Putopis Balkan

Jug Dalmacije

Obavezno zaustavljanje na Rastokama Balkane, Balkane, Balkane moj... Putovati, putovati, putovati... vikao sam sebi u kacigu, dok sam se vraćao s još jednog putovanja. Kamo - u tom trenutku nije mi bilo niti bitno. No, kako je zima počela gubiti bitku sa suncem, trebalo je napokon i konkretizirati - ako već ništa drugo - onda barem stranu svijeta

Posebno mjesto - Izačić

Bihać - pješačka zona

TekST i fOTO: Tomislav Žanić

Ranijih godina odabir rute i nije bio problem. No, ove godine moja zakonita suvozačica nije mogla dobiti godišnji, što je značilo da na put moram sam. Pardon, samo sa Suzanom! Neformalni razgovor koji se dotaknuo i ovogodišnjeg putovanja prerastao je i u iskreni savjet mog dobrog poznanika, inače prekaljenog bikera i alpinista. „Balkan! Niti slučajno, u Alpe, jer tamo je klima mnogo surovija i lako bi ti se moglo dogoditi da završiš u snijegu! Uostalom i ptice po zimi lete na jug – a ne u Alpe!“ Da, pomislim i sam, iako nisam mislio letjeti, već samo lagano voziti i pritom istinski uživati. Osim toga, Mirela i ja se već nekoliko vozikamo Balkanom i doista smo se vraćali puni lijepih uspomena. A srce samo brže zakuca i na samu pomisao na sve prijatelje koje bih mogao obići na planiranom putu. I tako je počelo.

Polazak

Pripreme su bile kratke, a bočne kofere - koje u početku nisam mislio ponijeti – stavio sam više iz navike. Kako bih (ne samo sebi!) objasnio opravdanost putovanja, prvi dan sam išao u Split, točnije u Podstranu, na svadbu veoma mi dragoj osobi. Ostatak puta je bilo vraćanje doma - samo ne istim putem. I onda moja draga počne razmišljti na glas - "A da me povezeš dolje do Splita, da ti ne bude dosadno samom?" – i to od osobe kojoj je ipak draže sredstvo prometovanja ono sa dvostruko većim brojem kotača! Takvu žrtvu nisam mogao odbiti. Negdje oko Slunja zapuhao je iznenadni istočnjak i preko Plješevice donio miris ćevapa. To je značilo samo jedno – promjena rute i pravac Bihać. Pisati o prekrasnoj prirodi ovog dijela svijeta bilo bi isto kao i u Sahari spominjati vrućinu. Tko god je bio ovdje, shvatit će, onaj tko nije, nek požuri, iako se iskreno nadam da će uvijek takva ostati.

Vrlo brzo vratili smo se u Lijepu Našu i gotovo praznom cestom nastavili prema jugu. Iako smo tu prošli već nebrojeno puta, krajolici mame osmijeh zadovoljstva upravo kao i prvi put dok sam ih gledao sa stražnjeg sjedišta očevog "fićeka", kada smo u nepreglednim kolonama milili prema moru. Ponekad se, dok prolazim kroz slične krajobraze - kojih u Lijepoj Našoj srećom ne nedostaje - zapitam je li doista potrebno putovati tako daleko u potrazi za nečim čime istinski obilujemo. Susjedova trava je valjda zelenija, rekli bi mudriji od mene.

Iako nismo stigli prvi, bili smo zasad jedini gosti. Valjda zbog toga što su svi bili u crkvi. No, uz samu crtu gdje more oplahuje pijesak, u društvu kolege kojeg dugo nisam vidio, nikako nije bilo mjesta pritužbama. Uz dalmatinsku pismu, vino i spizu nitko nije mislio na krevet. Jutro je bilo prekrasno, bonaca u pravom smislu riječi. U svim drugim prilikama sjedio bih sam zagledan u mirno more. No, danas mirovanju nije bilo mjesta, valjalo je krenuti prema Podgorici.

Nakon što sam se pozdravio sa svima koji mi htjedoše poželjeti sreću na putu, krenuo sam put juga. Prekrasno jutarnje sunce zrcalilo se u plavetnilu mora i pojačalo

Plavetnilo Une

vjernim putopiscima poklanja par guma

Restoran Amigos kraj Splita, mjesto održavanja svadbe

Vesela klapa

Trebinje centar

moj užitak do neslućenih granica. Zaustavljanja sam sveo na najmanju mjeru. Zapravo sam se zaustavljao više iz puke potrebe za pokojom fotografijom, iako ovakve trenutke čovjek pamti vječno. I tada sam uvidio kako ću imati dosta “problema” upravo zbog fotografiranja. Naime, tu zadaću do sada je uspješno obavljala Mirela i to dobrim dijelom u vožnji.

Ipak Dubrovnik nisam nikako smio propustiti. Naročito ne onda kad su pred njim usidreni ratni i turističi brod - jedan nasuprot drugog. Obzirom da je jedan dobar dio mog života vezan upravo na brodove, nostalgija je učinila svoje. Iako je vožnja uz more po ovakvom vremenu doista očaravajuća, „Zumo“ me upozorio da je vrijeme skretanju – u planine. I doista, klima, a s njom i vrijeme, promijenili su se u času. S ugodnih dvadeset i nešto, pod nebom boje mora (ili kraj mora boje neba) začas se nađoh u sivilu hercegovačkog stijenja okupanog maglom, na temperaturi jedva dostatnoj da se mjeri dvoznamenkastim brojem.

Pustom i dobrom cestom kroz moćni krš ubrzo sam stigao u Trebinje. Suzanu sam ostavio kraj starih zidina i uputio se u obilazak grada u kojem nikad ranije nisam bio. Nije da nisam imao namjeru - još prije dvije godine na putu iz Međugorja, umjesto u željenom Trebinju, završismo u Bileći. Kako, ne znam niti danas. No bilo kako bilo, ovaj put sam nadoknado propušteno. Putovanje sam nastavio odličnom cestom skroz do Nikšića. Nakon što smo se i Suzana i ja dobro napili, kiša je pokazala svoju prijeku ćud i nakon dva doista suncem okupana dana došlo je vrijeme i za kišne navlake. Planirao sam još istog dana stići na Žabljak, pa sam to rekao Goranu, koji se na to samo slatko nasmijao. I doista, da ga tada nisam poslušao....

Nakon što sam se udobno smjestio u obližnji hotel koji se nalazi upravo na izlazu prema Kolašinu i u kojem je upravo bila u punom tijeku svadba, Goran je preuzeo nastavak itenirera. Reći ću samo da je Nikšičko pivo odlično, a Podgorica vrlo lijep i moderan grad – čak i po kiši!

idemo na skijanje...

Dan je počeo loše. Osim što ranojutarnji pogled u nebo nije ulijevo nadu, u sedam ujutro u restoranu još nije bilo nikoga i pritom ne mislim na goste. Nakon što sam nekako ipak dobio doručak i nevoljko obukao kišno odijelo, lagano sam se zaputio u brda, ustvari planine! Trebalo je doći

Imenjaku u čast

Crkva u Trebinju Trebinje - uspomena na slavnu prošlost

Granični prijelaz Crna Gora

Detalj ceste uz kanjon Morače

do Skopja, a i sama pomisao na tamošnju ekipu popravljala mi je rapoloženje unatoč sivim oblacima iz kojih je rominjala kiša. No, kanjon Morače bio je veličanstven čak i po sumornom vremenu. Iako sam napredovao sporo, okolni pejzaži su brzo poprimili izgled kao pri odlasku na zimovanje, a neprestana kiša polako je prelazila u svoj kruti oblik koji često nazivamo snijeg. Nije da sam se mogao pohvaliti iskustvom vožnje dvokotača po snijegu, zato mi se ovo i nije činilo kao nekakav problem. Začuđena lica vozača rijetkih vozila s kojima sam se mimoilazio nisu me se odveć ticala. Sve do Rožaja, u kojem sam se odvojio desno prema kosovskoj granici. Snijeg je postajao sve gušći, a mjerač visine na “Zumu” odavno je prešao 1.500 m.n.m. No, iako je vožnja već pomalo sličila na skijanje, još uvijek sam gajio nadu kako će to uskoro prestati. Konačno ugledah i crnogorski granični prijelaz. "A gdje si se ti to uputio jadan ne bio?", začuh riječi dobrodošlice kroz malo odškrinut prozorčić omanjeg kontejnera. "Pa u Peć, a gdje drugdje!", odvratio sam glasno, više da uvjerim sebe no njega! "Pa to ti je još oko petnaest kilometara, a pogledaj brate kakvo ti je vrijeme!" "Ma što je to za nas bajkere!", bila je izjava koju sam izrekao očito iskonski! "Pa ti si k'o Tito, Prozor noćas mora pasti - a!", bile su zadnje riječi koje sam čuo dok sam spremao putovnicu i kretao dalje. "Peć mora pasti, Peć mora pasti", ponavljao sam naglas. Ali ono što je palo nije bila Peć - već ja! Opsujem i Tita i Prozor i Peć i Alpe i Balkan i onoga tko me savjetovao da idem na jug. Sve to skupa trajalo je - ne mogu procijeniti koliko dugo! Nakon što sam se dobro ispsovao, sjetim se kako mi moja zakonita govori da duboko dišem kad sam bijesan. Počnem disati i disati, no ništa se nije promijenilo i dalje sam bio ljut ko ris! No, nije ni Tito osvojio Prozor bez žrtava.

Pogledam Suzanu - sve u redu, pogledam sebe - živ i zdrav. Sada je valjalo utvrditi situaciju, konkretizirati stvarne probleme i pristupiti njihovom rješavanju! Dakle, Tomislave - nalaziš se u Nedođiji, na 1.700 m.n.m, na ničijoj zemlji, u snježnoj mećavi, gdje svake prijestupne - i to kad je lijepo vrijeme - prođe pokoje vozilo. Pao si s motora i to dok si vozio uz brdo, a kako će tek biti spustiti se dolje, i da, trebalo bi prije toga i uspraviti Suzanu. Sjetih se svih onih koji su mi tumačili kako se motor diže sa zemlje i kako to baš i nije neki problem, no

Detalj sa granice BIH i Crne Gore

vjernim putopiscima poklanja par guma

Nikšić - spomenik Nikoli I

Lokve - ovdje skijaška sezona još traje Između Krive Palanke i bugarske granice - motiv oslikane stijene

Desant na Peć - poslije Rožaje prema graničnom prijelazu sa Kosovom

sve je ostalo samo na teoriji. Valja zvati pomoć. 911 zvoni - javi se ugodan ženski glas, pita što trebam, ja lijepo i pristojno objasnim situaciju, a glas me upita:" Odakle zovete i koga trebate!" "Zovem s planine, iz ničije zemlje i trebam pomoć!" Prozborim. "Ali gospodine jeste li vi ozlijeđeni?" Nastavlja glas. "Osim ega, ne!" Odvratih. "Pa koga hoćete da vam spojimo, policiju, i zapravo koju policiju?!" "Ma kakvu policiju, neku vučnu službu, tako nešto!" "To niste trebali nas zvati, ali evo vam broj!"

Zovem broj, javi se glas, ovaj put muški. "Da!" "Dobar Vam dan, ja sam iz Hrvatske, pao sam s motora na vrhu planine između Rožaja i Peći i trebam nekog da spusti mene i motor dolje." "A baš si s motorom?" - veselo će glas. "Da, baš motorom!" - odvratim. "I po snijegu ti motorom?!" - opet će glas. "Da, po snijegu motorom!" - ponovim. "A ono baš motorom i to na vrh brda!" - nastavlja glas veselo. "Da, baš motorom i to na vrh brda!" - ponovim sad već nervozno. "E pa mili moj, nađi ti nekog drugog z…..t!!!!" I glas se više nije čuo!

No, začuo se zvuk motornog vozila. Crni Audi 80, kosovskih tablica, dva muškarca staju i izlaze van. Započnu nešto na albanskom, no na moj kažiprst koji je bio uperen u Suzaninu tablicu, zadovoljno se nasmiju! Začas uspravismo Suzanu i uz ukratko prepričavanje proteklog događaja stariji lik uzme telefon, promrmlja nešto na albanskom i reče: "Stiže za najviše dvadeset minuta! "Tko stiže za dvadeset minuta?!" - prozborim začuđeno. "Crveni Toyotin kombi!" - odvrati lik sjedajući u Audi i uz podignutu ruku u znak pozdrava i kiseli osmijeh ode izvan dosega mojih očiju. Super, pomislim, iako mi je sve izgledalo predobro da bi bilo istina. Nakon što je prošlo tri puta po dvadeset minuta shvatih kako se riješiti jadnika na motoru koja čeka pomoć na vrh brda. Nedugo zatim naiđe još jedno vozilo, ovaj put sa crnogorskim tablama. Čovjek, sam, uspori, gleda u mene i moju visoko uzdignutu ruku. Potom se zaustavi, spusti prozor točno onoliko koliko je trebalo da proturi mobitel van i uslika me! Zatim se nasmije, onako šeretski i nastavi dalje zatvarajući prozor. A ja ostadoh čekajući Godota.

U međuvremenu prođu još dva vozila, u svakom po jedna muška osoba, no sva moja gestikulacija i pokušaji glumljenja očajnika završili su gledanjem u njihovu ispušnu cijev iz koje je izlazio gusti crni dim jako uočljiv na bijeloj podlozi. "E moj Tomislave, ovako možeš do Božića!" - rekoh samom sebi u kacigu, koju, uzgred, nisam skidao cijelo vrijeme kako mi se kosa ne bi smočila, jer sam znao da ću po snijegu morati voziti dignuta vizira (naime, još nitko nije izmislio grijače ili barem brisače za vizir! Misao mi prekinu buka nadolazećeg vozila, po zvuku zacijelo je bilo nešto većih gabarita. I zaista, u daljini ugledam smeđi Nissan Patrol!

Sada je bilo biti ili ne biti, pa sam sjeo nasred ceste točno u onaj položaj kako moja bolja polovica sjedi na yogi – dobro, ne baš tako pravilno! Nissan usporava, ali se ne zaustavlja. Ja se nikud ne mičem. Bolje da me zgazi, pa onda bar mogu zvati ponovo onaj ženski glas koji mi je

Nikad kraja usponu A taman smo krenuli niz planinu

Najstarija građevina u Sofiji Najslikanija crkva u Bugarskoj

vjernim putopiscima poklanja par guma

Sa Nešom na večeri u Sofiji

rekao kako mi ne može pomoći jer nisam ozlijeđen! I Nissan je stao, no nitko ne izlazi van. Gledam ja njega, gleda on mene - dobro, ne vidi me od kacige! I tako se gledamo neko vrijeme. Onda se na Nissanu otvori prozor. "Šta ti glumiš nekog kosmonauta?!" – oglasi se duboki glas iz vozila. E to je to - kontakt sa Zemljanima je uspostavljen i još se i razumijemo. Ustanem polako, ono, da ga ne uplašim (a valjda nisam disao od straha), skinem kacigu i zapodjenem razgovor. Kad sam mu ispričao sve dogodovštine, čovjek se počeo smijati do suza!

"E moj jarane, pa što me ljepo ne zaustavi, ovak sam te skoro zgazio, ja mislio neka pljačka!" "A kako da ti pomognem", nadalje će. I tako dok ga ja šacujem dal je iste sorte kao i onaj s "crvenom Toyotom", zapazim tragove širokih guma koji "očistiše" snijeg do nikad mi ljepše crnoće asfalta! "Ovako ćemo jarane", veselo nastavim. "Ti vozi polako ispred mene, ne vrludaj i ne koči. A ja ću po tvom tragu "skijati" niz breg!" Pobjedonosno uzviknem. "Pa zar ti ne reče da ideš u Peć?"- pita uz osmijeh. Moj izraz lica bio je dovoljan odgovor. A i motor se prilikom pada okrenuo prema nazad, valjda pokazujući u kojem smjeru trebamo ići. I tako malo po malo, širom raširenih nogu kao s pomoćnim kotačima, doskijasmo do dijela gdje mi mokar asfalt i kiša nikada u životu nisu bili ljepši.

Svako veće raskrižje u Sofiji pod budnim okom Prije Gabrova (Bugarska)

napokon na “suhom”…

Po povratku u Rožaj proučavam kartu i odlučujem se za najbrži put do Skopja – onaj preko Prištine. Unatoč kišnim navlakama, noge su mi bile mokre. Letimični pogled odmah je riješio zagonetku – naime, od “skijanja” niz planinu poderao sam navlake, a moje već uobičajeno “vodonepropusne” čizme odmah su predale bitku s vodom. Brzo sam ušao na Kosovo. Čak nisam morao platiti ni poznato kosovsko osiguranje. Vjerojatno je već pogled na moje izmučeno lice izazvao samilost. Podijeljenost Kosova jasno je izražena i doista ne treba biti naročiti stručnjak da biste znali u kojem dijelu se nalazite. Da uz Crnu Goru i Kosovo ima euro kao službenu valutu, čuo sam tek nedavno. U to sam se i sam uvjerio u Kosovskoj Mitrovici, na benzinskoj crpki.

Veliko Tarnovo - muzej

Crkva u V. Tarnovu

Nastavljam vrlo prometnom cestom prema Prištini, koja je u fazi gradnje, premda se promet po njoj odvija nesmetano. Podsjeća me na prošlogodišnju vožnju kroz Albaniju. Očito ovdje vrijede neka druga pravila. No, unatoč svemu u prometu se nitko ne ljuti. Bilo da svirate, ili se gurate, ili pak vozite k'o da vam je život u pitanju. Baš niti jedan vozač neće vam to zamjeriti, a kamoli artikulirati. To normalno očekuju i od drugih vozača. Kad to shvatite i počnete se tako ponašati, prometni kaos počinje imati smisao. I tako uz smisaonu vožnju brzo stižem u Prištinu, koja me odmah asocirala na jedno ogromno gradilište. Dosta toga već je izgrađeno i grad već sada ima jednu novu dimenziju. Siguran sam da će vrlo brzo postati metropola u svakom smislu te riječi.

Sve do Skopja nisam se zadržavao, dijelom zbog nogu koje su već dugo bile mokre, a posebice zbog ekipe koja me tamo čeka. U Skopju me dočekao Viktor. O njemu i njegovoj obitelji mogao bih mnogo pričati. Reći ću samo – prekrasni ljudi, onako kako to samo Makedonci mogu biti. Iako mi je ovaj dan bio iznimno naporan, znao sam da mojim “mukama” nije došao kraj. Tako je i bilo. Utorak četiri u jutro, restoran dupkom pun, a ja očajnički molim Viktora i Vujčeta da nastavak potražimo doma, a ne u nekom drugom restoranu.

Bugarska

Nakon što sam u “jutro” oko jedanaest sati popričao sa starom ekipom iz Moto Kluba Skopje, nastavljam prema Sofiji. Iako sam imao namjeru obići i Rilski manastir, prijeteći oblaci s juga brzo su me odvratili od te namjere. Ubrzo sam ušao u Bugarsku. Bio je to moj prvi susret s ovom zemljom i pokazalo se da je bilo dobro da sam i ovoga puta sve predrasude ostavio doma te zaboravio sve što mi je itko ikad rekao o Bugarskoj. A pričalo se uglavnom loše. Ceste u Bugarskoj su uglavnom dobre, a i one koje su loše ubrzano se obnavljaju. Promet je vrlo rijedak, osim u blizini većih gradova. Vozi se strogo po propisima, gotovo za ne vjerovati, osim nekolicine kamikaza koji su očito svuda pravilo. Poslije sam od Neše saznao i zašto – naime, postavljene su nadzorne kamere koje nisu vidljive i prva serija kazni već daje rezultate. Za mene je to odlično, jer sam tako i uz ne naročito brzu vožnju bio među bržima.

Ruse - Bugarska Velebna utvrda u Velikom Tarnovu

Manastir u mjestu Sinaia u Rumunskoj

Glavni trg -Brasov Rumunija

vjernim putopiscima poklanja par guma

Hollywood na Rumunjski način

Mjesta jesu siromašna, ali je vidljiv pomak u poboljšanju standarda. I da, nigdje ni traga smeću kojeg često povezuju s ovom zemljom. Ukratko, vožnja do Sofije bila je čisti užitak - upravo obrnuto proporcijalno onome jučer!

Zaustavljam se na samom ulazu u Sofiju i unosim kordinate hotela u GPS. No, ta naizgled jednostavna operacija, koju sam do sada mnogo puta uspješno izveo, ovoga puta i nije ispala tako laka. Naime, u bugarskom pismu ima "čudnih" znakova, tako da nije baš lako upisati ono što treba. Srećom je Bugar, po kojem je ulica moga večerašnjeg hotela dobila ime, imao "normalno" prezime. Sofija je veliki grad, naročito u pet sati popodne. Širi centar je popločen kamenim kockicama na kojima vožnja dvokotačem i nije najljepša stvar na svijetu, a nisam želio saznati kako to izgleda po kiši - bar ne iz prve ruke!

U Sofiji me dočekao Neša, koji mi je rezervirao hotel u samom centru grada nedaleko svog stana. Prvo se pobrinuo da Suzana prespava na sigurnom, a potom i za moj hedonizam. Sam grad je vrlo lijep i uređen, pun zelenila i suprotnosti. Dojam mi se još više popravio nakon odličnog izbora restorana autohtone kuhinje. Neša se pokazao kao izvrstan domaćin i doista potvrdio pravilo o bikerima kao vrsnim domaćinima. Poslije doručka sljedećeg jutra malo sam prošetao po gradu. I taman tada je počela kiša. Iako nisam nikuda žurio, te usprkos želji da Nešom još malo popričam uz kavicu, nikako nisam htio dulje čekati i izlaziti iz Sofije po skliskim kamenim kockicama. Inače, Neša je pravi biker, a njegova dva motora ukupno imaju oko 3.000 ccm.

Požurivan kišom brzo se opraštam i krećem ka večerašnjem odredištu - Velikom Tarnovu. Odmah nakon izlaza iz metropole, točno uz cestu, u pravilnim razmacima na svakom ugibalištu ordiniraju djelatnice najstarijeg zanata. Iako sam vozio prilično sporo, i kao u vojsci pogleda u desno, niti jedan dio njihova tijela nije odavao zainteresiranost. Shvatio bih njihovo ignoriranje da sam vozio bez kacige, no ovako izgleda da sam ružan i s kacigom na glavi! Nastavak puta ponudio je krasnu brdovitu cestu s vrlo rijetkim prometom. Cesta broj šest preko Pirdopa i Karlova prolazi podnožjem planinskog masiva nimalo bezazlenih vrhova. Od Šipke do Gabrova vodi veličanstvena cesta kroz istu

Veličanstveni dvorac u mjestu Hunedoara - Rumunjska

takovu prirodu, no koliko god cesta bila dobra, toliko je vrijeme bilo loše - sve dok u jednom trenutku uvjeti za vožnju nisu počeli ličiti na elementarnu nepogodu. Ovoga puta sam se zaustavio na vrijeme. Doista nisam brojao koliko puta je kiša počela, pa stala, samo da bi ponovo mogla početi. Samo znam da kad sam konačno stigao do Velikog Tarnova i pronašao smještaj, niti kiši više nije bilo do padanja.

Tarnovo je zaista poseban grad. Leži na živopisnoj rijeci Yantra, koja meandrira oko grada na doista impresivan način. Upravo takav položaj grada u odnosu na rijeku omogućio je izgradnju zaista veličanstvene tvrđave, koja i nakon dvije tisuće godina dominira gradom. Tarnovo je bivši glavni grad Drugog bugarskog carstva i to je zaista vidljivo u svakom kutku ovog mjesta. Nakon dugotrajne šetnje sjeo sam u hotel na zasluženu večeru. Cijene hotela i restorana u Bugarskoj su još uvijek prihvatljive, no tendencija rasta upravo je eksponencijalna. Stoga tko god želi obići ovaj dio svijeta, bolje bi bilo da požuri.

Novi dan je donio staro vrijeme. Osnovna zamisao bila je odlazak na obalu Crnoga mora te "penjanje" njegovom obalom sve do delte Dunava, no ovaj put sam poslušao meteorologe. Vožnja po ravnom popraćena kišom nije izazivala erupcije oduševljenja.

Rumunjska

Stižam u Ruse, velik pogranični grad koji tangira lijevu obalu velike rijeke. Tu smo odlučili napuniti svoje utrobe potrošivši doslovce i posljednji novčić tadašnje nam države. Prvi kontakt sa Rumunjskom i nije bio spektakularan. Dosta siromašna mjesta slična zadnje viđenima u Bugarskoj. Čak je i vrijeme bilo isto. U nastavku puta često sam posjećivao benzinske crpke, iako ni Suzana niti ja nismo bili žedni, a po svemu sudeći nije bila žedna ni mokra zemlja, koja nija mogla upiti očito prevelike količine padalina. Kako sam se približavao metropoli, promet je postao sve gušći. Vrhunac je bila obilaznica, ili bolje rečeno obična cesta oko dvomilijunskog grada, čiji je nagli rast standarda umnogostručio broj vozila, koja nekad možda i dostatna cestovna infrastruktura nije mogla progutati.

Sve gore navedeno, začinjeno kišom i nepostojanjem vertikalne i horizontalne signalizacije, u kojem se križanja prometnica u istom nivou odvijaju slično kao i u Tirani, rezultiralo je da vozač dvokotača tih dva sata i nije bio najsretniji čovjek na planeti. No čim sam odmakao od rumunjske prijestolnice, situacija se promijenila – i to na bolje. Prvo se popravilo vrijeme, a potom i okoliš. Nakon Ploiestia počinje užitak, odlična planinska cesta i što je najbitnije - suha. To posebice vrijedi za mjesto Sinia, koje bez pretjerivanja mogu nazvati istočnim Monte Carlom. Veliki dio kuća ovog naočigled bogatog mjesta podsjeća na dvorce.

Ovaj dio Rumunjske je vidno turistički orijentiran, posebice zimi. Meni je bilo lijepom premda nije bilo snijega. I naposlijetku – Brašov, centar ovoga dijela zemlje u svakom smislu riječi. Grad je vrlo impresivan i da kojim slučajem nisam znao gdje se nalazim, dojmljen otmjenim gotičkim stilom, vrlo lako bih pomislio da sam u nekom njemačkom gradu. Odličan autohtoni restoran još uvijek umjerenih cijena samo je zaokružio odlični dojam.

I napokon je svanulo dugo priželjkivano jutro bez oblačka na nebu. Iz grada sam izašao u hipu, a prekrasna suha cesta koja vodi do Fagarasa pojačala je moj užitak do beskraja. U Rumunjskoj sam vidio dvije vrste prometnica: one koje na prvi pogled izgledaju kao da su nedavno sagrađene, gdje je odmah vidljivo poštivanje svih zapadnoeuropskih normi cestogradnje, na kojima je eruptivni material osiguravao vrhunsku prionjivost svih vrsta pneumatika, te one stare, naslijeđene iz prošlih vremena, na koje zbog sveprisutnih predrasuda pomislimo kad nam neko spomene zemlju poput Rumunjske. No, ovih starih prometnica ima sve manje i manje. Preko Fagarasa, pokraj najviših vrhova zemlje koju sam posli-

Unutrašnjost dvorca

Vršac - hotel u centru

je neuspješnog “Desanta na Peć” gledao sa strahopoštovanjem. Ako je i postojala misao da u svibnju probamo osvojiti Transfargarasan, sigurno je ishlapjela na vrhu Mokre Gore.

Osim za biološke nužnosti zadržavanja nije ni bilo, sve do Hunedoara, odnosno veličanstvene građevine - dvorca Hunyad! Prilično začuđuje da nigdje nisam vidio nikakve turističke znakove ili vodilje do doista prekrasnih građevina kojima Rumunjska obiluje, tako da se lako može desiti da prođete tik do njih i ne primijetite da doista i postoje. I dok sam obilazio ovaj veličanstveni ljudski uradak, sjetih se prošlogodišnjeg puta u Alpe i posjeta Ludvigovim dvorima, gdje su nam prvo za parking dvokotača uzeli pet eura, da bismo potom pet sati čekali na kupnju karata za ulaz u dvorac, a ulaz se s netom kupljenom kartom čeka tri sata - i to radnim danom!

Hordama turista ovdje nema ni traga. Dvorac nije onako zapadnjački ukalupljen, upravo suprotno, djeluje vrlo mračno i mističZrenjanin

no, pomalo otkrivajući što se vremenom tu sve odvijalo, a odvijalo se puno toga. Mentalno ispunjen, nisam htio nastaviti po prijedlogu Zuma, trebala mi je neka "divlja" cesta na kojoj nema tragova civilizacije i takvu sam i pronašao - Zumo ju je zvao "off road". Inače, ove dvije zemlje koje su zadnje primljene u toliko nam željenu EU i nemaju bajnu pokrivenost GPSom, bar ne mojim. No, ovdje mi to nije smetalo. Priroda nezagađena ljudima upravo mi je godila, no nakon nešto više od sat vremena vožnje, osim Zuma, niti ja više nisam znao gdje se nalazim! Ubrzo ulazim u neko selo koje niti karta mjerila 1:500.000 nije poznavala! Zaustavim nekog čiču na frezi koji je očito bio najbolje motoriziran, te ga upitah gdje se nalazimo, dok sam rukom kružio po karti. Čiča znalački uzme kartu, udalji je malo od očiju, ono, da bolje vidi, i počne kružiti prstom negdje oko granice s Ukrajinom izgavarjući totalno mi nerazumljive riječi s osmijehom na licu. Nisam htio biti nezahvalan i prekidati čovjeka, no valjalo je pronaći neku cesticu koja je barem Zumu poznata, ako već meni nije – i to po mogućnosti prije no što se smrači. Ponovio sam zadnje tri riječi koje je čiča netom izgovorio, što je kod njega izazvalo salve oduševljenja - valjda zato što se uvjerio kako mu trud nije bio uzaludan jer sam ga sve razumio. No, kako sam krenuo upravo suprotno od danih mi uputstava, čiča me isprati začuđena pogleda. Mislim da ni moj pogled nije bio drugačiji.

Dalje nastavljam koristeći kompas. I nakon pola sata Zumo progovori - "Skrenite desno." Iako sam ispunio sve ciljeve koje sam si zadao za danas, odlične suhe ceste i rijedak promet tjeraju me dalje i ubrzo dolazim do granice. Iz meni nepoznatih razloga nekolicini vozila ispred trebalo je oko dva sata kako bi ušli u Srbiju, očito se iz EU teško izlazi, a mi mislimo kako je samo teško u nju ući. Dan sam završio u Vršcu, u inače najskupljem hotelu na cijelom putovanju.

Osvanuo je i zadnji dan ovog putovanja - na moju neizmjernu

vjernim putopiscima poklanja par guma**

Izvor na Krndiji

radost, sav okupan suncem. Iako je osnovni plan bio odlazak u srpsku metropolu do kolege, došlo je do promjene. I tako sam vozio preko Zrenjanina sve do Dunava i omiljene mi Slavonije, u Požegu na majčin ručak. U svim drugim slučajevima nakon ovakvog ručka od vožnje više ne bi bilo ništa, no princeze su bile nestrpljive. Za nepuna dva sata stigoh doma živ, zdrav i zdravo umoran. Na poslijetku, još se jednom zahvaljujem svima koji su na bilo koji način doprinjeli ovom putovanju i odvojili dio svoga vremena i podijelili ga sa mnom. I kako reče jedan moj prijatelj biker: "Kod motora najviše volim ljude koji ih voze!" n

Posljedice skijanja niz planinu