a iza ugla nadzirat će se moja sjena...
~58~
Denis KoĹžljan
U srcu plamen
DRUGI DIO
~59~
Denis Kožljan
U srcu plamen
DITE babino, prez matere zgojeno, z kraja od rojenja maknjeno, hodilo prez panki, ma čistega ubraza, malo, a sve veliko kapilo, sriče u življenju niš imalo, potopljeno u pensiri ritko se nasmijalo, dite, u zikvi drvenoj kolembano, nenega niš skušalo, trpljenje u kotuli skrivalo pak nareslo, z vitron se karalo, potiho več puti zaplakalo, prste bolne u kušu točalo, i najzad samo sobun se pomirilo.... .....................................................................prez-bez maknjeno-maknuto hodilo-hodalo panki-papuća kapilo-razumjelopensiri-misli zikvi-koljevki kolembano-ljuljanoskušalo-ispitivalo karalo-svađalo točalo-umakalo
~60~
Denis Kožljan
U srcu plamen
RANO rano je zateplilo, sunce od prolića zasvitlilo, vijolice glavu pokazale, a zemlja suha, daž se skrija, pukla zemlja, čovik ne zna ča bi reka, besida ni drugo meka, kasno je za refati regule življenja, ruka biži, glava trda, matika prez maniga, kadi je šoldo, ni drugo vire, u potoki toče se bire, ni to lipo, ni dobrega ni, nemoč u duši, rano za novi korak učiniti.... .......... vijolice-ljubičice daž -kiša skrija-sakrio ča bi reka-što bi rekao besida-riječ refati-popraviti biži-bježi matika prez maniga-motika bez ručke šoldo-novac vire-vjere potoki-potocima bir-pivo
~61~
Denis Kožljan
U srcu plamen
KAD SE MAČKE IŠČU ovega puta su i one zakasnile, para mi se da su brk omastile, mačke črne i jena šara, delaju čine spod mojega brkuna, ma zanjih je to velika fortuna, zovu se, pasu, trzaju i mijauču, pokle podne se skupa u vrtlu taču, ne znan jušto ud kega su gospodara, pensan da to su ljubimci suseda postolara, napro su srične dvi stare, tuču se za ljubav mačka Šare, smijen se kako njin je lipo, aš u ljubavi pravoj sve je napro slipo.... .............................. išču-traže para -čini mi se delaju čine-rade čudesa taču-valjaju pensan-mislin napro-jako slipo-slijepo
~62~
Denis Kožljan
U srcu plamen
PINJATA gledan je lipu, stoji na vrh armarona i povida štoriju jenega vrimena, pinjata z dva uha, učinjena od zemlje, bila je napro kuntenta kad je bila puna, kad se u njoj kuha kapuz z ovcon u nedilje, i maneštra u delavnik, ni ga bilo potriba prati, samo šnjin ljubav imati, pinjata kakova samo se u mojoj Istri more viti i šnje vino piti ................................ pinjata-lonac armaron-ormar štoriju-priču učinjena-napravljena
~63~
Denis Kožljan
U srcu plamen
IZUMIREMO je li to istina ili nagađanja samo, možda tek trenutak južinastih misli, pokušavam izvući nešto pozitivno, dobro, čarobno, mirisno, mučim se ko radnik na trasi pruge u nekadašnje vrijeme, ne nalazim rješenje, ne umijem se jutros nasmijati, vijesti bacaju u stanje neopisivog, gdje su novorođene bebe, kamo nestali su ljudi ozarenih lica, tek šačica onih faca u odijelima falšeg porijekla drma i gasi u nama svaki pokušaj promijene na bolje, jadnici smo mi, šupljih glava, gubimo ponos pred sitnim ribama, hrabrost nestala iz oruđa za proces zvan..."suprostavit se treba znati"...
~64~
Denis Kožljan
U srcu plamen
LIK sad u kasnu uru, dokle vani daž mrižu plete, u svojoj karoci sidin, u svitlo sprid mene čurin ma ne dan se još, trpin, za sviču se držin, za zumbul u mojen vrtlu, ćižulici ka je jušto malo otkrila glavu, pomoren se z čin rivan, a da čud ne špendan, pijen gucke od ulike ulja, mižol mora čistega, zapiren oči i pensan na novo jutro, unuku ka reste bolje od cvita, liči me ljubav kuraja daje, sutra poj ču u špaš, nisan uzdavna brala medežiju u koruni, ura je.....
~65~
Denis Kožljan
U srcu plamen
LIŠNJAK I SANJI sanjala sam te noči, lipotu ke nideri ni, sve u koloru lišnjaka, dva ščepuna na koridoru, dite u hipu rojeno, u zikvi pokriveno, slatkije ud meda, trunilo se zrnje, plodi čuda, teta Foška delati če žutu pandešpanju z lišnjakovin koreton, mmmm kako zadaje i mami, ćutin z očin i tilon. malo kadi je takove lipote i dobrote, sanji gredu dalje, ni potriba se ustati, postelja me torniva i ramena tiče, lišnjaki se po podu štrču i đogaju. nikad takovega zlamenja, poslušati ču glas nebeski, kus lipote u dlanu fermati....... ................................... lišnjak-lješnjak sanji-snovi nideri-nigdje trunilo-raspadalo delati-praviti pandešpanju-tortu koreton-dodatkom torniva-vraća ni potriba-ne treba zadaje-miriše tiče-dodiruje štrće-kotrlja đogaju-igraju kus-komad fermati-zaustaviti
~66~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ŠTIJEN ruka dršče, đorna ubračati pađine ne zna, kako štiti kad duša boli, strina Pepa za me moli, brkun je zaprt,vani led, moja usta išču slatki med, na vitrini čeka libar ud smiha, samo ga milo gledan, ustajen prez oči i zdiha... se šperan da vred če procvitati čerišnja sprid susedove hiže, ribari u more hiti mriže, duga i grda takla nas je zima, proliče zoven, kanbijala se klima..... .............................................. štijen-čitan ubračati-okretati štiti-čitati brkun-prozor zaprt-zatvoren išču-traže ustajen-ostajem prez zdiha-bez daha se šperan-se nadam vred-brzo čerišnja-trešnja hiže-kuće hiti-baciti grda-ružna kanbijala-promijenila se
~67~
Denis Kožljan
U srcu plamen
MOJOJ DUŠI mojoj duši sviri, čvrčak litnjeg dana, tamo kadi smilje ljubi grotu, a žmirci tepline mute pogled, sidin na kraju krase, suha je svaka vlas trave, kunpaniju dela mi kosić u plotu, vidim ga, šekreto me pozdravlja i prhče š črnin krilon, zemlja tepla, prašnjiva, pot se cidi, to istrijanska je moč, pak ne porta, volin kad svirka se ubrača, dopire valje do mojega tila, čambrki gloga kalmali se...i oni čute da stopila san sebe i kus tla mojega rojenja... --------------------------------------------------grotu-kamen žmirci-bljesak sunca sidin-sjedim krase-livade kunpaniju-društvo dela-pravi kosić-kos pot-znoj ne porta-ne smeta ubrača-okreće valje-sve do čambrki-pogrdni naziv za noge glog-korov kalmali-smiriličute-osjećaju kus tla-komad grude
~68~
Denis Kožljan
U srcu plamen
VELIKO I MALO grota i mrav, šenica i u njoj mak, galeb zgor hiže navišta daž, velike nike mirakule, skrile su male, ma ne daju se one, veliko je nebo, a zvizde unj sve stanu, beside gredu, pomalo, pišen niki velik libar z malima ljudi, lipše mi je tako, satko kako cukar, sidin u maloj kantridi pensan na ćovika ki nima niš, ki živi na doprten, ki nima isti ni piti, a jopet se drži na nogah, ne joče, ne plače, veliko zgubilo se u vrimenu malega....
~69~
Denis Kožljan
U srcu plamen
U ŽMANJI ni ča više čud pensati, glavu si razbijati, škatulu konpjutera u krilu imati, dofulilo se niko vrajže vrime kad sve kanbijalo je busolu, ud danas do sutra drugašlji plani, niš isto ni kako i lani, komedijaju vitri, nebo se pogubilo, zlamenja u vriči, febra tuče. tilo se umirilo, a medigi kolo vode, umisto gripe, zajaha nas je virus zdalekega svita, štufa san drugo i preštufa, moliva se nikako harta kadi san lipe verše takivala, glava bi reči da je bolna, ruke trde, ne drže, jadi se čovik, ovce mu biže, iščen unu moju kantu ča roženica se špjegiva, koliko če durati čine, jeli se moren sutra ranije ustati.... ........................................................... žmnji-strahu čud-puno pensati-misliti škatulu-kutiju dofulilo-polako pristiglo kanbijalo-promijenilo busolu-kompas lani-prošle godine zlamenja-čudesa medigi-liječnici kolo vode- imaju glavnu riječ štufa-umorna moliva se harta-otkida se papir iščen -tražim kantu-pjesmu roženica-istarski narodni instrument se špjegiva-zove se durati-trajati čine-cirkus moren-mogu
~70~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ONI SU ONI Oni, bez imena, prezimena, nadimka, nalik ispražnjenom bunaru i livadi zarasloj u korov, Oni što pristaju živjeti u staništu blatnom, u koji ni žabe nikad ne zalaze, kako ih drugčije zvati, kako im se obratiti, ima li svrhe s njima razgovarati kad Oni ne čuju, ne vide, hladne im duše, a srce prekriveno ledenim šeširom, vjećite lutalice, lažnih obećanja, uhljebništvo, samo je jedna od stavki u nizu, svjetlucavih ruku od nerada, a dom prepun razbacanih brojčanica... a što li će s njima????? Oni su to....samo Oni, muškog i ženskog roda, a mučno mi nazvati ih ljudskim stvorovima...
~71~
Denis Kožljan
U srcu plamen
VOGANJ gori...piri...po malo, kalmo, ognjišče spravljeno za ča hiti pod lug, ma i kunpir pod čripnjon bi pasa zdolun, voganj...u njen stari cok ulike... i tako zima po prsti čapiva, a čovik se grije, si popije, počakula, forši i moru zaigra...hiža ne treplje, lipo njoj je, voganj, moliva...se smanjiva...triba i zaspati pak jutri rano se ustati, za blagon poj, pašu iskati.. fameja na kupu zvečera kad sve uthne, na banku samo blagoslovna sviča...tako je bilo i vajk ostalo.... ............. vognj-vatra kalmo-smireno spravljeno-pripremljeno ča hiti pod lug-nešto baciti pod pepeo (spremiti jelo u čripnji) cok ulike-deblo masline po prsti čapiva-dobiva po prstima počakula-popriča hiža ne tremlje-kuća se ne miče jutri -sutra blagon poj-stokom ići u ispašu fameja-obitelj zvečera-navečer banku-stolu sviča-svijeća vajk-uvijek
~72~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ZDURATI je potriba zdurati, sve porkarije ča nakotile su se na materi zemlji, lipo je Bog kaživa, na Svetoj gori liber dopira, ma bi reči da je svit napro poludija, po svoju dela, ne sluša, samo riva, ni pravice drugo, ni lipote življenja, napro prestrašena su pokoljenja, virusi svake vrste, škakavci i bisno more, črvi u deblu kore, tiči kantaju u febraju, ne znan jušto ko moraju, snig je zabija kad mu je misec za natopiti zemlju, karba u hiži, na česti, u ariji, zlo sije se samo, kako naprid, kega pitati za jušto znati.... ,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,, zdurati-izdržati potriba-treba porlarije-svinjarije, gluposti kantaju-pjevaju febraju-veljači karba-svađa zabija-zaboravio ariji-zraku jušto-točno
~73~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ZIMA zebu prsti, škrca zemlja, led na srcu, grane prez dice, vino kuha, triba kašalj molati, lipota je u voganj špijati, vani samo ki mora, škure zavukle se, i one išču teplo, kušeljaju da to je zadnji hip, a u vrtlu suseda sramežljivo mendule u cvitu, če li hi mraz uzej, ne bi valjalo, zdurati samo triba, marač se šegavo koprca, kanbijati če kvadru i kolorati ariju....
~74~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ONI SU ZVIZDA Bili rojeni i vajk ustali Zvizda kraja kadi more ljubi nebo, cvit pozdravlja jutro, a kamik šapče zad crikve Svetega Ivana... Ni drugo straha, na mistu smrti zasvitlila je nika liplja štorija, prebučena u veštit kaštelanske starine, kanta i ples bukivaju grotu, lome krš svakega zla, uslišena je molitva Svevišnjega, procvitala brnistra pramaliča....
~75~
Denis Kožljan
U srcu plamen
MOJE VRIME stržen po zidu, stupan kamik, zjapljen, dozivljen svakega jutra i večeri kasne, moje vrime iščen i sve ono drago u njen zabotunano, sama, razgoličena, teplo mi je zvanka, u duši led ledeni, mašen tamo daleko ribaru, kemu se ni posričilo aš mriže niš ne pežu, gren dalje pensajuč da mora se ništo zleči, kanbijati, ma škurina vajk zamoščena, libar zaprt kako i prvega dana, teško, jako teško, ča učiniti, kemu se potužiti, ja samo stila bin tornati se, u korat i najlipljen đardinu sprid babine hiže.... ..................... stržen-stružen, stupan-lupkam, kamik-kamen, zjapljen-jako dozivam, iščen-tražim, zabotunanozakopčano,razgoličena-razodjevena, zvanka-izvan, kemu-kojemu,niš ne pežu-ništa ulovljeno, grenhodam, pensajuć-misleć, zleći-roditi,kanbijati-promijeniti, škurina-mrak, zamoščenapremošćena,stila bin-htjela bih, tornati se-vratitit, korat-dvorište, đardinu-cvjetnjaku, hiže-kuće, libar-knjiga
~76~
Denis Kožljan
U srcu plamen
PET DO PODNE drščen, teško zdišen, gledan uru kako gre, pet do podne je, a sve na mistu stoji, zemlja trda, brajde u baredi, lesa zvrnjena, kemu se potužiti, skin se fermati, sve na hartu senjati, sama san, i oni lazno nimaju, pritišče hi kadina življenja, ostalo je malo, jako malo, samo tantinič, da zvono crikveno podne odzvoni, a koltrine za inkolati, prdljašče za pomesti, zub pasanih lit načeja je ladonju, potira tiče u niki drugi svit, cidi se od žalosti loza na ruzi, ki zna ko biti če hlada, čovik prez force, dite prez pameti, ja u krilo skrila sam škvere, duša mi je zajokala, forši od sriče da raščarati če se dan i zasvitliti sunce..... -------------------------------------------------------------------------------------zdišen-uzdišem brajde-vinova loza lesa-prolaz napravljen od pruča koji je odvajao njive bared-neobrađeno zvrnjena-srušena fermati-zaustaviti hartu-papir senjati-zabilježitilazno-vremena kadina-lanac tantinić-mali komadić koltrine-zavjese inkolati-uštirkati prdljašče-dvorište od kamena ili betona na selu pasanih-prošlih načeja-odlomio potira-potjerao tiče-ptice ~77~
Denis Kožljan
U srcu plamen
cidi-cijedi ruzi-terasa ispred kuće koja služi za hladovinu (od kivija, loze i sl) force-snage škvere-kazaljkezajokala-zajaukala forši-možda raščarati-rasvjetliti
ČONDULA oko vrata, od žutega zlata, uluštrana, ćondula ka torniva me u vrime mladosti, kad zadavale su vijolice, kantali tići na vrhu krova, regalo je to ki valjalo je više od svita, z kin činila san se hoditi, plesati i ljubav pod ruku peljati, ma pokle čuda lit, nikamo je zablidila, zad oblaki se skrila, u tuginji na srcu, me zavajk puštila.... ............................ čondula-lančić uluštrana-uglancana zadavale-mirisale vijolice-ljubičice kantali-pjevali regalo-poklon zad-iza
~78~
Denis Kožljan
U srcu plamen
TIHO tiho je jutro, podne pasalo i niš pitalo, lino gledan vanka, domišljan se nikih drugašljih vrimeni i zime ka biži prez da je njanke zube pokazala, kosti škrcaju, fijaka, oblaki kanbijivaju busolu, ma ča se štupiti, ni fari, svit je grdo umočija prste tamo kadi ni smija, a ljudi kako ljudi, nikad dobro, nikad pravo, još se ni rodija ki bi nan ugodija, gren ča, moran, ninega ni dokle ne rabi, a ontar svi zvone, kucaju, zovu...bog s Vami... ............................ pasalo-prošlo vanka-vani lino-lijeno kanbijivaju busolu-mijenjaju pamet rabi-treba ontar-tada
~79~
Denis Kožljan
U srcu plamen
OBLAKI I JUTRO bili smo mali, nismo puno imali, po krasi se takali, u oblake gledali i se smijali... jutra su nan kuraja regalali, srca su nan tukla, srića spod kušina šaptala... ma ni više tih jutri ni dani, oblaki pasivaju prez da nas ča pitaju, sunce slabo se nazire, praha više nego sto lit prije, cviče niče, nidan ga ne abada, kosa zaržala prez dela, smutljivi dani, krstijan biži kamo mu je sila...ki če to znati, lipo nan je bilo spod oblaki tajni svit imati.... ........................................................................................ krasi-livadi takali-valjali kuraja-snage regalali-poklonili kušina-jastuka pasivaju-prolaze prez-bez praha-prašine lit-godina nidan-nitko abada-ne obraća na nj pažnju ~80~
Denis Kožljan
U srcu plamen zaržala-zahrđala dela-posla smutljivi-čudni, dosadni kamo mu je sila-gdje je žurba krstijan-čovjek
JA ČU GOVORITI kad mi reču "muči", ja ču govoriti i ni me strah da če me zapriti, kada zviknu "zapri!", ja ču jopet dopriti, ni me straha vraga aš i njemu san draga, Bog snami na šegavo pregovara, liplje je pretelja biti ter da se s nami kara, ja san ljudi trdega kova, ni to štorija nova, ča mi na zaiku stoji rečen ščeto i neto, pravedan čovik biti, jedino mi je sveto, pak ki me voli i štima, neka mi livu ruku da, ki neče kušeljati kako rabi, ključ u vrata neka stavi, svit gre naprid napro vred, sičanj je misec, vani snig i led...... ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: muči-šuti zapriti-zatvoriti zapri-zatvori šegavo-mudro kara-svađa štorija-priča zaiku-jeziku ščeto i neto-jasno i glasno kušeljati-pričati kako rabi-pravilno, normalno vred-brzo sičanj-veljača
~81~
Denis Kožljan
U srcu plamen
TONE I TONINA kako dva mala tiča u gnjizdu mora, kako letera u boci ka nikad ni rivala i nidan je ni proštija, Tonina, divojka ud cukra, rumenega ubraza, dugih vlasi na vitru spletenih, siromašnega roda, matere težakinje, oca grdega kova, divojčina od rojenja u Tonu namurana, za njin suze ronila, u fačoliću hi skrivala, samo je njigove oči na pameti imala doklen je u trdoj zemlji kopala, sliku mladiča ki je more tuka, svaku je noč sanjala i sriču dan po dan iskala , vrime je lino z noge na nogu hodilo, ljubav dvi duše u dimboku škulju zapretalo, zvono crikveno nikad ni zaplesalo, prstenje z oltara u grob se kalalo, Toninu je žalost pojila aš je mornaru Toni zavit dala, a ni smila...... (za jedan natječaj) ............................................................. letera-pismo rivala-stigla proštija-pročita cukra-šečera grdega kova-teškog karaktera fačolič-maramica namurana-zaljubljena more tuka-plovija hodilo-kretalo se zapretalo-ispod zemlje stavilo škulju-rupu kalalo-spustilopojila-pojela zavit-zavjet
~82~
Denis Kožljan
U srcu plamen
DIGNI GLAVU znan, napro znan, štufo je ovo prokleto vrime dažda, gnjilih pastoli, zrušenih sanji, ma bog je tote napro velik, ima šperance, potriba je zdužiti korak, Istrijan vajka glavu zgorun drži, na usnicah kantu, zdurati kakov dan pak marač će nan u goste z rukami punin vijolic, čuti če se čakula težaka u brajdah i mati če dite na ariji u krilu imati, ni straha, pramaliče napro svoje delo na pameti ima, a čovik... čoviku samo tantinić strpljenja.....
~83~
Denis Kožljan
U srcu plamen
ZAPENSANA svako jutro više i dimblje, pensiri naviru, para mi se da iman febru aš gorin, ma ni je zmiriti, samo san napro zapensana za svit ki gre svragon, za krstijane ki zgubili su busolu pak šembele po hiži prez dice, crikva ni drugo ča je nikad bila, zad oltara se je črna hudoba skrila, kašljen od nervoža, lasi padaju sami prez škar i češlja, ne rivan poznati mojega suseda, forši je i on u krabulje poša, takivan radijo, samo krči, iščen istrijansku kantu, zgubila je forcu, kega da pitan ča se je zgodalo, ki bi mi reka beside ud lipote, da glavu zgorun dignen,malo na malo.... ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: zapensana-zamišljena dimlje-dublje pensiri-misli para mi se-čini mi se febru-temperaturu zmiriti-izmjeriti krstijane-ljudebusolu-pamet, kompas šembele-zalijeću se hudoba-sotona forši-možda forcu-snagu zgodalo-desilo beside-riječi
~84~
Denis Kožljan
U srcu plamen
NJENE PJESME Denis i njene pjesme neumoljivo rastu, osvjetljavaju ovu i ne baš tako blistavu stvarnost. Svaki stih, bio on iznesen na dijalektu ili štokavici prepun je energije, humanih strelica, a koje vrlo brzo dopru do većine onih koji vole poeziju kao takvu. I kroz čitavo to putovanje, ističe se ljubav u mnoštvu oblika, u mirisu livade, običnom komadiću sreće ili pak prikazu neke situacije sada kao zrelije dame ili prije pedesetak godina. Ona vrlo senzualno prihvaća svaku pjesmu ptice, simpatije iz mladosti, možebit i obične čežnje svakog ljudskog bića. No, nije to tek jeftin refren ili puko rimovanjejer svaka njena poetska cjelina prije ili kasnije poprima sasvim pristojan umjetnički dojam. Upravo kakva je autorica kao običan čovjek sa svim manama i vrlinama, tako se i njene zbirke prezentiraju prepune jednostavnih sličica iz života koje zajedno rasplamsavaju melodiju srca. Hvala joj što nas neprestano obogaćuje i iznenađuje sa novim izdanjima u kojima zapravo nepresušno priča i slika ono što zove se život u svojoj borbi za boljitak.
Ivan Čikada
~85~
Denis Kožljan
U srcu plamen
DENIS KOŽLJAN, rođena 1961. u Puli, gdje momentalno živi i stvara. U mirovini, odgajateljica predškolske djece, supruga i majka dvoje odrasle djece. Pisanjem se intenzivnije bavi od 2010., a osim standarda piše i na dijalektu U njenom opusu prevladava poezija, no, piše isto tako i prozu (crtice, kratke priče, drame, monodrame, kolumne, recenzije, eseje, intervjue i autobiografiju), dok trenutno je u izradi i roman prvijenac. Denis je izdala petnaestak samostalnih autorskih djela, a prisutna je u mnogim zajedničkim zbornicima i zbirkama poezije. Autorica je i nagrađivana više puta, a najdraža joj je 2. nagrada za monodramu u Križevcima. Kožljan je prisustvovala na mnogim susretima pjesničke riječi, a i sama je režirala mnoge glazbeno poetske večeri i humanitarne koncerte. Denis nema poseban razlog zašto piše jer kako i sama kaže pisanje je ispunjava, pisanjem se izražava tamo i na način gdje inače ne bi možda mogla ili smjela. Od pisanja nema neka velika očekivanja ali sretna je kad se njezin rad nađe u žiži interesa kod čitalačke publike i to joj je najveća nagrada za trud. Osim pisanja, ona se bavi umjetničkom fotografijom i slika.
~86~