Putopis Maroko

>>>putopis

Maroko Potraga za glavom lava i Napoleonovom kapom Kada u osam godina kroz sedam trotjednih putovanja obiđete čitavo balkansko susjedstvo, Gruziju, Armeniju, Tursku uzduž i poprijeko, dobar dio Bliskog istoka i gotovo čitav sjever Afrike, a nakon toga vas još uvijek ne privlače europske metropole, tada je teško osmisliti putovanje u novo i nepoznato u vremenu koje imate na raspolaganju. I dok smo raspravljali na koju ćemo stranu svijeta krenuti, nabasali smo na roman "Put soli". Boje i mirisi marokanske pustinje, čarolija stijena Atlasa i tajne Berbera i Tuarega koje izviru iz njega probudile su iz sjećanja predivne slike i uspomene iz zemlje boje cimeta. Odluka je pala. Nakon šest godina po drugi puta krećemo u Maroko

TeksT: VERICA GEMIĆ foTo: MARIJAN GEMIĆ marijan.gemic@zg.t-com.hr

Posljednje srpanjske nedjelje, po običaju s danom i nekoliko sati zakašnjenja u odnosu na planirano, ali ovoga puta nakon detaljne provjere i po mom mišljenju besramnog lickanja i tetošenja naše dvokotačne ljubimice (a sve kako dotična ne bi iskazala žensku hirovitu narav kao prošlog ljeta na putu po Iranu), po treći put krećemo u susret Africi. Vozimo autocestom prema Ljubljani, pa preko Sežane ulazimo u Italiju. Ubrzo iza nas ostaju Venecija, Padova, Verona, Alessandria, Asti i Alba. Dok jurimo talijanskim autocestama, definitivno potvrđujem svoju teoriju o tome što znači biti zemlja srednje Europe. To znači da do nečeg imalo egzotičnog, na koju god stranu krenuli, morate odguliti barem dva dana dosadnih, civiliziranih krajeva, s njihovim još dosadnijim autocestama. One su na žalost nužno zlo, jer omogućuju optimalan omjer prijeđenih kilometara u jedinici vremena. U predvečerje stižemo u Cumeo, gradić u podnožju Alpa, koje čine prirodnu granicu Italije i Francuske. Cumeo osvaja na prvi pogled. Centralni trg, Piazza Galimberti, okružena arkadama i ljepota kojom zrače njene palače i okolne ulice dovoljan su razlog da ovaj grad bude pod zaštitom UNESCO-a. Lijep je i sigurno vrijedan zadržavanja, ali ipak je samo pola dana vožnje udaljen od Zagreba, pa može pričekati neku drugu priliku. Kad vam je cilj udaljen tisuće kilometara, tada ljepote na pola dana vožnje postaju nebitne, pa vozimo dalje. Penjemo se u Alpe i prvu nomadsku noć provodimo u Limonettu, alpskom mjestu tik uz granicu s Francuskom, u koje stižemo po mrklom mraku (spavanje s doručkom - 55eura).

Jutro otkriva svu ljepotu Alpa i razigranost boja malog alpskog mjesta. Sve oko nas govori: "Život je lijep!" U Francusku prelazimo kroz tunel kroz koji naizmjenično propuštaju one koji odlaze i one koji dolaze. Tunel je uzak, mračan i vrlo elementaran. Malo egzotike usred Europe povećava količinu naše sreće. Izlaskom iz tunela dočekale su nas serpentine i tuneli, strme litice kanjona rijeke Roye, bistra voda koja pršti preko kamenja, a količina sreće postaje sve veća. Kako se spuštamo prema Mediteranu, sve je toplije, alpske goleti zamjenjuju palme, a alpska arhitektura miješa se s mediteranskim stilom. Nismo samo sretni, nego i malo nepažljivi, jer umjesto da krenemo prema Nici, cesta nas je ponovno vratila u Italiju. Krivnju za fulažu moja muška polovica upućuje, naravno, na moju adresu: "Nisi dorasla ni jednom GPS-u! Kaj mi nisi mogla reć' da smo trebali skrenut' ? A i ta Europa je baš nekaj! Nekad si mogel fulati najdalje do carine, a sad prejdeš pol Europe da ni ne znaš." No, ljepota i sreća su prevelike da bi me mogao izbaciti iz takta svojim primjedbama, pa uz odgovor: "Da dragi", ulazimo u Ventimigliju koju koristimo za kupnju hrane. Naime, loše karakteristike Europe nisu samo njezina neegzotičnost i nepostojanje carinika, nego i visoka cijena usluga. Stoga europski ručak rješavamo u jednom od trgovačkih centara, u kojem se, gle čuda, osjećamo kao kod kuće.

Iz Ventimiglije prašimo autocestom uz Monte Carlo, Nicu i Cannes, uz česta zaustavljanja radi naplate cestarine. Pojedinačno gledajući cifre su male, ali kada se sve skupa zbroji, više ne izgleda tako. U Arlesu silazimo s autoceste u potrazi za benzinom. Vozimo kroz rižina polja kroz koja protječe Mala Rona, azurno plave boje i veličine naše Save. Zaustavljamo se u Saint-Gillesu, malom, pitoresknom mjestu uz kanal Rone. Sjedimo na rivi s palmama i usidrenim jahtama, sve na prvi pogled izgleda kao da smo na morskoj obali. Oko nas opuštenost i nonšalantnost tako svojstvena Francuzima. Svaki susret s njima potvrđuje da su narod koji zna uživati u životu. Kroz nepregledne vinograde i voćnjake vozimo prema Španjolskoj, a zatim španjolskom autopistom (autocestom s naplatom) sa sumrakom stižemo u Barcelonu, gdje nakon dulje potrage pronalazimo smještaj u hotelu Antibes (dvokrevetna soba bez doručka - 75 eura).

Osvanuo je treći dan našeg nomadskog života, koji je - baš kao i svaki put do sada - dan kada navala putničkog adrenalina popusti i prevlada umor. Jedan je to od onih dana, kada se pita-

Limonetto Marenda na parkiralištu (u Španjolskoj, parkirališta su zaista i odmorišta)

te što vam je sve to trebalo i kada biste najradije odustali od svega. Na sreću, takvo raspoloženje ne traje dugo. Praksa pokazuje da je dovoljno ostati u krpama i odspavati malo dulje i opet se javlja luda želja za novim kilometrima i mirisom užarenog asfalta, ponovno želite stići što dalje i vidjeti što više. Ni ovoga puta nije bilo drugačije.

Dobro naspavani, Barcelonu napuštamo oko podneva. Prođirali smo malo njenim ulicama, tek toliko da provjerimo je li zaista tako lijepa kako je zapisano u sjećanjima i zaključili da nas sjećanja definitivno ne varaju. Plan je u najkraćem mogućem roku stići do Afrike, povremeno prekidajući monotoniju autovia (brzih cesta bez naplate) lokalnim slikovitim cesticama. Na izlazu iz Barcelone, prije novih kilometara pred nama, stanemo popiti kavu u lokalnom kafiću. Skupilo se oko nas nekoliko znatiželjnika koji pokušavaju odgonetnuti odakle dolazimo. Začuđeni su da smo na motoru stigli čak iz Hrvatske, a čuđenje je još veće kada saznaju kamo smo se zaputili. Trudi ih se moja muška polovica začuditi još više pričom o tome što smo do sad motorom proputovali i gdje smo sve bili. I dok navlačimo na sebe jakne, rukavice i kacige, oni širom otvorenih očiju zure u nas kao u bića s drugog planeta. Pri silasku s povišeg rinzola Severina je iz nekog razloga krepala i "poremetila labilnu ravnotežu trenutka" , pa ju je moja muška polovica, kako on voli reći, "bio prisiljen kontrolirano spustiti na bok". Ja to zovem "iz čista mira, strmeknuli se ko budale", a po facama okupljenih reklo bi se da i oni preferiraju moj naziv izvedene predstave. Pokunjeno skupljamo krpice i pokušavamo što je moguće brže nestati sa scene.

Vozimo uz Valenciju, Alicante, Murciju i Lorcu, diveći se Španjolskoj. To je zemlja satkana od vinograda, maslinika i voćnjaka, nepreglednih polja žita, "ukrašena" morem plastenika i staklenika za uzgoj najrazličitijeg bilja, s cestovno izuzetno dobro povezanim mjestima u kojima niču moderne tvornice najnovije generacije. U predvečerje stižemo u Veru, slikovit, vrlo uredan gradić nedaleko morske obale, 90 km ispred Almerie, u kojem se smještamo u vrlo dobrom hotelu (noćenje bez doručka - 75 eura). Odlazimo u noćnu šetnju očekujući turističku vrevu, no sve je iznenađujuće tiho i mirno. Napravili smo đir po pustim ulicama, pa poštujući lokalne običaje, rano otišli na spavanje. Usnuli smo s nadom da nas još samo jedan dan dijeli od Afrike.

Nakon doručka realiziranog u lokalnom marketu vozimo prema playa de Vera, udaljenoj desetak kilometara od grada. Reljef tipa Površina Mjeseca nije nas oduševio, a nismo ostali ushićeni ni velikim apartmanskim naseljima čija je izgradnja u punom zamahu. Nemamo žicu za tu vrstu turističke arhitekture i način na koji se u njoj provodi slobodno vrijeme i tu jednostavno nema pomoći. Svjesni smo da je još više onih koji nemaju žicu za naš način odmora, kojeg i naši najbolji prijatelji nazivaju suludim. No, ne kaže se uzaludno da je ljepota u različitosti. Sve je u redu dok postoje komforni resorti za njih, Severina (Aprilia Capo Nord) i bar donekle zanimljiva cesta za nas. Ne nastojimo nametnuti jedni drugima svoj način odmora u svrhu zajedničkog druženja. U to doba godine s prijateljima komuniciramo samo pokojim SMS-om. Time uklanjamo strah koji se kod njih javi kad pomisle na čudake koji na dva kotača jezde još čudnijim krajevima, i našu bojazan da "jadni oni", možda ipak ne znaju što će sa sobom od dosade.

A da nama slučajno ne postane dosadno dok vozimo prema Almeriji, cestom koja prolazi između kamenopješčanih brežuljaka obraslih suhim busenjem, pobrinula se moja muška polovica i ono što je on proglasio stazama za off-road trening. Silazimo s glavne ceste, jer je odlučio iskušati Severinu u vožnji po kamenito-pješčanom terenu. "To bu nam ko stvoreno za vježbu prije vožnje po Sahari", objašnjava on ushićeno, dok po uskoj lokalnoj cestici vozimo prema nečemu što po meni nije tamo za razbibrigu i zabavu. "Čuj, meni te tvoje off-road staze nekak više zgledaju ko vojni poligon", primjećujem oprezno. "Kaj god! Pa kaj ne vidiš da je i nekakav restoran tam dole? I pogleč samo kolki ljudi su na onoj terasi. Velim ti, svi su oni došli uživati u off-roadu, samo kaj ne buju vozili motore, nego one jadne đžipe", uporan je on. "Ali na restoranu piše Legionaros a luchar, a nadam se da znaš ko su legionari", pokušavam ja ponovno doprijeti do njegove svijesti. "Kakvi legionari?! Tebi su i legionele vojne postrojbe! Zbriši si očale, nisi dobro vidla! Rađe budi mirna, tu silazimo s ceste, vidiš da spust baš ni najbolji, da ne bu kak iza Barcelone", ne da se on. Uspješno smo sišli na Severini pod punom ratnom spremom na pješčano-kamenu podlogu i krenuli prema prvom brežuljku uz bijelu tablu zabodenu u tlo. Pročitala sam tekst na tabli još dok se on zabavljao silaskom s ceste, pa je ton mojeg glasa postao nešto jači i nervozniji: "Čovječe, ili čitaj, ili slušaj, pa ti buš nas još odpelal u minsko polje!" Na tabli je, naime, pisalo: MINISTERIO DEFENSA, CAMPO DE TIRO, POLIGON DESTRUCTVO, PROHIBIDO EL PASO. "Ne moraš biti poliglot da skužiš kaj je pisac štel reči!", vičem ja i čitam na glas sadržaj table, "vrag ti generaciju koja je v gimnaziji umjesto latinskog učila ruski!" Na svu sreću ipak je u svijesti proradila veza s engleskim i moj je poliglot hitno i hitro okrenuo Severinu natrag prema cesti s koje smo netom sišli. Dok je silazak izveo sporo i pažljivo, povratak je izgledao nešto drugačije. Severina se pri penjanju na cestu nasukala trbuhom, pa je drugi puta istoga dana "kontrolirano spuštena" na desni bok. Mašina je ostala upaljena i u brzini, čega nismo ni bili svjesni sve dok moja junačina nije počela podizati motor, nehotice dodajući gas, a stražnji se kotač dokopao pijeska. Visina pješčanog "vodoskoka" koji je stvoren kao posljedica "spretnog" manevra bila je impozantna.

Cijeli događaj podsjetio me na epizodu s traženjem El Shatta po Sinaju

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Španjolske "autovie" - isvrsne i besplatne

Karte za trajekt treba kupovati prije ulaska u grad i luku El Jadida - Ramazansko slavlje do zore

Doviđnja Evropo - pogled na Gibraltar s afričke obale

El Jadida - buđenje ulica starog grada El Jadida - gradska cisterna

Afrička atlanska obala - tisuće kilometara pustih pješčenih plaža

Od Agadira preko Tinzita do Tafrouta

Erozija na djelu - stjenovita obala sjeverno od Safia

Predvorje hotela u Tafroutu - idealnom ishodištu za obilazak Antiatlasa Tafrout

na jednom od prethodnih putovanja. Tada smo se nonšalantno upeljali ravno u središte egipatske vojne baze. I tada je moja muška polovica imala svoje tumačenje vike koja se čula iza nas. Tumačenja onoga što vidimo i čujemo izjednačila su nam se tek kad smo se našli okruženi vojnicima istrčalim iz okolnih baraka – kasarni, u gaćama i japankama, s kalašnjikovima okrenutim prema nama. Sveukupnoj zabezeknutosti pridružio se i mitraljezac na obližnjem mitraljeskom gnijezdu, a na našu sreću, bez teksta je ostao i njegov mitraljez.

Dok se vraćamo na cestu prema Almeriji sama sa sobom zaključujem da smo za ovu sezonu vojne dogodovštine odradili.

Krajolik oko nas sve je zeleniji i ubrzo dolazimo do uzvisine s koje puca pogled na veliku udolinu. U prvi trenutak nije mi jasno što vidim, jer se cijela dolina bijeli, kao da je prekrivena snijegom. Mjesto radnje-jug Španjolske, vrijeme radnje-kolovoz, dakle, snijeg ne dolazi u obzir. Ono što vidimo doista je fascinantno. Nekoliko stotina četvornih kilometara prekriveno je plastenicima. Ne možete se ne diviti uzgoju voća i povrća na španjolski način.

Iz poljoprivrednog raja dolazimo do obale s vilama, apartmanskim naseljima, golf terenima i resortima. Prašimo uz Malagu , a nešto prije Algecirasa kupujemo karte za trajekt koji će nas odvesti u Afriku. Kod prošlog putovanja u Maroko naučili smo da se trajektne karte ne kupuju u luci. Puno je jednostavnije to obaviti u agencijama za prodaju karata koje su u obliku malih drvenih kućica poredane uz cestu desecima kilometara prije trajektnog pristaništa. Svaka od njih prodaje karte svih brodskih kompanija, dok u luci morate obilaziti šalter svake pojedinačne kompanije, ne bi li našli najpovoljniji termin i cijenu. U 18 sati isplovljavamo iz Algesirasa prema Ceuti. Vožnja stoji 92 eura i traje pola sata. Dovoljno tek da bacite pogled prema Gibraltaru i mahnete Europi. I tako smo nakon tri i pol dana i 2900 prijeđenih kilometara sretno stigli u Afriku.

Na dio puta iza nas gledamo kao na nešto što je nužno da bi se stiglo do cilja. Zovemo to tehničkom vožnjom. Kilometri ispred nas predstavljaju užitak. To su oni kilometri koji, kada ih jednom prijeđete, ostavljaju u sjećanju slike, zvukove, boje i mirise, predivan osjećaj slobode i sreće i ono samo nama shvatljivo zadovoljstvo što smo na neko vrijeme živjeli u svijetu nešto drugačijem od našeg, na način potpuno različit od svakidašnjice.

Iskrcavamo se u Ceuti, te uz uslugu "my frienda" (čovjeka koji umjesto vas uz proviziju rješava carinsku papirologiju) koja stoji 10 eura, obavljamo carinske formalnosti. Kada smo prije šest godina ulazili u Maroko i prvi se puta uopće susretali s arapskim svijetom, to nam se činilo silno komplicirano, pa smo odmah po silasku s broda pristali na pomoć "my frienda" kao jedino moguće rješenje. Sada, kao već iskusni putnici, znamo da cijela procedura nije ništa složenija nego u bilo kojoj drugoj "egzotičnijoj" zemlji i da nam pomoć "my frienda" nije neophodna. Ipak pristajemo na nju, jer štedi vrijeme, a ne košta previše.

Provlačimo se puževim korakom uskim ulicama arapskog dijela Ceute. Oko nas šarenilo boja pomiješano s mirisima maslina i začina, vreva i krkljanac. I dok svim osjetilima upijam svijet oko sebe, pomislim: "Da, počinju kilometri čistog užitka. Ovo oko nas je ono zbog čega smo ovdje." Ne moram ni pitati što o tome misli moja muška polovica, jer znam da osjeća isto.

Po principu tri koraka naprijed, dva nazad, izašli smo iz Ceute. Polako pada mrak dok vozimo autocestom prema Tangeru koja pred šest godina još nije postojala. Izlaz za Tanger smo fulali, što uopće nije bitno, jer jedini plan je da plana nema. Idemo dalje do Asilaha, gradića na obali Atlantika. Smještamo se u dobrom hotelu (noćenje s doručkom - 75 eura), a zatim odlazimo do Medine i pijemo čaj unutar njenih bijelih zidina. Ramazan je i prije 22 sata sve je pusto. U vrijeme večernje molitve većina se dućana i lokala zatvara, a život i hranjenje počinje nakon toga. Prošlo smo ljeto upoznali Ramazan u Iranu, ove ćemo godine saznati kako Ramazan izgleda u Maroku. Večeramo u restoranu na obali Atlantskog oceana, zajedno s hrpom španjolskih turista koji tu ljetuju. Sretni i siti, tek nakon ponoći odlazimo na počinak.

Jutro otkriva dio ramazanskih običaja Maroka. Jutro je za vrijeme Ramazana mrtav dio dana. Ulice su puste, dućani i restorani su zatvoreni, sve izgleda kao da je život stao. Sasvim drugačije nego u Iranu, gdje ramazanska jutra nismo tako doživjeli. S obzirom da se nalazimo u turističkom dijelu Maroka, jutarnji ramazanski običaji još nas više čude. Ne smetaju nam, jer htjeli smo različito od svakodnevnog, pa što različitije - to bolje.

Vozimo lokalnim priobalnim cestama i uživamo u divljoj ljepoti atlantske obale. Oceanski valovi lome se i nasukavaju na pješčanim plićacima ili se razbijaju na tamnim kamenim stijenama razbacanim u moru. Iznad strmih kamenih litica crveno-smeđe boje kruže galebovi, na horizontu se nebo spaja s oceanom u beskraj. Obala toga dijela Maroka istovremeno je i lijepa i divlja, i topla i prijeteća. Upijamo ponovno tu ljepotu i uživamo. Odmičemo se od obale u plodno zaleđe i vozimo kroz obrađena, navodnjavana polja do Moulay Bousselhama i lagune Merja Zerga. Moulay Bousselham je mali obalni gradić uz predivnu pješčanu lagunu, nastalu na mjestu delte rijeke koja dolazi s područja Atlasa, tvoreći u nizini mrežu kanala koji se koriste za navodnjavanje poljoprivrednih površina. Područje je poznato ne samo po uzgoju poljoprivrednih kultura, nego i kao ornitološki rezervat, jer je stanište mnogobrojnih ptica, od kojih su vjerojatno najupečatljiviji crveni plamenci. Pješčani sprudovi lagune, mala ribarska lučica u kojoj se ljuljaju drvene barke karakterističnog izgleda, azurno plava boja mora i zelenilo vegetacije spojeni su u savršenom skladu. Jedan je to od onih kutaka svijeta koji zrači posebnim mirom i ljepotom. Nije slu-

čajno jedno od najpopularnijih izletišta Marokanaca.

Krećemo dalje autocestom do Casablanke, a zatim lokalnim cestama vozimo do El Jadide, lučkog gradića na Atlantiku od oko 145 000 stanovnika. Grad su u 16. stoljeću osnovali Portugalci, što je na Medini vidljivo i danas po masivnim kamenim zidinama karakterističnim za portugalske gradove toga doba. U 18. stoljeću portugalski žitelji napuštaju El Jadidu naseljavajući portugalsku koloniju Brazil, a grad preuzimaju Arapi. Stari utvrđeni grad pod zaštitom je UNESCO-a kao primjer očuvane interakcije europske i marokanske kulturne baštine. Nova El Jadida jako se promijenila u posljednjih šest godina. Izgradnja koja je tada bila u punom jeku dovršena je, a El Jadida se pretvorila u turističku ljepoticu. Nisu samo nove građevine i ceste ono što čini razliku između Maroka prije šest godina i danas. Puno upečatljivija od toga je ogromna razlika u čistoći. Bačeni papir, boca ili vrećica postaju iznimka, a ne pravilo. Smještamo se u hotelu Ibis na rubu El Jadide, pa krećemo u đir gradom.

Pala je noć i El Jadidu je obavila gusta magla. Čudno i mistično djeluju zidine Medine i ocean koji se jedva naziru u magli. U gradu se čeka završetak večernje molitve kako bi se moglo jesti i piti. Mnogi dućani su još zatvoreni, u restoranima se grilaju pilići, dok rijetki posjetitelji sjede za praznim stolovima i čekaju da počne hranjenje. Da nam čekanje ne bi bilo dosadno pobrinula se Severina, koja se uzjogunila, pa neće zapaliti. Dijagnoza - prazan akumulator (ispraznili smo ga dok smo plazili gradom s upaljenim svjetlom), rješenje - paljenje na kabele. Ništa strašno i nama nepoznato. Prošlog smo ljeta to činili na dnevnoj bazi. Problem smo riješili brzo i spretno, pa krenuli u još malo vožnje, ne bismo li napunili akumulator, ali i lakše dočekali večeru. Tek pred ponoć, nakon završetka ramazanskog obroka, život se vraća na ulice El Jadide. Ljudi odjednom doslovno izviru sa svih strana, otvaraju se trgovine, pune se restorani i kafići, cijeli grad postaje poprište sveopćeg slavlja. Osobito je živo na kilometarskoj pješčanoj plaži osvijetljenoj reflektorima. Igra se odbojka i nogomet, svira glazba, jašu se konji, šeću obitelji s djecom. Kraj sveopćeg slavlja nismo dočekali, posustali smo prvi i otišli na spavanje.

Ujutro šećemo Medinom i odlazimo pogledati Portugalsku cisternu, jednu od turističkih atrakcija El Jadide, izgrađenu početkom 16. stoljeća. Cisterna je morala osigurati opskrbu stanovništva pitkom vodom i kod dužih opsada grada. To je podzemni prostor površine 1200 četvornih metara, čiji križni svod nosi 30 stupova. U središtu svoda je otvor kroz kojeg se nekad vadila voda, a danas kroz njega dolazi svjetlost koja refleksijama u plitkoj vodi cijelom prostoru daje posebnu mistiku. U Cisterni susrećemo talijanski bajkerski par koji izgledom bitno odskače od nas. Motoristička odijela su im snježno bijela bez i jedne flekice, a i BMW je čist, uredan i bez mušica na vjetrobranu. Iz Italije su stigli brodom, prvi puta su u arapskom svijetu i puni su strahova i predrasuda. S obzirom da su pitali što predlažemo da posjete u Maroku, izrekli smo neke svoje prijedloge, no vidljivo je da im te ideje izgledaju prerizično. Opisuju kako ih je u Fesu opkolila grupa ljudi i kako im je situacija izgledala jako opasno. Objašnjavamo da se moraju naviknuti na znatiželju i drugačiji način prilaženja i komunikacije s nepoznatim ljudima od europskog, kao i uporno pokušavanje da se nešto proda, ako je riječ o trgovcima. Razmišljam o reakcijama ljudi oko nas kada spomenemo naša putovanja i silnim predrasudama koje postoje u glavama kada se spomene arapski svijet.

Ako u vama postoji želja da bez potpore i sigurnosti turističkog aranžmana posjetite neku od tih zemalja, krenite što prije. Krenite bez straha, sa što manje predrasuda i otvorenog srca prema ljudima drugih običaja. Doživjet ćete prelijepe susrete i sasvim sigurno osjetiti toplinu dobrodošlice muslimanskog svijeta prema gostu. Ne bojte se eventualnih nepredviđenih problema i situacija. U kakvoj god nevolji bili, budite uvjereni da će vam domaćini nastojati pomoći, a za to neće tražiti nikakvu naknadu. Štoviše, ne da je neće tražiti, neće je htjeti prihvatiti ni ako im je ponudite. Pomoći putniku u nevolji nalažu običaji, to je dužnost i zakon. Iskusili smo to u nekoliko navrata na vlastitoj koži.

Iz El Jadide krećemo prema Safiju. Izmjenjuju se lagune i pješčane dine,

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Anti Atlas - serpentine pustinjskog planinskog lanca

Anti Atlas - oaza u srcu planine

Anti Atlas Anti Atlas - u zagrljaju prirode

Anti Atlas - Igra prirode - suhozid od višemetarskih "kamenčića"

Put od Agadira do Zagore Put od Agadira do Zagore

Taghazout - ribari

hotelska naselja uz kilometarske pješčane plaže, solane, površine prekrivene povrćem i voćnjacima, predjeli kamenjara s malo zemlje sa suhozidima i kamenim naseljima. Neposredno prije Safija, na isturenom, vjetrovitom rtu stoji svjetionik Cap Beddouza. Ispred njega pusta kilometarska pješčana plaža. Nismo mogli odoljeti, sišli smo s ceste i s motora i prošetali malo dubokim, zlatnim pijeskom. Ispred nas beskraj oceana i zapjenjeni valovi, oko nas beskraj pijeska, u nama divljenje i strahopoštovanje.

Prolazimo kroz Safi, glavnu ribarsku luku Maroka i važnu luku za izvoz fosfata, tekstila i keramike. Na izlazu iz grada tvornica za preradu ribe popraćena karakterističnim mirisom. Napuštamo Safi i vozimo predjelom gdje smo pred šest godina ostali bez gume i prvi puta osjetili domaće gostoprimstvo i volju da se pomogne putniku. Ubrzo stajemo na mjestu na kojem se uzdižu dine iznad oceana. Iz kofera vadimo mlijeko i kruh kupljene uz put i blagujemo. Sjedimo na dini gledajući u beskraj oceana i ne bismo to mjesto mijenjali za najluksuzniji restoran. Vozimo dalje dobrom lokalnom cestom uz more i ubrzo stižemo u Esauiru. Ona je jedno od najboljih pristaništa u Maroku, jer ju od atlantskih valova štiti obližnji otok Mogador. U vrijeme portugalske vlasti grad je nosio ime Mogador, dok berbersko ime Esauira znači "zid", jer je portugalski Mogador bio snažno utvrđen. Upravo zbog zidina iz 18. stoljeća Esauira je upisana na UNESCOov popis mjesta svjetske baštine.

Smještamo se u malom pansionu (35 eura noćenje bez doručka), pa zatim điramo gradom i njegovom Medinom. Za razliku od ostalih dijelova Maroka, Esauira izgleda nešto lošije nego prije šest godina. Dok SMS-om saznajemo da je u Hrvatskoj pasja vrućina, u Esauiri puše i prohladno je. Poznato nam je od prije da se u Africi ne moramo bojati ljetnih vrućina dok smo uz ocean. Visoke temperature čekaju vas tek kada se odmaknete od oceana i krenete prema unutrašnjosti.

A u susret toj unutrašnjosti krenuli smo sljedećeg jutra. Vozimo prema Agadiru predjelom koji je prekriven šumama argana. Argan je drvo slično našoj maslini, iz čijeg se ploda proizvodi ulje, jedan od glavnih izvoznih proizvoda Maroka, kojeg zovu i marokanskim zlatom. Ulje se koristi u prehrani, ali i u proizvodnji najrazličitijih kozmetičkih proizvoda. Ulazimo u jedan od objekata u kojem se proizvodi arganovo ulje, gdje uz ženu-vodiča saznajemo da je to jedan od mnogobrojnih objekata te namjene koji u okviru državnog projekta pomoći ženama zapošljava žene koje su rastavljene, udovice ili samohrane majke. Uz tradicionalnu pjesmu dobrodošlice, gledamo sve faze ručne prerade ploda argana. Kupujemo proizvode od arganovog ulja, pa krećemo dalje.

Postaje toplije, temperatura se penje na 41 stupanj. Zaobilazimo Agadir i vozimo prema Tiznitu brzom cestom koja se polako pretvara u četverostaznu. Tiznit je lijep, uredan novi grad s velikom Medinom s novouređenim zidinama. Lokalnom cestom skrećemo u brda Anti Atlasa. Vozimo predjelom pitomih oblih bregova, koji postupno prelazi u sve više planine boje meda, obrasle suhim raslinjem, kaktusima i palmama. Prije grada Tafrouta reljef postaje vrlo atraktivan. Vozimo između ogromnih, oblih gromada koje kao da su divovi razbacali uokolo, a one su ostale tamo u vrlo čudnim položajima i kombinacijama. U prelijepoj kamenoj pustoši, poput orlovih gnijezda smještena su kamena sela, bojom i oblikom potpuno stopljena sa stijenama koje ih okružuju. I dok smo se pred samo nekoliko sati divili oceanu i pješčanim dinama, sada smo u potpuno drugačijem dijelu Maroka. Vijugava cesta penje se između prelijepih stijena Anti Atlasa, svuda oko nas divlje lijepa kamena pustoš. Ponovno upijamo ljepotu i podsjećamo se zašto smo po drugi put u Maroku.

Vozeći kamenom polupustinjom boje cimeta, stižemo u Tafrout. Kao gnijezdo okruženo kamenim goletima, smjestio se Tafrout u slikovitoj dolini Anti Atlasa. Velebne stijene oko Tafrouta cilj su mnogih alpinista. Dvije najpoznatije su Lavlja glava i Napoleonova kapa. Opisi stijena u romanu s početka priče toliko su me se

Agadir - novi, bijeli grad europskog izgleda Mhamid i okolica - konak za Severinu Dobar savjet svim putnicima

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Mhamid i okolica Mhamid

Mhamid i okolica

dojmili da jedva čekam da se susretnem s njima lice u lice. Napoleonovu kapu pronalazimo odmah vozeći se mjestom. Impozantna stijena karakterističnog oblika uzdiže se na samom rubu mjesta i ne možete ju ne zapaziti. No, koliko god se trudili ugledati Glavu lava, ipak je ne pronalazimo. Bliži se večer, smještamo se u hotelu Selama (noćenje bez doručka 25 eura), večeramo u lokalnom restoranu, pa odlazimo na spavanje, s nestrpljenjem čekajući novi dan u kojem ćemo, nadamo se, stati pred lice lava.

U jutro krećemo prema planinama južnog dijela Anti Atlasa, penjući se do prijevoja na oko 1800 metara nadmorske visine, a zatim se spuštamo kroz kamenu pustoš. Povremeno preko ceste pretrčavaju pustinjske vjeverice, koje su - uz nešto malo polusuhog raslinja i nas - jedina vidljiva živa bića u toj kamenoj pustoši.

Teško je opisati osjećaj slobode i zadovoljstva kretanja putovima koje niste planirali, o kojima niste čitali i kojih nema na karti. Jednostavno se prepustite osjećaju da pred vama mora biti nešto lijepo, posebno i vrijedno puta. Hoćemo li susresti Glavu lava ili nešto sasvim treće - to nije ni najmanje važno. Dan je pred nama i dok ne potrošimo pola rezervoara, pola vode ili pola dana, čemu razmišljati gdje smo i kamo ćemo stići?! Iskustvo govori da takav pristup u pravilu donosi najljepše trenutke putovanja.

Spuštajući se vijugavom, uskom cestom kamenom pustinjom Anti Atlasa, ulazimo u kanjon - planinsku oazu i ostajemo bez daha. Iako smo vidjeli mnoge oaze, ljepota, tišina, mir i spokoj koji zrače oko nas ostavljaju nas zatečenima. Spuštamo se kroz oazu s oko 1300, na oko 1000 m nadmorske visine. Uska se cesta provlači kroz gustu šumu palmi, čini se da putujemo kroz zeleni tunel nestvarne ljepote. Spoj zelenila palmi, vode i kamenih vrleti djeluje nestvarno. Kada iz gotovo beživotne kamene pustinje uđete u raskošno zelenilo oaze, kroz koju se i dalje naziru kamene goleti, ne možete pomisliti ništa drugo do: "život nije samo lijep, on je i silno vrijedan". Prolazimo kroz mala planinska sela. Novoizgrađene kuće i dalje bojom i oblikom stopljene s okolišem, sve izuzetno uredno i čisto. Susrećemo Španjolce koji u starim Ford Escortima putuju Marokom. Izlazimo iz oaze, ali nastavljamo dalje kroz kamenu pustinju nadajući se da ćemo napipati put kojim ćemo se kružno vratiti u Tafrout. No, lutanje tipa "kuda nas srce vodi" ovog puta završava na makadamskom putu koji postaje sve uži. S obzirom da znamo da ponekad osim srca treba slušati i razum, okrećemo Severinu i vraćamo se natrag, te istim putem, diveći se još jednom ljepoti kanjona-oaze, stižemo natrag u Tafrout.

Koliko se god trudili ugledati Glavu lava u kamenim stijenama oko Tafrouta, nismo je pronašli, pa ipak pitamo domoroce i saznajemo gdje se stijena nalazi. Gledamo i trudimo se u kamenim oblicima prepoznati lava, no osvjetljenje i igra svjetla i sjene toga trenutka ne ide nam u prilog. Dugo promatram stijenu i u jednom trenutku, konačno, ispred mene stoji lav.

Dok se planinskim predjelom vozimo prema Agadiru, razmišljam o današnjem prijepodnevu. Slike predjela kojima smo prolazili urezane su duboko u pamćenje, a izazvale su toliku količinu sreće i divljenja, da je samo današnje prijepodne vrijedno svih kilometara puta prije i poslije današnjeg dana. Svako naše putovanje ima one dijelove koji imaju posebno mjesto u sjećanju. Nisu to ni luksuzni hoteli, ni velebne građevine. To su neki dijelovi prirode na koje smo najčešće naletjeli slučajno i ostali zadivljeni. Današnja oaza u Anti Atlasu još je jedan takav kutak.

Cesta kojom vozimo vijuga predivnim planinskim krajem sa starim gradovima-utvrdama na uzvisinama. Uživanje remeti činjenica da cesta nema nikakve ograde ni stupića, vrlo je uska i uglavnom barem s jedne strane završava dubokim ponorom. Ne osjećam se ugodno. Iako imam beskrajno povjerenje u vozačke sposobnosti moje muške polovice, toga trenutka, na planinskoj cesti prema Agadiru, počinjem osjećati strah i pitati se što će se dogoditi ako iza nekog od oštrih zavoja u toj planinskoj pustoši izroni kamion koji ni ne pomišlja da postoji još netko tko je u tom trenutku odlučio jezditi planinskim vrletima Atlasa. Zašto se nakon desetaka i desetaka tisuća kilometara na motoru, po predjelima slič-

Zagora - Egzotični ambijent hotela Kazbah Zagora - ambijent hotela Zagora - hotel Kazbah

Oblaci nad Vratima Sahare

Zagora - spomenik posljednjoj transsaharskoj karavani Zagora - glavna ulica Nestankom karavana zamire život ovih naselja

nim ovom, u tom trenutku u mene odlučio uvući strah od visina i pokvariti mi užitak putovanja kroz prelijepi planinski kraj, ostaje tajna.

Spuštamo se ponovno na atlantsku obalu, pa uz Agadir odlazimo do malog berberskog ribarskog mjesta Taghazouta, gdje se smještamo u hotelu Le paix (noćenje s doručkom 25 eura), koji ima školu surfanja i mogućnost iznajmljivanja opreme za surfanje. Taghazout se, naime, sve više okreće turizmu, a s obzirom da mu je priroda dala idealne uvjete za surfanje, polako se pretvara u surferski raj. Hranimo se izvrsnom pizzom uz hodžino obraćanje s minareta, koje je ovog puta iz nekog razloga bilo opširnije no inače.

U jutro se spuštamo do mjesne plaže na kojoj nas dočekuje živopisna slika. Ribari se vraćaju iz ribolova u velikim drvenim barkama obojenim plavom uljanom bojom, s tek pokojom crvenom, bijelom, žutom ili zelenom linijom koje cijeloj slici daju dodatnu razigranost. Dio ribara nosi ulov u velikim kantama, dok drugi iznose barke na obalu na vrlo zanimljiv način. Dvoje ljudi stane s boka pramčanog, odnosno krmenog dijela čamca, i podignu barku veslima prebačenim preko oba ramena. U dnu plaže, tik uz kuće, postavljeni su štandovi na kojima se odmah prodaje ulov. Ogromne lignje, kovači impozantne težine, poveliki zubatci, velike ribe iz velikog mora. Iz sela se spuštaju žene koje su krenule po ribu, oko štandova mnoštvo mačaka strpljivo čeka slastan zalogaj. Stojimo opčinjeni trenutkom, upijajući po tko zna koji put boje, mirise, zvukove, pokrete i uživamo. Svjedočimo sasvim slučajno trenutku svakodnevnice malog marokanskog ribarskog sela koje polako postaje turističko mjesto. Ubrzo će na pješčanom žalu živopisne ribare zamijeniti surferi iz obližnjih hotela, a već dogodine će ribarske slike možda potpuno iščeznuti s Taghazoutske plaže.

Egzotika marokanskih malih mjesta polako, ali sigurno nepovratno nestaje. Svjedoci smo ogromnih razlika u Maroku prije šest godina i danas. Neke male stvari koje su odmah na prvi pogled činile razliku Maroka i Europe danas više ne postoje. Čaj od mente kao nacionalno piće više nije serviran na tradicionalan način, s grančicom mente u staklenoj čaši. Zamijenjen je filter vrećicom. Pod pojmom kava podrazumijeva se kapuccino iz vrećice. Hotelske sobe se uglavnom ni po čemu ne razlikuju od hotelskih soba bilo gdje u Europi. Čučavac, nekada najčešći oblik javnih WC-a s karakterističnim plastičnim vrčem i vrlo nisko položenom pipom potpuno je nestao. Zamijenila ga je klasična WC školjka upotpunjena bideom. Možda zvuči glupo, smiješno i nevažno i vjerojatno je za većinu ljudi tako, no kada odlučite tri tjedna uživati u životu što je moguće drugačijem od svakodnevnog, tada žalite za tim malim, drugačijim stvarima, pa bio to i čučavac. I zato je čarolija trenutka na plaži Taghazouta za nas nešto silno vrijedno, nešto u čemu treba uživati, a nakon toga dobro pohraniti u sjećanje.

Oko podneva krećemo prema Agadiru, samo 19 km udaljenom od Taghazouta. Agadir je centar istoimene pokrajine, s većinskim berberskim stanovništvom. Riječ Agadir na berberskom znači "zid koji okružuje grad-tvrđavu". Grad se smjestio na atlantskoj obali, podno planina Atlasa, vrlo blizu mjesta na kojem rijeka Souss utječe u ocean. Agadir je značajna marokanska luka, no poznatiji je po svojoj blagoj klimi (srednja temperatura u siječnju je 21 stupanj) i predivnim pješčanim plažama, te je postao važna zimsko-sunčana destinacija sjevernoeuropskih turista. U Srednjem vijeku Agadir je bio malo ribarsko selo, a u 16. stoljeću sagrađena je utvrda Kasbah na brežuljku povrh zaljeva, koja se sve više razvija kroz dva stoljeća. Godine 1731. grad razara potres, a ulogu luke toga dijela Maroka preuzima Esauira. U 20. stoljeću Agadir se ponovno razvija, no 29. 2. 1960. doslovno nestaje u petnaestak sekundi. Jak potres sravnjuje grad sa zemljom i ubija petnaest tisuća njegovih stanovnika. Potres je uništio i staru tvrđavu Kasbah. Obnovu grada započinje marokanski kralj Muhamed V. 1961. godine, dva kilometra južno od epicentra potresa koji ga je razorio. Danas je Agadir sasvim novi, bijeli grad europskog izgleda, širokih avenija, prekrasnih parkova, prepun cvijeća. Od stare utvrde Kasbaha nije ostalo ništa. Rekonstruiran je dio utvrde,

kao podsjetnik na prošlost, no on, na žalost, ne izgleda autentično.

Iz Agadira se ponovno okrećemo Atlasu. Vozimo plodnom dolinom rijeke Souss koja dijeli Visoki Atlas od Anti Atlasa. Severina jezdi kroz plantaže maslina, voćnjake, površine pod najrazličitijim povrćem. Oko nas poljoprivredni raj koji svoje postojanje zahvaljuje rijeci. Rijeku je u ovo doba godine nemoguće vidjeti, jer su je "popili" u navodnjavanju poljoprivrednih površina. I dok u žarkoj Hrvatskoj poljoprivrednici kose čupaju zbog nezapamćene suše uz Savu, Dravu, Dunav i Neretvu, u Africi se sve zeleni. Što reći? Možda je najpametnije šutjeti.

Solidnom, brzom cestom stižemo u grad Oulad Teima, centar poljoprivredne regije koji ima oko 75000 stanovnika. Iako je ramazansko prijepodne, u gradu je živo, osobito u blizini natkrivenog bazara na kojem se opskrbljujemo maslinama i pogačom. Dok se kroz gužvu provlačim među šarenilom boja, mirisa i zvukova bazarskih štandova, razmišljam kako prije šest godina sigurno ne bih toliko uživala u onome što me sada okružuje. Iako ni tada nisam bila posebno opterećena europskim kriterijima prodaje, ipak bi mi meso koje visi na otvorenom bez hladnjaka, iznutrice koje se smiješe na pultovima, nepokriveni pekarski proizvodi koje kupci premeću i slični prizori izgledali pomalo odbojno. Danas, nakon nekoliko desetaka tisuća kilometara po arapskom svijetu, zaista uživam u prizorima bazara Oulad Teime. Bazari su za mene posebna mjesta. I to upravo oni bazari koje još nisu sustigla pravila i uredbe sanitarnih i drugih inspekcija današnjice. Omamljuju me bojama i mirisima, veselim se raznolikosti ponude njihovih štandova, poput igre je cjenjkanje s njihovim prodavačima. Vraćaju me u djetinjstvo, kada su naši seoski sajmovi, ali i gradske tržnice, mnogo više sličili arapskim bazarima. Odavno su izgubili ono iskonsko, otjerano je nepovratno uredbama o higijenskoj i raznim drugim ispravnostima, postali su previše uglancani i sterilni. Možda je upravo podsjećanje na djetinjstvo razlog što me bazari toliko oduševljavaju, ili je možda u pravu moja muška polovica koja tvrdi da je u pitanju ženska ovisnost o kupovini i trošenju para, iako se i on s jednakim užitkom provlači uz bazarske štandove. U svakom slučaju, hrana kupljenu na sličnim mjestima nikada nije bila uzrok nekih zdravstvenih problema i dok u jednoj ruci držim vrećicu ispunjenu s desetak vrsti maslina različitih boja, veličine i okusa, a u drugoj veliku pogaču, znam da ni ovoga puta neće biti drugačije.

Iz zelenila poljoprivrednog raja cesta nas uz Taliouine, centar proizvodnje šafrana, najskupljeg začina, vodi u planine Atlasa. Oko nas pitoma brda obrasla suhim raslinjem između kojeg se naziru dijelovi gole crvene zemlje. Tonovi žute, crvene i smeđe boje prelijevaju se jedan u drugi i daju cijelom kraju neopisivu toplinu. Gotovo ravna cesta prolazi dolinom između pitomih brežuljaka, a zatim se sve više penje i vijuga, dok blage brežuljke postupno zamjenjuju visoke kamene goleti. Ne možete se ne diviti kamenoj pustinji Atlasa. Spoj je to topline oblih, naboranih stijena boje cimeta i prijeteće divljine tamnog vulkanskog kamenja i strmih rasjeda. Na vrhovima stare utvrde koje polako, ali sigurno posustaju pod zubom vremena, u usjecima malena planinska sela stopljena s kamenom goleti. Uz put improvizirane trgovine minerala i fosila.

U mjestu Tazenakhtu od lokalnog apotekara dobivamo informacije o cestama koje vode prema Zagori, našem današnjem cilju. Mogli smo se odlučiti za službeni put kojim se kreće većina ljudi, ili za nešto rupaviji, djelomično neasfaltirani put, koji u zamjenu za udobnost nudi prelijepe vidike. Krenuli smo, naravno, ovim drugim i nismo požalili. Vožnja udolinama između kamenih masiva, prelaženje prijevoja na 1650 metara nadmorske visine, neobične zelene stijene, igra svjetla i sjene na obroncima boje meda i cimeta samo su dio ljepote koja nas okružuje.

Iz kamene pustinje stižemo u niz oaza uz rijeku Draa, koja je i u ovom dijelu godine bogata vodom. Zelenilo oaze i žubor vode prizor je toliko različit od kamenih goleti iza nas. U Zagoru smo stigli po mrklom mraku, smjestili se u hotelu Kasbah ( obnovljena utvrda, izgrađena od blata pomiješanog sa slamom, tradicionalnog materijala za gradnju u ovim krajevima), pa nakon večere u gradu sjeli pod palmu uz hotelski bazen i uživali u tišini noći na rubu Sahare.

Zagora je u prošlosti bila početna postaja karavana za Timbuktu u Maliu. Putovanje je trajalo 52 dana, a zadnja karavana na devama organizirana je 2006. godine.

U jutro krećemo u Saharu, iako ne na devi, nego na Severini. Vozimo kameno-pješčanom pustinjom, u kojoj sve više počinje prevladavati pijesak. Nailazimo na male dine, u oazama naselja boje cimeta od blata pomiješanog sa slamom. Temperatura se popela na 45 stupnjeva. Uz cestu ploče koje upozoravaju na način ponašanja u pustinji. Pustinja nije ništavilo, ona je dom mnogih životinja, biljaka i ljudi, ona je posebna prirodna ljepota i prema njoj se treba odnositi s dužnim poštovanjem i divljenjem, poštujući pri tom običaje ljudi koji u njoj žive i ne uznemirujući ih bilo čime što oni smatraju neprimjerenim. Jedna od takvih stvari je fotografiranje, pa je zato pristojno pitati za dozvolu prije nego počnete škljocati fotoaparatom. Naše je iskustvo da se većina stanovnika Maroka protivi tome da ih fotografirate.

Uz sve višu temperaturu, zamotani od glave do pete u motorističku odjeću, s rukavicama na rukama (jedino je tako, uz pojačano uzimanje vode, moguće preživjeti temperaturu od 48 stupnjeva da ne dehidrirate), stižemo u mjesto Mhamid, posljednje naselje u tom dijelu marokanske Sahare. Nakon njega postoji samo pješčano prostranstvo kojim su nekada putovale karavane prema Timbuktuu. Nakon okrijepe u hladu lokalne gostionice ( 50 stupnjeva u hladu ! ) i vožnje po rubnom dijelu mjesta s pogledom na pješčani beskraj, krećemo natrag. Zvizdan

Sklad pokreta koji se pamti

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Okolica Merzouge - lokalna cesta kroz "crnu" pustinju

Rissani - stočni sajam - očekivali deve, našli magarce!

Merzouga , ulaz u područje velikih dina

Risani - "zlatne ruke" savršen rezultat ostvaruju nikakvim sredstvima

Rissani souk Rissani souk

Izbor za svaki automobil i motocikl! Boravak u pustinji može biti popraćen i neočekivanim sadržajima

Povratak iz Rissanija u Merzougu - igra vjetra i pjeska

Sreća! Radoznalost?

Prvi pokušaj vožnje po rubovima dina završava neslavno Pravila prometa svugdje ista - prednost većeg!

Nesnosna je vrućina, meni, niskotlakašu, tlak nezaustavljivo pada (izmjereno 80/40), pa se hranim slanim maslinama i pijem veće količine vode, ne bih li se dovela u normalu. U jednoj od oaza smještena je vojna baza (alžirska je granica vrlo blizu, a uz to odnosi Maroka i Alžira nisu najbolji). Dok skidam kacigu ne bih li se po tko zna koji put napojila vodom, susrećem začuđeni pogled vojnika u prolazu: "Žena na motoru po ovoj vrućini! Imate hrabru ženu", reče on mojoj muškoj polovici. Dok vozimo prema Zagori razmišljam o toj rečenici. Hrabra? Ne znam je li to hrabrost, ali u svakom je slučaju i uz probleme s tlakom izuzetno zadovoljstvo osjetiti barem malo pravi ljetni ugođaj Sahare. Čini mi se da doživljaj ne bi bio ni upola upečatljiv da smo se na istom mjestu našli u nekom za nas klimatski prihvatljivijem razdoblju. Netko će reći hrabrost, netko ludost, a mi smo upili miris topline saharskog pijeska, ljeskanje fatamorgane u daljini i zaključili: "Ovo je sreća."

U Zagoru smo stigli u vrijeme ručka. Blagujemo u restoranu koji kao da je izašao iz tisuću i jedne noći, a zatim okrjepu tražimo u hotelskom bazenu. Vjerovali ili ne, u bazensku vodu koja ima 30 stupnjeva ulazilo se kao u studeni gorski potok, jer je temperatura zraka bila 46. U predvečerje điramo gradom, kupujemo suvenire i planiramo sutrašnji dan. Namjeravamo stići do dobro nam znanih Rissania i Merzuge, mjesta u blizini Erg Chebija, polja dina od kojih neke dosežu i 150 m visine.

Ujutro krećemo rano ne bi li izbjegli najveću vrućinu. Vozimo oazama u dolini rijeke Draa, koja izvire na južnim padinama Atlasa i vrlo se brzo gubi u saharskoj pustinji. U svakom naselju žene u rijeci peru rublje i tepihe, oko njih djeca skakuću i uživaju u kupanju. Izlaskom iz oaze cesta vodi kroz kamenu pustinju u podnožju Srednjeg Atlasa. Nesnosno je vruće, u naseljima pustoš, nema ni ljudi ni životinja. Vozimo cestom kroz Saharu, prolazimo kroz Rissani i Merzugu prisjećajući se pješčane oluje koja nas je tamo snašla pred šest godina, pa se smještamo u istom saharskom hotelu kao i tada.

Pri skidanju bočnih kofera došlo je vrijeme za prvu "glupost i problem" na putu. Odlomio se, naime, "čep" koji povezuje nosač s koferom preko odgovarajućeg utora. Sitnica koja može zagorčiti ostatak putovanja. Trebat će izvaditi ostatak M5 vijka iz nosača, nabaviti novi vijak zadovoljavajućeg oblika glave i čvrstoće, no to je zadatak za sutrašnje prijepodne.

Vrućina me je dobrano izmorila pa se odlučujem za odmor i brčkanje u bazenu, dok je moja muška polovica, željna još malo vožnje, krenula "nekud". Vratio se po mrklom mraku opijen "šumom vjetra na ušima, šumom guma po cesti i apsolutnom tišinom pustinje oko njega, prostorom bez granica i vremenom koje je stalo". Moja prodika zbog zabrinutosti za sijedu glavu sasvim ozbiljnih godina nije bila ni duga ni žestoka, razoružalo me oduševljenje koje je donio u očima.

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Tinghir Vodopad Ouzud

Kupanje pod zvijezdama pustinje - odmor za dušu i tijelo!

U jutro odlazimo u Rissani riješiti problem s nosačem kofera i vijkom. Tamo nas je dočekao veliki sajam, događaj koji je svakako trebalo vidjeti. A trebalo je vidjeti i gdje su granice improvizacije i što sve mogu učiniti zlatne ruke s nikakvim sredstvima. Naime, ideja da ćemo u Risaniju pronaći stupnu bušilicu koja se može okretati i u lijevo pokazala se nemogućom misijom i znanstvenom fantastikom. To međutim ne znači da se problem s ostatkom puknutog vijka ne može riješiti. U radionici osebujnog izgleda još osebujniji crni dvometraš na ostatak vijka navario je drugi, pa njegovu glavu iskoristio da sve skupa odšarafi, a zatim od vijka iz kamionske hidraulike izbrusio zamjenski vijak potpuno odgovarajućeg oblika glave, malo ga skratio i riješio problem. Potvrdilo se po tko zna koji put da izostanak suvremene tehnike potiče snalažljivost i kreativnost. Obilazimo sajam i bazar, uživamo ponovno u bojama, mirisima i zvukovima, a nakon toga se vraćamo u hotel.

Kasno popodne odlazimo na dine. Silazimo s ceste, pa pažljivo vozeći između dina tražimo svoj pješčanik za igru. Ubrzo, nakon svega nekoliko kilometara od hotela i nepun kilometar od lokalnog puta pronalazimo svoje igralište, sa svih strana okruženo manjim (nekoliko metara visine) i srednjim dinama (15-ak metara). Vrijeme je da oslobodimo djecu u sebi. Penjem se po pješčanim strminama po principu: malo se penjem gore, malo kližem dolje, a svaka osvojena strmina nagrađuje me pogledom na narančaste valove novih pješčanih dina. Dok se ja spuštam po pješčanim toboganima, moja se muška polovica okušava u vožnji po pijesku. Promatram ga s vrha obližnje dine i čini mi se da se trudi pronaći mjesto na kojem će Severinu zakopati što dublje u pijesak, s obzirom da ona svako malo stoji sama samcata na svoja dva kotača, bez pomoći nogara. Kasnije sam iz opširnog izlaganja saznala da su to u stvari bile "različite tehnike vožnje i razvijanje najbolje strategije svladavanja saharskog pijeska". Netko će reći: "Svaka budala ima svoje veselje", no mi smo, svatko na svoj način, uživali u Sahari. Taj prostor nije prazan, ubojit i zastrašujući, već jednostavno prekrasan. Ima nečeg elegantnog u beskrajnom ponavljanju nanosa, oblina i nabora.

Dovoljno smo daleko od najbližeg naselja da ne doživljavamo nikoga oko sebe. Samo ona posebna ljepota pustinje pomiješana s ništavilom i strahopoštovanjem i spoznaja da je svijet zaista čaroban. Još jedan od onih doživljaja koji će ostati duboko u sjećanju i zbog kojeg je vrijedilo prijeći tisuće kilometara. S mrakom se vraćamo u sigurnost hotela i uživamo u predivnoj pustinjskoj noći sa zvijezdama na nebu i nepojmljivom tišinom oko nas. Nije teško shvatiti zašto mnogi odlazak u pustinju smatraju duhovnim doživljajem i svojevrsnim "čišćenjem duše".

Sljedećeg jutra pozdravljamo Saharu, penjemo se u Atlas i uživamo u njegovim kamenim liticama, rasjedima i oazama, pa stižemo do Gorges Todgha, spektakularnog kanjona u istočnom dijelu Visokog Atlasa. Ne zadržavamo se dugo, tek toliko da i ovoga puta bacimo pogled na njegove strme litice i hladnu, bistru vodu rijeke. Preko Quarzazatea, filmskog grada koji je postao još veći i ljepši nego je bio prije šest godina, dolazimo na planinsku cestu koja vodi prema Marakešu. Cesta prolazi kroz čaroban planinski kraj, prelazi prijevoje od kojih je jedan Tiz'n Ticka, najviši prijevoj u Maroku (2260 m). Vijugamo uz predivne padine boje meda, provlačimo se između surih sivih litica, prolazimo kroz živopisna planinska mjesta. Temperatura je ugodnih 28 stupnjeva. S mrklim mrakom spuštamo se u Marakeš, gdje je temperatura ugodnih noćnih 40. Smještamo se u znanom nam hotelu Marocan house (noćenje s doručkom 50 eura). Marekeš je poseban grad i nezaobilazna destinacija svih turista u Maroku, pa iako smo već bili u njemu, odlučismo ponovno ostati dva dana.

U ovo doba godine Marakešom možete šetati do podneva, ili kasno navečer, jer su tada temperature donekle podnošljive. Ujutro smo obišli Medinu, koja je upisana na UNESCOov popis mjesta svjetske baštine u Africi, pa sjeli na svjetski poznatoj srednjovjekovnoj tržnici i gubilištu i popili svježe cijeđeni sok od naranče, još jedan simbol Marakeša. Kada je temperatura dosegla 49 stupnjeva pobrali smo se u hlad hotela, pa se sokacima (natkrive-

Gorges Todgha Marakeš - souk (bazar) Chefchaouen - ulice "plavog grada"

Generacijska razmjena iskustava

Tetouan - mjesec ramazanskog noćnog slavlja i dalje traje

Tetouan - ramazanska jutarnja pustoš Tetouan - ullice starog grada

Pitome plaže sredozemne obale Maroka A-397 do Ronde - opravdano kultna moto-cesta

nim uličicama tržnice) ponovno vratili poslije deset. Marakeš se u posljednjih šest godina također promijenio. Postao je čišći i izgrađeniji, ali u njemu se, kao možda ni u jednom marokanskom mjestu do tada, osjeća i promjena u ljudima, koja se može opisati kao manje neposrednosti i iskrene ljubaznosti, a više pohlepe i želje za zaradom.

Doručak obavljamo u cik zore, pa po jutarnjih 37 stupnjeva krećemo prema Fesu. Putujemo suhim platoom s obrisima Atlasa u daljini, koji ubrzo prelazi u pitome plodne obronke, planinske pašnjake i maslinike. Uz put bogata sela, u jednom od njih veliki sajam. Živopisni šatori, stoka, šarene krpice, na cesti mnoštvo magaraca s bisagama. Cesta se penje planinskim krajem. Ponovno prelijepi vidici i slike za pamćenje. Stižemo do sela smještenog iznad slapova Ouzud, koji se strmoglavljuju niz zemljano-pješčanu stijenu. Djeluju nekako divlje i iskonski, sasvim drugačije od naših vapnenačkih slapova. Iz sela vodi 650 stepenica do podnožja slapova, gdje se stvaraju jezerca. Obilje vode podsjeća nas da smo u dijelu Atlasa koji je u hladnijem dijelu godine izuzetno bogat padalinama.

Cesta nas vodi dalje kroz planine do velikog akumulacijskog jezera Bin-ElOuiden, prekrasne, azurno-plave boje. Prolazimo preko brane i penjemo se u brda, a zatim se spuštamo u plodnu nizinu. Iz ugodne planinske klime stižemo ponovno na sparnih 48 stupnjeva, pa se onda penjemo u brda prema Azrouu.

Oko nas su sada pitomi obronci Srednjeg Atlasa prekriveni žitom i pašnjacima. Kako se penjemo, sve je više crnogorice. Prevladavaju šume cedra, po kojima je Azrou ušao i u UNESCO-ov popis zaštićenih objekata prirode. U Azrouu se smještamo u hotelu Panorama (noćenje s doručkom 43 eura), smještenom u cedrovoj šumi iznad grada, pa iako već poprilično gladni, odlazimo u grad u potrazi za večerom tek poslije deset, jer znamo da zbog Ramazana ništa prije toga nema smisla.

Poslije doručka krećemo prema Meknesu. Oko nas žitni proplanci, vinogradi, voćnjaci. Vozimo kroz bogati poljoprivredni kraj. Grad Meknes sastoji se od starog dijela (Medine) i novog dijela, iz doba francuske vladavine. Prirodnu granicu između njih čini dolina rijeke Bou Sekrane. Stari grad je još jedan u nizu marokanskih gradova na popisu UNESCO-a.

Iz Meknesa krećemo prema ostacima rimskog grada Volubilisa. Zastajemo na vidikovcu, pa se spuštamo do rimskih ruševina. S obzirom da nismo od onih koji se mogu oduševiti svakom arheološkom iskopinom, Volubilis nas nije oduševio. Za razliku od Libijske Leptis Magme, koja je mnogo očuvanija i u kojoj ne trebate previše mašte da doživite ljepotu i monumentalnost rimskog grada, u Volubilisu je količina očuvanog premala da bi nama, arheološkim tudumima, pružila neki doživljaj.

Krećemo dalje pitomim planinskim krajem prepunim obrađenih površi-

na. Ovo je zasigurno najbogatiji i ujedno najpitomiji dio Maroka. Svraćamo u slikoviti Plavi grad, Chefchaouen, smješten na obroncima planinskog lanca Rif koji dijeli mediteranski Maroko od njegove unutrašnjosti. Ichawen je berberska riječ za rog, a mjesto je dobilo ime po kozjim rogovima na koje podsjećaju dva planinska vrha iznad njega. Posebnost ovog mjesta je njegova boja. Sve su fasade, naime, blijedo-plave boje, pa od tuda i naziv Plavi grad. Iz Plavog se grada penjemo kroz planinski masiv Rif, a zatim se spuštamo prema Tetouanu, smještenom u podnožju sjevernih padina Rifa.

Tetouan je jedna od najvećih luka mediteranskog Maroka. Smješten je u blizini španjolske enklave Ceute i gibraltarskog tjesnaca i u njemu se osjeća ravnopravan utjecaj arapske i španjolske kulture. Tik uz zidine tetouanske Medine nalazi se kraljevska palača, u kojoj je u vrijeme kada smo bili u Tetouanu boravilo Njegovo veličanstvo, pa je čitav grad bio u posebnom ozračju, ili točnije rečeno neke su ulice bile blokirane za promet, a u okolici palače sve je vrvilo policijom i vojskom. Moja je muška polovica testirala granice njihove tolerancije silnim uslikavanjem svega onoga što je bilo zabranjeno za slikanje, dok su ga oni ljubazno upozoravali da to ne čini. Čini se da generalno policija u Maroku ima direktivu da previše ne davi turiste, jer na svakoj kontrolnoj točci patrole propuštaju turiste, a ako vas zabunom i zaustave, uz osmijeh i gestu koja znači "produži" vrlo brzo nastavljate dalje. Čak i poneki radar koji smo susreli nije reagirao na našu brzinu, iako ona sigurno nije bila unutar granica njegove tolerancije. Nakon šetnje Medinom i večere u malom restorančiću na pločniku, odlazimo na počinak. Stigosmo do naše posljednje noći u Africi.

Ujutro krećemo u rodnu Europu. No, kao da nam se tamo baš i ne žuri, nakon doručka još jednom odlazimo u Medinu, znajući da je to posljednja prilika za uživanje u onom što s druge stane Mediterana više nećemo susresti. Posljednja je to prilika i za "vađenje masti" čuvarima reda i mira uslikavanjem palače Njegova veličanstva, pa moja muška polovica upravo zločesto uživa u tome.

Iz Tetouana vozimo obalnom cestom prema Ceuti. Dio Tetouana uz Sredozemlje ima europski izgled. Uz pješčanu obalu s novim, vrlo lijepim apartmanskim naseljima, hotelima, vilama i prekrasnom, tirkiznom bojom mora, mnoštvo je parkova i fontana. U Ceuti kupujemo kartu za trajekt, još malo điramo njenim ulicama, a onda se ukrcavamo i za pola sata stižemo natrag na europsko tlo.

Noć odlučismo provesti u Rondi, španjolskom gradiću kojeg smo upoznali pri prošlom povratku iz Maroka i obećali sami sebi da ga moramo posjetiti barem još jednom. Ronda se nalazi u brdovitom području pokrajine Malaga, na oko 750 metara nadmorske visine, podijeljena na dva dijela rijekom Guadalevin i 100 metara dubokim kanjonom. Rimski, Arapski i Novi most spajaju dijelove grada premošćujući kanjon. Zgrada koride u Rondi je najstarija od svih u Španjolskoj. Veliki zaljubljenici u Rondu bili su Hemingway i Orson Welles i u njoj su proveli mnoga ljeta. Stoga nije čudno da smo se i mi zaljubili u Rondu na prvi pogled. Ako ljepoti Ronde još pridodate kultnu motorističku cestu koja nas je do nje dovela, jasno je da se ljubav na prvi pogled jednostavno morala dogoditi.

Provodimo ugodnu večer u šetnji njenim ulicama, večeramo paellu na jednom od trgova i kasno se vraćamo u hotel na počinak. Tamo smo uspješno zgrozili recepcionara pitanjem rade li dućani sutradan ujutro. Naime, sutradan ujutro bio je blagdan Velike gospe, na što smo mi, lutajući svijetom, nesvjesni dana u tjednu i datuma, naravno zaboravili. Dok gledam u iskreno zgroženu facu čovjeka na recepciji i slušam uvrijeđeni ton kojim nam drži poduku iz religijske kulture, razmišljam o tome kako smo olako spremni smatrati vjerskim fanatizmom, fundamentalizmom i što ja znam čime sve ne, običaj muslimanskog svijeta koji ne služi jelo i piće gostima za vrijeme Ramazana, ali bi se trebali osjećati strašno posramljeno jer kao turisti u Španjolskoj ne znamo za neki od katoličkih blagdana.

Sutradan iz Ronde krećemo autoviom do Granade, pa nastavljamo put Madrida. Madrid nas osvaja svojim palačama i parkovima, ima u njemu velebnosti prijestolnice, ali istovremeno i mnogo topline. Nemamo se namjeru dulje zadržavati u Madridu, jer su nam dani odmora na izmaku, ali jedan je to od onih gradova u koje ćemo se nastojati ponovno vratiti.

Noćimo u Guadalahari, pa sljedećeg jutra nastavljamo preko Zaragoze prema Kneževini Andori, maloj europskoj državi u Pirinejima između Španjolske i Francuske, koja živi zahvaljujući turizmu i statusu poreznog raja. Prelazimo andorski prijevoj na 1940 metara i ubrzo ulazimo u Francusku. Vozimo dobrom planinskom cestom francuskim dijelom Pirineja, nižu se planinska mjesta prepuna turista. U ponekom od njih stanemo ne bismo li pronašli prenoćište, jer se približava noć, no u tome ne uspijevamo, pa smo na kraju stigli sve do Perpignana, grada svega nekoliko kilometara udaljenog od obale Sredozemnog mora.

U slijedeća dva dana krstarili smo francuskim Alpama, prelazili alpske prijevoje i uživali u sunčanim alpskim pejzažima, prenoćili u mjestu Modana, prešli u Italiju, pa se zaputili preko Torina, Milana, Venecije, Trsta i Ljubljane prema Hrvatskoj. Prije ulaska u Zagreb skrenuli smo još u Samobor na kremšnite, ne bi li još malo odgodili kraj nomadskog života. I dok na slikovitom samoborskom trgu uživamo u lokalnoj slastici, u mislima se nižu slike i doživljaji s 10500 km ili dvadeset dana dugog moto-putovanja. Uživali smo još jednom u zemlji boje cimeta, pronašli u njoj glavu lava i neke nove, čarobne kutke koje smo dobro pospremili u sjećanje. Izvući ćemo ih od tamo ako nam se iz nekog razloga svijet učini ružnim, ne bi li nas podsjetili da je on u stvari čaroban. n

vjernim putopiscima poklanja par guma**

Slikoviti obronci Pirineja

Ronda - Inspiracija u omiljenom gradu E. Hemingwaya Madrid

Alpe - nakon Atlasa , nekako... kao lutkica za curice?!

Madrid Madrid