Putopis

PUTOPIS y RUSIJA - AZERBEJDŽAN - TURSKA PUTOVANJE U ZEMLJU VATRE

Nakon dvogodišnje putne pauze izazvane tužnim obiteljskim događanjima, apstinencijska kriza dvoje motoovisnika bila je na vrhuncu. Ljeto je pozivalo na put, a sreća što ćemo najvjerojatnije ponovno okusiti osjećaj slobode, apstinencijsku je krizu činila lakšom. Znali smo da ponovno želimo na istok, no ruta je morala biti kompromis između želja i raznih vojno-političkih događanja. Prijedlog moje muške polovice da preko Krima pokušamo doći do Sočija, a zatim kroz zakavkaske Ruske republike uđemo u Azerbajdžan, te se preko Irana i Turske, u kojoj se upravo dogodio vojni udar, vratimo u Zagreb, usvojila sam bez analize i razmišljanja. Bilo je jedino važno ponovno sjesti na motor.

PIŠE: VERICA GEMIĆ

FOTO: MARIJAN GEMIĆ uobičajenom terminu, početkom kolovoza i uobičajenih šest sati kašnjenja u odnosu na planirano, na Severininim (Aprilia Caponord) leđima, krenusmo osmi puta u susret istoku. Dok iza nas ostaju prvi kilometri vrućeg asfalta, a nosnice pohlepno upijaju mirise ljetnog putova-U nja, polako me preplavljuje osjećaj slobode i oduševljenja koji mogu razumjeti samo moto-ovisnici. No, moram priznati da se negdje u skrivenom kutku povremeno tiho javlja majušni, ali ipak prisutan crv sumnje, da nam želje i planovi možda ipak nisu u suglasju sa stanjem na terenu. Ne, ne mislim na aneksiju Krima, vojni udar u Turskoj, ni na situaciju u Osetiji i Čečeniji. Ne muče me vojne akcije Azerbajdžana u

Nagorno-Karabakhu, ne zamaram se ni prilikama u Iranu. Nakon dvogodišnje putne apstinencije, s 57 godina na leđima i spondilozom u njima, s ozbiljnom artrozom u koljenu i još ponešto zdravstvenih nepodopština koje donose najbolje godine, upravo krećem na moto-putovanje od desetak tisuća kilometara, a crv sumnje me pita: “Možeš li ti to?” “Mogu, jer to volim, a imam i dodatnu (farmaceutsku) opremu” - odgovaram crvu, a zatim dijelim svoja razmišljanja s muškom polovicom:

“Čuj, si ti siguran da mi ovo još uvijek moremo?” “Ja morem, pa 62 su mi tek”- odgovara sigurno. “Dobro, onda morem i ja” zaključujem i prepuštam se užitcima putovanja.

Razmišljanje o vlastitim mogućnostima i promatranje paperjastih oblaka učinile su vožnju do Bajakova manje dosadnom. Na granici desetak automobila i čekanje nesrazmjerno tom broju. No, puno je još granica i čekanja pred nama, treba se početi navikavati na granične nelogičnosti. Vozimo prema Beogradu, a ja razmišljam o planiranoj ruti. Jedine zemlje u kojima nismo bili, od svih koje su pred nama, su Azerbajdžan i Rusija. No zakavkaske republike Ruske federacije vjerojatno su slične kavkaskim predjelima Gruzije, pa mi se čini da je jedina nepoznanica Azerbajdžan. “Ovaj put ne bu baš nekaj egzotičan. Nadam se samo da ne bu predosadan” - poručujem mojem konjaniku, dok ulazimo u Beograd. “Još jutros si tvrdila da je jedino bitno putovati, a sad već jamraš. Vodim te na “privremeno okupirano područje Krima” i u Grozni čečenskoj mafiji, a ti se pitaš je l’ bu dosadno. Da morti skoknemo do Iraka?”

Vozimo dalje prema Đerdapu. Uz Kovin, Smederevo i Požarevac stižemo do početka klisure. Cesta vijuga kanjonom zajedno s Dunavom. Široki Dunav stiješnjen između strmih padina obraslih šumom ljuti se i stvara valove. Odraz plavetnila neba i zelenila šume daju rijeci toplinu. Uz obale mirne plićine s molovima i usidrenim čamcima. Sveopće zelenilo ponegdje su razigrali žuti lopoči. Lijepo, ali sasvim drugačije od onog kako sam zamišljala Đerdap. Stižemo u Donji Milanovac, za mene sinonim Mikijevog almanaha - stripa mojeg i mnogih drugih djetinjstva, koji se tiskao upravo u tom gradu od 1967. do 1993. U pristaništu usidren riječni cruiser. Podsjeća me na popis mojih neostvarenih želja. Osim vožnje Transsibirskom željeznicom i transkontinentalnim šleperom, i plovidba Dunavom je na tom popisu. U mjestu Kladovo stižemo do brane na Dunavu, po kojoj prelazimo na drugu stanu rijeke. Pred nama je granični prijelaz i ubrzo ulazimo u Rumunjsku. Nije li ti dosadno na motoru?

Brežuljkastim krajem obojenim žutilom suncokreta, zlatom žitarica i zelenilom kukuruza, Severina jezdi prema Bukureštu. Iz raznobojnog mozaika poljoprivrednih kultura ponegdje strše dimnjaci termoelektrana i tvornica. Cesta je vrlo dobra, pa brzo napredujemo. Uskoro će sumrak, nebo je purpurno-plavo, brežuljkasti mozaik mijenja boju i polako tone u san. Idilična slika. Po mrklom mraku stižemo u Bukurešt i smještamo se u kompleksu Herastrau. Smještaj sam rezervirala nekoliko desetaka kilometara ispred Bukurešta iz mojeg ureda na suvozačevom sjedalu. Jedno od pitanja ljudi koji nikako ne mogu shvatiti moju ovisnost o putovanju motorom je: „Nije li ti dosadno na motoru?“ Da dosadno?! Ako se ne divim prirodi oko nas, ili ne pričam s mojom muškom polovicom, tada sam zadužena za navigaciju pomoću mobitelskog GPS-a, ili odabir smještaja preko booking.com-a. A gdje su još fotografiranje iz vožnje i komunikacija s djecom u domovini. Ma čovjek se umori od tolikog posla, pa povremeno i odspavam malo.

Turistički kompleks u kojem smo smješteni, nalazi se u istoimenom parku. Herastrau je ne samo najveći park u Bukureštu, već je najveći park unutar grada u cijeloj Europi, a smješten je oko prelijepog Herastrau jezera. Park pruža mogućnost rekreacije na sportskim terenima, uživanje u prirodi, te kupanje i plovidbu jezerom. Uz čitav niz restorančića i kafeterija, sportskih terena, fitnesa na otvorenom i dječjih igrališta, u njemu je smješten i muzej na otvorenom koji prezentira tradicionalni život rumunjskog sela i ima stotine tipova kuća iz cijele Rumunjske. S obzirom na to da je današnji plan preko Moldavije ući u Ukrajinu, krećemo odmah nakon doručka. Vođa čopora mora pokazati važnost

Za razliku od jučerašnjih razigranih brežuljaka, danas je oko nas nepregledna ravnica. Žutilo suncokreta spaja se na horizontu s plavetnilom neba i ostavlja dojam smirenosti, i obilja. Vozimo autocestom Bukurešt–Konstanaca, no nećemo do Crnog mora, barem ne u Rumunjskoj.

Preko Braile, jednog od deset najvećih rumunjskih gradova i luke na Dunavu, stižemo u Galati. Galati je najveća luka na Dunavu i najveći brodogradilišni centar koji proizvodi brodove i za riječni i za pomorski promet. Tu je i najveća rumunjska željezara, tvornica za preradu ribe, tvornica tekstila i veliki mlinovi. Galati je i sveučilišni centar. Lijepi je to grad uz moćni, široki Dunav. Ručamo pizzu

vjernim putopiscima poklanja par guma

Rumunjske prijateljice ceste

Manastir uz Željezna vrata Dunava, Đerdap / Kazan, Srbija

Gradske plaže u Odesi, Južna Ukrajina Ukrajinsko-Krimski “privremeni” granični prijelaz 2

na rumunjski način, pa krećemo prema graničnom prijelazu s Moldavijom. S obzirom na to da smo već jednom ulazili na istom prijelazu u Moldaviju, znali smo da će potrajati. I trajalo je više od jednog sata, iako su u redu bila samo tri automobila. Rumunji su bili relativno ekspeditivni, ali Moldavci su zato bili spori i temeljiti. Prvo smo u međuprostoru između dvije granice čekali da se smiluju i podignu rampu kako bi im prišli bliže, a onda su krenuli sa svojim fazama kontrole i štambiljanja putovnica, nastavili s blesavim pitanjima tipa: „Od kuda dolazite i kamo idete, imate li oružje ili možda drogu?“, te sve završili naplatom eko-takse, ma što to značilo. Sjedamo na motor i konačno ulazimo u Moldaviju. S obzirom da smo praktički na tromeđi Rumunjske, Moldavije i Ukrajine, nismo dugo bili u njoj. Štoviše, znatno kraće nego prošlog puta, budući da smo u kritičnom trenutku nastavili ravno, umjesto skrenuli lijevo. Ne očekujući ponovno graničare, gotovo smo projurili kroz izlaznu granicu Moldavije. Nakon malo objašnjavanja oko neotesanog ponašanja, pustiše nas van, ali nas dočekaše Ukrajinci koji su još temeljitiji od Moldavaca. Budući da dotični prijelaz nije osobito turistički frekventan, a Ukrajina je u poluratnom stanju, spodobe poput nas učinile su im se, naravno, sumnjivima. Ukrajinski policajac kruži oko Severine poput morskog psa i pomno ju promatra sa svih strana. Konačno dobivamo papirić koji smo sto metara dalje dali vojniku s kalašnjikovim, on otvara rampu i konačno nas pušta dalje. Dionice kratera i hupsera

Vozimo kroz pogranična sela po nečemu što se samo u teoriji može zvati cestom. Kombinacija je to kratera i visokih valova i više podsjeća na površinu Mjeseca. Osebujna asfaltna tvorevina dovela nas je ubrzo ponovno u Moldaviju. Ovoga smo puta samo dobili papirić od naoružanog carinika, koji smo nakon par kilometara drndanja predali drugom naoružanom cariniku. Nastavak putovanja kroz Ukrajinu nije bio manje dojmljiv. Izmjenjivale su se dionice kratera i hupsera, s dionicama bez asfalta, vozili smo po šljunku i prašini, između uzdužnih i preko poprečnih asfaltnih valova, čudili se središnjoj bijeloj liniji koja je u procesu gužvanja i klizanja asfalta postala vijugava, par puta u mraku naletjeli na rupe dojmljive veličine i protresli dobro i sebe i Severinu, vozili se po šljunku u koloni između dva kamiona i nadali se da je Seve svjesna ozbiljnosti situacije i da se neće ponašati onako kako se motori vrlo često ponašaju u dubokom šljunku.

U Odesu smo stigli vrlo kasno, smjestili se u hotelu u samom centru i iskoristili jednu od restoranskih terasa koja je još radila. Promatramo noćni život na ulicama Odese i čini nam se da smo stigli na sasvim drugi planet. Blještavilo Odese i jad i bijeda kraja kroz koji smo do nje stigli teško su spojivi, no ipak su dio iste zemlje. Prođirali smo ulicama Odese drugog jutra i uvjerili se da je i dalje lijepa. Silazimo do Odeskih pješčanih plaža koje su sigurno turistički potencijal, ali im treba mnogo umivanja. Pružaju ugođaj naših plaža 70-ih godina prošlog stoljeća.

Iz Odese krećemo put Krima. Cestovna je situacija, na sreću, puno bolja od jučerašnje. U Hersonu, glavnom gradu istoimene ukrajinske pokrajine i važne crnomorske luke smještenom na početku estuarija Dnjepra, predahnuli smo uz kavu, pa krenuli dalje. Vozimo po dobroj, ali sasvim pustoj cesti. Potpuno drugačija slika od one koju pamtimo s jednog od prijašnjih putovanja tim krajem. Kako se približavamo granici s, kako Ukrajinci kažu, privremeno okupiranim područjem Krima, na cesti je sve više željeznih križeva za usporavanje, upozorenja o zabrani snimanja i vojnih objekata. Stižemo do vojne barikade na kojoj saznajemo da se informacije koje smo dobili u ukrajinskoj ambasadi u Zagrebu ni po čemu ne slažu sa stvarnim stanjem stvari na terenu. Naime, dok su mi u telefonskom razgovoru s ambasadom u Zagrebu gotovo uvrijeđenim tonom rekli da je „putovanje Krimom naravno moguće jer je to ukrajinski teritorij“, naoružana ekipa na barikadi nije ni pomišljala da nas pusti dalje bez dozvole Migracijskog ureda. Od onižeg vojnika, koji držanjem i načinom komunikacije daje do znanja da mu puška na ramenu i pištolj za pasom daju moć, saznajemo da je najbliže mjesto u kojem možemo naći dotičnu instituciju u Hersonu iz kojeg smo upravo stigli. Saznali smo od njega još nekoliko zanimljivih pojedinosti, kao što je činjenica da, u koliko se ne vratimo s Krima na istom mjestu, ne smijemo uči u Ukrajinu sljedeće tri godine. Ta nas novina nije osobito pogodila i bili smo spremni riskirati. Druga zanimljivost bila je da se s „privremeno okupiranog područja“ ne može priječi u Rusiju, jer Rusi još nisu sagradili most, a trajekt ne postoji. Ta

Sjaj u bijedi, Jugoistočna Ukrajina vjernim putopiscima poklanja par guma

Dnjepar u Hersonu, Južna Ukrajina

“Suvremena poljoprivreda” jugoistoka zemlje, Ukrajina Lokalnim cestama po jugozapadu Rusije

nam se informacija nije činila vjerodostojna. Zbog toga nam je sve rečeno postalo upitno, pa smo nakon nažicanog slikanja s vojnicima, odlučili iskušati sreću na drugoj barikadi. Nakon jednosatne vožnje lokalnim cesticama stigosmo do drugog vojno-prijelaznog punkta. Od tamošnjeg vojnika slušamo istu priču o dozvoli Migracijskog ureda. Nakon naše kuknjave da su nam u ukrajinskoj ambasadi dali drugačiju informaciju, čovjek zove nadređene ne bi li nam možda pomogli, no i oni ostaju neumoljivi. Za razliku od malog napuhanka s prve barikade, ova je ekipa mnogo pristupačnija i simpatičnija, razumiju da smo samo turisti koji nemaju ništa s njihovim sukobom, ali mole da razumijemo situaciju u kojoj je njihova zemlja i pokušamo ishoditi dozvolu u Migracijskom uredu. Dok se Sunce polako spuštalo na horizontu, nažicali smo još jedno uslikavanje s ukrajinskim vojnim snagama i krenuli natrag u kojih stopedeset kilometara udaljeni Herson. Kako bi skratili put, krenusmo, prema uputi jednog od vojnika, poljskim putem koji vodi uz kanal-granicu s okupiranim područjem. Vozismo se tako dvadesetak kilometara, nigdje vojske, nigdje kontrole, nedostajalo je samo brvno preko kanala i problem oko prelaska na Krim bio bi riješen. U Herskon smo se vratili s mrakom. Smjestili smo se u vrlo dobrom i jeftinom hotel-restoranu s namjerom da sljedećeg jutra okušamo sreću s Migracijskim uredom. Krim “privremeno okupirano područje”

U kontaktu sa službenicima državnih institucija uvijek se pitam postoji li negdje na kugli zemaljskoj ćato koji ne trenira strogoću i državni ured koji se ne trudi da se osjećaš kao mali mrav, ma koliko kila i godina imao. Obuzeo me takav osjećaj i u Migracijskom uredu toga jutra. Prvo smo pokorno čekali da se pojavi službenica koja je negdje službeno nestala, a zatim smo na upit o dozvoli za ulazak na Krim dobili bujicu izgovorenih rečenica nabiflanih iz nekog Pravilnika. Službenica je sama sebi djelovala jako važno i pametno, a nama podosta nerazumljivo, pa smo nakon molbe da nam cijelu priču ponovi još jednom, shvatili da turistička znatiželja nije dovoljan razlog za dobivanje dozvole. Postavljalo se pitanje gdje uopće možemo prijeći iz Ukrajine u Rusiju, s obzirom da znamo da su na više pograničnih područja ratne zone. Po odgovor na to pitanje poslani smo u Graničnu službu u susjednu zgradu opasanu visokom željeznom ogradom. Jedini granični prijelaz koji Ukrajina kontrolira i gdje mi, obični turistički smrtnici možemo ući u Rusiju, je na sjeveru Ukrajine u blizini Kharkiva. Nije nam preostalo ništa drugo, no krenuti šestotinjak kilometara put sjevera Ukrajine.

Lošom do snošljivom cestom vozimo prema Kharkivu. Vruće je i sparno, tlak mi je u podrumu i polako, ali sigurno obuzima me umor i nezadovoljstvo. Na odvojcima ceste prema Donjecku i drugim ratnim područjima bunkeri s vojskom i cijevima što vire iz malih otvora, sela zapuštena, kuće oronule, limeni krovovi hrđavi. „Hajde, ne misli negativno. Nađi lijepe momente i detalje“, govorim sama sebi. Našla sam ih u nepreglednim izoranim poljima, žutilu suncokreta, sedefastom zelenilu polja kupusa i marljivim rukama seljaka koje beru luk. U Melitopolu stojimo ne bi li se okrijepili. Promatramo svatove koji su se uputili prema Matičnom uredu. Mladenka u krinolini kao iz bajke, ponosan mladoženja i veseli uzvanici.

Restoran prenoćišta Rosoš, Rusija Krasno prenoćište po prihvatljivoj cijeni u Krasnaja poljana, Rusija

Vlado iz Beograda u Krasnodaru, Rusija

Kakva suprotnost bunkerima i puščanim cijevima uz koje smo prolazili. Rat i život u Ukrajini su susjedi.

Vozimo dalje. Uskoro počinje pljusak. Temperatura s 37 pada na 25 stupnjeva, ali ubrzo ponovno zagrije, samo je sada zrak još vlažniji. Cesta je i dalje drndava s kraćim boljim dijelovima, oko nas nepregledna ravnica, put ravni pravac. Možda je i dobro što je drndav, da nije tako, bilo bi još dosadnije. Kod Zaporožja se približavamo Dnjepru, koji se tu zbog brane širi u jezero. Reljef postaje interesantniji, a nakon Dnjepropetrovska drndavica se pretvara u drndavu autocestu. Stotinjak kilometara pred Kharkivom asfalt postaje gladak. Da čovjek ne povjeruje. „Jesmo li još uvijek u Ukrajini?“ pitamo se. Nedoumica je vrlo brzo nestala. Bez ikakvog upozorenja stižemo do betonske barikade i prelaska na dvosmjernu cestu. Ne smijem ni pomisliti što bi bilo da je maglovita noć. Kao što smo ničim upozoreni s jednosmjernog prešli na dvosmjerni put, tako smo na isti način s dvosmjerne prešli ponovno na jednosmjernu cestu. Odjednom ti se pruži prilika da skreneš desno, ti to učiniš, a da ni sam ne znaš zašto, a onda ubrzo shvatiš da bi u slučaju da si nastavio ravno ušao u krivi smjer autoceste koja se na tom mjestu eto pojavila ničim najavljena. Da, i dalje smo u Ukrajini. U Kharhiv stižemo po mrklom mraku. Smještamo se u hotelu Kiroff, dosad najboljem, za samo 30 eura s doručkom. Pred hotelom parkiran Harley američke registracije. Otiđosmo u đir po gradu. Na ulicama mnoštvo mladosti, najviše oko i u Gorky parku, centru kulture, rekreacije i zabave. Kharkiv je lijep, veleban grad. Početkom 20. stoljeća bio je glavni grad Sovjetske Ukrajine, a osamostaljenjem postaje središte istočne Ukrajine, koja podržava Viktora Janukovića i želi jače veze s Rusijom, nasuprot sljedbenicima drugog Viktora, Jušćenka, koji čeznu za jakim vezama sa zapadom. U potrazi za nacionalnim restoranom nailazimo na restorane svih dijelova svijeta, ali nacionalnom ni traga. Na kraju smo završili u turskom restorančiću, jer je jedini radio. Ostali su proglasili fajrunt već u 22.30. I to govori nešto o Ukrajincima, ali i o Turcima. Rusija bolje izgleda od Ukrajine

Ujutro, prije odlaska iz Kharkiva upoznajemo vlasnika Harleya parkiranog pred hotelom. To je američki Rus koji je odlučio putovati zemljom svojih predaka. Izmjenjujemo mailove, uz njegovu napomenu da nam može pomoći ako poželimo Severinu jednom prođirati Amerikom. Od Kharkiva do granice s Rusijom dolazimo brzo i ubrzo ponovno prolazimo ukrajinsku carinsku proceduru s pregledom prtljage i mnoštvom glupih pitanja. Ruska je procedura također trajala dugo, ali odnos prema turistima je ljudskiji i opušteniji. Pomažu nam ispuniti papire, nema pretresa ni glupih pitanja. Već nakon prvih kilometara shvaćamo da je Rusija nešto drugačija zemlja od Ukrajine. Izgleda mnogo bolje od očekivanog. Ceste su odlične, eventualna oštećenja pravovremeno najavljena, i sela i gradovi uređeni i održavani, uz njih niču nove tvornice i farme. Pozitivno iznenađeni stanjem u tom dijelu Rusije zaboravljamo da Severinu povremeno treba odvesti na benzinsku, pa ostajemo bez benzina. Laganom nizbrdicom klizimo uz pomoć gravitacije i dok razmišljam o strategiji žicanja benzina, iza zavoja se ukaže benzinska. Svaka čast Seve, ako i napraviš nepodopštinu uvijek to izvedeš na dobrom mjestu. Noćimo u mjestu Rasoš, u hotelčiću sagrađenom u stilu tradicionalne ruske kuće. Okruženi smo ljubaznim, otvorenim ljudima, vrlo pozitivno raspoloženim prema braći Slavenima. Engleski ne govore, ali uz nešto sporiji govor razumijemo jedni druge. Osjećamo se ugodno, prvi dojmovi o Rusiji vrlo su pozitivni.

Sljedećeg smo dana, preko Rostova na Donu, izvrsnom autocestom koja spaja Moskvu s jugom, po mrklom mraku stigli u Krasnodar. Putem smo često sretali bikere koji najčešće putuju na Krim. Pitam se plivaju li zajedno s motorima, kad je Ukrajinac izjavio da nema ni mosta ni trajekta. U jutro u Krasnodaru susrećemo srpskog bikera Vladu koji već 55 dana putuje na Yamahi FZR. Nema plana puta, nego vozi kud ga cesta nosi. Razmišlja hoće li put Moskve ili Gruzije. Nakon zajedničke kave pozdravljamo se i krećemo svatko na svoju stranu. On prema sjeveru, a mi prema Sočiju. Ubrzo ulazimo u masiv Kavkaza. Cesta vijuga između obronaka obraslih gustom šumom. Uz cestu povremeno štandovi s hranom i suvenirima. Prelazimo preko prijevoja i spuštamo se prema crnomorskoj strani. S Kavkaza se spuštaju rijeke, čija su korita u ovo doba godine gotovo suha. Na njihovim su ušćima smještena mjesta koja nose imena rijeka uz koje se nalaze. Poprilična je gužva. Kasno popodne stižemo u Soči i smještamo se u hotelu na padina-

Šetnica uz Rostov na Donu, Rusija

vjernim putopiscima poklanja par guma

Gradska luka i marina u Soči, Rusija

Prenoćište u Rosošu “kao iz bajke”, Rusija ma Kavkaza, nedaleko centra. Šećemo parkom uz obalu prepunom restorana, štandova i sveopćeg vašara. Večeramo u jednom od mnogobrojnih restorana, uz treštanje muzike iz zvučnika. Da nije na ruskom, pomislila bih da nam pjeva Rozga nešto iz svojeg karakterističnog repertoara.

Iz Sočija smo se uputili prema mjestu Krasnaja Poljana u unutrašnjosti Kavkaza. Vozimo uz obalu i promatramo Soči i okolna mjesta. Soči je lijep turistički grad, prepun zelenila, starih luksuznih vila i novih modernih zdanja. Strme padine Kavkaza obrasle šumom spuštaju se do morske obale, uz more uglavnom šljunčane plaže. Predio vrlo sličan Azurnoj obali. Polako se vučemo u nepreglednoj koloni do grada Adlera gdje skrećemo u unutrašnjost. Izvrsna autocesta i pruga vijugaju između kavkaskih strmih padina i penju se prema Krasnajoj Poljani, malom planinskom selu u blizini kojeg se na stazi Rosa Khutor od 2012. održavaju utrke svjetskog skijaškog kupa za muškarce i žene i na kojoj je održan dio utrka zadnje zimske Olimlpijade. Stižemo u dolinu u kojoj se nalaze gotovo svi smještajni kapaciteti ovog kraja. To je potpuno novoizgrađeno područje koje podsjeća na Las Vegas. Mali planinski hoteli strmih krovova kakve susrećemo u Alpama ovdje su rijetki. Dolinom dominiraju monumentalne zgrade pozamašnih dimenzija, s pet do osam katova, koje omogućuju smještaj velikom broju turista i ujedno poručuju: „Moćni smo, mi to možemo.“ Pred kraj tog grandioznog niza stoje bedemi srednjovjekovnog grada. Još jedan lažnjak. Unutar bedema mogu se, istina, vidjeti različite tradicionalne ruske seljačke kuće (novoizgrađene), sve je puno domaćih turista i sigurno donosi dobru zaradu, ali uspoređujući sve ovo s čarolijom gruzijskog Kavkaza, sve više u meni raste bijes i sve sam bliže tome da ono što vidim proglasim svetogrđem. Izgubila se ljepota planinske rijeke koja teče dolinom, zasjenjena je čarolija planinskih litica i to betonom i glamurom. Kada u dijelu prirode koja zrači divljom ljepotom čovjek odluči biti jači od toga i sagradi ruski Las Vegas, tada je to, po meni, grijeh. Smještamo se u jednom od manjih hotela, za kojeg moramo priznati da je izuzetno dobar, pa krećemo u vožnju planinskim cestama. Ne može se motorom doći do tamo do kuda bi htjeli, jer nas zaustavljaju zaštitari. Ne dozvoljavaju da brndamo kavkaskim šumama, nego nas upućuju na jednu od mnogobrojnih žičara čije sajle presijecaju nebo. Ako je to dio zaštite kavkaskih proplanaka, pozdravljam zaustavljanje, no čini mi se da je i ono povezano sa zaradom. Republika Adigeja Drago nam je da smo vidjeli i ovaj dio Kavkaza, no ničim nas ne zove na dulji ostanak, pa u jutro krećemo natrag preko Sočija do Tuapse, gdje skrećemo prema zaleđu i gradu Maikopu, središtu Adigeje, jedne od 21 republike Ruske federacije. Današnju Rusiju čini 85 federalnih jedinica. To su oblasti, krajevi i republike. Jedino republike imaju pravo na vlastiti službeni jezik. U ostalim federalnim jedinicama službeni jezik je ruski. Republika Adigeja nazvana je po narodu Adigejaca i u SSSR-u je imala status autonomne oblasti, a 1991. godine dobila status republike. To je poljoprivredna regija s razvijenom prehrambenom i drvnom industrijom. Vozimo dobrom cestom kroz uglavnom šumovit kraj. Cesta prolazi kroz uređena sela koja sva do jednog imaju ograđeni nogostup i svu infrastrukturu potrebnu za normalan život (trgovina, pošta, ambulanta, ljekarna). S obilnom kišom stižemo u Maikop i smještamo se u vrlo dobro uređenom apartmanu, u kojem dogovaramo i pranje prljave odjeće. Nakon ukusne večere u jednom od gradskih restorana odlazimo do centra i privučeni glazbom zastajemo na glavnom gradskom trgu, nedaleko od rijeke Belaje koja protiče kroz Maikop. Pridružujemo se mnoštvu koje promatra ples lokalnog KUD-a. Tema muškog šepurenja i osvajanja i ženskog ignoriranja nije nešto neviđeno i prisutna je u narodnim plesovima širom svijeta, no način na koji su plesali mladi Adigejci po mnogočemu je poseban. Poseban je po načinu kretanja na prstima, ženskoj gracioznosti i posebnim kretnjama i držanju muškaraca kojim pokazuju ponos, neustrašivost i gordost. Starija gospođa pokraj nas trudi nam se objasniti poruke plesa i voditelja cijele predstave. S obzirom da jezik kojim voditelj govori nije ruski, pitam: „Koji je to narod?“ „Rusi. Mi smo Rusi“, odgovara ona. „Ali jezik kojim govori ovaj čovjek nije Ruski“ - ne dam se ja. „To je adigejski. Mi smo Rusi - Adigejci“. Tijekom našeg ovogodišnjeg boravka u kavkaskim ruskim republikama, shvatili smo da je u toj rečenici izgovorena bit današnjih nacionalnih osjećaja njihovog stanovništva: „Različiti smo, imamo svoje običaje, jezik i vjeru, ali smo dio velike ruske zajednice.“ Ako znate da su u mnogim od tih republika još donedavno postojali ratni sukobi, ne možete se ne diviti promjenama koje su dovele do takvog stava. Kavkaz kakav želim

Autocestom Kavkaz, koja spaja sve kavkaske ruske republike i vodi na Kaspijsko jezero, krenuli smo iz Maikopa prema Čerkesku. Oko nas pitomi obronci Kavkaza uglavnom prekriveni poljoprivrednim kulturama. Ulazimo u Karačejevo - Čerkesku Republiku i prolazimo kroz glavni grad Čerkesk.

U kasno poslijepodne krećemo prema prijevoju Gumbaša na 2.100 metara nadmorske visine. Na prijevoj stiže-

Pogled na Krasnaju poljanu

Na tragu Las Vegasa, Krasnaja poljana, Rusija Detalj šanka iz “birtije” uz cestu, Rusija - Adigeja

Put prema Elbrusu, Rusija

Donbaj, Rusija - Čerkezija

mo u sumrak. Ono što nas je dočekalo iza prijevoja, jedne su od najljepših planinskih slika koje smo vidjeli. Prelijepe planine obrasle baršunastim pašnjacima nižu se jedna do druge. Poneke na vrhovima imaju ravne platoe - visoravni i izgledaju kao da im je netko nožem odrezao vrhove. Penjemo se iznad njih uskom cestom koja kao da vodi u nebo i divimo im se odozgo. Spoj planinske monumentalnosti i baršunaste mekoće zelenih pašnjaka. Još jedna predivna kavkaska priča.

Dolazimo na magistralnu cestu kojom prašimo do Pjatigorska i smještamo se u hotelu Orijent. Nakon što smo Severini olakšali život skinuvši s nje kofere, a sebi skinuvši jakne, krećemo u lov na večeru. Vozimo ulicama grada koji je još jedno turističko središte kavkaske regije. U blizini su izvori mineralne vode, terme i ljekovito blato. Pjatigorsk je istovremeno industrijsko, trgovačko i kulturno središte. Vozeći polako i brndajući noćnim ulicama grada, ugledasmo restoran. Zvuk motora privlači pažnju ekipe pred restoranom i svi se znatiželjno okreću prema nama. U tom trenutku, prelazeći prednjim kotačem preko tramvajske tračnice, Severina odjednom odluči zaleći na desni bok i mi se svi troje nađosmo u zagrljaju gravitacije. Tako glupo nismo odavno pali. „Sad mi samo nemoj reći da si ju kontrolirano spustil na bok. Ak’ se ovo ne zove strmeknuti se ko budala, onda ne znam kaj se tak zove“ - bjesnim. „Pali smo zbog velike razlike u visini tračnice i kanala po kojem se vozi. Nisam to očekival i eto...“ Drugim riječima: „Da, strmeknuli smo se i pokrivam se ušima.“ Digli smo se brže nego što smo zveknuli i šmugnuli u restoran, što dalje od pogleda publike. Čak sam i prodiku preskočila. Ukusna i obilna ruska klopa zaliječila je natučene stare kosti, pa krenusmo na počinak. Ali da bi se došlo do hotela trebalo je još jednom priječi kobnu tračnicu. Vjerojatnost da ponovno poljubimo asfalt na isti način gotovo da ne postoji, no nama je to ipak uspjelo. Vjerovali ili ne, zveknuli smo ko’ klade još jednom, iz istog razloga, stotinjak metara dalje od mjesta prvog spektakla. Ne moram ni spominjati da sam preskočenu prodiku obilno nadoknadila. Uslijedila je detaljna analiza terena i konstatacija da su tračnice masne. Ja sam naučila da se na motor ni po najvećoj vrućini ne sjeda bez jakne. Poljubiti dva puta asfalt golih ruku baš i nije bilo ugodno. Vulkan na 5.642 m

Ideja je pokušati doći što bliže Mt. Elbrusu, ugaslom vulkanu visokom 5.642 m, s najvišim vrhom Europe i desetim vrhom svijeta. Vlasnik je i neslavne titule najsmrtonosnije svjetske planine, jer je u jednoj godini (2004.) na njoj život ostavilo 48 penjača. Vozimo kroz plodno područje prekriveno relativno mladim, marljivo obrađivanim i zaštićenim voćnjacima. Uz cestu štandovi s voćem i oni s proizvodima od vune. Cesta se zajedno s tokovima rijeka sve više uvlači u planinski masiv. Ulazimo u još jednu prelijepu planinsku priču. Pitomi baršunasti obronci izmjenjuju se s kamenim gromadama koje stražare iznad toka divlje rijeke bogate vodom. Ona huči i pjeni se preskačući veliko oblo kamenje. Otvaraju se novi vidici, izmjenju-

Put prema Elbrusu, Rusija

vjernim putopiscima poklanja par guma

Kavkaskom magistralom kroz Čečeniju

je se snaga i hladnoća vode s toplinom planinskih pašnjaka, gordost kamenih goleti s tajnovitošću guste crnogorične šume, blještavilo ledenjaka sa sjenovitim padinama. Divlja ljepota koju upijamo svim svojim osjetilima svuda oko nas. Stižemo do planinskog sela koje je ujedno i kraj puta. S tog mjesta kreću žičare i planinarske staze. Sve se više navlače oblaci i počinje kišiti. Želja da se još više približimo Elbrusu morat će pričekati neku drugu priliku. Još jedan razlog za ponovno vraćanje Kavkazu. Obećali smo to i sebi i Elbrusu. Razmišljam o svim licima Kavkaza koje smo do sada upoznali. Družili smo se s njim u podnožju Užbe i uz rijeku Inguri, veselili smo mu se u živopisnoj Mestiji i Ushuguliju, dva puta u čarobnom Kazbegiju, sada smo upoznali njegova ruska lica. Sva su ona toli-

Etno-park “Moja Rusija”, Krasnaja poljana, Rusija

ko različita. Zajednička im je samo ljepota. Vraćamo se istom cestom natrag, pa krećemo u pravcu Vladikavkaza prema Groznom. Ponovno smo na autocesti Kavkaz i ulazimo u Republiku Osetiju, a ubrzo zatim u Republiku Ingušetiju. Kontrole na republičkim granicama samo su formalne, zaustavljaju uglavnom kamione. Na granici s Čečenijom stoji vojska s dugim cijevima, no mi im nismo predmet interesa. Na cestama Čečenije primjećujemo više bahatih, loših vozača koji ulijeću u suluda pretjecanja. Po mrklom mraku stižemo u blještavo osvijetljeni Grozni, glavni grad Čečenije. Visoki neboderi zanimljivih oblika svijetle duginim bojama i podsjećaju na slike Dubaia. Pronalazimo hotel u kojem noćimo u apartmanu impozantne veličine. Kod ljudi izazivamo čuđenje, ali vrlo brzo simpatije i gostoljubive reakcije. Konstatiramo da smo ove godine u krajevima u kojima zanemariv broj ljudi razumije engleski, ali se sasvim dobro sporazumijevamo hrvatskim. Postajem svjesna da hrvatski i nije tako beznačajan jezik za sporazumijevanje u bijelom svijetu. Ako znate da se zemlje koje su pripadale bivšem SSSR-u protežu sve do Kine, a da njihovi žitelji većinom i danas govore ruski, tada naš hrvatski dobiva sasvim drugu dimenziju. Kada se tom društvu pribroje još Bugari, Česi i Slovaci, upotrebljivost hrvatskog postaje dojmljiva.

Ujutro vozimo ulicama Groznog i divimo se najvećoj europskoj džamiji. Impozantni arhitektonski kompleks zauzima površinu od 140.000 četvornih metara, nosi ime Srce Čečenije, a može primiti 10.000 vjernika. Džamija ima četiri minareta visoka 63 metra, a posebna atrakcija je kompleks fontana dužine 300 i širine 40 metara. U džamiji se nalazi 36 kristalnih lustera koje je izradio Swarovski. Kao i u gradovima ostalih kavkaskih republika, nailazimo na jumbo plakate na kojima se Putin druži s lokalnim predsjednikom. Još jedna poruka ruskog zajedništva. Autocesta Kavkaz vodi nas dalje i ubrzo smo u Dagestanu. Krajolik oko nas bitno se promijenio. Zeleni Kavkaz bogat vodom ovdje je suh i žut. Tajanstvene crnogorične šume zamijenili su osušeni pašnjaci, uređena planinska sela naslijedila su sela mnogo skromnijeg izgleda, na ulici prvi puta vidimo prosjake. U kasno poslijepodne stižemo na rusko–azerbajdžansku granicu i prolazimo rusku proceduru, pa krećemo u ruke azerbajdžanske carine i policije. Visoka rešetkasta ograda dijeli nas od početka carinsko-policijskog procesa. Iza ograde stoji vojnik koji na pitanje „Kad ćemo dalje?“ odgovara: „Sutra. Za danas je gotovo.“ „Što?!“ - dreknemo u isti glas, a zatim ugledamo široki šeretski osmjeh na njegovom licu. 1:0 za njega. Kasnije smo shvatili da se njegova šala gotovo ostvarila. Apriliju računalo ne prepoznaje

Već kod prvog pogleda na naše putovnice nepogrešivo nalaze pečat koji dokazuje da smo nekada bili u Armeniji, pa slijedi anketiranje tipa zašto, čemu, zbog koga i kod koga. Objašnjavamo da smo turisti i da smo u Armeniji, štoviše, bili dva puta, no da nikada nismo ušli u Nagorno Karabakh (dio kojeg svojataju i oni i Armenci, pa se povremeno malo zbog njega ubijaju) jer znamo da ne bi mogli ući u Azerbajdžan. Nakon toga se uhvatiše motora, pa se čude nad markom Aprilia koju, navodno, njihovo računalo ne prepoznaje. S obzirom da i dalje stojimo ispred šaltera i ne odustajemo, kreće telefoniranje. Ubrzo stiže službenik višeg cjenovnog razreda, proučava naše putovnice, pa nakon podrobne analize i sinteze važno kaže: „Ja ću vam dozvoliti trodnevni boravak u Azerbajdžanu.“ Budući da imamo vizu na kojoj lijepo piše da je dozvoljena duljina ostanka u zemlji osam dana, nemamo namjeru

Stijene koje gore u vječnom plamenu, Yanar Dag, Azerbajdžan

Plaže Bakua u sjeni naftnih platformi, Azerbajdžan

Baku - izgradnja na tragu saudijskih emirata, Azerbajdžan Srećom, gotovo idealno mjesto za kvar i popravak, Batumi, Gruzija

odustati od onoga što smo već dobili, pa moja muška polovica pomalo nervoznim i povišenim glasom to priopćava velevažnom službeniku. „Dobro, onda pet dana“ - cjenka se on. „Ne dolazi u obzir!“ glasio je odgovor. Kreće nova runda telefoniranja i proučavanja dokumenata, a onda i nova konstatacija: „Godina proizvodnje vašeg motora je 2001. i motor nema Euro 5 certifikat. Zbog toga vas ne možemo pustiti u Azerbajdžan.“ E, sad nam je definitivno prekipjelo, pa glas moje muške polovice nije samo povišen, nego se, zajapuren, sasvim solidno dere, uvrijeđen što se netko drznuo ovako grubo vrijeđati Severinu: „Bili smo u pola svijeta, ali ovakvu glupost nigdje nismo čuli! Mislite li da sam totalna budala?! Imaju li sva ova vozila koja propuštate taj certifikat? Valjda ga ima i ova Lada iz prošlog stoljeća? Dovedite mi nekog pametnijeg od vas!“ Gleda ga službenik i kaže: „Dobro, čekajte još malo.“ Nakon još malo telefoniranja i još podosta čekanja, te nakon graničnog uslikavanja, od nekud stiže pripadnik vojnih snaga dojmljivog izgleda, koji, ugledavši me onako ljutu, zezantski salutira, a ja mu odvraćam na isti način. Uvodi moju mušku polovicu u kancelariju i raspituje se o našem boravku u Armeniji. Nakon dobivenih odgovora govori nešto „čuvaru pečata“, i mi konačno dobivamo dozvolu za ulazak. Cijela procedura trajala je dovoljno dugo da se sretnemo s mrakom. Ulazimo dakle u nama sasvim nepoznatu zemlju po mrkloj noći, a uz to počinje padati i kiša. Raspitujemo se o kvaliteti ceste do Bakua i saznajemo da je, navodno, izvrsna. No, vrlo brzo nakon toga, s asfalta silazimo na makadam, koji prelazi u autocestu u izgradnji bez asfaltnog sloja. S obzirom na to da je pred nama dvjestotinjak kilometara do Bakua, nismo baš oduševljeni takozvanom izvrsnom cestom, no nemamo izbora, pa napredujemo polako uz sve jače kapi kiše. „Betonka“ je prolazila uz nekoliko osvijetljenih gradova i dovela nas oko 1 sat u jutro u Baku. Prvi dojmovi o gradu vrlo su pozitivni, a potvrđeni su temeljitim obilaskom drugoga dna. Napuknuta rama u Baku

Baku je veleban grad na zapadnoj obali Kaspijskog mora, najvećeg slanog jezera na svijetu, na brdovitom poluotoku Abseron, koji štiti luku od jakih sjevernih vjetrova. Upravo zato je luka Baku najbolja luka na Kaspijskom moru. Gradska je arhitektura svjetski poznata. Od Starog grada koji je pod zaštitom UNESCO-a, preko neogotike i neobaroka nastalih u 19. stoljeću, čime Baku gubi orijentalni izgled, pa sve do ultra modernih staklenih, čunjastih nebodera ogromnih visina. Baku krase široke, prostrane avenije, velebne fontane i brojni parkovi. Ne zovu ga bez razloga Parizom istoka. Čitav grad već na prvi pogled zrači bogatstvom. To naravno nije slučajno. Još u 19. stoljeću u predgrađu BibiHejbat otkrivena je nafta. Izgrađen je veliki industrijski kompleks, a tijekom 20. stoljeća čak pola svjetske nafte dolazilo je iz Bakua. Danas na Kaspijskom moru ispred Bakua plutaju mnogobrojne naftne platforme. Nakon kruženja ulicama grada, odlazimo na Yanar Dag, brdo koje gori. To je mjesto hodočašća za Azerbejdžance, ali i za Irance i Indijce. Uz brdo se vežu legende o mističnim izlječenjima. No znanost kaže da nema ništa mistično u ovom brdu. Azerbajdžan je zemlja s ogromnim zalihama nafte i zemnog plina i Yanar Dag nije jedina goruća planina ove zemlje, iako je najpoznatija, jer najduže i najintenzivnije gori. Spuštamo se do kilometarskih pješčanih plaža uz kaspijsko more, a zatim častimo Severinu mini-washom. I tada otkrivamo nešto novo i zanimljivo. Dok čekam da završi Severinin kozmetički tretman, iz ustiju moje muške polovice prolomi se ne baš pristojan uzvik, koji obično znači neku veću frku: „U p.... m.......! Kaj bumo sad?!“ Otkrio je, naime, napuknuće rame na mjestu gdje se spajaju stražnja vilica i stražnja, pogonska strana mašine. „Kaj sad to znači?“ pitam oprezno. „Znači da imamo frku. Nije ni čudo, više od deset let se vozimo s nekih četrdeset-pedeset kil’ viška. Dugo je i zdržala. Naj ju špotati, ni ona kriva! Niko ju ni konstruiral da se ovakve dve mrge pelaju na njoj po svijetu.“ „Pa kaj se to ne mre zašvasati?“ pitam preskočivši temu prevelike kilaže. „More, al’ ne sam tak. To je posebno švasanje, a i prije treba rastaviti cijeli motor.“ konstatira on utješno. A onda je uslijedilo nešto što me totalno zgrozilo. Ne, nije našao još jednu pukotinu, nego dodao mogućnost rješenja problema: „Čuj, Baku fala Bogu ima aerodrom, ti buš s dijelom kofera otišla doma avionom, a ja bum, olakšan, polako sam.“ „Kaj?! Si ti ponorel?! Ja v avion ne sjedam ni mrtva i ti to dobro znaš! Ak’ već moram sama doma, našla bum nekog šlepera, nek me pela v Evropu. Bar bum si ostvarila i tu želju. Si razmel?!“ Nakon malo smirenijeg

vjernim putopiscima poklanja par guma

Volim Grozni, Rusija - Čečenija Park sultana Ahmeta i Aja Sofija, Istanbul

Ponovno u Europi, Istanbul Izvrsno rješenje semaforske instalacije, Turska Na Taksimu, Istanbul

razmišljanja i bezuspješnog traženja radionica koje bi se mogle pozabaviti specijalnim zavarivanjem aluminija, pala je treća odluka: idemo dalje zajedno, no odustajemo od Irana i idemo kraćim putem preko Gruzije. „Vozili bumo polako i oprezno, a ti buš gledala kaj je s pukotinom, pa bumo prema tome vidli kak dalje“ - objašnjava on. „Kaj to znači polako?“ - pitam. „Ne bumo išli brže od 120.“ glasio je odgovor. „A kol’ko imamo do doma?„ provjeravam. „Nekaj manje od četri hiljadarke“ „To more. Jer ja za šest dana moram biti na poslu. Dobro, onda si ne moram tražiti šleper“ - zaključujem. Gruzijski spomenici

Izlazna procedura iz Azerbajdžana bila je kraća od ulazne. Dokopali smo se žiga u putovnici za znatno kraće vrijeme, no prije žiga moralo je iz usta carinika izaći retoričko pitanje: „U Armeniju ne idete?“ Iz mojih je pak ustiju morao izaći odgovor: „Ovoga puta ne, ali da nam se ide išli bi.“ Gruzijci su nam na ulasku priredili pretres. Prvi puta je netko od carinika uvlačio ruku u unutrašnjost kofera. I njih su mučili lijekovi i dobili su zdravstveni raport. Uz obavljanje dužnosti po njima znanim pravilima, muči ih i obična ljudska znatiželja, pa nastoje saznati nešto i o tome gdje sve putujemo i zašto baš na motoru. Nakon proceduralnih i neproceduralnih razgovora, u kasni sumrak ulazimo u Gruziju, a nakon pedesetak kilometara, uobičajeno po mraku, u glavni grad Tbilisi. Napuknuće je i dalje nepromijenjeno. Smještamo se u starom dijelu grada, pa odlazimo na večeru. Tbilisi nam je znan iz različitih režimskih razdoblja, u njemu smo već treći puta. Zanimljiv je to grad u kojem je na dobar, nenametljiv način spojeno staro i ultra novo. Posebno su zanimljivi gruzijski spomenici. Drugačiji su i prepoznatljivi. Danas je Tbilisi veliko gradilište. Renovira se uz velike radove na infrastrukturi.

Iz Tbilisija vozimo prema Batumiju, središtu Adžarije, jedne od dvije gruzijske autonomne republike. Druga, Abhazija, proglasila je 1999. neovisnost (koju Gruzija ne priznaje) i za ulazak u nju potrebna je viza. Iako je autocesta uređenija nego nekad, tuneli osvijetljeni, a sela obnovljena, nešto je ostalo isto kako i nekad - krave su svuda, pa i na cesti. One koje su prometno osviještenije leže u nizu na sredini ceste, a one manje prometno osvještene raspoređene su po principu kuda koji mili moji, pa se oko njih vozi slalom. Uvijek me oduševe svojom mirnoćom. Dok auti, motori, kamioni... zaobilazeći ih vijugaju cestom, one, ležeći, flegmatično i lijeno preživaju, kao da su same na svijetu. Istanbul bez Europljana

Kasno popodne smo napustili Gruziju i ušli u Tursku. Smještamo se u gradiću Hopa, ljetovalištu na crnomorskoj obali u kojem, kao i u ostalim ljetovalištima tog područja ljetuju uglavnom domaći turisti. Iz Hope smo uz obalu krenuli prema Trabzonu i Samsunu iz kojeg skrećemo prema Amasiji i Osmančiku, pa noćimo u Tosyji, iz koje sljedećeg dana vozimo put Istanbula. Redovito kontroliramo izgled napukline na rami, koja je, na svu sreću, ostala postojana. Prošli smo tim putem više puta ali uvijek se iznova divimo turskom razvoju i napretku. Iako sam inzistirala da zbog događanja u Turskoj izbjegavamo velike gradove, približivši se Istanbulu, nisam mogla odoljeti zovu njegovih vitkih minareta, zelenih parkova i rasplesanih derviša. Smještamo se u hotelu Angel’s home u kojem smo odsjeli već mnogo puta, pa provodimo ugodnu večer šećući istanbulskim ulicama i večerajući u ugodnom ambijentu jednog od njegovih restorana. Ovdje su vidljive posljedice vojno-političkih događanja u Turskoj. Europski turisti gotovo ne postoje (nešto brojniji su oni s Dalekog istoka), primjetan je veći broj žena pod hidžabom ili burkom, mnogo je izbjeglica na čijim licima je vidljiva tuga i nezadovoljstvo, noćni život prestaje mnogo ranije nego prije. No usprkos svemu, Istanbul je i dalje lijep.

U jutro smo u pola osam krenuli put Zagreba. Uspjeli smo preživjeti gužve na granicama izazvane masovnim povratkom Turaka u Europu, i dobro nam znanim cestama preko Bugarske i Srbije, po mrklom mraku stigli u Hrvatsku. Naša nas je granica također dočekala gužvom. Oko Županje počinje nevrijeme s jakim vjetrom i pljuskom. Većina automobila odlučuje se za zaustavljanje i čekanje, pa gotovo sami jezdimo poplavljenom autocestom. U Zagreb smo, podosta mokri i promrzli, stigli u jedan sat nakon ponoći. Iza nas je 10.200 kilometara, u nama novi doživljaji i nove slike svijeta. Umorni smo, ali sretni, jer smo utažili želju za putovanjem. I dok skidamo kofere sa Severine i tapšamo ju po rezervoaru, već počinjemo sanjati neko novo. n