U vrtlogu snova - Denis Kožljan by Zoran Hercigonja

Denis Kožljan

U vrtlogu snova

Nakladnik: Vlastita naklada autorice

Autorica: Denis Kožljan

Naslovnica: Denis Kožljan

Copyright © 2021.Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

Elektroničko izdanje 2021.

Denis Kožljan

U VRTLOGU SNOVA Denis Kožljan

U vrtlogu snova

“Tvoj život je ograničen, zato ga ne troši živeći tuđi život. Ne upadaj u zamku dogme – življenja s rezultatima tuđeg razmišljanja. Ne dopusti da buka tuđih mišljenja uguši tvoj unutarnji glas. I najvažnije, imaj hrabrosti da slušaš svoje srce i intuiciju. To dvoje nekako već zna šta ti zaista želiš postati. Sve drugo je sekundarno.” Steve Jobs

Denis Kožljan

Istina, tako dobro zbori Steve Jobs, a ja nadodajem: Čovjek je razumno biće i svaki je jedinka za sebe, međutim kao takav zasigurno ne bi opstao bez uključivanja u zajednicu i socijalizacije. No, ako uzmemo tezu, da čovjek kao čovjek sa svim osjetilima, emocijama, potrebama, željama i snovima živi određeni broj godina(netko kraće, netko duže), moramo znati da svaki za sebe ima neke svoje snove, čežnje i stremljenja. Poneka su ostvariva, no, većina njih i nije, ostaju tek zapisana u obliku stihova, nota, pisane ili uglazbljene riječi, a onda se prenose s koljena na koljeno, kroz generacije, ostajući kao neprocjenjivo blago u škrinjici ili kovčežiću koji se onda u posebnim prilikama otvaraju. Ovoj mojoj novoj zbirci pjesama dala sam naslov "U vrtlogu snova", upravo zato jer sam nedavno zaokružila šesto desetljeće vlastite pletenice življenja. Oduvijek, još kao vrlo mala djevojčica, sjećam se, imala sam neke svoje snove koji su se doduše razlikovali od mojih vršnjaka jer nisu to bili snovi materijalne dimenzije već jedne kreativne razine kao i dan danas. Zapravo bila sam uvijek nekako posebna, male stvari i sitnice bile su sasvim dovoljne za učiniti moj san sladak i lagan. Onda kako sam odrastala, putanja zvana SAN se mijenjala, pretvarala u nedostižne čežnjenedostižne zato jer prilike u kojima sam živjela nisu bile na takvom nivou da sam bila u prilici ostvariti sve što sam zamislila. Bilo je naravno zbog toga i suza, pa i neprospavanih noći dok je u meni tinjao neki mali plamičak da bi ti moji snovi mogli možda postati stvarnost ili barem jedan dio njih. Taložila su se moja stremljenja i maštanja na dnu mora i oceana, a kad se dignuo vjetar sa sjevera, snovi su se uskomešali u vrtlogu, progovorio je moj unutarnji glas i krenula sam vrlo hrabro na put bilježenja tih mojih mnogobrojnih sanja. Pišem zdušno i nepokolebljivo i ne prestajem. Naravno desi se tajac svako toliko, a onda ponovno proradi mašina satkana od slobodnog stiha ne zaboravljajući pri tom na moje korijene tako da je i sada, čakavica i istrijanska besida jednako zastupljena i ravnopravna sa književnim jezikom. Krećemoooooo! Napominjem kako ovu zbirku posvećujem mojoj unuci i mezimici, mojoj Alison koja je još mala, no, geni bakine kreative i sanjalačkih momenata prisutni su i kod nje te joj želim svu sreću u ostvarenju istih.

U vrtlogu snova

IZAĐI izađi iz kaveza djevo moja, otvori vrata širom, neka san postane java, a kameno srce pretoči se u rijeku koja teče zelenim ravnicama, izaži ti ljupka mala iz ljušture tvrdog oraha, raspusti krila i poleti u pronalazak sretnih zrnaca, ti jednostavno nisi rođena da praviš korake unutar četiri zida, tvoje misli negdje daleko čekaju dlanove opojnog mirisa prirode, treba pronaći tajne vječnog plana, čamac zemaljskog želi postati svemir u kojem ti ženo bit ćeš kormilar, izabrati najbolji put, ostaviti ružne snovi iza velikih planina dok realnost okićenog neba zapljeskati će vladavini tvog uma....

Denis Kožljan JEDNOM onda dok vjetar bude ljuljao stare škure, paučina nestajala u hodu, a vlak zvučno najavljivao povratak u grad, možda za vječnost vječnu dok Planeta ova nestat će iz zapisa, bulevarom polako prolazila bude kočija zlatnih konja, preobući ću odijelo ptice raširenih krila, uživati u svijetu neprepozntljivih kontura, ubirati maslačke i igrati se s njima poput radoznalog djeteta, na ostacima tvrđava crtati ću sreću u obruču svjetlećih zvijezda, to biti će moja prava slika i prilika, bez igdje ikoga, a opet ispunjena, pisat ću o ondašnjoj sadašnjosti, bogatim vinogradima i livadama sunca i makova, već sada, drhtim pri samoj pomisli na sve ono drugačije što vratit će se jednom i trajati zauvijek..... 7

U vrtlogu snova

RAT I MIR obrnula se grana stoljetnog hrasta, okrenula ruka i oko, mir kroz dvorišta ulazi u kuće, to gmizavci su do jučer ubojice, zmije otrovnice, koljači vukovi, u čoporu veprovi na čelu stara majka, okreće repić, a domaćin u čudu gleda, umjesto plača, smije se i tjera, a sutradan opet isto, u tišini večeri i krajem vrućeg dana, ponovljeni scenarij, ratove ne vode više vojnici pravi ni kositreni već mediji prokletstva na svakom uglu, stvaraju pomutnju, umjesto bombi, avioni na krilima objesili živa stvorenja, Kabul puca od koraka Šerijata, gdje leži istina, tko potvrditi može? lete tržnicama šake, u igri je novac, vidi Bože i prosvjetli bahate, borba za svaki ručnik, ležaljku i mjesto, na stijenama Jadrana, jezik sasvim poludio, umjesto čahura pucaju živci, moderan neki rat sve se češće otvara dok ja razmišljam je li to moguće....

Denis Kožljan

PRIKLADNO VRIJEME samo još koji dan, dok ne stigne mjesec grožđa, ogledavam se u kući, zovem na čišćenje starih i prašnjavih predmeta, ne svih naravno, one koje bude lijepa sjećanja, ostat će na istim mjestima, gledaju me umiljato sandale na visoku petu, ne bi htjele završiti u onim plastičnim vrčevima, a sve se bojim da budu jer čisti se i moja koža, starim i ne mogu puno toga, teško mi je hodati obuvena, obučena, hormonalne tenzije kovitlaju me cijelu, uzduž i poprijeko, tražim adekvatan grudnjak, opale mi moje jabuke, a bile su nekad simbol zdrave, pune žene, kosa rijetko poslušna na češalj, više joj odgovara rubac na čelu, ne želim da ispadne kako kukam, ma jok, nitko me i ne bi umirio, poslušao, utješio jer svi se bore sa sličnostima samo šute iza mojih vrata i slikaju, kopiraju, povlače se u sebe, a ja ne volim takve, zar objašnjavam nešto posve krivo? inatljivica sam ljevoruka, a dešnjak od rođenja, pa priznajem da vrijeme krajem kolovoza, između Velike i Male... Gospe....perioda je sređivanja vlastite sebe i okolnih njuškala, a onda će valjda i zagrmjeti i pasti pljusak da do tančina ispree sve nepravde, gadosti i krivice....

U vrtlogu snova

UMOVANJE moj um u pokretu od noći do sutra, drži me u budnom, udara ritam prošlosti, zna on što mi znači, vrijeme ondašnje, jutra kad živjela sam život, voljela svijet i neprestano čeprkala po džepovima tražeći razloge svakog dešavanja, zamišljena često sklapala oko, a onda se u hipu latila se posla i kretala na rješavanje svake enigme, otvarala kapiju došljacima, otvorenog duha primala one što nisu bili moje sreće, one koji su sa zavežljajem na leđima, više gladni nego siti lutali bespućima proseći koji dinar, ljepili se takvi za me, i dan danas prodiru u moj um, ne daju mi da spavam, znaju da lakše mi je dok raspetljavamo svaki čvor njihove tanke kože i ono najvažnije, bila sam sama, samo ja i najveći dio meni sa ljudima što živješe na rubu.....

Denis Kožljan

BLJESKOVI PROŠLOSTI naišli maločas s naletom vala, južina neka stišće donosi mi papiriće male, u njima srčeka što podsjećaju na davnu prošlost, miris cedra umiruje na trenutak, bljesak kratak ali jak, valjda ima za me neku posebnu poruku, stavljam ruke iznad glave, opustih se i zaplovih u onu moju prošlost koja bila mi je sve na svijetu, držala me budnom i čilom, mazila vlatima tratine, škakljivo dodirivala tabane sve dok nisam prasnula u smijeh, tada mogla sam što sam htjela, svaka mi želja bila uslišena iako ništa posebno velika, sjetih se prvih poljubaca u šumi, tajnih poljubaca mlađahne žene,

U vrtlogu snova

bljesak šapće i odgovara na ostale detalje koji izblijediše jer te su rijeke prošlosti nastavile bez mene svoj tok, sada mogu ih tek stihom okititi i zagrliti kao gosta koji kratko odsjeo je tu negdje kraj mojih umornih nogu....

Denis Kožljan

KAD BOLI kad boli bol i sve u njoj i sve oko nje, kad žari i peče, aorta bez krvi i vena prekomjerne doze... kad zvecka nerv u teškoj glavi i kida smjernicu sutrašnjeg dana, kad buljim u prazno tražeći ne samilost, ne bih tako, kad tražim nekog ili nešto, tko zna, razumije, tko prošao je isto i opstao u vradžbini stvarnosti, nesnosno jutro započeto smrdljivom burom što raznosi smeće i smrad, a od najavljene kiše ni glasa.... umirem na stolici, gladna, a sita, ne umijem više ni počešljati kosu, porezati nokte, težina pritisla vrat i svaku poru, prašina grize oči, zatvara vidno polje, ne ustajem, težina veća od dozvoljene, duša? nisam više sigurna je li ostalo je nešto ili iscijedila se do zadnje kapi... boli...boli bol i udara...na jezik šutnje jer kome da govorim, to moja je patnja i bojazan da nikad neće osvanuti dan normalnih vrijednosti.....

U vrtlogu snova

SITNICE najsitnije, najmekše, sramežljive, one su moj odabir za odlazak u grad, na razgovor s galebovima, u njima osjećam se snažno kao pobjednik, one dođu mi poput melema na svaku ranu i bol, sitnice skrivene u oblucima morskim, nadjevene imenom bogova rimskih, te majušne, drage stvarčice što vire iz zemlje, što skrivaju se u krošnjama, putuju alejama, na krilima oblaka, to su u mom slučaju najdraži dragi kamen, nešto veliko, moćno, sposobno izazvati srce na dvoboj sa snažnijima, jačima, hrabrijima, sitne latice, zrnca pijeska u školjkama što pjevuše, šum valova i žubor rijeke, ljepota zaustavljena u vodopadima i ptičji pjev u besanim noćima, sve je to moje životno blago skriveno u kovčežiću nazvanom imenom zvijezde Danice.....

Denis Kožljan 13-ti još samo pet dana i eto ga, opet trinaesti, ne obični, nego petak, ne normalni, vanredni, u jeku pandemije i prokletstva, moj rođendan, ne dvadeseti, ni trideseti ne, pomalo sam bojažljiva jer trideseti ovog puta pomnožen je sa dva, a to je veliki staž, ogroman poput Bajkala, prožet laticama ruža i isto toliko trnja, 13-ti, zašto se nekako oprezno izgovara, malo ga njih voli, a ja kitila ga redovito tortama voćnim, manje čokoladnim, ubacivala u jubox glazbenih želja srcedrapajućih, svake godine iz početka, slavila kao najljepši Božić zaogrnjen bijelim plaštem, nazdravljala slatkim, a sada??????????????? splasnula želja, krckaju kosti, čuje se jako i daleko, polet izgubio se u ladici dalekih uspomena, slavlja kad uvijek pronalazila sam sebe, 15

U vrtlogu snova

i trepavicu želja stiskala prstima, sada?????????? preostalo zadnjih metara do cilja, teško mi izgovoriti decenija šesta, prelazi u sedmu, hallo, zar je zaista to rutinski, ne znam, ne ufam se naručivati ništa, pozivnice ostaju prazne, možda ne rezomiram pravilno ali trenutno je moj stav-defanziva....

Denis Kožljan

RIBLJA USTA nešto nalik nepoznatom predmetu, usta dublja od svake jame koja skriva mnoge tajne, riba bez vrste i imena, na dubini dubokoj nađena kako vreba, očima grabi miris ljudske vrste, skrivena mimikrijom usred šume algi, kao da ima ispred sebe vječnost, bira žrtve, propitkuje dok usne nalik lotosovom listu drhte od uzbuđenja za svaki novi ulov, gledam je, nema bojazni za mene, previše imam bitaka u nogama, expirience je strašna stvar i kažem joj tamo na dnu u prisusustvu raznolikih svjedoka; ribo, ribetino, ribice, ribo sekina, ostavi se sotonskog posla, prošetaj bolje, namjesti osmijeh i nađi si sudruga s kojim provesti ćeš ostatak mokrog postojanja, od žderanja nema pomoći, ne pomaže ni tebi, ni meni, ni nama ni jedinom Bogu!

U vrtlogu snova NIJE KRIVA KAP nije, zaista nije, ona je tako nježna, pristojna i nenametljiva, što bi ona sada trebala učiniti da prozori budu sjajni, ljudi bajni, kuće cijele i sve na broju, rijeke brže, obojanih korita, nebo po našem nahođenju, nije ona kriva, ta mala prozirna pojava ove izmučene prirode, staništa koja jednostavno nestaju u ustima plamenih jezičaka, pod naletima tornada i ispucale zemlje, nije i neće nikad preuzeti odgovornost čovjeka, gnjusine koji puni prostor zagađenim ustima, prljavim lažima, rukama krvavim i nogama obuvenim u teške ćizme vojničke proizvodnje , čovjek i njegova luda pamet, jezik pun otrova i oštrica zaslužni su za sve zlo i naopako, za nemoć i apatiju što preuzimaju pobjedničko postolje, djeca rađaju se pod okriljem nasilja, vlastita ih majka ne želi, a onda ljudi dan po dan preobražavaju se u kriminalce, štakore i krokodile, kraj je blizu, neminovan, a da bi iz zemlje niklo neko novo, zdravo sjeme.... 18

Denis Kožljan NATJEČAJ dok vani pali mašina sunca, a ja ispod klimatskog klobuka, pokušavam razmišljati na koji da se natječaj prijavim, ima li za mene kojoj je šesta decenija navjestila dolazak u goste, smisla više trenirati mozak na sastavljanju stihova, na brizi hoće li moja priča proći kroz obruč ili će ispasti i prije pokušaja, prilike su otprilike mizerija, kao i srdela na tržnici, nestalo brale prave ribe, kažu da jedu joj hranu opasni rebraši i onda gle vraga nema više ni traga od jeftine ribice, za skupu pak nema se, otkuda da se ima kad sve pokrala banda kauboja sa Zapada, pametnom dosta, onda zamuti mi se nebo u glavi za tristo šezdeset, kad će zima, kad će ugasiti se klima, kada prestati će ljudi biti gadovi i svinje, preživljavam, a neki govore da imam... nemam dragi moji, baš nemam i čekam da otvori se neki novi instagram, može i tika taka, za nas ponešto salovite, iskrivljene kičme pa da konačno i ja pokažem guzove, tko zna, možda pobijedim sve u natječaju i ne budu mi ravne ni sisate kristine, ni

U vrtlogu snova

mršave balerine...tješim se, a ako Bog mi priliku da...gdje biti će mi kraj, na nebo otići ću obučena u običnu haljinu od pamuka bio, dok anđeli moji jedini shvatiti će poantu mog sudjelovanja u jednom posve bizarnom natječaju...

Denis Kožljan KUDA IDE kamo se sprema, kuda ide, koja mu je namjera zašto tako , nije li to od njega bezobrazno, nismo li mi Božja djeca, zašto kazne, borba iz dana u dan, oružja ponestaje za obranu, svijete...ma jesi li lud? koji ti je vrag da juriš glavom bez obzira i truješ veliko i malo, ne gledaš spol ni vjeru, ne poznaješ etiku ratovanja, samo guraš bez predaha, u knjigu upisuješ mrtve i ceriš se na pobjedi bez fer igre... ili je možda ipak šah pozicija u tvoju korist, čovjek oglušio, izgubio razum, ne stigne pratiti alarm upozorenja, trka je to, neujednačena, istina koja boli, šta da joj radimo, uzmimo si zrcalo ovalno, pravo, starinsko u kojem možemo vidjeti i najmanju grešku, ošišati višak sijedih, ima li prava na naš time out ili?????? šibaš ti svijete dalje, bilo ti je dosta i hoćeš obnoviti svoje svečano ruho bez packi, smrada i mrvica nepoznatog porijekla... znaš kaj moj svijete? možda sam luda jer ne mislim kao drugi ali ništa ti ja ne zamjeram, dapače sve kužim....dobro kužim 21

U vrtlogu snova

DOĐE DAN dođe dam, prokleti dan kad igle ubadaju bez naredbe, prazne i rđave, dan kad jutro biva smušeni toranj nestalih impulsa, a oči u sumaglici nekih boljih izlazaka sunca, dođe dođe tako taj prokleti, ljuti, dan masakra u kojem tijelo mi poprima bestežinsko stanje, glava pretvara se u brod što guši se u valovima nemirnog mora, a ja u njemu ostadoh tako sama, bolesna od svijeta, pravila i neurednih stranica, dođe, ponavlja se i podne i večer i noć punog mjeseca kad plovarice ostaju u luci praznih mreža, a ja zaključana dok tražimne više pravdu jer tko još uopće za nju pita, tražim i molim poneki sat mira i gudalo violine u f molu....

Denis Kožljan

PUPAK pupak ove zemlje začaran sektaškim filozofijama, mučnim predviđanjima koja kidaju zore, lome zalaske, staništa pupka pretvoriše se u ružičnjak tamnih boja, dok bodlje stvara rane, sve dublje i jače, muškarac ludi, žena cvili, baba križa se tko zna koliko dnevno, a noć predviđena za klečanje, glazbu ptica zamijeniše roktanje veprova što lutaše gradskim parkovima, osjećah se da stvarnost mi je u biblijskim homilijama, i nisam jedina, nisam sama, mozak kuhan na visokim celzijusima, led na Antartiku postaje čamac uskoro i jedrenjak poput Noine arke, pokupit će možda sav životinjski svijet jer katastrofa bijaše neminovna, toliko blizu da šapati postaju glasne formacije, nema bježanja, ni skrivanja, borba s demonima odvijat će se u pupkovini odakle je i On izašao....

U vrtlogu snova

METEŽ sklupčano nebo u krilo mu ribe napola izgubljene svijesti, padaju velike glave, tišina s lošim predznakom, pretvorih se u dijete velikog uha, držim osjetila u stanju pripravnosti, nije na odmet, metež iskoristio slabost ljudsku pa udario u središte poput zemljotresa širokog spektra, ajme budala ko u priči, poturilo se mnoštvo, ne zna kuda bi, a vjetar zavija usred srpanjskih plamičaka, gledam blijedo metež, nije nalik ovome nikad bilo, jure konji, pobjegli iz staje, glad ih natjerala na suludi čin, gospodar mrtav hladan, šuti i nemoćno pušta scenarij, djeca previše brzo odrasla, bježeći divljim zakonima, čine loše stvari, tuku majke, Sotona-kažu jedni, preuzela krst dok drugi i dalje mirno žderu ukradene žemičke i pjenušavo vino, pivskih trbuha zaboravljaju da pravda nema satnicu dolaska na vrata...

Denis Kožljan

GLEDAM kratko je vrijeme, odjednom sve drugačije, iskreno čudim se, ima li mjesta čuđenju kad sve je moguće dok srce zapovijeda, dok srce mijenja ritam i ćud, moje srce, moja glava, moja pamet i sve moje, u trenutku postane i tvoje, a onda poteče rijeka, otprhnu galebovi iz jata tamo gdje dopiru zrake ljubavi, Bože, a tko ne bi htio iskusiti to novo i drugačije prostranstvo prhkih kolačića, slatkih , čarobnih bombona, u samo nekoliko sati iz nevremena i grmljavine, iz ljetnog proloma oblaka, porodilo se vatreno nebo, kojemu još nisam nadjenula ime, zar je to bitno, zar je bitno hoće li trajati vječnost ili dok zadovolji mi maštu, gledam i vidim u očima energiju vjetra koja pokrenula me iz stanja bezvoljnosti, nemoći, lutanja praznog hoda.....

U vrtlogu snova

gledam lice koje govori jezikom mudrosti i mjesečeve snage, ukočena, iznenađena, promatram pred sobom svijet bogatstva koje meni treba, koje ništa ne košta, a dostupno je tek ženskom duhu mojeg kalibra, i znam nakon izvršene misije, nestat će s obzora poput dana na izmaku... vjerovat ću da ponovit će se, da sresti ćemo se opet u okolnostima kad poklope se kazaljke i zasvira truba na kraljevskom dvoru....

Denis Kožljan

VJEČNO PITANJE skupljeno u nekoliko redaka, a od važnosti tolike da i ratovi se zbog njega vodili, biti ili ne biti, djevica ili kurva, lopov ili skriveni nindža, tko pobjeđuje, tko je prvi, tko ispašta, kome sve je dozvoljeno, gdje su kupljene njihove duše, jesu li od gume ili stakla, ne znaju brate to ni mislioci ni najjači filozovi, a još manje mi mali bez prilika, što šutimo u boji kameleona, što sanjamo pobjednike živeći u lažnoj nadi, jadni li smo poput mrava koji ne uspijevaju pobjeći većoj gamadi, pa rješavamo stvari na loš uzorak i za to ne dobivamo natrag ništa tek bumerang što obije nam se o glavu...

U vrtlogu snova

JEFTINO želim poslušati nešto dobro, pametno, originalno, što istjeralo bi pošast bolesti mozgova iz naših vrtova, htjela bih navući neku seksi haljinu i možda učiniti par plesnih koraka na dalmatinski melos. no, razočarana ostah, očito je umjesto nota mora, galebova i pjene mora, pobijedila jeftina spika koja samo kod nas pali, a u njoj skrila se laž, podvala i prljavi maestrali, pozornica prazna uz hrpu silom ušminkanih faca, scenarij slađi od svake limunade, nisam ljuta, samo teška mi je glava, prokrvljenost slaba, ruka, ukočena plava, uzaludno čekanje do samog kraja, treštala bina od jeftinih sandala, umjesto, cike i pljeska, utihnula svaka splitska kala....

Denis Kožljan

ZAUDARA na jesenju kišu što nema namjere stati i rovari zemlju, truje sve živo i neživo, na slinavce što čupaju nerve brsteći ljetinu, smrdi i nadjačava miris jorgovana u proljeće, gadljivog pogleda guši vinjete mog rođenog grada, ostavlja me nijemu usred najuspješnijeg rada, to je taj krak koji žilavo uzima sebi ono najbolje od čovjeka, ruga se doslovce, trza žice harfe koja umiruje prostor ispod starog oraha, to je pojava što istrebljuje, baca u beznađe, siluje pravdu i prosipa strelice čegrtušinog otrova, u pomoć prizivam sve potoke, rijeke, mora i oceane, dajte od sebe sve i krenite u pohod, iskorijenite smrad jednom zauvijek...

U vrtlogu snova

KOKAIN na trenutak samo, zovem želju, odričem se svoje filozofije života, ne želim, ne htjedoh više biti dobra, mamina, mažena tatina, hoću da svjetina razrogači oči i otvori bunar prljavih primisli, nabavit ću taj jebeni prah što koka mu bijaše ime, naučiti želim, prepustiti se svemu i ničemu da odagnam bolne misli i načete primisli, da ozdravim bolesnu iznutricu i izmasiram vanjski sloj, naumila brate uzeti koku, istetovirati bijeli znak na utrnuloj ruci, povući strasno i duboko, ne mogu više trpjeti ljudsku prizemnost, šta da radim, kome da kažem, s kim da razmjenim ideje, kad SOTONA MOŽDA IPAK VLADA I PUŽE POLAKO, a ja, ja jedino uz zrnce bijelog mogu pozdravljati sve i svakog....

Denis Kožljan

DUGINE BOJE kako su samo lijepe, jedna do druge posijedale poput rođenih blizanki, mirišu na kišu usred ljetne žege, slatke poput kukuruznih klipova, pečenih za mališane... i tako razgovarahu boje kad odjednom na leđa padne kamenčić, pa kamen većih domenzija, pa stijena uz sočnu psovku, uzmicahu one tražeći milost, ni krive ni dužne jer jednako svjetle i dotiču sve ljude svijeta, grle ženske grudi, ljube muške ruke, pravi su mirotvorci, no, sve to bijaše uzalud jer filozofija čovjeka zna ponekad biti neobjašnjivo gruba, pa i prema njima, duginim bojama, u trenu se tako izgubiše od srama iza jednog crnog oblaka, zaklele se na vječnu tišinu u habitu, sve dok ljudska pamet ne poprimi neke druge dimenzije....

U vrtlogu snova

U 3D šta reći kad glava rastavlja se, muka sama ne dolazi, škripe zubi, koža stanjena, opale vlasi sljepljene na ljetnoj vatri.. ovo je kompozicija u 3D koju ne može svatko razlučiti, puklo je ljudsko dostojanstvo, i da mrtvog na cesti opaze, otišli bi korakom dalje ne osvrčući se, za njih potrebna je pomoć, samo ne pomaže njima ni liječnik ni Bog Otac, hijene su to što nadlijeću cerekajući se svakoj slabosti onog drugog, dolijevajući ulje na vatru, pa nek teče krv, umjesto rijeke bistre, to je kolosijek unutar kojega nižu se uvijek iste slike načete groznicom zloće, zemlja gubi tlo pod čizmom neudobne kože, krivca nema ili nema volje ga naći, patnja i nemir mašu u znak dolaska, nekima je to melem na ranu, ja ne kukam ali brinem, takva sam rođena....

Denis Kožljan

PARTENCA via, via, znali su vikati name, tirali me zvragon ča dalje ud sebe, aš ja sam bila ja, oni nisu bili siguri ka hi je mati rodila, ka baba zgojila, ki tac učinija, a meni, meni su se rugali, name prhali, pod noge mi grote hitali, su pensali da san tanka, da zajno laškivan, da san brižna i sirota, to su oni bili. oni poredni, grdi, prez srca, kima duša se rastočila uzdavni. i svi su se na kraju štupili aš moja partenca bila je samo jedan put, kad na nebu svitlija je babin pas, kad njušile su vijolice u plotu, a žito žedno iskalo gospodara, partenca bila je moj najliplji put ki me popelja na vrh slobode i žutega smilja..

U vrtlogu snova

LANPADINA zgurila je zajno pokle je nova vržena, niš ni durala, a čud kuštala, u škuro san ustala, samo svitlo miseca uzase imala, kega da zoven da novu kanbija, kad nidan na ten svitu to ne zna, ni drugo škole ni libri za popraviti stvari ke škadivaju, a uni ča ništo znaju, čuda šoldi za delo pitaju, pak ču lipo na misečini siditi, zvizde gledati, zšnjima se razminjati, na lanpadinu prekinjenu pozabiti, zajno pokle dela u postelju se hiti.....

Denis Kožljan

PLIVARICA mriža pronta, pokrpana, zakrpana, rastegnuta poli brodi čeka, pati i brontula, ma je nidan bado nima... plivarica, uz samu rivu, hitla je sidro i kako da ne pensa dalje, ni danas, ni sutra, ugašena svitla, kašete poslažene, a meštri od ribe, fumaju, ne badaju,, samo šeču, niš he ne intereša, ne bi se movili, poli danje još jena, i ta druga i treta, majko sveta, ma hi je, a srdel nikad manje, riba biži, kako da je vrgla pamet, u mriže ne želi, vajka miča je ustala, jako jako je mala, čoviku isti ni dala...nika nova moda u vodu se sprazla, čuda šporkec, a još više regul, ribar tako na karigi sidi i pije dec po dec....

U vrtlogu snova

PLIŠNJIVI PUTI gledan hi z tuginjon na srcu, te pute zapuštene, zahičene, plišnjive, pozobljene ud tiči lačnih, deštrute ud ruke čovika, ćurin unje i se tornivan u niko pasano vrime, za šerijo, bilo je to prid čuda lit nazad, bili su to puti, kako pupa regulani, ploti uhraščeni da bi blago i krstijani mogli tud pasati, kupin si za u žep nabrati, šparugu kakovu u proliče najti... reči če niki da san šljutava, ma mene steši boli, za srce ujida, aš puti su puti, prez njih ni poj naprid, a sad kad su se zatrli, vaje vaje nečemo ni do hiže svoje moči doj, ne poznaju se puti i putiči, nanke z konočalon ne moreš hi najti, a ni kega za tu žalost pitati ni pravicu pojti skati.....

Denis Kožljan

UČERA sve je ustalo na učer, sve lipo i drago, smih i čakula spod murve, lini mačak i brek ki bija si je šnjin pretelja, učer ili smo slatko, pekli kunpir spod luga, pili bevandu z malo octa, učer ča je duralo lit i lit, bilo nan je blagoslovno, ud Boga dato i umili smo mu sve tornati u viri i poštenju, učera su tutnjali konbajni, želo se i kantalo, svirilo i vragalo, parali smo da durati če zavajk, ma u jenen hipu se kolo ubrnulo, zaprli smo se u hižu, sve pozabili i suzu spuštili aš pokucalo je DANAS.....

U vrtlogu snova

ANGUŠT čekan ga, i ti drugi, znalo se da je Feragosto, da Talijani imaju ferije i od prvega domrčiti če u Hrvacku aš ona njin je najbliže, ona ima najbolje vino, u njoj se pije najbolje ulje od ulik i riže pršut u oštariji i konobi... pak san pensala: eko hi, tu su, učiniti če gran geto, aš oni znaju čakulati, se smijati, fumati i kantati, ma san se grdo prevarila aš tega angušta ne samo da je sve pošlo znopako, tega miseca kad se slama na vozu doma pelje, i ča dobrega u malinu melje, u našu Hrvacku ni riva vrag uti, nihi, Talijani su ustali doma z praznima žepi, škuljon u takujinu, ni vitur njihovih tabel, fale nan mrež gungulon ka je kašnjije počela i para mi se da če još malo durati, aš če je naši ministri ministranti u hip frmati....

Denis Kožljan

NE PORTA njoj niš ne porta, more biti forši i da, ma čuda je tega pasalo kroz njene ruke i tilo, više črno, ritkih hipi bilo... delala je kako svaki muški, kanpanju tendila, blago gojila, lazno nikad ni imala anke kad je pojti spati stila, za tetu Fumu z Celići čuli su od Hrvacke do daleke Merike, aš ona kako da je rojena još od stare intike... pak je malo bila laškala, bolest i lita stisli njoj forcu, ma se ona ni oni put ni dala, po korti gre, se smihlja i brontula, dok je ščer jedinica tendi, Fuma nikad ne krola....

U vrtlogu snova

VRAG ILI...... vrag ili forši Bog, ma more biti i ča drugo, još čuda fuje, sfuzlo se na ti naš teški svit, ubrnule u se škvere života, prez kulture, krijancije, samo jena mrva pameti je skrila svoje papke tamo nidi daleko, jeni samo pišu , a ne znaju ča, pišu i "donose naredbe" za ke nikad nidan ni čuja, ke se ne moru kapiti ni odmolati, ža mi je, anke sram, ča san tu mrež tin sirotin narodon ki sve popije prez da uzme kuščič arije, hiti use i stisne oči, gre naprid pateči...samo do kada, koliko još če durati ta prokleta vrajža depeša ku nidan ne more , ne zna i neče hiti u škovace pak neka bude mir....

Denis Kožljan

SIROMAHI A BOGATI malo nan je tribalo, a bili smo srični, delali i smijali se, u nedilje zakantali, pokle maše se molili, kuntenti z malin, kus kruha, priko žlica masti i par zrni cukra, škribučali smo z motikon po teškoj zemlji, z plugon orali da bi šenice priko zime imali, bilo je to ontar i nikad, sad su nike drugašlje regule, utac i mati ne bi stili čuda dice imati, moderna lesa zaprla je vale i njive, poumirali su krstijani širokih pleč, a takovih ki su znali i imali, sve je rižlje, tako je sad, tako je na oven svitu kemu milo kemu drago...

U vrtlogu snova

DVI ne jenu, dvi ču napisati šnjima se zađogati, nika vrajža volja me čepala, oko guta ulovila pak san se napro zapensala, lito je štajun tepline, oblačine, poti i sparine, samo se s kantride na kantridu prehičivamo, vodu z frižidera pijemo, čelo zajno taremo i jopet nanovo... i tako tri miseca samo salatu prežimamo, ča manje uz špaher stojimo, nemir po noči, glava u balunu, ne znan jušto pensati, ne pojidan se, tako je vajk, njemu i meni, mladin i starin, pasati če vreda i ti voganj tepline, zapriti čemo brkune, uluštrati stine, dvi u jenu jenu u dvi....

Denis Kožljan

GETO lipo bilo mi je pašiđivati, drugašlji kraj naše Lipe kondužiti, oči san napro doprla, puno je starih hiž zelenih brkunad stislo se jena zuz drugu... sunce hi peklo, more njin zrno soli regalalo... brnistra zlatnih kolori, dizala je glavu, z livega Kozjak i Mosor kako dva pretelja za ruke se držali, ma ča je to? obrnuli su mi se pensiri kad zaočala san praznu kortu, mače na njoj od prolivenega mora kad plima digla se priko mire... to je Geto, s kratkin zdahon povida mi gospodar od dvora... Geto, guera, brižna dica zle kobi, sve mi se vred u glavu tornalo, geto-kuščič blatnega pituna, nideri nenega, nideri rožic, samo stari krov kemu padaju tavele, na srid Kaštela, zajno do crikve patnice, eko i njega, Geta stišnjenih usti od težine življenja kroz pasana

U vrtlogu snova

vrimena ka dala su grdi sinja, stala san hip, tuginja na duši se čepala, na čuda krvavih slik udavnine propensala....

Denis Kožljan

SVE GORI sve gori, a zima je u portafolju, ničesa ni, gori teplo, zdol pušta, tako ja pensan pak mi reču da san konšerva ka ni drugo za šugo ni u frižider.. a ja znan da je drugašlja letera na ti svit doprhla, ladri profitaju, oni veliki se lako ne daju, šoldi fari tutti! to ti pići mravi pensaju, ne moren više ni štiti, ni škatulu modernu LED ćuriti, očali ne pušte me naprid, pitaju druge, a lita gredu, ne špendivan za ča ne rabi, pomalo ču si ča regulati, postelju prehititi, got vode popiti i u hladu u zeleni kolor oko namignuti....

U vrtlogu snova

ČU Ču...forši i neču, ko san munjena reči če Bog ki je kriv, ču se oni put suči gola na vrh gore Učke, ču plesati libero mento, aš vako više NE GRE ma ne more ni hoditi kad nas u karoci peljaju strašljivci, prez života, prez glave i busole, to su oni ča samo gledaju svoju rit, ča bi pojili i popili na ljučki račun, dižgracije, zelenbači i šljutavci ki ne kape njanke da su živi, ti i takovi bi stili palicu, veštit i kravatu i držati sve pod mus... neče moji lipi, more još kakov hip ma neče u daleko, ne more...

Denis Kožljan

U VRTLOGU SNOVA

ondje su trenutno pohranjeni na sigurno, u posteljici od baršuna, a ostat će sve dok ne prođe bujica, dok ne smire se vrtlozi lažnih obećanja, dok na visini nebeskog straduna ne pojavi se duga sreće i istinitih boja, vrtlozi prošlosti udarali su iznutra, harali po obrazima i činili moje snove brodolomcima, skršenim azilantima, nije im pomogao ni plač da otare im rane, nije ih pomazilo ni ranojutarnje sunce, trpjeli su snovi zajedno sa dušom žene i sada čuče na tratini ušuškani blagim povjetarcem i slatkoćom ljetnih večeri....

U vrtlogu snova

O Zbirci Autorica Kožljan nas ponovno iznenađuje svojim snovima zabilježenim u sasvim novu ali jednako tako prekrasnu zbirku kao i svim dosada objavljenim. Pisani standardom i njenim čakavskim dijalektom, stihovi u slobodnoj formi jednostavno izlaze konstantno držeči čitatelja u neizvjesnosti. Kao i od prvog dana kad je spisateljica započela s bilježenjem svojih impresija, čežnja i snovi, ponekad ostvareni, a ponekad tek u naznakama poredani na livadi njenih egistencijalnih točaka, često dopiru do ljudi koji vole poeziju i lirsku osebujnost, a koja dolazi u istom paketu. Što reči nego da je Denis vrlo energična i dosljedna u svom pisanom nastupu, kako stilom (jednostavnom, a opet razumljivom), tako i sadržajem koji se nadovezuje na naslov njenih pjesama. Prošlo je tek nekoliko mjeseci od posljednje izdane zbirke koju je pisala zajedno sa kolegom Jovičićem što će reči da Denis ima strahovitu potrebu reći, govoriti i prenositi svoje misli u javnost, ne libeći se pri tom i zabilježiti psovkom ili prostaklukom neki svoj bunt u smislu njenih neostvarenih snova. I upravo ta plastičnost izraza i sloboda autorice , pravo je osvježenje ove škrinjice naslova "U vrtlogu mojih snova" te je stoga preporučam za čitanje. Ivan Čikada

Denis Kožljan

SAMOSTALNA DO SADA OBJAVLJENA DJELA DENIS KOŽLJAN: Sva moja sjećanja, zbirka pjesama Ljubavlju ispunjena, zbirka pjesama Priroda diše, zbirka pjesama Ja samo sam žena, zbirka pjesama Kolajna ud verši, zbirka na čakavskom dijalektu Crtice iz djetinjstva, kratke priče Moj pogled na njihov svijet, knjiga recenzija Riječi u slike pretočene, knjiga fotografije, slika i poezije Istrijan u vitru vrimena, istarski kalendar, knjiga Na talasima moje duše, zbirka pjesama Ukradena strana duše, zbirka pjesama Amplituda srca, autobiografija Nevješte duše, zbirka pjesama Nemirna, zbirka pjesama Tajna postojanja, zbirka haiku U srcu plamen, zbirka pjesama Spod mojih prsti, zbirka na čakavskom dijalektu Dodiri daljine, zbirka pjesama

U vrtlogu snova

Kus življenja, zbirka pjesama na čakavskom dijalektu Priče ispod Colosseuma, knjiga proze Buđenje (Denis Kožljan, Željko Jovičić), zbirka pjesama Iza osmjeha, prokleto sama-roman

Denis Kožljan

Denis Kožljan, rođena 1961. u Puli, gdje momentalno živi i stvara. U mirovini, odgajateljica predškolske djece, supruga i majka dvoje odrasle djece. Pisanjem se intenzivnije bavi od 2010., a osim standarda piše i na dijalektu U njenom opusu prevladava poezija, no, piše isto tako i prozu (crtice, kratke priče, drame, monodrame, kolumne, recenzije, eseje, intervjue i autobiografiju), dok trenutno je u izradi i roman prvijenac. Denis je izdala petnaestak samostalnih autorskih djela, a prisutna je u mnogim zajedničkim zbornicima i zbirkama poezije. Autorica je i nagrađivana više puta, a najdraža joj je 2. nagrada za monodramu u Križevcima. Kožljan je prisustvovala na mnogim susretima pjesničke riječi, a i sama je režirala mnoge glazbeno poetske večeri i humanitarne koncerte. Denis nema poseban razlog zašto piše jer kako i sama kaže pisanje je ispunjava, pisanjem se izražava tamo i na način gdje inače ne bi možda mogla ili smjela. Od pisanja nema neka velika očekivanja ali sretna je kad se njezin rad nađe u žiži interesa kod čitalačke publike i to joj je najveća nagrada za trud. Osim pisanja, ona se bavi umjetničkom fotografijom i slika.