Putopis Ohrid

PUTOPIS y DO OHRIDA KROZ CRNU GORU NEOPTEREĆENI SMO PLANIRALI PUT KROZ BOSNU I HERCEGOVINU, S NAGLASKOM NA ZADRŽAVANJE U CRNOJ GORI. S OBZIROM NA KOLEKTIVNE GODIŠNJE ODMORE, SVE PRILAGOĐAVAMO DATUMU 3. 8. KAO PRVOM DANU PLOVIDBE, A ČITAV IZLET TRAJAO BI ČETIRI DANA. VRAG MI NE DA MIRA I ZAGIJU ŠALJEM RUTU DO OHRIDA, UZ NAPOMENU DA PLANIRAM DODATNI DAN PUTOVANJA. ISPRVA NE PRIHVAĆA, ALI KROZ RAZGOVORE S “TRENING” VOŽNJI SVE VIŠE SMO ZAGRIJANI ZA USVAJANJE TOG PRIJEDLOGA USTAJ RADNI NARODE CRNE GORE - 12 JE SATI

PIŠE: JULIO NOVAK SLIKA: DALIBOR ŠOBAN

Utvrda Zrinskih - Hrvatska Kostajnica Vožnja uz kanjon rijeke Vrbas Prizor Jajca iz smjera Banja Luke

Jedan od trenutaka kad poželiš kazniti sve po spisku je onaj kad se kolega okrene prema tebi i kaže: «Vraćamo se natrag». To i ne bi bio neki problem da u tom trenutku nismo na graničnom prijelazu i pred nama je još 2.500 km. Kad smo prošle godine pripremali put za Rumunjsku, Zagi je vagao da li zamijeniti stari ZR-7. Ostao je još jednu sezonu na sigurno, ali je za ovaj put rano kupio pristojan FZ6 S2 iz 2008. Motor je nešto udobniji i brži, pa će se manje umarati na dužim putovanjima. Kod obavljanja prijenosa, slovo G u prometnoj dozvoli izgleda kao C. Napomenuo je to na stanici za tehnički pregled, ali oni kažu da nije do njih, već do štamparskog stroja i za njih je to gotova priča. Zaboravljeno, ali ne ispravljeno došlo je na naplatu nešto kasnije. Ja i dalje vozim Hornet 600 iz 2008. Ako nije bio problem odvoziti 3300 km u pet dana, onda neće biti problem ni sa 2500 km. Ambicije rastu, a kilometri se svakim danom povećavaju za dodatnih 10 ili 50. Ono što smo htjeli je dobro se naspavati i rano doći u mjesto noćenja. Htjeli smo upoznati ljude i pomirisati slobodu. Datum se približava i tjedan dana prije polaska još jednom vozimo po zvučnoj Route 69 u Austriji do Bleiburga. Tamo pada konačna odluka: krećemo u petak 2. 8. nakon posla. Time bismo izbjegli kretanje u 5 ujutro i odvoženih 780 km u danu.

Godišnji je počeo

Prvu noć dogovaramo spavanje u Banja Luci, glavnom gradu Republike Srpske. Politiku ne volimo i nemamo predrasude prema nacionalnosti, a u nekim ružnim godinama bili smo premladi i predaleko. Iako nam po kilometrima nije najpovoljnije, odlučujemo se za Veliku Goricu kao zajedničku točku polaska. U 17 h ja sam već napojio svog Horneta, a stiže i Zagi. Održavamo kratki brifing radi ponavljanja rute i krećemo u borbu sa živom koja se penje do 40. Nakon sitnih 40 km u Petrinji radimo kratku stanku za hidratiziranje, što nam inače nije svojstveno, ali biramo ostati živi i zdravi. U Hrvatskoj Kostajnici zapažamo lijepu utvrdu Zrinskih iz 14. st., a nalazi se na otoku rijeke Une. Most u nastavku vodi do graničnog prijelaza, no s obzirom na gužvu, odlučujemo se produžiti za Hrvatsku Dubicu. Vidimo granični prijelaz, nema gužve i veselo se kotrljamo do kućica, ali nam ‘plavi’ objašnjava da ovo nije međunarodni prijelaz i da se moramo vratiti ili nastaviti do Jasenovca. Ne vraća nam se, pa nastavljamo. Ovdje tek slijedi šok. Gužva se broji u kilometrima. Naravno da se guramo jer je vruće i jedva dišemo u opremi. Dolazimo do organa reda i bez problema nas propušta, pozdravljamo i zahvaljujemo. Dolazimo i do drugog, ali ovaj nam očita bukvicu jer smo i mi putnici kao i svi drugi. Nemojte tako, vruće je i dehidrirat ćemo - izvlačimo se uz mrki pogled iskusnog prometnika. Guramo se tako do pristojne dužine od petero ispred nas i isti tren skidamo kacige i jakne i posižemo za vodom. Spas tražimo i kraj kamiona koji nam pravi hlad. Svako vozilo se upisuje i tu Zagi radi veliku grešku. Dok službenica upisuje podatke, Zagi napominje da je G zapravo C. Eto belaja! Isprva ga ne pušta, ali nekako uz objašnjenje da postoji razlika od slova C u Klanjcu, dama posustaje i pušta ga. Što mislite, je li ponovio grešku? Naravno, i opet problem. Okreće se k meni i kaže: «Ja se vraćam doma.» Na plus 40 oblije me hladan znoj, lud sam pri pomisli da ću ga negdje čekati jedan dan ili pak se s njim vratiti. - Šta ćemo? - pita još jednom granični na BiH check pointu. Zagi kaže da se okreće. Nije iz principa htio platiti 25 eura za njihovo osiguranje. - Ajde, prođi i neka ti to isprave - pustio nas je kad je vidio našu namjeru. Onaj osjećaj kad ti krv ponovo poteče žilama, fenomenalno! Stanemo odmah kako bismo se obukli i Zagi samog sebe kudi zbog predugog jezika: «Od sada šutim!»

Do Banja Luke vozimo uz granicu sve do znaka za autocestu, na koju se ovaj put spajamo. Inače ne vozimo autocestom, a kad je baš odaberemo, to je iz jako dobrog razloga. Ovaj put je to nadoknada vremena, da se u pristojno vrijeme najedemo, a da ne zaradimo kaznu. Uz to, autoceste je tek 40 km i ne naplaćuje se. U motelu Nana ostavljamo stvari i uzimamo samo osnovno za u grad. Očarani smo uređenim centrom, ali i posjećenošću, što nas navodi da i mi prvo malo prošećemo. Ubrzo nalazimo i restoran kojemu ne možemo odoljeti. Tražimo od konobara da nam sam odabere platu i ne griješimo. Najeli smo se fino pečenih delicija s roštilja. Promatrajući ljude u šetnji zaključujemo da nas šetnica podsjeća pomalo na Špancirfest, iako festivalu ni traga. Ugodna večer ipak ima kraj, pa se vraćamo u motel oko 23 h i namještamo budilice na 6 i 30 h.

Kanjon rijeke Vrbas

Jučer nam je postalo jasno da ne bismo stigli do Kolašina u jednom danu i drago nam je što smo krenuli odmah nakon posla. Budimo se odmorni i jako dobro se osjećamo. Odlučujemo doručkovati ćevape u Travniku, pa oko 7 ujutro krećemo prema Jajcu vozeći kroz kanjon rijeke Vrbas. Cesta je dobra, zavojita i predvidiva, a zrak svjež. Krajolik je prekrasan. Cijelo vrijeme nam se nudi dobar pogled ili na rijeku ili na kanjon, a u tunele koji su bušeni u brdu i bez dodatnog betonira-

Vodopad u Jajcu NP Sutjeska vjernim putopiscima poklanja par guma

Muzej II. zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu NP Sutjeska - Pred spomenikom palim borcima Most na GP Šćepan Polje

nja ulazimo sa smiješkom i zahvaljujemo inženjerima koji imaju smisla za arhitekturu. Riječima se ta ljepota ne da opisati, ne pomaže ni slika, čak ni nama koji smo to vidjeli. Najbolje je da to sami vidite. Uživamo do Jajca, stanemo koji put samo da čujemo rijeku i udahnemo malo svježeg zraka.

Jajce ćete teško promašiti. Zbilja izgleda kao jaje koje je, doduše, već malo propalo u zemlju. Već nas sam pogled na grad vuče na daljnje razgledavanje i bez dogovora krećemo prema zidinama. Nismo ni opalili prvu sliku, a iz obližnjeg birca se javlja domaći biker od 60-tak godina koji, eto, isto putuje. Na skuteru. Od 50 kubika. Krenuo je prema Danskoj, ali je zbog kvara u Linzu odustao. Do tamo je došao u jednom danu, 700 km dakle. Novi kolega nas šalje prema zgradi 2. zasjedanja AVNOJ-a, ali za 1,5 eura ne nudi puno više nego na slikama s portala. Interesira nas i slap Plive koji se sa svojih 20 m visine ulijeva u rijeku Vrbas. Navodi se kao šesti najviši slap u svijetu, a jedinstvenim ga čini položaj u samom centru grada. Kod slapa definitivno vrijedi zastati i uživati. Prije nego odlazimo, pozdravljamo pun bus Varaždinaca koji su također napravili pauzu iz istih razloga.

Usprkos preporuci drugih putnika u Travniku ipak nismo tražili ćevape. Jednostavno nismo bili gladni, pa smo nastavili prema Sarajevu starom cestom kroz Visoko. Greška, velika. Nismo znali da su nedavno srušili most preko rijeke Bosne taman pred Visokim. Ljudi nas šalju natrag na autocestu ili makadam od oko 2 kilometra. Provjeravamo makadam, neće nam biti prvi put i dobro je utaban, pa se odlučujemo za kraći, ali prašnjav put. Tu gubimo puno vremena i jedva se dokopamo Sarajeva, ali ga obilazimo i ubrzo stajemo na ručak. Primijetili smo da ima puno malih gostiona koje nude piletinu na ražnju - tome Zagi nije odolio, a ni ja se ne bunim. Fino pečeno, topi se u ustima, a uz izotonično piće kompletno objedovanje plaćamo samo 10 eura. Svjesni velikog gubitka vremena oko ispitivanja terena o mogućem obilasku, ne zadržavamo se, već palimo Japance i krećemo za Tjentište. Ne tako bitna točka, ali uz samo dodatnih 60 kilometara vidjeli smo malo NP Sutjeska, spomenik palim borcima i još smo malo popričali s organima reda jer se njima dalo, a mi nismo imali izbora. Priča je završila sretno na obostrano zadovoljstvo, a mi se u Foči okrećemo prema prijelazu Ščepan Polje vozeći uz rijeku Drinu.

Kanjon Pive - pogled na Plužine Izašli smo na otvoreno - NP Durmitor

NP Durmitor - Trsa

Prema Crnoj Gori

Upozoreni od putnika iz drugih putopisa, koliko možemo pazimo na uskoj cesti na kamikaze u dujama iz suprotnog smjera. Asfalt nije loš, to je najbolja točka na ovoj cesti, a krava nasred ceste je zapravo melem za oči. Granični prijelaz je također u neku ruku točka interesa zbog drvenog mosta preko Tare, koji dijeli BiH i Crnu Goru. Ono čemu se radujemo je nastavak vožnje kanjonom Pive. Asocijacija na nešto tekuće i opijajuće nije daleko od istine. No, ovaj put su nam se opile samo oči i duša koja odmara kad promatramo najljepše jezero koje smo u životu vidjeli. Tirkizno plava boja i živopisni kanjon predstavljaju velik izazov kada želimo foto dokumentirati tu ljepotu i koliko se god mi trudili, znamo da nije dovoljno. Ostane nam ona stara - To morate vidjeti! Iako smo Zagi i ja inženjeri i jasno nam je da u poslu treba improvizirati, poprilično su nas iznenadile serpentine u samom tunelu - koji, naravno, nije osvijetljen, ni betoniran. Nije nedostajalo adrenalin. Sad smo već na putu za Žabljak i unutar još jednog tunela postoji raskrižje na kojem odlučujete hoćete li skrenuti za Trsu ili direktno za Žabljak preko Sedla. Za nas nema dileme, biramo lijevo prema Trsi, gdje ubrzo sustižemo kamion i kolonu od tri auta koji zbog uske ceste ne mogu naprijed. Zagi je nestrpljiv i pita koliko još do gore i taman se kamion miče u stranu i pušta nas. Još malo i… to je to… otvorio se pogled na proplanak.

NP Durmitor

Nije lako opisati takvu ugodu našim očima, pa vam preporučam pogledati slike. Ako to ne pomogne, spremajte kofere. To je ono zbog čega smo najviše došli na ovakav vrući datum, jer gore je temperatura jako ugodna. Čak je i malo prohladno. Durmitor nam otvara uspomene na Alpe i Karpate, osjećaj kao da smo nadomak nebu. Vozimo jako sporo i okrećemo se oko sebe. Slikamo, ali nema mnogo koristi - znate već što mislim. Put je uzak, ali je promet rijedak i vozači su kulturni. Stajemo u jedinoj birtiji u Trsi i tražimo litru vode, a gazdarica nam ponudi krem kolač koji ne odbijamo i užitak pogleda se samo povećao. Ne marimo za ranije izgubljeno vrijeme i opušteno i lagano krećemo prema Sedlu. Zrak, priroda, zeleno, krave, ugodno, tiho, prekrasno, opet stajemo i gasimo motore jer moramo sjesti na novo postavljene klupice. Tu negdje je i pastir, on sigurno nema sijede zbog zeznutog poslodavca ili razjarenih klijenata. Sedlo smo slikali već dok smo prilazili, a najviša točka asfaltiranog puta je na 1.907 m. n. v. Nije ni blizu Stelvia, ali netaknuta priroda i manjak turista definitivno pomaže stapanju sa prirodom. Najviši vrh je Bobotov Kuk na 2.522 m. n. v., ali to ostavljamo nekim drugim putnicima. Na Sedlu sjedamo na kamen i razgovaramo neobavezno, samo da bismo upili što više ljepote i pokušali složiti rečenicu kojom se može opisati. Nakon lagane šetnjice po mekoj travici odlučujemo u utrku sa vremenom. GPS pokazuje dolazak u Kolašin u 20 i 30 h, ali ne zna Đurđa da ćemo mi još koji puta stati. U Žabljaku se ne zadržavamo, vozimo kroz mjesto i sviđa nam se, ali neki drugi put ćemo se družiti, jer mora biti drugi put. Sada se upuštamo u avanturu vožnje najvećim kanjonom u Europi, a drugom u svijetu. Kanjon Tare je dubok 1.300 m, a dug 83 km. Osim impresivnih brojki, postoje i impresivni prizori dok se vozimo vijugavom cestom prema Mojkovcu. Ono što smo predvidjeli, ali nismo mogli spriječiti je polumrak koji je nastupao već prije 20 h zbog

Osvježavamo se u jedinom kafiću u Trsi NP Durmitor - uski put do Sedla

NP Durmitor - Sedlo na obzoru NP Durmitor - uživamo u pogledu vjernim putopiscima poklanja par guma

NP Durmitor - Sedlo je osvojeno

vožnje u kanjonu, pa nismo imali prilike ni za dobru fotku. U planu je bio jedan dan za rafting na Tari, ali smo odustali zbog odluke o promjeni puta do Ohrida. Uživamo u pogledu koliko možemo, držeći dobar tempo da što prije stignemo u Kolašin, mjesto koje nemamo namjeru bolje upoznati. Preko portala za rezervaciju pronašli smo sobe i samo tako ćemo ga upoznati.

Tko će brže

Uskoro dostižemo caddy PG oznaka, a s obzirom da se dosta spustio mrak, ne prestižemo, već ga pratimo kao vođu. Šoferu se očito sviđalo što na pustoj cesti ima društvo na repu, pa doslovno praši po zavojima do rubova. S obzirom na dobru cestu bez šodera, uspijevamo ga pratiti bez imalo muke sve dok ne prođemo Mojkovac i zbog blizine smještaja usporavamo. Shvatio je to i naš junak, pa je stao sa strane i maše nam da i mi stanemo. Nisam ni ugasio motor, a čovjek naših godina viče - Ja ću vam platit piće, još me nitko ovako nije pratio. Zagi ni tri ni četiri odgovara: «Može!»

Rokiju nije bilo jasno zašto ga ne prestižemo, a non stop smo mu u repu. Objašnjavamo mu da nije lako voziti motorom po mraku, pa je on bio naše oči. Zapravo smo mi njemu dužni piće. Pokazujem mu ispis rezervacije u privatnom smještaju Lidije Rakočević i istog se trena hvata za mobitel. Dogovara s gazdom da nas pričeka kod kružnog toka u centru i brzo shvaćamo da se njih dvoje znaju. Pozivamo i mi njega na piće, a pristaje teškom mukom jer je htio pogledati vaterpolo okršaj s Mađarima. Domaćin Ljubiša se jako trudi oko svojih gostiju. Tek što smo ugasili motore, pozdravlja nas i poziva na Nikšićko. Pridružuju nam se i gosti iz Francuske, tročlana obitelj s dječakom od 8 godina. Oni su došli na odmor sa autom, ali doma muž vozi Z1000 i žena malog bandita. Ipak, ovakva putovanja motorom su im strana, pa nam nisu puno toga znali reći ni o francuskim Alpama. Dugo u noć uživali smo u Nikšićkom i ugodnom razgovoru, pa smo lako i zaspali.

NP Durmitor - veselje na Sedlu, isplatilo se NP Durmitor, Sedlo - Sjedim i ne razmišljam

Još jedno jutro uz kanjon

Ustajemo u 6 i 30 h. Nije ni danas prerano, unatoč veseloj večeri. Provjeravamo stanje naših konjica i Ljubiša nas već zove na doručak. Odabiremo kajganu i nismo požalili, takva bi morala biti svugdje, velika porcija, bogatog okusa, s pancetom, svježom paprikom i listićima kravljeg sira sa strane, a ni namaza nije falilo. Još malo uživamo ispijajući juice i kavu, pa se pozdravljamo s ljubaznim domaćinom i kolegama Francuzima i krećemo za Podgoricu uz kanjon rijeke Morače. I ovaj put uživamo u prekrasnom krajobrazu i dobroj cesti. U nekoliko nas navrata kanjon podsjeća na onaj najveći u Americi, naročito njegova crvena boja. Manastir Morača je razlog za putnike da naprave pauzu, ali nismo oduševljeni, pa brzo nastavljamo. Veliki gradovi nas u pravilu ne zanimaju ako ne ostajemo barem nekoliko sati, a to sada nije slučaj, pa samo točimo gorivo u Podgorici i produžujemo za Skadar preko graničnog prijelaza Božaj. Skadarsko jezero je ogromno, varira između 370 i 540 km2 ovisno o vodostaju, a znalci tvrde da je najljepši pogled kad se putuje Sozinom prema Baru. No i ovako uživamo u pogledu, iako smo planinski tipovi. Sve do prijelaza vozimo opušteno i stajemo u red jer ima tek desetak auta. Nije prošla ni minuta kad do nas dolazi nepoznati čovjek na Scarabeu i poziva nas da se s njim proguramo na čelo kolone. Brzo baci spiku kod policajca i ovaj nas upisuje, ta i on vozi Fazera. Stanemo poslije prijelaza i razgovaramo s purgerom ljutim na Albance jer su prodali dve kile nečega (a on zna čega) i onda se preseravaju po gradu, ali eto, vremena se mijenjaju i odlučio je posjetiti civiliziraniju Albaniju. Isprva krećemo lagano i po propisima, no brzo odustajemo i prilagođavamo se tempu domaćina.

Jutro u Ohridu Ohrid na obali jezera - desno gore je Samoil

Poziraju Zagi i Sv. Kliment Ohridski Ohrid - park

pojava. Nismo oduševljeni, već zgroženi njihovom nekulturom i jedva čekamo da se domognemo Ohrida. U Skadru je gužva i nesnosna vrućina. Da bismo došli do tvrđave Rozafe, moramo se polukružno okrenuti na kružnom toku. Guramo se među aute s obaveznim turiranjem. U jednom trenutku pred samim tokom stojim između rubnika i auta, a mali skuter se uspijeva progurati do mene strugajući rubnik. U toku je kaos kakav još nisam vidio. Kratko i jasno, jači tlači. I mi smo se gurali i pretpostavljam bili uspješni, s obzirom da smo izašli čitavi. Skliski popločen put se penje do tvrđave Rozafa, odakle seže pogled na cijeli grad i jezero u pozadini. Ulaz od 1,5 eura je pristojna cijena za nas, ali ne vjerujem da zarađuju na domaćinima. Rozafu su izgradili Iliri oko 350 godine p. n. e., a danas služi kao turistička točka uglavnom Talijanima, s kojima su Albanci navodno u jako dobrim odnosima. Vrijeme je da krenemo dublje u Albaniju, prema Durresu. Odlučili smo da želimo vidjeti i barem malo obale. Držimo dobar tempo na novoj i širokoj cesti, iako ima iznenađenja na tzv. autocesti – primjerice, po 5 cm visinske razlike u spojevima. Također na istoj cesti nema zaštitne ograde između suprotnih traka, pa je normalno da auti skreću lijevo u naselje izbjegavajući samo temelje za planiranu ogradu. Policije ima često, no očito strance ne diraju jer se nisu ni u jednom momentu obazirali na nas, ma što radili.

Durres nas nije oduševio u tom kratkom vremenu, po osjećaju vozimo do obale i odabiremo kafić u sklopu hotela u kojem smo jedini gosti. Na plaži nema puno ljudi, ali tek doma vidimo da smo odabrali krivu plažu. Pijesak, smeće i u pozadini zgrade u izgradnji i luka iz koje možemo za Bari. Ni meni ovo ne bi bila poželjna lokacija za kupanje. Danas ipak vlada tišina, nedjelja je. Ispijajući kavu pričamo između ostaloga i o svadbenim povorkama kojih ima puno, a na cesti najprije vidiš auto iz kojeg viri kamerman kroz šiber i snima najveću Mečku u paunovom šepurenju, a onda slijede i C klase. U nastavku puta zaobilazimo Tiranu kroz Kavaje do Elbasana. Ceste ovdje nisu tako dobre kao na samom ulazu u zemlju, ali veći problem je Zagi, koji me dobro naljutio poslije Elbasana. Vozim 40 i nekoliko minuta čekam da me dostigne. Pokazuje mi tank, ali par pumpi je sumnjivo i neuredno, pa maše da produžujemo. Vozimo uz rijeku Shkumbin, pa se dižemo u brda. Opet ga ostavljam i čekam koju minutu ,kad zatrubi za mnom i automatski dajem gas i pretičem ispred sebe. Nema ga. Nije mi jasan jer inače to ne radi. Ipak, nastavim u toom stilu jer ne mogu odoljeti dobroj zavojitoj cesti i stajem na prvoj urednoj pumpi nakon prijeđenih 350 km od zadnjeg punjenja, iako još nije svijetlila rezerva. Znali smo da na pumpama ne primaju kartice, iako reklama postoji i za Visu i za Mastercard. S obzirom da nismo htjeli samo za to uzimati njihovu valutu “lek”, plaćali smo eurima i mogu reći da su korektni u izračunu. Dolazi Zagi i ljuti se na mene jer mi je trubio da stanem. O da, nesporazum. Ima problema s mjenjačem. Blokirao mu je u četvrtoj, a uspona i zavoja koliko hoćeš. Na pumpi uspijeva spustiti u prvu, ali ovaj put nastavljamo s većim strpljenjem. Zafrkava ga i dalje. Sumnjamo na pregrijavanje, ali ništa ne navodi na to. Stižemo na granični prijelaz Kjafasan i carinik me poziva k sebi, a pridružuje se i Zagi kad vidi da smo se zapričali. On vozi Z750, pa ga zanima kamo putujemo. Ispostavlja se da je šogor našeg domaćina Mitka u Ohridu, pa ga zove i poručuje da nas pričeka na ulazu u Ohrid za 15 minuta.

U Albaniju samo zbog Ohrida Kroz Strugu konačno vozimo opušteniji, ovdje se može voziti bez velikog stresa iako ima puno albanskih Makedonaca s vozilima talijanskih registracija. 18 je sati i Mitko nas čeka na BMW GS-u i vodi nas u staru jezgru grada na brdašcu podno tvrđave Samoil. Parkiramo motore u dvorište i uživamo u srdačnoj dobrodošlici uz hladno pivo na terasi s pogledom na centar i šetnicu uz Ohridsko jezero. Supružnici su također bili na nekoliko zanimljivih destinacija, pa se o Siciliji malo više interesiramo s obzirom da je i nama u planu. Mitko nam otkriva da je s novim BMW-om u jednom danu prošao 1.600 km, a također i da je ponosan vlasnik Harley-Davidson Night Roda. S po dvije popijene ipak odlučujemo u šetnju, pa odlazimo do ranije spomenute tvrđave, čiji temelji datiraju iz 4. stoljeća prije nove ere, pa niže do bizantske crkve Sv. Panteleimona iz 12. stoljeća, pa još niže prema jezeru, gdje je još jedna mala Crkva Sv. Jovana u Kaneu iz 13. stoljeća. Sve građevine su ugodne oku, a i krećemo se zanimljivim putovima. Vraćamo se u centar uz samo jezero, a šetnica prolazi doslovno kroz kafić. Centar i pripadajuću šetnicu uspoređujemo s našom jadranskom obalom za vrijeme sezone. Nalazimo restoran Belvedere po preporuci domaćina i nismo požalili. Ukusno i obilato večeramo, a najveće iznenađenje je jako pristupačna cijena. Opet plaćamo eurima, a dobivamo denare. Jedan dio trošimo na jako potrebnu vodu, pa se vraćamo u apartman. Pogled s terase je impresivan i noću.

Gulf of bones

Sveti Naum

Plan za jučer bio je obići NP Galičicu, ali smo zbog problema s mjenjačem kasnili u Ohrid i na kraju ga potpuno izmijenili zbog Mitkove konstatacije da s obzirom na prijeđeni put ovih dana nećemo vidjeti ništa osobito lijepo, odnosno novo. Ujutro oko 7 i 30 čeka nas kava na domaćinovoj terasi

Sv. Naum iz čamca Sv. Naum - pogled na Pogradec u Albaniji vjernim putopiscima poklanja par guma

Sv. Naum - Zagi i čiča

i opraštamo se uz želje za što više odvoženih tura. Odlazimo u centar slikati skulpture Ćirila i Metoda, Sv. Klimenta Ohridskog i još neke, a potom na prvu pumpu kupiti kontakt sprej. Naime, Zagi je uz jutarnju cigaretu otkrio kvar, odnosno prašinu koja se nakupila, pa se papučica mjenjača ne vraća u normalan položaj. To rješavamo brzo i u ugodnom ritmu nastavljamo prema Sv. Naumu. Cesta je zavojita i prati obalu jezera, ali zbog povremenih zakrpa i šodera vozimo oprezno. Usput nailazimo na muzej na vodi i rekonstruirano autentično selo kakvo je po istraživanjima postojalo između 12. i 7. stoljeća prije nove ere, Gulf of bones. Do Sv. Nauma dolazimo rano, s obzirom na to da smo prvi. Čiča odmah dolazi do nas i nudi vožnju čamcem zbog pogleda na manastir sa jezera, a cijena je sitnih 300 denara. Nije nas interesiralo, ali sam se ipak odlučio na cjenkanje da vidim koliko će spustiti. Kaže čiča

Sv. Naum - uređeno dvorište pred manastirom Crkva Sv. Nauma u manastiru

- 240 denara s obzirom da ste prvi. Mi komentiramo da je preskupo i vadim 170 denara ostalih od jučerašnje večere, znajući da ih drugdje ne možemo potrošiti. - To je sve što imamo.

Čiča pristaje, a njegov kolega nam za to vrijeme čuva stvari. Za vrijeme vožnje imam osjećaj kao da čita iz wiki enciklopedije sve činjenice o jezeru i manastiru i to nam se sviđa, jer se vidi trud. Impresivan je prizor ulijevanja Crnog Drima u jezero, a manastir je prekrasan. Uređeno dvorište sa decentnim vodopadima i uređeni objekti živopisnih boja nešto su što morate vidjeti. Podignut je 900. godine, a kasnije je pretrpio mnoge preinake. Danas je u vjerskoj funkciji samo crkva Sv. Nauma, a manastir služi kao muzejsko-turistički objekt, uz dograđeni hotel i restauracije. Na parkingu zahvaljujemo čiči na čuvanju i uto dolaze dva čopera poljskih registarskih oznaka. Mladi parovi su krenuli prema Grčkoj i za to imaju na raspolaganju tri tjedna. U svakoj državi imaju popis parkova ili znamenitosti koje obilaze i naravno da su bili i na Plitvicama. Mi opet sjedamo na bicikle i vozimo prema Albaniji s namjerom da odvozimo oko cijelog jezera.

Enduro za po Albaniji

Počelo je dobro i tako ostalo sve do Pogradeca, no imamo dobar asfalt imamo imamo samo u tragovima i slalomom izbjegavamo kratere posred ceste, pazeći na šoder i prah. O kaosu da ne pričam, jer mi se još sad diže kosa. Dakle, napatili smo se i ne preporučam taj put nikome osim mazohistima na enduro klasi. Kad smo se konačno dotakli asfalta, imao sam osjećaj kao da vozim Gold Wing, iako ga nikad nisam vozio. Tiranu ovaj put ne obilazimo, ipak želimo i to osjetiti na vlastitoj koži. Poslušamo Mitka i umjesto uske planinske ceste bez zaštitne ograde odabiremo nedovršenu autocestu Elbasan - Tirana i tunel. U Tirani stajemo na trenutak sa strane i promatramo bez stresa koliko potencijalnih sudara ima u samo par minuta, ali vjerujem da su uigrani, jer sve teče “glatko”. Jednostavno nemamo želju dulje ostati, siguran sam da će biti mnogo onih kojima se svidjela Albanija, ali nama nije legao taj kaos. O narodu, gradovima i mjestu ne znamo puno, s obzirom na to da smo doslovno projurili kroz nju. U Skadru ovaj put idemo prema prijelazu Sukobin. Nismo znali opisati taj osjećaj kad smo prošli granicu.

Osjećaj sigurnosti u Crnoj Gori

Definitivno smo za sobom ostavili težak teret i bili smo puno opušteniji. Na ulazu u Ulcinj stajemo u prodavaonici po okrijepu i bez žurbe, sje-

Stari grad Ulcinj Pogled sa Staroga grada u Ulcinju na plažu

Stari Bar i čaršija

deći na stepenicama, jedemo kroasane i pijemo svaki po litru. Vrućina je sveprisutna, ali smo zadovoljni onime što vidimo u Ulcinju. Promjena u izgledu, ljudima i prometu je neopisiva. Zovem Gašu iz Bara, s kojim sam se prije puta čuo na forumu, pa će nam potražiti smještaj. Dogovaramo se za susret u Baru i vraćam se slikanju ulcinjske plaže. Ovdje za razliku od Durresa teško možete pronaći slobodno mjesto. Gradić, plaža, pogled - i osjećaj da si zbilja na moru. Konačno se penjemo u stari grad, s kojega je pogled još bolji, a ulice nas podsjećaju na Grožnjan - ne doslovno, ali smo ga se sjetili. Odavde se lijepo vidi spomenik jugoslavenskim zračnim snagama. U starom gradu je i hotel, luksuzni, rekao bih, ali cjenovno prihvatljiv s obzirom na našu obalu. Odmah kujem plan za sljedeće ljeto dovesti ovamo ženu i sina bar na dva-tri dana. Crnu Goru smo odvozili s divljenjem, kako prirodi i građevinama, tako i ljudima i zato želim ovamo natrag, pa makar i autom. Prema Baru vozimo lagano zbog skliske ceste kakva nas je pratila duž cijele obale, ali sve u svemu je dobra i većih iznenađenja nema. Na ulazu u Bar prvo primijetimo Stari Bar, pa krećemo na desno prema brdu, jer je za razliku od Ulcinja ovdje stari grad uvučen dalje od obale. Ipak, lijep je, pa i ovdje imamo pauzu. Dječaci od kojih 8 godina dive se pilama, a tu je i vlasnik najbližeg restorana koji primjećuje registraciju i veli da ima šogora u Varaždinu. Razgovoru se pridružila i njegova žena, pa otkrivamo da živimo u istoj ulici (oni su prvi rekli ime ulice). Gazda veli da obavezno prošećemo po čaršiji, pa zapošljavamo jednog od dječaka da nam čuva stvari i motore za pristojnu nagradu.

Čaršija u Starom Baru

Susret s našima

Šećemo i naslikavamo i po običaju razgovaramo s raspoloženim trgovcima kad čujemo tutanj motora i vidimo Fazer sisačke registracije i uspijevamo zaustaviti kolegu na Banditu koji je vozio iza njega. Sa Mrgudom na Fazeru sam se ranije čuo na forumu i u zafrkanciji smo rekli da se možda sretnemo, ali ovo je ipak bilo neočekivano. Oni nastavljaju za Durres, a kasnije u dopisivanju saznajemo da su ostali čak dvije noći. U međuvremenu razmjenjujem poruke s Markom iz Bara, ali nikako da se dogovorimo kada ćemo se naći, jer on još radi. Konačno odlazimo do restorana Pulene, ali Gaše više nema. Zakasnili smo jer smo izgubili pojam o vremenu, a on je poslom morao otići dalje. Ipak nam je pripremio kontakt i gazda dolazi po nas i vodi nas u hotel Pharos. Rješavam se viška stvari i sam idem u potragu za Ciciban cipelicama za sina. Razočarao sam se, ponuda je neprihvatljiva. Ovo je prvi put da sam naletio na nešto značajno skuplje nego je to kod nas. Plan da to bude suvenir koji će biti i koristan je propao. Na povratku sam nastavio voziti po Ulici Maršala Tita tražeći rivu, a sama ulica mi se jako sviđa. Put, palme i elitne kuće me podsjećaju na Beverly Hills iz nekih filmova. Na kraju ulice se nazire riva, pa parkiram Stršljena i krenem u laganu šetnju. Uređena riva, luka, ljudi opuštenih koraka, sve kako bi i trebalo biti u morskom gradiću. Dolazi i SMS, Marko nas poziva u Stari Bar na piće. Dogovaramo susret za 15 minuta na parkingu gdje smo i ranije bili.

Ugostili nas domaćini

Markovi djedovi su starosjedioci i jedni od prvih stanovnika Staroga Bara, pa redom pozdravljamo domaćine i moram primijetiti da mjesta vjerskom opredjeljenju ovdje nema. Šetnju završavamo brzo, pa sjedamo na terasu restorana njegovog kuma i ispijamo čašice razgovora kao da se

Čaršija u Starom Baru

Stari Bar uočavamo iz daljine Sv. Stefan vjernim putopiscima poklanja par guma

Njegoševa Biljarda u Cetinju

poznajemo cijeli život. Teme se same prelijevaju, a usput jedemo i jedan od najboljih deserta koji sam ja osobno probao. Palačinke punjene čokoladom, plazmom i kokosom su naizgled vrlo jednostavne, ali se valjda poklopio opći dojam grada, društvo i ljubaznost kuma. Usput se domaćini žale na skupe nekretnine, čak i 3000 eura po kvadratu, a sve zbog bogatih Rusa koji kupuju sve što se nudi. Bližila se i ponoć, pa smo se rastali uz dogovor da se Marko javi kad dođe kod nas, odnosno mi njemu kad opet budemo kod njega. Marko nam nije dao vaditi novac, pa se nadam da ćemo se moći nekako odužiti. Na povratku u hotel imao sam potrebu još jednom skrenuti u Ulicu Maršala Tita jer mi je prekrasna, a složio se sad i Zagi. Gužva se smanjila, ali u obližnjem kafiću nema mjesta za sjesti. Ipak, sjetio sam se da još jednu stvar moram napraviti prije spavanja. Hotel je imao bazen, pa je valjalo i to iskoristiti. Hlađenje i kratkotrajno plivanje je koristilo, jer valjda ne trebam napominjati da su otvoreni prozori i balkonska vrata normalna stvar u svih 5 noći putovanja s obzirom na visoke dnevne temperature.

Opet u planine

Budimo se odmorni jer ustajemo tek u 7 - bez budilice, naravno. Pakiramo se i odlazimo na doručak. U hotelu smo sreli samo Ruse i čini nam se da su po kulturnom programu daleko dalje od nas. Ja izrazim želju još jednom otići do ulice čije ime već napamet znate, tek da vidimo i po danu šetnicu i plažu i naravno, palme koje se protežu po sredini ulice. 9 je sati i za razliku od prošle večeri, promet je puno slabiji. Šetnica je također prazna (za razliku od one u Zadru, na primjer), pa nesmetano šećemo i uživamo u miru dok se sunce lagano diže i već dobrano grije. Dobivam dojam da Rusi koji su ovdje najčešći turisti nisu ni šetači, a ni štovatelji kulturnih dobara, već samo traže jeftino more.

Na put danas krećemo dosta neodlučno, rastajemo se od Crne Gore, vrhunca našeg putovanja. Ipak, čeka nas NP Lovćen. Pred Budvom stajemo pobliže vidjeti Sv. Stefan, da se uvjerimo da je jedinstven kako i izgleda na slikama - i nismo se razočarali. Samo nas manjak vremena sprječava da ne odemo na plažu prostrti ručnike, ali pišemo podsjetnik za sljedeći put. Budvu smo vidjeli samo prilikom penjanja na Lovćen, a pogled dopire i do Sv. Stefana, koji i odavde izgleda kao slika dobrog pjesnika. Penjanjem pada i temperatura i to nam odgovara. Cesta je dobra, ali ne ulijeva puno povjerenja, pa smo oprezni. Dovoljna je široka, ali serpentine mogu biti varljive. U Cetinju smo odmorili i prošetali do manastira i oko Biljarde, rezidencije Petra II. Petrovića Njegoša, koja je sagrađena 1838., a ime i oblik je dobila po bilijaru koji je Njegoš donio iz Beča. Uska cesta kasnije vodi do mauzoleja posvećenog Njegošu, a kroz gustu šumu i predivan prizor na pamet mi pada snimanje modernog Robin Hooda na motoru. Ubrzo na jednoj serpentini nalazimo tridesetak autmobila parkiranih sa strane i uočavamo znak koji nas ne pušta dalje zbog radova na cesti. Dogovor je bio kratak: s obzirom da ćemo ponoviti Crnu Goru, mauzolej ostavljamo za sljedeći put. Zbilja nam se ne gazi sat ili dva po cesti, a zatim još 461 stepenica do Jezerskog vrha, gdje je smješten mauzolej na 1.660 m nad morem. Opet se vraćamo kroz crnogorski Sherwood, ali ovaj put skrećemo prema mjestu Njegoši i kasnije prema Kotoru. Do Njegoševe rodne kuće nismo bili, jer smo je vidjeli na raznim portalima i ne smatramo je osobitom građevinom. Pogled se konačno proteže na Boku Kotorsku - ili Zaljev hrvatskih svetaca, kako ga Hrvati vole zvati. S visine od oko 900 m izgleda jako mali, pogotovo kad je u Kotoru ogroman kruzer. Što se više približavamo, to je raspored gradova jasniji, ali i zatopljenje, pa sve rjeđe stajemo zbog dobrog pogleda.

Zaljev hrvatskih svetaca

Kotor, kažu domaćini, je crnogorski Dubrovnik. Ne bih znao, nisam bio u Dubrovniku, a iz ovog putovanja smo ga izbacili iz rute zbog gužve i vrućine. Zagi je pak bio u dva navrata u Dubrovniku i kaže da nije baš tako. Ulazimo u centar grada kraj same obale. Znoj kapa niz čelo, a osjećam i svaku kap koja me škaklja po leđima dok ispod pododijela putuje do pojasa. Ispred nas promet stoji na mjestu, a policije ima na gotovo svakom ćošku. Tek kad se domaćin na skuteru odvaži na vožnju po liniji, pratimo ga i mi do ulaza u zidine, gdje ima oko 50-tak parkiranih motora i skutera u pješačkoj zoni, pa nismo ni tu bojažljivi. Odlazim unutar zidina i prvo primjećujem katedralu Sv. Tripuna iz 12. st., sveca zaštitnika grada Kotora. Smijem se ljudima koji me čudno gledaju u kožnim hlačama. Naravno, nije mi smiješno, ali ne moraju to znati. Grad me se nije previše dojmio, pripisujem to pokojem preuveličavanju. Grad jest jako lijep, ali nije kliknuo vau efekt. Sve sam to već vidio na našoj obali. Ovdje kupujem sinu mornarsku majicu sa slikom pirata, pa sam riješio i pitanje suvenira. Jasno vam je da u kofer i tank torbu od ukupnog volumena od 64 litre ne stane veća igračka uz osnovnu garderobu i obavezan alat, zar ne? U nastavku putovanja tražili smo mjesto gdje bismo se mogli na brzaka baciti u vodu, a da bude u blizini motora, ali nismo imali sreće.

Dubrovnik neki drugi put

Prije Herceg Novog skrećemo prema graničnom prijelazu Vraćenovići. Odlučili smo ovdje prijeći u BiH zbog vrućine, s obzirom da se ovdje opet penjemo na 800 m nad morem. Cesta je široka i ulijeva nam više povjerenja

NP Lovćen - od nas prozvana Sherwoodska šuma NP Lovćen - pogled na Boku Kotorsku

Krstarica u Kotoru Otoci Sv. Đorđe i Gospa od Skrpjela kod Perasta u Zaljevu hrvatskih svetaca

NP Lovćen - vraćamo se s vrha prema Kotoru Kotor - nismo jedini na dva kotača Čaršija u Mostaru, u pozadini kula Halebija

nego ona uz obalu, pa nam i ritam raste. Za ovu dionicu plaća se cestarina od 1 euro. Nije puno, ali nije to ni autocesta, pa zbunjen prvo vadim putovnicu. Nakon granice cesta se nastavlja u istoj kvaliteti, pa nije problem držati dobar ritam. Ukratko, možemo reći da su to dosadne brze ceste sa živopisnim krajolikom. Naselja gotovo da i nema u smjeru Trebinja, pa i poslije prema Mostaru, do kojeg vozimo uz Neretvu. U Mostaru, gradu koji je očito dobio ime po ljudima koji su čuvali most, opet plijenimo poglede šetnjom u koži po njihovoj čaršiji. Na poznatom Starom mostu ljudi skupljaju novac, pa brzo kužimo da je to za skakača. Izgleda da nisu dovoljno ponudili, jer skoka u narednih 20 minuta nije bilo. Dolje na samom ulijevanju Radobolje u Neretvu ima i kupača, a i stijena odakle bi i mi mogli skočiti jer nisu više od 5 metara. Zadovoljni viđenim, nastavljamo istom živopisnom cestom do Sarajeva. Promet je slab sve do periferije, a u grad ulazimo bez Đurđine pomoći. Otprilike znamo položaj Sebilje, a hotel je udaljen tek 50-tak metara. Ipak, s obzirom da se promet prema centru dosta povećao, ukucavam adresu i na odredištu smo nešto prije 18 h. Fočin Han smo rezervirali ranije, a s ulaza vidimo i Sebilju. Smještamo se brzo i odlazimo u upoznavanje Baščaršije. Da, probali smo i ćevape kod Želje po preporuci ostalih putnika i nismo požalili. Bez greške mogu reći da nisam nikad jeo bolje. Mit je potvrđen, ugodno smo iznenađeni. Čitamo si misli i dogovaramo ćevape za doručak. Ovdje ne toče alkohol, pa se selimo u kafić, gdje probamo Sarajevsko pivo. Nije loše, rundu smo ponovili i bez žurbe razgovarali o ukupnom dojmu dosadašnjeg putovanja. Na povratku su u haustoru sada osim naših još tri motora ZG oznaka. Tek ujutro se susrećemo s vozačima i kratko razgovaramo. Bio je to Darko iz mototripa koji vodi ekipu na proputovanje. Razmijenimo podatke i čujemo se kasnije preko maila s kratkim rezimeom putovanja. Baščaršija

Nisam tip koji voli gužve, pa sam se više radovao jutarnjoj šetnji trgom. Rulju su zamijenili golubovi koji su zauzeli svaki kvadratni centimetar široko oko Sebilje. Odgovara nam prazna ulica i jutarnja svježina. Tek je 8 i prvo sjedamo na kavu u istom kafiću od jučer. Ekipa konobara komentira dogodovštine, ali nas istog trena poslužuju. Oko 9 se odlučujemo za doručak. Ovaj put uzimamo tek malu porciju ćevapa s kajmakom, ali gladni nismo ostali. Društvo nam rade domaćini koji se po ulici prepucavaju na šaljivi način. Zanimljivi ljudi, komedija uz ćevape. Na motore sjedamo tek poslije 10 sati i ne žalimo, takav je i

Baščaršija u Sarajevu Cesta prema Sarajevu uz Neretvu vjernim putopiscima poklanja par guma

Sebilja ujutro na pustoj Baščaršiji

Šetnja na prekrasno jutro na Baščaršiji

bio plan, vidjeti Baščaršiju u što smirenijem ritmu. Ovaj put prema Jajcu vozimo autocestom, jer smo naučili na vlastitoj greški. U Jajcu tankamo i još jednom bacamo pogled na prekrasan slap. Javljam se kolegi iz Bužima da se nađemo u Bihaću, ali se ispričava zbog gužve u restoranu jer su posljednji dani Ramazana, a uz to mu se pokvario hladnjak. Nema veze, ionako se za tri dana vidimo na moru. Jedino odredište za posljednji dan je aerodrom Željava i zato vozimo duljim putem prema kući. U Bihaću samo kratko odmaramo u parku blizu centra, jer nas je kolega trebao upoznati sa samim centrom, a mi ipak volimo taj dio preskočiti kad god možemo. Aerodrom Željava

Na prijelazu Ličko Petrovo Selo savjetujemo se s našima o odlasku na aerodrom, pa nas upozoravaju da se držimo unutar linije koja je vidljiva

Ova slika sve govori, najbolji doručak u životu Gužva u Sarajevu, ali su vozači kulturni

samo GPS-u. Dolazimo do Željave i ubrzo s desne strane uočavamo kompleks. Na ulazu ćete prvo primijetiti avion Douglas C-47 Skytrain. Zgrade smo vidjeli, ali tražimo i tunele i pistu. Zapušteni asfaltirani put, paralelan s planinom s desne strane, vodi kroz mladu gustu šumu do tunela u brdu, iz kojeg se izlazi direktno na pistu. Iako je kompleks zapušten od završetka Domovinskog rata, asfalt je u relativno dobrom stanju. Kod samog tunela nailazimo na plavca na Yamahi koji je u redovitom obilasku granice. Zadržavamo ga desetak minuta skupljajući informacije, a potom nas pozdravlja i nastavlja s obilaskom. Vjerojatno na pisti nema radara, pa dogovaramo trku. Zagi manjak od 4 konja nadoknađuje skidanjem kofera i odbrojavamo do starta. Punim gasom krećemo oboje i jedan uz drugog dosižemo brzinu polijetanja, no sprječava nas zamišljena linija, pa se okrećemo na sigurno. Iz tunela lagano piri hladan zrak, pa se još malo osvježimo. Ulazili nismo dalje od desetak metara, zbog nedostatka opreme, ali razmatramo opciju da se priključimo ekipi koja svake godine dolazi u obilaske tunela, a poznata im je povijest cijelog kompleksa. Napuštamo kompleks i po dobro poznatom putu vozimo do Desinca. Ovdje, nažalost, završava zajedničko putovanje sa Zagijem. Uz kratki rezime pozdravljam dobrog prijatelja i suputnika, s kojim sam već po putu u kratkim crtama dogovorio sljedeću rutu.

Vratiti ćemo se

Priča sa Crnom Gorom nije završila. S obzirom da u našim planerima postoje i neke druge destinacije, vratiti ćemo se za 4 ili 5 godina. Onda definitivno uzimamo više dana i ne bismo puno mijenjali rutu, ali bismo dodali puno toga. Nismo posjetili Nikšić i manastir Ostrog, recimo; nismo probali Taru iz čamca, nismo prošli onih 461 stepenicu, nismo bili u Budvi, a i Ada Bojana je na popisu. Ima toga još. Iako, kad razmislim, nisam ni u Hrvatskoj sve vidio, ali uvijek radimo rutu kojom usput upoznajemo dijelove koje do sad nismo poznavali. Drago mi je da smo se zaputili na ovaj put. Uspoređujući zapad, kad smo bili u Alpama i istok, kad smo bili u Rumunjskoj i sada ovo putovanje, mogu reći da mi se ljudi na istoku više sviđaju. Otvoreniji su i zbilja spremni pomoći. Nismo imali tehničkih problema, ali već je velika stvar kad staneš kraj ceste pa ti prolaznik ponudi pomoć. U Crnoj Gori je to bilo najsimpatičnije. Svi su prijateljski raspoloženi, a Ljubišu, Rokija i Marka iz priče ćemo dugo pamtiti i nadam se uskoro opet vidjeti. Bez predrasuda o narodu i njihovom ne radu, zaputite se u ovu pustolovinu i nećete požaliti. n