Retro: Ducati Apollo V4

APOLLO, IMAMO PROBLEM!

Ako i izgleda kao neki zaboravljeni model Harley-Davidsona, onda je to zato jer je Apollo bio namijenjen američkom tržištu. Riječ je, zapravo, o prvom Ducatiju s V4 agregatom i prvom sposobnom postići 200 km/h. Bio je to promašaj za pamćenje

PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ

Joe Berliner je preko svoje baze u New Yorku na američko tržište uvozio egzotične europske motocikle. I nije ih samo uvozio, nego ih je nerijetko i prvo izmislio, odnosno nagovarao proizvođače da stvore modele, koji će, po njegovom mišljenju, biti traženi u SAD-u. Tako je kumovao i nastanku prvog Ducatijevog Scramblera, no nisu sve njegove ideje bile tako uspješne.

Berliner je mislio da bi Ducati trebao stvoriti motocikl od približno 1.200 ccm, koji bi nadmašio Harley-Davidson, te se prvo prodavao američkoj policiji, a onda i svekolikom pučanstvu. Sve to iz današnje perspektive i ne djeluje tako čudno, no lako je zaboraviti da u to vrijeme, početkom 60-ih godina, Ducati nije nudio ništa kapacitetnije od jednocilindričnih modela iz klase 350.

Legendarni Ducatijev inženjer Fabio Taglioni je prihvatio taj izazov i stvorio impresivan motocikl Apollo, na kojem se posebno isticao njegov V4 agregat. Kako bi se osiguralo optimalno hlađenje, svaki je cilindar bio fizički odvojen od onog kraj sebe, a kako bi se izbjegle vibracije, dva reda cilindara su postavljena pod 90°. Kad tome pribrojimo i da je donji red cilindara bio u horizontali, onda možemo govoriti i o L4 agregatu.

I nisu samo broj i raspored cilindara poveznica s današnjim agregatom iz Panigalea V4. Naime, do pojave Desmosedici Stradale agregata, Apollo V4 je bio jedini Ducati s horizontalno, a ne vertikalno spojenim kućištem. Osim toga, V4 agregat je imao provrt od 84,5 i hod od 56 mm, što daje omjer od 1,508. To je bila nevjerojatno ekstremna vrijednost za 1963. godinu, a to potvrđuje i usporedba s današnjim Panigaleom V4, kod kojeg govorimo o promjeru od 81 i hodu od 53,5 mm, što daje omjer od 1,514. Dakle, 55 godina kasnije, razlika je tek u drugoj decimali.

Za stvaranje smjese bila su zadužena četiri velika Dell’Orto rasplinjača, a čini se da su postojale, ili barem bile planirane, dvije verzije tog V4 agregata od 1.257 ccm. Snažnija bi imala omjer kompresije od 10:1 i istiskala 100 KS pri 7.000 o/min, dok je u drugom slučaju riječ o omjeru kompresije od 8:1 te o deklariranih 80 KS pri 6.000 o/ min. I jedna i druga vrijednost su djelovale nevjerojatno za ono doba, a uz to je sam V4 agregat, navodno, bio vrhunski izbalansiran.

Brzi kamion

Legenda kaže da je Taglioni na pitanje Amerikanaca o vibracijama odgovorio tako da je stavio novčić na motocikl i dao gas do kraja bez da se novčić pomaknuo. Ali Apollo je bio miran samo dok je stajao.

Problem je bio u tome što je Taglioni daleko više pažnje posvetio pogonskom agregatu, nego okviru i ciklistici, a i onako je tih 100 KS, pomnoženih s masom od 270 kg, bilo previše za ondašnju tehniku, kao i materijale koji su tada postojali u Italiji. Sposoban razviti 200 km/h, Apollo je za ostale motocikle onog doba doista mogao biti „svemirska letjelica“, ali se zapravo „vozio kao kamion“, kako je izjavio tadašnji test vozač Ducatija.

U pokušaju spašavanja projekta, V4 agregat je ispuhan na 65 KS, a ugrađene su i posebne gume, no Apollo je i dalje bio nestabilan pri većim brzinama te trom i lelujav kod skretanja. Svejedno su ga dali na test američkim policajcima, koji su svojim komentarima zabili posljednji čavao u lijes.

Taglioni je iskustvo stečeno na razvoju sofisticiranog i tada iznimno naprednog V4 stroja iskoristio u konstruiranju Grand Prix motocikala, a onda i prvih serijskih modela s V2, odnosno L2 agregatima. Zbog toga na Apollo možemo gledati kao na svojevrsnog prapovijesnog predaka svih modernih Ducatija, pa tako i novog Panigalea s V4 agregatom.

I što je najbolje, Apollo nije sasvim izumro. Stvorena su samo dva prototipa, od kojih se jednom izgubio svaki trag, dok je drugi do 1984. godine mirovao s ostacima propale kompanije braće Berliner, da bi onda u posjed došla druga tvrtka koja ga je odmah prodala anonimnom japanskom kolekcionaru. On je svojedobno vratio motocikl u Ducati na restauraciju, te im dozvolio da ga izlože u svom muzeju. Ali samo na godinu dana, nakon čega ga je ljubomorni Japanac želio natrag. n