PUTOVANJE U ZEMLJU VATRE PUTOPIS y RUSIJA - AZERBEJDŽAN - TURSKA
Nakon dvogodišnje putne pauze izazvane tužnim obiteljskim događanjima, apstinencijska kriza dvoje motoovisnika bila je na vrhuncu. Ljeto je pozivalo na put, a sreća što ćemo najvjerojatnije ponovno okusiti osjećaj slobode, apstinencijsku je krizu činila lakšom. Znali smo da ponovno želimo na istok, no ruta je morala biti kompromis između želja i raznih vojno-političkih događanja. Prijedlog moje muške polovice da preko Krima pokušamo doći do Sočija, a zatim kroz zakavkaske Ruske republike uđemo u Azerbajdžan, te se preko Irana i Turske, u kojoj se upravo dogodio vojni udar, vratimo u Zagreb, usvojila sam bez analize i razmišljanja. Bilo je jedino važno ponovno sjesti na motor.
U
PIŠE: VERICA GEMIĆ FOTO: MARIJAN GEMIĆ
uobičajenom terminu, početkom kolovoza i uobičajenih šest sati kašnjenja u odnosu na planirano, na Severininim (Aprilia Caponord) leđima, krenusmo osmi puta u susret istoku. Dok iza nas ostaju prvi kilometri vrućeg asfalta, a nosnice pohlepno upijaju mirise ljetnog putovanja, polako me preplavljuje osjećaj slobode i oduševljenja koji mogu razumjeti samo moto-ovisnici. No, moram priznati da se negdje u skrivenom kutku povremeno tiho javlja majušni, ali ipak prisutan crv sumnje, da nam želje i planovi možda ipak nisu u suglasju sa stanjem na terenu. Ne, ne mislim na aneksiju Krima, vojni udar u Turskoj, ni na situaciju u Osetiji i Čečeniji. Ne muče me vojne akcije Azerbajdžana u Nagorno-Karabakhu, ne zamaram se ni prilikama u Iranu. Nakon dvogodišnje putne apstinencije, s 57 godina na leđima i spondilozom u njima, s ozbiljnom artrozom u koljenu i još ponešto zdravstvenih nepodopština koje donose najbolje godine, upravo krećem na moto-putovanje od desetak tisuća kilometara, a crv sumnje me pita: “Možeš li ti to?” “Mogu, jer to volim, a imam i dodatnu (farmaceutsku) opremu” odgovaram crvu, a zatim dijelim svoja razmišljanja s muškom polovicom: “Čuj, si ti siguran da mi ovo još uvi-
jek moremo?” “Ja morem, pa 62 su mi tek”- odgovara sigurno. “Dobro, onda morem i ja” zaključujem i prepuštam se užitcima putovanja. Razmišljanje o vlastitim mogućnostima i promatranje paperjastih oblaka učinile su vožnju do Bajakova manje dosadnom. Na granici desetak automobila i čekanje nesrazmjerno tom broju. No, puno je još granica i čekanja pred nama, treba se početi navikavati na granične nelogičnosti. Vozimo prema Beogradu, a ja razmišljam o planiranoj ruti. Jedine zemlje u kojima nismo bili, od svih koje su pred nama, su Azerbajdžan i Rusija. No zakavkaske republike Ruske federacije vjerojatno su slične kavkaskim predjelima Gruzije, pa mi se čini da je jedina nepoznanica Azerbajdžan. “Ovaj put ne bu baš nekaj egzotičan. Nadam se samo da ne bu predosadan” - poručujem mojem konjaniku, dok ulazimo u Beograd. “Još jutros si tvrdila da je jedino bitno putovati, a sad već jamraš. Vodim te na “privremeno okupirano područje Krima” i u Grozni čečenskoj mafiji, a ti se pitaš je l’ bu dosadno. Da morti skoknemo do Iraka?” Vozimo dalje prema Đerdapu. Uz Kovin, Smederevo i Požarevac stižemo do početka klisure. Cesta vijuga kanjonom zajedno s Dunavom. Široki Dunav stiješnjen između strmih padina obraslih šumom ljuti se i stvara valove. Odraz plavetnila neba i zelenila šume daju rijeci toplinu. Uz obale mirne plićine s molovima i usidrenim čamcima. Sveopće zelenilo ponegdje su razigrali žuti lopoči. Lijepo, ali sasvim drugačije od onog kako sam zamišljala Đerdap. Stižemo u Donji Milanovac, za mene
112 y MOTO PULS srpanj/kolovoz 2017.
sinonim Mikijevog almanaha - stripa mojeg i mnogih drugih djetinjstva, koji se tiskao upravo u tom gradu od 1967. do 1993. U pristaništu usidren riječni cruiser. Podsjeća me na popis mojih neostvarenih želja. Osim vožnje Transsibirskom željeznicom i transkontinentalnim šleperom, i plovidba Dunavom je na tom popisu. U mjestu Kladovo stižemo do brane na Dunavu, po kojoj prelazimo na drugu stanu rijeke. Pred nama je granični prijelaz i ubrzo ulazimo u Rumunjsku.
Nije li ti dosadno na motoru?
Brežuljkastim krajem obojenim žutilom suncokreta, zlatom žitarica i zelenilom kukuruza, Severina jezdi prema Bukureštu. Iz raznobojnog mozaika poljoprivrednih kultura ponegdje strše dimnjaci termoelektrana i tvornica. Cesta je vrlo dobra, pa brzo napredujemo. Uskoro će sumrak, nebo je purpurno-plavo, brežuljkasti mozaik mijenja boju i polako tone u san. Idilična slika. Po mrklom mraku stižemo u Bukurešt i smještamo se u kompleksu Herastrau. Smještaj sam rezervirala nekoliko desetaka kilometara ispred Bukurešta iz mojeg ureda na suvozačevom sjedalu. Jedno od pitanja ljudi koji nikako ne mogu shvatiti moju ovisnost o putovanju motorom je: „Nije li ti dosadno na motoru?“ Da dosadno?! Ako se ne divim prirodi oko nas, ili ne pričam s mojom muškom polovicom, tada sam zadužena za navigaciju pomoću mobitelskog GPS-a, ili odabir smještaja preko booking.com-a. A gdje su još fotografiranje iz vožnje i komunikacija s djecom u domovini. Ma čovjek se umori od
tolikog posla, pa povremeno i odspavam malo. Turistički kompleks u kojem smo smješteni, nalazi se u istoimenom parku. Herastrau je ne samo najveći park u Bukureštu, već je najveći park unutar grada u cijeloj Europi, a smješten je oko prelijepog Herastrau jezera. Park pruža mogućnost rekreacije na sportskim terenima, uživanje u prirodi, te kupanje i plovidbu jezerom. Uz čitav niz restorančića i kafeterija, sportskih terena, fitnesa na otvorenom i dječjih igrališta, u njemu je smješten i muzej na otvorenom koji prezentira tradicionalni život rumunjskog sela i ima stotine tipova kuća iz cijele Rumunjske. S obzirom na to da je današnji plan preko Moldavije ući u Ukrajinu, krećemo odmah nakon doručka.
Vođa čopora mora pokazati važnost
Za razliku od jučerašnjih razigranih brežuljaka, danas je oko nas nepregledna ravnica. Žutilo suncokreta spaja se na horizontu s plavetnilom neba i ostavlja dojam smirenosti, i obilja. Vozimo autocestom Bukurešt–Konstanaca, no nećemo do Crnog mora, barem ne u Rumunjskoj. Preko Braile, jednog od deset najvećih rumunjskih gradova i luke na Dunavu, stižemo u Galati. Galati je najveća luka na Dunavu i najveći brodogradilišni centar koji proizvodi brodove i za riječni i za pomorski promet. Tu je i najveća rumunjska željezara, tvornica za preradu ribe, tvornica tekstila i veliki mlinovi. Galati je i sveučilišni centar. Lijepi je to grad uz moćni, široki Dunav. Ručamo pizzu
