Zajedno #6 by Alen Kapidzic

tekstovi o kontemplaciji i mistici 6/2018./2019.

Kontemplacija danas 2. dio:

EUROPSKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE

Mistično iskustvo je savršeno i ispunjujuće, bezvremensko i neizrecivo, ono je buđenje Boga. WILLIGIS JÄGER

cijena 30,00 kn

zajedno br. 6.

DOSADAŠNJA IZDANJA U BIBLIOTECI "KONTEMPLACIJA I MISTIKA" više o knjigama na stranicama www.synopsisbook.com i www.kontemplacija.hr

KONTEMPLACIJA DANAS, 2. DIO

EUROPSKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE 1 Riječ urednika 5 FRANZ NIKOLAUS MÜLLER: Europske škole kontemplacije 10 FERNAND BRAUN: Oblak neznanja 14 FERNAND BRAUN: Dolazak u sada 17 SVEN-JOACHIM HAACK: Biti prisutan: srž kontemplativne vježbe 22 SVEN-JOACHIM HAACK: Osposobljenost za duhovnu pratnju: Pustinjski oci i majke u počecima kršćanske duhovnosti

ISKUSTVA I UVIDI

29 WILLIGIS JÄGER: Kontemplacija: susret s Bogom danas – Uvod u izvještaje o iskustvima 42 DAVID FRENETTE: Otvaranje i prepoznavanje 47 CYNTHIA BOURGEAULT: Kontemplativna molitva i molitva sabranosti 49 JADRANKA BRNČIĆ: Put kojim se rjeđe ide 52 KEN WILBER: Iskustvo: Utorak, 11. ožujka (1997.) 54 DAN HARRIS: 10% sretniji: „Iskustvo petog dana povlačenja“ 56 DAN HARRIS: „Nakon mette“ 57 DAVOR ROSTUHAR: Dijamantna prašina 58 RENATO KRULJAC: Kontemplacija i MBSR – moje iskustvo 62 Iskustva s kontemplativnih povlačenja 65 NEVEN BRADIĆ: 49 dana chana

DOGAĐANJA 68

Thomas Keating BLISKOST S BOGOM uvod u molitvu sabranosti

ISBN 978-953-7035-62-4 (Zagreb) 978-9958-587-51-1 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 220 str.; tvrdi uvez

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 1, 2013. MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KRŠĆANSTVO I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 1. DIO SUSRET S HINDUIZMOM

Willigis Jäger VAL JE MORE mistična duhovnost za moderna vremena

ISBN 978-953-7968-04-5 (Zagreb) 978-9958-587-92-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 244 str.; tvrdi uvez

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 2, 2014. MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KRŠĆANSTVO I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 2. DIO

Willigis Jäger KONTEMPLACIJA

SUSRET S BUDIZMOM

kršćanski put mistične duhovnosti

ISBN 978-953-7968-20-5 (Zagreb) 978-9958-01-006-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 256 str.; tvrdi uvez

Willigis Jäger O LJUBAVI I VJEČNOM ŽIVOTU ISBN

978-953-7968-73-1 (Zagreb) 978-9958-01-059-0 (Sarajevo)

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 3, 2015. SOPHIA PERENNIS BEZVREMENA MUDROST MISTIČNE DUHOVNOSTI ZA 21. STOLJEĆE

125 x 200 mm; 186 str.; tvrdi uvez

ANEMONE EGLIN: Polaganje ruku – iznenađujuće jednostavna metoda

ŠTO? GDJE? KADA? 79 Događanja u 2018. 79 Novoobjavljene knjige IVAN SUPIČIĆ: Willigis Jäger, O ljubavi i vječnom životu 86 In memoriam THOMAS KEATING (1923.–2018.)

Jim Marion POKRISTOVLJENJE unutarnji put kršćanske duhovnosti

ISBN 978-953-7968-33-5 (Zagreb) 978-9958-01-031-6 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 420 str.; tvrdi uvez

Richard Rohr GOLO SADA GLAVNI UREDNIK

Neven Bradić LEKTURA

Iva Klobučar Srbić GRAFIČKO OBLIKOVANJE

Jurica Puhalović NASLOVNICA

Bruno Abramović

NAKLADNICI: CENTAR DUHOVNIH PUTOVA „KONTEMPLACIJA I MISTIKA” Radnički dol 24, Zagreb http://kontemplacija.hr SYNOPSIS d.o.o. Vlade Gotovca 4, Zagreb NAKLADA: 200 kom. GODIŠNJAK Zagreb, 2018./2019. KONTAKTI: info@kontemplacija.hr synopsiszg@gmail.com

vidjeti kako mistici vide

ISBN 978-953-7968-32-8 (Zagreb) 978-9958-01-030-9 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 224 str.; tvrdi uvez

Cynthia Bourgeault MOLITVA SABRANOSTI I UNUTARNJE BUÐENJE ISBN 978-953-7968-94-6 (Zagreb) 978-9958-01-076-7 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 232 str.; tvrdi uvez

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 4, 2016. Duhovni itinerarij: USPON DUŠE K BOGU

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 5, 2017. Kontemplacija danas, 1. dio AMERIČKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE

Riječ urednika Mladen Herceg (1945.), hercegovački franjevac iz Međugorja, započeo je rad na obnovi kontemplativne tradicije na ovim prostorima nakon što je upoznao Willigisa Jägera u Njemačkoj 1981. godine. Dobivši osnovne upute, započeo je osobnu praksu, ali je u nju postupno uključio i mnoge sestre franjevke kojima je bio duhovnik, a koje su bile zainteresirane za takav način unutarnjeg rada. Dvanaest godina kasnije došao je u Zagreb u novoizgrađeni samostan u Dubravi, gdje je u kružnoj meditativnoj dvorani u podrumu počeo održavati prve tečajeve kontemplacije svima koji su bili spremni okušati tu neobičnu i do tada nepoznatu metodu molitve. Među mnogim 'sumnjivim' likovima koji su tih prvih godina prošli kroz njih bio je i Dobroslav… Ja sam se grupi, koja je tada već nosila naziv „Jeka tišine“, priključio 2000., upravo u vrijeme kada se i Dobroslav 'reaktivirao' nakon dulje stanke. Slijedilo je plodno i intenzivno razdoblje kroz pohađanje mnogih tečajeva i povlačenja, rada s fra Mladenom, pisanje i prevođenje tekstova, studiranje i istraživanje do tada nepoznatih tema i autora. Kako je povijest organiziranja grupa i pokreta bila, među ostalima, i povijest razmimoilaženja, ona se dogodila i nama. Zbog razmimoilaženja u pristupu kontemplaciji, prvenstveno u vidu prenošenja dobre vijesti o njezinu prisustvu na ovim prostorima svima, kao i načinu takva djelovanja, Dobroslav i ja odlučili smo napustiti grupu i 2010. osnovati svoj Centar duhovnih putova „Kontemplacija i mistika“, na poticaj samog Willigisa Jägera i uz podršku fra Mladena od samog početka. U ovih osam godina Centar se afirmirao održavanjem redovnih godišnjih aktivnosti u tjednim sjedenjima, mjesečnim Danima kontemplacije, kvartalnim Uvodnim intenzivima te polugodišnjim četverodnevnim povlačenjima, što je nadopunjavalo objavljivanje knjiga s temom kontemplacije i mistike (šest naslova do sada) te časopisa zajedno, kojemu je ovo 'jubilarni' šesti broj! Nakon što je Neven potvrđen za učitelja kontemplacije u liniji Willigisa Jägera „Oblak neznanja“ 2012., još su više utvrđene veze s tom najvećom i najznačajnijom europskom školom kontemplacije koja ima središte u Benediktushofu u Holzkirchenu pored Würzburga. Ovaj kratak podsjetnik na našu povijest i povijest kontemplacije u Hrvatskoj dobar je uvod u ono što slijedi: prikaz škole kroz izabrane tekstove njezinih najznačajnijih predstavnika: izabrali smo tri učitelja koji imaju važnu ulogu u današnjem vođenju linije: Fernanda Brauna, Franza Nikolausa Müllera i Svena Joachima Haacka1. Ženski dio vodstva, koji uravnotežuje tu mušku stranu, Moj je cilj bio, i ostao to danas: pokazati da a radi se o Beatrici Grimm i Petri Wagner u kršćanskoj tradiciji imamo duhovnu praksu koje su također bile pozvane da sudjeluju koja ni u kojem pogledu nije inferiorna putos tekstovima, ispričao se na neodazivanju vima ustanovljenim u drugim religijama, ali zbog privatnih razloga. koja je s vremenom pala u zaborav. Iako je iz teksta Franza Nikolausa WILLIGIS JÄGER vidljivo da, osim Willigisove škole, postoje

1 Također ne govorimo detaljno o životu i djelovanju samog Willigisa Jägera jer smo ga obradili u dosadašnjim brojevima časopisa.

Mistično iskustvo je savršeno i ispunjujuće, bezvremeno i neizrecivo, ono je buđenje Boga. WILLIGIS JÄGER

i druge2, ni jedna se s njom, zapravo, ne može usporediti u vidu organiziranosti, strukturiranosti, kao i u načinu i kvaliteti vođenja. Willigis je, naime, već u početcima svog djelovanja u Europi, nakon šest godina provedenih u Japanu kod učitelja Yamade roshija, shvatio da će se kontemplacija moći proširiti tek ako se u nju uključe i njegovi, iskusniji, učenici i to u opušten, ali i dobro strukturiran i postavljen kontekst koji takav razvoj podržava. Würzburška škola kontemplacije (WSdK) proizašla je iz „Ekumenskoga radnoga kruga za kontemplativnu molitvu“ osnovanoga 1983., istodobno kad je otvorena i Kuća sv. Benedikta, koja je postala glavni centar podučavanja zena i kontemplacije u tom dijelu Njemačke. Do razdvajanja škole 2010. brojila je gotovo 100 autoriziranih učitelja rasprostranjenih diljem Njemačke, Švicarske, Austrije i u manjoj mjeri sjeverne Italije, Poljske i Hrvatske, od kojih je njih desetero činilo jezgru vodstva. Te godine nastale su dvije struje koje su nastavile svaka svojim putom i načinom rada: Würzburški forum kontemplacije (WFdK) i Willigisova linija „Oblak neznanja“ koja danas broji tridesetak učitelja, od kojih desetero s najviše iskustva u širem su vodstvu linije, a četvero u užem vodstvu (svi prezentirani učitelji pripadaju toj najužoj jezgri). Kako je Willigisov rad do sada predstavljen na dovoljno mjesta, u svakom broju časopisa, kao i u tri objavljene knjige (Val je more, 2014., Kontemplacija, 2015. i O ljubavi i vječnom životu, 2017.), drugom dijelu ovoga broja dali smo ovoga puta veći prostor. Otvorili smo ga onom što smo oduvijek voljeli čitati – iskustvima. Započeli smo ga mnogobrojnim iskustvima što ih je Willigis Jäger sakupio na svojim povlačenjima i tečajevima, a koji su integralni dio knjige Kontemplation: Gott begegnen – heute. Knjiga je objavljena u hrvatskom prijevodu – Kontemplacija: Put kršćanske mistične duhovnosti, 2015. – ali iskustva nisu u njemu objavljena zbog traženoga obima. Ovime taj propust ispravljamo. Nastavak donosi najrazličitiji izbor iskustava, začinjenih sjajnim uvidima više ili manje poznatih stranih autora: Cynthije Bourgeault (čiju ćemo knjigu Molitva sabranosti i unutarnje buđenje objaviti usporedno s ovim brojem časopisa), Davida Frenettea (čiju knjigu Put molitve sabranosti: Kako produbiti osobno iskustvo Boga planiramo objaviti 2020.), Kena Wilbera i Dana Harrisa, dok im se odmah pridružuju i naše jake snage u tekstovima Jadranke Brnčić, Renata Kruljca, Davora Rostuhara(!) i Nevena Bradića. Iskustva sudionika ovogodišnjih povlačenja na Košljunu i Krapnju završavaju taj popis, pokazujući plodove u neposrednom životu oko nas. Posebno smo ponosni što smo uspjeli otvoriti novi kanal komunikacije duhovnoga iskustva, ovoga puta kroz vid energetskoga rada s rukama koje liječe. Kontemplativni način takva rada prikazala nam je Anemone Eglin, učiteljica kontemplacije u Willigisovoj liniji „Oblak neznanja“ i kontemplativnoga polaganja ruku u liniji Anne Höpfler, na tečaju u Zagrebu. Radosnim se vijestima pridružuju i objavljivanje petoga broja časopisa (s temom „Američka škola kontemplacije“), kao i pete knjige objavljene u ediciji „Kontemplacija i mistika“ izdavačke kuće Synopsis – Willigis Jäger: O ljubavi i vječnom životu, dok tužnom vijesti o smrti (uz Willigisa Jägera) najznačajnijega učitelja kontemplacije našega doba, o. Thomasa Keatinga, zaključujemo ovaj broj. Smrt je najveći dar Boga čovjeku – vrata vječnomu životu. THOMAS KEATING

Ovdje ističemo da smo se orijentirali na one na njemačkom govornom području s kojima smo imali kontakt. Ipak, jedna druga škola, odnosno organizacija, još je i prisutnija u Europi, a još više u svijetu – radi se o „Svjetskoj zajednici kršćanske meditacije“ („The World Community for Christian Meditation“) osnivača Johna Maina OSB (1926.–1982.) koju danas vodi Laurence Freeman OSB (1951.). Prikazana je u drugom broju časopisa.

KONTEMPLACIJA DANAS, 2. DIO

EUROPSKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE

WILLIGIS JÄGER (1925.) benediktinski je redovnik, mistični teolog, duhovni učitelj i pisac. Osnivač je centra za duhovne putove „Benediktushof” u Holzkirchenu pored Würzburga, vlastite zen linije „Prazan oblak“ te kontemplacijske linije „Oblak neznanja“. Ona je proizašla iz najznačajnije europske škole kontemplacije koju je upravo on pokrenuo 1980-tih godina – WSdK (Würzburška škola kontemplacije; danas preimenovana u WFdK – Würzburški forum kontemplacije, kao druga linija prvotne škole).

MISTIČNO ISKUSTVO

Mistično iskustvo je savršeno i ispunjujuće, bezvremeno i neizrecivo, ono je buđenje Boga.

Savršeno i ispunjujuće

U mističnoj su svijesti oblik i bezobličnost jedno – to jedinstvo ispunjenje je svih naših čežnji. Nema subjekta i objekta, postoji samo Biće. Ovdje možemo okusiti svoje božansko podrijetlo i reći: „Ja sam Bog.”. Nismo arogantni; izgovaramo tu rečenicu potaknuti dubokom poniznošću i potrebom da pomognemo svim živim bićima iskusiti mističnu svijest. Kako kaže jedan od četiri zavjeta budizma: „Živa bića su bezbrojna – zaklinjem se da ću ih sve spasiti.” U mističnoj svijesti shvaćamo da je naše ego-razumijevanje ovoga svijeta nalik promatranju neba kroz usku cijev; ono je vrlo ograničeno. Iako znanstveno pristupamo konceptualnom razumijevanju kozmosa, naše je shvaćanje, nažalost, nepotpuno. Iz te je perspektive znanost ograničavajuća. Postupno se međutim počinje otkrivati i uključivati mističnu svijest u djelokrug znanstvenih istraživa3

Willigis Jäger, Searching for the Meaning of Life, Liguori Press, Missouri, SAD, 2003., str. 35–39. Prevela: Martina Raguž.

Europska škola kontemplacije

Mistična svijest može se opisati kao područje iskustva u kojemu je sve tako kako jest, i kao takvo je savršeno. U takvoj svijesti nismo ni sretni ni nesretni, ni zadovoljni ni nezadovoljni, ni veseli ni tužni. Biti veseo, po definiciji, znači biti nešto manje, kao i biti tužan. Prihvaćanje i ljubav (kao osjećaji, op. ur.) već pripadaju podređenom području. U mističnoj svijesti nema blaženstva, nema sreće u smislu osjećaja. Za usporedbu, sve ostale razine svijesti doimaju se relativnima, dok je mistična svijest samoodrživa, savršena i u potpunosti ispunjena. Ostala stanja svijesti prethode mističnoj i neispunjena su.

nja. Znanstvenici su primijetili da se svijet više ne može objasniti samo newtonovskim i kartezijanskim kategorijama. Mislimo, također, da će nas naši sveprisutni vjerski sustavi dovesti do Boga. U usporedbi s istinskim i cjelovitim mističnim iskustvom, naše molitve i misli o Bogu samo su „bura u čaši vode”. S obzirom na ideje koje imamo o Bogu, možda se klanjamo i sami sebi. Obožavanje vjerskih koncepata predstavlja veliku opasnost s kojom se suočava svaka religija. Arogantni smo kada sebi stvaramo sliku Božju ili ga pokušavamo dohvatiti našim konceptima. Eckhart i Teerstegen s pravom kažu: „Bog kojega mogu shvatiti nije Bog.”. Naši su vjerski sustavi poput računalnih programa. Baš kao što računalo ne može proizvesti novo znanje izvan svog softvera, tako i teološke izjave o Bogu ostaju ograničene ako ih ne proširimo u mističnom iskustvu. Mistično se iskustvo ne izražava nužno krotkom, ili pak srčanom, pobožnošću. Ono je doživljaj svakodnevice, ovdje i sada, i može biti posve obično. Možemo ga imati na kompostištu, u vrtu punom ruža, u naletu vjetra ili u vjerskome obredu. Činjenica je također da ima živih bića čija svijest ima potpuno drugačiju organizaciju od naše. Ima i onih s mnogo sveobuhvatnijom svijesti. Zato je vrijeme da protresemo sigurnost naše ego-svjesnosti i hrabro zakoračimo u druge oblike svijesti. Taj nas korak može uznemiriti, no trebamo samo priznati naše strahove i krenuti naprijed. Možda nas opsjedaju sumnje jer je naša vjera poljuljana, kao što i usko, dogmatsko razumijevanje vjere može biti prepreka ulasku u novu svijest. No ako naučimo čitati svete spise na nov način, naći ćemo u njima pomoć za preobrazbu našeg razumijevanja religije. WILLIGIS JÄGER

FRANZ NIKOLAUS MÜLLER Rođen 1951., Dr. theol., Mag. phil. Studij teologije, filozofije i psihologije završio u Salzburgu. Bavi se izobrazbom i usavršavanjem gimnazijskih učitelja religije. U mirovini. Kontemplaciju prakticira više od 30 godina. Kao dugogodišnjeg učitelja kontemplacije, Willigis Jäger ga je 2010. g. imenovao, zajedno s Beatrice Grimm, Petrom Wag ner i Fernandom Braunom, voditeljem kontemplativne linije „Oblak neznanja“.

Franz Nikolaus Müller

Europske škole kontemplacije

Franz Nikolaus Müller predstavljen je u trećem broju časopisa. (op. ur.)

Europska škola kontemplacije

Korijeni kršćanske kontemplacije sežu daleko u pretkršćansko vrijeme. Podsjetiti treba na grčke filozofske škole stoika i epikurejaca, ali i na Platona i novoplatoniste koji su formulirali sve važne doprinose za sastavljanje kršćanske kontemplacije prije negoli je ona nastala. I židovski je učenjak Filon Aleksandrijski, Isusov suvremenik, uz mnogo drugih radova, pisao „o kontemplativnom životu“ („de vida contemplativa“). Treba ostaviti mogućnost i da su utjecaji iz prostora indijskih i kineskih religija različitim rutama Puta svile na Zapad donijeli dalekoistočnu duhovnost i njezine prakse. Začetci kršćanske kontemplacije nalaze se u drugom (ili „Novom“) zavjetu, a nakon toga kod pustinjačkih otaca i majki(!) koji su već u 3. stoljeću u egipatskim i palestinskim pustinjama započeli s vođenjem kontemplativnog života, djelomično kao pojedinci, a djelomično u velikim zajednicama nalik samostanima. Od tih se prvih pustinjaka, odnosno od monaških zajednica, u sljedećim stoljećima razvilo monaštvo istočnih i zapadnih obilježja. Ti su monaški redovi bili glavni nositelji kršćanske kontemplacije, što su ostali i do danas. Tijekom Srednjega vijeka događa se nova prekretnica. Naime, u 14. stoljeću su mistici poput Meistera Eckharta i Johannesa Taulera naglašavali mogućnost kontemplativUnio mystica je kršćanski naziv za taj nog života svih kršćanki i kršćana i izvan zidina „silazak“ u kozmičko, transmentalno i samostana. transpersonalno jedinstvo. To je iskustvo Imajući u vidu ovu pozadinu, možemo čistog postojanja, u čemu je sve onakvo se pitati postoji li danas europska škola kontemkakvo jest i također savršeno po sebi. placije koja bi se razlikovala od primjerice ameZa svakoga tko je transcendirao ego sve ričke. Kako će se u nastavku pokazati, s jedne druge razine svijesti izgledaju relativne, strane ne postoji jedinstvena europska škola, dok je kozmička svjesnost samodostatna već se može govoriti o europskim školama koni savršena sama po sebi, potpuno isputemplacije, dakle u množini. Poveznice s amenjena. To je ispunjenje svih naših čežnji. ričkim školama su, s druge strane, mnoge i tako Zašto to ne bi bio cilj svega postojanja? uske da se uistinu može razlikovati samo poZašto se prema tome ne bismo odnosili jedinačne predstavnike kontemplacije čije škole kao prema „nebesima“? nisu bezuvjetno europske ili američke. Možemo WILLIGIS JÄGER se naravno i pitati misle li ti predstavnici kontemplacije na isto kada govore o kontemplaciji.

Uvod

Ponajprije treba konstatirati da riječ kontemplacija opisuje dva aspekta duhovnog puta. S jedne strane misli se na molitveni put, na proces, a s druge strane cilj toga puta koji se može opisati kao stanje ili način bivanja – kao „iskustvo prisutnosti Boga i bivanja u Bogu“ ili „unio mystica“ – dakle transcendiranja još uvijek dualističkog iskustva prema posljednjem iskustvu sjedinjenja. Razlikovanjem puta i stanja dokinuto je pitanje milosti i/ili opravdanja na temelju dobrih djela jer je u čitavoj kršćanskoj tradiciji uvijek bilo jasno da je iskustvo Božje prisutnosti i prebivanja u Božjoj prisutnosti darovana milost. Kontemplaciju se stoga, u značenju molitvenog puta, a time i „škole kontemplacije“, treba shvatiti kao pripremu, otvaranje za Božju prisutnost, ili kao „čišćenje hrama“, odnosno „pražnjenje hrama“, kako je to formulirao Johannes Tauler u jednoj od svojih (sačuvanih) propovjedi5 (Iv 2, 13–16). Niti jedna škola ne može zajamčiti kontemplaciju u smislu milosnog iskustva. Ona jest i ostaje dar. Iz latinske riječi za milost „gratia“ dolaze talijanska riječ „grazie“ („hvala“, odnosno „ljupkost“), te njemačka riječ „gratis“ („nezasluženo, darovano“). Sva ta značenja upućuju nas na obilježje kontemplacije kao milosnoga dara punog ljepote koji se ne može napraviti, zaslužiti, već ga se može samo primiti. To međutim ne umanjuje značenje škola kontemplacije koje nude putove otvaranja tom iskustvu. Iz dugogodišnjeg iskustva vođenja tečajeva kontemplacije također znam da je taj put i odlučujući jer je on način vježbanja koji dugoročno može izmijeniti čovjeka ako ga prakticira (kroz) dulje vrijeme. U tradiciji se zbog toga govorilo o „via purgativa“, putu pročišćenja, koji prelazi u „via illuminativa“, put rasvjetljenja, te napokon može voditi k „via unitiva“, iskustvu sjedinjenja. Može se dakle reći da kontemplacijske škole čovjeka prate na putu koji omogućuje unutarnje čišćenje, pročišćenje, vodeći ga zatim putem rasvjetljenja, odnosno „stvaranju čistine“, da bi ga se konačno otvorilo za iskustvo Božje prisutnosti unutar nas i izvan nas – do iskustva konačnog jedinstva. To načelno vrijedi za sve škole kontemplacije: europske, američke i sve ostale. U nastavku želim – uza svu nužnu potrebu za sažetosti – predstaviti pet europskih škola kontemplacije koje osobno dobro poznajem i koje su bile i dalje jesu osobito utjecajne jer su doprijele do mnogih ljudi dubinski ih dotaknuvši. Svih je pet škola povezano s imenom jednog od važnih učitelja kontemplacije, a naravno da osim njih postoje i drugi učitelji, mjesta i škole kontemplacije koje u ovom sažetom prikazu neće biti posebno istaknuti. „Oblak neznanja“ – kontemplacija prema o. Willigisu Jägeru O. Willigis Jäger OSB (rođen 1925.) dugo je boravio u Japanu, gdje je naposljetku imenoRođeni smo kao ljudska bića da shvavan zen majstorom. Kroz zen ponovno je natimo tko smo i da iskusimo na koji naučio cijeniti kršćansku mistiku i kontemplaciju čin sudjelujemo u božanskom – kada te mu je bilo i jest na srcu kontemplaciju pose ego-svjesnost pretvori u kozmičku novno udomaćiti u kršćanskim crkvama, kako svjesnost božanskog života. To je ono on to rado kaže. Ipak, po njegovu mišljenju, što ja vidim kao smisao života. Ovdje nije nužno potrebna povezanost s crkvom ili resmo da postanemo istinska ljudska bića, ligijom kako bi se kontemplaciju i prakticiralo. da odemo onkraj naših osobnih ega i da Kontemplacijska škola „Oblak neznanja“ poziva shvatimo da je naša prava suština – suse na djelo neznanog engleskog mistika nastalo ština Boga. oko 1390. godine, prema kojem kontemplativni WILLIGIS JÄGER put vodi s onu stranu riječi i slika u „gledanje u goli bitak“. U čitavoj Europi postoje brojne grupe i ljudi koji su bili učenici Willigisa Jägera i prakticiraju kontemplaciju shodno njegovu učenju.

Propovijed 25 u: Johannes Tauler, Predigten, Herder, Njemačka, 1961., u prijevodu Georga Hofmanna.

Molitva srca – kontemplacija prema o. Emmanuelu Jungclaussenu Molitva srca, koju se naziva i Isusovom molitvom, najvažnija je kontemplativna praksa istočnih kršćanskih crkava. Njeguje se već stoljećima na gori Atosu, u Rusiji i u svim ostalim zemljama pravoslavnoga kršćanstva. Emmanuel Jung claussen (rođen 1927.) zaslužan je za objavljivanje, na njemačkom jeziku, temeljne knjige o molitvi srca neznanog ruskog tražitelja istine i molitve iz 19. stoljeća „Ispovijest ruskog hodočasnika svojem duhovnom ocu“ (3. izdanje iz 1975. godine i danas se koristi za nova izdanja). Time je ovu prastaru kršćansku praksu učinio dostupnom i mnogim zapadnjacima. Iako se možda ne može govoriti o školi kontemplacije, ova je praksa postala vrlo utjecajna te je mnoge povela prema kontemplativnoj praksi. Iako je molitva srca ponajprije utemeljena na izgovaranju riječi (odnosno jedne molitvene rečenice), ona može i treba voditi prema prisutnosti bez riječi. Via Cordis – duhovna zajednica Franza Xaviera Jans-Scheideggera Via Cordis („put srca“) zajednica je duhovnih tragatelja koji prakticiraju prethodno opisanu molitvu srca. Njezin osnivač, Franz Xavier Jans-Scheidegger, rođen je 1943. u Švicarskoj, gdje je, u naselju Flüeli-Ranft u blizini jezera Sarnersee, utemeljio Kuću sv. Doreteje i centar Via Cordis. Ovom duhovnom putu danas pripadaju brojne grupe i pojedinci, kako u Švicarskoj tako i u Njemačkoj, Austriji, ali i izvan njih. Kao psihoanalitički terapeut na Institutu Carla Gustava Junga u Zürichu, Jans-Scheidegger poseban naglasak u pristupu stavlja na „via purgativa“, koji rado naziva „temeljnim poslom“ na duhovnom putu.

Franz Jalics (rođen 1927.) je, kao isusovac, svojim „kontemplativnim vježbama“, što je ujedno i naslov njegove najvažnije knjige, pokušao spojiti klasične Ignacijeve duhovne vježbe i kontemplaciju kao „molitvu šutnje“, kako je naziva Terezija Avilska. Tečajevi kod Franza Jalicsa i njegovih nasljednika integrirani su u život Crkve, među ostalim i svakodnevnim slavljem sv. mise na tečajevima. Kontemplacijski tečajevi ove škole nude se u Njemačkoj i Austriji.

Kontemplativne vježbe prema Franzu Jalicsu

Via Integralis – škola kontemplacije po Niklausu Brantschenu i Pii Gyger Niklaus Brantschen SI (rođen 1937.) i Pia Gyger (1940.–2014.), oboje zen majstori u Sanbo-Kyodan liniji, poput Willigisa Jägera kontemplaciju su htjeli učiniti poznatom i ponuditi je kao duhovni put ljudima kojima je put zena previše stran. Zbog toga su osnovali školu kontemplacije Via Integralis s ciljem povezivanja prakse zena s kršćanskom mistikom.

MISTIČNO ISKUSTVO Mistično iskustvo je savršeno i ispunjujuće, bezvremeno i neizrecivo, ono je buđenje Boga.

Bezvremeno i neizrecivo Granice „znanja” prekoračuju mistično iskustvo. Ljudske slike, simboli i jezik podložni su stalnoj promjeni, dok je Božansko izvan prostora i vremena: ostaje netaknuto promjenom, iako je u konačnici ono bît svega što se mijenja. Čak i razmišljanje o Božanskom podrazumijeva ograničenost. Riječima Ivana od Kri-

Europska škola kontemplacije

Preveo: FRANKO ĆORIĆ

ža: „nada, nada” – „ništa, ništa” (ili „neti, neti” u indijskoj tradiciji)6. Nema se što više reći. Srž svih religija iskustvo je Konačne stvarnosti koja nadilazi sve prepreke i ograničenja prostora i vremena. Prepreke i ograničenja nastaju zbog ljudske potrebe definiranja neizrecivog. Ti vjerski načini izražavanja uvjetovani su vremenom i prolazni. Iskustvo je, pak, bezvremeno i nadilazi sve razlike u dogmi. To je zajedničko tlo za razvoj religijâ. Sve se religije slažu da je Konačna stvarnost neizreciva, da se samo može iskusiti. Sve što ljudi govore već je iskrivljenje. Eckhart tvrdi: „Voljeti ga [Boga] kakav on jest, ne-Bog, ne-duh, ne-osoba, ne-slika, već više: kao čistog, jasnog, nepomućenog, slobodnog od svih dualnosti”. U svojoj knjizi Uspon na goru Karmel Ivan od Križa na istom je tragu kada govori o šteti koju nanese duša kada se drži dogmi i slika, sjećanja i mašte: „Jer stvorenja, bilo zemaljska ili nebeska, i sve različite predodžbe i vrste znanja, prirodne i nadnaravne, koje se mogu dohvatiti moćima duše, koliko god uzvišene u ovom životu, ne mogu se usporediti s Božjim bićem.” Ivan od Križa slike i ideje naziva „kraljevim slugama“. Što više gledamo sluge, manje vidimo kralja: „Zato su oni koji ne samo da su posvećeni zamišljenim strahovima ranije spomenutima, već i pretpostavljaju da je Bog nalik nekima od njih, i misle da će s pomoću vlastitih sposobnosti postići jedinstvo s Bogom, već jako zastranili“. Indijski mistični pjesnik Kabir (15. st.) slično je razmišljao. Majka mu je bila muslimanka, a odgajao ga je brahman i tako se našao između dvije velike religije – islama i hinduizma. Obje su ga napadale za života, a nije imao mira niti nakon smrti; pristaše obiju religija borile su se za njegovo tijelo i prisvajale ga kao velikog sveca. Kabir piše: 8

O, ti koji Mi služiš, gdje Me to tražiš? Vidi, pokraj tebe sam. Nisam u hramu, džamiji, Kaabi, ni na Kailašu. Niti sam u obredima i ceremonijama, ni u jogi ni u odricanju. Ako si ti onaj koji doista traži, isti ćeš Me čas vidjeti. Susrest ćeš Me u ovom trenutku. A najpoznatiji sufijski pjesnik i mistik Rumi nastavlja: Što činiti, o muslimani? Ja se više ne prepoznajem. Nisam ni kršćanin ni Židov ni Perzijanac ni musliman – nisam s Istoka ni sa Zapada, nisam sa zemlje niti iz mora, niti iz radionice prirode, niti iz univerzuma u kretanju. Nisam stvoren od zemlje, vode, zraka ili vatre. Ja ne dolazim od

Sanskrt, niti ovo, niti ono. (op. ur.)

nebesa, ni od prašine, nisam ni u konačnom ni u beskrajnom. – Ne dolazim iz Indije, Kine ili Bugarske, niti iz Iračkog Kraljevstva niti iz zemlje Horasan – nisam od ovoga svijeta niti od onoga, niti iz raja niti iz pakla. Moje mjesto nema mjesto, moje staze ne ostavljaju traga, moje je tijelo bestjelesno, a duša mi je bez duše, jer ja pripadam Voljenome. Tako sve konačne stvari postaju beskonačne. Prevladao sam sve odvajanje, vidim oba svijeta kao univerzalno jedinstvo. Razum nikad ne može iscrpsti Konačnu stvarnost. Ramakrishna je rekao: „Svim je spisima i svetim knjigama, Vedama, puranama, tantri i tako dalje, u određenom smislu oduzeta čistoća, jer je njihov sadržaj izražen ljudskim jezicima. Što je Brahma, ljudski jezik ne može opisati. Zbog toga je Brahma, sada kao i uvijek, netaknut i čist.” Od mnogih dostupnih tekstova zena, citiram jedan Daioja Kokushija: Postoji jedna stvarnost koja prethodi nebu i zemlji. Ona nema oblika, niti imena. Ona nema očiju kada je traže. 9

Ona nema glasa, pa je uši ne mogu otkriti. O, moji dragi uzvišeni prijatelji, okupljeni ovdje, ako čeznete čuti gromoglasni glas Dharme, neka vam razgovor usahne, ispraznite svoje misli, i tada ćete doći do točke prepoznavanja jedinstvenoga Bića. Na razini iskustva, sve religije su jedno. No pojedinci koji žele govoriti o svom iskustvu moraju se zadovoljiti načinom izražavanja koje im je na raspolaganju u njihovom dobu i njihovoj kulturi. Tako raznolikost ezoteričnih putova odražava raznolikost vremena i prostora, kultura, dok su u svojoj biti svi oni – jedno.

Sunce se može usporediti s Božanskim. Ono obasjava religiju koja, onda, osvjetljava stazu onima koji tragaju za iskustvom. Ali kada religija samu sebe shvati previše ozbiljno i stane između Boga i čovjeka – stvara tminu, a Bog biva zasjenjen. Oni koji su imali ovo iskustvo, koji su ga „okusili”, neopterećeni riječju ili oblikom, znaju koliko su relativne sve riječi i misli i koliko je privremena svaka formulacija. Jednom kada dožive stvarnost kakva jest, oni više nisu podložni projekcijama niti ograničavajućim konceptima. Svatko tko je doživio stablo iznutra – ne kao botaničar koji vidi hrastove, bukve i jele, nego kao netko tko je odbacio govor i doživio „stablo” – zna koliko je verbalni izričaj manjkav za takvo iskustvo. WILLIGIS JÄGER

Europska škola kontemplacije

Religija se može usporediti s Mjesecom; osvjetljava Zemlju, no svoju blistavu snagu prima od Sunca. Kada se Mjesec previše približi Zemlji i „ugura se” između Sunca i Zemlje, nastupa pomrčina Sunca, a tama pokriva Zemlju.

FERNAND BRAUN – kratak životopis (prema www.fernand-braun.de/Über_mich) Rođen je 1960. godine u St. Vithu, Belgiji. Nakon mature studirao je na Visokoj školi za trgovinu, privredu i upravu (ECSAC) u Liègeu. Godine 1984. ušao je u franjevački red. Studirao je katoličku teologiju na sveučilištima u Bonnu i Lyonu. Godine 1991. zaređen je za svećenika, nakon čega se dodatno školovao za inicijacijskog terapeuta prema nauku grofa Karlfrieda Dürckheima i Marije Hippius. U okviru jednog praktikuma tijekom studija došao je u kontakt s franjevcima u Dietfurtu (Haus St. Franziscus im Altmühltal), gdje je o. Hugo Enomya Lassalle SI utemeljio svoj Centar za meditaciju. Otamo ga je put odveo u Würzburg Willigisu Jägeru, čiji je učenik od 1991. godine. Ovlaštenje za učitelja kontemplacije dobio je 1995. godine. Godine 1999. oženio se. Ima dvoje djece. Radi na skrbi za hendikepirane osobe. U novoj kontemplacijskoj liniji Oblak neznanja Willigisa Jägera, 2011. godine postao je učitelj, a od 2012. godine voditelj. Od 2013. godine sudjeluje u duhovnom vodstvu Benediktushofa i član je predsjedništva Istočno-zapadne mudrosti – zaklade Willigisa Jägera.

Fernand Braun

Oblak neznanja 10

Tumačenje tri temeljna pojma kršćanske molitvene prakse: razmatranje – meditacija – kontemplacija Razmatranje (aktivnost) U razmatranju se nečim bavimo; misaono smo, emocionalno i/ili voljno aktivni. Pokušavamo pojmiti predmet svojega razmatranja, u njega prodrijeti i doći do odluka za svoj život. Meditacija (aktivna pasivnost) U meditaciji se u nešto upuštamo. U njoj se upoznajemo s egom koji stalno želi biti aktivan, pa ga stalno treba sputavati (= aktivnost). Istodobno, volja za traganjem i spoznajom sve se više povlači, otvarajući se sadržaju i dopuštajući da nas se dojmi i u nama oblikuje (= pasivnost). Što se češće ova vježba prakticira, to sve postaje jednostavnije i mirnije. „Nagodba“ sa sviješću oko isključivanja raznolikosti vodi na koncu promatranju u kojemu nema slika. Vlastita svijest bića nestaje i vodi k promatranju bića koje joj je u temelju i koje ju obavija, k promatranju Božje stvarnosti. Tu onaj koji vježba više ništa ne može učiniti, postaje potpuno pasivan i „pušta da se dogodi“. Tako se prirodno razvija prijelaz iz meditacije u kontemplaciju. Kontemplacija (pasivnost) U kontemplaciji smo „uronjeni“ u „sveti prostor“. Spoznajemo posljednju stvarnost (Jedno), sjedinjujemo se s njom u ljubavnom predanju; spoznajemo božansku stvarnost bez upotrebe misli ili slika. Put uranjanja u (ne)sadržaje unutrašnjega svijeta tako vodi od raznolikosti svijeta (slika), prerasta u promatranje vlastitog bića oslobođenog od slika te na kraju postaje „tamno promatranje božanskoga svjetla“.

Faze uranjanja 1. f aza obuhvaća odvajanje svijesti od vanjskoga svijeta. Svijest se „bistri“, osjeća se veći mir. 2. f aza se odlikuje nutarnjim promatranjem prazne svijesti. Zahvaćeni smo dubokom tišinom. „Oblak“ to opisuje kao golo, slijepo promatranje vlastitoga bića. 3. f aza je „promatranje apsolutnog jedinstva Boga u temelju duše“, gdje su (prema Eckhartu) „moje dno i Božje dno isto dno“. Kritični pragovi nalaze se na prijelazima između faza. Oni su nam poziv za sve više davanja (sebe), u vidu odvajanja od uobičajenog i poznatog svijeta koji mi je do sada davao sigurnost i zaštitu. To je sve veće povjeravanje Nepoznatom. To je stalno vježbanje povjerenja i predanja.

1. f aza, u odustajanju od svake svjesne predodžbe i svake vrste nastojanja oko ustrajnosti prema cilju i misaone aktivnosti. To znači iza sebe ostaviti svaku funkciju (površnoga) „ja“ (njem. Ichfunktion), naše svakodnevne svijesti, za što su potrebne istinska odlučnost i hrabrost. 2. f aza, od slika oslobođeno promatranje u tamu istinskoga Ja, cjelovita intro spekcija. Kako u njemu može doći do različitih (psiholoških i parapsiholoških, op. ur.) fenomena, „Oblak“ preporučuje da se u njih niti ne upušta. Kako god se uzvišeno ono činilo, više zasljepljuje nego što oslobađa te se time, u konačnici, postavlja između tebe i Boga. Stoga uvijek vrijedi uputa – pusti ih sve da prođu… neka sva tvoja snaga, ne obuzdana ičim površnim, bude usmjerena na ono Posljednje, Neshvatljivo. 3. f aza, u odustajanju konačno i od istinskoga Ja. To znači potpuno predanje, bezuvjetno prepuštanje sveobuhvatnom božanskom životu. Potpuna pobuna 7

Termin koji koristi sam autor „Oblaka“. (op. ur.)

Europska škola kontemplacije

Autor „Oblaka“ želi svoje učenike odlučno voditi k ovom najdubljem obliku spoznaje Boga – isključiti sve ostalo i svu svoju duhovnu snagu usmjeriti u čežnju za Bogom. Kontemplativac7 bi trebao sav teret misli, opažanja i sjećanja dovesti pod oblak zaborava koji se nalazi između njega i svijeta, kao i između njega i Boga. Um se, tako, stavlja u oblaku neznanja, odnosno, u potpunosti se oslobađa od razmišljanja i želje za shvaćanjem, a svijest od vlastitog djelovanja u puštanju da se sve naprosto – događa. Pritom se sva sabranost skuplja u srcu koje u cijelosti čezne za Bogom, upinje se za Njim, Njemu se otvara poput otvorene posude. Napuštanje je to svake predodžbe o Bogu, božanstvu (njem. Gottheit, op. prev.), stvarnosti iza svih oblika, iza pojmljenog Boga, iza Boga samoga! Početniku teško pada čitavu tu svijest Temeljno opušten stav trebao bi sve vridržati u lebdećoj pozornosti jer ona lako zadrijeme pratiti praksu. Cilj je promatranja jema ili klizne u razmišljanje. Kako bi se i jedno daha postati jedno s udahom i izdahom. i drugo izbjeglo, autor upućuje na korištenje Postati jedno znači: u početku postoji dvojedne kratke riječi kao fokusu pažnje. Prepoje, promatrač i ono što se promatra: ja i ručuje riječi „Bog“ ili „ljubav“ koje izražavaju moj dah. Krajnji je cilj da otpadne oboje najdublje čežnje čovječanstva: ljubav kao „ne tako da ostaje samo dah. „Biti samo dah” grijehu“ u smislu fundamentalne odvojenosti znači novo stanje svijesti u kojem duh počovjeka od Boga! U tome čak i najuzvišenija staje otvoren za sveobuhvatnije iskustvo misao ili osjećaj mogu postati zapreka! Valja u transpersonalnoj sferi. To je stanje sapustiti sve što Bog nije! U toj jednoj riječi leže vršene jasnoće i budne prisutnosti. sva moja čežnja i svi moji osjećaji. U njoj se sve moje misli ili osjeti utapaju. Ona je, rijeWILLIGIS JÄGER čima „Oblaka“, štit koji me brani od misli koje me ometaju i koplje kojim se prodire u sam oblak neznanja. Sukladno fazama uranjanja, faze kontemplativne molitve jesu:

Put „Oblaka“

u nama koja proizlazi iz takva radikalnog zahtjeva za predanjem upravo i znači – smrt ega. Prema „Oblaku“, nema postizanja punoće života bez prolaska kroz smrt, a time i prevladavanja najdubljega straha. Ljubav je srce vježbanja Autor često govori o „slijepoj, goloj ljubavi“. Time ne misli na sentimentalnu ili čulnu žudnju. Radi se o spremnosti na potpuno predanje, za koje kaže da je nužno vježbati svim snagama svoga tijela i duše. Takvo predanje je međutim moguće samo jer je to omogućio Bog, Konačna stvarnost. U tradicionalnom kršćanskom kontekstu za to se oduvijek koristio pojam „milosti“; milosti kao najčistijega dara. Nikakva zasluga, niti kakva krivnja ili grijeh ne mogu je iznuditi ili spriječiti! Iza toga se krije sljedeće: nikakvo razmišljanje ne može obuhvatiti Boga, ali se sposobnost za ljubav i snaga ljubavi mogu sjediniti s božanstvom. Sve u nama čezne za tim jedinstvom – jer to božanstvo upravo tako želi. Zbog toga je to moguće! Sjedinjenje je najviši nama mogući dovršetak. Iako „Oblak“ u nekoliko poglavlja razrađuje razliku između aktivnog i kontemplativnog života, ipak se u konačnici više misli na unutarnji stav, a manje na vanjski oblik života. Radi se o „življenju u svijetu, a ne biti od svijeta“ (Iv 15, 19 ). Što je vječna istina

Isusovac o. William Johnston izvješćuje da ga je prilikom boravka u jednom japanskom zen samostanu učitelj upitao prema kojoj metodi meditira8. Johnston je odgovorio da u Božjoj prisutnosti sjedi mirno, bez riječi, misli, slika ili ideja. Učitelj ga je upitao je li njegov bog svugdje, a kad je Johnston potvrdio, pitao ga je „je li sasvim omotan bogom“. Johnston je potvrdio. „Vrlo dobro, vrlo dobro“, rekao je učitelj, „ nastavite tako dalje. S vremenom ćete utvrditi da Bog nestane i preostane samo Johnston.“ Johnston je bio šokiran ovom napomenom jer mu se činila kao osporavanje svega onoga što mu je bilo sveto. Zbog toga mu je protuslovio i rekao: „Bog neće nestati, ali će Johnston nestati. A tada će preostati samo Bog.“ „Da, da“, odgovorio je učitelj, smiješeći se, „to je jedno te isto. To sam i mislio.“ Anonimni pisac „Oblaka neznaSve su naše slike, simboli i riječi podložni pronja“ živio je kao mistik, teolog i dušobrižcesu trajne promjene; samo božansko ostaje nik u Engleskoj 14. stoljeća, u cijelosti nepromijenjeno. Stoga će Meister Eckhart reći: uronjen u duhovnu tradiciju kršćanstva. „Ako bih imao Boga kojega bih mogao shvatiti, Ukupno je napisao pet djela9, a „Oblak ne bih ga mogao smatrati Bogom“. neznanja“ još i danas pripada najznačajnijim klasicima duhovne, mističke literaWILLIGIS JÄGER ture na engleskom jeziku ikada napisanim. Njegov nastavak, „Knjiga intimnog upućivanja – učitelj upućuje učenika“10 („Brief persönlicher Führung – Ein Meister unterweist seinen Schüler“), djelo je piščeve zrele dobi, a karakterizira ga teološka jasnoća, duhovna dubina i uravnoteženost prožete godinama velikog iskustva. Praksa koja je u njima opisana upućuje na cjelovit kontemplativni put, a temelji se na radikalnom zahtjevu za odustajanjem od svakog zamišljaja i/ili doživljaja uma/svijesti, čime ne zaostaje ni za kojim majstorom zena, ili bilo kojeg drugog duhovnog usmjerenja. Opisana je ovako: sve misli, predodžbe i slike moraju se zakopati u oblak zaborava koji je poda mnom, između mene i svega stvorenja, dok je gola ljubav gola jer treba biti slobodna od svih misli, upućena Bogu u oblak neznanja nada mnom, između mene i Boga. Takva praksa vodi u istinsku, mističnu šutnju.11 8

Radi se o zen majstoru Yamada Koun roshiju iz Kamakure koji ga je jedno vrijeme vodio. (op. ur.)

To su: Mistična teologija, Božanska imena, Nebeska hijerarhija, Crkvena hijerarhija i Pisma. (op. ur.)

Prijevod od Slobodana Stamatovića u Oblak neznanja i pripadni spisi 1: Knjiga kontemplaciji, Paralele, Split, 2009. Raniji prijevod u izdanju „Karmelskih izdanja“, Zagreb, 2005., glasi Knjiga povjerljivih savjeta. (op. ur.)

Izraz koji je autor zacijelo našao kod Dionizija.

Odagnaj sve misli, kako dobre tako i loše. Boga se može voljeti, ali ne i zamisliti! …Želiš li svoju čežnju sažeti u jednu riječ koju lako možeš zadržati, bolje izaberi kratku umjesto duge. Najbolja je sasvim kratka riječ kao „bog“ ili „ljubav“. Izaberi jednu na koju dobro reagiraš. Uzmi tu riječ toliko duboko u sebe da se ne izgubi, do čega isto može doći. U borbi i u spokoju bit će tvoje oružje. Koristi je kako bi prodro u oblak tame iznad sebe. Odbij njome svaku rastresenost i dovedi je ispod oblaka zaborava. Ako bi tvoj razum počeo raščlanjivati ovu kratku riječ, sjeti se da ona za tebe vrijednost ima samo kao cjelina. Slijedi moj savjet i uvjeravam te da će te misli uskoro ostaviti na miru. Zašto? Jer si se odbio njima baviti. One se stoga nisu mogle razviti.12

U „Oblaku“ autor tvrdi da je percepcija vlaMistična razina svijesti je nadosobna. Na toj stitoga bitka najveća bol koju čovjek može razini nema više ega koji sebe ističe kao neosjetiti, i kaže: „Svaki čovjek poznaje brigu i zavisan subjekt u dualističkoj opoziciji prebol. No samo onaj koji spozna i percipira svoj ma objektivnom svijetu, već se doživljava vlastiti bitak razumije dubok, sveobuhvatni u jedinstvu sa svijetom, dobivajući novu uzrok ove boli. Pored ovog uzroka nevažni vrijednost. postaju svi drugi. Onaj koji ne spozna samo što jest nego i da jest (percipira vlastiti biWILLIGIS JÄGER tak), samo on zna što znači stvarna bol.“ Ovu se izjavu može shvatiti kao nijekanje života. Ali autor dodaje objašnjenje: „Usprkos muci, on (čovjek, op. prev.) nikad ne teži nebitku. To bi bila đavolska tlapnja i kleveta protiv Boga. Naprotiv, on se veseli da jest i zahvaljuje Bogu svim srcem na daru i dostojanstvu postojanja. Ipak, istodobno čezne za oslobođenjem od spoznaje i percepcije bitka.“ Autor time jasno govori da nije niti zagovornik samouništenja niti niječe postojanje vlastitoga ja. Govoreći o uzroku ljudske boli, autor „Oblaka“, drugim riječima, opisuje ga kao stanje nepotpunosti, izolacije i odvojenosti. Bol koja nije ništa drugo doli iskustvo ograničenog bitka; ego koji se buni! Mistik se tako osjeća odvojenim od svoga voljenoga, kojega je na početku opazio. Taj uvid u njemu stvara stalno čeznuće za potpunošću, za sjedinjenjem. A ako bi to za njega značilo i smrt, on je i na to spreman. I u Knjizi intimnog upućivanja anonimni autor govori o tome i ističe kako On jest naš bitak, i u njemu jesmo ono što jesmo, te dodaje: Bog je bitak, no ti nisi njegov! On uvijek nanovo naglašava da je uzrok velike čovjekove boli upravo nesposobnost spoznavanja da je Bog čovjekov istinski bitak. Istodobno, duboko doživjeti i proživjeti ovu nesposobnost vodi u najvišu ljudsku vrlinu – poniznost.

Zaborav sebe

Svoje pravo Ja čovjek nalazi samo u Bogu! Odricanje od misli i osjećaja koji se bave vlastitim Ja događa se vježbanjem ljubavi. „To je put svake prave ljubavi. Onaj koji voli, za svoje ljubljene dat će sve, čak i vlastito Ja. Ne može više ni na što drugo misliti negoli na svoje ljub ljene. Prolazni zanos? Ne, prava ljubav uvijek traži da se neposredno zaboravi na sebe. Takva je ljubav.“ Kada volimo, umiremo. Vlastito ja će u konačnici biti zaboravljeno. No tko voli, izabire smrt vlastitoga ja koje stalno razdvaja. Autor govori o potpunom sjedinjenju ili jedinstvu. „On je tvoj bitak!“ Iskusiti ovo čista je i potpuna ljubav u kojoj se s Bogom postaje golo jedno – bez misli, osjećaja ili predodžbi u kojem sebe doživljavamo u Bogu i preko njega. Ja sam najviše Ja kada sam najintimnije jedno s Bogom. Prema autoru,

Usprkos izvrsnom prijevodu Slobodana Stamatovića, kao i drugom uspješnom prijevodu Mandice Horvat-Martinović, zadržali smo autorski rad prevoditelja (vidi bilješku 10). (op. ur.)

Europska škola kontemplacije

Kakav je odnos pravoga Ja prema cjelini?

samo onaj tko je to iskusio razumije na što se misli. Na razini ljubavi koju se može iskusiti razumije se što znači izgubiti vlastito Ja i istodobno ga pronaći. Autor učeniku to ne pokušava objasniti: „Molim te da iskustvu dadeš prednost nad upućenošću. Ponos znanja te može zaslijepiti, no ova nježna i ljubavna naklonost neće te razočarati. Znanje napuhuje, ljubav naprotiv izgrađuje. Znanje je povezano s trudom, a ljubav s mirom i spokojem.“ Kršćanska mistika nije egoistično bavljenje svojim malim ja, već nas otvara svijetu i ljudima. Autor to objašnjava shvaćanjem svoga vremena: Ako svoju ljubav usmjeriš samo na Njega i sve ostalo zaboraviš … svi će ljudi biti na dobitku. Ti međutim nećeš nikada u potpunosti razumjeti kako se to zbiva… … Stoga odlučno od sebe odbijaj sve misli i predodžbe, koliko god se one činile dobrima i obećavajućima. Kažem ti: jedan jedini lagani i slijepi čin ljubavi upućen Bogu… donosi tvojim živim i pokojnim prijateljima više pomoći od svega ostaloga što bi još mogao učiniti. Preveo: FRANKO ĆORIĆ

Fernand Braun

Dolazak u sada Ne recite da sutra odlazim, kad još nisam niti stigao. Tek se počinjem smijati i plakati, sa strahom i s vjerom. 14 Molim vas, zovite me mojim pravim imenom, tako da mogu čuti sve moje tužaljke i smjehove odjednom, tako da mogu vidjeti da su moja radost i bol jedno. Molim vas, zovite me mojim pravim imenom, da bih se mogao probuditi, i da bi vrata moga srca mogla ostati otvorena. Vrata suosjećanja. Thich Nhat Hanh „Još nisam ovdje!“. Često čujem ove riječi od sudionika tečaja tijekom prvoga dana. A na kraju tečaja kažu: „Idem dalje!“, vraćajući se doma, u svakodnevni život… a gdje se znaju upravo „ne osjećati se 'doma'“, ostajući sami sebi stranci. Radi se o duboko ukorijenjenom osjećaju da ono što jest nije stvarno, nije onako kako bi trebalo biti. Osjećaj da „nemamo dovoljno“, kao i potreba da se ode tamo gdje možemo biti „više svoji“. Ego, shvaćen kao entitet odvojen od svega, zajedno sa sadašnjim trenutkom definiraju se kao siromašni i nedovoljni. Sadašnjost postoji kao nedostatak. Stvarni je život uvijek negdje drugdje. Stanje nezadovoljstva je stalno. Međutim, uzrok patnje koju osoba osjeća u takvoj situaciji nije u životnim okolnostima već u odbijanju prihvaćanja sadašnjeg trenutka kakav jest. Posljedica toga je bijeg ili opiranje sadašnjem trenutku.

Otpor prema sadašnjem trenutku nije ništa drugo nego bijeg od sebe! Osnovno je pitanje: Koliko ste povezani sa sobom? Zapitajte se koliko ste se puta pokušali povezati sa sobom, svojim srcem, na iskren i bezuvjetan način? Koliko ste puta odustali iz straha da ćete otkriti nešto strašno o sebi? Koliko ste se puta gledali u ogledalu bez osjećaja neugode? Koliko ste se često skrivali – dok razgovarate, gledate televiziju ili dok ste na povlačenju? Buđenje je moguće samo onda kada smo spremni suočiti se sa sobom. Može se činiti kao težak zahtjev, možda beznačajan ili nemoguć, no neophodan. Kada otvorimo oči svijetu, obuzimaju nas istodobno mirna radost i duboka tuga. Ti osjećaji nemaju veze s vanjskim razlozima: nismo tužni jer nas je netko povrijedio ili zato što se žalimo na nešto; ova tuga nema uporište. Osjećamo se tako jer je naše srce potpuno izloženo, nezaštićeno. Istodobno dolazi do dubokog razumijevanja samog temelja, srži stvari! To je rađanje mira i neustrašivosti. Ne neustrašivost u smislu odsustva straha ili vraćanja udarca kada nas netko udari. To je spremnost da dodirnemo svoje ranjivo, predivno srce. Spremnost da otvorimo sebe i svijet bez obrane i bez uzmicanja, spremnost da podijelimo svoje srce s drugima. To je život sâm! Preveo: FRANKO ĆORIĆ

MISTIČNO ISKUSTVO Mistično iskustvo je savršeno i ispunjujuće, bezvremeno i neizrecivo, ono je buđenje Boga.

Ivan od Križa piše: „Naše buđenje je buđenje Boga, a naše uzdizanje je uzdizanje Boga.” Tako on jasno i nepogrešivo naziva mistično iskustvo buđenjem Boga u nama. No, u konačnici, ovo se buđenje ne može izreći, pa tako kaže u drugom odlomku: „Ono što duša zna i osjeća u ovom buđenju... Potpuno je neopisivo.”

Buđenje Boga

Sve vjerske knjige pričaju priču o ovom buđenju. To je „ljubavna priča” između božanskog i čovjeka, s Bogom koji uvijek ima inicijativu. Mi samo mislimo da smo tražitelji dok smo zapravo traženi.

Kako je stario, njegova se čežnja za nestalim sinom pojačavala. Gledajući jednom kroz prozor na najgornjem katu svoje kuće ugleda mladog prosjaka. Zaprepastio se kada je shvatio da gleda svoga sina. Naredio je slugama da pođu za prosjakom i dovedu mu ga. Mladić je odbio poći s njima, rekavši: „Prosjak sam, ali nisam učinio ništa loše”. Unatoč uvjeravanjima slugu da ga njihov gospodar samo želi vidjeti, prosjak se i dalje opirao, zabrinut i vidno potresen: „Nemam nikakve veze s tako uglednim čovjekom”. Na kraju su se sluge vratile kući ne obavljena posla. Pun ljubavi prema svom sinu, muškarac naredi jednom od svojih mladih slugu da se preruši u prosjaka i sprijatelji s njime. Kada je sluga-prosjak osjetio da je pravi trenutak, predloži bogataševom sinu: „Pronašao sam dobar posao. Nije težak, a plaća je dobra. Imamo i smještaj. Pokušajmo”. I tako su se njih dvojica zaposlili kao vrtlari kod starog bogataša.

Europska škola kontemplacije

Budisti imaju priču sličnu novozavjetnoj o povratku izgubljenog sina. U Indiji je živio neizmjerno bogat čovjek koji je imao samo jednog sina. Jednog je dana dječak otet ili se odbio vratiti kući. Otac je učinio sve da pronađe svog voljenog sina, no uzalud.

Mladić je neko vrijeme radio kao vrtlar. Kada se naviknuo na novi život, otac ga je promaknuo u slugu. I ovaj je posao dobro obavljao pa ga je otac imenovao nadglednikom svojega posjeda. Konačno, postao je očev tajnik i preuzeo njegove obaveze. Prošle su godine. Bogataš je shvatio da mu ne preostaje puno života. Okupio je obitelj i predstavio im mladića riječima: „Ovaj mladi čovjek je zapravo moj sin koji je nestao kada je bio maleno dijete”. I predao mu sve svoje posjede i svoj položaj. U Starom zavjetu Bog je ljubomorni ljubavnik, a čovječanstvo ljubljeni koji bježi i nevjeran je. Cilj je pomirenje i jedinstvo u ljubavi. Odnos između Boga i čovjeka izražen je riječju ugovor, savez, koja u starim društvima podrazumijeva apsolutnu solidarnost, istinsko jedinstvo. „Savez s Bogom” je nešto što je bilo i uvijek je tu, nešto što moramo doživjeti osobno. U Novom zavjetu Isus Krist nam prenosi istu poruku. On je „strana Božja koja je okrenuta prema nama”. Kroz njega možemo doživjeti Božju stranu koja se okrenula, stranu koja je intelektualno i konceptualno nedostupna. On predstavlja vrata kroz koja možemo ući u unutarnji božanski posjed. I to je stvarni cilj čovječanstva, iskusiti Boga, Konačnu stvarnost. Budisti to iskustvo nazivaju nirvana, hindusi moksha. Kršćani ga nazivaju nebesima, vječnim životom ili kraljevstvom Božjim. Hindusi govore o Krišna-svijesti, budisti o Buddha-svijesti ili Buddha-prirodi. Kao kršćani, ovo buđenje možemo nazvati buđenjem u Kristovoj svijest. Koliko god različiti vjerski obredi i nauci bili, u konačnici nas žele dovesti do ovog buđenja, do iskustva Boga. WILLIGIS JÄGER 16

SVEN-JOACHIM HAACK – evangelički župnik, oženjen, otac dvoje djece. Živi u Friedrichsdorfu, kraj Frankfurta n/M. Nakon 15 godina rada u župnom uredu, od 2003. godine radi kao bolnički dušebrižnik na psihijatriji, psihosomatici i u rehabilitaciji ovisnika. Dugogodišnji je praktikant kontemplacije, hesihije i vipassane. Od sredine devedesetih učenik je Willigisa Jägera, a od 1999. učitelj Würzburške škole kontemplacije (WSdK). Od 1996. do 2004. školovao se u sakralnom plesu, molitvenim gestama i duhovnoj fizikalnoj terapiji kod Beatrice Grimm, te u zvučnoj masaži kod Elisabeth Dierlich. Dugo godina radio je u integrativnoj gestalt terapiji i inicijacijskoj terapiji. Glavni je i odgovorni urednik časopisa „Kontemplation und Mystik“. Glavni su mu interesi: odnos između duhovnosti i iscjeljenja, kontemplativna tradicija unutar judeo-kršćanstva, pratnja u području mističnog, transpersonalnog iskustva, razumijevanje i pratnja prilikom duhovnih kriza, iscjeljujuća moć kršćanske tradicije i duhovne prakse, osobito pitanje područja iscjeljenja u crkvenom smislu. IZVOR: https://www.kontemplationundmystik.de/die-weggemeinschaft/wir-ueber-uns/

Biti prisutan: srž kontemplativne vježbe

SVEN–JOACHIM HAACK

„Zapravo sam sasvim drukčiji. No samo vrlo rijetko.“ Tako Ödon von Horvath (austrijski književnik, op. prev.) opisuje način življenja mnogih ljudi u našem suvremenom kulturnom prostoru. Mnogi se doživljavaju upregnutima u uloge i očekivanja, što im ne dopušta dolazak do onih koje su upravo njima važne. Tako su mnogi u potrazi za smislom i produbljivanjem života koji nadilaze osnovno funkcioniranje: „Tko sam onkraj zahtjeva koje postavljam sam sebi i zahtjeva koje mi postavljaju drugi? Tko sam zapravo, tko sam uistinu?“. Kontemplativni put, kao zapadnjački put u iskustvo povezanosti i jedinstva te srži, poziva nas k dubljem razumijevanju sebe samih, drugih, svijeta i Boga. Kontemplaciju pritom obilježava pet različitih dimenzija: a) Kontemplacija kao molitveni put Želim sjediti, šutjeti i osluškivati što Bog u meni govori. (Meister Eckhart) Radi se o jednostavnoj, ali ne i lakoj vježbi upuštanja u tišinu. Bilo u smislu sabiranja svijesti i ujednačavanja usredotočenošću na vlastito disanje, odnosno na nutarnje ponavljanje molitvene riječi (npr. molitve srca), bilo u smislu pražnjenja svijesti i njezina širenja promatranjem ogoljenog bitka, bilo u smislu brižne pozornosti.

Europska škola kontemplacije

1. Kontemplacija – što je to?

b) Kontemplacija kao stanje svijesti Da svi budu jedno kao što ti (si), Oče, u meni i ja u tebi. (Iv 17, 21) Kontemplativnim se opisuju dakle iskustva povezanosti i jedinstva sve do nedvojnosti, do unio mystica, mističnog sjedinjenja s Bogom. To su, kako svjedoči Sveto pismo, upravo obilježja Isusova načina življenja. Kontemplativnom putu tako pripada i urastanje u Kristovu svijest – iskusiti življenje iz povezanosti s pratemeljem života i postojanja. Molitva je pritom kao pijenje s izvora te svijesti. c) Kontemplacija kao put preobrazbe Otpad svoga života pretvori u kompost! Johannes Tauler Tko se upusti u šutnju i ovaj molitveni put, neizbježno će se morati suočiti sa starim povredama stečenima tijekom života. Kontemplacija i šutnja sve ih vraćaju natrag. Pritom se na dugim dionicama ovog molitvenog puta radi o vježbanju životne radosti, postajanju brižnim, dobronamjernim i suosjećajnim – ponajprije sa samim sobom. Do okončanja sukoba sa samim sobom i življenjem mira, pronaći „hesihiju“, mir srca, često je dugačak put; ali istodobno, on je i milost. d) Kontemplacija kao svakodnevni život Sa svim se stvarima ophodi kao da su najsvetiji oltarni predmet. Benedikt iz Nursije Rukuj sa svim stvarima kao da kupaš novorođenče. Thích Nhất Hạnh Svaki duhovni put koji se ne vraća u svakodnevicu je stranputica. Willigis Jäger

Cilj kontemplativnog puta nije nekakav Kukunebograd (utopijski ptičji grad na oblaku, usp. Aristofanove Ptice, op. prev.), nego moja vrlo konkretna svako dnevica sa svim njezinim izazovima i zadaćama. Što se više uspijeva živjeti iz iskustva jedinstva i sjedinjenosti, to se jače i više u svim stvarima može osjetiti Boga (Meister Eckhart). e) Duhovnost i umjetnost življenja iz šutnje Ovaj svijet, više nego li ljude koji više ili manje redovito izgovaraju molitve, treba ljude koji su postali molitva. Kallistos Ware Biti molitva znači živjeti s Kristovom povezanosti sa stvarnošću pratemelja. Zbog toga mističkoj duhovnosti kao obilježja pripadaju pozornost (Achsamkeit) i prisustvo Duha, šutnja i „propusnost za imanentnu transcendenciju“, riječima grofa Karlfrieda Dürckheima. Veliki izazovi čovječanstva pred kojima sada stojimo jednostavno nisu samo gospodarski i ekološki, politički i društveni, već i duhovni. Važnim za opstanak čovječanstva upravo se čini pitanje hoćemo li uspjeti započeti živjeti sjedinjenost i povezanost svega što živi. Kod umijeća življenja iz šutnje radi se o uzemljenoj duhovnosti koja voli život i služi mu.

2. Biti prisutan, naprosto biti prisutan Biti prisutan, naprosto biti prisutan. Jednostavno smjeti biti ovdje, sa svim što je ovdje, što donosim sa sobom, što se pokazuje, što meni pripada. Biti prisutan, naprosto biti prisutan i iskusiti nešto od velikoga DA, koji je izrečen tebi, meni i svemu što živi,

pronaći put k jednom DA za moj život, takav kakav je postao. I prema svemu što živi biti prisutan, naprosto biti prisutan: u tome je dragocjenost trenutka, čudo življenja, otkrivajući opažati tajnu moga života i svega što živi i misterij Božje prisutnosti u svima i svemu. Veliko dopuštenje, veliki poziv, veliki izazov – biti prisutan, naprosto biti prisutan – to je srž svake kontemplativne vježbe.

Ovo pitanje osobito se odnosi na duhovne vježbe i povlačenja, ali i za svakodnevicu. Jednostavno značenje pitanja „Jesam li ovdje?“ u prakticiranju sjedenja u šutnji odnosi se na to jesam li fizički nazočan; uspijeva li mi zauzimati mjesto u vremenu kada sam se to sa sobom dogovorio. Ipak, već prva dulja i intenzivnija sjedenja na povlačenju pokazat će mi da, iako se pitanje može smatrati ambicioznim, da je zapravo prilično površno. Jer, čak i kada fizički zauzimam svoje mjesto za sjedenje, time se nimalo nisam približio odgovoru na pitanje moje duhovne nazočnosti. „Jesam li prisutan?“ nas tako pita: uspijevam li izdržati biti pri sebi i sa sobom? Ili se događa ono uobičajeno: fizički sam nazočan, ali sam u duhu odsutan, rastresen, odlutao u „jučer“ ili „sutra“. Jean Gebser je o tome rekao: „Izgubimo se uvijek kada nas spopadne razmišljanje“. Izgubljeni smo jer smo izbjegli sadašnji trenutak i njegovu životnost, pobjegli smo. Na taj se način kontemplativno sjedenje u šutnji može shvatiti kao vježbanje prisutnosti: predočavam svoj život i postojanje u ovom trenutku, iz trenutka u trenutak i odolijevam sveprisutnom iskušenju; uviđam da ću, ako se odlučim za prošlo ili buduće, biti zaveden željom za drukčijim, a time i odbiti prihvatiti dragocjeni poklon životnosti iz trenutka u trenutak. Mistika nalazi svoje temelje u iskustvu Kontemplativna vježba znači vježjedinstva, gdje nestaje odvojenost izmebanje predanosti, prisutnosti i sadašnjosti. đu Boga i svijeta. Ostajati u dodiru s takovosti ovoga trenutka,

Osnovno pitanje: jesam li prisutan ili ne

Gotovo sve u našoj suvremenoj kulturi daje nam i nudi, čini se, potpunu suprotnost od gore navedene: iluzorne snove i planove, oproštaj od sadašnjosti i bezglavo usmjeravanje prema naprijed, postavljanje neumjerenih ciljeva i prenaprezanje svih naših snaga. Kontemplacija pak poziva na suprotno: da ostanemo u jednostavnoj prisutnosti sadašnjeg trenutka, da budemo stvarno prisutni u svome životu iz čega će tada proizaći ono bitno. Život i životnost postoje samo na jednom jedinom mjestu – ovdje i sada. Uvijek se radi o potpunoj predanosti onome što je sada ovdje, upravo ovdje. Postoji još jedna duboka tajna: prisutnost u ovom trenutku i vlastitom životu mijenja – sve. Kontemplacija ne vodi u neki zasebni, izolirani svijet, već isključivo upravo i samo tamo gdje stojiš; samo što sada stojiš drugačiji – pre obražen. Tom se vježbom ne mijenja vanjska stvarnost, već ti i tvoj način gledanja. To je kao da staviš naočale (za daljinu) i tek tada dobiješ mogućnost vidjeti

Europska škola kontemplacije

a kada to izbjegnem činiti, tada to primjeWILLIGIS JÄGER ćujem pa se vraćam svojoj vježbi: praćenju disanja, praćenju riječi, gledanju u ogoljeni bitak. Svi koji su to probali znaju: to je sasvim jednostavna, vrlo skromna, ali nimalo lagana vježba – biti ovdje i sada, biti prisutan u vlastitom životu.

stvarnost onakvom kakva ona stvarno jest. Tvoj uvid i perspektiva temeljito mijenjaju tvoju percepciju, a time i tvoj život. Ne radi se dakle samo o vježbanju prisutnosti u duhovnoj vježbi, već i u svakodnevici. Na putu se sve više i više otvaramo onome što jest. Stoga put nije djelatnost, već dopuštanje da se dogodi ono što se treba dogoditi. Willigis Jäger Radi se o dosezanju trenutka koji dopušta da postane vječno Sada. Dosezanje probija sve pregradne zidove i ruši ih. Prodor prema biti znači spoznati ono što sam od samog početka uvijek bio. Tako da se na tom putu radi o puštanju, otpuštanju, upuštanju i spuštanju. Ili kako to stoji kod Eckharta: „Idi u svoje vlastito dno. Jer su u tvome dnu tvoj bitak i Božji bitak jedan bitak.“ Mi smo ne samo ljudska bića s duhovnim iskustvom. Mi smo štoviše duhovna bića koja prolaze kroz ljudsko iskustvo! Willigis Jäger

Istodobno, to se ne postiže vlastitim djelovanjem, već jednostavnim, a najdubljim, shvaćanjem da ono što jest, da je već tu. Ništa pritom ne moram postati. To ne možemo učiniti, zaslužiti, steći, već je ishod prepuštanja trenutku i tome što jest; prepuštanje tonjenju u vlastito dno koje se istovremeno temelji na pratemelju. Tako se početak vježbanja, izvorno motiviran određenom namjerom, putem pretvori u nenamjeravani način življenja i vježbanja. Samo biti je dovoljno i ima dublji učinak od onog što smo učinili i htjeli! Dasein (Biti prisutan). Sjedenje u šutnji, kao i svako prakMi nismo materijalna bića koja imaju duh, ticiranje sabranosti (Achtsamkeit), podupire mi smo bezvremenski temelj bitka koji osobno sazrijevanje i iscjeljivanje. Ipak, ciljeima materijalno tijelo. Mi smo bezvremenvi i svrhe koji se danas (pre)često daju ovoj ski život koji se utjelovio i oblikovao. praksi smatram opasnim pojednostavljenjem i odstranjivanjem srži. S jedne strane postoje WILLIGIS JÄGER njezini mnogi poželjni popratni učinci kao što su: ublažavanje emotivne impulzivnosti, povećanje tolerancije na stres, distanciranje od unutarnjih okidača, razvijanje promatranja bez vrednovanja i senzibiliziranje za vlastito raspoloženje. Drugim riječima, osnažuje se upravljanje sobom, sposobnost samoreguliranja i osobna efikasnost. Nakon jednog i pol desetljeća rada u psihijatrijskoj klinici i klinici za liječenje ovisnosti, to vrlo dobro znam cijeniti. No, ako se vježbanje sabranosti i duhovna praksa svode samo na to, tada one gube svoje temeljno usmjerenje i dubinu. Ovi efekti su životvorni i vrijedni, no ne smiju postati ciljem. Duhovni put, s druge strane, smjera na nešto drugo i cilja nešto veće – proboj prema biti. Pri tom proboju događa se suočavanje s našim najdubljim, skrivenim licem: s duboko ukorijenjenim nesporazumima i, tijekom života, zadobivenim povredama. Stoga treba biti naročito svjestan činjenice da se takve uvjetovanosti mogu jednostavno prosjediti, tako da nam uopće ne dođu u prostor svijesti. Često mi, naprotiv, upravo povećanje osjetljivosti za vrijeme molitve šutnje donosi pred oči situacije u kojima neprimjereno djelujem, uvećavam boli sebi i drugima i iz kojih je vidljivo da je to potrebno dodatno razjasniti, da to treba sazrjeti. Tako se ovdje ne radi o „ili–ili“ odnosu, već o finom spletu odnosa, tj. o „i–i“ odnosu. Jer, kontemplativni put vodi u iscjeljivanje.

Kontemplacija i iscjeljivanje Kontemplacija i iscjeljivanje: ići putem šutnje, upustiti se u vlastito dno, osluškivati tišinu iza tišine koja je tako velika i duboka da se u njoj gubi svaki zvuk. Usidriti se u sabranosti, primjećivati što jest. Odoljeti poticajima za djelovanjem, osloboditi se od reagiranja prema starim uzorcima, otkriti nove životne mogućnosti. Uvježbati sabranost, sjediti u tišini i uvježbati prepuštanje, dopustiti da sazrijeva opuštenost, uvježbati miroljubivost, postati brižljiv. U tišini sjediti, svoje nutarnje nemire, svoje želje, namjere, strahove i planove otpustiti, pronaći mir i tišinu, 21

svesti se na bit. U sjedenju u šutnji ponovno susresti vlastite povrede, bez da išta radim, izdržati, opažati, ostati prisutan i pritom se iznutra iscjeljivati. Doseći dno svoga srca, otkriti tko sam zaista, biti nanovo rođen svojoj pravoj biti,

Kontemplacija i iscjeljivanje, postanje onoga što jesam – u potpunosti čovjek. Biti prisutan sa svim što je ovdje, naprosto smjeti biti ovdje, naći svoje poslanje, služiti životu i iscjeljenju. Preveo: FRANKO ĆORIĆ

Europska škola kontemplacije

otkriti Božju sliku sebe.

Sven-Joachim Haack

Osposobljenost za duhovnu pratnju: Pustinjski oci i majke u početcima kršćanske duhovnosti

Koji preduvjeti i kakve sposobnosti pomažu onima koji prate druge na njihovu unutarnjem putu? Ovo se pitanje stalno ponavlja u okviru WSdK (Würzburške škole kontemplacije), a bilo je tema Jesenskoga zasjedanja13. Moguće je postići uvid u taj problem promatrajući kako su to prakticirali muškarci i žene u prvim stoljećima kršćanstva. Osvrćući se na razumijevanje duhovne pratnje tog vremena i kompetenciju onih koji su se time bavili, mogla bi se danas i za nas pojaviti nova perspektiva iz te kršćanske tradicije. U ovom se tekstu stoga bavim duhovnom praksom iz najranije crkvene povijesti na primjeru pustinjskih otaca i majki iz III–V. st. Oni su živjeli u, što se mnogih stvari tiče, nama sličnoj povijesnoj situaciji. Među ostalim to se odrazilo u duhovnom slabljenju kršćanske prakse zbog naglog i snažnog rasta i širenja kršćanstva u vremenu kada Kršćanska crkva postaje državnom Crkvom. Mnogi su se, tada, bavili pitanjem kako je moguć intenzivniji život iz vjere. Pritom se kod njih uzalud traže neki teoretski nacrt i/ili strukturirano učenje, već su se u pojedinačnim primjerima duhovne pratnje nalaze začuđujući poticaji i opisi zahtjeva koji se postavljaju pred pratitelja. Oni su sabrani u pet pojmova: pneumatikos, apatheia, kardiognosis, diakrisis i mistagogika.

1. PNEUMATIKOS (ispunjen duhom) U sačuvanim spisima o životu monaških otaca i majki iz Egipatske pustinje (Apophthegmata Patrum)14 opisuju se pratitelji15 kao ljudi obdareni i ispunjeni Duhom Svetim. Da bismo to razumjeli, treba znati da njima slika (eikōn) čovjeka proizlazi iz činjenice da je „svaki čovjek pozvan na samoostvarenje da bi postao takvim kakvim ga je Bog htio imati. Tu sliku treba pronaći, istražiti i u sebi poticati njeno ostvarenje“.16 Zato u prvom planu i stoji duhovna, a ne Mistik doživljava da je sve, uključujući moralna orijentacija. Duhovnim će se čovjekom i njega samog, prikaz Boga – svežanj tada, prema Ireneju Lionskom, shvaćati čovjek božanskog bivanja. Svemir je Božje čiji su tijelo, duša i duh međusobno isprepleteni i bogojavljanje. prožeti Duhom Svetim. Današnjim jezikom govoWILLIGIS JÄGER reći, bilo bi to – „integriranje“. To budi asocijacije 13

2004. godine. (op. ur.)

Apophthegmata patrum, Weisung der Väter, Trier, Paulinus, 2002. Iz: Regina Bäumer, Michael Plattig, Auf merksamkeit ist das natürliche Gebet der Seele: Geistliche Begleitung in der Zeit de Wüstenväter und derpersonenzentrierte Ansatz nach Carl Rogers – eine Seelenverwandschaft?!, Echter, 2012.

Da se tekst ne bi nepotrebno opteretio dvojnim pojmovima, u ovom slučaju pratitelj/pratilja, u svakom njihovu daljnjem korištenju podrazumijeva se spomenuta dvojnost. (op. ur.)

Grundkurs Spiritualität, Institut für Spiritualität, Münster, Katholisches Bibelwerk, Stuttgart, 2000., str. 210.

na Carla Gustava Junga i njegov pojam individuacije, kao i predodžbu o pojmu propusnosti za unutarnji svijet i, u njemu, na prisutnost nadsvjetovnoga bitka Karlfrieda Grofa Dürkcheima (Transparenz zur Immanente Transzendenz = transparentnost za imanentnu transcendenciju).17 Radi se dakle prije svega o vlastitom iskustvu duha zato da bismo mi sami mogli izdržati u postojanoj kontemplaciji. „Jedan brat koji je živio zajedno s drugom braćom, dođe k starom ocu Besarionu i zapita: Što da radim? Starac mu odgovori: Šuti i ne miješaj se s drugima.“18 Ili: „Jedan je brat došao u Skitsku pustinju starom ocu Mojsiju i želio od njega čuti riječ za sebe. Starac mu reče: Hajde, idi u svoju sobicu, sjedi i tvoja će te soba svemu poučiti.“19 Postoje dakle razdoblja povlačenja u osamu, molitvu ili ručni rad, od kojih se pustinjske majke i očevi nadaju otvaranju za Duha Svetoga. Istodobno opominju da se ne počne prerano s poučavanjem. „Blaženi je Antun običavao reći: Stari oci prijašnjih vremena pošli su u pustinju i time nisu samo sebi pribavili zdravlje nego su ozdravljali i druge. Kad netko od nas polazi u pustinju, tada želi prvo izliječiti druge, a ne sebe. I naše slabosti dolaze s nama i naša su nova djela gora od onih prijašnjih.“ Ili: „Ne poučavaj prije vremena jer tada ćeš cio svoj život ostati nerazborit.“20 Ova duhovna pretvorba iziskuje mnoštvo prilika za to i mnogo vremena. Vlastito poučavanje treba dugo vrijeme priprema i rada na vlastitom osobnom oblikovanju i iskustvima duhovne prakse i integracije različitih razina. Preuranjena promjena uloga samo šteti i opasna je za daljnji rast.

Apatheia, koja se najčešće prevodi kao bestrašće, nije samo cilj nego i unutarnji stav pratitelja. To, na prvi pogled, budi dojam da ona podrazumijeva potiskivanje svega snažnog i živog unutar sebe. No, radi se više o obliku unutarnjeg čišćenja i smirivanja u kojem strasti više ne vladaju mnome, već njihovu snagu mogu iskoristiti da me tjeraju naprijed na putu prema Bogu. Na dugom putovanju susreta sa samim sobom i istraživanja samoga sebe u duhovnoj vježbi, pojavljuje se unutarnje čišćenje koje omogućuje slobodan postupak sa strastima i osjećajima. Projekcije se povlače tako daleko da nam oslobađaju jasan pogled, čisti uvid. To je stav koji se traži od pratitelja ili pratilje. Iz njega tada izrasta ljubav koja je slobodna od samozaljubljenoga veličanja samoga sebe ili sažaljivog i (pre)blagog postupka, kako sa samim sobom, tako i s onim koji je meni nasuprot.

2. APATHEIA: obestrašćeni (očišćeni, prosvijetljeni)

Srce se u starim vremenima smatralo osobnim središtem čovjeka, srži njegove osobnosti. Poznavanje srca je, zajedno s diakrisisom, vrijedilo kao osobiti znak prepoznavanja sposobnosti i osposobljenosti za duhovnoga pratitelja te kao nešto što se ne može postići metodom indukcije (odnosno što se ne može naučiti, uvježbati). PoznavaI smrt ima okus po Bogu. Ta Bezvrenje srca je dar kojim sami ne raspolažemo i koji menost ne poznaje rađanje i umiranje. nadilazi mogućnosti svakodnevne svijesti. DoduWILLIGIS JÄGER še, i njezini su korijeni u iskustvu osobne duhovne prakse, ali ipak više proizlaze iz transpersonalnog

Karlfried Graf Dürkheim, Von der Erfahrung der Transzendenz, Herder Verlag, Freiburg, 1993. Vidjeti također i: Carl Gustav Jung, Gott lebt in der Seele, Patmos Verlag, Ostfildern, Njemačka, 2002.

Apophtegmata patrum, nav. dj. (a. a. O., Besarion 10, Abbas Moses 6, 1007, 1082, Joseph in Panepho 3.)

Isto

Europska škola kontemplacije

3. KARDIOGNOSIS: poznavanje srca

nadosobnog prostora svijesti, iz prostora mističnog iskustva. Ovaj dar osobito vrijedi u odnosu samog pratitelja i apatheije. Pustinjske majke i očevi shvaćali su duhovnu vježbu povučenosti od svijeta, neprestane kontemplativne molitve i ručnoga rada kao proces unutarnjeg čišćenja. Stoga se i blaženstvo čistoga srca koje će nas voditi do gledanja Boga (Mt 5,8) uvijek razumijevalo kao znatno više od samo moralnog; kao cjelovito oslobađanje od svih ograničavajućih, otuđujućih i zarobljujućih navezanosti. Ovaj proces pročišćuje unutarnje ogledalo čime ljudi i stvari postaju transparentni – ogledaju svoje istinsko biće. Oni postaju vidljivi kao manifestacije Božje ljubavi. Ili, kao što će gotovo tisuću godina kasnije reći Meister Eckhart: „Sve stvari imaju okus Boga.“ Svakom tko na duhovnom putu zapadne u proces čišćenja pomoći će susret s nekim koji je posebno obdaren kardiognozom – on mu može pomoći da jasnije susretne sebe, da dospije do uvida u vlastito srce i do dublje spoznaje samoga sebe. Da bi se dospjelo do takvih osposobljenosti čitanja srca, često su potrebne godine ili desetljeća povlačenja od svijeta i unutarnjih vježbi i kontemplacije. Važno je pritom da nitko sam sebe ne proglasi duhovnom majkom ili duhovnim ocem. To se događa (kao i u većini duhovnih putova) kada učenik sam zatraži savjet i pratnju. Učenik čini učitelja, kaže se u tradiciji zena. U kardiognozi to se nazivalo prenošenjem učenja od srca k srcu. Ovo najdiferenciranije učenje u kardiognozi kršćanske tradicije u kasnijim vremenima, najjasnije se može naći u djelima Ivana od Križa.21

4. DIAKRISIS / dar razlikovanja duhova Bitna se zadaća nekog duhovnog pratitelja sastoji u mnogostrukom daru razlikovanja duhova koje se može prikazati na tri razine: a) Razina zakona i evanđelja 24

Lutherov je osnovni upit glede ugrožavanja vrijednosti pojedine duhovne vježbe neizostavno ovaj: „Nikoga njegova djela sama neće učiniti ispravnim. Čovjek bi trebao biti ispravan prije nego uopće počinje djelovati. Samo vjera i milost po Kristu i njegovoj riječi čine osobu dovoljno ispravnom i blaženom... Onome, pak, tko je bez vjere ni jedno dobro djelo neće pomoći (na putu) do ispravnosti i blaženstva... Zato odbacimo činiti dobra djela, ali ne zbog dobrih djela kao takvih, nego zbog te loše primjese i naopakog shvaćanja (naime: da po dobrim djelima želimo postati blaženi i ispravni), koje čini da djela samo izgledaju dobra, a ipak nisu takva“, piše on u svojem Spisu o slobodi (str. 23–25.). Svaka se duhovna praksa mora neprestano preispitivati o tome ne prijeti li joj opasnost od krivog razumijevanja duhovnoga rasta, onoga koji se temelji na samospašavanju. Pri pratnji ljudi, u samoj praksi, to je veoma teška zadaća jer se tu radi o veoma tananoj graničnoj crti između vježbe koja me otvara poruci koja donosi slobodu ili onoj koja me zarobljava zakonom i njegovim zahtjevima. U tom su nam slučaju potrebni ne samo neka vrsta zemljovida da uočimo unutarnji duhovni krajolik i tipove osobnosti, nego i znanje o načinima djelovanja različitih oblika duhovnih vježbi, putova i načina molitve, kao i iskustvo s odnosima između ove dvije razine. Ovdje donosimo jedan primjer kako razumjeti različite upute dane na isto pitanje: „Stari otac Poimen pitao je jednom prilikom starog oca Josipa: 'Što da radim kad navale na me strasti? Trebam li im se suprotstaviti ili ih trebam pustiti da uđu?' Starac mu reče: 'Pusti ih da uđu i bori se s njima'. Vrativši se u Skitsku pustinju, sjeo je i molio. Dođe jednoga dana jedan Tebejac u Skit i reče braći: 'Postavio sam ocu Josipu ovo pitanje: Kad mi se približe strasti, trebam li im se oduprijeti ili ih pustiti da uđu? Ne daj im nikako ući, nego navali na njih 21

Vidi: Ivan od Križa, Uspon na goru Karmel, II/26., Symposion, Split, 1997., str. 197–205. (op. ur.)

smjesta, odgovorio je'. Stari je otac Poimen čuo što je abba Josip odgovorio Tebejcu pa se dade na put i ode u Panefo i reče mu: 'Oče, povjerio sam ti svoje misli i, gle, ti si mi odgovorio jedno, dok si Tebejcu savjetovao drugačije'. Starac odgovori: 'Ne znaš li da te ljubim?'. 'Znam!', odgovori. A onda nastavi: 'Nisi li mi rekao da ti govorim kako bi samom sebi govorio?'. A on odgovori: 'Tako je'. Tada reče starac: 'Kad strasti navale i ti im dadeš i od njih uzmeš što treba, tada će te one učiniti prokušanim. Ja sam tebi govorio kao da govorim sebi samome! Ima drugih kojima nije korisno kad navale strasti na njih. Oni im se moraju odmah suprotstaviti'.“ 22 Tako je i sa svim drugim pratiteljima i pratiljama u pustinji koji su uvijek putokaz davali odgovarajući na konkretna pitanja, individualno. Ne postoji isti savjet za sve, nego svakoj osobi jedan primjeren njenoj osobnosti i datoj životnoj situaciji. Ono što zarobljava, razlikuje se od onoga što oslobađa, ne po sadržaju riječi ili po vježbi, nego po djelovanju na dušu. Hunter Beaumont je na poseban način upozorio na ovo fino razlikovanje na duhovnom putu, uključujući opasnosti od duhovne oholosti i narcističnoga preuveličavanja svog vlastitog ja.23

ovaj je teorem Kena Wilbera teološki još nedovoljno poznat i obrađen.

Apophtegmata patrum, nav. dj.

Hunter Beaumont, Psychotherapie und Spiritualität, Audio CD, Auditorium-Netzwerk, 1998.

Ken Wilber, Einfach 'Dass', Fischer Taschenbuch, Frankfurt, 2002.

WILLIGIS JÄGER

Wilfried Belschner, Joachim Galuska, Empirie spiritueller Krisen, Project RESCUE in: Transpersonale Psychologie und Psychotherapie, V/1, 1999. (http://www.transpersonal.com/vianova/zeitschrift/a991-00.htm)

Europska škola kontemplacije

Slijedeći razvojne modele ljudske svijesti (Jean Piaget, Lawrence Kohlberg, Jürgen Habermas, Erich Neumann i Jean Gebser) Ken Wilber je stalno upozoravao na osnovnu nužnost razlikovanja između predosobne i nadosobne razine svijesti u okviru religiozne prakse.24 Neophodno potrebno mjerilo u pratnji je: razlikujemo li vodi li duhovna vježba u predosobni ili u nadosobni prostor iskustava u kojem je to osobno ja sačuvano i sposobno djelovati (funkcionirati). Iza toga stoji Wilberovo temeljno holističko uvjerenje da svaki pojedini holon ne postoji samo kao veća cjelina u podsistemu, nego je i samostalni dio obuhvatnije cjeline. Važno je pritom i razlikovanje predosobnog od nadosobnog jer, zamijenimo li jedno s drugim, to može imati specifične i dalekosežne posljedice. Naime, držimo li predosobno iskustvo nadosobnim, ta zamjena vodi k preuveličavanju narcističkog ja, a nikako k nekom obraćenju (metanoji). Religiozna praksa propada i pretvara se u društveno nevažan osjećaj ugode ili pak igrariju. Zamijenimo li tako neko nadosobno iskustvo s predosobnim, diskreditiramo ovo potonje – to znači regresiju, nazadovanje, čak i patologiziranje; u svakom slučaju sprječavanje daljeg razvoja ljudske svijesti. U RESCUE-istraživanju ovo se vidi u Mi smo izraz, očitovanje, utjelovljenje sljedećim rezultatima: 58% ispitanika reklo je onoga što nazivamo Božanstvom, krada bi još i danas živjelo s pogrešnim dijagnoljevstvom Božjim, Konačnom stvarnošću, zama da nisu sami potražili ispravan postuPrazninom ili Bogom. Ono što nas sprjepak, 58% njih priznaje kako su doživjeli da čava da spoznamo naše istinsko biće profesionalci nisu dorasli pomoći u duhovnim (iskusimo Boga) jest strah od nestanka krizama, a 55% se izjasnilo da tretman nije 25 našega ja. Ali upravo umiranjem rastače pogodio srž problema. Uostalom, ovdje leži se ta ja-barijera. Rastakanjem ja-strukkriterij na koji se možemo osloniti u prosuđiture nestaje i strah. Otkupljenje je otkup vanju religiozno-duhovnih pokreta: potiču li ili ljenje od vlastitoga ja. sprječavaju duhovno sazrijevanje? Na žalost,

b) R azina predosobne (predrazumske) i nadosobne (nadrazumske) razine svijesti

c) Razina prakse, koja stabilizira i transformira, uravnotežuje i preoblikuje Uz pred- i nadosobno razlikovanje ide i razlikovanje između translativnih i trans formativnih oblika duhovne prakse. Dok je prvo obilježeno usmjerenju prema stabiliziranju ja-identiteta, transformativne prakse (koje dovode do promjene) pak, s druge strane, potiču obraćenje (grč. metanoeite), umiranje ja-strukture ili, teološki rečeno, umiranje starog Adama. Ovo razlikovanje zato i ima u pratnji tako veliku ulogu jer je pratnja u različitim vremenima bila na različite načina potrebna i korisna u poticanju unutarnjeg procesa. Znanje o različitim oblicima prakse i njihovu djelovanju na različite tipove osobnosti, kao i reakcije onih koje se prati, pomaže dakle pojedinačnoj pratnji da bude primjerena. U cjelini postaje jasno da nam razlikovanje duhova daje kriterije za zdravu duhovnost koja potiče rast i oblikuje osobnu duhovnost te da je ono bitan preduvjet osposobljenost za pratnju.

5. MISTAGOGIKA

Duhovnu pratnju pustinjskih majki i otaca ne zanima u prvom redu dobro ponašanje i etičko djelovanje. Oni na čovjeka, praktikanta, gledaju veoma pragmatično, znajući za sve opasnosti idealiziranja, ali i sotoniziranja. Tako je moguće zamjećivati pojedinosti i sve shvatiti (previše) ozbiljno. Radi se uvijek o konkretnoj situaciji čovjeka i njegovoj osobnoj, jedinstvenoj građi. Iza toga stoji uvjerenje da je svaki čovjek pozvan na samoostvarenje, a ono leži u pozivu kojim ga je Bog pozvao u život. To ne znači da ćemo izbjeći pogreške ili grijehe, dakle ostvariti moralno savršenstvo u prvom planu, nego nam omogućuje uvođenje u Božju tajnu i tajnu čovjeka, dakle samoga sebe. Mistagogici je prije svega stalo do uvođenja u iskustvo Boga. Cilj je duhovne pratnje zato uvođenje u kontemplaciju, susret, gledanje Boga, iskustvo jedinstva (sjedinjenja) i životna praksa koja je time prožeta, pa je i plod toga. Ovdje leži i značajan obrat: etičko djelovanje slijedi iz iskustva tajne Božje ljubavi i doživljene povezanosti sa svim što jest, kao što Pavao pokazuje na primjeru slike o tijelu u 1 Kor 12,26. Time se uklanja izjednačavanje religije i morala te se „religio“, u svom izvornom smislu, razumije kao međusobna povezanost s najdubljom i sveobuhvatnom stvarnošću, s izvorom, putem i ciljem svega života, s Bogom. Prevela: LJERKA JOVANOV IZVOR: Kontemplation und Mystik, VI, 1., 2005.

Biti molitva Više negoli ljude koji više ili manje redovito izgovaraju molitve, ovaj svijet treba ljude koji su postali molitva. Biti molitva, uspravljena između Neba i Zemlje, u povezanosti jednih s drugima i svim što živi. Biti molitva; sjediniti se s prvom stvarnošću, živjeti iz iskustva jedinstva. Biti molitva; opažati unutar i van sebe, usidren u dnu koje me nosi i štiti. Biti molitva, svjestan čuda ovog trenutka, šutljiv pred misterijem postojanja. Biti molitva; u svim stvarima osjećati Boga, 27

spoznati što jesu: očitovanje ljubavi. Biti molitva; njegovati sabranost u svakodnevici, i dopustiti da zablista dragocjenost stvari. Biti molitva; vježbati vlastitu životvornost, njegujući umjerenost. Biti molitva; pustiti da bude što jest

Biti molitva; biti prisutan, naprosto biti prisutan. Razmišljanja uz riječi Kallistosa Warea Sven-Joachim Haack Preveo: FRANKO ĆORIĆ

Europska škola kontemplacije

te brižljivo preobražavati.

Willigis Jäger, Zvuci Frule Isus je pralik na kojem možemo prepoznati tko smo mi zapravo. Kako on može ispuniti smislom ovu našu sadašnju ljudsku egzistenciju? Kontemplativac započinje svoj duhovni put kao i svoju kontemplativnu vježbu vlastitim naporom volje. Ali uznapredovanim vježbanjem put ga odvodi sve dalje od njegova vlastitog ja i njezina napora, kao i želje tog ja za postizanjem cilja. Napredak u kontemplaciji može se mjeriti upravo po napuštanju procesa koji osnažuju naše ja. Što se više napušta želja za nadziranjem, to bolje ona uspijeva. S vremenom njezin sadržaj postaje sve više i više (to) bez-oblično božansko Biće. Sve tehnike meditacije služe upravo tome da nas tamo dovedu. One otvaraju i rastvaraju ljudsku strukturu našega ja koje biva sve slabijom pokretačkom silom. Ona dolazi iz znatno dubljih područja – iskustva transpersonalne stvarnosti koje smo stekli. Mi ne tražimo, nas traže. Odatle kršćanska mistika označuje duhovno iskustvo kao Božji dar. Jer ono se ne može stvoriti. Već, što nam više uspije strgnuti tamnu zavjesu našeg ega, to Bog više raskriva i jasnije stupa u prvi plan. On će nas to prije pustiti da ga nađemo, što smo mi manje aktivni. A traje tako dugo dok ne prestane svako dvojstvo. Pra-grijeh od kojega smo otkupljeni upravo je usredotočenost našega ja na samoga sebe. Pritom smo mi samo instrument, frula na kojoj Bog svira. Što više dozvolimo Bogu da na njoj svira, to ćemo proizvesti manje krivih tonova, to će čistiji biti njezin zvuk. IZVOR: Willigis Jäger, Wohin unsere Sehnsucht führt, Mystik im 21. Jahrhundert, Vianova, Petersburg 2003.

Prevela: LJERKA JOVANOV

U kontemplaciji govorimo o „sakramentu sadašnjeg trenutka“. Jedino je u sadašnjem trenutku komunikacija s Bogom moguća. Jedino se u ovdje-i-sada ta stvarnost može iskusiti. WILLIGIS JÄGER

ISKUSTVA I UVIDI

Tišina Šuteći dozivam tišinu Ne bi li misli mojih ugasio vrelinu I ušao u predivnu prazninu Šuteći čekam tišinu Briga svojih da olakšam težinu Lebdeći u potrebnu dubinu Šuteći ćutim tišinu Izgubivši smisao za duljinu, visinu i širinu Dodirujući pomalo puninu Odjednom kad zanijemi tišina Kad nas poveže prostora praznina Tek tada biti će mirno srce moje

Kad budemo jedno ostajući dvoje

Mirko Furko, Pjesme iz tišine

Willigis Jäger

Kontemplacija: susret s Bogom danas Ovaj izbor iskustava sudionika višednevnih kontemplativnih povlačenja pod vodstvom Willigisa Jägera tijekom 1980-tih godina, rezultirao je „knjigom“ iskustava objavljenih pod zasebnim poglavljem u knjizi Kontemplation, Gott begegnen – heute.26 Zbog niza razloga taj dio knjige nije objavljen u hrvatskom izdanju te ovom prilikom taj propust ispravljamo.

Njemačko (8.) izdanje Herder Verlaga iz 2002. Hrvatsko izdanje: Kontemplacija. Susret s Bogom danas, u: Kontemplacija. Kršćanski put mistične duhovnosti, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2015. (op. ur.)

Iskustva i uvidi

Uvod u izvještaje o iskustvima

Izvještaje su napisali sudionici tečaja koji su vježbali kontemplativni put pod vodstvom učitelja. Neki od njih su ubrzo postigli duboko iskustvo. Drugi su morali godinama „sjediti“. Pod tim se terminom misli na sasvim miran položaj tijela pri meditiranju. Svi koji o tome izvještavaju sudjelovali su na tečajevima na kojima se dnevno „sjedi“ do osam sati. Izvještaji o iskustvima se razlikuju u velikoj mjeri jedan od drugoga, kao uostalom i oni koji su ih napisali. Nije uvijek lako prepoznati mistično iskustvo kao takvo kod nekog tko se nalazi na tom putu, kao što često niti onaj koga se to tiče ni sam ne zna gdje se nalazi.27 Uz pojedine izvještaje ostavljeni su redni brojevi kako se u knjizi nalaze. Ipak, mi smo ih grupirali ovisno o temi o kojoj se govori, pokušavajući na taj način povećati njihovu pregledanost i čitljivost. Prvu grupu čine iskustva na samim povlačenjima, dok drugu čine iskustva pri povratku u svakodnevicu. U izvještajima o iskustvima susrećemo ljude koji pišu o svojim doživljajima. Iskustvo se pribija kroz pojmove i riječi prema biti stvari. Izvještaji prema tome ne pristaju bezuvjetno u pojmovnu shemu poznatih nam mističnih tekstova.28 ***

Prva grupa IS 1,6

Danas počinje napredni tečaj. Spavala sam malo i loše i mnogo sam sanjala. Ne mogu se odvojiti od svoje obitelji. Bojim se. Nadam se da će mi ipak uspjeti da se opustim. Sada je večer. Teško mi je pisati. Moji su strahovi neutemeljeni. Već od popodneva se čini da to TI postaje dovoljno čvrsto da me nosi. Imam osjećaj da se moram bezuvjetno na to osloniti; tako kao kad se oslanjaš na ledenu koru nekog jezera za koju znaš da je dovoljno čvrsta da te izdrži. IS 1,7 Večernja je meditacija počela mirno. Jedva da sam osjećala bolove, samo lagano peckanje u nogama i lijevom ramenu. Na kraju dugog sjedenja najednom sam počela osjećati veliku radost, ona je u meni sve više rasla, a poslije toga je sve najednom postalo neobično jasno Kontemplativnom se vježbom proširuje naše polje i gotovo prozirno. Čak je i betonski zid spoznaje. Promatrač postaje promatrani Gledanje htio postati proziran. Mislila sam da ću u svoj goli bitak je neograničena pozornost i spoi dalje ostati u toj radosti. Ali meditaznavanje. Prekoračuje se svijest o svome bitku u tivni tok je prekinuo taj osjećaj i kod kojem se nalaze srdžba, agresija, misli, osjećaji i trećeg sjedenja on se ponovno javio. namjere. Ona zahtijeva lagano opušteno puštaRadosno sam otišla u svoju sobu i tada nje da se stvari događaju, opuštenost i odsustvo me zgrabio tako jako da sam to osjeodređenih namjera. To je ljubazno ophođenje sa ćala gotovo kao bol. Od radosti suze svime što jest. su samo navirale na oči. Pomaže nam i svakodnevicu slaviti kao službu Božju. Ali, religija jest život. I takav molitveni put vodi IS 1,8 natrag u svakodnevicu. To znači slaviti svakodnevicu kao službu Božju. U stvarnosti pak ne znači Mogu se mirne duše osloniti na to TI29; ništa drugo doli biti prisutan u svakom trenutku. obuhvaća me gotovo beskrajnom ljuWILLIGIS JÄGER bavlju, naravno ne otvara se pobliže.

Iz „Uvoda u izvještajima o iskustvima“ koji se nalazi na kraju knjige, kao zasebno poglavlje.

Isto.

Tema povlačenja bila je osvještavanje „onoga drugoga“, TI. (op. ur.)

Teško mi je pisati. Jedva držim ruku kako treba. Netom, kad sam poslije meditacije ušla u svoju sobu, radost me još jednom preplavila silnom snagom. Vjerujem da se to gotovo ne može izdržati. Plakala sam i smijala se i zapravo nisam uopće znala što radim. To je stanje trajalo nekoliko minuta. No stalno me prožima taj veliki mir i radost. Najradije bih zagrlila sve ostale sudionike tečaja. Željela bih da imaju udjela u mojoj radosti. Čitavo moje tijelo osjeća tu radost. IS 1,9 Prijepodnevno sjedenje nije zapravo donijelo ništa novo. Tu i tamo pokušavali su se nakaze i “đavli” ugurati ne mjesto mojeg TI – nije im uspjelo. Pri sjedenju se pojavila određena slabost i znojenje, premda nije bilo bolova. Sada je rano poslijepodne. Malo sam spavala. Vrlo sam sretna, ali još uvijek umorna. Sve je prekrasno – pa ipak se još ništa nije promijenilo. Svuda me nosi ovo moje TI. Poslije zadnje meditacije osjećam kao da me netko bacio u potpunu fizičku iscrpljenost, a opet me ispunio beskrajnom radošću koju samo taj TI može dati. Smijem li to zvati Bogom? Ne znam je li to Bog; vjerujem da jest i da sve dolazi od njega i da je on oduvijek uzrok svemu. Sve je sigurnije u meni, smijem to TI promatrati, on me uzeo k sebi u beskrajnu ljubav Božju. IS 1,10 Večernja je meditacija donijela daljnju puninu radosti. Fizička iscrpljenost se opet povećala, ali to nisu bili bolovi. Osjećala sam da me taj TI u sebe, u Boga, uvukao zajedno sa svim mojim bitkom.

Jutarnja je meditacija bila prekrasna. Osjećala sam da sam opet jedno sa svojim TI, samo bi tu i tamo nadošle neke misli kao smetnje. Ustvari, uopće ne želim pisati; sve to što napišem nikad ne može izraziti što osjećam. Bio je to TI; on je u meni i ja smijem biti u njemu, svagdje i uvijek kamo god idem i što god radim. Radujem se svakog trenutka svojem bitku koji je na njemu utemeljen. Izići ću opet van, u život; izgledat će kao da se ništa nije promijenilo, a opet se sve promijenilo.

IS, 1,11

IS 1,12 Sada je tri sata ujutro. Probudila sam se. Oko mene posvuda caruje moje TI, Bog u beskrajnu miru i jasnoći. Ali to se riječima ne može izraziti, to je neizrecivo. Sada je četiri i trideset. Osjećaj sjedinjenja polagano biva sve slabiji, jako sam umorna. Željela bih još malo spavati, sve do jutra – da me nosi i drži u naručju. Sve je milost. IS 1,24

IS 1,34 Vrijeme je bivalo sve lošije i lošije, kišilo je taj dan naročito mnogo. Pa ipak sve je bilo kao da je svaka vlat trave, svaki cvijet, svaka kapljica kiše, svaka munja i svaki udarac groma, kao da je sve što sam mogla vidjeti jedan jedincati poklik radosti, jedna jedina spoznaja beskrajnog TI, u kojem je cijelo stvorenje postalo jedno i za mene novo.

Iskustva i uvidi

Poslije jutarnje meditacije i doručka sve postaje mirna jasnoća. U svemu smo danas meditirali osam sati uključujući i svetu euharistiju. U toku sjedenja mučile su me tada mnoge misli kako god da sam ih se pokušala riješiti tako da na njih uopće ne obraćam pozornost; stalno su navirale nove. Samo za vrijeme šetnje u podne u parku i kratko za vrijeme euharistijskog slavlja bilo je opet opuštenosti. U pretposljednjoj meditaciji vidjela sam nenadano svoje TI i našla sam se u tome gledanju na cilju, uvučena u apsolutnu prazninu koja je ipak apsolutna punina. No samo sam mogla pustiti da se dogodi.

IS IV, 1 Za vrijeme jednog sjedenja na meditaciji: djetinja vedrina; kao i kad pijemo kavu. Pri jednoj hitroj šetnji: tiha radost, koja se uvijek ponovno širi. Sve me pozdravlja sve radosnije, dok konačno sve ne počne klicati: „Vratiti se kući!“ – cvijeće, lišće, put, jezero koje svjetluca, mulj, telegrafski stupovi. Čovjek u daljini koji je podigao sjekiru. Htio sam mu doviknuti: „Da, upravo je tako!“ Vidio sam nebo, sunce i morao se smijati. Iz dubine je ključalo i sve se smijalo – bio je velik, snažan Smijeh. IS IV, 2 Mistika nije izvan Boga i svijeta. Mistika JEST Bog i svijet, neraskidivo jedinstvo. Sve je izraz ove jedine stvarnosti. A zbog toga što je sve izraz iste stvarnosti postoji apsolutna povezanost sa svime. Ocean su svi valovi i/a svi valovi su jedinstvo; val se više ne doživljava kao dio oceana, sada je samo ocean – jedinstvo bez suprotnosti. Sve je kozmos i sve u kozmosu je manifestacija istoga kozmičkog bića. Međutim, mistik to doživljava u činjenici da sve razlike između njega i manifestacija bića nestaju. Stoga je iskustvo potpune praznine istodobno iskustvo potpune punine. WILLIGIS JÄGER

Navečer u samostanskom vrtu: tamni zrak prelijevao se od života. Dodirnuo sam granu jednog drveta. Duboka uzajamna zahvalnost. Ogledam se oko sebe. Kao voda tekao sam iz bunara, kao svjetlo iz prozora. Svemir je u meni disao. IS IV, 4 Kod doručka počeo se u meni dizati neki veliki smijeh. Jedva sam ga suspregao. Sve struji u posljednjim danima u nekoj punini koja se ne može opisati. I ta punina je u meni; sve što me okružuje, sve je jedno i jedinstvo sa svim ljudima. Sve se stvara samo iz sebe, to postaje samo po sebi razumljivo. Sve struji iz jedne i u jednu nevjerojatnu puninu. IS VI, 6

Nakon dva dana intenzivnog sjedenja na povlačenju izbija na površinu pitanje: Zašto se zadržavaš na toj gorućoj čežnji? Zašto se ne pustiš i jednostavno ne padneš? Učini to! Žeđ je potrebna, ali on, Izvor, je ipak tu bez obzira na sve. Pij! Čemu to veliko strahopoštovanje koje stvara tako veliki odmak. On to ne želi. Zašto kruh, koji je tu zato da se jede, pokazivati u pokaznici i „izlagati“? On to ne želi. I tako se prepuštam i padam. Padam u neko skoro besvjesno jedinstvo. Ta tama u koju sam doskora gledao, postaje duboka tama čiste svetosti. IS VI, 8 Jednostavno sjedim i puštam da Bog preko mene sam sebe gleda u meni. IS VI, 9 Molitva je samogovor: Božji samogovor. IS VI, 10 On je promijenio moje oči, moje uši, moje pore. U tami je sve postalo puno top lije; šutnja je nježna, sve obuhvaća. Vjetar i voda, trava i kukci, čovjek – sve je bitak, šutljivo lice koje govori. Sve je DA, sve je amen. IS VI, 11 Je li to pustinja u kojoj me on zove na život? Tu razum više ništa ne zna; nema jasno ugažena puta. Jedno isprano tijelo pokušava ono što je potrebno u ovom sadašnjem koraku. To je kao isušena žega koja od minute do minute uvlači sve dublje u sebe moje DA. Samo je tu još ovo moje siromašno DA kojim uvijek iznova odgovaram da ja jesam. Više nemam ništa, ništa drugo ne znam. Ali to je sve, jer to DA jest da njegova Duha.

IS VI, 13 Ponirati znači smatrati istinitim i spoznati da prednja i stražnja strana nisu u/ po sebi odvojene. Prednja strana više leži u stražnjoj, a stražnja se prednjom iskazuje. IS VI, 14 Učinio me gorućim grmom. Sve niti mojeg tkiva on je zgrabio, uvukao ih u moju najunutarniju unutarnjost, uvukao u svoj užareni bitak. Suho šipražje stopilo se sa živim plamenom, pa ipak nije izgorjelo. Jara je progutala žeđu u vatri u vrijeme kad sam spoznala da smo jedno. IS VIII, 1

U nama prebiva duboka čežnja, ona pripada Bogu samom. Bog u nama je taj koji nas upravo sili na to da se razvijemo i probudimo. Buđenje božanskoga u nama ljudima očituje se kao potreba za zaštićenošću, sigurnošću i domovinom. To je čežnja da se vratimo kući, da pronađemo mjesto gdje je sve dobro, gdje nas vole i prihvaćaju. Čovjek vrlo brzo u životu iskusi da ni jedan čovjek ne može drugom čovjeku pružiti takvu apsolutnu sigurnost, pa ni onaj koji nas najviše voli. Taj osjećaj bezdomnosti ostaje kao provalija koja se ne može premostiti tako dugo dok čovjek ne nađe svoje istinsko ja, ili bolje, dok se to njegovo istinsko ja ne uzmogne probiti kroz sve slojeve okorjelosti i grešaka u razvoju. Ljudi polaze na put traženja Boga jer u sebi nose onu najdublju čežnju, koja je konačno čežnja samog Boga za samim sobom. Religije su nam pokazale putove kako da steknemo to iskustvo. U kršćanskoj tradiciji to je kontemplacija: put koji vodi u najdublje slojeve naše svijesti. Isus je to mjesto nazvao kraljevstvom Božjim ili Božjim životom. Mistični put kontemplacije htio bi nas do tamo dovesti.

Treći sam tjedan bila na intenzivnom tečaju meditacije. Kao i svakog dana išla sam u obližnju šumu šetati. Išla sam oprezno, bez puno misli. Najednom me nešto obuzelo velikom silinom: ja sam bila drugi, a drugi je bio ja. Ja sam bila svako stablo, svako stablo je bilo ja. Svaki kamen, svaka travka, svaki cvijet, nebo, sve je bilo ja i ja sam bila sve. I sve je bilo svjetlo. Bila sam ispunjena beskrajnom ljubavlju. Ja sam bila ljubav i ona se razlila.

WILLIGIS JÄGER

Druga grupa Od prekjučer je sve drugačije. Počinje „opuštanje“ i to prvo neprimjetno, a tada vrlo bolno. Najednom je tu ništa – ili bolje – samo ga slutim. Stojim na početku tog ništa, pustinje. Željela bih se čvrsto za nešto prihvatiti – ali u stvari nema ničega za što bih se mogla prihvatiti. Nekom se rijetkom budnošću gledaju i osjećaju stvari oko sebe, ali one su usprkos tome daleko, ne može se do njih. To je osjećaj potpune samoće i napuštenosti. Oči su zatvorene, iako su širom otvorene i sve vide. Kao da gledaju prema unutra i traže to TI, to je moja riječ vodilja. No nema nikakvog TI, samo Ništa. Život teče dalje; uz mene su moj muž i moja djeca. Oni su ovdje, ja sam ovdje, pa ipak smo neizmjerno daleko jedni od drugih. Znam da će to stanje prestati, mora, no kako će dugo trajati? Put je težak, ali vjerujem da ne vodi u ponor, nego na kraju do svjetla. Pa ako sada i nema drugo doli to Ništa, ipak sam danas prvi put na euharistijskom slavlju mnoge riječi razumjela na nov način. Mnoga mjesta iz Biblije su mi osvanula u dosad nepoznatu svjetlu.

Iskustva i uvidi

IS 1,1

IS 1,2 Često nadolaze misli koje me muče, a u stvari one mi ne mogu učiniti ništa; samo suze noću pokazuju i promjene koje se sa mnom zbivaju. Vide li i drugi to na meni što mi se događa? Moj muž to isto osjeća. Nastojim mu, koliko to ide, ponešto razjasniti. ali ni sama ne shvaćam potpuno tu promjenu. Svakog jutra meditiram pola sata i tražim svoje TI u tom Ništa koje se u to vrijeme nalazi u meni i oko mene. Nadam se da ću izdržati. Počinjem razumijevati pitanje koje se postavlja u jednoj meni poznatoj pjesmi: Zašto je, o Gospode, ta noć tako duga, tako duga za mene? Koliko će dugo trajati za me? Je li to uopće jedna noć? Nekako ipak živim, ali na neki novi način; vidim nove stvari, doživljavam svoje tijelo na sasvim nov način, osjećam svoju kožu, svoj dah, kucaj svog srca. A tada je opet u meni to Ništa, i željela bih se nečega prihvatiti, a ne mogu jer u stvari ništa nije stvarno. Hoće li moje oči koje gledaju unutra i ništa ne vide, jednom smjeti vidjeti? IS 1,3 Kad prihvatim neke predmete, na primjer suđe, osjećam ih jače nego do sada. U isto vrijeme primjećujem da sam od njih nekako odvojena. I onda izranja opet taj strah; prihvaćam druge stvari oko sebe tek toliko da se nečeg držim, ali i one su mi nekako tuđe. Sve postaje velikim pitanjem. Navečer osjećam sasvim jasno razmak između sebe i svojih dragih, između prirode koja me okružuje, neba koje vidim. Kao da je sve nekim neprozirnim zidom od mene odvojeno. Sve svakodnevne stvari obavljam s manje nemira nego inače. Ništa nije hitno i ne tjera me više kao prije, jer sve je na neki način nevažno. Katkada si postavljam pitanje: jesam li ja zaista stvarna? Jesu li ljudi oko mene sa svojim problemima i brigama stvarno tu? To često vodi do posebnih pojava. Tu i tamo mi nedostaju prave riječi kad s nekim razgovaram. Kad slušam vesele razgovore, smijem se pretjerano mnogo. Ono što se čini tako veselim uopće mi nije takvo; i opet kao da ljudi oko mene nisu zaista tu. 34

IS 1,4 Čitav me dan pratilo TI. Katkad sam pritom vrlo mirna, katkad je tu naravno moj strah, koji me obavija. Tada gladim rukama stvari koje vidim. Osjećam ih, one su tu, a ipak su tako daleko od mene. Tu i tamo, naravno sasvim slabo, a danas rano malo jače, pojavljuje se nenadano osjećaj radosti, koji se ne može baš pravo opisati, tako je poseban. Stvari koje dnevno moram obavljati ne opterećuju me kao prije. Ništa mi nije više tako važno, jer sam nekako od svega odvojena. Katkad otvaram oči i pokušavam svladati taj razmak; ali ne ide, jer moje oči ustvari gledaju unutra i samo traže to TI. Usprkos tome vidim mnoge svakodnevne stvari drugačije i bolje nego prije. I kad glazbu slušam, čini mi se kao da stoji iza nje pitanje gdje je to zagonetno TI. U svojim pokretima i u svojem načinu govora primjećujem određenu promišljenost. Danas mi se čini kao da sve stvari koje jesu, a ipak nekako nisu, stoje bliže jedna drugoj, pa ipak to ne mogu točnije opisati. Kada molim na uobičajeni način, tada iza tih riječi stoji pitanje koje traži to TI, jer ništa u to vrijeme nije važno, samo to TI. IS 1,5 Jučer ujutro bilo mi je kao da ću se rastopiti, kao da ću odletjeti ili se rastočiti. Bio je to jedinstven, dosad nepoznat osjećaj, u stvari nešto neopisivo. Posebno jasno je to bilo dok sam ležala na podu prije eutonijskih vježbi.30 Trajalo je to tako intenzivno možda nekoliko minuta. Tada sam još jedan sat meditirala, ali nije se događalo ništa neobično. I cijeli je dan prošao sasvim normalno. Samo 30

Eutonija, holistička metoda Gerde Alexander (1908.–1994.) koja s pomoću posebno smišljenih pokreta oslobađa tijelo mišićne, i u njima nakupljene psihičke, napetosti. (op. ur.)

navečer kad su moji roditelji otišli, bili su u jednom trenu roditelji i auto na neki način jedno. Poslije jednog popodneva meditiranja pri posljednjem sjedenju pojavio se poseban fenomen. Najednom sam osjetila da su prestali prije vrlo jaki bolovi u nogama; osjećala sam još samo dosad neslućenu radost koja je trajala. I poslije meditacije je još dugo odzvanjala u meni. Znam, da još nisam učinila posljednji korak otpuštanja, potpuno predanje Bogu, ali bih to htjela. Meditacija se – osjećam to sasvim jasno – ne može svjesno stvoriti i njome se ne može upravljati, nego je to čekanje na Boga u šutnji i vjeri. Možda me sljedeći tečaj meditacije dovede korak dalje. Mislim da sam prema svojoj obitelji izgradila sasvim nov odnos. Nakon nekog vremena odstojanja, čak ravnodušnosti prema njoj, nalazim opet ljubav prema svojem mužu i djeci – to me usrećuje. IS 1,17 Došla sam do novog odnosa prema čovjeku. I počinjem doživljavati da su zaista svi „braća i sestre“. Mogu i sa svojim roditeljima, prema kojima se nisam odnosila baš uvijek prijateljski, opet razgovarati. Njihovo me obilno pripovijedanje ne smeta više kao prije. Mojim je roditeljima moja radost i smirenost isto postala upadljiva. Pri svakom se posjetu ponovno čude i raduju zbog te novosti. Kažu to sami od sebe; toliko je stvaran utjecaj povlačenja u mom ponašanju pri povratku u svakodnevicu.

Ono što nam ostaje na kraju života nisu naša postignuća i djela. Morat ćemo se prije svega zapitati koliko smo ljubili. Neće nas se pitati jesmo li bili katolici, ili evangelici, ili budisti, ili što drugo. Pitat će nas se koliko smo ljubili. To je poruka svih religija. Tko ljubi, taj je kao Bog. „Bog je ljubav i tko ostaje u mojoj ljubavi, ostaje u Bogu i Bog ostaje u njemu.“ (Iv 4,16). WILLIGIS JÄGER

Prošla dva dana i današnji bili su zaista teški. Pokušala sam se Bogu sasvim predati, svaki sam se dan pričestila, ali nisam ništa osjetila od njegove prisutnosti osim u dva kratka trenutka. Trpim zbog toga, pa ipak znam da me ljubi, iako mi svo ovo vrijeme ostaje sakriven.

IS 1,22

IS 1,23 Noćas kad sam se probudila, nahrupila je najednom radost u moju nutrinu – ništa nisam mogla činiti, nego samo ostati tu i pustiti da se događa. Nije dugo trajalo, ali je bilo ipak veoma jako iskustvo prihvaćanja. Danas poslije podne u školi se to ulaženje u njega u radosti pojačalo, da sam skoro mogla reći: radost, to sam ja.

Sad sam opet doma; radim svoj posao, kuham, pospremam, razgovaram s djecom i svojim mužem, idem u kupovinu. Ali u stvarnosti, sasvim sam ušla u Božje vlasništvo. Samo me On zaokuplja, samo me On potiče, samo je On koji mi uvijek pokazuje da Njemu pripadam, ne samo za meditacije, nego tijekom čitavoga dana. Osjećam samo Njegovu prisutnost – i nenadano, usred svoje obične aktivnosti, dobivam snažan poticaj da se povučem u sebe, (p)ostanem sasvim mirna i sasvim jednostavna pred Njim. Ponekad su takvi trenutci kratki, a ponekad dugi, iako mi je teško procijeniti njihovo stvarno trajanje… i tada stojim kao uzeta, ukočena, nesposobna učiniti i najmanji pokret. IS 1,29 Protekla je još jedan tjedan u kojem je bilo mnogo posla i puno „uzrujavanja“, sa školskim zadaćama moga sina i poslovnim promjenama kod mog muža. No unatoč tim svim vanjskim nemirima, život mi je ostao vrlo miran; svi ti događaji

Iskustva i uvidi

IS 1,26

nisu mi značili ništa više nego sve druge svakodnevne stvari koje više nisu toliko važne – ne izvlače me više van moga centra. IS 1,37 Ove dane s jedne strane obilježava veliki unutarnji mir, s druge se strane događa danju ali i noću u snovima katkada da me svom silom žele sa sobom povući različite fantazije, katkada i u klupko sjetilnih strasti na koje nikad u životu nisam mislila. Naravno, sve to brzo prolazi i poslije toga je opet u meni moj duboki mir. Istovremeno, kao da sam još malo dublje uvučena u njegovu neshvatljivu prisutnost – a ipak, kao da stojim na početku dugih stepenica koje vode u dubinu, još sakrivenu. IS 1,38 Jučer sam se ispovjedila. Satima sam pokušavala moliti krunicu; nije išlo. Već bih poslije prvih riječi posustala, više nije bilo riječi, nije bilo mogućnosti da mislim; samo jedna tiha želja da prebivam u Njemu. Transkonfesionalna duhovnost ne znači postojanje nečeg poput religije povrh religija, već prije religioznost s onu stranu religija. A ta je religioznost temeljni element naše ljudske prirode. Ta je tendencija dio naše vlastite prirode na vrlo dubokoj razini, a manifestira se kao otvorenost prema cjelovitosti i jedinstvu. Tu tendenciju dijelimo sa svim živim bićima; to je pokretačka snaga evolucije.

IS 1,39 Na današnjem euharistijskom slavlju dogodilo se da za vrijeme čitavoga jednog dijela svete mise ja više nisam uopće bila ja, kao da me nema – pa ipak sam mogla izgovarati sve molitve; molila sam sve, a ipak kao da nisam molila – riječi su izvirale iz praznine, one su bile iz mene moljene. IS 1,36

Češće se puta u danu dogodi kao da su bregovi, šume, livade i sve što vidim oko sebe, sve što susrećem najednom kao na neki način poklonjeni, sve tone u beskonačno TI i iz tog nastaje novo kao diferencirano nabiranje, nizanje jednog vječnog i nepromjenjivog Bitka. U takvim časovima je sve osvijetljeno i prožeto nekim nevidljivim sjajem. WILLIGIS JÄGER

IS 1,41 Ove noći, dugo nisam bila u stanju uopće se pomaknuti, moje su oči bile zatvorene i sve sam dublje bivala uvučena u moje TI – sama pritom nisam mogla ništa učiniti, ama baš ništa. Počela sam shvaćati što znači: „Budi tvoja volja“, što znači biti njemu sasvim predana – pa ipak sam, usprkos sve nemoći da išta učinim ili želim učiniti ili misliti, mogla odgovoriti: „Neka bude tvoja volja, ne moja!“. IS 1,43 Biti odvojen od svih ljudi, pa čak i od svoje obitelji – a ipak biti sjedinjen sa svima, u Njemu. IS 1,44 Već danima kao da se u mojoj unutrašnjosti bore svjetlo i tama, jedno s drugim. Naravno, oni nisu jednako jaki; jer, u biti, sve je svjetlo, ali se kao sjena tame uvijek ponovno prevlači preko njega napast. I svjetlo koje ipak još jasno svijetli bez promjene za mene je –skriveno svjetlo. Ne mogu ga gledati u sjajnoj slavi, nego samo slutiti, naravno sa sigurnošću da je Krist sam to svjetlo – i nebo i zemlja su ispunjeni njegovom divotom. IS 1,45 Jučer navečer sam bila u kazalištu. Iako sam mogla izvedbu pratiti točno, ipak sam stalno bila jedno sa svojim TI. U stvari, mene nije uopće bilo, ušla sam u svoje TI.

IS 1,46 Nema razlike između meditacije i svakodnevice – sve je TI. IS 1,47 Praznina je beskrajna punina. IS 1,48 Kako se događa s mojim svakodnevnim malim brigama i poteškoćama da se mijenjaju u radost koja je u TI, tako se isto događa i sa svom patnjom i mukom ovoga svijeta i sa samim Zlim, grijehom – ni on nije izuzetak. Ništa nije trajno. Sve će se zajedno sunovratiti u TI i bit će preobraženo, postat će divota i vječna radost. IS 1,49 Euharistijsko slavlje; Ništa – samo neslikovito TI. IS 1,50 U svakom trenutku sadašnjosti jest vječnost. Sve jasnije smijem to spoznati što olakšava moj život i čini ga blaženim jer sve što činim, što doživljavam – i kad je naporno ili manje radosno – istovremeno je već otišlo u dovršenje. Pa iako živim u vremenu, djelujem i činim; u tome ne postoji ja jer i ono je „postalo vječnošću“.

Dovrši svoje rođenje! To je zadaća našega života. Ne ispunjavamo je svojim trudom nego svojim bićem, ne onim što radimo nego onim što jesmo. Iskustvo bitka, onoga što jesmo, iskustvo našega najdubljeg bića, to je domaća zadaća našega života. WILLIGIS JÄGER

U bezimenom čistom Ništa nema više TI, nema ja; tu je samo Ništa, vječnost. Odatle nema ni sjedinjenja s tim TI; taj TI i ja su prošli – nikakva ljubav, nikakvo blaženstvo – samo Ništa koje je s onu stranu svih religija i konfesija. Nijedna riječ, nijedan pojam, nijedna slika, nijedna predodžba, koja bi se mogla nekako izraziti, ne leži prije razastiranja pred svim stvorenjem.

IS 1,51

IS 1,55 Tekstovi božićne liturgije su svi najednom bili jedno i svi su postali Ništa. Izgubili su se i radost i mir. Sve je postalo Ništa. I ja sam u današnjem euharistijskom slavlju potonula u to neizrecivo bezoblično Ništa – i u rođenje Sina Božjega, našeg vlastitog rođenja i istovremeno dovršenja svega otkupljenja u kojem sudjeluje čitavo stvorenje. IS 1,57 Ima u mojem životu „oluja“ i „valova“ i katkada se bojim osjećaja tame i napuštenosti od Boga i časova zdvajanja. Ali ipak sve je to samo površinsko događanje koje konačno nema ni snage ni moći i ne može ugroziti spokoj u mojoj najdubljoj dubini.

Na neki neslikovit način On počiva u meni. Ništa ne znam što se u meni događa, to se ionako ne može riječima izraziti; to je smjeti imati udjela u njegovu božanskom otajstvu. IS 1,63 Možda nisam još nikad tako jasno vidjela jedinstvo u različitosti – i nikad mi nije bilo tako jasno i jednostavno prepoznati jedinstvo smrti i uskrsnuća našeg gospodina Isusa Krista. Pa ipak ta tajna počiva u miru tog neshvatljivog TI. Moje kateheze o događajima Velikog tjedna postaju s vremenom sve jednostavnije.

Iskustva i uvidi

IS 1,61

IS II, 4 Sve teče dalje. Gotovo se bojim reći: sve je tako kao da je sav svijet sa mnom povezan i ja s njim. O sve prožima. U meni je duboka radost. Idem trgovačkom ulicom; sve je bilo drugačije, stvari u izlozima, kuće i ulice. No možda stvari nisu drugačije, one su samo tu. IS II, 5 Čini mi se da je i spavanje drugačije nego prije, a također i iskustvo budnosti. S „O“31 je jednostavno sve drugačije. Možda i nije tako, možda se ja samo tako osjećam. „O“ bijaše tu preko cijeloga dana. Vozila sam se i kolima, najednom opet nema nikakve razlike, sve je jedno, sve je „O“ – kola, ulica, trava, stabla, cijeli krajolik. Ne mogu to opisati – ispunila me neopisiva me. IS II, 6 Teče. „O“ je tu, kao da bi htjelo doteći do svih ljudi i do svih stvari. Sjedim li, ili idem, ili radim – sve je isto, sve je jedno. IS II, 7

Konačna je stvarnost je i vrijeme i bezvremenost. Kao što je ravnalo cjelina, na jednoj strani ima metričku razdiobu prostora, a na drugoj je strani prazno, tako je i Konačna stvarnost, Bog, jedinstvo bezvremenosti i vremena, bes prostornosti i prostora. Tko iskorači iz zatvora svojega ja, stupa u svijet jedinstva, praznine i bezvremenosti. Samo se tamo može iskusiti što je nirvana ili uskrsnuće. WILLIGIS JÄGER 38

Ja želi sve čvrsto držati – to je gotovo kao bol. Sve je drugačije; živim li ja još? 4:00 sata su ujutro. Sasvim sam budna i sjedim do 7:00. Ništa! Sve je mračno – mračna praznina, posvuda, i vani i unutra; ali, zapravo, nema nikakvoga vani i unutra. Poslije povlačenja i na mojem je radnom mjestu drugačije nego prije. Prvi puta mogu reći: takvo je, kakvo je. Je li to uzrok svoj toj energiji i radosti? Dva znanca kažu neovisno jedan o drugom da sam se promijenila, da su mi oči drugačije nego prije. IS II, 8

Jedna znanica i ja išli smo danas u park. Doživljaj jedinstva prirode, jedinstva svega stvorenoga, i bitka i tu-bitka, bio je iznimno jak. Jedno smo vrijeme hodali da bi nakon deset minuta ona naglo zastala i rekla: „Opet vidim sve jas no!“. Bila je vrlo sretna. Nakon nekog vremena opet je zastala i rekla: „Ma, to ne može biti. Uvijek kad me posjetiš, uvijek je tako.“ – stanje bez ega, bez vremena, samo bitak. IS II, 9 Osjetila sam da su me suradnici promatrali na poseban način. Možda mi se i učinilo, ali zapravo mi je svejedno što misle. Važno je samo da je Bog Bog, da je Bog u meni Bog i da on hoće da tako bude. Samo to; to je sve. IS II, 10 Pišem li ili govorim, sjeckam li luk ili ga jedem, slušam li glazbu ili je sviram, čitam li Eckharta ili meditiram, šećem ili spavam – svejedno je, sve je jedno. 32 Tako je, kako je. Sve je tako jednostavno, tako svakodnevno. Ne znam kako da to iskažem drugačije nego: sve je povjerenje – ljubav – život. IS II, 14 Jedva se usuđujem to izreći: danas je bilo kao da nema smrti – samo život, život u punini. Primjećujem da dok to pišem dijelim nešto što se ne može dijeliti. Riječima se to ne može obuhvatiti. 31

„O“ označava unutrašnju riječ koja se izgovarala na kontemplativnom povlačenju. (op. ur.)

Igra riječi koja u hrvatskom nosi ovo dvostruko značenje. (op. ur.)

IS II, 15 Gledati i slušati je danas bilo kao jedno. Nije bilo razlike između vode, trave, ptica, stabala i mene. Bilo je kao da sam sama i voda i trava i ptice i stabla. Kako je to moguće? Ne znam, ali znam da je tako teško izraziti to riječima. IS II, 24 U posljednje vrijeme, kad bih htjela početi moliti za nekoga kako sam nekad molila, osjećam da više ne mogu tako. Jer, kao da sam provodila svoju volju. A sada je sve tako sigurno i jasno – sve je već tu. Postoji samo sada, ništa prije i ništa kasnije. IS II, 29 Čitala sam onu poznatu Eckhartovu rečenicu: „Tamo gdje je Bog, tamo je On čitav“. Te riječi su bile čitav dan sa mnom, i to ne samo u mojoj glavi već i u mojim rukama i nogama, u čitavom tijelu. IS II, 31 Kiša je kiša – ruža je ruža – računanje je računanje – Bog je sve – Bog je ništa. To je to. IS II, 32 Za vrijeme euharistijskog slavlja morala sam se najednom smijati, toliko smijati da su mi suze navirale i skoro sam morala otići – radost, samo radost. Istovremeno su stajali svi moji grijesi preda mnom; bila sam sasvim mirna. Ta široka mirnoća je bila za vrijeme euharistije sve jača. Možda bih to iskustvo mogla zvati Ništa, jedno živo Ništa, ali ne negativno, već Ništa koje – jest.

Ništa nije slučajno. Danas mi je najednom postala jasna pripovijest o bogatom mladiću gdje se kaže: „Prodaj sve…“. Tada shvatih da to znači – (pro)davanje svih očekivanja, traženja, čežnji, želja. Tako dugo dok nešto pokušavam zadržati, zadržavam i Boga, ne dajem mu naprijed. Sve za sve. IS III, 2 Jednostavno, čudo: u meditativnoj dvorani mogu se kupiti jabuke i kiseli krastavci, a u voćarni je sjedenje, samo sjedenje; jednostavno tako, tako jednostavno. IS III, 3 Neka on govori sam iz sebe, a mi svi treba da slušamo u njemu. Kad je to zaista tako, onda je sve isto: govori li se ili se šuti. Tada je unutra vani, a vani je unutra.

IS II, 38

Besmrtnost se može naći samo u trenutku ili se uopće ne može naći. „Smatraš da ćeš vidjeti Boga i njegovu svjetlost, oh, ludo, ti ga nikada nećeš vidjeti ako ga ne vidiš danas.“ (Angelus Silesius). Besmrtnost se nalazi u trenutku, u ostvarenju stvarnosti ovdje i sada, u onome što jest. WILLIGIS JÄGER

IS III, 7 Kad puše vjetar, zaista treba samo jedno: čvrsto držati šešir. IS III, 9

IS III, 13 Ispili smo čaj, oprali šalicu. Ona sada opet stoji u ormaru, tamo gdje je na početku bila. IS III, 14 Mali kos pjeva u svijetloj večeri. Šum mora.

Iskustva i uvidi

Jutro u magli – na strmoj obali rijeke bijela tišina.

IS VI, 2 Ne trebam tražiti voditelja bilo gdje vani. On je uvijek tu, u meni. Daje mi da prepoznam njegov glas u jeci (tišine). On me poučava da gledam njegovim očima, shvaćam njegovim srcem, razlikujem, ljubim. Ali on traži šutnju, osluškivanje, da odbacim svoju mjeru koraka. Uvijek ću se iznova sudarati sa zaprekama. Ali u mojim suzama svjetluca njegovo svjetlo. Jer i zapreke ti pomažu da se spozna. IS VI, 4 Njega se ne može spoznat; u slikama, u predodžbama. Zapravo, ne želim ni pokušati da Ga shvatim. Ali, opet, uvijek i iznova dolaze sve nove i prozirnije predstave i usporedbe koje Ga se tiču: On je u strunama koje titraju u svim njegovim instrumentima, i iza njih. Svi instrumenti su jedno. Jedno jedino rezonantno tijelo – to smo mi u njemu. On je ugodio najednom sve žice da titraju zajedno i zvuče u harmoniji, da njega svjedoče. IS VI, 15 Pretvorba: nastavak Božjeg očovječenja: „Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv“. On želi prihvatiti svoj lik u nama. On želi nastaviti svoje očovječenje. Pričest: kao da više nema sile teže! IS VI, 16 Pusti, otkrij se, zaroni! Mjesto za to je za mnoge neka ćelija, neki dio pustinje, neka spilja. Moja je ćelija ovdje, nekoliko četvornih metara oko mene – ova obitelj. Ovo je nalog da postaneš siromašan kad si u napasti da posjeduješ. Ovdje je mogućnost da služiš. Ljubim to mjesto ovdje. Ne moram ljubav tražiti negdje drugdje. Ona se želi ovdje razdati. IS VI, 23

Konfesije su skloništa. One su pragovi preko kojih mnogi ljudi zakorače kako bi pronašli svoj duhovni put. U tom smislu one imaju svoju posebnu vrijednost koja nije umanjena činjenicom da, na duhovnom putu kojim idete, prije ili kasnije dolazite do točke na kojoj su konfesije transcendirane. Puninu Boga nije moguće ostvariti u ograničenjima konfesija. WILLIGIS JÄGER

Mogu se sakramenti definirati i razlikovati od nesakramenata. Čitava građevina teologije sagrađena od misli se za mene srušila. Jer, svaka misao, svaka riječ, svaki čin je sakrament, svako zbivanje, svako ne-zbivanje je sakrament. Sve je božanski život koji se učinio javnim i vidljivim, u Isus iz Nazareta. Tko može kome podijeliti sakrament? Svi imaju zadaću jedni drugima biti djelotvorni kao sakrament. IS VI, 24

Neki kažu: Bog je osoban. Drugi kažu: Bog je neosoban. Zašto se prepiru? Nemaju li i jedni i drugi pravo? Ne isključuje li jedno drugo? Ako ima tako nešto kao što je osoba, tada je Bog osoba. Ako ima nešto neosobno, onda je Bog neosoban; jer sve je u Bogu, sve djeluje u onom koji djeluje. IS VII, 5 Čudim se da se samo za hostiju govori da je „Tijelo Kristovo“ … kad je, pri jelu, u svakom zalogaju tako mnogo svjetla i tako mnogo snage. Svaki zalogaj, svaka kap vode, cijeli svijet oko mene može postati tako jak i tako svijetao kad pustim sve u sebe da uđe a sebe ispraznim. Tada shvaćam da je taj dar Kristova tijela kao hrane i krvi kao piće nešto sasvim jednostavno, skromno. To je obećanje da će sve biti tako kako treba biti – od male kriške kruha u lijepoj posudi: čista svjetlost i snaga. IS VIII, 2 Ovo iskustvo uopće nije bilo blago, nego kao neka nadmoćna snaga, koju su slijedili bolovi oko srca. Oni su se nastavili i nakon što sam se vratila s povlačenja;

i radost i bol bili još nekoliko mjeseci na granici podnošljivoga. Kad je to stanje prošlo, i ljubav i spokoj i bol su ostali, ali ja sam bila promijenjena. I sva osjetila: oči i uši, i osjetila dodira, mirisa i okusa doživjeli su promjenu svojeg dotadašnjeg kapaciteta spoznavanja. Našla sam se u gotovo bestežinskom stanju. Ništa nije bilo kao prije: ljudi, stvari, priroda sve je zračilo beskrajnost, svjetlo i život. IS VIII, 3 Nekoliko tjedana nakon povratka s povlačenja nisam ni jedne noći mogla spavati. Čula sam svaki šum u kući. Istovremeno, svaka je noć prolazila munjevito, kao da vremena nije niti bilo. Dan i noć su bili jedno. Molitva je bila prisutnost. Osjećala sam se kao otvorena posuda bez dna i bez stjenki. Samo je ljubav bila prisutna: ljubav za sve živo ovdje i sa svim živim povezana – na isti način. IS VIII, 4 U mojem je srcu bila ljubav; ali toliko da se očitovao na tijelu – cijeli me prsni koš bolio; glava, kojom bih najradije lupala o zid, nije to mogla pratiti; razum to naprosto nije shvaćao ostajući nijem; moje je cijelo tijelo bilo ljubav – tijelom sam to iskusila kroz intenzivnu bol koja se širila sve do vrškova prstiju na rukama i nogama; bolno i sretno istovremeno. Tu nije bilo mene… iako sam se nakon nekoga vremena vratila sebi. IS VIII, 5

Ipak ću čekati

Iskusila sam mnoge izraze ljubavi u svojem životu. Unatoč tome, svako prethodno kao i svako slijedeće iskustvo ljubavi nadmašila je ljubav sama. To nije bilo iskustvo djelomičnog aspekta ljubavi u nekoj određenoj mjeri, kao što je to ljubav između muškarca i žene, između majke i djeteta ili prema bližnjima ili neprijateljima. To bila ljubav koja uključuje sve pojedine aspekte, a ipak sve njih zajedno nadmašuje. Moja je zahvalnost bezgranična što smijem živjeti uviđajući da je tome tako.

Dobrota svježeg jutra kad me probudi Dok toplina doma još me ljulja A prve su mi misli Nezamislive Suznih očiju što ih sjever nosi Hodam u tišini i samoći ispunjen U sebi samom govoreći Neizrecivo Gdje je kraj tog straha što me ganja Gdje je ta Ljubav što me dnevno diže Gdje to mogu opipat' Neopipljivo Čekaj. Miruj. Oko sebe gledaj. U sebe. U Sve. I u ništa.

Čuti Nevidljivo. Osjetiti Savršeno. Ili neću? Mirko Furko, Pjesme iz tišine

Iskustva i uvidi

Vidjet' ću Nečujno.

David Frenette

Otvaranje i prepoznavanje

Kako nam Bog pomaže kroz kontemplativnu praksu da postanemo usklađeniji s božanskom prirodom koja je unutar nas? Kako se molitva sabranosti produbljuje u kontemplaciju? Kako se pomaknuti dalje unatoč preprekama – osjećajima nastojanja, borbi, odvraćanju, emocionalnim previranjima – u darivanje i prihvaćanje darivanja od Boga? Odgovori na ta pitanja leže ne toliko u tome kako nadvladati prepreke, već u nalaženju Boga u njima i njih u Bogu. Te su prepreke problem samo onda ako je naše djelovanje u kontemplativnoj praksi odvojeno od Boga ili, bolje rečeno, ako osjećamo da je Bog odvojen od nas i naše prakse. Sveti Augustin je rekao da nam je Bog bliži no smo mi to sâmi sebi. Kontemplacija nam omogućuje otvoriti se Božjoj blizini i raspoznati je. Bog je iznad, između i ispod unutarnjih prepreka koje nas drže dalje od nas samih, od života i od drugih ljudi. Otvaranje je aktivni unutarnji kontemplativni stav koji nam omogućuje da se molitva sabranosti produbi u kontemplaciju. Njegova druga strana je unutarnji kontemplativni stav prepoznavanja. Svi drugi suptilni unutarnji kontemplativni stavovi opisani u ovoj knjizi sazdani su na temeljima otvaranja i prepoznavanja i u nama izazivaju još veću prijemčivost. „Otvoriti se“ znači „odriješiti, razmotati, otkriti ili primiti“. „Prepoznati“ znači „biti svjestan, priznati, prihvatiti ili uvidjeti“. Kad se otvorimo Božjoj stvarnosti, prepoznajemo nešto što je tu bilo cijelo vrijeme, nešto čega nismo bili svjesni. Probija se stvarnost. Možda prvi put jasno vidimo. Kontemplacija je primanje Božje stvarnosti; ona je dar kojemu se jednostavno otvaramo. Bog je neprestana darivajuća prisutnost, stalna milost koju smo pozvani prepoznati u svakom trenutku, u svim stvarima. Kad u praksu molitve sabranosti ulijemo unutarnje stavove otvaranja i prepoznavanja, uviđamo kako naše djelovanje u kontemplativnoj praksi niče iz Boga i u Boga se vraća. Možda se pitate kakvi su to, konkretŽivjeti Boga u tom obliku i slaviti svoj žinije, unutarnji kontemplativni stavovi kad se vot kao Božji život istinska je zadaća koju pojave u osobi. Duh ponekad djeluje kroz imam. Božansko se temeljno načelo uopće ljude kako bi otkrio nešto od vlastite Božje ne može promašiti. prirode. Često životni događaji, čak i najobičniji trenutci svakodnevice, budu nešto što nas Zbog toga kažem „Da!“ svojem pojavnom otvori da bismo primili milost. Želio bih poobliku i slavim ga kao Božju službu. Slavljenje ovoga života moja je Božja služba. dijeliti nekoliko priča koje će bolje pojasniti unutarnje kontemplativne stavove otvaranja i WILLIGIS JÄGER prepoznavanja. Ikona otvorenosti Prvi sam put proveo duže vrijeme s ocem Thomasom Keatingom tijekom dvotjednog povlačenja u Lama Foundation u sjevernom dijelu Novog Meksika (New Mexico). Ovaj centar za povlačenje i međureligijska zajednica smješteni su na zapadnoj strani Sangre de Christo Mountains, nadvisujući ravnice i klance goleme doline Rio Grande. Okupilo se dvanaest ljudi iz cijele zemlje kako bi slušali učenje oca Thomasa Keatinga o kršćanskom kontemplativnom putovanju. Također smo mnogo vremena provodili u molitvi sabranosti. 33

David Frenette, Put molitve sabranosti. Produbljivanje iskustva Boga, Sounds True, Louisville, SAD, 2012., str. 131–140.

Na početku programa povlačenja otac Thomas je svakome poželio dobrodošlicu svojim širokim osmjehom i uglađenim gostoprimstvom. Kako su se dani nizali, sve više sam bio zadivljen njegovim svojevrsnim nutarnjim strpljenjem, nesebičnom prisutnošću. Svi smo ga vrlo dobro prihvatili. No u njemu je bilo još nešto više od samog strpljenja. Predano je slušao naša iskustva i ideje, o načinima na koje smo povezani s njegovim učenjem i o preprekama s kojima smo se susretali. Takvim je predanim slušanjem čuo ponešto i o našim osobnostima. Bio je iz dubina svojega bića otvoren prema svemu. Iz dubina svoje sabranosti u Kristu otvorio se našim životnim pričama, duhovnim borbama, našim naporima u molitvi. Čineći tako, prihvatio nas je. Kako su dani prolazili, uviđao sam da su mu um i duh poput neba koje nas je okruživalo na toj planini. Na tom prostranom nebu oblaci su se pojavljivali i nestajali. Sunce, Mjesec i zvijezde svakodnevno su se izmjenjivali. Povremeno bi se munje i kiša pojavili i prolazili, ali neograničeno nebo je ostajalo – otvarajući se svemu, prihvaćajući sve, puštajući sve da ode. Duh oca Thomasa ostajao je isti. Desetljeća njegove posvećenosti kontemplaciji stvorila su mi kontekst za iskustvo nečega od Božje prirode, očitovanog kroz njega, njegove darove, u njegovoj ljudskoj osobi. Ustanovio sam, također, da u prisustvu oca Thomasa i pustinjskoga neba Novog Meksika mogu bolje produbiti svoju molitvu. Otvoriti ruke

Poput pustinjskog neba koje sve drži u sebi, poput uma dugogodišnjega kontemplativca, Bog je otvoren, receptivni temelj svega – svekolikog života, svekolike smrti, svekolike radosti, svekolike patnje, svega što se čini kao sveto i božansko, svega što izgleda kao ograničeno i ljudsko. Otvaranje je temeljni unutarnji kontemplativni stav za povezivanje s Bogom. Otvorimo se daru Božje prisutnosti i života koji je već ovdje, sada i uvijek. Kako to činiti, ovisi o konkretnoj praksi kojoj smo privučeni. Svaka kontemplativna praksa u kršćanskoj tradiciji stvara otvorenost za uvijek prisutan dar Božjega života. Temeljne smjernice molitve sabranosti započinju ovaj proces otvaranja Bogu. Praksa blagog vraćanja na sveti simbol kada nas zaokupe druge misli postavlja nas na put otvorenosti. Otvorenim rukama možete primiti dar koji vam netko nudi. Bog daje mnoge darove: vjeru, ljubav, sposobnost služenja drugima i sposobnost da molimo. Sâm život je dar. Ipak, najveći od svih darova je Bog. Kontemplativna praksa njeguje otvorenost (ruku) prema životu i sadašnjem trenutku tako da možemo primiti sve velike darove kojima nas Bog zasipa, uključujući i onaj najveći koji možemo zamisliti: Božju nutarnju prisutnost, vječni dar prema kojemu se usmjeravamo i preusmjeravamo kako napredujemo tijekom duhovnoga puta. Posebni darovi dolaze i odlaze u životu. Pozvani smo otvoriti se također i teškim stvarima kao darovima, a tijekom vremena duhovne tame pred nas se postavljaju izazovi, ne zato da bismo tražili određeno iskustvo ili druge opipljive darove, nego suptilnu Božju prisutnost koja u nama djeluje. Svojom usmjerenošću prema primanju Boga kao najvećega duhovnog dara postajemo 34

Thomas Keating, Manifesting God, Lantern Books, New York, SAD, 2005., str. 3.

Iskustva i uvidi

Sv. Toma Akvinski je poučavao da je Bog postojanje, i da je stoga prisutan u svemu što postoji. Ako je Bog svugdje prisutan, slijedi da nikada, ni pod kojim okolnostima, ne možemo biti od njega odvojeni. Možemo se osjećati kao da jesmo; možemo misliti da jesmo. No činje nica je da ne postoji način na koji bismo bili odvojeni od Boga, pa čak i kad bismo pokušali!34

Kontemplacija nas budi u uskrsli Kristov život, ne kao objekt misli nego kao uvijek prisutne stvarnosti u nama, izvan nas, obavijene oko nas. Taj je oblik molitve uranjanje u Božje biće. Thomas Keating kaže:

ukorijenjeni na kontemplativnom putu i učimo se otvoriti svemu kao daru. Držanje ruku otvorenima vrlo je prikladna slika za duhovno putovanje. Otvorenim smo rukama spremni sve primiti. Otvorenim smo rukama također spremni sve otpustiti. Otvorenošću prema svemu i otpuštanjem svega primamo najveći Božji dar – skriveni temelj iz kojega sve stvari u životu dolaze i kojemu se sve stvari vraćaju svojom smrću. Prepoznavanje Boga u ukupnosti života

Moje je dvotjedno povlačenje s ocem Thomasom u Novom Meksiku bila vježba otvaranja. Posebni uvjeti kontemplativnog povlačenja – tišina, intenzivna razdoblja kontemplativne prakse, podrška zajednice, duhovna poduka – osmišljeni su da bi omogućili prijemčivost. Upalilo je! U ta sam se dva tjedna u prostranstvima Novoga Meksika vrlo duboko otvorio Bogu. Moj život više nikada nije bio isti. Prostranost pustinjskoga neba i prisustvo oca Thomasa bili su mi veliki darovi. Po povratku kući u Kaliforniju, osjetio Svakodnevni je život molitva, a molitva sam čežnju za posebnim uvjetima povlačenja. svakodnevni život. Skučenost mojega malog stana, buka, nered gradskoga vidika i ljudi koje sam susretao koji Običavam reći prisutnim polaznicima su me više iscrpljivali no podržavali, sve je to nakon tečaja kontemplacije: „Prošli su izgledalo kao da zatvara moje ruke i srce onome dani bili vrsta vježbe za svakodnevni život. Vježbali ste za život. Svaki korak što sam pronašao i prakticirao na povlačenju. koji činite nastavak je ovoga tečaja. HoKad sam prvi put izašao iz svoga stana odlazeći danje je molitva, a molitva je hodanje te ponovno na posao, osjećao sam se zatvorenim i se, također, može doživjeti kao sredstvo u grču. Nebo je među betonskim zgradama bilo izražavanja božanske stvarnosti“. sivo i puno smoga. Težina je okovala moje biće. No kad sam sljedeći dan išao na posao, WILLIGIS JÄGER iznenada sam primijetio zraku svjetlosti koja se probila kroz oblačno nebo. Mirno sam stajao i samo disao. Kako sam zamijetio dah, koji je jednostavno bio tu i disao u meni, tako je ulica iznutra zasjala prisutnošću koja je odražavala svjetlo. Nestalo je osjećaja težine. Došla je sloboda. U tom je živom trenutku, nešto dublje u meni, s mjesta koje je bilo njegovano na povlačenju, provalilo izravno prepoznavanje da je sve u mojoj svakodnevici – buka, moji osjećaji da me se ne podržava, skučenost – bilo u Bogu. Kad sam shvatio da je moj dah bio uvijek sa mnom, na povlačenju i mojem gradskome životu, na dublji su mi se način otvorili um i srce, način koji je – uključivao sve. U tom mi trenutku nisu bili potrebni bilo kakvi posebni uvjeti da bih primio Boga. Ipak, istodobno sam vidio kako je moja intenzivna praksa na povlačenju nešto u meni postavila na svoje mjesto. Povlačenje mi je trebalo, ali njegov je smisao bio pomoći mi pronaći Boga u životu. U tom bljesku prepoznavanja nešto je u meni vidjelo da sveukupni život jest u Bogu. Sjetio sam se dobro poznatih stihova jedne od kontemplativnih pjesama T. S. Eliota, „Little Gidding“: Nećemo prestati s potragom, A krâj svega našeg traganja Bit će povratak polazištu, Mjestu koje poznajemo od početka.35 Tamo, na gradskoj ulici u ono jednolično, sivo jutro, jednakom lakoćom kojom sam primijetio svoj dah, prepoznao sam da je sve već u Bogu – i posebni uvjeti koji stvaraju kontemplativnu otvorenost i sve drugo što se čini toliko odvojeno od kontemplacije. Nije bilo odvojenosti između milosti i svakodnevice, ništa posebno za primiti. Sve je već bilo tamo, u Bogu.

…

T. S. Eliot, Four Quartets, Harcourt, Orlando, SAD, 1943.

Jedno se jutro, na polovini dvotjednog povlačenja koje je vodio otac Thomas u Novom Meksiku, nisam osjećao dobro. Želudac mi je bio uznemiren. Izašao sam iz svoje ćelije od opeka i zazvao sudionika povlačenja koji je upravo prolazio. Zamolio sam ga da kaže ocu Thomasu da sam bolestan i da neću moći prisustvovati redovnom programu događanja. Ponovno sam se vratio u krevet i umotao u deku. Nakon sat vremena začulo se kucanje na vratima. Otvorio sam ih i ugledao oca Thomasa koji se sagnuo kako bi me kroz niska vrata pitao kako mi je. Izgledalo je kao da je došao u posjetu hobitu koji se oporavljao. Ponudio mi je homeopatski pripravak koji je imao u svojoj sobi. Pokazivao je veliku zabrinutost i ljubaznost. Kad se vratio s lijekom, predložio mi je da molim Boga za pomoć i rekao da će i on moliti za mene. Meni je izgledalo kao da me je u ljudskoj potrebi, bolesna, kroz njega dodirnuo Bog. Uzeo sam pripravak i vratio se u krevet moliti Boga za pomoć. Čim sam se predao Kristu, moja je molitva počela izgledati kao da niče iz sâme boli. Nakon nekog vremena sam zaspao. Kad sam se probudio osjećao sam se bolje i pridružio grupi na popodnevnoj molitvi sabranosti. Prorok Izaija je rekao: „Al' Jahve čeka čas da vam se smiluje, i stog izglēdā da vam milost iskaže … Čim začuje vapaj tvoj, odmah će ti se smilovati“ (Iz 30,18-19). Bog nije samo ontološki uvijek prisutan u nama, u temelju našega bića; Bog je također prisutan kad smo u ljudskoj potrebi, u bolesti i patnji. Okretanje Bogu je sve što je potrebno za drugu vrstu produbljivanja kako bi se ono proširilo našom kontemplativnom praksom. Više odnosnih odziva zahvale, molbe i veličanja u molitvi – koje Anne Lemont jednostavnije naziva „Hvala!“, „U pomoć!“ i „Sjajno!“ – izgrađuje se pobožnost i predavanje. Pobožnost i predavanje neophodni su na duhovnome putu i uvelike povećavaju otvorenost koju u nama izravno njeguje kontemplativna praksa. Više odnosnih oblika molitvi kao što su to molitve zahvalnosti, zamolbi i veličanja nema namjenu promijeniti ili uvjeriti Boga, kao da bi Bog mogao biti ravnodušan, nepažljiv ili rastresen. Da bi bio prisutan, Bog ne treba čuti naše vapaje za pomoć. Smisao ovih oblika molitve je naša promjena. Zahvalnost, zamolba i veličanje nas mijenjaju, čineći nas u našoj ljudskosti otvorenijima prema Bogu. Sȁmo mirno sjedenje u tišini i znanje da Bog jest Bog omogućuju nam bolje razumijevanje božanske prirode koja već u nama postoji. Kad postanemo svjesni svoje ljudske prirode u radosti, svakodnevici i patnji, pozvani smo dalje u Božji misterij. Suštinski je bitno kroz ljudsko stanje povezati se s Bogom. Predavanje je potrebno da bi božanski život ušao u naš ljudski život. Ustvari, u Boga se nikada nećemo preobraziti samim mirnim sjedenjem u kontemplativnoj otvorenosti. Kao što kaže Ken Wilber, Božja drugačijost, koja izrasta u predaji, potkopava našu zgrčenu samodovoljnost kao ništa drugo. Klečanje je predivan simbol predanja Drugom, kao što se i pjevanjem kojim započinje trapistička kontemplativna liturgija ono objavljuje:

Kleknuti

Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetom.

S ovim se riječima molitve priziva odnos Ja–Ti kao ulaz u trojstveni misterij Boga, koji je vječan, onkraj linearnoga vremena. Božja drugačijost vodi u bezvremeni misterij Boga koji nam je suviše blizak da bi bio drugi. Samo jest, ovdje i sada. Dvije se kontemplativne slike, otvorene ruke i mirno sjedenje u tišini, nadopunjuju trećom: klečanjem. Jeste li ikada kleknuli pred Bogom, figurativno ili doslovce? Jeste li se predali Bogu s potpunim prihvaćanjem vlastite ljudske ranjivosti i potreba? Ako jeste, onda vaša duhovnost dodiruje utjelovljenu – božansko i ljudsko koje je prisutno i djeluje u vama. Unutarnji nas

Iskustva i uvidi

Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

kontemplativni stavovi otvaraju na vrlo odnosni način punini Boga. Učiti kako se otvoriti ovome učenju u iskustvima svakodnevice i ljudima koji nam u život dolaze poput ikona – otkrivenja Božje prisutnosti – kao što je to meni učinio otac Thomas, predivan je dar. Preveo: ZDRAVKO BOTIĆ

Privilegiran Bez zaštite mogu li zaštićen biti U mašti, u strahu preživjeti Toplo je, nebitno, stalno drhtati Vrijedi li i tad samo biti? Bez nauka mogu li znanje imati Ako ne probam neću pogriješiti Bez oca kako otac biti Je li baš samo dovoljno biti? U samoći kome ću ljubav pružati Nemiran pa kako mir dati Preuzet, da mi je bar malo stati Biti ili ne biti? Bolje je biti. 46

Tada me najednom Ljubav snađe Ljubav dvostruka što zauvijek traje Odonda eto sve se nađe, i da, Ipak je u samoj biti najbitnije biti. Mirko Furko, Pjesme Iz Tišine

Cynthia Bourgeault

Kontemplativna molitva i molitva sabranosti 36

Radi se o autoričinoj knjizi Molitva sabranosti i unutarnje buđenje (Centering Prayer and Inner Awakening) koja je upravo u pripremi za objavljivanje u biblioteci „Kontemplacija i mistika“ izdavačke kuće Synopsis. (op.ur.)

Piero Ferrucci, Ineffable Grace (Neizreciva milost), Tarcher, New York, SAD, str. 254.

Vidi 1 Sam 1,1–28; 2,11–36. (op. ur.)

Iskustva i uvidi

„Molitva je obraćanje Bogu.“ To je prvo što nam gotovo svima kažu na početku naše vjerske poduke. Kao dijete, naučila sam uobičajene prve molitve i milosti (Anđelu čuvaru mili i Bog je velik, Bog je dobar...), a nešto kasnije Očenaš i dvadeset i treći psalam. Poticali su me i na obraćanje Bogu vlastitim riječima, uz upute o primjerenim temama: zahvale za blagoslove toga dana i molbe za pomoć u vezi određenih potreba i briga. Uza sve to, bila sam i jedna od rijetkih koju su naučili da je molitva slušanje Boga. Ne slušanje poruka poput malenoga Samuela u mojoj omiljenoj starozavjetnoj priči38, nego samo tiho bivanje u Božjoj prisutnosti. Ovo sam naučila tijekom prvih šest godina provedenih u kvekerskoj školi, gdje je uobičajeni tjedni „susret za bogoslužje“ u tišini bio dijelom nepromjenjiva ritma života, baš kao školska zadaća ili odmor. Sjećam se kako smo svi zajedno, razred po razred, ulazili u golemu dvokatnicu u kojoj su se održavali susreti i zauzimali svoja mjesta na dugim, uskim klupama u kojima su nekada, u stara vremena, sjedili starješine. Povremeno bismo dobili biblijski stih ili misao, no mahom smo bivali u tišini. Dok sam u ovoj tišini gledala sunčevu svjetlost kroz visoke gornje prozore ili se prepuštala tajnovitu povlačenju koje me vuklo prema dolje u moje srce, počela sam upoznavati mnogo dublju molitvu od „obraćanja Bogu“. Ne gdje u ovim dubinama tišine doživjela sam prva iskustva Boga kao prisutnosti ispunjene ljubavlju koja je uvijek blizu i molitve kao jednostavnoga povjerenja u tu prisutnost. Gotovo četiri desetljeća kasnije, kada sam se upoznala s molitvom sabranosti kroz rad oca Thomasa Keatinga, nije mi trebalo dugo da shvatim gdje sam. Vratila sam se kući, na mjesto koje sam poznavala kao dijete u kvekerskim susretima. Ono što sada znam jest da je molitva kojoj sam bila izložena tijekom tih susreta bila kontemplativna molitva. Ovaj pojam u kršćanskoj duhovnoj literaturi previše često ima auru naprednoga i pomalo rijetkoga oblika molitve koju, uglavnom, prakticiraju redovnici i mistici. Kontemplativna molitva u svojoj

Molitvom ne tražimo usluge od Boga. Istina, upućivala se kao molba za zadovoljavanje osobnih želja. Molilo se i za učvršćivanje predrasuda, opravdavanje nasilja i stvaranje barijera između ljudi i zemalja. No istinska se molitva temelji na prepoznavanju Izvora svega što postoji i našem otvaranju tom Izvoru... Molitvom potvrđujemo Boga kao vrhovni izvor iz kojega istječe sva snaga, sva dobrota, sve postojanje. Potvrđujemo da naše postojanje, život sâm, potječe od ove vrhovne Sile. S ovim Izvorom možemo komunicirati, štovati Ga i, najzad, smjestiti svoje središte u Njega.37 Piero Ferrucci

bîti predstavlja otvaranje sebe bez riječi, s povrenjem u božansku prisutnost. Radi se o najjednostavnijem obliku molitve. Djeca je odmah prepoznaju – kao što sam je i ja – možda zato što je, kako kaže mistik iz XVI. stoljeća, Ivan od Križa, „tišina prvotni Božji jezik“39. U našoj kvekerskoj školi to nije bilo nešto neobično. Ustvari, nikada nismo dobili nikakav naputak o tome kako moliti jer su kvekeri ovaj oblik molitve smatrali posve prirodnim, kao što primjerice pačići doživljavaju vodu. Kako odrastamo, tako i naši umovi postaju složeniji i utvrđeniji u svojim okvirima. Kao odrasle osobe trošimo toliko energije na razmišljanje, planiranje, brige i pokušaje da idemo naprijed ili ostanemo na površini da gubimo dodir s tom prirodnom prisnošću s Bogom duboko u nama. Dar tišine postupno se povlači pred zahtjevima svakodnevnoga života i kada u odrasloj dobi ponovno sretnemo kontemplativnu molitvu, ona nam može izgledati kao čudno i nedostupno unutarnje područje. Uz malo truda, vanjsku buku možemo zaustaviti. Tihe šetnje šumom, korizMistično iskustvo neizbježno nas vodi nameni i adventski dani u mjesnoj crkvi ili potrag u svakodnevni život. Mistika jest svavlačenja u samostan, prekrasni su načini za kodnevni život; za nju je svakodnevni život postizanje vanjske tišine. No zaustavljanje taj u kojem susrećemo Prvotnu stvarnost. unutarnje buke nešto je drugo. Nakon što se Jedino u tom trenutku života, živeći puninu s vanjskim svijetom izborimo za tišinu, naživota, može se pojaviti odnos s Bogom. stavljamo govoriti, brinuti, svađati se sa soWILLIGIS JÄGER bom, sanjariti, maštati. Za susret s dubljim slojevima našega bića, gdje naš život neprestano teče iz i natrag u božanski život, potreban nam je unutarnji prekidač kojim bismo prigušili i naš unutarnji razgovor. Ovo je vjerojatno najjednostavniji način za opisati što je molitva sabranosti i u kakvom je odnosu s kontemplacijom. To je vrlo jednostavna metoda za ponovno povezivanje s našom prirodnom sposobnošću za unutarnji život, s jednostavnošću našega djetinjstva, nakon što su naši odrasli umovi postali pretjerano složeni i zaposleni. 48

Vrlo je jednostavna. Sjednite na stolicu ili prostirku i dopustite srcu da se otvori prema onom nevidljivom i uvijek prisutnom Izvoru svega što postoji. Kad god vam nadođe misao, jednostavno je otpustite i vratite se u otvoreno, tiho prisustvo u dubini. Ne zbog toga što je razmišljanje loše, nego zato što vas vuče natrag na površinu sebstva. Koristite kratku riječ ili izraz, poznatu kao „sveta riječ“, kao što su „abba“ (Isusova riječ za Oca), „mir“ ili „Bog“, koja će vam pomoći trenutačno otpustiti misao. Ovo činite dvadeset minuta, možete i malo dulje ako želite, potom jednostavno ustanite i nastavite sa svojim svakodnevnim životom. Što se događa tijekom molitve sabranosti u tim tihim dubinama ne tiče se nikoga, pa ni vas – to je između vašega unutarnjega bića i Boga; mjesto gdje je, kako je to rekao sv. Augustin, „Bog bliži vašoj duši nego vi sami“. Vaše sub jektivno iskustvo molitve može biti da se ništa nije dogodilo, osim više-manje stalnoga otpuštanja misli. U dubini vašega bića se, ustvari, svašta događalo i stvari su se, u tišini, uporno preslagivale. To unutarnje preslagivanje – imenujmo ga pravim imenom, unutarnje buđenje – pravi je zadatak molitve sabranosti i ove knjige. Prevela: MARTINA RAGUŽ

Ivan od Križa je napisao: „Otac je izgovorio jednu riječ iz cijele vječnosti i izgovorio ju je u tišini, i u tišini je čujemo.” Komentirajući odlomak, Thomas Keating primjećuje: „To upućuje da je tišina Božji prvotni jezik, a svi drugi jezici loši su prijevodi.“ Thomas Keating, Intimacy with God, Crossroad, New York, SAD, 1994., str. 55. (Vidi i: Thomas Keating, Bliskost s Bogom, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2011.; op. ur.)

Dvostruka ljubav u jednom Moja je Ljubav Nečujna i Jasna Moja je Ljubav Nevidljiva i Lijepa Moja Ljubav je Sve i Jedna Moja me Ljubav ljubi Nekada sam bio i mislio da sam sâm Nekada sam se pretvarao i plašio Nekada je sve bio film i kao zabava Nekad je bilo nekada Moja je Ljubav Svugdje i Uvijek Moja je Ljubav dio mene i Ja Moja je Ljubav što osjećam i Jesam Moja je Ljubav sada MIRKO FURKO, Pjesme iz tišine

Jadranka Brnčić

Slušajući kakav govor o kršćanstvu prevladava u našim crkvama i u društvu, mogao bi se steći dojam da je svrha kršćanstva vjera u određene dogmatske istine, održavanje crkvenosti, uključujući i njezin hijerarhijski te što viša razina besprijekornosti u životu moralnoga reda. Govor o povjerenju u Boga, o zajedništvu Tijela Kristova čiji smo svi udovi, o moralu kao posljedici toga povjerenja, o jedinstvu s Bogom koje počinje već za ovoga života – sve to odveć rijetko čujemo. O potpunoj preobrazbi ljudskoga bića i njegove svijesti još manje. Bez obzira na to što je to bila glavna poruka Isusova učenja – cjelokupnoga njegova života, djelovanja te smrti i uskrsnuća. Bez obzira što je to bila glavna zaokup ljenost prvih kršćana i crkvenih otaca. Mi smo, današnji kršćani, poput učenika koji su pratili Isusa za njegova života i malo toga razumjeli. Štoviše, često postajemo poput pojedinih farizeja koji su bili glavna meta Isusove kritike zbog njihova licemjerja. Kršćanstvo kao da više nema ništa bitnoga reći svijetu. Crkvena hijerarhija, a onda i vjernici, zbijaju redove u strahu od gubitka identiteta, a i kad progovaraju o duhovnim zbiljama, čine to jezikom koji nije razumljiv suvremenom čovjeku. Riječi su ispražnjene od punine svojih značenja, s nelagodom i strahom se poseže za vrelom univerzalnih istina različitih duhovnih tradicija koje bi nam mogle pomoći da dublje razumijemo svoju vlastitu. Događa se često da se tragaoci za autentičnim kršćanskim životom osjećaju bližima tragaocima za istinom u drugim duhovnim tradicijama nego braći i sestrama koji se bave uvjerenjima, moralnim zakonima, politizacijom kršćanstva, a s kojima dijele istu vjeru u kršćanskoj tradiciji. Kontemplativci su, izuzev možda u vrijeme otaca, u kršćanskoj, posebice katoličkoj i protestantskoj tradiciji, često bili neshvaćeni i marginalizirani, a

Iskustva i uvidi

Put kojim se rjeđe ide

onda eventualno slavljeni poslije svoje smrti zbog svetosti, a ne uvijek i zbog poziva što nam ga svima upućuju – da kročimo putem kojim su oni hodili. Kontemplativni put je onaj put kojim se rjeđe ide. Ne bude li više kršćana krenulo putem preobrazbe vlastita bića, sâmo kršćanstvo, a onda i svijet, teško da će imati plodonosne ili čak ikakve budućnosti. Živjeti kontemplativnim životom znači barem nekoliko stvari: nastojati gdje god se nalazili biti svjesni i zahvalni te budni. Potom vidjeti što treba učiniti u danom trenutku i to činiti u smjeru sve veće suosjećajnosti, ljubavi i razumijevanja. Put je jednostavan, premda ne lak, ne bi ga trebalo usložniti pobožnim govorom o Bogu. Svako je ljudsko biće već posvećeno samom činjenicom da je rođeno. Dan nam je život da ga živimo svjesno ili da se provučemo kroz njega spavajući. A ukoliko živimo budni i svjesni, susrećemo druge ljude koji jednako tako žive te zajedno oblikujemo svojevrsno spremište buđenja ponuđeno svim ljudima. Sve tradicije sudjeluju u tomu na svoj način kako bi svi zajedno otkrili božansku ljubav utjelovljenu i očitovanu u stvorenom obliku. To je jedna od stvari koju smo skloni zaboraviti na ovom planetu jer smo tisuću godina proveli najveći dio svojega vremena misleći da nešto nije u redu s time da smo ovdje, na zemlji, da je to iluzija, maya, proizvod prvoga grijeha. Takav stav još je i u naše dane priSpasenje u mistici nosi „spoznaju“ ili „uvid“ u sutan u mnogim učenjima: počinju od toga istinu, stanje dano onima koji mogu otpustiti. da nešto nije u redu s ljudskim stanjem te Samo je u otpuštanju moguće uvidjeti vječno da je duhovna preobrazba nužna da bismo prisutnu stvarnost „nezamračenu“ egom; niizašli iz njega. Zaboravljamo ono što je zakada ne našim činjenjem. A upravo smo kao pravo u srcu kršćanstva, a to je da je „Bog kršćani daleko više poticani da raj zaradimo (toliko) volio svijet“. Dakle, da u ovoj našoj dobrim djelima. zemaljskoj dimenziji postoji nešto vrlo dragocjeno unatoč mješavini ljubavi i odbaciWILLIGIS JÄGER vanja, duhovnog i tjelesnog, patnje i smrti, nešto što se upravo kroz sve to očituje kao božanska ljubav koja se na drukčiji način ne bi mogla očitovati. Kršćanstvo o takvoj perspektivi govori jezikom predaje te darom sakramentalnoga života (posebice euharistijom) i pobožnosti, prenoseći tako temeljnu iscjeljiteljsku i mudrosnu energiju kakva dolazi iz trpećega Krista na križu. No, problem nastaje kada se taj prijenos energije odjene u teološke i pobožnjačke koncepte kakvi nas često udaljuju od poziva koji nam upućuje događaj križa, a to je da otvorimo naša srca i naše misli te dopustimo da u nama otpočne svjestan nutarnji rad Kristova puta. Temeljna praksa kakva, nažalost, izostaje iz svakodnevnoga vjerskog života kršćana, jest jednostavna meditacija kakvu su kršćani poznavali u počecima kršćanstva i kakva se vraća u život kršćana koji žele autentično živjeti svoju vjeru. Kontemplativna molitva kao meditacija neprianjanja ni uz što, učenje otpuštanja svega bez otpora: otpuštanja svake misli i osjećaja koji dolaze i odlaze, vlastite prošlosti i budućnosti, svojih priča o sebi, drugima i životu te, naposljetku, otpuštanja i samih sebe, što sveti Pavao zove kenozom, pražnjenjem od sebe samog, praksom koja tvori temelj Kristova djelovanja i života (usp. Fil 2,9-16). Stavimo li na stranu sve što mislimo da znamo o Isusu i pristupimo li Evanđelju kao da nam je prvi put, štogod čudesnoga će nam se dogoditi: susrest ćemo Isusa kao učitelja preobrazbe svijesti. Kontemplativna nije drugo do meditacijski oblik kenoze. Preobražena svijest ne isključuje ono što se obično u kršćanskoj teologiji zove grijehom, a što nije drugo do naša odvojenost od Boga, od drugih, od sebe, zapravo. Preobražena svijest, budući ispražnjena od ega, sve prigrljuje: i naš mrak i našu svjetlost, kao što to čini i nebeski Otac koji pušta da kiša pada i sunce sja i nad zlima i nad dobrima, u Isusu trpeći našu odvojenost od Sebe. Izgovorimo li riječi: „Bože, smiluj mi se“ iz punine srca i praznine uma, razumjet ćemo da nije riječi o molitvi Bogu da nam se smiluje u našoj bijedi,

IZVOR: Autograf, 21.10.2018. (http://www.autograf.hr/put-kojim-se-rjede-ide/, pregled 6.12.2018.)

Iskustva i uvidi

značenja. Crkva nam uglavnom nudi objašnjenja. A objašnjenjima se može zadovoljiti eventualno tek naš mozak, a ne i srce. Tek nam značenje može govoriti o smislu, o tomu da pripadamo, da smo ovdje, da smo utjelovljene duše, da je naše tijelo sredstvo traganja za duhovnim istinama te da bi trebalo cijeniti dobrotu i mudrost naših tijela. Naše tijelo je put do našega srca. I povjerenje i ponašanje prirodno proizlaze iz našega srca kada je ono otvoreno te ga, ugađajući se s njegovom frekvencijom, možemo slušati i čuti. Zapravo, naše najdublje biće i jest naše srce. A ono je tamo gdje je naše blago. No, kako se ugađati i ugoditi s njim? Niz je načina i pronaći nam je naš vlastiti: u rasponu od stavljanja otvorena dlana na područje srca kada o čemu trebamo odlučiti, od čega se smiriti, s kim povezati, sići dublje od naših strahova i osuđivanja, preko usmjeravanja naše pozornosti i osjeta na odaje našega srca gdje nam je Bog intimniji nego što smo sami sebi („Interior intimo meo“ – kaže sveti Augustin), sve do „molitve srca“ kakvu nam nudi duhovna mudrost istočnoga kršćanstva. Ta molitva, koja se najčešće svodi na obrazac „Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku“, srž je pokajanja kakvo nije usmjereno na naše promašaje, nego na njihov uzrok, pa samim time i na naše ponovno nalaženje. Philokalia, zbirka duhovnih spisa kršćanskog Istoka, iz stranice u stranicu ponavlja isto: „Um svoj stavite u srce“ ili „Neka vam misli budu u srcu“. Da osjetimo plodove te pozornosti dane srcu, potrebno je iskustvo. Ništa drugo do samo iskustvo ne može dotaći ono što će nam se dogoditi kada svoj razum i cijelo svoje biće stavimo u svoje srce i to srce otvorimo Bogu. Iskustvo je to, ni sa čime usporedivo, punine i pripadanja onkraj dualnosti ovoga svijeta. Temeljna gesta duhovnoga života jest gesta povjerenja, prihvaćanja vlastite krhkosti, vlastite pripadnosti tijelu, svijetu, kozmosu. Nije potrebno odvajati se od objekta koji želimo vidjeti da bismo ga mogli vidjeti. To smo stoljećima činili u odnosu na Boga. A On je onaj koji podržava cjelinu našega bića dok učimo živjeti kao cjelovita, što znači spašena bića. Tek kada shvatimo i opetovano se podsjećamo da je život dar Božji, priznajući pritom vlastitu bespomoćnost a ne negirajući ju, postupno, i katkada bolno, preobrazba nam se počinje događati. Energija koju smo dotad trošili za podupiranje obrazaca našega ega malo-pomalo biva usmjerena u područje budnosti, pomnosti, područje u kojem se ne poistovjećujemo s našim reakcijama i koje postaje „gnijezdo“ za dublje, cjelovitije i mudrije naše sebstvo. Tada počinjemo „biti“, a ne više „imati“. Tada počinjemo imati „biti“. I iz toga „biti“ katkada možemo izaći iz spirale u koju smo uvučeni i početi svijetu nuditi sebe kao ljubav, kao pomoć, kao poticaj na energetski obrat, što sufiji zovu baraka: kontinuirana duhovna prisutnost što počinje s Bogom i teče kroz Božje prijatelje da bi se vratila Bogu, domu našemu.

nego prije o zadivljenosti pred ljepotom i strahotom, pred velom prekrivenom svetošću Božjom. Ljepota i bol pripadaju jedna drugoj. One su dvije neizbježne strane istog novčića – Božje intimnosti. U dubokoj kontemplaciji „slušamo Zem lju kako plače“, kako kaže Thich Nhat Hanh. To iskustvo je posve zbiljsko, no nema smiSve su religije načini doživljavanja sla na razini puke misli. Kada se potpuno smirimo božanskog, ali ni jedna religija ne u puninu utjelovljenog bića, počinjemo čuti i vidjeti može polagati pravo na jedini prite odgovarati na ove niti koherencije umjesto da ih stup Bogu. projiciramo na van. WILLIGIS JÄGER Postoji golema razlika između objašnjenja i

Ken Wilber, Iskustvo: Utorak, 11. ožujka (1997.)

... upravo sam sanjao: neka žena i ja sjedimo pred Sri Ramana Maharshijem. Oko nas je puno promatrača, ali ja to zapravo ne primjećujem. Žena objašnjava kako prakticiramo samoistraživanje, što je praksa ispitivanja „Tko sam ja?“ s pokušajem da se osjeti sam izvor svijesti; riječ je o nastojanju da se nađe pravi i stalno prisutni Svjedok. Iz nekog razloga žena je sve objašnjavala pogrešno; prikazivala je sve kao rezultat napora da se bude svjestan. Pogledao sam Ramanu i rekao: „Ne, nema tu nikakvog napora, jednostavno primjećuješ da već jesi svjestan i da je ta svjesnost – baš onakva kakva jest – ono pravo. Nikakav napor.“ Ramana se nasmiješio, a moj um i njegov um postali su trenutačno jedno. U tom sam trenutku počeo jasno sanjati, ali više kao svjedočenje. Taj tok svjedočenja ili stalne svijesti traje sada već nekoliko dana i noći, nešto što mi se uobičajeno događalo, uz prekide, već nekoliko zadnjih godina. To je fascinantan proces. Radi se o čistoj Praznini, potpuno neograničenoj, blistavoj, čistoj, slobodnoj, neograničenoj, s onu stranu svjetlosti i s onu stranu blaženstva, radikalno neopisivoj. Ramana je ovo duboko svjedočenje (ili stalnu svjesnost) nazvao Ja-Ja, jer je ono svjesno postojanja maloga ja ili odvojenoga sebstva. Ken Wilber je samo manifestacija na nekoj gruboj razini onoga što Ja-Ja doista jesam. No to uopće nije Ken, već jednostavno Ukupnost Svega. Ken je roUpravo je razina kozmičke svijesti ta na đen i umrijet će, ali Ja-Ja nikada ne ulazi u kojoj se ostvaruje istinsko mistično iskutok vremena. Ja-Ja jest veliko Nerođeno, Jastvo. Ono uključuje iskustvo praznine, neJa jest tajnovito Neumrlo; cijeli svemir postoizrecive božanske stvarnosti. Na toj razini ji kao jednostavan osjećaj vlastitoga Bića. I imamo iskustvo „čistog postojanja“, izvor iz kojega nastaju sve stvari. Ta razina pretsvako živo biće u cijelom svemiru može izreći hodi svemu što može nastati. Zbog toga takvu tvrdnju, sve dok traje kao veliko Ja-Ja, je nepostojanje temelj postojanja. Mističu kojem nema više nikakvoga ja. no iskustvo je iskustvo jedinstva oblika i (Vedanta naglašava Ja-Ja, dok budizam istipraznine, iskustvo jedinstva našega vlače ne-Ja, ali oboje upućuju na čistu, nedustitog identiteta s Prvobitnom stvarnošću. alnu, neopisivu Prazninu – shunyata ili nirTo stanje svijesti je cilj duhovnog puta. To guna – što je jednostavna Takvost cijeloga je mistično iskustvo, a osobe koje ga dosvijeta i nije ništa drugo nego čista, prirodna, žive nikada više neće biti iste. Njihovo se spontana, sveprisutna svjesnost koja je naše poimanje religije mijenja. Napraviti ovaj vlastito istinsko stanje upravo sada. Ono je korak u mistično jest osjećaj umiranja u neprekinuti nedualni tijek koji ustrajava kroz sebi. I upravo je iz tog razloga u mističnoj sve moguće promjene stanja, tijekom budtradiciji poznat kao „smrt ega“. noga stanja te spavanja sa snovima ili bez WILLIGIS JÄGER njih. Svjedok se u svom čistom obliku pretapa u sve čemu svjedoči – zrcalni duh je jedno s onim što odražava, Praznina je jedna sa svim Oblicima. I tako, kako i Vedanta i budizam ističu, sama čista svijest je nedualna, prazna i konačno neopisiva.) Kad oni koji meditiraju prvi put počnu razvijati (ili bolje, primjećivati) ovu stalnu svjesnost, oni počinju prolaziti kroz neku vrst rascjepa u svijesti. S jedne strane razvijate sposobnost za jaku meditativnu smirenost, sposobnost svjedočenja i patnje i užitka bez kolebanja, bez prianjanja ili izbjegavanja. „Savršena osoba“, kaže Zhuangzi (Chuang Tzu), „koristi um poput zrcala: prihvaća ali ne prianja, prima ali ne zadržava“. Kako ova svjesnost zrcalnog uma (ili stalna svjesnost) raste i jača, budno stanje obično postaje sve više „snovito“ u smislu da gubi svoju moć da vas preplavi, da vas potrese, da vas uvjeri kako su prolazni dojmovi jedina stvarnost. Život počinje izgledati poput sjajnog velikog filma, a vi ste nepokolebani svjedok koji gleda predstavu. Pojavi se sreća, vi svjedočite; pojavi se radost, vi svjedočite; pojavi se bol, vi svjedočite; pojavi se tuga, vi svjedočite. U svakom slučaju, vi ste Svjedok, a ne neki prolazni površinski val besmislenoga zvuka i bijesa. U središtu ciklona vi ste sigurni. Duboki

i unutarnji mir počinje vas salijetati; ne možete više stvarati nemir s istom uvjerenošću. Ali to ne znači da ne možete osjetiti želju, povrijeđenost, bol, radost, sreću, patnju ili tugu. I dalje možete osjetiti sve to; no sve to na vas više ne ostavlja uvjerljivi dojam. Opet, to je kao da ste u kinu. Ponekad ste tako obuzeti onime što se događa na ekranu da zaboravite da je to samo film. Gledajući triler, možda se doista uplašite; gledajući ljubavni film mogli biste zaplakati. Onda se vaš prijatelj nagne i kaže: „Hej, smiri se, to je samo film, to nije stvarno!“ I vi se isključite. Prosvjetljenje je … da se isključite iz filma života. Probudite se, odbacite ga. Vi jeste i uvijek ste bili u filmovima, kao Svjedok. Ali kad život shvatite ozbiljno, kad mislite da je film stvaran, zaboravite da ste pravi i slobodni Svjedok i identificirate se s malim ja, egom, kao da ste dio filma koji zapravo gledate. Identificirate se s nekim na ekranu. I zbog toga se uplašite, i zbog toga plačete, i sve u svemu – zbog toga patite. Meditacijom se počinjete opuštati na vašem sjedištu i gledati film života bez prosuđivanja, bez izbjegavanja, bez prianjanja, odbacivanja ili privlačenja. Vi svemu samo svjedočite: koristite zrcalni um, počivate u jednostavnoj, jasnoj, spontanoj, opuštenoj, sveprisutnoj svjesnosti. Kako ustrajete u opuštenom opažanju neusmjerene svjesnosti o onome što jest, tako će se ta svijest početi širiti iz budnoga stanja u stanje snova – jednostavno ćete ostati kao neusmjerena svjesnost, kao zrcalni um, kao stalna svjesnost, čak i kad se pojavi stanje snova. Fenomenološki ćete primijetiti da se 'grubi'40 svijet – fizičko tijelo, osjetilno-motorički svijet i ego koji se temelji na njima – počinje pretapati u suptilni svijet slika i vizija. Bilo kako bilo, ostajete svjesni. S daljnjom praksom ta će se neusmjerena svjesnost proširiti iz stanja snova čak i u dubok san bez snova. I kako ste „vi“ još uvijek prisutni (ne kao ego, nego kao Ja-Ja, kao čista svjesnost bez objekta), naći ćete mnogo dublji i istinitiji identitet: ostajete i dalje prešutno svjesni, iako bez objekata, bez subjekata bez sadržaja, a to znači i bez patnje, bez boli, bez zadovoljstva, bez želja, bez ciljeva, bez nade, bez straha. Ništa se ne pojavljuje u tom čistom bezobličnom stanju, a ipak vi jeste, vi još uvijek postojite – sada kao čista svjes nost. Nema tijela, nema ega, nema uma, a ipak znate da vi postojite i očito niste u nekom stanju nižih razina svijesti. Vi ste samo vi, to jest, nema ničega osim čistog „Ja jesam“, čiste nedualne svjesnosti koja je toliko radikalno slobodna, neograničena, beskrajna i neopisiva da je, strogo govoreći, možemo nazvati samo – prazninom. A tako je i doživljavamo: kao beskonačnu Odsutnost ili Bezdan, što je upravo drugo ime za beskonačnu Slobodu. IZVOR: One Taste: Daily Reflections on Integral Spirituality, Shambhala, Boston&London, 2000., str. 55–57.

Engl. gross, kojega treba sagledavati u ukupnoj podijeljenosti razina pojavnosti na četiri temeljne: grubu (gross, koja odgovara budnoj svijesti), suptilnu (subtle, koja odgovara sanjanju), kauzalnu (causal, koja odgovara spavanju bez snova) i nedualnu (nondual). Za detaljnije objašnjenje vidjeti na primjer tekst Kena Wilbera, States and Stages, Part I. The Relation of States of Consciousness and Stages of Consciusness: No Model is Complete without Both, www.kenwilber.com/Writings/PDF/G-states%20and%20stages.pdf. (op. ur.)

Iskustva i uvidi

Preveo: IVO PODHORSKY

Sve i jedno Usudiš li se biti sam sa samim sobom Kada si jadno i osjetiš da SVE JE DNO Misli su uporno teške kao loš san Ne možeš biti ni sa kim, još gore je sam Kad si u bedu budi u bedu Kad si uredu budi uredu SVEJEDNO je je li kiša ili nije Je li priča tužna il' ti se samo smije Lako se zbuniš pitajući kako Pusti neka ide neka prođe ne budi svatko Prepoznaj Sebe živi Dvoje sačuvaj Ono Svakako je i prvo i zauvijek – SVE JEDNO MIRKO FURKO, Pjesme iz tišine

Dan Harris,10% sretniji

Kako sam ukrotio glas u glavi, umanjio stres i otkrio samopomoć koja doista djeluje – istinita priča. Iskustvo petog dana povlačenja 54

Za sljedeće sjedenje uzeo sam stolicu iz spavaonice i iznio je na balkon koji se nalazio na kraju hodnika. Rekao sam samome sebi da ću se malo obuzdati i da neću toliko trenirati. Sjedit ću na balkonu i „biti uz“ što god se dogodi. Čuo sam ljude u daljini, odlazili su u dvoranu jer je počinjala meditacija. Potom se sve stišalo. Sjedio sam i povremeno osjećao dah. Nikakav problem. Nema frke, čovječe! Nekoliko minuta poslije nešto je kliknulo. Nema gudača koji sviraju, nema bijelog svjetla. Kao da sam danima pokušavao pronaći pravu radijsku frekvenciju i onda je napokon pronašao. Počeo sam dopuštati središtu svoje pozornosti da se usmjeri na ono što se najviše isticalo u polju moje svijesti. Bol u vratu. Bol u koljenu. Avion iznad glave. Ptičji pjev. Šuškanje suhog lišća. Povjetarac na podlaktici. Stvarno uživam kako za doručak u zobenu kašu stavim grožđice i indijske oraščiće. Vrat. Koljeno. Vrat. Vrat. Koljeno. Koljeno. Koljeno. Kruljenje želuca. Vrat. Koljeno. Ruke obamrle. Ptica. Koljeno. Ptica. Ptica. Ptica.

Dan Harris, 10% sretniji: Kako sam ukrotio glas u glavi, umanjio stres i otkrio samopomoć koja doista djeluje – istinita priča, Mozaik knjiga, Zagreb, 2016., str. 233–236. i 239–240.

Mislim da znam što se događa. To je nešto što se naziva „svjesnošću bez izbora“. Čuo sam da učitelji o tome govore. To je ozbiljno djelovanje „iza vodopada“. Kažu da možeš odbaciti opsesivnu usmjerenost na dah i „otvoriti se“ za sve što te okružuje kada sakupiš dovoljno svjesnosti. Upravo to mi se sada događa. Usredotočen sam na svaki „predmet“ koji mi se „pojavljuje“ u umu i doživljavam ga spokojno i jasno dok ga ne zamijeni nešto drugo. Uopće ne pokušavam, sve se događa samo od sebe. Toliko je lako, da mi se čini da varam. Sve mi dolazi i ja na tome sviram nešto kao jazz, iako uopće ne volim jazz. Bol u leđima. Kada čvrsto zatvorim oči, iza očiju vidim neobičnu svjetlost. Ubojiti svrbež na lijevoj potkoljenici. Koljeno. Koljeno, koljeno, koljeno. Svrbi, koljeno, leđa, svrbi, svrbi, svrbi, koljeno, avion, stablo šuška, povjetarac na koži, koljeno, koljeno, svrbi, koljeno, svjetla, leđa. Čujem da mi se približava strahovita buka. Sve je bliža. Sada je vrlo glasna, kao eskadrila helikoptera koji se pojavljuju na obzoru u filmu „Apokalipsa danas“. Sada je točno ispred mene. Otvaram oči. Kolibrić lebdi na metar od mene. Haloooo!

Kao da se dignula zavjesa. Ništa u ovom prolaznom šou ne iznenađuje me samo po sebi, sve se događa velikom brzinom, objekti se pojavljuju i prolaze, odbijaju se jedni od drugih velikom brzinom. U ovom činu prisutnosti u sadašnjem trenutku i budnosti ima nečeg što potiče lučenje golemih količina serotonina.

...

Ruke su mi krute. Ptica. Stopala utrnula. Slike svih onih jezivih dječjih lica u renesansnoj umjetnosti. Srce lupa. Leđa. Ptice. Ruke. Stopala. Srce. Leđa, leđa, ptice, stopala, ptice, ptice, ptice. Stopala, ruke, stopala, stopala, stopala. Ruke. Ruke. Leđa, leđa, leđa. Srce, ptice, stopala. Stopala. Ptice. Stopalapticapticastopalapticaleđasrce. Ptica. Ptica. Ptica.

Iskustva i uvidi

...

Nakon mette (meditacija ljubavi i dobrote) Moje jecanje nastavlja se do zvona. Izlazim iz dvorane zahvalan na pravilu koje brani kontakt očima, jer bih se inače osjećao vrlo posramljeno. Izlazim na svjetlost dana, spuštam se nizbrdo po stazi i stajem na travu obasjan toplim poslijepodnevnim suncem. Usred zapljuskivanja valova blaženstva, ispod površine osjećam blagu sumnju. Je li ovo sranje ili prava stvar? Možda je to samo olakšanje koje je nastupilo kao rezultat neprekidne petodnevne agonije... ... Ali ne, valovi sreće ne prestaju me oplahivati. Sve je jasno i oštro. Odličan osjećaj. Ne samo izvrstan, nego izvrstan kao nikada prije. Svjestan sam da želim čvrsto zgrabiti taj osjećaj, isisati mu okus do kraja, kao iz ukusne žvakaće gume ili tablete ekstazija. Ali ovo nije sintetički šlag droge koja samo što nije prestala djelovati. Ovo je apsolutni vrhunac mojega života. Nos mi divljački curi. Nemam ga čime obrisati. Ispuhujem ga u ruku i hodam, šmrklji mi kaplju, idem prema najbližem zahodu i šašavo se smijem. Trčim, kao što sam to činio gotovo svakog poslijepodneva... Još sam high. Plačem, dok mi noge lupaju pa se potom smijem sebi jer plačem, a onda još malo plačem. Pitam se je li ovo za mene početak drugačijeg bivanja u svijetu, svijetu u kojem ću – kako je to genijalka Spring objasnila – sebe istrenirati da mi „zadana postavka“ bude suosjećanje, a ne averzija. Nevoljko ću ovo što osjećam nazvati duhovnim ili mističnim. Što se mene tiče, ti pojmovi opisuju nadzemaljsko ili nestvarnost. Nasuprot tome, ovo što se sada događa, osjećam kao hiperstvarnost, kao da sam iščupan iz sna, a ne kao da sam gurnut u njega.

Suze sv. Lovre Trebao sam sinoć gledat zvijezde padalice, 56

Al' je čitav svemir bio pored mene. Dok već bore prekrile mi lice, Ležim sam sa stotinama ljudi oko sebe. U šumi bora pored mora, Slušam Goribora iz Bora. Osjećam se fino. Moj je svemir bio pored mene. Moja draga i moj pas, Moj san-moja sina tri, I moj Bog. Sve ono što sam ja. Kasna noć u ljetu, miris bora s dodatkom mora, U zatvorenim očima muzika mi svira, Nema briga, u meni mala crtica je mira. Smiješim se. Trebao sam sinoć gledat zvijezde kako padaju, Ali nisam. Jer je čitav svemir bio tad u meni. Mirko Furko, Pjesme iz tišine

Davor Rostuhar, Dijamantna prašina – Ono što sam ponekad postizao u meditaciji na par minuta danas me drži veći dio dana. I sada sam u tome. Potpuno miran, pomiren, predan, prisutan. Tu nema osjećaja. Nema dvojnosti dobra i zla. Samo bivanje. Nema ni uzbuđenja. Ali to je stanje uzvišenog stanja svijesti, ne pretenciozno, nego vrlo jednostavno: potpuna prisutnost u trenutku. Bez imalo truda um mi percipira sva osjetila istodobno i podjednako. Laganu muziku koju slušam, play liste koje su mi snimili dragi prijatelji. Dobro poznati plavo-bijeli svijet koji samo horizont dijeli popola. Kišu ledenih kristalića, takozvanu dijamantnu prašinu – koja pada iz vedrog neba i svjetluca nasuprot dubokom plavetnilu. Miris svježine i čistoće leda. Dodir hladnoće... – opisao je 35-godišnji avanturist. Zagledan u horizont prema krajnjem jugu planeta, koji samo što nije iskrsnuo ispred njega, cijeli je dan kročio žustrim korakom. – Napokon je sve na svojem mjestu. Savršeno. Um miruje. Ukroćen je. Ništa ga ne zanima, ali nije ravnodušan, dapače, dira ga suština stvari. Ništa ne želi, ništa mu ne nedostaje. Prestao je svaki slobodan čas koristiti za kalkuliranje distance, prosječne brzine i projekcije dolaska do neke točke. Svijet je postao proziran, vidim kroz njega. Sve je dobro. Sve je jedno. Nevezanost. Postojanje. Ljubav. Život. IZVOR: https://vijesti.rtl.hr/polarni-san/2770053/rostuhar-u-zenu-nadomak-cilja/ (17.1.2018.)

Niština i tišina nesvjesno me vuku U prostor moćan kome ne znam niti ime Naizgled nekad kao da kretah se i njime Možda kao onda kad sam nasjeo na žuto Ili kad sam na dar dobivao sina (x3)

Katkad

U taj međuprostor, tako moj, a svačiji Što se čini irealan dok je realan Na granici vidljivog i nevidljivog, Između normalnog i paranormalnog, Neprostora dobrog, meni idealnog

Kratko mi je biti tamo, baš ostao bi stalno Da me opet ljepljive te izmišljene niti Ne zarobe u rutinu iskrivljenog dana U nepotrebnu brigu, strah, težinu Za neku novu samoću, tišinu, i ništinu MIRKO FURKO, Pjesme iz tišine

Iskustva i uvidi

Tamo gdje je Svejedno i Bitno Sve ispravno čisto s greškom koja to i nije Bez slaganja posloženo onako kako treba Svježe, mirno, kao kada sviće more Kao na postelji u šaptu zaljubljena priča

Renato Kruljac

Kontemplacija i MBSR – moje iskustvo

Na duhovnom sam putu dvadesetak godina, tijekom kojih sam isprobao mnoge metode. Tijekom tih godina proučavao sam i prakticirao zen, kontemplaciju, jogu, transcendentalnu meditaciju te druge duhovne i psihološke metode kao što su holotropsko disanje, EFT (Emocionalne tehnike oslobađanja) i različite škole dubinske psihologije i bihevioralne terapije. Neke od njih doživio sam zanimljivim i korisnim, a neke čudnim i manje korisnim za osobni i profesionalni razvoj. Kad pišem o profesionalnom razvoju, usredotočen sam na ono što bi moglo biti korisno mojim sadašnjim klijentima i učenicima. Uvijek sam bio pragmatičan i u potrazi za korisnim metodama; veza s praksom mi je bila posebno važna. Što vrijedi najbolja teorija, ako nije provediva u svakodnevnom životu?! Takvo me razmišljanje prati od malena, još od kada sam kao osmogodišnjak počeo s borilačkim vještinama. Mnogo je toga tada izgledalo lijepo i u teoriji zvučalo zanimljivo ali, ispostavilo se, nije bilo baš primjenjivo u stvarnom životu. Želja mi je, u ovom članku, podijeliti moja iskustva s kontemplacijom i MBSR-om (Mindfulness-Based Stress Reduction, Smanjenje stresa na osnovi pozornosti prema prof. dr. Jon Kabat-Zinnu) kao onima koje to – jesu. Kontemplacijom i zenom bavim se puna dva desetljeća tijekom kojih sam doživio mnoga zanimljiva i posebna iskustva. Jednako su me tako na putu pratile i tegobe i sumnje. Danas mi je jasno da su obje vrste iskustava sastavni dio duhovnoga putovanja; oboje nam služe da bismo učili i duhovno rasli. Kontemplaciju sam učio pod vodstvom benediktinca i zen majstora Willigisa Jägera. Fascinirala me jednostavnošću i jasnoćom. Oduševila me mudrost i dubina te drevne kršćanske tradicije. Izravno, bez okolišanja i filozofskih argumenata, cilj joj je sjedinjenje s Konačnom stvarnosti, Bogom. Samo sjedi okrenut prema zidu i šuti. Pusti sve misli da prođu. Tako jednostavna, ali nikako ne i laka metoda. Ipak, dovela me do nekih od iskustava koja su bila osobito duboka i snažna. Ona me nisu napustila do danas i zasigurno su razlogom zašto danas pišem i ovaj članak. Kontemplacija je duhovni put čija jezgra nije sustav vjerovanja ili teorija, već praktična vježba koja vodi duhovnom iskustvu. Škola kontemplacije odavno je izašla iz samostanskih zidova i danas mnogima nudi duhovnu praksu, prilagođenu današnjem načinu života. Posebice u Njemačkoj, ali i drugdje na Zapadu, tečajevi kontemplacije organiziraju se često i neovisno od crkvenih institucija. Pohađaju ih mnogi koji više ne mogu naći poruku koja bi im utažila žeđ za istinskim duhovnim iskustvom u crkvama njihove mladosti, kao i onima koji nisu pronašli odgovore u istočnim meditativnim praksama. I duhovno iskustvo i ozdravljenje ovdje su ključni čimbenici. Iako je ovaj drugi pojam, ozdravljenja, neupitno važan na putu duhovnoga razvoja (naročito zapadnoga) čovjeka, ipak su neki učitelji današnjih duhovnih praksi dosta kritični prema zapadnjačkom pogledu koji često zamjenjuje djelovanje duhovnih praksi kao psihoterapeutske. Tako primjerice zen-majstor Ama Samy42 objašnjava: „Zapadni pogled teži uglavnom izjednačiti zen meditaciju (ovdje se neupitno zen može izjednačiti s kontemplacijom) s psihoterapijom. Zen meditacija može imati terapijski učinak, ali ne postane li duhovna praksa, izgubit će srce i dušu.“43 42

Ama Samy (1936.), isusovac i zen učitelj. Učenik swamy Abhishiktanande, a potom Hugo Enomya Lassallea koji ga upoznaje s Yamada roshijem, tadašnjim voditeljem Sambo Kyodan linije zena u Japanu. Nakon što je od njega 1982. dobio dozvolu podučavanja, otvorio je duhovni centar Bodhi Sangha u južnoj Indiji u kojem je nastavio rad na širenju prakse zena u obje (i Soto i Rinzai) tradicije uklapajući je u širi kontekst perenijalnih veza s kršćanstvom i hinduizmom. U svojoj liniji autorizirao je sedam učitelja. (op. ur.)

Ama Samy, The Wayless Way, Bodhi Zendo, Perumalmalai, Indija, 2013.

„Spiritual but not religious“ (SBNR)44 Religije imaju različite razine i svaka razina ima relativno je nova inicijativa, pokret ili svoje opravdanje. Jednostavno je promašaj ostati grupa, većinom m ladih na Zapadu, na jednoj od tih razina, smatrajući da ona odražakoji se izričito distanciraju od organiva čitavu religiju, te ju još nametati i drugima kao ziranih religija, u prvom redu kršćanjedino ispravno gledište. Ali upravo je to ono što se stva, ali zagovaraju osobni duhovni događa kada se ego zadovoljava slijeđenjem etičrast i odnos s transcendentnim. U kih smjernica i vjerskih dogmi u religiji i zahtijeva tom duhu rečeno, želite li meditirati, od drugih da čine to isto. Na duhovnom, mističnom vjerska orijentacija nije potrebna. putu sve se to međutim ostavlja iza sebe. MističPostoje međutim mnoge škoni nas put vodi do transkonfesionalne razine, gdje le kod kojih je praksa više ili manje izjava „Ja vjerujem“ postaje izvjesnost u mjeri u ugrađena u vjerski kontekst kao što kojoj smo to iskusili i gdje fiksacije ega otpadaju. su na primjer zen i vipassana kao Iako su istine uvijek iste, one se interpretiraju raz budistički oblici meditacije ili pak krličito na svakom koraku tijekom puta. To je istina šćanska kontemplativna praksa (osoza sve religije, jednako za budizam ili hinduizam, bito Centering Prayer u SAD-u). Važislam ili kršćanstvo. no je istaknuti da to uopće ne mora WILLIGIS JÄGER biti negativno ako vas ti oblici nauka, službe ili rituala ne ometaju, a sama meditativna praksa nije potisnuta u pozadinu. Dapače, mnogima ona kroz takav duhovni i vjerski okvir dobiva još veće značenje. Kada pak duhovnost odvojimo od vjerskoga konteksta na gore navedeni način, dolazimo do temeljnih egzistencijalnih pitanja koja si postavlja, više ili manje, svaka osoba tijekom života. Pitanja poput: Koji je smisao (mog) života? Zašto sam tu? Gdje idemo kad umremo? Zašto smo se rodili i zašto moramo patiti? Što je moj put, moj pravi poziv? Ona se mogu u nama javiti u bilo kojem trenutku života, a osobito u trenutcima tišine i osamljivanja. Ali mogu biti povezana i s vanjskim uzrocima, s teškim udarcima sudbine – smrću bliske osobe, teškom bolesti itd. U svakom se takvom trenutku glasni um u nama smiri, a duhovni glas progovara iz naše nutrine. Povjerenje u taj glas, glas našega temelja, našeg istinskoga Ja, može nam tada život učiniti lakšim, opuštenijim i zadovoljnijim. Može nam dopustiti da se intuicija i unutarnje vodstvo u nama povežu i omoguće nam da se lakše upustimo u tijek života. Ipak, postoje i ozbiljni kritički stavovi prema ovakvom pristupu temeljenom na praksama poput MBSR-a kao novog oblika prakse pozornosti, odnosno mindfulnessa, a koja je u potpunosti oslobođena vjerskog i ideološkoga konteksta, da djeluje previše profano i u duhu konzumerističkoga, materijalnoga svijeta današnjice. Za razliku od toga, treba imati na umu da, u načelu, sve današnje moderne prakse meditacije više ili manje potječu iz vjerske tradicije, tradicije kojima je prethodilo iskustvo, koje je posljedičnim razvojem bilo izraženo i zaodjeveno primjerenim kulturnim i društvenim pojmovima, slikama, metodama i ritualima. Nažalost, kao što znamo iz povijesti, to ne znači da oni nisu mogli biti i instrumentalizirani u svrhe različite od izvornih.

Duhovan, ali ne i religiozan

O meditaciji i njezinu djelovanju napisane su mnoge studije. U Njemačkoj, gdje živim, gotovo da nema tjedna, a da se o mindfulnessu i meditaciji ne objavi neki tekst, što je do perioda od samo posljednjih desetak godina bilo nezamislivo. Studije tako pokazuju nevjerojatne učinke na um i tijelo: rastu i 44

Osnovni se podaci mogu naći na: https://en.wikipedia.org/wiki/Spiritual_but_not_religious. Termin je ušao u mainstream knjigom Svena Erlandsona „Spiritual but not Religious“ 2000. godine, kao i knjigama Kena Wilbera koje su slijedile u nekoliko sljedećih godina (A Theory of Everything, Boomeritis, Integral Spirituality itd.) a temeljile su se na podacima iz njegovih istraživanja. Kao primjer dobro je navesti podatak da se uzima da danas oko 1/4 građana SAD-a pripada toj grupi! (op. ur.)

Iskustva i uvidi

Mindfulness i znanost

razvijaju se pamćenje, koncentracija i inteligencija, na primjer; osobe koje pate od anksioznosti (straha) i depresije doživljavaju ublažavanje simptoma; aktiviraju se unutarnje snage samoizlječivanja, rane brže zacjeljuju, a pacijenti s kroničnim bolestima i bolovima doživljavaju opuštanje ili čak potpuno iscjeljivanje. Istraživanja pokazuju i trajno smanjenje tjelesnih i duševnih problema, bolju otpornost prema bolestima i povećanje samopouzdanja i životne vitalnosti, pa sve do usporavanja biološkog starenja! Sjajne vijesti, zar ne!? Ponekad sam i sâm iznenađen što sve tišina i mir mogu napraviti. Samo treba sjesti i ispraz niti um od misli da bi se sva čuda dogodila… To je put duhovnih tradicija koje su oduvijek upućivale na 'postizanje' prosvjetljenja, oslobođenja, spasenja. S druge strane, moderne metode poput MBSR-a nude ozdravljenje tijela i uma. O čemu se tu zapravo radi i što je, na kraju, od svega toga moguće? MBSR je 1979. godine utemeljio prof. dr. Jon Kabat-Zinn sa suradnicima u Klinici za smanjenje stresa na sveučilištu Massachusetts, SAD. Ovaj znanstveno-istraživački program koji se uspješno koristi širom svijeta u brojnim zdravstvenim centrima i klinikama pruža učinkovitu i korisnu metodu upravljanja stresom u svim dobnim skupinama. Tečajevi su zasnovani na znanstveno priznatim metodama koje se danas podučavaju i prakticiraju na brojnim sveučilištima (osobito u SAD-u), organizacijama i tvrtkama (u Njemačkoj npr. u BASF-u, Google-u, SAP AG-u, ECB-u). U Njemačkoj su već toliko općeprisutni da ih zbog uspješnosti subvencioniraju zdravstvena osiguravajuća društva(!). Uobičajen osmotjedni tečaj uključuje pojedinačni uvodni razgovor, mind fulness meditaciju u sjedenju i pokretu, vježbe podizanja svijesti o tijelu (body scan), vježbe joge, predavanja i individualne i grupne razgovore. Od kada sam počeo i sam voŽivot je prikladan koncept kojim se može okaraktediti MBSR tečajeve, primijetio sam da rizirati stvarnost koju nazivamo Bog. Život također ljudi prvenstveno dolaze radi smaizmiče našem razumijevanju. Niti znamo odakle donjenja stresa, da bi tijekom tečaja lazi niti kamo ide. Život je svagdje i nigdje. Otkriva sve više i više uviđali da se tu radi o se u svakom stvorenju, ali je uvijek više od bilo nečemu znatno sveobuhvatnijem nekojeg pojedinog stvorenja. Upravo je to slučaj i s goli je samo pitanje stresa. Počinju Prvotnom stvarnosti. Nalazi se tamo, ali je jedino shvaćati da se, ulazeći u svoju nutriraspoznatljiva po obliku koji preuzima. Stvarnost je nu, u mir i tišinu, dolazi do temeljnih sama po sebi praznina, kojoj je potreban oblik da pitanja samoga postojanja: Koji je bi se pojavila. Bez praznine ne bi moglo biti oblika, smisao mojega života i kako se do dok je oblik uvijek oblik praznine. Upravo je isto i sa njega dolazi? životom. Život je u svakom živom stvorenju, a bez To pitanje ostvarenja sreće, života stvorenje ne bi moglo biti stvorenje. Ali život koja se u duhovnom smislu treba uvise nikada ne iscrpljuje u bilo kojem stvorenju. On jek razumjeti kao nešto više od nedoje uvijek veći od pojedinog stvorenja. Dolazi i odlazi statka patnje, isto je onomu postavsa stvorenjima, a ipak ostaje nedokučiv. ljenom prije 2500 godina kao što je to i danas. Svi ljudi i sva živa bića žele WILLIGIS JÄGER biti sretni. Ili kršćanskim jezikom govoreći: „Bilo svećenik, menadžer, kriminalac, zaposlenik ili domaćica, svi traže Boga“, kako se izrazio jedan poznati teolog. Zapravo, sve naše djelovanje i svi naši motivi u konačnici služe zadovoljavanju naših svjesnih i nesvjesnih želja. Čak je i čitanje ovog članka potaknuto jednom takvom motivacijom. U konačnici, radi se o buđenju istinskoga i cjelovitoga Života u nama.

Zaključak MBSR jest jedna od metoda koja budi naše usnule potencijale. Ona, u načelu, nije ništa novo. Jon Kabat-Zinn je u njoj stvorio dobru sintezu drevnih praksi zena i vipassane i suvremene zapadne psihologije koja predstavlja dobru i pojednostavljenu metodu opterećenom i vjerski otuđenom čovjeku današnjice. Oba ova pristupa imaju svojih prednosti, stavljajući fokus na nešto drugačije

61 Iskustva i uvidi

aspekte ljudske psihe, odnosno uma. Treba pritom naglasiti da je sam Jon Kabat-Zinn imao dugogodišnje iskustvo u navedenim praksama prije nego što je sa svojim kolegama razvio MBSR na sveučilištu Massachusetts Medical School u Worcesteru. Budući da sam se osobno cijeli život, uz duhovnu praksu, bavio i psihologijom, Kabat-Zinnov mi je pristup bio vrlo blizak i prihvatljiv. A što se tiče mog direktnog iskustva s kontemplacijom, zenom i MBSR-om, rekao bih da mi je MBSR obogatio kontemplativnu praksu, dok mi je kontemplaciju obogatila MBSR. Kontemplaciju pritom vidim prije svega kao duhovni put prema samo spoznaji koji nam otvara srce i koji nas može dovesti do iskustva božanskog (što god da pod tim podrazumijevali). MBSR, pak, sa svojim sustavnim metodama i različitim vježbama koje proizlaze iz prakse pozornosti i psihologije smatram vrlo korisnom metodom za upravljanje stresom. Upravljanje, odnosno, smanjenje stresa ovdje svakako znači više nego samo nedostatak hormona stresa i fizičke napetosti. Zanimljivo je kako sam, prije nego što sam počeo i sam studirati MBSR, prema njemu bio dosta kritičan. Ne bez razloga – previše je danas toga što nam se nudi, previše toga što obećava da ćemo u kratkom vremenu postići visoke razine svijesti, usavršiti meditaciju i postati učitelji ili čak majstor. Prije nego što sam i ja krenuo u podučavanje, petnaest sam godina intenzivno prakticirao i učio od Willigisa Jägera i drugih učitelja. Bez toga je, mišljenja sam, nemoguće shvatiti i iskusiti dublje aspekte meditacije, odnosno našega bića. A to je nužno jer ionako možete nekoga pratiti samo do onoga mjesta do kojega ste i sami došli! U MBSR-u sve je jasno strukturirano i dosljedno, prilično znanstveno ali i jednostavno. Nije opterećeno duhovnim (polujasnim) pojmovima, nema rituala, klanjanja (prostracija) ili recitacija tekstova. Ipak, iz svog dugogodišnjeg iskustva kao učenika i učitelja i u kontemplaciji i u MBSR-u, smatram da moderne metode mindfulnessa mogu vrlo dobro poslužiti za početak duhovnoga putovanja, kao neka vrsta uvoda prema dubljim razinama svijesti. Jer, mnogo puta sam doživio da su motivacija i želja kod osoba koje su došle zainteresirane za praksu kontemplacije i zena nakon nekoliko posjeta brzo oslabile. Današnjem, modernom čovjeku koji živi u svijetu složenih i ubrzanih struktura često nije dovoljno samo nepomično sjediti, pokušavajući se opustiti, smiriti i osloboditi se djelovanju misli. Pri tome, naravno, uvijek treba imati na umu da se iskustva iz metoda kao što je MBSR ne mogu uspoređivati s dugotrajnom praksom u meditaciji. Tvrdnje nekih učitelja meditacije da se mora biti oprezan kako se praksa ne bi pojednostavnila ili „razrijedila“, nisu neopravdane. Danas su poznati nazivi poput „McMindfulness“ – brza hrana za um i dušu. Postoji također i iskušenje da slijedimo današnji trend „dalje, više, brže” i da se posvetimo samo slavi i zaradi. Stoga, svjesno, otvoreno i ustrajno prakticiranje, uz pomoć iskusnoga učitelja, ključ je dobroga uspjeha. I zato Matthieu Ricard ističe: „Shvatite da vam trebaju dva krila, poput ptice koja će poletjeti, jedno za mudrost, drugo za suosjećanje". A njih povezuje – pozornost, mindfulness – da bismo se kao ljudska bića razvili u svojoj cjelovitosti.

Gotovo siguran Osjećam da opet sve će biti dobro Isto kao što je valjda onda prije bilo Zaštićen od svega dok sam u ništini pliv'o Tamo gdje i sjećanju je nemoguće doći Osjećam da opet sve će biti dobro Kao onda kada mašti nije bilo kraja Kad s ručicom u ruci iš'o sam bez misli Dok još slijepog straha postojalo nije Osjećam da opet sve će biti dobro Kad otpadne sa mene ono što se nakupilo Ono sve što možda nije trebalo ni imati Al' kako bi bez toga bio što već trebam biti Osjećam da već sam skoro dobro Da sam nešto lakši neg' sam jučer bio Malo prepuštenog da još me bolje nosi Vjetar za kog ne znam od kud dolazi niti kamo ide MIRKO FURKO, Pjesme iz tišine

ISKUSTVA S KONTEMPLATIVNIH POVLAČENJA 62

Košljun, svibanj 2018. Hodala sam raznim „putevima“, tražila se i gubila, nikada se nisam pronašla. Sada osjećam kao da sam došla kući. A. Najviše sam osjetio snagu meditacije srca. Moje mi je srce poručilo da ustrajem u ovom radu. Nešto se neobično dogodilo, ulovio sam se kako pjevušim u jednoj šetnji šumom! Ne pamtim kada mi se to zadnji puta dogodilo. S. Hvala svima, energija ljudi i ovog mjesta je divna.

Odavno sam se udaljila od Crkve, i zato sam bila nesigurna u vezi dolaska na Košljun, u samostan. Dugo sam na Putu, a ovo mi je prvo iskustvo u kontemplaciji. Zahvalna sam što sam imala priliku doživjeti nešto drugačije. I, ima nečega u tome... M. Prebrzo je prošlo. Na ovom se mjestu uvijek događa nešto novo, a vi svi doprinosite mome iskustvu. Prvi sam dan bio u grču, mučio se s disanjem, pitanja su navirala. Pitanja o smislu svega ovoga, mome mjestu u tome, odustajanju, vraćanju... Drugi su me dan misli nastavile salijetati, ali više nisam bio nemiran. Hvala učiteljima i partnericama u radu. A. U početku sam se pitala gdje sam to došla, osjećala sam samo veliku nelagodu. Prošlo je i to, drugi sam dan osjetila povezanost. Odgojena sam u strogom katoličkom duhu, tradiciju sam davno napustila. Ovo je moje prvo iskustvo u meditaciji i osjećam da ima nečega u tome. Hvala vam svima. Ch.

Čvrsto sam odlučila što je više moguće biti u tišini, a onda sam doznala da ću voditi vježbanje! Veliki je blagoslov moći biti na ovome mjestu, s vama. Hvala svima, naročito učiteljima. Lj. Sjedim u vježbi i gledam šumu kroz prozor. Hodajući otokom osjećala sam se kao Alisa u zemlji čudesa. Imam iskustva u tihoj molitvi, no osjetila sam da mi je u praksi potrebna podrška koju sam pronašla ovdje, s vama. Hvala vam. R. Veliko i važno iskustvo za mene, neobično prije svega, jer je bivanje u tišini u mome svakodnevnom životu jednako nepostojanju. Hvala vam na svemu što ste činili za nas i zbog čega sam se osjećala dobrodošlom. I. Kao i prvi puta kada sam bio ovdje, prije dvije godine, iskusio sam nešto posebno. I ova naša „kombinacija“ različitih putova – osjećam da smo bili Jedno, svi zajedno u istom brodu. Naš cilj je život. R. Moje prvo iskustvo u meditaciji s više ljudi, i prvo povlačenje. Nisam ništa posebno očekivao, išao sam s idejom da će mi tjelesni dio biti naporan jer nisam nikada toliko sjedio. I baš tu sam se iznenadio! Problemi su počeli naglo, i jednako naglo su prestali. Ovo mi je iskustvo poticaj za dalje. T. Putovali smo minibusom iz Zagreba u Punat; Renato i Neven, Ivanka, Atiye, Christiana, Manuela i ja. Tamo smo upoznali ostale sudionike povlačenja i nastavili putovanje brodom na Košljun.

U sigurnosti samostana, opskrbljeni ukusnom hranom, mogli smo se bez zadrške okrenuti sebi. Program je bio raznolik i ponudio mi, kao početnici, dobar uvod u kontemplaciju kroz predavanja, Qigong vježbe i, naravno, praksu meditacije. Najdragocjenija meditacija bila je zadnjeg dana, praćena pjesmama sa službe u crkvi.

Odmah me privukla čarolija samostana usred mora, sa samo jednim pristupom ostatku svijeta. Iako još nisam bila na povlačenju, znala sam da nema boljeg mjesta od ovog.

Posebno sam uživala u šetnjama kroz čarobnu šumu, hodajući uskim stazama među hrastovima, crnogoricama, praćena pjevom kosova. Tijekom svjesnog rada – čistila sam kameni pod samostanskog dvorišta od korova – ponovno sam shvatila kako je besmisleno željeti doći do kraja. Pokušaji u svakodnevnom životu, više ili manje očajnički, da konačno dođem negdje, samo kradu vrijednu životnu energiju, koja je tako izgubljena. I još nešto: mogla sam pogledati u ono što sam već postigla i radovati se ili gledati u „beskrajan“ posao preda mnom – i izgubiti hrabrost. To je naš izbor. U Punat smo se vratili kao zajednica, povezani jer smo svi mogli biti oni koji jesmo. Nadam se da će se povlačenje održati i sljedeće godine, i veselim se ponovno vidjeti moje suputnike. IRA Bog hoda kao osoba u meni kao čovjeku – ovom zemljom i kroz ovo vrijeme. Ostvaruje se u mojem hodanju. On hoda sa mnom. To više nije moje hodanje, već Božje hodanje. Na taj način moj živort postaje hodočašće.

Iskustva

WILLIGIS JÄGER

Krapanj, listopad 2018. Kakva će biti moja svakodnevica nakon ovoga povlačenja... Otok me oduševio. Povremeno me hvatala dosada koju inače ne volim, ali sam je ovaj puta dopuštala. Bila sam zarobljena, nisam se mogla odvojiti od misli. Kakva je to velika razlika između zarobljenosti i ustajalosti, i svjesnosti koju sam doživjela kao svježinu, nešto novo, bez obzira što sam neka iskustva i ranije proradila! Bilo je trenutaka predavanja i svjesnosti. Imala sam jedno posve novo iskustvo; imam otpor prema fizičkoj boli, bojim se boli. Otpuštala sam tu bol, taj otpor i odjednom se u meni nešto proširilo. U taj su prostor počeli ulaziti ljudi koji su bolesni ili pokojni – osjećala sam kao da prihvaćam njihovu patnju. Drago mi je da sam došla, hvala svima, svakoga sam od vas ponaosob doživjela. R. Kada smo kretali na put, bilo me strah. Brinuo sam hoću li izdržati to što se očekuje od mene. Prvi mi dan nije bilo dobro, ali prošlo je, nadvladao sam taj otpor. Pokušavao sam imati to iskustvo po koje sam došao. Još nisam uspio u odvajanju od sebe, no shvatio sam da moram nešto promijeniti. Nije se lako odvojiti od sebe, od kalkuliranja. Najteže je oprostiti onima koji su mi naštetili; čini mi se da sam djelomično i uspio u tome. Pokušati razumjeti drugoga, uvidjeti da to što čini nije upereno protiv mene, već svatko slijedi svoj put i radi onako kako osjeća da treba. Hvala svima na strpljenju. Nadam se da ću krenuti dalje s ovog početka i postići ono što su neki već dosegli. M.

Grip... Držim se u čvrstom stisku, vrištim od tjelesne boli. A dovoljno je samo malo popustiti, potrebna je mala promjena za veliko olakšanje. Grof Monte-Cristo mi je pravio društvo na produženom sjedenju. Osjećao sam kako kopam žlicom tunel, tražim izlaz. I smrt opata u romanu metafora mi je za umiranje nečeg starog da bi se napravilo mjesta za novo. Uspio sam uhvatiti trenutak ljubavne pozornosti. Naravno, pokušao sam ga zadržati, taj osjećaj, ali nije išlo. Krenuo sam ga ponovo tražiti, izmicao mi je neprestano. Opet na početku. S. Poželjno je imati duh početnika, kažu. Stalno sam na početku. Nemam kondicije za duga sjedenja. Brojim dane, koliko do kraja, a onda prođe pola i shvatim da sam opet propustio priliku da nešto napravim. Opet na početku. Pitam se; osjećaj praznine i velikoga mira, stanje u kojemu nema ega – ako se dogodilo još nekome od nas, jesmo li, onda, u tome zajedno? I. Sjedim u tišini, ali ona je samo „prema van“, za ljude oko mene, a u meni – buka. Pomaže mi prihvaćanje da dobivamo ono što trebamo, a ne ono što želimo. Sve je „možda“, kako se kaže u jednoj kineskoj priči. Mi ne znamo što je dobro, a što je loše, sve je „možda“. Vj. Slušala sam tišinu danas, onaj cvrčak koji nas je pratio u jutarnjem sjedenju titra s tom tišinom. Pitala sam se kako zvuči glazba nebesa..? Vl. Hvala svima, ovo mi je bio najkvalitetnije povlačenje. Kao da sam došao s ozbiljnom namjerom. Hvala mom susjedu u sjedenju, njegovo mi je pravilno disanje pomagalo u vježbi. Napraviš nešto i čekaš nagradu za to. Sve moraš zaraditi. Ali svi smo mi Božji zgubidani, i to je u redu. To samo naš ego želi glamur, želi se iskazati. A kada je svjesnost prisutna, to je dovoljno. To je moj život; ide negdje, sve ide. M. ****

Neven Bradić, 49 dana chana Stanje na početku povlačenja (skulptura u perivoju ljetnikovca u Dluzewu)

Stanje po sredini povlačenja (skulptura u perivoju ljetnikovca u Dluzewu)

Iskustva

Stanje na kraju povlačenja (skulptura u perivoju ljetnikovca u Dluzewu)

• MJESTO: Dluzew, 45 km južno od Varšave • VRIJEME: 16.7.–2.9. 2018. • VODITELJI: Chi Chern fashi i Guo Yuen fashi iz chan linije shifu Sheng Yena •4 5 sudionika, od kojih je 25 bilo na cijelom povlačenju, a 20 na dijelu (14-21 dan); cca pola muških, pola žena, pola Kineza/skinja, pola zapadnjaka •4 9 dana, 330 sjedenja (45'-60'), 1500 prostracija, 98 recitacija Sutre srca… Na prvim mojim povlačenjima, koja su trajala po pet dana prije petnaest i više godina, povratak u svakodnevicu redovito je značio 30 dana povišenog, proširenog stanja svijesti. Ono se vremenom stišavalo i polako nestajalo, dok su uvidi i iskustva trajno ostajali, čekajući sljedeće povlačenje; čekajući potvrdu u svakodnevici. Na povlačenju od 50 dana stoga očekujem djelovanje povišenog stanja svijesti od 300 dana… :) Promjene se ne mogu tako lako očitati. One su duboke, do temelja duše. One su i sveobuhvatne, do granica duše. Produbile su i proširile polje kontemplacije, a najbolje su stvarno vidljive drugima i u situacijama potaknutima životom. Svi smo pozvani na kontemplaciju, kao što smo i svi pozvani na spasenje, sjedinjenje s Bogom. Madam Guyon

66 Neven i Guo Yuen fashi, Dluzew, 2018.

Koliko u meni mene ima Praznina Oblikovana spojem nespojivoga Bezljubavna strast ponekad rodi Nesvjesnu ljepotu Nevini vakuum vodi u Zbunjenu izgubljenost što raste Samoća, Strah, Tuga traži pokušaje Pronalaska Ipak Ljubav. Valjda napokon Ja. Jel' to sad tek počelo? Nakon svega, pitam nesigurno sebe Koliko u meni ima mene? Reci stvarno, koliko u meni mene ima? Ili se to samo pretvaram da me zanima Kad sam bolesno sam i od brige u strahu Naizgled sklonjen u svojoj ljusci dok šuteći cvilim Suzdržavajući se do boli da ne puknem, Da ne povrijedim sebe, il' onoga što mi je blizu A sve se već vidi jer ni skrivati više neću Jesam li i tada ja, tako slab i mikroskopski mali? Koliko pak tada u meni mene ima? Reci, molim te, koliko u meni mene ima? Pretvarat se mogu al' vjeruj mi, tada boli Onda opet u ogledalu vidim kao nešto lijepo Pogledom sažimam po toj vedrini i daleko, i duboko Stojim ravno, čvrsto, uzemljen, ma ništa ni zaljuljati me ne može Imam, primam, dajem svima, čak i onima koji nisu tako blizu Koliko tada u meni mene ima? To je neuobičajeno, glumim, ili se samo pretvaram? Daj reci mi koliko tada u meni mene ima? Pa da idem doma, da zavežem više priču Naravno da ne znam i da nije me ni briga Onda kada je mir, tišina, mirisno kad miriše, Kada žubori, ugodno šušti, okomito kada sipi, Ritmično bez zadanoga ritma kada kuca, Kada korača, lagano kad pleše, klizi, teče Kada nisam dobro, kada nisam loše, niti gore, niti dolje... Kada ustvari uopće niti nisam a valjda tek tada jesam, Nesvjesno svjestan i neprisutno prisutan Tad kada sigurno ne glumim, ne pretvaram se i ne trudim Kad više se ne pitam i nije mi potrebno ni znati Uopće u meni mene treba li imati. Mirko Furko, Pjesme iz tišine

Osjećam da mi se izdužuju usne, unutra sve me golica

DOGAĐANJA

Anemone Eglin

Polaganje ruku – iznenađujuće jednostavna metoda Treba naučiti ono što je za naučiti i od tada ići svojim vlastitim putem. (G. F. Händel)

ANEMONE EGLIN Rođena je 1953. godine u Winterthuru, Švicarska, gdje i živi sa svojim suprugom Franzom Nikolausom Müllerom. Nakon studija teologije na Sveučilištu u Zürichu (1984.–1990.), nastavila je daljnje obrazovanje na području Integrativne socioterapije na Fritz Perls institutu (u sklopu Europäischen Akademie für biopsychosoziale Gesundheit, Naturtherapie und Kreativitätsförderung) u Hückeswagenu, Njemačka (1991.–1998.). Istodobno je pre uzela službu evangeličke pastorice na području grada Züricha, s naglaskom na duhovnom i pastoralnom radu (1992.–1999.), i sljedećih je deset godina bila članica Crkvenoga vijeća Züriškoga kantona (1999.–2008.). Početkom 1990-ih upoznala je Willigisa Jägera, koji joj postaje duhovni pratitelj na putu kontemplacije, a krajem devedesetih započela je i sama organizirati kontemplativne tečajeve s duhovnim vodstvom. Učiteljica je kontemplacije u kontemplativnoj liniji „Oblak neznanja“ Willigisa Jägera. Stručno i znanstveno usavršavanje, kao i prenošenje stečenoga znanja drugima, u nadolazećim godinama ostvaruje u nekoliko vidova: na Züriškom sveučilište pokrenula je (jedinstveni!) program „Naprednih studija (u) duhovnosti“ u kojem se prvi put u jednom europskom sveučilištu u redovni kurikulum uključila i kontemplativna praksa(!) (1998.–2018.); a u sklopu fondacije Instituta Neumüster (znanstveni institut na području gerontologije) u Zollikerbergu (Zürich) bila je nadležna za duhovno vodstvo (2003.–2008.), nakon čega je postala i direktorica Instituta (2008.–2016.). Polaganjem ruku počela se baviti 2013. godine te je nakon završenog dvogodišnjega studija postala ovlaštena učiteljica u školi Anne Höffler. Uz mnogobrojne tečajeve koje je u posljednje četiri godine vodila, 2015. godine započela je, u suradnji sa Sveučilištem u Zürichu, i velik znanstveni projekt „Studie Comfort“ – djelovanje polaganja ruku na starije osobe koje trebaju tuđu pomoć i njegu. http://anemone-eglin.ch/

Po mojem mišljenju, uvjerljivost polaganja ruku očituje se u njegovoj jednostavnosti. Potrebni pribor, ruke, uvijek i svugdje su s nama. Za polaganje ruku ne morate kupovati nikakve skupe materijale ili oruđa niti uvježbavati složene rituale. Pravi izazov ne leži u izvanjskim stvarima već u uvježbavanju i njegovanju pravog unutarnjeg stava. Prije nego se upustimo u to, pozabavit ćemo se nekim metodičkim aspektima.

SLOBODA METODE – UNUTAR GRANICA Polaganje ruku – slobodni ritual iscjeljivanja

–z azivanje moći, čija bi prisutnost trebala odvratiti nesreću; –m olitva kao molba da pozvana spasiteljska moć djeluje na tu osobu; –p olaganje ruku kao čin posredovanja koji povezuje pozvanu iscjeliteljsku moć i spomenutu patnju.

Tako dugo dok sudjelujemo u religijskim obredima, ili ispovijedamo vjeru u očekivanju nečega, nismo još zakoračili putem mistike. WILLIGIS JÄGER

Za razliku od crkvenih i liturgijskih obreda koji slijede točno određeni raspored i mogu ih obavljati samo ovlašteni dužnosnici, metoda polaganja ruku u ritualu iscjeljivanja nikada nije bila fiksno utvrđena. Svakako su ga od samoga početka pratile molitve, a često se koristilo i ulje za pomazanje. Ipak je ritual izlječenja uspio tijekom stoljeća očuvati iznenađujuću slobodu. Zašto je to tako, možemo samo naslućivati. Možda zato što je primjenjiv uvijek i svuda i stoga ga je teško kontrolirati? Možda i stoga što su patnje ljudi vrlo različite pa se polaganje ruku kao intuitivni postupak primjenjuje prilagođeno situaciji i pojedincu? Metodički točno određeni postupak ne bi odgovarao pojedincu u njegovoj specifičnoj situaciji patnje. Međutim, tijekom stoljeća iskristalizirala su se tri elementa koji su uspostavili čvrstu vezu s polaganjem ruku. Usput, to i nije kršćanski izum. Ta smo tri elementa pronašli već u pradavnim ritualima iscjeljenja, a susrećemo ih još uvijek 3000 godina kasnije u pismu Martina Luthera. Razradio ih je teolog Manfred Josuttis, a to su:

Tri fiksna elementa su dakle: zazivanje moći, molitva i polaganje ruku. Osim njih ne postoje metodički zahtjevi za polaganje ruku.

Kako i gdje polažemo ruke na neku osobu, ovisi o specifičnoj situaciji, kao i o eventualnim željama tretirane osobe. Je li, dakle, sve moguće? Zašto onda trebamo školovanje za polaganje ruku ili knjigu poput one koju upravo čitate? Da bismo to objasnili, moramo još ispitati neke stvari. Ako polazimo od toga da prilikom polaganja ruku teče božanska sila blagoslova, time prešutno pretpostavljamo da imamo posla s moćnom silom. Silom koja, u načelu, nadilazi sve prepreke koje bi joj mogle stati na put. Snaga kojom ne možemo manipulirati niti je kontrolirati čak ni najoštroumnije smišljenim ritualima. Bilo bi ipak apsurdno pomisliti da protok božanskog blagoslova ovisi o tome držimo li ruke na ovaj ili onaj način, primjenjujući veći ili manji pritisak te ostajući pet ili deset minuta na određenom dijelu tijela. Kad bi to bio slučaj, taj bi blagoslov bio prilično manjkav a isto tako i naše pouzdanje u nj. Način polaganja ruku ne utječe na protok blagoslova ni na koji način. Pa ipak, metoda nije nevažna. Njena važnost je u ljudskom a ne u božanskom. Način na koji prakticiramo polaganje ruku utječe na osobu na koju se ruke polažu. Možemo to učiniti tako da se ta osoba opusti puna povjerenja u vas ili, pak, da razvije unutarnji otpor koji uzrokuje ukočenost i odbijanje. Što je netko opušteniji, otvoreniji i ima više povjerenja, to je prijemčiviji na djelovanje polaganja ruku. I obrnuto, što je osoba ukočenija, to je zatvorenija za

Događanja

Metoda je slobodna, ali ne i nevažna

ono što se prilikom polaganja događa. U tom smislu doista sve ovisi o tome kako na nekoga polažemo ruke. Svrha metode je izbjegavanje bilo čega što bi moglo uzrokovati napetost, zgrčenost ili zatvaranje tretirane osobe. Ili, izraženo na pozitivan način, da se sve učini kako bi se netko mogao opustiti i otvoriti za iscjeliteljsku moć. S toga gledišta metoda je važna, i tkogod želi vježbati polaganje ruku treba se pobrinuti da ga u to uvede vjerodostojni učitelj.

POJEDINOSTI METODE Mi prakticiramo polaganje ruku na temelju kršćanske tradicije i shvaćamo ga kao nastavak stoljetnoga duhovnog rituala iscjeljivanja. Međutim, ne nalazimo nikakve detaljne upute osim tri fiksna elementa – zazivanja moći, molitve i polaganja ruku. U svakom slučaju, nikakvo vrelo za tako nešto nije nam poznato. Praksa koja se ovdje opisuje temelji se na Open Hands School koju je osnovala Anne Höfler45. Ovaj jednostavan oblik polaganja ruku uključuje sva tri elementa rituala duhovnog iscjeljivanja i otvoren je različitim duhovnim tumačenjima. Cijeli postupak polaganja ruku može se podijeliti u pet faza: 1. Prethodni razgovor 2. Unutarnja sabranost 3. Polaganje ruku 4. Blagoslov 5. Naknadni razgovor U nastavku ćemo razmotriti ključne aspekte svake faze. Zbog jednostavnosti govorit ćemo o klijentu i osobi koja polaže ruke u ženskom obliku. To je opravdano utoliko što znatno više žena nego muškaraca prakticira polaganje ruku, kao što i više njih zahtijeva taj tretman. I opet možemo samo naslućivati zašto je to tako: čini se da su žene otvorenije i prijemčivije na dodir nego muškarci.

Prethodni razgovor Tko prvi put dolazi na polaganje ruku obično se osjeća donekle nesigurno. Samo malo njih ima neku predodžbu kako to u praksi izgleda. Cilj preliminarnog razgovora je stoga pružiti klijentici sigurnost i povjerenje te razjasniti sva pitanja koja se mogu pojaviti. Što je točnije unaprijed obaviještena, to se bolje može opustiti nakon toga. Prvo je potrebno razjasniti je li ona svoj zahtjev povezuje s polaganjem ruku i je li spremna na to da je se dodiruje. Željeti položiti ruke na neko ljudsko biće, pa makar „samo“ u mislima, koje to ili ne zna ili ne želi, presizanje je u tuđe pravo koje jasno odbacujemo. Pored toga, klijentica ima pravo znati u koje se duhovne predodžbe uklapa polaganje ruku. Ovo je dio transparentnosti ponude. Mi razumijevamo polaganje ruku u tradiciji rituala duhovnog iscjeljivanja. To znači da imamo povjerenje u neku univerzalnu moć koja djeluje iscjeljujuće kad dođemo u dodir s njom. Prilikom polaganja ruku svjesno se otvaramo za djelovanje te moći. Ona nije svojstvo osobe koja polaže ruke i kojim ona može raspolagati po volji. Vrlo nam je važno to naglasiti. Naše je gledište da naziv te moći nije od presudne važnosti. Za jedne je to božanska iscjeliteljska moć ili Kristova moć, za druge energija, ljubav, životna sila, polje iscjeljivanja ili iscjeliteljska energija, da spomenemo samo nekoliko naziva. Za nas koji prakticiramo polaganje ruku u otvorenom kontekstu kršćanske duhovnosti, to je božanska iscjeliteljska moć – što kažemo i klijentici. U isto vrijeme joj dajemo punu slobodu da ovu silu nazove vlastitim riječima. Jasno rečeno: klijentica ne mora biti kršćanska vjernica, pa niti uopće biti religiozna, da bi došla na polaganje ruku. Ona također može pripadati i nekoj 45

Škola otvorenih ruku. Anne Höfler (1944.) učiteljica je kontemplacije u kontemplacijskoj liniji Willigisa Jägera te osnivačica „Škole otvorenih ruku“. (op. ur.)

drugoj vjeri, na primjer biti muslimanka i oslanjati se na Allahov blagoslov. Do sada nije bilo problema u tom pogledu. Praktično svi koji su došli na polaganje ruku dijelili su ideju o univerzalnoj moći. Razlikovali su se samo nazivi za nju. Kako bi polaganje ruku uopće bilo moguće, jedini duhovni preduvjet u kojem Istinsko jedinstvo religija – i ne izbjegavam se klijentica i polagateljica ruku moraju sloreći „njihov stvaran cilj“ – pronađen je u žiti jest da spomenuta moć djeluje na dobro iskustvu o kojem njihove svete knjige, ria ne škodi. Učinci se mogu pokazati kao fituali i ceremonije propovijedaju. U tom je zički, mentalni ili duhovni – to ne možemo iskustvu Prvotne stvarnosti mjesto gdje reznati unaprijed, a niti ne možemo utjecati ligije susreću jedna drugu. One teže prema na to. Da bi se obje mogle složiti i svjesno se istom vrhuncu jedinstvene stvarnosti. Ali ta otvoriti za iscjeljujuću moć, svako polaganje iskustva transcendiraju sve konfesije. ruku započinjemo zazivanjem moći i moliWILLIGIS JÄGER tvom koje izgovaramo glasno ili tiho. Klijentica odlučuje želi li to čuti ili ne. Nadalje treba osigurati da se ona cijelo vrijeme osjeća ugodno. Za polaganje ruku može leći ili sjesti, kako joj je udobnije. U crkvenom prostoru uobičajeno je da klijentica sjedi na stolcu. Naravno, odjeću zadržava na sebi. To je i razlog da prilikom polaganja ruku ne koristimo ulje za pomazanje. Klijentici je dopušteno da se pokrene u bilo kojem trenutku ako joj postane neugodno ili hladno i ne mora dozvoliti ništa što joj je i u najmanjoj mjeri neugodno. Također smije završiti s polaganjem ruku ako ima dojam da joj je dosta. Pritom nije važno dijeli li taj dojam i polagateljica ruku. Dobrobit klijentice je na prvom mjestu i ona sama snosi odgovornost za to. Osim toga, klijentica baš ništa ne mora. Ne mora napregnuto ležati ili sjediti da bi nešto osjetila ili percipirala. To bi je samo učinilo napetom. Ona smije jednostavno biti onakva kako joj je to moguće u danom trenutku. Polagateljica ruku sama po sebi ne govori tijekom polaganja ruku, ona ostaje tiha i sabrana. Nasuprot tome, klijentica se, naravno, može uvijek očitovati. Konačno, riječ je o tom da se objasni kako polaganje ruku može značiti stavljanje ruku na tijelo ili držanje ruku na maloj udaljenosti od tijela. Na neka područja tijela kao što su glava, vrat, srce i područje genitalija ruke se ne polažu izravno. Polaganje ruku ne djeluje manje intenzivno kada se ruke drže na udaljenosti od tijela. Ruke svaki put ostaju na istom mjestu neko vrijeme, a zatim se premještaju na drugo mjesto tijela. Možda klijentica ima želju za dodirom na određenom mjestu ili gdje bi joj to sada dobro činilo. Svakako postoje i dijelovi tijela koji se prilikom polaganja ruku ne smiju dodirivati. Naravno, treba poštovati i jedno i drugo. Sigurnosti klijentice pridonosi i to da zna kako završava polaganje ruku. Polagateljica ruku je blagoslovi bez dodirivanja i time je prepušta Božjoj brizi. Nešto čvršći stisak ruke na laktu znak je da je polaganje ruku završeno. Ako više ne postoje dodatna pitanja klijentice koje treba razjasniti, prethodni razgovor je time zaključen. Klijentica može udobno sjesti ili leći i zatvoriti oči.

Unutarnja priprema odnosi se prvenstveno na polagateljicu ruku. Priprema joj služi zato da se iznutra sabere kako bi klijenticu susrela s poštovanjem te da se otvori iscjeljujućoj Božjoj moći. Prilikom polaganja ruku klijentica i polagateljica ruku susreću se na dubljoj razini nego u svakodnevnom, normalnom životu. Preferencije, sposobnosti, razlike u mišljenjima i još mnogo toga, što pripisujemo našem identitetu i na što smo ponosni, nemaju na dubljoj razini više nikakva značenja. Dvije se osobe otvaraju za nešto sveobuhvatnije i dopuštaju da se to dogodi. Takav otvoreni stav pomaže polagateljici ruku da prihvati klijenticu s dobrohotnošću i s velikim unutarnjim poštovanjem. Kako klijentica provodi svoj život i kako ju je oblikovala njena životna priča, tako neka bude.

Događanja

Unutarnje sabiranje

Zazivanjem moći i molitvom polagateljica ruku otvara se sili Božjeg blagoslova. Ovisno o želji klijentice, ona to govori glasno ili tiho u sebi. Posvješćuje si da se bezuvjetno stavlja na raspolaganje toj sili koja protječe kroz obje. Ovdje se pozivamo na molitvu za iscjeljenje Škole otvorenih ruku kao jednom od mogućih izbora. Kako je ona formulirana vrlo otvoreno, mnogi je ljudi mogu moliti bez unutarnjeg otpora. Ona povezuje ujedno i zaziv moći i molitvu. Neka božanska, iscjeliteljska sila poteče kroz nas neka nas očisti, ojača i iscijeli, ispuni ljubavlju, iscjeliteljskom toplinom i svjetlošću, neka nas zaštiti i vodi na našem putu. Zahvaljujemo što nam se to događa. Možda je za neke ljude, koji su više usmjereni na Krista, ova molitva formulirana previše otvoreno. Stoga navodimo još jedan primjer: Neka iscjeljujuća milost uskrslog Gospodina Isusa Krista, koji je prisutan ovdje među nama, sada dođe u tvoju dušu, tvoj duh i tvoje tijelo i neka te iscijeli od svega što ti može naškoditi i neka ti podari svoj mir. Onome koji se intenzivnije želi baviti polaganjem ruku preporučujemo da formulira zaziv i molitvu u skladu sa svojim unutarnjim iskustvom. Kako sve više i više vježbamo, može se, na primjer, pojaviti unutarnja sigurnost da Kristova moć predstavlja iscjeliteljsku silu. Ili da je prikladnije govoriti o kozmičkoj sili. Dakle nemojte si razbijati glavu o tome kojim ćete riječima moliti. Prikladne riječi pojavit će se s vremenom same od sebe. 72

Polaganje ruku Nakon unutarnjeg sabiranja slijedi polaganje ruku. Polagateljica ruku počinje od dijela tijela po želji klijentice ili vođena vlastitom intuicijom. Stavlja ruke izravno na tijelo ili ih drži na razmaku na osjetljivim mjestima poput glave, vrata, srca, genitalnog područja. Tamo se zadržava dok ne osjeti da se sila povlači, a potom se posvećuje sljedećem dijelu tijela. Gdje će i u kojem redoslijedu polagati ruke, prepušteno je njenoj intuiciji kao i njenoj budnoj i prisutnoj pozornosti. U uvodnim tečajevima uvježbavaju se, u cilju vježbe, pojedini postupci koji sudionicima tečaja prenose različite mogućnosti polaganja ruku. Ako netko nakon toga želi nastaviti vježbati polaganje ruku, dobro je da se oslobodi fiksnih postupaka. To bolje uspijeva s duljom praksom. Ovdje ne prenosimo nikakve preporuke o tome gdje treba polagati ruke pri određenim tjelesnim tegobama. To bi moglo pobuditi pogrešni dojam da je polaganje ruku samo neka metoda koja se može brzo naučiti. Konkretne upute u smislu nekog naputka bile bi, po našem mišljenju, neozbiljne: ne bi uzimale u obzir sve okolnosti polaganja ruku ili individualnu situaciju tretmana, zbog čega ostajemo na iznesenim općim primjedbama. Mnogi ljudi vjeruju da su budniji i intuitivniji kad drže oči zatvorene. Tome nije tako. Kada su oči zatvorene, postoji opasnost da ćete se baviti vlastitim unutarnjim slikama i temama, čime gubite bliski kontakt s klijenticom. Može čak doći do toga da niti ne primjećujete što se s njom događa; da joj možda suza teče niz obraz ili kako tihi smiješak otkriva da se ugodno osjeća. Nije lako održavanje budne i prisutne pažnje kroz dulje vrijeme. Potrebno je vježbanje da ostanete istodobno i s klijenticom i sa samom sobom, zbog čega uvijek iznova ističemo da je polaganje ruku duhovni put koji se sve više i više produbljuje. Ljudi koji njeguju praksu meditacije imaju dobre preduvjete u tom smislu. I mi

već dugi niz godina prakticiramo kontemplaciju i osjećamo polaganje ruku kao skladan nastavak kontemplativnog puta. Gotovo se sve klijentice prilikom polaganja ruku opuštaju razmjerno brzo. Dospijevaju u stanje dubokog opuštanja slično onom prije nego što utonu u san. Neke čak i doista zaspu. Ovo duboko opuštanje može, primjerice, utjecati na osjećaj boli u smislu da se boli mogu smanjiti ili doživjeti kao manje uznemirujuće. O daljnjim učincima detaljnije ćemo govoriti u sljedećem poglavlju. Blagoslov Polagateljica završava polaganje ruku blagoslovom46 koji izgovara u sebi. Kako smo uvjereni u moć stoljetnih riječi, posežemo za svećeničkim blagoslovom, kojim obično završava i kršćansko bogoslužje: Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese! Samorazumljivo je da čak i kod blagoslova polagateljica ruku može slobodno formulirati svoje riječi blagoslova kojima povjerava klijenticu Božjoj brizi. Nakon blagoslova, polagateljica ruku u sebi zahvaljuje za ono što je bilo dano da se dogodi prilikom polaganja ruku. Zatim dodiruje klijenticu stiskom lakta kao znak da je polaganje ruku završilo. Sjedeći pored klijentice tiho čeka da ona bude spremna otvoriti oči i eventualno priopćiti svoja iskustva.

Knjiga Brojeva 6, 24–26.

Događanja

Naknadni razgovor je ponuda klijentici. Ona može govoriti o svojim iskustvima ako to želi, ali ne mora. Smije ih i zadržati za sebe. Čak i ako bi polagateljica ruku voljela dobiti povratnu informaciju, ona to ne traži od klijentice. Potrebe klijentice stoje na prvom mjestu, a ne potrebe polagateljice. Klijentica sama odlučuje hoće li i što želi podijeliti. Većina ljudi na koje su polagane ruke želi nakon toga izraziti ono što su pritom osjećali. Međutim, vrlo malo njih želi klasificirati ili analizirati svoja iskustva. Samo ih žele priopćiti. Za polagateljicu to znači da mora pažljivo slušati i suzdržati se od bilo kakve interpretacije. Ima nešto što želimo posebno naglasiti. Često klijentice pitaju polagateljicu ruku što je osjetila, zapazila ili doživjela, napeto i znatiželjno čekajući odgovor, što bi polagateljicu moglo dovesti u iskušenje da klijenticu impresionira svojim zamjedbama. To je zamka i izričito savjetujemo da se u nju ne upada. Naravno, polagateljica ruku uvijek nešto osjeća. Možda su joj se prilikom polaganja ruku pojavile neke slike ili misli. Možda čak i osjeća potrebu da klijentici priopći nešto što joj se čini važnim. Toga bi se međutim trebala čuvati. To su njezine slike i misli, a ne klijentičine. One imaju više veze s njom nego s klijenticom. Treba uvijek imati na umu da, općenito, imamo znatno više veza sa sobom nego s klijentom. Ni pod kojim okolnostima ne bi se polagateljica ruku smjela dovesti u položaj da postavlja neku dijagnozu. Čak i ako je to samo napomena da klijentica treba za ovo ili ono liječnički pregled. To može imati kobne posljedice. Ono što je polagateljica ruku mislila da je uočila kao problem može biti posve neutemeljeno i netočno. U benignijem slučaju klijentica može jednostavno odmahnuti glavom ili odbaciti sumnju, dok u težem slučaju to kod nje može izazvati strahove kojih se teško riješiti. Većina klijentica razumije i prihvaća da polagateljica ruku želi zadržati svoja opažanja za sebe. Ako je tu i tamo koja klijentica razočarana, polagateljici ruku ne preostaje ništa drugo nego da podnese razočaranje – to je manje zlo. S eventualnim naknadnim razgovorom polaganje ruku završava.

Naknadni razgovor

UNUTARNJI STAV Svjesno smo predstavili odvijanje polaganja ruku tako detaljno jer o tome postoje određene nesigurnosti i uvijek se iznova postavljaju pitanja. Konkretna objašnjenja mogla bi vas navesti na to da polaganje ruku shvatite kao nešto što je samo pitanje metode koju možete tehnički naučiti i odmah primijeniti. Ovo mišljenje ne dijelimo i to bismo željeli vrlo jasno ponoviti. Po našem je mišljenju unutarnji stav odlučujući čimbenik pri polaganju ruku. Prilikom polaganja ruku, i polagateBog je oblikujuća snaga u svakom obliku. Niljica i klijentica otvaraju se prema onome kada nije bez oblika. On je stalno utjelovlješto im je sveto i u čiju se iscjeliteljsku moć nje. Ta Konačna stvarnost koju je Isus zvao pouzdaju. Ova moć je nešto najvrjednije „Ocem“ pojavljuje se kao Logos – u obliku što nam je darovano. Ona je tu, u nama, u cvijeta, životinje, galaksije, kao kozmos, kao drugim ljudskim bićima, u svemu što živi, čovjek, kao ja. Postaje oblikom svega što ima diše i čezne za iscjeljenjem. Mi smo međuoblik, a u svakom je obliku potpun, cjelovit. tim, u pravilu, tako zauzeti našim svakodnevnim brigama da je uopće ne primjećuWILLIGIS JÄGER jemo. Nedostatak svjesnosti može nas čak navesti na to da vjerujemo kako ta moć uopće ne postoji. Uvijek postoje ljudi koji kao stvarno prepoznaju samo ono što je dostupno njihovoj svakodnevnoj svijesti. Ali kakav bi to bio svijet u kojem bi postojalo samo ono što nam je svjesno dostupno? Mi radije živimo „u svijetu punom tajni, nego u nekom koji je tako malen da ga naš razum shvaća“. 47 Osim toga, kod polaganja ruku često doživljavamo da se događa nešto što možemo prihvatiti sa zahvalnošću i s divljenjem, a to je da postojanje iscjeliteljske moći za nas uopće nije u pitanju. Ona je živo središte polaganja ruku. Njoj se otvaramo, njoj se predajemo i u nju imamo povjerenja. To zvuči vrlo jednostavno, ali nije tako. Ne možemo jednostavno sjesti i reći: „Želim se otvoriti, predati i imati povjerenja“, a zatim očekivati da unutarnji stav dođe sam po sebi. 74

Poniznost i povjerenje: moćan par I tako se suočavamo s aktualnim izazovom polaganja ruku: uvježbavanjem unutarnjeg stava koji najbolje možemo opisati riječima poniznosti i povjerenja. Unutarnji stav dolazi kao prvo, a izučavanje metode kao drugo. Možda ste prilikom čitanja riječi poniznost u sebi osjetili izvjestan otpor. Posebice žene ta riječ podsjeća na stoljetnu i bolnu povijest ugnjetavanja i neslobode. Poniznost je u tom kontekstu povezana s ponižavanjem, podcjenjivanjem i prisilnom skrom nošću, tako da su žene bile u pravu kad su se ogorčene protiv toga pobunile. Nasuprot tome, pridržavamo se izvornog značenja riječi poniznost, u kojoj se skrivaju riječi hrabrost i služenje.48 Stoga poniznost znači hrabrost za predanost. Predanost svetoj, iscjeliteljskoj moći koja nema nikakve veze s vlastitim umanjivanjem ili podlaganjem drugim ljudima. Potrebna je zaista hrabrost da se u potpunosti odreknemo želje da na nešto utječemo sami i da se potpuno pouzdamo u iscjeljujuću moć kojom ni na koji način ne možemo raspolagati. Ipak, uvijek ćemo se iznova uhvatiti u misli da sami možemo na nešto utjecati kako bismo, na primjer, pomogli osobi koja ima boli. No, tko smo mi da bismo znali što je najbolje za drugu osobu u njenoj situaciji? Kakogod to grubo zvučalo, možda se kod nekoga i ne radi prije svega o tome da mu boli odmah prestanu. Možda je tu skriven neki dublji problem koji treba najprije riješiti. Sasvim slobodno i spontano polaganje ruku sve bolje uspijeva s povećanjem prakse – valjda nitko neće moći tvrditi da to nije trajni izazov. Prihvatiti 47

Harry Emerson Fosdick (1878.–1969.), svećenik, učitelj, profesor praktične teologije, utemeljitelj crkve Riverside u New Yorku. (op. ur.)

Znanstveni savjet redakcije rječnika Duden, natuknica „Demut“ (hrv. „poniznost“, op. prev.).

izazov, izboriti se za hrabrost predavanja te vježbanje povjerenja, dio su unutarnjeg puta polaganja ruku. On je u tom pogledu blisko povezan s kontemplativnim putem koji je, primjerice, obilježio Johannes Tauler, veliki duhovni učitelj četrnaestog stoljeća, u tri jednostavne riječi: ništa nemati, ništa ne znati, ništa ne željeti. Radi se o tome da otpustite vlastiti ego, da odustanete od vlastitoga djelovanja i od toga da „predate povjerenje“ sami sebi. Ovdje se možemo poslužiti jednom slikom: metaforom instrumenta. Prilikom polaganja ruku stavljamo se na raspoloženje iscjeljujućoj moći. Dopuštamo da ona „svira na nama“ onako kako, primjerice, neka glazbenica svira violinu. Zadatak je violine da bude rezonantno tijelo, a ne da proizvodi vlastite zvukove. Kad bi to činila, ni jedan glazbenik ne bi mogao svirati na njoj. Što je rezonancija čišća, to je i glazba ljepša. Melodija nastaje zajedničkim djelovanjem glazbenice i violine. Jedna svira, druga zvuči. Obje su neophodne, ali ne treba pobrkati jednu s drugom. Svaka ima svoju vlastitu ulogu. Zbog bliske srodnosti s kontemplacijom naš oblik polaganja ruku zovemo kontemplativnim i, čim dulje gledamo, tim jasnije vidimo da se tu radi o praksi duhovnog puta s kojim se, ne želimo prešutjeti, uvijek iznova povezuju i neke sumnje. Mogu li se doista pouzdati u nešto poput iscjeliteljske moći? Nije li to sve mašta? Iluzija? Doduše draga i brižno čuvana iluzija, ali ipak samo obmana? Ne možemo izvan svake sumnje niti dokazati postojanje snage iscjeljivanja niti njezino nepostojanje. Naposljetku nam, izgleda, ništa ne preostaje nego jedno pitanje: živim li bolje sa ili bez povjerenja u iscjeliteljsku moć? Mi smo se odlučili za put povjerenja, na kojem su nam opetovano darovana tako potresna iskustva da se za svaku sumnju učinilo kako je nestala bez traga. Ipak, sumnja nikad neće biti potpuno uklonjena. Postoji mali žalac koji nas čuva da ne postanemo samozadovoljni i da ne omlitavimo. Škola otvorenih ruku razvija unutarnji stav koji smo sažeto označili dvama nazivima – hrabrošću za predanošću i povjerenjem – i utemeljili ga u sedam načela: molitva (i njen sadržaj), stav spremnosti za prijam (biti kanal), povjerenje, otpuštanje, zahvalnost, strpljenje i ljubav. Prva četiri već su obrađena, a preostalim trima načelima pozabavit ćemo se u nastavku.

Počnimo sa zahvalnošću. Zahvalnost ne znači biti zahvalan za sve što nam se događa, kao na primjer za bol, patnju ili bolest. To bi bilo nemoguće i mizantropski. Umjesto toga, zahvalnost znači otkriti u svemu što nam se događa ono za što, unatoč svemu, možemo biti zahvalni. Ali da bismo to postigli, moramo se osloboditi predodžbe koja je vjerojatno sakrivena u svima nama: od predodžbe da zahvalnost možemo osjetiti samo onda kad nam se pokloni nešto što nadilazi ono što se samo po sebi podrazumijeva. Biti zahvalan za ono što se samo po sebi Smisao života ne leži u tome da živimo podrazumijeva, na primjer za to da upravo sada što je moguće dulje, nego u tome da možemo čitati u miru, nije uobičajeno. Prvi korak živimo iz trenutka u trenutak. ka zahvalnosti je stoga prestati uzimati zdravo za gotovo bilo što. Tada nastaju, čak i u vremeniWILLIGIS JÄGER ma boli i patnje, iznenađenja bez kraja.49 Poznati duhovni učitelj David Steindl-Rast preporučuje vrlo jednostavno pitanje kako bi se razorilo takvo svakodnevno podrazumijevanje bilo čega: „Nije li to iznenađujuće?“. Nije li iznenađujuće da čista voda izlazi iz slavine kad se tuširamo? Nije li iznenađujuće da imamo ruke? I da ih nekome možemo polagati? Ako se naviknemo na to da ovo pitanje postavimo nekoliko puta dnevno, uskoro ćemo primijetiti da zahvalnost postaje naš unutarnji stav.

Tako to u svakom slučaju smatra poznati duhovni učitelj David Steindl-Rast, koji je zahvalnost učinio svojom glavnom životnom temom: https://gratefulness.org/. (op. ur.)

Događanja

Biti zahvalan – za što?

Prilikom polaganja ruku zahvaljujemo stoga – i u početnoj molitvi i na kraju polaganja ruku – za sve što nam je darovano iscjeliteljskom silom. Dobivamo unutarnju lakoću koja sa svoje strane pomaže da se bolje podnesu teška vremena. „Nisu sretni oni koji su zahvalni. Zapravo su zahvalni oni koji su sretni.“50 Strpljenje: ne sasvim jednostavno, ali se isplati

Kao niti uvježbavanje unutarnjeg stava u cjelini, ni razvijanje osnovnog stava zahvalnosti ne događa se preko noći. Zato je potrebno strpljenje, što se također odnosi i na samo polaganje ruku. Iskustvo je pokazalo da polaganje ruku ima trajnije djelovanje ako se samo manji broj dijelova tijela tretira s pažnjom i unutarnjim mirom. Kad je polagateljica ruku budna i prisutna duhom, ona primjećuje kada se sila koja joj teče kroz ruke smanjuje pa je vrijeme za promjenu položaja. Strpljenje je također potrebno u smislu učinaka polaganja ruku. Ponekad je željeni uspjeh vrlo brz, ponekad tretman djeluje na nekoj drugoj razini u odnosu na ono što se očekuje ili se učinci osjećaju tek nakon nekoliko dana. Ponekad je potreban veći broj tretmana kako bi se pokazalo što polaganje ruku mijenja u nekoj osobi. Međutim, uvijek se pojavljuju pozitivni efekti, to je neupitno. Želimo se još kratko usredotočiti na posljednji aspekt strpljenja: biti strpljiv sa samim sobom. Polaganje ruku ne treba javno nuditi odmah nakon prvih pokušaja, nego čekati dok ne sazrije unutarnja sigurnost da smo spremni za to. Potrebno je puno pravog osjećaja i određeno iskustvo da se ruke polažu na nepoznate ljude tako da oni to osjećaju kao blagotvorno i da protiv toga ne pokažu nikakav unutarnji otpor. Stoga preporučujemo da najprije vježbate u svojoj obitelji i u krugu poznanika i tako prikupite određene povratne informacije. Dojmljivi primjer strpljenja je John Cameron Peddie, svećenik koji je sredinom 20. stoljeća razvio nevjerojatno plodnu iscjeliteljsku aktivnost u Glasgowu. Prije nego što je počeo, čekao je šest godina, meditirajući svake noći, sve dok nije dobio unutarnju sigurnost da počne s polaganjem ruku. Ljubav – lijepa no zloupotrebljavana riječ Riječ ljubav vjerojatno je najčešće pogrešno shvaćena riječ. Prije svega, svi vjerojatno razmišljamo o čežnjama, strahovima i patnjama koji prate ljubavne veze i koji su uzduž i poprijeko sveg svijeta opjevali pjesnici i kompozitori. Kao i o ushićenjima u intenzivnim stanjima zaljubljenosti. Međutim, ljubav u duhovnom smislu znači nešto drugo. Sa svima koji dolaze na polaganje ruku ne možemo ući u ljubavnu vezu – a toga bismo se trebali i čuvati. Ne možemo sve ljude jednako zavoljeti, iako, naravno, simpatija i antipatija uvijek igraju određenu ulogu u svakom susretu. Međutim, ono što možemo uvježbati jest tretiranje svake osobe s temeljnom Ljubav je srž moga života na kojega se osvrdobrohotnom otvorenošću. Prihvatiti je onaćem sa zahvalnošću. Ali se ne radi o ljubavi kvom kakva jest i suzdržati se od toga da je u jednoga “volim te” ili “voliš me”. Radi se o sebi ocjenjujemo ili čak osuđujemo. Ovakva ljubavi koja ne može isključiti niti ubojicu i se dobrohotnost ne može jednostavno propizločinca. Milina, nježnost i ugoda su samo sati. Ona uopće ne odgovara našim stečenim pojave koje upućuju na mnogo sveobunavikama. Obratite pažnju na to kako često hvatniju iskustvenu razinu. Ova razina je procjenjujete i osuđujete sebe i druge. Udio ocean u kojega se uvijek mogu vratiti. negativnih misli iznenađujuće je visok, kod WILLIGIS JÄGER većine ljudi veći je od 80%. Da bi se to promijenilo dobra volja sama po sebi nije do50

Francis Bacon (1561.–1626.), engleski filozof i državnik.

Erich Fried: Kako jest

voljna. Dobrodušna otvorenost postupno se uspostavlja s pomoću duhovnog iskustva da smo na jednoj dubljoj razini povezani i umreženi sa svim bićima i svim stvarima. Razlike koje nam se čine tako važnima u svakodnevnom životu, tj. naš individualni identitet koji smo mukotrpno stvorili i stoga nam je tako dragocjen – na toj dubljoj razini otpadaju. Nas ljude mnogo više toga povezuje nego dijeli. Svi smo se jednom rodili, moramo disati, jesti, spavati, žudimo za pripadanjem, starimo i jednom ćemo umrijeti. I, iz duhovne perspektive, svako ljudsko biće je jedinstveni izraz božanskoga. Možemo to nazvati našim duhovnim identitetom koji nam je bez našeg sudjelovanja dan još od rođenja. On je nad-individualan i time daleko fundamentalniji i presudniji od našeg svakodnevnog identiteta. Simpatija i antipatija tu više nisu važni. Čak i naše najtvrdokornije predodžbe o tome kakvi bismo mi ili drugi trebali biti otpadaju kad se radi o našem duhovnom identitetu. Svidjelo nam se to ili ne, iscjeljujuća moć teče kroz sve nas – onako kako kiši i dobrima i zlima. Kiša ne poznaje nikakve razlike. Vjerujemo da polagateljice ruku trebaju imati odgovornost prema klijenticama tako da uvježbavaju ljubav u smislu dobrohotne otvorenosti. To ih štiti od negativnih ili pogrdnih misli tijekom polaganja ruku. Polazimo od toga da pozitivne ili negativne misli mogu promijeniti atmosferu, dakle da misli imaju određeni učinak. Čini nam se važnim poštovati moć misli pri polaganju ruku i stoga uvježbavati stav dobrohotnosti. Prihvatiti čovjeka koji dolazi na polaganje ruku onakvim kakav jest u tom trenutku. Svaki put nas dirne kad vidimo ljudsko biće da leži pred nama. Svatko se bori kroz život na svoj način i zaslužuje poštovanje za to. Dobrohotno ga prihvatiti onakvim kakav je postao tijekom svog života i kakav danas jest, to podrazumijevamo pod riječju „ljubav“. Kako je to neusporedivo formulirao Erich Fried u jednoj od svojih najpoznatijih pjesama: „Onako je kako jest – kaže ljubav“.

Besmisleno je – kaže razum, Onako je kako jest – kaže ljubav. Sve je nesreća – kaže proračunatost, Sve je patnja – kaže strah, Bezizgledno je – kaže spoznaja, Onako je kako jest – kaže ljubav. Smiješno je – kaže oholost, Lakomisleno je – kaže oprez, Nemoguće je – kaže iskustvo, Onako je kako jest – kaže ljubav.

Događanja

Preveo: IVO PODHORSKY

Literatura

Bales G., Scupin O., Rädel-Ablass K. 2015. Die Effektivität von Therapeutic Touch im klinischen Bereich. Eine Literaturanalyse. In: Pflegewissenschaft 5/2015, 17. Jg. Nidda: Verlag hpsmedia GmbH. p 303-315 Behm J. 1968. 2.A Die Handauflegung im Urchristentum. Nach Verwendung, Herkunft und Bedeutung in religionsgeschichtlichem Zusammenhang untersucht. Dissertation. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft Biehl P. In: Betz H.D. et al. Hrsg. 2000. Religion in Geschichte und Gegenwart RGG. Bd 3. Artikel Handauflegung. Mohr Siebeck: Tübingen. p 1407-1410 Burgess R., Galloway K. 2009. Praying for the dawn. A resource book for the ministry of healing. Glasgow Bush E. et al. 2001. The Use of Human Touch to Improve the Well-Being of Older Adults. A Holistic Nursing Intervention. In: Journal of holistic nursing, Vol. 19 No. 3, September 2001. p 256-270 Chillida E. 2009. Schriften. Düsseldorf: Richter Verlag. Confederation of Healing Organisations CHO. http://www.the-cho.org.uk/about-healing/ what-is-healing/ heruntergeladen: 22.03.2018 Dürckheim K. Graf. 1983. 7.A. Der Alltag als Übung. Bern: Verlag Hans Huber Eglin A. 2016. Handauflegen hellt die Stimmung auf. Eine innovative Studie zeitigt ermutigende Resultate. In: NOVAcura 9/16. Bern: Hogrefe. p 21-23 Eglin A., Meister L. 2018. Handauflegen bei chronischem Schmerz. Einblick in eine laufende Schmerzstudie. In: NOVAcura 2/18. Bern: Hogrefe. p 23-26 Georgiou S.T. Hrsg. 2006. Mit Robert Lax die Träume fangen. Freiburg i. Breisgau: Herder Harms S. 2015. Es wird besser mit ihnen werden… Christliches Handauflegen. In: Kirche in Bewegung. Gemeindekolleg der VELKD. Oktober 2015. p 16-19 Höfler A. 2011. Open Hands. Grundlagen und Praxis des Handauflegens. München: Knaur Jäger W., Grimm B. Hrsg. 2009. Die Flöte des Unendlichen. Mystische Rezitationstexte aus Ost und West. Holzkirchen: Wege der Mystik Josuttis M. 2000. Segenskräfte. Potentiale einer energetischen Seelsorge. Gütersloh: Chr. Kaiser/Gütersloher Verlagshaus Kelsey M.T. 1995. 3.A. Healing and Christianity. A Classic Study. Minneapolis: Augsburg Fortress edition Meister L., Oppikofer S. 2016. Stabilisierung von Comfort bei vereinsamten, depressiv gestimmten BewohnerInnen der Langzeitpflege. Abschlussbericht. Forschungskooperation zwischen dem Institut Neumünster, Anemone Eglin, Theologin und dem Zentrum für Gerontologie der Universität Zürich, Dr. Sandra Oppikofer, MSc Yvonne Kündig, Laura Meister Mohn J. in: Betz H.D. et al. Hrsg. 2000. Religion in Geschichte und Gegenwart RGG. Bd 3. Artikel Handauflegung. Mohr Siebeck: Tübingen. p 1407-1410 Obrecht A.J. 1999. Die Welt der Geistheiler. Die Renaissance magischer Weltbilder. Wien: Böhlau Verlag GmbH Peddie J.C. 1985. 6.A. The Forgotten Talent. God’s Ministry of Healing. Norwich: Oldbourne Books. Co. Ltd. Smits A.M. 2007. Gebetsheilungen im Christentum. Die Wiederbelebung der Gebetsheilungen im 20. Jahrhundert. Magisterarbeit. Institut für Orient und Asienwissenschaften, Abt. Religionswissenschaft. Bonn: Universität Bonn Walch J.G., Hg. 1904. Luther Martin. An den Pfarrer Schulze zu Belgern. Dr. Martin Luthers Sämmtliche Schriften 21b. St. Louis: Concordia Westermann C. 1992. Der Segen in der Bibel und im Handeln der Kirche. München: Kaiser Wissenschaftlicher Rat der Dudenredaktion: Klosa A. et al. Hrsg. 1997. 2.A. Duden. Das Herkunftswörterbuch. Etymologie der deutschen Sprache. Bd. 7. Mannheim: Dudenverlag Wolf-Braun B. 1999. In: Obrecht A.J. Die Welt der Geistheiler. Die Renaissance magischer Weltbilder. Wien: Böhlau Verlag GmbH und Co.KG Wyler Werlen G. 2006. Heilendes Handeln in Kirche und Medizin. Schlussbericht zum Studienurlaub vom 16. Januar bis 16. Juni 2006 Zürcher Bibel. Kirchenrat der Evangelisch-reformierten Landeskirche des Kantons Zürich. Hrsg. 2007. Zürich: Genossenschaft Verlag der Zürcher Bibel beim Theologischen Verlag Zürich 51

Popis korištene literature ostao je u obliku u kojem ga je donijela autorica teksta. (op. ur.)

ŠTO? GDJE? KADA?

U prošloj, 2018. godini uspjeli smo sačuvati kontinuitet događanja postignut u prethodnim godinama. Uvodnim smo intenzivima označavali kraj zime (ožujak) i kraj jeseni (prosinac), dok smo u mjesecima između njih jednu nedjelju mjesečno posvetili Danu kontemplacije – intenzivnijem višesatnom prakticiranju. Kontemplativna smo povlačenja održali na Košljunu od 23. do 27. V., a jesenje na Krapnju od 17. do 21. X. Osobito je zanimljivo bilo na Košljunu kada nam se priključila i grupa od desetoro Nijemaca koje je predvodio i organizirao naš dragi Renato, dio čega se može vidjeti i iz nekih njihovih iskustava o kojima ste mogli pročitati u gornjoj rubrici. Prošla je godina svjedočila i objavljivanju pete knjige u biblioteci „Kontemplacija i mistika“ izdavačke kuće Synopsis, knjige Willigisa Jägera O ljubavi i vječnom životu, kao i petog broja časopisa zajedno s temom Kontemplacija danas, 1. dio: Američka škola kontemplacije. Promocija knjige i časopisa održana je u Hrvatskom kulturnom društvu „Napredak“ u Zagrebu 12. III., uz sudjelovanje Jadranke Brnčić koja je govorila o Cynthiji Bourgeault, o kojoj je tekst objavljen upravo u tom broju časopisa. Svjedočili smo i sasvim novom događaju – Kontemplativnom polaganju ruku – održanom od 29. VI. do 1. VII., koji je bio neke vrste nadopuna rada na kontemplaciji samoj, osobito za one koje ta vrsta rada privlači i interesira. Voditeljica tečaja bila je Anemone Eglin, učiteljica kontemplacije i kontemplativnoga polaganja ruku, a prisustvovalo nas je dvadeset i četvero. Anemone nam je svoj način rada željela približiti i člankom koji ste mogli čitati netom prije ovoga teksta. Kako je to najavljeno u prošlom broju časopisa, „da s nestrpljenjem očekujemo novu 2018. godinu, koja će zasigurno donijeti nova iznenađenja i izazove“, a vezano uz naša redovna putovanja u Benediktushof, to se uistinu i dogodilo. Naime, ni Zdravko ni Neven nisu bili u mogućnosti otputovati na sjever: Zdravku je otišla Marina, pa je ostao sam s Mini koja je vrsta psa potpuno vezanih na svoje gospodare da je ne može ostaviti nikome, a u Benediktushofu psiće ne mogu primiti i o njima brinuti… Nevenu je otišao otac, tako da tijekom proljeća nije mogao ostaviti majku samu, dok je ljeto je bilo rezervirano za jako, jako dugo putovanje u Poljsku (kratko prikazano u ovom broju)… I tako, iščekujemo što će nam donijeti ta 2019. … :)

DOGAĐANJA U 2018.

Ivan Supičić, Willigis Jäger, O ljubavi i vječnom životu Dvoknjižje o kojem je ovdje riječ izdala je nakladnička kuća Synopsis u suradnji s Centrom duhovnih putova „Kontemplacija i mistika“ iz Zagreba (urednik: Neven Bradić). To su dvije omanje knjige, ukoričene kao jedna pod navedenim zajedničkim nadnaslovom, a njihovi su posebni naslovi: O ljubavi (str. 1–83.) i Život nikada ne prestaje. O postojanju u sadašnjosti (str. 87–184.). Nije teško

Što? Gdje? Kada?

NOVOBJAVLJENE KNJIGE

nazrijeti koliko su te dvije teme povezane te da se itekako uzajamno nadopunjuju. Također je nepobitno da one postavljaju pitanja od bitne egzistencijalne težine i životne važnosti. O njima zacijelo ovise mnoga druga važna, temeljna pitanja života i sudbine čovjekove, njegova zemaljskog puta i vječnog određenja.

O ljubavi

Kao što je to kratko, sažeto i snažno istaknuo sv. Ivan od Križa, „nema ničega boljeg i nužnijeg od ljubavi“. Dakako, riječ ljubav može značiti mnogo toga, a sama ljubav može biti raznolika ili raznovrsna, može čak imati slabosti i zastranjenja, odnositi se samo na neka područja života ili slično. No, u svojem autentičnom, najdubljem i najširem značenju, o kojem je u ovoj knjizi riječ, ljubav je nezamjenjiva i nenadmašiva: ona je agape − sveobuhvatna ljubav prema bližnjemu, kako to autor naznačuje već u naslovu prvoga poglavlja svoje knjige. Na njezinu samom početku autor ističe kako tu knjigu „ne treba shvatiti kao jednu od mnogih rasprava o osobnoj ljubavi niti kao savjetnik za vježbanje ljubavi“ (str. 15.). Ono što, međutim, čini jednu od njezinih temeljnih vrijednosti, to je da nas već od svojih prvih stranica izravno vodi na široku pučinu takva blistavila misli i duha, kakvo je nepobitni znak autentičnosti jer nam otvara ujedno i „podzemne“ dubine realnosti same ljubavi i „svemirske“ visine njezina sunčanog sjaja i njezinih beskrajnih dometa koji nas očaravaju ljepotom i snagom svoje istine. Kako se katkada o mnogočemu opravdano ističe, bitne, temeljne realnosti obično su i one najjednostavnije: tako, na primjer, da nitko nije isključen iz ljubavi i da je svatko pozvan na ljubav. Jäger započinje citiranjem glasovitoga, utemeljiteljskog i magistralnog teksta o ljubavi iz prve Poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima (1 Kor 13): „Kad bih sve jezike ljudske i anđeoske govorio, a ljubavi ne bih imao... Kad bih imao dar prorokovanja... i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao... bio bih ništa“. Univerzalizam toga jedinstvenog manifesta ljubavi, kao i njegov svevremenski karakter, zauzimaju središnje mjesto u duhovnosti ljubavi na tragu bitnih Kristovih riječi i poruka, od kojih autor kreće i osim kojih navodi i neke misli vodilje, od Meistera Eckharta, sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa do suvremenih duhovnih učitelja kakvi su bili, uz niz drugih, Thomas Merton i Thomas Keating. Izvorno benediktinac, Willigis Jäger također crpi iz golemog blaga orijentalnih duhovnosti od kojih mu je zen najbliži i u koji je godinama praktički ponirao, napose prilikom svojega višegodišnjeg boravka i rada u Japanu. U osamnaest poglavlja knjige autor dubokoumno obrađuje čitav niz temeljnih tema, koje vrijedi sve navesti: kako slati u svijet ljubav i mir; kako ljubavlju nadići svaku podjelu; kakva je ljubav prema našem istinskom ja; kako pomirenjem pronaći put do ljubavi; što su rituali izmirenja, a što etika ljubavi; koja su to iskustva jedinstva ljubavi i geste predanja; što je erotska ljubav kao čežnja za potpunošću, te kako je ljubav povratak potisnutoga; riječ je i o prijateljstvu kao ljubavi prema drugome, o odsutnosti ljubavi i o ponesenosti božanskom ljubavlju; o tome kako ljubav dokida sve granice, kao i o potrebi otvaranja prema sveopćoj ljubavi; o univerzalnoj Crkvi istinske ljubavi, koja ju jedina autentično obilježava, te o ljubavi kao srži našega ljudskog života. Za razliku od tolikih knjiga koje previše govore a premalo kažu, ova knjiga o ljubavi je tako bogata i nabijena sadržajem da nam gotovo svaka njezina stranica donosi nešto posebno i vrijedno. Ona je izraz jedne dublje mudrosti, a ne samo rezultat golema autorova poznavanja religijâ Istoka i Zapada, te krš ćanske, kao i drugih, duhovnosti čije plodove iznosi. Ona proizlazi iz autorova

81 Što? Gdje? Kada?

dubokog i istinskog duhovnog iskustva. Ona govori „iznutra“, iz srca i duha, a ne ponajprije „izvana“, iz tuđih misli, razmatranja i izlaganja. O ovome djelu, djelomično snažnijem i dubljem, premda možda manje sustavnom od onoga koji slijedi kao drugi dio ovoga sveska, trebalo bi zapravo napisati čitav esej, a ne tek neki kratak prikaz, na kakav se ovdje moramo ograničiti. Kao što ističe autor, ljubav je put k jedinstvu i izraz jedinstva: „U iskustvu jedinstva utemeljena je mudrost svih duhovnih putova, mudrost koja kaže da ne postoji razdvojenost između mene i tebe, između Božjega pratemelja i čovjeka. U ovom iskustvu jedinstva svih bića i svega života leži cilj duhovnoga puta; iz njega izrasta ljubav“ (str. 18.). „U svakom čovjeku postoji temeljna težnja koja želi i traži povezanost. Svi mi u sebi nosimo temeljnu težnju za ljubavlju i jedinstvom. Voljeti smo sposobni od rođenja, tu sposobnost donosimo sa sobom na svijet“ (str. 23.). Ljubav nadilazi svaku podjelu. To je autentična, univerzalna poruka svih religija, a ne ona koja stavlja u prvi plan njihovu doktrinarnu partikularnost, koja je kroz povijest donijela čovjeku i čovječanstvu tolika zla, patnje i prolivene krvi. Mi smo inkarnacija bitka Pratemelja, Praiskona: „naša zadaća je spoznati taj pratemelj kao vlastito biće i živjeti u ovom sasvim konkretnom obliku u kojem jesmo“ (str. 26). „Nadilaženje sebe nije ništa drugo doli ljubav koja sadržava egzistencijalno iskustvo jedinstva s univerzumom – temelj životnoga bitka“ (str. 27.). No, Willigis Jäger govori ne samo o ovim širim, općim aspektima istinske ljubavi nego, vrlo konkretno, u perspektivi ljubavi, i o našem osobnom postavljanju spram vlastitih emocija i osjećaja: „Emocije su reakcije nabijene afektom, usidrene duboko u tijelu koje naviru prema van, u djelovanje. Osjećaji su naprotiv finije kretnje duše koje nisu podčinjene jakom nastojanju za reagiranjem i djelovanjem“ (str. 30.). Važno je znati se nositi s vlastitim emocijama, uočavati ih i ne dopustiti im da nas nadvladaju i satru. Emocije i osjećaji su kratkotrajni fenomeni koje treba integrirati u vlastito biće, i bez stalnih upuštanja u sukobe s njima, poći u potragu za svojim istinskim, dubljim bićem. Moramo se prihvatiti onakvima kakvi jesmo, „sa svim našim emocijama, strahovima, teškoćama. Tako dospijevamo do drukčijeg načina ophođenja s teškim situacijama i jasnijeg percipiranja osjećaja na kojima počivaju“ (str. 30.). U konačnici, rezultat je da postupno stječemo i našu unutarnju slobodu. Pitajući se što je pravi znak napretka na duhovnom putu, autor iznosi mišljenje da je to „upravo sposobnost ophođenja s emocijama i izmirenja s povredama. Stvarno napredovati na duhovnom putu znači razviti osjećaj vlastite vrijednosti koji nas, uza svu odgovornost jednih prema drugima, istodobno čini neovisnima o ponašanju i mišljenju drugih... Sa svakim dubljim iskustvom na duhovnom putu raste blagonaklonost prema svim bićima. I ona opstaje čak i kada nas drugi ljudi susreću s neprijateljstvom ili negativnošću“ (str. 35.). I u tome stoji ljubav. Govoreći o etici ljubavi, Jäger ističe da „etika na duhovnom polju ne izrasta iz čvrstih odluka ili opomena volje već iz iskustva jedinstva... Iz preobražene osobnosti nastaju novi vrijednosni sudovi i načini ponašanja. Rastu mudrost, suosjećanje i ljubav“ (str. 38.). Do ljubavi se ne dolazi naređivanjem: „moraš“, Bog i ljudska vrsta u međusobnom su „trebaš“ ili slično, nego obratno, iznutra, uviodnosu, kao zlato i prsten. Oni su pođanjem i doživljajem njezine ljepote i snage, svema različite stvarnosti. Zlato nije prnjezine vrhunske i neusporedive vrijednosti i sten, a prsten nije zlato. Ali jedino se u važnosti. Ako doživimo snagu i domet te činjezlatnom prstenu mogu pojaviti zajedno. nice, naš će put biti drukčiji, posve obratan: ne Oni postoje zajedno. Zlato treba oblik onaj zapovijedanja i nametanja nego, prema da bi se pojavilo, a prsten treba materislavnoj riječi sv. Augustina: „Ljubi i čini što žejal da bi postao vidljiv. Oni su „ne-dva“. liš!“. Prema autoru, „mistični put vodi u iskustvo Jednoga. Taj se pratemelj očituje kao ljuWILLIGIS JÄGER bav, kao životno iskustvo Jednoga, a ono vodi

k bližnjemu te je temelj nove etike ljubavi... Mistični put vodi do univerzalne sjedinjenosti. To je cilj mistike Istoka i Zapada. To je prava revolucija koju mi ljudi trebamo izazvati: revolucija ljubavi. U tom iskustvu leži spas našeg rastrganog svijeta“ (str. 40.). Kao što ističe autor, ljubav kao temeljna elementarna sila, posjeduje silan potencijal za preobrazbu svijeta. No naš ego teži odupiranju „toj temeljnoj sili povratka Jednome. U ljubavi ne želi odustati od sebe. Od mistične pobude k sjedinjavanju razlikuje se po tome što ustraje na svojem egocentrizmu. Time se izlaže opasnosti iskorištavanja drugoga“ (str. 46.). No katkad se i ljubav prema Bogu zloupotrebljava „kao sredstvo u osobne svrhe. Čovjek pokušava Bogom manipulirati radi vlastite koristi... U lažnoj pobožnosti čovjek zbog vlastita užitka ne želi otpustiti ono za čime teži. Prava srž religije ipak je predanje. U mistici, kao i u ljubavi, ego je spreman predati se i otvoriti.“ (str. 46.). Iz velikoga mnoštva važnih autorovih misli navest ćemo još samo neke završne. Jäger ističe kako je na duhovnom putu svakoga prijeko potrebno „uhvatiti se u koštac s vlastitom potisnutom sjenom. Sjena je od nas otuđena strana naše svijesti. Zbog toga je tako teško uvidjeti ju i prepoznati kada se pojavi kao nešto što nam pripada. Važne zadaće na duhovnom putu su prihvaćanje potisnute sjene i izmirenje s njom... Tek tada ponovno postajemo slobodni voljeti“ (str. 62-63.). Tek tada nam je moguće otvoriti se drugima kao i cjelini vlastitoga bića, kako duhovnog tako i tjelesnog: „Suvremena i moderna duhovnost poštuju tijelo kao prijatelja na putu te se prema njemu odnose s poštovanjem i brigom“ (str. 54.). Osvijestiti sjenovitu stranu naše psihe, ono što aktivno postoji u nama a nismo ga svjesni, kao i ispravno valoriziranje vlastitoga tijela, dio su svake zdrave duhovnosti. „Tijelo je kao i čitava priroda oblik izražavanja Božanskoga. Njegovo uvažavanje pretpostavka je za pozitivno stajalište prema erosu i seksualnosti. Ukoliko svoje ljudsko utjelovljenje shvaćamo ozbiljno, tada to znači odobravanje i uvažavanje tijela, i to čitavoga tijela, s njegovim radosnim i žalos nim iskustvima“ (str. 55.). A postupno otkrivanje i upoznavanje vlastite sjene, tog pojma i realnosti koje je utvrdio Jung (nakon Freudova otkrića nesvjesnog u nama), danas je „opće mjesto“ suvremene psihologije i duhovnosti. „Ljubav dokida sve granice“ naslov je jednog od posljednjih poglavlja Upravo je razina kozmičke svijesti ta na kojoj ove knjige koje zaslužuje posebnu pozorse ostvaruje istinsko mistično iskustvo. Ono uknost. „Tibetski budizam ovaj univerzum ljučuje iskustvo praznine, neizrecive božanske naziva univerzumom ljubavi. U kršćanstvarnosti. Na toj razini imamo iskustvo „čistog stvu je Bog ljubav. Ljubav je uvijek ovdje. postojanja“, izvor iz kojega nastaju sve stvaTko nije u ljubavi, propušta temeljnu ri. Ta razina prethodi svemu što može nastati. strukturu evolucije, a time i sam život... Zbog toga je nepostojanje temelj postojanja. Ljubav je nacrt na osnovi kojega se raz Mistično iskustvo je iskustvo jedinstva oblika i vija univerzum. Nadilaženje sebe je drupraznine, iskustvo jedinstva našega vlastitog ga riječ za to. Ljubav je nadilaženje sebe identiteta s Prvobitnom stvarnošću. To stanje jer lomi granice ega i nadilazi razdvojesvijesti je cilj duhovnog puta. To je mistično nost. Ona je izvor svih oblika, iskustvo iskustvo, a osobe koje ga dožive nikada više iz kojega dolazi sav život i u kojem se neće biti iste. Njihovo se poimanje religije mijesav život spaja... Ljubav je osnova evonja. Napraviti ovaj korak u mistično jest osjećaj lucijskih procesa. Tko nije u stanju voumiranja u sebi. I upravo je iz tog razloga u ljeti, nije sposoban otvoriti se, ne može mističnoj tradiciji poznat kao „smrt ega“. ostvariti razmjenu s drugima niti imati WILLIGIS JÄGER ispunjen život; jer življenje znači biti u zajedništvu, biti prihvaćen, biti zaštićen i znati interpretirati vlastiti život. I ovdje se opet nadilaženje sebe pokazuje kao temeljna struktura evolucije“ (str. 64.). „Dio smo evolucijskog procesa u kojem se razvija stvaralačka snaga Božanskog. U tom procesu oblikujemo svijet i snosimo odgovornost za bližnje... I prirodne znanosti danas polaze od toga da je svemir velika cjelina u kojoj se ništa ne gubi. Sve je sa svime povezano. Razmjenom najmanjih čestica razvijaju se viši oblici života“ (str. 65.).

Nakon kratka prikaza svoga životnog puta koji ga je doveo do zena, Jäger ga sažima u jednoj jedinoj misli ili izričaju koji ujedno čini naslov posljednjeg poglavlja ove knjige: „Ljubav je srž mojega života“. Istaknimo na kraju izvrsnost prijevoda s njemačkog Franka Ćorića, koji je čitak, jasan, s vrlo dobrim izborom riječi i koji sigurno nije bio lak posao. (Jedna mala zamjerka, jedva vrijedna spomena: u tekstu se niz puta pojavljuje formulacija „bez da...“ dok naši jezični savjetnici preferiraju formulu „a da ne...“.) Ukratko, vrijedno djelo i isto takav prijevod, za što moramo biti zahvalni ne samo izdavačima nego i uredniku biblioteke Nevenu Bradiću, koji izborom naslova i svojim uredničkim poslom zaslužuje svako priznanje.

Što? Gdje? Kada?

Druga knjiga ovoga izdanja podijeljena je u šest poglavlja, od kojih je svako artikulirano nizom podnaslova. U tim poglavljima riječ je o „našem Pratemelju“, o Bogu kao izvoru iz kojega nastajemo; o „bolesti i ozdravljenju“, tj. o ljekovitoj snazi našega najdubljeg bića; o „starosti ili šansi za drugo rođenje“; o „smrti, umiranju i uskrsnuću“, i to o vječnom životu a ne o njegovu pojedinačnom obliku; o „propasti i uskrsnuću svijeta“, te o tome „kako je moguće da Bog to dopušta“, naime o dramatičnom problemu i misteriju ljudske patnje i stradanja, o postojanju tolikoga zla u svijetu. Ono što obilježava ovu knjigu je stalno povezivanje općih konstatacija s vrlo konkretnim pitanjima, pa čak i praktičkim uputama za duhovni hod i napredovanje u duhovnom životu. I indijski mudraci traže da se na tom putu uvijek ide prema onome što je konkretno i životno te da „pravi tražitelji moraju uvijek istraživati ono što stoji iza imena i oblika. Jednako tako i kršćanski mistici upućuju da božansko treba tražiti iznad i onkraj pojmova“ (str. 99.). Dualizam kojim se podijelilo razdjelSve dotle dok ljubav prema bližnjemu ostanom crtom Boga i čovjeka, Prvotnu stvarnost je samo zapovijed, neće biti mira ni sklada i svijet, autor shvaća i prikazuje kao „bolest na našem planetu. Zapada“, dok je naprotiv već sv. Pavao istaknuo da u Bogu „živimo, mičemo se i jesmo“. WILLIGIS JÄGER Ta intimna egzistencijalna povezanost Boga i Njegova stvorenja, čovjeka, nadilazi sve mentalne predodžbe i razumska nastojanja. Autor tako navodi poznatu izjavu sv. Tome Akvinskoga (malo prije njegove smrti), koji je čitav svoj život posvetio intelektualnom, filozofskom i teološkom, naporu poniranja u božansku i ljudsku stvarnost, ostavivši iza sebe velebno djelu na tom polju; naime, nakon što je imao mističan doživljaj u crkvi u Vosa Novi izjavio je: „Sve što sam napisao čini mi se kao slama u usporedbi s onim što sam vidio i što mi je objavljeno“. „O takvim mističnim iskustvima jedinstva govore i Terezija Avilska i Ivan od Križa“ (str. 106.). U poglavlju o „bolesti i ozdravljenju“ autor se nadovezuje na temu jedinstva između Boga i čovjeka iz jedne druge perspektive, ističući njegovo postojanje u našem ljudskom biću i između njega i prirode. Mnogi zdravstveni poremećaji dolaze ne samo s tjelesne ili psihičke razine, nego – mnogo dublje – s duhovne: „Danas mnogi pate zbog nedostatka smisla života. Trpe od noogene neuroze, kako to stanje naziva Viktor Frankl, odnosno od neuroze koja nije psihička, nego ima egzistencijalne uzroke. Abraham Maslow to naziva metapatologijom. Stvarna se bolest skriva mnogo dublje od simptoma. Izražava se pitanjima: Zašto uopće živim? Koji je smisao mog života? Tko sam zapravo?“ (str. 111.). Kao što će čovjek oboljeti kad ne može zadovoljiti svoje osnovne tjeles ne i duševne potrebe, tako će to biti i kad ne može zadovoljiti „svoje osnovne duhovne potrebe. Tragedija je u tome da danas mnogi te duhovne potrebe čak i ne osjećaju... Često ne primjećujemo da smo duhovno neishranjeni i da nemamo nikakve otpornosti ni snage da bismo istinski živjeli. Što dakle možemo učiniti? Trebali bismo potražiti put do svojeg najdubljega bića. Odatle će nam doći iscjeljujuće snage koje uspostavljaju red. Postoji energija koja prethodi našem mišljenju i volji. Nju nazivamo svojim najdubljim bićem... Ne postoji snažnije

O vječnom životu (Život nikad ne prestaje)

iscjeljujuće sredstvo od našeg najdubljeg bića. Ne treba ga tražiti; treba samo odstraniti slojeve koji ga pokrivaju da bismo mogli koristiti njegovu iscjeljujuću moć“ (str. 112–113.). Ukratko, nameće se nekoliko temeljnih zaključaka: „Područje psihe nije jednostavno liječiti jer nedostaje izvorno povjerenje u dublji smisao života koje leži u području transcendentnog. Ako se bolesniku otvori sveobuhvatni smisao života, nestanu i simptomi na donjim razinama“ (str. 116.). Postoje ljekovite energije koje se mogu pokrenuti, a autor pokazuje kako ih se može aktivirati da bi djelovale na naš živčani sustav: tako, uz „klasičnu“ medicinsku pomoć, koju se ne smije zanemariti, već jednostavne vježbe kontemplacije i disanja koje naznačuje mogu biti od velike koristi, a tako i ljekovite geste i obredi, kao i molitve za bolesne. U poglavlju o starosti ili šansi za drugo rođeSpasenje u mistici nosi „spoznaju“ nje autor među ostalim ističe da je „u trećoj dobi žiili „uvid“ u istinu, stanje dano onivota čovjek zreo za prodor u transcendentno... Iako ma koji mogu otpustiti. Samo je u je to tema čitava našeg života, ona iznova u starosti otpuštanju moguće uvidjeti vječno dobiva dublje značenje... To je rođenje usmjereno prisutnu stvarnost „nezamračenu“ na ostvarenje potpunoga čovjeka, na razvoj svih poegom; nikada ne našim činjenjem. tencijala koji su mu dani i koji se do sada nisu stigli A upravo smo kao kršćani daleko razviti“ (str. 133.). Pruža nam se mogućnost da više više poticani da raj zaradimo done mislimo i ne djelujemo „dualistički, egocentrično brim djelima. i narcisoidno... /jer/ ovaj put ne vodi do ispunjenja nego u patnju. Patnja je naravna posljedica narcizWILLIGIS JÄGER ma, želje za imanjem i posjedovanjem... Patnja je uvijek znak prepoznavanja našega ega“ (str. 134.). No, tu je uvijek i „naš unutarnji glas koji nam daje naslutiti da nas u životu očekuje još nešto drugo – neko drugo cjelovitije ispunjenje“ (str. 135.). Kao što snažno ističe Jäger, važno je ono što jesmo, a ne ono što možemo, ne ono što radimo nego ono što jesmo. A ono što jesmo je bezvremeno. Naš cilj je u tome da uberemo „zreo plod života... kao što i proživljavanje neke bolesti može voditi novom susretu sa samim sobom i posve novim otvaranjem prema Bogu i bližnjima. Je li moguće sazrijevati kroz patnju? Stvarna zrelost počinje tek onda kada se čovjek može prepustiti onome što mu je dano“ (str. 139.). U starosti nam Bog „još jednom daje priliku da stupimo s Njim u duboko zajedništvo. Jednostavno treba samo biti tu. Otpustiti strahove, misli i sve što nas progoni. Biti tu u ljubavi i dobrohotnosti za svoju okolinu“ (str. 140.). Nadalje, ne trebamo se ničega bojati, premda „strah koji često obuzima starije može imati i pozitivan učinak. Može dovesti do iscjeljujućega iskustva istine o ograničenosti i smrtnosti vlastitoga ja... Iscjeljenje se pak događa samo po izmirenju sa samim sobom. Gledano unatrag, naš nam se životni put može učiniti krivudavim i isprekidanim. Pa ipak, možda možemo zahvalno otkriti da se taj put uspinje do vrhunca koji je Bog... Kad se potpuno prepustim tom temelju i čvrsto se držim živoga Boga koji u meni i sa mnom korača ovom Zemljom, ne trebam se ni oko čega brinuti, pa ni oko toga što se događa poslije smrti... Uzet sam u božansku Konačnu stvarnost. Živim u božanskom sada. Na kraju nam je učiniti samo jedno: sve otpustiti“ (str. 142.). A to uključuje i prepustiti se i predati našem dubljem biću i Onome koji iza njega stoji. Na kraju ovoga poglavlja autor navodi odgovor jednog Japanca na pitanje o tome što ga je navelo da postane kršćanin. Odgovorio je: „one Kristove riječi iz Propovjedi na gori 'Ne brinite se tjeskobno za život svoj...'“. I nastavio: „kad sam shvatio da se Bog brine i za ptice nebeske i za ljiljane u polju, iznenada sam se osjetio slobodnim od svih strahova“ (str. 142.). Ovaj smo prikaz autorovih dviju knjiga uvezanih u jednu više ispunili citatima iz njih nego vlastitim komentarima. Tako ćemo ga i dovršiti. Učinilo nam se boljim da njegovi čitatelji izravno upoznaju barem neke temeljne autorove misli i time budu privučeni da pročitaju i samo djelo. Međutim, završetak je knjige toliko bogat mislima i ispunjen mudrošću da ćemo ga (s obzirom na raspo-

Što? Gdje? Kada?

život može postati iz fizioloških, iz psihološWILLIGIS JÄGER kih, ali i iz duhovnih razloga. Ako nastavimo tjerati do krajnosti vlastiti egocentrizam i specijaliziranje, i mi ćemo kao vrsta postati nesposobni za život“ (str. 177). I zaključno: „Vjerojatno je najveća opasnost koja prijeti našoj vrsti to što se više ne ponašamo evolucijski primjereno. Temeljna struktura evolucije jest samotranscendencija... Samotranscendencija nije ograničena na materijalno. Ona obuhvaća i veće holone u kojima duh, kao načelo koje sve dovodi u red, sve jače dolazi do izražaja... Primjerice, jedan je atom dio neke cjeline, jedne molekule. Molekula je dio čitave stanice, a stanica je dio cijeloga organizma... Holon je s jedne strane cjelina, a s druge dio nečega drugoga... Svaki se holon teži otvoriti prema većem holonu, kao što se i svaki atom teži otvoriti prema molekuli“ (str. 176–177.). Na kraju, ipak jedna kritička primjedba. Posljednje posve kratko poglavlje ove knjige kojemu je naslov „Kako je moguće da Bog to dopušta?“ ne iznosi samo nekoliko misli u vezi s katastrofom tsunamija, koji je 2004. godine pogodio Jugoistočnu Aziju i u kojem je poginulo više od 200 000 ljudi, nego i problema stradanja, trpljenja i patnje uopće. Kao prvo, jedno tako teško pitanje ne može se valjano ni načeti u nekoliko kratkih odlomaka teksta. A kao drugo, pogotovo se na nj ne može pokušati dati neki iole uvjerljiv odgovor ponekom općom opservacijom o tome kako je stradanja i patnji uvijek bilo u povijesti čovječanstva. Pa tako ni neodređenim napomenama o tome kako ne znamo što se zapravo događa čovjeku i s čovjekom nakon njegove smrti. Za utjehu, možemo se ipak složiti s autorom kad sljedećim riječima zaključuje svoju knjigu: „Patnja drugih je i naša patnja. Obilježena je nadom i obzirom... /Bog/ trpi u nama i u svim bićima. Sve to nije moguće shvatiti razumom. Na kraju, razumu ostaje predanje. Iza svega zrači izvjesnost da postoji shvaćanje onkraj shvaćanja. Upravo nas tamo mistika želi odvesti.“ (str. 182.). Prevoditeljice ove druge knjige bile su sad već pokojne Ljerka Jovanov i Marina Botić. Njihov je prijevod isto tako izvrstan, tečan i lako čitljiv, kao i onaj prve knjige. Čita se s lakoćom i uvijek je razumljiv. Urednik Neven Bradić vrlo ga je dobro pripremio, kao i onaj prvi. Ovaj izdavački pothvat vrijedan je svake pohvale. Izdavači zaslužuju ohrabrenje za nastavak objavljivanja sličnih knjiga.

loživi prostor) morati jako sažeti. A pitanje koje moramo ipak postaviti jest ono u autorovu shvaćanja pojma „Bog“ kojemu katkad kao da preferira izraz „Božanstvo“, pa čak praiskonsko „Ono“ koje, bez referencija na panteizam, usko povezuje s evolucijom Svemira, u čemu se njegova misao katkad čini pomalo nejasnom: dijelom valjda zbog opće ljudske nemogućnosti da „dohvati“ misterij Boga umom, koji nadilazi sve ljudske pojmove i poimanja (i na koju sâm autor upozorava), a dijelom i zbog svoje vlastite. Sažimajući na kraju neke bitne postavke iz svoje knjige, autor ističe kako je ljubav u temelju svih religija. Među njima, teističke religije često su se kretale, a i danas to prečesto čine, od razumijevanja ovoga svijeta kao poprišta borbe između dobra i zla, katkad se udaljujući od izvornih korijena svojih utemeljitelja, upadajući i same u zlo – udaljujući se od ljubavi. No, život i svijet bez ljubavi čine nas Prava je stvarnost uvijek ovdje, u ovom trebolesnima. Ono što nam konačno ostaje nutku. Postoji samo ovaj bezvremenski ples nisu naša djela: trebat će da se iznad svekoji život izvodi u evoluciji. Smisao plesa nije ga zapitamo koliko smo ljubili, reći će autor. u njegovu završetku. Nalazi se u samom pleTo vrijedi za svakog čovjeka. „Ljubav je tesu. Smisao plesa je u življenju Božjeg života, meljno načelo svemira; ne ljubav kao zapotrenutak za trenutkom. No nitko to ne može vijed, nego ljubav kao iskustvo jedinstva. shvatiti samim razumom. To možemo dožiTko se ne može otvoriti prema drugome, ne vjeti jedino izravno, kroz mistično iskustvo. odgovara razvoju koji je primjeren evoluciji A kada se to dogodi, naš strah od smrti nei njezinoj težnji prema samotranscendenciji. staje. Zašto bismo se stoga bojali smrti kada Tko se zatvori prema samotranscendenciji, znamo da se naša prava suština niti rađa, a propada. Ono što se naziva grijehom zapraniti umire? Zašto bismo se bojali da će brod vo je odbijanje transcendencije kao nadilapotonuti kada je Bog ocean u koji brod tone? ženja vlastitoga ega... Nesposobnim se za

IN MEMORIAM Thomas Keating 7. ožujka 1923. – 25. listopada 2018.

U dubokoj boli javljamo da je 25. listopada 2018. u 10:07 sati u opatiji Sv. Josipa u Spenceru, Massachusetts, preminuo naš voljeni učitelj i duhovni otac Thomas Keating. Otac Thomas otkrio nam je nevjerojatna bogatstva i poniznost koji proizlaze iz božanskog odnosa koji nije samo moguć, već je činjenica u svakom ljudskom biću. To je bilo njegovo učenje, to je bio njegov život. Svojom nas svjetlošću sada obasjava s visina i iz dubina srca Trojstva. Otac Thomas rođen je u New Yorku 1923. godine. Od rane dobi osjećao je privlačnost vjerskoga života. Studirao je na sveučilištu Yale, a zatim diplomirao na ubrzanom programu na sveučilištu Fordham. Duhovni voditelj u kampu u kojem otac Thomas radio kao pomoćnik za vrijeme studija, poveo je pomoćnike u trapistički samostan Gospe od Doline u Rhode Islandu, kojemu se otac Thomas i pridružio 1944. godine. Zaređen je za svećenika 1949. godine. Prvi je puta došao u Snowmass u Coloradu 1958. godine sa zadatkom izgradnje i vođenja novoga samostana Sv. Benedikta. Godine 1961. vraćen je u opatiju Sv. Josipa, gdje je služio kao opat 20 godina. Nakon Drugog vatikanskog sabora, na kojem je papa Pavao VI. potaknuo svećenike, biskupe i izučavatelje religije na obnovu kršćanske kontemplativne tradicije, pozvan je u Rim. Kao odgovor na ovaj poziv, o. Thomas, zajedno s Williamom Meningerom i Basilom Penningtonom, na temeljima drevne prakse lectio divina iz koje se ulazi u kontemplativnu molitvu ili odmaranje u Bogu, razvija praksu molitve sabranosti. Prva ideja bila je da se kontemplativna praksa samostana otvori široj kršćanskoj zajednici te se započelo s podukom svećenika, vjernika i, konačno, laika. Nakon 20 godina na čelu opatije Sv. Josipa, o. Thomas se vraća u samostan Sv. Benedikta. U potpunosti se posvećuje širenju kontemplativne dimenzije evanđelja u javnosti i sudjeluje u osnivanju organizacije Contemplative Outreach 1984. godine. Drugi vatikanski sabor također je potaknuo katolike u prepoznavanju djelovanja Svetog Duha u drugim religijama. U knjizi Bog je ljubav: Srce svega stvorenja, o. Thomas kaže: „Niti jedna religija ne može sadržavati cjelokupnu Božju mudrost, jer ona je beskonačna“. Trajna ostavština njegova djelovanja, dugog preko 30 godina, održavanje je međuvjerskog dijaloga u samostanu Sv. Benedikta. Pokušaj je to vođenja dijaloga i razumijevanja doprinosa duhovnih tradicija svih religija, kao i dokidanje kulturnih stavova koji vode odvojenosti i nasilju. Otac Thomas putovao je diljem svijeta, podučavajući kršćansku kontemplativnu tradiciju i psihološko iskustvo duhovnoga puta. Jednom je rekao Mary Clare Fischer, izvjestiteljici za 5280 Magazine, kako je mislio da će mu u redovničkom životu najteže pasti odvojenost od vanjskog svijeta jer „osjećao sam veliku žudnju da podijelim blago koje sam pronašao na putu dubljeg odnosa s Bogom“. Rad na serijalu Duhovno putovanje trajno svjedoči o toj želji. U zadnjim godinama svoga života, o. Thomas je rekao: „Na mjestu sam gdje ne želim ništa činiti Bog je sve što se događa. Događa osim Božje volje, i to može biti ništa. Ali ništa je jedna se i u našem umiranju. No smrod najvećih aktivnosti. I oduzima iznenađujuće puno ti nema. Kako bi mogao umrijeti vremena! U vremenu koje ostaje, Bog ima priliku preBožji život, koji smo mi? uzeti moj život potpunije, na svakoj razini i u svakom WILLIGIS JÄGER detalju.“ (Bog je ljubav: Srce svega stvorenja) Pat Johnson, dugogodišnja prijateljica i jedna od osnivača povlačenja u samostanu Sv. Benedikta, nedavno je razgovarala s ocem Thomasom koji joj je zahvalio na dugogodišnjoj službi u organizaciji Contemplative Outreach. Pat kaže: „Evo čovjeka na kraju svoga života, u boli, a još uvijek daje cijeloga sebe. Taj je susret bio istinski primjer bezuvjetne ljubavi. Veličina njegovoga davanja, veličina njegove poniznosti ostavili su me bez riječi, bez ičega. Shvatila sam da sečinjenje ništa u biti ništa očituje u svojoj punini i traje, traje, traje... Kakav je nevjerojatan primjer otac Thomas svima nama u nastojanju da se kroz život krećemo s milošću i snagom!“.

Otac Thomas povjerio nam je prenošenje njegove poruke ljubavi i preobrazbe, bogatstva kontemplativne dimenzije evanđelja i molitve sabranosti novim generacijama. Neposredno prije uznesenja, Isus je rekao učenicima: „Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.” Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. Dj, 1,7-9 Otac Thomas više nije među nama. Otvorimo se prisutnosti Trojstva dok produbljujemo jedinstvo u molitvi i službi. Nastavimo ustrajati u našem pristanku na prisutnost i djelovanje Boga u nama i među nama, i dopustimo da nas Božje nadahnuće i Njegov duh (dah) pokrenu i vode u našim nastojanjima da utjelovimo i prenesemo darove koje smo imali čast primiti. IZVOR: poruka od organizacije Contemplative Outreach dobivena na osobnu e-adresu urednika 26.10.2018.

Prevela: MARTINA RAGUŽ

U vremenima velike nesigurnosti ljudi stalno razmišljaju o kraju svijeta. Javljali su se proroci i objavljivali ga, kao što je to činio na primjer prorok Habakuk u starozavjetno vrijeme (Hab 1,2-3). U cijelom je Izraelu tada vladao strah od kraja svijeta. Kaldejci su ugrožavali zemlju. A bio je prisutan i stalan strah od Babilonaca ili Asiraca koji su također bili velika prijetnja za opstanak naroda. Iz takvog raspoloženja i položaja potječe i sljedeći tekst iz knjige Malahijine: „Jer evo dolazi poput peći užarene, oholi i zlikovci bit će kao strnjika. Dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad Vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice“ (Mal 3,19).

Willigis Jäger, Svršetak svijeta – početak svijeta

Ima jedan koan iz zbrike Hakiganroku (br. 29) u kojem učenik pita učitelja: „Kad gori kalpa vatra (kad propada svijet), i kad veliki kozmos biva uništen, hoće li i ONO propasti?“. Učitelj odgovara: „ONO će propasti!“. Redovnik ponovno pita s nevjericom: „Hoće li zaista ONO nestati sa svim drugim?“, a učitelj odgovara: „ONO će sa svime drugim nestati!“.

Kad učitelj u koanu kaže da ONO, tj. Bog, nestaje sa svim ostalim, pri tome misli da Bog jest propast svijeta jer Bog od svijeta nije ničim odvojen. Kad svijet propada i Bog s njime nestaje. No, i ovaj način tumačenja, kao i svaki drugi način (raz)mišljenja o konačnim stvarima, razvija novi nesporazum jer učitelj ne misli da je Bog nestao; on smatra jednostavno i skromno: Bog se nalazi u svemu što postoji. On nastaje kao kozmos, razvija se kao kozmos, propada kao kozmos i dolazi opet kao to što dolazi.

Što? Gdje? Kada?

Prenesemo li to pitanje u naš kršćanski način shvaćanja, ono glasi: „Kad propadne svijet, hoće li i Bog s njim propasti?“. Odgovor bi bio: „Da i On će propasti!“. Redovnikovo pitanje dolazi s racionalne razine svijesti i može si Boga predstaviti samo kao odijeljeni dio, kao dio koji ne pripada svijetu. Kao da On sjedi negdje i promatra propast svijeta, kao u filmu, da bi tada možda stvorio neki novi svijet. Mi danas znamo da ne postoji samo jedan kozmos, već da postoje mnogi kozmosi koji neprestano, bez vremena i izvan vremena, dolaze i odlaze. Pra-stvarnost koju mi kršćani nazivamo Bogom upravo postoji u tom dolaženju i odlaženju.

Bog je snaga koja stvara pojavu (osobu) u svakoj pojavi (osobi). Boga bez pojave (osobe) nema. On je stalno utjelovljenje (inkarnacija). Ova praistina koju je Isus nazivao Ocem, kao osoba postaje kao Logos, a kao pojava postaje cvijet, životinja, galaksija, kozmos, čovjek, Ja. A kao što je bio pojava u Isusu, pojava je i u ovom kruhu i ovom vinu, u ovom cvijetu i u nama ljudima. To je istinska inkarnacija. Ali zašto da je ograničimo samo na čovjeka Isusa? Inkarnacijom, očovječenjem, postajanjem stvorenja, Bog se permanentno objavljuje kao osoba, pojava Božja. Upravo to slavimo i u euharistiji. Zato se nikad ne umaramo uporno slaveći taj isti obred jer je to slavljenje stvarnosti same. Sve religije govore previše o prolaznosti i umiranju. Kozmos je isto tako pravo uskrsnuće kao što je i prava smrt. Konačno, nema nikakvog nestanka; nestanak je samo prijelaz u nove mogućnosti egzistencije. Propast je istodobno preživljavanje; ona je život, samo u nekom drugom obliku, i to ne u smislu nekog produženog trajanja, nego u smislu novoga života. Kad plesač promijeni svoju koreografiju i stvori neku novu, je li to nestanak starih koraka ili je to nastavak plesa? Bog pleše svoja stvorenja. On je plesač i ples u jednom. Naš život jest religija; upravo takav kakav jest. Nalazi se ovdje i sada. Ovaj se praprincip očituje u stablu kao stablo, u životinji kao životinja, u čovjeku kao čovjek i, ako ima anđela i vragova, u anđelu kao anđeo i u vragu kao vrag. Stara paradigma je bila: „Mi smo ljudska bića koja imaju duhovno iskustvo“. Nova paradigma glasi: „Mi smo duhovna bića koja imaju ljudsko iskustvo“. Kamo odlazi vatra kad se ugasi?, pita koan. Vatra nikamo ne odlazi kao što niti ne dolazi od nekuda. Vatra je tamo gdje ima za nju uvjeta da se rasplamsa: ne dolazi odozgo ili izvana, ona je jedno – samorasplamsavanje. Sve je to samo otkucaj Božjeg srca koji odzvanja iz dubina kad nastaje stvorenje.

Zato i nema cilja. Nema točke alfa kada je sve prvotno mirovalo niti omega kad će sve zamrijeti u novom mirovanju. Ima samo i alfa i omega kao bezvremeno, vječno trajanje i prestajanje Božje. Ne postoji kraj, propast svijeta – postoji samo Božje rađanje samoga sebe u dolaženju i odlaženju. I odlaženje je jednako tako značajno kao i dolaženje. I smrt je otkucaj Božjeg srca, ne samo uskrsnuće. Kamo odlazi život kad nestane? Naš stvarni problem koji nas muči nije smrt nego ovisnost o jednom određenom obliku koji sada imamo. Kad nešto ulazi u život, to ne dolazi od nekamo i ne odlazi nekamo. Ne postoji vrijeme kad je nešto jednom stupilo u život. Bog se pojavljuje u drvetu kao drvo, u čovjeku kao čovjek i u galaksiji kao galaksija. A u prestanku kao prestanak. I tako je taj prestanak u stvarnosti početak, on je ispunjenje Božje, evolucija Božja. I u umiranju se objavljuje kao Bog. Svaka pojava ima svoje nezamjenjivo značenje. Takav kakav sam manifestacija sam prastvarnosti Božje. U tome leži moje jedinstveno značenje – posve je svejedno što ću biti kad opet nastanem. Ono što opet budem, opet će biti Božja pojava. Ponovno se rađa samo ta praistina koju zovemo Bogom. Zato kažem „da“ svakoj mogućoj pojavi i slavim je kao službu Božju. To jest zapravo prava služba Božja: slavljenje našega života u kojem Bog slavi sama sebe u nama kao ljudima. Odakle dolazi svijet i kamo ide to je pitanje razuma koji (uvijek) proizlazi iz nekog statičnog bitka (postojanja). Mi, zapravo, ne možemo promašiti taj božanski princip. On je uvijek tu, već je u nama. „Kad počinješ paliti vatru, riža je već kuhana“, kaže jedan koan. To je prava religija. Bogu se ne klanjamo na ovom ili onom mjestu. Svaka religija trebala bi svoje vjernike voditi u tu spoznaju. Sve religije su samo put u mistiku, u iskustvo dolaženja i odlaženja Božjeg. IZVOR: Willigis Jäger, Wohin unsere Sehnsucht führt Mystik im 21. Jahrhundert, Verlag Via nova, Petersberg, Njemačka, 2003.

Prevela: LJERKA JOVANOV

zajedno br. 6.

DOSADAŠNJA IZDANJA U BIBLIOTECI "KONTEMPLACIJA I MISTIKA" više o knjigama na stranicama www.synopsisbook.com i www.kontemplacija.hr

KONTEMPLACIJA DANAS, 2. DIO

ISKUSTVA I UVIDI

DOGAĐANJA 68

Thomas Keating BLISKOST S BOGOM uvod u molitvu sabranosti

ISBN 978-953-7035-62-4 (Zagreb) 978-9958-587-51-1 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 220 str.; tvrdi uvez

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 1, 2013. MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KRŠĆANSTVO I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 1. DIO SUSRET S HINDUIZMOM

Willigis Jäger VAL JE MORE mistična duhovnost za moderna vremena

ISBN 978-953-7968-04-5 (Zagreb) 978-9958-587-92-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 244 str.; tvrdi uvez

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 2, 2014. MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KRŠĆANSTVO I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 2. DIO

Willigis Jäger KONTEMPLACIJA

SUSRET S BUDIZMOM

kršćanski put mistične duhovnosti

ISBN 978-953-7968-20-5 (Zagreb) 978-9958-01-006-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 256 str.; tvrdi uvez

Willigis Jäger O LJUBAVI I VJEČNOM ŽIVOTU ISBN

978-953-7968-73-1 (Zagreb) 978-9958-01-059-0 (Sarajevo)

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 3, 2015. SOPHIA PERENNIS BEZVREMENA MUDROST MISTIČNE DUHOVNOSTI ZA 21. STOLJEĆE

125 x 200 mm; 186 str.; tvrdi uvez

ANEMONE EGLIN: Polaganje ruku – iznenađujuće jednostavna metoda

ŠTO? GDJE? KADA? 79 Događanja u 2018. 79 Novoobjavljene knjige IVAN SUPIČIĆ: Willigis Jäger, O ljubavi i vječnom životu 86 In memoriam THOMAS KEATING (1923.–2018.)

Jim Marion POKRISTOVLJENJE unutarnji put kršćanske duhovnosti

ISBN 978-953-7968-33-5 (Zagreb) 978-9958-01-031-6 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 420 str.; tvrdi uvez

Richard Rohr GOLO SADA GLAVNI UREDNIK

Neven Bradić LEKTURA

Iva Klobučar Srbić GRAFIČKO OBLIKOVANJE

Jurica Puhalović NASLOVNICA

Bruno Abramović

vidjeti kako mistici vide

ISBN 978-953-7968-32-8 (Zagreb) 978-9958-01-030-9 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 224 str.; tvrdi uvez

Cynthia Bourgeault MOLITVA SABRANOSTI I UNUTARNJE BUÐENJE ISBN 978-953-7968-94-6 (Zagreb) 978-9958-01-076-7 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 232 str.; tvrdi uvez

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 4, 2016. Duhovni itinerarij: USPON DUŠE K BOGU

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 5, 2017. Kontemplacija danas, 1. dio AMERIČKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE

tekstovi o kontemplaciji i mistici 6/2018./2019.

Kontemplacija danas 2. dio:

EUROPSKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE

Mistično iskustvo je savršeno i ispunjujuće, bezvremensko i neizrecivo, ono je buđenje Boga. WILLIGIS JÄGER

cijena 30,00 kn