Zajedno #5

tekstovi o kontemplaciji i mistici 5/2017.

Kontemplacija danas 1. dio:

AMERIÄŒKA Ĺ KOLA KONTEMPLACIJE

Budi miran i znaj da sam ja tvoj Bog. (Ps 46,11) Budi miran i znaj.

Budi miran.

Budi. moto Contemplative Outreacha cijena 30,00 kn

zajedno br. 5.

DOSADAŠNJA IZDANJA U BIBLIOTECI "KONTEMPLACIJA I MISTIKA" više o knjigama na stranicama www.synopsisbook.com i www.kontemplacija.hr

KONTEMPLACIJA DANAS, 1. DIO

Thomas Keating BLISKOST S BOGOM

AMERIČKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE

ISBN

1

Riječ urednika

4

THOMAS KEATING: Bliskost s Bogom

12 JADRANKA BRNČIĆ: Kontemplativni put Cynthije Bourgeault 20

CYNTHIA BOURGEAULT: Kenosis: put kenotičke ljubavi

28

DAVID FRENETTE: Sveto ništa i Trojstvo

35

Pitanja & odgovori s Carlom Aricom

46

RICHARD ROHR: Već u jedinstvu, Kontemplativna svijest, Kontemplacija kao otpuštanje, Golo sada

ISKUSTVA 49

THOMAS KEATING: Iskustva molitve sabranosti na kontemplativnom povlačenju

60

GORAN GRGEC: Duhovno putovanje mojega života

65 ZDRAVKO BOTIĆ: Strujanje života 67

Novoobjavljene knjige

67

IVAN SUPIČIĆ: Mladen Herceg, Vrata u tišinu. Praksa i povijest kontemplativne molitve

uvod u molitvu sabranosti

978-953-7035-62-4 (Zagreb) 978-9958-587-51-1 (Sarajevo)

Što? Gdje? Kada? – Događanja u 2016. i 2017.

77

In memoriam Marina Botić (1958.–2017.); Ljerka Jovanov (1934.–2017.); Kakichi Kadowaki (1925.–2017.)

tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 1, 2013.

MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KRŠĆANSTVO I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 2. DIO SUSRET S HINDUIZMOM

125 x 200 mm; 220 str.; tvrdi uvez

Willigis Jäger VAL JE MORE mistična duhovnost za moderna vremena

ISBN 978-953-7968-04-5 (Zagreb)

978-9958-587-92-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 244 str.; tvrdi uvez

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 2, 2014.

MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KRŠĆANSTVO I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 1. DIO SUSRET S BUDIZMOM

Willigis Jäger KONTEMPLACIJA kršćanski put mistične duhovnosti

ISBN 978-953-7968-20-5 (Zagreb)

978-9958-01-006-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 256 str.; tvrdi uvez

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 3, 2015.

SOPHIA PERENNIS BEZVREMENA MUDROST MISTIČNE DUHOVNOSTI ZA 21. STOLJEĆE

69 IVAN SUPIČIĆ: Kontemplacija i mistika 75

zajedno

Willigis Jäger O LJUBAVI I VJEČNOM ŽIVOTU ISBN 978-953-7968-73-1 (Zagreb)

978-9958-01-059-0 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 186 str.; tvrdi uvez

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 4, 2016.

GLAVNI UREDNIK: Neven Bradić LEKTURA: Iva Klobučar Srbić GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Jurica Puhalović NASLOVNICA: Bruno Abramović IZDAVAČI: CENTAR DUHOVNIH PUTOVA „KONTEMPLACIJA I MISTIKA” Radnički dol 24, Zagreb http://kontemplacija.hr SYNOPSIS d.o.o.

Vlade Gotovca 4, Zagreb NAKLADA: 200 kom.

GODIŠNJAK Zagreb, 2017.

KONTAKTI: info@kontemplacija.hr synopsiszg@gmail.com

Kontemplacija danas, 1. dio AMERIČKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE

Jim Marion POKRISTOVLJENJE unutarnji put kršćanske duhovnosti

ISBN 978-953-7968-33-5 (Zagreb)

978-9958-01-031-6 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 420 str.; tvrdi uvez

Richard Rohr GOLO SADA vidjeti kako mistici vide

ISBN

978-953-7968-32-8 (Zagreb) 978-9958-01-030-9 (Sarajevo)

125 x 200 mm; 224 str.; tvrdi uvez

U dosadašnjim brojevima više se govorilo o povijesti kontemplacije i autorima tekstova koji su oblikovali razumijevanje teorije i prakse onoga što i mi danas pod time razumijevamo. U sljedeća dva broja želja mi je prikazati današnje stanje koju kontemplacija ima u svijetu, točnije kršćanskome Zapadu, gdje je i najprisutnija. Naglasak bi pritom bio na dvije najprisutnije škole, linije koje su učenje o kontemplaciji dovele na najvišu razinu: Američku, koju je strukturirao i razgranao Thomas Keating, i Europsku, koju je osnovao i vodio Willigis Jäger.

U ovom broju predstavljena je Američka škola kontemplacije (dok će Europska biti prikazana u sljedećem, 6. broju). Službeno osnovana 1983. godine pod nazivom Contemplative Outreach, prikazana je kroz najznačajnije učitelje koji u njoj danas djeluju: od osnivača i duhovnoga oca Thomasa Keatinga, do njegovih glavnih učenika, danas najznačajnijih učitelja i autora: Cynthije Bourgeault (koja danas djeluje unutar CAC-a zajedno s Richardom Rohrom), Davida Frenettea i o. Carla Arica. Njima (u manjoj mjeri) pridružujemo i tri značajna glasnogovornika kontemplacije na engleskom govornom području: Thomasa Mertona (1915.–1968.), koji je bio pionir otvaranja i širenja pogleda i na te teme koje su do tada bile potpuno zapostavljene i, što je još važnije, koji je upućivao na potrebu prakticiranja kontemplacije, Johna Maina (1926.–1982.), koji u ovom pokretu nije direktno sudjelovao, ali je svojim djelovanjem i osnivanjem Svjetskoga centra za kršćansku meditaciju (World Community for Christian Me­ ditation, WCCM) na nj snažno utjecao, te Richarda Rohra, koji djeluje kroz svoj Centar za akciju i kontemplaciju (Center for Action and Contemplation, CAC) i danas predstavlja najsrčanijega i najkompetentnijega zagovaratelja kontemplacije i mistike s područja SAD-a.1 Kao što je predstavljanje Richarda Rohra u prošlom, 4. broju časopisa bilo povezano s objavljivanjem prve njegove knjige na hrvatskom jeziku – Golo sada, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2016. (u suradnji s /našim/ Centrom duhovnih putova Kontemplacija i mistika iz Zagreba), tako je i predstavljanje Cynthije Bourgeault i Davida Frenettea u ovom broju povezano s objavljivanjem prvih njihovih knjiga na hrvatskom jeziku koje je u planu u 2018. godini, a koje nose naslove: Molitva sabranosti i unutrašnje buđenje (Centering Prayer and Inner Awakening) i Put molitve sabranosti: Produbljivanje iskustva Boga (The Path of Centering Prayer: Deepening Your Experience of God).

*** Budi miran i znaj da sam ja tvoj Bog. (Ps 46,11) Budi miran i znaj.

Budi miran.

Budi. (moto Contemplative Outreacha)

***

1

Budući da su životi i djelovanja ova tri autora opisani u prošlim brojevima časopisa (Thomas Merton i John Main u 2. broju, a Richard Rohr u 4.), ovdje se neće zasebno obrađivati, već će se predstaviti samo izvadcima iz nekih od njihovih najznačajnijih objavljenih tekstova i knjiga o kontemplaciji/meditaciji: Merton iz Novih sjemenki kontemplacije, Symposion, Split, 1997., Main iz The Way of Unknowing, Hymns Ancient & Modern Ltd., Norwich, Velika Britanija, 2012. (u prijevodu Nevena Bradića), a Rohr iz Golo sada, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2016.

1

Riječ urednika

Sjemenke koje se siju u moju slobodu svakog trena, po Božjoj volji, sjemenke su moje vlastite istovjetnosti, moje vlastite stvarnosti, moje vlastite sreće, moje vlastite svetosti.

Pjesnik ulazi u sebe kako bi stvarao.

Kontemplativac ulazi u Boga da bude stvaran.

THOMAS MERTON, O.C.S.O. (1915.‒1968.)

*** Kontemplativna je molitva duboka i jednostavna duhovna aktivnost u kojoj ra­ zum i volja počivaju u jedinstvenoj i jednostavnoj usredotočenosti na Boga, okrenuti prema Njemu, usmjereni na Njega i upijeni u Njegovo vlastito svjetlo, jednostavnim pogledom koji je savršeno klanjanje jer šutke govori Bogu da smo ostavili sve, i da čak želimo napustiti sami sebe radi Njega jer je On naša jedina želja, naša radost i naš život.

2

Kontemplacija je najviši izražaj čovjekova razumnog i duhovnog života. To znači sam život, potpuno aktivan, potpuno svjestan da je živ. To je zahvalnost za život, za svijest i za bitak. To je živo shvaćanje činjenice da život i biće u nama proizlaze iz nevidljiva, transcendentnog i beskrajno obilna Izvora. Kon­ templacija je, iznad svega, svijest o stvarnosti tog Izvora. Ona poznaje Izvor, nejasno, nerazjašnjivo, ali s izvjesnošću koja nadilazi razum i jednostavnu vjeru. Jer kontemplacija je vrsta duhovnoga gledanja kojemu, po svojoj priro­ di, teže i razum i vjera, i koji bez njega zauvijek ostaju nepotpuni. Ipak, kon­ templacija nije obično gledanje – jer ona vidi „a da ne vidi” i zna „a da ne zna”.

Ona je najdublja dubina vjere, znanje odviše duboko da se slikama, riječima ili, pak, jasnim pojmovima, obuhvati. (Po) njima se doduše može naslutiti, ali u odlučnom času, kada kontemplativan um pokuša naznačiti što zna, povlači što je rekao i niječe što je tvrdio. Jer u kontemplaciji znamo po „neznanju”. Ili bolje – znamo izvan svakog znanja ili „neznanja”.

I tako se čini da kontemplacija istiskuje i odbacuje svaki drugi oblik uvida i isku­ stva – bilo u umjetnosti, u filozofiji, u teologiji, u liturgiji, bilo na običnoj razini ljubavi i vjere. To je odbacivanje, dakako, samo prividno. Kontemplacija jest i mora biti usklađena sa svim tim stvarima, jer je ona njihovo najviše ostvarenje.

Ali dok traje kontemplacijsko iskustvo, sva se ostala iskustva u trenu gube. Ona „umiru” kako bi se ponovno rodila na višem stupnju života.

*** Da bismo ušli u carstvo kontemplacije, moramo u nekom smislu umrijeti, no ta je smrt u stvari ulazak u viši život. To je smrt u ime života, koja ostavlja za sobom sve što možemo poznavati ili cijeniti kao život, kao misao, kao iskustvo, kao radost, kao postojanje.

Ako vam uspije isprazniti svoj duh od svake misli i svake želje, možete se stvarno povući u središe sebe i sve unutar sebe usredotočiti na zamišljenu točku gdje vaš život izvire iz Boga; ipak nećete stvarno naći Boga. Nikakva vas naravna vježba ne može dovesti u životnu vezu s Njim. Ako se On sâm ne izrazi u vama, ne izgovori svoje vlastito ime u središtu vaše duše, nećete Ga pozna­ vati više nego što kamen poznaje tlo na kojem leži u svojoj nepomičnosti. Čovjek koji se ne boji prepustiti sav svoj duhovni napredak u Božje ruke, predati molitvu, krepost, zasluge, milost i sve darove na čuvanje Onome od kojega sve mora doći, brzo postiže mir u sjedinjenju s Njime. Njegov će mir biti sve slađi jer će se osloboditi od svake brige.

Krajnja jednostavnost i jasnoća ulivenog svjetla što ga kontemplacija ulijeva u našu dušu diže nas iznenada na novu razinu svjesnosti. Ulazimo u kraj o kojem nikada nismo slutili, a ipak nam se taj novi svijet čini prijateljski i shvatljiv. Stari nam svijet naših osjetila izgleda sada neobično, udaljeno i nevjerojatno – dok god nas snažno kontemplacijsko svjetlo ne ostavi, a mi se vratimo na svoju vlastitu razinu.

THOMAS MERTON

3

Čovjek koji ne dopušta da njegov duh bude oboren i prevaljen suhoćom i nemo­ ći, nego dozvoljava Bogu da ga mirno vodi kroz divljinu, i ne želi drugu potporu ni vodstvo osim ono čiste vjere i pouzdanja jedino u Boga, bit će doveden u „obećanu zemlju”. Kušat će mir i radost sjedinjenja s Bogom. Imat će, a da ne „vidi”, trajnu, utješnu, nejasnu i tajanstvenu svijest o svojem Bogu, prisutnu i aktivnu u svim životnim događajima.

KONTEMPLACIJA DANAS, 1. DIO

AMERIČKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE

Prepuštamo se privlačnosti nutarnje šutnje, spokoja i mira, ulazimo u čistu svjesnost.

Ne po­kušavamo ništa osjećati, ni o čemu misliti.

Bez napora, bez pokušavanja, tonemo u ovu Nazočnost, puštajući sve ostalo da prođe.

Puštamo da govori samo ljubav: jednostavna čežnja da budemo jedno s Nazočnošću, da zabo­ ravimo sebe i da se odmaramo u Konačnoj Tajni.

THOMAS KEATING, O.C.S.O. (1923.)

4

Thomas Keating

Bliskost s Bogom

2

Uvod Molitva sabranosti je metoda molitve koja potječe iz kršćanske predaje, poglavito iz djela Oblak neznanja, anonimnoga autora iz XIV. stoljeća, te djela sv. Ivana od Križa. Ona nas dovodi u prisutnost Boga i tako pomaže razvoju kontemplativnih stavova osluškivanja i primanja. To nije kontemplacija u strogu smislu, koja se u kršćanskoj predaji uvijek smatrala čistim darom Duha, nego priprava za kontemplaciju smanjivanjem zapreka što ih je prouzročila hiperaktivnost našega uma i našega života.

Povijesni korijeni molitve sabranosti sežu sve do opatije sv. Josipa u Spenceru, u državi Massachusets, gdje sam bio opat od 1961. do 1981. godine. Bilo je to u vrijeme prvoga vala obnove vjerskoga života nakon Drugoga vatikanskog sabora, kada se o mnogim pitanjima prvi put počelo raspravljati te kada je Sveta Stolica potaknula međureligijski dijalog. Nekolicina nas iz Spencera upoznala se sa skupinama iz drugih duhovnih tradicija koje su boravile u našemu kraju. Pozvali smo nekoliko duhovnih učitelja istočnjačkih religija, kao i neke katoličke teologe koji su bili spretni u ekumenizmu, da nas posjete i razgo2

Riječ je o uvodu iz knjige Thomasa Keatinga Bliskost s Bogom, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2015., str. 11–25.

je naglasak bio premješten s produbljivanja molitve JOHN MAIN na intelektualno poticanje. U međuvremenu je došlo do toliko stroge podjele same molitve na različite (čak međusobno suprotne) vrste – na diskurzivnu meditaciju, afektivnu molitvu te ponavljanje pobožnih udisaja – da se izgubila ona bitna težnja lectio divina, a to je napredovanje ka kontemplaciji. Kontemplacija se smatrala nekim iznimnim darom, a ne uobičajenim plodom lectio divina i kršćanske molitve.

Bio sam svjestan da metoda lectio divina u mnogim slučajevima, pa čak i kada se radi o monasima i redovnicama u klauzuri, ne obavlja svoj posao, odnosno da ne dovodi ljude do onih kontemplativnih stanja molitve o kojima govori sveta Terezija u svojim spisima: do ulivene sabranosti, molitve mira, molitve sjedinjenja i molitve potpuna sjedinjenja. A sve su to dublja iskustva Božje prisutnosti.

Ja sam stupio u samostan kako bih postao kontemplativcem. Izabrao sam najteži red od svih koje sam mogao naći jer se u to vrijeme držalo da je strog život nužan način za postizanje kontemplacije. Trapisti5 su bili dobar izbor za takav projekt. Imali su dugu tradiciju pokajničkih vježbi koja je datirala još od reforme samostana La Trappe u XVII. stoljeću. Na tu je reformu barem dje-

3

Zajednička blagovaonica u samostanu (op. prev.).

4

Transcendentalnu meditaciju (TM) osnovao je indijski učitelj Maharishi Mahesh Yogi 1957. godine kao meditativnu tehniku kojom se odmara um i tijelo, što rezultira povećanjem energije, jasnoće uma i sreće u životu i svijetu u cjelini.

5

Red reformiranih cistercita utemeljen 1664. u samostanu La Trappe u Normandiji. Stroga pravila obvezuju ih na rad i šutnju.

5 Američka škola kontemplacije

varaju s nama. Otac Thomas Merton bio je živ u to vrijeme i opširno je pisao o svojim istraživanjima i razmjenama mišljenja tijekom međureligijskih dijaloga.

On je bio jedan od najistaknutijih pionira na kršćanskoj strani u dijalogu između svjetskih religija.

U sličnu duhu ugostili smo i jednoga majstora zena koji je poželio posjetiti naš samostan. Pozvali smo ga da održi predavanje našoj zajednici, a kasnije i seshin (intenzivna meditacija u trajanju od jednoga tjedna). Nakon razdoblja od devet godina nastavio je održavati seshine jednom ili dvaput godišnje, u obližnjoj zgradi za održavanje meditacijskih seminara. Tih sam godina imao povlasticu sudjelovati u nekoliko njegovih seshina. Prilikom svoga prvog seshina, održana u našemu samostanu, odjenuo je cistercitski habit i jeo zajedno s nama u refektoriju.3 Sačuvali smo fotografiju snimljenu na dan njegova sedamdesetoga rođendana na kojoj se vidi kako jede kolač sjedeći u polulotosnom položaju.

Preko transcendentalne meditacije (TM-a)4 bili smo otvoreni i prema hinduističkoj tradiciji. Paul Marechal, bivši monah iz opatije Sv. križa u Berryvillu (država Virginija), kćeri samostana Spencer, postao je učiteljem TM-a te se ponudio da nas poučava u toj praksi. Mnogi iz zajednice poželjeli su je isprobati.

Otvorenost prema tradicijama, kao i razgovori s posjetiteljima našega samostana koji su imali koristi od njih, sve je to na neki prirodan način izazivalo u mojem umu mnoga pitanja dok sam se trudio uskladiti mudrost Istoka i kontemplativnu predaju kršćanstva, koju sam proučavao i nastojao prakticirati trideset godina.

Osnovna meditativna praksa benediktinskih Meditacija je jednostavno i cistercitskih monaha je lectio divina, način čitanja prihvaćanje dara kojim smo Svetoga pisma uz sve intenzivniju molitvenu pozorstvoreni i razvijanje potencija­ nost koja napreduje ka kontemplaciji. Tijekom godina la koje imamo da bi na taj dar primijetio sam da je ta praksa postala nejasna zbog dostojno odgovorili preobilja danas dostupna materijala za čitanje koji se … Meditacija je napuštanje svrstava pod opći naziv lectio divina. Prvotna prakpličina i površine te zaranjanje sa proširila se od pozorna čitanja svetih spisa ili kou veće dubine svojega mentara ranih crkvenih otaca kako bi se obuhvatilo vlastitog bića. duhovno čitanje u najširem smislu te riječi. Pritom

6

lomično utjecao jansenizam6, vrlo negativno gledište na ljudsku narav i tijelo, gledište koje je Sveta Stolica na koncu zabranila. Tišina je bila pravilo toga samostana; doista, tijekom prve tri godine novaci su, u uobičajenim okolnostima, razgovarali samo s opatom i učiteljem novaka. Osim tih kratkih razgovora, bilo je malo prilika za bilo kakve druge razgovore. Tijekom tih prvih godina nisam imao gotovo nikakva pojma o prošlome životu i težnjama drugih monaha. Nisam čak znao niti kako se prezivaju.

Kako to da su mladi sljedbenici istočnjačkih Meditacija je put prema našem učitelja (gurua, roshija), koji su dolazili u opatiju istinskom biću, i dalje od nje­ tijekom 1970-ih radi razgovora, imali znatna duga, put prema Bogu. To je put hovna iskustva, a nisu prolazili vježbe pokore katišine, siromaštva duha i povje­ kve je zahtijevao trapistički red? Ti su mladi ljudi renja – potpunoga predanja, u pokazali veliko poštovanje prema vrednotama šutkojem ostajemo samo s jednom nje, samoće i discipline u redovitoj meditativnoj riječi, mantrom, koja je naš praksi. Bilo je inspirativno sresti se s mladima koji vodič na putu. Takvo je istinsko su dvaput dnevno odvajali po dvadeset ili trideset siromaštvo radosno, slobodno minuta za meditaciju, unatoč tome što su morali od naših misli, osjećanja i ma­ pohađati fakultet ili raditi, dok je aktivnim vjernicište, svjesnosti same. ma, svećenicima, monasima i redovnicama u klauzuri, čini se, bilo teško odvojiti pola sata dnevno JOHN MAIN za umnu molitvu.

Također sam uvidio duboku suvremenu glad za duhovnošću. U valu ponovnoga duhovnog buđenja koji je, kako se čini, pokrenuo Drugi vatikanski sabor, tisuće mladih ljudi iz cijeloga svijeta odlazile su u Indiju tražeći duhovne učitelje. Neki su tamo proveli i nekoliko godina, živeći u strašnim fizičkim uvjetima. Prilagođavali su se siromaštvu, bili izloženi opasnostima, bolestima i lošoj prehrani samo da bi zadovoljili svoju čežnju za autentičnim duhovnim putem.

Pa to je lijepo, mislio sam. Nisam kritizirao ozbiljnost prakticiranja zena niti sam poricao da mnogi ljudi imaju korist od njega, kao i od drugih istočnjačkih praksa. Ali zašto su tisuće mladih ljudi svakoga ljeta odlazile u Indiju ne bi li pronašli neki oblik duhovnosti, kada ovdje, u našoj vlastitoj zemlji, postoji mnoštvo muških i ženskih kontemplativnih samostana? To je povuklo sljedeće pitanje: a zašto ne dolaze k nama? Neki su dolazili, ali u jako malu broju. Tijekom svojih razgovora s tim malobrojnim posjetiteljima često sam bio nemalo iznenađen činjenicom da oni nikada nisu čuli za kršćansku duhovnost. Za nju nisu čuli ni u svojim župama ni u katoličkim školama, ako su takve škole pohađali. Stoga im nije ni moglo pasti na pamet da traže kršćanski oblik kontemplativne molitve ili da posjete neki od kršćanskih samostana. Kada su doznali da nešto takvo postoji, bili su iznenađeni, impresionirani i donekle začuđeni.

Naš samostan u Spenceru postao je glavnom atrakcijom za takve mlade ljude iz područja Nove Engleske. Rado su dolazili i govorili o svojim praksama i doživljajima. Mnogi su od njih imali iskustva vrlo slična onome što se u kršćanskoj predaji zove kontemplacijom. Premda sam tu kršćansku predaju duboko proučavao i nastojao prakticirati, otkrio sam da su mnogi monasi bili nezainteresirani za nju kada sam o njoj govorio pred skupovima monaške zajednice.

Nisu željeli slušati o kontemplaciji. Jednako tako ni svećenici, koji su dolazili u samostan radi povlačenja u osamu, nisu željeli saznati nešto o njoj. U sjemeništu su ih naučili misliti da kontemplacija spada u samostane i da nema nikakve veze s onim što oni sami rade. Kada već župni svećenici i profesori iz katoličkih sjemeništa nisu smatrali da je kontemplacija prikladna za njih ili za njihove učenike, onda nije čudo što ju ni vjernici laici nisu smatrali prikladnom za sebe.

Ne samo da je negdje prije 1975. godine postojao negativan stav prema kontemplaciji, nego je i sama riječ „kontemplacija” postala toliko višeznačnom 6

Jansenizam, krivovjerje, s primjesama kalvinizma, koje zastupa pretjeranu strogost u pobožnosti. Tvrdi da je čovjek nesposoban činiti pokoru i obratiti se. Čovjek je, prema tome, žrtva prirodne ili natprirodne predodređenosti. Osnivač jansenizma je Cornelije Jansen (1585.–1638.), nizozemski teolog, egzeget, autor djela Augustinus (1617.), profesor u Louvainu; 1636. biskup u Ypresu (v. A. Rebić, Mali religijski rječnik, KS, Zagreb, 2006.) (op. prev.).

u kojoj je otac William Meninger poučavao svećenike JOHN MAIN u gostinskoj kući.

Otac Basil održao je prvi meditacijski seminar skupini provincijala, kako muškaraca tako i žena, raznih vjerskih kongregacija, u jednoj velikoj zgradi za meditacijske seminare u Connecticutu. Upravo su oni predložili izraz Centering Prayer („molitva sabranosti”) za opisivanje te prakse. Do toga su izraza možda došli čitajući Thomasa Mertona, jer ga je on upotrebljavao u svojim djelima.

Od 1976. otac Basil počeo je poučavati u molitvi sabranosti u obliku uvodnih radionica koje su održavane u gostinjskoj kući samostana Spencer, najprije za svećenike, a potom i za sve koji su željeli doći. Nakon nekoliko godina shvatili smo da ne možemo smjestiti sve ljude koji su željeli pohađati radionice

7

Knjiga neznanoga učitelja kontemplacije iz srednjovjekovne Engleske, koji je autor i nastavka toga djela, Knjige povjerljivih savjeta.

7 Američka škola kontemplacije

da se u popularnoj svijesti poistovjećivala prije sa stilom života negoli s jednim oblikom molitve. Upotreba te riječi općenito se ograničavala na označavanje posebna stila života, života koji zahtijeva golemu količinu odricanja, nezamislivu za prosječnu osobu – nezamislivu bilo zato što je takav način života ne privlači, bilo zato što se za njega ne osjeća pozvanom, bilo zato što on za nju nije moguć zbog dužnosti koje ima u svijetu.

Negdje sredinom 1970-ih, na jednome skupu naše monaške zajednice, postavio sam pitanje: „Možemo li ovu kršćansku predaju staviti u takvu formu da postane dostupna za ljude koji danas imaju aktivnu svećeničku službu i za mlade koji su bili poučeni u istočnjačkim tehnikama, a koji bi se mogli vratiti svojim kršćanskim korijenima samo kada bi znali da nešto slično postoji i u kršćanskoj tradiciji?” Budući da sam svoj život posvetio bavljenju kršćanskom kontemplativnom predajom i da sam razvio duboko poštovanje prema njezinoj golemoj vrijednosti, žalostilo me što sam vidio kako su tu predaju potpuno zanemarivali ljudi koji su odlazili na Istok radi nečega što se moglo naći tu, kod vlastite kuće, samo da im je bilo predstavljeno na pravi način.

Kada sam izložio taj problem pred zajednicom, otac William Meninger bio je nadahnut da ga uzme za ozbiljno. Koristeći kao temelj klasično duhovno djelo iz XIV. stoljeća Oblak neznanja7, osmislio je metodu koju je nazvao „molitvom oblaka” i, u zgradi za održavanje meditativnih seminara, počeo u njoj poučavati svećenike. Reakcija je bila toliko pozitivna da je te svoje sastanke odlučio snimati na audiokasete. Te su kasete, prodane u petnaest tisuća primjeraka, za mnoge bile odskočnica za korištenje jednostavna oblika molitve koju je preporučio autor Oblaka neznanja, molitve u kojoj jedna jedina riječ, kao što je „Bog” ili „Ljubav”, izražava nečiju „golu težnju usmjerenu prema Bogu”.

Negdje u to doba Odbor glavnih nadstojnika muških samostana u SAD-u zatražio je od naše zajednice da im pomogne u pogledu njihove molitve. Do početka 1970-ih intenzivan društveni aktivizam, koji je prevladavao u prethodnome desetljeću, izgubio je nešto od svoje čari. Nakon Drugoga vatikanskog sabora mnogi su svećenici i vjernici pojurili u geta, a da se nisu na odgovarajući način pripremili za terete takva poslanja. Izgarali su, što se u nekim slučajevima završilo tako da su pojedinci manje radili na služenju drugima nego što bi to činili da su ostali tamo gdje su bili prije. S najboljim mogućim namjerama preuzeli su na sebe poslanja koja su zahtijevala dubinu unutarnjih izvora pomoći i potpore, što oni nisu imali.

Glavni nadstojnici religijskih redova također su Učenje meditacije je učenje osjećali velik umor zbog dubokih previranja u vjerskood-učenja. Velik je problem me životu koja su uslijedila nakon Drugoga vatikansva­koga tko se s meditacijom skog sabora. Odbor je radi praktične pomoći pristupio susreće njezina jednostavnost. ocu Basilu Penningtonu, monahu iz Spencera koji je Bog je Jedno. A kršćanska se bio dobro poznat Religijskoj konferenciji za muškarce molitva upravo tako i nazivala jer je pohađao predavanja o kanonskome (crkvenom) – postajanje jednim, postajanje pravu. Pitali smo se kako ćemo i u kojemu obliku predjedno s Jednim. staviti metodu molitve temeljenu na Oblaku neznanja

8

pa smo počeli planirati naprednu radionicu, nadajući se da ćemo na taj način omogućiti polaznicima da i sami postanu učiteljima ove metode, tako da je mogu predavati na drugim mjestima. Ta je napredna radionica zahtijevala četiri razdoblja molitve po dvadeset minuta, a između svakoga od tih razdoblja pet do deset minuta hodanja u tišini. Neki u zajednici, kao i neki posjetitelji koji su dolazili u gostinjsku kuću, žalili su se da im je jezivo gledati ljude koji se, poput kakvih „zombija”, šeću u krugu po gostinjskoj kući. Kada sam se ujesen 1981. povukao s položaja opata, Spencer je prekinuo s radionicama i vratio se svojem ranijem, nedirektivnom stilu primanja posjetitelja radi njihova povlačenja i meditacije.

Otišao sam u samostan svetoga Benedikta, našu zadužbinu u Snow­ massu u državi Colorado, bez ikakve namjere da poučavam u molitvi sabranosti. Ali u svibnju 1982. pomoćni župnik u Aspenu zamolio me da jednom tjedno, četiri tjedna uzastopce, držim predavanja o molitvi. Ta su predavanja bila kratko najavljena u župnome pregledu vijesti i, na naše iznenađenje, pojavilo se osamdesetak ljudi. Nakon toga održao sam nekoliko meditacijskih seminara u trapističkim i benediktinskim samostanima, gdje sam počeo pripremati materijal za videoseriju Duhovno putovanje, koja je snimljena krajem jeseni 1986.

U ljeto 1982. posjetio sam zadužbinu Lama u New Mexicu, ekumensku zajednicu duhovnih tražitelja. Slučajno je tamo bio i Ram Dass8, koji je tada vodio nekakvu radionicu pa sam, na njegov poziv, održao predavanje njegovoj skupini ljudi. Barem polovica od njih bili su katolici, a znatan postotak te skupine činili su Židovi. Ostatak skupine činio je mali broj negdje drugdje svrstanih i nesvrstanih osoba. Zapanjilo me toliko ljudi i pitao sam se: „Odakle dolaze svi ti katolici?” Mnogi od njih bili su nezadovoljni religijom iz svoje mladosti zbog legalističkoga i pretjerano moralističkoga učenja, kakvo su mnogi od njih primili u svojim lokalnim župama i katoličkim školama. Sada su smatrali da im je duhovnost obogaćena iskustvima koja im je pružio budizam ili hinduizam.

U Lami su bili zadovoljni poštovanjem koje sam Meditacija je put kojim do­la­zi­ pokazivao prema istočnjačkim religijama jer ih većina mo do nemjerljivih stvarnosti s nikada nije susrela svećenika koji ima razumijevanja za onu stranu svih misli, predodž­ njihovo iskustvo. Katolici su također smatrali da imam bi i slika. razumijevanja za probleme s kojima su se oni susretali tijekom svojega ranog odgoja. Tijekom prvih nekoliko JOHN MAIN godina koje sam proveo u svojem novom domu u Coloradu posjetio sam nekoliko istočnjačkih zajednica u kojima sam i dalje nailazio na isti postotak katolika. Ogorčenost i gnjev tih bivših katolika često su bili upereni na mene kao svećenika, i to u tolikoj mjeri da sam se pomalo osjećao kao smetlar koji je došao pokupiti smeće i odnijeti ga. Jasno je da u to vrijeme Crkva nije projicirala sliku cjelovite i uravnotežene duhovnosti, barem ne na način na koji bi ju mogli percipirati obični ljudi. U kolovozu 1983. Zadužbina Lama me pozvala da održim predavanja u njezinu Centru za intenzivne studije i ja sam taj poziv prihvatio. Jedno sam vrijeme htio pripremiti kršćanski kontemplativni seminar koji bi bio usporediv sa seansama zena – sa znatnom količinom vremena provedenim u tihoj meditaciji – što je, koliko znam, bio eksperiment kakav nikada prije toga nije bio napravljen u kršćanskoj tradiciji. Doduše, u duhovnim vježbama svetoga Ignacija propisana su tri-četiri sata meditacije tijekom zatvorena tridesetodnevnoga meditacijskog seminara, ali to je uvelike programirano s obzirom na predmete o kojima pojedinac treba razmišljati i vizualizacije koje treba koristiti. Kopkalo me da doznam kakve će učinke ta duga razdoblja svakodnevne neprogramirane molitve proizvesti na obične katolike tijekom dva tjedna.

Pokazalo se da je to iskustvo bila prekretnica. Odabrao sam meditacijski seminar u trajanju od dva tjedna zato što sam mislio da će nam možda 8

Richard Alpert (rođen 1931. u SAD-u), duhovni učitelj, poznatiji kao Baba Ram Dass. Nakon postdiplomskoga studija, predavao je 1960-ih godina psihologiju na Harvardu. Bavio se istraživanjem djelovanja halucinogenih droga, što je uzrokovalo negodovanje većine u akademskoj zajednici. Nakon otkaza na fakultetu otišao je u Indiju u potragu za novim iskustvima, gdje je sreo duhovnog učitelja Neem Karoli Babu. Nakon toga susreta u potpunosti mu se promijenio život – promijenio je ime u Ram Dass, počeo podučavati meditaciju i prenositi poruku mira u cijelom svijetu. Najpoznatiji je po knjizi Biti sada i ovdje iz 1971. godine. (op. ur.)

9 Američka škola kontemplacije

trebati dvaput više vremena za ono što se radi na seansama zena u jednome tjednu. Također nisam htio Kršćanska je meditacija jed­ preopteretiti sudionike pa smo svakoga dana obavljali nostavno dopuštanje Kristovoj kontemplativnu molitvu samo pet sati. Pokazao sam prisutnosti u nama da postane im i materijal koji se kasnije pojavio na videovrpcavrhunaravna stvarnost našoj ma Duhovnoga putovanja, s uvodom u lectio divina i, svjesnosti. Da bismo u tome naravno, predavanjem o praksi molitve sabranosti. Tiuspjeli, trebamo naučiti biti tihi, jekom dana bili smo u tišini, a vrijeme za diskusiju bilo mirni, pozorni na tu prisutnost je ostavljeno za večeri. u našim srcima. A put do te po­ Taj se seminar odvijao u vrlo primitivnim uvjezornosti je recitiranje mantre. tima. Efekt šoka što nema tople vode, unutarnjih voJednom kada uđete u tu tišinu, dovodnih instalacija, struje i telefona (najbliži je bio jednom kada otvorite svoje srce udaljen pola milje hoda) izbacio je, najblaže rečeno, tom neusporedivom i nepred­ dvanaest sudionika iz njihovih uobičajenih rutina i čvrvidivom iskustvu i dopustite sto ih međusobno povezao. Polovica sudionika toga da se u vama u punini razvije, prvog meditacijskog seminara u Lami sada su stupovi uvidjet ćete da možete postati mreže za promicanje molitve sabranosti koju smo nasamo ona osoba za/na koju ste zvali Contemplative Outreach: Gail Fitzpatrick-Hopler, pozvani da budete. I ne zava­ o. Carl Arico, o. Bill Sheehan te Mary Mrozowski, koja je ravajte se, tišina na koju smo kasnije, zajedno s Davidom Frenetteom, osnovala Dom pozvani upravo je bezvreme­ Chrysalis, u Warwicku, u državi New York, gdje živi na tišina Božja. Tišina koja se kontemplativna zajednica vjernika laika. Pat Johnson i nalazi u našim srcima, koja nas, Mary Ann Matheson bile su u to doba pripadnice zajedkada je pronađemo, vodi do nice Lama, a radile su na radionicama koje su održavarazumijevanja da je tišina sama ne u Zadužbini. Danas rade na intenzivnim radionicama medij savršene komunikacije – u samostanu u Snowmassu. Iskustvo u Lami uvjerilo komuniciramo u tišini, u dubini, me da je kršćanska kontemplativna predaja živa i zdras istinskom cjelovitosti. va te da se može prenijeti tijekom jedne radionice s JOHN MAIN dramatičnim učincima na polaganje temelja za osobnu kontemplativnu praksu.

U studenome 1983., s Gusom Reiningerom, koji se tad nalazio na meditacijskome seminaru u samostanu sv. Benedikta, došao sam na ideju o osnivanju organizacije koja bi po župama poučavala molitvu sabranosti. Radi eksperimenta pristao sam da budem voditelj župne radionice koju su Gus i njegova žena Gail vrlo brzo organizirali u prosincu te godine u crkvi sv. Ignacija Lojolskoga u New Yorku. U proljeće i ljeto uslijedilo je nekoliko radionica koje smo vodili o. Basil Pennington, o. Carl Arico i ja. U njima je sudjelovalo više od 175 župljana, a zahvaljujući tom toplu odazivu i potpori župnika, pokojnoga Victora Yanitellija, SJ, naš se predosjećaj da za molitvu sabranosti ima mjesta u župnome životu obistinio.

U međuvremenu mi je Ed Bednar, koji je radio u Centru Thomasa Mertona na Sveučilištu Columbia, po nalogu kapelana toga Sveučilišta, vlč. Paula Dintera, izrazio svoju zainteresiranost za formiranje mreže kontemplativaca. To se činilo dobrom dopunom eksperimenta koji je napredovao ponajviše u crkvi sv. Ignacija. Ed i Gus imali su inicijalne sastanke s nizom važnih vjerskih ličnosti iz metropolitskoga područja New Yorka – s o. Davidom Toolanom, SJ, o.

Jamesom Loprestijem, SJ, bratom Davidom Steindl-Rastom, OSB, o. Danielom Berriganom, SJ, o. Paulom Dinterom, o. Carlom Aricom i drugima. Zajednički entuzijazam izazvan tim sastancima rezultirao je osnivanjem organizacije koju smo krstili imenom Contemplative Outreach. Naši ciljevi, u to doba ambiciozni, bili su predavati o molitvi sabranosti u župnim i biskupijskim okružjima, obučavati pomoćnike i učitelje te pripremati potrebne materijale. Zahvaljujući potpori kardinala Johna O’Connora i biskupa Josepha O’Keefea, mogli smo osigurati dvije darovnice za financiranje pokusnoga programa u nadbiskupiji New Yorka.

Na prvoj radionici Contemplative Outreacha, organiziranoj u crkvi Svetoga Trojstva, sudjelovalo je više od 350 osoba, nakon čega su se i u ostalim župama počele nizati radionice i skupine za pružanje potpore. Osim ovoga rada, bili smo

i koordinatori već postojećih skupina za pružanje potpore koje je organizirala Mary Mrozowsky u New Jerseyju i na Long Islandu. Pokret za širenje molitve sabranosti, Contemplative Outreach, bio je u zamahu.

Mala skupina koja je sačinjavala odbor organizacije Contemplative Outreach i počela se redovito sastajati u Centru T. Mertona radi koordiniranja raznih pomoćnih aktivnosti usvojila je dokument o misiji i zacrtala smjernice za budućnost. Ed Bednar, a zatim Mary Mrozowsky obnašali su funkciju privremenoga izvršnog direktora, a Gail Fitzpatrick-Hopler postala je našom prvom izvršnom direktoricom s punim radnim vremenom.

U prvotnome dokumentu o viziji organizacije, definirali smo Contem­ plative Outreach kao „mrežu vjerskih zajednica posvećenih procesu i širenju kršćanske preobrazbe”. U službi te vizije i tisuća ljudi koji su se posvetili kršćanskoj kontemplaciji, Contemplative Outreach danas sponzorira radionice i meditacijske seminare koji potiču ekstenzivno oblikovanje na kršćanskome putu te iskustvo molitve sabranosti. Osim desetodnevnih intenzivnih meditacijskih seminara, radi produbljivanja toga procesa, osmišljeni su i napredni i postintenzivni meditacijski seminari.

Radionica za služenje organizaciji Contemplative Outreach održava se nekoliko puta godišnje kako bi se omogućilo intenzivno proučavanje osnova molitve sabranosti i kršćanskoga puta, a radionice za kontemplativna pitanja pružaju priliku za razmatranja pitanja koja se javljaju tijekom stjecanja iskustva na tome putu. Naš dokument o viziji završava tvrdnjom: „Krist je taj koji nam daje snagu da živimo kontemplativnu dimenziju evanđelja u svakodnevnome životu”. Upravo nam je taj stav omogućio da se razvijemo do onoga do čega smo do sada došli, a to je mjesto odakle će proisteći svaki novi rast.

Prevela: Marija Pavlin

10

Jedina istinita radost na zemlji jest uteći iz tamnice vlastitoga lažnog ja, i sje­ diniti se po ljubavi sa životom koji boravi i pjeva unutar naših duša. U Njegovoj ljubavi posjedujemo sve stvari i uživamo u njima, nalazeći u svima Njega. I kada tako idemo svijetom, što god sretnemo i što god gledamo i slušamo i dotičemo, ništa nas ne oskvrnjuje, već nas čisti i usađuje u nas nešto više kontemplacije, nešto više neba. „Lažni se ja” ne smije poistovjetiti s tijelom. Tijelo nije niti zlo niti nestvarno. Ono ima stvarnost danu od Boga i ta je stvarnost zato sveta. Stoga opravdano, iako simbolično, kažemo da je tijelo „hram Božji”, označavajući da je Njegova isti­ na, Njegova savršena stvarnost, zatvorena ovdje u tajnu našega vlastitog bića.

Neka se, dakle, nitko ne usudi mrziti ili prezirati tijelo dano od Boga, i neka se nitko ne usudi zloupotrebljavati to tijelo. Neka ne obeščašćuje njegovo prirodno jedinstvo dijeleći sama sebe, dušu protiv tijela, kao da je duša dobra, a tijelo zlo.

Duša i tijelo žive zajedno u stvarnosti sakrivene, unutarnje osobe. Ako se ovo dvoje dijeli jedno od drugoga, nema više žive, opstojne stvarnosti stvorene na sliku i priliku Božju. „Ženidba” tijela i duše u jednoj osobi jedna je od stvari koje čovjeka čine Božjom slikom; i što je Bog spojio, ne može čovjek rastavljati bez opasnosti po svoj razum.

Dokle god postoji neki „ja” koji je subjekt kontemplativnog iskustva, neki „ja” koji je svjestan sebe i svoje kontemplacije, „ja” koji može posjedovati određen „stupanj duhovnosti”, još nismo prešli Crveno more, nismo „izašli iz Egipta”.

Ostajemo u kraljevstvu mnogostrukosti, aktivnosti, nepotpunosti, nastojanja i želja. Pravo unutarnje jastvo, prava, nerazoriva i besmrtna osoba, pravi „ja” koji odgovara novom i tajnom imenu poznatom samo njemu samom i Bogu, „nema” ništa, čak ni „kontemplacije”. Taj „ja” nije neki subjekt koji može gomilati isku­ stva, razmišljati o njima, razmišljati o sebi samom, jer taj „ja” nije površinski i iskustveni „ja” kojeg poznajemo u našem svakidašnjem životu.

*** Samopouzdanje je skupocjen prirodan dar, znak zdravlja. No, nije isto što i vjera. Vjera je mnogo dublja: mora biti dovoljno duboka da izdrži kada smo slabi, kada smo bolesni, kada je naše samopouzdanje otišlo, kada je naše sa­ mopoštovanje nestalo. Ne mislim da vjera služi samo onda kada smo u stanju propadanja. Prava vjera mora biti sposobna rasti kada nam se sve oduzima.

Samo je ponizan čovjek sposoban primiti vjeru pod tim uvjetima, tako potpuno bez rezerve da joj se veseli što je u čistom stanju, i sretno je prima kada ništa drugo ne dolazi s njom i kada je sve drugo oduzeto.

Vjera je prvi korak u toj transformaciji, jer je ona spoznaja koja poznaje bez slika i predstava, poistovjećujući se po ljubavi sa živim Bogom u tami. … Vjera je otvaranje unutarnjeg oka, oka srca, da se ispuni prisutnošću božan­ skog svjetla.

Napokon, vjera je jedini ključ za otkrivanje svemira. Konačni smisao ljudskog postajanja i odgovori na pitanja o kojima ovisi sva naša sreća, ne mogu se do­ kučiti ni na koji drugi način.

U tom najvećem vjerskom savršenstvu beskrajan Bog sam postaje svjetlo duše u tami, i posve je zaposjedne Svojom Istinom. I u taj nerazjašnjiv trenutak naj­ dublja noć postaje dan, a vjera postaje razumijevanje. *** Istovremeno, najslabija karika u našoj vjeri vrlo često je utvaranje da je naša vjera jaka, kada je „jakost” što je osjećamo samo čuvstvena ili osjećajna nape­ tost, a ta sa stvarnom vjerom nema ništa.

Američka škola kontemplacije

11

THOMAS MERTON

CINTHIA BOURGEAULT (1947.), episkopalna svećenica, mistikinja, spisateljica i međunarodno poznata voditeljica povlačenja, koja je u potpunosti posvećena obnovi i širenju kontemplativnoga kršćanskog puta i Puta mudrosti (Wisdom Path). U više od 40 godina prakse blisko je surađivala s učiteljima i prijateljima: Thomasom Keatingom, Brunom Bernhartom i Richardom Rohrom. Sudjelovala je i na brojnim međureligijskim susretima i događanjima zajedno s duhovnim učiteljima i voditeljima A. H. Almaasom, Kabirom Helminskim, Swamijem Atmarupanandom i Ramijem Shapirom. Članica je GPIW-a (Global Peace Initiative for Women), Kontemplativnoga vijeća, suosnivačica je i jedna od voditeljica Kontemplativnoga društva (The Contemplative Society) i Aspenske škole mudrosti (Aspen Wisdom School).

Trenutačno vodi, zajedno s Richardom Rohrom i Jimom Finleyem, Školu života za akciju i kontemplaciju (The Living School for Action and Contemplation) u Albequerqueu (https://cac.org/living-school/living-school-welcome/).

Autorica je osam knjiga: The Holy Trinity and the Law of Three, The Meaning of Mary Magdalene, The Wisdom Jesus, Centering Prayer and Inner Awakening, Mysti­ cal Hope, The Wisdom Way of Knowing, Chanting the Psalms i Love is Stronger than Death. Tijekom 2018. godine Centar duhovnih putova „Kontemplacija i mistika” planira, u suradnji s izdavačkom kućom Synopsis, objaviti jednu od njih – Molitva sabranosti i unutrašnje buđenje – koja je temeljno djelo za razumijevanje teorije i prakse molitve sabranosti.

12

Jadranka Brnčić

Kontemplativni put Cynthije Bourgeault Duga je povijest kršćanstva te poznaje mnoge promjene i putanje. Iako nam se može činiti da se tradicija, nepromijenjena i pouzdana, sukcesivno prenosi s koljena na koljeno, tomu nije posve tako. Barem ne u naglascima koje unutar tradicije pridajemo različitim vidovima i razinama kršćanskog života, pa onda, dakako, i odnosa prema Isusu Kristu, izvoru i središtu kršćanstva.

U naše vrijeme čini se da, svakako u nas, dominira religijski odnos za kakav su važni uvjerenje i formalni sakramentalan život više nego povjerenje i duhovno iskustvo. Kao da je svrha kršćanstva vjera u određene dogmatske istine (koje često nisu drugo do misaoni koncepti), održavanje crkvenosti, uključujući i njezin hijerarhijski ustroj (što prečesto postaje samo sebi svrhom), te što viša razina besprijekornosti u životu moralnoga reda (koja se kadikad nameće izvan stvarnog razumijevanja ljudske naravi). Govor o povjerenju u Boga, o zajedništvu Tijela Kristova čiji smo svi udovi, o moralu kao posljedici toga povjerenja, o jedinstvu s Bogom koje počinje već za ovoga života – sve to odveć rijetko čujemo. O potpunoj preobrazbi ljudskog bića i njegove svijesti ni riječi. Bez obzira što je to bila glavna poruka Isusova učenja – cjelokupnoga njegova života, djelovanja te smrti i uskrsnuća. Bez obzira što je to bila glavna

Cynthia Bourgeault (1947.) svećenica je u Episkopalnoj crkvi i međunarodno poznata voditeljica duhovnih vježbi. Svoje vrijeme dijeli između vremena samoće provedenoga u ermitažu u saveznoj državi Maine i brojnih putovanja na kojima govori o obnovi kršćanskoga kontemplativnog života i o putu kršćanske mudrosti. Sudjeluje i u međureligijskim dijalozima (primjerice s ljudima kao što su: A. H. Almaas, Kabir Helminski, Swami Atmarupananda ii Rami Shapiro). Ak-

Američka škola kontemplacije

Kršćani u Americi mogli su upoznati kontemMeditacija je vrijeme siromaš­ plativni život u praksi zahvaljujući životu i tekstovima tva, tišine, samozaborava, a ne oca Thomasa Mertona (1915.-1968.). Kao trapističvrijeme analiziranja samih sebe, ki redovnik živio je i djelovao u opatiji Naše Gospe od razmišljanja o našim motivima Getsemanija u američkoj saveznoj državi Kentucky, ili zamišljanja da smo duhovni gdje je, zahvaljujući autentičnom iskustvu i dijalogu ili grješni; meditacija je vrijeme s duhovnim učiteljima zen budizma, razvio svoj način kada smo apsolutno mirni, u kontemplacije. Njegovim tragovima nastavio je ići otac duhu kao i u tijelu.

Thomas Keating (1923.-) koji živi u trapističkoj opatiji U meditaciji počinje naše pu­ Sv. Benedikta u Snowmassu u američkoj saveznoj drtovanje potpune otvorenosti žavi Colorado. Poznata mu je knjiga Open Mind, Open prema bezvremenoj činjenici da Heart (Otvoren duh, otvoreno srce). Razvio je metodu jednostavno jesmo. kontemplativne molitve – molitvu usredištenja ili usredotočenja/sabranosti (centering prayer), metode koja JOHN MAIN je temelj novoga kontemplativnog pokreta kojem su se, svatko sa svojim doprinosom, pridružili, među ostalim: Bruno Barnhart, Richard Rohr, James Finley, Laurence Freeman, Cynthia Bourgeault. Svima je zajedničko iskustvo što ga svjedoče u svojim govorima i tekstovima: da Bog ljubi svijet, da ga možemo sresti u srcu i još na zemlji otpočeti vječni život s Njim; da se taj susret događa u šutnji, u promatranju vlastitih reakcija ne identificirajući se s njima, kroz samoispražnjenje od vlastitih misli i ega, u otvorenosti milosti, u življenju u sadašnjem trenutku i ovdje – iskustvo zajedničko i mnogim drugim duhovnim osobama drugih tradicija, čiji jezik kojim govore o nevidljivim zbiljama može pomoći da kršćani jasnije artikuliraju i svoje specifično iskustvo u zajedništvu s Isusom Kristom.

13

zaokupljenost prvih kršćana i crkvenih otaca. Mi smo, današnji kršćani, poput učenika koji su pratili Isusa za njegova života i malo toga razumjeli. Štoviše, često postajemo poput pojedinih farizeja koji su bili glavna meta Isusove kritike zbog njihova licemjerja.

Kršćanstvo, čija je glavna snaga odnos prema boli, patnji i smrti, odnos kakvom nas je Isus učio (dakako, ne potičući nas na pasivno prihvaćanje, nego na aktivnu preobrazbu), kao da nema ništa bitnoga reći svijetu. I to upravo u vremenima kada naša ljudskost te naša uzajamna povezanost i solidarnost doživljavaju najmračnije krize. Crkvena hijerarhija, a onda i vjernici, zbijaju redove u strahu od gubitka identiteta, a i kad progovaraju o duhovnim zbiljama, čine to jezikom koji više nije lako razumljiv suvremenom čovjeku. Riječi su ispražnjene od punine svojih značenja a s nelagodom i strahom se poseže za vrelom univerzalnih istina različitih duhovnih tradicija koje bi nam mogle pomoći da dub­lje razumijemo svoju vlastitu. Događa se često da se tragaoci za autentičnim kršćanskim životom osjećaju bližima tragaocima za istinom u drugim duhovnim tradicijama nego braći i sestrama koji se bave uvjerenjima, moralnim zakonima, politizacijom kršćanstva, a s kojima dijele istu vjeru u kršćanskoj tradiciji.

Kontemplativci su, izuzev možda u vrijeme otaca, u kršćanskoj, posebice katoličkoj i protestantskoj tradiciji, često bivali neshvaćeni i marginalizirani, a onda eventualno slavljeni poslije svoje smrti zbog svetosti, a ne uvijek i zbog poziva što nam ga svima upućuju – da kročimo putem kojim su oni hodili. Kontemplativni put put je kojim se rjeđe ide. No, ne bude li više kršćana krenulo putem preobrazbe vlastita bića, sâmo kršćanstvo, a onda i svijet, teško da će imati plodonosne budućnosti.

tivna je članica „Življene škole za akciju i kontemplaciju” („The Living School for Action and Contemplation”) i utemeljiteljica „Društva za kontemplaciju” („The Contemplative Society”) te „Aspen škole mudrosti” („Aspen Wisdom School”).

Cynthia je autorica brojnih članaka (u časopisima Parabola Magazine, Gnosis Magazine i Sewanee Theological Review) te desetak knjiga posvećenih kontemplativnoj molitvi, nedualnom kršćanstvu, apóstoli Mariji Magdaleni, Svetom Trojstvu, Isusu Mudrosti: 1. Love is Stronger than Death (Ljubav je jača od smrti, 1997., 2014.)

2. M ystical Hope: Trusting in the Mercy of God (Mistička nada: povjerenje u Božju milost, 2001.)

3. T he Wisdom Way of Knowing: Reclaiming an Ancient Traditions to awaken Heart (Mudrosni put znanja: povratak drevnih tradicija za buđenje srca, 2003.)

4. C entering Prayer and Inner Awakening (Molitva sabranosti i nutarnje bu­ đenje, 2004.)

5. C hanting the Psalms. A Practical Guide with instructional CD (Pojanje psa­ lama. Praktični vodič s CD-om, 2006.)

6. The Wisdom Jesus (Isus Mudrost, 2008.)

7. T he Meaning of Mary Magdalene. Discovering the Woman at the Heart of Christianity (Značenje Marije Magdalene. Otkrivanje žene u središtu kr­ šćanstva, 2010.)

8. T he Holy Trinity and the Law of Three (Sveto Trojstvo i trojstveni za­ kon, 2013.)

9. T he heart of Centering prayer. Christian Nonduality in Theory and Practi­ ce (Središte molitve sabranosti. Kršćanska nedualnost u teoriji i praksi, 2016.)

14

Već samim pogledom na naslove knjiga možemo vidjeti konstelaciju Cynthijine posvećenosti i misli, njezine sposobnosti da uči, povezuje i stvara te putanju njezina duhovnog sazrijevanja.

Djetinjstvo je 1950-ih provela u okolici Philadelphije (SAD), u mjestu, gdje su je roditelji, pripadnici kršćanske zajednice „Kršćanska nauka”, poslali u školu što su ju vodili kvekeri. Bila je to prva inicijacija, ne samo u kršćanstvo, nego i u – šutnju. Naime, kako je poznato, u središtu duhovnoga života kvekera okupljanje je u tišini i osluškivanje Duha. Tako je već u dobi od šest godina naučila sabrati se, osluškivati svoje srce u Božjoj prisutnosti. Postoji drevno znanje položeno u svako dijete: znanje koje traži ono što je istinito, svijetlo, moćno, neskriveno, božansko. Sve drugo u dječjem srcu proizvodi strah. I Cynthia je već u najranijoj dobi uspostavila vezu s tim znanjem. Rano je pokazala i interes za glazbu, zborno pjevanje, za duge šetnje u prirodi te bila pošteđena buke riječi, tumačenja, manipulacije, kušavši nutarnji svijet ljepote i ljubavi.

Ono što je odredilo njezin daljnji put bilo je iskustvo obraćenja što ga je doživjela s dvadesetak godina kada je prvi put primila pričest. Primila ju je slučajno. Obično se za taj čin kršćani dugo pripremaju, upoznajući značenje toga čina i radeći na sebi. U zajednici njezinih roditelja vjernici primaju pričest jednom mjesečno, nedjeljom, a tada je Cynthia obično bila zauzeta u kvekerskoj zajednici, a kvekeri vjeruju da čovjek u svakom trenutku treba biti u punom zajedništvu s Bogom te da stoga nisu potrebni posebni trenuci kao što je uzimanje kruha i vina da bi ih na to podsjetili. Stoga Cynthia nije ni znala puno o značenju pričesti kao takve kada je jedne nedjelje ušla u katoličku crkvu misleći da će prisustvovati koncertu zbora iz katedrale sv. Pavla iz Londona. No, budući da je nastup zbora bio sastavan dio mise, došlo je i vrijeme pričesti. Svećenici su izlazili ususret ljudima koji su se htjeli pričestiti i tako se jedan našao pred Cynthijom. Zbunjena i ohrabrena prijateljicom katolkinjom koja je bila uz nju,

15 Američka škola kontemplacije

i Cynthia je pružila dlan i na njega je svećenik položio hostiju. Prinijela ju je ustima, čuvši prijateljičin savjet: „Nemoj žvakati”. Doživljaj je bio intenzivan i intiman. Osjećaj duboke, mistične bliskosti s Kristom koji se daruje jednostavno kao kruh. Iskustvo koje pripada području srca. Otada se sve promijenilo za Cynthiju: prije nego što je počela istraživati kršćansku mistiku i artikulirati što kontemplativni život zapravo jest, već ga je zaživjela. Živjeti kontemplativnim životom znači barem nekoliko stvari: nastojati gdje god se nalazili biti svjesni i zahvalni te budni. Potom vidjeti što treba učiniti u danom trenutku i to činiti u smjeru sve veće suosjećajnosti, ljubavi i razumijevanja. Put je jednostavan, premda ne lak, i Cynthia ga ne voli usložniti pobožnim govorom o Bogu jer vjeruje da je svako ljudsko biće već posvećeno samom činjenicom da je rođeno. Dan nam je život da ga živimo svjesno ili da se provučemo kroz njega spavajući. A ukoliko živimo budni i svjesni, susrećemo druge ljude koji jednako tako žive te zajedno oblikujemo svojevrsno spremište buđenja ponuđeno svim ljudima. Sve tradicije sudjeluju u tomu na svoj način kako bi svi zajedno otkrili božansku ljubav utjelovljenu i očitovanu u stvorenom obliku. To je jedna od stvari koju smo skloni zaboraviti na ovom planetu jer smo barem zadnjih dvije tisuće godina proveli najveći dio svojega vremena misleći da nešto nije u redu s time da smo ovdje, na zemlji, da je to iluzija, maya, proizvod Prvoga grijeha. Takav stav još je i u naše dane prisutan u mnogim učenjima: počinju od toga da nešto nije u redu s ljudskim U kršćanskoj viziji meditacije stanjem te da je duhovna preobrazba nužna da bismo svrha toga procesa je oslobo­ izašli iz njega. Zaboravljamo ono što je zapravo u srcu diti duh da bi postao otvoren kršćanstva, a to je da je – „Bog (toliko) volio svijet”. bes­konačnosti. Dopustiti svo­ Dakle, da u ovoj našoj zemaljskoj dimenziji postoji nejem umu i srcu, svojem cjelo­ što vrlo dragocjeno unatoč mješavini ljubavi i odbacivitom biću, da nadiđe granice vanja, duhovnog i tjelesnog, patnje i smrti, nešto što svoga ograničenoga sebstva i se upravo kroz sve to očituje kao božanska ljubav koja uđe u jedinstvo sa svime – sa se na drukčiji način ne bi mogla očitovati. Ovdje na Svime, s Bogom. zemlji kratko smo vrijeme kako bismo, kako reče pjeJOHN MAIN snik William Blake, „naučili podnositi mlazove ljubavi i očitovati drugima Božje srce”.

Kršćanstvo o takvoj perspektivi govori jezikom predaje te darom sakramentalnoga života (posebice euharistijom) i pobožnosti, prenoseći tako temeljnu iscjeljiteljsku i mudrosnu energiju kakva dolazi iz trpećega Krista na križu.

No, problem nastaje kada se taj prijenos energije odjene u teološke i pobož­ njačke koncepte kakvi nas često udaljuju od poziva koji nam upućuje događaj križa, a to je da otvorimo naša srca i naše misli te dopustimo da u nama otpočne svjestan nutarnji rad Kristova puta.

Sa Cynthijom je otpočelo, dakle, upravo tim iskustvom euharistije, tim prvim mističkim zanosom, potom crkvenim zbornim pjevanjem koje ju je potak­ nulo da poželi postati svećenicom i služiti zajednici. Zaređena je 1979. u Episkopalnoj crkvi. Bila je to prva među Crkvama koja je zaređivala žene, a Cynthia među prvim zaređenim ženama u njoj. Kao mlada, nutarnjim žarom poticana svećenica doživjela je prva razočaravajuća iskustva u svojoj župnoj zajednici: bez obzira koliko se trudila dobro pripremiti propovijedi, tumačiti Pismo, svjesno dijeliti euharistiju, ljudi su ostajali istima: brbljavcima, svađalicama, površnima.

Shvatila je da im nema što ponuditi a da se istinski počnu mijenjati te je počela tragati za metodom, novim pristupom sadržajima kršćanske vjere.

Tako joj je došla u ruke knjiga iz 1940-ih Pjotra D. Uspenskoga U potrazi za čudesnim (In Search of the Miraculous) u kojoj ovaj ruski autor prenosi zapis svojega duhovnog učitelja Georgija I. Gurđijeva (1877.–1949.). Gurđijevljevo učenje, tada još posve ne razrađeno, bilo je vrlo srodno onome što danas zovemo „mindfullness”, pomnost. I Cynthia se počela pitati: Kako artikulirati vlastitu budnost i govoriti drugima o njoj te ih na nju potaknuti? Kako im objasniti da manje-više prepuštaju svoj život autopilotu umjesto da ga sami svjesno „voze”?

Priključila se Gurđijevljevu radu, uključujući, dakako, i sakralnoj liturgiji tijela

16

kakvu je razvio. Učinak jednostavnih pokreta, koji se ponavljaju i usložnjuju po sekvencama, mogli bismo usporediti s onim što se događa ljudima koji rade na otvaranju svojih čakri, energetskih žarišta u tijelu koja moraju biti otvorena i međusobno povezana kako bi tijelo živjelo skladno i zdravo povezano s duhom te se duh mogao komunicirati kroz tijelo.

Cynthia je bila ozbiljna Gurđijevljeva učenica desetak godina, što joj je pomoglo da dubinski razumije koja je odgovornost budnosti, odnosno da se suoči s golemim labirintom automatskih obrazaca ponašanja koji nas uvjetuju i sputavaju nam pristup prirodnoj ljudskoj slobodi te nauči mirno prihvaćati i vlastite zanose i vlastite tjeskobe nastavljajući potom ići dalje. Naše teologije, nauk i dogme dolaze nam u mentalnom obliku koji ne može dotaknuti ono neizgovorivo mjesto u kojem se sve to osjeća kao jedno. Predano životu, milosti Božjoj.

Istodobno, u Americi se u kršćanskoj tradiciji također počelo govoriti o svjesnom buđenju, odnosno razvijati putove meditacije kakvi sve dotad nisu bili sastavnim dijelom vjerskoga odgoja. Otac Thomas Keating postao je Cynthijinim učiteljem u sjedećoj meditaciji što ju je nazvao Centering Praying, molitvom sabranosti, te je počela jasno primjećivati što se doista događa s našim srcem i s našim mozgom kad otpočnemo ozbiljno meditirati. Ono što je naučila u radu Gurđijevljeve škole te ono u što ju je uveo o. Thomas počelo se sklapati u cjelinu.

Dakle, Cynthijina temeljna praksa, kojoj je, evo, vjerna već tridesetak godina, jest jednostavna Nije dovoljno čitati ili pričati o re­ meditacija kakvu su kršćani poznavali u počecima ligiji ili duhovnosti. Nije dovoljno kršćanstva i kakva se vraća u život kršćana koji žele proučavati ih ili imati duhovnoga autentično živjeti svoju vjeru. Centering Prayer je voditelja. Potrebno je osobno ući meditacija neprianjanja ni uz što, učenje otpuštanja u temeljno kršćansko iskustvo; a svega bez otpora: otpuštanja svake misli i osjećaja to možemo postići samo s jedno­ koji dolaze i odlaze, vlastite prošlosti i budućnosti, stavnosti djeteta. svojih priča o sebi, drugima i životu te, naposljetJOHN MAIN ku, otpuštanja i samih sebe, što sveti Pavao zove kenozom, pražnjenjem od sebe samog, praksom koja tvori temelj Kristova djelovanja i života (usp. Fil 2,9-16). Stavimo li na stranu sve što mislimo da znamo o Isusu i pristupimo li Evanđelju kao da nam je prvi put, štogod čudesnoga će nam se dogoditi: susrest ćemo Isusa kao učitelja preobrazbe svijesti. Centering Prayer nije drugo do meditacijski oblik kenoze.

Preobražena svijest ne isključuje ono što se obično u kršćanskoj teologiji zove grijehom, a što nije drugo do naša odvojenost od Boga, od drugih, od sebe, zapravo. Preobražena svijest, budući ispražnjena od ega, sve prigrljuje: i naš mrak i našu svjetlost, kao što to čini i nebeski Otac koji pušta da kiša pada i sunce sja i nad zlima i nad dobrima, u Isusu trpeći našu odvojenost od Sebe.

To iskustvo teško možemo nazvati kakvim imenom, možda kodiranim sintagmama kao što su: „osjećati trpljenje Božje”, „željeti olakšati tugu Njegove beskrajnosti”, kako je govorio Gurđijev. Izgovorimo li riječi: „Bože, smiluj mi se” iz punine srca i praznine uma, razumjet ćemo da nije riječi o molitvi Bogu da nam se smiluje u našoj bijedi, nego prije o zadivljenosti pred ljepotom i strahotom, pred velom prekrivenom svetošću Božjom. Ljepota i bol pripadaju jedna drugoj. One su dvije neizbježne strane istog novčića – Božje intimnosti. U dubokoj kontemplaciji „slušate Zemlju kako plače”, kako kaže Thich Nhat Hanh.

I to iskustvo je, za Cynthiju, posve zbiljsko, no nema smisla na razini puke misli. Kada se potpuno smirimo u puninu utjelovljenog bića, počinjemo čuti i vidjeti te odgovarati na ove niti koherencije umjesto da ih projiciramo na van. Postoji golema razlika između objašnjenja i značenja. Crkva nam uglavnom nudi objašnjenja. A objašnjenjima se može zadovoljiti eventualno tek naš mozak, a ne i srce. Tek nam značenje može govoriti o smislu, o tomu da pripadamo, da smo ovdje, da smo utjelovljene duše, da je naše tijelo sredstvo traganja za duhovnim istinama te da bi trebalo cijeniti dobrotu i mudrost naših tijela.

Naše tijelo je put do našega srca. I povjerenje i ponašanje prirodno proizlaze iz našega srca kada je ono otvoreno te ga, ugađajući se s njegovom fre-

Američka škola kontemplacije

stvu kada smo na moru učili plivati. Od straha bismo JOHN MAIN nekontrolirano mlatarali rukama i nogama i – tonuli, no čim bismo se opustili, položili glavu na vodu, raširili ruke i mirno disali – počeli smo plutati. I samo je mali korak do prvih zamahaja u plivanju. Temeljna gesta duhovnoga života gesta je povjerenja, prihvaćanja vlastite krhkosti, vlastite pripadnosti tijelu, svijetu, kozmosu. Nije potrebno odvajati se od objekta što ga želimo vidjeti da bismo ga mogli vidjeti. To smo stoljećima činili u odnosu na Boga. A On je onaj koji podržava cjelinu našega bića dok učimo plutati i plivati. Zapravo – pravilno disati. Živjeti kao cjelovita, što znači spašena bića.

Srce svakog čovjeka već je, kako kaže Cynthia Bourgeault, „savršen hologram božanskoga srca koji nosi u sebi pun pristup informaciji cjeline”.

Tek kada shvatimo i opetovano se podsjećamo da je to da smo ovdje, na zemlji, dar Božji – priznajući pritom vlastitu bespomoćnost a ne negirajući ju – postupno, i kadikad bolno, preobrazba nam se počinje događati. Energija koju smo dotad trošili za podupiranje obrazaca našega ega malo-pomalo biva usmjerena u područje budnosti, pomnosti, područje u kojem se ne poistovjećujemo s našim reakcijama i koje postaje „gnijezdo” za dublje, cjelovitije i mudrije naše sebstvo. Tada počinjemo „biti”, a ne više „imati”. Tada počinjemo imati Biti.

I iz toga Biti kadikad možemo izaći iz spirale u koju smo uvučeni i početi svijetu nuditi sebe kao ljubav, kao pomoć, kao poticaj na energetski obrat, što sufiji zovu baraka: kontinuirana duhovna prisutnost što počinje s Bogom i teče kroz Božje prijatelje da bi se vratila Bogu, domu našemu.

Poučeni smo misliti o Bogu kao o velikom Ocu s nekom vrsti dvojne prirode: On je ljubav, ali i gnjev, On nas obasipa cvjetovima ljubavi, ali i ispaljuje na nas gorku vatru gnjeva. Sve dok se držimo te ambivalentne predodžbe, teško ćemo doista povjerovati da je Bog ljubav. Koliko puta smo čuli pitanja: Kako Bog može biti ljubav dok ovaj svijet trpi okrutnosti i mržnju, dok jedni umiru u Siriji i Iraku, a drugi smišljaju nuklearne holokauste? Kako Bog može biti ljubav ako dopušta da se planet sve brže zagrijava u ne-postojanje? Kakva je to ljubav?! Sve dok se bavimo Bogom koji je tamo negdje „vani”, kao da je On Prvi uzrok i može promijeniti sve što poželi, cijela predodžba o Bogu nema

17

kvencijom, možemo slušati i čuti. Zapravo, naše najdublje biće i jest naše srce.

A ono je tamo gdje je naše blago. No, kako se ugađati i ugoditi s njim?

Niz je načina i pronaći nam je naš vlastiti: u rasponu od stavljanja otvorena dlana na područje srca kada o čemu trebamo odlučiti, od čega se smiriti, s kim povezati, sići dublje od naših strahova i osuđivanja, preko usmjeravanja naše pozornosti i osjeta na odaje našega srca gdje nam je Bog intimniji nego što smo sami sebi („Interior intimo meo” – kaže sveti Augustin), sve do „molitve srca” kakvu nam nudi duhovna mudrost istočnoga kršćanstva. Ta molitva, koja se najčešće svodi na obrazac „Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku”, srž je pokajanja kakvo nije usmjereno na naše promašaje, nego na njihov uzrok, pa samim time i na naše ponovno nalaženje. Philokalia, zbirka duhovnih spisa kršćanskog Istoka, iz stranice u stranicu ponavlja isto: „Um svoj stavite u srce” ili „Neka vam misli budu u srcu”. Da osjetimo plodove te pozornosti dane srcu, potrebno je iskustvo. Ništa drugo do samo iskustvo ne može dotaći ono što će nam se dogoditi kada svoj razum i cijelo svoje biće stavimo u svoje srce i to srce otvorimo Bogu, kozmičkoj utrobi i Ljubavi samoj. Iskustvo je to, ni sa čime usporedivo, punine i pripadanja onkraj dualnosti ovoga svijeta.

Meditacija i kontemplacija postupno ulaze i u U meditaciji se napuštaju sve Crkvu, ali ne na glavna, nego na sporedna vrata. Među slike (o sebi i svim stvarima). vjernicima sve manje je zaziranja prema, primjerice, Postaješ potpuno prazan; to je jogi jer stariji ljudi sve bolje razumiju koliko je važno proces pražnjenja od svih zami­ posvetiti pozornost zdravlju i gipkosti tijela da bi takav sli, slika, nestvarnosti … da bi bio i duh koji u naše vrijeme počinje težiti za tišinom i ostalo prostora samo za ono što osluškivanjem Božje riječi. Tijelo, zapravo, mnogo bouistinu jesmo i da bismo u tom lje prepoznaje mudrost i koherenciju te razumije govor prostoru to i ostvarili. duha nego što to čini naš um. Nalik je to onom isku-

18

smisla. Kao ni ideja o svemoćnom Bogu koji trpi. Zato se moramo, opetovano je ponavljati, vratiti mjestu Božjeg djelovanja, a to je – naše srce. Ovdje se sve drži zajedno u prostoru Božjega milosrđa, u Bogu koji već trpi samim tim što se očituje u stvorenom svijetu, u obliku, u odvajanju od Sebe samog da bi se ljubeći se kroz nas vratio Sebi.

Zbog odvajanja i mi trpimo, kadikad se izgubivši na putu povratka. Gdje god je štogod odvojeno i žudi za ponovno nađenom cjelinom nužno se pojavljuje sumnja, očaj, čak okrutnost i nasilje. No, ukoliko žudnja za jedinstvom bude otkrivena u našem srcu, osjećat ćemo da postoji nešto, netko tko sve to drži i dalje na okupu. Iskustvo toga da je Bog ljubav ne ovisi o doživljaju svijeta kao skladnoga, miroljubivoga, pravednoga. Naprotiv, ono se najdublje doživljuje upravo u neskladu, nasilju i nepravdi. Upravo u odvojenosti Bog prosipa iz kaleža svoje ljubavi žudeći da dotakne svijet držeći ga na okupu. Poput sunca koje žudi držati pahuljicu snijega na svom dlanu. To se ne može učiniti bez dokidanja i poništenja. I to je patnja Božja. Kao i naša patnja kroz koju rastemo, ljubeći ljubavlju kakva ne može biti slomljena, unatoč svemu. Kada naše srce postane dostatno duboko da može podnijeti taj misterij, tada i sami postajemo mističko srce univerzalne ljubavi. Premda blagoslovljeni, ne osjećamo uvijek blagoslov, premda ljubljeni, ne osjećamo uvijek ugodu ljubavi. Kada otvorimo svoje srce, ono nužno biva slomljeno i tek tada možemo čuti bol svijeta i zagrliti ju.

Ovdje se postavlja pitanje ljudske slobode. O slobodi je kroz povijest tzv. istočne i zapadne duhovnosti rePoznavati Boga, rasti i biti mi­ čeno toliko oprečnih metafora da nije lako razlučiti što ran, sve su to iskustva u sredi­ doista ona jest. Barem za nas. Na najočitijoj duhovštu tvoga bića. noj razini sloboda znači „slobodu od lažnog sebstva”, JOHN MAIN riječju: od svih naših psiholoških, kulturoloških, socijalnih, religijskih uvjetovanosti koje nas tjeraju da stvaramo lažne predodžbe o tome tko smo zapravo. Kako je A. H. Almaas rekao: „Sloboda da postanete vaš ego nije sloboda”. To je robovanje.

Stoga osnovni rad slobode otpočinje kada se stabiliziramo u stanju što ga neke od istočnih tradicija nazivaju „svjedočenjem prisutnosti”. Ili kako je rekao brat Rafe (Raphael Robin), Cynthijin prvi duhovni učitelj s kojim je doživjela mistično iskustvo sjedinjenja duša: „Želim imati dostatno bivanja da ne budem ništa”. Što znači da nismo ovisni o svijetu očekujući od njega da nam daje naš identitet. To je prva razina slobode u kojoj je prisutan inherentni paradoks, dobro sažet u starom klišeju iz anglikanske tradicije kada je riječi o našem odnosu prema Kristu: „u služenju Njemu savršena je sloboda”. Sloboda kakvu poznajemo kada se, primjerice, bespomoćno zaljubimo u koga – na određen način nismo slobodni od njega otići jer u njemu vidimo koherentnost našega života, vidimo uzorak u koji se naš život može uklopiti. Stoga Cynthia nije bila slobodna odabrati biti sufi ili budist jer je uzorak za nju bio u skladu s Kristovim pozivom. I kada napokon postanemo slobodni slijediti ono što bismo mogli nazvati svjetlom našega vlastitog nutarnjeg poziva, shvaćamo da sloboda leži isključivo u potpunoj poslušnosti. Naravno, ključ je da shvatimo pravo značenje riječ „poslušnost”: ona nema veze s podložnošću nego sa – slušanjem. Dakle, kada naučimo doista osluškivati glazbenu vilicu našega bića, darovanu nam vilicu kakva služi ugađanju instrumenata našega bića, razumijemo da je naš odaziv naša sloboda. Tada, kao što reče Thomas Merton, postajemo kadri prijeći iz „slobode izbora” u „slobodu spontanosti”, kadri reći Bogu „da” svim svojim bićem. Postupno ćemo vidjeti da je naša jedina sloboda, konačno, biti vlastita stanica u golemom mističkom tijelu Božjem.

Cynthia Bourgeault to razumije, o tomu govori i – diše.

*** Lažna poniznost misli da je oholo željeti najvišu veličinu – savršenu kontempla­ ciju, vrhunac mističnog sjedinjenja s Bogom. To je jedna od najvećih iluzija u duhovnom životu, budući da jedino u toj veličini, jedino u tom uzvišenom sjedi­ njenju možemo postići savršenu poniznost.

Lako je uvidjeti kako ta zabluda nastaje, no ona, gledano iz druge perspektive, i nije zabluda. Ako naime promatramo radost mističnoga sjedinjenja apstraktno, tek kao nešto što usavršava naše vlastito biće i daje nam najpoželjniju sreću i zadovoljstvo, to je moguće željeti željom koja je sebična i puna oholosti. Ta će oholost biti još veća ako želimo da nam se ta savršenost na neki način mora dati, kao da imamo na nju pravo i kao da postoji nešto što bismo mogli učiniti da ju zaslužimo.

Na takav se način mistično sjedinjenje pojavljuje u mislima onih koji ne razumi­ ju da je bit toga sjedinjenja čista i nesebična ljubav, koja prazni dušu od svake oholosti i poništava je pred Božjim očima, tako da ništa ne može ostati od nje osim čiste sposobnosti za Njega.

Radost mistične ljubavi prema Bogu izvire iz oslobođenja od svake sebičnosti uništavanjem svakog znaka oholosti. Ne željeti biti uzvisivan, nego samo poni­ zan, niti biti velik, već malen u svojim vlastitim očima i u očima svijeta; jer jedini put da se uniđe u to veselje jest smanjivati se do nestajanja i dati se upijati od Boga kroz središte svoje vlastite ništavnosti. Jedini put da osvojimo Njegovu veličinu jest proći kroz ušicu igle svoje apsolutne nedostatnosti.

19

Savršena se poniznost nalazi u sjedinjenju koje transformira. Samo vas Bog može dovesti do te čistoće kroz oganj unutarnjih iskušenja. Bilo bi ludo ne željeti takvo savršenstvo. Zašto bi bilo dobro biti ponizan na način koji vas priječi da tražite savršenu poniznost? *** Najizoštrenije iskustvo nalikuje spavanju kada se usporedi s budnošću, to jest kontemplacijom. Najoštroumnija i najsigurnija izvjesnost samo je san u odnosu na jasnoću kontemplativnog shvaćanja.

Bog nas dodiruje dodirom koji je praznina i koji nas ispražnjava. Pokreće nas jednostavnošću koja nas pojednostavljuje. Sva raznolikost, sva zamršenost, svako protuslovlje i sva mnogostrukost prestaju. Duh naš plovi u zraku nekog razumijevanja, u stvarnosti koja je tamna i vedra i u sebi sve uključuje. Ništa više ne želi. Ništa više ne treba.

Američka škola kontemplacije

THOMAS MERTON

Cynthia Bourgeault

Kenosis: put kenotičke ljubavi 9

20

Dosad smo Isusa promatrali kao tipičnog za mudrosnu tradiciju10 iz koje dolazi. Prosvijetljeni učitelj za kojeg njegovi sljedbenici priznaju da je Ihidaya11 ili Jedan Jedincati/Sjedinjen s Bogom. On naučava umijeće metanoje, „ulaska u širu svijest”. Temelj je njegova učenja imperativni zov na radikalnu promjenu svijesti: napuštanje otuđenja i polarizacije operativnog sustava ega i ulazak u sjedinjujuće polje božanske punine koje je moguće opažati samo srcem.

Ali kako postići tu promjenu svijesti? Jedna je stvar diviti joj se izdaleka, ali sasvim nešto drugo postići je unutar sebe. To je trenutak kada duhovna praksa stupa u akciju. „Praksa” znači put, konkretni postupak za postizanje cilja kojem se teži. Mislim da je pošteno reći kako svi veliki duhovni putovi vode prema istom središtu – toj široj, nedualnoj svijesti kao sjedištu osobne svjesnosti – no oni do tamo stižu različitim rutama. Dok je Isus tipičan za mudrosnu tradiciju u svojoj viziji cjelovitoga i sjedinjenoga ljudskog bića, ruta koju On postavlja kako bi se postigao taj cilj vrlo je različita od svega što je dotad viđeno na ovom svijetu. Ona je radikalna i u našem vremenu: doista se radi o „putu kojim se rjeđe ide” u raznim školama ljudske preobrazbe. Ovu ću tvrdnju detaljnije obraz­ ložiti tijekom svog izlaganja, no moja je slutnja da dobar dio poteškoća na koje nailazimo u provedbi našega kršćanskog života potječe od činjenice da su od samoga početka ljudi propustili uočiti stvarnu različitost Isusova pristupa. Pokušavajući ulijevati novo vino u stare mjehove, oni su nehotice propustili osjetiti njegov osebujan okus. Kod Isusa je sve povezano s jednom središnjom točkom pa trebamo znati koja je to točka prije nego što pokušamo spoznati suptilnu ali povezujuću snagu puta koji On postavlja.

Koje bismo ime mogli dati tom središtu? Apostol Pavao predlaže riječ kenosis. U grčkom jeziku glagol kenosein znači „otpustiti” ili „isprazniti se”. To je riječ koju Pavao odabire u ključnom trenutku svojim proslavljenim učenjem u Poslanici Filipljanima 2,9–16 kako bi opisao na što misli kada govori o „Kristovu duhu”. Evo što on kaže: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao, svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe „oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.

Zato Bog Njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: „Isus Krist jest Gospodin!” – na slavu Boga Oca.12

9

Cynthia Bourgeault, Wisdom Jesus: Transforming Heart and Mind, a New Perspective on Christ and His Message, chapter 6); Kenosis, The Path of Self-Emptying Love (Cynthia Bourgeault, Mudrosni Isus: Preobrazba srca i duha, Novi vidici na Krista i njegovu poruku, 6. poglavlje), Shambala, Boston, SAD, 2008., str. 62-75.

10

Radi se o duhovnoj tradiciji šireg Bliskog Istoka (uključujući i judaizam) koja je vjerski autoritet priznavala ne samo svećenicima i prorocima već i učiteljima mudrosti, onima koji su naučavali drevne tradicije preobrazbe ljudskih bića. Pod mudrošću se često podrazumijeva sophia perennis, koja je u osnovama svih velikih vjerskih tradicija današnjeg svijeta.

11

U mudrosnom kontekstu ovaj naslov označava prosvijetljenog (ili sjedinjenog s Bogom), osobu koja je integrirala cijeli svoj život oko središta nedualne svijesti.

12

Fil 2,6–11 prema prijevodu Novog zavjeta B. Dude i J. Fućaka. U knjizi je citiran prijevod redovnika iz New Camaldoli Hermitage-a iz Big Sura u Kaliforniji koji oni rabe u svojoj liturgiji i pobožnostima. Na mjestu gdje u našem prijevodu stoji sam sebe „oplijeni” u izvorniku stoji he emptied himself (sama sebe isprazni). (op. prev.)

21 Američka škola kontemplacije

U ovom lijepom himnu Pavao priznaje da je Isus imao samo jedan „način djelovanja”. Sve što je činio, činio je „plijeneći se” (samoprazneći se). „Oplijenio se” i sišao u ljudski oblik. A onda se „oplijenio” još više („čak do smrti na križu”) i pao do kraja – kako bi se vratio u područje gospodstva i vlasti. U svim životnim okolnostima Isus je uvijek odgovarao jednakom gestom samopražnjenja – ili da se drugačije izrazimo, jednakom gestom silaska: idući niže, zauzimajući niže mjesto, a ne više.

Ono što taj način čini tako zanimljivim Meditacija je poziv na putovanje u du­ jest da je on skoro potpuno u neskladu s dubinu vlastitoga srca, puninu vlastitoga hovnom intuicijom. Naime, za većinu duhovnih bića. Bezvremena mudrost nam poru­ tražitelja na svijetu put k Bogu je „prema gore”. čuje da samo s takvim unutrašnjim, Duboko usađena u naše religiozne i duhovne dubinskim iskustvom i uvidom možemo tradicije – a najvjerojatnije i u samu ljudsku koživjeti svoje živote u stvarnoj usklađe­ lektivnu podsvijest – duhovna intuicija neka je nosti s onim što jest. To je ono prema vrst kompasa koji nam govori da je duhovno čemu nas meditacija vodi: da razumi­ putovanje uspon a ne silazak. Većina učenika jemo, vlastitim iskustvom, jednostavno mudrosne tradicije smatra da je ta orijentacija što Bog jest. prema gore jedno od temeljnih svojstava pere­ nijalne, bezvremene mudrosti (sophia perennis) JOHN MAIN i da su izvori te orijentacije nesumnjivo arhetipski. Premda me rad na Isusovoj mudrosti naveo da se s tim ne složim, teško je zanijekati da ideja o duhovnom usponu postoji već dugo, dugo vremena. U biblijskoj tradiciji slika duhovnih ljestava potječe iz samih početaka Staroga Zavjeta – u priči o Jakovljevu snu o ljestvama koje vode u nebo, koja je stara vjerojatno pet tisuća godina. Kršćanska redovnička tradicija vratila se na tu sliku i dalje je razradila u biti kao mapu, itinerarij za duhovno putovanje. Učitelj iz VII. stoljeća Ivan Climacus (Ivan Ljestvičnik, op. prev.) čak je svoje redovničko ime uzeo na temelju te moćne slike, dok je kroz njegovo učenje ta slika dobila temeljni utjecaj na redovničke prakse kao što su lectio divina i pojanje psalama.

I u Isusovo vrijeme je mistično tumačenje uspona bilo jako prisutno.

Ranije u ovoj knjizi govorila sam o esenskoj zajednici, onoj apokaliptičnoj židovskoj sekti čiji su vizionarski misticizam i praksa askeze vjerojatno imali neposredan utjecaj na Isusovo obrazovanje. U srži esenskog razumijevanja bila je posebna vrsta duhovne čežnje poznate kao misticizam merkevah. Merkevah znači „kočija”, aluzija na starozavjetnu priču o tome kako je prorok Ilija uzdig­ nut na nebesa u kočiji. Ta je dramatična epizoda pružala živu sliku uspona k Bogu koju su Eseni smatrali primjenjivom i na pojedince i na cijeli izraelski narod. „Kraj svijeta je bio blizu” i sve su oči napeto i zadivljeno gledale uvis kad se Isus rodio na zemlji.

Uspinjanje zahtijeva energiju i u duhovnom kao i u fizičkom području.

Tako da većina duhovnih tehnika u svijetu funkcionira upravo na nekoj varijanti načela „očuvanja energije”. Smatra se da unutar svake osobe postoji sveta energija bivstvovanja (ponekad poznata kao qi ili prana, životna sila). Ta energija, po sebi neizmjerna, dodijeljena je svakoj osobi u konačnoj količini i dana kao naš temeljni radni kapital kad dođemo na ovaj svijet. Velike duhovne tradicije su uvijek naučavale da, ako uspijemo obuzdati tu energiju umjesto da dopustimo da je izgubimo, ako je uspijemo usredotočiti, razviti, učiniti je svrhovitijom i snažnijom, tada će nam ta koncentrirana energija omogućiti da se popnemo ljestvama duhovnoga rasta.

Ova se drevna i univerzalna strategija nalazi u temelju svake prave askeze (to jest askeze u svrhu preobrazbe svijesti, ne kao način pokore ili trapljenja). A ima i dobar razlog za to: ta je strategija uspješna. S pomoću disciplina molitve, meditacije, posta i unutarnjega svjedočenja tražitelj uči kako pročistiti i koncentrirati svoju unutarnju rezervu energije i kako izbjeći da je potrati u fizičkim i emocionalnim strastima, tričavim reakcijama i zadovoljavanjem ega.

Kad se postupno dostigne vlast nad samim sobom, koncentrirana unutarnja duhovna energija postaje dovoljno jaka i čista da omogući kontakt s onim višim i

intenzivnijim frekvencijama božanskoga života, sve dok se postupno ne dostig­ ne točka sjedinjenja. To je suvisli i snažni put unutarnje preobrazbe. Ali to nije jedini put.

Postoji i druga ruta prema središtu: manje promišljen te rasipan put, koji ne karakterizira nagomilavanje energije i koncentriranje životne sile, nego njihovo kompletno razdavanje. Točka sjedinjenja se ne dostiže koncentracijom bivstvovanja, nego njegovim slobodnim rasipanjem; ne stjecanjem i postignućima, nego samopražnjenje; ne idući „gore”, nego idući „dolje”. To je put kenosi­ sa, revolucionarni put koji je Isus uveo u svijest Zapada.

Besmislena žrtva?

22

Da malo pojasnimo kako taj put stvarno izgleda, oprostite mi što činim iznenadni skok u svijet suvremene književnosti. Kenosis nije prikladan za ležerno duhovno teoretiziranje. Njegovi najsnažniji i najdirljiviji prikazi dogodili su se u obliku priče i drame.

Jedan od najtočnijih opisa ovoga puta, vjerovali ili ne, jest poznata i omiljena priča „Darovi mudraca” američkog pisca O. Henryja. Vjerojatno se sjećate priče. Della i James su novovjenčani par, ludo zaljubljeni jedno u drugo. Također su siromašni kao crkveni miševi i za svoj prvi Božić nemaju novca da jedno drugome kupe dar. Ali svaki od ovih zaljubljenih ipak posjeduje nešto dragocjeno: James zlatni sat, koji mu je darovao djed, a Della čarobnu crvenkasto-kestenjastu kosu, koja joj pada sve do pojasa. Bez Dellina znanja James zalaže svoj zlatni sat da joj kupi lijepe srebrne ukrasne češljeve za kosu, a Della bez Jamesova znanja odreže i proda svoju kosu da mu kupi zlatni lanac za sat.

Na Badnjak njih dvoje zbunjeno zure u svoje potpuno beskorisne darove. Bila je to besmislena žrtva – ako sama ljubav nije „dar mudraca”.

I naravno, to je točno ono na što je ciljao O. Henry. U dobrovoljnom odricanju od svojih najdragocjenijih posjeda oni očituju ono što ljubav doista predstavlja; oni daju konkretan oblik vezi koja ih spaja. To je ono što je pravi smisao kenosisa.

Druga duboko kenotička parabola naših vre­ Učenje meditacije je učenje mena jest priča iz filma Babettina gozba iz 1987. good-učenja. Velik je problem dine prema adaptiranoj noveli Isaka Dine­sena. Kako svakoga tko se s meditacijom se film odvija otkrivamo da je glavna junakinja, Basusreće njezina jednostavnost. bette, donedavno bila jedna od najslavnijih restoranBog je Jedno. A kršćanska se skih glavnih kuharica u Parizu, no za vrijeme političkih molitva upravo tako i nazivala nemira 1871. godine ona gubi sve – restoran, sredstva – postajanje jednim, postajanje za život i obitelj. Da spasi život bježi u Dansku, na jedno s Jednim. selo, gdje je prihvaćaju dvije vremešne sestre koje su svoj život posvetile radu u crkvi, pokušavajući održati JOHN MAIN na okupu duhovnu zajednicu koju je utemeljio njihov otac. Kad Babette stiže, preostali vjernici su postali stari i umorni, izgubljeni u tričavim zadjevicama. Babette se trudi koliko najviše može da ih obodri, no čini se da ništa ne može dovesti do promjene. Iznenada dobiva pismo iz kojeg saznaje da je u Parizu osvojila na lutriji tri milijuna franaka; u tom trenutku odlučuje počastiti svoje danske seljake pravom francuskom večerom. Organizira uvoz svih potrebnih sastojaka, ne samo egzotične gurmanske delikatese za sam obrok od sedam sljedova (svaki s odgovarajućim vinima, pjenušcima i likerima), nego i porculansko posuđe, srebrni pribor za jelo, damastne stolnjake i kristalne čaše. Film prikazuje gozbeni stol u trenutku kad su zaprepašteni danski seljaci iznenada suočeni s tim raskošnim obiljem. Isprva su preplašeni i sumnjičavi, no malo-pomalo im se raspoloženje ublažava kako se polako opuštaju u zahvalnosti i opraštanju. Zadnja scena te noći gozbe prikazuje ih kako svi, pripiti ali jako sretni, teturajući izlaze na seoski trg gdje se postave u krug oko fontane i počnu zajedno pjevati i plesati. Nakon svih tih godina konačno su došli do vrela i njihova su srca prepuna. Tada netko reče Babette: „No, ti ćeš

nas sada po svoj prilici napustiti, zar ne, sada kad si bogata žena?” A ona kaže: „Bogata? Nisam bogata. Potrošila sam sve do zadnjeg novčića na ovu gozbu, tri milijuna franaka.”

Opet vidimo isti lajtmotiv kao i u O. Henryjevoj priči. Neumjerena žrtva je u jednu ruku potraćena, jer ti siromašni seljaci ne mogu doista shvatiti veličinu toga dara, a ujutro, kad se otrijezne, izgubit će se veći dio blagotvornog učinka. Ali nije važno – gozbeni stol svejedno je postavljen pred njih. U svojoj bezgraničnoj velikodušnosti Babette nudi tim slomljenim i potištenim dušama osjećaj sigurnosti da njihove duge godine vjernosti nisu bile uzalud. Ona im pokazuje kakav je Bog, što je ljubav, što je prava ljudskost. A to čini baš time što potpuno odbacuje svoju odstupnicu jednim jedinim aktom raskošne punine, raskošnim preko svih zemaljskih granica (i time prizivajući prisutnost nebesa).

To je put kenosisa.

Teolozi su ponekad komentirali da, ako je Svrha je meditacije da u nama cilj mistike uspona da dovede do sjedinjenja stane ostane ni trunke nestvarno­ panjem u točki ishodišta, čini se da je učinak kega; već samo stvarnost, samo notičke staze razotkrivanje samoga sebe i novo lju­bav, samo Bog. očitovanje. Čin sebedarja dovodi do nastanka novih stvarnosti. On pokazuje kakav je Bog na nove JOHN MAIN i različite načine. Neki od najintuitivnijih teologa našega vremena kažu da je to upravo način na koji je svijet stvoren jer, kako kaže Karl Rahner, „Bog je rasipnik koji potraćuje sebe.” Čin sebedarja je istodobno čin priopćavanja samog sebe; on dozvoljava nečem što je bilo latentno i u previranju da se očituje prema van. „Otpuštanje” (kao u nevezivanju ili samoispražnjivanju) samo je za vlas udaljeno od „puštanja da bude”, a naša judeokršćanska tradicija pamti da se kroz izvorno Božje „neka bude” rodio naš vidljivi svijet.

Ljubav je nepromišljenost, ne razum.

23

Isusova putanja

Razum traži dobitak.

Ljubav nadolazi snažno, proždirući sebe, neskriveno.

A ipak usred patnje, Ljubav postupa kao žrvanj Hrapava i izravna.

Umrijevši vlastitom interesu, Ona riskira sve i ne traži ništa.

Gornje riječi napisao je veliki sufijski mistik Džalaludin Rumi. Bolje nego gotovo bilo što u kršćanskom Svetom pismu one vjerno opisuju putanju koju je Isus slijedio u životu. On nas je svakako pozvao da umremo sami sebi, no Njegova ideja umiranju sebi nije bila u unutarnjem odricanju niti u čuvanju čistoće svog bivstvovanja, nego radikalnim traćenjem svega što je imao i što je bio.

Učenici Ivana Krstitelja bili su užasnuti zato što se gostio, pio i plesao. Farizeji su bili užasnuti zato što je ozdravljivao bolesne u subotu i zato što se družio sa ženama i onima na zlu glasu, ljudima koji su bili poznati kao nečisti. Granice Mu nisu značile ništa; On je hodao ravno preko njih.

Ono što je dovodilo u nepriliku gotovo sve bila je neuredna i nesputana širina Njegova duha. Obilje i velikodušnost na granici neumjerenosti čini se da je bila značajka i Njegova učenja i Njegova osobnoga stila. To smo već zabilježili u dvije od Njegovih parabola, gdje je ono s čim se ljudi ne mogu pomiriti jest

Američka škola kontemplacije

Ljubav proigra svaki dar koji Bog da.

24

njegovo pokazivanje velikodušnosti koja je s onu stranu razumljivosti tako da može biti shvaćena samo kao „nepoštena”. Ali ako gledamo i dalje, ta je ne­ umjerenost svagdje. Kad hrani mnoštvo na Galilejskom jezeru, ne samo da je dovoljno za sve; ostacima je napunjeno dvanaest košara. Kada Ga žena pomaže skupim uljem a učenici gunđaju o traćenju, On tvrdi: „Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen” (Mt 26,13). Čini se da On ne pita za trošak; u stvari, On izričito zabranjuje da se pita za trošak (Lk 12,13). „Ne zgrćite blaga na zemlji”, On naučava; ne natječite se i ne bojte se, „svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo” (Lk 12,32). Sve će samo od sebe doći u pravo vrijeme i u obilnoj punini, dokle god ne pokušavate zgrtati ili vezivati se za bilo što.

To je put kojim je On sām išao do samoga kraja. U Getsemanskom vrtu, kad su se Njegovi tužioci i oni koji su Ga iznevjerili već skupljali pred vratima, borio se i tjeskobno mučio no ostao je vjeran svom putu. Ne zgrći, ne prianjaj – čak niti za svoj život. Otpusti, pusti da bude: „Ne moja volja nego tvoja neka bude, o Gospodine. U tvoje ruke predajem duh svoj”.

Tako je došao i tako je otišao, dajući se potpuno u životu i u smrti, gubeći samog sebe, trateći samog sebe, „proigravajući svaki dar koji Bog daje”. Nije nagomilana ljubav nego je ljubav koja se izlijevala bez ograničenja bila ta koja je otvorila dveri Kraljevstva nebeskog.

Isus opetovano postavlja taj put pred nas. Ničeg se ne treba odricati niti ičem odupirati. Sve može biti prigrljeno – kvaka je u tome da se ne treba vezati ni uz što. Potrebno je otpuštati. Ideš kroz život kao što nož ide kroz dobro pečeni kolač, ne skupljajući ništa, ne vežući se ni uz što, ne držeći se ničega. I usidren u tu temeljnu čistoću svoga bivstvovanja, možeš se razbacivati i izlijevati, moći sve vratiti, čak vratiti i sam život. To je kenotička staza u najkraćim crtama. Vrlo, vrlo jednostavno. Samo što je cijena za to – sve.

Ipak, ne bih rekla da je Isus bio prvi ili jedini Meditacija je buđenje u dubi­ učitelj na svijetu koji je izabrao ovaj više nepromišljeni nama nas samih u kojima više i neumjereni put, kenotičku stazu do punoga sjedinjene nalazimo sliku svojega Boga nja. No doista se čini da je to bilo prvi put da se takvo niti osjećamo pobožnost pre­ učenje pojavilo u svijetu Bliskoga istoka – a zajedno s ma Njemu, već gdje Bog samo novošću došla je i zbunjenost. To je bio pristup toliko jest u svojem čistom i svetom ispred svoga vremena da čak ni Isusovi najbliži učenici sebedarju. nisu zapravo mogli ustrajati u njemu. Bilo je trenutaka kad su shvatili pravi smisao Njegova nauka no i onih JOHN MAIN kad su ga izgubili. Pavao ga je točno shvatio u svom lijepom himnu o kenosisu no onda ga je izgubio u dugim popisima pravila i moralnih prijekora koji dominiraju njegovim poslanicama. A kad se Crkva formirala kao institucija, nije mogla premašiti domete svojih prvih apostolskih učitelja; ono što oni sami nisu potpuno razumjeli nisu niti mogli vjerno prenijeti. Tako, kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, odmah od početka došlo je do tež­ nje da se radikalna jednostavnost Isusova kenotičkog puta povuče natrag u starije i dobro poznate uzorke askeze, sa suptilnim ali nedvojbenim neskladom koji ćemo pratiti u daljnjem tekstu.

Plešući Trojstvo Prije nego se posvetimo dugoj lozi ljudi koji dobrim dijelom nisu shvatili što je Isus naučavao, trebamo se kratko pozabaviti jednom skupinom ljudi koji su to doista shvatili, prihvaćajući baklju Isusova nauka koju im je Pavao dobacio svojim himnom u Poslanici Filipljanima i razvivši taj nauk na nov, dojmljiv i lijep način. U IV. stoljeću u Kapadociji je nastala velika kontemplativna mudrosna škola čije su vodeće ličnosti bili Bazilije Cezarejski, Grgur iz Nysse i Grgur Nazijanski.

Ta tri velika učitelja i osobe duboke mudrosti počeli su artikulirati i u razumljivu obliku razlagati vječni arhetip Trojstva.

25

No, Trojstvo je nešto što možda zbunjuje ne Meditacija je posvećenje i manje nego sam kenosis. Većina kršćana misli o njeotvorenost beskonačnoj ljubavi; mu kao o „Bogu u tri osobe” – Otac, Sin i Duh Sveti ljubavi koja je kao nepresušan – i koriste ga prije svega zato da pokažu svoju uvjeizvor života u tvojem vlastitom renost u Isusovu božansku prirodu. (A jednako tako srcu. dobri islamski i židovski monoteisti dižu preneraženo ruke, pretpostavljajući da je kršćanstvo podleglo poliJOHN MAIN teizmu). Međutim, kapadocijski oci nisu promatrali pojedine osobe nego tok energije između osoba. Ustvari, riječ koju mi prevodimo kao „osoba” (grč. hypostasis) uopće ne označava nekog pojedinca nego više stanje postojanja – kao što se voda može očitovati kao led, tekućina ili para, no cijelo vrijeme ostaje isti kemijski spoj. Kapadocijski oci bili su zainteresirani za to kako se događa taj pokret ili promjena stanja. Oni su to vidjeli kao izlijevanje ljubavi: od Oca Sinu, od Sina Duhu i od Duha natrag Ocu. A riječ koju su koristili da opišu ta međusobna izlijevanja je ista ona koju smo i mi razmatrali – kenosis.

Trojstvo shvaćeno u mudrosnom smislu je doista simbol samoprazneće ljubavi. Tri osobe kreću se uokolo kao vedrice na vodenici, neprestano se prelijevajući jedna u drugu. I dok to čine, mlin se okreće i energija ljubavi postaje vidljiva i dostupna. Kapadocijski oci su to unutarnje kruženje ljubavi nazvali perichoresis, što doslovno znači „ples unaokolo”. Njihov prekrasan i dubok uvid jest da Bog otkriva svoju najdublju prirodu neprekidnim „kolom” samopražnjenja. Na velikoj vodenici Trojstva ostvaruje se izjava „Bog je ljubav.”

Nakon mnogo stoljeća visoko spekulativne i apstraktne skolastičke teo­ logije, Trojstvo danas neki od najboljih kršćanskih teologa ponovno otkrivaju kao ono što je u suštini oduvijek bilo – „čisti odnos povezanosti”13. Sjajan, vizionarski teolog i mistik Raimon Panikkar i popularni franjevački duhovni učitelj Richard Rohr učinili su od pojma Trojstva ugaoni kamen svojih vlastitih učenja, a vide ga i kao poveznicu kršćanstva ne samo sa svojom vlastitom najdubljom mudrošću nego i sa samom fluidnom, odnosnom14 sviješću kakva se odražava u dalekoistočnoj duhovnoj misli i suvremenoj kvantnoj fizici.15 Mogli biste ga nazvati kršćanskim yin-yang simbolom. On opisuje kako se Bog kreće i teče tako da se ljubav očituje kao sjedinjeno polje cjelokupne stvarnosti.

Trojstveno otajstvo ima za nas neposredni smisao kad pokušavamo živjeti Isusov put. Naši pokušaji samopražnjenja prečesto djeluju osamljeno i besmisleno – „nasumični akti ljubaznosti” – kako to formulira odnedavno popularna naljepnica za odbojnike automobila. Izgledaju kao slijepe ulice, bez stvarne veze sa životom ili čak i s našim najboljim namjerama. To je sigurno tako izgledalo u „Darovima mudraca”, kad dvoje novovjenčanih ne samo da nisu uspjeli ostvariti svoj scenarij darivanja, nego su nehotice i herojsku žrtvu svojega partnera učinili beskorisnom. U Babettinoj gozbi rasipna velikodušnost junakinje priče također izgleda uglavnom potraćenom. Što je bio konačni dobitak u smislu stvarne, trajne i stabilne promjene? A tek Isusova smrt na križu: još jedan besmisleni gubitak? Zašto bi dobar i mudar čovjek, koji je još mogao biti učitelj mnogima trebao besmisleno umrijeti na križu? Često naši mali akti junaštva i žrtve izgledaju jednako besmisleno, osim što nas Trojstvo uvjerava i što su kapadocijski oci tako savršeno shvatili – da ni jedan akt kenosisa nikad nije osamljen, pa ma 13

Engl. pure relationality; prema Raimonu Panikkaru, Christophany, Orbis Books, Maryknoll, SAD, 2004. (op. prev.)

14 15

Engl. Relational, koji razmatra način na koji su povezane osobe ili stvari. (op. prev.)

Raimon Panikkar u djelu Christophany tvrdi da je Trojstvo ustvari simbol par excellence kršćanske advaite ili nedualnosti, koji izražava pojam „ne jedan, ne dva, nego i jedan i dva”. Njegov je rad pionirski napor u artikuliranju kršćanske svijesti unutar nedualne metafizike.

Američka škola kontemplacije

Božanska alkemija

koliko izgledao besmisleno i nesuvislo ili neproduktivno u smislu nagrade i dobitka na toj linearnoj osi. Jer posredstvom Trojstva svaki je kenosis jedan sićušni hologram perichoresisa. On pripada onom velikom polju odnosa „božanske razmjene” i povezuje nas trenutačno s cjelinom Boga, dozvoljavajući božanskoj ljubavi da se očituje u nekoj novoj i dubokoj dimenziji. Kao što to Raimon Panikkar lijepo izražava, „jedno sam s izvorom dokle god djelujem kao izvor čineći da sve što sam primio teče dalje – baš kao Isus.”

Isusovo učenje uvjerava nas kako se krećemo prema središtu duž ovog vratolomnoga i na neki način neumjerenoga puta punog izobilja, ne „gomilajući” kao u klasičnim asketskim tradicijama postignuća, nego „razbacujući sve” – da je božanska ljubav beskrajna i izravna i da će nam uvijek doći ako se ne vežemo. Ovo je moćna izjava, tako jednostavna a ipak tako radikalna, da je uvijek iznova moramo potvrđivati u našim vlastitim životima. Ali ovo je, više nego samo put, i vrst svete alkemije. Kako vježbamo u svakodnevnom životu, u našim djelima milosrđa, ljubaznosti i samopražnjenja na razini naših djela i, još više, na razini našeg bivstvovanja, ovo samopražnjenje pokreće nešto što je čista božanska tvar koja se zrcali u našem stvarnom licu. Suptilne kvalitete božanske ljubavi, bitne za dobrobit ovoga planeta, oslobađaju se posredstvom naših djelovanja i teku u svijet kao čudo, iscjeljenje i nada.

Snagu ove svete alkemije da preobrazi čak i najcrnje nesreće, u kojima se čini da je isključeno svako izbavljenje ili spasonosna milost potvrdio je nepoznati pjesnik koji je ostavio ovu lijepu molitvu pokraj tijela jednog mrtvog djeteta u logoru smrti u Ravensbrücku u vremenu neizrecivoga mraka humanosti: O Gospodine, nemoj se sjetiti samo muškaraca i žena Dobre volje, nego i onih zle volje.

Ali nemoj im pamtiti samo svu patnju koju su nam nanijeli; Zapamti i plodove koje smo stekli zahvaljujući toj patnji – 26

Naše prijateljstvo, našu odanost, našu poniznost, našu hrabrost, Našu velikodušnost, veličinu našeg srca Koji su nastali od svega toga, i kada oni dođu na Tvoj sud Neka svi plodovi koje smo mi donijeli budu njima na oproštenje.16 Kojeg li izvanrednog testamenta ljudskom duhu! Kroz cijelu ovu pjesmu, no posebice u njenoj potpuno iznenađujućoj zadnjoj riječi, božanska je alkemija nadasve na djelu, pokazujući svoju snagu da preokrene čak i najmučniju tegobu okrutnosti i zvjerstva u nešto novo, blago, nešto što skladno teče.

A predložak za tu alkemiju utisnut je u našu dušu: trojstvena pokretačka sila koja je u isto vrijeme slika božanske stvarnosti unutar nas i sredstvo kojom se ta ista stvarnost dovodi do punine. Kako učimo da ne postanemo okorjeli i defanzivni kad smo suočeni čak i s onim što djeluje kao krajnji mrak, nego da pustimo da sve stvari teku u onoj velikoj rijeci kenosisa i perichoresisa, mi upoznajemo – i konačno postajemo – ta rijeka koja kola kroz sve stvari kao skrivena snaga ljubavi. Vjerujem da je to put koji je Isus naučavao i kojim je hodio, put na koji nas je pozivao, put na koji nas još uvijek poziva.

Preveo: Ivo Podhorsky

16

Citirano iz: Lynn C. Bauman, ur., A Book of Prayers, Praxis Institute Press, Hermitage, SAD, 1999.

*** Ako ništa što se može vidjeti ne može biti Bog, niti Ga nama može prikazati ka­ kav jest, moramo, da bismo Ga pronašli, proći onkraj svega što se može vidjeti i ući u tamu. Budući da ništa što se može čuti nije Bog, moramo ući u šutnju da Ga nađemo.

Kako si Boga ne možemo predočiti, sve što nam naša mašta kazuje o Njemu jest obmana, i zato Ga ne možemo poznavati kakav je stvarno ako ne prevlada­ mo sve što se može predočiti, i ne uđemo u mrak bez slika i bez sličnosti ikojoj stvorenoj stvari.

S druge strane osjećamo, nekako nagonski, da mir leži u srcu te tame. Nešto nas potiče da izdržimo, da se uzdajemo u Boga, da budemo mirni i slušamo Njegov glas, da budemo strpljivi i da se ne uzrujavamo. Ubrzo otkrivamo da nas svi beskorisni pokušaji razmatranja samo uznemiruju i zbunjuju. Istodobno, dok ostajemo smireni u nijemosti gole istine, dok se nalazimo u jednostavnoj i budnoj svjesnosti, pažljivi na tamu što nas smeta, fini i neodredivi mir počinje kapati u naše duše i osvajati ih dubokim i nerazjašnjivim zadovoljstvom. To je zadovoljstvo neodređeno i tamno. Ne može se shvatiti niti odrediti što je. Izmiče središtu i bježi. A ipak je ondje. Što je ono? Teško je reći; kao da je sažeto u izreci: „volja Božja” ili „u Bogu”.

Boga može shvatiti samo On sam. Ako ga želimo razumjeti, možemo to učiniti samo tako da se na neki način preoblikujemo u Nj, da Ga upoznamo kako se On Sam poznaje. A On se ne poznaje nekom predstavom Samoga Sebe: sámo je Njegovo beskrajno Biće, Njegovo vlastito znanje o Njemu, i mi ga nećemo poznavati kao što se On Sam poznaje dok se ne sjedinimo s onime što On jest.

27

A zato što Boga ne možemo vidjeti niti si Ga predočiti, viđenja Boga što su ih imali sveci, kako čitamo, nisu toliko viđenja Njega, koliko viđenja o Njemu; jer vidjeti nešto nije vidjeti Njega.

Naše je otkrivanje Boga, na neki način, Božje otkrivanje nas. Ne možemo poći u nebo da Ga nađemo, jer nikako ne znamo gdje je nebo niti što je ono. On silazi s neba i pronalazi nas. Promatra nas iz dubine svoje vlastite beskrajne zbiljnosti, koja je svuda, i čin Njegova opažanja daje nam novo biće i novo srce u kojemu Ga otkrivamo. Poznajemo Ga samo onoliko koliko On poznaje nas, i našim mo­ trenjem Njega sudjelujemo u Njegovu motrenju Samoga Sebe – kontemplativ­ cima postajemo kada Bog otkrije Samoga Sebe u nama.

Kontemplacija (motrenje) kojom upoznajemo i ljubimo Boga kakav je u Sebi, zamjećujući Ga dubokim i životnim iskustvom koje je izvan dohvata svakog pri­ rodnog razumijevanja, razlog je da nas je Bog stvorio.

Američka škola kontemplacije

THOMAS MERTON

28

David Frenette je započeo potragu za smislom života još kao mladić, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, dnevno prakticirajući meditaciju proizašlu iz hinduističke i budističke tradicije. Kršćaninom je postao 1981. godine i svoju je dotadašnju kontemplativnu praksu zamijenio molitvom sabranosti. Godine 1983. sreo je oca Thomasa Keatinga, koji mu je postao mentor i kojega još uvijek smatra svojim duhovnim ocem.

Molitvu sabranosti David poučava od 1985. godine, kada je sudjelovao u osnivanju i deset godina u rukovođenju kontemplativnim centrom za povlačenje na području New Yorka pod pokroviteljstvom oca Keatinga. U međunarodnoj organizaciji oca Keatinga, Contem­ plative Outreach, obavljao je mnogo rukovodnih i savjetodavnih poslova uključujući i (duhovno) vođenje dugogodišnjih praktikanata. Član je osoblja Center for Contemplative Living u Denveru i vodi redovna godišnja povlačenja u Garrison Institute u New Yorku i u St. Benedict’s Monastery Retreat House u Snowmassu, Colorado. Magistrirao je na području transpersonalne psihologije, duhovni je voditelj i izvanredni član Sveučilišta Naropa, Odjela za religijske studije.

Iako David i dalje svakodnevno posvećuje mnogo vremena u (samostalnoj) kontemplativnoj molitvi, nakon što je većinu vremena u proteklih tridesetak godina proveo u redovničkom povlačenju, sve više svjedoči svetost u običnom svakodnevnom životu.

Sa suprugom Donom uživa u putovanjima, glazbi, planinarenju, kavanama i životu u Coloradu.

O Davidovu se radu više podataka može pronaći na web stranici: davidfrenette.com.

Tijekom 2018. godine Centar duhovnih putova „Kontemplacija i mistika” priprema, u suradnji s izdavačkom kućom Synopsis, objaviti njegovu knjigu – Put molitve sabranosti: produbljivanje iskustva Boga (The Path of Centering Prayer: Deepening Your Experience of God) – koja je temeljno djelo za dublje razumijevanje teorije i prakse molitve sabranosti i koju je Thomas Keating nazvao „najboljom do sada napisanom knjigom o kontemplaciji”(!).

David Frenette

Sveto ništa i Trojstvo

17

U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Iv 14,20 Nakon što se putem molitve na sveto ništa18 probudimo u čistoj kontemplaciji, postavlja se pitanje: što slijedi? Slijedi li išta? Paradoksalno je da je sve potpuno i dovršeno u sadašnjem trenutku u Bogu, ali i da na duhovnom putu uvijek postoji još više. Kao što je to rekao Grgur Veliki, kontemplativni je put putovanje „iz slave u slavu”. U čistoj su kontemplaciji čisto ufanje i čista vjera dovedeni do dovršetka nečim većim.19 Da bismo istražili što slijedi okrenimo se od teologije priči – stvarno kratkoj priči o pitanju. To pitanje, kao i odgovor na njega, bacaju svjetlo na tijek kontemplativnog putovanja i paradoks kontemplativne prakse.

17

Poglavlje VII. iz: David Frenette, The Path of Centering Prayer: Deepening Your Experience of God, Sounds True, 2012., str. 89-99.

18 19

Kao sveti simbol molitve; engl. Sacred Nothingness. (op. ur.)

Sv. Pavao ukazuje na dovršenost kontemplacije: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.” (1Kor 13,13)

Nadilaženje svijesti o sebi

20

Tijekom intenzivne molitve sabranosti21 odnosno povlačenja (koje sam detaljnije opisao u desetom poglavlju) na kojem sam prisustvovao s ocem Thomasom Keatingom osjećao sam se prilično mirno. Njegove su poduke o molitvi sabranosti potvrđivale put koji sam slijedio i zadovoljno sam ih šutke prihvaćao. Međutim tijekom tog dvotjednog povlačenja u meni se počelo oblikovati pitanje.

Tijekom vremena, prije povlačenja, moja je molitva sabranosti sve više i više prerastala u unutarnju tišinu. Doživljavao sam svojevrsnu duboku unutarnju tišinu i mir ispunjene božjom praznom obuhvatnom Meditacija je kao disanje. Ako prisutnošću, bez ikakvog kretanja prema mislima želiš da ti život bude cjelovit, ili razmišljanju. No također sam razaznavao da se duhovna praksa je za tvoj duh u pozadini tih iskustava nalazi neki suptilan, skrijednako neophodna, kao što je i veni veo jastva za koji sam mislio da je prepreka disanje za tijelo, tako što ti daje mojem predavanju Bogu. neophodan prostor da budeš, ti­ Nisam bio siguran mogu li o tome precizno šinu da budeš i, iznad svega, mir govoriti. Još uvijek se jasno sjećam prizora na tom da budeš. Biti u miru iskustvo povlačenju. Nas je dvanaestero sudionika sjedilo je stvarnosti smirenja i (duhov­ donekle opušteno na jastucima s ocem Thomasom noga) reda koji su već u tvojem oko niskog stola u prostoriji od nepečene opeke srcu. Naravno, svi mi to na neki centra za duhovne vježbe. Prizor je djelovao prinačin tražimo: biti u miru, biti lično biblijski! Otac Thomas je izložio pripremljenu jedno, iskusiti harmoniju/pove­ poduku te nas je pozvao da postavljamo pitanja. zanost sa svim bićima u središtu Najprije su neki od otvorenijih sudionika iznijeli svoje duše. A to je upravo ono o svoje komentare, nakon čega sam progovorio i ja. čemu se u meditaciji radi.

Pitanja su i odgovori s tog povlačenja snimljeni

David: Ponekad sam bez misli. Postoji samo moja svijest o sebi. Ne znam bih li ju otpustio ili je ostao svjestan.

Otac Thomas: To je ključno pitanje. Ako ste svjesni da nema misli, svjesni ste nečega, a to je misao. Ako u tom stanju možete izgubiti svjesnost o tome da ste svjesni bez misli, dogodit će se pomak u čistu svjesnost. U tom stanju nema svjesnosti o sebi.22 Otac Thomas je potpuno razumio moje ne baš suvislo pitanje i ponudio mi odgovor pun mudrosti. Njegovih mi je nekoliko riječi pojasnilo kako nešto u meni, suptilna svijest o sebi koja svjedoči najdubljim stanjima molitve i meditacije, može biti prepreka punom jedinstvu s Bogom. Pomogao mi je shvatiti kako je tijekom moje molitve sabranosti oživljavao mnogo suptilniji aspekt Boga.

Tijekom preostalog dijela povlačenja moja su razdoblja meditacije bila blago­ slovljena nečim novim o čemu je teško govoriti kao što je to bio slučaj i s mojim pitanjem. Imao sam nov osjećaj da je za dublji razvoj čiste kontemplacije ključno pomaknuti se iz svjesnosti duboke nutarnje tišine u čistu svjesnost u kojoj ne postoji čak ni neizravan osjećaj o sebi koje je svjesno da je svjesno. Unutarnja tišina, mir, prostranost te odsustvo misli, dragocjeni kakvi jesu, iskustva su svijesti, a ne sâma čista svijest.

Iskustvo o kojem sam pitao isto je kao molitva jedinstva opisana na kraju petog poglavlja o produbljivanju svetog motrenja. Podsjetimo se da su u molitvi jedinstva misli, razmišljanje i sve naše sposobnosti sjedinjene s Bogom

20

Engl. Self-Awareness. (op. prev.)

21

Engl. Centering Prayer (drugi adekvatan prijevod bio bi usredotočujuća molitva). (op. ur.)

22

Thomas Keating, Open Mind, Open Heart, str. 68–69. (Otvorena svijest, otvoreno srce, Ziral, Mostar, 1999. str. 111.)

29

JOHN MAIN

Američka škola kontemplacije

i naš je razgovor kasnije objavljen u knjizi Open Mind, Open Heart.

za koje vrijeme ostajemo potpuno svjesni tog jedinstva23. Treba upamtiti da taj tip molitve nije jedinstvo s predmetom misli ili percepcije pa čak ni s duhovnim iskustvom Boga. Ta molitva uključuje sjedinjenje s temeljem iskustva u kojem je svijest oslobođena od svih misli. U molitvi jedinstva postoji subjekt koji je svjestan, a ne osjećaj odvojenosti uvjetovan mislima i osjećajima; postoji Kristov život koji je kroz nas svjestan Oca, svog nestvorenog bezobjektnog izvora.

U nutrini mogu postojati dubok mir i tišina, bez misli, bez stvari kao predmeta u umu. Ali postoji skriveni subjekt koji je u nama svjestan, a odvojeni se osjećaj jastva suptilno s njim poistovjećuje. Poistovjećujemo se sâmom svjesnošću i tiho svjedočimo sadržaj svijesti ili pak odsutnost sadržaja u i dalje tihu unutarnjem prostoru.

Kao što je to objašnjeno u prethodnom poglavlju, kad se moli u Bogu, predavanjem svih simbola i duhovnih iskustava u čistoj nadi i čistom ufanju/ vjeri, čak do točke u kojoj se gubi iskustvo Boga kao objekta misli, Krista se shvaća kao subjekt, istinsko jastvo u nutrini, moleći u perihoretičkoj24 ljubavi prema Ocu. U punini čiste kontemplacije taj je skriveni subjekt, duhovni svjedok, pozvan da izgubi svaku vrstu svjesnosti, bilo koju točku subjektivnosti, jer je potpuno poznat u još većem svetom ništa. Sjetimo se riječi Antuna Pustinjaka: „Molitva redovnika nije savršena sve dok je svjestan sebe ili činjenice da moli”. Sljedeći je korak u kontemplaciji dublje iskustvo božanskoga života, veće jedinstvo, veća sjedinjenost.

Otac poznaje svoga Sina u temelju našega bića

30

Terezija Avilska razlikuje još jedno, dublje stanje kontemplativne molitve – molitvu potpunoga jedinstva. U potpunom se jedinstvu gubi svjesnost o sâmom jedinstvu. U tom stanju ne postoji svijest o sebi, ne postoji izvedeni subjekt koji je svjestan, čak ni pravo Kristovo sebstvo u odnosu s Bogom. U molitvi potpunoga jedinstva budimo se na drugoj strani božanskog samopredajućega plesa. Sada se shvaća drugi aspekt Trojstva života u kojem Otac postaje subjekt samopredavanja Kristu onkraj svake subjektivnosti ili sebstva u nama.

JOHN MAIN U potpunom je jedinstvu pravo Kristovo sebstvo izgub­ ljeno u ljubljenom pogledu Oca. Tihi svjedok također otpada. Mogu postojati tišina, mir i prostor ali ne više kao objekti, kao stvari u umu. Unutarnja tišina postaje tiha, ali ne kao nešto što se može iskusiti. Unutarnji mir postaje nepomičan, ali ne kao nešto što se može iskusiti. Unutarnji prostor postaje beskonačni prostor, ali ne kao nešto što se može iskusiti. Postoji samo Bog. Kao što kaže otac Keating, u čistoj svjesnosti gubi se svijest o tome da smo svjesni bez misli. Trojstvo moli budeći se u nama u svoj svojoj punini. Prvo se u molitvi jedinstva Duh kreće od Sina k Ocu, zatim se u molitvi potpunoga jedinstva kreće od Oca k Sinu. Molitva potpunoga jedinstva koja se iznutra očituje kao čista svjesnost, stanje je bez ikakve uporišne točke osjećaju sebstva. To stanje nema subjekta, jer Otac je nestvoren, skriven, tajnovit. Sin je taj koji Oca čini očitovanim i koji se može sjediniti s našim najdubljim osjećajem sebstva u molitvi jedinstva. Misterij utjelovljenja, u kojem Riječ postade tijelom, otkriva Božji proboj u ovaj ljudski život radosti i tuge linearnoga vremena i stvorenih oblika.

Nakon što Sin dođe u svijet i k nama, vodi nas u odnos s Ocem. Isus je kao Božji Sin prošao kroz smrt, fizičku i duhovnu. Duhovna smrt kroz koju je prošao raspećem uključuje gubljenje prisnoga jedinstva koje mu je uvijek pripadalo kao Sinu, njegova subjektivnoga osjećaja znanja da je u odnosu sa Ocem.

U meditaciji nastojimo biti bezuvjetno otvoreni za Božji dar sebe samoga … Tu nema mjesta ni za kakvo analiziranje, ni za kakvo traženje, već samo potpuna raspoloživost za zanos svojega istinskoga bića, zanos toga da se jednostavno – bude.

23

Thomas Keating, Manifesting God, Lantern Books, New York, 2005., str. 111–112.

24

Grč. perichoresis – pojam kojim se označava odnos u Svetom Trojstvu (op. ur.).

31

Kad je bio na križu, povikao je: „Bože moj, Bože moj, Meditacija nije praksa u kojoj zašto si me ostavio?” (Mt 27,46). Te riječi izražavaju žrračunamo da će se nešto dogo­ tvovanje svega u njegovu životu i smrt njegova božanditi. U njoj postajemo upunini skoga sebstva. Uskrsnuo je tek nakon što je sebe potsvjesni, u potpunosti uronjeni, puno predao Ocu. Krist je svojom fizičkom i duhovnom cjelovito utemeljeni u onome što smrću sljedbenicima otvorio put potpunom jedinstvu s jest. Kada bismo trebali pronaći Bogom. Duhovno je značenje Kristova raspeća i smrti pojam koji opisuje ono što pret­ preobražaj – Kristova nam žrtva otvara vrata spasenja hodi svom jeziku bio bi to – ta­ iz boli ljudskoga stanja, osjećaja odvojenosti. Ali da bismo ostvarili puninu, Kristovo samopredanje, trebamo kvost. Kao što je i u Izlasku Bog se preobraziti na duhovnom putovanju – od jedinstva za sebe govorio „Ja sam koji je­ do potpunog jedinstva. Kao što su rani kršćanski konsam … recite im da vas je po­ templativci voljeli govoriti: Bog je postao čovjekom da slao Ja jesam.” Ja jesam je sa­ bi čovjek mogao postati božanskim.25 dašnje vrijeme glagola biti tako U potpunom jedinstvu Sin je sada uskrsnuo u da se može reći da je Bog biće nama, vratio se vječnom Očevu pogledu, svom izvoru, sada(šnjosti). Meditacija je pot­ onkraj bilo kakva oblika ili iskustva koje bismo mogli puna otvorenost prema svom percipirati dualističkim mislima, onkraj svega što bi se biću sadašnjosti koja te onda moglo spoznati kroz odnos subjekt – objekt, što bi savodi do punine života. Takvost je državalo bilo kakav osjećaj sebstva. Neizravan subjekt iskustvo Boga koje nas obnavlja svjesnosti Boga kao temelja našega bića je to što trei čini cjelovitim, i prilično je ne­ ba otpasti. Zbog toga što je čista svjesnost nesebična i dostupno onima koji nisu naučili nesubjektivna, u nutrini se tiho i nenametljivo oslobabiti jednostavni. Meditacija nas đa veća božanska suosjećajnost. Kako se molitva potvodi do praga nakon kojega punoga jedinstva pomiče iz stanja za vrijeme molitve Bog preuzima vodstvo. usredotočenja u trajnije stanje svakodnevne aktivnosti, JOHN MAIN postajemo sve više propusni za oživljavanje Trojstva, otvoreni djelovanju Božje prisutnosti kroz nas u svakodnevici, suosjećajniji u odnosu prema drugima, više prihvaćamo vlastitu ljudskost.

O tom je potpunom jedinstvu, tom dubokom jedinstvu u Trojstvu Isus rekao: „U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama” (Iv 14,20). Taj je dan sada, uvijek, u vječnosti sadašnjeg trenutka. Probudite se za vječni misterij Boga onkraj Boga, upravo ovdje i sada, bez znanja, i u zaboravu i u neznanju i zaboravu Krista u vama.

Ali ostaje pitanje kako to učiniti u molitvi? Kako izgubiti svjesnost da smo svjesni bez misli? Kako se molitva jedinstva produbljuje u molitvu potpunog jedinstva?

Najveća prepreka ostvarenju jedinstva s Bogom je mišljenje da smo odvojeni od Boga. To je važno reći, jer govorenje o svetom ništa čiste kontemplacije može potaknuti unutarnji stav da se pokušavamo riješiti misli ili da nastojimo postići neko stanje onkraj uma. Zapravo, ništa nije prepreka Božjoj ljubavi u čistoj kontemplaciji. Na toj razini molitve briga o stvarima i mislima i o tome što učiniti samo potiče dualističke strukture svijesti. Zbog toga je najbolje pustiti neka sve bude – sve misli, sva razmišljanja, sva nastojanja, sav nedostatak nastojanja, sva patnja, sve blaženstvo, sve. Neka sve bude onakvim kakvo jest, u Bogu.

Kad sam na tom povlačenju rekao ocu Thomasu da ne znam trebam li otpustiti svoju svjesnost o tome da nemam misli ili trebam toga biti svjestan, pokušao sam suptilnom strategijom riješiti pitanje samosvijesti u meditaciji.

25

Autor donosi poznatu rečenicu Klementa Aleksandrijskog (III. st.) u engleskom prijevodu: „The Word of God was made man so that we might learn how men may become God.” Tu će rečenicu, kao temeljnom nositeljicom jednog od glavnih pojmova mistične teologije prvih stoljeća – theosis-a (obogotvorenja), ponoviti gotovo svi najvažniji pisci patrističke ere. Kada se ona prevodi na hrvatski jezik, u pravilu se izbjegava završiti je s riječju bog ili Bog (jer upućuje na znatne teološke problemu u njenom tumačenju), pa se bira manje problematične pojmove kao što je božanski. Dobro je pri tom spomenuti da se Tomislav Zdenko Tenšek, jedan od naših najboljih poznavatelja rane teološke literature, (zajedno sa Željkom Bišćan) u knjizi Otačka čitanja u molitvi crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., na stranicama 270-271., 287. i 451. odlučio za sva tri moguća prijevoda, „…da zajedno s Kristom budem subaštinik, da postanem Sin Božji, pače i sâm Bog” (Grgur Nazijanski), „Odatle izvire beskrajna radost ... da postajemo bogovi, da se pobožanstvenjujemo“ (Bazilije Veliki), „Oni čuvaju i slušaju Kristove riječi ... da se ljube jer su svi bogovi i sinovi Svevišnjega” (Augustin). (op. ur.)

Američka škola kontemplacije

Pustite sve neka bude upravo onakvim kakvo jest

Moje su dvije strategije bile ili otpustiti ili jednostavno biti svjestan. Premda su te dvije strategije, otpuštanje ili pak samo bivanje svjesnim, jako važni kontemplativni unutarnji stavovi na mnogim razinama prakse, oni nisu toliko važni u čistoj kontemplaciji kao što je to sve pustiti da bude kakvo jest. U obje je te suptilne strategije i dalje prisutan neizravan subjekt koji otpušta, tihi svjedok koji je svjestan svjesnosti. Mi smo ti koji imamo iskustvo Božje unutarnje tišine, mira i prostora. Kad je otac Thomas rekao: „Ako ste svjesni nečega, to je misao … izgubite svjesnost o tome da ste svjesni bez misli”, preusmjerio me je. Njegov je odgovor išao dalje od bilo koje moje strategije za većom prijemčivošću.

Predložio mi je da izgubim svijest o bilo čemu. Takvim se gubitkom gubi čitav dualistički način razmišljanja i pomiče u Trojedinu svjesnost, oslobođen sebe u Božju samopredajuću ljubav koja se u nutrini očituje kao čista svjesnost.

Kako izgubiti svjesnost o tome da smo svjesni ničega? Ne postoji način na koji bi se to moglo namjerno učiniti. Nije moguće izgubiti svjesnost u kontemplaciji ništa više negoli je moguće uspješno pokušavati namjerno zaspati.

Bez obzira u kojem ste stanju molitve ili niste, najveća prepreka čistoj kontemplaciji je nastojanje da se to postigne. Dovoljno je samo biti, u suštini kršćanske kontemplacije: „Amen”. Temeljna narav kršćanske molitve, riječ kojom završava svaka molitva najjednostavnija je „uputa” za čistu kontemplaciju. Amen, tako neka bude, neka bude.

Čista ljubav Čista nas kontemplacija prvo otvara dubokoj duhovnoj svjesnosti i na kraju prirodno vodi u dublje jedinstvo. U početku se puno jedinstvo može doživjeti kao oblik ne-svjesnosti. Thomas Keating kaže:

32

Ta milost otklanja svako samopromišljanje. Osoba nije ni svjesna da je u tom stanju sve dok ono ne prestane. Nakon toga osoba zna da je bila na duhovnom mjestu koje je veličanstveno. Ne samo da Duh obustavlja uobičajene sposobnosti razmišljanja, nego obustavlja i osjećaj indivi­ dualnog sebstva/jastva … Prema sv. Tereziji molitva potpunog jedinstva ne traje dugo.26 S vremenom se ta potpuna ne-svjesnost o sebi integrira u potpunosti u budno stanje. Svjesnost i ne-svjesnost o sebi istodobno su jedno u Bogu. Ne postoji svjesnost o vlastitu postojanju; dualistička svijest vlastitoga postojanja nije svjesna misli, stvari, nada27. Na putu molitve sabranosti način do toda de nada28 u nekom je smislu veća nada. Molitva sa svetim ništa, puštajući neka sve bude, u Bogu, doseže puninu koja je uvijek prisutna. Kraljevstvo nebesko je ovdje, sada.

Kada se moli sa svetim ništa, sve pronalazi svoje prirodno mjesto u Bogu. Kad se dopusti Stvoritelju života biti potpun izvor našeg postojanja, sve se stvoreno vraća svojoj izvornoj ravnoteži u nama. Kada se prakticira molitva sabranosti sa svetim ništa, sve misli pronalaze svoje prirodno otpuštanje u Bogu. „Savršena bezobličnost za vrijeme molitve” ne znači samo to da ne trebamo nikakvu dualističku metodu, oblik ili simbol da bismo dosegnuli Boga; čista kontemplacija znači također i to da konačno nema nikakvih prepreka bivanju u Bogu. Kad smo samo u svetom ništa, bez ikakva simbola ili oblika kao dualističkog sredstva kojim bismo stimulirali svoje nastojanje i identitet kao odvojeni samosubjekt, Trojstvo obgrljuje sve. S većim ništa preostaju jednostavna prisutnost i spontano djelovanje.

26

Thomas Keating, nav. dj. (Manifesting God), str. 112.

27

Španj.: ništa. (op. prev.)

28

Španj.: sve u ničemu, sve i ništa. (op. prev.)

U čistoj se kontemplaciji čista nada i čista vjera produbljuju u čistu ljubav. Ivan od Križa kaže da nesebična ljubav i milosrđe „također uzrokuju praz­ninu u volji u odnosu prema svim stvarima … Čovjek mora otpustiti svoju vezanost prema stvarima kako bi se u potpunosti usredotočio na Boga.”29. U čistoj ljubavi kraljuje prijemčivost. Treba otpustiti htijenje i samo biti sa svim stvarima. Umjesto nastojanja da se izgubi svjesnost, jastvo iza misli o sebi, samo – bivanje. Savjet Ivana od Križa jest prakticirati čistu ljubav otpuštanjem (poništenjem) htijenja prema svemu, svim stvarima, pa čak i svjesnosti o nada, o ništa. Drugim riječima: jednostavno pustiti neka sve bude u Bogu. U čistoj se kontemplaciji Trojedini, perihoretički ples samopredavanja u nama budi kao čista ljubav.

Na pitanje s kojim sam započeo ovo poglavlje – ima li još nečega u kontemplativnoj praksi? – mora se odgovoriti paradoksom, i misterijem i iskustvom. Pokušavajući izraziti paradoks kontemplativne prakse, Thomas Merton piše:

Paradoks kontemplativne prakse je ljubav, nedualna, čista ljubav. Na samom rubu čiste kontemplacije, puštanjem svega da bude baš onakvim kakvo jest, u Bogu, „vježba” se ljubav, čista ljubav. Tu se nalazi čudesna sloboda; jer sve da se i ne osjećamo kao da smo na samom rubu čiste kontemplacije, unutarnji stav puštanja svega da bude baš onakvim kakvo jest, u Bogu, praksom amena, izraz je čiste ljubavi. Tu smo jer je Bog tu, (od)uvijek.

33

Kada nastupi sljedeći korak, ne poduzimaj ga … događa se to da odvo­ jeni entitet koji si ti naizgled nestaje te se čini da ništa ne preostaje, osim čiste slobode koja se ni po čemu ne može razlikovati od beskrajne slobode, ljubavi poistovjećene s Ljubavi. Ne dvije ljubavi – jedna čeka drugu … A tu gdje kontemplacija postaje ono što uistinu jest, to više nije nešto što je Bog ulio u stvoreni subjekt, nego Bog živi u Bogu i pois­ tovjećuje stvoreni život s Njegovim Životom tako da ne preostaje ništa važno, osim Boga koji živi u Bogu.30

Dok sam, jednom prilikom, držao uvodno predavanje Meditacija nas može podučiti o osnovama molitve sabranosti, jedna je mlada žena jednostavno biti; biti jedno, bila zbunjena njenom receptivnom prirodom. Tijekom cjelovito i budno, s prisutnosti vremena koje je bilo namijenjeno postavljanju pitanja Božjom. rekla je: „Ponekad me misli ne ometaju. Postoji samo moja sveta riječ. Ne znam trebam li svetu riječ otpuJOHN MAIN stiti ili je se držati, vraćajući joj se.” Odgovorio sam joj: „Vraćate li se stalno svetoj riječi, u odnosu ste sa simbolom, a ne s Bogom. Možete li u tom trenutku otpustiti svetu riječ, pomaknut ćete s u kontemplaciju. U kontemplaciji, za Boga ne postoje riječi ili simboli.”

Taj joj je odgovor olakšao shvaćanje paradoksa djelovanja i receptivnosti u molitvi sabranosti. Bio sam zapanjen činjenicom da mi je moj odgovor zvučao toliko blisko. Sjetio sam se odgovora koji mi je godinama ranije dao otac Thomas. Njegovo je vodstvo oblikovalo moju molitvu, a moja molitva način na koji sam odgovorio na pitanje te mlade žene. Kako bi ta mlada žena mogla „izgubiti” svetu riječ? Tako da je ne nastoji izgubiti; puštajući da sveta riječ bude, baš kako jest, u Bogu; dopuštajući, smisao amena ulio se u njenu molitvu sabranosti.

29

The Collected Works of St. John of the Cross, ICS Publications, Washington D.C., 2010. (ponovljeno izdanje), str. 120.

30

Thomas Merton, New Seeds of Contemplation, Shambhala Publ., Boston, 2003., str. 289–290.

Američka škola kontemplacije

Povratak temeljima

Pitanje te mlade žene dovelo je do toga da sam shvatio dvije stvari: prvo, da postoji razlika između molitve sabranosti i čiste kontemplacije; drugo, da između njih postoji značajna sličnost. Razlika je u tome što se u molitvi sabranosti počinje odnosom sa simbolom putem aktivnih unutarnjih stavova kao što je to blagost, a u čistoj se kontemplaciji počinje odnosom prema svjesnosti Boga kroz mnogo receptivnije unutarnje stavove kao što je to nenapornost.

Sličnost je ta što se u molitvi usredotočenja pušta da simbol otpadne, a u čistoj se kontemplaciji pušta se da otpadne svjesnost o Bogu.

Kad sam odgovorio na njeno pitanje o osnovama prakse molitve sabranosti, shvatio sam koliko je duboka ta jednostavna praksa. Učenje prakse molitve sabranosti pomaže nam oblikovati se za čistu kontemplaciju. Iskustvo čiste kontemplacije unapređuje praksu molitve sabranosti. Molitva sabranosti i čista kontemplacija različiti su, ali slični aspekti kršćanske molitve. Jedna drugu unapređuju i dopunjuju. Prakticiranje molitve sabranosti sa svetim ništa približava nas daru čiste kontemplacije.

*** Nikada nećete biti sposobni imati savršen unutarnji mir i sabranost ako se ne od­ vojite čak i od želje za mirom i sabranošću. Nikada nećete biti sposobni savršeno moliti dok se ne odvojite od naslade u molitvi.

Ako napustite sve te želje i tražite samo jedno, Božju volju, Bog će vam dati sabranost i mir usred napora, borbe i napetosti.

34

U zbilji, suviše žarka želja za kontemplacijom može biti zapreka kontemplaciji jer možda proizlazi iz varke i privezanosti na sebe. Snažna želja za kontemplacijom može biti gusta, neprozirna, teška stvar koja puni našu prazninu, veže nas uz idol našega vanjskog ja i privezuje nas, kao slijepoga Samsona, za mlin ispraz­ nih nada i varljivih želja. *** Svako dobro, svaka savršenost, svaka sreća nalaze se u beskrajno dobroj, savr­ šenoj i blagoslovljenoj volji Božjoj. Budući da istinita sloboda znači sposobnost željeti i birati uvijek, nepogrešivo i bez kolebanja, ono što je stvarno dobro, onda se sloboda može jedino naći u savršenom sjedinjenju i pokoravanju Božjoj volji.

Ako naša volja putuje s Njegovom, postići će isti cilj, ostati u istom miru i napu­ niti se istom beskrajnom srećom što je u Njemu.

Zato, najjednostavnija definicija slobode je ova: sposobnost činiti Božju volju.

Samo je onaj čovjek koji je odbacio svako zlo tako potpuno da je posve nespo­ soban željeti ga, istinski slobodan.

Bog, u kojem apsolutno nema nikakve sjene ni mogućnosti zla niti grijeha, bes­ krajno je slobodan. U stvari, On jest Sloboda.

To je sloboda što živi i kola u Bogu koji je Sloboda. To je ljubav što ljubi u Lju­ bavi. To je čistoća Božja što se raduje u svojoj vlastitoj slobodi.

To je najpotpunija revolucija koja je ikada bila propovijedana; u stvari, to je je­ dina istinska revolucija jer sve druge traže uništenje nekog drugog, a ona znači smrt čovjeka koji u zbilji nije nitko drugi nego vi.

THOMAS MERTON

O. Carl Arico, svećenik u New Jerseyu od 1960. godine. Devet godina kasnije upoznao je o. Keatinga, 1978. počeo podučavati molitvu sabranosti, a 1984. sudjelovao u osnivanju Contemplati­ ve Outreacha te ostao u Organizacijskom odboru do danas. Voditelj je Gift Comiteea koji se brine o ostavštini Thomasa Keatinga i projekta Contemplative Life Program te djeluje kao najaktivniji sugovornik svima koji traže savjete vezane uz molitvu sabranosti i duhovni put općenito (ovdje donosimo izbor iz tzv. Q&A [pitanja i odgovori] sa stranica Contemplative Outreach-a.

Suautor je knjige Living our Priesthood To­ day, Sunday Visitor, 1987., zajedno s o. Basilom Penningtonom, i knjige Taste of Silence: A Guide to the Fundamentals of Centering Prayer, Continuum Publ., 1999.

Pitanja & odgovori s Carlom Aricom Razlika između molitve sabranosti, kontemplativne molitve i meditacije

Arico: Ima mnogo razina odnosa s Bogom koje se mogu manifestirati (očitovati) načinom na koji molimo. Postoje usmena molitva (izricanje molitve), zatim meditacija (razmišljanje i razmatranje o našoj molitvi), afektivna molitva (odgovor iz srca) i potom molitva sabranosti (receptivna molitva predanja u šutnji koja izražava čežnju za darom kontemplacije) te kontemplativna molitva (dar počivanja u Bogu). Drugim riječima: meditacija je razmišljanje o Bogu, molitva sabranosti je predanje Bogu, a kontemplativna molitva je čin ljubavi u Bogu. Nadam se da će vam ovo biti od pomoći. Budite otvoreni djelovanju duha u vašem životu na svim razinama; svaka je razina molitve potrebna za odnos sa Svevišnjim.

35

Pitanje: Možete li objasniti razliku između molitve sabranosti, kontemplativne molitve i meditacije?

Svjesnost i molitva sabranosti

Arico: Molitvu sabranosti opisujemo kao molitvu predanja. Ona je istodobno odnos s Bogom i disciplina kojom njegujemo taj odnos. Što se više produb­ ljuje naš odnos s Bogom, to više vjerujemo da našim počivanjem u Bogu odajemo poštovanje onome što već jest: Bog je tu unutar nas. Sjedenje dvaput dnevno po 20 minuta i otvorenost za ljekovitu prisutnost Duha također je i disciplina koja nas oslobađa od sklonosti i navika našeg lažnog ja, kao što su pretjerana vezanost za sigurnost, čast, kontrolu, što su sve prepreke za slobodan protok Božje milosti. Naša svjesnost tijekom molitve sabranosti jest u namjeri predanja, što znači da smo svjesni da sjedimo u Božjoj prisutnosti. Predajemo se odnosu i predajemo se disciplini. Odmaranjem (počivanjem) u Bogu, dopuštamo našoj svjesnosti opuštanje i širenje bez

Američka škola kontemplacije

Pitanje: Na što polažemo našu svjesnost za vrijeme molitve sabranosti? Drugim riječima, kad se usmjerimo na svetu riječ, puštamo li našu svjesnost da pluta uvis, prema nebu, izvan nas, ili je usidrimo u srcu, između očiju, ili negdje drugdje? Dok „počivamo u Bogu” dopuštamo li time našoj svjesnosti da se opusti i proširi?

našega djelovanja. Jednostavno smo u molitvi. Molitva sabranosti je molitva prihvaćanja, proslava primanja.

Kad uvodimo svetu riječ ili simbol, mi ne potičemo našu svjesnost ni na što – plutanje prema nebu, usidrenje u srcu, između očiju, ili negdje drugdje – bila bi manipulacija s molitvom. Kad god takve misli uđu u našu svjesnost, uvijek se blago vraćamo na svetu riječ i otpuštamo ih.

Poteškoće s molitvom sabranosti

36

Pitanje: Imam poteškoća s molitvom sabranosti zbog rastresenosti misli koje naviru i nemogućnosti da doprem u dubinu molitve ili se zadržim u njoj. Obično sjednem za molitvu i sve krene dobro. Zatim pročitam psalam, ali tada, prije nego što se uspijem sabrati, u mojoj glavi pojavi se osjećaj ili bol povezana s tim mislima i to mi jednostavno zaokupi um. To je više nalik misaonoj meditaciji.

Već neko vrijeme, posljednje tri godine, pročitao bih odlomak iz knjige Daj nam danas, na koji bih se osvrnuo nakon Magnifikata, potom bih odvježbao molitvu koja bi me nosila kroz cijeli dan. Svakodnevno sudjelujem na misi, a svaki put kad svećenik podsjeti da smo grešnici, osjetim bol i nelagodu.

Bog je htio da odem u mirovinu u 59. godini života, što je bilo prije pet godina, i još uvijek ne shvaćam što je tomu razlog. Znala sam da je to Njegova volja po načinu kako je sve došlo na svoje mjesto u vrijeme kada sam radila i skrbila za jednu rođaku koja je živjela izvan grada. Otkad je ona umrla, počele su me mučiti glavobolje, jamačno i zbog toga. Osim toga, težina je povezana i s ocem kojega sam, zajedno s braćom, U meditaciji učimo kako napre­ redovno vozila na dijalizu zbog oštećenja bubrega. Na dovati putem, kako sazrjeti, kako kraju sam ga pokopala 2010., a potom i brata poslije da budemo na isti način zadovolj­ Božića 2013. Pa ipak, znam da su oni dobro, da Bog ni s dvama aspektima božanske sve vodi… Mogla bih nastaviti, no moje pitanje glasi: tišine – s osjećajem beskonačno­ je li problem u tome što je moj kontemplativni način sti prisutnosti Božje i s osjećajem života pretrpan stresom? konačnosti neprisutnosti Božje…

Dirnula me Keatingova posljednja knjiga Razmatra­ prva nas ispunjava zanosom, nje o nespoznatljivom; kad kaže da dopustimo Bogu druga uči poniznosti. da nas voli. Moj suprug mi govori isto. Konačno sam pristupila molitvenoj skupini za početnike budući da JOHN MAIN sam pomislila kako bi bilo dobro krenuti ispočetka.

Arico: Napisali ste: „Moje pitanje glasi je li problem u tome što je moj kontemplativni način života pretrpan stresom? Znam da Bog sve vodi. Dirnula me Keatingova posljednja knjiga Razmatranje o nespoznatljivom; kad kaže da dopustimo Bogu da nas voli. Moj suprug mi govori isto.” Da, imali ste mnogo smrtnih slučajeva u obitelji u kratkom razdoblju. Postoji vrijeme tuge i duboke odvojenosti. Bili ste uz vašu obitelj kad je bilo potrebno, sad je vrijeme da oni budu uz vas. Neka vam Bog sada uzvrati ljubavlju za svu ljubav koju ste dali. Sad je vrijeme primanja – vaš je suprug u pravu. Kako? Jedan od mnoštva načina, osim dara svakodnevne mise, jest ponovno se predati molitvi, posebice molitvi sabranosti.

Spomenuli ste: „Imam poteškoća s molitvom sabranosti zbog rastresenosti misli koje naviru i nemogućnosti da doprem u dubinu molitve ili se zadržim u njoj.” Želim vam napomenuti da je vaša namjera da se predate molitvi možda krivo usmjerena. Kao prvo, dobro je da misli naviru, što znači da izlaze. Ono što dolazi, to i odlazi. Molitva sabranosti ne sastoji se u tome da nemamo misli, već da puštamo misli da prolaze kako bismo primili milost suobličavanja Kristu. Upotrijebili ste u rečenici izraz: „da doprem”. Mi nemamo kamo doprijeti, mi već jesmo u Božjoj prisutnosti i Božji duh već je u nama i oko nas. Čitanje Pisama prije molitve sabranosti može biti uvod koji će vas podsjetiti da je molitva odnos i da želite pojasniti tko ste u odnosu sa Svemogućim Bogom.

To nije vrijeme za poniranje i razmatranje. Pustite Boga da vas ljubi.

Teškoće s drugim sjedenjem

Arico: Hvala na vašem pitanju i hvala na kreativnim Bit meditacije je u odvraćanju načinima koje ste pronalazili u popodnevnim satima pogleda od sebe dalje, s onu za drugu vježbu molitve sabranosti. Druga molitvestranu sebe, u tajnu božansko­ na vježba u danu je preporuka – uputa, a ne strogo ga života; ona je u putovanju pravilo. Preporučuje se jedno sjedenje za održavanje s onu stranu sebe u njegovo vježbe, dva za transformaciju. Ne znači da se tranjedinstvo, njegovu ljubav. sformacija ne događa i s jednim sjedenjem, ali korisno je obnoviti naš spremnik tišine na kraju dana. I vi ste JOHN MAIN spomenuli tu potrebu za obnovom.

Ja nisam nikada ušao u rutinu drugog sjedenja u drugom dijelu dana. Stoga već godinama vježbam molitvu sabranosti po 40 minuta u jutro. Kad god mogu uživam u još jednom sjedenju u popodnevnim satima. Vjerujem da Gospodin razumije ritam mog života. Bože pomozi! – spadam u jutarnje tipove.

Korisna su vaša razmišljanja o korištenju vremena za ručak i odlasku u obližnju kapelicu. Poznajem osobu koja izvijesti osoblje na poslu da ima vrlo važan razgovor u 14 sati poslije podne, pa moli da ga nitko ne ometa 20 minuta. U našem uredu (uredu Contemplative Outreacha u Butleru) običavamo svakog popodneva odrediti vrijeme za kontemplativnu molitvu, ali ponekad i nama promakne vrijeme. Neki su rekli da pronađu vrijeme za molitvu navečer po povratku s posla, prije nego započnu bilo što drugo. Neki pronađu vrijeme neposredno prije spavanja. Pripremaju se za noć baš kao što se pripremaju za dan. To nije loša ideja, iako vas vježba može razbuditi; treba isprobati.

Ljudi koji putuju ili se voze gradskim prijevozom mogu moliti u vlaku, avionu, aerodromu. To je vrlo prikladna praksa u pokretu!

Stoga, postoje mnogi načini pronalaženja vremena, ali treba biti realan.

Važna je vaša nakana da budete s Bogom uz vježbu molitve sabranosti dvaput na dan. Činite najbolje što možete u okolnostima koje imate i usprkos tome što ste samo čovjek. Molitva je odnos s Bogom, a ne učionica. Kao što znamo, u svakom odnosu povremeno su potrebne prilagodbe na putu prema idealu. Započnite svaki dan s čežnjom za drugim sjedenjem. Iznenadite se!

37

Pitanje: Mnogi su mi ljudi rekli da nemaju problema s nalaženjem vremena u danu za prvo sjedenje, to je obično ujutro. Ali jednom kad dan krene svojim tijekom najteže je pronaći vrijeme za drugo sjedenje. Meni osobno drugo sjedenje predstavlja poteškoću pa ga čak i zaboravim. Rješenje za koje sam čuo jest produžiti vrijeme ujutro. Ali, čini se, ako tako postupim, ako se osjetim umornim ili iscrpljenim, neću ponoviti vježbu kasnije u danu. Predložio sam ljudima (na poslu) da pronađu vrijeme za vježbanje u vrijeme ručka kad mogu sjediti u tišini. Jednom u danu za vrijeme ručka posjetio bih malu drevnu kapelicu i vježbao molitvu sabranosti. Dakako, svjestan sam Božje prisutnosti tijekom dana i to je čisti dar. Stoga me zanima možete li ponuditi kakvo rješenje vezano za „drugo sjedenje”?

Pitanje: Vježbam molitvu sabranosti oko godinu dana. Htio sam produžiti vrijeme sjedenja na 40 minuta jer sam bio naučen sjediti pola sata dok sam se bavio meditacijom veće usredotočenosti prije nego što sam usvojio molitvu sabranosti. Nalazim da mi jutarnje vrijeme od 40 minuta odgovara, ali kad vježbam kasnije popodne ili navečer, 40 minuta mi se obično čini dugim.

Stoga vježbam 40 minuta rano u jutro i 30 minuta poslijepodne ili navečer.

Remeti li se što zbog neujednačenog vremena molitve? Možda bi bilo bolje da se držim 30 minuta?

Arico: Vi slavite vašu molitvu vrlo velikodušna srca. Želja da se provede duže vrijeme u molitvi prekrasna je gesta. Ali nemojte pasti u zamku brojeva: minus 40, plus 40, plus 30, itd. To je jedna od suptilnih kušnji koje mogu nekoga odvesti u duhovnu taštinu, tj. kad se sve svodi na postignuće.

Američka škola kontemplacije

Potrebno vrijeme za molitvu sabranosti

Čini mi se da ste stvorili radnu disciplinu koja se sastoji od 40 minuta u jutro i 30 minuta navečer. Ostanite kod toga dok vas Duh ne potakne da povećate ili smanjite vrijeme. Upamtite, više nije uvijek bolje, a manje nije nužno loše. Umjerenost u svemu je glavno pravilo za širokogrudnu dušu poput vas.

Molitva sabranosti, dosada i ništavilo Pitanje: Sudjelovao sam na jednodnevnom susretu molitve sabranosti s iskus­ nim praktikantima u molitvi sabranosti. Imali smo tri razdoblja molitve i ponešto poduke. Na kraju trećeg sjedenja osjećao sam se potpuno praznim.

Nije bilo ničega i, poslije susreta dok sam o njemu razmišljao, osjećao sam dosadu i pitao se čemu dolaziti ponovno. Što mi se dogodilo? I dalje vježbam molitvu sabranosti te pomišljam da se priključim intenzivnom tečaju, ali osjećam se blokiranim zbog tog iskustva.

38

Arico: Zanimljiv način kako ste opisali vašu reakciju: „Osjećao sam se blokiranim zbog tog iskustva.” Nešto što je inače protjecalo kroz vas niste više osjećali, a mislim da nije problem vaša čežnja za molitvom sabranosti jer ste nastavili s vježbom. Pretpostavljam da se možda radi o strahu od onoga što bi se moglo dogoditi kad pristupite produženom tečaju s dužim molitvenim iskustvima, ako ne biste osjećali ništa, možda biste se dosađivali ili čak napustili tečaj.

Kakvo je bilo vaše iskustvo u prve dvije vježbe molitve sabranosti? Čini se da su se razlikovale od treće. To je prilično uobičajeno. Svaki je molitveni period drugačiji: zbog toga učimo da se plodovi molitve ne događaju za vrijeme molitve, već u svakodnevnom tijeku života. S posvećenošću molitvi sabranosti postajemo sposobni otpustiti svaki odraz nas samih, a to zahtijeva mnogo vježbe i discipline. Ne sudimo o našem iskustvu i ne sudimo način na koji molimo. Nije važno osjećamo li se za vrijeme prve molitve bolje nego za vrijeme druge. Milost preobrazbe odvija se u prostoru iznad naše osjetne percepcije.

Možda ste osjetili dosadu. Što je dosada? Pravilno shvaćena, ona nam pomaže razumjeti nas same i naš odnos prema vremenu.

Poznavati Boga, rasti i biti Pomaže nam prebivati u trenutku i cijeniti otkucaje sata. miran, sve su to iskustva u Omogućuje nam birati kako želimo ispuniti naše vrijeme, središtu tvoga bića. što želimo učiniti s našim životom. Na produženom tečaju uvijek postoji mogućnost za razgovor s jednim od voditelja JOHN MAIN koji vas može voditi kroz vaša iskustva.

U kontekstu molitve sabranosti, dosada je „davatelj prostora”, koji nam omogućuje cijeniti ono što se događa oko nas i u nama. Pretpostavljam da ste dobili na dar vrijeme koje nije trebalo ispunjavati jer ste se već nalazili u Božjoj prisutnosti. U sebi ste posjedovali prazninu koja je dovela do prostranstva – motrenje iznad sebe. Isus je bio sav takav. Nije se vezivao, puštao je sve da prođe. Pustite i blago započnite ponovno. Raduje me vidjeti vas na nekom produženom tečaju!

Bog kao božanski terapeut Pitanje: Otac Keating u svojoj knjizi Intimnost s Bogom, kao i drugim knjigama, razvija ideju (sliku) Boga kao božanskog terapeuta. Pa ipak, on također razmatra da ne trebamo i ne smijemo biti vezani za sliku Boga. Kako pomiriti tu kontradikciju?

Arico: Ovdje se radi o dvije strane iste kovanice – apofatičkom i katafatičkom pristupu Bogu. Kod katafatičkoga pristupa na duhovnome putu karakteristično je korištenje slika koje pomažu našem razumijevanju i produbljivanju odnosa s Bogom. Stoga u tom slučaju slika Boga kao božanskog terapeuta pomaže nam razumjeti iskustvo pojedinih stupnjeva izbacivanja (nesvjesnih sadržaja) i pročišćenja na putu. Za mnoge je to korisna i snažna slika jer unosi dvije energije, opraštanje i liječenje. Vidimo što je potrebno oprostiti samom sebi i drugima, kao i čemu je potrebno liječenje na dubljoj razini. Slike Boga ta-

kođer su korisne kada čitamo (slušamo), razmišljamo i odgovaramo Bogu za vrijeme Lectio Divina ili tijekom života u cjelini.

Molitva sabranosti je predanje u božansku prisutnost i Božje djelovanje u našem životu posredstvom Božje milosti. Dok ulazimo u apofatičku stranu duhovnoga puta puštamo sve slike (misli) za vrijeme molitve; tu nema potrebe za slikom jer smo se predali volji našega Boga, koji je Ljubav.

Stoga, dvije strane iste kovanice – na jednoj slika, a na drugoj čista Prisutnost koja ne treba slike.

Iako se čini kao kontradikcija, to je drugi aspekt Božjeg misterija. Što je dublji naš odnos s Bogom, pozvani smo se uzdići iznad svih slika, očekivanja i stavova.

Motrenje kao oblik prakticiranja za vizualne (tipove) osobe (vizije umjesto svete riječi u molitvi sabranosti)

Arico: Vaše iskustvo za mene je novo – čini se kao da samoga sebe promatrate dok molite, kao da iznutra motrite vašu sliku dok molite. Čak i tada kažete da vam je ponekad zamorno isto kao i kod svete riječi. Jednostavno ne djeluje. Zašto? U molitvi sabranosti ne radi se o usredotočenosti, stoga misli, osjećaji i percepcije ne predstavljaju problem po sebi, već je to poziv na predanje u Božju prisutnost i Božje djelovanje u vama. Stoga bih predložio da počnete od nule. Nikakva šteta. Vratite se svetoj riječi, dišite ili motrite kao simbol vašeg pristanka na Božju prisutnost i Božje djelovanje.

Odbacite potrebu da se trebate usredotočiti, već se okrenite prema predanju i ponovnom predanju. Namjera je molitve predanje, a to služi produbljivanju vašeg odnosa s Bogom. Pročitajte, molim vas, kao da prvi puta čitate Bro­ šuru molitve sabranosti koju ćete naći ovdje (na web stranici Contemplative Outreacha, op. ur.). U njoj ćete naći i poglavlje Davida Frenettea o „produb­ ljivanju svetog motrenja” koje vam može koristiti.

Dođite ponovno i ispričajte mi svoje iskustvo ili postavite nova pitanja.

39

Pitanje: U posljednjih nekoliko tjedana otkrio sam da U meditaciji ulazimo u tišinu je vizija osobe leđima okrenute prema meni i rukama Boga … tišinu koja treba biti ispruženim prema nekome tko predstavlja mene koribeskonačna da bi (u sebi) stan način da ostanem usredotočen ili da se ponovno mogla sadržavati beskonačnu usredotočim (za vrijeme molitve sabranosti). Te slike prisutnost Božju. mi koriste samo utoliko da budem prisutan. Nema očekivanja da se išta dogodi, osim onog što Bog želi da se JOHN MAIN dogodi. Sveta riječ nije postigla ono što je trebala postići. Sjetio sam se da spadam u vizualne osobe koje uče iz iskustva. Stoga sam pokušao s vizijom koju sam opisao i shvatio da mi koristi za vrijeme molitve sabranosti. Ponekad mi i ovaj način postane previše zamoran, kao što mi se događalo i sa svetom riječi. Ali manje. Zanimaju me dvije stvari: kako biste vi odgovorili na ovo i poznajete li nekog s istim iskustvom?

Pitanje: Tijekom molitve sabranosti, kad primijetimo da smo zaokupljeni nekom misli, je li bolje, umjesto blagog okretanja k svetoj riječi, pustiti misao da prođe? Zatim pustiti taj pokret otpuštanja da bude to što jest u sebi? Nalazim da kad pustim misao, povratak na svetu riječ čini se kao još jedan dodatni korak. Nepotreban korak.

Imao sam poteškoća uklopiti svetu riječ u vježbu. To mi se činilo kao još jedna misao. Čak i nakon mnogih pokušaja s različitim svetim riječima, nisam uspio naći onu koja bi bila ‘prava’ ili istinita u odnosu na najdublju nakanu u mom srcu. Stoga moje pitanje glasi: je li u redu zamijeniti svetu riječ nekim unutarnjim pokretom ili jednostavno pustiti i ostati na tome? Ili postoji neki važan aspekt kod povratka na svetu riječ koji sam propustio?

Američka škola kontemplacije

Unutarnji pokret umjesto svete riječi

Arico: Samo nastavite činiti što već činite, koristeći pokret jednostavnoga otpuštanja i ostanite na tome. Pada mi na pamet zgodan primjer: ako ste došli do cilja, nema potrebe kupovati kartu – već ste ondje. Ponavljanje svete riječi bilo bi kao kupovanje karte. Sveta riječ, motrenje ili disanje simboli su vašega predanja u Božju prisutnost i Božje djelovanje te sredstvo puštanja misli i svega čime ste zaokupljeni. Ako nema zaokupljenosti, nema potrebe koristiti svetu riječ. Ondje ste. A to što je ondje, već ste otpustili.

Knjiga Davida Frenettea Put molitve sabranosti: Produbljivanje iskustva Boga izvrsno je pomoćno sredstvo za vas.

Osjećaj da nema ničega Pitanje: Poslije mnogo godina molitve sabranosti i osjećaja da se nalazim baš ondje gdje bih trebao biti, stvari su se promijenile. Kad odem na molitvu, nema ničeg drugog do misli, misli, misli. Pomišljam, koga ja to zavaravam?

Sebe? Boga, ako doista postoji? Ili druge ljude? Osjećam se kao varalica, lažni vjernik. Nema ničega, ničega! Je li to sve neka varka? Prazan sam i ne osjećam da se radi o „tamnoj noći duše”. Osjećam kao da je to ništa.

40

Arico: Hvala na vašem pitanju. Za vas ovo nisu laka vremena molitve. Treba napomenuti da vaša pitanja počinju zadirati u vašu vlastitu vrijednost. To je prva kušnja.

Vratimo se za trenutak unazad. Sjetite se kako ste u učenju o molitvi sabranosti shvatili kako je isto reći „pomolimo se” ili „uđimo u odnos”? Vaša vjernost molitvi sabranosti pokazuje vašu spremnost za dublji ulazak u odnos s Bogom. I tako u svakom odnosu postoji vrijeme suhoće i osjećaja frustriranosti u kojem se javljaju pitanja: Kamo me ovaj odnos vodi? Vrijedi li truda?

Jesam li doista vrijedan? U početku sam se tako dobro osjećao, a sada više ne… itd. Što ljubavnik čini u takvim trenucima – bježi ili rješava problem?

Sjetimo li se da Bog ljubi bezuvjetno, onda je vrijedno ostati vjeran, otpustiti očekivanja i dopustiti molitvi da se spusti na dublju razinu. Upamtite, to je doživotna veza, a ne tek neka prolazna avantura.

Moje preporuke glase: ponovno pročitajte upute o molitvi sabranosti (vidi brošuru o molitvi sabranosti); priključite se tečaju ili nekom uvodnom predavanju o molitvi sabranosti; pročitajte poglavlje s pitanjima i Kada sjedneš u meditaciju odgovorima u knjizi Otvorena svijest, otvoreno srce. Potrenalaziš se na svojem mje­ ban vam je medeni mjesec i svjež početak da izgradite vaše stu u Univerzumu, a medi­ godine posvećenosti molitvi. tacija te vodi u iskustvo da Kada se počnete osjećati kao ništa, odnosno kad nestane je Bog njegovo središte. čvrstoga oslonca, uvijek se sjetite da tada počinjete dopuštati Bogu da ponovno postane središtem vašeg života.

JOHN MAIN I tako uvijek iznova, iznova i iznova započinjite.

Razlikovanje tamnih noći Pitanje: Meditiram i prakticiram duhovnost već deset godina. Od prošle godine, negdje u veljači, imao sam mnogo ekstatičnih iskustava blaženosti pa sve do tamne noći duše. Proučavam integralnu teoriju i uglavnom se poistovjećujem s učenjem Kena Wilbera, ali sam usredotočen na kršćansku, budističku i vaishnava tradiciju. Samouk sam i uglavnom sâm sebi voditelj, uz pomoć knjiga i ponekad uz pomoć učitelja koje susretnem na putu. Moje pitanje odnosi se na tamnu noć duše. Ovo je već treća na koju nailazim, prošavši kroz tamnu noć osjeta i tamnu noć suptilnog sebstva – osjećam mukotrpne bolove u cijelom tijelu suptilnoga ja i kauzalnog ja, što se manje-više kontinuirano izmjenjuje, osim za vrijeme iskustava potpuno blaženoga jedinstva. Bog me vodi i često se s Njim/Njom savjetujem o onome kroz što prolazim. Zanima me što biste mi mogli savjetovati te što bih mogao poduzeti u vrijeme tog, za mene teškog razdoblja. Nisam siguran što bih drugo mogao poduzeti osim vježbati, premda moram provoditi mnogo vremena u krevetu. Pokušavam se boriti protiv de-

presije i držati se uspravna duha. Ne znam što bih još mogao reći… večeras ću poći na skupnu meditaciju i ondje potražiti pomoć. Integralna teorija mi je uvelike pomogla, ali tama i bol kroz koje prolazim gotovo su nepodnošljive i čini se da mi pomoć ne stiže niotkuda zbog pomanjkanja razumijevanja.

Pomiš­ljao sam da potražim nekog integralnog terapeuta. Imate li kakav prijedlog što bih mogao učiniti, ili bilo kakav savjet kad je riječ o meditaciji?

Odgovara Thomas Keating, na poziv Carla Arica: Mnogo je iskustava tamnih noći. Možda je to uvijek ista noć, koja se ponavlja ili vraća tijekom vremena kako bi nas uvijek iznova vodila u sve dublje predanje, u jedinstvo s Bogom.

Noć koja vas je sada zatekla osjećaj je kao da visite nad bezdanom i ne nalazite oslonca niotkuda i ni od koga, uključujući i Boga, kao ni od vaše uobičajene meditativne vježbe. Pustite sve i dopustite si da padnete u prividno beskrajan bezdan. Sigurno ćete se osjećati kao da se strovaljujete u ponor, udarate o dno gdje ćete se razbiti i biti potpuno poništeni – nestati poput kapljice vode u oceanu ništavila. Ali umjesto gubitka svega i nestajanja, probudit ćete se i otkriti da je ocean ništavila zapravo Božja nepobjediva i bezuvjetna ljubav u vama, a vi postajete sve, uključujući Boga i sva stvorenja.

Sada, jedino što vam preostaje jest čin slijepoga povjerenja u Boga i potpuno predanje u Njegovo božansko djelovanje. Sjedite sa svojom boli i očajanjem i možda čak ljutnjom na Boga, osjetite sve ono što osjećate i čekajte koliko god trajalo. Predajte se, predajte se, predajte se! To je vaš put. Možda ćete tijekom vašega slobodnog pada iskusiti vrlo kratke bljeskove božanske utjehe i uvide. Ali to uistinu nije važno. Jedino važno jest potpuno predanje.

S mojim molitvama i poniznim ohrabrenjem i uz Kristovu ljubav,

Travanj, 2016.

Thomas Keating

Arico: Ima mnogo načina na koje možemo istraživati tamne noći i postoje različite razine tamnih noći. Moji dobri prijatelji Larry Wilson i Diane Harkin na njihovoj stranici Contemplativeview.com kažu sljedeće: „Plodovi tamne noći mogu se opisati kao produbljivanje naše čežnje za Bogom, sloboda od dominacije pojedine emocije, pročišćenje nečije ideje o Bogu, pročišćenje teoloških kreposti vjere, nade i milosrđa od svega ljudskoga i otpuštanje suptilnih oblika sebičnosti koji priječe rast prema božanskom sjedinjenju.” Otac Thomas Keating također istražuje „noć sebstva” koja se nastavlja na iskustva „noći osjeta” i „noći duha” i u kojoj se nastavlja proces kenoze, tj. čišćenja od našega poistovjećivanja s onim tko smo i što smo (vidi poglavlje „Postoji li noć sebstva” u Razmatranju o nespoznatljivom). Iako ste iskusili tjelesnu smrt, još ste uvijek fizički ovdje. Prema vašem kratkom opisu osjećam da se radi o smrti ili umiranju vašeg ja kakvog ste nekad poznavali.

Pročišćenje nije ograničeno našom psihologijom. Posljedice su upisane u tijelo, („The issue is in the tissue”), stoga će tijelo uvijek sudjelovati u procesu čišćenja zajedno sa svakom drugom razinom osobnosti.

Američka škola kontemplacije

Pitanje: Prije nekoliko mjeseci dogodilo mi se kao da sam se probudio za vrijeme molitve sabranosti užasnut zbog nemogućnosti da nađem Boga. Već prije sam osjećao da bi se ta noć mogla pojaviti, ali ništa od onoga što sam pročitao nije me pripremilo za sljedećih nekoliko mjeseci. Jednom sam prilikom zapao u stanje duboke tuge te nisam mogao drugo do plakati i plakati.

Doživljavao sam toliko mnogo fizičkih senzacija u svom umu i tijelu, dok sam istodobno fizički proživljavao tjelesnu smrt. Upoznavanje s neposrednim iskustvima bliske smrti (NDE) mi je pritom uvelike pomoglo… Postavlja se pitanje donosi li ta tamna noć sa sobom uistinu iskustvo naše fizičke smrti. Također, pripadaju li ti fizički i neugodni osjećaji jednom od tih iskustava ili jednom i drugom.

41

Molitva sabranosti i tamne noći

Imam prijatelja koji voli reći članovima svoje tvrtke: „Činite sve što treba”.

Stoga, kako se produbljuje naše predanje u potpunu Božju ljubav, proces preobražaja pomiče se na sljedeću razinu. Uvijek je to dobro, za nas, za naše odnose i za čovječanstvo u cjelini.

Čišćenje noći Pitanje: Trenutno prolazim kroz tamnu noć duše već po drugi ili treći put. Čitao sam mnogo o Ivanu od Križa i drugim autorima. Pitam se tko je iz Contempla­ tive Outreacha prošao kroz ta iskustva. Znam da je Otac Thomas Keating to morao proći na nekom stupnju jer govori iz unutarnjega znanja koje je iznad intelektualnoga znanja. Unaprijed zahvaljujem na odgovoru jer ono što nam sugerira naš ego može ovaj put zaista učiniti strašnim.

42

Arico: Svi smo mnogo puta iskusili te noći. One nisu neki stupanj ili korak na duhovnome putu već različite faze čišćenja, gdje nas se ohrabruje pustiti raz­ ličite stvari da bismo bili istinski slobodni. To čišćenje traje neko vrijeme jer smo svi ranjeni. Sa svakim iskustvom, s otpuštanjem navezanosti, ponosa, nepraštanja, osude – jednom riječju tereta života, u nutrini postajemo slika Krista. Jeste li se ikad vozili u staklenom liftu koji pruža pogled na unutrašnjost cijele zgrade? Dok se lift zaustavlja na različitim katovima, pogled se na trenutak gubi, ali isti se pogled i vraća – samo iz drugoga Cilj meditacije je ukorjenji­ kuta i razine. To bi mogla biti metafora noći o kojima govanje u našem najdubljem vori Ivan od Križa. Reciklirat ćete se kroz raznovrsne stvaduhovnom centru … Ona je ri tako da ćete ih vidjeti uvijek iznova i iznova – sve dok se put ka sjedinjenju, potpunoj ne spustite u prizemlje i izađete iz noći (iz lifta) i nađete u harmoniji tijela i duha … Me­ temelju vašega bitka, božanskoj prisutnosti. ditacija je to čudesno stanje Preporučam vam da pročitate knjigu o. Thomasa Keapotpune harmonije između tinga, Intimnost s Bogom, a osobito 8. poglavlje „Psiholotijela i duha u konačnom je­ gija molitve sabranosti”, u kojoj se nalaze dijagrami kroz dinstvu savršenoga mira. presjek puta i spiralno stubište koje slikovito prikazuju taj proces. Budite vjerni vježbi i otpustite vaše pokušaje da JOHN MAIN shvatite što se događa – imajte povjerenja.

Molitva sabranosti i fizički simptomi Pitanje: Vježbam molitvu sabranosti već dvadesetak godina. Prije nekoliko godina, za vrijeme meditativne vježbe glava mi se počela tresti i naginjati s jedne strane na drugu. Kao psiholog koji je studirao neurobiologiju, pitao sam se je li moje iskustvo možda trauma koja se oslobađa iz tijela. Ti povremeni pokreti neugodni su i donekle rastresajući. Je li još netko imao takvo iskustvo?

Arico: U ovom slučaju možemo primijeniti dva temeljna učenja.

Kad postanete zaokupljeni vašim mislima (to je naš opći pojam pod kojim mislimo na sve što se očituje za vrijeme molitve, npr. misli, a u ovom slučaju naginjanje), blago se vratite vašem svetom simbolu. Kako su došle, tako će i proći. U 4R31 također stoji: ne opirite se mislima, ne zadržavajte ih, ne reagirajte osjećajno na misli, uvijek se blago vratite svojem svetom simbolu.

Druga mudrost nam kaže: za vrijeme molitve očekujemo određene fizičke simptome. Možemo primijetiti lagane boli, svrbež na raznim dijelovima tijela ili općeniti osjećaj uznemirenosti. To se obično događa zbog odvezivanja emocionalnih čvorova u tijelu. Možemo također osjetiti težinu ili lakoću u ekstremitetima. To se obično događa zbog duboke razine duhovne budnosti. Stoga su fizički simptomi uobičajeni. Samo se blago vratite vašem svetom simbolu.

Nešto se u vašem tijelu opušta a nešto se obnavlja. Kao što Pisma kazuju, vi postajete novo stvorenje.

31

Engl. resist, retain, react, return (op. prev.).

Molitva sabranosti i duboka žalost Pitanje: Podijelio bih s vama nešto od iskustva kroz koje sam prolazio za vrijeme sjedenja. Molitvu sabranosti vježbam već 15 godina, ali tijekom protekle godine, samo sjedenje mi je predstavljalo veliku poteškoću. Znao sam da se nešto penjalo u svijest što nisam želio iskusiti. Kad se to dogodilo prije nekoliko dana znao sam točno o kojem događaju je riječ te sam toliko glasno plakao oko 20 minuta da (mislim) da su me i susjedi čuli. Na kraju sjedenja, duboka žalost koju sam tako dugo držao pokopanu, izašla je na svjetlo dana. Još bih dodao da se događaj zbio u mojoj odrasloj dobi, te od tog izljeva više nisam imao problema s vježbom molitve sabranosti.

Arico: Hvala. Kakvo snažno svjedočanstvo vjernosti molitvi! Svakodnevnim predanjem, polako ali sigurno, milost Duha uklonila je prepreku koja je držala to sjećanje pod kontrolom; i tako ste iznenada pogodili bušotinu koja je provalila svom silinom, ustrajali ste do kraja, isplakali suze koje niste mogli zaustaviti i omogućili neprobavljenom otpadu cjelokupnog života da se izlije na površinu. Zatim ste iskusili mir koji nije od ovoga svijeta. Bog vas je blagoslovio darom ustrajnosti, a snažna Božja ljubav oslobodila vas je. Otac Thomas voli reći, „samo ustraj, budi vjeran” da bi ti Gospodin mogao reći: „Dođi dobri i vjerni slugo”. To je vrijeme za slavlje.

Pomak u molitvi sabranosti

Arico: Vaša posvećenost disciplini molitve s godinama se izgrađuje, produbljujući vašu svjesnost Božje prisutnosti i donoseći pred vas sve što je potrebno otpustiti kako biste mogli dopustiti Duhu da vas sve više i više posjeduje.

Glavno pravilo Sv. Ivana od Križa glasi što god dolazi to i odlazi a najvažnije što treba upamtiti jest da učinak daleko nadvisuje sve što možete i zamisliti.

Vaš sveti simbol u ovoj molitvi pomaknuo se s riječi na ton – to je blagi pomak. Učinio je ono što je bilo potrebno; kad ponovno započnete s vježbom blago se vratite svojoj svetoj riječi i zahvalite Bogu na otpuštanju svega što je bilo potrebno otpustiti. Lakoća u tijelu mogla bi biti znak oslobođenosti (otpuštanja) – vaš teret je postao lakši. Na vašem bih mjestu proslavio i zahvalio Bogu na tom nježnom poljupcu. Sjetite se da se plodovi molitve događaju izvan vremena molitve. Je li se nešto promijenilo u vašem životu od tog iskustva?

43

Pitanje: Godinama vježbam molitvu sabranosti. Otkrio sam da je korisna u 3:00 ujutro, a Terezija Avilska kaže da je tada mašta lùda Kuće. Tog jutra sjedio sam na svom stolcu i izgovarao svoju svetu riječ Abba. Odmah sam začuo glas koji je nježno pjevušio. Pjevao je o anđelima. Uskoro su riječi utihnule i čuo se samo zvuk. Osjećao sam se vrlo laganim u tijelu. Kao što rekoh vježbam meditaciju i kontemplaciju već oko 40 godina a ovako nešto mi se prvi puta dogodilo. Bilo bi mi dragocjeno čuti vaše mišljenje o tome.

Pitanje: Ovlašten sam za prezentacije uvodnih radionica molitve sabranosti pa, kada razrađujem pojam receptivnosti, prijemljivosti, opisujem ga kao pravilan stav u molitvi, dodajući da je riječ o potpuno pasivnom činu. Pokušavam prenijeti ideju da Bog čini ono što treba, dok se mi prepuštamo s povjerenjem. Primijetio sam pritom da, za neke sudionike, riječ „pasivan” ima negativan prizvuk. Možete li komentirati riječ pasivan u tom kontekstu?

Arico: U molitvi sabranosti naša jedina aktivnost je predanje; stoga je spremnost na pasivno primanje prikladan pojam. Drugim se riječima to može opisati kao dobrovoljno vjerovanje da se „s nama nešto događa”. Postoji i pojam „pasivnog čišćenja”, o čemu govorim u 8. poglavlju svoje knjige The Taste of Silence (Okus tišine):

Američka škola kontemplacije

Receptivnost (prijemljivost)

Moramo mijenjati brzine kako bismo pasivno čišćenje smatrali dragocjenim. To nam ne zvuči kao vrlina. Riječ pasivno je vrlo sum­ njiva. Konačno, pasivni smo pred televizorom. Kako to može dovesti do bilo kakvog sjedinjenja, a još manje s Bogom?

Apofatička tradicija govori nam da kad smo mi Meditacija je univerzalno sredstvo pasivni, Bog nije. Bog je aktivni činilac. Naša pakoje nas vodi prema stvarnosti. sivnost je način priznanja da smo stvorenja koja Stvarnosti koja mi sami jesmo, trebaju biti primaoci. Mnogo je važnije što čini koja svaki čovjek jest, koja čo­ naš Stvoritelj. Mi ne možemo proizvesti da sunce vje­­čanstvo jest i koja Konačna zasja ili padne kiša, a ako želimo znati duhovnu stvarnost, Bog jest. Meditacija je istinu, ne polazi nam za rukom obnoviti naš unu­ sredstvo otvoreno svakome tko tarnji život. Dar kontemplacije (kojemu molitva se susreće s Duhom u svojem sabranosti u potpunosti služi) dovodi nas na Božji vlastitom srcu. teritorij, tako reći, na Božji način, što nadilazi naš JOHN MAIN uobičajeni način kako vidimo i čujemo ono što je uključeno u duhovni put.

Kontemplativno stanje?

44

Pitanje: Već neko vrijeme vježbam molitvu sabranosti, a također prakticiram i lectio divina; ponekad samo nju, a ponekad u sklopu svoje jutarnje molitvene vježbe. Ali od nedavna moj se razgovor s Bogom promijenio. Mislim da mi On ponekad govori kroz moja usta, ali nisam pri tom siguran da li je to samo moja želja da bude tako ili nije. Ponekad, ali ne stalno, kad osjećam divnu bliskost s Njim od koje se širi srce, osjećam riječi koje dolaze iz srca.

Sve dok iznimno pazim da ne pokušam ili dodam bilo što na to (npr. misli iz glave, osjećaje itd.) čini se kao da mi Gospodin neko vrijeme, govori, sve dok te riječi ljubavi, nježnosti koje mi želi priopćiti, ne prestanu. Molim vas da shvatite da to nije glas koji se može čuti, kao u nekoj glasovnoj halucinaciji, već više kao znanje o riječima koje se može osjetiti, koje su često izgovorene mom srcu istodobno s mojim pitanjima koje katkad postavljam. Također, naglašavam da ne prakticiram nikakvu vrstu misticizma, čaranja, itd., već samo pokušavam biti tih, otvoren i osluškivati, kao što je to propisano u vježbama.

Djeluje li Bog ikada na takav način, ili sam možda naivan?

Arico: Čini se da imate prekrasan odnos s Bogom. Dvije su mi stvari pale na pamet vezano za vaše iskustvo.

1. U pamtite da plodove molitve ne doživljavamo za vrijeme molitve već u svakodnevici. Jeste li primijetili da se nešto promijenilo u vašem svako­ dnevnom životu? Ili jesu li drugi primijetili u važem životu neku promjenu?

2. U Vodiču za molitvu sabranosti piše: „Kad vas zaokupi neka misao, blago se vratite vašoj svetoj riječi.” Od nas se traži da pustimo sve što nas je zaokupilo za vrijeme same molitve. Zašto tako činimo? Kako bismo napravili prostora i kako bi Duh Sveti mogao djelovati u nama na dubljoj razini. Je li moguće da se vaša iskustva događaju jer ste već savladali naviku otpuštanja pa je sad moguće da imate te razgovore? Dok otpuštate vaše razgovore s Bogom, u prostoru koji je stvoren, Gospodin započinje Svoj govor.

Razmotrite i uvedite u molitvu ova dva uvida, ali uz ove dvije opomene – budite s njima ali ne budite vezani za njih. To su samo putokazi i nisu bitni za vaš odnos s Bogom. Radujte se. Ostanite slobodni od bilo kakvih očekivanja ili ovisnosti o tome kako će Bog s vama napredovati. Nastavite puštati da Bog vodi ples.

Preveo: Neven Bradić IZVOR: h ttp://www.contemplativeoutreach.org/node/54332 i http://www.contem­ plativeoutreach.org/node/54333

*** Unutarnja kontemplacija i vanjska aktivnost dva su gledišta Božje ljubavi, bez međusobnog sukobljavanja. No, aktivnost se kontemplativca mora rađati od njegove kontemplacije i mora joj nalikovati. Sve što čini izvan kontemplacije, mora odražavati jasan mir njegova unutarnjeg života.

U tu svrhu on će tražiti istu stvar u svojoj aktivnosti koju nalazi u svojoj kontem­ placiji – vezu i sjedinjenje s Bogom.

Ma kako malo naučili o Bogu u molitvi, usporedite svoja djela s tim malo: ure­ dite ih po toj mjeri. Nastojte da sva vaša aktivnost donosi plod u istoj praznini, šutnji i otkidanju što ste ih našli u kontemplaciji. Konačno, tajna je svega toga savršeno predanje Božjoj volji u stvarima što ih ne možete nadzirati i savršena poslušnost Njemu u svemu što ovisi o vašem vlastitom htijenju, tako da u sve­ mu, i u svojem unutarnjem životu i u svojim vanjskim djelima za Boga, želite samo jedno, a to je ispuniti Njegovu volju.

Ako radite tako, vaša će aktivnost dijeliti nesebičan mir koji biste mogli naći u molitvi, a u jednostavnosti onoga što radite, ljudi će prepoznati vašu smirenost i slaviti Boga.

Lakše ćemo približiti kontemplaciju ljudima ako ih ostavimo same i bavimo se svojim vlastitim poslom – koji je po sebi kontemplacija – nego da im se name­ ćemo onim što mislimo da znamo o unutarnjem životu. Kada smo, naime, sjedi­ njeni s Bogom u šutnji i tami, i kada se naše moći dižu nad razinu svoje prirodne aktivnosti i počivaju u čistom, smirenom i neshvatljivom oblaku koji okružuje Božju prisutnost, naša molitva i milost što su nam dane teže po svojoj naravi da se nevidljivo razliju po mističnom Kristovu Tijelu … i mi, koji boravimo skupa nevidljivo povezani jednim Božjim Duhom i koji ljubimo jedan drugoga više nego ikad, to možemo shvatiti, po našem sjedinjenju s Bogom, po našoj duhovnoj životnoj snazi u Njemu.

45

***

Svatko tko ima nešto malo te molitve, sâm početak kontemplacije, i tko jedva nešto razumije od onoga što ima, može učiniti velike stvari za duše drugih lju­ di jednostavno time što se nastoji održati u smirenoj pažnji na nejasnu Božju prisutnost o kojoj se ne može razumljivo izraziti. I ako bi pokušao govoriti i raspravljati o tome, izgubio bi najednom ono malo što ima i ne bi pomogao ni­ kome, najmanje sebi.

To je svetost.

THOMAS MERTON

Američka škola kontemplacije

Ako, dakle, želimo tražiti put ka osobnoj svetosti, moramo se najprije odreći svojega vlastitog puta i svoje mudrosti. Moramo „isprazniti sami sebe” kao što je On učinio. Moramo „zanijekati sebe” i u nekom se smislu učiniti „ništavnima” kako bismo živjeli ne toliko u sebi koliko u Njemu. Moramo živjeti po moći i svje­ tlu koji naizgled nisu tu. Moramo živjeti snagom neke prividne praznine koja je uvijek istinski prazna, a ipak nas podržava u svakom trenutku.

Richard Rohr: Već u jedinstvu Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem. Rim 8,38–39 Već smo u jedinstvu s Bogom! Postoji apsolutno, vječno jedinstvo između Boga i duše svega postojećeg. Na naj­ dubljoj razini, ti i ja smo „skriveni s Kristom u Bogu” (Kološanima 3,3) i „cijelo stvorenje će se osloboditi…da sudjeluJOHN MAIN je u slobodi i slavi djece Božje” (Rimljanima 8,21). Problem je da nas religija Zapada nije učila tome. Naš ego prenaglašava našu individualnost i odvojenost od Boga i drugih, i… mi smo ograničili Božje spasenje samo na ljudski rod – i unutar njega na ne baš previše pojedinaca!

Svakodnevna kontemplativna molitva pomaže vam da ponovno otkrijete svoje prirođeno jedinstvo i uči vas kako da prebivate u Prisutnosti, imajući povjerenja u to da ste već dobro i zaštićeni u Bogu. Ne morate se brinuti o svom malom privatnom, odvojenom i nesigurnom biću. Ja sam jedno s vama i vi ste jedno s vašim bližnjim – i vi ste jedno s Bogom. To je evanđelje! To je čitava svrha pričesti ili euharistije; uzimamo zajedno kruh i vino sve dok nas to ne uvjeri da smo u zajedništvu. Čini se da je Bogu lakše uvjeriti kruh i vino u njihov identitet nego da u to uvjeri nas.

U meditaciji, jedno smo sa stvarnosti.

46

Vi ne živite zato da spasite svoju dušu. To je već učinjeno jednom zauvijek – u Kristu, po Kristu, s Kristom i kao Krist (vidjeti Efežanima 1,3–14).

Posredstvom Božje ljubavi, milosrđa i milosti već smo Tijelo Kristovo: jedno univerzalno tijelo koje je postojalo od početka vremena. Vi i ja živimo na ovom svijetu samo nekoliko desetljeća, plešući na pozornici života, možda shvaćajući naše malo biće puno preozbiljno. Ovo malo i očito nesavršeno biće jednostavno ne može vjerovati da je dijete Božje. Nadam se da će vas evanđelje osloboditi da živite unutar jednoga života koji je veći od vas i koji vam se ne može oduzeti.

To je sam život Božji koji ne može biti razoren.

Kao što je pisao Thomas Merton u svom dnevniku: „Mi smo već jedno.

Ali zamišljamo da nismo. A ono što trebamo ponovno steći je naše izvorno jedinstvo. Ono što moramo biti je ono što već jesmo.”

IZVOR: A daptirano iz Richard Rohr, There is Only One Suffering, There is only One Happiness, homilija održana dana 13. rujna 2015., i Emotional Sobriety: Rewiring our Programs for Happiness, CAC, Albequerque, 2011.

Preveo: Ivo Podhorsky

Richard Rohr: Kontemplativna svijest Nedualna ili kontemplativna svijest ne znači isto kao biti bogomoljac, zamišljen ili introvertiran. To je nažalost način na koji tu riječ koriste danas, čak i oni ljudi koji o tome inače znaju više. Kontemplacija je prostrana, prijemčiva svijest u kojoj se prihvaća sve što neka situacija, trenutak ili događaj pružaju, bez prosuđivanja, isključivanja ili ocjenjivanja bilo čega kao višeg ili nižeg, dobrog ili lošeg.

To je nevin i pozitivan pogled, nezainteresiran za ishod ili kritiku. Modernim i post­modernim ljudima ne ide lako od ruke biti prisutan i svjestan na taj način.

Na tome treba raditi i na taj način prepoznati vlastite prisilne misli i postupke koji se često ponavljaju te sebi dozvoliti da ih se oslobodimo. Trenutci velike ljubavi i velike patnje često su prva iskustva nedualnoga mišljenja. Praksa molitve najčešće odražava ono što mnogi ljudi prvo iskuse u velikoj ljubavi ili velikoj patnji. Čini se da smo svi mi ovisnici o potrebi toga da razlikujemo i prosuđujemo, što pogrešno držimo „mišljenjem”. Većina nas misli da smo mi isto što i naše misli, a ipak sve se misli – čak i među visokoobrazovanim ljudima – često ponavljaju i vrte oko sama

sebe. Upravo zato nas svi oblici meditacije i kontemplacije podučavaju načinu kako da umirimo tu samozaštitničku i samoveličajuću svijest. Poslije nekog vremena uvidimo da nas taj repetitivni proces ne vodi nikuda, jednostavno zato jer kod stvarnosti se ne radi samo o nama i našim sklonostima!

Kod nedualne svijesti radi se o prijemčivosti i prisutnosti trenutku, onome sada, bez prosuđivanja, analize ili kritike, bez toga da vaš ego odlučuje sviđa li nam se to ili ne. Stvarnost ne treba vas da bi bila stvarnost. Ona predstavlja mnogo cjelovitije znanje, u kojem su vaš um, srce, duša i osjetila otvoreni i prijemčivi trenutku upravo onakvom kakav on jest, koje vam dozvoljava da volite stvari onakvima kakve jesu. Nauči vas ne dijeliti sadržaj trenutka i ne isključiti išta što prijeti vašem egu, nego sve zadržati – i privlačno i neugodno – sve zajedno u pogledu koji prihvaća sve.

Nedualna, kontemplativna svijest je potpuno nova svijest za većinu ljudi! S pomoću nje se možemo odmaknuti i sućutno promatrati sebe ili bilo koji događaj s primjereno nepristranoga gledišta. To je najizravnije i najpraktičnije značenje „umiranja sebi” koje mogu zamisliti. Općenito je pravilo: ako se od nečega ne možete odvojiti, za to ste daleko previše vezani! Na kraju se možete smijati ili plakati nad malim dramama koje ste sami stvorili a da se previše ne identificirate s njima ili da vam budu mrske. Iskreno rečeno, malo je ljudi koji u punini uživaju takvu emocionalnu slobodu.

IZVOR: A daptirano iz Richard Rohr, A Spring Within Us: A Book of Daily Meditations, CAC Publishing, Albequerque, 2016.

Preveo: Ivo Podhorsky

32

Red sv. Augustina.

Američka škola kontemplacije

Stvarno je teško „prodati” kontemplaciju jer baš kao da Meditacija je učiti živjeti po volji se ništa ne prodaje. Za shvaćanje prosječnoga AmeriBožjoj, još i više, učiti vidjeti kanca kontemplativna se molitva suprotstavlja intuiciji. kao što Bog vidi, još i više, učiti Čak i gore, to je (kako bih ja to rekao) svakodnevna ljubiti kao što Bog ljubi. praksa zajamčenoga neuspjeha! Pa ako pritom težite U meditaciji učimo kako živjeti uspjehu, odustat ćete prilično rano.

Božjom voljom, ne svojom. Još Kontemplacija vas u velikoj mjeri poučava kako i više, učimo gledati kao što Bog otpustiti – kako otpustiti vašu vezanost za predodžbu gleda. Još i više, učimo voljeti o samom sebi, za vaša očekivanja, vaše same ideje. kao što Bog voli.

Svaka takva „situacija” može lako izazvati ogorčenost.

Tako da se možda samo vraćamo staroj definiciji o JOHN MAIN uspjehu kao temelju sreće i zadovoljstva.

Kad postupno naučite otpustiti, naučite kako prebivati u onome što neki nazivaju „vječno sada”, u nekoj vrsti prisutnoga zadovoljstva sadašnjicom onakvom kakva jest. Ne morate pritom manipulirati niti mijenjati ovaj trenutak da biste bili sretni. Ono što jest počinje biti dovoljno da vas usreći, iako – da biste stigli do toga, morate biti iskušani mnogo puta vašim bijesom i strahom zbog onoga što nije. Sad moram biti iskren s vama: kontemplacija vas uči kako da se oslobodite onoga za što mislite da je uspjeh, tako da možete pronaći konačni uspjeh jednostavne sreće.

Reći ću nešto što će možda zvučati kao hereza, no zapravo vam nudim „dragocjen biser”: stvarno „spasenje” nema veze sa sustavima vjerovanja, s pripadanjem pravoj skupini ili s ispravnim obavljanjem obreda. Sve je u tome da živite upravo ovdje i upravo sada i da znate da vam baš taj trenutak daruje Bog, koji vas potpuno prihvaća. Sve što vi možete učiniti jest sjesti za stol na tom banketu i jesti. Ako možete uživati u nebu sada, posve ste spremni za nebo kasnije.

Možda će to pojasniti još jedna metafora. U svojem djelu Suncem oba­ sjana odsutnost Martin Laird, OSA32, briljantan učitelj kontemplacije na Sveučilištu Villanova, objašnjava kontemplaciju kao čin prepuštanja kojim dopuštamo da budemo oblikovani u remek-djelo:

47

Richard Rohr: Kontemplacija kao otpuštanje

Prema drevnoj teoriji umjetnosti, praksa kiparstva ima manje veze s oblikovanjem likova po vlastitom izboru nego sa sposobnošću da se u kamenu vidi lik koji čeka da bude oslobođen. Kipar ne nameće ništa, nego samo oslobađa ono što je zatočeno u kamenu. Praksa kontemplacije je nešto poput toga. Ona ne djeluje putem dodavanja ili stjecanja; ona djeluje otpuštanjem, uklanjanjem mislima nametnutih iluzija odvojenosti od Boga… Kontemplativna praksa odvija se zahvaljujući zauzetoj prijemčivosti na odrješenje i oslobađanje od potrebe da naše životne okolnosti oblikujemo na određeni način da živimo ili molimo ili budemo duboko sretni… Kad dovoljno toga kamena bude uklonjeno, klesanje postaje mirno iskapanje sadašnjega trenutka. Što se pojavljuje iz isklesana i osebujna siromaštva sadašnjega trenutka? Lik koji se pojavljuje jest naš život u Kristu (Fil 1,21; Kol 3, 3-4).33 IZVOR: A daptirano iz Richard Rohr, Holding the Tension, neobjavljeni govor održan u Houston, SAD, 2007. godine.

Preveo: Ivo Podhorsky

Richard Rohr: Golo sada

48

Stari, naučeni model dualističkoga mišljenja može nas odvesti samo dio puta: stoga su sve religije na zrelijim razinama otkrile drugi „softver” za obradu uistinu velikih pitanja kao što su smrt, ljubav, beskonačnost, trpljenje i Bog. Mnogi od nas nazivaju taj pristup kontemplacijom. To je nedualistički način pri­ laženja trenutku. Izvorna je riječ jednostavno bila „molitva”.

To je život u golome sada, u „sakramentu sadašnjega trenutka”, koji će nas naučiti kako uistinu kušati naša iskustva, bilo dobra, loša ili ružna, te kako im dopustiti da nas preobraze. Riječi same po sebi uvijek će dijeliti trenutak; čista prisutnost ostavlja mu da bude ono što jest, takav kakav jest.

Kad mognete biti prisutni, spoznat ćete Pravu Prisutnost. Obećavam da je ovo istina.34 *** Svjestan um dopušta ti uživati životnost koja je u svemu i u tebi, prije kategoriziranja i procjenjivanja ljudi i stvari kao vrijednih ili nevrijednih, važnih ili nevažnih.

To je mistično motrenje, „mišljenje bez mišljenja”, kako kaže starija tradicija (Francisco de Osuna).

To je poistovjećivanje sa svjesnosti iza misli, samom svijesti, čistim bivanjem ili perspektivom „duše”.

To je početak radosti ili, ponekad, čak radost koju Isus zove „potpunom” (Iv 15,11).

To je ispunjenje Sokratove uzrečice „spoznaj samoga sebe”, ali mnogo dublje od kakvoga psihološkog znanja o osobinama tvoje ličnosti ili motivacijama.

To je Treće Oko, oko Istinskoga Sebstva.

To znači obratiti pozornost i pristupiti Izvoru.

To je kontemplacija i boravak u golom sada.

I to je dostupno uvijek i svugdje.

Dostupno je tebi, sada.35

33

Martin Laird, A Sunlit Absence: Silence, Awareness, and Contemplation, Oxford University Press, SAD, 2011., str. 60–61.

34

Richard Rohr, Golo sada, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2016., str. 18–19.

35

Isto, str. 169.

ISKUSTVA

Thomas Keating

(iz: Otvorena svijest, otvoreno srce, Ziral, Mostar, 2000., str. 175–181.)

Na tečajevima kontemplativne molitve možemo produživati trajanje molitvenih vježbi. Sudionici skupine, koji redovito vježbaju molitvu sabranosti zajedno, mogu izraziti želju za produžetkom trajanja molitvene vježbe jednom u tjednu ili jednom mjesečno.

U nastavku slijedi izvješće o uobičajenim iskustvima sudionika nakon tri uzastopne vježbe molitve sabranosti.

Produživanje ili umnažanje trajanja molitvenih vježbi može pomoći da se produbi iskustvo nutarnje šutnje. To može ubrzati postupak oslobađanja nesvjesnog. Slijedi izvješće s jednog takvog molitvenog susreta u kojem su sudionici imali po tri molitvene vježbe u trajanju od dvadeset minuta između kojih su hodali pet do sedam minuta jedan za drugim laganim i odmjerenim koracima.

Sudionik 1: Nalazim ovo iskustvo vrlo mirnim. Trajanje triju uzastopnih molitvenih vježbi donijelo mi je dublji osjećaj mira. Nisam uopće osjećao prekid, iako smo ustajali i hodali okolo. Želim posebno naglasiti doživljaj zajedničke molitve. Dublje sam spoznao iskustvo zajedničke molitve, kao i svake vrste molitve.

Odgovor: Hodanje je očevidno zamišljeno kao dio molitve, tj. prvi korak k uvođenju nutarnje šutnje u vrlo jednostavnu djelatnost.

Sudionik 2: Vrijeme mi je prošlo vrlo, vrlo mirno, ali također sam bio svjestan koliko sam mnogo misli imao tijekom triju molitvenih vježbi. One nisu remetile mir, ali bio sam svjestan njihova broja. Također sam ponekad imao osjećaj da čitavo moje tijelo želi ići dublje. Ustanovio sam da je vrijeme prošlo vrlo brzo.

49

Iskustva molitve sabranosti na kontemplativnom povlačenju

Sudionik 3: Danas sam po prvi put spoznao da molitvena skupina pojedinca podupire i nosi. Vježbao sam nasamo molitvu sabranosti dvije godine i nisam mogao zamisliti kako je to kad se vježba u skupini i bio sam nepovjerljiv prema tome, ali sada sam promijenio mišljenje.

Sudionik 4: Za vrijeme prve molitvene vježbe osjećao sam se nemirniji nego što sam bio prije, ali kada sam došao do treće vježbe, našao sam mir. To je bio odgovor na moje pitanje koje si postavljam već dugo vremena. Mislio sam često da je moja molitvena vježba dvadeset do dvadeset pet minuta prekratka. Pitao sam se treba li ih s vremenom produživati i zabrinuo sam se što su tako kratke. Iz današnjeg iskustva vidim da možemo produživati molitvenu vježbu baš uz ove male prekide između njih.

Sudionik 5: Moram reći da mi je vrijeme prošlo vrlo brzo, a hodanje mi je pomoglo da napunim baterije. Kada sam se vratio na drugu molitvenu vježbu, vrijeme je prošlo još brže, a tako je bilo i s trećom.

Odgovor: Što je šutnja dublja, to vrijeme brže prolazi. Na kraju krajeva, što je vrijeme? Ono je samo mjerenje predmeta i opažaja koji prolaze. Stoga, kad ima manje predmeta, manje ima vremena. Na kraju, manje je svjesnosti o vremenu. Kada se ništa ne događa, svijest o vremenu ne postoji i tada molitva prođe poput bljeska. Takva duboka molitva je predosjećaj vječnosti. Ona je predokus smrti – ne smrti u negativnom smislu riječi, već upravo u onom najljepšom.

Sudionik 6: U početku sam svjesno pokušavao doći u stanje mira i osjećao sam da sam sebi smetam. Tijekom druge ili treće molitvene vježbe uvidio sam da ne trebam učiniti ništa – bio sam vrlo opušten i imao sam osjećaj duboke radosti.

50

Sudionik 7: U početku mi je bilo prilično dosadno, ali tijekom poslijepodneva osjetio sam da malo po malo ulazim u dubinu. Imao sam osjećaj lakoće i opuštenosti bez nutarnje prisile.

Odgovor: Ako nastaviš s vježbanjem dovoljno dugo, otpor će se umoriti te ćeš ući u ono što tako i tako činiš. Prema tome, umor može biti i prednost.

Sudionik 8: Nalazim da je treća meditacija prekratka.

Odgovor: Ovisno o nečijoj naravi ili milosti, vrijeme se može produžiti kada vježbaš sam. Ali za skupinu ljudi bolje je dogovoriti se o vremenu koje nije ni prekratko niti predugo. Ono mora biti dovoljno dugo kako bi se tvoje moći mogle isključiti, smiriti. Ali ne smije biti tako dugo da obeshrabre one slabije osobe koje nisu u stanju učiniti ono što im se čini beskonačnim. Tri uzastopne vježbe s kratkim kontemplativnim hodanjem između njih mogu nas dovesti do iskustva da smo sposobni kroz dulje vrijeme boraviti u molitvi pred Bogom.

Sudionik 9: Duboki mir bio mi je toliko stvaran da nisam bio siguran jesam li spavao, barem u jednom dijelu molitve. U početku nisam bio siguran hoću li moći izdržati tri uzastopne molitvene vježbe, ali čim sam započeo, više nije bilo tako teško. Još uvijek nisam siguran kako da postupam sa svetom riječi: trebam li se truditi ponavljati ju ili da ju jednostavno pustim?

Odgovor: Najvažnije što moramo imati na umu u ovoj molitvi jest da u njoj nema nikakva naprezanja već samo neprisiljena aktivnost unutarnjega slušanja. To je gotovo kao da puštaš da se riječ sama izgovara. Ali još je bolje opuštanje i te djelatnosti. Kad god ne znaš što ćeš od tog dvoga učiniti, budi potpuno slobodan i učini ili jedno ili drugo i bit ćeš poučen iskustvom. Samo upamti da je šutnja uvijek bolja od svete riječi. Ili, još bolje rečeno, šutnja

jest sveta riječ na najdubljoj dubini. Kad god se vratiš svetoj riječi, to treba biti što laganije, kao da se radi o spontanoj misli koja se upravo pojavila. Ne mora biti određena ili jasno izgovorena. Sama misao o povratku svetoj riječi može biti dovoljna.

Sudionik 10: Zapažam da sam danas manje koristio svetu riječ nego što sam to ikada prije činio.

Odgovor: Nazočnost i korištenje molitvene riječi mijenjat će se s vremena na vrijeme, prema okolnostima. Trebaš biti vrlo prilagodljiv kad ju koristiš. Načelno, svetu riječ treba uvijek koristi kako bi se došlo do dubljeg mira i šutnje i još dalje. Ali kada si u miru, šutnji i dalje od toga, zaboravi na svetu riječ.

Sudionik 11: Ustanovio sam da sam tijekom svake molitvene vježbe ulazio sve dublje i dublje, te mi se javlja jedno pitanje. Svakog jutra vježbam molitvu sabranosti i nakon vježbe slavim misu. Ali pada mi vrlo teško izići iz vježbe. Što da učinim?

Odgovor: Vrlo je lijepo imati takav problem. Nemojte učiniti ništa; jednostavno ostanite u vježbi onoliko dugo koliko vas nadahnjuje, a potom lagano počnite s drugom aktivnosti.

Sudionik 12: Zar ne bih trebao misliti na misne molitve?

Odgovor: Ima trenutaka u životu kad je Božja milost tolika snažna i teško joj se može oduprijeti. Ima također i drugih trenutaka kad se čini da je Gospodin zaboravio na tebe. Najvažnije je prihvatiti što god dođe, prilagoditi se svemu što dođe, svemu što ti pruži. Izmjenjivanjem osjećaja blizine i odsutnosti, Bog vježba naše moći kako bismo mogli prihvatiti tajnu Njegove nazočnosti koja je iznad bilo kojega osjetnog ili predodžbenog iskustva.

Božja nazočnost nam je vrlo bliska i izravna prilikom naših svakodnevnih poslova, dok bi vjera trebala biti tako providljiva da joj iskustvo i ne treba. Ali da se dođe do tog stupnja providljivosti potrebno je golemo iskustvo.

Kada Bog proizvede u nutarnjoj šutnji „novog čovjeka”, što znači istinsko Ja, s novim pogledom na svijet koji mi u dubokoj šutnji dijelimo s Kristom, Njegov pogled na svijet postaje ti daleko važniji od tvojega. Tada On od tebe traži da unutar svoje svakodnevice živiš taj novi život u uvjetima svojega svakodnevnog života, usprkos buci, protivnostima i tjeskobama. Osjećaš se potaknutim jer želiš uživati samo u toj šutnji. Ali važno je suočiti se sa svakodnevnim životom. Izmjenjivanje duboke šutnje i djelovanja postupno će zbližavati to dvoje. Postaješ cjelovit, kontemplativac, a ipak istodobno sposoban za djelovanje: Marija i Marta zajedno.

Svi posjedujemo te dvije sposobnosti, ali one su u različitim omjerima. Ako ih dovedemo do pune iskorištenosti i uklopimo ih, postajemo zrelim kršćaninom koji je kadar iz svoje opreme izvlačiti staro i novo. To znači da je kadar djelovati ali i ne djelovati, uputiti se na posao ili povući se u šutnju. Izmjenjivanje kontemplativne molitve i djelovanja postupno u nama učvršćuje kontemplativnu dimenziju Evanđelja u novo i preobraženo stanje svijesti.

Prevela: Ranka Gregorić

Iskustva

Sudionik 13: Problem je u tome što ja uživam u tome više nego u ičem drugom.

51

Odgovor: Ako te preplavi Božja nazočnost, a nisi predvoditelj euharistije, nema razloga zašto se ne bi smio odmarati u Božjoj nazočnosti. Ali ako imaš neku službu koju moraš obaviti, primjerice ako predvodiš misno slavlje, jasno je da si odgovoran za vođenje slavlja – ne možeš pustiti zajednicu da čeka dok ne izađeš iz tog molitvenog stanja.

*** Šutnja kontemplacije duboko je, bogato i beskrajno društvo, ne samo s Bogom nego i s ljudima. Kontemplativac nije izoliran u samome sebi, nego je oslobođen svoga vanjskog i sebičnog ja poniznošću i čistoćom srca – zato nema više nika­ kve ozbiljne zapreke bezazlenoj i poniznoj ljubavi prema drugim ljudima.

On je odmakao onkraj sviju horizonata. Ondje nema nikakva smjera kojim bi mogao putovati. To je kraj čije je središte svuda, a vanjskih granica nema. Ne možete ga naći putujući, nego mirujući.

Ipak, baš u toj osamljenosti počinje najdublja aktivnost. Upravo ovdje otkrivate čin bez gibanja, napor koji je duboka smirenost, gledanje u tmini i, onkraj svake želje, puninu kojoj se granice protežu u beskraj.

Istinski poniznog čovjeka običaji, navike i ljudska vanjština ne potiču na sukob.

Sveci se ne uzrujavaju zbog onoga što ljudi jedu i piju, nose na svom tijelu ili objese na zidove svojih kuća. Slagati se ili ne slagati se s drugima u tim spo­ rednostima života i smrti znači puniti svoj unutarnji život smutnjom i bukom.

Odbijajući sve to kao sporedno, ponizan čovjek prihvaća sve ono na svijetu što mu pomaže naći Boga, a ostalo pušta po strani.

Sposoban je posve jasno vidjeti da ono što je korisno njemu, može biti beskori­ sno drugome i što drugima pomaže da budu sveti, može upropastiti njega. Zato poniznost donosi sa sobom duboku profinjenost duha, smirenost, obzir i zdrav razum, bez kojih nema zdrave moralnosti. ***

52

„Duhovan je život” tada savršeno uravnotežen život u kojemu tijelo sa svo­ jim strastima i nagonima, razum sa svojim umovanjem i svojom poslušnošću načelu, i duh sa svojim pasivnim prosvjetljenjem Božjim, Svjetlom i Ljubavlju oblikuje jednog kompletnog čovjeka koji je u Bogu, i s Bogom, i od Boga, i za Boga. Čovjek u kojemu je Bog sve u svemu; Čovjek u kojemu Bog izvodi svoju volju bez zapreke. Čini vam se da ste ista osoba, i vi jeste ista osoba koja ste uvijek bili: u stvari ste više vi nego ste bili ikada prije. Tek ste sada počeli postojati. Osjećate kao da ste napokon potpuno rođeni. Sve što se dogodilo prije bila je zabluda, nespretna pri­ prava za rođenje. Sada ste ušli u svoj element. I postali ste ništa. Utonuli ste u središte svojega siromaštva, i tu ste osjetili da su se rastvorila vrata u beskrajnu slobodu, u bogatstvo koje je savršeno, jer ništa od njega nije vaše, a opet sve ono pripada vama.

THOMAS MERTON

Iskustva

Sat zvoni u pet. Otvaram prozor, gledam more. Pod prozorom mirno kunja šarplaninac. Perem zube, vežem kosu, slažem krevet. Izlazim u klaustar.

Tamo već stoji nekolicina raštrkanih jedinki – težišta su im nisko, ruke lake.

Jedni rade qi-gong, drugi tek istežu kralješnice, krckaju vratovima i koljenima.

U tišini kreće hodanje.

Bez pozdrava, bez ikakvih znakova, ljudi kaplju u prostor i priključuju se svojim tempom. Brži hodaju veći vanjski krug, oni mirniji šeću sporije iznutra. U nos­ nicama aftershave, miris pamuka, jutra nepoznatih ljudi prodiru u mene bez pitanja. U pozadini je kvarnerski Mediteran – masline i mirta u cvatu, ptice i more. Osjećam se previše propusnom.

Hodamo.

Primjećujem obuću ljudi. Njihove korake i ritmove. Obilazimo se, u mirnom suživotu. Promatram sebe.

Nakon desetak minuta koraci postaju složniji. Razmišljam bi li bilo prikladno kameni pod klaustra nazvati blijedo ružičastim… Razmišljam paše li mi svježina koja mi ježi podlaktice. Ali misli ostaju na površini. Samo hodam.

Do udarca drvenih udaraljki.

Stop. Naklon.

Ljudi u tišini izlaze i hodaju prema obali. Dijele se u dvije grupe – qigong i aikido. Dišemo, otpuštamo kukove, tražimo centar ispod pupka. U glavi se bistri, ruke postaju lake.

Nakon jutarnjeg vježbanja – prva runda sjedenja. Prostorija je optimalne temperature, tamnoće i svježine.

Gong. Zvučanje.

Aaa-mmmmaaa, dodirujemo se rezonancijama.

Pa opet uranjanje u šutnju.

Sjedimo.

Sjedim već godinama. Ne baš isto tako, ali nekako. Prvo tu i tamo. Sporadično.

Zvala sam to ovako i onako. Nigdje nisam učila. Ali sjedila sam. Sve češće. Pratila mantru. Pratila dah. Meditirala i vizualizirala. Molila u očaju. Čekala da mi se razjasne odgovori. Onda, kroz godine, odlaženje i vraćanje, kroz dobre i loše dane, metoda se krene ogoljavati, slojevi prakse se ljušte kao ljuske s glavice luka. Sloj po sloj odbacuješ kao višak.

Godinama sjediš i polako ljuštiš tu glavicu, nemajući pojma zašto, ali znajući da moraš, i onda se zatekneš suočen s otkrićem da u srcu luka – nema ničega.

Ta praznina na neki neobjašnjiv način dodiruje tvoje srce. Lako je moguće da ćeš i plakati. Ali ne od tuge. Ni od sreće. Tek od siline tereta pospremljenog negdje između slojeva. Otpustiš i sjediš dalje.

Otprilike negdje u isto to vrijeme zatekneš se u franjevačkom samostanu na Košljunu. Šutiš, sjediš.

Svakim korakom sve si propusniji. Osjećaš neopisivu zahvalnost što možeš biti ovdje, i raditi to što radiš u potpunom miru.

Ne shvaćaš od kuda su se uopće u tvom životu stvorili svi ti ljudi koji sada svoje lagane šlape vuku po kamenu ispred tebe, sudjelujući u koreografiji tvoje tišine.

Samo, tišina je kriva riječ. Jer u tebi i oko tebe zaglušujuća je buka. Što je pobogu tim pticama? Zašto se deru u šest ujutro? Kako se isključuju te zvučne kulise? Kako ugasiti ptice? I te glupe riječi? Ptice. Prva riječ koju sam u životu izrekla: ti-ca.

Isključi riječi. Dosta unutrašnjeg monologa. I prestani si davati upute, ženo.

Može li se biti bez riječi i uputa, bez objašnjavanja i artikuliranja, bez storitelinga, kojemu smo, dakako, mi glavni lik? Što smo mi bez svoje priče?

Sjedim, ptice se i dalje na mene deru. Čujem i druga bića oko sebe – meškolje se, teško dišu, kašljucaju.

Borimo se sa svojim glavama i svojim nelagodama. Ali sjedimo u tišini. Svatko nosi svoje.

53

***

54

Gong. Dizanje. Naklon. Hodanje. Pa opet sjedenje. Gledanje u bezdan. U ništa.

U jednom trenutku se posklizneš. Odustaneš od sebe, samo slušaš i promatraš.

Tračak mira. Čuješ ptice. Slušaš ptice. Možda one pjevaju da nam pomognu da se uštekamo u ovaj trenutak? Da nam pokažu primjerom kako se živi bez predumišljaja, bez zašto.

Nakon trenutka mira opet dođe storiteling. Ali nježno ga odgurneš. Daj ohladi.

Slušam ptice. Osim što više nisam sigurna gdje počinjem, a gdje završavam, što je u meni, a što izvan mene. Što je svijet, a što krajolik?

Gong, naklon, doručak.

Pa tako nekoliko dana. Silna buka u tišini. Bljeskovi mira. Osjećaj sebe koji se širi daleko izvan tijela, pa postaje osjećaj bez sebe.

Onda dođu trenuci krize. Kad glavom jure slike kao na autoputu, a ti za sebe imaš tisuću uputa i savjeta… Mučiš se, nerviraš. Ali sjediš. Gdje su te ptice kad ih trebaš?

Za vrijeme istezanja kičme tehnikom plijevljenja korova u vrtu lijepo te udari sunce. Onda rukama koje mirišu na zemlju piješ čaj, pa ručaš, pa odeš plivati.

Svjetlucavo i slano, i miris smilja, i voda u ušima kao filter, i trag nelagode pred ljudima koje ne poznaš i koji su tu, premda šute, ušetali su u tvoj život i prištekali se na tvoju koreografiju.

Ili ti na njihovu? Ili svi vi plešete kako ptice pjevaju? Overdoziram impresijama.

Gong. Naklon. Sjedenje.

Valjda je od ranog ustajanja, i vježbe i disanja, i plijevljenja, od sunca i mora…

Ali meni se spava. Grozno mi se spava. Ne mogu. Zaspat ću. Okej, ništa od ove runde sjedenja. Bitka je izgubljena. Odustajem. Samo ću tu sjediti i slušati. Nikakva tehnika, nikakve upute ne mogu i nemam, spavam.

I zbilja, kao da um lagano sklizne u san. Čujem zvukove oko sebe, bića koja dišu, ptice, a negdje u pozadini i tihi žamor nekih svojih umornih misli. Samo, on posustaje. Umorna sam, spavam. Ali i slušam, a misli spavaju. Kao onaj osjećaj iz djetinjstva nakon kupanja, popodnevni san, kada spavaš, ali cijelo vrijeme čuješ živu graju s plaže, samo te nije briga…

Točno kroz taj osjećaj umora i padanja garda, kroz tu snenost i tvoj kolosalni neuspjeh meditacije, sklizneš u – potpunu budnost.

Oko tvog tijela širi se neki gusti oblak. On potpuno preuzima teret s tvoga tijela, više uopće ne osjećaš ni umorna leđa ni utrnule noge, lako i mekano te grli i vuče prema gore. Nema misli. Nema teksta. Čuješ, ali pomalo nezainteresirano. Toliko si zbunjen osjećajem bivanja bez tereta i bez teksta da samo plutaš. Budniji nego ikad. Lakši nego ikad. Difuzniji nego ikad. Manje ti i više ti nego što si mislio da ćeš ikad biti.

Gong.

Nisam sigurna da ću znati otvoriti oči. Nisam sigurna da još imam oči. Da sam u svom tijelu. Ali jesam. Otvaram oči ali balon ne nestaje. Hoda sa mnom na razgovor s Nevenom. Sjedimo na drvenim stolicama pod drvetom u vrtu.

Ma daaaaj… Tko režira ove kadrove?

Tko čita moje misli, skida moje najintimnije želje i sada me njima razoružava?

Rastapam se. Malo sam euforična. Pravim se da nema oblaka oko mene, premda se istodobno divim ljepoti kadra izvana, slušam svoj glas, nezamislivo sam dirnuta, vruće mi je, hladno mi je, želim reći svima, želim zatajiti svima.

Onda opet oblak. Ne želim ništa. Želim samo biti u tom oblaku. Biti taj oblak koji me progutao i oslobodio od mene.

Zvuči samotno i sebično, ali uopće nije.

Zadnjeg dana, na zvuk zadnjeg gonga, prestaje šutnja. Nepoznate ljude osjećam kao braću, kao bliske prijatelje.

Osjećam da sam duboko, duboko u srcu luka otkrila vrelo ljubavi i zahvalnosti za koje nisam znala da postoji, ili sam barem do njega zaboravila put.

To vam napravi Košljun. Grlite nepoznate ljude, i sami se sebi čudite. Grlite ih jer ste im toliko zahvalni što za sebe ne traže ništa.

Samo sjede i šute.

Od svih dosadašnjih praksi i tehnika, od svih pokušaja i nastojanja, košljunsko je iskustvo najčistije i najneposrednije – najmanje tehnika.

Sam program je besprijekorno ogoljen, sveden samo na bitno, i u toj svojoj ogoljenosti i mekoj disciplini toliko inspirativan da će vas zauvijek promijeniti.

Obilježiti.

Dugo, još dugo, osjećat ćete i misliti drugačije. Sve će postati manje osobno, i samim time, manje komplicirano. Samo nemojte misliti da će iduće sjedenje biti lako. Neće. Sve što sam rekla, zaboravite. I ja sam već zaboravila.

Sve što mislim da sam shvatila već će iduće sjedenje razbiti o stijene kao morsku pjenu. Sigurnosti nema. Samo sjedite i pustite se. Ž.

Kao da Košljun nije ni prestao odvijati se u odjecima, možda zbog mora, pljus­ kanja valića, sunca, mirisa ribe koji se osjetio danas kod plivanja…

Ne znam.

Posljednji ciklus od sedam godina bio je tako težak… ali da će odgovor na pitanje biti ova sveukupnost bez i trunka onoga što bi ego nacrtao, a koji ju je vodio tolike godine, pa i zbog njegove umiješanosti u ama baš sve … ova težina, rekla bih, „teretnost”, odraz je pola stoljeća besmislenoga trčkaranja od nemila do nedraga … u nemiru i tjeskobi vjernim pratiteljima … baš!

Rasplinuta tako nestvarna stvarnost … kao da to nisam ja … a baš to tek jesam ta ja … kojagod ona bila … što zaronjena u tolike slojeve sad može hodati jer joj izrastaju noge, gledati jer ima vid, slušati jer toliko puta su joj vikali u slijepe uši i gluhe oči.

Dosta.

Ako lani nisam bila spremna za Poljsku (chan povlačenje od 21 dan) čini se da sada jesam … čuđenje ne prestaje … bojim se … jašta! – cijeli se život bojim, pa što ne bih i sada.

Ali to je druga kvaliteta straha jer u sebi nosi notu mira i opuštenosti kojoj se nikako dovoljno načuditi.

Možda i bolje – pre-puštenosti toj golemoj struji života/energije s osjećajem za dovoljno, za vlastiti ritam … usporena do sporosti jer kao da ne može vjerovati da je to baš ta Nina, da – Nina … jer opna između nje i svijeta nije više tako gusto neprozirno debela pa sve klizi i pretače se u čudesnim spiralama.

Vidjet ćemo.

Već je i ovo dovoljno čudesno.

N.

55

***

*** Nakon uvodnog intenziva

Zato kad sam došla kući, mojoj radosti nije bilo kraja, razlika je bila drastična.

Vratio se onaj davno izgubljeni osjećaj za kojim tragam već nekoliko godina, otkad sam osvijestila da sam ga izgubila. Ono što bi taj osjećaj bio najlakše je opisati kao – temeljito sam se uzemljila, ukorijenila sam se, čvrsto, stabilno, moćno, sigurno, snažno … što su samo neke od riječi koje mogu popratiti iskustvo … a na fizičkoj razini osjeća se kao da izvire iz područja zdjelice, iz hare i doista je toliko sveprožimajuć da se čini da bi mogao valjati brda i doline bez problema i da ni jedna stvar nije prepreka … a sve to uronjeno je u posvemašnji oblak mira, balansa, harmonije, kako god hoćeš, kojeg emaniraš oko sebe.

Iskustva

Razlika se definitivno osjeća, čim sam zakoračila natrag u „život”, već dok sam se vozila kući, nešto je bilo drugačije, ali nisam puno obraćala pažnju na to.

I zato sam jutros odmah trčala ‘sjedit’ čim sam se digla da održim to što sam postigla jer se javio strah da će iskustvo izblijedjeti, a nerado bih ga mijenjala, tj. ne bih ga uopće nikada mijenjala, samo bih ga produbljivala.

Tako eto iskusih da radeći ‘ništa’, napraviš najviše! Mislim da je za to poglavito zaslužan i moj boravak u Kući aikida cijelo vrijeme tijekom trodnevnog Uvodnog tečaja kontemplacije, jer mi je on omogućio kvalitetan odmak i gradio novo iskustvo iz minute u minutu, iz sata u sat. A da sam ga prekidala, uvijek bih išla korak natrag ili se vraćala na staro s pitanjem hoću li na kraju percipirati ikakvu promjenu. Zbog toga kad meditiraš na dnevnoj bazi promjene dolaze polako i neprimjetno se ušuljaju, pa ih teško osvijestiš, a intenziv te odmah zvizne (ako te zvizne) i tako znaš na čemu si. Zato želim podijeliti svoje iskustvo da posluži kao preporuka novim kontemplativcima koji, naravno, imaju volje, snage i kapaciteta za takve promjene.

A. ***

56

Rijetkost je i velika dragocjenost u današnjem svijetu, prepunom magnetskih stimulansa za sva osjetila, odvojiti se na nekoliko dana od vanjskih podražaja i bavljenja, okrenuti se svojoj nutrini i radosno otkrivati i osvjetljavati prostor u sebi. Još kad uz to iskoristimo visoke zidove samostana kao dodatnu dozvolu sebi da svjetovno i svakodnevno ostavimo vani, iskoristimo podržavajuću prirodu, čist morski zrak i obroke od domaćih namirnica koje su uzgojile i spravile naše domaćice, ostavljamo prostor nepoznatom i nesvakidašnjem da se ispolji.

Tako nahranjeni i njegovani svi slojevi Bića rado se otvaraju, primaju i daju podršku drugima da čine isto.

Moja reakcija na otkrivanje i useljavanje u te novootkrivene i osvijetljene dijelove sebe i korištenje novih osobnih sloboda je najčešće početna zbunjenost i nespretnost. Na sreću, tu su Dobroslav i Neven, učitelji i voditelji koji u prvom redu sobom, svojom autentičnošću i spontanim reakcijama stvaraju dojam kao da putujemo rame uz rame, zajedno. Snaga nježnosti kojom obojica zrače i razumijevanje za sve poteškoće na Putu su ono što najviše hrani, njeguje i ohrabruje. Upravo zato, iako osobno dolazim iz druge tradicije i imam iskustvo dužih i „ozbiljnijih” meditacijskih povlačenja, neizrecivo vrijednim iskustvom smatram ovaj, kako sam ga iz dragosti nazvala „duhovni odmor” na Ugljanu.

Ono što još ostaje kao snažan utisak nakon svakog povlačenja je da se osim svima nama vidljive stvarnosti, taman na rubu našim osjetilima dostupnog, dešava i ono što je preko ovog grubog i svakodnevnog načina postojanja. Ta finija stvarnost nekako se čini dostupnija i bliža u uvjetima povlačenja, skoro da je na dohvat ruke. Je li taj utisak stvaran ili nestvaran, nekako je manje važno od njegove ljepote. A uistinu je lijepo zajedno putovati, postojati i postajati… ***

I.

Dobroslav me podsjetio, slučajnom opaskom o „izlasku na tržište”, na osnovni kriterij po kojem u našem umu (tj. životima) stvari jesu. Pa čak i ako ste protiv, ništa se nije promijenilo, niste se odmakli, nadišli, samo ste protiv i time u odnosu i dosegu. Tako promatrajući, a bez ikakvih osobnih zasluga, iz odmaka jedne druge tradicije, putovanja nekim, naizgled, drugim putevima, krajolicima, slušanja drugih vodiča, jezika, vjera i vjerovanja, kao i susretanja ljudi svih dobi, nacija, boja, pameti, čak i loš promatrač napokon počne prepoznavati u tim tkanjima utkanu potku koja se skriveno ponavlja. Ovo „skriveno” nije toliko fizička činjenica koliko naša urođena zaslijepljenost – opsjednutost sobom do sljepila.

I tako, našli smo se u pomalo zbunjenoj, nepovjerljivoj grupici sakupljenoj s raznih strana, dobi, osobnosti, uvjerenja, kako izazivamo čuđenje, ali i poticaj, naših domaćica u prekrasnom fizičkom zdanju čija veličina i praznina jest upravo negacija tradicije i osobe imena čije nosi. Ali i čuđenje i poticaj i nas samih, ne samo međusobno unutar grupe ili svojim susjedom u meditaciji, već i čuđenjem i sobom samim, ili točnije, svim bojama – spektrom kroz koje prolazi to „sebe” kako vrijeme meditacija odmiče.

Tako je bilo poticajno osjetiti kako se u svakome od nas ta osobna zaslijepljenost sobom, od početne nepovjerljive suprotstavljenosti, početne zaštićenosti svojim znanjem, svojom praksom, svojim vjerovanjima, polako popušta, otvara novom, napušta tijesnu čahuru i dopušta rast. Vidjeti kako meditacija, umjesto ukočenosti i bola tijela, postaje istraživanje nečega novoga, neimenovanoga, nepoznatoga. Tome su uvelike pridonijeli voditelji koji se svojom osobnošću nisu izdvajali kao drugačiji. Nisu imali ni potrebu da se brane ili skrivaju u iluziju-oklop i nude neka znanja ili iskustva, što je nakon početne zbunjenosti (nas pripadnika civilizacije pravila i oponašanja), izazvalo spontano pomicanje svih i posvuda! I tako se u tom jednom okruženju obostranoga dopuštanja stidljivo dešavalo osobno čuđenje; posijano je sjeme, a njime i mogućnost svega onoga što ono u sebi nosi… …Završetak, zajednička nespretnost i prenaglašenost prvih riječi, trajekt, civilizacija, povratak… navlačenje oklopa…

Ali sjeme je ostalo u nama. Možda ga samo ponekad treba zaliti. Đ. *** Nažalost moram reći da se nisam prosvijetlio (što bi JA htjelo pa da to može objaviti u novinama!), ali sam zato osjetio sve moguće vlastite slabosti i bijedu… tada se javlja JA: Pusti to, vidiš da rješenja nema, a ako ga i ima tebi ga je nemoguće postići jer bi ti trebalo barem 150 godina… za takvog „bisera” kakav si ti! Međutim iz nekog čudnog razloga želja za upornim sjedenjem raste, baš kao i radoznalost što će se dalje događati.

Neposredno nakon završetka povlačenja primijetio sam da sam bio puno osjetljiviji na buku, užurbanost i galamu te bih najradije bio u prirodi, u miru, i gledao zelenilo, cvijeće.

Pozdrav svima i vidimo se uskoro ponovo. ***

M.

Marvelous teachers, beautiful surrounding. I only wish it could last longer.

57

Iskustva s Košljuna, svibanj 2016.

Potječem iz ovih krajeva i čast mi je što sam povezanost koju sam osjetio, podijelio s vama.

Iznimna kombinacija molitve, tišine, fizičkog rada…

Zahvalan sam što sam ovdje i nadam se da ću ponovno doći.

Ostvarujemo davni san o zajednici hodočasnika iz različitih religijskih i kulturnih tradicija okupljenih oko daha, prisutnosti, hrane, vode, mora,…

Disanje, zvučanje, tišina. Ovaj sam susret doživjela sluhom.

Sigurno ću opet doći! Osjećam da je za mene ovo početak nečega što će se razvijati i rasti.

Prvi puta sam se priključio povlačenju. Grupna dinamika me se posebno dojmila – nismo pričali, no osjećam da smo si puno rekli kroz šutnju.

Hvala vam što ste bili s nama na našem medenom mjesecu!

Zahvalna sam što možemo biti na ovakvom mjestu i raditi to što radimo. Pronašla sam svoje duhovno pleme.

Ovome se iskustvu ništa ne može dodati niti oduzeti.

Prvi puta u životu osjećam kao da sam došao kući.

Kao dijete sam sanjao šumu pored mora, visoku travu… divan krajolik. Na svom sam se putu često nalazio u okolnostima u kojima mi je moj san bivao sve dalji, a sada sam pronašao i svoju prirodu iz snova i ljude koji mogu biti ZA-JEDNO. Prirodno je biti s vama. ***

Iskustva

Košljun je pun života! Osjećam se kao da letim.

Ništa Ovo mjesto koje živi u ništa je poput moga kraja, moje smrti, a ipak istinski osjećam da je više poput agonije moje osobnosti koja je ništa.

To je mjesto s kojeg moram napraviti skok vjere, ostavljajući svoj identitet, dopuštajući sebi da budem to ništa. Čin vjere je vjerovati da se može pokazati da je to ništa ipak – nešto.

Vjera koja se pokreće kad bivam ništa pronalazi u njemu Boga.

Ovdje nema izmišljotine ili priče. Često se osjećam kako hodam, prelazeći rub zemlje; tada mi je potrebna sva vjera da se suprotstavim užasu i očaju.

Ovo stanje praznine je i paradoksalno jer istovremeno prebiva u Božanskoj svjesnosti.

Izraz Božanskoga u tom mom ništa sličan je kamenici koja sva moja iskustava filtrira u identifikaciju s Biserom, bitnim Sebstvom.

58

Ovo ništa otvor je u skrivenu dubinu.

Ova dubina je učenje da se nadiđe svijest o egu i više je spontane prirode.

Ne krijem se iza maske.

Priznajem, još uvijek imam mjesta gdje mi je identitet usredotočen na ego, no čini se da postoji neko veće strahopoštovanje, osobna prisutnost u odnosu prema Postojanju.

U punom ushitu, postojanjem u drugima, znači da smo postali svjesni Postojanja.

Ovo je bogatstvo, Božanski sjaj u drugom, koji prenosi jedinstvenu drugost, kao i drugost svega.

Postoji Biser u mom ništa koji priopćuje da je svatko vrijedan jer je pojedinac.

Suštinsko prepoznavanje i priznavanje Sebstva u drugom. Što više sam u neposrednom dodiru s bogatstvom toga Bisera, divnom dodiru, moje je istinsko Ja u Postojanju.

Samo unutar ništa mogao sam otkriti da me um moga ega odvojio od temelja Postojanja.

Ono što je sada bitno jest da više ništa ne treba postići.

Sada s povjerenjem treba prebivati u Postojanju.

To nije neka zamisao ili vjerovanje, nego izravno iskustvo samog Postojanja,

moje izvorište, moj pravi identitet kao Suštine.

Ova pjesma je istodobno i stvaranje duše i trenutak za stvaranje.

Ovo bivanje ničim jest Suština; to je iskra u mojoj duši koja pretvara ništa u nešto – blistava Praznina.

Ono prebiva unutar Prisutnosti, bivajući vrijedno i dragocjeno u Prisutnosti, kreacija iz ničega.

Sav tijek života postaje jedan golemi stvaralački ples s onim drugim – život je jedno.

59

Pronalaženje ove iskre u mojoj duši, biti jedno s onim drugim u Prisutnosti, nešto je što me čini najzadovoljnijim.

Ova iskra jest biti prisutan, duboko i potpuno, čak i bivajući u ničemu.

Ova veza je suštinska, Prisutnost unutar Prisutnosti Postojanje unutar Postojanja, Drugo unutar Drugoga.

Ova jednostavna vjera, plesati i počivati u Postojanju, duboka je povezanost s drugima.

Ova vjera u ništa je Suštinska; biti životni trenutak, voljeti jednostavno i iskreno.

Dragocjeno ništa blistava je Praznina. ~Predajem se tvojoj istini~ Sydney S. Orr Pendleton, SAD IZVOR: h ttp://www.contemplativeoutreach.org/article/nothingness?utm_ source=CO+Constituents

Iskustva

Preveo: Ivo Podhorsky

Goran Grgec: Duhovno putovanje mojega života

60

Pitanje o smislu života postavio sam si vrlo rano i vrlo bolno. Dogodilo se to kada sam se s tatom šetao po Jurjevskom groblju u Zagrebu. Imao sam negdje 7–8 godina. Šećući tim grobljem prvi sam put susreo smrt i postavio si pitanje o smislu života. Vidio sam groblje koje je umrlo. Nakrivljeni ili srušeni spomenici, napola izbrisana imena. Do tada sam mislio: čovjek umre, ići ćemo mu na grob, kao što smo išli baki koje se ne sjećam i na njezin smo grob polagali cvijeće; znači čovjek živi, i baka živi – u našim sjećanjima ona je još uvijek, dakle živi.

Tako je to u mojoj dječjoj glavi bilo složeno. Međutim, kad sam došao prvi puta na to Jurjevsko groblje i vidio te izbrisane spomenike, jako sam se preplašio. Taj čovjek više za nikoga ne živi. Njega nema, on je gotov. Kasnije sam pročitao u psalmima: „Ne poznaje ga više ni mjesto njegovo”. Ja sam taj psalam, tu rečenicu u njemu, osjetio do dna kičme … kad jednom osjetiš strah, kad osjetiš da te jednog dana jednostavno neće biti i kad nitko više neće znati za tebe.

Prvi dio svojega života proživio sam kao ateist. Kako mi je bilo živjeti kao ateist? S pitanjima: Zašto biti dobar, zašto biti pošten, zašto biti pravedan kad nema Boga koji daje čvrstu točku? Najbliža mi je bila misao francuskog filozofa Camusa, koji prepričava grčki mit, Mit o Sizifu. Sizif odgura kamen na vrh brda, a kamen se skotrlja dole. Onda on ode dole po kamen, odgura ga na vrh brda i opet se kamen skotrlja dole. Treba živjeti i raditi, iako ne vidim u tome neki smisao. Moram dostojanstveno provesti svoj život jednostavno zato što ga imam, jednostavno zato što sam bačen u taj svijet, bačen u jedan Zagreb, u jednu Hrvatsku, nazivaju to još i Balkanom. Bačen tu, ne znaš zašto i kakvog to sve skupa smisla ima? Mogu vam reći da je takav život i takav način shvaćanja života dosta težak.

Vjerovao sam u znanost i za mene je postojalo samo ono što se znanstveno matematički dade dokazati ili logički izvesti. Time je za mene bio zatvoren velik dio duhovnog svijeta, sve ono što je nedohvatljivo znanstvenom pokusu, matematičkom proračunu ili logičkom izvodu. Bio sam uvrijeđen što je profesor Lopašić na samom kraju svoje skripte iz fizike spomenuo Boga. Što će mu Bog, kad fizika sama sve objašnjava, mislio sam.

Pukotine u toj znanstvenoj slici svijeta pojavile su se kad sam se počeo baviti travarstvom i shvatio da lijek nije samo ono što se kupuje u dezinficiranoj kutiji, nego da on raste u prirodi. Acisal nije produkt znanstvenog istraživanja nego kiselina koja se dobije kuhanjem vrbove kore. Acisal je kratica riječi acidum salicilicum, što znači vrbova kiselina, odnosno kiselina iz vrbove kore.

Za mene je to bio veliki korak u nepoznato jer do tada sam sve narodne lijekove nazivao „babarijama”.

S Isusom Kristom upoznao sam se u trećem i četvrtom razredu srednje škole, čitajući Dostojevskoga. Tada sam pročitao i evanđelja. Kada sam došao do Isusova zahtjeva: „Ljubi svoje neprijatelje”, vidio sam da tako nešto nisam u stanju, a nisam htio slijediti Isusa polovično. To sam mišljenje stavio po strani, odložio sam ga, jer ga nisam mogao potpuno slijediti. Tako je trajalo dvadesetak godina.

U knjigama koje pišu o obraćenjima spominju se natprirodna iskustva, viđenja, anđeli, gospa, proročki snovi i sl. Ništa od toga ja nisam doživio, međutim poziv je stizao na druge načine. Svakodnevni su se događaji poklapali na tako uočljiv način i ti slučajevi su bili tako česti da ih nikakva matematička teorija više nije mogla obraniti, ma kako ja volio matematiku.

Da ne zamaram čitatelja, navest ću samo nekoliko znakova: 1) J edne nove godine, koju godinu prije rata, prostrijelio me metak koji je prošao blizu srca i kroz zglob lijeve ruke i nije ništa povrijedio, što je bilo gotovo nemoguće. Znak je bio jako upečatljiv i nisam si ga znao objasniti. Najviše me čudilo to odsustvo straha od smrti. Kad auto prođe malo bliže pored mene, evo straha, bijesa, osvete. A kad sam se našao u stvarnoj smrtnoj situaciji, rupa od metka bila je na grudima – ništa. Ne bojim se, u duši nalazim

mir. U to sam se vrijeme igrao s viskom, i to lijevom rukom, pa sam to uzeo kao opomenu da visak spremim u ladicu; tamo je do danas.

2) N ekoliko godina kasnije, u traženjima koja ću još opisati, razmišljam o prijavi za krizmu. U dilemi sam da odustanem, šećem pred župnim uredom i konačno se ipak prijavljujem. Nikakva bljeska ni anđeoske svirke. Odgovor me čeka kod kuće. Žena Katica mi se pohvali: „Moj se tata ove nedjelje krizmao u Novalji”. Presuda je bila napisana, čekao se samo moj DA ili NE!

šetate kraj tog auta!?” A ja znam da sad mogu šetati JOHN MAIN kako god hoću. Nema razloga za nemir i strah. Kad sam navečer došao doma i spremao se za spavanje kažem Katici: „Kato, ja ti više neću biti isti kao što sam bio prije.” Još nisam imao pojma što ta moja rečenica znači, a još manje kakav ću to biti. Znao sam samo da se sve promijenilo. Što se tiče straha od smrti on je jednostavno nestao. (Primjer: Držim stražu u noći, mjesečina je gorja od mraka i znam da u sljedećem trenutku mogu biti mrtav, ali sam miran, staložen i duša je oslobođena straha.)

Od tada sam shvatio da nisam sam niti bačen u svijet, nego netko stalno brine za mene, šalje mi znakove i vodi me. Bio sam zbunjen i zahvalan i pitao se: „Što mu je bilo? Zašto se toliko trudi oko mene ateista i marksista?”. Ostalo je čuđenje i zahvalnost, ali i sigurnost da je Bog baš mene htio u skladu sa svojim ciljem. Moj duhovni put, moje traženje i lutanje nije bilo uzaludno. Sve sam to morao proći da bih mogao razumjeti ljude oko sebe, u prvom redu one koji nisu upoznali Boga ili Ga traže. Poseban zadatak, koji teško da netko može umjesto mene učiniti, jest razgovor i utjecaj na svoje prijatelje ateiste koji su u traženju odgovora o smislu života. Nije u pitanju moja umišljenost nego činjenica da ja poznajem i njihove i svoje argumente, a oni samo svoje.

Shvatio sam da u mom životu postoji režiser, no on još nije dobio ime niti mu je poznata adresa. Krenuo sam u potragu. Krenuo sam sâm bez učitelja ili

Iskustva

Ključnim trenutkom u svom obraćenju smatram saobraćajnu nesreću negdje tamo 1988. ili 1989. godine. Točnog datuma se ne sjećam, ali su detalji događaja ostali upečatljivo jasni. Vraćali smo se autom s jedne proslave. Radio sam u Zaprešiću i jedna naša kolegica pozvala je nekoliko kolegica i kolega na večeru i neko slavlje. Stanuje desetak kilometara od Zaprešića. Dobro smo se najeli, a uz to nismo pili samo vodu ili koktu. Popilo se dosta vina. Mlađi kolega Robert vozio je mene i još jednu kolegicu natrag u Zaprešić. U samom Zaprešiću ima jedan jači zavoj. Robertu je malo koordinacija pokreta popustila, ušao je prebrzo, nije savladao zavoj i otišli smo u jednu brezu. Ja sam bio suvozač i moja strana auta bila je skroz postrugama. Opet mi se dogodilo kao i s metkom.

Sjedim u autu i idemo na drvo, a ja se ponašam kao da gledam film (na primjer, zavaljen u fotelji gledam Cobru 11 i aute koji lete po zraku iznad autoputa i grickam čips), kao da se događa nekom drugom. Smireno promatram hoćemo li pogoditi drvo ili ne i nikakav se strah ne javlja u meni.

Robert je tada rekao: „Idem pozvati Tomija da mi brzo odšlepa auto.

Ako dođe policija još ću pored štete na autu platiti globu a možda ostanem i bez dozvole.” Tomi u Zaprešiću ima auto otpad s vozilima i dizalicama za šlepanje starih automobila. I odu Robert i kolegica koja se vozila s nama do telefona, nazvati Tomija. Ja šetam kraj auta i više mi ništa nije jasno ali osjećam nejasno da više nemam što brinuti.

Dok sam u tom razmišljanju stiže Tomi. ZaustavKonačno ostvarenje meditaci­ lja se autom kraj mene. „Zar vas je Robert već uspio poje je communio. Ne samo da zvati?”, pitam začuđeno. „Ne, nije me pozvao, slučajno otkrivamo svoju jednost, već prolazim. Prepoznao sam Robertov auto i stao. A tko je otkrivamo i jednost sa Svime i sjedio tu?”, pita Tomi pokazujući na slupanu stranu auta jednost sa svakime. sa stršećim komadima lima. „Ja”, kažem. „I tako mirno

61

3) I još jedan svakodnevni primjer: dogovaram posao i izmudrujem matematičku konstrukciju da pomoćniku za posao platim 200 kn manje. I kod isporuke kupac mi plati 200 kn manje. Točno u kunu, da znak bude očit.

62

pomoćnika metodom pokušaja i pogrešaka. Obilazio sam dućane u kojima su se mogle naći religiozne knjige raznih religija i počeo čitati. Pri tome sam pratio što se sa mnom događa. U religiju sam došao preko zena i čitanja istočnih autora.

U katoličkoj sredini, u kojoj sam odrastao i živio, nisam našao puno razumijevanja. Samo su čekali kada ću obući narančaste haljine i „odlebditi”.

U takvoj situaciji nisam imao učitelja, nego je moj duhovni put išao preko knjiga. Ako sam vidio da tijekom čitanja neke knjige, odnosno autora, na primjer kroz mjesec dana, postao bolji, tolerantniji i smireniji, nastavljao sam s tim autorom. Ukoliko se dogodilo suprotno, napustio sam tog autora i tražio dalje. Sistemom pokušaja i pogrešaka.

Posebno sam bio radostan kada sam u knjiMeditacija je rast i transcenden­ zi pronašao potvrdu za neka svoja razmišljanja, koja cija … (Ona je važna jer nam moja okolina nije shvaćala, čak mi se i rugala, dok ih pomaže da živimo svoje živote u je autor tumačio na isti način kao i ja. Suzuki, Erckhart neprestanom rastu i povećanju i Berdjajev (da navedem samo neke) govorili su mi da učinkovitosti i produktivnosti.) ispravno mislim, iako sam za okolinu bio bijela vrana. Živjeti smisleno znači poznavati Na tom sam području počeo sustavno raditi na svoj život kao neprekidno, pro­ samu Novu godinu 1991. Uveo sam ustajanje u 4 sata dubljujuće zrenje. Meditacija je ujutro i vrijeme do pola šest posvetio svom duhovnom upravo taj nezaustavljivi trenu­ razvoju. To je vrijeme u kojemu sam mogao imati potak samotranscendencije koji se treban mir, jer je Katica počinjala rondati po kući već razotkriva kao stvarnost – ono između pet i pola šest. Tijekom 108 dana pročitao sam što uistinu jesmo – u Božjem i prepisao 108 poglavlja Sai Babine knjige „Jednota je vječnom sada. božanstvo”. Tako sam prepisao veći broj knjiga. Svakog sam jutra nakon čitanja i prepisivanja zauzeo pozu za JOHN MAIN meditaciju. Nakon čitanja već sam bio dovoljno razbuđen da ne zaspim u meditaciji. Položaj za meditaciju bio je mirno ležanje na leđima, 20 minuta, uz praćenje disanja. Kasnije sam uz čitanje i meditaciju uveo i neke obrasce molitve.

U bespredmetnoj meditaciji, ono što danas nazivam kontemplacijom, uspio sam u jednom trenutku postići utihnuće nakon kojega sam mogao reći da ništavilo nije praznina nego ništa Gorana i sve Boga.

Sve više i više sam, pak, svoje misli usmjeravao prema kršćanstvu.

Evanđelja sam prepisao nekoliko puta. Prvo na hrvatskom, onda samo Kristove riječi na hrvatskom, zatim na latinskom i konačno iz prvotiska misala sve odlomke iz evanđelja na glagoljici. Taj mi je posao pokazao svu ljepotu Isusove misli i Isusove rečenice. Dok istočni mislioci imaju krasnih stranica i krasnih slika, ali i onih manje blistavih, Isusova se rečenica ističe kratkoćom, jednostavnošću i razumljivošću. „Neka se baci kamenom tko je bez grijeha!” – elegantan i misaono dubok izlaz iz lukavo pripremljene zamke.

Događaji koji su uslijedili, pokazali su mi da kada god sam Gospodinu rekao „Da”, putovi su se čudesno otvarali.

Katica i ja prošli smo 1995. trodnevni tečaj pod nazivom Mali tečaj kršćanstva Kursiljo. Oduševio nas je istinski osjećaj zajedništva i iskrenost voditelja, predavača koji su iznosili svoje životne priče kako bi i kroz životne tegobe svjedočili zajedništvo i ljepotu radosnog kršćanstva. Petnaestak godina bio sam aktivan kao jedan od voditelja tečajeva koji su bili organizirani u Hrvatskoj i BiH. Sudjelovao sam, tako, na 70-ak tečajeva.

S obzirom na to da se u načelu svaki tečaj organizirao za drugu grupu polaznika i ponavljanje tečaja se ne preporučuje, stalno se godinama ponavljaju iste teme, uz povremena „friziranja”, pa se čovjek od toga zamori. Nastupilo je razdoblje stagnacije i okretanje svakodnevnim životnim problemima vezanim uz materijalno, u sklopu kojega su se dogodile i dvije promjene posla. Duša je na svom putu malo zastala. Svijetla točka bilo je druženje s knjigama Nikolaja Berdjajeva, posebice krasna analiza tekstova F. M. Dostojevskog i razmišljanje o sudbini tehnike. O Berdjajevljevu shvaćanju tehnike kao duhovnog pitanja održao sam i referat na Lošinjskim danima bioetike.

Pored Berdjajeva glavu sam držao iznad vode uz povratak zenu (odnos i moguće paralele Hui Nenga i Franje Asiškog), te uz tekst Anselma Grüna o pustinjskim ocima (o snazi i djelovanju pozitivnih i negativnih misli). Početak nove uzlazne faze započinje 2011. s knjigom Alana Wattsa Put Zena, i to naročito početak knjige koji me uveo u taoizam.

Upoznavanje s istočnom misli za vrijeme studija bilo mi je osakaćeno jer na studiju filozofije nismo odslušali niti minute o istočnim filozofijama (četiri smo godine upisivali kolegij kod Čedomira Veljačića, ali on je ostao čučati na Cejlonu). Nažalost taj je propust obilježio cijelu generaciju danas uvaženih profesora koji i danas teško prihvaćaju istočnu misao.

Nov korak u mom duhovnom razvoju započinje u okviru e-mail duhovne obnove u organizaciji Kursilja, po principu pitanje‒odgovor, nazvane „Velika devetnica”. Vrijedi spomenuti doživljaj zapisan sredinom veljače 2014. Tog je tjedna za razmatranje ponuđen tekst, na kojem se trebalo zaustaviti metodom lectio divina: Sjeo sam pred peć (na drva sa staklenim vratima) i pročitao prve dvije stranice teksta ponuđenog za drugi tjedan. Vratio se na početak i počeo čitati ponovo. Iskočile su mi pred oči riječi: stajati pred Bogom praznih ruku.

Odložio sam tekst i ostao sjediti otvorenih ruku dlanovima prema gore, u tišini.

Nakon nekoliko minuta zapisao sam: ‒ bez kajanja, opravdavanja, hvaljenja, optuživanja, uspoređivanja ‒ bez imena, obitelji, adrese, spola, narodnosti, obrazovanja, znanja ‒ bez prošlosti, budućnosti, sadašnjosti ‒ bez veličanja Boga, hvaljenja, zahvaljivanja

63

‒ bez odnosa, tj. svega što nas odnosi od pukog stajanja pred Bogom ‒ samo stajanje – bez razgovora s Bogom, bez isprika ili dogovora - bez metafora (kap u moru, riba u vodi i sl.)

- samo stajati raširenih ruku, prije bilo kakvog razlikovanja

prazno i puno,

ja i ti,

gore i dole,

vječan i prolazan,

Bog i čovjek,

gospodar i sluga,

svemoćan i ograničen,

bogat i siromašan,

duh i tijelo.

Nakon par sati nastavio sam drugo čitanje i zaustavio se na rečenici: Osjećaj praznine treba zaživjeti… ima Netko tko te praznine može is­ puniti. Još sam bio potresen od doživljaja od pred koji sat. Jedva sam se vratio i ponovno prihvatio zadatke i relacije „realnog” svijeta oko sebe. Kad sam odrezao sve končiće koji su me držali, nisam se našao u

Iskustva

(Tekst je iz bilješki direktno prepisan u računalo, bez izmjena ili lektoriranja, onim redom kako su tumačenja zapisivana.)

praznini koju bi trebalo popuniti, prije bih rekao lijepo mi je ovdje biti, napravimo tri šatorčića… Samo jak osjećaj koji je nemoguće opisati.

Kad sam izašao, najradije bih bio vikao: „Da znate što mi se malo prije dogodilo! Da samo znate …”

Prvi put sam doživio ono što upozoravaju učitelji istočnjačke meditacije – da ima vježbi koje čovjek ne smije raditi sam, bez učitelja, jer se neće htjeti ili znati vratiti.

Kod D. T. Suzukija sam mjesec-dva nakon toga pročitao da su gore opisani doživljaji bliski onom što mahayana budizam naziva nirvanom ili prazninom (Kršćanski i budistički misticizam, str. 32.). To me ispunjalo ponosom budući da se to smatra visokim stupnjem uvida.

Primio sam na znanje da sam imao određeni mistični doživljaj i tu sam zastao. Nisam imao koga pitati kako dalje, a sam se nisam usudio dalje produbljivati doživljaj. „Što ako se ne budem znao ili htio vratiti?” i „Što me tamo čeka?”, pitao sam se. Zastao sam na onom što sam prema tradiciji nazvao horror vacui, strah od praznine.

I tu sam zastao gotovo tri godine. ***

64

Nastavak slijedi na uvodnom tečaju kontemplacije udruge Kontemplacija i mi­ stika, koji se u Zagrebu održavao 16.–18. XII. 2016. Do tada sam na kontemplativna sjedenja Udruge dolazio manje-više redovito oko godinu dana.

U subotu (17. XII.) iskoristio sam tišinu popodnevnih sjedenja i ponovno stao pred Boga praznih ruku. Ponovio se doživljaj od prije gotovo tri godine, ali ponovio se i strah, odnosno horror vacui. Zadrijemao sam, ili su se možda samo pojavile slike u svijesti: horror vacui upakirao sam u kartonsku kutiju za pakete, s crvenim mašlekom, s time da kutija nije bila dobro zatvorena, i poslao sam kutiju u prazan prostor postrance od puta. Razbudio sam se i polako postajao svjestan da je problem riješen.

Bodhi nije poput stabla, Svjetlo zrcalo nigdje ne sjaji; Kad od iskona nema ničega Gdje da se skuplja prašina?

Hui Neng Nedjelja ujutro, prvo kontemplativno sjedenje, nastavljam sjediti pred Bogom praznih ruku, zaista praznih, jer sam iz ruku ispustio i horror vacui koji mi je smetao. Predao sam sve što je pripadalo Goranu, a opet sam tu. Sjetio sam se, puno puta pročitanog i nikad do kraja shvaćenog stiha Hui Nenga koji upozorava da nema zrcala na kome bi se mogla skupljati prašina. Time je probijen zvučni zid. Svega što pripada Goranu već sam se odrekao, stojeći pred Bogom praznih ruku. Goran i sve njegove stvarčice samo su prašina na nepostojećem ogledalu. Razdvojili smo se Goran i onaj drugi koji može živjeti bez Goranovih stvarčica. Kao da je Goran samo jedno od njegovih odijela (kao što to opisuje Platon u Fedonu i Krišna u Bhagavad Giti). Shvatio sam, a predosjećao sam to i ranije, da su njegove zanimacije: lule, peć za keramiku i serija „U autobusu”, ovdje kao štit da se ne isprazne ruke do kraja i rade u službi horrora vacui.

Moje duhovno obrazovanje prvenstveno je išlo kroz knjige pa bih završio razgovorom s Jimom Marionom, koji u poglavlju Uskrsnuće iz tamne noći piše o otpuštanju negativnih emocija: Postoje tri načina za otpuštanje: (1) duhovnim iscjeljujućim praksama, (2) fizičkim oboljenjem, često teškim, primjerice rakom …, (3) nasiljem, npr. ratom, … ili kad potpuno „nevidljiva” osoba eksplodira i u bijesu pobije deset ljudi i sebe. (str. 232.).

Nakon čitanja ovog odlomka zapisao sam: „Ovdje sam našao sebe. Moje priče u kojima sam okolinu mučio mislima kako ću nekoga, ili neke, upucati pa odrobijati, da ću dignuti u zrak ili da ću sebe ubiti – ovdje su našle objašnjenje.

Svoju sam frustraciju i ljutnju otpustio kombinacijom prve i treće metode. Nakupljeno nasilje sam verbalizirao i vizualizirao, dozvolio mu da ga osjetim i tako ga otpustio od sebe. Ono što sam dugo smatrao svojom slabošću i kajao se zbog nje, sada sam prepoznao kao uspješnu metodu samoizlječenja, katarze. Posebno je ta spoznaja umirila Katicu koja je bila najčešća žrtva moje verbalne agresije.”

Kako je živjeti praznih ruku i koga je to Goran sreo u bogatoj praznini za kojom žudi i veseli joj se, ali je se još pomalo i boji, pokušat ćemo odgovoriti za koji dan ili koju godinu, ako Bog da …

strujanje bilo zrakasto, naime mogao sam na neki način vidjeti i odvojene zrake, one se nisu širile iz

JOHN MAIN

Iskustva

Ni sam ne znam koliko sam puta odlučio da vikendom neću ići u kupovinu, a osobito u trgovačke centre. Te sam subote sa suprugom Marinom opet u jednom od njih obavljao neku kupovinu. Znajući što nas čeka, oboružan strpljenjem, odstajao sam u redu pred blagajnom, mirno izašao i našao se s Marinom, koja je u međuvremenu trebala iskoristiti vrijeme i čekati u nekim drugim redovima. S obzirom da sam počeo osjećati umor koji osjetim uvijek nakon nekog vremena provedenog na takvom mjestu, predložio sam joj da odemo na kavu pa da ona ode kupiti ono što nije stigla, dok sam ja prilično dugo stajao u redu. Ništa neobično, u silnom se šarenilu ponude zabavila razgledavanjem svega i svačega. Odmah je pristala i krenuli smo prema kafiću koji se nalazi pored ulaza u centar, a kako je bio sunčan dan, iznimno topao za mjesec studeni, iznenadio sam se da je usred gužve ipak jedan stol bio slobodan, čekao je nas. Slijedila je kava, čavrljanje, opušteno uživanje u dimu cigarete i toplom suncu. Nakon nekog vremena dogovorili smo se da Marina ode po još jednu stvar (sol za perilicu) koja je naravno bila nužna i ne znam kako bismo bez nje preživjeli, a da je ne ponesemo kući. Nastavio sam opušteno sjediti, gledati ljude koji su sretni hvatali stol koji se upravo oslobodio, uživati, jer je ona otišla po neophodno, a ja sam se opet izvukao…

Najednom sam osjetio da nešto struji iz mene. Da, strujalo je. Niti jedan drugi izraz ne bi bolje opisao to što sam osjetio. Nije bilo ni ugodno ni neugodno.

Jednostavno je strujalo. Možda je točnije reći „prostrujavalo” kroz mene. Svu sam pažnju posvetio tome, pokušavajući shvatiti što se događa ali i dalje opušten, gotovo kao da me se to nije ticalo. Osim osjećaja strujanja bila je prisutna i znatiželja i čim sam obratio pažnju na to što mi se događa znao sam da to kroz mene struji život. Obraćanje pažnje učinilo je to strujanje vidljivim. Mada je izgledalo kao da je izvor strujanja u središtu Svatko od nas pozvan je širiti svije­ tijela to je bilo samo naizgled tako, izvor je bio tom Radosnu vijest: da slavu (svijest) tamo negdje iza ili ispod, ali je tek tu bio dostuKristovu nosimo u svojim srcima. Ali, pan mojoj percepciji. Promatrao sam to strujanje o tome možemo govoriti jedino ako svjestan da je to što osjećam i „vidim” (nisam znamo da je to istina. Stoga svaka vidio očima ali sam ipak jasno vidio) život. Da, generacija kršćana treba prihvatiti život. Ne ono što tako nazivamo u smislu trajaosobnu odgovornost da to spozna. nja od vremenske točke A do točke B, nego život A jedini način za koji ja znam da se sâm, ili bolje, to što čini i omogućuje i to što je na to može odgovoriti jest započeti između te dvije točke. I dalje sam promatrao žiputovanje tišine koje vodi u središte vot koji struji kroz mene, da kroz mene, jer nisam naše duše … gdje pronalazimo sebe bio izvorom strujanja niti je on bio u meni nego otvorenim za Njegovu svjesnost, a u je strujao kroz mene ali sam mogao vidjeti da njoj da pronađemo sebe … te da to osim što struji iz središta tijela struji i iz središta sebe izgubimo, u Ocu. svake stanice, atoma, njegovog središta… Iako je

65

Zdravko Botić: Strujanje života

66

nekog određenog središta, šireći se u prostor, već su uvijek, koliko god da sam daleko gledao, stalno bile jednako razmaknute odnosno jednako blizu jedna drugoj, nisu se međusobno udaljavale ni približivale. Mada sam mogao vidjeti i osjetiti život kako kroz mene zrači do u nedogled, zračeći kroz sve postojanje, ljude oko mene, stvari, čitav svemir mogao sam ga vidjeti i kao polje svjetlosti koje sve prožima. Svemu daje oblik i ispunjava ga, sve podržava i čini da postoji i bude živo.

I dalje sam opušteno sve to promatrao i nakon što sam prestao biti fasciniran strujanjem života kroz mene, mogao sam vidjeti i druge koji su čavrljali ispijajući svoje piće, opušteno ili u žurbi ili su se kretali, izgledali jednako kao i ja. I kroz njih je zračio isti taj život, ispunjavao ih i činio živima, davao im oblik i podržavao ih. Mogao sam ih vidjeti i kao svjetiljke čija se svjetlost širi u nedogled, kroz sve prolazi i sa svime je povezana. I ljude i stvari. Sve je bilo jednako ispunjeno i sjajilo i kroz sve i iz svih i svega je jednako zračilo nigdje ništa ne gubeći od snage ili sjaja ili jasnoće. Sve je i dalje bilo odvojeno, svi ljudi i sve stvari, svi oblici, ali kroz sve je zračio isti život, čineći sve živim.

Srknuo sam kavu, zapalio još jednu i dalje promatrao život i njegovo manifestiranje u i oko sebe kad sam ponovo osjetio želju da se maknem iz guž­ ve i pomislio kad će već jednom doći ta sol za perilicu pa da krenemo kući. Tada se nešto promijenilo. Pomislio sam da se vjerojatno intenzitet strujanja kroz mene smanjio radi osjećaja nestrpljivosti, ali nije. Život je i dalje jednako zračio kroz mene ali je bio silovitiji kako bi zadržao isti protok s obzirom na otpor koji mu je pružio moj osjećaj nestrpljivosti. Ponovo sam se opustio znatiželjan što će se dogoditi. Strujanje je i dalje imalo isti intenzitet, ali se sada smanjila sila.

Osjetio sam da život u nama struji uvijek jednako snažan i nekako mekan i fluidan kada smo opušteni, a kad se ukočimo bilo mentalno bilo fizički postane silovitiji. I da, iako je svaki oblik u određenom smislu vječan, jer čim je nastao postoji zauvijek, njegovo trajanje odnosno dužina njegova opstanka u onome što doživljavamo na prostorno-vremenskoj razini u izravnoj je vezi s otporom koji pruža strujanju života.

Primijetio sam automobil koji je prošao u neposrednoj blizini mjesta gdje sam sjedio i sve se promijenilo. Ništa nije bilo kao trenutak prije; njegov je prolazak učinio to da se sve promijenilo. Sve je bilo povezano, sve je utjecalo jedno na drugo. Promjena jednoga značila je promjenu svega. Ne postoji istost trenutaka. Svaki je trenutak različit od bilo kojeg koji je bio ili će tek biti… (Čitavo sam vrijeme bio pri normalnoj, svakodnevnoj svijesti, mogao normalno razmišljati, ponašati se, a da se time nije mijenjao osjećaj i viđenje.)

Zagreb, 19. studeni 2016. *** Dakako da se moramo odreći vulgarnosti i sjetilnosti prije nego unutarnji život može uopće početi. No, kada je jednom počeo, slabo će napredovati ako se sve više ne budemo odvajali i od razumskih, umnih i duhovnih dobara. Čovjek koji se nada postati kontemplativac, odvajajući se samo od onih stvari koje mu zabranjuje razum, neće uopće početi poznavati značenje kontempla­ cije. Jer put k Bogu vodi kroz duboku tamu u kojoj je sve znanje, sva stvorena mudrost, sva naslada, razboritost, sva ljudska nada i ljudska radost osujećeni i uništeni golemom čistoćom svjetla i prisutnosti Božje.

Nije dovoljno posjedovati i uživati materijalne i duhovne stvari unutar granica razumne mjere: moramo biti sposobni izdići se iznad svake radosti i prijeći onkraj svakog posjedovanja ako želimo doći do čistoga posjedovanja i uživa­ nja Boga.

THOMAS MERTON

NOVOOBJAVLJENE KNJIGE Ivan Supičić, MLADEN HERCEG, VRATA U TIŠINU. PRAKSA I POVIJEST KONTEMPLATIVNE MOLITVE U zadnje doba izdanome omanjem nizu značajnih djela s područja meditacije, kontemplacije i mistike, koji su objavile izdavačke kuće Synopsis i Svjetlo riječi, za što im treba odati dužno veliko priznanje, valja svakako pribrojati još jedno, i to iz više razloga. Prvi je nesumnjivo taj što mu je autor Hrvat, a ne Čeh, Nijemac ili Amerikanac (T. Halík, W. Jäger, R. Rohr, J. Marion), a drugi, još važniji, što je riječ o osobito vrijednom djelu koje svojom jednostavnošću, jasnoćom i snagom zaslužuje punu pozornost. Treći je pak razlog svakako taj što sličnih djela od domaćih – ali i stranih – autora, objavljenih na hrvatskom jeziku, nema mnogo nego malo, pa su i zato dragocjena. Pogotovo stoga što se tiču bitnog područja religioznog i duhovnog života, onoga molitve, meditacije, kontemplacije i mistike, tj. osobnog i izravnog čovjekova odnosa s Bogom. A važnije problematike od ove na tom području nema.

Fra Mladen Herceg, po svojoj duhovoj službi nastanjen u Međugorju, autor je i drugih, ranije objavljenih knjiga s navedenog područja. Osim toga, duhovni je voditelj mnogih duhovnih susreta koje je održavao i još održava osobito u Zagrebu, u Košljunu na Krku, ali i drugdje.

Pater Herceg govori i u ovoj knjizi ne samo iz svoga velikog, širokog znanja, nego i iz dubine duše i srca, kao netko kojemu je duhovnost vlastito, istinsko, unutarnje iskustvo koje živi i prenosi drugima, a ne tek naučeno znanje. Otuda i ova knjiga dotiče srce, čovjekovu dubinu, i živi je dokaz autentičnosti i iskrenosti koje ne varaju nego uvjeravaju. One su uostalom danas jedino svjedočanstvo koje može dirnuti i osvojiti čovjeka.

Tekst je knjige na prvi pogled jednostavan, gotovo samo informativan, didaktički, gotovo „školnički” impostiran. No tome nije tako. Gotovo svaka rečenica u ovoj knjizi je duboka, značajna, dalekosežna, nabijena smislom i sadržajem koje će otkriti samo oni koji je ne budu čitali površno, „na brzinu”, nego se potrudili da shvate ono što se poručuje i krije u njezinim stranicama, „između redaka” i iza njih… Tekst je uostalom živ i zanimljiv, s tu i tamo ubačenim anegdotama i malim životno poučnim pričama, koje ilustriraju mnoge apstraktno izrečene misli. Ti umeci nisu doduše doneseni sustavno kroz sve dijelove i poglavlja prvoga dijela knjige, u kojem se nalaze, dok ih u drugome dijelu nema, što je posve opravdano i razumljivo s obzirom na njegovu tematiku, tako da to čini unutar prvoga dijela određenu „neravnotežu” ili „asimetričnost”, ali i zanim­ ljivu živost. I pri čitanju ove knjige potvrđuje se staro pravilo da se stvari percipiraju na način onoga koji percipira. Netko će u njoj otkriti veliko bogatstvo, a netko će čitajući je možda ostati više-manje „hladan”, što će međutim govoriti više o njemu nego o samoj knjizi.

67

Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2016.

68

Dakle, riječ je o djelu za koje bi se moglo reći da je uvod u kontemplaciju i kontemplativnu molitvu, namijenjen ujedno „početnicima”, onima kojima bi to mogao biti prvi korak, ulazak kroz „vrata u tišinu”, ali i onima koji su kroz ta vrata već prošli i zakoračili su putem koji od njih vodi dalje. To je gotovo kao neki „sažetak” i „podsjetnik” na niz brojnih i bitnih aspekata duhovnoga puta i života. Tome je posvećen prvi dio knjige koji obuhvaća stotinjak stranica i govori o oblicima molitve u kršćanstvu, o uvježbavanju kontemplacije, o molitvenoj vježbi kao putu u kontemplaciju, o sjedenju, disanju i riječi za vrijeme molitve, o poteškoćama na duhovnom putu, o duhovnom vodstvu u njemu, o lectio divi­ na te o praktičnim uputama uvođenja u kontemplaciju. U tom dijelu knjige riječ je o praktičnoj mudrosti duhovnog života na koju je pozvan svaki čovjek. Autor sustavno i postupno tumači pojedine termine i produbljuje značenje pojedinih aspekata duhovnosti kao što su pomnost, pozornost i probuđenost, prisutnost i sabranost, razni tipovi molitve, te ljubav onoga tko moli.

Drugi dio knjige govori o kontemplaciji u kršćanskoj duhovnoj tradiciji i povijesti. Kao uvod u drugi dio knjige preuzet je kratak tekst Sebastiana Painadatha, DI, u kojem je sažeto rečeno što je zapravo kontemplacija: „Poznavanje stvari je znanje, a poznavanje sebe je mudrost. Put do postizanja mudrosti jest kontemplacija… U najdubljoj spoznaji sebe susreću se svi ljudi tražitelji, i Istoka i Zapada. Jedan Božanski Duh produbljuje svijest i preobražava život. Jedno Božansko svjetlo osvjetljuje srca svih ljudi. Kontemplacija je pristup dubokoj dimenziji bitka. U dubokoj kontemplaciji susreću se sve religije. Tišina povezuje srca…” (str. 107). U tom dijelu svoje knjige fra Mladen Herceg kratko ocrtava duhovne portrete pedesetak kršćanskih kontemplativaca: od rane otačke tradicije s imenima sv. Ireneja, Grgura Nazijanskog, Evagrija Pontskog, sv. Augustina i Dionizija Aeropagita, preko više ili manje poznatih i vrlo znanih likova kakvi su bili sv. Bernard iz Clairvauxa, Hugo od sv. Viktora, sv. Franjo Asiški, Meister Eckhart, Ivan Tauler, Nikola Kuzanski, sv. Terezija Avilska, sv. Ivan od Križa i sv. Terezija od Djeteta Isusa, do suvremenih kršćanskih učitelja kontemplativne molitve kakvi su npr. Thomas Merton, Thomas Keating, Willigis Jäger, Kakichi Kadowaki, Anthony de Mello, Richard Rohr i Anselm Grün. Njihova duhovna mudrost veliko je bogatstvo kao i snažan dokaz njezine važnosti te poziv svakome na kretanje njezinim putem i na upoznavanje njihova duha i djela. Knjigu zaključuje kratak, vrijedan izbor literature na hrvatskome s područja duhovnog života.

Ovu se knjigu ne samo može nego i mora svakome preporučiti. Njezinim pozornim, sabranim čitanjem svatko će se itekako obogatiti i duhovno produbiti. Nasuprot tolikim drugim knjigama i knjižuljcima (pseudo)religijske literature obilježenima bezvrijednim bigotizmom, u kojima se autori repetitivno verbalistički nabacuju mnogim praznim i šupljim pobožnjačkim frazama, ostajući na cerebralnim i mentalnim razinama neke plitke, nezrele i jeftine religioznosti, koja ozbiljno ne dotiče niti ne mijenja nikoga na bolje, ovo je djelo fra Mladena Hercega dokaz konkretne kršćanske duhovne produbljenosti i zrelosti, jedino vrijedne da se njezinim putem svaki istinski i iskreni kršćanin zaputi. Dolazi vrijeme kada kršćani neće moći više nikoga uvjeriti u vrijednost svoje vjere i vjerovanja ako ne budu, prema riječima Jacquesa Maritaina, živjeli onako kako bi bilo nemoguće živjeti da Boga nema, što znači ne nekim izvanjskim, tek deklarativnim i dekorativnim „kršćanstvom”, nego životom istinske svetosti, jedino moguće u osobnoj prisutnosti i blizini Bogu.

Ivan Supičić, KONTEMPLACIJA I MISTIKA

Nakon ranije objavljenih knjiga Thomasa Keatinga Bliskost s Bogom. Uvod u molitvu sabranosti (2011.) i Willigisa Jägera, Val je more. Mistična duhovnost za moderna vremena (2014.) te Kontemplacija. Kršćanski put mistične duhovnosti (2015.), nakladnička kuća Synopsis uvrstila se objavljivanjem knjige Richarda Rohra, Golo sada: Vidjeti kao što mistici vide (Zagreb–Sarajevo, 2016., 222 str.), u suradnji s Centrom duhovnih putova „Kontemplacija i mistika” iz Zagreba, kao i istodobno one, opširnije, kojoj je autor Jim Marion, Pokristovljenje: Unutarnji put kršćanske duhovnosti (2016., 420 str.), među ozbiljne i zaslužne izdavače, koji svoju nakladničku djelatnost posvećuju duhovnosti, kontemplaciji i mistici. Drugi su nakladnici u nas objavljivali s tematikom iz tih područja uglavnom opsegom skromnija i sadržajem manje dalekosežna djela.

U navedenim knjigama što ih je objavio Synopsis, pa tako i u ovoj Roh­ rovoj, riječ je o temeljnim pitanjima religioznog odnosno duhovnog života, to jest onog „jedino potrebnog”, prema Kristovoj riječi Marti u Ivanovu evanđelju, koje se tiče čovjekova neposrednog susreta s Bogom, što ga mistagoška duhovnost opravdano stavlja u svoje središte i koje sve veći broj kršćanskih (osobito katoličkih) duhovnih učitelja danas ističe kao bitni aspekt stare i suvremene duhovnosti. Ova se posljednja u tom susretu nadovezuje na svoje daleke izvore kod ranih kršćanskih otaca, monaha, isposnika i mistika iz prvih vremena kršćanstva.

Upravljenost na osnovno, usmjerenost na bitno glavno je obilježje ove knjige naizgled i na prvi pogled čudnog i neobičnog (na hrvatski s engleskog doslovno prevedenoga) naslova čije značenje treba shvatiti kao „čisto sada”, kao važnost sadašnjeg trenutka i konkretnost duhovnog života u svakodnevici, čistoj sadašnjosti, duboko utkanog u nju i neodjeljivog od nje, a ne možda kao bijeg u neke apstraktne ili cerebralne sfere udaljene od cjelokupne realnosti ljudskog života.

Richard Rohr (1943.) svjetski je poznati američki franjevac, duhovni učitelj izvanredne misaone produbljenosti, golemog znanja i širokog iskustva, kontemplativac i osnivač poznatog Centra za akciju i kontemplaciju u Albuquerqueu (New Mexico, SAD). Autor je niza poznatih knjiga, među kojima se ističu Every­ thing Belongs: The Gift of Contemplative Prayer (2003.), Falling Upward (2011.), Immortal Diamond: The Search for our True Self (2013.) te najnovija i vjerojatno najvažnija The Divine Dance: The Tri­ nity and your Transformation (2016.), u kojoj upozorava na iskonsku ukorijenjenost čovjeka i njegova duhovnog života u Božjoj trojstvenoj naravi.

Autentičnost, čistoća i visina Roh­­ rove duhovnosti osvajaju svojom is­ kre­ nošću i snagom, svojom životnošću.

Ona ide ravno u srž svih bitnih pitanja i problema duhovnog i religioznog života.

Prožeta kristovskim, evanđeoskim duhom bez natruha, opterećenja i svih sporednosti ili čak plitkosti što ih (pre)često nameću kojekakvi (lažni) učitelji, pa i svećenici, koji bi duhovnosti učili druge a da sami nisu u njoj dovoljno napredovali,

69

(prema Richardu Rohru i Jimu Marionu)

ta duhovnost je put k istinskoj unutarnjoj slobodi. Ljude, kako ističe autor, „možete voditi samo dotle dokle ste sami došli” (str. 42.), a „vođe kojima nedostaje kontemplativno viđenje ostat će više na razini činovnika i tehničara, bez ikakve šire slike, koja bi ih dugoročno vodila. Svijet i crkve prepuni su takvih ljudi koji često koriste govor o Bogu kako bi prikrili vlastiti manjak sigurnosti i dubine” (str. 41.): „Jasno je da mnogi pripadnici svećenstva nikada nisu sami iskusili treće nebo te da ne mogu poučavati ono što ne znaju. Teološka je sprema bez duhovnog iskustva ubojita.” (str. 43.). A duhovna je produbljenost utemeljiteljska, jedina prava osnova istinske religioznosti. Rohrova knjiga o tome svjedoči gotovo svakom svojom stranicom. Ona je neiscrpna riznica duboke i autentične mudrosti koja blista svom svojom snagom i obasjava čitatelja sposobnog da je shvati. Zato je i toliko dragocjena za našu sredinu kojoj te mudrosti toliko nedostaje. A njezina kritičnost može biti samo ljekovita jer je uvijek dobronamjerna i utemeljena, usmjerena na autentično produbljenje i pročišćenje kršćanske religioznosti i duhovnosti.

Upravo zato jer je takvo, ovo je kapitalno djelo nemoguće prikazati s nekoliko riječi, posve kratko. Gustoća i bogatstvo sadržaja ove knjige mogu se ovdje pokušati samo nepotpuno sažeti ili, bolje reći, samo selektivno izdvojiti neki kratki ulomci iz obilja znanja i uvida koje pruža i koji izlaze iz autorova osobnog iskustva i rada s mnogim ljudima. Autor dotiče u 22 poglavlja niz pitanja koja se tiču koliko individualne, osobne duhovnosti pojedinaca, toliko i duhovne situacije i razvoja religijskih zajednica, Crkve i, općenitije, povijesne evolucije kršćanstva u zapadnoj civilizaciji. Knjigu zaključuje osam dodataka praktične naravi, neke vrste savjeta ili uputa za duhovni život i pristupe.

O općem stanju na duhovnom planu vrijedno je navesti neka Rohrova opažanja. Kao što je Isus kritizirao židovstvo iznutra, prema njegovim vlastitim kriterijima, tako je potrebno učiniti slično s kršćanstvom i svakom drugom religijom danas, smatra Rohr. Prečesto religija nudi više svojih doktrinarnih „prava na istinu” nego što daje ljudima viziju kako da kroz unutarnje duhovno iskustvo i njegovu stvarnu životnu primjenu „opravdaju” tu istinu i učine je valjanom: 70 Židovstvo, kršćanstvo i islam nisu poznati po tome da stvaraju ljude ‘usklađivanja’. Općenito uzevši, mirotvorstvo, nenasilje, ljubav prema strancima ili siromašnima, poniznost i dijalog nikada nisu bili jača strana tih religija. Iako je mnogo ljudi u svakoj ovoj skupini dostiglo više razine preobrazbe, naša je briga bila najčešće usmjerena na red u skupini, po­ stojanost, organizaciju te razjašnjenje i provođenje zahtjeva članstva… (str. 55.) Činjenicu da su se u kršćanskoj Europi, koja je ispunjena crkvama i teološkim školama, pojavila dva velika rata, treba preispitati. Činje­ nica da se rasizam, duboka društvena nejednakost i antisemitizam nisu posvuda prepoznali kao ozbiljan problem do gotovo dvije tisuće godina poslije Isusa, zauvijek ostaje osuda nezrelosti zapadnoga kršćanstva, kako katoličkog tako i protestantskog… Bivše kolonije Latinske Ame­ rike nikada nisu bile poznate čak ni po minimalnoj socijalnoj pravdi… usprkos njihovu katoličkom identitetu. Za sjevernoameričke protestante genocid nad američkim Indijancima i ropstvo afričkih crnaca nisu izgledali kao velik problem… Običan monoteistički ‘vjernik’ još uvijek nikoga ni izdaleka ne proziva za elitizam, klasizam, mučenja, homofobiju, siromaštvo i degradaciju Zemlje. U većini teorija spasenja takve teme nisu važne (str. 56.).

Ipak, ne generalizirajući jednostrano ili, bolje reći, ne propuštajući da se priznaju i veliki pozitivni povijesni rezultati koje su donijele, valja priznati da se u institucijama organiziranih religija nikada nije vodilo dovoljno računa o društvenim grijesima i institucionalnom zlu. Voljeli bismo da Rohr jasnije razlikuje

Ako smo prisutni, kao posljedicu ćemo uvijek iskusiti Prisutnost… Mudrost nije u skupljanju više činjenica i podataka… Mudrost je upravo dru­ gačiji način gledanja i poznavanja… Prisutnost jest mudrost! Ljudi koji su potpuno prisutni, znaju kako vidjeti cjelovito, ispravno i istinski. Prisutnost je ono ‘jedino potrebno’… Ona je praktičan svakodnevni zadatak svake zrele religije (str. 74–75.).

A biti prisutan znači biti svjestan. Svjesnost i prisutnost obilježja su istinske kontemplacije, kontemplativnog življenja života, a to znači dubinskog promatranja, doživljavanja i razumijevanja stvarnosti. Zato kontemplacija nije reducionistička; ona drži otvorenim prostor srca i uma da bi vidjela i „ono drugo”, sakriveno običnom racionalnom analiziranju. Kontemplacija promatra „golo sada”, sadašnji trenutak u očekivanju budućega kojega će joj donijeti ususret Bog i milost. Nakon prvotnog rađanja tijekom ranih vremena, kontemplacija je među kršćanima, osim u manjim skupinama, bila vrlo dugo zanemarena, osobito tijekom zadnjih stoljeća. Danas je vrijeme njezine renesanse, povratka kršćanske duhovnosti kontemplativnom životu, doživljavanju i viđenju sveukupne stvarnosti „trećim okom”, nedualno, u samoj bliskosti i Prisutnosti Božjoj. To je ujedno poziv na mistični pristup cjelokupnoj realnosti Boga, svijeta i čovjeka,

71

kršćanstvo od kršćanskoga svijeta i kršćana (te pseudokršćana), na koje se u stvari, a ne na (zapadno) kršćanstvo kao takvo, mogu opravdanije primijeniti riječi o njihovoj nezrelosti. S druge strane, kako ispravno ističe autor, „zapanjujuća je arogancija koja dopušta kršćanima da tako spremno vjeruju kako je njihovo mentalno razumijevanje stvari makar i blizu Isusovu” (str. 59.). Šire gledano, upravo usmjerenost na mentalno a ne na životno i iskustveno bila je jedna od deformacija zapadnoga kršćanstva. Bitno je bilo što se vjeruje, a ne kako se vjeruje i vjeru živi; što netko misli, a ne kakva je kvaliteta njegova duhovnog života; je li pripadnik i sljedbenik, a ne kakav je čovjek; udovoljava li postavljenim mu moralnim i moralno-društvenim pravilima, a ne kolika je njegova blizina, prisutnost Bogu: „Fundamentalizam pati od istog lažnog viđenja.

On je u osnovi ljubavna veza s riječima i idejama o Bogu, umjesto ljubavne veze s pravim Bogom” (str. 64.). A ta veza je bitna: bitna je neprestana prisutnost Bogu, to kako živimo sadašnji trenutak, svaki trenutak. A „što je istinito za Mariju i Martu, istinito je i za nas. ‘Samo je jedno potrebno’, kaže Isus. Ako smo prisutni, kao posljedicu ćemo uvijek iskusiti Prisutnost” (str. 74.) Bez upadanja u intimizam i individualizam bitno je težiti k osobnom susretu s Bogom. Bez toga susreta postaje upitno sve ostalo, vanjsko, formalno, legalističko i moralističko.

Nije primarno religijsko pripadništvo, bitna je čovjekova duhovna preobrazba, rađanje „novoga čovjeka” kojeg god on vjerovanja i pripadnosti bio. Bez te preobrazbe, metanoje, nema ni istinske religioznosti.

Otuda i utemeljiteljska, životna vrijednost osobnog duhovnog života, njegova jedincatost u jedinom, čistom, „golom” sada, u svakom konkretnom, a osobito iole važnom trenutku življenja i djelovanja – u prisutnosti Božjoj.

Takav način postojanja je preobražajan, par excellence kontemplativan, stoji u temeljnom obratu promatranja i gledanja na Boga, svijet, druge i sebe, nije dualističan nego nedualan, povezan s cjelokupnom Božjom i ljudskom stvarnošću, uronjen u nju. „Razum je po prirodi sklon suđenju, nadziranju, analiziranju umjesto promatranju, kušanju i voljenju. Upravo zbog toga on ne može biti prisutan u golome sada.” (str. 69.). Nipošto ne odbacujući razum, koji ima svoju itekako važnu funkciju, zrela ga duhovnost nadilazi; zato je i kontemplacija, ne iracionalna, već ujedno predracionalna i transracionalna, dublja i sveobuhvatnija od razuma. „Toliko se toga u religiji bavi poučavanjem ljudi ovim ili onim, gomilanjem činjenica i zapovjedi, da bi se nekako doseglo spasenje. Ali veliki učitelji znaju da je potrebna samo jedna velika promjena: kako živimo sadašnji trenutak.” (str. 74.). Toj mudrosti nas uči cijela Rohrova knjiga:

na njihovo viđenje „kao što ih mistici vide”. Karl Rahner je uostalom istaknuo da će istinski kršćanin budućnosti biti mistik ili da ga neće biti. Drugim riječima, poziv je to na dublji, autentičniji kršćanski duhovni život kakvu se jedino može vjerovati, smatrati ga vjerodostojnim, najvrjednijim življenja, istinskim svjedočanstvom.

Znanstvenici i duhovni tražitelji sve su više suglasni oko toga da se preobraženje ili prosvjetljenje kreće korak po korak iz gotovo potpuno dualnoga mišljenja prema nedualnom na najvišim razinama… Taj viši način viđenja i bivanja prisutnim nazivamo – kontemplacijom. Kad bi se taj drevni dar mogao rasvijetliti i obnoviti za zapadne kršćane, muslimane i Židove, religija bi iskusila veličanstven skok prema naprijed.

Mogli bismo početi biti prisutni jedni drugima. Mogli bismo živjeti u golome sada, umjesto da se skrivamo u prošlosti ili da se brinemo za budućnost… (str. 78.).

72

Složenost i dubina pitanja kojima se bavi Rohrova knjiga tolike su da će se iz ovih redaka moći jedva nazrijeti. Njihova je dalekosežnost velika. Rohr među ostalim ističe kako nas je Isus pozvao na to da ga slijedimo, a ne da ga obožavamo, što znači da krenemo na putovanje prema sjedinjenju s Bogom.

Isus nije pokrenuo religiju pripadanja nego religiju preobrazbe. Kao što je rekao Nikodemu: čovjek se mora ponovno roditi. A čovjekova istinska i potpuna preobrazba ne događa se odjednom nego postupno, sve dok ne postane nečija trajna crta osobnosti: „To je proces koji zahvaća većinu života i zapravo je on naš istinski životni i kontemplativni zadatak.” (str. 77.). O tom zadatku, uz druge, Richard Rohr govori uvjerljivo i snažno, iz dubine srca i neupitnoga iskustva, kakvima se danas jedino može vjerovati. Kao što je isticao Željko Mardešić, današnji „naraštaj riječima malo ili ništa ne vjeruje, posebice ne propovjednicima vjere i morala. Od njih se traže djela i svjedočanstva, iskrenost i skromnost.”36 A to su osobine koje obilježavaju franjevca Richarda Rohra kao što njegova djela obilježavaju dubina i autentičnost duhovne misli koje danas mogu jedine osvojiti ljude. U nas, gdje ima malo (ili gotovo nema) takvih djela, autorova knjiga je pravi izazov i osnaženje, novost i poticaj na razmišljanje o sebi i o duhovnom hodu kakav je potreban svakome čovjeku da bi što više napustio sva ograničenja i robovanja osobnom i kolektivnom egu koja ga sprječavaju na putu dubljeg duhovnog samoostvarenja i bliskosti s Bogom. Tko propusti ovu knjigu ne zna što gubi i u kojoj mjeri se lišava jednog velikog i vrijednog bogatstva. Što se pak tiče druge netom izašle knjige istoga izdavača, njezin autor Jim Marion (1945.), američki katolički teolog, pravnik i duhovni učitelj, direktor Instituta za duhovnu svjesnost i suosnivač Instituta za integralnu duhovnost s Kenom Wilberom, živi i radi u Washingtonu (DC).

Nakon višegodišnjeg samostanskog školovanja djelovao je pretežno u pravnoj struci i bavio se političkim aktivnostima, među ostalim i u službi zakonodavne i izvršne vlasti američke Savezne vlade. Od rane mladosti bio je kontinuirano predan molitvi i kontemplaciji, istražujući osobi36

Željko Mardešić, Politički dualizam i koncilsko kršćanstvo, Nova prisutnost, 2003., I/1, str. 6.

to duhovne putove velikih mistika, sv. Ivana od Križa i sv. Terezije Avilske. U zreloj se dobi vinuo svojim duhovnim iskustvom i traženjima do stupnja duhovnog voditelja i objavio rezultate svojih dubinskih uvida i meditacija osobito u ovome djelu.

Kao što ističe Ken Wilber u uvodu ovoj Mario­ Meditacija je biti u potpunosti pri­ novoj knjizi, ona je „iznimno i zadivljujuće djelo”, sutan u sada(šnjosti), bezvreme­ „vjerojatno prva knjiga koja iz kršćanske perspektinom trenutku Božjem. Meditacija ve opisuje cjelovit put razvoja svijesti”. Pod tim puje jednostavno puno prihvaćanje tom autor „podrazumijeva put koji uključuje temeljte stvarnosti putem discipline/ ne stupnjeve duhovnog razvoja, koje su tako lijepo prakse, u povjerenju i ljubavi. opisali veliki sveci i mudraci, te također stupnjeve

Na suptilnoj razini započinje naše konačno samoostvarenje, proces kojim osoba postaje duhovno i psihički cjelovita, jedinstvena i puna unutarnje ljepote. Poduzimamo konačne korake u postajanju Isusovim prijateljima (Iv 15,15), baštinicima i subaštinicima Kraljevstva s Isusom (Rim 8, 17), integriranim i cjelovitim ljudskim bićima koja ujedinjuju sve svoje muške i ženske dijelove u božansku Kristovu cjelinu (Ef 2,14; Gal 3,2628)… Isus je rekao: ‘Ja sam kruh života’… Unutarnjim uključivanjem toga ‘kruha’ sve više i više kao našeg vlastitog identiteta, počinjemo brzu unutarnju preobrazbu identiteta, od ljudskoga u božanski. Na suptilnoj se razini naše unutarnje poistovjećivanje s Isusom kao Kristom ostvaruje sve brže” (str. 173.).

O tome svjedoče i sv. Terezija Avilska i sv. Ivan od Križa. No, tu se otvara čitav jedan silan i neizmjeran svijet naravnog i nadnaravnog, mogli bismo reći sav ljudski svijet i božanski nadsvijet, u njihovu dodiru, o kojima među ostalim govori i ova knjiga. A taj svijet i nadsvijet beskrajno nadilaze ono što se o njima može uopće ljudskim jezikom reći. Zato, koliko god Ken Wilber ovu knjigu ocjenjuje najvišom ocjenom, valja priznati da u konačnici sve ljudske riječi ipak ostaju nemoćne, a jezik nijem, pred mogućnošću da te realnosti iole do kraja izraze. To nameće veliku skromnost i poniznost premda ne poništava važnost i vrijednost intelektualnog napora da se čovjek tim najvišim i tajnovitim realnostima i kognitivno približi.

U trećem dijelu knjige autor govori o „tamnoj noći duše”, o uronu u nju i o izlasku, dapače uskrsnuću iz nje. Značajna je to i dubinska tema, koju su dotakli veliki mistici kakav je bio sv. Ivan od Križa i koja izmiče onima koji su još daleko od dubljih duhovnih iskustava premda i na manje dubokim razinama duhovnog, u svakidašnjem životu, ljudi mogu prolaziti i prolaze kroz razdoblja tmine i „malih smrti” odnosno kroz nošenje križeva kao dijela svog duhovnog uspona. To mistično iskustvo ostaje dakle bitno, a svjedočanstva o njemu kapitalna. Na tu se temu logično i smisleno nadovezuje ona, kojoj je Marion posvetio četvrti dio svoje knjige, a to je tema o svijesti čovjeka koji je ostvario božan-

73

raz­voja psihe, koje su tek nedavno otkrili suvremeni JOHN MAIN razvojni psiholozi…”. U tome nesumnjivo i stoji jedna od originalnosti i vrijednosti autorova djela: nadovezivanje i dopunjavanje uvida i iskustava psihološkog i duhovnog reda. Ono što ga obilježava također su sustavnost, cjelovitost i cjelokupnost. U njegovu su središtu Ljubav i Kraljevstvo nebesko kao konačni cilj ljudskoga postojanja.

U prvome dijelu knjige autor govori o tom Kraljevstvu duha kao o najvišoj razini svijesti i duhovnog postojanja u Ljubavi, na koje je pozivao Krist.

Prema Njegovoj riječi to Kraljevstvo se ne nalazi „ni ovdje ni ondje” tako da bi ga se moglo vidjeti, ono je najviša duhovna realnost u Bogu i s Bogom. U drugome dijelu Marion opisuje sedam razina ljudske osobnosti: arhaičnu svijest novorođenčadi, magičnu svijest djece, preadolescentnu mitsku svijest, racionalnu svijest, vizijsko-logičku svijest, psihičku svijest i najvišu, suptilnu razinu svijesti koja je vrhunac naših ljudskih mogućnosti na zemlji.

stvenost ili, drugim riječima, istinsku i vrhunsku svetost na tragu Kristovu. Riječ je o pitanju koje nas vodi ravno i logično k tematici petoga dijela knjige, a to su problemi s kojima se susreće kršćanin na putu prema Kraljevstvu nebeskom. O njemu podrobno govori i šesti dio knjige. Nju zaključuje bogat izbor literature, i to sve na engleskom jeziku.

Interes ove knjige je nesumnjiv, što ne znači da je moguće složiti se sa svime što se u njoj navodi. Njezina opširnost i bogatstvo sadržaja tražili bi, da bude iole potpuna, daleko opširniju analizu od one koju možemo ovdje ponuditi. Zato smo se ograničili samo na neke elementarne informacije o ovome ozbiljnom i dubokom djelu. Završit ćemo s nekoliko riječi iz njegova uvoda i samoga kraja: Ljubav nije i nikada neće biti etika (iako oblik izražavanja može biti dobročinstvo ili sućut). Ljubav je način postojanja. Preciznije, to je posebna razina svijesti koja nadilazi pozitivno i negativno čineći od dva (dualnost) jednu cjelinu… (str. 5.). Svakoga se dana trebamo podsjetiti tko smo. U Božjim smo očima već savršeni. Već smo ljubljeni Božji sinovi i kćeri (Rim 8,16)… Već smo s Isusom baštinici Kraljevstva (Rim 8,7).

Naša je suština Ljubav (1 Iv 4,8). Već smo spašeni (1 Iv 2,2)… Molim za to da svi postanemo savršeni nositelji kroz koje će se izražavati Božja ljubav kako bi po nama na Zemlju došlo kraljevstvo nebesko koje je već na nebu. (str. 400.).

Da zaključimo. Marionova je knjiga djelo kakvo dosad nismo imali u hrvatskom prijevodu. Njezina temeljna vrijednost i nezaobilazna važnost tematike kojom se bavi nadilaze neke njezine pojedinačne aspekte, o kojima bi trebalo još raspravljati i preispitivati ih, ali koji ne dovode u pitanje osnovno koje se može u njoj naći.

74

ŠTO? GDJE? KADA? – DOGAĐANJA U 2016. i 2017.

Budući da je prošli broj izašao početkom 2016., a ovaj novi krajem 2017. godine, u ovom ćemo se pregledu osvrnuti na glavne događaje u obje godine.

UVODNI INTENZIVI – TEČAJEVI Uvodnih je intenziva bilo ukupno četiri, po dva godišnje – jedan u proljeće, drugi u jesen. Na svakom je sudjelovalo 15–20 polaznika, među kojima je uvijek barem jedna nova duša pronašla nov poticaj, nov prostor i novu mogućnost za nastavak svojega duhovnog putovanja.

DAN KONTEMPLACIJE Početkom 2016. godine uvedeni su Dani kontemplacije kao jednodnevni susreti intenzivnijeg uvježbavanja u pomnom sjedenju, hodanju, tjelesnom pokretu.

Svaki je bio oplemenjen finom, svježe skuhanom šalicom čaja, a završavao je druženjem i ispunjavanjem unutrašnjih ispražnjenih prostora. Pokazali su se kao uspješna kombinacija, tako da su se održavali u kontinuiranom ritmu ponavljanja svaka dva do tri mjeseca.

U 2016. godini proljetno je povlačenje održano na Košljunu od 25. do 29. V., a jesenje na Ugljanu od 19. do 23. X. U 2017. godini prvo se održalo na Košljunu od 24. do 28. V., a jesenje na Krapnju(!) od 18. do 22. X. I dok su samostani na Košljunu i Ugljanu ustaljena mjesta koja nas već nekoliko godina širokog srca ugošćuju, samostan u Krapnju novo je otkriće. Razlog zašto smo trebali potražiti novo mjesto je neplanirana obaveza koju su časne na Ugljanu imale baš u tom terminu. Krapanj je bio logičan prvi izbor. Zašto? Jer je upravo prvo od četverodnevnih povlačenja izvan Zagreba (ako se ne računa ono u Samoboru prije toga) koje je organizirao i vodio fra Mladen upravo bilo tamo – u svibnju 2003.

Tako se krug zatvorio… A don Andrija Vrane nas je srdačno primio, domaćice sjajno hranile, a samo mjesto izdašno nadahnulo. Već nam je i rezervirao termin u 2018., od 17. do 21. X., dok nas na Košljunu očekuju od 23. do 27. V. Grupa iz Njemačke već je najavila svoj dolazak…

OBJAVLJIVANJE I PROMOCIJA NOVIH TEKSTOVA U 2016. objavljene su dvije, gore obrađene, knjige: Pokristovljenje: Unutarnji put kršćanske duhovnosti Jima Mariona, i Golo sada: Vidjeti kao što mistici vide Richarda Rohra. Promocije knjiga održane su u Kući aikida u Zagrebu 22. XI. 2016. i u Gradskoj knjižnici u Zadru 9. XII. 2016., a upotpunilo ih je prezentiranje i novoizišlog, četvrtoga broja časopisa zajedno s temom Duhovni itinerarij: uspon duše k Bogu.

BENEDIKTUSHOF Putovanja u Centar duhovnih putova Benediktushof u Holzkirchenu pored Würz­ burga u 2016. godini započela su u rano proljeće kada su im Zdravko i Neven otišli prezentirati nove uspjehe (materijalizirane) zagrebačke kontemplativne

75

KONTEMPLATIVNA POVLAČENJA

priče: objavljene knjige i časopis. Ne treba ponoviti da su (opet!) bili zatečeni i iznenađeni našom produkcijom. Willigis je upravo cvao od sreće što vidi plodove našega (svojega) rada, i pitao: „Što će biti sljedeće?” (i naravno poklonima koje smo mu donijeli u čast 91. mu rođendana!).

Drugi smo se put na sjever uputili u uobičajenom terminu u rujnu kada se, od 9. do 14. IX., održavao redovni godišnji susret učitelja Linije. Tema je bila „Mistika i politika”, koja nas nije toliko zanimala (pogotovo i zbog toga što se odvijala na, za nas, teško prohodnom njemačkom), koliko susret s dragim ljudima, voditeljima Linije i Willigisom.

Termini u 2017. ovaj se puta nisu otvorili tako da s nestrpljenjem očekujemo novu 2018. godinu, koja će zasigurno donijeti nova iznenađenja i izazove.

76

IN MEMORIAM MARINA BOTIĆ (1958.‒2017.)

77

Prolaznost života još se jednom potvrdila na bolni, vrlo bolni način. S ovoga svijeta otišla je Marina…

Draga suputnica našeg kontemplativnog, a još duže i qigong&taiji Putovanja, koja nam je svojim neumornim radom, kao urednica u biblioteci „Kontemplacija i mistika” izdavačke kuće Synopsis, približila Willigisa Jägera kroz tekstove objavljene u knjigama – Val je more: mistična duhovnost za moderna vremena, Ži­ vot nikad ne prestaje i Kontemplacija: kršćanski put mistične duhovnosti.

Bolest ju je munjevito osvojila i nadjačala; ali bila je spremna, mirna. S punom je svjesnošću prihvaćala sve što joj je dolazilo, bilo to fizička bol, nemoć, praznina. I s nevjerojatnim mirom spremno se pustila kada više nije mogla ništa učiniti… i tako nas mnogo čemu podučila. Kao što mi je i mnogo puta to učinila na svoj malo vidljiv, samozatajan način u ovom našem 20-godišnjem druženju… s čime se njezin Zdravko uvijek i iznova zdušno slagao. I to s kakvim žarom! Kao što su i njih dvoje svjedočili jednom, tako rijetkom, odnosu punom ljubavi, razumijevanja i podržavanja, kakav svima može biti inspiracija, podrška i poticaj.

To je njen trajni biljeg u našim životima – hvala ti Marina!

NB

LJERKA JOVANOV (1934.‒2017.)

Naša draga Ljerka… Bila je spiritus movens kontemplativne grupe Jeka tišine u Zagrebu, u Dubravi. U nju se zaljubila pohađajući prve tečaje kontemplacije (u Hrvatskoj) koje je vodio tada novopridošli franjevac iz Hercegovine Mladen Herceg. Svojom prisutnošću i postojanošću, teološkim obrazovanjem, poznavanjem stranih jezika i kulture jezika općenito te nemalih organizatorskih i dušobrizničkih sposobnosti, označila je prvih 18 godina svojega postojanja (1994.–2012.). U vrijeme mojega priključivanja grupi (2000.) već su bili stavljeni temelji njenoga rada koje je koordinirao fra Mladen: redovni tjedni susreti kontemplativne i meditativne (lectio divina) grupe zajedno s uvodnim tečajevima kontemplacije koje je vodio nekoliko puta godišnje, a ona mu u organizaciji asistirala, te prvi prijevodi knjiga koji su se upravo u to vrijeme radili, a koje je u cijelosti vodila ona (Kontemplacija: susret s Bogom danas Willigisa Jägera, 2001., i Meditacija kao put k iskustvu Boga Huga Enomyje Lassallea, 2002.), kao i prvi brojevi časopisa „Jeka tišine” koji su počeli izlaziti 2003. godine.

Na časopis je bila osobito ponosna, s pravom, jer su se u njemu mogli pročitati prvi, vrijedni i kvalitetni tekstovi učitelja kontemplacije iz Willigisove škole, sve redom svećenici/e, teolozi/ginje, psihoterapeuti/kinje, profesori/ce

78

na univerzitetima i dugogodišnji praktikanti/ce kontemplacije, kao i prvi (prevedeni) tekstovi Anselma Grüna. Poticala je i druge da se uključe. Osobito se Ranka odazvala njezinu pozivu i bila aktivno uključena u objavljivanje mnogih prijevoda tekstova (s engleskog), a kasnije i ja. Na kraju, kako su joj snage pomalo kopnile, a ja se sve više uključivao u uređivački i prevoditeljski rad da je nadomjestim, koliko je to uopće bilo moguće, preuzeo sam uređivanja dva posljednja broja, ona iz 2011. I dok je prvi bio dobro prihvaćen jer je obrađivao temu kontemplacije u srednjem vijeku, drugi je izazvao pravu buru.

Drugi broj „Jeke tišine” iz 2011. obrađivao je temu međureligijskog dijaloga u susretu Istoka i Zapada i posebice susret kršćanstva s budizmom.

Naime, i naši učitelji bili su ili u direktnom (Willigis Jäger, Kakichi Kadowaki, Hugo Enomya Lassalle) ili u indirektnom kontaktu s budizmom (Thomas Keating), kontaktu koji je najdirektnije moguće utjecao i na nas – oblik sjedenja u kontemplaciji, a osobito oblik tečajeva, direktna su izvedenica zen seshina!

Istraživanje njihova rada i djelovanja bilo je i istraživanje naših korijena iz kojih je izrasla tako lijepa biljka kontemplacije kako nam ju je prenio fra Mladen; fra Mladen, koji je 30 godina intenzivno radio pod Willigisovim vodstvom! Ipak, govor o njihovu životu i radu (a uz njih prikazani su i Thomas Merton, John Main, Laurence Freeman i William Johnston), nije dočekan s dobrodošlicom. Dapače, snažno smo napadnuti kao zagovaratelji nečega što grupi ne treba i što grupa ne želi. Na naše dodatno obrazloženje i poziv na otvoreni razgovor, odjeka nije bilo. Ostali smo sami, osjećali se odbačeni. A zapravo, bilo je vrijeme da se krene dalje, iako to tada nismo mogli shvatiti jer smo bili u prevelikom šoku…

Ljerku taj šok nikada nije napustio. Ostao je u njoj kao izvor nelagode, čak i ogorčenja, koji se otvarao svaki puta kada bismo se dotakli te teme. Čak i mnogo godina kasnije; čak i do prije samoga njezina odlaska. Je li itko od ljudi koji su tada na taj način nastupili, ili koji su odšutjeli, svjestan utjecaja koji je taj događaj ostavio na njenoj duši? To govorim i stoga što me često hvatala tuga kada su se u njoj budile takve negativne emocije (a koje joj sigurno nisu pozitivno utjecale na, tada već načeto, zdravlje), a da joj nisam mogao pomoći.

S druge je strane ona bila i ostala stalni, vjerni pratitelj duša koje su joj se obraćale za koju lijepu riječ, poticaj ili odgovor na koje nejasno im pitanje.

Sjećam se mnogih razgovora koje smo redovno imali kod nje u stanu, uz šalice fine kave koju bi skuhala, o kontemplaciji, Willigisu, povijesti i sadašnjosti Crkve, kao i tumačenja Svetoga pisma i, naročito, o tekstovima koje smo čitali i na kojima smo radili. Bila je nezamjenjiv sugovornik uvijek svježih ideja i bistra duha. Kontemplacija i akcija u njenoj su pojavi zračili jedinstvenom duhovnom cjelovitošću.

Otišla je skromno kao što je i živjela. Prepuštena Božjem Duhu s kojim je vjerno živjela sve vrijeme koje sam je poznavao. Ljerka, dobri duh naše čudesne kontemplativne priče…

NB

KAKICHI KADOWAKI (1925.‒2017.)

Napustio nas je i jedan od naših velikih učitelja, otac Kadowaki, s kojim je Dobroslav proveo nezamjenjivih 30 dana povlačenja u njegovom malom duhovnom centru nedaleko od Tokija.

Rodio se u Japanu i odrastao u zen-budističkom okruženju, ali se vremenom sve više počeo zanimati za kršćanstvo. Jedan od najvećih uzora bio mu je isusovac o. Heinrich Doumolin (1905.–1995.), najveći poznavatelj budizma u kršćanskom krugu tog vremena. Ulaskom u isusovački red 1950. radio je pod vodstvom o. Pedra Arrupea (1907.–1991.), budućeg provincijala Japana pa potom i cijeloga reda, koji ga je i zaredio 1960. godine. Produbljujući razumijevanje i zena i kršćanske kontemplativne tradicije kroz desetogodišnje izučavanje izvora i prakticiranje zena i Ignacijevih duhovnih vježbi, shvatio je njiho-

NB

79

vu izuzetnu sličnost, što je prikazao Zen i Biblija, Filozofsko-teološki institut u čuvenoj knjizi Zen i Biblija, izdanoj Družbe Isusove 1980. godine. Svoj znanstveni rad (urednik Dobroslav Jakovljević), Zagreb, 2012. zaokružio je doktoratom na Gregorijani u Rimu. Ubrzo je postao cijenjen u ekumenskim krugovima u Japanu, što je bila osnova za prihvaćanje profesorskog mjesta na Sophia sveučilištu u Tokiju.

Dugogodišnje prakticiranje zena rezultiralo je potvrdom dubokoga duhovnog iskustva (satorija) od njegova učitelja majstora Omoria Sogena (1904.–1994., predsjednika Hanazano sveučilišta u Kyotu, Rinzai sekte zena), a od početka 1980-ih godina djeluje i kao učitelj zena i kao voditelj međunarodnih Ignacijevih duhovnih vježbi za isusovačke kandidate i svećenike u Japanu (od sredine 2000-ih otvorenih i za zainteresirane laike).

Znak na naslovnici

Brončani znak izradila je 2009. g. umjetnica Gisela Drescher iz Münchena za Centar za duhovne putove u Benediktushofu. © GISELA DRESCHER, http://www.gisela-drescher.de

Jedna istina svijetli iz srca svih religija.

WILLIGIS JÄGER

zajedno br. 5.

DOSADAŠNJA IZDANJA U BIBLIOTECI "KONTEMPLACIJA I MISTIKA" više o knjigama na stranicama www.synopsisbook.com i www.kontemplacija.hr

KONTEMPLACIJA DANAS, 1. DIO

Thomas Keating BLISKOST S BOGOM

AMERIČKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE

ISBN

1

Riječ urednika

4

THOMAS KEATING: Bliskost s Bogom

12 JADRANKA BRNČIĆ: Kontemplativni put Cynthije Bourgeault 20

CYNTHIA BOURGEAULT: Kenosis: put kenotičke ljubavi

28

DAVID FRENETTE: Sveto ništa i Trojstvo

35

Pitanja & odgovori s Carlom Aricom

46

RICHARD ROHR: Već u jedinstvu, Kontemplativna svijest, Kontemplacija kao otpuštanje, Golo sada

ISKUSTVA 49

THOMAS KEATING: Iskustva molitve sabranosti na kontemplativnom povlačenju

60

GORAN GRGEC: Duhovno putovanje mojega života

65 ZDRAVKO BOTIĆ: Strujanje života 67

Novoobjavljene knjige

67

IVAN SUPIČIĆ: Mladen Herceg, Vrata u tišinu. Praksa i povijest kontemplativne molitve

uvod u molitvu sabranosti

978-953-7035-62-4 (Zagreb) 978-9958-587-51-1 (Sarajevo)

Što? Gdje? Kada? – Događanja u 2016. i 2017.

77

In memoriam Marina Botić (1958.–2017.); Ljerka Jovanov (1934.–2017.); Kakichi Kadowaki (1925.–2017.)

tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 1, 2013.

MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KRŠĆANSTVO I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 2. DIO SUSRET S HINDUIZMOM

125 x 200 mm; 220 str.; tvrdi uvez

Willigis Jäger VAL JE MORE mistična duhovnost za moderna vremena

ISBN 978-953-7968-04-5 (Zagreb)

978-9958-587-92-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 244 str.; tvrdi uvez

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 2, 2014.

MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KRŠĆANSTVO I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 1. DIO SUSRET S BUDIZMOM

Willigis Jäger KONTEMPLACIJA kršćanski put mistične duhovnosti

ISBN 978-953-7968-20-5 (Zagreb)

978-9958-01-006-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 256 str.; tvrdi uvez

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 3, 2015.

SOPHIA PERENNIS BEZVREMENA MUDROST MISTIČNE DUHOVNOSTI ZA 21. STOLJEĆE

69 IVAN SUPIČIĆ: Kontemplacija i mistika 75

zajedno

Willigis Jäger O LJUBAVI I VJEČNOM ŽIVOTU ISBN 978-953-7968-73-1 (Zagreb)

978-9958-01-059-0 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 186 str.; tvrdi uvez

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 4, 2016.

GLAVNI UREDNIK: Neven Bradić LEKTURA: Iva Klobučar Srbić GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Jurica Puhalović NASLOVNICA: Bruno Abramović IZDAVAČI: CENTAR DUHOVNIH PUTOVA „KONTEMPLACIJA I MISTIKA” Radnički dol 24, Zagreb http://kontemplacija.hr SYNOPSIS d.o.o.

Vlade Gotovca 4, Zagreb NAKLADA: 200 kom.

GODIŠNJAK Zagreb, 2017.

KONTAKTI: info@kontemplacija.hr synopsiszg@gmail.com

Kontemplacija danas, 1. dio AMERIČKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE

Jim Marion POKRISTOVLJENJE unutarnji put kršćanske duhovnosti

ISBN 978-953-7968-33-5 (Zagreb)

978-9958-01-031-6 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 420 str.; tvrdi uvez

Richard Rohr GOLO SADA vidjeti kako mistici vide

ISBN

978-953-7968-32-8 (Zagreb) 978-9958-01-030-9 (Sarajevo)

125 x 200 mm; 224 str.; tvrdi uvez

tekstovi o kontemplaciji i mistici 5/2017.

Kontemplacija danas 1. dio:

AMERIÄŒKA Ĺ KOLA KONTEMPLACIJE

Budi miran i znaj da sam ja tvoj Bog. (Ps 46,11) Budi miran i znaj.

Budi miran.

Budi. moto Contemplative Outreacha cijena 30,00 kn