tekstovi o kontemplaciji i mistici 4/2016.
Duhovni itinerarij: USPON DUŠE K BOGU BOG JE POSTAO ČOVJEKOM, DA BI ČOVJEK POSTAO BOGOM, KLEMENT ALEKSANDRIJSKI
cijena 30,00 kn
zajedno / br. 4. / 2016.
DOSADAŠNJA IZDANJA U BIBLIOTECI "KONTEMPLACIJA I MISTIKA" više o knjigama na stranicama www.synopsisbook.com i www.kontemplacija.hr
sadržaj
DUHOVNI ITINERARIJ uspon duše k bogu
Thomas Keating BLISKOST S BOGOM uvod u molitvu sabranosti
ISBN 978-953-7035-62-4 (Zagreb) 978-9958-587-51-1 (Sarajevo)
1 4
17 24 30 33 37 46
54 61 67 73 75
76
79 80 83 86
104 111
Riječ urednika Uvod / NEVEN BRADIĆ: Duhovni itinerarij u tradiciji kršćanske mistične duhovnosti SLOBODAN STAMATOVIĆ: Kratak uvod u hesihiju za zapadnjake Metoda svete molitve i pažnje (prema Simeonu Novom Bogoslovu) NEVEN BRADIĆ: Marguerite Porete, Put jednostavne i poništene duše MARGUERITE PORETE: Zrcalo jednostavnih, poništenih duša NEVEN BRADIĆ: Jan van Ruusbroec JULIENNE MCLEAN: Prema sjedinjenju sa svetim – mistično putovanje duše NEVEN BRADIĆ: Životopis Jeanne-Marie Bouvier da la Motte-Guyon UTE EGNER-WALTER: Madame Guyon, Put noći NEVEN BRADIĆ: Evelyn Underhill NEVEN BRADIĆ: Jim Marion, Put pokristovljenja KEN WILBER: Predgovor knjizi Jima Mariona Pokristovljenje, unutarnji put kršćanske duhovnosti ZDRAVKO BOTIĆ: Nakon čitanja i prevođenja knjige Jima Mariona Pokristovljenje, unutarnji put kršćanske duhovnosti RICHARD ROHR: Franjevac, teolog, mistik RICHARD ROHR: Vidjeti kako mistici vide, stupnjevi razvoja RALF BOGE: Put kontemplacije JAGOR BUČAN: Itinerarij duhovnog putovanja. Usporedno čitanje monomita, Opus Magnuma i mističkog puta NEVEN BRADIĆ: Mistika blaženstva kao iskustvo duhovnoga itinerarija O autorima
125 x 200 mm; 220 str.; tvrdi uvez
Willigis Jäger Val je more mistična duhovnost za moderna vremena
ISBN 978-953-7968-04-5 (Zagreb) 978-9958-587-92-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 244 str.; tvrdi uvez
GLAVNI UREDNIK: Neven Bradić LEKTURA: Iva Klobučar Srbić GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Bruno Abramović, Jurica Puhalović
IZDAVAČI: CENTAR DUHOVNIH PUTOVA „KONTEMPLACIJA I MISTIKA“ Radnički dol 24, Zagreb http://kontemplacija.hr SYNOPSIS d.o.o. Vlade Gotovca 4, Zagreb NAKLADA: 200 kom GODIŠNJAK Zagreb, 2016.
KONTAKTI: info@kontemplacija.hr synopsiszg@gmail.com
tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 1, 2013. MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KRŠĆANSTVO I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 2. DIO SUSRET S HINDUIZMOM
Willigis Jäger KONTEMPLACIJA kršćanski put mistične duhovnosti
ISBN 978-953-7968-20-5 (Zagreb) 978-9958-01-006-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 256 str.; tvrdi uvez
zajedno Jim Marion POKRISTOVLJENJE unutarnji put kršćanske duhovnosti
impressum
zajedno
ISBN 978-953-7968-33-5 (Zagreb) 978-9958-01-031-6 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 420 str.; tvrdi uvez
tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 2, 2014. MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KRŠĆANSTVO I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 1. DIO SUSRET S BUDIZMOM
Richard Rohr GOLO SADA vidjeti kako mistici vide
ISBN 978-953-7968-32-8 (Zagreb) 978-9958-01-030-9 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 224 str.; tvrdi uvez
zajedno
tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 3, 2015. SOPHIA PERENNIS BEZVREMENA MUDROST MISTIČNE DUHOVNOSTI ZA 21. STOLJEĆE
Riječ urednika Prijatelju, ako si nešto, ne ostani na tom dugo; čovjek mora iz jednoga svjetla ići u drugo.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Ima li kršćanstvo jasno „izgrađen” cjelovit duhovni put i ima li, na kraju, ugrađenu dionicu „konačnog prosvjetljenja”, nedualne, kozmičke razine svijesti, iznad koje nije moguće dalje ići u ovom životu na Zemlji? To su pitanja koja su me pratila u dugogodišnjoj potrazi za odgovorima na konačna pitanja čovjekova postojanja. I dok su istočni putovi mudrosti ne samo imali ta pitanja, zajedno s odgovorima, ugrađena u sebi, već su i temeljili svoje postojanje na takvu iskustvu i detaljnom opisu kako se do njega dolazi, s kršćanstvom, na prvi pogled, nije bilo baš tako. To je pospješivala situacija s (ne)dostupnosti informacija o pitanjima vezanima uz apofatičku duhovnost i mistiku općenito. U službenom crkvenom učenju ona danas ne postoji. Situacija je otišla toliko daleko da je učenje o mističnoj tradiciji u potpunosti izbrisano iz kurikuluma svih katoličkih (kao i protestantskih, a dobrim dijelom i pravoslavnih) sveučilišta u svijetu, a da se o učenju mistične molitve i ne govori. Srećom, tijekom 20. stoljeća pojavili su se pojedinci koji su ponovno otkrivali bogatstvo te tradicije i, na svoje čuđenje, gotovo redovito spoznavali da je ona istovrijedna bilo kojoj duhovnoj tradiciji svijeta. Ti su duhovni istraživači, o kojima smo pisali u prošla tri broja našeg časopisa – Hugo Enomya-Lasalle, Willigis Jäger, Thomas Merton, Thomas Keating, swamy Abishiktananda (Henry le Saux), Bede Griffiths i mnogi drugi – postavili temelje za ono što danas prepoznajemo kao obnovu i nov život kršćanske mistike i učenja o kontemplaciji. Jedan od vidova te obnove jest i ponovno otkrivanje tekstova i učenja velikih učitelja mistike kroz čitavu kršćansku povijest. I dok već i površniji pogled na tradiciju vrlo brzo pokazuje da ima mnogo, više ili manje detaljnih, opisa duhovnoga putovanja koje, svi se u tome slažu, vodi jedinstvu s Bogom (unyo mistica), na drugo pitanje, postavljeno na početku teksta, već je malo teže pronaći istoznačan odgovor. Prvo je pitanje poznato pod nazivom duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu (Itinerarium /Mentis/ in Deum sv. Bonaventure) – koji je bio jedna od glavnih tema već od prvih pisaca u 2. st. pa sve do suvremenih autora našega vremena. Svi su oni pokazivali na koji način treba razumijevati učenje Isusa iz Nazareta zapisano u evanđeljima – prvenstveno kao priručnik za praktičan rad na sveobuhvatnoj preobrazbi ljudskoga bića. Počevši s metanojom (Mk 1,15), odnosno promjenom usmjerenja čovjekove pažnje i energije s vanjskog na unutarnjega čovjeka (Mt 9,17; 2 Kor 5,17), sve do ostvarenja kraljevstva nebeskog ovdje i sada (Mk 1,15; 2 Kor 6,2) koje uključuje i veća djela od onih koje je sâm Isus činio (Iv 14,12). Isus nam je pokazao cjeloviti duhovni put, koliko riječima toliko još i više svojim životom, pozivajući nas da ga slijedimo (Iv 14,6). Kao i u svim drugim religijskim tradicijama, i u kršćanstvu se nakon nekoliko generacija nakon smrti njezina osnivača pokazala potreba za pojašnjenjem nekih mjesta koja su se s vremenom zatamnila i postala nejasnima. To se osobito odnosilo na kontemplativnu praksu, kao i detaljnije opise koji su se duši događali na njenu putu uspinjanja k Bogu, ostvarivanju jedinstva s Kristom. Neka su djela pritom presudno utjecala na mnoga kasnija, kao što je to bio slučaj u otačkoj tradiciji prvih stoljeća (misli se i na pustinjske i na grčke oce), kada se pojavljuju prvi opisi trostrukog napredovanja na duhovnom, mističnom putu u Origenovim Komentarima Pjesme nad pjesmama (3. st.), Životu Mojsijevu Grgura iz Nise (4. st.) i Pseudo-Dionizijevoj Mističnoj teologiji (6. st.). Mistična
1
ANGELUS SILESIUS (17. st.)
2
djela, nastala u razdoblju koje je slijedilo, srednjem vijeku, redovito su se nadahnjivala na tim izvorima, da bi se tek rijetki/e autori/ice uspijevali oduprijeti snazi tradicije i dati i svoj osobni doprinos toj temi. Upravo smo djela i živote nekih od njih, koji su u tom vidu bili najznačajniji, pokušali ovdje i predstaviti. Objavljena i do danas sačuvana djela u kojima se opisivao duhovni itinerarij redovito su sadržavala spekulativno-teološka razmatranja stanja kroz koja se prolazi na jednom takvom putu; psihološki opisi bili su znatno rjeđi. Zbog toga su nam od iznimne važnosti djela autora koji su uspijevali nadići uobičajenu prepreku anonimnosti i osobne skromnosti, ali i opreza prema otvaranju transformirajućih praksi izvan uskoga kruga posvećenih praktikanata (pojedinih samostana ili škola i sl.), te nam opisati stanja koja nas i danas mogu nadahnjivati i podučavati nas o tome gdje se na putu nalazimo i što nam je činiti kako bismo nastavili pravim putom dalje. Autori kao što su Evagrije Pontski i njegov učenik Ivan Kasijan, William od sv. Thierryja, Bonaventura, Johannes Tauler te osobito Simeon Novi Bogoslov, Marguerite Porete, Jan van Ruusbroec, Terezija Avilska, Ivan od Križa i Madame Guyon, sve do modernih autora kao što je Evelyn Underhill ili naših suvremenika kao što su američki mistici, Jim Marion i Richard Rohr, ispričali su nam priče, svaki iz svoje perspektive i iskustva, koje nas i danas inspiriraju i u mnogočemu podučavaju. Za drugo je pitanje, ipak, teže pronaći toliko zadovoljavajućih odgovora. Naime piOči moje duše otvorile su se. I ugletanje konačnog jedinstva s Bogom od prvih dah mnoštvo Božje, koje je uključivaje vremena postalo prvorazredni teološki prolo cijeli svijet – i ovdje i preko mora, i blem. Naime, kako govoriti o neizrecivom? ambis i ocean i sve stvari. U tim stvaVrijedilo je ući u to istraživanje i po rima nisam opazila ništa do božanske kušati doći do jasnijega odgovora, za koji se moći, na način u potpunosti neopisiv, pokazalo da je u potpunosti u suglasju s tekotako da mi je duša, kroz ovu krajnost vinama mistične, perenijalne duhovnosti svih čuda, glasno uzviknula: velikih tradicija svijeta. Svatko koga to zani„Cijeli ovaj svijet je pun Boga!” ma, a svi su na to iskustvo pozvani i mogu ga ANGELA FOLIGNO (13. st.) ostvariti, ima istu priliku i mogućnost otkriti taj vrijedan uvid. Od prvih stoljeća područje nedualne razine svijesti, koje je u kršćanskoj tradiciji nazivano kraljevstvom Božjim, bilo je definirano pojmom theosisa, obogotvorenja, sačuvanoga u poznatoj izreci: „Bog je postao čovjekom da bi čovjek mogao postati bogom”. Gotovo svi značajni pisci do srednjega vijeka (poglavito na kršćanskom Istoku) koristili su je u svojim opisima. Sljedeće je veliko razdoblje, ono srednjega vijeka, prošlo u znatno opreznijem govoru budući da su snage mitske i racionalne svijesti povezane s vanjskom, svjetovnom moći znatno ojačale te otežale javno obznanjivanje mističnih iskustava koje su pojedinci doživljavali. Mnogi među njima imali su poteškoća s crkvenom hijerarhijom; neka djela ili njihovi dijelovi bili su osuđivani, poneki od autora/ica dijelio je sudbinu svojih djela, a neki od njih su osuđeni, zatvarani, mučeni – Meister Eckhart (osuđen netom po smrti), Marguerite Porete (spaljena na lomači), Molinos (umro u zatvoru), Madame Guyon (sedam godina provela u zatvoru), Ivan od Križa (jednu godinu proveo u zatvoru), dok je velik broj begina prešao u službene samostane (i tako se spasio od progona) nakon što im je zabranjen dotadašnji način života i rada. Na sreću, takve su metode stvar prošlosti, iako ima i modernih autora, još krajem 20. st., koji nisu (bili) shvaćeni, kojima je zabranjen rad i javno djelovanje. Među njima se ističu autori nekih od ključnih djela suvremenog pogleda na kršćansku poruku, koja će još dugo vremena biti aktualna (i u tom smislu neostvarena): Teilhard de Chardin, Anthony de Mello, Matthew Fox i Willigis Jäger. U djelima ovdje izabranih autora pokušali smo pokazati i tu stranu – da je postizanje, odnosno buđenje nedualne svjesnosti sastavni dio kršćanskoga duhovnog puta. Bilo da je riječ o govoru o obogotvorenju, uskrsnuću (svakoga čovjeka), ili konačnom sjedinjenju i ostvarenju Kristove svijesti, uvijek je
1
Vidi: JIM MARION, Pokristovljenje: unutarnji put kršćanske duhovnosti, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2016.
3 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
poruka bila ista: kršćanski je put bio, i dalje jest – cjelovit (pod uvjetom da je tradicija ostala na pravi način sačuvana u živućim učiteljima). Pritom treba istaknuti i najnovije spoznaje transpersonalne psihologije i prirodnih znanosti istraživača kao što su Jean Piaget, Jane Loevinger, Robert Kegan, Lawrence Kohlberg i Carol Gilligan koje je, zajedno s duhovnim opisima itinerarija u raz ličitim duhovnim tradicijama svijeta, povezao i na novi način interpretirao Ken Wilber u svojoj integralnoj teoriji. Integralna teorija postala je neizostavan alat u govoru o duhovnome putovanju, o različitim iskustvima i uvidima te razinama na kojima se oni događaju. Budući da će se u daljnjim tekstovima neki dijelovi koji se u njoj nalaze sporadično spominjati, dobro je prikazati njezine osnovne karakteristike. Ona govori o tri glavna područja svijesti (u smislu razina) – predracionalnom, racionalnom i nadracionalnom. Svako od njih ima po nekoliko razina, a osnovne su: arhajska, magična i mitska za prvo, racionalna i vizionarska za drugo, te psihička, suptilna (razina duše), kauzalna (Kristova svjesnost) i nedualna za treće. Važno je pritom spomenuti i to da su tri (osnovne) razine predracionalnoga područja svijesti blisko povezane s ne-svjesnim područjem, što je osobito bitno prilikom procesa čišćenja koji se na duhovnom putovanju događaju u smislu integriranja njegovih sadržaja (i time ozdravljivanja) u osobnu svjesnost. Važno je istaknuti da je sam Wilber uvijek napominjao da se njegova teorija temelji na svim sjajnim postignućima znanstvenika i mistika prije njega, te da je ona samo osnova za daljnja istraživanja koju bi svatko mogao činiti unutar svoga duhovnoga itinerarija, unutar svoje duhovne tradicije. Jim Marion je autor kojemu je pošlo za rukom da vjerojatno bude prvi kršćanski pisac koji je ovoj temi pristupio na takav integralan način, koristeći taj model da bi na jedinstveni način opisao svoje duhovno putovanje prema ostvarivanju, odnosno buđenju u, Kristovu svjesnost, kraljevstvo nebesko na Zemlji. Kao poruka, poticaj i ohrabrenje svima nama, tražiteljima, praktikantima i simpatizerima na Glavno je svojstvo zbog kojeg se konnekom od oblika duhovnoga itinerarija, može templacija naziva „ljestvama” to što nam poslužiti Marionova molitva na kraju uvoje ona znanost ljubavi, jedna ljubonoda njegove knjige: sna spoznaja Boga, koja dušu i proMolim se za to da svatko od nas i dalje svjetljuje i donosi joj ljubav tako što raste u mudrosti, razumijevanju, ljubavi, suje stupanj po stupanj uzdiže prema osjećanju, i svim ostalim darovima Duha Svenjenom Stvoritelju. toga. Molim da ova knjiga (i tekstovi časopisa, op. a.) nastavi mnogima pomagati na putu IVAN OD KRIŽA (16. st.) prema Bogu i u kraljevstvo nebesko, čak i ovdje na Zemlji.1
Uvod Neven Bradić:
Duhovni itinerarij u tradiciji kršćanske mistične duhovnosti USPON DUŠE K BOGU Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao bogom.2 Ova čuvena izreka prvoga kršćanskog teologa iz 2. st., sv. Ireneja, biskupa u Lyonu, koja se povezuje uz jedan od najvažnijih pojmova teologije toga vremena – theosisa, obogotvorenja3, jedna je temeljnih postavki promišljanja i artikuliranja misterija Kristova života kako su je vidjeli prvi teolozi. U vremenima koja su slijedila gotovo da nije bilo važnijeg pisca koji tu izreku nije spomenuo (sv. Klement Aleksandrijski, sv. Atanazije, sv. Augustin, sv. Maksim Ispovjednik, sv. Simeon Novi Bogoslov itd.). Ona u sebi krije i pasivno i aktivno značenje. Pasivno, u smislu bivanja u stanju obogotvorenosti ili, suvremenim rječnikom rečeno, ostvarenju Kristove 4 2
Vidi u: JOHN T. CHIRBAN, Developmental Stages in Eastern Orthodox Christianity, u KEN WILBER, JACK ENGLER i DANIEL P. BROWN, Transformation od Consciousness, Shambala, Boston–London, 1986., str. 286– 314. Ne ulazeći u složena (i često različita) teološka objašnjenja, vezana uz ovo teško mjesto za tumačenja na racionalnoj (teološko-filozofskoj) razini, navest ću samo jedno od tumačenja koje je najčešće u mističnoj literaturi. Obogotvorenje čovjeka razumije se na način da čovjek ostvaruje svoju božanstvenosti na cjelovit način, postaje potpuno bogom, ali Bog ne postaje potpuno čovjekom, samo u tom čovjeku. Ta suptilna razlika da čovjek u cjelini može sebe transcendirati i postati u svojoj potpunosti dijelom božanskoga života, dok Bog ne ostvaruje cijeloga sebe u jednome „mene” već i u milijardama drugih „mene”, obično se označava pojmom pan-en-teizma da bi ga se odvojilo i od panteizma i od teizma kao nedovoljno cjelovitih i točnih tumačenja (iako i to često nailazi na žestok otpor, ne samo katoličke teologije). Više o tome može se pročitati u prošlom broju časopisa – zajedno (br. 3). Klasična definicija može se naći kod Williama od sv. Thierryja: „Tu je zatim još jedna sličnost s Bogom koja se ne naziva sličnošću već jedinstvom duha, kada čovjek postaje jedno s Bogom, jedan duh, ne samo po jedinstvu iste volje, već po tome što ne može htjeti ništa drugo. Na taj način čovjek zaslužuje postati ne Bog, već ono što Bog jest: čovjek postaje po milosti ono što je Bog po naravi.” („Epistola aurea”). Ipak, mistička je tradicija poznavala i čisti apofatički govor koji je naglašavao odlaženje s onu stranu svih pojmova i određenja. Na primjer: 1. Meister Eckhart U proboju, gdje stojim slobodan od moje vlastite volje i Božje volje i svih njegovih djela i samoga Boga, tamo sam ponad svih stvorenja, a nisam ni Bog ni stvorenje … otkrio sam da smo Bog i ja jedno … ja sam nepokretan uzrok koji sve pokreće … tamo nisam imao Boga po kojemu bih bio … Stajao sam tamo, slobodan od Boga i svih stvari. Ali kada sam izašao iz toga stanja i prihvatio svoje stvoreno postojanje, onda sam Boga (Stvoritelja) uistinu imao. 2. Bernadette Roberts Uskrsnuće (tj. kauzalnu razinu svijesti, op. a.) ne smatram završnim korakom; vidjeti i znati nije dovoljno. Od toga je veće uzašašće ili konačno rastakanje u Božjoj punini. Rastakanjem svojega prividnog ljudskog oblika – naizgled bez traga – Krist se iznenada pojavljuje posvuda: Bog unutar i izvan kao i svaki oblik u kojemu je manifestiran i nemanifestiran imaju svrhu i postaju Jedno. Prema tome čak i viđenje trojnoga aspekta Boga nije konačni korak. Posljednji je korak tamo gdje Trojstvo uopće ne postoji, odnosno kada se svi aspekti Boga vide kao Jedno i sve što Jest. 3. Willigis Jäger Mistik sve doživljava kao val i ocean. Sve je izraz ove jedine stvarnosti. A zbog toga što je sve izraz iste stvarnosti postoji apsolutna povezanost sa svime. Ocean su svi valovi i/a svi valovi su jedinstvo… Ocean i val mogu biti doživljeni odvojeno, ali njihova je suština voda. Val se više ne doživljava kao dio oceana, sada je samo ocean – jedinstvo bez suprotnosti… Mistika nije izvan Boga i svijeta. Mistika JEST Bog i svijet, neraskidivo jedinstvo. Stoga je iskustvo potpune praznine istodobno iskustvo totalne punine. 3
Odnosno u glagolskom obliku theopoiein. Među više ponuđenih prijevoda ove grčke riječi odlučio sam se za obogotvorenje (a ne na primjer pobožanstvenjenje ili oboženje) jer mi se činila najprimjerenijom (radi se više o zvučnosti u hrvatskom jeziku nego o teološkoj točnosti, koja je za sve pojmove podjednaka).
4
Pojam se počinje koristiti već u 2. st., ponajprije kod Origena.
5
Najpoznatiji pripadnik Aleksandrijske filozofsko-teološke škole, 3. stoljeće.
6
BERNARD MCGINN, Christian Mysticism, The Modern Library, New York, 2006., str. 150. JOHN CHIRBAN, nav. dj., str. 299. 7
Treba napomenuti da je njegov značaj još i veći budući da velik broj monaha nije bio dovoljno obrazovan, a dio niti previše pismen, te budući da velik broj duhovnih učitelja i učiteljica (grč. abba i amma) nije o svojim iskustvima pisao (najbolji primjeri su sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije, pokretači pustinjačkog života u 3. i 4. st., dok, s druge strane, razgovori s mnogima od njih koje je sakupio i u svojim djelima donio Kasijan /5. st./ to najzornije pokazuje). 8
Naravno, svaki je imao i svoje osobno, jedinstveno viđenje i rječnik kojim ga je iznosio. Makarije će tako naglašavati srce kao središte duhovnog života (i ljubavi) „u kojem prebiva i um”; uvest će i pojam rasvjetljenja, iluminacije (čime ga se razlikuje od prosvjetljenja istočnih duhovnih tradicija) i konačno otkrivenja kao potpune spoznaje misterije Boga. Bazilije uvodi pojmove koji će biti uobičajeni u srednjemu vijeku – početni, napredni i savršeni stupanj (vidi npr. Oblak neznanja), te naglašava da je konačni stupanj u kojem „ostvarujemo Boga” Božji dar, a nikako čin nas samih (što je u potpunosti u skladu sa samom prirodom tih najviših razina svijesti. Naime, kako bi i moglo biti drugačije kada je po definiciji svaka volja i svijest o sebi ugasla, transcendirana? Vidi u: John Chirban, nav. dj., str. 303–305. 9
Važno je također i njegovo uvođenje apofatičkog rječnika kao što je „nespoznatljiva spoznaja Boga”, „gledanje (znanje) po ne-viđenju (ne-znanju)”, „prosvijetljujuća tama”.
5 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
svijesti, i aktivno, u smislu postajanja Još nam jedan primjer pokazuje koliko je obogotvorenim – usponu duše k Bogu. od toga ranoga učenja izgubljeno. Crkva je Put duše k Bogu nezaobilazna je sada posvećena isključivo odgoju čestitih tema svih pisaca kršćanske duhovne tra ljudi i upućivanju na svoje svece kao krunu dicije od najranijih vremena. Jedna od svoje slave i postignuća. No u starijim je temeljnih definicija mistike (grč. mysti4 danima tvrdila da je u stanju učiniti mnogo kos, lat. mysticus: tajnovito, skriveno) , više od toga. Kad je napravila od čovjeka povezana je s duhovnim, mističnim živosveca, to je bio samo početak njezina rada tom, shvaćenim u vidu rasta i putovanja s njim, jer je tek tada on postao podoban za duše k Bogu te ostvarenju konačnog cilja obuku i učenje koje mu je onda mogla pru– sjedinjenju s Njime. Stoga su pisci režiti; no ne i danas, budući da je to drevno dovito davali svoje viđenje takvoga putoznanje zaboravila. Tada je imala tri jasne vanja koje je proizlazilo iz njihova osobfaze obuke: pročišćavanje (ispravno živnoga iskustva i razumijevanja onoga što ljenje), prosvjetljenje (vizija kraljevstva) i se na njemu događalo. savršenstvo (izravno iskustvo Boga). Prema Bernardu McGinnu, pojava ideje o duhovnom putu podijeljenom KLEMENT ALEKSANDRIJSKI (4. st.) na tri dijela, stupnja, javlja se već kod Origena5 (184.–254.), koji Salomonove knjige iz Starog zavjeta tumači na način da tri stupnja napredovanja koji su se mogli naći unutar grčke filozofije – moralno (Mudre izreke), prirodno (Propovjednik) i mistagoško/mistično (Pjesma nad pjesmama), protumači na kršćanski način. Moralna je znanost vezana uz askezu (i postizanja čistoga srca i uma), prirodna znanost uz spoznaju čovjeka i ljudske duše, a kontemplativna znanost uz spoznaju (jedinstva) s Duhom Svetim, Bogom.6 Takvo je tumačenje dalje razvio njegov učenik Evagrije Pontski (345.–399.), a budući da je polazio od vlastitog iskustva molitvena života u pustinji (kao i drugih monaha s kojima je provodio praksu), oblikovao je načela duhovnog života za cijelu pustinjačku monašku zajednicu, što je bilo vrlo važno za očuvanje jasnog i cjelovitog nauka.7 On dijelove puta naziva grčkim imenima: praktike ili život askeze, čišćenja, zatim physike ili kontemplacija stvorenog svijeta koja otkriva skrivene istine svih stvari, te na kraju theologike ili kontemplacija Boga, Presvetog Trojstva. Da je to bilo opće prihvaćeno razumijevanje vidljivo je i po tome što su i druga dva važna autora toga vremena – Makarije Veliki (oko 300.–oko 390.) i Bazilije Veliki (330.–379.) – preuzela istu trostruku podjelu.8 I Grgur iz Nise (335.–395.) polazi od istog tumačenja, ali mu daje i jedan novi, širi pogled. U svojem je najznačajnijem djelu Život Mojsijev opisao trostruki put razvoja duše, koristeći slike iz života tog sveca i mudraca Staroga zavjeta koji se sastoji od: 1) asketske prakse (Mojsijev uspon na brdo Sinaj; Izl 20,18–21), koja vodi susretu s Bogom u oblaku i tami9; 2) iluminacije, ra-
svjetljenja (Mojsijevo gledanje u goreći grm; Izl 3,1–15) i 3) sjedinjenja u slavi Božjoj (grč. teofanija) i gledanja (kontemplacije) Boga (Mojsijev razgovor s Bogom; Izl 33,7–23)). Tome Grgur dodaje i četvrti stupanj: epektasis – neprestano uživanje u prisutnosti Božjoj kao sukus cijeloga molitvenoga života. To je vrlo značajan doprinos službenom nauku koji će se često koristiti u kasnijim (i današnjim) vremenima pod službenim nazivom contemplatione in actione (kontemplacija u akciji). Nakon što je Pseudo-Dionizije, sirijski monah iz 5/6. st., te stupnjeve preimenovao u čišćenje, prosvjetljenje i sjedinjenje (via purgativa, via illumina tiva i via unitiva), ti su pojmovi ušli u redovnu upotrebu, tako da nema niti jednoga značajnijeg pisca s mističkim predznakom a da se na njih nije osvrnuo ili ih jednostavno koristio. Nekima je, u nebeskoj hijerarhiji, dano da budu pročišćeni, a drugima da čine pročišćenje, nekima da budu prosvijetljeni, a drugima da čine pro svjetljenje, nekima da budu savršeni, dok drugima da donesu savršenstvo, a svima je da ostvaruju Božji život na način koji im je dodijeljen.10 Kao jednu zanimljivu i značajnu izvedenicu tog pristupa potrebno je navesti još i djelo Ivana Klimaka (579.–649.) Ljestve uspona prema Bogu11 koji znatno detaljnije razlaže navedeni put, dijeleći ga na 30 manjih stepenica (iako se najveći dio poglavlja odnosi na prvi stupanj – askezu, dok se samo mali broj poglavlja odnosi na više stupnjeve molitve). Djelo je imalo toliko uspjeha da je, za formaciju mladih monaha (Istočne crkve), ostalo u upotrebi sve do danas.12 NIKETA STETAT (11. st.) Što se tiče daljnjeg prenošenja znanja o cjelovitom duhovnom itinerariju, važno je još spomenuti i sv. Simeona Novog Teologa (949.–1022.) čiji je značaj za našu temu toliko velik da će biti prikazan u posebnom tekstu u nastavku, kao i posljednjeg velikog učitelja mistične molitve Bizantske crkve, sv. Grgura Palame (1296.–1359.), srčanog branitelja hesihazma od tada već jakih silnica racionalnog tumačenja Isusova nauka razvijenog srednjeg vijeka.13 Na kraju je potrebno zaokružiti priču, vezanu uz mističnu tradiciju Istočne crkve, s nekima od najvećih učitelja (stareca) unutar Ruske crkve, u koju se s Bizanta (nakon turskih osvajanja) preselio centar pravoslavlja, kao što su sv. Serafin iz Sarova (1754.–1833.), sv. Ambrozije iz Optina (1812.–1891.) i neimenovani starec kojega opisuje neznani pisac knjige Ispovijesti ruskog hodočasnika14. Dok je na Istoku mistička tradicija cvjetala, Zapad je bio u popriličnom mraku. I svjetovno i, nadasve, duhovno. Trebalo je proći nekoliko stoljeća dok se prilike nisu dovoljno stabilizirale da se i duhovna poruka oslobodi uskih zi-
Uspon prema savršenstvu odvija se u tri stupnja: pročišćujući, prosvjetljujući i naposljetku mistički po kojem se to savršenstvo na konačno i doseže. Prvi je za početnike, drugi za napredne, a treći za savršene. To su ta tri stupnja po kojima napredujemo sazrijevajući u Kristu dok ne dođemo jednom „do čovjeka savršena, u mjeri uzrasta punine Kristove” (Ef 4,13).11 6
10
Pseudo-Dionizije u: BERNARD MCGINN, nav. dj., str. 151.
11
Niketa Stetat (opat čuvenog Studitskog samostana u Konstantinopolu, 11.st.) u: JOHN ANTHONY MCGUCKIN (ur.), Knjiga mističkih poglavlja, Jesenski i Turk, Zagreb, str. 91. 12
SV. IVAN KLIMAK, Ljestve ili trideset stuba do raja, Novena, Zagreb, 2012.
13
Glavni protivnik hesihazma u to vrijeme bio je teolog Barlaam, koji je nakon skolastičkih studija u južnoj Italiji došao u Grčku i, privučen tumačenjima mističnih iskustava u višim stupnjevima molitve (stupanj božanskog svjetla i stupanj theosisa), optužio Grgura za herezu mesalijanizma. Grgur je odgovorio djelom s devet spisa pod naslovom Triade za obranu onih koji prakticiraju svetu tišinu (koje je uskoro postalo najutjecajnije djelo mistične duhovnosti u Istočnoj crkvi). Rasprave, odnosno sukobljavanje, su otišli tako daleko da su morali biti organizirani crkveni sabori (Peti sabor u Konstantinopolu 1341. i kasnije još četiri /!/) da bi se spor razriješio, u Grgurovu korist. Vidi u: JOHN CHIRBAN, nav. dj., str. 311.–312. 14
Ispovijesti ruskog hodočasnika, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.
Na prvom stupnju Bog ulazi u dušu a ona se vraća sama sebi. Na drugom stupnju ona se izdiže iznad sama sebe i podiže do Boga. Na trećem stupnju, podignuta do Boga, duša ulazi u Njega. Na četvrtom stupnju duša izlazi u Božje ime i silazi ispod sebe (u svijet, op. prev.). Na prvom stupnju duša ulazi u sebe; na drugom nadilazi sebe; na trećoj ulazi u Boga; na četvrtoj izlazi zbog drugoga (čovjeka, op. prev.). U prvi ulazi meditacijom; u drugi se uspinje kontemplacijom; u treće je uzdignuta proslavom; iz četvrtog proizlazi iz ljubavi. ...Na trećem stupnju duša umire u Bogu; na četvrtom uskrsava s Kristom, tako da oni koji su ga dosegli mogu uistinu reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20).17 15
Među ostalima i na pisca Oblaka neznanja.
16
Erotičnost je tema koja je postala vrlo prisutna u jednom dijelu mističke literature, osobito kod sv. Bernarda, begina Hadewijch od Antwerpena i Mechthild od Magdeburga, sv. Terezije Avilske itd. 17
Richard od sv. Viktora, u: BERNARD MCGINN, nav. dj., str. 160.
7 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
dova samostana. Taj polagani razvoj i širenje duhovnosti na Duh je svjetlo, život i mir. Zapadu započelo je s Ivanom Ako si rasvijetljen božanskim Duhom Kasijanom (360.–435.), koji je tvoj će život biti utemeljen u umirujućoj vedrini. početkom 5. stoljeća došao na U tebi će se prelijevati izvor tlo južne Francuske prenoseći koji ti daje mudrost Logosa duhovnu baštinu Crkve Istoka i mističku spoznaju stvarnosti: i započeo s organizacijom prvih koji ti daje da imaš u sebi duh Krista (1 Kor 2,16). monaških zajednica. Njegova Tada ćeš upoznati tajne kraljevstva Božjeg (Lk 8,10) je važnost u tome što je prvo i proniknuti u dubine božanstva, više od petnaest godina živio a drugima ćeš svednevice govoriti riječi Života u pustinjama Egipta pod vodiz smirenog i prosvijetljenog srca. stvom najvećih učitelja molitve NIKETA STETAT toga vremena (među ostalima i Evagrija Pontskog), da bi potom mnoge tekstove preveo na latinski i povezao ih sa svojim iskustvima i zapažanjima te ih izdao u dvije knjige: Collationes (Razgovori s pustinjskim ocima) i Institutes (Pravila /monaškog života/). Iako su Razgovori puni vrlo živih opisa života, molitve i duhovnih pouka svetih očeva (abba) i majki (amma), trostruka podjela duhovnog puta nije pomnije razrađena – ona se zapravo podrazumijevala (ti su spisi, potom, bili osnova na kojoj je sv. Benedikt ⁄480–547.⁄ pokrenuo duhovnu obnovu Zapada). Trebalo je pričekati sve do sredine 9. st., kada, u to vrijeme najpoznatiji teolog na Zapadu, Ivan Skot Eriugena (John Scotus Eriugena, oko 810.–oko 870.), upoznaje Zapad s djelima Pseudo-Dionizija, prevodeći ih, prvi put, na latinski. Međutim prilike još uvijek nisu bile spremne za ozbiljnije širenje učenja. Trebalo je pričekati još neko vrijeme da mistički pokret na Zapadu zaživi, tako da je početak zlatnog doba mistike, počevši od 12. st., označio nezadrživo razvijanje te teme na mnoge načine. Prvi značajan odjek zbio se kod učitelja samostana (škole) kanonika St. Vic tora u Parizu – opata Huga (1096.–1141.) i osobito Richarda (umro 1173.) – koji je presudno utjecao na daljnji razvoj učenja o kontemplaciji djelima Benjamin minor (ili Knjiga dvanaest patrijarha), u kojem detaljno opisuje prakse i napredovanje duše prema pravoj kontemplaciji, i Benjamin major (ili Mistički kovčeg, odnosno Milost kontemplacije), u kojem vrlo detaljno govori o višim dosezima kontemplacije i mističke teologije u cjelini.15 Pri kraju svog života piše Četiri stupnja razgaljene ljubavi, važno djelo jer u mističku literaturu uvodi detaljne opise psiholoških stanja koja se proživljavaju tijekom prolaska kroz navedene stupnjeve te erotičnost u načinu bliske povezanosti duše i Boga (koristeći najčešće korištenu analogiju iz Staroga zavjeta: zaručnika i zaručnicu iz Pjesme nad pjesmama).16
Druga značajna škola bila je ona unutar cistercitskog reda, u kojem su prvo sv. Bernard (1090.–1153.), a potom osobito William od sv. Thierryja (1075/1085.–1148.), razvili temu duhovnog itinerarija i dali joj nova značenja. William od sv. Thierryja u Pismu braći na Svetom brdu (poznato i kao Zlatno pismo) o tome piše: Prvi se stupanj bavi tijelom, drugi intelektualnom dušom, a treći ima svoj odmor u Bogu samom. Svaki od njih ima svoj način napredovanja, kao što svaki ima i svoju mjeru postignuća. Početak dobroga u životu tijela jest savršena poslušnost; napredno je nadvladavanje tjelesnih moći da bi služili duši; savršeno je kada uobičajeno činjenje dobroga postane užitak. Početak intelektualnog života je razumijevanje pitanja vjere; napredno je pripremanje svega što treba da bi se to znanje usvojilo; savršeno je kad to znanje prijeđe u stanje (umne) ljubavi. Savršenstvo intelektualnoga života početak je duhovnoga života; napredno je kad „otkrivenim licem odražavamo slavu Gospodnju”18, a savršeno kad se „po Duhu Gospodnjem preobražavamo u istu sliku” (2 Kor 3,18).19 Stoljeće kasnije središte se mističnog kretanja pomaknulo nešto istočnije i sjevernije na njemačko i englesko govorno područje. Pojava Meistera Eckharta (1260.–1328.) označila je sasvim nov pristup govoru o mističnim iskustvima i stanjima, kao i tumačenjima svetih tekstova. Njegov su put nastavili učenici Johannes JAN VAN RUUSBROEC (14. st.) Tauler (1300.–1361.) i Heinrich Seuse (Suso, 1295.–1366.) te, posredno, i velik nizozemski mistik i učitelj Jan van Ruusbroec (1293.–1381.), dok su na području Engleske tri značajna mistična pisca ostavila dubok trag tijekom zlatnoga doba mistike na tom otoku: Walter Hilton (1340/45.–1396.), Richard Rolle (1290/1300.– 1349.) i nepoznati pisac Oblaka neznanja, najpoznatijeg sačuvanog udžbenika kontemplacije, i Knjige povjerljivih savjeta20. Iako se Meister Eckhart nije konkretnije bavio itinerarijem, već se u potpunosti koncentrirao na objašnjavanje i opisivanje najviših duhovnih stanja – Kristove i nedualne svijesti, ipak u djelu O čovjeku plemenita roda donosi kratku shemu šestodijelnoga(!) puta:
Čovjek je [na razini sjedinjenja s Bogom, op. a.] toliko zauzet ljubavlju da zaboravlja sebe i zaboravlja Boga i ne zna za ništa drugo doli ljubav.
8
Prvi je stupanj unutarnjeg i novog čovjeka, govori sveti Augustin, kad čovjek živi prema uzoru dobrih i svetih ljudi, ali pri tomu još ide s osloncem na stolice i drži se uza zidove, još se hrani mlijekom. Drugi je stupanj kad on sad ne gleda samo vanjske uzore, pa bili to i dobri ljudi, nego ide i žuri na pouku i po savjet od Boga i Božje mudrosti, okreće leđa čovječanstvu ali ne i Bogu, puzi iz majčina krila i smiješi se nebeskom Ocu. Treći je stupanj kad se čovjek sve više otima od majke i sve više uda ljuje od njena krila, izmiče brizi, odbacuje strah, tako da kad bi, i bez pomutnje svih ljudi, mogao i činiti zlo i nepravdu, njega to ipak ne bi mamilo; jer on je u ljubavi tako s Bogom povezan u revnom nastojanju, dok ga on ne postavi i ne uvede u veselje i u slast i blaženstvo, gdje mu je mrsko sve ono što je od Njega različito i Njemu strano.
18
Nešto direktniji prijevod, bliži duhu mističnog izričaja, glasio bi: „motrenje Božje slave licem u lice”, u skladu s 1Kor 13,12. 19 20
William od sv. Thierrya, u: BERNARD MCGINN, nav. dj., str. 153.
Oblak neznanja, Provincijalat hrvatskih karmelićana, Zagreb, 1989; Knjiga povjerljivih savjeta, Karmelska izdanja, Zagreb, 2005; Anonimac, Oblak neznanja i pripadni spisi, Paralele, Split, 2009.
Četvrti je stupanj kad on sve više napreduje i ukorjenjuje se u ljubavi i u Bogu, tako da je spreman uzeti na se svaki napad, kušnju, nedaću i trpljenje, s voljom i rado, željno i veselo. Peti je stupanj kad on živi u svakom pogledu u sebi smiren, mirno počiva jući u bogatstvu i preobilju najuzvišenije i neizrecive mudrosti. Šesti je stupanj kad je čovjek oslobođen slika i preplavljen Božjom vječnošću, i stigao do potpuno savršena zaborava prolaznog i vremenitog života, i povučen i preobražen u božansku sliku, kad je postao dijete Božje. Povrh toga i naviše nema ni jednog stupnja; tamo je vječni mir i blaženstvo, jer konačno cilj i nutarnjeg čovjeka i novog čovjeka jest – život vječni.21 Isprazni se od svega. To znači, isprazni se od ega i isprazni se od svih stvari i od svega što u sebi jesi i smatraj se onime što jesi u Bogu. Bog je postojanje onkraj postojanja i ništavilo onkraj postojanja. Stoga budi miran i ne odustaj od ove praznine. Ako hoćeš znati Boga na božanski način, tvoje znanje treba postati čistim neznanjem i zaboravom samoga sebe i svih stvorenja. MEISTER ECKHART (13. st.)
Otprilike u isto vrijeme, malo sjevernije, negdje na području Engleske, nepoznati autor piše udžbenik kontemplacije s naslovom Oblak neznanja u kojem iznosi sličnu podjelu. U njemu jedan iskusni redovnik podučava mladog kontemplativca kako se treba uvježbavati u kontemplaciju, a kad govori o napredovanju na duhovnom putu prilično jednostavnim i šturim riječima, spominje i stupnjeve: općenit (to je onaj koji još nije zahvaćen željom za kontemplativnom molitvom, op. a.), poseban, izvanredan i savršen.23 Posljednji stupanj nepoznati pisac opisuje ovako:
21
MEISTER ECKHART, Knjiga Božanske utjehe, Naprijed, Zagreb, 1990., str. 82–83.
22
Johannes Tauler u: BERNARD MCGINN, nav. dj., str. 180–183. Također i u: JOHANNES TAULER, Sermons (Propovijedi), Paulist Press, New York, SAD, 1985., str. 141. (istaknuti dijelovi dodani). 23
Oblak neznanja, nav. dj., str. 9.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Sada ćemo govoriti o tri razine mističnog života u kojemu čovjek može biti – najniži, srednji i najviši. Prva razina unutrašnjeg uzornog života, koja vodi direktno do neposredne blizine Božje, događa se kada se čovjek okrene prema sjajnim znakovima i djelovanjima neizrecivih darova i izlijevanja skrivene dobrote Božje. Iz ovoga se rađa razina duše pod nazivom jubilatio. Druga je razina siromaštvo duha (Mt 5,8) i neobična napuštenost od Boga koja ostavlja dušu golu i u mukama. Treća je razina transformacija u božansko postojanje, u jedinstvo našeg duha i samog bića i duha Božjeg. Ovo se može još nazvati i pretvorba u suštinski višu razinu (postojanja). I ne može se zamisliti da oni koji na istinski način dosegnu ovu razinu više ikada mogu biti odvojeni od tog jedinstva. ... U tom jedinstvu postaje tako obogotvorena, da sve što je i što čini, Bog u njoj jest i čini. I tako je uzdignuta iznad svog uobičajenog (prirodnog) stanja da postaje po milosti što Bog jest po biti u svojoj naravi. U tom stanju osoba osjeća i svjesna je da je u potpunosti izgubila sebe (sebstvo) koje više niti osjeća niti ga je svjesna. Svega što je svjesna to je jedno jednostavno bivstvovanje.22
9
Za razliku od njega, Johannes Tauler u svojim (sačuvanim) propovijedima često govori o rastu duše k Bogu, i to na uobičajeni, trodijelni, način:
Tad ćeš vidjeti svog Boga i Njegovu ljubav, i postavši jedno s Njegovom ljubavlju, otvoreno ćeš ga spoznati u najvećoj jasnoći svoje duše. Ovdje, potpuno ogoljen od sebe i odjeven u ništa, ali zato potpuno u Njega, spoznat ćeš Ga kakav On zaista jest, oplijenjen svakog sjaja osjetnih užitaka. Uza sve to, ovo su najslađe i najuzvišenije radosti moguće na zemlji. Ta će spoznaja biti skrovita kako to mora biti u ovom životu. Ipak, s čistoćom nepodijeljenoga srca, udaljenog od svake iluzije i za blude kojoj je izložen smrtni čovjek, shvatit ćeš i osjetiti da je očevidno kakav je zapravo on ... u svojoj suštoj stvarnosti.24 Ustrajnošću u toj (kontemplativnoj, op.a.) vježbi očekivao sam da rasteš sve više pročišćen u usmjerenosti duše doklegod ne budeš spreman lišiti se, oplijeniti i potpuno ogoliti svijest o samome sebi od svega, pa čak i od osnovne spoznaje o svom vlastitom bitku da bi se mogao iznovice za odjenuti blagoslovljenim čistim doživljajem Boga kakav on jest. Uistinu to je put potpune i prave ljubavi. Jer onaj koji ljubi do kraja će potpuno oplijeniti samoga sebe, čak i svoje pravo ja zbog onoga koga ljubi ... on želi uvijek i svagda ostati ogoljen u punom i krajnjem samozaboravu.25
10
Međutim, najrazrađenije opise duhovnog itinerarija u to vrijeme, i u duhovnom i u psihološkom smislu, u svojim je djelima donio Jan van Ruusbroec. Taj izniman nizozemski mistik i učitelj duhovnog života iz 14. stoljeća, kod nas uglavnom nepoznat, u svojim knjigama Ukras duhovnoga vjenčanja, Blistavi kamen, Knjiga vrhunske istine i Dvanaest begina piše isključivo kako bi pojasnio način duhovnog putovanja sa svim promjenama u duši i duhu koje se pritom događaju, kao i svim poteškoćama koje se na putu isprječuju. Put pritom dijeli na tri uobičajena stupnja, ali im daje sebi svojstvena imena: aktivan, unutrašnji i vrhunaravni život ili, na drugom mjestu, sluga Božji, kao prvi, prijatelji Božji kao drugi i skriveni sinovi (i kćeri) Božji kao treći stupanj. Na kraju uvodi još i četvrti stupanj – kontemplacije u akciji, odnosno svakodnevnom životu, čime se nadovezuje na Grgura koji je o tome pisao sedam stoljeća ranije(!). Njegovo učenje i djelovanje ostvarenje je vrhunca srednjovjekovne mistične duhovnosti u dijelu sjeverne i srednje Europe. Oni su bili važna karika u prenošenju apofatičnog, kontemplativnog učenja unutar crkvene tradicije, ali i muškarcima i ženama izvan redovnog crkvenog poretka koji su živjeli Struja Božanske milosti žustro okreće čovjeka svoje svakodnevne živote u svjeprema unutra, a potom iznutra prema van. To tovnom okruženju. Na taj je nastanje upućuje na prvi korak koji nas vodi da čin bio poticatelj laičke duhovnosti progledamo. koja se u vrijeme 14. i 15. stoljeća Ovo žustro okretanje čovjeka prema unutra, poproširila po zapadnim i središnjim taknuto strujom božanske milosti, u čovjeku propodručjima Europe i time anticipiizvodi skupljanje svih vanjskih i unutrašnjih moći rala, stoljećima unaprijed, društveduše u duhovno jedinstvo i svezu ljubavi. na zbivanja u današnjem svijetu, Treći korak je sloboda koja čovjeku omogućuje a na presudan način utjecala na da se povuče u sebe bez slika i prepreka kadgod daljnji razvoj duhovnosti na prijepomisli i poželi svog Boga. Tada naše misli, ogolazu iz razdoblja srednjeg vijeka u ljene od slika, bivaju živo ogledalo s odsjajem moderno doba, kroz humanizam i božanskog svjetla. reformaciju. Zbog svih tih razloga, … [kao] znanje u neznanju; što vječno obitava Ruusbroec je uključen u one miiznad razuma. stične autore koji su dobili zasebJAN VAN RUUSBROEC ne, detaljnije prikaze u nastavku.
24 25
Knjiga povjerljivih savjeta, nav. dj., str. 78.
Isto, str. 54. U tom smislu i izričaj „on želi” treba shvatiti kao jedini način komuniciranja takvog iskustva u kojemu nema nikakvih ostataka „ja”, „mene”, odnosno „njega”.
Istovremeno, i najutjecajniji teolog i mistik toga vremena, franjevac sv. Bonaventura (13. st.), nastavlja ovu tradiciju i u svom djelu Duhovni itinerarij – Uspon duše k Bogu daje određenu sintezu dotadašnjega znanja (s izvorima u sv. Augustinu, Pseudo-Dioniziju, cistercitskim i viktorinskim piscima) i iznosi prvi put određen i jasan termin za duhovno putovanje (što su razlozi i zašto se našao u naslovu ovoga broja časopisa). I njegova se podjela temelji na tri stupnja koje on, doduše, razrađuje na originalan način, uvodeći sedam stupnjeva napredujuće kontemplacije. U prva dva stupnja duša kroz osjetila i razum, putem vanjskih stvorenih stvari, kontemplira Boga. Potom se okreće prema unutra, kontemplirajući Boga razumom (intelektom), da bi na četvrtom stupnju snagom višeg intelekta dotakla djelovanje Božje milosti. Na petom stupnju najviša snaga spoznaje (intelligentia) uspinje se do božanskog svjetla i sveprožimajuće dobrote Trojstva; da bi na sedmom stupnju duša postigla sjedinjenje s Bogom gorućom ljubavi zajedno s Raspetim (i tu aludira na sjedinjenje s Kristom u mističnom događaju stigmatizacije sv. Franje Asiškog na gori Verna).26
26
Vidi: SVETI BONAVENTURA, Put duha k Bogu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974. Prva dva stupnja put su čišćenja, treći je prijelazni (pripada i prvom i drugom stupnju), sljedeća su dva put rasvjetljenja, šesti je prijelazni (pripada i drugom i trećem stupnju), a sedmi put sjedinjenja. 27 28
Isto, str. 153.
BRENDA M. BOLTON, Mulieres sanctae, Studies in Church History, Vol. 10, 1973., str. 87., preuzeto iz: MARYGRACE PETERS, The Beguines, Spirituality Today, Vol. 43, No. 1, 1991., http://opcentral.org/resources/2015/01/30/ marygrace-peters-o-p-the-beguines-feminine-piety-derailed/ (pristupljeno 20. 8. 2015.); SASKIA MURK-JANSEN, Brides in the Desert: The Spirituality of the Beguines, Wipf–Stoch Publ., Eugene, SAD, 1998.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Bogato i još nedovoljno poznato srednjovjekovno blago (apofatične) mistične literature ostavile su nam žene prvog „feminističkog” pokreta na Zapadu – begine, laikinje koje su se spontano udruživale i živjele u malim zajednicama u gradovima današnje Belgije, Nizozemske, Njemačke i Francuske, iz kojega je uskoro nastao nevjerojatno raširen i popularan pokret u periodu od 13. do 15. stoljeća. One su bile „nešto između”, u svijetu, ali ne od svijeta – pobožne, siromašne, neudate (često udovice), posvećene njezi bolesnika i pomoći potrebitima. O njima udivljeno piše Caesarius od Heisterbacha (1180.–1240., opat istoimenog cistercitskog samostana): „Jedva da postoji vrijeme u kršćanskoj eri koje ne bi dočekalo s dobrodošlicom prisutnost takvih žena kakve su bile begine iz Liègea. Usred svjetovnosti ljudi one su bile duhovne, usred brojnih potrošača i tražitelja užitaka one su bile čiste, usred buke i zbrke one su vodile vedar i trijezan pustinjački život.”28 Imale su velik ugled među narodom i stalno im se priključivao sve veći broj žena. Za svoje uzdržavanje bavile su se jednostavnim poslovima, tkale su, izrađivale vezove i čipke. Kako se u to vrijeme razvila proizvodnja tekstila u manufakturama, bio je to i veoma značajan prilog toj proizvodnoj grani. Osim toga, čuvale su djecu, poučavale, vodile škole za siromašne, uređivale vrtove i držale skloništa za žene i djecu koja su radila u tekstilnim manufakturama. Zbog slobode kojom su se kretale u svijetu, ekonomske neovisnosti i duhovne aktivnosti, kao i ekspanzije kojom se širio njihov broj, bile su nešto potpuno novo i neuobičajeno. U tome je ležao njihov uspjeh i uspon, ali i uzrok njihova pada. Za ono je vrijeme tako nešto bilo previše smjelo i novo da bi se moglo dugo tolerirati (od strane muškog, patrijarhalno organiziranoga društva). Raz log tomu bio je ponajviše u činjenici što su bile – žene.
11
Salomon je rekao da se sveta Božja riječ može razumjeti na tri načina: moralan, alegorijski i mističan. Ovo trostruko razumijevanje odgovara trostrukom hijerarhijskom uspinjanju: pročišćenju, rasvjetljenju i savršenstvu. Pročišćenje vodi do mira, prosvjetljenje do istine, savršenstvo do ljubavi. Kada se sva tri ostvare u svom savršenstvu, duša biva istinski blagoslovljena.27
Vrhunac pokreta begina dao je neke od najvećih mistikinja srednjega vijeka – Hadewijch od Antwerpena (umrla 1248.) i Mechthild od Magdeburga (1207.–1282./1294.). Svojim su djelima obogatile i pokret begina i cjelokupnu duHADEWIJCH OD ANTWERPENA (13. st.) hovnu literaturu toga vremena. Obje su sebe smatrale posudom božanske inspiracije, koja im daje vlast da govore o Bogu na temelju svojih ekstatičkih viđenja i karizmi duha. Hadewijch je svojim dubokim iskustvom sjedinjenja s Bogom, svojim svježim stilom i kreativnošću te svojom osobnom intimnošću s Kristom ostavila djela kojima se teško može naći premca u čitavoj kršćanskoj duhovnoj literaturi (a kao i njena duhovna prethodnica Hildegarda iz Bingena bila je nevjerojatno obrazovana, svestrana i sposobna te je poznavala latinski, pravila retorike, numerologije i ptolomejske astronomije te djela mnogih Crkvenih otaca i većine pisaca 12. st.).29 Mechthild od Magdeburga je prva od njemačkih mistikinja koja je pisala na narodnom (donjenjemačkom) jeziku pa se smatra osnivačicom njemačke mističke književnosti. Njene vizije i opise razgovora s Bogom skupio je i izdao njen duhovni voditelj pod naslovom Strujanje božanskoga svjetla. Ona je neprekidno ponavljala da je nasljedovanje Krista dopustivo svakome tko je u dodiru s duhovnim svijetom. Obje su svoj spol, koji pripada svijetu i vremenitom, bez ikakva okolišanja transcendirale, nadišle, lišavajući ga svake i najmanje sjene i nalazeći u njemu samo dar božanske velikodušnosti. Treća od tih iznimnih žena najradikalnija je u svom izričaju, a možda i u cijeloj povijesti kršćanske pisane tradicije na Zapadu (koje su pisale žene) – Marguerite Porete (1250./1260.–1310.). Svojom knjigom Ogledalo jednostavnih i poniznih (poništenih) duša, koje još jedino ostaju u volji i čežnji za ljubavlju donijela je potpuno nove elemente u opise mističnih stanja jedinstva s Bogom. A budući da je pisala i o duhovnom itinerariju, uvrstili smo je u zasebne tekstove ovoga broja s prijevodom dijela knjige u kojem detaljno opisuje stupnjeve na putu, kao i uvodnim poglavljem o njenu životu, djelu i utjecaju koji je knjiga imala na daljnje generacije (uključujući među njima, na osobit način, i Meistera Eckharta!).30 Ovi čuveni stihovi djelo su vjerojatno najslavnije mistikinje kršćanskoga Neka te ništa ne ometa. Zapada – sv. Terezije Avilske (1515.– Neka te ništa ne obeshrabri. 1582.). Svojim je pisanim djelima31, kao i Sve prolazi, organizacijom mreže reformiranih karmeosim Boga samoga. lićanskih samostana diljem Španjolske, na Strpljenjem sve postižeš. presudan način utjecala na čuvanje mističTko ima Boga, ničim ne oskudijeva – ke tradicije na Zapadu (u vrijeme pokreta samo Bog dosta je. protureformacije kojemu je prva namjera TEREZIJA AVILSKA (16. st.) bila obnoviti ipak površnije oblike pobožnosti koje mogu prihvatiti širi krugovi vjernika, ali se i zaštiti od svih oblika i načina koji se nisu mogli kontrolirati – bilo da se radi o pretjerivanju u pobožnostima i karizmatičnim darovima, bilo da se radi o kontemplaciji koja je vodila do područja neslućenih sloboda duha), te postavljanja temelja za suvremeniji pristup mističnim iskustvima kroz detaljne opise psiholoških stanja i pojava. U ovoj beskrajnoj širokoj jednostavnosti žive siromašni u duhu i sjedinjenosti. Tamo ćeš naći samo tihu prazninu, prazninu vječnosti.
12
29
A ne treba ispustiti iz uma da žene nisu imale pristup službenom obrazovanju, a ako su to u rijetkim slučajevima i mogle, to je bilo moguće ostvariti samo uz neizmjernu borbu i – materijalno bogatstvo. Također je bilo potpuno neprimjereno, zapravo i blasfemično, da se bave teologijom. 30 31
Meister Eckhart and the Beguine Mystics, ur. BERNARD McGINN, Continuum, New York, SAD, 1994.
Moj život, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997; Put k savršenosti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995; Zamak duše, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997.
ženi izuzetnih sposobnosti 32
Tu je činjenicu osobito naglašavao Ivan od Križa u svojim knjigama, a nedugo potom potvrdio i drugi veliki učitelj sljedećega stoljeća sv. Franjo Saleški (u Francuskoj). Više nego indikativnom čini se činjenica da se unutarnje prakse nisu prakticirale, da nije postojao sustavan rad na kontemplativnoj molitvi i da nije bilo duhovnih voditelja koji bi na tom putu pomagali. 33
Uz gore navedena imena posebno valja istaknuti i gđu Acarie (Barbara Avrillot, 1566.–1618.) koja je, rano udana, cijelo vrijeme uzornog bračnog života živjela intenzivan duhovan život pod vodstvom sv. Franje Saleškog, ispunjen snažnim i čestim ekstazama. Nakon što je 1601. god. čitala spise Terezije Avilske, odlučila je njezinu redovničku obnovu Karmela dovesti u Francusku. Odobrenjem pape Klementa VIII. 1603. god. otvara prvi samostan bosonogih karmelićanki u Parizu. Duhovnik samostana (i čitavog novoosnovanog karmelskog reda u Francuskoj) postaje njezin bratić, osnivač tzv. Francuske škole i budući kardinal Pierre de Bérulle (1575.–1630.). Uskoro otvara samostane i u drugim francuskim gradovima, Pontoise, Dijon i Amiens, u koji, nakon smrti muža 1613. godine, i sama ulazi. Umire stigmatizirana(!) i na glasu svetosti 1618. godine. Vidi: MARIE-MADELEINE DAVY, Enciklopedija mistika, I. sv., Zagreb, 1990., str. 418. Za Bérullea vidi: Bérulle and the French School, ur. WILLIAM M. THOMPSON, Paulist Press, New York, 1989.
13 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Iako u svim djelima opisuje svoja iskustva sazrijevanja molitve, posljednje i najzrelije djelo – Zamak duše – posvetila je upravo detaljnom opisu duhovnoga itinerarija. Zbog toga su prikaz i njenoga života i ovoga djela obrađeni i slijede u zasebnom tekstu. Ovdje će dostajati da se naznače samo dva momenta iz njena života. Prvi opisuje u autobiografiji (Moj život). Započinje s opisom svojih prvih iskustava mistične molitve s 19 godina i nastavlja opisima silne borbe koju je u sebi vodila sljedećih osamnaest godina(!), ne imajući osobu s kojom bi mogla podijeliti ta iskustva i dobiti duhovni savjet ili potvrdu.32 Jedino su joj knjige, kao što je to na primjer poznato djelo franjevca Franciska iz Osune, Treći duhovni abecedrijum (izdano 1523. god.), i milost Božja (kako sama kaže), pomogli da od molitve potpuno ne odustane ili da ne skrene s uma. No, 1553. god. u dobi od 38 godina, dogodilo joj se snažno novo iskustvo, proboj, kako bi rekao Eckhart (u novu, suptilnu razinu svijesti, kako bi rekao Jim Marion) te je sljedećih devet godina doživljavala najnevjerojatniji splet različitih duhovnih iskustava karakterističnih za tu razinu. Nakon što je osnovala prvi samostan reformiranih karmelićanki 1962. god., od svojih je duhovnika dobila zadatak da detaljno opiše svoja duhovna stanja i razumijevanja da bi mogli procijeniti njezinu pravovjernost, čega je rezultat bila gore navedena knjiga i ulaženje u najvišu razinu molitve – sjedinjenje (kauzalna razina svijesti). Druga je povezana s njenim javnim djelovanjem 1562.–1582., dio kojega su bili osnivanje samostana (njih 17!) te pisanje i duhovno vodstvo (kako sestara tako i laika izvan granica samostana). Iako su pisana djela bila namijenjena prvenstveno sestrama, ona su ubrzo našla svoj put u svijetu i proširila se ne samo diljem Španjolske, već i u okolne zemlje (poznat je, na primjer, veliki utjecaj na sv. Franju Saleškog, Françoisa Fénelona, Port-Royaliste itd.). No, upravo zbog toga, kao i opisa iskustava koje recenzenti knjiga nisu imali, djela su naišla na žestoke optužbe dijela klera. Samo svojom karizmatičnom postojanošću i uvjerljivošću da je to Božje djelo, te uz podršku nekoliko utjecajnih crkvenih (sv. Petar Alkantarski, p. Pedro Ibañez, p. Garcia de Toledo, p. Domingo Bañez – koji su svi na kraju postali svetičini učenici!) i svjetovnih velikodostojnika (vitez od Ebolia, don Juan de Ovalle, doña Guiomar de Ulloa, doña Luisa de la Creda i dr.), uz nevjerojatne napore i poteškoće (i vanjske i unutarnje), uspjela je ostvariti zamišljeno (odnosno, bolje reći, unutarnje poticaje duha) – najznačajniju duhovnu reformu unutar Katoličke crkve u to vrijeme i za vremena koja su nadolazila. Utjecaj karmelićanskih reformatora sv. Krist nema tijela do tvojega, Terezije i sv. Ivana od KriNema ruke ni noge na zemlji do tvojih. ža najviše je odjeka imao Tvoje su oči kojima On gleda suosjećanje na ovom svijetu, u Francuskoj, gdje je reTvoje su noge kojima On hoda da bi pronosio dobro, zultirao snažnom obnoTvoje su ruke kojima On blagoslivlja cijeli svijet. vom duhovnoga života u Tvoje su ruke, noge, oči – ti Njegovo si tijelo. 17. st.33 Jedan od najznaOn nema tijela na zemlji sada do tvojega. čajnijih plodova donio je u TEREZIJA AVILSKA jednoj laikinji, mistikinji,
14
i uvida – Madame Guyon (1648.–1717.). Zbog njene važnosti, njezin život i djelo obrađeni su u zasebnom tekstu u časopisu, a koji je primjer odnosa službenoga katoličkog nauka prema mistici petnaest stoljeća nakon uspostave učenja o kontemplaciji u pustinjama Egipta. Iako se i nakon njezine smrti pojavilo još nekoliko značajnih učitelja, među kojima treba osobito istaknuti francuskoga isusovca Jean-Pierrea de Caussadea (1675.–1751.), najpoznatijega po čuvenoj izreci o „sakramentu sadašnjega trenutka”34, ipak je najznačajnija odlika toga vremena bila – napuštanje, potiskivanje i nijekanje važnosti mistične dimenzije učenja Isusa iz Nazareta. Ipak, kraj 19. stoljeća donio je, osim u načinu života pod utjecajem tehnološke revolucije, sekularizma, ali i prodiranja utjecaja s Dalekoga istoka, promjene i u odnosu prema mističnoj duhovnosti. Pojavljuju se prva imena koja se bave obnovom gotovo zaboravljenog nauka Bonaventure, Tome Akvinskog, Ivana od Križa. Francuski dominikanac Reginald Garrigou-Lagrange i isusovci Joseph de Guilbert, Auguste Poulain i Adolphe Tanquerey najzvučnija su imena među njima. Međutim, to je bio tek prvi korak otvaranju drevnom znanju. Tek je uključivanje svih vidova mistike: nauka koji uključuje i katafatični i apofatični pogled i razumijevanje zajedno s tradicijom koja uključuje sve ključne faktore – učitelje kontemplacije, duhovni itinerarij (koji uključuje i opisuje sve ključne faze i iskustva na duhovnom putu) i povezivanje sa svakodnevicom, doveo do njezina ponovnog buđenja. Prva osoba koja je objavila jedno takvo integralno djelo o mistici bila je Evelyn Underhill (1875.–1941.).35 Knjigom Mysticism,36 objavljenom 1911. godine, napravila je vrlo važan obrat u odnosu prema toj temi. Ne samo da je dala prvi cjelovit pogled na nju u modernom dobu nego je i podučavala meditativnu i kontemplativnu molitvu na način sličan beginama u srednjem vijeku – kao laikinja i ne-teologinja (doduše s vrlo solidnom naobrazbom), živeći od svoga pisanja (ali uz svesrdnu pomoć i podršku uspješnoga poslovnoga čovjeka kakav je bio njen suprug) i baveći se humanitarnim i socijalno angažiranim radom. Time je njena uloga ostala trajno upamćena u memoriji duhovne tradicije kršćanskoga Zapada. Ipak, nije uspjela zakoračiti dalje od tih sjajnih i istinskih uvida koje je imala u svojim 30-im godinama, već se vremenom sve više odvraćala od onoga što je bilo pred njom na njenom duhovnome itinerariju – skok u ponor i buđenje na „drugoj obali”. Bez obzira na to, zbog iznimno važne uloge koju je njena studija odigrala u buđenju interesa za mistiku početkom 20. st., uvrstili smo prikaz njezina života i djelovanja u zaseban članak. Za razliku od nje, sv. Ivan od Križa (1542.– 1591.) učinio je to sve. Bio je mistik par excellence, Da bi mogao uživati sve, reformator (karmelićana), duhovni naučitelj, s prane traži da uživaš u ičemu išta. vom je cijenjen kao jedan od najznačajnijih duhovDa bi mogao imati sve, nih učitelja u kršćanskoj povijesti, a u novije doba ne traži da imaš u ičemu išta. i kao prva osoba u kršćanskoj pisanoj tradiciji koja Da bi mogao biti sve, je jasno opisala prijelaz iz psihičke u suptilnu razine traži da budeš u ičemu išta. nu svijesti – koju je nazvao tamnom noći osjeta, te prijelaza iz suptilne u kauzalnu razinu svijesti – koju Da bi mogao znati sve, je nazvao tamnom noći duše. Na taj je način znane traži da znadeš o ičemu išta. čajno proširio dotadašnje razumijevanje temeljeno IVAN OD KRIŽA na tradicionalnoj podjeli na tri stupnja. Budući da je svoju knjigu Pokristovljenje: unutarnji put kršćanske 34
Vidi: JEAN-PIERRE DE CAUSSADE, Abandonment to Divine Providence, Doubleday, SAD, 1975. (Predanje Božjoj providnosti, Verbum, Split, 2014.) 35
Važno je pritom spomenuti i njezina učitelja Friedricha von Hügela (1852.–1925.) jednog od najvažnijih katoličkih teologa modernista i izučavatelja mistične duhovnosti (The Mystical Element of Religion as Studied in Saint Catherine of Genoa and Her Friends, Crossroad, New York, SAD, 1999. /1908./). 36
Mysticism, A Study in the Nature and Development of Spiritual Consciousness (Mistična duhovnost, studija prirode i razvoja duhovne svjesnosti), Dover Publ., Velika Britanija, 2002. (1911.); prvi dio knjige preveden je (loše) i na hrvatski: Mistični put, razvoj duhovne svijesti čovječanstva, HKD S. Jeronima, Zagreb, 2008.
duhovnosti, upravo objavljenu u izdanju nakladničke kuće Synopsis u suradnji s Centrom duhovnih putova „Kontemplacija i mistika” iz Zagreba, Jim Marion (rođ. 1945.) utemeljio upravo na Ivanu od Križa, prepustit ćemo detaljnijem iščitavanju njegove poruke svima koji će biti privučeni ovoj intrigantnoj temi, kao i vrlo provokativnom pristupu i nekim tezama, koje nam donosi ovaj suvremeni američki mistik. To je i razlog zašto o njemu i knjizi donosimo nekoliko zasebnih, kratkih članaka u drugom dijelu časopisa. Kada se dolazi do sljedećeg koraka [u smislu uzdizanja na novu, nedualnu razinu svijesti, op. ur.] ne mora se zakoračiti … ono što se događa je da se moj odvojeni identitet koji je ja zapravo nestaje. I u tom nestajanju ništa ne ostaje nego čista sloboda, neodvojiva od Slobode, ljubav neodvojiva od Ljubavi. Ne dvije ljubavi, već jedna koja iščekuje i obgrljuje drugu … Sada, kad kontemplacija postaje ono što bi ona uistinu trebala biti, ona nije više ulivena od Boga u stvorenje već, na isti način kao što Bog živi u svim stvorenjima kojima je podario život, on i u kontemplaciji živi sam u Sebi.
37 38
Vidi posebice str. 92–96.
WILLIGIS JÄGER, Val je more, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2014., str. 42–43; WILLIGIS JÄGER, Kontemplacija, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2015., str. 124.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Njegov veliki prijatelj američki je trapistički redovnik, mistik i duhovni učitelj, jedan od autora obnove kontemplativne tradicije u SAD-u (Centering Prayer, kontemplativna molitva) u sklopu pokreta/organizacije Contemplative Outreach – Thomas Keating (rođ. 1923.). Četrdeset godina neumornog rada na promicanju mistične duhovnosti rezultiralo je veličanstvenom mrežom promicatelja kontemplacije u svim zemljama Sjeverne i Južne Amerike, čime ga se može nazvati i najzaslužnijim autorom obnove kršćanstva kontemplativne tradicije u tom dijelu svijeta. Autor je mnogih, danas već klasičnih, djela u kojima iz najrazličitijih kutova i pogleda motri i razmatra razumijevanje stvarnosti iz pozicije „onoga koji razumije, vidi”. A knjigu Invitation to Love iz 1998. godine (Poziv na ljubav, Ziral i Jeka tišine /za internu upotrebu/, Mostar, 2002.) u cijelosti je posvetio povezivanju evolucijske i holarhijske teorije razvoja ljudske svijesti s kršćanskom mističnom tradicijom.37 Uz bok mu usporedno korača drugi veliki američki učitelj kontemplacije, franjevac Richard Rohr (rođ. 1943.), pisac mnogih utjecajnih knjiga iz toga područja te osnivač „Centra akcije i kontemplacije”, kao i istoimene škole u Albuquerqueu, SAD. Ističemo i njegov doprinos obnovi kršćanske mistične tradicije, koji potvrđujemo upravo objavljenom knjigom Golo sada: vidjeti kako vide mistici u izdanju izdavačke kuće Synopsis u suradnji s Centrom duhovnih putova „Kontemplacija i mistika” iz Zagreba. Još je jedan duhovni učitelj kojega treba posebno istaknuti među predstavnicima obnove mistične tradicije – i to one na europskom tlu. Njemački benediktinac i učitelj zena/chana i kontemplacije, osnivač je kontemplacijske linije Oblak neznanja i zen/chan linije Prazni oblak, duhovnog centra Benediktushof pokraj Würzburga, te udruženja koje promiče blisku povezanost duhovnih tradicija Istoka i Zapada West-Ostliche Weisheit – Willigis Jäger (rođ. 1925.). Njegovi su pogledi i iskustva već ispričani na mnogim prevedenim i objavljenim mjestima,38 tako da ćemo u ovom broju, pri kraju, njegovo mjesto ustupiti jednom od njegovih dugogodišnjih učenika, danas poznatoga i priznatoga učitelja kontemplacije, Ralfu Bogeu (rođ. 1950.).
15
THOMAS MERTON
Predpersonalna ili predracionalna razina svijesti je razina fizičke i osjetilne percepcije, emocija jednostavnih slikovnih i simboličkih spoznaja i mističnih ideja, bez jasnog razumijevanja. Na personalnoj razini svijesti imamo posla s našom ego-svjesnosti. To je naša svakodnevna svijest sa svojim jasnim zaključcima i logikom, odnosno razina znanosti i konceptualnog razumijevanja svijeta. Na transpersonalnoj razini svijesti, koju dijelimo na daljnja tri sloja – suptilnu, kauzalnu i kozmičku svijest, mi nadilazimo našu ego-svjesnost. Ulazimo u suptilnu stvarnost koja nadilazi naš ego. To je razina slika i simbola, vizija i proroštva. Na kauzalnoj razini primjerice dolazimo do iskustva jedinstva s „drugim” – s osobnim Bogom, bez obzira zvali ga mi Puruša, Brahman, Jahve ili Alah. Razina kozmičke svijesti je ta na kojoj se ostvaruje istinsko mistično iskustvo. Ono uključuje iskustvo praznine, neizrecive božanske stvarnosti. Na toj razini imamo iskustvo „čistog postojanja”, izvor iz kojega nastaju sve stvari. Ta razina prethodi svemu što može nastati. Zbog toga je nepostojanje temelj postojanja. Pseudo-Dionizije (Areopagit) je to iznio u upečatljivim stihovima: „Prauzrok svega nije ni biti niti živjeti, nije ni pojam, niti razum. Ali to jest i bivanje i življenje prvotno stvorenoga”. Mistično iskustvo je iskustvo jedinstva oblika i praznine, iskustvo jedinstva našega vlastitog identiteta s prvotnom stvarnošću. To stanje svijesti je cilj duhovnog puta. To je mistično iskustvo, a osobe koje ga dožive nikada više 16
neće biti iste. Njihovo poimanje religije se mijenja. Napraviti ovaj korak u mistično je osjećaj umiranja u sebi. I upravo je iz tog razloga u mističnoj tradiciji poznat kao „smrt ega”. WILLIGIS JÄGER
Oh, kakva omamljenost svjetlom, Oh, kakvo kretanje vatre (u mojoj duši)! SV. SIMEON NOVI BOGOSLOV (949.–1022.)
Slobodan Stamatović:
Kratak uvod u hesihiju za zapadnjake *
Pitanje što je to molitva i kako se ona obavlja glavno je pitanje na duhovnom putu. Stoga i u evanđelju stoji: „Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: ’Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike’” (Lk 11,1). Ove su riječi napisane da bismo bili poučeni kako molitva nije nešto što se može dobro obavljati pukim izgovaranjem naučenih riječi molitve, nego da je nešto što treba naučiti, odnosno, umijeće kojim treba dobro ovladati, što se – kao što je to sa svakim umijećem slučaj – može postići tek uz ustrajnu praksu koja se temelji na ispravnoj poduci. Iz ovog je odlomka vidljivo kako je i Ivan Krstitelj, u kojem imamo prvi lik monaškog učitelja, svoje učenike podučavao upravo umijeću molitve ili, bolje, moljenja. Jer Ivanova poduka se sasvim sigurno nije sastojala * Na izričit zahtjev autora tekst se donosi u izvornom obliku, nelektoriran.
Simeon Novi Bogoslov (949.–1022.) jedan je od najvećih mističkih pjesnika svjetske književnosti i najvećih teologa Istočne crkve. Bio je plemić koji je postao monah u Konstantinopolu gdje je potom postao poglavar u jednom malom samostanu za koji je pisao obimne traktate (Kateheze) naglašavajući u njima ele mente asketskog života. Došao je u sukob s carskim dvorom i doživio da ga opozovu kao opata (1005.) i pošalju u izgnanstvo (1009.). Njegovi su učenici pošli za njim i osnovali novi samostan pod njegovim vodstvom. U izgnanstvu je napisao Himne božanskoj ljubavi, pjesme koje spadaju u najbolju mističku poeziju napisanu na grčkom jeziku. U svom učenju pridaje veliku važnost strastvenom traganju za Bogom i istinskom osobnom iskustvu Boga. Govorio je o svojim vlastitim vizijama Božanstva u obliku blistave svjetlosti i Njegovoj preobražujućoj milosnoj snazi. Jedan od njegovih najznačajnijih učenika, Niketa Stetat, napisao mu je životopis i pobrinuo se da svečevo tijelo bude vraćeno u Konstantinopol trideset godina nakon njegove smrti.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
(prema Simeonu Novom Bogoslovu)
17
prigodom prijevoda teksta Metoda svete molitve i pažnje
u davanju gotovih molitvenih obrazaca koje samo treba naučiti napamet i odrecitirati u određenim prigodama (a Isusov Očenaš se, nažalost, najčešće upravo tako shvaća), nego se morala sastojati od uputa koje smjeraju na to da osposobe dušu za stupanje u doticaj sa živim Bogom. Jer to je čin molitve ili moljenje: uspostavljanje veze s Bogom i brižljivo njegovanje tog odnosa, dok su riječi molitve samo pomoćno sredstvo u tome koje uostalom uopće nije neophodno te u nekim slučajevima može biti čak i ometajuće. Suočavajući se s problemom molitve često se pitamo kako su apostoli i prvi kršćani molili. Mi to, međutim, ne možemo točno znati jer nismo vidjeli kako to čine, a možda ne bismo znali ni da smo ih vidjeli. Naime, bit molitve nije u nečemu što bi se moglo očima vidjeti, jer molitva je najintimniji čin duše koji se izvanjski može vršiti na najrazličitije načine. Tradicionalni židovski način moljenja psalama izvodio se u stojećem stavu pokrivene glave i ruku uzdignutih prema nebu. No to nam govori samo o određenom tjelesnom držanju u molitvi – sam nutarnji čin molitve nam je skriven i može nam se otkriti samo u vlastitom moljenju. Prvi kršćani su sigurno prakticirali takav način molitve kao što se može vidjeti na nekim slikama iz rimskih katakombi, no to je bio samo jedan oblik molitve, onaj javni i zajednički, dok je privatna molitva poznavala i drugačije oblike. Kakve? O tome su moguća samo nagađanja, jer nisu nam ostavili nikakve posebne traktate o molitvi. Tekst Očenaša samo je jedna molitva pored drugih koje nalazimo u Svetom pismu, dok mi sada ne govorimo o molitvama, već o moljenju. Iako su Kristovi sljedbenici u ranokršćanskim vremenima mnogo molili zajedno – u tradicionalno propisanim molitvenim časovima kad su se pjevali psalmi – jedna važna novozavjetna opaska o molitvi nam pokazuje da se ona ipak u osnovi shvaćala kao privatni čin između molitelja i njegovog Oca na nebu: „Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6,6). 18
Ove se riječi, međutim, nisu shvaćale samo prema svom doslovnom značenju, nego se u njima metaforički vidjela i jedna dublja duhovna uputa koja tek omogućuje pravu molitvu i bez koje dobrog moljenja ne može ni biti. A što se točno vidjelo u ovome „uđi u svoju sobu” i „zatvori vrata” vidjet ćemo u jednom predragocjenom tekstu o molitvi koji smo za tu svrhu preveli pod naslovom Metoda svete molitve i pažnje. Riječ je o metodi molitve koja se zasniva na drevnoj monaškoj duhovnosti pustinjačkih otaca, i budući da oni koji se prvi put s tim susreću mogu biti osupnuti i vrlo začuđeni što u kršćanstvu postoji takav pristup molitvi, pokušat ćemo smjestiti taj tekst u njegov uži i širi kontekst pri čemu treba imati na umu da je ovo samo jedan kratki uvod u tu problematiku. Tko je točno napisao taj tekst o molitvi, danas je prijeporno pitanje. U rukopisnoj se tradiciji kao autor navodi Simeon Novi Bogoslov, veliki bizantski mistik i svetac koji je većinu svog života proveo u Carigradu na prijelazu iz 10. u 11. stoljeće (umro 1022.), gdje je bio poznat kao duhovni vodič u samostanu kojim je upravljao. Isusovac Irénée Hausherr je na osnovi nekih podudarnosti sa srodnim tekstom o molitvi Nikefora Hesihasta (monaha iz 13. st. sa Svete Gore), iznio tezu da je Nikefor zapravo autor obaju tekstova, no novija istraživanja odbacuju tu mogućnost, iako se slažu da tekst ne potječe izravno iz pera Simeona Novog Bogoslova. Međutim, neosporno je da je Simeon prakticirao neki takav oblik molitve, budući da on sam o tome govori u svom kratkom biografskom tekstu koji nosi naslov O vjeri, što se može zaključiti i iz nekih drugih mjesta u njegovim spisima – te se nama čini prihvatljivijom teza priređivača engleskog prijevoda Filokalije: „ako ne od samog Simeona, Metoda svete molitve je vjerojatno proizišla iz kruga njegovih učenika”. To je razlog zašto smo umjesto uobičajenog navođenja Simeona ili Pseudo-Simeona kao autora teksta Metoda svete molitve i pažnje radije stavili u zagradama „prema Simeonu Novom Bogoslovu.”
19 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Mnogo je važnije međutim pitanje samog učenja koje iznosi. Metoda molitve koja se, kao što ćemo vidjeti, zasniva na smirenom držanju u sjedećem položaju, svjesnom disanju, nadziranju misli, pomnoj sabranosti, mentalnom ispražnjavanju i ponavljanju kratke molitvene formule više nam se čini karakterističnom za dalekoistočne religije nego za kršćanstvo. Međutim treba znati da se takav način molitve samostalno razvio i među ranokršćanskim monasima, a praktikanti takvog načina molitve obično se nazivaju hesihasti. Naime takva molitvena praksa često se naziva hesihija (grč. ἡσυχία, hesychia), što na grčkom znači mirovanje, počivanje, tihoća, tajac, dakle suprotstavljanje kretanju i goTko je postigao pravu molitvu i ljubav, voru, pri čemu se u monaškom kontekstu taj više ne pravi razlike između stvari, ne misli samo na tjelesno kretanje i govor, ne pravi razlike između grešnika i pranego i na mentalno. Stoga se za monašku vednika, nego sve jednako voli i nikoga hesihiju čini dosta opravdanim prijevod tine osuđuje, kao i sam Bog – jer i sunce hovanje (koji je prvi skovao srpski teolog sja i kiša pada nad pravednima kao i nad Justin Popović) te bi hesihasti stoga bili tinepravednima. hovatelji (no u upotrebi su bili i neki drugi NIKETA STETAT termini za tu praksu koji se spominju u samom tekstu). Iako se oblik kršćanske duhovnosti u kojem se revno prakticira hesihija ili tihovanje naziva hesihazam, ipak nije sasvim jasno što sve u kršćanstvu spada pod hesihazam pa ćemo ovdje pokušati ukazati na neke probleme u vezi toga. Kad se kaže, kao što se doista često i kaže, da je hesihazam duhovni pokret koji je nastao na Atosu u 14. stoljeću, tada se tvrdi nešto u osnovi pogrešno: naime, hesihazam nije nastao ni na Atosu ni u 14. stoljeću, jer nije hesihazam ono što je tada na Atosu nastalo, nego apologija hesihazma koja je postala prvorazredni događaj u povijesti pravoslavlja. A ta je apologija bila pokrenuta optužbom za herezu koju je bizantskim hesihastima pripisao Barlaam Kalabrijski, pravoslavni teolog iz južne Italije koji je djelovao i u Bizantu. Barlaam je negdje u Solunu upoznao neke monahe hesihaste čija se duhovna praksa i teologija njemu činila toliko opasnom zabludom da je smatrao kako treba sve poduzeti da se taj oblik duhovnosti – koji će postati poznat kao hesihazam – proglasi herezom i po mogućnosti iskorijeni. Stoga je negdje oko 1337. godine započeo s pismenim napadima na njihovo učenje ismijavajući ih kao pupkobuljce (grč. omphaloskopoi; koji bulje u pupak) i pupkodušce (grč. omphalopsychoi; kojima je duša u pupku). Naime, hesihasti su između ostalog govorili o važnosti područja u predjelu pupka gdje se za vrijeme prakticiranja hesihije stvara energetski štit i gdje konačno dolazi do sjedinjenja duše s Bogom, a to je Barlaamu, kao i većina drugog što je čuo, izgledalo toliko sumanuto i smiješno da je smatrao da ih preko toga može najlakše izvrći ruglu. Osim toga hesihasti su mu govorili i o svom vidnom opažanju nestvorenog božanskog svjetla te o razlici između Božje suštine i njegova djelovanja (energija), što se nikako nije uklapalo u Barlaamovu teologiju koja je izgleda bila pod jakim utjecajem zapadne skolastike. Iako su monasi sa Svete Gore (Atos) već sigurno barem pola stoljeća, a vjerojatno i više, prakticirali hesihastički način moljenja, izgleda da je hesihastička praksa, a osobito njihovo duhovno iskustvo i učenje, u to vrijeme još uvijek bilo slabo poznato jer je Barlaamova kritika isprva naišla na brojna odobravanja unutar pravoslavne crkve. Stoga je stvar postala vrlo ozbiljna za atoške monahe među kojima se hesihazam duboko ukorijenio te su oni ustali u obranu svoga učenja, a glavni koji se među njima uhvatio u koštac s Barlaamom i njegovim pristašama bio je Grgur Palama. Prijepor oko hesihazma, koji je bio isprepleten i s vrlo napetim političkim prilikama u Bizantskom Carstvu, potrajao je sve do 1351. kada je nakon niza crkvenih sinoda optužba protiv hesihasta konačno odbačena, a Palamino učenje proglašeno ispravnim i u skladu sa slavnom tradicijom crkvenih otaca. Otada je palamitska hesihastička teologija zauzela
20
sličnu ulogu u pravoslavlju kao što se to u katoličanstvu zbilo s teologijom Tome Akvinskoga – dakle postala je kriterij pravovjernosti. Otada se putevi katoličke i pravoslavne crkve sve više razilaze i nakon nove šizme s protestantima još više produbljuje te je katolička teologija postajala sve više isključivo intelektualistički nastrojena i zatvorena za mistični put i kontemplativnu praksu kao što je hesihija, te mistika u katolicizmu postaje sve više rubna pojava, osobito apofatička mistika koja je cvala u srednjem vijeku. Doduše, značajnu su protutežu takvom protumističnom usmjerenju katolicizma pružale kartuzijanska duhovnost koja je najbolje čuvala monašku tradiciju te još izrazitije karmelićanska duhovnost sa sv. Ivanom od Križa i Terezijom Avilskom, čije duhovno učenje pokazuje značajnu bliskost s hesihazmom. Međutim, osuda kvijetizma krajem 17. stoljeća – bez obzira što se između hesihazma i kvijetizma nipošto ne može povući znak jednakosti – ipak je pokazala da za hesihastički duh u katoličkoj crkvi nema mnogo mjesta te nakon toga mistika u katoličkoj crkvi spada na najniže grane, a umijeće kontemplativne molitve, tradicionalno najvišeg oblika molitve, biva gotovo potpuno zaboravljeno. Katolička pobožnost je potom bila najviše pod utjecajem isusovačke duhovnosti koja se u molitvi uglavnom zasniva na upotrebi mašte, što ne samo hesihasti, nego i čitava monaška tradicija, uzima kao jednu prirodnu sklonost neupućenih i nezrelih na duhovnom putu s kojom se ne može daleko dogurati. Izgubivši središnji svepovezujući duh kontemplativnog stremljenja, revni katolici u novoMistički stupanj savršenstva privjekovnom razdoblju zapadaju u razne krajnosti, pada onima ovisno o temperamentu pojedinaca: oni kod kojih koji su uspjeli proći kroz sve je naglašena volja zapadaju u prekomjerno moprethodne stupnjeve raliziranje i sakramentalni formalizam, oni skloniji prispjevši tako do „mjere uzrasta razmišljanju postaju opsjednuti sustavnim raciopunine Kristove” (Ef 4,13). nalnim opravdanjem svega u što vjeruju pred ovim NIKETA STETAT bezbožnim svijetom i raznim hereticima, oni kod kojih dominiraju osjećaji bacakaju se u ljepljivom plićaku sentimentalne pobožnosti, a ako je pak kod koga razvijenija intuicija i um mu je otvoreniji za božansko, tada se obično razvija ona vrsta mistike koja se zasniva na viđenjima i objavama. Do takve je polarizacije moralo doći jer je izostalo kultiviranje onoga što sve to povezuje i usklađuje, a to je duhovni zor ili intuicija, snaga koja se njeguje u kontemplaciji ili tihovanju i jedina moć kojom se može kušati duhovna zbilja. Paralelni uzmah ateizma na Zapadu međutim nije se mogao dugo održati jer negiranjem duhovne dimenzije čovjeka nastaje egzistencijalna praznina koja rađa duhovnu glad i koja se mogla potiskivati sve dok nije bilo prave alternative tom nabujalom racionalizmu i naturalizmu, ali čim se takva alternativa pojavila, počelo se širiti sve ono šarenilo duhovnih pravaca i krivaca koje se pokušava objediniti pod nazivom Novi religiozni pokreti i New Age, a ta se alternativa počela javljati kad se Zapad počeo sve više upoznavati s istočnim religioznim tradicijama koje su, gdjekad u znatnoj mjeri, očuvale zdravom svoju mističnu i kontemplativnu dimenziju, iako su često dolazile i u nekom komercijalnom obliku koji bi se na Zapadu još dodatno izvitoperio i prometnuo u nešto sasvim drugo. Katolička je crkva na te pojave reagirala i reagira na razne načine, od kojih se nama čini najplodotvornijim onaj koji je započeo s obnovom kontemplativne dimenzije kršćanstva. Taj je pokret započeo na raznim mjestima, uglavnom među redovnicima koji su osjećali da u njihovu molitvenom životu nešto bitno nedostaje, a važnu ulogu u tom procesu imalo je otkriće davno zaboravljene knjige pod naslovom Oblak neznanja, udžbenika kontemplacije napisanog krajem 14. stoljeća na srednjovjekovnom engleskom. U toj je knjizi pronađeno učenje o molitvi koja je s jedne strane bliska meditaciji dalekoistočnih religija (osobito onoj koja se prakticira u zen-budizmu), a s druge i bizantskoj hesihiji, mada se ne može potpuno izjednačiti s
Kratko pravilo sv. Romualda: Sjedi u ćeliji k’o da si u raju: čitavom svijetu okreni leđa i zaboravi ga, pazeći na svoje misli kao što dobar ribič na ribe pazi.
21
njom. Iako je Oblak neznanja napisan samo nekoliko desetljeća nakon pobjede palamitske hesihastičke teologije, dakle u vrijeme kad hesihazam na Istoku doživljava svoje puno priznanje, njegova sličnost s hesihastičkom praksom ne proizlazi iz nekog utjecaja palamitskog hesihazma o kojem anonimni autor Oblaka neznanja najvjerojatnije nije ništa znao u udaljenoj Engleskoj, nego najviše iz ukorijenjenosti u istoj monaškoj tradiciji, a donekle i uslijed zajedničkog nasljeđa negativne (apofatičke) teologije Dionizija Areopagita. Negativna teologija doduše u Oblaku neznanja igra mnogo veću ulogu nego u hesihazmu, ali ona je i za hesihazam vrlo značajna te je sasvim razumljivo zašto u kontekstu obnove kontemplativne tradicije na Zapadu postoji velik interes za hesihazam: jer se izvorna monaška asketsko-kontemplativna tradicija na Istoku očuvala upravo u obliku i putem hesihazma. Naime monaštvo na Zapadu napajalo se na istim izvorima kao i ono na Istoku: ponajviše na učenju slavnih pustinjačkih otaca iz Egipta koje je Latinima bilo dostupno najviše preko djela Ivana Kasijana i latinskih prijevoda klasičnih monaških tekstova kao što su npr. Izreke otaca (Apophthegmata patrum). Oni koji su znali iz tih tekstova izvući pouku o molitvi i odvažili se na put kontemplacije imali su sličan pristup molitvi i duhovnom životu, unatoč geografskoj udaljenosti i poznatim uzajamnim trzavicama. Kao potvrdu za to iznijet ćemo prijevod jednog nedovoljno poznatog teksta koji je napisan u Italiji na latinskom negdje u isto vrijeme kad i hesihastički tekst Metoda svete molitve i pažnje u Grčkoj (pod pretpostavkom da potječe, izravno ili neizravno, od Simeona Novog Bogoslova), a riječ je o tekstu koji se obično naziva Kratko pravilo sv. Romualda (Breve regula sancti Romualdi). Romuald je benediktinski reformator monaštva u Italiji i Istri (odakle je najvjerojatnije i rodom), od kojega potječu današnji kamaldoljani, a živio je od 951. do 1027. provevši važan period svog pustinjačkog života i u Istri (u poznatoj Romualdovoj pećini iznad Limskog kanala), te je dao svojim učenicima sljedeću poduku o monaškom životu:
Stani prije svega u prisutnost Božju sa strahom i trepetom, kao što se pred carem stoji: potpuno se poništi i budi zadovoljan milošću Božjom sjedeći poput pilića koji, ako mu majka ne donese, niti što kuša niti ima što za jesti. Premda ni jednom riječju spomenuta, rani bi se pustinjački oci uglas složili da je glavna tema ovog kratkog monaškog pravila hesihija. Svi su bitni elementi hesihije sadržani u ovom tekstu i sve je u njem usmjereno na postizanje tog svetog cilja kao što je to bilo i među prvim monasima u Egiptu. Doista, čitamo li Izreke otaca, naći ćemo kako hesihija podrazumijeva: ljubav prema sjedenju u ćeliji, zaborav svijeta, ustrajnu pažnju nad svojim mislima, što se u
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
U psalmima ima jedan put – ne odstupaj od njega. Ako ne možeš sve ispuniti, mada si došao sa žarom početnika, zaokupi svoj duh recitiranjem psalama, sad jednih, sad drugih, nastojeći umom proniknuti u njihov smisao; i kad se uhvatiš da si u čitanju odlutao, ne odustaj, nego se odmah ispravi čitajući ih opet s razumijevanjem.
22
monaškoj duhovnosti shvaća kao borba protiv demona, pronicanje u skriveni smisao psalama u kojima je ocrtan duhovni put, neprestanu molitvu, budno stajanje pred Bogom kojim se izražava strah Božji koji je temelj mudrosti, potpuno poništenje sebe, što dovodi do skrušenosti srca (što je još jedan važan monaški termin: katanyxis; lat. compunctio cordis) i naposljetku ono najteže, ali i najbitnije: nutarnji post, odnosno ustrajno odbijanje svega što nije Bog, a to znači svega što se može zamisliti (gdje se vidi bitna veza između hesihije i negativne teologije), što je vezano uz poimanje Boga kao majke koja hrani svoje čedo na nadosjetilan način u skrovitim dubinama kontemplacije. Romualdov slikoviti govor je ne samo vrlo sugestivan, nego mu uspijeva i vrlo točno pogoditi bit monaškog života, koji je život hesihije, iz čega se može naslutiti da je bio izvrstan duhovni učitelj. Ne treba čuditi što kod Romualda zatječemo snažnu podudarnost s načelima hesihazma jer hesihazam nije, kao što se često smatra, isključivo „pravoslavna duhovnost”, koja se iznebuha pojavila u 14. st. na Atosu, nego su načela hesihazma zapravo načela samog monaškog života kako se on shvaćao i živio od samog svog početka, ne samo na Istoku nego i na Zapadu. Hesihazam se na određeni način može čak poistovjetiti s monaškim životom, sa strukturom i nutarnjom dinamikom monaškog života, u tolikoj mjeri da kad god je u nekoj konkretnoj monaškoj zajednici ili pojedincu dolazilo do napuštanja suštinskih načela monaštva, odnosno kad god se monaški život izrodio u nešto sa sobom nespojivo i stoga došao u stanje kojemu je potrebna jedna korjenita obnova, načela koja su time bila povrijeđena uvijek su bila načela samog hesihazma, a to su sve načela kojima je cilj omogućiti kontemplaciju. Stoga nije čudno što, kad god u povijesti monaštva dolazi do reforme, dolazi do povratka tim hesihastičkim načelima. Upravo to vidimo na djelu i kod sv. Romualda. Kada se govori o hesihazmu obično se ima na umu pojava koja započinje u srednjovjekovnom Bizantu, gdje doživljava svoj veliki uspon s Grgurom Sinajskim i Grgurom Palamom, da bi kasnije, osobito u Rusiji, doživjela novi preporod pod utjecajem velike grčke zbirke monaških tekstova pod naslovom Filokalija koja je krajem 18. stoljeća bila prevedena na staroslavenski, a potom i na ruski pod naslovom Dobrotoljublje. U tako shvaćenu hesihazmu međutim u prvom planu stoji istaknuta tzv. Isusova molitva ili Molitva srca: ustrajno ponavljanje zaziva Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku. Takav je oblik hesihazma u svijetu postao osobito poznat nakon slavne knjižice Ispovijesti ruskog hodočasnika. Iako je lako moguće da je takva molitva ponegdje bila prakticirana još i u ranom monaštvu, a sa sigurnošću se može reći da ju je prakticirao Ivan Klimak, najznačajniji duhovni učitelj iz 7. st., isto se tako sa sigurnošću može reći da se u ranom monaštvu pod hesihijom ne misli na Isusovu molitvu, nego na čitav onaj duhovni napor koji je ocrtan u Kratkom pravilu sv. Romualda. Hesihija je dakle u svom izvornom značenju širok pojam Ono što sam vidio jest sveukupnost, Jedno, koji se nipošto ne može svesti Koju sam primio ne u bitnosti, već u sudjelovanju. na ustrajno ponavljanje Isusove To je kao da upališ vatru od vatre života: molitve ili bilo kakve druge kratOno što dobivaš jest – vatra sama! ke molitve. Naime, znamo preko SIMEON NOVI BOGOSLOV Kasijana da je među egipatskim monasima bila na cijeni kratka molitva koja se često ponavlja (pri čemu nije jasno koliko često), ali ta molitva nije bila strogo propisana kao što je to u pravoslavnom hesihazmu, nego je to obično bio neki stih iz psalama koji bi se monahu činio prikladnim. Dakle izbor molitve je bio slobodan i uopće nije bio obavezan niti se bit hesihije vidjela u ponavljanju kratke molitve, nego se najviše vidjela u povlačenju od vanjskih podražaja, nadziranju svojih misli i svetoj sabranosti. Jasno je da pritom kakav kratak molitveni zaziv može biti od velike pomoći, kao što je to na svoj način predstavljeno u tekstu Metoda svete molitve i pažnje, ali to se nipošto ne čini tako neophodnim kao što se to često podrazumijeva u kasnijem bizantskom i
23 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
osobito ruskom hesihazmu. U ranom monaštvu duhovna praksa nije imala takav strogo zadani obrazac kojeg su se svi morali držati, nego se prilagođavala karakteru pojedinaca i njihovim trenutnim stanjima i potrebama. U Oblaku neznanja, gdje se bit molitve vidi u intenzivnoj sabranosti i potpunom zaboravu svega, preporučuje se ponavljanje jedne kratke riječi po izboru, ali se potom kaže da se tome pribjegava samo kao pomoćnom sredstvu za bolju sabranost, a ne kao obaveznom elementu kontemplacije. To je najveća razlika između Oblaka neznanja i bizantsko-ruskog hesihazma koji se katkada čak svodi isključivo na prakticiranje Isusove molitve. Ne kažemo da takav pristup nije dobar, jer komu pomaže, tomu je sigurno dobar – nego samo upozoravamo da postoje različiti vidovi hesihazma i da u samom pojmu hesihije nije sadržana Isusova molitva kao suštinsko određenje tihovanja, već samo kao jedna od mogućnosti njegova prakticiranja. Dok je kršćansko monaštvo bilo monolitno nije se mogao upotrebljavati naziv hesihazam jer nije postojao nikakav poseban pravac koji bi se tako nazvao zato što se od drugih razlikuje svojom posebnom duhovnom praksom – hesihijom. Hesihija je bila općepoznata riječ među monasima, ali tada još uvijek nije bila ograničena samo na strogo određenu metodu molitve, već je u različitim kontekstima poprimala različito, sad šire sad uže, značenje. Općenito je označavala način života monaha koji se što više drži svoje ćelije kako bi se mogao nesmetano baviti svojim glavnim poslom: nadziranjem misli, razmatranjem i molitvom. U užem smislu, hesihija se odnosi i na samo nepomično sjedenje u dubokoj sabranosti koje može biti praćeno kakvom molitvom, a i ne mora, dok je u posebnom značenju hesihija ono stanje duše na koji je čitava ta praksa usmjerena – sveti mir koji dostižu oni koji uspijevaju na tom putu. Kao što vidimo, pokušaj da se definira hesihazam i da se odrede njegove povijesne i geografske međe nužno povlači za sobom teškoće koje nas često nagone na jednostrano i pojednostavljeno tumačenje. Moguće je zapravo unutar hesihazma razlučiti brojne njegove vidove koji se više ili manje razlikuju, ali koji se ipak sasvim prikladno mogu nazvati tom riječju, te bi se dalo pokazati kako hesihazam seže duboko u same početke kršćanstva, imajući svoje korijene već u Starom Zavjetu i kako se ne može svesti samo na pravoslavnu duhovnost, jer se i čitava apofatička kontemplativna tradicija na Zapadu također može promatrati kao jedan vid hesihazma. U ranom monaštvu se uopće nije pribjegavalo takvom pojmu i nama se čini da je tako i najbolje. Mnogo je bitnije što je hesihija nego što je hesihazam, a odgovor na to pitanje može se naći samo u vlastitom iskustvu. Naredni tekst je po našem mišljenju jedan od boljih koji nam pritom mogu biti od velike pomoći. Tekst smo preveli s grčkog izvornika (poprativši ga i najnužnijim bilješkama) pri čemu nam je predložak bilo kritičko izdanje objavljeno u: HAUSHERR, Irénée, S. J.: La méthode d’oraison hésychaste. Orientalia Christiana, Vol. IX, 2. Num. 36, Rim, 1927. Izvornik, uz koji je objavljen paralelni francuski prijevod (na str. 150–172), nosi naslov: Μέθοδος τῆς ἱερᾶς προσευχῆς καὶ προσοχῆς.
Πάντων δὲ τὸ τέλος ἤγγικεν· σωφρονήσατε οὖν καὶ νήψατε εἰς τὰς προσευχάς· (1 Pt 4,7) (No svršetak svega se približio: uozbiljite se dakle i dođite sebi kad pristupate molitvama.)
Βλέπετε, ἀγρυπνεῖτε καὶ προσεύχεσθε· οὐκ οἴδατε γὰρ πότε ὁ καιρός ἐστιν. (Mk 13,33) (Pazite, bdijte i molite se, jer ne znate kada je čas.)
METODA SVETE MOLITVE I PAŽNJE (prema Simeonu Novom Bogoslovu) Uvod Tri su načina molitve i pažnje po kojima se duša ili uzdiže ili propada: uzdiže se ako ih u pravo vrijeme upotrebljava, a propada ako se neprilično i bez pameti njih laća. A sabranost i molitva vezani su kao duša i tijelo, tako da bez prvog ni drugo ne može opstati. Na dva se načina to dvoje kombinira: prvo, tako da sabranost stoji protiv grešnih misli poput kakva stražara i izviđača, a nakon toga usljeđuje molitva koja te sramotne misli, kojima se nadzor suprotstavljao, smjesta odagnava i uništiva jer sama pažnja to nije mogla učiniti. To su dakle vrata života i smrti, naime pažnja i molitva: ako nju putem sabranosti održavamo čistom, popravljamo se, a ako se u neopreznom slabljenju sabranosti uprljavamo, kvarimo se.
24
Budući da smo rekli da se pažnja i molitva na tri načina dijele, valja nam i osobitosti svakog pojedinog načina razjasniti kako bi oni koji žele život zadobiti te se žele dati na posao, mogli s pouzdanjem izabrati najbolji među njima, da se ne bi iz neznanja gorega držali i tako ostali bez boljega.39
O prvom načinu molitve Prvom je dakle načinu molitve svojstveno to da kad netko pristupa molitvi odmah i ruke i oči s umom k nebu uzdiže te mu um obrazuje pobožne misli, tako da zamišlja nebesku ljepotu, čete anđela, šatore pravednika40 i, jednostavno rečeno, sve ono što je čuo iz svetih spisa, to za vrijeme molitve gomila u svome umu, potiče svoju dušu da čezne za božanskim, vidno zureći u nebo te ponekad čak i suze iz očiju lijući. No pritom se malo-pomalo nekako u srcu nadima i uzvisuje, a njemu se čini božanskom utjehom to što se zbiva te se moli da tom aktivnošću bude uvijek zauzet. To su međutim znakovi zastranjenja – jer dobro nije dobro kad se dobro ne obavlja. Doista, povuče li se takav čovjek na tihovanje u potpunu izolaciju, nema šanse da ne skrene pameću. Pa čak i ako ga to zlo i ne zadesi, svejedno će mu stjecanje vrlina i bestrašća ostati nedostižno. To je ta metoda pažnje po kojoj su bili obmanuti oni što su svjetlost tjelesnim očima vidjeli, mirisali neke miomirise i čuli glasove, i štošta drugog slično tome. A neki su bili potpuno opsjednuti demonima te bi išli od jednoga mjesta do drugog i iz jednoga kraja u drugi mahniti zalazili. A neki nisu prepoznali onoga što se u anđela svjetla prerušava41 te, davši se nasamariti, ostajali bi i nadalje nepopravljivi do samoga kraja, ne 39
Vidi Lk 10,42. Bilješke se u cijelosti mogu uzeti kao prevodiočeve jer se prevodilo s izvornika koji ne sadrži nikakve bilješke. 40
Vidi npr. Ps 118,15.
41
Vidi 2 Kor 11,14.
prihvaćajući nikakav savjet s ljudske strane. Drugi su pak digli ruku na sebe i postali samoubojice, sve pod utjecajem svojih varavih pouzdanika. Jedni su se bacili s litice, drugi se objesili konopcem. I tko da opiše sve te razne prevare đavla? A iz ovoga što je rečeno svatko razuman može shvatiti kakva nagrada slijedi prvu metodu pažnje. No čak i ako to koga ne zadesi – zato što živi u zajednici (tome su zapravo najpodložniji pustinjaci) – svejedno će čitav svoj život provoditi a da ne napreduje.
Drugi način molitve je onaj kad se um povlači od svega osjetilnog u sebe, čuva svoja osjetila od onoga što dolazi izvana i sve svoje misli sabire tako da ne vrludaju potajno za ispraznim, te se ponekad bavi ispitivanjem svojih misli, a ponekad se drži riječi molitve što ih ustima proiznosi Bogu. A kad mu nešto zarobi misli, tad ih povlači natrag k sebi, a ponekad, kad i sam potpadne pod neke strasti, iznova se pokušava na silu vratiti k sebi. No onom tko se tako bori nikako da svane mir ili da se ovjenča pobjedničkim vijencem. Jer takav je poput čovjeka koji se bori noću, koji stoga čuje glasove svojih neprijatelja i podnosi ranjavanja, a ne vidi jasno ni tko su oni, ni odakle dolaze, ni kako ga napadaju, ni zbog čega. Njemu je nemoguće zbog tame svoga uma vidjeti što mu uzrokuje takvu štetu. I tko se tako bori ne može izbjeći da ne bude potučen od svojih duhovnih neprijatelja. I od sve te muke koju podnosi baš nikakve koristi mu nema, nego, pošto je zavaran od taštine koja je njime zagospodarila i koja pravi Samotnik je netaknut svijetom ruglo od njega, on umišlja da je zaista pažljiv i samo s Bogom razgovara. te gdjekad stane i druge prekoravati, da oni Motri Ga i biva motren, nisu takvi; i onda, nadvisujući se i postavljaljubi Ga i biva ljubljen, jući sebe za pastira ovcama, biva nalik slijepI tako postaje svjetlo samo. cu koji je preuzeo na sebe da vodi slijepe.42 bivajući prosvijetljen na način Takva su obilježja tog drugog načina molitve. koji je uistinu neopisiv. Revni mogu iz toga naučiti kakvu štetu uzroSIMEON NOVI BOGOSLOV kuje. No ipak je ovaj drugi način bolji od prvog, baš kao što je noć za mjesečine bolja od mrkle i bezvjezdane noći.
25
O drugom načinu molitve
I evo, sad možemo početi govoriti i o trećem načinu molitve. Stvar je neobična i neobjašnjiva te onima koji se nisu upoznali s njom ne samo da je teško shvatljiva već im je i prilično nevjerojatna. Tu se praksu danas teško nalazi. Meni se čini da je to dobro iščezlo zajedno s poslušnošću. Jer poslušnost je ta koja svoga ljubljenog izbavlja od zapletenosti u ovom zlotvornom svijetu i po kojoj se pokazuje nezabrinutost i nenavezanost te vas čini spremnim i nepokolebljivim u vašem traganju na putu – dakako, ukoliko ste našli nezabludjelog vodiča. Jer kako bi neka vremenita stvar mogla odmamiti um onoga tko poslušnošću umrtvljuje svaku navezanost na svijet i tijelo? I kakva bi to briga mogla odvući onoga tko je svu brigu za dušu i tijelo povjerio Bogu i svome duhovnom ocu te više ne živi za sebe niti za danom ljudskim žudi?43 Stoga se sada može probiti kroz tu mentalnu opsadu otpadničkih snaga što su um poput užadi svezale bezbrojnim mislima, i bivajući slobodnim pokazuje se sposobnim za borbu, te ispitujući misli što ga salijeću, znalački ih
42
Vidi Mt 15,14.
43
Jer 17,16 LXX.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
O trećem načinu molitve
26
protjeruje i čistim srcem proiznosi svoju molitvu. Tako počinje monaški život sjedinjenja. A oni koji tako ne počnu uzalud će se satirati. Dakle, početak trećeg načina molitve ne sastoji se u gledanju uvis, uzdizanju ruku, opskrbljivanju mislima i zazivanju pomoći s neba. To je, kao što rekosmo, svojstveno onom prvom zastranjenju. No opet, ne sastoji se ni od drugog, u kojem se um okreće od vanjskog opažanja, a nutarnje djelovanje neprijatelja ne razabire. Jer takvog, kao što rekosmo, pogađaju, umjesto da on pogađa, i ranjavaju, a on ništa ne vidi, porobljavaju, a on nema snage da se otrgne tim svojim porobljivačima. Vazda mu za leđima, pa čak i pred licem, rade grešnici te ga na koncu naprave taštim i umišljenim. A ti, ako se želiš posvetiti tom svjetlorodnom i okrepljujućem poslu, potrudi se onda da ovako započneš: pored brižljive poslušnosti koja je ranije u govoru predstavljena, potrebno ti je i savjesno u svemu postupati, jer bez poslušnosti ni savjest nije čista. A čuvati pak savjest dužan si najprije pred Bogom, zatim pred svojim duhovnom ocem i, kao treće, pred ljudima i materijalnim stvarima. Pred Bogom si naime dužan čuvati savjest tako da ono za što znaš da ne služi Bogu, to ni ne činiš. A prema svom duhovnom ocu tako da, kako ti on kaže prema svojoj zamisli, sve tako i činiš, niti što dodajući niti oduzimajući. A pred ljudima trebaš čuvati savjest tako da ono što bi tebi samome bilo mrsko ni ti drugima ne činiš.44 Pred materijalnim stvarima pak dužan si se u svemu čuvati zloupotrebe, u hrani, piću i odjeći; i jednostavno rečeno, sve čini kao da si pred licem Božjim, da te savjest u ničemu ne prekorava. A sada, pošto smo raščistili i pripravili put k istinskoj pažnji, progovorit ćemo, ako nas zanima, kratko i jasno i o njenim svojstvima. A istinska i nezabludiva pažnja i molitva jest ona u kojoj um stražari nad srcem dok moli te se unutar njega stalno obazire i iz te dubine svoju molbu odašilje Gospodu. I tada, kad um okusi kako je dobar Gospodin,45 neće se više dati izbaciti iz svog obitavališta u srcu; jer i sam kazuje s apostolom ono: Dobro nam je ovdje biti.46 I pronalazeći posvuda po tim mjestima posijane misli neprijatelja, pogađa ih i protjeruje. Onima, međutim, koji to ne poznaju, takvo se vladanje ukazuje odveć surovim i zastrašujućim, a i jest to doista mučna i naporna stvar, ne samo za one neupućene, nego i za one koji su čvrsto izdržali provjeru, no još nisu taj užitak spoznali u dubini srca i proželi se njime. A oni koje je zapao taj užitak i njegovu su slatkoću prinijeli nepcu svoga srca, ti i sami mogu klicati s Pavlom ono: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?,47 i tako dalje. Naime, kad su naši sveti oci čuli Gospodinove riječi kako iz srca vašega izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, klevete, psovke: to je ono što onečišćuje čovjeka,48 te kako najprije nutrinu čaše valja očistiti da joj i vanjština bude čista,49 izbaciše iz glave sva druga djela vrlina i posvetiše se tom nadziranju srca s velikim marom, znajući da će iza toga lako ovladati i svim drugim djelima te da se bez toga vrlina ne može trajno održati. I dok neki od otaca to prozvaše tihovanjem srca,50 drugi pak pažnjom,51 treći nadziranjem srca,52 neki pak sabiranjem i odbijanjem,53 a drugi ispitiva-
44
Vidi Tob 4,15.
45
Ps 33,9 LXX. Prevoditelj je biblijske navode istakao kurzivom, iako oni nisu uvijek sasvim vjerni biblijskom tekstu, te ih je popisao u bilješkama, dok su biblijske parafraze i aluzije samo popisane u bilješkama. Budući da se autor služi helenističkim prijevodom Biblije, tzv. Septuagintom (oznaka: LXX), u bilješkama se upućuje na tu verziju ako se tekst razlikuje od suvremenih prijevoda. 46
Mt 17,4.
47
Rim 8,35.
48
Mt 15,19–20.
49
Mt 23,26.
50
καρδιακὴ ἡσυχία
51
προσοχή
52
φυλακὴ καρδίας
53
νῆψις καὶ ἀντίρησις
54
λογισμῶν ἔρευνα καὶ νοὸς τήρησις
55
Vidi Izl 16,15.
56
Usp. Prop 11,9–10 LXX i Ef 4,26.
57
Prop 10,4 LXX.
58
Mt 15,19.
59
Lk 12,29.
60
Mt 7,14.
61
Mt 5,3.
62
1 Pt 5,8.
63
Ef 6,12.
64
U jednoj se rukopisnoj verziji na ovom mjestu, kao neki od tih „božanskih otaca”, poimenice nabrajaju: „Marko Pustinjak, Ivan Klimak, Hesihije, Filotej Sinajski, Abba Izaija i Barsanufije i čitava knjiga koja se zove Raj otaca.” Njihovi spisi o duhovnom životu sabrani su u zbirci poznatoj pod nazivom Filokalija (Philokalia) ili Dobrotoljublje. Knjiga Raj otaca bila je zbirka egipatskih monaških izreka (apoftegmi) i slika iz njihova života, sabrana iz izvornih djela egipatskog monaštva, prije svega Paladijeve Lausovske povijesti (Historia Lausiaca), zatim i Povijesti monaha u Egiptu (Historia monachorum in Aegypto) te Izreka otaca (Apophthegmata). 65
Vidi Mt 6,6. Taj se izraz ovdje shvaća metaforički, tako da se vrata odnose na osjetila.
66
Grčki izraz (εὐφροσύνη) ima smisao svetog veselja i slavlja koje se izražava u radosnom klicanju.
27 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
njem misli i stražarenjem uma,54 svi su oni jednako obrađivali zemlju svoga srca i kroz to se uspijevali hraniti Božjom manom.55 O tome govori Propovjednik: Raduj se, mladiću, za svoje mladosti i hodi putevima svoga srca neporočan i odstrani srdžbu iz svoga srca.56Ako se duh nasilnika digne na tebe, ne napuštaj svoje mjesto.57 A spomenuto „mjeKoja je svrha inkarniranja Božanske Riječi i sto” ukazuje na srce, baš kao što i Njezina dijeljenja nama ljudima, što čitamo u Gospodin reče: Iz srca izviru opaSvetim pismima ali ne poznajemo u cijelosti? ke namisli,58 i opet: Ne uznemirujte Jedina je svrha, dakle, da možemo sudjelovati se!,59 pa opet: Kako su uska vrata i u onome što On jest. Sin Božji postao je Sitijesan put koji vodi u život!,60 i: Blanom Čovječjim da bi nas, ljude, učinio sinoviženi siromašni u duhu,61 to jest, oni ma Božjim; uzdižući nas po milosti u Njegovu koji nikakve ovosvjetske misli nisu savršenost koja je po naravi; dajući nam ronakupili u sebi. A i apostol Petar kaže: đenje odozgor milošću Duha Svetoga i vodeći Otrijeznite se i bdijte! Protivnik vaš, nas ravno u Kraljevstvo božje, odnosno, dađavao, kao ričući lav obilazi tražeći jući nam Kraljevstvo koje je već u nama (Lk koga da proždre.62 I Pavao iznimno 17,21) da, ne samo da bi se nahranili nadom jasno piše o nadziranju srca Efežaniulaženja, već da bi ušli u Njegovo cjelovito poma: Nije nam se boriti protiv krvi i sjedovanje i s uzdasima zavikali: „Život je naš mesa,63 i tako dalje. A koliko su toga skriven s Kristom u Bogu!” (Kol 3,3). i naši božanski oci u svojim spisima SIMEON NOVI BOGOSLOV o nadziranju srca razložili,64 jasno je onima koji revno traže. No prije svega, tri stvari trebaš sebi pribaviti i s njima započeti svoju potragu: nezabrinutost, kako za nepotrebne tako i za potrebne stvari, to jest, umrlost za sve; čistu savjest, čuvajući se besprijekornim pred vlastitom savješću; nenavezanost, nemajući sklonost prema ničemu od ovoga svijeta, pa ni spram svoga tijela. Zatim, sjedi u tišini svoje ćelije te, izdvojen u jednom uglu, nastoj činiti što ti kažem. Zatvori vrata65 i odvrati svoj um od svega ispraznoga, to jest, vremenitoga. Zatim, primaknuvši k prsima svoju bradu, usmjeri osjetilno oko zajedno s čitavim umom na sredinu trbuha, to jest, na pupak. Ustegni onda i protok nosnog disanja, da ne dišeš nepažljivo, i ispituj misaono iznutra po utrobi, da otkriješ mjesto srca, tamo gdje su sve duševne moći našle svoje boravište. Na početku ćeš nailaziti samo na neprobojnu tamu i okorjelost, no ustrajavajući u toj svojoj aktivnosti, prakticirajući je i danju i noću, otkrit ćeš – divnoga li čuda! – neprestano radoslavlje.66 Jer čim um otkrije mjesto srca, odmah pritom vidi stvari o kojima prije nije ništa znao. Jer vidi posred srca zračni prostor i samog sebe potpuno rasvijetljenog i ispunjenog snagom razlučivanja;
i otada, kad god se misli uzjogune, već i prije negoli se dovrše i uobliče, protjeruje ih i uništava zazivanjem Isusa Krista. Tada um, osvećujući se demonima, pobuđuje svoj prirodni gnjev te proganja i tamani svoje misaone neprijatelje. Ostalo ćeš naučiti s pomoću Božjom u pomnom bdijenju uma zadržavajući Isusa u srcu, baš kao što je i rečeno: „Sjedi u svojoj ćeliji i to će te svemu naučiti!”67 Pitanje: Zašto prvi i drugi način pažnje ne mogu monaha dovesti do savršenstva? Odgovor: Zato što time ne slijedi ustanovljeni poredak. Naime, Ivan Klimak je tu ustanovio jedne ljestve, govoreći ovako: „Neki svoje strasti raslabljuju, neki pjevaju psalme i najustrajniji su u tome, neki pak u molitvi, a neki u kontemplaciji, provodeći život u dubokom zadubljenju. Rješenje tog problema”, reče, „neka se potraži u liku ljestava.”68 Svakako, oni koji se žele penjati ljestvama ne idu odozgo prema dolje, već odozdo prema gore, te se najprije uspnu na prvu prečku, zatim na onu iza nje i tako dalje na sve ostale. I na taj je način moguće podići se sa zemlje i do nebesa se uzdići. Dakle, ako želimo do čovjeka savršena, do punine Kristove69 dospjeti, moramo – poput djece koja odrastaju – započeti penjanje postavljenim ljestvama, da napredujući malo po malo dođemo do mjere odraslog čovjeka, a zatim i starca.
28
A prva dob monaškog stupnjevanja jest to slabljenje strasti, koje je za početnike. Drugi stupanj ili uzrast, ono koje dječaka čini duhovnim mladićem, sastoji se u brižljivom njegovanju psalmodije. Jer tek nakon upokojenja i raslabljenja strasti psalmodija biva jeziku slatka te se i zbori Bogu, budući da se ne može pjevati Gospodu iz zemlje tuđinske,70 to jest, iz ostrašćenog srca. To je obilježje onih koji napreduju. A treći stupanj ili uzrast, kad od mladića stižemo do duhovnog muškarca, sastoji se u ustrajnoj molitvi, koja je za napredne. Naime, molitva se razlikuje od psalmodije baš kao i taj savršen čovjek od mladića, prema stupnjevima koje slijedimo. Pored tih, postoji i četvrti stupanj ili duhovni uzrast, ono starca i sjedokosih, koje se sastoji u stabilnoj zadubljenosti u kontemplaciji, što pripada savršenima. Time je put dovršen i ljestve su dobavile kraj. Dakle, mimo tako postavljenih i od Duha naviještenih ljestvi, ne može dijete drugačije postati muškarac i prispjeti sjedokosom stanju doli tako da pristupi prvoj prečki te, kao što smo rekli, valjano se penjući uza sve četiri, prispije k onom savršenom. A početak tog napredovanja k svjetlu, za onog tko se želi duhovno preporoditi, sastoji se u slabljenju strasti, to jest, nadziranju srca – jer drugačije raslabiti strasti je nemoguće. Uz to, kao drugo, ide odredba psalmodije; jer kad se strasti slegnu i raslabe zahvaljujući protivljenju srca strastima, želja za izmirivanjem s Bogom rasplamsava um. Nakon toga um biva osnažen te tê raspuhane pomisli koje opsjedaju srce, s pomoću pažnje pogađa i protjeruje. Potom se iznova toj drugoj pažnji i molitvi uglavnom posvećuje. Tada otpočinje nova raspirenost duhova te duhovi strastī žestoko uznemiruju dubine srca, no zazivanjem Isusa Krista rastvaraju se i iščezavaju poput voska; jer istjerani odatle, sada raspiruju napade preko osjetila uma, koji stoga već i zatišje zamjećuje, no uteći im sasvim i ne boriti se s njima još uvijek je nemoguće, jer to pripada samo onom koji dospije do čovjeka savršena,71 koji u odvraćenosti od svega pojavnoga i pažnji srca stalno obitava. A pažljivi se time i do mudrosti sjedokosih, odnosno do uzvišenja kontemplacije, malo po malo uzdiže, što pripada savršenima. Tko dakle tome u pravo vrijeme taktično pristupa, taj se može nakon istjerivanja strasti iz srca posvetiti i psalmodiji, i zakonito odbijati pobuđene 67
Izreke otaca (Apophthegmata, alfabetska verzija), Mojsije, 6.
68
IVAN KLIMAK, Ljestve nebeske, 27. stupanj (PG 88, 1105c).
69
Vidi Ef 4,13.
70
Vidi Ps 137,4.
71
Ef 4,13.
pomisli koje preko osjetila uznemiruju površinu uma, te osjetilnom oku katkad i dopustiti da se zajedno s umom k nebu upravi i čisto se uistinu moli, ali rijetko i ne više od jedanput, zbog demona koji u zraku vrebaju. Jer od nas se traži samo to da nam srce putem pažnje bude pročišćeno; a ako li je korijen svet,72 po apostolu je jasno da su onda takve i grane i plod. A tko izvan tog načina o kojem smo govorili uzdiže svoje oči i um k nebu, želeći da mu se nešto duhovno ukaže, tome će um prije utvare odražavati, nego istinu. Jer dok se ima srce koje nije pročišćeno, drugi i prvi način molitve ne donose napredak. Jer kao što pri izgradnji kuće ne stavljamo najprije krov, a zatim temelje (ta to je nemoguće), već naprotiv, prvo polažemo temelje, a zatim građevinu i s njome krov, tako je i u onom duhovnom: jer prvo nadziranjem srca i slabljenjem njegovih strasti polažemo temelje duhovne izgradnje, a nakon toga s pomoću drugog načina pažnje odagnavamo zapah zločestih duhova koji se pobuđuje vanjskim osjetima te, što prije umičući toj borbi, poviše tih temelja gradimo zidove duhovne kuće; zatim s pomoću savršenog nagnuća k Bogu ili potpune odvraćenosti od svijeta, postavljamo krov kuće – i time je naše duhovno zdanje dovršeno u Isusu Kristu, Gospodinu našem, kojemu neka je slava u vijeke. Amen.
Nastoj prije svega postići tri stvari, prva je odsustvo svake zabrinutosti, druga je čista savjest, a treća dokinuće svake navezanosti – tako da te svjetovne misli više ne zaokupljaju. zatvori vrata i odvrati svoj um od svih prolaznih i ispraznih stvari. Prigni glavu na svoje grudi
29
Zatim sjedni u tišini svoje ćelije i čini ovako kako ću ti reći:
usmjeravajući pogled zajedno s čitavim umom na sredinu trbuha, gdje se nalazi pupak. Uspori lagano disanje udišući kroz nos i zađi svojim umom unutar sebe nastojeći doprijeti do područja srca, gdje je sjedište svih duševnih snaga. ali kasnije, ustraješ li u toj vježbi revno je prakticirajući i danju i noću, otkrit ćeš – divnog li čuda – nepresušan izvor radosti! SIMEON NOVI BOGOSLOV
72
Rim 11,16.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Na početku ćeš nailaziti samo na neprobojnu tamu i okorjelost.
Bog jest, ja nisam. MARGUERITE PORETE (oko 1250.–1310.)
Neven Bradić
Marguerite Porete, put jednostavne i poništene duše 30
Život Marguerite Porete (1250./1260.–1310.) nije previše poznat. A ipak jednom objavljenom knjigom, mistično učenje koje je javno podučavala kao begina, te svojom tragičnom smrću, ostavila je neizbrisiv pečat u povijesti kršćanske mistike na Zapadu. Vjerojatno je živjela na način begina s istomišljenicama u vlastitoj kući ili stanu u Parizu, baveći se ručnim radom kojim se uzdržavala, kao i proučavanjem duhovne literature (koju je očito vrlo dobro poznavala), pisanjem, te poučavanjem i duhovnim vođenjem. U njenom je slučaju ovo posljednje dobilo, za ondašnje prilike, nezamislive oblike budući da je napisala (i izdala) knjigu koja je trebala poslužiti svakom(!) ozbiljnom tragaocu duhovnih istina kao pokazatelj puta do jedinstva s Bogom. Knjiga nosi naslov Ogledalo jednostavnih, poništenih duša i objavljena je oko 1290. god. Marguerite ju je zamislila kao spis o mističnoj teologiji i kao priručnik za duhovni itinerarij. Ubrzo nakon izdavanja za nju se brzo pročulo,73 tako da je zadobila mnogo pobornika, ali, ubrzo se pokazalo, i mnogo protivnika. Kako je bila svjesna u kakvu se avanturu upušta (poslije se ispostavilo da je „opasna po život”), prije objavljivanja knjigu je dala na čitanje trojici teologa. Niti jedan od njih nije imao većih zamjerki na sadržaj knjige, a važno je istaknuti da je jedan od njih – Godfrey iz Fontainesa – jedan od najznačajnijih teologa tog vremena i profesor na teologiji u Parizu. Ipak, protivnici su bili snažniji, osobito kad je na suprotnoj strani bio i biskup – Cambraia Guy od Colmieaua. On je, uz Margueriteinu prisutnost, knjigu javno zapalio na glavnom trgu u Valenciennesu, proglasivši je heretičkom.
73
Još za njena života knjiga se raširila što svjedoče tri sačuvana rukopisa na starofrancuskom (original nije sačuvan), dok se sa priličnom sigurnošću može reći da je u 15. st. postojalo barem 36(!) verzija (u mnogo kopija) samo na talijanskom jeziku. MARGUERITE PORETE, nav. dj., str. 26. (Uvodni tekst urednice Ellen Babinsky).
Za bolje razumijevanje njene skore osude važno je spomenuti i politička zbivanja u vrijeme vladavine Filipa IV. (1285.–1314.), pobožnog francuskog kralja koji je na najsnažniji mogući način povezao krunu i Crkvu. Briga za očuvanje njihova jedinstva temeljila se na održavanju jasnog, ortodoksnog učenja koje je Crkva propisivala. Na svako se odstupanje gledalo kao na ugrožavanje samoga kraljevstva, ili Crkve. Kada se tome pridodaju i ekonomsko-politički interesi, dobiva se, sve do danas, ne sasvim razjašnjeno uništenje reda Templara, zavjetovanih vitezova zaštitnika Svete zemlje, upravo u to vrijeme – između 1307. i 1312. U tome je glavnu ulogu odigrao William Pariški, ispovjednik kralja i glavni inkvizitor Francuske. A istu je ulogu odigrao i u suđenju Marguerite Porete. Suđenje je započelo početkom 1308. godine i trajalo do 16. lipnja 1310. Njime je započelo i konačno razrješavanje s, od Crkve proglašenim, heretičkim pokretom Braće slobodnoga duha74 s kojim su begine i begardi nesretnim spletom okolnosti poistovjećeni. Prve dvije godine glavni je inkvizitor pokušavao razuvjeriti Marguerite i natjerati je da se pokaje (što pokazuje i određenu sklonost koju je prema njoj osjećao, osobito spram njene odlučnosti i uvjerenosti da je sve što je napisala bila direktna Božja objava njenoj duši). Nakon neuspjeha, početkom 1310. godine angažirao je prvo pet, a potom i dvadesetijednog(!) teologa da prosuđuje o sadržaju knjige. Presuda je bila stvar formalnosti. Ostajući u šutnji, uvjerena u istinitost svojih riječi kojih se nije mogla odreći, prihvatila je presudu koju nije mogla izbjeći – vatru koja ju je progutala dan kasnije na jednom od pariških trgova.
74
Braća slobodnog duha je bio pokret laika koji se raširio zemljama sjeverne Europe tijekom 13. stoljeća. Osnovne su im ideje bile: 1) Bog je istovremeno i imanentan i transcendentan u svim živim bićima (Bog je u svemu i sve je u Bogu; 2) milenarizam s podjelom na tri doba, ideje razvijene od Jaochima iz Fiore; 3) mogućnost potpunog sjedinjenja s Bogom još u ovom životu, putem direktnog iskustva Boga i Duha Svetoga koji se u čovjekovoj duši razvija. Pokret je osuđen za krivovjerje na crkvenom saboru u Vienneu 1312. god. 75
MARGUERITE PORETE, The Mirror of Simple Souls (Ogledalo jednostavnih duša), Paulist Press, 1993., str. 79. Ovim riječima knjiga započinje. 76
Isto, str. 163.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Knjiga govori o jednostavnoj duši koja u sjedinjenju s Bogom nema više svoju, već posjeduje, živi, samo Božju volju. U razjašnjenju tog stanja, kao i puta postizanja tog cilja duhovnog putovanja, Marguerite koristi oblik strukturiranja djela na način karakterističan i popularan u njeno doba, tzv. dvorski stil – elegantnim, poetičnim stilom pisanja dijaloga u kojemu sudjeluju Razum, Ljubav, Vrlina i Duša – čime nam otkriva, među ostalim, i svoj visok stupanj obrazovanja. Iako u knjizi ne spominje ni jedan izvor iz ranijih teoloških i mističkih djela, ipak se mogu iščitati mnoge poveznice: na primjer sa sv. Augustinom, Grgurom Velikim, Pseudo-Dionizijem, Williamom od sv. Thierryja i osobito Ri chardom od sv. Victora. Čuvena usporedba koju je ovaj posljednji popularizirao, o Rakeli, odnosno životu (ljudske) duše koja mora umrijeti, da bi Benjamin, odnosno kontemplacija, život božanskoga duha milosti, mogao biti rođen, može se naći i u Ogledalu.76 A to je samo dio cjelovitije priče o napredovanju duše k poništenju i sjedinjenju. Ono se sastoji od tri ključna događaja, tri smrti: grijeha, prirode i duha (duše), a koja su dio ukupnoga itinerarija koji se sastoji od sedam stupnjeva. Zanimljiva je usporedba tih dvaju načina objašnjenja, prvoga koji je zapravo varijanta tradicionalne trostruke podjele na čišćenje, rasvjetljenje i sjedinjenje, te sedmerostrukoga, koji je razradila na osnovi svojega mističnog iskustva.
31
Teolozi i ostali službenici Crkve, Nećete moći razumjeti ovo [knjigu, op. a.] bez obzira kakvih kvaliteta razuma imali ako nećete nastaviti s istinskom poniznosti. I neka vas Ljubav i Vjera zajedno potaknu da se izdignete povrh Razuma.75
Nakon prve smrti duša ulazi u područje milosti i svojim trudom nastoji postići najviše što je u njenoj moći u skladu s općim pravilima duhovnoga života. Drugom smrću duša ulazi u cjelovito ostvareni život u skladu sa svim svojim potencijalima, dok trećom ulazi u božanski život u kojemu je osobna volja i svaki drugi vid sebstva u potpunosti poništen (razina Kristove svijesti). Takva jednostavna i poništena duša živi tada blaženi i božanski život na Zemlji za koji je, konačno, i stvorena. Sve su stvari za nju [poništenu dušu, op. a.] jedno, bez ikakvoga zašto. Tako Duši ne ostaje ništa učiniti Bogu, jer On čini u njoj sve. Zašto? Jer On jest, a ona nije… Tako poništena ona je bez postojanja [sebstva, op. a.], u čistome ništa (engl. nothingness). I ima sve od Boga i jest što Bog jest (engl. she is what God is) preobrazbom u ljubavi.77 Stoga, ako su sva bića usnula u tebi, ti možeš opažati što Bog u tebi radi … zahvatiti Boga u svim stvarima, jer Bog jest u svim stvarima… Ljubi bližnjega svoga kao sâma sebe. Voliš li jedno ljudsko biće više nego drugo, to je pogrešno. Voliš li svoga oca i majku i sebe više od drugoga ljudskoga bića, to je pogrešno. Voliš li vlastitu sreću više nego tuđu, i to je također pogrešno … Ljubi Boga jednako u svim stvarima. Bog je jednako blizu svim stvorenjima. A među svim tim stvorenjima Bog ne ljubi niti jedno više od drugoga. Bog je sve i jedan. Sve stvari postaju ništa drugo nego Bog. MEISTER ECKHART Konačno, život tako poništene i jednostavne duše vodi i savršenom djelovanju u svijetu, u vrlini, mudrosti i ljubavi koje dolaze od Boga samoga:
32
Takva duša nema malo, srednje ili više sudjelovanja u božanskoj ljubavi (već je ljubav sâma, op. a.) i ne može biti ražalošćena bilo kojim događajem… Nemoguće joj je djelovati u tom jednostavnom božanskom postojanju bez prvotnoga poticaja od samoga Krista… tako da nema nikakvoga poticaja da čini zlo.78 Izvorno pisana na starofrancuskom, knjiga je vrlo brzo prevedena i na latinski, talijanski i staroengleVoli i čini što želiš! ski. Po riječima Bernarda McGinna, to je bio jedan od SV. AUGUSTIN popularnijih mističkih tekstova. pisanih na govornim jezicima u srednjemu vijeku. Do danas je sačuvano šest verzija u trinaest rukopisa.79 Prijevod dijela knjige koji ovdje donosimo je iz prvog cjelovitog prijevoda na engleski jezik iz 1993.(!) godine80.
77
Isto, str. 218. Upečatljive riječi autentičnog mistika koje su joj donijele mnogo nevolja. S druge strane u ovim je riječima i izričajima moguće zapaziti direktan utjecaj na Meistera Eckharta i njegove čuvene izraze kao što su: „sve su stvari za dušu Jedno”, „bez ikakvoga zašto”, „poništena duša bez postojanja u sebi”, „u čistome ništa” itd. 78
Isto. Jedna od najkontroverznijih tema iz njenoga života, i kršćanske mistike općenito, budući da je to bilo tako blizu nominalizmu koji se smatrao herezom, tj. u kojem duša sjedinjena s Bogom više ne može griješiti. Naravno, kao i sve vrhunske priče, i ova ima dvije strane: na jednoj su one istinske ostvarene duše koje su samo na taj način mogle izreći svoje iskustvo, spoznaju (kao na primjer sv. Augustin u svojoj poznatoj rečenici: „Voli i čini što želiš!”), i oni na drugoj strani koji su to iskorištavali da se prikažu u boljem svjetlu nego što jesu (budući da im nutrina nije bila u potpunosti očišćena od vladavine ega, često na vrlo suptilnim, ne lako uočljivim, razinama). To je i bio razlogom zašto su njena djela na kraju osuđena kao heretička jer su progonitelji u njima vidjeli, tada vrlo popularnu, herezu „Braće čistoga duha”. 79
BERNARD MCGINN, Flowering of Mysticism: Men and Women in the New Mysticism (1200-1350), Crosssroad Publ., New York, SAD, 1998., str. 246. 80
Prvi prijevod na moderni francuski jezik napravljen je tek 1965.(!) godine.
Marguerite Porete: Zrcalo jednostavnih, poništenih duša 81
Poništenje se odnosi na smrt duše i njezinih moći – htijenja, imanja i znanja82, koje se zamjenjuje Božjim htijenjem, imanjem i znanjem. Plemenita duša83 vidi svoju smrt kao uskrsnuće, svoje prirodno mjesto u Bogu. Ja sam Bog, kaže Ljubav, jer je Ljubav Bog, a Bog Ljubav. Ja sam Bog po božanskoj prirodi, a ova duša je Bog u ljubavi. 118. Poglavlje: O sedam stupnjeva pobožne Duše84, koji se još zovu stanjima
81
MARGUERITE PORETE, nav. dj., str. 189–194.
82
Te su rečenice mogle imati direktan učinak i na Johanessa Taulera kada je u svojim poznatim stihovima rekao: Ljudsko ja bi rado nešto htjelo, ljudsko ja bi rado nešto imalo, ljudsko ja bi rado nešto znalo. Sve dok to trostruko nešto u čovjeku ne umre, bit će mu mučno. 83
Za usporedbu vidi poznati tekst Meistera Eckharta O čovjeku plemenita roda, u: MEISTER ECKHART, nav. dj., str. 81–87. 84
Duša i Ljubav pisani su velikim slovima jer su personifikacije glavnih govornika (op. ur.).
85
Vidi Lk 10,27.
86
Autorica aludira na biblijsku Pjesmu nad pjesmama koja je u mističnoj literaturi bila omiljena referenca, osobito od srednjeg vijeka nadalje (op. ur.).
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Prva postaja, stanje ili stupanj, sastoji se u tome da Duša, koja je dirnuta Božjom milošću i s koje je skinuta moć grijeha, želi do kraja života držati se Božjih zapovjedi što ih Bog naređuje po Zakonu. I stoga Duša Božju zapovijed da ljubi Boga i svoga bližnjega kao samu sebe, uzima s velikim strahom i poštovanjem.85 Toj Duši se, stoga, čini kako treba dati sve od sebe da bi to postigla. I čini joj se, kad bi živjela i tisuću godina, da bi joj sva njena moć bila zaposjednuta postizanjem i očuvanjem zapovjedi. Slobodna Duša: Jednoga dana, na toj točki i na tom stupnju, pronašla sam sebe, reče Slobodna Duša – bila sam to što jesam. Od tog trenutka neka se nitko ne boji uputiti naviše. A neće se bojati onaj kome je srce nježno i tko je ispunjen plemenitom odvažnošću, dok se zbog manjka ljubavi maleno srce neće usuditi upustiti u velike stvari ili se popeti naviše. Takvi su kukavice. Stoga ne čudi što ih svlada tromost koja im ne dopušta tražiti Boga kojega neće nikada naći ako Ga ne traže marljivo. Druga postaja: Drugo stanje ili stupanj sastoji se u tome da Duša smatra kako Bog savjetuje svoje posebne ljubavnike86 na nadilaženje onoga što On zapovijeda (na prvom stupnju, op. ur.). Onaj tko se usteže od vršenja onoga za što zna da se sviđa njegovom ljubljenomu, nije pravi ljubavnik. Stoga on napušta sebe, napinjući se da prije svega bude savjetnik ljudima u mrtvljenju nagona, preziranju bogatstva, užitaka i časti, s namjerom da ispuni savršenstvo evanđeoskoga savjeta u kojemu je uzor Isus Krist. Takva se Duša ne boji ni gubitka posjeda, ni ljudskih riječi, ni slabosti tijela jer ih se ni njezin ljubljeni ne boji, te se stoga ne može bojati ni Duša kojom je ovladao Bog. Treća postaja: Na trećoj postaji Duša osjeća ljubav prema najizvrsnijim djelima, po kojima se njezin duh izoštrava kroz uzavrelu želju ljubavi za njezinim umnažanjem u sebi. To se događa po suptilnosti razumijevanja (umnosti)
33
Duša: Otkad me je svladala Ljubav, obećala sam da ću kazati nešto o sedam stupnjeva, što ih još zovemo stanjima, jer ona to jesu. A ovo su stupnjevi po kojima se netko uspinje iz doline na vrh brda koji je toliko osamljen da ondje ne vidiš ništa doli Boga.
34
njezine ljubavi87 koja zna ponuditi utjehu svome ljubljenome upravo u onome što On ljubi. Jer dar se u ljubavi cijeni samo ako se ljubljenome daruje ono što se najviše ljubi. I tako volja toga stvorenja voli samo djela dobrote kroz strogost u napornim pothvatima kojima može hraniti svoj duh. Te joj se tako čini, s pravom, da uviđa kako ne ljubi ništa doli ta djela dobrote te zbog toga ne zna što bi drugo darovala ljubavi doli njih. Jer ni jedna smrt za nju ne bi bila mučeništvo osim uzdržavanje od toga posla koji voli i koji joj donosi radost i zadovoljstvo, dajući život njezinoj volji koja se na taj način hrani. Stoga se ona odriče tih poslova što joj pružaju takvo zadovoljstvo i umrtvljuje svoju volju, koja je iz njih dobivala život. A u namjeri da izvrši to mučeništvo obvezuje se da će poslušati volju drugoga kako bi poništila svoju vlastitu volju, ustežući se od bilo kakvoga posla.88 A to je teže, mnogo teže nego što su bila prva dva stupnja. To je stoga što je mnogo teže pobijediti (svladati, obuzdati) djela volje duha nego pobijediti volju tijela ili, pak, provesti volju duha. Zato je nužno da bude satrta u prah kroz slamanje i brušenje svojega „ja” kako bi se proširio prostor u kojem bi htjela boraviti ljubav, te zadužiti (koncentriranim naporom duše, op. ur.) taj „ja” kroz nekoliko postaja (koje slijede) da bi ga oslobodila u dolaženju do svoga temelja (bitka). Četvrta postaja: U četvrtoj postaji Duša je privučena uzvišenom ljubavlju u nasladu misli po meditaciji.89 Stoga se odriče svih vanjskih napora i poslušnosti prema drugome preko uzvišenosti kontemplacije.90 Duša je tada neprobojna, plemenita i profinjena te je ne može dodirnuti ništa osim dodira čistoga ushita ljubavi, što je čini osobito radosnom i očaranom. [Ta ljubav] čini je ponosnom zbog njenog obilja po velikoj vjeri kroz suglasje sjedinjenja. U njemu Duša posjeduje takvo zadovoljstvo da je čini ljubavnicom punom sjaja, veličanstveno ispunjenom ljubavlju. Tako Duša pomišlja da nema uzvišenijega života nego imati ovaj život nad kojim vlada. Ljubav ju je toliko veličanstveno zadovoljila užicima da ne vjeruje da Bog može toj duši, ovdje dolje, dati veći dar od te ljubavi – Ljubavi što se u njoj izlila ljubavlju. Ah, nije čudo što je takva Duša preplavljena, jer takva ju dražesna ljubav čini posve opijenom; toliko opijenom da ona ne dopušta nikakvu percepciju, osim one koju je spoznala kroz moć kojom je ljubav zadovoljava. Tako Duša ne može Postani kao dijete, cijeniti drugačije stanje jer joj je prevelik postani gluh, slijep. sjaj ljubavi toliko pomutio vid da ne vidi Tvoje neštotreba postati ništa. ništa iznad nje. Ali u tome je prevarena, I onda napusti i sve nešto i sve ništa! jer ovdje dolje postoje druga dva stupnja Napusti mjesto, napusti vrijeme što ih Bog daje, koji su veći i plemenitiji od izbjegavaj sve slike! ovoga. Međutim, ljubav je prevarila mnoPutuj bez puta! ge duše91 zbog slatkoće užitka koji donopa ćeš doći do tragova koji vode u pustisi i koji obuzima Dušu čim joj se približi. nju punu života. Nitko ne može odoljeti toj snazi (vlastitim ... ako izgubim sebe, naći ću Tebe. snagama, op. ur.). To je poznato Duši koju MEISTER ECKHART je Ljubav prenijela naviše, iznad nje, kroz božansku ljubav.
87
Engl. intellect of her love, intelekt ovdje ima smisao vrhovnoga dijela uma ili duše, na način kako se to koristilo u (mističnoj) teologiji onoga vremena; kao kod, na primjer, Meistera Eckharta (op. ur.). 88
Ovdje bi poanta bila da se podčinjavanje duše i poništenje volje postiže vlastitim snagama duše, ali u poslušnosti prema drugoj osobi, najvjerojatnije poglavarici u zajednici begina. U tom smislu to nije poništenje (engl. annihilation) koje se pojavljuje na petom stupnju. 89
Ne sasvim jasan engleski prijevod. Vjerojatno autorica misli na najuzvišenije misli koje se može imati i koje su povezane s praksom meditativne molitve, a proizlaze iz vrha duše (intelekta) (op. ur.). 90
Povezano s prethodnom rečenicom, može se reći da autorica ovdje govori o prijelazu iz meditativne, predmetne, u kontemplativnu, nepredmetnu molitvu (op. ur.). 91
Ova obmanjujuća ljubav je čeznutljiva, ljubav potaknuta ispunjenjem želja, a Marguerite ju razlikuje od čiste, božanske ljubavi.
92
Istaknuti tekst je umetnut iz latinskog prijevoda, budući da je iz izvornoga djela pisanog na starofrancuskom nedostajao. 93
Odnosno poticaj (volje) iz vlastitoga „ja”, pa bi se ovo mjesto moglo prevesti i sa „samosvijest” (op. prev.).
35 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Peta postaja: U petoj postaji Duša smatra da je Bog Onaj koji jest, od kojega sve dolazi, a ona da nije, ako nije od Njega, od kojega sve stvari jesu. Ta dva stava daruju joj čudesno iznenađenje te ona uviđa da je On posvemašnja dobrota, koja je stavila slobodnu volju u nju koja nije, osim u posvemašnjoj bezvrijednosti. I upravo s pomoću slobodne volje tako ugrađene u nju, kao Božji dar, božanska dobrota izlijeva iz svojih grudi jedan silovit prodor božanskoga svjetla. Takav prodor pokazuje volji Duše ispravnost onoga što jest i razumijevanje onoga što nije kako bi je pokrenula92 s mjesta gdje je sada, a gdje ne bi trebala biti. Taj je prodor poništava ondje gdje nije, i pokazuje odakle dolazi i gdje bi trebala biti. Duša po tom svjetlu uviđa da volja mora željeti samo božansku volju bez ijedne druge volje i da je to svrha zbog koje joj je ta volja darovana. Tako se Duša odmiče od svoje volje i poništava se, te se /volja/ daruje i predaje Bogu bez zadržavanja bilo čega svojega. Time ona ispunjava taj savršeni zahtjev i dovršava savršenstvo koje je u njoj. Preobražena u narav Ljubavi pruža joj se radost posvemašnjega mira. Tako više nije zaokupljena borbom naravi jer je njezina ogoljena volja stavljena na mjesto odakle je uzeta i gdje po pravu treba biti. Time je Duša poništena, a ima taj uvid posredstvom obilja božanskoga razumijevanja koje joj pomaže staviti je u tu ništavnost (engl. nothingness), koja je (kao) bezdan bez dna. Ona to vidi po dubini razumijevanja svoje vlastite praznine koja je tako duboka i tako golema da ondje ne nalazi ni početka ni sredine ni kraja. Tu ona sebe nalazi, bez nalaženja i bez dna, dok onaj tko to ne može postići – sebe ne nalazi. I što više netko vidi sebe u takvom razumijevanju, to više kroz istinu razumije da ne može razumjeti ništavnost, čak ni najmanji njezin dio, po kojemu je ova Duša u tom bezdanu i u ponoru takvoga odmorišta. Ta Duša vidi sebe takvom bez viđenja. A tko joj omogućava da vidi sebe? Dubina poniznosti koja nju, koja vlada bez ponosa, postavlja na prijestolje gdje ponos ne može (na silu) ući jer Duša sebe vidi tako da se ne vidi. I to ne-viđenje čini da se vidi savršeno. Sada se Duša odmara u dubinama bez dna, najdubljim dubinama. Te dubine daju Duši posve jasno vidjeti istinito Sunce najuzvišenije Dobrote jer nema ničega što bi joj ometalo pogled. Božanska je dobrota privlači, preobražava je, i s Njom je sjedinjuje te joj donosi milosrđe, oblikovano pravdom, i mir. Sada je ona Sve, a isto tako je Ništa, jer njezin je Ljubavnik čini – Jednom. Duša je tako pala iz ljubavi dublje, u Ništa, budući da bez njega ona ne može biti Sve. Pad je tako dubok da se Duša ne može sama podići iz takva bezdana. Ali ona također ni ne smije to učiniti, nego umjesto toga treba zauvijek ostati ondje gdje u potpunosti gubi svaki ponos93 i mladost, jer joj je duh ostario. To je ostavlja u stanju u kojem više nema zadovoljstva i ljupkosti, jer je nestala njezina volja koja ju je kroz osjećaj ljubavi u najvišim visinama kontemplacije iz četvrte postaje činila ponosnom i neprobojnom. Međutim, peta postaja postavila ju je ispravno – pokazalo je Duši nju samu. Sada se ona vidi te razumije Božansku dobrotu, što joj otvara oči da može i sebe (ponovno) vidjeti na ispravan i cjelovit način; sada bez ikakvih čina. Tako je ona u posvemašnjem počinku dobivši u posjed slobodno biće povrh plemenitosti sviju stvari. Šesta postaja: U šestoj postaji Duša sebe više ne vidi zbog tolikoga ponora poniznosti koju ima u sebi. Ona ni Boga ne vidi zbog najviše dobrote koju On donosi. Ali Bog gleda Sebe u njoj po svojoj božanskoj veličanstvenosti; On, koji rasvjetljuje Dušu samim Sobom tako da ona vidi samo da nema ničega osim samoga Boga, koji jest i od kojega sve stvari jesu. Ona, po samoj sebi, više ne vidi, jer tko god gleda Onoga koji jest, ne vidi doli Boga samoga – Njega, koji gleda Samoga Sebe u njoj.
I tako se Duša nalazi na šestom stupnju, oslobođena i rasvijetljena i čista od svih stvari – ali ne i proslavljena. Jer proslava94 pripada sedmoj postaji koju ćemo imati u slavi, i o kojoj nitko ne zna kako govoriti. Ali ta Duša, čista i prosvijetljena, tako ne vidi ni Boga ni sebe; međutim, Bog Sebe vidi u njoj, za nju i bez nje pokazujući joj da nema ničega osim Njega. I stoga ta Duša ne razumije ništa osim Njega, ne voli ništa osim Njega, i ne slavi ništa osim Njega, jer ništa i ne postoji osim Njega. Jer što god postoji, postoji po Njegovoj dobroti. Stoga je On ono što je Dobrota, a Dobrota je što i Bog. I tako Dobrota sebe vidi po Njegovoj dobroti kroz božansko svjetlo, u šestoj postaji po kojoj je Duša rasvijetljena. I ništa nije (ne postoji) osim Njega koji jest, koji Sebe vidi u takvom biću po svom Božanskom veličanstvu kroz preobrazbu ljubavi po izlivenoj dobroti položenoj u nju. Također, On se vidi po Sebi u takvom stvorenju bez prisvajanja bilo čega od toga stvorenja. Sve je zapravo Njegovo vlastito Sebstvo. To je šesta postaja koju smo obećali izreći slušateljima po proslavi Ljubavi. Sama je Ljubav po svojoj visokoj plemenitosti platila dug. Sedma postaja: Sedmu postaju Ljubav zadržava unutar sebe kako bi nam je darovala u vječnoj slavi, što nećemo razumjeti sve dok naša duša ne napusti naše tijelo. Prevela: Ranka Gregorić
Oko u kojemu vidim Boga jest ono isto oko u kojem Bog gleda mene; moje oko i Božje oko jest jedno oko i jedno gledanje i jedno spoznavanje i jedna ljubav. MEISTER ECKHART 36 94
To je drugi način korištenja pojma jubilatio (u odnosu na onaj koji, na primjer, koristi Tauler) u smislu posljednjega stupnja na duhovnom putovanju (op. ur.).
Oni koji slijede put ljubavi najbogatiji su od svih ljudi: oni su odvažni, iskreni i neustrašivi, nisu ni opterećeni ni zabrinuti, jer im Duh Sveti nosi sve terete. Ne traže da se svide vanjštinom, ne žele ništa što se vrednuje u svijetu, ne utječu na pojedinačno ponašanje, a izgledaju kao ostali dobri ljudi. JAN VAN RUUSBROEC (1293.–1381.)
Neven Bradić
Jan van Ruusbroec
95
JOHN OF RUYSBROECK, The Adornment of the Spiritual Marriage (Ukras duhovnog vjenčanja), 1916., str. 8., preuzeto s www.ccel.org/ccel/ruysbroeck/adornment.html (posjet 20.04.2009.). U ovom izdanju koje je preveo Dom Wynschenk, C.A. i koje sadrži još dvije Ruusbroecove knjige – Svjetlucajući kamen (The Sparkling Stone) i Knjigu vrhunske istine (The Book of Supreme Truth), Evelyn Underhill napisala je uvod koji ovdje koristimo (str. 6.-16.; dalje u tekstu: EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1916.). 96
Devotio moderna (lat.: moderna pobožnost) religiozni je pokret duhovne obnove koji se razvio u drugoj polovici 14. stoljeća u Nizozemskoj i ubrzo se proširio po čitavoj Europi. Najpoznatiji član pokreta bio je Thomas van Kempen (Toma Kempenac, 1380.–1471.), kojem se pripisuje, nakon Biblije, najčitanije djelo kršćanske duhovnosti De imitatione Christi (O nasljedovanju Krista, Verbum, Zagreb, 2012.). Osnovna je oznaka duhovnosti toga djela oblik praktičnoga „kristocentrizma” koji uzima Kristovo čovještvo kao središte vjerskog života, uzor nasljedovanja i djelovanja. Pokret naglašava više asketski, praktični, vid kršćanskog života potvrđenog mističnim iskustvom, a manje teološku spekulaciju. Pokret je snažno utjecao na velike reformatore (katoličke i protestantske) poput Erazma, Thomasa Morea, Ignacija Lojolu, Martina Luthera, te na našega najznačajnijeg pisca toga vremena, Marka Marulića, koji je bio velik propagator pokreta. 97 98
www.eldrbarry.net/heidel/bcl.htm
Rulman Mershwin (1307.–1382.), tadašnji voditelj pokreta, spominje njegovu knjigu Duhovno vjenčanje u jednom pismu napisanome u Strassbourgu.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Jan van Ruusbroec najznačajniji je mistik 14. stoljeća na području sjevernog Porajnja, točnije Flandrije, koji povezuje mistiku rajnskih (njemačkih) mistika i mistikinja ranoga 14. stoljeća, Meistera Eckharta, Johannesa Taulera i Heinricha Seusea, te begina kao što su Marguerite Porete ili Mechthild iz Magdeburga, s najznačajnijim duhovnim pokretom u 15. stoljeću na području Nizozemske, sjeverne Francuske i doline Rajne – devotio moderna96. Taj će pokret opet značajno utjecati na daljnji razvoj mistike (i duhovnosti u cjelini), i to u tri smjera – nastavak apofatičke tradicije u liku Nikole Kuzanskog, pojavu i razvoj protestantske mistike (Luther i Calvin), te pojavu humanističke duhovnosti u likovima Erazma Roterdamskog i Thomasa Morea (svi su pohađali škole koje su organizirali i vodili pripadnici pokreta devotio moderna).97 Ruusbroec je za života bio već vrlo poznat i cijenjen. Njegova se djela, napisana na materinskom brabantskom dijalektu flamanskoga jezika, pojavljuju među pripadnicima vrlo raširenoga i popularnoga laičkog pokreta „Božjih prijatelja”98, a dio tekstova mu je još za života bilo prevedeno na latinski (za
37
Uvod
cistercite u samostanu Ter Doest).99 Dodatnu je popularnost stekao posthumno, izdavanjem životopisa (na latinskom) koji su napisala njegova dva subrata: Pomerius100 i Gerard Naghel101, dok mu je cjelovit opus tiskan na latinskom 1552. godine (te u sljedeća dva izdanja 1609. i 1692.) zaslugom kartuzijanca Laurentiusa Suriusa. S vremenom se međutim njegov značaj smanjivao, a njegov spomen zamirao, sve dok se nije ponovno razbudio krajem 19. stoljeća, kada su tiskani prvi prijevodi njegovih djela, prvo na njemačkom, a potom i na engleskom jeziku. Prvu značajnu studiju na engleskom jeziku napisala je Evelyn Underhill 1914., koja je još i danas nezaobilazno djelo u izučavanju Jana van Ruusbroeca, jednog od najvećih i najznačajnijih, a u našim krajevima i najnepoznatijih, mistika srednjega vijeka.102
Život
38
Jan van Ruusbroec rodio se 1273. godine u malenom selu Ruusbroec (Ruysbroeck)103 u blizini Bruxellesa, glavnoga grada provincije Brabant. U jedanaestoj godini preselio se u glavni grad ujaku, koji je tamo bio kanonik katedrale sv. Gudule104. U dvoru je boravio s drugim svećenikom, Franckom van Coudenbergom, s kojim je provodio asketski način života posvećen molitvi i pomaganju drugima. U tom je okruženju mladi Jan dobio kvalitetno obrazovanje u filozofiji i teologiji. Godine 1317. postao je prebendar Katedrale i tu dužnost zadržao 26 godina. U mladim danima nije se isticao ničim osobitim. Bio je „... jednostavan, tih, pomalo smeten, s pogledom usmjerenim prema nebu”105, ali je već zarana pokazao interes za pisanje. U tom periodu napisao je sljedeća djela: Kraljevstvo onih koji ljube Boga, Knjiga blistavoga kamena, Knjiga o četiri iskušenja, Duhovno svetohranište i Ukras duhovnoga vjenčanja.106 Godine 1343., u pedesetoj godini života, zajedno s Hinckaertom i Coudenbergom (tada već starcima), zauvijek napušta Bruxelles i nastanjuje se u starom pustinjačkom skloništu Groenendael (Zelena dolina) u šumama Soignes nedaleko od grada.107 Zanimljiva je njihova odluka da žive pustinjačkim životom 99
PAUL VERDEYEN, Ruusbroec and his Mysticism, The Liturgical Press, Collegeville, SAD, 1994., str. 25. Osim toga, latinski su mu prijevodi nađeni još i u samostanima u Engleskoj, Francuskoj i Italiji (a po njima su mu dalje djela prevođena i na lokalne jezike)! 100
Pomerius je rođen 1382., a u samostan u Groenendaelu ulazi oko 1405. godine. Bio je opat i kroničar zajednice i autor Ruusbroecove biografije, završene oko 1420. godine. 101
Gerard Naghel, Ruusbroecov bliski prijatelj, bio je opat kartuzijanskog samostana u nedalekom Hérinesu.
102
Proučavanje Ruusbroeca proizašlo je iz prethodnoga proučavanja rada Evelyn Underhill. Stoga je bilo logično, uz iščitavanje izvornih tekstova, izabiranje Underhillova rada, kao jednog od najstudioznijih i najcjelovitijih prikaza Ruusbroecova duhovnoga i mističnoga ostvarenja, za osnovnu referencu. EVELYN UNDERHILL, Ruysbroeck, G. Bell&Sons, London, Velika Britanija, 1914. Vidi također: PAUL VERDEYEN, nav. dj., 1994. Ostale reference na engleskom jeziku su: LOUIS DUPRE, The Common Life: Origins of Trinitarian Mysticism and its Development by Jan van Ruusbroec, Crossroad, New York, SAD, 1984. PAUL MOMMAERS, The Land Within: The Process of Possessing and Being Possessed by God according to the Mystic Jan Van Ruysbroeck, Franciscan Herald Press, Chicago, SAD, 1975. PAUL MOMMAERS, NORBERT DE PAEPE (ur.), Jan van Ruusbroec: The Sources, Content, and Sequels of his Mysticism, Leuven University Press, Leuven, Belgija, 1984. RIK VAN NIEUWENHOVE, Jan Van Ruusbroec: Mystical Theologian of the Trinity, University of Notre Dame, South Bend, SAD, 2003. GEERT WARNAR, Ruusbroec: Literature and Mysticism in the Fourteenth Century, Brill Press, Leiden, Nizozemska, 2007. 103
U cjelini koristim izvorni naziv na nizozemskom – Ruusbroec, iako je danas poznatiji pod imenom Ruysbroeck (izgovara se Raisbruk), što je engleski prijevod njegova imena koji je u opću upotrebu uvela Evelyn Underhill. 104
Zaštitnica Belgije, živjela je u drugoj polovici 7. stoljeća.
105
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1916., str. 7.
106
The Realm of God-loving Souls, The Sparkling Stone, The Book of Four Temptations, The Spiritual Tabernacle i The Adornment of the Spiritual Espousals. Donosim samo nazive na engleskom jer će tekstovi na nizozemskom malo kome biti izvor čitanja i proučavanja (a ionako ih je, po potrebi, lako naći, npr. na http://www.brepols.net/ Pages/ShowProduct.aspx?prod_id=IS-9782503040110-1). 107
Zanimljiv je Pomeriusov komentar: „On ne odlazi da bi sakrio svoje svjetlo od svijeta, već da ga učini čistijim i snažnijim za taj svijet.” EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1914., str. 22. Inače, to je prilično neuobičajena odluka budući da su se takvi potezi redovito ostvarivali unutar postojećih (više ili manje zatvorenih) ili novoosnovanih propovjedničkih (otvorenih) samostana.
39
bez ikakvih pravila, zavjeta, nadležnosti, hijerarhije, što je, ustvari, bio put koji su već raskrčile begine i begardi, a slijedit će ih još i „Braća zajedničkog života” (krajem 14. i početkom 15. st.). Taj izolirani način života koji su uspjeli održati punih sedam godina bio je ključan i u drugom smislu – za Ruusbroecovo duhovno sazrijevanje. No kako su Ruusbroecova djela postala poznata i van granica samostana za koje ih je pisao, a njihovo povlačenje izazivalo sve više poštovanja i divljenja, nisu mogli ne prihvatiti nove aspirante, željne duhovnoga života. Njihovo okupljanje i zajednički život označilo je trenutak nužne promjene – prihvaćanje nekog općeprihvaćenog modela religioznoga života. Groenendaelska zajednica odlučila je 1350. god. prihvatiti Augustinovo pravilo regularnih kanonika. U novoj je organizaciji Ruusbroecu pripalo mjesto opata koji postaje nadaleko poznat po svojoj dobroti i prihvaćanju svakoga, svojim duhovnim govorima u kojima je suvereno iznosio mističan nauk i vrlo istančanom duhovnom vodstvu. Polažući veliku važnost uravnoteženosti svakodnevnoga života, Ruusbroec je mnogo vremena provodio brinući se oko zajednice koja je svakim danom sve više rasla. Također se isticao neumornim radom na duhovnom vodstvu. Imao je mnogo učenika, poneki od njih bili su i važni predstavnici tadašnjega društva, a dolazili su i iz udaljenijih krajeva Nizozemske, Njemačke i Francuske. Među njima su se isticali Gerard Naghel, opat kartuzijanskog samostana u Hérinesu i Gerard Groot, osnivač „Braće zajedničkoga života” (kao dio pokreta devotio moderna).108 Uz njih, može se izdvojiti i snažan utjecaj njegovih pisanih djela na Johannesa Taulera, iako se ne može s punom sigurnošću reći jesu li se ikada osobno susreli.109 No, bez obzira na strog život i posvećenost molitvi, Ruusbroec je mnogo vremena provodio i u radu u vrtu oko kuće, u šetnjama u prirodi, kao i u susretima s ljudima. Kakav je bio u takvim situacijama dobro nam opisuju riječi o. Naghela: „Njegovu pojavu punu mira i radosti, kao i ponizan govor pun dobrog humora, obožavali su svi s kojima je dolazio u susret.”110 U tom razdoblju Ruusbroec je napisao još pet djela: Ogledalo vječnoga spasenja, Sedam samostana, Sedam stupnjeva ljubavi, Knjigu vrhunske istine i Dvanaest begina. Prve tri knjige (između 1355. i 1372. god.) bile su namijenjene sestri Margareti van Meerbeke iz samostana klarisa u Bruxellesu. Ogledalo se pritom smatra njegovim remek-djelom, od kojih neki dijelovi ulaze u najuži krug najfascinantnijih opisa mističnih iskustava duše.
Pred kraj života doživio je i kritike pojedinih odlomaka iz napisanih knjiga, osobito na temu „panteističkog” sjedinjenja duše s Bogom, na što je odgovorio Knjigom vrhunske istine, koja je trebala dokinuti sve sumnje u njegovu pravovjernost. Postupno je gubio vid, pa je posljednje dijelove svoga velikog opusa diktirao. Umro je 2. prosinca 1381. godine na glasu svetosti u dobi od 88 godina, a po riječima Pomeriusa, prostorija je u tim trenucima bila ispunjena smirenim veseljem i radošću srca.112 108
To je dobro ponovno istaknuti: Ruusbroec je u velikoj mjeri duhovni otac Tome Kempenca, autora jednog od najčitanijih djela kršćanske literature uopće – Nasljeduj Krista. EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1916., str. 8. 109
Cijelo Ruusbroecovo djelo odiše duhom učenja Meistera Eckharta, što utječe na to da ga se može i treba uvrstiti u grupu tzv. rajnskih mistika. Slijedom toga vidljive su i znatne sličnosti s djelima Eckhartovih učenika Taulera i Seusea. Kako je već rečeno, Ruusbroec se može povezati s Taulerom i preko pokreta „Božjih prijatelja”. PAUL VERDEYEN, nav. dj., 1994., str. 25. 110
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1916., str. 8.
111
PAUL VERDEYEN, nav. dj., 1994., str. 54.
112
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1914., str. 34.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Bog je stvorio svaku ljudsku dušu kao živo ogledalo u kojem On odražava sliku Svoje prirode. Na taj način Božja slika živi u nama i mi u Njemu ... I život koji posjedujemo u Bogu je jedno s Njime, bez posredovanja; jer živimo sa Sinom nestvorenim od Oca, jer se rađamo zajedno s Njime od istoga Oca i jer izlazimo iz Njih oboje zajedno s Duhom Svetim. Tako živimo vječno u Bogu i Bog u nama.111
Djela Moje su riječi čudne, ali oni koji ljube, razumjet će.113 Nije neobično da snažan iskorak u objašnjavanju vrhunskih duhovnih iskustava Ruusbroec ostvaruje nakon povlačenja u osamu Groenendaela. Uvijek je braći govorio da je pisao samo pod vodstvom Duha Svetoga i da ništa nije njegovo. A ostao je zabilježen i događaj kada su ga braća krenula tražiti u šumu jer ga nije bilo satima. Pronašli su ga ispod omiljenoga drveta u ekstazi, okruženog aurom vrhunaravnoga svjetla.114 Godine 1350. Ruusbroec šalje kopiju Ukrasa duhovnog vjenčanja „Božjim prijateljima”. To je ključno djelo njegova stvaralaštva. Sve ostale knjige koje su slijedile, među njima i Blistavi kamen, Knjiga vrhunske istine i Dvanaest begina, koje sam u ovom tekstu koristio, na neki su način njezin sažetak ili objašnjenje teže razumljivih dijelova. One nose istu osnovnu misao vodilju: duša se uzdiže Bogu kroz rast duha prema kontemplaciji Konačne stvarnosti, prema ostvarenju mističnoga Života u čovjeku. U knjizi Ukras duhovnog vjenčanja duhovni je itinerarij podijeljen na tri stupnja: aktivni, unutrašnji i vrhunaravni, dok ih u knjizi Blistavi kamen Ruusbroec naziva stupnjevima Božjeg sluge, Božjega prijatelja i Božjega djeteta.115 Sada moram odustati od pisanja u stihovima da bih mogao na jasan način pokazati put kontemplacije.116
Put kontemplacije kao duhovni itinerarij I. Aktivan život
40
Ako želimo otkriti i upoznati kraljevstvo Božje, koje je skriveno u nama, treba voditi život koji je uzoran iznutra, uravnotežen izvana i ispunjen istinskim milosrđem. Tako oponašajući Krista na svaki način, možemo, putem milosti, ljubavi i vrline, uzdići sebe do vrhunca duše gdje Bog prebiva i vlada.117 Svaki, i najsvetiji, duhovni život počinje i vraća se u svakodnevicu. U njoj se izgrađuje kršćanski karakter, u njoj se stvara osnova za kontemplativan život. Ruusbroec preuzima temeljne vrijednosti volje i ljubavi, koje se na tom stupnju izgrađuju, iz utvrđene duhovne tradicije Crkve. Ono označuje razvijanje unutrašnje namjere, usmjerene k usavršavanju unutrašnjega života da bi se duša pripremila za primanje Duha novoga života. Po svemu tome, iako on to nigdje eksplicitno ne navodi, poklapa se s tradicionalnim učenjem o putu čišćenja. U Knjizi vrhunske istine taj put i taj stupanj naziva „put sjedinjenja s Bogom pomoću različitih načina i sredstava”118, kojim se sjedinjujemo s Bogom koji je uvijek s nama, a što potvrđuje Isusova molitva, u kojoj nas priziva k sebi.119 Kada imamo samo jednu misao i jednu volju, usklađenu s Božjom misli i Božjom voljom, na prvoj smo prečki ljestava ljubavi i svetosti; jer dobra je volja temelj svih vrlina.120 113
Isto, str. 52.
114
Legenda koja se može često naći u životima svetaca. Isto.
115
Podjela koja se u sličnom obliku prvi put pojavljuje kod Klementa Aleksandrijskog (4. st.).
116
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1916., str. 10. Radi se o završnim recima VIII. poglavlja Dvanaest begina, koje je većim dijelom napisano u rimujućim stihovima. 117
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1914., str. 94. (iz Ogledala vječnoga spasenja).
118
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 137. (iz Knjige vrhunske istine).
119
Isto, str. 147.
120
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1914., str. 96. (iz Sedam stupnjeva ljubavi).
Osnovu duhovnog puta i rasta čini unutrašnja (kontemplativna) vježba u kojoj čovjek treba „...potonuti u Prazninu bez slika koja je Bog”.121 To je vježba jednoga i jednostavnog pogleda, vježba jednostavne i nepodijeljene svijesti.122 Kada čovjek izvana smiri sve svoje aktivnosti, a iznutra se isprazni od svih slika i sadržaja, osjetila, razuma, pamćenja i volje, ulazi u mir po naravi dostupan svakome... Taj prirodni mir se vježba mirnim sjedenjem, bez ikakvih vanjskih ili unutrašnjih čina, u praznini, kako bi mogao ostati nepomućen... kao vrhunaravan (engl. supernatural) odmor u Bogu; jer to je ljubavno samo-izlaženje (engl. self-emergence) u jednostavnom gledanju Bezgranične bistrine.123 II. Unutrašnji život Kao što se prvi stupanj podudarao s pojmom puta čišćenja, tako se i ovaj drugi stupanj podudara s pojmom puta prosvjetljenja, ili kako ga Ruusbroec naziva – „put sjedinjenja s Bogom bez načina i sredstava”124 ili, na drugom mjestu, kao stanje „tajnih prijatelja” Božjih.125 U njemu se sjedinjujemo s Bogom po njegovoj ljubavi koja ne samo da se neprestano izlijeva u nas, već nas i povlači k sebi, u skladu s Isusovom molitvom, u kojoj nas poziva da budemo u Njemu kao što je i on u nama (Iv 14,20). Tu se radi o „...vježbama duha, odlučnom odgovoru duše na Božji poziv, koji čini prve stupnjeve našega unutrašnjeg života s buđenjem istinske mistične svijesti”126 i „…uvježbavanju bivanja u Božjoj prisutnosti”127. Opisujući ove stupnjeve Ruusbroec se počinje pokazivati kao izniman poznavatelj unutrašnjih, psihičkih zbivanja te detaljno i pomno razrađuje mistično polje duše. A dijeli ih na tri dijela:
Struja Božanske milosti žustro okreće čovjeka prema unutra, a potom iznutra prema van. To stanje upućuje na prvi korak koji nas vodi da progledamo.128
41
1. P rvi se dio odnosi na djelovanje milosti na „niže moći duše”, odnosno osjećaje, koji se transformiraju od uzbunjujućih, iracionalnih i nekontroliranih u smirene, kontrolirane i integrirane u cjelinu duše.
121
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 115. (iz Knjige blistavoga kamena).
122
Isto, str. 132.
123
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 101. (iz Ukrasa duhovnoga vjenčanja). Pojam ljubavnoga samoizlaženja (u kontekstu kontemplativne prakse, ne teološkog poimanja vezanog uz Sveto Trojstvo) vrlo je sličan pojmu ljubavne pozornosti kod Ivana od Križa. On u sebi sadrži i pasivan, receptivan stav, koji se veže uz pozornost, i aktivan, djelatan stav, koji se veže uz ljubav. To je ono djelovanje koje Oblak neznanja naziva namjerom (engl. intent), kojom se vraćamo izvornoj pozornosti ukoliko nam je pažnja odlutala. Treba istaknuti da Ruusbroec ovu vježbu/stanje opisuje upravo u sklopu stupnja unutrašnjega života (a ne konačnog, najsuštinskijeg) kada je to najpotrebnije (iako se odvija, u različitim oblicima i intenzitetima, na svim stupnjevima). Podebljanja u navodima su autorova. 124
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 140. (iz Knjige vrhunske istine).
125
Isto, str. 121–122.
126
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1916., str. 13.
127
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 140. (iz Knjige vrhunske istine).
128
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 45. (iz Ukrasa duhovnoga vjenčanja); EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1914., str. 121. 129
Toma Akvinski tom pojmu i iskustvu daje klasičan naziv lumen glorie, u smislu božanskoga svjetla koje preobražava dušu i čini je sličnom Bogu. Vidi: EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1916., str. 13.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
2. Drugi se dio odnosi na više moći duše – pamćenje, razum i volju – koje se, osvijetljene božanskim svjetlom, prosvjetljuju.129 To zračenje oslobađa um uznemirujućega toka mentalnih slika i diskurzivnih misli, a volju osnažuje za intenzivnu i neumornu potragu za Izvorom svjetla. Iskustvo prosvijetljenih moći duše, koje se u svakodnevnomu životu očituje u iznimnom milosrđu prema svim ljudima (stvorenjima) po Ruusbroecu je prvi
stupanj kontemplacije. Na tom stupnju čovjek može biti toliko ispunjen milošću da se može naći u stanju „nebeskoga zdravlja” koje označava mudro i jasno razumijevanje svih stvari, uz bogato izricanje vrhunskih istina, kao i gorljivo i plemenito sebedarje u obilju radosti, uvijek spremno ispuniti svaki poticaj koji dobije od Boga.130 Ovo žustro okretanje čovjeka prema unutra, potaknuto strujom Božanske milosti, u čovjeku proizvodi skupljanje svih vanjskih i unutrašnjih moći duše u duhovno jedinstvo i svezu ljubavi.131 3. N ajviši stupanj prosvjetljenja označava iskustvo jedinstva duha, u kojemu se prosvjetljenje više ne događa u zasebnim moćima duše, već u njenu središtu, u nedosežnim dubinama našeg bića, u – temelju132. Uvježbavanjem u kontemplaciji osvajamo njezin drugi stupanj u kojem se oslobađamo utjecaja duševnih moći i postajemo svjesni područja izvan vremena u kojem se vječno rađa novi život. Na ovom je stupnju (iako to vrijedi za sve stupnjeve i stanja kontemplativne molitve, ali i duhovnoga života u cjelini) izrazito važno zadržavanje ispravnoga stava prema novim iskustvima.133 To je stav istinske ispražnjenosti i mirovanja koji je ispunjen poniznošću i usmjerenom ljubavnom pažnjom.134 Treći korak je sloboda koja čovjeku omogućuje da se povuče u sebe bez slika i prepreka kadgod pomisli i poželi svog Boga.135 Tada naše misli, ogoljene od slika, bivaju živo ogledalo s odsjajem božanskoga svjetla.136 …Znanje u neznanju; što vječno obitava iznad razuma.137
42
Kao i svi istinski mistici, i Ruusbroec na ovom stupnju uvodi pojam noći duše, ili ga on naziva – duhovna bol.138 Ona se javlja jer je duša već osjetila Božju prisutnost i u njoj uživala, ali je ne može trajno posjedovati, već se mora vratiti u svoje uobičajeno stanje svijesti. To u srcu proizvodi ranu ljubavi – općeprihvaćeni simbol prijelaza iz stanja rasvjetljenja u stanje sjedinjenja. Ruusbroec to vrlo jasno opisuje sljedećim riječima: Kada čovjek ne može doseći Boga, a istovremeno ne želi niti može biti bez Njega; u njemu tada raste uzbuđenost i nestrpljivost, kako iznutra tako i izvana. I dok je u tom metežu, nitko, ni jedno stvorenje na nebu ni na zemlji, u tome mu ne može pomoći i donijeti mu mir.139 130
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 141. (iz Knjige vrhunske istine).
131
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1914., str. 94. (iz Ogledala vječnoga spasenja).
132
Ključan pojam (njem. grund) koji su koristili svi rajnski mistici, osobito Tauler.
133
U djelu Knjiga o četiri iskušenja, koju je vjerojatno napisao prije odlaska u Groenandael, Ruusbroec navodi najvažnije prepreke na duhovnom putu koje se redovito susreću na ovom stupnju. To su: 1) uživanje u ugodi i utjesi (bilo duhovnoj bilo materijalnoj); 2) sklonost isticanja posjedovanja duhovnih moći – duhovna oholost, tj. ponos zbog razumom postignutoga razumijevanja duhovnih tajni; 3) (i najopasnije) krivo shvaćena „sloboda duha” (karakteristična za kvijetizam). EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1914., str. 41. 134
U LXVI. i LXVII. poglavlju knjige Ukras duhovnoga vjenčanja i u IV. poglavlju Knjige vrhunske istine Ruusbroec je mnogo pažnje posvetio ukazivanju na opasnosti od lažnoga misticizma, osobito kvijetizma, koji je u njegovo vrijeme bio prilično rasprostranjen (mnogo prije najpoznatijeg razdoblja kvijetizma u Europi krajem 17. i početkom 18. stoljeća). JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 100–106. i str. 138–139. Kao što je već istaknuto (vidi bilj. 88.), Ruusbroec je koristio pojam ljubavne pozornosti 200-tinjak godina prije Ivana od Križa. 135
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 94. (iz Ogledala vječnoga spasenja).
136
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1914., str. 119. (iz Dvanaest begina). Ogledalo je ključni pojam koji na najbolji način oslikava ovu fazu – da se Boga doživljava na indirektan način. 137
„... a knowing which is in no wise, Forever abiding above the reason...”, EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1914., str. 93. (iz Dvanaest begina, pogl. VIII.). Pojam „znanja po neznanju” Ruusbroec je koristio, na temelju dobroga poznavanja apofatične teologije ranih crkvenih otaca, 100-tinjak godina prije poznatog djela O učenom neznanju Nikole Kuzanskog (hrvatsko izdanje Instituta za filozofiju, Zagreb, 2007.). Vidi također i JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916. (Knjiga blistavoga kamena, poglavlje XII.), str. 132. 138
Zanimljivo je da se ovo stanje među pripadnicima pokreta Prijatelja Božjih nazivalo „uzvišena škola savršenoga samo-napuštanja”. EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1914., str. 132. i JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 141. (iz Knjige vrhunske istine). 139
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1914., str. 127. (iz Duhovnoga braka, knj. II, pogl. XXIII.).
Istovremeno, Bog duši može udijeliti povremene milosne darove pred okusa Božje stvarnosti putem vizija ili viđenja, bilo da se one odvijaju u mašti (kao nižem stupnju), ili u umu (kao višem stupnju). Ipak, daleko je važnije ustrajanje u bolnoj preobrazbi duše u kojemu se ona čisti do samih temelja i u kojemu se priprema za konačno sjedinjenje s Božjom ljubavi koja ga čitavo vrijeme potajno potiče, bodri i prati. To je put kojim svaki čovjek na putu do Boga treba proći. Iznimaka nema.140 Ali je sigurno da iskusni duhovni voditelj tu može pomoći. Stoga Ruusbroec navodi važnost učitelja koje trebamo stalno konzultirati na duhovnom putu: prvi je unutrašnji učitelj – naša savjest, drugi je vanjski učitelj – učenje Crkve, a treći je Božanski učitelj, Bog sam.141 III. Najsuštinskiji život142
To je život čovjeka koji gleda Boga licem u lice (engl. God-seeing man)144, stanje „skrivenih sinova Božjih”145. Razlika između ovoga i prethodnoga stupnja života je u tome što nakon (ponovnoga) otkrivanja izgubljenoga nasljedstva našega duha, u ovome transcendiramo svako iskustvo što proistječe iz tvarnoga i stvorenoga. To je „bivanje u Bogu” izvan svakog vremena i prostora, u „...vječnom sada ... u kojemu se neprestano događa novo rađanje u novom zrenju Vječne Ljubavi”.146 U njemu ulazimo u zagrljaj Konačne stvarnosti, tišine božanstva koje miruje u bezvremenom sada. Ono se ostvaruje u tami u kojoj se gube sve naše duševne moći, i u novoj Svjetlosti, u kojoj se pročišćuju svjetlinom i snagom vatre, da bi napokon potonule u bezvremeno Božje mirovanje, u „tamnu tišinu u kojoj svi ljubavnici gube same sebe”147 i prebivaju u miru, odmoru i uživanju Boga samoga.148 Putovanje duše je zaokruženo, objedinjeno – ona postaje neodvojivi dio Božanskoga ostvarivanja (engl. fruition)149 u bezvremenome zadovoljstvu i bezvremenoj aktivnosti savršene Ljubavi. To je savršena kontemplacija ogoljene i čiste suštine božanstvenosti Konačne stvarnosti.150 Tom temeljnom iskustvu koje se na ovom stupnju ostvaruje treba pridodati još dvije odlike: da se tako postiže svijest o tome da je temelj duše nedokučiv (engl., abysmal) i da se u toj beskrajnosti ona ostvaruje u cijelosti; te da mu je unutrašnja (kontemplativna) vježba u potpunosti oslobođena svih vezanosti na bilo koji predmet ili cilj. Ta praznina i sloboda, koja se u njoj i kroz
43
U vrhunaravnom životu mi prelazimo iz našega maloga i zatvorenoga svijeta u slobodu i otvorenost svijeta kontemplacije u kojem je Jedno sve i sve Jedno.143
140
Svi mistični autori koji su pisali o duhovnome napredovanju slažu se da vizije nisu nužno iskustvo niti istinski pokazatelj duhovnog rasta. 141
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 114.
Približni prijevod riječi overwesen (flam.) ili superessential (engl.) za koju je teško naći odgovarajući termin u hrvatskom. Drugi mogući prijevod je vrhunaravni pri čemu bi u ovom kontekstu on nosio u sebi značenje i naravnog, odnosno prirodnog, kao i vrhunskog, odnosno najvišeg; dakle, mogao bi se iščitati kao – vrhunsko, najviše ostvareno prirodno (mistično) stanje (duše, svijesti). Ruusbroec inače pojam izvodi iz djela Božanska imena Pseudo-Dionizija. Vidi u istoimenoj knjizi u pogl. I. u izdanju: Paulist Press, USA, 1987. 143
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 133. (iz Knjige blistavoga kamena).
144
Isto, str. 116. (pogl. III.) i str. 124–128. (pogl. IX.).
145
Isto, str. 122–124. (pogl. VIII.).
146
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 144. i 148. (iz Knjige vrhunske istine).
147
„Tamna tišina”, „Božansko svjetlo” i slični pojmovi uvelike prizivaju terminologiju Pseudo-Dionizija, a kontinuitet njegova utjecaja vidljiv je i u mnogim kasnijim djelima mistika kao što su neznani pisac Oblaka neznanja u 14. ili Ivan od Križa u 16. stoljeću. 148
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 134. (iz Knjige blistavoga kamena).
149
Čest pojam koji se koristi u engleskom prijevodu, ovdje preveden s „ostvarivanjem” a ne „zrenjem” zbog presnažnih filozofskih konotacija (a time onih koji proizlaze iz mišljenja) ovog drugog pojma. 150
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 146. (iz Knjige vrhunske istine). Korištenjem pojma božanstva (Godhead), usporedno s pojmom Boga, pokazuje se Ruusbroecova inspiriranost učenjem Meistera Eckharta koji to razlikovanje dovodi do vrhunaca mističnoga govora o krajnjim stvarima.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
142
nju ostvaruje, lajtmotivi su svih Ruusbroecovih tekstova. Oni označavaju njegovo razumijevanje i korištenje tradicionalnoga pojma obogotvorenja, „biti Bog s Bogom”151, kako na jednom mjestu kaže. Iznad razuma i iznad aktivne ljubavi čovjek biva uzdignut do gole kontemplacije (engl. naked contemplation) u kojoj prebiva bez ikakve aktivnosti u jednoj ljubavi i jednom duhu s Bogom. U toj ljubavi on bezgranično nadilazi svoje (uobičajeno) razumijevanje da bi u njoj mogao vidjeti u jednom i jedinstvenom pogledu sva stvorenja na nebu i na zemlji u svoj njihovoj raznolikosti i značenju.152 Svaki je čovjek svet onoliko koliko mu je volja sklona vrlini. JAN VAN RUUSBROEC
Da bi to iskustvo dodatno približio čitateljima (osobito onima koji su poznavali Sveto pismo), Ruusbroec na više mjesta koristi sliku Zaručnice (iz Pjesme nad pjesmama) koja sada doživljava stvarni dolazak Zaručnika u vječnom i bezvremenom sada,153 iz kojega zrači Svjetlo koje se uvijek iznova rađa.154
Zbog toga mu oči ostaju vječno otvorene, u gledanju svog voljenog Zaručnika... skrivenog otkrivenja samoga Boga. A zahvat duha je toliko širok u shvaćanju Zaručnika, da duh sam postaje Dah koji ga zahvaća. Tako je Bog opažen kroz Boga; istinski izvor sve naše blagoslovljenosti. Na taj način primamo vječni i bezvremeni dolazak Zaručnika u svoj duh.155 IV. Integrirani život156
44
Kako je već na početku rečeno, svaki, pa i najsvetiji, život započinje u svakodnevici i vraća se u nju. U njoj se potvrđuje, u njoj se ostvaruje. Ruusbroec jasno ukazuje na tu nužnost kada dvojnost akcije i kontemplacije definira kao istinsko jedinstvo, „jedinstvo bez razlikovanja”, kojim se čovjek vraća u svijet da bi mu služio. Čovjek koji je poslan od Boga s visina [vrhunaravne kontemplacije, op. a.] u svijet, pun je istine i bogat svim vrlinama. On ne traži svoju slavu nego slavu onoga koji ga je poslao. I stoga, jer je istinit, u svim stvarima posjeduje bogatu i plemenitu jezgru duše (engl. ground) koja je postavljena u samog Boga: stoga uvijek treba težiti da daje sebe onima koji su u potrebi; budući da živo vrelo Svetoga Duha, koji je njegovo bogatstvo, ne može nikada biti potrošeno. On je tako živući i voljni instrument Božji, s kojim upravlja Bog što i kako god on hoće; a ta djela on ne uračunava kao svoja, već ih sva predaje u slavu Bogu. Tako on ostaje spreman i voljan djelovati vrlinama po svakoj naredbi Božjoj, a snažan i hrabar u patnji i izdržljivosti svega što Bog dopušta da ga zadesi. Po tome on ima univerzalan život, jer je spreman i za kontemplaciju i za akciju, a i savršen je u objema. I nitko ne može imati taj savršen život osim onoga koji (najsuštinskije, op. a.) gleda Boga (engl. God-seeing man); i nitko ne može kontemplirati i uživati Boga osim onoga koji u sebi ne posjeduje
151
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 107. (iz Knjige blistavoga kamena).
152
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 143. (iz Knjige vrhunske istine).
153
Često upotrebljavana tema još od vremena sv. Bernarda, iz početka 12. st. Isto, str. 109.
154
Rečenica koja u mnogočemu podsjeća na jezik Meistera Eckharta.
155
Isto, str. 109.
156
Prva tri stupnja su izvorno Ruusbroecova, a ovaj četvrti je dodao autor članka na osnovi Ruusbroecovih objašnjenja.
šest točaka kako sam to objasnio ranije.157 Stoga se svi koji sebe smatraju kontemplativcima zavaravaju, ako neumjereno vole, prakticiraju ili posjeduju ikoju stvar (ovoga svijeta, op. a.); ili koji zamišljaju da uživaju Boga prije nego su se ispraznili od svih predmeta i slika. Svi su oni prevareni; jer sebe trebamo prvo učiniti spremnim za Boga otvorenim srcem, mirnom savješću, golom kontemplacijom, bez licemjerja, u iskrenosti i istini. Tada ćemo se penjati putem vrline i gledati i uživati Boga, i u Njemu postati jedno s Njim na način koji sam vam pokazao. Da se to ostvari u svakome od nas, tako nam Bog pomogao.158 Amen.159 Zaključak Sva pisana djela i čitav svoj život Ruusbroec je posvetio ostvarenju temeljnoga kršćanskog učenja o Božanskom očinstvu i mogućnosti duše da postane dijete Božje.160
157
To su: 1) život u skladu s Božjom voljom; 2) unutrašnja tišina; 3) odanost Bogu u čistoj ljubavi; 4) jedinstvo u aktivnoj Ljubavi; 5) utonuće u Boga; 6) konačno i cjelovito jedinstvo s Bogom bez ikakve odvojenosti, u svetoj tami u kojoj je čovjek umro samome sebi. Prva tri stupnja su niža, a druga tri viša stupnja. U prvima se čovjek osnažuje da bi mogao iskusiti Božju prisutnost u sve intenzivnijim trenucima; u drugima se osnažuje da bude u trajnoj Božjoj prisutnosti. JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 134. (iz Knjige blistavoga kamena). 158
Uobičajeni završetak teksta ili propovjedi u ono vrijeme. Često ga upotrebljava Meister Eckhart na kraju svojih propovjedi. 159
JOHN OF RUYSBROECK, nav. dj., 1916., str. 135. (iz Knjige blistavoga kamena). Sva podebljanja u navodima su autorova. 160
Ta mogućnost postajanja je samo način izražavanja, tj. približavanja činjenici budući da je ono zapravo imanentno samoj duši. 161 162
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 1916., str. 66.
Njegov se utjecaj može pratiti tako daleko da su njegova djela, vrlo cijenjena u krugu engleskih benediktinki, bila prenesena prvo u Francusku, a potom i u Španjolsku, gdje su potom, po nekim najnovijim istraživanjima, utjecala na Tereziju Avilsku i Ivana od Križa. http://www.umilta.net/godfrien.html (pristupljeno 13. 10. 2010.)
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Sva su djela, također, bila namijenjena ne samo svećenstvu, zaređenim muškarcima i redovnicama, već i onima koji su živjeli pustinjački život u samoći (a da nisu pripadali pojedinom odobrenom redu), ali i običnim laicima i laikinjama koji su živjeli svoje obične živote u svjetovnim okolinama. Na taj je način bio poticatelj laičke duhovnosti koja se u vrijeme 14. i 15. stoljeća proširila po zapadnim i središnjim područjima Europe i time anticipirala, stoljećima unaprijed, društvena zbivanja u današnjem svijetu, a na presudan način utjecala na daljnji razvoj Kako da ljubim Boga? duhovnosti na prijelazu iz razdoblja srednjega Ljubi ga kako je Ne-Bog, Ne-duh, vijeka u moderno doba, kroz humanizam i reNe-osoba, Ne-slika, još i više: formaciju.162 Napisanim djelima, a nadasve svokako je bistro, čisto, jasno Jedno, jim posvećenim, mističnim životom, Ruusbroec odijeljen od svakog dvojstva. je ostvario vrhunac srednjovjekovne mistične A u ovom Jednom trebamo vječno duhovnosti u dijelu sjeverne i srednje Europe, utonuti iz nešto u ništa. te bio važna karika u prenošenju apofatičnog, MEISTER ECKHART kontemplativnog učenja unutar duhovne tradicije Zapadne crkve.
45
Bog je Živući uzorak stvaranja koji je utisnuo svoju sliku u svaku dušu, a u svakom odraslom duhu ona treba biti dovedena iz skrivenosti i time ostvarena.161
Samo Bog dostaje. TEREZIJA AVILSKA (1515.-1582.)
Julienne McLean
Prema sjedinjenju sa svetim – mistično putovanje duše 163
Uvod 46
Prije prikaza života i rada sv. Terezije Avilske, kršćanske svetice i mistikinje, opisuje se šire duhovno i povijesno stanje da bi se prikazale veze i međusobni utjecaji kršćanskih, sufijskih i židovskih mističkih tradicija. Potraga mistika za jedinstvom s Bogom tradicionalno se simbolizira putovanjem ili prolaženjem kroz sedam unutarnjih odaja – koje se označavaju kao palače, postaje ili dvorane – koje su uvijek bile dijelom širega obrasca religijske simbolike koju su tijekom povijesti prihvatili Židovi, kršćani i muslimani. Sve mističke tradicije govore o „putovanju u Bogu”164 – o silnoj čežnji za Bogom i odanosti duše Bogu – o predanju i pročišćenju te odricanju, što se okončava jedinstvom u Ljubavi. Rečeno je da se svi mistici međusobno prepoznaju jer dolaze iz iste domovine. Doista, iza mnoštva religijskih oblika, ideja i izričaja o tom putovanju – samo je jedan Bog i samo jedno „putovanje u Bogu”.
Židovska tradicija – kabala Za kabalu, koja se razvila tijekom 12. i 13. stoljeća u Španjolskoj i Provansi karakterističan je Zohar, veliki židovski mistički i duhovni spis sastavljen u 13. st. od više autora. U Zoharu je prva nebeska dvorana opisana kao „safirni pod ispod Njegovih nogu” gdje je „...svjetlost bezgranična poput svjetla sunca u vodi, kojega nitko ne može razlikovati od pobožnosti pravednoga čovjeka u molitvi koja ulazi u dvoranu”. Druga nebeska dvorana naziva se „suštinom neba” ili Sjaj. Treća nebeska dvorana opisana je kao najčišća od nižih dvorana i naziva se dvoranom 163
JULIENNE MCLEAN, Prema sjedinjenju sa Svetim: mistično putovanje duše, http://www.kabbalahsociety.org/ wp/articles/towards-the-sacred-union-the-mystical-journey-of-the-soul/ (pristupljeno u rujnu 2015.) 164
Iako je ovo odgovarajući prijevod, on bi mogao glasiti i: „putovanje k Bogu”.
svjetlosti. Četvrta dvorana je dvorana vrlina. Peta dvorana je dvorana ljubavi, za koju tekst kaže da „vječno postoji i sakrivena je u otajstvo otajstava za onoga koji joj treba ostati vjeran”. Šesta dvorana je dvorana uslužnosti. Zohar sedmu nebesku dvoranu opisuje kao onu koja je: bez vidljiva oblika, najviša i najtajnovitija, zaogrnuta u veo koji je odvaja od svih ostalih nebesa i odaja ... u njoj su svi duhovi kao neka slabija svjetla zaslijepljeni velikim nebeskim svjetlom i, ulazeći unutar vela Svetinje nad Svetinjama, tamo bivaju obasuti blagoslovima koji iz nje izlaze kao voda iz neiscrpnoga i vječnoga vrela. U toj je odaji Otaj stvo Otajstava, najdublja, vječna i beskrajna Volja, koja je iznad svakog ljudskog shvaćanja i razumijevanja. Nasuprot cilju ranijih židovskih mistika165, ideal kojem sada mistik teži jest sjedinjenje ili zajedništvo u ljubavi s Božanstvom, stapanje u skladnu cjelinu ljudske i božanske volje koje rezultira ekstazom simboliziranom poljupcem ljubavi. Taj „poljubac”, koji sjedinjuje dušu s Bogom, pripisuje se obično sedmoj dvorani i kaže se da je tolike siline da može dušu iščupati iz tijela prema Bogu, uzrokujući čak i fizičku smrt.
Bog je za svakog Adamova sina postavio sedam dvoraca, unutar kojih je On, a izvan kojih je Sotona, koji laje kao pas. Kad čovjek dopusti da se u nekom od njih otvori pukotina, Sotona ulazi kroz nju. Stoga čovjek mora najpažljivije bdjeti nad njima i čuvati ih, posebice prvi dvorac, jer dok je on neoštećen i čitav a njegovi temelji čvrsti, ne treba se bojati nikakva zla. Prvi od dvoraca, koji je od najbjeljeg sedefa, jest trapljenje čulne duše. Unutar njega je dvorac od smaragda, koji je čistoća i iskrenost namjera. Unutar Prvo napusti sebe, toga je dvorac od blistava, sjajna porculana, potom napusti to napuštanje sebe, koji je poslušnost Božjim zapovijedima, pozii na kraju povuci se i od svega tivnim i negativnim. Unutar njega je dvorac toga što si napustio od kamena, koji je zahvalnost za božanske – idi u miru i napreduj, darove i predaja Božjoj volji. Unutar toga razinu po razinu, dvorca još je jedan, od željeza, koji je stavsve dok ne dosegneš područje ljanje svega u Božje ruke. Unutar njega je Praznine. dvorac od srebra koji je mistična vjera. Unu … Tkogod potone u ovo more tar toga je dvorac od zlata, koji je kontemblažen je placija Boga – slava Mu i čast! Jer Bog – hva i u gubitku sebe uživa vječan mir. ljen bio! – rekao je: „Sotona nema vlasti nad FARID AD-DIN ATTAR onima koji vjeruju i pouzdaju se u Boga”.
165
Radi se o tzv. Merkabah tradiciji koja traje od 1. st. pr. Kr. sve do 10. st. i koja se temelji na proročkim tekstovima u Starom zavjetu, prvenstveno Stvaranju, Ezekijelu, Izaiji i Kraljevima. Najbolje je sačuvana u knjigama Hekhalota (3.–10. st.) koje opisuju uspon duše k Bogu u sedam nebeskih dvorana, palača.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
U dugoj islamskoj tradiciji mističke literature postoji opis religijskoga iskustva koje uključuje sedam koncentričnih dvoraca. Mnogi tekstovi, od kojih neki datiraju već iz 9. stoljeća, koriste takav slikovit govor koji je u nekim elementima frapantno sličan sedmorim odajama sv. Terezije. Jedan takav tekst iz 16. st. je mistička knjiga poznata kao Nawadir, kompilacija priča religioznih misli koja se pripisuje Ahmadu al-Qalyubiju, u kojoj je opisano sedam dvoraca, jedan unutar drugoga. U tom tekstu se duša koja teži kontemplaciji zamišlja u svom kretanju i razvoju kroz sedam stupnjeva savršenstva oblikovanih kao koncentrični dvorci ili odaje, da bi u sedmom i najunutarnjijem postigla sjedinjenje s Bogom koji u njemu prebiva. U Nawadiru su dvorci opisani ovako:
47
Islamska tradicija sufija
Sv. Terezija Avilska Sad ćemo istražiti zapise sv. Terezije o sedam odaja duše koji su sadržani u Nutarnjem dvorcu166. To je njezino najzrelije djelo o mističnom životu koje je ona sama smatrala najuspjelijim. Baš u tom djelu ona najvjerodostojnije govori o svojim nutarnjim iskustvima i o duhovnosti – s mjerom samopouzdanja i zrelosti koju ne nalazimo u ostalim djelima. Čini se da njezin opis duhovnoga putovanja kao prolaženja kroz sedam nutarnjih odaja srca i duše ima mnogo zajedničkih elemenata sa židovskim i sufijskim mističkim tradicijama. Prvo navedimo neke pojedinosti iz njena života da bismo je lakše smjestili u povijesni kontekst. Rođena je 1515. godine u plemićkoj kastiljskoj obitelji koja je (s očeve strane) potjecala iz Toleda i bila židovskoga porijekla. Umrla je 1582. godine. Za života je u narodu bila poznata kao Sveta Majka, a četrdeset godina nakon smrti proglašena je svetom. Njezin odgoj bio je uobičajen za ženu njezina ranga: išla je u samostansku školu i rano je stupila u vjerski život, ušavši u karmelićanski samostan s 21 godinom. Terezija je smatrala da je dio njezine sudbine zadaća reformiranja karmelićanskog reda. Naime, sredinom 16. st. u mnogih su se vjerskih redova javljali sve jači znakovi opadanja. Vrlo se često veće zanimanje, privrženost i djelovanje posvećivalo društvenom i ekonomskom statusu negoli ozbiljnom duhovnome životu. Ujedno, bilo je to vrijeme pojave reformacije i početka krupnih vjerskih promjena diljem Europe. U dobi od 46 godina, nakon 20 godina boravka u avilskom karmelićanskom samostanu, pokrenula je svoje reforme osnutkom Reda bosonogih karmelićanki. To joj je prouzročilo velike teškoće koje su zahtijevale duboku vjeru i pouzdanje u Božju pomoć i vodstvo, pri čemu joj je ključnu pomoć i potporu pružio njezin duhovni suputnik sv. Ivan od Križa. U suštini, to je bio povratak izvornim idealima i praksi pustinjaka Karmela, svete gore u Galileji, koji se temeljio na strogom životu u klauzuri, duhovnom životu u molitvi, u jednostavnosti i osami. 48
Nutarnji dvorac Svoje remek-djelo mistične literature, Nutarnji dvorac (odnosno Zamak duše), napisala je 1577. tijekom tri mjeseca boravka u samostanu bosonogih karmelićanki u Toledu, pet godina prije smrti. Napisala ga je protiv svoje volje, po naredbi svojih ispovjednika, a bilo je prvotno namijenjeno samo bosonogim redovnicama. U njemu opisuje duhovni napredak duše kao hod kroz sedam odaja, koje, sažeto rečeno, predstavljaju tri glavne faze u životu pounutrenja i molitve. Prve tri odaje usredotočuju se na ono što možemo sami učiniti da bismo se približili unutarnjim odajama u kojima prebiva Bog: rast u ljubavi prema drugima, odricanje od osuđivanja drugih, samospoznaja, poniznost, razvoj pounutrenja i aktiviranja čežnje za Bogom. Četvrta odaja je prijelazna faza, u kojoj duša počinje reagirati na Njegov dodir, a Bog počinje preuzimati kontrolu. Najunutarnije odaje su one u kojima Bog sve više pročišćava dušu na Svoju sliku, što poprima oblik duhovnoga vjenčanja.
Prva odaja Sv. Terezija opisuje dušu kao „dvorac od dijamanta ili vrlo bistra kristala, u kojem ima mnogo soba, baš kao što u Nebu ima puno odaja”167. Prva odaja je odaja pobožnosti u kojoj se duša počinje buditi za duhovni život kroz pobožnost, čežnju za Bogom i buđenje ljubavi u dubinama srca. U 166
Direktniji prijevod Terezijina naslova knjige. Vidi: Terezija Avilska, Zamak duše, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004. 167
Prema Iv 14,2: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova”. St. Teresa of Jesus, The interior Castle, Sands and Co., London, Velika Britanija, 1945., str. 201.
tim ranim fazama mističnoga putovanja Terezija neprestano naglašava važnost poniznosti, samospoznaje, molitve, razmišljanja i meditacije. Samospoznaja je polagan i brižljiv rast svijesti o našem fizičkom, emocionalnom i duševnom zdravlju. Terezija raspravlja o mnogim poteškoćama, preprekama i otporima koji se pojavljuju u ovim ranim fazama: u otklanjanju od pojava i osjeta, od onoga što se izvanjski vidi i čuje, prema unutarnjem životu odricanja. Prva odaja je početak slabljenja tisuća vezanosti i identifikacija ega i vodi k suočenju s unutarnjim lažima, obmanama i konfuzijama. To je mjesto gdje se možemo prisjetiti otkuda smo došli i kuda idemo, mjesto buđenja za drugačije značenje postojanja. To nije intelektualni proces. To je buđenje ljubavi i povezanosti s cjelinom stvaranja kao svjesnom životnom snagom. U ovim prvim fazama bitno je imati uz sebe duhovne učitelje i mentore. U vanjskim odajama duša nije još dovoljno jaka da bi se sama obranila pa joj je potrebna zaštita, vodstvo i potpora u nadi i vjeri.
Druga odaja je odaja pročišćenja. To je mjesto polaganoga umiranja maloga sebstva, ili osobnoga ega, da bi se došlo do univerzalnijih vidika. To nevidljivo područje, koje se često doživljava kao ponor, ipak je prozor u jednu novu dimenziju. Mjesto je to odricanja, oslobađanja, ustrajnosti i stalne potrebe za sve većom poniznosti. Često se doživljava kao smrt ega, što je prva faza tamne noći duše i može biti krajnje bolna. Nije moguće upustiti se na takvo putovanje ukoliko nemamo svijesti da moramo biti čim lakši – da svu nepotrebnu prtljagu moramo ostaviti iza sebe. Terezija naglašava temeljnu potrebu rada sa su-putnicima – ili u skupini ili u zajednici. Nije moguće poći na takvo putovanje sâm. Mnogi se procesi pročišćenja događaju u našim odnosima s drugima i s vanjskim svijetom. U ovoj odaji duša doživljava veću odvojenost i progonstvo od Boga ali je, ustvari, u manjoj opasnosti nego u ranijim fazama. Čim se više duša obraća za pomoć svojem božanskom Zaručniku, tim više joj On pomaže i doziva je k Sebi. Duša dobiva sve veće razumijevanje i nadu jer je ovo početak izravnoga nutarnjeg iskustva i prepuštanja Njemu. Duša je sad stupila na duhovni put i postavljena je licem u lice s cjelinom svoga života, pri čemu se suočava sa svim vidovima tame koje poznaje i priznaje. Dolazi do ponovnoga procjenjivanja života i svih nutarnjih vrijednosti zato što je neophodan objektivniji i pošteniji pogled na sebe i svoj život.
49
Druga odaja
Treća odaja je odaja iskrenosti, u kojoj duša putuje i biva iskušavana u sve većoj dubini. Dubinske provjere postaju suptilnije i manje temeljene na pojavama i onom što vidi vanjski svijet. Provjerava se psihološka i duhovna zrelost, iskrenost duše i odlučnost da se putovanje nastavi. Dio toga procesa je i sve veća spremnost duše da se izruči, preda i pouzda u Božju volju i providnost. Snaga te želje i čvrstina odluke su glavna mjerila za uspješan prelazak praga koji slijedi. Duša je u svom osjećajnom i duhovnom životu čista i iskrena u onoj mjeri u kojoj gaji osjećaje neznatnosti, neukosti i potpunoga pouzdanja u Boga.
Vrt se može zalijevati na četiri načina: prva mogućnost – grabiti vodu iz bunara, što je po sebi veliki napor. Druga mogućnost – izvlačiti vodu pomoću kotača koji vuče mazga; to nije teško, a dobivamo i više vode. Treća mogućnost – provesti vodu iz potoka ili rijeke u vrt. Vrtlar se pritom manje napreže, zemlja se bolje natapa i nije potrebno nikakvo dodatno zalijevanje. Četvrta mogućnost – pada kiša. Bog kvasi sve, mi ne moramo činitiništa. To je najbolja mogućnost! TEREZIJA AVILSKA
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Treća odaja
Četvrta odaja Ovo Četvrta je odaja prijelaza i preobrazbe u kojoj Bog počinje preuzimati kontrolu. Duša počinje doživljavati nešto sasvim drukčije, kao da je uvučena u neki drukčiji svijet, u nešto potpuno Drugo, što se događa bez ikakva napora i samo pomoću milosti. Terezija jasno naglašava što je bitno „gorivo” na tom putu. Ona kaže da se moć razuma mora smanjivati u mjeri u kojoj raste sposobnost da se ljubi i bude ljubljen. Važno je razumjeti da se tu ne radi o osobnoj ljubavi – to je drugačija razina Ljubavi. To je ljubav za Boga, za naš božanski izvor bitka koji je stalno vrelo preobrazbe u našem unutarnjemu životu. Tijekom ovog intenzivnog procesa preobrazbe mogući su mnogi različiti doživljaji. Često postoji dubok osjećaj radosti i ushita koji je jači i dublji nego išta dotad doživljeno; iz dubine čovjekova bića mogu pokuljati osjećaji duboke ljubavi ili osjećaj opijenosti i sveprožimajućega strahopoštovanja. Terezija koristi poznatu metaforu nebeskih voda da opiše ova stanja bitka. Ona nam govori kako te duhovne vode kreću iz najunutarnjijih odaja, od Boga: Kako ova nebeska voda počinje teći iz vrela o kojem govorim – to jest, iz samih naših dubina – počinje se širiti unutar nas; to unutarnje proširenje proizvodi neopisive osjećaje tako da duša sama ne može razumjeti sve što pritom prima. Doživljaj je miomirisa, mogli bismo reći, kao da je u tim unutarnjim dubinama tinjajuća žar na koju su bačeni slatki mirisi; međutim, nikakvo svjetlo se ne vidi, niti mjesto gdje se ono nalazi, ali mirisavi dim svejedno prožima čitavu dušu dohvaćajući, vrlo često, čak i tijelo. Pazi, i shvati me, ne osjeća se nikakva toplina niti opaža miris: to je nešto mnogo profinjenije od toga. Ja ovako govorim samo zato da bi me ti razumio.168 50
Sveti Duh se oslobađa i biva uliven u središte duše što se događa izvan običnoga vremena i prostora. To je početak zaruka Duha s dušom. Ono što se događa nije moguće razumjeti samo uobičajenim duševnim sposobnostima – njima se to čini paradoksalno i čudotvorno. Težište duše postaje uvučeno na jednu drugu razinu bitka i znanja te sve više postaje usmjereno na univerzalnu perspektivu i širi duhovni život. Terezija je dosljedno provjeravala iskrenost i izvornost duhovnih iskustava, što povlači za sobom stalno rasuđivanje i samopromatranje sa svjesnom namjerom da se djeluje ispravno.
Peta odaja Peta odaja je odaja svetosti. Terezijini zapisi o ovoj odaji zauzimaju skoro polovinu Nutarnjega dvorca zato što je u ovim naprednim fazama potrebno pomno duhovno vodstvo i savjet. Unutarnja preobrazba postaje sve dublja i jača pri čemu se srce sve više predaje ulijevanju i prožimanju Njegova blistava svjetla i božanske prisutnosti. Terezija to opisuje sljedećim riječima: Ugodnu smrt, otrgnutost duše od svih djelovanja koja obavlja dok je u tijelu, smrt puna užitka zato što se duši, da postane bliža Bogu, čini da se povukla tako daleko od tijela da se više ne zna je li u njoj ostalo još dovoljno života da bi mogla disati.169
168
Nav. dj., str. 238.
169
Isto, str. 248.
Terezija je napisala više od 60 stranica o šestoj odaji posvećenja. Nadugačko raspravlja o sve većim unutarnjim i vanjskim iskušenjima, provjerama, preprekama i otporima koji postaju sve jači, no ipak sve suptilniji, sa sve većom potrebom za razlučivanjem. Surovost i silinu tih iskušenja nemoguće je precijeniti – svi su mistici govorili o progonima i ismijavanju, kao i o ozbiljnim bolestima i silnoj osamljenosti u tim vremenima. Neprekidno je potrebno biti pažljiv, oprezan i budan. Ona opširno i sa strašću govori o Božjoj ljubavi za dušu i o potrebi prepuštanja duše toj velikoj ljubavi koju Sveti ima za svoju zaručnicu170. Mnogo mistika govori o tome kako su slomljeni i ranjeni u srcu, dok ostali govore kako su zahvaćeni vatrom koja obuhvaća cijelo njihovo biće ili da im je srce probodeno zrakama zasljepljujućega svjetla. Božanska ljubav budi dušu njenim nutarnjim čulima (ne vanjskim fizičkim čulima). Duša Ga počinje gledati nutarnjim vidom ili začuje Njegov božanski glas ili osjeća onaj profinjeni nutarnji okus, sladak miris Duha. Duša je zaručena sa Svetim na mnogo različitih načina. Duh Sveti joj daje duhovnu milost kao zalog Svojih Zaruka – da je pripravi za Svoju mladenku. To je ljubavna veza s Božanskim – neobjašnjiva, tajanstvena i shvatljiva na neshvatljiv način. Šesta odaja je, dakle, mjesto posvećenja, anđeoskoga, mjesto kozmičke harmonije171. Za nezrele, nepripravne i naivne to je užasno i zastrašujuće mjesto. Ovdje se, Terezija kaže, zahtijeva velika hrabrost, vjera, pouzdanje i još 170
Vidi bilješke 16. i 154.
171
Slobodan prijevod engleskog izraza „music of the spheres”, op. ur.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Šesta odaja
51
Terezija govori o povremenim golemim poteškoćama u izlaženju na kraj sa silinom takve preobrazbe i promjene da se savlada i izdrži kad navali duhovna bujica i naiđe na često krhki i ranjivi osjećaj ega i tijela. Vrlo je teško, osim tek naknadno, razumjeti ili sagledati što se doista događa jer je u svojim dubinama srce do te mjere u toj drugoj dimenziji, u duhovnom području bitka. To može samo biti opisano kao vrlo moćan ljubavni odnos, pun čiste radosti, strahopoštovanja i slobode, u kojem svaka stanica našega bića postaje sjedinjena i povezana sa stanicama jednog većeg Bića. Koje su značajke pravoga mističnog iskustva? Terezija predlaže nekoliko pokazatelja. Ona kaže da nakon takvoga iskustva ostaje apsolutna sigurnost, što se može dogoditi samo ako je došlo do izravnoga iskustva Boga. Ono trajno donosi osjećaj moći i snage koji je nemoguće zaboraviti. Kao da je nešto spaljeno ili za stalno utisnuto u nečije biće – a to mijenja sve. Dubinu preobrazbe i strahopoštovanja koje daje susret sa Svetim Duhom ne može dati nikakvo psihičko iskustvo ili mašta. Osjećaju se velik unutarnji mir i radost, zajedno s osjećajem ponizne zahvalnosti i velikog blagoslova. Terezija kaže da u ova duhovna područja nije moguće ući samo vlastitim naporima. Naša volja biva izručena Njegovoj božanskoj volji, što je dar milosti i sudbine. Naše se srce potpuno mijenja kako postajemo ispražnjeniji, širi, poniz niji i univerzalnijih pogleda. Terezija govori o duhovnoj preobrazbi koristeći metaforu dudova svilca. Duša je u svom latentnom snu kao dudov svilac koji tijekom dugog vremenskog razdoblja prolazi kroz smrt i ponovno rođenje u tamnom prostoru čahure, dok se ne preobrazi u sasvim novu vrstu – leptira – na potpuno različitu razinu bitka. U najdubljem središtu zamka, u najljepGotovo da je nemoguće zamisliti koliko se šoj odaji, prebiva Bog. boli, muka i patnji, često s velikim tegobama, osamljenosti i odricanjima, doživljava TEREZIJA AVILSKA u ovom procesu smrti i ponovnog rođenja.
dublja predanost i izručenje Božjoj volji da bi se ušlo u ta područja. Ona također naglašava ključnu važnost dnevnoga fizičkog i emocionalnog ritma u svakidašnjem životu da bi se moglo podnijeti i izdržati takva nutarnja stanja preobrazbe.
Sedma odaja Terezija piše da je sedma i najunutarnjija odaja različita od svih prethodnih. To je stanje mističnoga sjedinjenja, izravne spoznaje (gnoze). U temelju našega srca nema odvojenosti između blistavoga svjetla koje zrači iz Svetoga i cijeloga našeg bića. Oni su sjedinjeni, stopljeni u Jedno. Terezija kaže da bi se duhovno vjenčanje „moglo usporediti s vodom koja pada iz neba u rijeku ili vrelo i nije ih više moguće rastaviti niti odijeliti; kao niti potočić od mora u koje se ulijeva”172. Kao da srce izravno čuje i opaža i postaje prožeto Božjim otajstvom i sjajem njegova božanskoga svjetla do najunutrašnjijih kutaka. Terezija nastavlja: To su dodiri Njegove ljubavi, blagi i prodorni. Kad primiš te poticaje znaj da oni dolaze iz ove najunutarnjije odaje u kojoj Bog prebiva u našoj duši – i slavi ga uvelike jer je nesumnjivo ova kraljevska poruka ili zapovijed Njegova vlastita, napisana s toliko ljubavi i na način koji otkriva Njegovu želju da samo ti pročitaš taj zapis i saznaš što On od tebe traži.173 U ovom stanju sjedinjenja sve je lako i događa se u tišini: Ovdje razum ne treba djelovati niti tražiti išta više; Gospodin koji ga je stvorio želi da sada miruje i da samo kroz malu pukotinu promatra što se događa u duši. Prizor mu povremeno biva skriven ili mu biva dopušteno da ga vidi, no samo na vrlo kratak trenutak jer su mu snaga i sposobnost sada zaustavljeni; oni jednostavno ne funkcioniraju, zadivljeni i zapanjeni.174 52
Duhovno vjenčanje je dovršeno „poljupcem” koji sjedinjuje dušu s Bogom: „Bog daruje ova uzvišena i prisna unutarnja stanja kad dušu veže sa Sobom ovim poljupcem koji je mladenka zatražila”. I zaključuje svoju duhovnu raspravu konačnim riječima mudrosti: Ne gradi kule bez temelja jer Gospodin se ne obazire toliko na veličinu naših djela koliko na ljubav kojom su izvršena; i ako učinimo sve što možemo, Njegovo će nam Veličanstvo omogućiti da napravimo više, i još više. Iako sam opisala samo sedam odaja, u svakoj od njih ima još mnogo prostora – ispod, iznad i sa strane – s čarobnim vodoskocima, vrtovima i tako prekrasnim stvarima da ćete poželjeti vječno slaviti [doslovno: da ćete se poželjeti istrošiti u slavljenju, op. prev.] velikoga Boga, koji je stvorio dušu na Svoju sliku i priliku.175
LITERATURA ATTAR, FARID AD-DIN, Conference of the Birds, Penguin Books, London, Velika Britanija, 1984. GREEN, DEIRDRE, The Gold in the Crucible, Element Books, Longmead, Velika Britanija, 1989.
172
Nav. dj., str. 109.
173
Isto, str. 113.
174
Isto, str. 114.
175
Isto, str. 120–121.
LOPEZ-BARALT, LUCE, Islam in Spanish Literature: From the Middle Ages to Present, E.J. Brill, Leiden, Nizozemska, 1992. TERESA OF JESUS, ST., Complete Works of Saint Teresa of Jesus, Volume 2., Sheed&Ward Ltd., London, Velika Britanija, 1970. (1946.) TERESA OF JESUS, ST., The interior Castle, Sands and Co., London, Velika Britanija, 1945. TISHBY, ISAIAH, The Wisdom of the Zohar: An Anthology of Texts, Oxford University Press, Oxford, Velika Britanija, 1989. (1949.)
Preveo: Ivo Podhorsky
Nikada nećemo doći do kraja sa spoznajom samoga sebe, ako ne spoznamo Boga. TEREZIJA AVILSKA
Najviše i (ono) krajnje što čovjek može ostaviti jest da ostavi Boga radi Boga.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
53
MEISTER ECKHART
Svi su pozvani na molitvu (kontemplaciju), kao što su i svi pozvani na spasenje. MADAME GUYON (1648.-1717.)
Neven Bradić
Životopis JeanneMarie Bouvier da la Motte-Guyon
176
54
Velika francuska mistikinja druge polovice 17. stoljeća rođena je u Montargisu (Orléans) 22. kolovoza 1648., a umrla u Bloisu 1717. godine. Njezin je otac Claude Bouvier bio vrlo pobožan čovjek, a kao prokurator tribunala u Montargisu, poznavao je mnogo važnih osoba toga doba (čak i kraljicu). Već kao vrlo malo dijete Jeanne-Marie je proživjela teška traumatična iskustva napuštenosti od svoje majke koja nije voljela žensku djecu niti je imala strpljenja za osjetljivu i boležljivu djecu kakva je Jeanne-Marie bila. Zbog toga je i njezin odgoj bio nemaran, a obrazovanje prilično zanemareno. Već s dvije i pol(!) godine majka je prvi put šalje u samostan, a od četvrte ju je slala u različita mjesta, ovisno o zdravlju maloga djeteta (u dobrom zdravlju pohađala je nastavu u sklopu samostana, živeći sa sestrama, a u bolesti je odlazila kući). Na taj je način promijenila mjesto boravka devet puta u deset godina. Ipak, nekoliko stvari razvijale su u njoj, već u to rano doba, duhovnu snagu i razumijevanje. Prvo, istinska brižnost i ljubav oca koji joj je bio stalna potpora, ali zbog slabe upućenosti i česte odsutnosti, nije mogao više utjecati na popravljanje, za nju, bolnih i nezdravih okolnosti. Drugo, takav loš i nehuman odnos koji je imala s majkom i posestrama (koje su je znale i fizički zlostavljati) razvio je u njoj poticaj da se okrene prema unutra i nauči tražiti podršku u svojoj nutrini, svog Boga (kako će to znatno kasnije u autobiografiji nazivati). Na kraju, u bogatoj očevoj biblioteci nalazila je kvalitetnu i poticajnu literaturu za svoj duhovni rast (najveći su utjecaj na nju u to vrijeme ostavila djela sv. Franje Saleškoga i Nasljeduj Krista Tome Kempenca). Na osnovi njihova učenja započela je s (dječje postavljenim) asketskim vježbama, kao i s redovnom praksom 176
Na osnovi njezina životopisa: MADAME GUYON, Autobiography of Madame Guyon, http://www.ccel.org/ ccel/guyon/auto.html (pristupljeno 1. 2. 2009.). Ima više tiskanih i digitalnih izdanja na engleskom jeziku, a najnovije iz 2015. godine je od CreateSpace Independent Publishing Platform (https://www.createspace.com/). Također vidi: ANTOINE DEGERT, Jeanne-Marie Bouvier de la Motte-Guyon, Catholique Encyclopedia, http://www. newadvent.org/cathen/07092b.htm ( pristupljeno 5. 2. 2016.).
meditativne molitve i ubrzo shvatila da zapravo želi postati redovnica. Ta je ideja postala njezina glavna preokupacija u nekoliko sljedećih godina. Međutim preseljenje u Pariz s navršenih 15 godina to je naprasno prekinulo. Već sljedeće godine roditelji joj namještaju brak bez njena znanja s bogatim plemićem Jacquesom Guyonom, gospodarom od Montargisa, 22 godine starijim od nje. To je za nju bio drugi životni šok, od kojega se dugo oporavljala. Situaciju su još dodatno pogoršavali vrlo loši odnosi sa svekrvom, koja ju je također žestoko (psihički) zlostavljala. Uz to, muž joj je uskoro obolio, tako da je dobar dio godine provodio nepomičan u krevetu, što je za nju značilo da se osjećala više poput roba nego kao slobodna žena i supruga. Ipak, usprkos svim tim iskušenjima koja su je često dovodila u stanje očaja (bila je još tinejdžerka, i to prilično zgodna!), uspijevala je slušati poticaje iz nutrine radi kojih nije propuštala svakodnevnu molitvenu praksu zajedno sa sustavnim čitanjem duhovne literature. U 18. godini života dogodio joj se jedan od najznačajnijih trenutaka u životu. Na poticaj oca odlazi na ispovijed kod jednog starog i iskusnog fratra (koji je upravo završio petogodišnje povlačenje!?). Nakon što mu je opisala velike poteškoće koje je imala u molitvi u posljednje vrijeme, dobila je odgovor: „To je stoga, gospođo, što tražite izvan sebe ono što imate u sebi. Priviknite se tražiti Boga u svom srcu, tamo ćete Ga naći.”177 Tim je riječima, i oslobađajućim iskustvom koje je slijedilo, započela nova faza njezina duhovna itinerarija koju je pratila promjena i molitvene prakse – s meditativne prešla je na kontemplativnu (unutarnju, kako ju je ona zvala) molitvu.
Samo potpunom smrću sebstva možemo biti izgubljeni [u smislu nađeni, op. ur.] u Bogu.181 Od toga trenutka molitva joj je postala lagana, duboka, živa, ispunjena iznimnim darovima u obliku plamteće ljubavi prema Bogu i stvorenjima, kao i spremnosti da izdrži sva iskušenja mržnje i maltretiranja koji su joj dolazili iz okruženja u kojem je živjela. A sukob se pojačao nakon što je i njezin (službeni) ispovjednik, koji nije imao nikakvog iskustva s unutarnjom molitvom, zatražio da u potpunosti prekine tu praksu. Nije pomoglo ni to da je na njezinoj strani 177
Nav. dj., str. 26.
178
Isto., str. 28.
179
Isto, str. 30.
180
To je uobičajeni skolastički pristup povezivanja moći duše s tri bogoslovne kreposti.
181
Nav. dj., str. 31.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Nedugo nakon toga, s jedva navršenih 20 godina, doživjela je novo, snažno mistično iskustvo, tzv. unutrašnju ranu srca, kojom je punom snagom započela njezina potpuna unutrašnja promjena. Ulazak u rasvijetljeno stanje svijesti (psihička razina ili razina duše) otvorila joj je oči za duhovna načela koja se mogu u cijelosti iskusiti tek kada se do njih dođe. Oni su: sveta ravnodušnost, kako ju je nazivao sv. Franjo Saleški (ili grč. apatheia) u kojoj duša „ne želi ništa, već samo ono što Bog želi”179, te poništenje svih moći duše – vjera poništava snagu razuma i usmjerava je direktno prema čistom, božanskom svjetlu, nada poništava pamćenje i time lutanje misli i maštanje, a ljubav volju da bi cijela duša potonula u svoje središte u kojem se nalazi Bog, njezino konačno ispunjenje.180
55
Direktna riječ Božja nema ni zvuka, ni slike ili oblika. Ona je nijema, u šutnji, neizreciva. To je Krist Isus sâm, stvarna i esencijalna Riječ u središtu naše duše koja je otvorena za njeno primanje bez da i jedan trenutak zaustavi Njegovo životonosno, ispunjujuće, božansko djelovanje.178
56
bila i Genevieve Granger, madre benediktinskoga samostana,182 niti susret s mnogim svećenicima u Parizu koje je imala prilike upoznati i koji su se divili njezinom molitvenom životu i duhovnim uvidima (a imala je tek 22 godine!). Mračne snage života napale su je svom snagom kada je oboljela od boginja, zbog kojih joj je umro novorođeni sin, a uskoro joj je preminuo i otac, dok je svekrva činila sve da joj na sve načine zagorča život. To je išlo toliko daleko da ju je sustavno kritizirala i izvrgavala ruglu i poniženjima, da je dozvoljavala sluškinji da je u potpunosti ignorira, a što joj je najteže palo, da je uspjela pridobiti njezina najstarijeg sina da se okrene u potpunosti protiv nje, protiv svoje majke. Ipak, uz svjetlost koju je osjećala u sebi i koja ju je svakim danom sve više isZa transformiranu dušu sve je jednako punjavala, još je nešto odigralo važnu, goBog jer je prešla u svoj Izvor, sjedinjena tovo presudnu ulogu u rasvjetljavanju njesa svime, promijenjena u Bogu. zina turobna života – poznanstvo s ocem MADAME GUYON Lacombeom. Taj je redovnik, barnabit, postao njezin duhovni otac koji joj je davao potporu kada nitko više nije i ostajao uz nju kada nikoga više nije bilo u blizini (iako u znatnijoj mjeri tek nakon njezina preseljenja u Gex 1681.). U autobiografiji ga je prvi put spomenula u trenutku kada se oporavljala od teške bolesti (imala je tada 23 godine) i kada joj donosi novosti od njezina brata o. de la Mottea, koji je želi vidjeti. Susret s bratom opisuje kao prosvjetljujući (za njega), iz kojega on izlazi kao potpuno nova, promijenjena osoba. No taj je susret imao još jedno značenje – početak vođenja drugih ljudi na duhovnom putu. Novu fazu u njezinu duhovnom životu označio je i početak tamnih noći. U njima je doživljavala (a trajale su tjednima, pa i mjesecima) sasvim nova duhovna iskustva: stanja praznine, napuštenosti i potpune ogoljenosti, uz gubljenje svakoga osjećaja Božje prisutnosti (koje je do tada toliko snažno osjećala). To je razdoblje života, koje je nazivala mističnom smrti, trajalo punih sedam godina – od 24. do 31. godine života, a bilo je pojačano i time što u to vrijeme nije mogla biti u kontaktu s o. Lacombeom. Uz to, poslije 12 godina braka, u kojem je pružala mnogo više ljubavi i požrtvovnosti nego što ih je dobivala, madame Guyon je izgubila i muža i s 28 godina ostala udovica s troje male djece (od kojih se dvoje rodilo netom prije muževljeve smrti). Ukoliko je duša vjerna i ostavi sama sebe u Božjim rukama, ukoliko se ostavi svih svojih djelovanja, bilo da se radi o slavljenju ili o mrtvljenju, i prepusti se vodstvu Njegove ruke u svakom pojedinom trenutku, te ako može podnijeti sve napade težine života (kao dijela Božje providnosti) bez prigovaranja i želje da se bilo što promijeni u vlastitu korist, uskoro će doći do spoznaje vječne istine, iako joj neće biti baš jasno kojim putovima i kojim načinima ju je Bog do tamo vodio. … Ljudi žele voditi Boga umjesto da se prepuste Njegovu vodstvu. Žele Mu pokazati put, umjesto da (pasivno) prate kamo ih On želi odvesti.183 Sljedeća presudna promjena u njezinu životu dogodila se kada je navršila 30. godinu, 1680., i kada je osvjestila smisao dotadašnjega šestogodišnjeg procesa tamne noći u činu (stanju) smrti sebstva (duše) i buđenja novoga života koji naziva uskrsnućem. To je bilo iskustvo iz kojega joj se rađa težnja za apostolskim poslanjem i širenjem mističnoga učenja. U viziji je vidjela nastavak svoga života u Ženevi i intenzivnu suradnju s o. Lacombeom. Opis njihovih skorih susreta (nakon nekoliko godina proteklih bez da su se susreli) spada u najljepše i najsuptilnije tekstove odnosa dvaju vrlo razvijenih mistika koji se mogu pročitati u literaturi kršćanskoga Zapada, u kojima doživljava trenutačno 182
Madame Guyon za nju tvrdi da je bila jedna od najsvetijih osoba koje je poznavala i koja joj je mnogo pomogla na duhovnom putovanju. Nije istaknula gdje se njezin samostan nalazio. 183
Isto., str. 58.
sjedinjenje u duhu budući da su imali slična duhovna iskustva koja su si međusobno (u pismima) povjeravali.184 Značajni su opisi stanja novoga, uskrsloga, života (kauzalne razine svijesti) koje opisuje u nekoliko navrata:
184
S obzirom na to da se u tekstovima o madame Guyon često spominje da je o. Lacombe bio njen duhovnik tijekom čitava njezina života, ipak treba istaknuti da se to dogodilo tek 1681. po dolasku u Gex, i to inicijativom samog ženevskoga biskupa. 185
Isto., str. 72.
186
Bila je smještena u Gexu budući da je u to vrijeme Ženeva još uvijek bila središte kalvinizma te je istaknutijim katolicima bio zabranjen dolazak u grad (i ostanak). Stoga je i sjedište biskupije bilo u neposrednoj blizini, prvo u Annecyju, a potom u Gexu. 187
Kasnije će još osnovati i nekoliko sličnih bolnica u tom području.
188
Aluzija na iskusne duhovne voditeljice u pustinjama Egipta (grč. amma),
189
Isto, str. 102.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
U ljeto 1681. madame Guyon je krenula na svoje apostolsko putovanje u Gex kraj Ženeve zajedno s petogodišnjom kćerkom.186 Sljedeće je mjesece provodila u putovanjima okrugom Ain, često prolazeći kroz Thonon-des-Bains (u kojem se nalazio samostan uršulinki gdje je smjestila kćer), okupljajući duhovne tražitelje koji su tražili njezino duhovno vodstvo, šireći učenje o mističnoj molitvi i putu ka spasenju. Uz to je, zajedno s o. Lacombeom, osnovala stacionar za stare i bolesne,187 a za djevojke koje su se pridružile i posvetile njihovoj njezi napisala je i malo pravilo (time su bili ispunjeni svi formalni uvjeti da se tako organizirane, posvećene mlade žene priznaju kao kongregacija, odnosno vjersko udruženje). Takva popularnost i uspješnost ubrzo su digli mnogo prašine u biskupiji. Djelovanje madame Guyon, ponajviše učenje o mističnom životu, zajedno s time što je bila žena i još k tome religiozno ne(formalno) obrazovana, našlo na udaru pojedinih svećenika i redovnika. Ubrzo je stvar došla i do biskupa koji to nije znao drugačije riješiti (jer joj je u počecima njezina djelovanja bio sklon) nego izvršiti na nju pritisak ne bi li je istjerao iz svoje biskupije. Sljedeće dvije godine bile su ispunjene sve većim, snažnijim i grubljim akcijama da je se iz toga područja udalji. Istovremeno, na osobnom planu, događalo se vrlo intenzivno razdoblje u njezinom životu. Postala je toliko popularna i uspješna u svom duhovnom vodstvu da ju počinju nazivati „duhovnom majkom”188. Provodila je čitave dane u intenzivnoj molitvi bez ikakvih poteškoća i doživljavala stanja tzv. automatskog pisanja u kojima je danima, bez prestanka, pisala svoja djela o mističnoj molitvi i životu, a suradnja s o. Lacombeom došla je do svoga vrhunca (nakon što se on vratio iz Rima, gdje je bio potvrđen za jednog od najznačajnijih osoba duhovnog života svoga reda), koji se očitovao u tome što su se uloge promijenile – više nije on bio njezin duhovni voditelj, već ona njegov (jedan je razlog i taj što se u to vrijeme Lacombe nalazio u tamnoj noći duha).189 Sve su to bili znakovi koji proizlaze iz prosvijetljenoga stanja duha koje je ona nazivala „apostolskim životom”; životom koji je moguće u punini živjeti tek nakon što se čovjek u potpunosti u sebi pročisti te bude spreman za potpuno sjedinjenje s Bogom. Stoga se ne umara naglašavati neke od karakteristika
57
Našla sam se u potpunom miru, unutra i izvana … Imala sam savršenu nenavezanost na sve što se događalo, tako savršeno jedinstvo s Bogom da se činilo da je moja volja u potpunosti nestala … Nalazila sam samo božansku volju koja se odvijala s toliko slobode i lakoće da si čovjek to ne može zamisliti sve dok nema to iskustvo … Nakon iskustva božanskog sjedinjenja duša ostaje u potpunosti skrivena u Kristu. Ovaj sretan gubitak nema sličnosti s ekstazama koje su prolazna iskustva jer se duša nakon njih vraća sebi sa svim svojim uobičajenim osobinama (ograničenjima). U ovom stanju zna da se ispunila Isusova molitva: „Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni u nama budu jedno.” (Iv 17,21).185
toga stanja (po kojima se mogu razlikovati istinska od lažnih postignuća), kao što su: 1) potpuna poništenost duše (očita poveznica s Marguerite Porete(!) i cijelom linijom apofatičkih mistikinja); 2) izuzetna moć čitanja duše i sposobnosti pomaganja drugima na duhovnom putu,190 kao i spremnost pomaganja svima i u svakoj prilici neovisno o vlastitoj spremnosti i pripremljenosti; 3) život u sadašnjem trenutku na potpuno ispravan način budući da je Bog taj koji kroz dušu djeluje, a ne više ona sama, te 4) postojanost u tim stanjima.191 Savršenstvo (raj) se sastoji u tome da se bude u miru sa svime što se događa u svakom trenutku… Jer onaj koji nije zadovoljan s onim što ima neće nikad biti oslobođen žudnji duha; onaj koji je žrtva nezadovoljene želje [kolikogod suptilna bila, op. prev.] ne može nikada biti u miru.192
58
Dobar glas o njoj dopro je i do Torina u kojemu je stolovala vlastelinska obitelj Savoy. Sestra velikoga grofa, markiza od Prunaia, pozvala ju je da je posjeti u njezinu dvorcu, što je bila, za one prilike, izuzetna čast. Nakon nekoga vremena provedenoga na dvoru, madame Guyon je otputovala u Grenoble, gdje je doživjela nov, nevjerojatan uspjeh. Tome je zasigurno pridonijelo i izdavanje njezine knjige o molitvi Kratak i lagan način molitve. Podučavala je po cijele dane – osobnim vodstvom (također i mnogih svećenika i redovnika iz grada i okolice), predavanjima i zajedničkim prakticiranjem kontemplacije, govoreći: „Najnaprednije duše koje su provodile sa mnom vrijeme u tišini bile su toliko obdarene milošću da to nisu mogle umom dokučiti, niti riječima iskazati divljenje koje su osjećale … Sa svojim najbližim učenicima mogla sam najbolje komunicirati šutnjom, duhovnim jezikom božanske Riječi.”193 Uspjeh su potvrđivala i svjedočanstva mnogih, među kojima se ističu svjedočanstva gvardijana i voditelja novaka Čim Krist dođe u dušu franjevačkoga samostana (vjerojatno u Grenobleu). Prvi od da postane njezin životnjih je tvrdio: „Postao sam novi čovjek. Prije nisam mogao ni temelj, preuzima djeprakticirati molitvu jer mi je razmatranje postalo dosadno i lovanje svoga vječnoga iscrpljujuće. Ali, sada, molim kada mi se prohtije, s lakoćom svećeništva neumorno i s bogatim plodovima, kao i s potpuno drugačijim osjećaispunjavajući u duši sve njem božanske prisutnosti.” A drugi je izrekao još upečatljisvoje dužnosti. To je vr viju rečenicu: „Bio sam fratar četrdeset godina i priznajem lo suptilno događanje ko da zapravo nikada nisam znao kako stvarno moliti, niti sam je ne prestaje do dušina upoznao ili na bilo koji način iskusio Boga, kao što sam to uznesenja u slavu. imao priliku čitajući ovu knjigu.” Nije stoga čudno što su MADAME GUYON braća naručila 1500 primjeraka njezine knjige! A knjiga je, i to treba reći, u samo nekoliko godina doživjela šest izdanja! Takav uspjeh, zapravo i slava, jedne žene, laikinje bez formalnog teološkog obrazovanja, bio je upravo nepojmljiv u ono vrijeme. Iako je bila omiljena od najšireg kruga ljudi, uključujući i dio dvorske i crkvene elite, došlo je vrijeme kada je drugi dio crkvenih struktura započeo ozbiljnije organizirani progon, kako nje same, tako i njezina učenja. Uz gore navedene razloge treba još istaknuti i ova tri: 1) u samo nekoliko tjedana napisala je cjelovit komentar (kao unutarnje, mističko tumačenje) Svetoga pisma, što je bilo upravo nadnaravno postignuće194; 2) na inicijativu grofa od Savoye, biskup Marseillea podržao je 190
Uz navedeno vodstvo o. Lacombea, bila je vrlo uspješna voditeljica i časnih sestara u Tolonu.
191
Mogu se još spomenuti i neki izvanredni događaji koje madame Guyon nije nikada previše isticala, već ih onako uzgred spomenula – nekoliko čudesnih izlječenja (nav. dj., str. 103.), telepatske sposobnosti te vizije među kojima su i one u kojima je predvidjela veliku patnju u kojoj će se uskoro naći zajedno s o. Lacombeom. 192
Isto, str. 100. Gotovo identično učenje ponovit će pedesetak godina kasnije učitelj i mistik iz reda isusovaca Jean-Pierre de Caussade (1675.–1751.) koje se može sumirati u njegovu znamenitu pojmu „sakramenta sadašnjeg trenutka”. 193 194
Isto, str. 112. i 120.
Sama je pritom isticala da sve to nije bila njezina sposobnost nego čista Božja intervencija, jer sama nikada ne bi imala ni hrabrosti, a kamoli snage i znanja, sve to napraviti. Taj „diktat Duha”, kako ga je nazivala, bio je toliko intenzivan da sve to vrijeme gotovo da nije spavala niti jela (pogotovo zato što je tijekom dana bila zaokupljena
59
stvaranje katoličke crkvene kongregacije na čelu s o. Lacombeom i madame Guyon; 3) optužbe za njezin grešan i heretički život, koje su dolazile iz Pariza, a koje je predvodio njezin brat o. de la Motte,195 zajedno s onima biskupa Grenoblea, postale su uistinu snažne i nisu prestajale. Sve je upućivalo na to da će je uskoro pozvati pred sud da se o svim optužbama očituje, što se i dogodilo. Madame Guyon vratila se u Pariz zajedno s o. Lacombeom 1686., nakon pet godina izbivanja. Nedugo potom zaredale su optužbe iz nekoliko smjerova. Najteže je bio pogođen o. Lacombe zbog napada koji su neprekidno dolazili od njegove subraće (barnabita), te od o. de la Mottea, brata madame Guyon. Povezivali su ga s učenjem o. Molinosa196 koji je tada već bio u zatvoru pod teškim optužbama za kvijetizam i pogrešno i štetno tumačenje Svetoga pisma. Međutim, na suđenju mu nisu mogli ništa konkretno dokazati pa su tužitelji tražili da presudu donese sâm kralj. A on, budući da je bio u vrlo složenoj političkoj i gospodarskoj situaciji, nije još trebao i jednu novu, vezanu k tomu uz duhovna pitanja (odnosno bilo mu je vrlo bitno da ima Crkvu za saveznika, vrlo snažnog saveznika). I odlučio je promptno i pragmatično – zatražio je da tog problema više ne bude (odnosno, da o. Lacombea – ne bude), što se i dogodilo: o. Lacombe je nestao u zatvoru u Bastilji, doživotno. Madame Guyon se našla u sličnoj situaciji. Ali ona je bila znatno popularnija i omiljenija među ljudima tako da ju nisu mogli samo tako ukloniti. Kako sama kaže: „Što su me žešće progonili, to sam imala više učenika…”197. I nju su optuživali da je bila u direktnom kontaktu s Molinosom, za kojega sama kaže da ga nije uopće poznavala niti čula za njega sve do članka u novinama u kojemu je pročitala da je osuđen zbog heretičkoga (kvijetističkog) učenja. Sve to nije značilo ništa u usporedbi s namjerom da je se ukloni iz vjerskoga života zajednice, u čemu je glavnu ulogu imao njezin brat koji ju je prvo poslao u rodni Montargis u kojemu je ostala sljedeće tri godine (VII. 1688. – II. 1691.), da bi još četiri provela u njegovoj neposrednoj blizini (do 1695.). U to vrijeme njezino učenje dolazi do vrlo važne osobe u duhovnim krugovima onodobne Francuske – do o. Françoisa Fénelona.198 Među njima je stvorena veza istinskoga prijateljstva i međusobnoga uvažavanja, u kojoj je duhovnim vodstvom stotinama potrebitih). Treba također istaknuti da je njezin cjeloviti komentar Pjesme nad pjesmama (toliko važan u mističnoj literaturi), koji je napisala u nepunih 36 sati(!), bio prvi takav pothvat jedne žene u povijesti. Vidi u: BERNARD MCGINN, The Essential Writings of Christian Mysticism, The Modern Library, New York, SAD, 2006., str. 41. 195
Ni na jednom mjestu u svojim tekstovima madame Guyon ne objašnjava kako je došlo do toga da je vlastiti brat prvo hvali i gotovo postaje njezin učenik, da bi je poslije progonio. Miguel de Molinos (1628.–1696.), španjolski isusovac, najpoznatiji je kao glavni optuženi predstavnik kvijetizma – mističnoga pokreta koji je naglašavao postizanje stanja savršene kontemplacije i unutrašnjega mira, kao i prednosti kontemplativne nad meditativnom molitvom, te pasivnosti i unutarnjeg mira nad usmenim molitvama i pobožnom aktivnosti. Godine 1663. bio je poslan u Rim da zastupa proces beatifikacije blaženog Francisca Simona. Uskoro u Rimu postaje poznat po karizmatičnom načinu vodstva na duhovnom putu. Postaje i voditelj princeze Borghese, a zaštitnik mu postaje kardinal Odescalchi. Godine 1675. izdaje Duhovni vodič, koji postaje pravi bestseler (u deset godina doživio je sedam izdanja na talijanskom, tri na španjolskom, a bio je preveden i na glavne europske jezike). No, s druge strane, doživljava i kritike, koje su nakon nekoliko godina rasprava konačno došle do inkvizicijskoga suda. Pod pritiskom protivnika koji su njegove stavove pobijali i smatrali opasnima, a iza kojega je stajali interesi francuskog dvora Luja XIV., te zbog straha od velike popularnosti koji su on i njegovo učenje imali u Rimu, Francuskoj i Španjolskoj, 1685. osuđen je kao heretik na zatvor, u kojemu je i umro deset godina kasnije. Njegova su smrt i protjerivanje učenja o mističnoj molitvi koje se proširilo na sve dijelove Italije i šire (drži se da je velik dio klera preuzeo kontemplativnu molitvu kao važan dio duhovnoga života, a osobito je bila prihvaćena u ženskim samostanima), bili snažan udarac mističnoj duhovnosti katoličke Europe, od kojega se nije oporavila više od dva stoljeća (a posljedice se djelomično osjećaju i danas). 197 198
Isto, str. 132.
François Fénelon (1651.–1715.), teolog, pisac i mistik, koji nakon najboljih škola postaje svećenik 1675., a nekoliko godina kasnije i duhovni voditelj „Novih katolika” (grupe protestantskih, „hugenotskih” djevojaka koje su se pripremale za prelazak na katoličanstvo), što ga je u nekoliko navrata vodilo u hugenotske krajeve (na jugoistok Francuske), što je važan podatak budući da će to utjecati na odluku madame Guyon da svoj misionarski rad započne upravo tamo). Kretao se u visokim krugovima na dvoru Luja XIV. gdje je 1688. upoznao rođakinju – madame Guyon. Nakon što je bliže upoznao njezino učenje o mističnom putu i molitvi postao je njezinim učenikom. U isto vrijeme imenovan je glavnim učiteljem kraljeva unuka te u tu svrhu napisao bestseler Avanture Telemaha, Uliksova sina, a 1696. god. imenovan je i nadbiskupom Cambraia. Nakon osude učenja madame Guyon staje u njezinu obranu i piše čuvene Maksime svetaca. Ipak, nakon konačne odluke Inkvizicije kojom je ona završila u Bastilji i kojom se i on morao odreći toga učenja, priznaje poraz i povlači se u svoju biskupiju i anonimnost. Ipak, posljednjih desetak godina života vratio se u javni život, pisao djela protiv jansenista, ali i za zaštitu ljudskih prava te bio duhovnik madame Maintenon i drugih plemićkih obitelji bliskih kraljevu dvoru.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
196
60
on ubrzo zauzeo ulogu njezina (najslavnijeg) učenika. Posredstvom Fénelona utjecaj madame Guyon je ojačao i snažno prodro u religiozne krugove, a osobito kod onih koji su bili pod njegovim duhovnim vodstvom – na dvoru među članovima porodica Beauvillier i Chevreuses, a preko Madame de Maintenon i u Saint-Cyru199 kod mladih dama koje su bile naklonjene mistici. To je bio vrhunac njezina uspjeha, pogotovo uzme li se u obzir da je Fénelon bio imenovan (1688.) odgojiteljem vojvode od Burgundije, kraljeva unuka, te bio zaređen za biskupa u Cambraiu (u blizini Pariza). Ipak, ni to nije bilo dovoljno da se glasovi protiv učenja madame Guyon stiša…naša direktna i najvažnija vježba treju. Dapače, sada su oni bili usmjereni i probala bi biti osvještavanje Božje prisutnotiv Fénelona. Da bi prekinula takve sumnje sti u nama. zatražila je, uz suglasnost madame MainteMADAME GUYON non, da tročlana komisija vrhunskih stručnjaka pregleda sve sumnjive spise. Jedan od njih bio je i Jacques-Bénigne Bossuet (1627.–1704.), biskup Meauxa, dvorski propovjednik Luja XIV. i jedan od glavnih zagovornika božanskog prava kralja Francuske. On je bio i glavna osoba koja je potpisala osuđujuću presudu onome što se smatralo kvijetističkim kod madame Guyon (i mnogih njezinih sljedbenika). Radi se o 34 članka koji su govorili o ispravnome učenju o duhovnosti i unutarnjem životu temeljenom na aktivnoj molitvi i pobožnom životu koje je Fénelon na kraju odbio potpisati jer su bila previše neuravnotežena. Ipak, ona je odmah prihvatila sve kritike te se odrekla svih navedenih točaka koje su izvađene iz konteksta njezina djela. To je bilo dovoljno da je Bossuet, koji joj se istovremeno divio kao izuzetno duhovnoj osobi,200 dozvolio da se na određeno vrijeme skloni u Meaux. U to vrijeme, u svoju obranu, piše dva djela – Opravdanje i Duhovni spisi – u kojima detaljno objašnjava razloge svojih postupaka i izvore svojih razmišljanja. Biskup iz Meauxa, nadležan za njen slučaj, nije ih pročitao.201 Ali to je bio za nju samo kratak odmor od svih nevolja koje je u posljednje vrijeme bila doživljavala. Znala je da se treba povući. Odlučila je to učiniti u Parizu da ne bi ni na koji način opterećivala bilo koju zajednicu, prijatelje ili rodbinu. Željela je „nestati” u velikom gradu koji je voljela, živeći samo od male rente, molitve i ručnoga rada. Ali, ubrzo nakon što se vratila u Pariz, a pod budnim okom nadbiskupa Pariza koji je oštro osuđivao njezina objavljena djela, policija ju je uhitila na Badnjak 1695. i zatvorila, prvo u utvrdu u Vincennesu, te na koncu u zloglasni zatvor Bastilju. Sve do 21. ožujka 1703. živjela je na rubu gladi, u maloj vlažnoj ćeliji s jednim malim prozorom, na čudesan način izdržavajući sve nedaće nevjerojatnom duhovnom snagom (a inače je cijeli život bila prilično boležljiva). Nakon više od sedam godina života u zatvoru izlazi na slobodu i odlazi k svome sinu na selo u biskupiji Blois. Tamo je živjela sljedećih 15 godina u tišini i izolaciji, provodeći vrijeme u pisanju duhovne poezije, koju je s lakoćom sastavljala. Poštovali su je i dalje krugovi ljudi oko Fénelona, kao i prije, trudeći se iskoristiti svaku priliku za komunikaciju s njom, kadgod su bile osigurane tajnost i diskrecija. Sakupljali su se oko nje i priprosti ljudi sa sela koji su je slušali i povjeravali joj se dok ih je ona vodila i poučavala. Od tog vremena nije više bila osobno djelatna u javnim raspravama, ali kontroverzija u vezi s njezinim idejama rasla je sve više između dvaju ljutih rivala – Bossueta i Fénelona. Trajala je pune dvije godine i završila kraljevom 199
Madame Maitenon (1635.–1719.) bila je druga (i nikad službeno priznata) žena Luja XIV. s velikim utjecajem na čitavu dvoru. St. Cyr je selo blizu Versaillesa u kojemu je madame Maitenon osnovala školu za siromašne djevojke. 200
Vrlo je znakovito kako ga ona opisuje: „Predložila sam biskupu da preispita sva moja djela, za što mu je trebalo četiri ili pet mjeseci, na što je on imao niz pitanja i zapažanja na koje sam odgovorila. Iz njegova nepoznavanja unutrašnjeg puta nisam bila u mogućnosti razjasniti mu sve poteškoće s kojima se suočio. Priznao je također da je vidljivo, proučavajući crkvenu povijest, da je Bog ponekad koristio žene, laikinje, da podučavaju, izlažu i pomažu dušama na njihovu putu napretka.” Isto, str. 137–138. (kurziv autorov) 201
Isto, str. 138.
osudom mističnih ideja Fénelona, koju su slijedili papa i biskupi Francuske. On se svojih ideja morao odreći da bi rasprava o kvijetizmu bila konačno završena (čime je otvorena mogućnost puštanja madame Guyon iz zatvora), te nastavio svoj rad kao biskup, baveći se više humanitarnim i antiratnim temama, pod zabranom odlaženja izvan granica svoje dijeceze. To je bio konačni udarac širenju mističnih ideja u katoličkoj Europi. Proći će više od dva stoljeća da se on obnovi i ponovnim elanom vrati na „putove stare slave” i prihvaćenosti.
Ipak, njezine ideje nisu bile sasvim zaboravljene. Glas o njezinu učenju proširio se izvan katoličkih krugova. Tako su njeni su spisi prvo objavljeni u Nizozemskoj 1704., gdje su doživjeli velik uspjeh. Za to je bio zaslužan nizozemski protestantski pastor Poiret, koji je počeo objavljivati njezina djela i na njemačkom jeziku. Njen Život (autobiografija) uskoro je preveden na engleski i njemački, te je postao iznimno popularan i cijenjen među metodistima u Americi. Najznačajniji utjecaj njezina su djela imala na njihova osnivača Johna Wesleya koji je o njoj rekao: „Guyon je najveća kršćanska duša još od prvoga stoljeća.” Jeanne-Marie međutim nije doživjela širenje svojih ideja. Umrla je 1717. u dobi od 69 godina izražavajući u svojoj oporuci da je bila i ostala vjerna Katoličkoj crkvi, od koje se nikad nije namjeravala odijeliti. Njezino učenje, kao i njezin život ne daju za to ni najmanjega znaka, iako joj vrh Crkve to još uvijek nije priznao. Njezina objavljena djela Kratka i jednostavna metoda molitve (Moyen court), Duhovni spisi, Duhovne bujice, Komentar Pjesme nad pjesmama i Komentar Knjige o Jobu, te Pravila Udruge djeteta Isusa (Regles des assocees a l’Enfance de Jesus) stavljena su na indeks zabranjenih knjiga 1688., zajedno s Fénelonovim djelom Maksime Savršenstvo (raj) se sastoji svetaca (Maximes des saints). Još uvijek nije dobila u tome da se bude u miru službenu rehabilitaciju u Crkvi, ali je u duhovnim krugosa svime što se događa vima u moderno doba njezino učenje sve više cijenjeno u svakom trenutku. i izučavano. Članak koji slijedi jedan je od pokušaja iščitavanja mističnog učenja u djelima i životu Jeanne-MaMADAME GUYON rie Bouvier de la Motte-Guyon.
61
Posthumni uspjeh
202
Prema Madame Guyon svaki je čovjek pozvan na unutarnju molitvu, za što postoje dva glavna razloga: 1) svatko je pozvan na spasenje i 2) svaki čovjek ima prirođenu sklonost osjećati i vjerovati u Božje postojanje – potrebno je samo da budemo za to probuđeni. A da bismo se približili Bogu postoje tri različita načina koji se pojavljuju na tom putu (čišćenja)203: a) aktivni put svjetla b) pasivni put svjetla c) put noći. Nakon što je iskušala sva ta tri puta, uvjerena je da samo put noći doista vodi k sjedinjenju. Čovjekova je zadaća, konačno, već se u ovom životu vratiti kući, k Bogu, u kojem će postići sjedinjenje s Njime prema mogućnostima svoga bića ili, u drugom vidu, postići sjedinjenje sa svojim vlastitim središtem. A da bi približila te različite putove koristi opise triju rijeka koje se različitom brzinom vraćaju k moru koje je naš istinski početak. 202
UTE EGNER-WALTER, Das innere Gebet der Madame Guyon (Unutarnja molitva Madame Guyon), Vier Türme, Münsterschwarzach, 1989. 203
Autorica ovdje donosi analizu mističnoga učenja Madame Guyon po njezinu najboljem poznavatelju i zagovaratelju te prvom izdavaču njezina cjelovitog opusa, Peteru Poiretu (umro 1719.).
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Ute Egner-Walter: Madame Guyon, Put noći
Aktivni put svjetla To je put ljudi koji razmatraju (meditiraju) o nekom tekstu iz Sv. pisma ili imaju neki drugi oblik vođenja pažnje s jasnim sadržajem svijesti. Oni pokušavaju razumjeti istinu razumskim putem; pokušavaju se očistiti prema „dobrim primjerima”; vole društva, karitativno su angažirani. Oni poduzimaju tisuće svetih pothvata i tisuće praksi da bi se približili Bogu i da bi se zadržali u njegovoj sredini. Sve to se događa ipak na temelju njihova napora, potpomognuto i poticano Božjom milošću. Kod ovih ljudi, čini se, nastoji vlastito djelovanje prevladati nad Božjim djelovanjem, a Božje se djelovanje prema njihovim vlastitim naporima čini samo kao pojačanje i pomoć.204 Oni su, prema Mme Guyon, snažno obilježeni svojim nestalnim osjećajima i ne nalaze unutarnjega mira, što je preduvjet za dublji susret s Bogom. „Nema u njima nikada one vedre smirenosti, dubokoga unutarnjeg mira, spokoja naroda Božjeg (Heb 4,9) koji druge ljude razveseljuje i usred rastresenosti.”205 Slikom (takve) rijeke želi se izraziti da ona nema dovoljno vode jer je izvor neizdašan i često presuši. Oni postižu svoj spas, ali k moru se za vrijeme svoga života ne stignu vratiti. Pasivni put svjetla
62
Drugi je put, prema Mme Guyon, put vjere, svjetla (prosvjetljenja) i objave. Na tom se putu događaju prosvjetljenja, spoznaje, kao i ushiti, ekstaze ili viđenja. Oko takvih se ljudi uvijek skupljaju drugi jer pokazuju parapsihološke sposobnosti. Na Istoku se kaže: Kad u neki grad dođu mađioničar i mudrac, ljudi trče za mađioničarem. „Mnogi sveci koji na nebu Crkve svijetle kao najveće i najsjajnije zvijezde nisu nikada dospjeli do tog stupnja.”206 Mme Guyon pokazuje veliko poštovanje prema tim ljudima. Oni su obuzeti snažnom ljubavlju koja im pomaže da izdrže sve napasti. Imaju jasna i snažna iskustava Božje prisutnosti. Bog im dapače daje i moći kojima mogu činiti čuda. Njihov je govor govor mistike s temama o napuštanju, umiranju, uskrsnuću i pronalaženju. Što se njihova djelovanja tiče, „oni su doista umrli Bogu jer primaju to svjetlo na pasivan način. Nisu pak umrli do kraja, jer nisu umrli u svom najdubljem uzroku.”207 No ti darovi i sposobnosti prije su zapreke na putu nego trajni poticaj k spasenju. Mogu se zbog njih i uzoholiti i njima ponositi i tako sami sebe zavaravati. Na takvim križnim putovima duhovnoga života dobro je da postoji pratilac koji ih vuče naprijed. Jer darovi su samo privremeni. Ali su i važni kada služe vođenju prema istinskoj molitvi. Nažalost, čini se da je često posve obrnuto, oni ostaju samo zapreka na putu. Mme Guyon pritom uopće i ne pita jesu li ti darovi od Boga ili dolaze iz nekog drugog izvora. Budući da oni nisu cilj, to je pitanje nevažno, makar se radilo o ushitima, viđenjima, proroštvima ili sličnim pojavama. U slikovitu govoru o trima rijekama taj put (i ljudi na njemu) sliči širokoj, sporoj i svečanoj snazi struje koja sve nosi sa sobom, i vjerojatno stiže do mora, ali kasno – ili uopće do njega i ne dopre. Nepotrebno je željeti razlikovati jesu li te stvari od Boga ili ljudi, jer se ionako samo mora preko njih prijeći. Ako su od Boga, to će se njegovom providnošću pokazati i ispuniti ako smo se Bogu potpuno prepustili. Ako nisu od njega, nego su naši vlastiti, barem nećemo biti prevareni što se na njima nismo zadržavali.208 204
Isto, str. 22.
205
Isto.
206
Isto, str. 23.
207
Isto, str. 24.
208
Isto.
Molitva nije ništa drugo doli okretanje našeg srca Bogu i primanje Božje ljubavi zauzvrat … …molitva je ulaženje u srce Božje u unutarnjoj vježbi ljubavi … …molitva je odmaranje u Božjoj prisutnosti, u ljubavi. MADAME GUYON
Put noći Ovaj put se sastoji u jednostavnom gledanju prema unutra koje Mme Guyon još zove i „jednostavnim pogledom”.
Što možemo reći o čovjeku koji ide trećim putem? Te su rijeke kao bujice koje se s grebena planine sunovraćuju. One izbijaju iz Boga samoga i ne miruju ni trena dok se opet u njemu ne izgube. Ništa ih ne sputava. Nisu ničim opterećene. Posve su gole i bose i jure takvom brzinom koja i naj srčanijima ulijeva strah... Ne vezuju se ni uz koje korito i traže posvuda sebi mjesto na kojem će kroz sve prepreke prodrijeti. Da, nemaju svoga riječnoga korita kao druge, niti njihova voda slijedi određena pravila. Čini se da bez zadržavanja krče sebi svoj vlastiti put. Razbijaju se o stijene. Padaju s trijeskom niz strminu...sve dok se konačno nakon duge stranputice na kojoj budu često išibane, izbičevane i smrvljene, više se puta gubeći i opet spajajući opet nalaze, dosegnu more i – u njemu se izgube.210 Put noći je jedini put koji, već u ovom životu, vodi do sjedinjenja s Bogom. Samo se na njemu još može odvijati proces najdubljega čišćenja.
Proces čišćenja Proces čišćenja događa se na svim razinama mističnoga puta i temelj je preobrazbe. Započinje uviđanjem tko smo – da smo egocentrični i puni sebe, stanje koje će madame Guyon nazivati samovoljom.
209
Isto, str. 27.
210
Isto, str. 28-29.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Takva vježba vodi prema oslobađanju od rastresenih misli i, u konačnici, do suobličavanja s Bogom. Ovaj je posljednji put, povezan sa slikama triju rijeka, krajnje brz. Na njenu toku više nema prepreka.
63
Ponajbolje sredstvo između sviju je ovo: razum uvući u svoju nutrinu i to posredstvom volje koja ljubi svog Boga jer on skuplja sve snage duše k sebi da bi ih sa sobom sjedinio. To je pogled pun ljubavi koji o Bogu ne razabire ništa jasno, ali ga to više ljubi što mu se razum više podlaže tamnoj vjeri duše, nikako silom, ni trudom razuma, nego iz ljubavi. Svojem razumu ne čini silu da bi ga odbio jer je duša već navikla napustiti razum i sve svoje misli ako ponire sve više i više u ljubav. Ne čini to, kako je već rečeno, uz pomoć rada ili razumnoga promišljanja, nego tako da ga se napušta i više ne podupire – tako misli otpadaju same od sebe. Kad duša tada krene pravim putem, onda je to unutarnja sabranost u kojoj ona nalazi prekrasno utočište u Božjoj nazočnosti i divan dotok njegove dobrote koji je dovodi u slatku tišinu. Zbog toga joj se čini da je potpuno otpala sva ona prijašnja raznovrsnost, djelotvornost i sav govor, a da to ona uopće nije ni primijetila.209
Ništa se Bogu više ne suprotstavlja do samovolje; sva zloća čovjekova i svi loši čini leže u njoj kao svom izvoru. Pod pojmom samovolja razumijevaju se sve radnje, traženje samoga sebe, sve što ima s nama neke veze, čak i međuprostori između Boga i duše, svi otpori, čak i protivnosti, sve što ima veze s nama samima u duhovnom ili vremenskom smislu – sebeljublje je u svemu tome i u ljubavi prema svojoj vlastitosti.211 Svi mistični putovi slažu se u tome da transcendiranje svojega „ja” započinje njegovim prihvaćanjem. Tako i put koji madame Guyon preporuča vodi preko prihvaćanja aktivnosti tog „ja” koje su – prema skolastičkom shvaćanju – razum, pamćenje i volja. U tome se vidi da je možda čitala Ivana od Križa, koji o tim snagama opširno govori. Radi se o prihvaćanju djelatnosti vlastitog „ja” da bi tim sveobuhvatnim mogućnostima stjecanja iskustva u sebi mogli ostati pozorni, budni. Radi se o procesu čišćenja, što je pretpostavka za svako istinsko iskustvo Boga. Negativni govor kršćanske mistike nas, pritom, ne smije preplašiti. I na Istoku se govori o umiranju na jastuku. Ovaj proces protječe u četiri stupnja: 1. Biti potaknut – čovjek je pozvan da se uputi u nutrinu, a izvanjski osjeti presušuju; 2. Pasivni proces čišćenja u kojem Bog preuzima vodstvo, u kojem umiru „unutarnji osjeti” – razum, pamćenje i volja; 3. Napuštanje religioznog stava. Bog se više ne može iskusiti. Čovjek osjeća da je od svih napušten. To je stupanj mistične smrti; 4. Uskrsnuće, povratak u život i integracija iskustava u svakodnevicu. Preko toga ništa vodi put u sve.
Težiti Bogu jednostavnije je i prirodnije od disanja. 64
MADAME GUYON
Postoje samo te dvije istine, sve i ništa, sve je ostalo laž. Mi možemo božanskome Sve samo tako iskazati počast da postanemo Ništa. I čim to postanemo, Bog će nas ispuniti samim sobom jer on ne dopušta nikakvu prazninu a da je ne ispuni.212
Prvi stupanj procesa čišćenja Madame Guyon na početku uči o dva različita oblika pripreme za unutarnju molitvu: meditativno čitanje i promatranje. - Pri meditativnom čitanju (lectio divina) treba čitati malo teksta (najčešće iz Svetoga pisma ili iz neke druge vrijedne duhovne knjige). Treba dopustiti da se osjeti, doživi stvarnost o kojemu tekst govori, koja nama nešto govori. Kada je pronađemo, zaustavljamo se da tu stvarnost kušamo. Tek kada se iskuša sav njezin okus i kada više ništa iz nje ne možemo crpiti, nastavljamo s čitanjem. - Takav način čitanja vodi nas u nutrinu, u promatranje koje teži zamjećivanju Božje stvarnosti u vlastitoj nutrini. Tekst više ne prati nikakvo razmišljanje ili doživljavanje, već samo prihvaćanje, kušanje u nutrini. Dopuštamo duši da ostane u tišini i da u miru počiva u Bogu. - Iskustva Božje prisutnosti vode nas do drugoga stupnja, do molitve jednostavnosti koja je ekvivalent molitvi mira kod Terezije Avilske ili kontemplacije kod drugih srednjovjekovnih autora. Tu riječi više nisu potrebne; postoji samo „napuštanje samoga sebe”, „predanje” (engl. abandonment). U njemu čovjek može naći slatkoću i ugodu ili suhoću. Bilo da se radi o uživanju u Božjoj prisutnosti ili pročišćujućem djelovanju suhoće, potrebno je 211
Isto, str. 25.
212
Isto, str. 26.
uvijek zadržati isti stav – treba ostati u tom stanju i ne brinuti se za išta drugo. U svakom slučaju, bilo bi pogrešno natrag dozivati prisutnost Božju razumom i osjećajima. Boga treba tražiti zbog njega samoga, a ne zbog vlastitih ugodnih iskustava. Na putu k Bogu to je najvažnija vježba. Madame Guyon nas također potiče da promijenimo svoje religiozne načine ponašanja ako se osjećamo na to prisiljenima. Treba odložiti vježbe ako one postaju zapreke. Pustite Boga da djeluje; nemojte biti zarobljeni ničime, što se vas tiče. Može to biti i dobro, ali za vas (u ovom času više) nije – to vas odvraća od Boga, od onoga što Bog od vas hoće. Volja Božja ima potpunu prednost pred bilo čime drugim. Ako netko želi obavljati propisane molitve, neka to čini. No ubrzo će primijetiti da ga sve vuče k njegovoj (tihoj) molitvenoj vježbi i da dolazi vrijeme da više nije moguće izgovarati molitve. Ako se prisili, izgubit će unutarnji mir.213 Tada, nastavlja madame Guyon, dolazi uvid o tome da je sve ovo do sada bila samo igra. Sve do sada bila je to igra, na što bi se čovjek mogao lako naviknuti kad božanski Prijatelj ne bi namjeravao promijeniti svoje ponašanje. Vi ljudi, koji ljubite Boga, koji se tužite zbog površnosti njegove prisutnosti, ne znate da je sve ovo dosad bila samo igra i zadirkivanje. Pokusi i ispiti. Ubrzo će sati njegova odsustva postati danima, tjednima, mjesecima, godinama...214
U ovom se razdoblju može očekivati niz uspona i padova na kontemplativnom putu. A sve se intenzivnije osjeća gubljenje „sebe”, što može uzrokovati prilične poteškoće. Ključno je pritom – preda(va)nje.
65
Drugi stupanj procesa čišćenja
Bog samo djeluje tako da čovjeka pogurne naprijed. Na ovom se stupnju radi o poništenju razuma, pamćenja i volje. Čovjek ne može sam ničim pridonijeti svome čišćenju. Može samo izdržati. Ni ljubav se više ne osjeća. Radost i mir su se izgubili. Nemoćni smo više raditi na sebi. Što je Bog u nama moćniji, to smo mi slabiji.215
Kada smo već mislili da smo došli do kraja, uviđamo da nismo još ni blizu. Naime, nakon određenog razdoblja mira (odnosno uspona) otvara se novi bezdan. On se u mistici ne može zaobići. Idemo tiho i opušteno svojim putem kad se nenadano pred nama otvori novi bezdan. Još više nam prijeti nego onaj otprije; strmiji je i opasniji od prijašnjih. Uzmaknemo, ali uzalud; u opasnosti smo da padnemo! Padamo sve dublje! Od stijene do stijene, od otvora do dna! Sve dublje padamo!216
213
Isto, str. 35.
214
Isto, str. 37.
215
Isto, str. 39.
216
Isto, str. 40.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Treći stupanj čišćenja
Uzaludni su pokušaji da se uhvatimo za nešto. Onome koji je na tom putu stalno se otima svako prividno uporište. Čovjek koji tako trpi tada uviđa da se tu ide do smrti. Nigdje se ne nalazi život, sve mu postaje križ. Samo smrt: molitva, čitanje, zabava – sve je mrtvo. Nema više ničega što bi poželio, ničega što bi se čovjeku još sviđalo ili pričinjalo radost, pa čak i sav religiozni interes nestaje. Kraj tog razvoja je – mistična smrt.
Četvrti stupanj procesa čišćenja Na ovom se stupnju konačno počinje buditi osjetljivost za primanje – kako Eck hart naziva čovjekovu mističnu sposobnost. Ona stoji pred nama u trećoj slici riječnoga toka u kojoj se ona ulijeva natrag u more i postaje dijelom njegove neizmjernosti. Uskoro će se još samo neko vrijeme razlikovati po nijansi koja dolazi od njezine slatkoće (nasuprot nešto drugačije boje slane vode mora). Ali s vremenom poprima tu istu boju mora. … isto tako kao što čovjek malo-pomalo i postupno biva ogoljen, tako malo-pomalo biva obogaćen i oživljen.217 Čovjek je u miru, što ne znači da više ne može trpjeti. Osjećaji i duh to još mogu. Istina je da oni [koji su na ovom stupnju, op. a.] trpe ono krajnje. U isto je vrijeme istina da oni uopće ne trpe, nego stoje u savršenom miru. Sve kad bi ih i u pakao doveli, bili bi doduše mučenici u paklu i trpjeli, ali bi ostali zadovoljni. Na njima se ne primjećuje ništa. Najviše što se vidi je sloboda kojom prolaze kroz život. To mnoge sablažnjuje. I emocije i strasti su još tu. Ali oni nisu više u mogućnosti griješiti.218 66
Takve su rečenice naravno razdražile teologe koji su je uskoro počeli progoniti. Ona zapravo nije ništa drugo rekla doli ono isto što i sv. Augustin: „Ljubi i čini što želiš!” Čovjek ostaje čovjekom sa svim svojim osobinama. On će govoriti, pisati, djelovati, voditi poslove savršenije i uspješnije nego ikada prije kad je radio po svojoj volji i poticajima, a ne po volji Božjoj. Za njega nema sada nikakvoga posebnog mjesta ni vremena kada moli ili traži Boga. Bog je u svim stvarima. Čovjek može i cijelu vječnost biti u paklu ili u nebu jer on vidi Boga jednako u arhanđelu kao i u đavlu. Ovdje je sve Bog. Bog je posvuda i u svemu. Tako je i obogotvoren čovjek posvuda i u svemu isti. Njegova nada je Bog. Njegova radost je Bog, njegova molitva je Bog. Uvijek jedno te isto, uvijek bez prekida. Njegova molitva je bez sadržaja, neprekidna, bez oblika. To je čovjekovo stanje. Čovjeku je Ah, kad bijah, bijah Bog u Bogu; potpuno svejedno je li u osami, ili u pustinji, ili Samo kada sebi umrem, među ljudima, je li se riješio tjelesnih veza ili to opet biti mogu. mora to svoje tijelo još sa sobom svuda nositi. ANGELUS SILESIUS On moli uvijek, uvijek!219 Prevela: Ljerka Jovanov
217
Isto, str. 50.
218
Isto, str. 51.
219
Isto, str. 53.
Za mene je čitav život svet. EVELYN UNDERHILL (1875.–1941.)
Neven Bradić
Evelyn Underhill
220
U Londonu je krajem 19. i početkom 20. st. takvih društava koja su se, više ili manje ozbiljno, bavila izučavanjem i prakticiranjem različitih teozofskih, magijskih i astroloških praksi, bilo mnogo. Vidi u: DANA GREENE, Evelyn Underhill: Artist of the Infinite Life, Darton, Longman and Todd, London, Velika Britanija, 1991., str. 17–18. 221
Isto, str. 32.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Evelyn Underhill rodila se 1875. godine u engleskom gradiću Wolverhamptonu, u bogatoj obitelji, što joj je omogućilo da dobije kvalitetno obrazovanje, koje je zaokružila završivši Kraljevski koledž za žene u Londonu. Već je u svoje tinejdžersko doba počela pisati, a prvu knjigu izdala je sa samo 17 godina(!). Iako se sama nije smatrala velikom umjetnicom, bila je ugodno iznenađena vrlo dobrim odjekom svojega romana Sivi svijet (The Grey World), koji je objavljen 1904. godine. Te je godine pristupila i hermetičkom društvu „Zlatna zora” koje je vodio karizmatični Arthur Waite,220 ali je, razočarana, ubrzo iz njega i istupila te je počela sustavno istraživati mističnu literaturu. Udala se 1907. za uglednog pravnika Huberta Stuarta Moorea, s kojim se dobro slagala do kraja života. Nisu imali djece. S vrlo rano iskazanim interesom za pitanja duhovnosti, u svojim dvadesetim godinama u potpunosti prihvaća kršćansku vjeru (što se u njezino doba više nije podrazumijevalo kao ranije). Istovremeno oduševljeno prihvaća modernistička strujanja koja u to vrijeme uzimaju velikoga maha, zagovarajući intelektualnu slobodu i časnost. U to je vrijeme inače stav Crkve prema modernizmu bio vrlo skeptičan, gotovo neprijateljski, što će uvelike utjecati na njezinu sve veću nezainteresiranost za instituciju Crkve u budućnosti. Zato se na kraju nije odlučila na sakramentalnu pripadnost Katoličkoj crkvi, već samo na pripadnost „u duhu” (dok je za njezinu okolinu već mnogo bilo i to što nije pristupila Anglikanskoj crkvi, kojoj su joj pripadali roditelji /iako ne previše aktivni vjernici/). Godina u kojoj su joj se dogodili tako ključni događaji u životu bila je važna i zbog još dvije stvari: počela je raditi na Mistika je naziv za prirodni proces koji svom životnom djelu, knjizi Mysticism, te uključuje savršeno kušanje Božje ljubaje počela sudjelovati u duhovnom vodstvu vi: postignuće sada i ovdje besmrtnog drugih. U pismu prijateljici Margarete Roljudskog nasljedstva. binson, koja ju je pitala za savjet o molitvi, EVELYN UNDERHILL odgovorila joj je da treba tražiti „’duboku’ 221 molitvu koja vodi ka molitvi sjedinjenja.”
67
Život
68
Početak 20. st. u Velikoj je Britaniji označio je procvat interesa za mistiku. Niz je razloga za to: snažna modernistička strujanja koja su prihvaćala nova otkrića u znanosti, psihologiji (William James i njegovo epohalno djelo Varieties of Religious Experience iz 1901.) i filozofiji (Henry Berson), kao i opća nemogućnost religijskih institucija da na odgovarajući način odgovore na nova stremljenja. Uz to, stasala je nova generacija teologa koji su, potaknuti tim novim duhom vremena, svoja istraživanja temeljili na perenijalnim pitanjima, među kojima se ističu William Inge, s anglikanske, i Friedrich von Hügel, s katoličke strane.222 Susret s Friedrichom von Hügelom, nakon što mu je poslala prvu verziju rukopisa knjige 1911., bio je presudan za mladu autoricu i uvelike je utjecao na njezin daljnji razvoj (kako sama kaže, postala je njegovom učenicom sve do njegove smrti 1925. godine).223 Nakon što ju je nekoliko uglednih prijatelja pročitalo i dalo svoje primjedbe, knjiga je objavljena 1911. Čim se pojavila, knjiga je izazvala poprilično zanimanje (stručne) javnosti i postala ono što bi danas nazvali bestselerom. Ona joj je otvorila put u krugove proučavatelja mistike koji se širio ne samo crkvenim, već i laičkim krugovima početkom novoga stoljeća te ostala, sve do danas(!), jednim od nezaobilaznih djela koje razmatra sva temeljna pitanja vezana uz fenomen mistike. U sljedećih nekoliko godina, ulazeći sve dublje u kršćansku mističnu tradiciju224, Underhill je napisala niz tekstova koji su služili kao predgovori gotovo svih izdanja mističnih djela koja su bila objavljivana u Velikoj Britaniji do 1915. – Marguerite Porete, Richarda Rollea, Waltera Hiltona, Oblaka neznanja (kojega je sama pripremila za objavljivanje), Nikole Kuzanskog, Jakoba Böhmea i Françoisa Malavala. Posebno mjesto u tom nizu tekstova zauzima biografska studija flamanskog mistika Jana van Ruusbroeca koju je izdala 1915. godine.225 Ruusbroec ju se vrlo dojmio zbog nekoliko stvari: prvo, jedan je od rijetkih mistika koji je toliko pisao o psihološkim aspektima duhovnoga putovanja (što je bio i jedan od njezinih primarnih interesa). Također, jedan je od rijetkih koji je na tako suvereni način, rekli bismo s neobičnom lakoćom, spojio dubinu duhovnoga uvida s objašnjenjima koja plijene svojom jednostavnošću i bliskošću. Nadalje, jedan je od istinskih nedualnih mistika, što joj je u svakom smislu imponiralo. Te na kraju, čitanje njegovih djela potaknulo ju je da shvati važnost jedne od temeljnih postavki svakog istinskog duhovnog puta – da putove akcije i kontemplacije treba integrirati. On je upravo živio svoju viziju ljubavi koju je tako neiscrpno opisivao. Jer mistik je onaj/ona tko „udiše Boga, a izdiše čovjeka.”226 Tako je i ona povezala svoja intenzivna istraživanja i pisanje knjiga, s aktivnim, djelatnim životom. Znala je često navoditi sv. Tereziju, koja je govorila sestrama da bi se „...naš Gospodin na savršen način štovao, treba (u našem djelovanju) spojiti Martu i Mariju zajedno.” Tako je i podijelila svoje dane na jutra, kada je pisala, i na popodneva i večeri, kada je pomagala siromašnima, aktivno sudjelujući u djelovanju anglikanske zajednice. Takvo usklađivanje aktivnog i kontemplativnoga života uslijedilo je nakon intenzivne korespondencije s von Hügelom i njegovih duhovnih uputa (1921.–1925.). Ipak, iz posthumno 222
William Inge (1860.–1954.), anglikanski svećenik i profesor na Cambridgeu, bio je dekan katedrale sv. Pavla u Londonu te autor 40 knjiga. Najplodniji i najcjenjeniji mu je rad na području istraživanja Plotina i neoplatonističke filozofije te kršćanske mistike. U ovome je kontekstu ključna njegova knjiga Christian Mysticism iz 1899. Friedrich von Hügel (1850.–1925.) jedan je od najznačajnijih katoličkih intelektualaca, pisaca i teologa toga vremena u Velikoj Britaniji. Upravo u vrijeme kada je Evelyn Underhill završavala svoju knjigu, von Hügel je 1908. objavio svoju kapitalnu studiju o mistici The Mystical Element of Religion u dva toma. Uz njih još treba spomenuti i ostale pripadnike modernističkoga pokreta: Georgea Tyrrella (isusovca, koji je nakon sukoba s Rimskom kurijom ekskomuniciran 1907.) i Maude Petre (pripadnice kongregacije Kćeri Srca Marijina, koja je nakon sukoba s Rimskom kurijom izbačena iz reda 1907.) u Engleskoj, te Alfreda Loisyja (katoličkog svećenika, koji je nakon sukoba s Rimskom kurijom ekskomuniciran 1908.) i Mauricea Blondela (filozofa modernizma) u Francuskoj. 223
Isto, str. 39.
224
Treba svakako spomenuti i to da tijekom 1913., zajedno s Rabindranathom Tagoreom, radi na izdavanju prijevoda Kabirovih pjesama kao i na biografiji Tagoreova oca maharishija Devendranatha. Time uvodi značajan novi pogled u pristupu duhovnosti, još uvijek neuobičajen i, iz kršćanske perspektive, u to vrijeme u potpunosti neprihvatljiv – da duhovno iskustvo ne ovisi o institucijama i dogmama već da pripada svim ljudima i tradicijama. 225
Vidi gornji tekst o njegovu liku i djelu.
226
Isto, str. 63.
objavljenih pisama može se vidjeti i da je imao ključni utjecaj na smanjenje njezina interesa za „čistu” mistiku, kojoj je bila posvećena do tada. Konačno, on ju je odvratio od „skoka preko granice”, u apofatično iskustvo viših razina svijesti, te prizemljio i koncentrirao na djelovanje u svijetu i rad s drugima. Nešto me guralo prema granici, ali ju se nisam usudila preskočiti.227
Suština mistične kontemplacije sumirana je u ova dva iskustva – sjedinjenje s tokom života i sjedinjenje s cjelinom [Jednim, op. a.] u kojemu se sve stvari očituju i iz koje proističu – a sva ta iskustva su itekako u dosegu tvojih moći!
69
S vremenom je u potpunosti prihvatila njegove upute, ali je uz rad s potrebitima i siromašnima (što je u onodobnoj Engleskoj bio prilično rijedak slučaj), sve više pažnje posvećivala i duhovnom vodstvu, kojemu se nakon 1924. u potpunosti posvetila, vodeći tečajeve i povlačenja te pišući knjige koje su iz tih iskustava proizlazile.228 U tom joj je razdoblju najvažnija životna (duhovna) zadaća bila približiti duhovnost svojim suvremenicima, utemeljenu u tome da „...život, u kojemu sve što činimo, proizlazi iz središta (duše) u kojemu smo usidreni u Bogu.”229 Osim toga, bila je vrlo aktivna i na drugim područjima. Pisala je mnoge članke socijalne, filozofske i mistične tematike, a nekoliko godina uređivala je teološku ediciju uglednoga časopisa Spectator. Predavala je teologiju laicima na Manchester Collegeu u Oxfordu kao prva žena u njegovoj povijesti(!), kao i svećenstvu Anglikanske crkve. Također je kao prva žena održavala stalne veze između različitih crkava (što je važna značajka anglokatoličkoga pokreta)230. Znanstvenu karijeru zaokružio joj je počasni doktorat sveučilišta u Aberdeenu (1936.) koji je dobila pred kraj života. U aktivnom dijelu života postala je članica Anglikanskog pacifističkog društva (iz čije je prakse proizašla i knjiga Crkva i rat 1940.), a širinu svojih interesa zaokružila je dubokom zaokupljenošću Pravoslavnom (grčkom) crkvenom tradicijom. Iz toga je proučavanja proizašla knjiga Štovanje (Worship) (1936.), kao i članstvo u Društvu sv. Albana i sv. Sergija.231 Umrla je 1941. godine u 66. godini života.
EVELYN UNDERHILL
– Anthology of the Love of God – Cloud of Unknowing – Concerning the Inner Life – Daily Readings With a Modern Mystic: Selections from the Writings of Evelyn Underhill – Essentials of Mysticism 227
Isto, str. 78.
228
Bilo je posve neobično za udanu ženu toga vremena da putuje Velikom Britanijom i drži brojna predavanja na temu religijskih i duhovnih pitanja, kao i meditativnih povlačenja. Takav joj je angažman donio javno priznanje za najznačajniju osobu unutar Anglikanske crkve, zaslužnu za očuvanje njezine duhovne tradicije između dvaju svjetskih ratova. 229
Isto, str. 98.
230
Anglo-katolicizam je pojam koji se koristi za dio Anglikanske crkve čija vjerovanja i prakse potvrđuju više katoličku nego protestantsku baštinu i identitet. 231
Religiozna organizacija osnovana 1928. u svrhu približavanja istočnih i zapadnih kršćana, a osobito pripadnika Anglikanske i pravoslavnih crkava. Sjedište joj je u Oxfordu u Velikoj Britaniji, a lokalne centre ima diljem zapadne i istočne Europe.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Evelyn Underhill bila je plodna spisateljica. Cijeli svoj život ispunila je s čak 39 knjiških naslova te više od 350(!) članaka i ogleda. I dok se na početku spisateljske karijere posvetila istraživanju mistike, u kasnijem se razdoblju posvetila pisanju o duhovnom životu iz perspektive jednostavnoga čovjeka te se smatra pristupačnijom za širi krug čitatelja. Od knjiga koje se bave mistikom navest ćemo one poznatije:
– House of the Soul and Concerning the Inner Life – Life of the Spirit and the Life of Today – Mystic Way: The Role of Mysticism in the Christian Life – Mysticism: The Nature and Development of Spiritual Consciousness – Mystics of the Church – Spiritual Life – Ways of the Spirit – Worship Kada se knjiga Mysticism: Study of the Nature and Development of Man’s Spiritual Consciousness (Mistika: studija ljudske prirode i razvoj njegove duhovne svijesti)232 pojavila 1911. godine postigla je izniman uspjeh, s 12 izdanja u nepunih 20 godina. EVELYN UNDERHILL Ova knjiga, na 500 stranica, predstavljala je, sve do 1970-ih godina, najbolji uvod u mistiku napisan na engleskom jeziku! Čak su postojale i mnogobrojne sumnje u autorstvo budući da je u to vrijeme bilo nezamislivo da netko bez akademskog i teološkog obrazovanja, te još k tome i žena(!), može napisati tako učenu, gotovo enciklopedijsku, knjigu temeljenu na stotinama izvora! Knjiga se sastoji od dva dijela: 1) Činjenica mistike (The Mystic Fact) i 2) Put mistike (The Mystic Way). U prvom dijelu Underhill istražuje metafizičke, psihološke i simboličke činjenice mistike u želji da na razumljiv, ali i znanstveno utemeljen način, postavi njezine temelje, te da na jasan način odijeli istinsko mistično iskustvo od onoga što ono nije. Stoga definira četiri temeljna načela mistike: (1) mistika je praktična, ne teoretska; (2) mistika je isključivo i cjelovito duhovna djelatnost; (3) metoda i područje bavljenja mistike je ljubav; i (4) mistika je određena definiranim i cjelovitim psihološkim iskustvom. U drugom dijelu istražuje primjenu mistike i mističnog iskustva u svakodnevnom životu kao sredstva za duhovni rast, opisanog u pet razina/stupnjeva.233 U uvodnoj je riječi pokušala definirati svoju metodu istraživanja riječima:
Mistika je u istom času i akt ljubavi i predaje samoga sebe i akt savršenoga uvida.
70
Sada moramo poći od općih načela i proučiti njihovo djelovanje, opisati psihološki postupak, tj. „mistični put” razvoja te posebne vrste osobnosti koja je u stanju uspostaviti izravan odnos s Apsolutom.234 Međutim, već sljedeće rečenice govore o tome kako je teško postaviti fiksna načela koja će vrijediti za sve mistike i njihova mistična iskustva, jer se „...svi mistici razlikuju jedan od drugoga”235 i teško je i za jednoga reći da je tipičan, da u sebi sadrži sve značajke transcendentne svijesti i da mu duhovna stanja prate jasno prepoznatljiv razvoj kroz uobičajene faze i stupnjeve. Ipak, da bi se olakšao uvid u razvoj mistične svijesti kroz duhovna stanja i istančana psihološka iskustva veliIstinska mistika duša je svake kog broja mistika kroz povijest Crkve, te da bi se na religije. što bolji i potpuniji način razumjela narav mističnog EVELYN UNDERHILL puta, Underhill ističe da se mora uzeti jedan okvir kojim će se „...više dobiti nego izgubiti”.236
232
Prvo englesko izdanje: Methuen, London, Velika Britanija, 1911.; jedno od novijih izdanja: Digireads.com Publ., Stilwell, SAD, 2005.; hrvatsko izdanje: Evelyn Underhill, Mistični put, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 2008. (u prilično neadekvatnom prijevodu). 233
U hrvatskom prijevodu objavljen je samo ovaj drugi dio. Taj je drugi dio inače i bio tiskan kao zasebna knjiga sve od 1913. godine. 234
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 2008., str. 7.
235
Isto, str. 7.
236
Isto, str. 9.
237
Stupnjevi mističnoga itinerarija
Autorica predlaže pet stupnjeva duhovnoga itinerarija:
1. 2. 3. 4. 5.
Buđenje sebstva Pročišćavanje sebstva Prosvjetljenje sebstva Pounutrašnjenje Sjedinjenje
Pritom kaže da sama odustaje od tradicionalne podjele mističnoga puta na tri dijela – via purgativa, via illuminativa, via unitiva, kao i od suvremenije varijante podjele na sedam stupnjeva kako ih je razradila sv. Terezija Avilska. Ali zato priznaje velik značaj koji je za nju imala madame Guyon i njezina peterostruka podjela. Iako ju je često oštrim riječima kritizirala, na isto toliko brojnim mjestima ju je hvalila zbog njezinih iznimnih i jasnih uvida u duševne procese u razvoju mistične svijesti.238 Prvi je stupanj buđenje sebstva i stjecanje svijesti o postojanju božanske stvarnosti. Iskustvo koje je „... obično brzo i snažno, a prate ga jaki osjećaji radosti i ushićenja.”239 Drugi je stupanj pročišćenje sebstva, koje je obilježeno sviješću o božanskoj ljepoti, ali istovremeno i o vlastitoj nedostatnosti. Stoga je to stanje obilježeno asketskim vježbama cilj kojih je dovođenje svojih nagona, strasti i želja u red, a koje prate razdoblja napora i boli. Sv. Ivan od Križa ovaj stupanj naziva tamnom noći osjeta.
Sve u prirodi potječe iz vječnoga, i postoji kao vidljivi znak iz njega rođen, pa kada znamo kako iz svih stvari izdvojiti patnju, tamu i smrt, sve ih nalazimo u izvornom stanju besmrtnosti. (William Law)242
237
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 2005., str. 117–119.
238
U tim se kritikama, koje su se uglavnom doticale onog dijela učenja magame Guyon koja su bila osuđena kao (semi)kvijetizam, vidi kako Evelyn Underhill nije još bila zrela dohvatiti najviše razine svijesti vlastitim iskustvom, s jedne strane te, s druge strane, kako je još bila pod snažnim utjecajem službenoga tumačenja crkvenih vlasti koje su njezino učenje osudile (a naravno nikada pravilno razumjele). Nažalost, u daljnjem životu nije ga nastavila produbljivati u smislu razina o kojima sama piše, a koje je, to treba posebno istaknuti, s nevjerojatnom lakoćom i jasnoćom intuitivno dohvatila i obradila. 239
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 2008., str. 10.
240
Citat iz Theologica Germanica, u: UNDERHILL, nav. dj., 1911., preuzet sa: https://en.wikipedia.org/wiki/ Evelyn Underhill. 241
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 2008., str. 11.
242
Citat Williama Lawa u: UNDERHILL, nav. dj., 1911., preuzet sa: https://en.wikipedia.org/wiki/Evelyn_Underhill.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Treći je stupanj prosvjetljenje sebstva, koje donosi određeno poimanje Apsoluta i osjećaj božanske nazočnosti, ali koje još nije istinsko sjedinjenje s Njom. Do njega se dolazi nakon što se uspjelo u većoj mjeri ispuniti osnovni zahtjev mističnoga rasta, a to je napuštanje svih stvari i umrtvljenje snaga ega. Budući da ono predstavlja otvaranje svijesti za nadnaravna iskustva, tijekom te faze događa se i većina nadnaravnih pojava kao što su viđenja, govori u duhu, levitacije, bilokacije i sl. Ta iznimna stanja istovremeno su i velika opasnost za zastajanje ili čak trajno zaustavljanje rasta na duhovnom putu, što je prilično česta pojava i među misticima u povijesti.241 Zanimljivo je ovome pridodati i njezino zapažanje da su duhovna i duševna stanja koja su povezana s ovim stupnjem često vidljiva kod mnogih vizionara i umjetnika koji su ih mogli senzibilizirati i unijeti u svoj rad.
71
Moramo od sebe odbaciti i skinuti sa sebe sve stvari [ega, op. a.] i suzdržati se od toga da bilo što smatramo stvarno svojim.240
Četvrti je stupanj pounutrašnjenje istinskoga mističnog iskustva. Ono se događa u konačnom i potpunom čišćenju sebstva od svih stvari koje priječe konačno sjedinjenje duše s Konačnom stvarnosti. Sv. Ivan od Križa ovaj stupanj naziva tamnom noći duše, a mnogi autori prije i poslije njega opisivali su ga sličnim jezikom. Kada nas ljubav odnese iznad svih stvari u božansku tamu, bivamo transformirani vječnom Riječi, koja je slika Oca; i kao što je zrak prožet svjetlom sunca, tako i mi primamo bezgranično svjetlo, u nas prodire i u potpunosti nas osvaja. JAN VAN RUUSBROEC
... budući da Si mi oduzeo sve što sam od Tebe imala, a ipak ostavio dar koji svako živo biće ima po prirodi: da budem istinita prema Tebi u svojem jadu i boli, kada sam lišena svake utjehe. Za tim ja žeđam više nego za Tvojim nebeskim kraljevstvom.243 Na kraju se postiže peti stupanj sjedinjenja duše s Bogom koji, kao cilj svakoga istinskoga mističnog traženja, ostaje rezerviran samo za rijetke i izuzetne duše.
Sjedinjenje trebamo smatrati istinskom svrhom mističnoga rasta jer donosi trajnu uspostavu života na transcendentnim razinama stvarnosti... Snažni oblici sjedinjenja kakve opisuju pojedini mistici, koristeći simbole mističnoga braka, obogotvorenja ili božanske plodnosti, pri pobližem ispitivanju pokazuju da su vidovi istoga iskustva, sagledanoga kroz različite temperamente autora koji su ih koristili.244
72
Više od bilo koga drugoga Evelyn Underhill je bila odgovorna za upoznavanje, većinom protestantske publike u Velikoj Britaniji, sa zaboravljenim autorima kršćanske duhovne tradicije, a osobito srednjovjekovnih mistika katoličke i pravoslavne provenijencije. Imala je zavidnu erudiciju i poznavanje mistike, što je prenijela u iznimno velik broj izdanih knjiga, od kojih Mysticism (1911.) još uvijek drži posebno mjesto. Bila je voditeljica duhovnih vježbi i duhovna savjetnica velikom broju poštovatelja. Također je držala brojna predavanja diljem Velike Britanije, sa središtem na katedri teologije u Oxfordu, a popularnost u široj javnosti stekla je uređivanjem lista Spectator i radijskim emisijama, u kojima je popularizirala snagu kontemplativne molitve i kontemplativnog života. Na dan njezine smrti The Times je izvijestio da Ispunjen život mistika daleko je više od je u području teologije i duhovnosti Evelyn samo institucionalnoga; on je „Bogom Underhill bila „…nedostignuti uzor bilo koupijen” (engl. theopathetic). Starim, dijem profesionalnom učitelju (duhovnosti) rektnim jezikom mistika rečeno to je – svoga vremena.”245 Od 2000. godine svaobogotvoreni život. koga 15. lipnja Anglikanska se crkva sjeća Evelyn Underhill i njezina životnoga mota: EVELYN UNDERHILL „Za mene čitav je život svet!
243
Citat Mechtilde od Magdeburga, u: UNDERHILL, nav. dj., 1911., preuzet sa: https://en.wikipedia.org/wiki/ Evelyn_Underhill. 244
EVELYN UNDERHILL, nav. dj., 2008., str. 12–13.
245
Isto, str. 13.
Kako je već spomenuto u uvodu, suvremeni su se autori često doticali teme duhovnoga itinerarija. Thomas Keating, Jim Marion i Richard Rohr iz SAD-a i Willigis Jäger i njegovi učenici (danas i sami učitelji kontemplacije), kao što je i Ralf Boge iz Europe, paradigmatični su primjeri i za ostale, za koje jednostavno nemamo mjesta da bismo ih ovom prilikom spominjali. Spominjanje imena Jima Mariona i Richarda Rohra posebno je važno budući da će se usporedno s objavljivanjem ovoga broja časopisa dogoditi i objavljivanje njihovih važnih djela u ediciji „Kontemplacija i mistika” izdavačke kuće Synopsis, Zagreb–Sarajevo: Pokristovljenje: unutarnji put kršćanske duhovnosti Jima Mariona i Golo sada: učiti vidjeti kako mistici vide Richarda Rohra.
Ovo cjelovito, bezvremeno-bezprostorno naše pounutrenje nije ništa drugo doli – Bog. Uzašašće u nedualnu viziju kraljevstva nebeskog razlog je ljudskog života na Zemlji. JIM MARION
Jim Marion, Put pokristovljenja
73
Neven Bradić
Što je istina o osobi s Kristovom svijesti, također vrijedi i za sve ostale – osim što oni ne shvaćaju što uistinu jesu. Mi mislimo da trebamo biti spašeni. No, ne trebamo. Mi već jesmo sinovi i kćeri Božje u točno istom smislu u kojem je i Isus bio – jedino što je on znao tko je, a mi ne znamo. Kada netko ostvari Kristovu svjesnost i „vidi” svoje jedinstvo s Bogom, tada vidi tu istinu jasno kao što netko čuje zvonjavu zvona u svojoj blizini. Postaje očito: uviđamo da smo slobodni od grijeha, „spašeni” (kao što smo oduvijek bili); uviđamo da nikada i nismo niti bili pod stvarnom vlašću grijeha. Neka svi dođemo do ove čudesne spoznaje, jer to je istina o kojoj Pismo govori da će nas istina osloboditi – zauvijek.247 Ken Wilber na početku svog predgovora knjizi Pokristovljenje: unutarnji put kršćanske duhovnosti piše: Pokristovljenje: unutarnji put kršćanske duhovnosti je iznimno i zadivljujuće djelo. Autor Jim Marion tvrdi da je to „prva knjiga koja jasno opisuje cjelokupni kršćanski duhovni put”. Iako to, na prvi pogled, zvuči pre 246
Ovdje donosimo „Riječ urednika” već spomenute knjige JIMA MARIONA, Pokristovljenje: unutarnji put kršćanske duhovnosti, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2016. 247
JIM MARION, Death of the Mythic God, Hampton Roads Publishing, Newburyport, SAD, 2004., str. 148.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
246
tjerano, nakon pažljivog proučavanja knjige, sklon sam se složiti s autorom. To je vjerojatno prva knjiga koja iz kršćanske perspektive opisuje cjelovit put razvoja svijesti. Kao takva, ona je zadivljujuće postignuće.
74
To udivljenje i nas je potaklo na višestruko iščitavanje knjige, a kako nije popuštalo, bilo je dobar razlog da se upustimo u njeno prevođenje i izdavanje, jer ona je jedno od najvrjednijih doprinosa širenju svijesti o mističnoj poruci koju nam je objavio Isus iz Nazareta prije 2000 godina te mnogi sveci, mudraci i učitelji kroz kršćansku povijest. Poruka je to koja nam u današnjim vremenima treba više nego ijedna druga. Čitajući ovu knjigu polako se otkriva razlog zbog kojega je njezin autor mogao tako smjelo, na samom početku, napisati tu početnu rečenicu. Time naime on ni u kojem smislu nije želio reći da kroz povijest nisu postojali opisi duhovnoga putovanja kršćanskih učitelja mistike i kontemplacije ili da ti opisi nisu vrijedni. Dapače, upravo je na nekima od njih, poglavito Ivanu od Križa i Tereziji Avilskoj, i utemeljio svoje djelo. Želio je naglasiti da oni nisu sustavno obrađivali važne početne stupnjeve duhovnoga puta – predracionalne razine arhaične, magične i mitske razine svijesti. Iako se dio pitanja i problema vezanih uz ta područja rješavao kroz svakodnevan asketski život u poštivanju pravila i propisa i izbjegavanju činjenja nepravde i loših djela, ipak oni nisu ulazili u dubine nesvjesnih motivacija povezanih s osobnim, ljudskim kao i društvenim uvjetovanostima vremena u kojima su živjeli. Trebalo je proći 15 stoljeća prije negoli je Ivan od Križa uvidio nužnost pojašnjavanja određenih, vrlo važnih duševnih i duhovnih stanja, posebice prijelaza iz psihičke u suptilnu razinu – razinu duše, kao i iz suptilne u kauzalnu razinu – razinu Kristove svijesti, čime je postavio temelje modernom pristupu koji želi na znanstveni način (podrazumijeva se, mislimo na mističnu, transracionalnu znanost) osvijetliti sve tamne i nejasne dijelove duhovnoga puta. Također malo je koji kršćanski autor sustavno, cjelovito i detaljno pisao o konačnom postignuću – ostvarenju Kristove svijesti, odnosno jedinstvu s Bogom, dotičući se i onog „područja” (s onu stranu svakog poimanja prostora i vremena) o kojem se, zapravo, niti ne može govoriti – nedualne razine svijesti. Koristeći opise iskustva Meistera Eckharta i Bernadette Roberts iz kršćanske i Paramahanse Yoganande i Chögyama Trungpe iz hinduističke, odnosno budističke tradicije, Marionovo je djelo i u tom pogledu jedinstven pothvat. Prijevod naslova knjige nije bio lak zadatak. Naime autor je odabrao dio Uskrsnuće ne smatram završnim korakom; rečenice iz poslanice Filipljanima 2,5 vidjeti i znati nije dovoljno. Od toga je veće „Put on the Mind which was in Christ uzašašće ili konačno rastakanje u Božjoj puJesus” koju je parafrazirao. I dok ennini. Rastakanjem svojeg prividnog ljudskog gleska riječ „Mind” (um, svijest) sadrži oblika – naizgled bez traga – Krist se izneu sebi svu dubinu i širinu potrebnu za nada pojavljuje posvuda: Bog unutar i izvan, razumijevanje na način kako je to autor kao i svaki oblik u kojemu je manifestiran i u knjizi opisao, hrvatski ju je prijevod nemanifestiran, imaju svrhu i postaju Jedno. Bonaventure Dude i Jerka Fučaka (koji Prema tome čak i viđenje trojnog aspekta nam je bio temeljni izvor) ispustio saBoga nije konačni korak. Posljednji je korak čuvati. Naime, rečenica „Imati misao tamo gdje Trojstvo uopće ne postoji, odnosno kada se svi aspekti Boga vide kao Jedno Kristovu” služi se upravo rječnikom rai sve što Jest. cionalne razine svijesti, a autor knjige upućuje da se govorom na toj razini to BERNADETTE ROBERTS niti može, a niti treba pokušavati. Postavilo se pitanje kako onda zadržati cjelovito tumačenje Isusove poruke, kako to autor objašnjava, u kojemu je cilj da svaka misao koju um stvara nestane i da postane Kristova misao, ili bolje rečeno, ne-misao? To je razlogom zašto smo ozbiljno razmišljali o drugačijem prijevodu koji bi poštivao sve te razine tumačenja. On bi, na primjer, mogao glasiti: „Zaodje-
nuti se Kristovom sviješću/umom.” Zaodijevanje je čest biblijski pojam koji se na više mjesta pojavljuje i nosi u sebi značenje promjene svjesnosti, unutrašnjeg bića (Ps 132; Lk 24,49; 2 Kor 5,2–4; 1 Kor 15,53–54).248 Također je riječ „um” ili još bolje „svijest” ona koja na cjelovitiji način nosi sva značenja koja autor želi prikazati. Ipak, kolikogod bi stavljanje ovakvoga naslova bilo točnije u smislu prevođenja i pridržavanja izvornika s jedne strane, nismo željeli pretenciozno ulaziti u ispravljanje općeprihvaćenoga prijevoda naših najrenomiranijih stručnjaka u tome području i, s druge strane, mišljenja smo da odabrani naslov „Pokristovljenje” na još bolji i bliži način govori o temeljnoj poruci knjige – da smo subaštinici Kristovi, da u sebi nosimo božanski život i mogućnost da u cijelosti ostvarimo isto ono što je ostvario i Isus – Kristovu svjesnost jedinstva sa Stvoriteljem, Izvorom svega života koji je on nazivao Ocem, da postanemo drugi Kristovi, da se pokristovimo. Uvod u knjigu autor završava molitvom, u kojoj sažima srž njezine poruke: Molim se za to da svatko od nas i dalje raste u mudrosti, razumijevanju, ljubavi, suosjećanju, i svim ostalim darovima Duha Svetoga. Molim da ova knjiga nastavi mnogima pomagati na putu prema Bogu i u kraljevstvo nebesko, čak i ovdje na Zemlji. Na kraju, i dalje molim da se kršćanske crkve u svim njezinim ograncima ponovno posvete svojoj središnjoj misiji, znalačkom vodstvu kroz razine svijesti do Isusova kraljevstva. Moja je namjera u ovoj knjizi jasno istaknuti da postoje različite razine ljudske svijesti, različite razine duhovnog razumijevanja te da je nedualna vizija kraljevstva nebeskoga najviša razina.
75
JIM MARION
Pokristovljenje: unutarnji put kršćanske duhovnosti iznimno je i zadivljujuće djelo. Autor Jim Marion tvrdi da je to „prva knjiga koja jasno opisuje cjelokupni kršćanski duhovni put”. Iako to, na prvi pogled, zvuči pretjerano, nakon pažljivog proučavanja knjige, sklon sam se složiti s autorom. To je vjerojatno prva knjiga koja iz kršćanske perspektive opisuje cjelovit put razvoja svijesti. Kao takva, ona je zadivljujuće postignuće. Ta je tvrdnja u izvjesnom smislu ipak manje pretjerana no što to na prvi pogled izgleda. Pod „cjelokupnim putom” Jim Marion podrazumijeva put koji uključuje temeljne stupnjeve duhovnoga razvoja, a koje su tako lijepo opisali veliki sveci i mudraci, te također stupnjeve razvoja psihe koje su tek nedavno otkrili suvremeni razvojni psiholozi kao što su Jean Piaget, Jane Loevinger, Robert Kegan, Lawrence Kohlberg i Carol Gilligan. Dakle, dati prikaz uistinu cjelovita puta, dati sveobuhvatniju ili pak potpunu kartu stupnjeva razvoja, kombinirajući otkrića drevnih mudraca i modernih psihologa, postalo je moguće tek u posljednjih nekoliko desetljeća. 248
Za tumačenje ovoga mjesta zahvaljujem Slobodanu Stamatoviću.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Ken Wilber: Predgovor knjizi Jima Mariona Pokristovljenje, unutarnji put kršćanske duhovnosti
Jim Marion jedan je od pionira u primjeni toga integrirajućeg razumijevanja kršćanskoga duhovnog puta. Pritom Jim, oslanjajući se na moj rad, to čini vrlo plodonosno. U nekoliko sam knjiga pokušao razviti „strukturu” ukupnoga razvoja svijesti temeljem drevnih i modernih, kako istočnih tako i zapadnih sustava koristeći svaki od nabrojenih za popunjavanje praznina koje sam u njima pronašao. (Uvid u moju najnoviju prezentaciju ove strukture čitatelj može dobiti u knjizi Integral Psychology, Shambhala Publications, Boulder, CO, 2000.). No, ja sam predstavio samo osnovni kostur ovoga predloška, pozivajući istraživače da ga popune koristeći bogatstvo vlastite tradicije. Marion je to sjajno učinio u kršćanskoj tradiciji, dodajući vlastite izvorne, kreativne i duboke uvide do kojih je došao na putu. Jim Marion ne tvrdi da u prošlosti kršćanski sveci nisu imali iskustvo cjelovita duhovnog puta. Naglasak je na tome da su tek nedavno jasnije prepoznati i istraženi neki od stupnjeva toga puta. Eksplicitnim iscrtavanjem, koje se temelji na suvremenim istraživanjima sveukupan se put razvoja svijesti može jasnije mapirati, a time se i sam duhovni put, u svim svojim brojnim dimenzijama, može bolje razumjeti, koje razumijevanje će pomoći da se još bolje shvate bezvremene istine kršćanske objave. Čak i u ovom trenutku Duh Sveti nam nastavlja govoriti čineći sâm put sve jasnije objavljenim i razumljivim, olakšavajući nam ga sa sve više ljubavi koju možemo primiti. Pokristovljenje: unutarnji put kršćanske duhovnosti je upravo takva daljnja pomoć svima onima koji teže razumijevanju punine dimenzija puta do Kraljevstva. Kao takva, ova je knjiga pionirski pothvat, istinski nadahnuta objava i suptilan vodič kroz najdublje prostore vlastitih duša gdje nas oduvijek, kroz cijelu vječnost, očekuje Krist kao izvor takovosti ovog i svih svjetova. Preveo: Zdravko Botić
76
Za mene su Bog i suosjećanje jedno i isto. Suosjećanje je radost dijeljenja… Samo nas oholost i sebičnost i hladnoća drže podalje od suosjećanja … Nečija vjera nema nikakve veze sa suosjećanjem. Glavna je stvar naša ljubav prema Bogu… Moramo voljeti jedni druge kao što Bog voli svakoga od nas. Da bismo bili sposobni voljeti, potrebno nam je čisto srce … naša je ljubav prema Bogu glavna stvar, jer svi smo stvoreni isključivo zbog toga da bismo voljeli i bili voljeni. MAJKA TEREZIJA
Zdravko Botić: Nakon čitanja i prevođenja knjige Jima Mariona Pokristovljenje, unutarnji put kršćanske duhovnosti Ljubav nije i nikada neće biti etika (iako oblik njena izražavanja može biti dobročinstvo ili sućut). Ljubav je način postojanja. Preciznije, to je posebna razina svijesti koja nadilazi pozitivno i negativno čineći od dva (dualnost), jednu cjelinu (usp. Ef 2,14–22). Ljubav je psihološka cjelovitost Kristove svijesti. Ljubav je Krist, Krist je Bog, a Bog je Ljubav. Gdje god pronađete jednog – Krista, Boga ili Ljubav (Sina, Oca ili Duha) – pronašli ste sve troje i bilo tko s Kristovom svijesti je jedno u suštini sa svima njima. U svojoj knjizi Putting on the Mind of Christ, The Inner Work of Christian Spirituality (Pokristovljenje: unutarnji put kršćanske duhovnosti), koju je objavio 2000. godine, s ovih je nekoliko riječi, u samo četiri pisane rečenice, Jim Marion
77 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
rekao sve što se o ljubavi može reći, ne ostavljajući nimalo prostora krivom tumačenju, pa ni nerazumijevanju. A nakon što je uvidio potrebu dodatnog razjašnjavanja određenih pojmova vezanih uz kršćansko razumijevanje duhovnih istina, objavio je i knjigu naslova The Death of the Mythic God, the Rise of Evolutionary Spirituality (Smrt mitskog Boga, rađanje evolucijske duhovnosti). Marion je rođen u katoličkoj obitelji u malom rudarskom gradiću u Pennsylvaniji, gdje je započeo školovanje u župnoj školi. Prvo je u Baltimoreu, a zatim i u Bostonu, pohađao katoličku srednju školu. Kao sjemeništarac završio je srednjoškolsko obrazovanje i nastavio studirati teologiju. Nakon sedam godina koje je proveo u samostanu, skinuo se i nastavio živjeti u svijetu: završio je pravo i gotovo je čitav radni vijek, kao pravnik, proveo na raznim položajima u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti Savezne vlade. Po objavi knjige Putting on the Mind of Christ, The Inner Work of Christian Spirituality posvetio se promicanju duhovnosti, mistici i razvoju ljudske svijesti, govoreći na mnogim konferencijama, radionicama i u crkvama. Živi u Sjedinjenim Američkim Državama, u Wash ingtonu. Ukratko, temeljem činjenica, o njemu bi se moglo reći da je – teolog, pravnik i mistik. Upravo ga ovo posljednje razlikuje od nebrojenih ostalih koji su stjecali diplome i radili iste ili slične poslove. I ne samo da je mistik, već ga se s pravom može svrstati u kršćanske mistike, premda je svrstavanje, kada je riječ o misticima, zapravo velika greška koju čini svatko tko doista na taj način razlikuje mistike, osim ukoliko se pritom ne misli, odnosno ne govori, o sredini u kojoj je netko odrastao i izričaju kojim se služi kada progovara o vječnim i univerzalnim istinama. Mistici naime, po prirodi stvari, stvarno ne mogu pripadati ni jednoj religiji, već ih mi ostali, radi svojega nerazumijevanja i potrebe, svrstavamo u ove ili one ladice, ma što to značilo. Pisati ili govoriti bilo što o Jimu Marionu, a ne govoriti, odnosno pisati o ljubavi, bilo bi isto kao kada bismo u definiciji oceana propustili navesti njegove značajke poput vode ili soli. Upravo zbog toga smatram potpuno nebitnim je li ili nije rođen ovdje ili ondje, stekao ili nije ovu ili onu diplomu, pripada, radi, tu ili tamo… Sve su to samo činjenice koje u suštini, a osobito kada je riječ o mistiku, zapravo ne govore ništa, ali ipak su ono čime volimo hraniti intelekt, pa eto, što se te vrste hrane tiče, o Jimu je gore rečeno dosta i previše. Dakle, jedna od stvari koje razlikuju mistika Jima Mariona od većine nas ostalih je ljubav – ljubav o kojoj je napisao onih nekoliko riječi s kojima je započet ovaj tekst. I ne samo to, čitava je knjiga Putting on the Mind of Christ, The Inner Work of Christian Spirituality, barem koliko to ja mogu shvatiti, kako knjiga o ljubavi, tako i knjiga koja je izraz ljubavi, i to one ljubavi o kojoj je ipak sve rečeno u one četiri rečenice na početku. Ono što ga možda, prema mojim sposobnostima razumijevanja, ipak razlikuje od drugih meni poznatih mistika i njihovih tekstova je to što nižući rečenice u knjizi, osim što obilno hrani čitateljev halapljivi intelekt, lagano ga i gotovo neprimjetno, malo-pomalo, uvodi u dimenzije u kojima postaje sposoban shvatiti i osjetiti ono što je bezuspješno, na mom primjeru gotovo čitav život, pokušavao, pa i odustajao od toga. Pa ipak, iako je sama knjiga izraz ljubavi i zapravo gotovo cijela posvećena toj temi, što nekima koji je čitaju može ostati sakriveno, nigdje nisam naišao na rečenicu u kojoj je ta ljubav koju osjeća prema svima nama i eksplicitno iskazana. Sve dokle sežu moja sjećanja, od najranijeg sam se djetinjstva pitao što je to ljubav i zašto je ja ne osjećam kada je svi, barem su se tako o njoj izražavali, osjećaju. Jedini odgovor koji sam pronalazio bilo je da sam se rodio oštećen, invalid. Kao slijepac oko kojega se svi dive ovim ili onim bojama, a on uvijek i ponovno vidi samo jedno te isto, ne mogavši to nazvati ni mrakom, jer nikada nije ugledao svjetlo da bi mogao napraviti razliku, a kamoli boje o kojima toliko sluša i čita. Kada mi se učinilo da je ljubav ono što sam osjetio prema roditeljima ili sestri, ubrzo sam ponovno morao priznati da sam invalid, jer bilo je to uvijek i ponovno njena suprotnost – strah. Nevjerojatno, znao bih se pitati, zar ljudi toliko pišu i pričaju, uzdižući u nebeske visine strah, krsteći
ga imenom ljubavi. Onda je nastupilo doba zaljubljivanja pa sam neko kratko vrijeme bio uvjeren da nisam više slijep, da sam konačno progledao, da se nisam rodio oštećen. Kojega li olakšanja, ali ne zadugo. Na prvu pomisao da bih mogao izgubiti ili biti odbačen ili da mi „ljubav” ne bude uzvraćena – ponovno mrak, otrežnjenje, ipak sam oštećen. I tako je život prolazio, a ja, oštećen, slijepac kroz njega. Čitajući i slušajući o ljubavi i bezbrojnim tehnikama koje sam isprobavao ne bih li „progledao”, mogao voljeti, malo sam se pomalo počeo miriti s time da ili svi koji o ljubavi pišu ili pričaju o njoj to zapravo čine u i o strahu ili pak lažu, pristajući na to da strah od gubitka jednostavno nazivaju ljubavlju. Ali vrag ne spava! Pojavilo se mnogo učitelja i „učitelja” kojima gotovo da riječ ljubav nije silazila s usta, zagonetno se smješkajući, posredno mi predbacujući što sam se rodio oštećen, namećući mi dodatan teret krivnje, kao da nije bilo dovoljno što sam se već sam po sebi tako osjećao, smatrajući se zakinutim i oštećenim za nešto što bi se samo po sebi trebalo podrazumijevati kao zrak koji udišemo, i za nešto za što nisam kriv. Jednostavno sam se rodio takav, slijep za ljubav! U meni se nešto počelo buniti i više se nisam toliko osjećao krivim, ali bih se na riječ ljubav, izgovorenu od „učitelja” i tolikih „mudrih” i „prosvijetljenih” počeo ljutiti, znajući da zapravo ne znaju što i o čemu govore, te da su samo oštećeni, slijepci poput mene, ali da toga nisu svjesni ili to ne žele priznati ni sebi ni drugima. Svi o njoj pričaju, hvale je, slave, a nitko ne izgovara pravu istinu, ili zbog neznanja, ili straha od priznanja da govore i pišu o onome što nikada nisu doista osjetili, pa ni shvatili. I onda, kad na kraju gotovo odustaneš, shvatiš i vidiš da si normalan, nisi oštećen, nisi slijep, jednostavno si takav kakav jesi; vidiš da je ljubav ipak tvoja sudbina, kao i svakoga čovjeka koji se ikada rodio. Ma koliko se trudili pronaći je, ili pak pobjeći od nje, jednostavno nam je suđena jer smo rođeni – i kao takvi zapravo smo ljubav sâma. Hvala Jimu Marionu! 78
Kad mognete biti uistinu prisutni, spoznat ćete Pravu Prisutnost. RICHARD ROHR
Neven Bradić
Richard Rohr, franjevac, teolog, mistik
Kad mognete biti prisutni, spoznat ćete Pravu Prisutnost. Višedesetljetni život unutar Katoličke crkve omogućio je fra Richardu Rohru detaljan uvid u sve njegove vrijednosti i mane. Kao i drugi autori koje smo u ediciji „Kontemplacija i mistika” objavili – Willigis Jäger (2014. i 2015.), 249
Ovdje donosimo „Riječ urednika” već spomenute knjige RICHARDA ROHRA Golo sada: učiti vidjeti kako mistici vide, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2016.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Richard Rohr (rođen 1943.) američki je franjevac, teolog, mistik i pisac niza knjiga, među kojima se ističu What the Mystics Know (2015.), Immortal Diamond: The Search for our True Self (2013.), Falling Upward (2011.), Everything Belongs: The Gift of Contemplative Prayer (2003.) i The Enneagram: A Christian Perspective (2001.). Poznati je promicatelj kršćanske mistične duhovnosti te u kršćanskoj tradiciji oduvijek znane prakse i nauka nedualističkog načina prilaženja trenutku koje naziva tradicionalnim pojmom – kontemplacija. Ona je oduvijek bila, i još uvijek (svakim novim trenutkom) jest, novi model (paradigma) koji religija ima pri obrađivanju velikih pitanja života kao što su smrt, ljubav, beskonačnost, trpljenje i Bog; „... jer nas stari, naučeni model dualističkog mišljenja može odvesti samo dio (duhovnoga) puta”, kaže autor. Kroz cijelu knjigu Golo sada: učiti vidjeti kako mistici vide proteže se jedna od temeljnih autorovih namjera – prikazati nam cjeloviti put. Druga je prikazati nam da je izravan kontakt s trenutkom, bez posredništva, najčišći put do sjedinjenja s božanskim. U vezi s tim on kaže: „Gola, nebranjena i nedualna prisutnost najpodobnija je za susret s Pravom Prisutnošću. To je život u golome sada, u „sakramentu sadašnjeg trenutka” koji će nas naučiti kako uistinu kušati naša iskustva, bilo dobra, loša ili ružna i kako im dopustiti da nas preobraze. Riječi sâme po sebi uvijek će dijeliti trenutak; čista prisutnost ostavlja mu da bude ono što jest, takav kakav jest.” Taj uvid autor zaključuje jednostavnim, ali pomno odabranim riječima:
79
249
Thomas Keating (2010.) i Jim Marion (2016.), oštrim je okom progledao sadašnje stanje u kojemu se nalazi Crkva i dao jasne smjernice koje bi trebala poštovati da ojača, oživi, vrati vitalnost koja joj je neupitnim slijedom navikavanja na sigurno okopnila. U ponekim je odlomcima kritika toliko iskrena i duboka, kao da pâra najviše dijelove praznoga neba, do boli zarezujući u tkivo zaboravljenih znanja. Poruka mu je i više nego jasna – kršćanstvo bez svoga mističnoga nauka neće preživjeti (Karl Rahner). I kaže: Ja sam onaj koji jesam – sa svim svojim nedostacima; dovoljno je da budem ljudsko biće, ne treba mi odijelo za izlog. Ovo je najradikalnija moguća kritika religije, jer sada znamo da je religija samo prst koji pokazuje prema Mjesecu, a ne sam Mjesec. Nema potrebe da se prikazujemo kao da smo bilo što drugo nego ono što uistinu jesmo. Potpuno odmaknuti od slike o sebi, živeći na Božju sliku, koja uključuje i ljubi i dobro i loše u nama – smirenost i sloboda svetaca; potpuna nedualnost. Ono u čemu sada uživamo i nada koju želim ponuditi u ovoj knjizi jest renesansa kontemplativnoga uma, jedina istinski jedinstvena alternativa koju religija ima ponuditi svijetu. Bez ovoga novog uma većina doktrina, moralnih propisa, dogmi i crkvenih struktura gotovo će sigurno biti krivo shvaćena, krivo upotrijebljena i krivo korištena.
80
Autor stoga unosi mnogo truda da obnovi znanja i uvide cjelovitoga nauka Isusa iz Nazareta, kao i mnogih učitelja i učiteljica kontemplacije koji su u neprekinutoj liniji povezivali sva vremena i prostore u ovih 20 stoljeća. A to ne bi bilo uspješno, niti za nas danas korisno, kada to ne bi povezao današnjim jezikom kojim se vrlo dobro služi, koristeći pritom mnoge poveznice sa suvremenim životom, bile one umjetničke, filozofske ili znanstvene provenijencije. Na kraju, Rohr s velikom ozbiljnošću pristupa i nečemu bez čega sve ove netom izrečene riječi ne bi u stvarnom životu mogle zaživjeti – kontemplativnoj praksi. U posebnim dodacima donosi osam vježbi koje nas mogu uputiti u osnove kontemplativne molitve, a među njima ima i takvih originalnih, jedinstvenih uvida kao što je to vježba „izviranja” kao oblik kršćanske tantre! Time zapravo pokazuje na kojim temeljima kršćanski mistik, svaki mistik, stoji – otvorenog srca i otvorenog uma, s onu stranu prostora i vremena i svih podijeljenosti. Kako sam kaže: „A kako bi i moglo biti drugačije?” Sažimajući svrhu pisanja ove knjige, Rohr je napisao: Ne pišem ovu knjigu kako bih promijenio bilo čije uvjerenje, doktrine, dogme ili moralnost. Nadam se promijeni sâmoga uma koji razumijeva spomenute stvari. To će promijeniti sve što još treba promjenu, ali sada Netko Drugi može donijeti promjenu – a mi se možemo vratiti tome da jednostavno budemo prijatelji i ljudi. Prisutnost je prisutnost je prisutnost.
Richard Rohr: Vidjeti kako mistici vide, stupnjevi razvoja 250
U učenjima tako različitih ljudi kao što su Jean Piaget, Lawrence Kohlberg, Abraham Maslow, James Fowler, Clare Graves i Ken Wilber dolazi do istih značajnih uvida u to zašto neki ljudi „shvaćaju” (što god da je „to” što treba shvatiti), dok se mnogi drugi protive ili krivo shvaćaju. Njihovi nas uvidi podsjećaju na opažanja Tome Akvinskoga: „Što god se prima, prima se na način primatelja.” 250
Isto.
Jednostavnim jezikom rečeno, što god poučavaš ili primaš, čut će se na barem osam do deset razina, već prema unutarnjoj psihičkoj i duhovnoj zrelosti slušatelja. Ljudi 1. razine zloupotrijebit će Bibliju, sakramente, svećeništvo, duhovno vodstvo, Eneagram, kao i sve drugo što im se predoči, dok će ljudi 7.–9. razine napraviti limunadu i od gorkih i nezrelih limuna (iako ne bez plaćanja određene cijene). Nema velike koristi od samog dokazivanja doktrina ili ulomaka iz Pisama i od pretpostavke da ljudi posjeduju bilo kakvo egzistencijalno znanje o njima samo zato što ih odobravaju. Možete se, primjerice, savršeno slagati s katoličkim vjerovanjem u stvarnu Prisutnost, a sami biti potpuno nesposobni za prisutnost – što znači da neće biti unutarnjega iskustva, kao ni osobne preobrazbe. Netko će manipulirati ili iskoristiti i samu doktrinu u svrhu uzdizanja ega i uspostave kontrole. Isus je najvjerojatnije o tome govorio kad je u svojoj Propovjedi na gori citirao Izaiju (29,13): „Jer mi narod ovaj samo ustima pristupa, i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene i njegovo štovanje naučena ljudska uredba.” Moj vlastiti pokušaj da dovedem u uzajamnu vezu različite sheme napretka koje sam proučavao, doveo me do sljedećega: prema mojem iskustvu, krećemo se od 1. do 9. razine. (Napominjem da je to samo sredstvo za poduku, stvarni je život daleko profinjeniji.) 1. Ja sam moje tijelo i moja slika o sebi. Vodi u vladavinu potreba za sigurnosti, zaštićenosti i obranom. Dualno/polaritetno mišljenje.
3. Ja sam moje misli/osjećaji. Razvijanje razuma i volje da bismo imali bolje misli i osjećaje, kao i da bismo ih kontrolirali i onemogućili drugima da ih vide. U konačnici ni sami ne vidimo njihovu sjenovitu i samodovoljnu narav. Ovakva naobrazba kao zamjena za preobrazbu vrlo je česta kod liberalnih i obrazovanih ljudi. Da bi se nadišao ovaj stupanj, u pravilu je potrebno doživjeti veći poraz, šok ili poniženje.
81
2. Ja sam moje vanjsko ponašanje. Potreba da izvana izgledam dobro i skrivam od drugih činjenice koje govore suprotno ili ih maskiram u nešto drugo. Postajem tako vješt u toj igri da ni sam ne uočavam pravo stanje stvari. Takva pojava sjene vrlo je uobičajena među konzervativcima.
5. Ja sam moja sjenovita strana. Tamna noć. Moja slabost dolazi i preplavljuje me dok se suočavam sa svojim sirovim, grubim, neuljuđenim stanjem. Bez vodstva, milosti i molitve, većina će se vratiti u prijašnja stanja osobnosti. Ovdje vrijeme ima ključnu ulogu. 6. Ja sam prazan i bespomoćan. „Božja čekaonica.” Gotovo svaki napor da spasim svoje sebstvo bilo kakvim superiornim ponašanjem, tehnikom, moralnošću, pozitivnom ulogom ili religioznom predanošću, dovest će do nazadovanja. Jedino što možemo učiniti jest čekati, postavljati pitanja i imati povjerenja. Na tom se stupnju uči vjera i otkriva da je tama mnogo bolji učitelj. Bog će uskoro postati stvaran. 7. Ja sam mnogo više od onog što sam mislio da jesam. Smrt lažnoga ja i rođenje istinskoga ja. Ali budući da ovdje još nismo kod kuće, u početku će se činiti kao praznina, pa makar i očaravajuća praznina; „svijetla tama”, kako je naziva Ivan od Križa. 8. „Ja i Otac jedno smo” (Iv 10,30). Od sada postoji samo Bog, ili kao što govori Terezija Avilska: „Čovjek spoznaje Boga u sebi, i spoznaje sebe u Bogu.”
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
4. Ja sam moja dublja intuicija i znanje koje osjećam u tijelu. Ovo predstavlja toliko snažan prodor i do te mjere informativan i od pomoći da neki ljudi potpuno zapnu na ovoj razini. Vodi u individualizam, zaokupljenost samim sobom i unutarnjim radom kao nadomjestkom za bilo kakav istinski susret s drugačijim.
Sve ostalo smatra se prolaznim vlasništvom ega, koje ne treba štititi, promovirati ili dokazivati ni pred kim. 9. Ja sam onaj koji jesam – „samo ja”. S nedostacima i svime, dovoljno je da budem ljudsko biće, ne treba mi odijelo za izlog. Ovo je najradikalnija moguća kritika religije, jer sada znamo da je religija samo prst koji pokazuje prema Mjesecu, a ne sam Mjesec. Nema potrebe da se prikazujemo kao da smo bilo što drugo nego ono što uistinu jesmo. Potpuno odmaknuti od slike o sebi, živeći na Božju sliku, koja uključuje i ljubi i dobro i loše u nama. Smirenost i sloboda svetaca. Potpuna Nedualnost. Cilj je poticati ljude da se kreću dublje u vjeri, znajući da će primiti baš svaku informaciju i svako iskustvo na svojoj razini. Prevela: Ranka Gregurić
Stoga, ako su sva bića usnula u tebi, ti možeš opažati što Bog u tebi radi … zahvatiti Boga u svim stvarima, jer Bog jest u svim stvarima … Ljubi bližnjega svoga kao sâma sebe. Voliš li jedno ljudsko biće više nego drugo, to je pogrešno. Voliš li svoga oca i majku i sebe više od drugoga ljudskoga bića, to je pogrešno. Voliš li vlastitu sreću više nego tuđu, i to je također pogrešno … Ljubi Boga jednako u svim stvarima. Bog je jednako blizu svim stvorenjima. A među svim tim stvorenjima Bog ne ljubi niti jedno više od drugoga. Bog je sve i jedan. Sve stvari postaju ništa drugo nego Bog. [kurziv dodan] MEISTER ECKHART 82
U toj dubini [svom temelju, op. ur.] spoznajem da je sve uvijek, u svako vrijeme, ovdje i savršeno potpuno. Ništa ne nedostaje. RALF BOGE (1950.)252
Rolf Boge
Put kontemplacije
Izrazom „kontemplacija” označujemo put, metodu (grč. methodos: put) kao i sadržaj, odnosno cilj vježbe. Što se tiče metode, želio bih ovdje još samo jednom naglasiti da u sjedenju u tišini puštamo da miruju snage volje, naravi i razuma. Pritom se radi o tome da uspostavimo kontakt s razinom zamjećivanja koja nam inače ostaje zatvorenom. Mnogi ljudi doduše imaju dojmljive „vrhunske doživljaje” (engl. peak experiences),253 u kojima su preplavljeni i dirnuti dubokim iskustvima i vizijama. To ostaje na kraju bez ploda, ne vodi nekom temeljnom otvaranju za transpersonalnu razinu svijesti ako nije produbljeno nekom praksom vježbanja pod vodstvom učitelja. Izvanredni, osobiti doživljaji bilo koje vrste ne vode u dubinu kontemplacije kao što to čini put vježbe. Naoko paradoksalno, od nas se u vježbi prvo i stalno traži da pustimo sve, pa i ne znam kako dojmljive i značajne doživljaje. Doživljaji, misli, pitanja, potrebe se napuštaju i ustupaju svoje mjesto novome – onome još neviđenome i neslućenome.
83
252
Kao početniku, a to se ostaje nekoliko godina, sve ono što smo pročitali ili čuli (u predavanjima), pa bilo toga ne znam koliko mnogo, može nam posredovati samo približnu, zapravo neprikladnu predodžbu o onome što će nam jednom kasnije, u dubini našega bića, sâmo doći ususret. Prvo prolazi mnogo vremena u tome da malo-pomalo popusti početnički zamah i prva euforija, da bi ga slijedilo nestajanje osjećaja da se na putu kontemplacije uopće napreduje. Otrežnjavamo se. Ne događa se baš ništa. Pitamo se: Što ja tu radim i zašto? Ima razdoblja kad mi kontemplativna vježba ima još samo tjelesnu stranu, sjedenje koje mi čini relativnu ugodu. Biti u stvarnosti, napustiti sve što me zaokuplja, osjećati svoje disanje, osjećati ravnotežu, biti jednostavno tu bez svrhe – to mi prija. To bi bilo sve. Danas znam da to nije baš bilo posve točno. Istovremeno s onim što sam opisao, ipak se i nešto drugo događalo. Za vrijeme vježbe bez vidljivih „uspjeha” nastajala je i „ugradila se” sposobnost za zamjećivanje, treniralo se traganje. K 251
Ralf Boge (rođen 1950.), oženjen je, evangelički svećenik u župama Frankfurt i Bad te učitelj kontemplacije i član WFdK. 252
Kontemplation und Mystik, No. 2, Via nova Verlag, Petersberg, 2002., str. 2–6.
253
ABRAHAM MASLOW, Psychologie des Seins, Fischer, Frankfurt a. M., 1988.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Početna iskustva
Mistična razina svijesti je nadosobna. Na toj razini nema više ega koji sebe ističe kao nezavisni subjekt u dualističkoj opoziciji prema objektivnom svijetu, već se doživljava u jedinstvu sa svijetom dobivajući novu vrijednost … Unio mystica je kršćanski naziv za taj silazak u kozmičko, transmentalno i transpersonalno jedinstvo. To je uvijek isto iskustvo čistog postojanja, u kojemu je sve onakvo kakvo jest i također savršeno po sebi. WILLIGIS JÄGER
tome, obavili smo posao velikog pospremanja misli. Kada je već tako, a svakome s vremenom postaje jasno da se u životu uvijek radi o iskustvu – iskustvu „konačnog uzroka”, ovdje i sada – tada se mnogi misleni sistemi i konstrukcije, i u religiji, iskazuju kao sporedni. Dogme i pravila više se promatraju kao simboli ili estetske slike, što oni zaista i jesu u stvarnom smislu i sa zahtjevom da budu istiniti. Tko počinje misliti na temelju svojih vlastitih iskustava, taj je odbacio štake kojima se dotada služio u mislima. To posreduje osjećaj slobode, ali i (ponajprije) osjećaj da nemamo nigdje nikakvo uporište. U tom „besprostornom prostoru” treba se prvo snaći.
Slike koje izranjaju
84
Sve to spada u via purgativa, put čišćenja. K tome treba prihvatiti, ali ne i precijeniti, slike ili parole koje eventualno izranjaju iz nadosjetilnoga područja (simboli, vizije ili dr.). Otvorenost za zamjećivanje koja je stečena u vježbi vodi do toga da doživljaja ove vrste biva sve više. Već prema unutarnjem raspoloženju, koje se može i promijeniti, javljaju se snažne emocije, ispunjene strahom ili euforijom. I za to vrijedi ono temeljno pravilo – pustiti. Ono što tražimo nema nikakvih slika ili riječi, nijemo je. Sve ako nam kasnije i uspije da nađemo riječi, pa i riječi-slike kad to riječima prikazujemo, uvijek smo svjesni da samo nešto prevodimo, a time i interpretiramo. Drugačije je s doživljajima iz nadosjetilne razine. Oni mogu doći kao slike, s možebitnim kraćim tekstom. Može se reći da oni „jesu” slike, odnosno tekst. Naravno ,i takvi se doživljaji moraju interpretirati ako ih uopće želimo vrednovati. Ovdje moram govoriti o raščlanjivanju razina svijesti kako ih je postavio Ken Wilber.254 S onu stranu racionalne ili mentalne razine, što je prosječna razina svijesti većine ljudi našeg vremena (osobito na Zapadu), prihvaćaju se tri razine: 1. nadosjetilna, koja se još dijeli u psihičku i suptilnu, 2. kauzalna, 3. kozmička ili nedualna. Na prvoj od njih, nadosjetilnoj razini, doživljaji mogu biti izrazito dojmljivi. Zbog toga postoji realna opasnost da se na njima zaustavimo i da „zalutamo u šumi”. Ova razina je, s druge strane, vrlo razvučena i u sebi veoma diferencirana. U njoj se pojavljuju likovi svih mogućih religija, saga i mitova, svi simboli i parapsihološki fenomeni koji vode sve do magije. Ali i snažni doživljaji prirode, kao što je osjećati snagu drveća i rijeka, također spadaju ovamo. Oni se veoma često opisuju kao kozmički. Ipak, najčešće to nema veze s onim što se misli pod pojmom kozmičke, nedualne svijesti. To se događa znatno kasnije na duhovnom putu, u trenutku kada se dolazi do kraja svih unutrašnjih slika. A na svojem sam putu doživio taj trenutak netom nakon što mi je ga je navijestila jedna slika.
Napredovanje Bila je to priprava za doživljaj koji se naziva različitim imenima: „prodor” mi se čini najprikladnijim izrazom. Moglo bi se govoriti i o porodu ili o „dionizijskoj” ili „prometejskoj ekstazi” Stanislava Grofa,255 dok mi uobičajeni tradicionalni termin „prosvjetljenje” zvuči ponešto romantično. I svi drugi mogući opisi ne mogu nam posredovati nikakav prikladan izraz za dojam o onome što se ovdje do254
KEN WILBER, Eros, Kosmos, Logos, Krüger, Frankfurt a. M., 1996.
255
STANISLAV GROF, Geburt, Tod und Transzendenz, Kösel, München, 1985.
gubi. Kao ni slabosti, ni snage, zanemarimo li ovo ili ono poboljšanje. No nismo u oblacima, letjeti ne možemo.
WILLIGIS JÄGER
85
gađa. Svatko ga doživljava drugačije. Rečeno suhim riječima, to je izvjesnost, sigurnost: „To je to!”, ili, izraženo jednom slikom: vrata u nadosobno doživljavanje koja su dotad bila samo odškrinuta, jednim su se udarcem širom otvorila. Vrata ostaju otvorena i ne mogu se više zatvoriti. Ali i to je samo jedna etapa, ali silno važna. Naziva se kauzalnom (via illuminativa). Na početku je još prevagnulo čuđenje zbog toga što se zamjećivanje širi. Osjeća se da dolazi poniranje i izvan vježbe, pri svakidašnjim stvarima. Osjeća se kao susret, kao prevladavanje, uz posvemašnju radost. Vježba nam lakše ide od ruke, poniranje postaje dublje i „šire”, a malo-pomalo se najavljuje i nešto novo – veća jasnoća. Sve je bez slika, ali ne bez osjećaja; u svakom slučaju teško je za to pronaći riječi. Ponajprije je to nešto „više” od onoga što smo već doživjeli, neka nova kvaliteta. Filozofski bi se moglo opisati kao „nagla promjena kvantitete u kvalitetu”. U jednom se trenutku percepcija može promijeniti i primijetiti novo stanje: ulaženje u poniranje se više ne doživljava. Prividno se tada ništa ne događa, bilo u vježbi bilo izvan nje. Ipak je „to je to” iskustvo ovdje s još većom snagom i prisutnošću. Sa svom sabranom pozornošću u kontemplativnoj se vježbi može utvrditi da je poniranje još dublje nego što izgleda izvana, a da se pritom ne pojavljuju nikakvi posebni osjećaji. O tome se u nomenklaturi stupnjeva govori kao o kozmičkoj ili nedualnoj svijesti (via unitiva). No kada se tamo stigne, uviđa se da nije previše uzbuđujuće niti je imalo romantično. Ništa od onoga što se općenito smatra „mističnim” tamo se ne doživljava, ali ipak je iskustvo u najvećoj mjeri iznenađujuće. Registrira se ovako: istovremeno sa svime što se čini, uključujući i spavanje, stalno smo u poniranju, ali bez ograničenja djelovanja vlastitoga „ja”. Da zadržimo sliku vrata kao primjer: U kontemplaciji tako govorimo o „sakrasvuda oko nas, na svim stranama, čitava mentu sadašnjeg trenutka”. Jedino je u je kuća s bezbrojnim otvorima, ali se u sadašnjem trenutku komunikacija s Bogom njih ne upada. To je tek slaba slika za po256 moguća. Jedino se u ovdje-i-sada ta stvarstignutu „propusnost” u kojoj sebstvo nost može iskusiti. (istinski „Ja”) ostaje stabilno, ono se ne
Što se uopće promijenilo? Čemu sve to? Ponajprije bih želio reći da cijeli taj razvoj i to, sada doživljeno stanje ima svoju emocionalnu i svoju „svjetonazorsku” stranu, koju sam svjesno prešutio u svom prikazu. To je s jedne strane u vezi s mojim poštovanjem što ga osjećam pred tim procesom, kao i s osjećajima drugih koji su u njemu, i, s druge strane, s nesporazumima u govoru o njemu. Naš govor i mišljenje kreće se uvijek od dualizma (dobar/loš, da/ne, crno/bijelo, ja/ne ja itd.), iz dvovalentnosti, sposobnosti spajanja dvaju elemenata (polariteta). Osim toga, pretpostavimo ljestvicu osjeta i valentnosti koji postaju sve jači i u ekstazi dolaze do svog vrhunca. Tu postaje teško u odnosu na neko stanje predstaviti svoje doživljaje koji su neuobičajeni, a u isto vrijeme tako normalni kao čaša vode. I jedno i drugo smatramo istovremeno istinitim: moje „ja” i vanjski svijet sa svojim polaritetima i promjenjivim raspoloženjima, ali također, istovremeno, i činjenica da sam utemeljen u „dubini”. U toj dubini spoznajem da je sve uvijek, u svako vrijeme, ovdje i savršeno potpuno. Ništa ne nedostaje. Ne mogu se tome protiviti budući da je to istina života sâmog, a ja sam nedjeljivo vezan s njim. Tu nema nikakvoga ja i nikakvoga ti, nikakvoga početka ni kraja. Razna će me raspoloženja i dalje dostizati, djelomično još intenzivnije nego prije, ali ona se ne zadržavaju u meni dugo. Ali ima nešto što 256
KARL DÜRCKHEIM, Vom doppeltem Ursprung des Menschen, Herder, Freiburg, 1973.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Sadašnjost
Mistično iskustvo neizbježno nas vodi natrag u svakodnevni život. Mistika jest svakodnevni život; za nju je svakodnevni život taj u kojem susrećemo Prvotnu stvarnost. Jedino u tom trenutku života, živeći puninu života, može se pojaviti odnos s Bogom. WILLIGIS JÄGER
opstaje, što mi daje stabilnost, što ne leži u meni. Ipak, „Ono” je u meni prisutno, sjaj njegov sja kroz mene, susreće me u svemu što vidim i doživim. Mogu se usredotočiti na to što upravo radim ostajući neprestano u dodiru sa „životom”. Tako je predstavljen taj proces u grubim crtama. Svako iskustvo se odlikuje time da ne može biti konačno, dovršeno u potpunosti. Bit će uvijek novih pokušaja, kojima će se željeti prikazati kontemplativni put budući da smo stalno u potrazi za prikladnim oblicima izražavanja. Nadam se da sam ovim prikazom pridonio da se to bolje razumije i da se o tome drugi obavijeste. Prevela: Ljerka Jovanov
Jagor Bučan
Itinerarij duhovnog putovanja Usporedno čitanje monomita, Opusa magnuma i mističkog puta 86 Putni vodič s potrebnim podatcima; razrađen plan putovanja. To su natuknice koje u leksikonu stoje uz pojam itinerarija. Izuzev tehničkog značenja, taj termin ima i općenitije konotacije, koje se mogu odnositi na svako planirano putovanje, pa tako i na ono duhovno. Duhovni itinerarij uvriježena je sintagma koja se odnosi na etape kojima su kročili posvećeni, nadahnuti pojedinci na unutarnjem putu svog nadnaravnog, a opet zbiljskog iskustva. Riječ je o putu potrage za istinom, putu duhovnoga prosvjetljenja i preobraženja, putu oslobođenja, obogotvorenja ili sjedinjenja; putu transfiguracije, putu spasenja. Različiti nazivi plod su različitih religijskih odnosno tradicijskih nacrta, njihova tumačenja i smjernoga osobnog ostvarenja. Iskusivši različite „zgode i nezgode”, duhovni su putnici svoje putešestvije zabilježili bilješkama i tako ih zavještali u obliku itinerara svima onima koji se osjećaju pozvanima kročiti istim stazama. Tehnički pojam uz koji u kršćanskoj tradiciji najčešće zatječemo sintagmu duhovnoga itinerarija jest via contemplativa (contemplatio), kao zapadni vid mističkoga puta. Taj posljednji stadij tradicionalne četverodijelne molitve lectio divina (uz lectio, meditatio i oratio) prometnuo se u osobit unutarnji put s pripadajućim etapama i postajama. U usporedbi srodnih mističkih iskustava mnogih posvećenika (u kršćanskoj mistici, ali i mistici islamskog, budističkog, hinduističkog, taoističkog ishodišta, kao i drugih religijskih i tradicijskih zajednica) pokazalo se da je riječ o srodnome putovanju, neovisno o zasebnim inačicama koje pripadaju neponovljivom iskustvu navlastitog izričaja konkretnog pojedinca. Budući da je mistički put (via contemplativa, ali i srodni put tihovanja u praksi Istočne crkve – hezihazam) pomno elaboriran u mnogim tekstovima i da predstavlja relativno poznat predložak duhovna puta, poslužit će nam u ovome
257
Poredbenu funkciju mističkog puta moguće je ostvariti samo pod pretpostavkom zanemarivanja razlikovnih značajki među pojedinim mističkim praksama (u njihovoj individualnoj posebnosti) i uvažavanja njihovih srodnih značajki (odnosno podudarnosti koje se mogu iščitati kao sadržajna i strukturalna poklapanja). Za uvid u raznolikost i specifičnost pojedinih inačica mističke duhovnosti, kako u kršćanskoj tako i u tradicijama drugih religija, vidi: Enciklopedija mistika, I. i II. svezak, Naprijed, Zagreb, 1990. 258
Anonimnost alkemičara treba shvatiti uvjetno. Poput kršćanske crkve i njenih svetaca, i alkemijska tradicija ima svoje ”hagiografije” i utoliko alkemičari nisu nipošto anonimni pojedinci. No rečeni životopisi mahom uključuju njihovu izvanjsku, eksperimentalnu djelatnost. Kada je riječ o duhovnoj provedbi, odnosno duhovnoj transmutaciji, kronike su uglavnom nijeme. Kao što uostalom i dolikuje duhovnoj disciplini koja izrijekom ustvrđuje: „Nema adepta. On ne postoji. On ne govori.” Vidi u: JULIUS EVOLA, Hermetička tradicija, Fabula nova, Zagreb, 2008., str. 307.
87 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
razmatranju kao poredbeni posrednik.257 Bit će tertium comparationis u razmatranju dvaju naizgled raznorodnih, komplementarnih pojava, kakve jesu monomit i Opus magnum. Namjera je ovog prikaza ukazati na njihove međusobne podudarnosti i razlike, kako na strukturalnom tako i na sadržajnom planu. Monomit je pojam koji je komparativni mitolog Joseph Campbell preuzeo iz Joyceova djela Finnnegan’s Wake. Njime je imenovao prevladavajući pripovjedni arhetip koji je izdvojio u liku univerzalnog junaka („junak s tisuću lica”), protagonista nebrojenih mitova najrazličitijih povijesnih primjera u bogatoj i raznolikoj narodnoj predaji. Opus magnum (Ars Regia) sintagma je pak koja se odnosi na postupak i učinak transmutacijske pretvorbe, izveden alkemijskim umijećem. Ovdje će biti prikazan sa stajališta tzv. duhovne alkemije, za razliku od alkemije poimane kao metalurško umijeće pretvorbe neplemenitih metala u plemenite, ali i za razliku od alkemije (u Junga) koja predstavlja tek alegoriju psihološkog procesa individuacije. Obje inačice – alkemija kao pseudoznanstvena pretpovijest moderne kemije i alkemija kao drevna anticipacija analitičke (odnosno dubinske) psihologije – dva su vida pokušaja da se sa stajališta moderne paradigme shvati pojava posve drugačijega svjetonazorskog, kulturnog i naravnog poretka, pojava koja posjeduje osebujnu duhovnu zbiljnost. Sa sociološkog stajališta, monomit i Opus magnum predstavljaju izrazite opreke. Monomit je pojava koju podržava široka društvena platforma. Radi se o većinskom društvenom uzorku, nepreglednom mnoštvu pojedinaca unutar raznolikih narodnih zajednica tijekom povijesti koji su bili kulturno obilježeni i prožeti mitskom sviješću. Kada je riječ o Opusu magnumu, radi se o manjinskom (uvjetno rečeno elitnom) društvenom uzorku koji obuhvaća rijetke, mahom učene pojedince i malobrojne zajednice odabranih, koji su voljnim odabirom i angažiranim samoprijegorom njegovali tajnovito umijeće. Teško je pronaći dvije pojave koje bi bile u tolikoj mjeri međusobno udaljene po statističkoj zastupljenosti i društvenu statusu, iako je, istini za volju, u oba slučaja riječ o anonimnim pojedincima. S tom razlikom da su u prvom slučaju pojedinci bili anonimni zbog svoje naravne (mimo vlastite volje) participacije u kolektivnom biću (posredovanjem mithosa), dok su u drugom slučaju bili anonimni upravo zbog svojeg hotimičnog povlačenja iza paravana kolektiviteta (posredovanjem ethosa). Taj je paravan služio kao zaštita od osobne izloženosti i ranjivosti, ali je upućivao i na karakter anonimnosti kao izvorne odlike duhovnog pothvata alkemijskog posvećenika – adepta258. Unatoč tome, one očituju podudarne odlike, kako u strukturalnu tako i u sadržajnu aspektu. Budući da obje pojave izlažu etape putovanja/pustolovine koje imaju itinerarij srodan onome koji smo uzeli kao tertium comparationis, nastojat ćemo utemeljeno izvesti zaključak da je u sve tri pojave riječ o srodnom duhovnom putovanju. Putovanju koje ispod izvanjskih formalnih, ikonografskih i značenjskih razlika skriva neočekivane podudarnosti. Ta je strukturna poklapanja moguće razaznati u rasporedu sastavnica u pojedinom sustavu, koje sagledane s poredbenog vidika posjeduju funkcije istovjetne ili srodne funkcijama iz drugih dvaju sustava koji će poslužiti usporedbi. Poradi intelektualnog poštenja, treba međutim navesti i one utemeljene argumente koji poriču valjanost takovih uopćavanja i postaviti strože kriterije za prosudbu ispravnosti navedenog zaključka. Taj će kritički odjeljak slijediti po prikazu dvaju pojava (monomit i Opus magnum) i njihove usporedbe zajedničkim posrednikom (mistički put).
Vrelo života jest jezgra osobe, a ona će je u sebi naći – bude li mogla strgnuti pokrove. JOSEPH CAMPBELL
Zaključno, budući da broj tri podrazumijeva cjelinu, simbolički združujući početak, sredinu i kraj (dakle, ono mogućno sve), istom ćemo moći načelno dopustiti, nadamo se i utemeljeno, zaključak da trojstven duhovan put može biti shvaćen kao jedan i sveopći, jer – sažimajući ih istovrsnim posrednikom – obuhvaća raspon uvrštenih krajnosti.
Monomit Tek rođenje može pokoriti smrt – rođenje, i to ne opet onoga starog, već nečeg novog.259 Junak simbolizira onaj stvaralački i iskupiteljski božanski lik koji se krije u svima nama, te samo čeka da ga se spozna i pretoči u život.260
88
Campbellovo kapitalno djelo iz područja komparativne mitologije Junak s tisuću lica sadrži neobično privlačnu i donekle provokativnu tezu: šamanski rituali, mudroslovni zapisi, bajke, mitovi i religijski nacrti diljem svjetske povijesti promiču „jednu te istu priču”, bezvremenu u svojoj sadržajnoj i strukturnoj suštini.261 Ukoliko se sagleda na podlozi osobnog iskustva (na čemu Campbell dosljedno inzistira), ta je priča spontani proizvod psihe, njenog unutarnjeg viđenja i nadahnuća, kojih različite izvanjske manifestacije unisono upućuju na istovrsno izvorište. Na temelju široka komparativna uzorka, oslanjajući se na onodobna otkrića psihoanalize, Campbell razlaže jednoobrazni arhetipski narativ koji na tajnovit način povezuje zaboravljene mitove sa snovima suvremenih sanjača, pojedinčevu maštu s kolektivnim obrascima. Poveznica koja ih povezuje jest proces duhovne preobrazbe u kojoj pojedinac napušta ustaljene poretke ponašanja i poimanja, prolazeći kroz jedinstvenu, nepredvidivu i opasnu pustolovinu. Ishod poduzete pustolovine je preporođenje, tijekom kojega pojedinac – „junak” – biva osnažen, obnovljen, ponovno rođen. Ponovno rođenje, odnosno stalno ponavljanje rođenja (palingeneza)262 uvjetovano je pokornošću na koju junak samostalno pristaje. Pokornost predmnijeva pristanak na smrt da bi rođenje bilo mogućno; pretpostavlja činove predanja, raspeća i uskrsnuća. Psihološki procesi koji prate postaje stupnjevite preobrazbe jesu pounutrenje, odvajanje, razlučivanje, kao i poniranje u nesvjesno i integriranje izgubljene cjeline koje omogućuje obnavljanje života. Prema Campbellu, sav mitološki simbolizam, sve alegorije, oblici su koji kodificiraju istovjetnu inačicu i, u konačnici, vode k istovjetnu obrascu što ga otjelovljuje junak. On je „onaj pojedinac koji se uspio probiti kroz osobna i lokalna ograničenja i doprijeti do općevaljanih, uvriježeno ljudskih oblika.”263 On je „umro kao čovjek svog vremena; ali kao vječni čovjek – usavršen, nespecifičan, univerzalni čovjek – iznova se rodio.”264 Poziv na takvo, mitskim arhetipom shvaćeno junaštvo, posredovan je svakome pojedincu. Svatko ponaosob pozvan je izložiti se univerzalnoj pustolovini.
259
JOSEPH CAMPBELL, Junak s tisuću lica, Jesenski i Turk, Biblioteka Argo, Zagreb, 2009., str. 27.
260
Isto, str. 49.
261
„Sve ga religije naučavaju, kao i sve mitologije i narodne predaje posvuda.” Isto, str. 31.
262
„1. Ponovno nastajanje nečega što je već bilo i prošlo. Pojavljuje se u više oblika: Heraklit i stoici govore o cikličkom obnavljanju svijeta kroz ratove, Pitagorejci, Platon i novoplatonizam o seljenju duša nakon smrti u druga ljudska „tijela, Origen o konačnoj obnovi svih stvorenja (apokatastaza), a Nietzsche o ponovnom povratku istog. 2. Biol. Obnova, regeneracija; pojava osobina predaka u vrijeme embrionalnog razvoja novih naraštaja. Naziv uveo E. Haeckel da bi objasnio biogenetski zakon.” Proleksis enciklopedija (http://http://proleksis.lzmk. hr/40381/) 263
JOSEPH CAMPBELL, 2009., str. 30.
264
Isto.
Štoviše, ne moramo se uopće sami izložiti pustolovini, jer prethodili su nam junaci svih vremena; labirint je do u tančine upoznat, valja nam samo slijediti nit junakova puta. A ondje gdje smo očekivali pronaći nakazu, zateći ćemo Boga; gdje smo kanili sasjeći drugoga, sasjeći ćemo sebe; gdje smo namjeravali putovati u daljine, stići ćemo u središte vlastita bitka; gdje smo očekivali biti sami, bit ćemo sa čitavim svijetom.265
Ovdje nije prilika niti u najkraćim Ovo dvoje – junak i njegov krajnji bog, crtama navesti primjere kojima se Camp tragač i pronađeni – tako se shvaćaju bell služi u izlaganju junakove pripovijekao vanjština i nutrina jednog te istog, sti. Dostaje u nekoliko natuknica dodatno u sebi odraženog misterija, istovjetnog profilirati lajtmotiv njegova djela. Junakov misteriju manifestiranog svijeta. Veliko put univerzalni je put koji se prostire pred djelo vrhunskog junaka leži u dolasku do svakim pojedincem ponaosob. Ukoliko pospoznaje ovoga jedinstva u višestrukotvrdno odgovori na duhovni poziv, pojedinac stupa na put koji svojim uosobljenim sti, te u njezinoj objavi. vidom predstavlja buđenje jastva. To je JOSEPH CAMPBELL buđenje obilježeno duhovnim prolaskom, „otajstvom preobrazbe”, koji je posve srodan fenomenima smrti i ponovnog rođenja. Ta preobrazba nije metaforička, već zbiljska, što znači da predstavlja stvarno inicijacijsko iskustvo, bez kojega pojedinac u suštini nije kadar doživjeti preobrazbu. Ako smrt i nije zbiljska za konkretnoga pojedinca, jest za njegov ego, budući da buđenje jastva ima za uvjet smrt ega. Smrt se odnosi na razdvajanje i otpuštanje svake navezanosti, što 265
Isto, str. 35.
266
Isto, str. 49.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
njegovo pogibeljno putovanje nije bilo trud dostizanja, već povratka na dostignuto; ne otkrića, već povratka na otkriveno. Otkriva se da su božanske sile, koje je tražio i kroz opasnosti osvojio, cijelo vrijeme postojale u srcu junaka. On je „kraljev sin” koji je spoznao što je i time započeo rabiti moć koja mu pripada – „sin Božji”, koji je spoznao razmjere značenja toga naziva. S tog motrišta junak simbolizira onaj stva ralački i iskupiteljski božanski lik koji se krije u svima nama te samo čeka da ga se spozna i pretoči u život.266
89
Osnovni strukturni obrazac što ga Campbell luči u nepreglednu kolopletu mitema (riječ je mahom o obredima sazrijevanja) ima trodijelnu raščlambu. On je označuje središnjom česticom monomita i definira kao sljedeći niz: razdvajanje – inicijacija – povratak. Ta jednostavna pojmovna trijada u sebi združuje i objedinjuje zgode i nezgode Gilgameša, Edipa i Hamleta, viđenja Muhamedova i Danteova, kušnje Prometejeve, Buddhine i Arjunine, kalvariju Ozirisovu i Isusovu. Njihova pojedinačna iskustva združuju se u zajednički nacrt, koji pretpostavlja odvajanja od svijeta, prodora do nekog izvora moći i povratka koji donosi blagostanje. Prvi stadij (razdvajanje i odlazak) Campbell razlaže na pet etapa: 1) Zov u pustolovinu, odnosno naznake junakova poziva; 2) Odbijanje zova, odnosno ludost bijega od Boga; 3) Nadnaravna pomoć, odnosno neočekivana potpora koju dobiva onaj koji se odvažio na pustolovinu što ga je pripala; 4) Prijelaz prvoga praga; i 5) Utroba kita, odnosno prijelaz u predjele noći. Drugi stadij (iskušenja i pobjeda inicijacije) razložen je na šest etapa: 1) Put iskušenja, odnosno opasni vid bogova; 2) Susret s božicom, odnosno blaženi povratak u prvo djetinjstvo; 3) Žena kao zavodnica, odnosno spoznaja i agonija Edipova; 4) Pomirba s ocem; 5) Apoteoza; i 6) Konačna blagodat. Treći stadij (povratak i ponovno uključivanje u društvo) sadrži također šest dionica: 1) Odbijanje povratka, odnosno nijekanje svijeta; 2) Čarobni bijeg, odnosno Prometejev bijeg; 3) Izvanjski spas; 4) Prijelaz praga povratka, odnosno povratak svijetu svako dnevice; 5) Vladar dvaju svjetova; i 6) Sloboda življenja, odnosno priroda i uloga konačne blagodati. Nakon prolaska kroz sve etape pustolovine, junak stječe fundamentalno iskustvo, odnosno uviđa da:
predstavlja proces ravan usmrćivanju ega. Ustvari je riječ o reintegraciji, u kojoj su egu pridržane one kompetencije koje mu pripadaju, a odvojene one koje mu ne pripadaju. Utoliko budno jastvo nije atribut ega, već popratni simptom njegove – kažimo tako – abdikacije s trona koji je neosnovano uzurpirao. Buđenje jastva Campbell poima kao pojedinčevo uzdizanje na viši stupanj ljestvice bića: „Nijedno stvorenje”, piše Ananda Coomaraswamy, „ne može dostići viši stupanj prirode a da ne prestane postojati.”267 Pojedinac je „umrijevši u osobnom egu, iznova ustao, učvršćen u jastvu”268. U tome je smisao pustolovine, bitke koju različite tradicije zovu različitim imenima (sveti rat, jihad)269. Ishod poduzete pustolovine predstavlja onaj isti cilj koji mit dijeli s religijskim objavama i mističkim stremljenjima: … cilj mističkoga puta: stvarni objedinjujući život, stanje božanskog stvaralaštva, obogotvorenje.270 Pojedinac (kao osuvremenjeni junak) tako ostvaruje objedinjujući život ugađajući vlastito poslanje s arhetipskim modelom, univerzalnim obrascem. Taj sveopći model osobito je zorno utjelovljen u kršćanskoj predaji. Zato Campbell i poseže za paradoksom koji joj je pripadajući: Kraljevstvo je Božje u nama, ali ujedno i izvan nas; Bog je, međutim, tek praktično sredstvo buđenja uspavane ljepotice, duše. Život je njezin san, smrt pak buđenje. Junak, onaj koji budi vlastitu dušu, sam predstavlja tek praktično sredstvo vlastita rastakanja. Bog, onaj koji budi dušu, time predstavlja vlastitu istodobnu smrt. Možda najrječitiji mogući simbol ovoga otajstva predstavlja razapeti Bog, Bog prinesen na žrtvu „samome sebi”.271 Campbell je sažeo junakovu pripovijest u obliku jezgrovita sinopsisa:
90
Mitološki junak po izlasku iz svakodnevne kolibe ili dvorca biva odmamljen, odvučen, ili pak svojevoljno odlazi na prag pustolovine. Ondje susreće sjenovitu prisutnost, koja brani prolaz. Junak može poraziti ili udobrostiviti tu silu i u kraljevstvo mraka ući živ (bitka s bratom, bitka sa zmajem; žrtva, čini), ili ga suparnik može pogubiti, pa će sići mrtav (komadanje, razapinjanje). Prešavši tako prag, junak putuje svijetom neznanih no čudnovato bliskih sila, od kojih mu neke strogo prijete (ispiti), a neke mu daju čarobnu pomoć (pomagači). Kad stigne u nadir mitološkog ciklusa, on prolazi vrhunsko iskušenje i stječe nagradu. Pobjeda se može prikazati kao junakovo spolno sjedinjenje s božicom-majkom svijeta (sveti brak), priznavanje od strane oca-tvorca (pomirba s ocem), vlastito obogotvorenje (apoteoza), ili pak – ako su sile ostale neprijateljski nastrojene prema njemu – kao krađa blagodati po koju je junak došao (krađa nevjeste, krađa vatre); zapravo je riječ o širenju svijesti, a time i bitka (prosvjetljenje, preobrazba, sloboda). Konačno djelo jest povratak. Ako su sile blagoslovile junaka, on polazi pod njihovom zaštitom (poslanik); ako nisu, on bježi pred potjerom (preobražajni bijeg, bijeg preko prepreka). Na pragu povratka valja napustiti transcendentne sile; junak se vraća iz kraljevstva strave (povratak, uskrsnuće). Blagodat koju donosi obnavlja svijet (eliksir).272 Evo i tabličnog prikaza značajki monomita radi preglednijega uvida: 267
Isto, str. 103.
268
Isto, str. 250.
269
Rumi: „Što znači ‘odrubiti glavu’? Sasjeći tjelesnu dušu u svetome ratu.” Cit. u isto, str. 16.
270
EVELYN UNDERHILL, Mysticism: A Study in the Nature and Development od Man’s Spiritual Consciousness, Dutton, New York, 1911., cit. u: nav. dj., str. 176. 271
JOSEPH CAMPBELL, nav. dj., str. 265.
272
Isto, str. 254.
Razdvajanje sadržaj i etape junak odlazi na put iz svijeta svakodnevice u predio nadnaravnoga čuda; zov u pustolovinu; odbijanje zova; nadnaravna pomoć; prijelaz prvoga praga; utroba kita
provedba odlazak (odbijanje odlaska); odricanje (odbijanje odricanja); prelazak/silazak; razlučivanje; nijekanje; propadanje; umiranje; prolaženje
ishod projekcija nesvjesnoga (zamjedba odbačenih, nepriznatih, neprepoznatih, neznanih, nerazvijenih čimbenika, zakona i sastavnica postojanja); ojačano samopouzdanje; odbačen infantilni ego; uvid u prolaznost života i svijeta; prihvaćanje straha; nadrastanje poznatoga
sadržaj i etape
junakov susret s fantastičnim silama i odnošenje odlučujuće pobjede; put iskušenja; susret s božicom; žena kao zavodnica; pomirba s ocem; apoteoza; konačna blagodat
provedba
ishod
rastakanje; podčinjavanje; pročišćavanje; nadilaženje; preoblikovanje; asimiliranje; pomirenje; napuštanje
odbačene osobine (ponos, vrlina, ljepota, život); buđenje jastva; podudarnost opreka; zenit osobne krize; nepokolebljivost; spoznaja; nadilaženje ega; prosvjetljenje; stanje božanskoga stvaralaštva; lakoća; istovjetnost; sloboda; blaženstvo
provedba
ishod
odbijanje povratka; bijeg; povratak; suočavanje sa svakodnevicom; obnavljanje
ostvareno Jastvo; ostvaren usud; nepropadljiva osoba; kozmička svijest; anonimnost; vrhunsko blaženstvo; poistovjećenje; kriza praga povratka; izloženost; nevezanost; pomirba individualne svijesti i univerzalne volje; svjedočenje
91
Inicijacija
sadržaj i etape
po povratku iz pustolovine junak bližnjima može darivati blagodati; odbijanje povratka; čarobni bijeg; izvanjski spas; prijelaz praga povratka; vladar dvaju svjetova; sloboda življenja
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Povratak
Opus magnum ...to je prava znanost u kojoj reintegracija (s prvobitnim stanjem) nije samo nakana, već je konkretna i ontološka.273 Između vječnoga rođenja, povratka iz Pada i otkrića Kamena mudraca nema razlike.274
92
Mnoga su i raznorodna pisana djela koja raspravljaju o pojavi alkemije. Budući da je primarna literatura mahom nepristupačna i nepronična (pisana kriptičnim, simboličkim izričajem), sekundarnom literaturom nastojalo se osvijetliti tu opskurnu tradiciju i privesti je prikladnom razumijevanju. Prema Rabinoviču, te je sekundarne pokušaje moguće razvrstati u četiri kategorije: 1.) one koji naprosto ustvrđuju da „alkemija nije ništa” (da je besmislena i bespredmetna), 2.) da je tek „neostvarena kemija” (svojevrsna pretpovijest moderne kemije), 3.) da je „isto što i kemija” (rana razvojna faza kemije), i 4.) da je „hiperkemija” (pojava koja nadilazi kemiju kao znanost).275 Te raznorodne tvrdnje zastupaju različiti pojedinci: znanstveni pozitivisti, povjesničari ideja, tradicionalisti, okultisti. Ne ulazeći u meritum znanstvene i povijesne rasprave, ovdje nas zanima onaj pristup koji alkemiju nastoji prikazati u svjetlu hermetičke tradicije, dakle učenja sadržana u helenističkim tekstovima zbirke Corpus Hermeticum, shvaćenima u značenju koje im je pridano u razdoblju srednjega vijeka i renesanse. Spomenuti pristup u Rabinovičevoj taksonomiji mogao bi se podvesti pod pojam hiperkemije kao svojevrsne meta-znanosti276, ili radije „svete znanosti”, kakvom se ujedno nazivala u pojedinih autora. Prikazat ćemo ga oslanjajući se na pronicljivu i znalačku studiju tradicionalista Juliusa Evole277. Pozivajući se na mnoge izvorne autore koji uglas ponavljaju mantru o skrovitosti alkemijskog umijeća (prezirući pri tomu tzv. „puhače” i „ugljenare”), Evola nastoji prikazati umijeće kao osobitu i izvornu pojavu, „znanost” koja donosi zbiljska ostvarenja. Ta scientia sacra u njegovu prikazu (iscrpno elaborirana citatima primarne literature) povezuje srodne pojave u aleksandrijskome okruženju sinkretističkoga Agonija probijanja kroz osobna ograničehelenizma sa zapadnim srednjovjekovljem, nja agonija je duhovnog sazrijevanja. Liali i s Orijentom – s islamskom, hinduističkovna umjetnost, književnost, mit i kult, kom, budističkom i taoističkom tradicijom. filozofija i asketske discipline instrumenti On temeljito i skrupulozno, s autoritetom su koji osobi pomažu da nadiđe obzorja velikog komparatističkog poznavatelja, koja ju ograničavaju i prijeđe u sfere sve hermetičku tradiciju prikazuje sa stajališireg ostvarivanja. šta teorije (učenje, simbolika), ali i prakse, pružajući smjernice za zbiljsku primjenu JOSEPH CAMPBELL „svetog umijeća” u okviru pripadajućih mu razvojnih etapa. Više je nego zahtjevno u najkraćim crtama iznijeti neobično složenu simboliku alkemijskoga djela i pripadajući itinerarij tijeka njegova ostvarenja sa stajališta duhovne discipline. Kao što u izlaganju monomita nismo bili u prilici potkrijepiti prikaz povijesnim mitemima, tako ni ovdje nismo u prilici izložiti zakučastu metaluršku terminologiju koja predmnijeva „čitanje s ključem”. Dostaje tek kazati da taj ključ nalaže shvatiti je kao „metalurški simbolizam koji se od273
JULIUS EVOLA, Hermetička tradicija: o njezinim simbolima, doktrini i Kraljevskom umijeću, Fabula Nova, 2007., str. 11. 274
JACOB BÖHME, De signatura rerum, 7, 78.; cit. u JULIUS EVOLA, nav. dj., str. 10.
275
VADIM RABINOVIČ, Alhemija kao fenomen srednjovjekovne kulture, Prosveta, Beograd, 1989. Autorova premisa jest da alkemiju valja sagledavati kao cjeloviti kulturni fenomen, odnosno da kao sinkretistička srednjovjekovna pojava ona ujedno obuhvaća sve heterogene joj vidove. 276
„Alkemija se od profane kemije razlikuje „metafizikom”, odnosno, razinom svijesti koja nadilazi osjetila, što, naposljetku, pretpostavlja inicijacijsku transmutaciju ljudske svijesti.” JULIUS EVOLA, nav. dj., 2007., str. 286. 277
Isto.
nosi na pitanja duha”.278 No, već i pojam duhovnoga u alkemiji nije istoznačan s uvriježenim tumačenjem toga pojma. Prema glasovitoj hermetičkoj formuli „kako gore, tako dole”, može se zaključiti da alkemija u svojemu poimanju prirode i čovjeka spreže transcendentno s imanentnim. Duhovno (perspektiva transcendentnog) nije odijeljeno od materijalnog (perspektiva imanentnog), kao što to nalaže uvriježeni znanstveni, počesto i religijski, dualizam. U svojem apsolutističkom zahtjevu za Jednim279, alkemija nastoji objediniti opreke: Uzdigni se iznad svih visina; siđi niže od najniže dubine; usredotoči u sebi sve oćute svega stvorenoga, vode i vatre, suhoga i vlažnoga. Za misli da se nalaziš istodobno u svemu, u zemlji, u moru ili na nebu; zamisli da se nikada nisi rodio, da si još uvijek zametak: mlad i star, mrtav i onkraj smrti. Obgrli sve istodobno: sva vremena, sva mjesta, sve stvari, osobine i količine.280
Za ostvarenje transmutacije bitno je poštivati pripadajuću recepturu, odnosno ispravno slijediti naputke koji prate uzastopne etape postupka. Postupak izvođenja velikog djela sadrži tri osnovna stadija284, koje alkemijska tradici-
278
Isto, str. 149.
279
„Prvo načelo hermetičkog učenja je ’načelo jedinstva’, a formula koja ga izražava može se naći u Kleopatrinoj hrizopoeji: Jedno je Sve.” Nav. dj., str. 47. I dalje: „Postoji samo jedna Priroda i jedno Umijeće... Postoji samo jedno Djelo i izvan njega ne postoji druge istine.” Citat iz Novum lumen chemicum, Venecija, 1644., str. 62. u: nav. dj., str. 55. 280
Isto, str 40.
281
Isto, str. 55.
282
Isto, str. 291.
283
Isto.
284
Stadiji uključuju dvanaest pripadajućih etapa: prženje, otvrdnjavanje (stvaranje taloga), zgušnjavanje, rastvaranje, prekuhavanje, destilacija, sublimacija, taloženje, razlaganje, fermentacija, povećavanje, sušenje.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Ta premisa jest da u korijenu stvari koje imaju oblik, kvalitetu ili individualnost počiva nediferencirani princip. Taj princip nema ni oblik ni individualnost, i čak je iznad i istodobno prije opreke Ja i ne-Ja, materijalnosti i duhovnosti, unutarnjeg i vanjskog. Za alkemičare je povratak natrag, ili kako također kažu, rastvaranje njihovih supstancija u tu materiae primae, osnovni cilj njihova umijeća. Dakle, za „transmutaciju” nije dovoljno uzdići se iznad zamjetljivih tipova supstancija do stanja „oduhovljenih tijela” ili „androgina”, nego je ujedno neophodno znati kako nadići njihove iscrpne specifikacije kako bi se stiglo do nediferenciranog principa, i potom izvršiti, djelovanjem duha, „projekciju” koja odvezuje čvor nevidljivih sila koje se manifestiraju kao određeni mineral.283
93
Djelo se, dakle, odlikuje objedinjujućom naravi, poklapanjem opreka. Međutim, to poklapanje nije niti puko jednačenje (coincidentia opositorum), niti pribrajanje, udvajanje. Djelo objedinjavanjem tvori stanoviti novum; spram dvoga (komplementarne opreke) ono je nešto treće. „Djelo [je] treći svijet, kao druga dva, ali u kojemu su sile makrokozmosa i mikrokozmosa ponovno ujedinjene.”281 No, na što se zapravo odnosi zagonetna sintagma „treći svijet”? Što Opus magnum zapravo podrazumijeva? Kao što Evola tumači, veliko djelo ishod je postupka u kojem se čovjek obnavlja i reintegrira u sebi, postupka kojim se u pojedincu ostvaruje „zlatno” stanje bivanja, kojim se ozbiljuje primordijalno stanje postojanja. Postupak je to koji u konačnici ostvaruje „novo nebo” i „novu zemlju”. Veliko djelo je svojevrstan proizvod (novum) čina transmutacije, preobrazbe, transfiguracije. Transmutacijom se sprežu opreke na način da se istim činom istodobno otjelovljuje duh i produhovljuje tijelo. A njezina temeljna premisa jest formula: „Jedan, Sve”282.
94
ja imenuje kao nigredo (crni opus), albedo (bijeli opus) i rubedo (crveni opus). RazČovjek se ne treba osloboditi grijeha, motrimo ih ukratko redom. nego se treba preobraziti u Boga. Nigredo je unutarnji put koji ukljuPLOTIN čuje poniranje u sebe („silazak u utrobu zemlje”) ne bi li se razvezale spone koje čovjekove sastavnice drže na okupu; ne bi li se njihovim razdvajanjem (separacijom) dospjelo do tzv. materiae primae285, „supstance” od koje su čovjek i priroda sazdani (kako gore, tako i dolje). Razdvajanje onoga što je životvornim principom stvoreno dovodi do otkrivanja stvaralačkoga počela („duha” ili „daha”) kao nediferenciranoga počela u svakom pojedincu. To počelo ima dvojako značenje – ono je smrt i život (solve i coagula). Rastvaranje ili rastakanje izjednačava se sa smrću. Usmrćenje se pak odnosi na iracionalnu vezu, na „lijepak” kojim su životne sastavnice međusobno spojene (žudnja, prianjanje). Mortifikacija je ujedno i purifikacija, pročišćenje samoprijegorom, asketskom pripremom koja pretpostavlja odustajanje, odstupanje, nevezivanje. Zato se kao opći preduvjeti umijeća podrazumijevaju čistoća srca i tijela, krepost, nepristranost.286 Kada se sastavnice tvoriva (čovjeka, prirode) razlože i višestruko pročiste, ostvaruje se mogućnost da se prvobitna materija ponovno integrira s prvobitnim principom. Nigredo je, dakle, postupak u kojem valja uvidjeti i zanijekati slijepe životne porive (pohlepa, glad, poriv za zadovoljenjem), rastočiti identifikaciju i zaokupljenost sobom, dokinuti pojedinčevu narav (onu koja je „’opčinjena’ i svladana prirodom”287). Ili, šifriranim alkemijskim izričajem rečeno, „djelovati na Vatru Žive (vatrena žudnja) Vatrom, i sjediniti Duh s Duhom, s ciljem vezivanja ruku Djevice, ovoga nestalnoga demona”288. Nadalje, potrebno je ras točiti strah koji se javlja pri ugrozi ega, razgraditi identitet umjetne tvorevine ega da bismo se otvorili za dublja stanja postojanja. Međutim, iako je riječ o mortifikaciji, tako stvorena „crna materija” (talog, pepeo, ostaci), koja je dobivena postupkom čišćenja, ne odbacuje se. Ona je nadasve bitan čimbenik u sljedećoj fazi Djela. „Mrtvo tijelo”, naime, treba oživjeti, treba ga uskrisiti. Jednako kao što se pri čišćenju i razdvajanju (destilaciji) mora paziti da se istančani dio tjelesnine, ljudske smjese, odnosno pojedinčeve duše289 (u nekih autora duh, ili „anđeo”) ne evaporira, da ne utekne da djelo ne bi propalo u nepovrat. Stoga alkemijske recepture naglašavaju da rektifikacijska posuda mora stoga biti čvrsto zatvorenom (čitaj: pojedinac mora budno bdjeti nad postupkom; budnost podrazumijeva uporno i dosljedno samosvladavanje). Duša se poima kao sjeme koje neće proklijati ako nije umetnuto u zemlju; a da bi urodilo plodom, ono mora umrijeti, slomiti se i otvoriti. „Ondje gdje je posijano sjeme, koje je tvoja Duša, uzaći će Tijelo.”290 Nigredo je, dakle, etapa „oslobađanja istančanog oblika života (žive) koji sjedinjuje dušu i tijelo, iz Saturna koji je sâmo fizičko tijelo”291. Istančani oblik je „žudnja vezala uz tijelo u smislu njegova ’pada’”292. Albedo. Bijeli opus uključuje otpočinjanje reintegracije, odnosno „učvršćivanje materije u bjelini”. Ta se ponovna integracija razdvojenih sastavnica pomoću životvornoga principa Duha izjednačuje s buđenjem, rođenjem293, 285
Nediferencirana mogućnost kao izvor svekolikoga stvaranja.
286
„Odmori tijelo i umiri strasti; ako samoga sebe tako nadzireš, privući ćeš k sebi božansku bît.” Zosima, cit u: MARCELLIN BERTHELOT, Collection des anciens alchimistes grecques, 2:84.; cit. u: JULIUS EVOLA, nav. dj., str. 177. 287
JULIUS EVOLA, nav. dj., 2007., str. 66.
288
Isto, str. 72.
289
Duša je, kako Evola napominje, nadnaravni element ličnosti. Vidi: isto, str. 81. i 82.
290
JACOB BÖHME, Aurora, str. 21., 49.; cit. u: isto, str. 130.
291
JULIUS EVOLA, nav. dj., 2007., str. 153.
292
Isto, str. 155.
293
„’Ponovno rođenje’ ovdje nije ni osjećaj ni alegorija, nego činjenica koju ne može razumjeti onaj tko nije prošao iskustvo Misterija.” Isto, str. 150.
294
GERHARD DORN, Physica Trithemii, u: Theatrum chemicum, 1:472.; cit. u: JULIUS EVOLA, nav. dj., 2007., str., 179. 295
JOHANN GEORG GICHTEL, Theosophia practica, 2, str. 5; uvod, str. 8; 1, str. 53.; cit. u: isto, str. 187.
296
Isto.
297
Tako Nigredo ima izravnu referencu na biblijski simbol pustinje, na Isusovo četrdesetodnevno povlačenje u nj (Mojsijev boravak u pustinji također iznosi četrdeset dana), a i Isusov boravak u grobu iznosi četrdeset sati. Naposljetku, nakon pepelnice slijedi korizma, koja traje četrdeset dana.
95 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
stvaranjem (mistici ga, prema Evoli, nazivaju vječnim stvaranjem), palingenezom, uskrsnućem. Itinerarij bijelog opusa dopušta biranje dva odvojka u daljnjem napredovanju: suhi i vlažni put. Kao što Evola kaže, jedan nas put oslobađa ropstva tako što oslobađa princip života, dok se u drugom slučaju sâm princip oslobađa ropstva. Suhi put zapravo omogućuje izbjegavanje kriza, trzaja i iznenadnih promjena, dakle osigurava kontinuitet preobrazbe. On uključuje praksu askeze i čišćenja i među svim etapama ponajviše je „tehnicistički” profiliran, budući da se zasniva na duhovnim i tjelesnim vježbama propisanima životnim pravilima. Vlažni pak put je dinamičniji i riskantniji, pri čemu je kontrolu napredovanja teže ostvariti. On predmnijeva održavanje svijesti u otegotnim okolnostima gubitka čvrstoga uporišta što ga tijelo pruža. Daljnje napredovanje zahtijeva posvemašnje ovladavanje sobom, zahtijeva prevlast jedne misli, jedne nakane. Sav se život podređuje jednome cilju („samo je Jedno potrebno”) i sve pojedinčeve sposobnosti moraju sudjelovati u njemu. UmiPodjarmi Ego i razvijaj se poput cvijeta u jeće zaokuplja čitavoga čovjeka u njegobožanskome duhu. vom nastojanju k samointegraciji: „Nikada JACOB BÖHME izvan sebe ne traži ono što treba prije ne294 goli iskoristiš čitavoga sebe.” Albedo uključuje još i tzv. put daha i put krvi, odnosno usredotočenje na dah (disanje), odnosno na krv (kontrola tjelesne topline). Oba puta učestalija su u istočnim praksama umijeća. Pošto se „Djelo odvija u srcu”295, nije neobično da krv igra bitnu stavku u alkemijskome procesu. Ona se rafinira, prosvjetljuje, ne bi li se preobrazila u „duhovnu krv”. No, povlačenje duše u srce zahtjevan je i iscrpljujući posao, budući da se duša „sada treba boriti protiv Boga (kako bi se održala i kako se ne bi „rastvorila” na svjetlu) i istodobno protiv čovjeka (kako bi nadvladala ljudsko stanje)”296. Treći par (kao podvrsta vlažnoga puta) predstavlja tzv. Venerin put i radikalni put. On obiluje seksualnom simbolikom i primjer je tantričke tradicije u njenu zapadnom ruhu. Analogan je hinduističkom putu buđenja i uzdizanja kundalini i stoga se kao praksa smatra zahtjevnom i pogibeljnom. Slabija inačica toga puta jest tzv. androgini put (kao kombinacija suhog i vlažnog puta). On je pak povezan sa sakralizacijom rata. Kao što kaže Evola, on pruža iste mogućnosti kao i mistički – orgijastičku ekstazu i suptilno umrtvljenje hermetičkoga asketizma. Naposljetku, bijeli put donosi pobjedu života nad smrću. Čovjek je transcendiran i postaje apsolutna individua, prvobitni čovjek, androgin. „Kolebljivi anđeo” (Böhme) kakav čovjek jest, postaje besmrtan, prosvijetljen nadnaravnim svjetlom. Tamni talog je izbijeljen, a tzv. „bijeli kamen” postaje prvo utjelovljenje odnosno projekcija duha. Postaje „veličanstveno tijelo”. Prema Evoli, to tijelo odgovara prije svega gnostičkome, a donekle i Pavlovljevu, „uskrsnuću tijela”. Hermetičke interpretacije evanđelja rado ističu podudarnosti triju faza djela s raspećem (razdvajanje), silaskom nad pakao (mortifikacija) i uskrsnućem (nebesko i potom ljudsko obličje).297 Albedo je tako prva hermetička transmutacija – iz olova (bakra) u srebro. To srebro odgovara astralnom, sjajnom tijelu. „Nakon stvaranja ’bijeloga kamena’ svijest prestaje ovisiti o običnom stanju tijela i njezin se kontinuitet može održati u stanjima i oblicima postojanja koji više ne sudjeluju u materijalnom svijetu. U trenutku smrti duša ne prestaje živjeti, nego nastavlja živjeti s očišćenim tijelom prosvijetljenim u vatri, i to na
način da se duša, duh i tijelo međusobno prosvjetljuju nebeskom bistrinom i združuju se tako da se više nikada ne mogu razdvojiti.”298 „Smrt za čovjeka tada nije ništa drugo doli konačno ’pročišćenje’”.299 Konačno, rubedo kao završna etapa puta predstavlja fazu Djela koja je u mnogome podudarna s albedom. Evola napominje da se te dvije faze razlikuju samo po intenzitetu, predstavljajući dva uzastopna trenutka istog procesa reintegracije. Rubedo nastavlja vršiti iste operacije pročišćenja, učvršćivanja i sjedinjenja, umnažajući ih do trenutka u kojem biva ostvareno zlatno stanje postojanja. Štoviše, kao što kaže jedan alkemijski tekst: … ne smijemo prestati izvoditi bijelo djelo.300 Bijeli eliksir nije najviše savršenstvo, a stoga što mu još nedostaje element Vatre kao uskrsnuće primordijalne Vatre koja žudi za zemaljskošću tijela.301 Rubedo je vječna vatra u kojoj više nema rastvaranja, niti daljnjeg reintegriranja. Ona je najviši stadij, posljednja etapa puta, stanje u kojoj inicijant postaje besmrtan, u kojem jest vječan. Iako, neprilično je govoriti o životu, budući da je riječ o stanju iznad postojanja i nepostojanja, o svojevrsnoj nadkozmičkoj koncepciji besmrtnosti. Evola napominje da Crveno Djelo dovodi do asimilacije … sa stanjem „tijela” koje odgovara Aristotelovim „čistim formama” ili „anđelima” iz katoličke teologije302, [...uslijed koje asimilacije] prosvijetljen čovjek neće biti manji od nebeskih duhova, nego će u svemu i po svemu biti nalik njima, u jednom neosjetljivu i nepropadljivu tijelu303. Nova uzdignuta duša sjedinit će se s besmrtnim i nepropadljivim tijelom. Tako će nastati novo nebo.304 Evo i tabličnog prikaza alkemijskih značajki radi preglednijega uvida: 96
Nigredo sadržaj i etape
provedba
oslobađanje istančanoga oblika života koji sjedinjuje
otvaranje; odvajanje; liša-
dušu i tijelo;
vanje; rastvaranje; pročišćavanje; budno pra-
prženje; otvrdnjavanje
ćenje procesa mortifikacije;
(stvaranje taloga); zguš-
angažman čitava čovjeka
njavanje; rastvaranje
298
BASIL VALENTINE, Dodichi chiavi, str. 10.; cit. u: isto, str. 235.
299
Isto.
300
Isto, str. 244.
ishod dokinuta strast; lišenost žudnje; neutralnost; ovladavanje sobom; prelazak životnoga principa u neindividualizirano stanje; pokretanje novoga rođenja
301
Cit. u MARCELLIN BERTHELOT, Collection des anciens alchimistes grecques, Paris, 1887., 1:525, 145; cit. u: isto, str. 245. 302
Isto, str. 269.
303
BASIL VALENTINE, Dodichi chiavi, str. 46.; cit. u: isto.
304
PHILALETHES, Experimentia de preparatione mercurii, str. 17.; cit. u: isto.
Albedo sadržaj i etape izgradnja istančanoga oblika koji zamjenjuje grubo tijelo; prekuhavanje; destilacija; sublimacija; taloženje
provedba
ishod
prožimanje; pročišćenje; učvršćenje; sjedinjenje; preobrazba
budnost; preporađanje; novo istančano tijelo; uskrsnuće; besmrtnost (uvjetna)
provedba
ishod
Rubedo sadržaj i etape sjedinjenje nove uzdignute duše s besmrtnim i nepropadljivim tijelom; razlaganje; fermentacija; povećavanje; sušenje
umnažanje; kruženje; dovršeno obnavljanje
novo nebo; uskrsnuće mrtvih; besmrtnost (bezuvjetna); tijelo duša i duh preobražavaju se u Jedno
Već i pri ovako sumarno prikazanim pojavama monomita i Opusa magnuma razvidno je da im je temeljna struktura zajednička. U oba slučaja riječ je o trodiobi, o pojmovnoj trijadi, koja se ujedno poklapa s onom koju smo predložili kao poredbenu usporednicu – mistički put kršćanske tradicije. Naime, tradicionalna podjela mističkog puta također je trodijelna. Ona uključuje stadije via purgativa, via illuminativa i via unitiva. Ili, kazano drugim pojmovima: pročišćenje, prosvjetljenje i obogotvorenje. Evo i zornog prikaza sukladnosti navedenih etapa: ITINERARIJ PUTOVANJA
prva etapa
druga etapa
treća etapa
mistički put monomit Opus magnum
pročišćenje razdvajanje nigredo
prosvjetljenje inicijacija albedo
obogotvorenje povratak rubedo
97
Mistički put kao nositelj poredbe
Via purgativa sadržaj i etape
provedba
ishod
razračunavanje s čovjekovim najtamnijim dijelovima u svrhu njegove raspoloživosti Božjemu uplivu
sabiranje svijesti; pozornost; motrenje; oslobađanje od slika, predodžbi, misli; otpuštanje; nevezivanje; netraženje; napuštanje (samog sebe); napuštanje intelektualne i duševne djelatnosti; neosvrtanje; aktivno čišćenje (vlastite podsvijesti); trpljenje; umiranje (raz rješenje iskustvenog „ja”)
mir; tišina; sabranost; pozornost; opuštenost; siromaštvo; čistoća srca; praznina; umuklost razuma, mašte, pamćenja i volje; nadilaženje ego-svijesti; samozaborav; samozataja; utrnuće; iskustvo napuštenosti i ništavila
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
A evo i strukturno-sadržajna prikaza mističkog puta:
Via illuminativa sadržaj i etape
otkrivanje izvornoga jastva i uživanje Božje milosti
provedba
ishod
pasivno čišćenje (kolektivno nesvjesnog); primanje
zanesenost; ekstaza; vrlina (kao posljedica, ne kao uzrok); spoznaja vlastitog jastva; blaženstvo; providno bivanje; iskustvo sadašnjeg trenutaka
provedba
ishod
zahvaljivanje; plodonosno davanje
spoznaja cjeline; iskustvo nadbivstvenoga bitka; integriranje ego-svijesti i pravog „ja”; iskustvo vječnog „sada”; nema razlike između sakralnog i profanog; iskustvo prvotne/konačne stvarnosti u svim stvarima; nebo je sada; uskrsnuće i ponovni dolazak su sada; palingeneza (svijet se rađa iznova u svakom trenutku)
Via unitiva sadržaj i etape
jedinstvo s Bogom i svijetom; istovjetnost transcendentnog i imanentnog; prijelaz u nestvoreni život; dioništvo u konačnom pratemelju – Bitku, Božanstvu; konačno ostvarenje stvarnosti
98
Usporedimo li tablične prikaze monomita i Opusa magnuma s prikazom mističkoga puta, lako ćemo uočiti sadržajne podudarnosti unutar prve etape. To potvrđuje i uporaba srodnih metafora pri oslikavanju prolaska tom etapom. Tamna noć kao sintagma kojom je sv. Ivan od Križa označio rečenu etapu, korespondira sa sintagmama „utroba kita” (razdvajanje), odnosno „silazak u utrobu zemlje” (nigredo). Niz srodnih pojmova koji opisuju vrstu provedbe (čišćenje, rastakanje, razdvajanje) uviru u zajednički fenomen (doživljaj) smrti (ega, žudnje), fenomena koji je popraćen iskustvom praznine, ništavila, rastočenog individualiteta. Prijelaz iz prve u drugu etapu uključuje rastakanje nakon kojega slijedi reintegracija, preobrazba (ega u izvorno Ja, prvobitne materije pomoću životnog principa u novo istančano tijelo), koja se doživljava kao novo rođenje, budnost, blaženstvo, uskrsnuće. Naposljetku, posljednja etapa kao dovršenje duhovnoga putovanja donosi stanje (iskustvo) jedinstva, cjelovitog ostvarenja osobe, besmrtnost, nepropadljivost itd. Ona predstavlja i nuždu povratka, zatvaranja ciklusa, nakon kojeg preobraženi pojedinac dijeli stečene blagodati. Taj altruistički motiv ponajmanje je razvidan u rubedu, no i unutar te etape moguće je iščitati njegove tragove, budući da se ozbiljenje novog neba i nove zemlje ostvaruje unutar postojećih granica postojanja – unutar transfiguriranoga pojedinca, iako mimo vidljivih pojavnih manifestacija. Činjenica transfiguracije, budući da se dovodi u vezu s palingenezom, na tajanstven način izravno sudjeluje u aktualnom stvaranju, te je stoga u izvjesnom odnosu spram svijeta kao takvog. To su, dakle, bile strukturalne i sadržajne podudarnosti.305 Razlike koje zamjećujemo, a koje nije poželjno zanemariti, razmotrit ćemo nešto kasnije u tekstu. Za sada – u kontekstu brojčane podjele etapa pripadajućih duhovnu itinerariju – spomenimo još i to da trodijelna podjela mističkoga itinerarija nije 305
Zbog skučenosti prostora prikaza te su podudarnosti ovlaš nabačene; na čitatelju je da ih dodatno proširi na temelju predloženih smjernica.
306
VADIM RABINOVIČ, nav. dj., 1989., str. 111.
307
Vidi u: isto, str. 117. i 118. Riječ je o pitagorejskoj tradiciji, koja je posredovanjem neoplatonizma, Augustina, Boetija i drugih pojedinaca (ali i posredovanjem arapske filozofske misli putem latinskih prijevoda) zaživjela u srednjem vijeku u teološkoj adaptaciji crkvenih otaca, ali i magijskoj interpretaciji u djelu alkemičara i kabalista. 308
Sufizam: povijest, tumačenja i protagonisti, Misl, Zagreb, 2005. s pripadajućim tekstovima: ARTHUR J. ARBERRY, Struktura sufijske teorije i prakse; ANNEMARIE SCHIMMEL, Put; RICHARD HARTMANN, Tarik: put sufija po al-Qušayrījevom tumačenju. HENRY CORBIN, Grimizni anđeo, Asinus MODO, Zagreb, 2007; HENRY CORBIN, Ibn Sina i vizionarsko kazivanje, Naučnoistraživački institut „IBN SINA”, Sarajevo, 2009; EVA DE VITRAY MEYEROVITCH, Antologija sufijskih tekstova, Naprijed, Zagreb, 1988.
99 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
i jedina. Suvremenija inačica poznaje sedmerostupnu inačicu sv. Terezije Avilske; razradba mističkog puta u Evelyn Underhill sadrži pet osnovnih etapa. Ivan Klimak razlikuje četiri etape; Guigo Pontski (kartuzijanac Guigues du Pont, 13. st.) pak luči dvanaest postaja koje vode do kontemplacije. Osim toga, vidjeli smo da i u Campbellovoj razradbi monomita postoje mnoge usputne etape, a i unutar Opusa magnuma također postoje detaljnije razradbe. Tako se uz dvanaest tradicionalnih postaja umijeća javlja i šestodijelna razradba puta: smrt, uskrsnuće, brak, spajanje, začeće, rođenje.306 Budući da je svaka tradicionalna brojčana podjela neodvojiva od simbolike brojeva, tako se i ovdje isprepliću brojevi koji imaju izrazitu simboličku potenciju, što je osobito izraženo u alkemijsko-hermetičkoj tradiciji.307 Kako bilo, numeričke razlike u potpodjelama mogu ukazati na dvije bitne značajke. Kao prvo, neizravno govore da je svako ostvarenje putovanja po definiciji individualno, unatoč činjenici da se tijekom putovanja preobražavaju ne samo pojmovi individualiteta i osobnosti, već da se i sam pojedinac neposredno preobražava na zagonetan način. Značajke individualiteta su jedinstvene, ali su u svakog pojedinca „raspoređene” na njemu svojstven način, tvore njemu svojstvenu, jedinstvenu „smjesu” (osobnost, ličnost). Kao što se taj jedinstveni sklop u vremenu izgrađivao na samosvojan način, tako se i razgrađuje na samosvojan, individualan način. No, neovisno o nijansama, princip ostaje isti. Dakle, princip individuacije (preobrazbe, transfiguracije) je istobitan za svakoga pojedinca, unatoč tomu što ga svatko ponaosob ispunja (individualizira) na svoj vlastiti način, neponovljivim događajnim sastavnicama vlastitih životnih okolnosti. Isto se može kazati i na drugačiji način: putovi su jedinstveni u mjeri u kojoj pojedinog putnika čine jedinstvenim, što u konačnici dovodi do poklapanja različitih putova i različitih pojedinaca u zajedničkoj točki uvira. Kao drugo, brojčane podjele svjedoče o stupnju razlučivosti kojom se određena pojava opaža. Razlučivost može biti finija i grublja, no ona u bitnom ne mijenja strukturalne karakteristike cjeline. Kao i u grafičkim prikazima fraktalne diobe, neovisno o razlučivosti detalja spram nadređene cjeline, ona (cjelina) je uvijek prisutna i razvidna u svakom stadiju svoje razlučivosti. Da je tomu tako posvjedočila bi i komparativna analiza daljnjih primjera mističke prakse, poput one sufijske, koja je detaljno i skrupulozno razrađena i prikazana na više mjesta.308 Brojčana podudarnost je, naravno, tek formalna razina usporedbe. Značajniji povod za nju jest pitanje operativnosti, izvedbenosti, odnosno njen manji ili viši stupanj u naših poredbenih sastavnica. Tako alkemijski adept izvodi provedbu Djela; junak ostvaruje pustolovinu. Junaštvo mitskoga protagonista je u najvećoj mogućoj mjeri djelatno (o čemu ponajviše svjedoči filmski obrazac akcijskog junaka koji je izravno skrojen prema mitskom predlošku; štoviše, u mnogim slučajevima izrijekom upravo prema Campbellovu predlošku monomita); alkemijsko djelo je rezultat „spravljanja” po striktnim recepturnim predlošcima, što upućuje na značajni udio operativnoga postupanja. Jedino mistik, reklo bi se, ostaje pasivan na svom unutarnjem putovanju. Taj je prividan raskorak moguće usuglasiti pretpostavkama koje proizlaze iz pobližega uvida u narav triju poredbenih pojava. Vidjeli smo, naime, da Campbellova i Evolina interpretacija izvanjsku djelatnost tumači kao alegoriju (odnosno simbolički prikaz) unutarnjega duhovnog putovanja, duhovne preobrazbe. Dakle, ono što se u pripadajućoj ikonografiji i pripovjednom sloju očituje kao narativ (pustolovna i proceduralna aktivnost), u stvari se treba sagledavati kao simbolični dispozitiv.
100
Ili, drugim riječima, djelatnost junaka i adepta takve je (neizrecive) naravi da ju se ne može prikazati drugačije doli posrednim radnjama. I upravo njima, budući da se očito radi o unutarnjim pojavama koje imaju narav preobrazbe, koja pak preobrazba uključuje mijene u vremenu (etape) i karakteru (stanja). Ukoliko narav unutarnje zbilje uključuje stanovito kretanje i promjenu, ona se izvana može prikazati kao djelatnost. No, vice versa, ukoliko je izvanjska aktivnost tek posredovana simbolička forma, izrazitu operativnu aktivnost možemo povratno čitati kao oznaku znatno delikatnijega unutarnjeg zbivanja. Kako stvar stoji s „poredbenim trećim”? Ukoliko junak ostvaruje pustolovinu, a adept izvodi alkemijski postupak, utoliko mistik trpno svjedoči etape prolaska kontemplativnim putom. Mistički put je, prema uvriježenim pretpostavkama, lišen svake djelatnosti. No, on je, kao molitveni čin (u svojoj suštini) ipak neostvariv bez izvjesne minimalne, ali ipak prisutne, voljne činidbe popraćene vrlo tankoćutnim djelovanjem. To se djelovanje sastoji od svjesnog, budnog motrenja praznoga zaslona uma, budnoga prebivanja u unutarnjoj tišini. Motrenje što ga ostvaruje tzv. unutarnji promatrač popraćeno je voljnom odlukom nevezivanja pažnje za slike i misli koje povremeno protječu zaslonom. Budna svijest usmjerena je „na ništa”. To su tankoćutne „radnje” na unutarnjem putu, fina djelatnost koja uključuje isto tako profinjenu razinu voljnoga dioništva. Ne treba zanemariti niti izvanjsku formu kontemplacije koja uključuje fizičku raspoloživost pojedinca (prikladno sjedenje i primjereno disanje). Ta jedva zamjetna činidba zasniva se na samovoljnu pristanku na nedjelovanje, ne bi li takva raspoloživost urodila plodom – unutarnjim „djelovanjem” koje nije mjerljivo, niti izvana opazivo. Pristupiti duhovnu putu znači odstupiti i otvoriti se (što u jeziku i jesu oznake glagolske radnje); odstupajući iz osobne skučenosti pojedinac daje privolu da u njemu otpočne jedno novo vodstvo, jedna nova vlast iznutra. To vodstvo pristiže takoreći „odozgo”. U tomu trenutku (glagolska) radnja mijenja svoju narav (svoj smjer) – više nije aktivna, već pasivna. U mistika rečeno vodstvo iskazuje se trpnim glagolskim pridjevom (on je vođen), odnosno pasivnim glagolskim oblikom (on biva vođenim). Djelatni junak, na prvi pogled sudeći, ne trpi trpne glagolske oblike; on čini, poduzima, djeluje; on izigrava usud suprotstavljajući mu se vlastitom odlučnošću, beskompromisnošću i požrtvovnošću. No, jednoobrazna prevlast u tipologiji „junaka s tisuću lica”, njegova uvijek jednaka postupanja u nebrojenim mitemima, upućuje na nešto drugo osim na (samo)voljnu činidbu. Upućuje na nemogućnost da se čini drugačije no što to čine svi junaci. Upućuje na nemogućnost da se iznevjeri obrazac junačkoga ponašanja. Rekavši obrazac, rekli smo ujedno norma ili pravilo. Začudan paradoks monomita je u tomu što se, iznevjeravajući uvriježena pravila (usud, sudbina), junak priklanja „novom” pravilu, drugačijoj normi ponašanja. Ukoliko je običan pojedinac izložen/predan usudu na volju, junak svoj usud bira sam, ali to čini na način usvajanja obrasca ponašanja koji je do u tančine reguliran svojevrsnim nadređenim obrascem, „vodstvom odozgo”. Ukoliko bismo usud čovjekove svakodnevice (conditio humana) mogli izjednačiti sa zakonom prirode, onda je usud junaka ustvari natprirodni usud (conditio divina), natprirodni zakon. Odlučnost da se odbaci podložnost prirodnu zakonu (zakonu kauzaliteta), zapravo nije ništa drugo doli odluka da se bude podložan natprirodnom zakonu (zakonu neuvjetovanosti). Svaki zakon uvjetuje, propisuje, normira. Prirodni zakon uvjetuje principom kauzaliteta, spregnutošću uzroka i učinka (ukoliko – utoliko). Natprirodni zakon kida prirodne uvjetovanosti, ali jednako i istodobno propisuje natprirodne. Neuvjetovanost je također uvjetna, pod pretpostavkom da se doseže uvjetovanim „postupcima”; onim postupcima koje predlažu smjernice itinerarija, odnosno koje nalaže smjerni samoprijegor posvećenika pri njegovu oslanjanju na duhovni bedeker. U tomu je paradoks duhovnog puta, tankoćutne spiritualne činidbe. U svakodnevnom životu pojedinac je slobodan činiti što ga je volja, ne uviđajući istovremeno da ga puki voluntarizam izlaže pogromu usuda, zakonu kauzali-
teta. Tek odričući se vlastite slobodne volje za volju višnju, pojedinac postaje istinski slobodan, odnosno raspoloživ za slobodu neuvjetovanosti. Slobodna se volja ustvari svodi na mehanizam otponca koji je prisutan u Isusovoj izreci: „neka bude volja Tvoja”. Natprirodni zakon je podjednako obvezujući („iznimni stereotip” junaka) kao i prirodni zakon („uobičajeni stereotip” pojedinca). Razlikuju se samo u naravi obvezujućega. Druga spona obvezuje na način da pojedinca izručuje ropstvu; prva spona obvezuje izručujući pojedinca slobodi. Na istom paradoksu počiva i izričita operativnost alkemijskoga postupka, operativno spravljanje Velikog Djela. Adept svoju sudbinu uzima u svoje ruke baš poput mitskoga junaka. No, budući da je pripadajućoj naravi Djela svojstveno da je ona nadnaravna, to se i djelovanje adepta ostvaruje kao ne-djelovanje. Adept preobražava tijelo uzvisujući ga, produhovljujući ga, kao što istodobno otjelovljuje duh učvršćujući ga. Na koji način čini to što čini? Adept svojim (ne) djelovanjem „primorava” prirodu da čini ono što joj je u naravi, otkriva pravu prirodu prirode, koja jest u natprirodnome, nadnaravnom. To potvrđuje glasovita hermetička formula (kako gore, tako dolje). Adept odstupa i otvara se, a otvorenost spram nadilazećeg pokreće zakon korespondencija. No, i adept je, poput mistika, u znatnoj mjeri „vođen”: On samo zna da se određene stvari moraju dogoditi: on im pruža jasna sredstva i uvjete, i to je sve. Ne pretvara se da je djelovanje njegovo. On je samo instrument. Samopotvrđivanje je strast koju on ne poznaje. A što dalje napreduje, to njegovo središte dublje uranja u nadindividualnu i nadosobnu sferu, poput jedne od velikih sila Prirode, dok će se oni na kojima djeluje osjećati slobodnima.309 [istaknuo J. B.]
Kao što smo vidjeli, djelovanje i voluntarizam monomita i Opusa magnuma temeljne su komparativne odrednice koje ih čine nesuglasnima s mističkim putom. No, isto tako smo vidjeli da je s obje strane opreka moguće učiniti ustupak prilagodbe koji je zbiljski utemeljen. Tako naš „poredbeni treći” nije posve lišen svakog djelovanja310 i voljnoga udjela, kao što ni dvije poredbene pojave nisu posve djelatne u svojoj naravi, niti je njihov voluntarizam posve neovisan. Upravo poredbeni treći srodnom strukturom i razlikovnim obilježjima ukazuje na moguće adaptacije u jednoznačnom tumačenju junakove i adeptove djelatnosti. No, isto tako, herojski usud i kraljevsko umijeće pružaju mogućnost interpretativne akomodacije kada je riječ o jednoznačnom tumačenju mistikova usuda. Konkretno, ukoliko je u sva tri slučaja prva etapa gotovo istovjetna po karakteru i provedbi (tablični prikaz ukazuje na gotovo istovjetne pojmove u slučaju čišćenja, razdvajanja i nigreda), tada je moguće pretpostaviti da se iza manje podudarnosti pojmova u druge dvije etape (možda) može pronaći sukladna narav iskazana i doživljena na različite načine. No, prije no što pokušamo utemeljiti takvu pretpostavku, razmotrimo izravne posljedice uočenih nesuglasica. Junak dakle osvaja i zauzima, dočim adept proizvodi, nagoni i invocira. Uz to, Campbell junakovu pustolovinu u drugom dijelu svoje studije izdiže na još višu potenciju. Njegov herojski ciklus izjednačen je s kozmogonijskim ciklusom. To u stvari znači da junak, izvodeći krug pustolovine (odlazak/povratak), ujedno podražava univerzalno kruženje, ciklus postajanja i rastakanja. Junak je tako, 309 310
JULIUS EVOLA, nav. dj., 2007., str. 307.
„Put prakticiranja (grč. praktikos) sastoji se u promjeni unutrašnje usmjerenosti duha (metanoja) [...].” WILLIGIS JÄGER, Kontemplacija: kršćanski put mistične duhovnosti, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2015., str. 54.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Opreke, nesuglasice i njihovo prevladavanje
101
Ukoliko je utemeljena, ta je pretpostavka fundamentalna jer na temelju nje možemo ublažiti opreke, za mnoge nepremostive, između junačkoga djelovanja, alkemijskog proizvođenja i mističke predanosti.
102
čini se, prikriveni demijurg, onaj koji nije samo odgovoran za vlastitu sudbinu, nego i za sudbinu svijeta. Onaj koji, obnavljajući sebe, obnavlja Svijet. Onaj koji je odgovoran za Stvaranje kao takvo. Adept ostvaruje istu ulogu u još konkretnijem smislu: on se ne bavi toliko demijurškim koliko teurgijskim poslom. On, dakle, sprovodi „božansko djelovanje”, božansko stvaranje311. Pritom stvaranje nije događaj koji se zbio jednokratno u prostoru i vremenu (creatio ex nihilo); stvaranje je neprestano metafizičko djelovanje (palingeneza). Adept utoliko aktualizira mitem junakova kozmogonijskog djelovanja. On se, zajedno s prirodom, nalazi u stanju stvaranja. Utoliko i alkemijsko djelo, poput junakove pustolovine, utjelovljuje mitski svjetonazor. Ono pripada kasnom odrazu mitske svijesti koja je još uvijek prožimala jedan pol srednjovjekovnoga bića (oprečan onomu službenom – skolastičkom). Ta je mitska svijest svoj labuđi pjev doživjela u renesansi, da bi se potom našla podvojenom u dvije oprečne kulturne pojave – u romanu i popularnoj kulturi s jedne strane (kao vidljivi krak prežitka mitske svijesti) i opskurnoj „subkulturalnoj” pojavi tajnih društava i drugih ezoterijskih pojava (kao njen prikriveni krak). Nasuprot tomu, mistički put, iako jedvice toleriran od crkvene institucije, ipak je bio koliko-toliko legitiman, ponajviše zbog toga što je mistik od sebe otklanjao bilo kakve vlastite zasluge za ostvarenje (teološki sumnjivog, barem za zapadnu crkvu) unio mystica. Mističko dioništvo u jedinstvu njemu pripada po milosti, a ona je nezaslužena, ničim izazvana. Ishod mističkoga putovanja mistik ne može doseći vlastitim naporima. Zato Evola izričito naglašava inkompatibilnost alkemije i misticizma312, kao što ujedno naglašava razliku između kraljevske i svećeničke tradicije, razliku između magijskog junaka i religijskoga sveca. Sinonim velikog djela i jest uostalom Ars Regia – kraljevsko umijeće, a ista opreka razvidna je već je i na političkoj razini srednjovjekovne društvene uljudbe.313 Sve navedene karakteristike najzaoštreniji vid opreka imaju u teološkim izvodima i zabranama koje iz njih proizlaze. No, upravo je via contemplativa pojava koja se, osobito u razdoblju protureformacije, našla pogođenom teološkim i praktičnim uklanjanjem dvojbenih (za službene stavove) čimbenika molitvene prakse u vjernika i svećenstva. Stoga, ukoliko se narav ishoda mističkoga puta (unio mystica) oduvijek smatrala upitnom za službenu institucijsku doktrinu, utoliko se mistički put neočekivano našao uz bok odbačenim mitemima (junakova reintegracija) i blasfemijama hereze (teurgijsko umijeće alkemije). Stoga je opravdano pitati se nemaju li naše tri pojave, unatoč svim stvarnim razlikama koje ih odlikuju, srodnu sadržajnu potku. Još konkretnije, mogu li podudarne strukturne etape svjedočiti o sličnom ili istovjetnom ishodu? Jesu li tri puta istoznačna, sveopća? Jednoznačan odgovor na to pitanje nije moguće dati iz nekoliko razloga. Prije svega, da bismo mogli utemeljeno suditi o nekoj pojavi, morali bismo je poznavati i prosuđivati iz nje same. Jezikom svakodnevnog iskustva rečeno, da bismo znali kakav je okus nekog jela, morali bismo ga ujedno i kušati. Da bismo mogli usporediti tri različita okusa, morali bismo pak kušati tri različita jela. 311
Ta se aktivnost u nekim slučajevima dovodi u vezu s tzv. bijelom magijom. Alkemija je kao svojevrsno magijsko djelovanje bila i službeno zabranjenom. Papa Ivan XXII. (XIV. st.) donio je bulu protiv maga (Super illius specula), kao i specijalnu bulu protiv alkemičara (Spondet quas non exhibent). Alkemiju su zabranjivali i mnogi kraljevi, ali su alkemičari na pojedinim dvorovima uživali ugled i potporu. Paradoksalno, isti papa i sam piše alkemijski traktat, što njegovu bulu, kako zaključuje Rabinovič, čini obmanom. Svojevrsno „pokrštavanje” alkemije najizravnije je prisutno u Tomina učitelja, Alberta Velikog (Libellus de Alchimia), ali i Rogera Bacona (Speculum Alchemiae, Opus Majum). 312
Evola pod misticizmom izrijekom podrazumijeva eksces osjećajnog zanosa, podsvjesni i periferni psihologizam, mističko-panteistički eskapizam. Međutim, i alkemija ima pripadajući misticizam. Vidi: THIERRY PAGE, Osvrt na alkemiju i mistiku (u: Enciklopedija mistika, I. Svezak, Naprijed, Zagreb, 1990., str. 403–406). Taj se misticizam oslanja na milost Božju (alkemičar radi dok moli), a kamen mudraca bez iznimke se naziva darom Božjim. Štoviše, alkemičar ga izjednačuje sa samim Kristom. „Alkemijsko naučavanje jednostavno teži tome da na Zemlji preuzme ulogu čovjeka u istome smislu u kojemu je Krist želio ostvariti riječ svog Oca. Čovjek stvoren prema slici Stvoritelja mora posve ostvariti tu sliku, što znači nastaviti djelo stvaranja. To je njegova neodgodiva zadaća.” THIERRY PAGE, nav. dj., str. 406 313
Tzv. „carska stranka” (gibelini) bila je u izravnoj borbi za onodobnu društveno-političku prevlast (središnja i sjeverna Italija) u sukobu sa „crkvenom, odnosno papinskom strankom” (gvelfi).
314
WILLIGIS JÄGER, nav. dj., 2015., str. 204.
315
THOMAS KEATING, Otvoren duh, otvoreno srce, V.B.Z., Zagreb, 2000., str. 92.
316
WILLIGIS JÄGER, nav. dj.., 2015., str. 202.
317
Isto, str. 116.
318
Isto, str. 145.
319
Cit. u: isto, str. 201.
320
Isto, str. 217.
321
Isto, str. 200.
322
Isto, str. 217.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
a) u alkemiji asketizam je tehnika, mistička kontemplacija nipošto nije tehnika; no istom čitamo: „Prava askeza je vježba duha.”314 I: „Rad volje u molitvi stvarni je rad, ali je to rad prihvaćanja.”315; b) u monomitu i velikom djelu riječ je o preobraženju i uskrsnuću, odnosno o zbiljskoj transfiguraciji (suptilno tijelo); no na drugoj („trećoj”) strani nalazimo da: „Kontemplacija mijenja osobnost iz srži.”316 Odnosno: „Kontemplativni je put [...] usmjeren preobrazbi osobe.”317; c) ne zvuče li sljedeće Eckhartove rečenice poput misli izvornog alkemijskog adepta: „Ako hoćemo da ovo djelo bude savršeno, onda ga mora jedino Bog činiti, a ti ga moraš samo podnositi.”318 I još: „Taj prolazak kroz vatru doživljava se s otporom, sa zapomaganjem, kao nemirno proganjanje u vremenu, dok je nastalo rođenje iz vatre, radost izvan vremena i prostora.”319 Tomu Jäger dodaje: „Zato čovjek mora biti nanovo rođen.”320 „Obraćenje je odvraćanje od staroga Adama prema novom čovjeku koji je rođen od Boga.”321 I poentira u istom duhu: „Srž je biblijske poruke da čovjek vjeruje u svoj božanski izvor, da vjeruje u život koji je u Bogu, ali i u čovjeku. Zato mora biti nanovo rođen.”322 Ovakve usporednice moguće je nizati nadugačko i naširoko, što nam ovdje nije za cilj. No, cilj nam je postaviti pitanje: što uistinu znači biti nanovo rođen? Što preobrazba osobe uistinu podrazumijeva? Je li je riječ o prikladnim metaforama koje prate psihološki proces individuacije, ili se pak radi o kakvom zbiljskom, supstancijalnom činu? Može li usporedba pojedinčeve reintegracije, ostvarenja nepropadljivoga tijela i jedinstva unio mystica pružiti primjeren odgovor na to pitanje? Na temelju svega do sada rečenoga, mogući zaključak našega razmatranja mogli bismo uobličiti na sljedeći način: opreke i nesuglasice nije moguće prevladati ukoliko njihovim poravnavanjem friziramo stvarno stanje stvari, dakle ukoliko krivotvorimo istinu. No, moguće ih je prevladati ukoliko pretpostavimo da naša vlastita spoznajna ograničenja nisu kadra uočiti one razine podudaranja kojima nismo u mogućnosti nazočiti, koje ostaju izvan dosega naših (trenutnih) spoznajnih moći. Ukoliko bismo mogli valjano utemeljiti takvu pretpostavku, tada bi iz rečenog mogli izvesti sljedeći zaključak: Istodobne podudarnosti i nesuglasice mogu ukazati da je riječ o stanovitome rascjepu u pojavi koju razmatramo. Ili drugačije, da postoje mit i „mit”, umijeće i „umijeće”, misticizam i „misticizam”. Ili još radikalnije: postoje mit i pseudomit, umijeće i pseudoumijeće, misticizam i pseudomisticizam. Utemeljeno je zaključiti da bi se prirok pseudo odnosio na sve one pojave (sadržaje, provedbe i ishode) koje donose prevlast voluntarizma, djelovanja iz ego-stanja svijesti, iz volje za moć, za prevlast. Autentične pojave među onima koje
103
Kada je riječ o temeljnim stvarima (poput smisla ili istine) tada nije dostatno „kušati okus”, potrebno ih je uozbiljiti osobnom egzistencijom, potpunoma ih ostvariti udjelom vlastita bića. Drugim riječima, cjelovitost nekog uvida počiva na pretpostavci uvida u cjelinu, na pretpostavci dioništva u cjelini. Budući da cjelinu „nismo kušali”, tada ne možemo znati što cjelina doista jest; ne možemo znati kakvim postojanjem se može zvati cjelovito postojanje. Sve što nam preostaje (u okviru posredna pristupa poput ovog) jest slijediti tragove, odgonetati znakove, motriti smjernice. A one pak ukazuju sljedeće:
smo razmatrali bile bi one koje su lišene samovoljnoga voluntarizma, koje su određene „vodstvom odozgo”. Iz toga slijedi da misticizam opterećen karizmama, psihogenezom, parapsihološkim pojavama nije istinski misticizam, već pseudomisticizam (poput kanaliziranja što ga sprovodi pojedinac-medij). Svako umijeće koje zaziva, evocira, proizvodi snage prirode mimo posrednoga vodstva odozgo jest pseudoumijeće (magijski čin što ga izvodi pojedinac-okultist). Pustolovina koja se iscrpljuje u djelovanju i voluntarizmu nije istinska reintegracija, već ishitreni, samovoljni čin, pseudoreintegracija (što je izvodi opsjednuti pojedinac). Za takva se ostvarenja može kazati (zajedno s Gebserom323) da je riječ o provedbi koja je zapela na izvjesnoj etapi putovanja ne mogavši dosegnuti svoj konačni cilj. U rečenim slučajevima dolazi do zaglavljenja na mitskoj (pustolovina), odnosno magijskoj (umijeće, misticizam) razini.324 Konačni cilj reintegracija je s Iskonom, i to integriranjem svih razina svijesti, njihovim providnim poklapanjem. Iskon je kao konačni cilj smješten s onu stranu svih razina i dostupan je tek našoj budnoj prisutnosti. Ostvaruje se osviještenim bivanjem unutar sadašnjeg trenutka. Stoga, spram izvorne i autentične inačice jedne od pojava, druge dvije pseudopojave bit će u sadržajnom smislu uvijek nesuglasne. Suglasje bi tada bilo moguće samo između autentičnih, izvornih inačica monomita, alkemijskog umijeća i mističkog puta. Tada bi (možda) i ishod putovanja – posljednja etapa – bila jednoznačna, sinonimna. Tada bi bilo moguće izvesti zaključak o jednom, jedinstvenom i sveopćem duhovnu putu, kao i njegovu istovjetnu ishodu. Djelo je s vama i u vama: jednom kada ga otkrijete u sebi, gdje neprestano prebiva, posjedovat ćete ga zauvijek upravo ondje gdje jeste.325
104
Neven Bradić
Mistika blaženstava kao iskustvo duhovnoga itinerarija Iskustvo Prošlo je nekoliko dana od povratka s kontemplativnog povlačenja na otoku Košljunu. Nakon posla odmarao sam se u svojoj omiljenoj kućnoj stolici, opušten, još uvijek pod snažnim dojmom koji su ta četiri dana ostavila u mojoj duši. Nisam imao posebno fiksiranu pažnju nad nekom temom. Ali, kroz tu pozitivnu omamljenost duha, polagano, kao iz tame unutrašnjih dubina svijesti, počelo se nazirati objašnjenje jedne teme koja me oduvijek snažno privlačila i kojoj 323
Jean Gebser (1905.–1973.), švicarski filozof, jezikoslovac i pjesnik. Najutjecajniji dio njegova opusa posvećen je fenomenologiji svijesti. Vidi: Iskon i sadašnjost. Prvi dio: temelji aperspektivnog svijeta – prilog povijesti stvaranja svijeta, Katarina, Bugojno, 1992. 324
Riječ je, naime, o razinama svijesti u Gebserovoj taksonomiji. One su poimenice: arhajska, magijska, mitska, mentalna i integralna. 325
Sedam Hermovih poglavlja, u: SALMON, ur., Bibliotheque des philosophes chimiques, Paris, 1741., sv. 1.; cit. u: JULIUS EVOLA., nav. dj., str. 52.
Tamo gdje stvorenje završava, tu Bog počinje prebivati. A On od tebe ne traži ništa više nego da iziđeš iz sebe samoga prema svom pravom bivstvovanju i pustiš Bogu da bude Bog u tebi! Izađi radi Njega potpuno iz sebe sama, pa će On učiniti isto ... A ono što sad preostaje jest jednostavno – jedinstvo. MEISTER ECKHART
105 Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
sam do tada posvetio mnoge sate razmišljanja – Isusov govor na gori i njegovih osam blaženstava. Bilo je uzbudljivo pratiti misli koje su mi tako jasno o njima govorile. Ali nisam ih odmah mogao zapisati, dojam je bio prejak. Uzeo sam stoga knjigu o. Thomasa Keatinga Poziv na ljubav326 da ih provjerim, da ponovim odlomke koje sam mnogo puta iščitavao, a u kojima on na ingeniozan način uklapa blaženstva u postupni rast duše k Bogu. Moje kretanje misli bilo je ipak drugačije... Da bi se uopće stupilo na istinski duhovni put, potrebno je napraviti radikalan preokret u svom (stavu prema) životu – potpuno se odreći sebe i prepustiti se djelovanju božanske milosti. To je nužni uvjet da bi se krenulo putem povjerenja i istine, jer one mogu živjeti i rasti samo u siromašnome duhu. Poziv na siromaštvo duha poziv je na obraćenje, metanoiu. Da bi život na ovom svijetu mogao postati cjelovit. Ali čim se učini taj prvi korak, već nakon prvih trenutaka oduševljenja koje takav zaokret u životu obično donosi, dolazi do otpora, poteškoća. Poziv „ožalošćenima” poziv je na ulazak u tamnu noć – noć iskušavanja i jačanja povjerenja i probijanja do svjetla istine. Isus je stoga i rekao da ne brinemo, jer koliko god noć bila crna On (Bog) je tu, s nama, i utjeha naša u Njemu. No, tama u koju ulazimo nije nešto jednostavno i plitko, što prolazi i prije nego se pojavilo, kako je slučaj s tako mnogo stvari u našim životima koje nam se događaju i koje nas okružuju, već je to dugačak, težak i neizvjestan put. Zato „budite krotki”, kaže Isus, potpuno zaboravite sebe i predajte se u ruke života. I „budite gladni i žedni pravednosti”, ne posustajte duhom, ne odustajte. Budite hrabri i postojani. – nakon čišćenja i priprave daruju nam se darovi Duha – Prvo se dobiva dar „milosrdnoga” pozdrava samoga Duha u kojem se pali svjetlo prosvjetljenja. Slijedi ga dar kontemplacije, koji u naš život ulazi putem „čista srca” konačno očišćenoga od svih nedostataka i propusta. A njega slijedi „istinski mir”, koji ostaje nepomućen i u najtežim životnim okolnostima – oni, koji su to postigli, u pravom značenju te riječi mogu se nazivati – sinovima Božjim. Na kraju ostaje još jedan mali dio koji preostaje do cjelovitoga ispunjena svih mogućnosti duhovnoga rasta čovjeka i njegova života na ovom svijetu – dolazi spremnost na potpunu, neuvjetovanu ljubav, na „davanje svoga života za svoga brata”, za svakoga. Pobjeda smrti, u krvi ili u duhu, ostaje kao zadnji neprijatelj koji biva pobijeđen, kako govori sv. Pavao. Ali ne u muci i samrtnome grču, već mirnoga duha, sa srećom u srcu i osmjehom na licu. Jer nema više staroga „ja” koje pati. Ostao je samo Božji glasnik na Zemlji. Nakon smrti počinje istinski novi život „pravednika” u kraljevstvu nebeskom, u Bogu samom.
Willigis Jäger
Jedno To JEDNO je moja istinska narav i narav svih bića. Ono je bezvremensko i nepromjenjivo Ono se razvija u vremenu. Ono se objavljuje kao ovaj (moj) oblik, onaj koji imam. Ono nije nastalo s mojim rođenjem, Ono neće nestati u smrti. Ono nije ni dobro ni loše i ne može se ni sa čime izjednačiti. Ono je kao ocean, koji ostaje nepromijenjen iako stvara milijune valova.
106
To JEDNO je praizvor svih stvari. Ono je beskrajno. Nikad nije započelo, i nikad neće prestati jer Ono ne poznaje vrijeme. Ono je istovremeno i „svjedok”, Koji stoji u pozadini svih mojih djelovanja. Kao takav svjedok Ono je moje pravo biće. Ono je uzrok uzroka, Ono nadilazi sve teologije, filozofije, teodiceje i metafizike. Ono nema nikakve veze s vjerom, Ono se samo može iskusiti Ono je bezgranično, apsolutno Sada. Iz tog apsolutnog Sada proizlaze svi oblici i sva bića svemira kao iz nekog beskrajnog dubokog zapečaćenog zdenca. Ono je uzrok uzroka, Ali ne u uobičajenom smislu uzroka i posljedice. Ono je „Ništa” koje se uvijek nanovo oblikuje. Sve su stvari i sva su živa bića – i mi ljudi također – nastala iz tog čistog, izvornog Ništa. Mi smo oblik (forma) toga Ništa, Kao što neki zlatni prsten ima formu (oblik) zlata – no prsten nije zlato – a zlato nije prsten – oni su jedno samo oboje zajedno – kao zlatan prsten. Zlato daje prstenu postojanje ali samo po sebi – ostaje samo zlato.
Tako postoje ljudi, životinje, stabla, cvijeće, kamenje, voda, planine, planete, mjeseci, sunca, spiralne maglice i mi sami, naši osjećaji, misli i namjere, sve iz Jednoga. To Jedno je ujedno i moje prezime. Mi smo svi iz jedne obitelji. ONO je nazivnik Jednak za sve njegove brojnike.
Pa ako i ima ljudi koji se prisjećaju, kao da su već jednom ili više puta živjeli, bio bi to samo taj jedan temelj koji stvara takva sjećanja. Izvanjska će forma umrijeti, ali ono što smo doista ne poznaje vrijeme. Mi svi nosimo lice tog JEDNOGA Ono se ne može sakriti ni iza Zloga. Kad nadolaziš u tome JEDNOME, ponovno ćeš ga prepoznati jer si prisan s njim od davnina. Tada ćeš znati, Da je Ono uvijek bilo isto još prije tvog rođenja i prije rođenja tvojih roditelja. Prije vječnih vremena i na kraju svijeta.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
Vanjska će forma umrijeti, ali ono što jesmo u najdubljim dubinama je neprolazno i nerazorivo. Ono ne nastaje našim rođenjem. Ono se samo uokviruje (unutar svojih granica) u ovoj formi. Ono ne zalazi u smrti, ono samo gubi ovu svoju formu.
107
A budući da smo to JEDNO, nismo postali i nećemo nestati. Naše istinsko biće je nerođeno i besmrtno, ONO je tu oduvijek – samo oblik mu se mijenja svakim trenutkom! Kao što se valovi mijenjaju u svojim oblicima pa ipak ostaju taj isti ocean. ONO nije uvijek isti val, ali je uvijek ta ista voda. JEDNO ostaje uvijek isto i ne mijenja se nikada.
Svijet može propasti, ali i u propasti se manifestira to JEDNO. Propast nije nikada propast nego novi početak i nastavak na nekoj drugoj razini. U dubokim duhovnim iskustvima postajemo svjesni da je ONO samo posve tiho Dok samo vanjske forme dolaze i odlaze. Jer tada konačno prepoznajemo da smo se oduvijek poznavali i otkrivamo konačno da smo odavno pronašli ono što smo već znali i samo zaboravili. Postoji samo bezvremensko sada. Tko prispije u takvo iskustvo iskusio je jedinstvo, povezanost i ljubav. Ova ljubav vodi k zajedništvu sa svima i svakim. Ona se iskazuje kao smisao našeg čovještva. Ona nas vodi natrag ljudima u svakidašnjici ona nam daje da shvatimo život na nov način, označuje koji je smisao našeg kratkog životnog vijeka U ovom bezvremenskom svemiru. Prevela: Ljerka Jovanov 108 IZVOR: Willigis Jäger, Jenseits von Gott, Wege der Mystik, Holzkirchen, 1. izd., 2012., str. 85.
Ljubav je velikodušna, dobrostiva je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. … A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav. SV. PAVAO (1 Kor 13,4-8,13)
ŠTO? GDJE? KADA? – DOGAĐANJA U 2015. Protekla godina, 2015., bila je jedna od najplodnijih do sada. Uz aktivnosti vezane uz redovni program rada Centra, pri čemu mislimo na sjedenja svaki utorak od 6.00 do 7.30 h i petak od 17.30 do 18.00 h, kao i uvodne intenzive – tečajeve kontemplacije te kontemplativna povlačenja dva puta u godini, realizirano je nekoliko novih događanja povezanih s izdavanjem nove knjige i časopisa, putovanja u Njemačku u centar Willigisa Jägera te organiziranje dana kineske čajne ceremonije, gongfu cha, pod vodstvom majstora Đorđa od čaja. UVODNI INTENZIVI – TEČAJEVI Dogodili su se u proljeće od 17. do 19. travnja i u jesen od 2. do 4. listopada. Na svakom je sudjelovalo 20-ak osoba. Sveukupno nam se istraživanju i zajedničkom duhovnom putovanju priključilo desetak novih istraživača-putnika.
Dogodila su se od 3. do 7. lipnja i od 15. do 18. listopada. Prvo, proljetno povlačenje bilo je na Košljunu, a drugo na Ugljanu. Važna je novost promjena mjesta održavanja proljetnog povlačenja – iz samostana časnih sestara Ugljanskih u franjevački samostan na Košljunu na otoku Krku. S priličnom se sigurnošću može reći da je to možda i najbolje mjesto za takvu vrstu tečajeva na hrvatskoj obali (a zanimljivo bi bilo istražiti koliko bi se takvih mjesta moglo naći na cijelom Mediteranu). Fratri su nas sjajno primili, našu malenu grupu kojoj se priključio velik gost i dobar prijatelj – Franz Nikolaus Müller. Iako u kontemplativnoj liniji „Oblak neznanja” Willigisa Jägera ima jednu od glavnih uloga, na ovom je povlačenju želio ostati običan praktikant bez ikakvih zadataka. Naravno, znao je što čini. Jer, kada se jednom postane učitelj, ponestane vremena i prilika da se ide na povlačenja „za sebe”. A još kada je dobio priliku (kao i svi drugi, jer je jednostavno bilo previše vruće da se išta radi na 30˚C u hladu!) da se okupa u moru – to je bilo pravo ushićenje (tome treba pridodati i kontekst da je u mladim danima svake godine u nekoliko navrata dolazio na Jadran i prelazio ga uzduž i poprijeko, a da ga nakon te faze više od 30 godina nije vidio). Na kraju povlačenja rezerviran je i isti termin u 2016. na kojemu bi, kako je tada bila zamisao, po prvi puta trebali sudjelovati i praktikanti kontemplacije i zena iz čitave Njemačke (Austrija i Švicarska su uključene).
109
KONTEMPLATIVNA POVLAČENJA
U 2015. objavljena je druga knjiga Willigisa Jägera Kontemplacija: kršćanski put mistične duhovnosti u sklopu biblioteke „Kontemplacija i mistika” izdavačke kuće Synopsis d.o.o. iz Zagreba (i Sarajeva) koja je sadržavala tri odvojena teksta: Uvod u kontemplaciju, Kontemplativna molitva – uvod prema Ivanu od Križa i Kontemplacija – susret s Bogom danas. Put u iskustvo prema Meisteru Eckhartu i Oblaku neznanja. Promocije knjige održane su u sljedećim gradovima i terminima: 1) 28. travnja u Gradskoj knjižnici „Marin Držić” u Splitu; 2) 2. lipnja u HKD-u „Napredak” u Bogovićevoj 2 u Zagrebu, kada smo imali posebnu čast i prigodu ugostiti dva dugogodišnja učitelja kontemplacije – fra Mladena Hercega i Franza Nikolausa Müllera. Ovaj potonji imao je i kratko predavanje s temom povijesti kontemplacije i njezinom značaju danas. Također, iznimno se uspješnim pokazao način prezentiranja – uistinu su rijetke prilike kada se promocija knjige održava tako da govornici sjede napodu, kao i prvi red slušača, dok su ostali bili raspoređeni u nekoliko koncentričnih krugova. I to se pokazalo kao pun pogodak; nije se moglo promašiti da je temeljna poruka knjige, odnosno kontemplacije, praksa, dok priča o njoj samo nadopunjuje iskustvo koje se iz nje dobiva. Priču je upotpunilo prezentiranje i novoizišlog, trećeg broja časopisa zajedno s temom Sophia perennis, perenijalna duhovnost za moderna vremena.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
OBJAVLJIVANJE I PROMOCIJA NOVIH TEKSTOVA
BENEDIKTUSHOF Putovanja u Centar duhovnih putova Benediktushof u Holzkirchenu pored Würzburga dogodila su se u uobičajenim terminima u proljeće, od 15. do 22. ožujka, i u jesen, od 11. do 17. rujna. Termin u ožujku bio je rezerviran za susret s Willigisom, kojemu smo svečano predali knjigu Kontemplacija, ujedno i kao čestitku za njegov 90. rođendan. Kako smo prezentirali i novi, treći broj časopisa, vodeći ljudi Centra i Linije (Fernand, Beatrice, Franz Nikolaus) bili su nemalo iznenađeni i suzdržano fascinirani našom „produktivnošću”. Također, s Renatom smo započeli razgovore o organiziranju (tada još samo mogućeg) povlačenja u Hrvatskoj. Vrijeme provedeno u Centru zaokružili smo petodnevnim tečajem kontemplacije koju je vodio Franz Nikolaus. Termin u listopadu bio je rezerviran za susret učitelja Willigisove kontemplacijske linije na kojem su se slušala predavanja s temom „Duhovne krize na duhovnom putu”. Zadnji dan je za nas bio posebno vrijedan budući da smo dobili mogućnost da prvi put javno predočimo širem (nehrvatskom) auditoriju što i kako radimo u Hrvatskoj. Imao sam tako predavanje s powerpoint prezentacijom našeg dotadašnjeg rada pred auditorijem koji je činilo oko 80 učitelja kontemplacije iz čitave Njemačke. Prvotna ispunjenost prostora velikim čuđenjem (Kroatien? Duhovni centar? Knjige i časopisi?) ubrzo je zamijenilo veliko odobravanje, da bi završilo konačnim glasnim uzdasima (čežnje i želje da se tamo bude!) kada su na zidu gledali u zračnu fotografiju samostana na Košljunu okruženog plavetnilom mora, mjesta naših kontemplativnih povlačenja. Kada je sve bilo gotovo, mnogi su prišli i najavili svoj dolazak. Nije li to čudo?! Čudo koje smo samo prije nekoliko godina bili samo sanjali, a danas (16. travnja 2016. kada ovo pišem) bavimo se organizacijom povlačenja u kojem ćemo ugostiti prvu grupu prijatelja iz Njemačke koji dolaze krajem svibnja. KINESKA ČAJNA CEREMONIJA (GONGFU CHA)
110
Susret s Đorđem, majstorom od čaja, neobičan je i vrlo znakovit događaj za nas, a vjerujemo i za njega. Susret koji je prerastao u susretanje, pa u prijateljstvo i međusobno dijeljenje iskustava s onu stranu riječi i misli, da bi na kraju počeli organizirati redovita okupljanja u Kući aikida na kojima se piju fini kineski čajevi – nakon čajne ceremonije koju majstor od čaja s velikom lakoćom svaki puta izvede. Ili riječima samoga majstora od čaja: Većina nas čaj i sve oko čaja doživljavamo kao ljepotu koja ulaskom u naše življenje mijenja i oplemenjuje nas i našu okolinu. Ako tome dodamo svjesnosti taman toliko da smo u stanju biti „sad i tu”, to je dovoljno za uživanje u čaju i trenutku druženja uz čaj. Svaki put se pritom nekako prirodno dodirnemo i meditacije. Čaj i meditacija su više od tisuću godina suputnici u svojem putovanju kroz prostor i vrijeme. Kao i svi suputnici, obogaćuju se i međusobno nadopunjavaju. Sakupi nas se tako dvadesetak-tridesetak, ali ni čaj ni prostor ne ograničavaju ovu brojku. Uvijek se iznova čudim tom broju ljudi koji se sakupi oko šalice čaja, šalice nečega tako jednostavnoga da je neopisivo-nematerijalno u ovom „kupi-prodaj” vremenu, vremenu kojemu je osnovno obilježje da nitko nema vremena. Skoro je mistično to mirno uživanje osjetilne jednostavnosti tog najstarijeg bezalkoholnoga napitka, vjekovima po vezanoga s duhovnošću, ljepotom i opuštenom bliskošću. Želja nam je da se tako kvalitetno provedeno vrijeme u zajedništvu, miru i sabranosti, uz jednostavnu šalicu čaja, proširi i pročuje i izvan zidova našega dojo-a, kao i našega uma, i dopre do što daljih bespuća zbiljnosti, koja je toliko potrebita tako jednostavnih znakova čistoga, istinskoga življenja.
O AUTORIMA
SLOBODAN STAMATOVIĆ Rođen 5. lipnja 1968. u Splitu. Diplomirao je Filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studija i nakon njega bavi se glazbom i prevođenjem zen-budističke i kršćanske duhovne literature. Godine 2005. odlazi u kamaldoljanski samostan u Italiji te se nakon trogodišnjeg monaškog iskustva vraća u rodni grad gdje se nastavlja baviti prevođenjem. Trenutno radi na doktorskoj disertaciji iz filozofije na Filozofskom fakultetu u Splitu.
JAGOR BUČAN
111
Rođen 1968. god. Slikar, nastavnik slikanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Objavljuje likovne prikaze i eseje. Autor i urednik nekoliko likovnih monografija.
Rođen 1967. god. Povjesničar umjetnosti, mr.sc. Učitelj Qigonga i Taijiquana. Učitelj kontemplacije. Trideset godina meditacijske prakse. Učitelji: fra Mladen Herceg, Willigis Jäger. Nakon susreta s Willigisom Jägerom 2007. godine pozvan da podučava kontemplaciju u Hrvatskoj. U lipnju 2012. proglašen učiteljem kontemplacije kontemplacijske linije „Oblak neznanja” Willigisa Jägera. Zajedno s Dobroslavom Jakovljevićem vodi Centar duhovnih putova „Kontemplacija i mistika” u Zagrebu. Urednik biblioteke „Kontemplacija i mistika” izdavačke kuće Synopsis d.o.o. iz Zagreba, kao i časopisa „zajedno”.
Duhovni itinerarij – uspon duše k Bogu
NEVEN BRADIĆ
Znak na naslovnici Brončani znak izradila je 2009. g. umjetnica Gisela Drescher iz Münchena za Centar za duhovne putove u Benediktushofu. © GISELA DRESCHER, http://www.gisela-drescher.de
Jedna istina svijetli iz srca svih religija. WILLIGIS JÄGER
zajedno / br. 4. / 2016.
DOSADAŠNJA IZDANJA U BIBLIOTECI "KONTEMPLACIJA I MISTIKA" više o knjigama na stranicama www.synopsisbook.com i www.kontemplacija.hr
sadržaj
DUHOVNI ITINERARIJ uspon duše k bogu
Thomas Keating BLISKOST S BOGOM uvod u molitvu sabranosti
ISBN 978-953-7035-62-4 (Zagreb) 978-9958-587-51-1 (Sarajevo)
1 4
17 24 30 33 37 46
54 61 67 73 75
76
79 80 83 86
104 111
Riječ urednika Uvod / NEVEN BRADIĆ: Duhovni itinerarij u tradiciji kršćanske mistične duhovnosti SLOBODAN STAMATOVIĆ: Kratak uvod u hesihiju za zapadnjake Metoda svete molitve i pažnje (prema Simeonu Novom Bogoslovu) NEVEN BRADIĆ: Marguerite Porete, Put jednostavne i poništene duše MARGUERITE PORETE: Zrcalo jednostavnih, poništenih duša NEVEN BRADIĆ: Jan van Ruusbroec JULIENNE MCLEAN: Prema sjedinjenju sa svetim – mistično putovanje duše NEVEN BRADIĆ: Životopis Jeanne-Marie Bouvier da la Motte-Guyon UTE EGNER-WALTER: Madame Guyon, Put noći NEVEN BRADIĆ: Evelyn Underhill NEVEN BRADIĆ: Jim Marion, Put pokristovljenja KEN WILBER: Predgovor knjizi Jima Mariona Pokristovljenje, unutarnji put kršćanske duhovnosti ZDRAVKO BOTIĆ: Nakon čitanja i prevođenja knjige Jima Mariona Pokristovljenje, unutarnji put kršćanske duhovnosti RICHARD ROHR: Franjevac, teolog, mistik RICHARD ROHR: Vidjeti kako mistici vide, stupnjevi razvoja RALF BOGE: Put kontemplacije JAGOR BUČAN: Itinerarij duhovnog putovanja. Usporedno čitanje monomita, Opus Magnuma i mističkog puta NEVEN BRADIĆ: Mistika blaženstva kao iskustvo duhovnoga itinerarija O autorima
125 x 200 mm; 220 str.; tvrdi uvez
Willigis Jäger Val je more mistična duhovnost za moderna vremena
ISBN 978-953-7968-04-5 (Zagreb) 978-9958-587-92-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 244 str.; tvrdi uvez
GLAVNI UREDNIK: Neven Bradić LEKTURA: Iva Klobučar Srbić GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Bruno Abramović, Jurica Puhalović
IZDAVAČI: CENTAR DUHOVNIH PUTOVA „KONTEMPLACIJA I MISTIKA“ Radnički dol 24, Zagreb http://kontemplacija.hr SYNOPSIS d.o.o. Vlade Gotovca 4, Zagreb NAKLADA: 200 kom GODIŠNJAK Zagreb, 2016.
KONTAKTI: info@kontemplacija.hr synopsiszg@gmail.com
tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 1, 2013. MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KRŠĆANSTVO I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 2. DIO SUSRET S HINDUIZMOM
Willigis Jäger KONTEMPLACIJA kršćanski put mistične duhovnosti
ISBN 978-953-7968-20-5 (Zagreb) 978-9958-01-006-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 256 str.; tvrdi uvez
zajedno Jim Marion POKRISTOVLJENJE unutarnji put kršćanske duhovnosti
impressum
zajedno
ISBN 978-953-7968-33-5 (Zagreb) 978-9958-01-031-6 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 420 str.; tvrdi uvez
tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 2, 2014. MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KRŠĆANSTVO I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 1. DIO SUSRET S BUDIZMOM
Richard Rohr GOLO SADA vidjeti kako mistici vide
ISBN 978-953-7968-32-8 (Zagreb) 978-9958-01-030-9 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 224 str.; tvrdi uvez
zajedno
tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 3, 2015. SOPHIA PERENNIS BEZVREMENA MUDROST MISTIČNE DUHOVNOSTI ZA 21. STOLJEĆE
tekstovi o kontemplaciji i mistici 4/2016.
Duhovni itinerarij: USPON DUŠE K BOGU BOG JE POSTAO ČOVJEKOM, DA BI ČOVJEK POSTAO BOGOM, KLEMENT ALEKSANDRIJSKI
cijena 30,00 kn