Putopis: Sicilija

“BELLA ITALIA” I MANJE “BELLA SICILIA”

Već tradicionalno poslije svake sezone razgovaramo o destinaciji za slijedeće putovanje. Od pretprošlogodišnje loše procjene vremena i skretanja s pravca Helsinki za Rumunjsku, te prošlogodišnjeg opisivanja hrvatske granice, naučili smo jedno - idemo u toplije krajeve. Sjever Italije prožvakali smo nekoliko puta, ali ostao nam je jug. Tisuću puta opisana Sicilija i dva vulkana biti će nam cilj ove godine

Napoli. Vezuv, ali ne dimi vulkan nego Siniša vejpa

PIŠE I SNIMA: SINIŠA NOVAK

Vadim planove iz 2014/2015. Opcije Tunisa i Malte brzo izbacujemo iz plana radi ograničenog vremena od 10 dana. Platiti trajekt pogledati luku i vratiti se isti dan nije baš normalno. Razmatramo opcije trajekta Zadar - Ancona i Dubrovnik - Bari. Međutim, kada smo vidjeli cijene i shvatili da ćemo noć provesti na palubi sa stotinjak hrčućih Talijana... Ne hvala, ipak smo mi moto putnici. Idemo okolo na 2 kotača. Kako smo dosta uštedjeli na trajektu, odlučili smo čak prvi dan i noćiti u blizini kosog tornja u Pisi.

Putuje se običnim cestama i izbjegavamo gradove. Putovanje smo odlučili realizirati sredinom lipnja, kada još nema puno turista, a temperature su izdržive toliko da budemo samo ‘reš pečeni’. Postava je opet ista - Robert na BMW-u GS i moja malenkost na Banditu 1250SA.

Dan prvi svodi se na prolazak Slovenije po dužini. Do Ferrare stižemo relativno brzo prateći obalu i to je drugi grad u koji danas ulazimo namjerno. Renesansni gradić uvršten na UNESCO baštinu nas je intrigirao kod svakog prolaska, ali nikad nismo stali. Odlučili smo to učiniti početkom ovog putovanja i nismo požalili. Popili smo kavu, pogledali dvorac Estense i krenuli dalje.

I opet smo povjerenje u žurbi nesvjesno dali Robertovom Garminu, iako se već godinama borimo s njime. Trebali smo proći Monte Cimone, no poslije Bologne u mjestu Savigno put mi postaje sve uži i čudan. Stajemo i vidimo da su nas „ameri“ odveli južnijim pravcem. Korigiramo rutu koliko je to moguće da ne izgubimo još vremena i iz provincije EmigliaRomana ulazimo u Toskanu. Vjerujte nam, nije vam potrebna karta da bi vidjeli da ste ušli u Toskanu jer okoliš to vjerno odaje.

S 800 km ispod kotača, kasno uvečer stižemo u Pisu. Hotel Royal Victoria ima zatvorenu garažu i zadnju slobodnu sobu, a smješten je nedaleko kosog tornja i idealan je za razgled grada. Jedini problem je garaža koja se nalazi u sklopu objekta, ali iza hotela. Zahvaljujući labirintu jednosmjernih ulica trebalo nam je skoro pola sata. Zaboravite navigacije. Zgrade su visoke, prijem satelita je jako loš. Adrese netočne, jednosmjerne ulice neucrtane.

Uhvatili smo pouzdanu navigaciju, Talijana pomoćnika šefa restorana na skuteru. I skrušeno ćemo priznati da dan danas takvu rutu ne bi znali ponoviti ni u 99 pokušaja. Dovoljno je reći da je i domaćin jednom promašio jer je ulica bila zatvorena radi koncerta.

Kosi toranj je stvarno kosi. Jako kosi. Toliko kosi da ne znam bi li se popeo. Nijedna slika ne prikazuje u kolikoj mjeri je toranj nagnut, a trudili smo se svojski načiniti barem jednu koja će to dočarati.

Dan drugi Neki putovi vode kraj Rima

Debelo iza ponoći popadali smo u krevete kao velebitski balvani pod Feničanima. Drugi dan puta za mene nije počeo dobro. Po prvi puta nakon dekade moto putovanja, budim se sa žestokom glavoboljom i mučninom. Znam što to potencijalno zna-

Ferara, behind the scenes. Eto, ima i talijana u japankama na motoru Ferara. Sinishus Novakus, Croaticus motocircus

Pisa. Jedan od prekrasnih trgova Ferara, grad uvršten na UNESCO baštinu

Pisa. Samo da steknete dojam koliko je toranj KOSI! Pisa. Integracija povjesne jezgre i moderne prometnice

či. Na putu u liftu za doručak, ostajem u liftu i vraćam se u sobu strelovitom brzinom. Kompletno pražnjenje sistema popravilo je situaciju sa mučninom, a i glavobolja popušta.

Robert je doručkovao, a ja se donekle oporavio. Jutro je pakleno vruće, meni nije sjajno, tako da odgađamo obilazak etruščanskih ruševina kod Grosetta i brzom cestom jurimo prema Rimu. Bandit nešto prije Grosetta okreće 50.000km u naših šest godina druženja uz jednu godinu pauze.

Ispred samog Rima gužva u prometu i vrućina nas prisilno zaustavlja i radimo malo dužu pauzu kako bi na suncu osušili barem jakne. Međutim, razum prevladava i nastavljamo dalje u kompletnoj opremi kroz predgrađa ‘grada u koji vodi putovi’. Eto, nije to baš tako - može se i uz Rim.

Zastajemo u Santa Severi radi srednjovjekovnog dvorca iz 14. stoljeća smještenog uz samo more. Vrućina je nesnosna, ali dvorac je nešto što se mora vidjeti. Temperature su paklene pa Rim prelijećemo poput barbara. Mondragone, pa Pozzuoli i penjemo se u šumarak Campi Flegrei. Poznato? Da, ispod tog brežuljka je navodno istoimeni supervulkan. Ne idite tamo, jer nema se što za vidjeti.

Bio sam više puta u većim gradovima Europe, i po gužvama bi izdvojio Pariz i Milano, a pogotovo Torino. Znate, kad mi netko kaže da je gužva

Na putu prema Napoliju. Vulkanski je vruće. Drvoredi nas spašavaju da ne krepamo Pompei. Nazovite nas ludima, ali toliko je vruće da NE ulazimo Napoli. Kraljevski smještaj. Hotel Rosenthal podno Vezuva

Napoli. Prava napolitanska pizza i lokalno pivo Amalfijska obala. Cesta stvorena za motocikle Pompei. Euro po Euro, jeste čuli statisti iz Dioklecionove palače?

Hotel Rosenthal podno Vezuva

u Zagrebu, meni uz dužno poštovanje i skromnost osmijeh jednostavno pobjegne. Koja gužva, jeste li bili kada u Torinu? E, to se zove gužva, kada se jedna prometna traka pretvori u dvije. Do Napulja sam Torino smatrao najgorim gradom što se prometa tiče. Kakve li greške.

U Napulju prometni kaos, kolaps, gužva. Auti bez ikakvog reda, skuteri lijeću kao komarci sa svih strana. Jedan neprirodni i zbilja opasan okoliš za motocikliste. No, kao i u nekim drugim kulturama, nekakvih psovki ili sviranja i prijetnji - nema. Javlja se onaj osjećaj da ovaj iza pazi na vas. U polu šali konstatiram kako bi šake, bokseri, pa čak noževi i palice odavno radili da smo na Balkanu.

U žaru probijanja poslije rotora s „3 trake u jednoj“ gubim Roberta iz retrovizora. Već se prije žalio da mu nije ugodno, morao sam ga više pratiti. Čekam 15-ak minuta i javljam SMS-om da krećem prema smještaju podno Vezuva. Ispostavilo se da me Robert izgubio iz vida i krivo skrenuo na rotoru, a kasnije još i (ne znamo ni danas zašto) krenuo prema Pompejima umjesto planiranom Vezuvu.

Nešto prije 21 sat, parkiram u hotelu Rosenthal, jednom od boljih, a ako ne i najboljem smještaju na putu. Uz vanjski bazen ispijam kavu i čekam Roberta, dok pristupačan vlasnik uspostavlja i više kontakta nego ja to želim. Meni treba samo pet minuta mira, pogled na Vezuv, tišina i kava.

Želimo večerati, ali restoran radi još par minuta, tako da odgovaramo da ćemo u grad na pizzu. Prije spominjani vlasnik, ni pet, ni šest, uzima auto i vozi nas u grad. Dovozi nas tako ispred picerije u koju ne znam da li bi ušlo pola Hrvata, ali to je tamo tako. Sjedamo na terasu, i uz arancine, pivo i ostale domaće specijalitete mažemo odličnu i veliku napolitansku pizzu. Vjerovali ili ne, pizzu u Napoliju platili smo samo 3 eura! Da, tri. Sve što smo pojeli i popili stajalo nas je 16 eura, iako smo pitali tri puta. Još nam je i gazda picerije osigurao prijevoz natrag do hotela. Koga zanima restoran je “La Briciola Di Sannino Domenico”, a hotel je “Palazzo Rosenthal”.

Dan treći Vatreno do Vezuva

Nakon jučerašnjih mučnina, prevoženih 609 km, Rima i poglavito Napulja, dan treći počinje buđenjem podno Vezuva. Ništa, idemo mi i gore na Vezuv. Prvi put smo krenuli kroz grad na krivi ulaz u nacionalni park, koji je uz to i zatvoren. Dobar striček na tečnom talijanskom uputio nas je na Torre del Greco i tamo ćemo kao vidjeti table. Tako i bi. Put prema Vezuvu jedna je od boljih cesta koje smo prošli na putu.

I tako napaljeni, na zadnju kotačima dostupnu cestu, stižemo tako rano da nas prije odlaska djelatnici NP Vesuvio zatvaraju unutra pa se jedva provlačimo van uz stupove ograde. Već se sada slažemo s onom starom talijanskom “što južnije, to tužnije”. Naime, kod Napulja primjećujemo odmak u kulturi i urednosti.

S Vezuva se skoro u ler gasu spuštamo u Pompeje. Sunce toliko prži da smo se samo okrijepili u hladu bez da je ijedan pitao da li ulazimo u muzej. „Rimski vojnik“ s kojim se turisti slikaju vješto izbjegava slikanje onih koji ne daju dobrovoljni prilog okretanjem leđa, pa smo mi bili malo izdašniji. Ipak se čovjek kuha na suncu u toj opremi, skoro kao mi.

Više nas ipak vuče ono gdje smo krenuli, odvoziti Amalfijsku obalu. Kroz jedan nacionalni park prekrasnom cestom od Pompeja siječemo prema Amalfiju. Sve ono što su

Amalfijska obala. Evo nas na jednoj od najdražih dionica Sicilija. Pogled na Reggio Calabria iz Messine

Paestum. Antički grčki grad usred Italije

Taormina. S jedne strane kiša, pa nije teško odlučiti gdje krenuti... Taormina Paestum

Etna. Adrenalin se diže, strahopoštovanje na visokoj razini

Blizina Taormine. Uvijek me fasciniraju ovakve građevine, većeg ili ovako manjeg formata

vam pričali i što se može pročitati u „Motorcycle Diaries“ je istina. Cesta oduzima dah. Teško je odlučiti da li se koncentrirati na vožnju ili poglede. I ponijelo nas je toliko da u jednom zavoju u većem nagibu gledamo policajce kako nas gestama mole da vozimo sporije. Ne reagiraju jer nismo ništa drugačiji od ostalih. Na stranu oprez i respekt, cesta vrišti i morate odvrnuti na izlasku iz zavoja. Pogledajte Google maps, da bude bar malo jasnije o čemu pričamo.

Amalfijsku obalu ostavljamo za sobom i preko Salerna jurimo po nesnosnoj vrućini prema grčkom gradu tj. Paestumu, starome gradu prepunom grčkih hramova (Venera, Posejdon, Atena). Uzeli smo besplatnu (balkansku) rutu uz ogradu. S obzirom na vrućinu i bolje tako jer oko ruševina nema ni trunke hlada.

Najavljuje se grmljavinsko nevrijeme i kod grada Sapri nailazimo na prve oblake, pa skrećemo na autocestu u smjeru Reggio Calabria. Tankamo do vrha, zračni ventili se otvaraju do kraja i jurimo prema dnu čizme uspješno izbjegavajući kišu. Ofrljili smo mi tako lijepo 300 km u niti 2 sata u strahu od kiše, doduše po dosadnoj autocesti koju inače izbjegavamo.

Za naše pojmove rano, oko 18 sati, smo stigli u Villa San Giovanni gdje sam pronašao noćenje, i gdje je trajekt za Messinu na Siciliji. Robert predlaže da ipak prijeđemo preko i nađemo smještaj u Messini, no to mi nije po volji jer doma detaljno proučim smještaje i ono što mi je bilo najbitnije po Italiji - garaže! Krađe motocikla po Italiji nisu rijetkost, što nam je i jučer kod dvorca Santa Severa posvjedočio i bajker kojem su ukrali BMW ispred kuće. Pazite na te sitnice. Na booking.com će za svaki smještaj pisati da ima parking dok je po skučenoj Italiji to često javni parking ispred hotela koji u pravilu nije slobodan. Bilo kako bilo, javljam boljoj polovici da nam traži smještaj barem sa dvorištem i ukrcavamo se na trajekt. Iskrcavamo se u Messini i tražimo mjesto za koje smo se odlučili na trajektu.

Smještaj motora i soba je dobra, no već je prošlo 21h, pa nam se dućani i restorani zatvaraju pred nosom. Otvoren je jedan u blizini, ali tamo nekakvi 90-godišnjak u zalasku muzičke karijere ima karaoke koje naše uši ne bi podnijele nakon cjelodnevne rike 1200 i kusur kubika. Idemo prema centru i ugodnu tjelovježbu spajamo s punjenjem kalorija u obliku arancina u jedinom fast foodu koji radi u Messini kod željezničke postaje. Onako balkanskog gladnog trbuha, nismo ni primjetili da smo ušli na željezničku postaju. Saznali smo to kad smo pokušali izaći kroz rampe bez karte, a teta nas pita kuda putujemo. Vidjevši s kim ima posla, pustila nas je van u roku odmah.

Sadržajan treći dan. Nakon 500 km na dva kotača i 10-ak km u čizmama, slažemo se da su Vezuv i Amalfitana, najbolje što smo vidjeli danas. Messina je inače izuzetno prljavi i neuređeni grad, a taj se osjećaj prenosi kroz cijelu Siciliju. Korov visine metra uz rubnik i 5 kubika smrdljivih vrećica pored kontejnera su ovdje normalna stvar.

Dan četvrti Toplo, hladna Etna Četvrti dan bio je isplaniran vrlo hrabro, no danas nebo nije htjelo tako. Zvukovi kod buđenja dali su za naslutiti da je vani pljusak. S ručki motora i kofera se cijedi voda, raspoloženje je tmurno, međutim uvrstili smo i to u plan. Imamo jedan dan za ovakve nepredviđene stvari na koje ne možemo utjecati. Doručkujemo

Etna. Ne vjerujem da bi mi prošli kao ove biljke

Pantalica nekopolis. UNESCO fjasko. Po ovu sliku smo valjda došli do ovjde Noto. Čudimo se stotinama građevina i pretjerivanju u detaljima Corleone. Kad već imaju svi, ajde jedan selfi da i to naučim

Noto. Izlaz iz kuće drito na cestu. Žena te izbaci iz kuće i doslovno iz života Corleone. Sedimenti ispred mjesta Dolina hramova. Theronova grobnica

i više nego bi htjeli jer imamo vremena.

Nebo je i dalje sivo, kiša je slabo stala. Odlučujemo autoputom do Taormine, jer na brdske ceste koje smo planirali, i natopljeni asfalt nakon mjesec dana bez kiše, ne bi, hvala. Dobro smo odlučili, jer ubrzo počinje pljusak. Zaliježem na rezervoar jer nismo obukli kišne i ‘sameee gaaas’.

Kako nisam gledao u retrovizor, gubim Roberta pa ga čekam u kafiću u Taormini. Dobro smo odlučili za autocestu, jer voziti strmim ulicama Taormine kada se kiša slijeva nije nimalo ugodno. Kava od 3 eura valjda je uključivala i smještaj ispod krova terase, tako da smo tamo s punim pravom dočekali kraj kiše.

U smjeru Etne kiša i dalje lije, pa uspijevam Roberta nagovoriti da se vratimo 50-ak km do Savoce i caffe bara Bar Vitelli. Tko ne zna što je to, nije muško. Uz kavu u muškom svetištu na Siciliji, obavili smo hodočašće, a i nebo se raščistilo pa jurimo prema Etni. Pentranje na Etnu potrajalo je duže nego što smo to percipirali po kartama. Zapravo, uspon je dosta blag i dugačak.

Prošli smo kroz nekoliko zanimljivih mjesta gdje se vidi razbacivanje tuđom imovinom, radom i krvi u zlatno rimsko doba. Predimenzionirane ulice, katedrale i zgrade zaštitni su znak starih gradića iz doba rimskoga carstva.

Etna. Izaziva strahopoštovanje i smrznute kosti. Kako se približavamo vrhu prema prirodi i njezinim silama imamo sve više respekta. Gomile ohlađene lave i vulkanskog kamenja prostiru se oko nas dokle pogled seže. Klanjamo se jedinom aktivnom vulkanu u regiji, uzimam obećane uzorke za klince i s drugog vulkana i spuštamo se oko Etne u Belpasso.

Prema riječima drugih putopisaca, ne smije se zaobići Pantalica nekropolis tako da žurimo tamo. Doživjeli smo razočaranje jer je nacionalni park doslovno zapušten i vrata su zatvorena. Razočaranje jer smo prošli 2200 km, a naišli na lokot. Zamislite da kod nas ljudi naiđu na lokot na Plitvicama!

Dojam je popravilo nešto što treba vidjeti i doživjeti - Grad Sortino u samoj jezgri. S gotovo pravilnim četverokutnim blokovima zgrada i uskim ulicama, čudo jedno urbanističko. Parkinga ispred zgrade nema, jer iz kuće izlazite na cestu koja je odmah ispred vrata.

Poslije Sortina i pogreške Pantalica nekropolisa odabiremo manji grad u unutrašnjosti. Na visoravni Val di Noto je grad Noto, veličine našeg Čakovca, sa 25.000 stanovnika i čak četrdesetak crkava. Smještaj smo pronašli gotovo u baroknoj jezgri. Nakon današnjeg kišnog dana, častimo se skupom večerom u interesantnom restoranu. Naime, ulica ide dosta uzbrdo i vani su domišljato postavljeni stolovi i stolice s rezanim nogama kako bi stajali ravno. Od svih računa po Italiji, ovaj je kulminacija loših sluga loših gospodara. Što se klope tiče, izvrsno. Probali smo u jednoj plati zapravo sve što se pravi na Siciliji, sva domaća jela.

Dan peti Corleone i ćevapi

Peti dan u originalnom planu trebao je biti obilazak sjeverozapadne i sjeverne Sicilije te povratak na apeninski poluotok. Jučerašnja kiša malo nam je pomrsila planove tako da krećemo iz Nota i improviziranim dogovorom planiramo noćiti oko

Trapanija. Iz Nota smo krenuli prema obali i gradu Pollzello gdje kratko stojimo i vraćamo se putem Modice do Raguse.

Negdje prije Raguse se gubimo, a Robert javlja da je nastavio prema obali. Propustio je ono što smo došli vidjeti. Ragusa Ibla, impozantan stari grad smješten na brdu od vapnenca između dvije doline i uvršten na popis UNESCO baštine. Povijest mjesta seže čak do 2000. pr.n.e., a kao takav ima burnu povijest osvajanja, od Grka preko Arapa do Rimljana.

Većina gradova na Siciliji je oštećena u potresu 1693. godine, pa tako i Ragusa. Nakon kratkog razgleda, jurim prema obali i mjestu Scoglitti gdje se opet nalazim sa Robertom. Scoglitti ima predivne pješčane plaže, stvorene za kupanje, ali nismo dovoljno hrabri da sa 40+ uđemo u hladnu vodu.

Uz južnu obalu Sicilije vozimo prema Agrirentu i dolini hramova. Sjeli smo na kavu i hladnu salatu gledajući iz debele hladovine sa saučešćem skupinu austrijskih motorista kako skidaju sve što mogu sa sebe, određuju stražara i ulaze među uzavrele hramove na dobrih 40°C. Mi samo s motorima okružujemo brdo doline hramova i slikamo. Dakle, balkanska tura, drugi dio.

Poslije doline hramova, slijedeća postaja na putu prema zapadnoj obali je mjesto zvučnog imena Corleone. Ništa posebno, samo ime. Vozimo predivnim krajolicima prema mjestu Prizzi gdje skrećemo lijevo za Corleone. Ritualno se slikamo kod table na ulasku u mjesto i spuštamo bliže centru da osjetimo duh grada. Nažalost, povjerenje opet dajemo Garminu pa vozimo nekim čudnim prečacima, ali ipak uspješno stižemo u Marsala.

Tu negdje na putu skoro se zaustavljam u zidu. Pustoš, nigdje nikoga, svira Metallica - Enter Sandman u slušalicama, adrenalin pumpa, frljim i odvrćem kroz zavoje jer radi tri kofera imam o-ho-ho gripa. U jednom oštrom zavoju sa betonskim zaštitnim zidom događa mi se ono čega se boje svi motoristi. Ulazim oštro i nisko, a zadnja guma mi popušta u dva navrata i gubim putanju toliko da se jedva, zapravo svim silama i umijećem zaustavljam 10cm od zida. Robert u nevjerici gleda. Grozno je izgledalo kaže. Stajem, provjeravam cestu - ništa, čisto! Vozim opreznije, guma i dalje povremeno mijesi. Ništa mi nije jasno, nova je, montirana prije puta. Puno pametniji bio sam kada je tlak pokazao ispod 2 bara. Od čega se spustila za više od 1/3 tlaka pojma nemam. I dan danas je dobra i ne pušta tlak.

Budući da dolazimo iz Međimurja, moramo napomenuti jednu agrokulturalnu stvar koju smo primijetili. Ovdje je baš svaki komadić zemlje obrađen. Kod nas u ‘rvata je tipično da na brdovitom terenu postoji eventualno vinograd, drugo “ne može”. E, dragi moji poljoprivrednici, može. Itekako može. Može na puno strmijem terenu od vinograda rasti i pšenica, samo pogledajte Sicilijance kako to rade. Isto tako se da primijetiti da su naselja smještena sva na brdu ili brežuljku, a ne u dolinama.

Legenda kaže da su Erice osnovali Trojanci pa njihovim putovima i iz Marsale obalom krećemo do grada Trapani. Opet je problem pronaći smještaj koji ima garažu. Čuvam motore, a Robert pješice provjerava smještaj i ubrzo se vraća s vijesti kako je pronašao odličan hotel u samom centru i da po nas dolazi tip koji će nas odvesti do garaže. Nedugo zatim iza ugla stiže Porsche kabriolet i slijedimo ga do rent-a-car garaže. Dogovaramo vrijeme kada nas ujutro pokupi kod hotela te pričamo o svemu i svačemu dok nas on vraća u hotel “Alle Due Badie Residence”. Stvarno sam centar.

Tuširamo se i krećemo u lov na večeru. Za oko nam je zapela tratorria koja u ponudi i na autentičnoj slici nudi “cevapcici”. No da bude sve u štihu, u Trapaniju smo ipak večerali tjesteninu. Doduše nisu baš imali ono što smo htjeli, pa smo spali na suženi izbor. Nakon što se mučimo pola sata i pusti nas da objašnjavamo što bi jeli jer slabo govori engleski, konobarica nas pita: “Vi ste iz Srbije?”.

Djevojka je iz Srbije i tamo živi već petnaestak godina. Vlasnika restorana je nakon par godina uspjela nagovoriti da pokuša sa ćevapima, a prodavali su se tako dobro da su ostali na trajnom meniju. Trapani, tipični grad na Siciliji, uske popločene uličice pune života uvečer, monumentalne građevine i zgrade. O Cezare, o sine Brute, zar svaka crkvica mora biti veća i raskošnija od Zagrebačke katedrale? Iako nam se čini da smo prošli malo, uz sve što smo vidjeli smo napravili nemalih 490km.

Dan šesti Povratak na kopno Dan šesti započeli smo doručkom uz riku ljutih i nabrijanih mačaka u uličici kod hotela kojima su falili samo bokseri u šapi za pravi streetfight. Odmah poslije doručka, u točno dogovoreno vrijeme, po nas dolazi jučerašnji vozač i vozi nas do garažiranih motora. Usput nam priča kako i on vozi motore i da se obavezno popnemo na Erice, što smo ionako planirali. Nije to daleko, Erice je zapravo smješten na brdu Erice, koje je locirana na rubnom dijelu grada Trapani. Naravno da nismo kao sva druga djeca (turisti) pa ne koristimo žičaru nego gore palimo sa motorima. Put do gore otvara nekoliko prekrasnih pogleda na grad Trapani, od

Trapani. Monumentalne građevine posvuda

Trapani

Trapani. Robert je pronašao zamjenu za GS Trapani. Čoko burger... nismo se usudili

Trapani. Jezgra, centar

Trapani. Još jedna stvar koju se nismo usudili probati Erice. Pogled na Trapani Erice

Erice Erice

kojih smo uhvatili nekoliko objektivima. Već kod vanjskog razgledavanja dvorca mokar sam do kože, tako da od jutra znamo da će dan biti pakleno vruć. Sukladno temperaturi, prvu smo veću pauzu radili u nedalekom Monrealeu, predgrađu Palerma. Izgledat će vam smiješno, no bilo je toliko vruće da nam se prosto fućkalo za UNESCO katedralu u Monrealu radi koje smo prošli kroz njega. I inače nismo tipovi koji bi šetali i čudom se čudili nekoj znamenitosti 3 sata. Sjeli smo na trotoar usred šetnice i popili sve što je teklo.

Poslije Palerma uzaludno smo tražili plažu ili beach bar uzduž sjeverne strane Sicilije da se možda okupamo uz okrjepu. Tražili smo nešto tipa plaže “Veliki žal” između Slanog i Dubrovnika, ali eto sad znamo zašto Talijani dolaze na Jadran. Na kraju smo pauzu napravili u jednom kafiću uz cestu. Djed do nas sa vidljivim išijasom se jedva diže. Pali cigaru, sjeda na skuter i bez pogleda u lijevo (i da hoće ne može pogledati) uključuje se na cestu. Auto koči, ali djed ležerno nastavlja svojim putem s cigarom u jednoj ruci. Ni vozač auta se nije previše uzbuđivao. Očito je to normalno kod njih.

Tražeći plažu, cestom uz obalu ubrzo smo uz jedan prečac tik prije Messine stigli do trajektne luke. Na jednom djelu te brdske ceste se razdvajamo i bez navigacije se mučim po Messini do trajekta. Čekam prvi u redu za ukrcaj i očekujem Roberta već u Italiji pa se ne javljam do ukrcaja. Stiže mi poruka odmah nakon ukrcaja „Pogledaj na drugu stranu broda :-)”. Izgleda da je Robert bio negdje u koloni iza mene.

Nakon iskrcaja, smještaj smo uzeli po originalnom planu u samoj luci Villa san Giovanni. Sobe “Civico 7” vodi rječiti Talijan, a sam smještaj je odličan, opremljen na novo ili jako održavan. Zatvoreno dvorište može se koristiti kao garaža za motore tako da preporučamo smještaj ako će kome trebati. U tom krajnje južnom dijelu oko Reggio Calabria svakako toplo preporučamo garaže.

Taj šesti dan odradili smo samo 374 km i sjever Sicilije ocijenit ćemo neutralno, nekako sterilno. Dan sedmi Mel Gibson tjestenina

Pomalo već umorni, malo smo i duže zaspali ujutro sedmoga dana. Iza nas je preko 3.200 km puta, a sada imamo još 2.000km do doma. Razgovaramo o opciji da odemo na omraženi autoput, ali Robert zbog vizira može držati ritam 110-120 km/h, a meni to ravnu autocestu dosadno, sporo i vruće. Dolazimo do kompromisa da vozimo kako kome odgovara i da se nađemo u mjestu Trebisace poslije autoputa. Sjedam na metak i 300 km prolazim u relativno kratkom vremenu. Koliko kratko ne smijem reći, ali lijepo sam odmorio guzicu i izguštao dvije kave po 1 euro dok se Robert nije pojavio na zbornom mjestu. U kafiću je jedan

od konobara motorista, vozi Ducati Multistradu i odmah nam preporuča proći ono što već imamo u planu. Dobre ceste po preporuci Motorcycle Diaries: Cersosimo - Senise pa do Cracoa i poslije toga Tricarico. Konobar nam samo potvrđuje vjerodostojnost priče.

Vozeći prema mjestu Senise, u provinciji Potenza, naletjeli smo na impozantni grad Noepoli koji nas je privukao lokacijom na brdu visine nekih 700 metara. Naravno da smo se popeli gore i nismo požalili, jer pogled je nevjerojatan.

Između Cersosima i Senise spomenuti ćemo još jednu stvar. Ovdje postoji akumulacijsko jezero i brana Monte Cotugno. Sve to skupa ne bi bilo ništa neobično da korito jezera i rijeke Sinni, najvažnije rijeke u Basilica regiji, nije potpuno suho. I nije to prvo suho korito na koje smo naišli tokom putovanja po Italiji. Drugovi, bit će još sigurno ratova radi vode dok će nas ovce i dalje uvjeravati da vode ima, kao ministar Šuker 2008. da nema nikakve krize. Od smanjenih glečera u Austriji, francuskih Alpi bez snijega na 3.000 m u kasno proljeće do suhih korita rijeke, svjedoci smo velikih klimatskih promjena o kojima nam poslije tvrde da apsolutno nema govora.

Unatoč tome što su nam govorili, stanje asfalta je lošije što smo bliže gradu duhova Craco. Robert na BMW-u GS to, naravno, uopće ne primjećuje, ali ja otvaram usta da sačuvam zube. Što se tiče okoliša i trase, cesta je izvrsna. Jedino opet postaje nesnosno vruće. Craco je grad na litici visokoj 400 metara koji je napušten radi prirodnih katastrofa. Oko ‘63 grad je raselilo klizanje tla izazvano radovima na vodovodu i kanalizaciji, ‘72 je situaciju pogoršala poplava, a kompletnom raseljavanju kumovao je kao šlag na tortu potres 1980. Kao takav, grad duhova, u posljednje vrijeme postao je turistička atrakcija i zanimljiva lokacija za TV snimanje.

Javljaju nam se leptirići u trbuhu jer smo od sve siline uzbuđenja zaboravili jesti, ali primjećujemo da se neka mjesta u unutrašnjosti još uvijek drže talijanske “sieste” od 13 do 16 sati. Nastavljamo prema Materi. Vrućina je ubitačna danas, toliko da me pred kraj dana počinje hvatati i nervoza. Konačno se dovlačimo do Matere i vozimo do adrese planiranog smještaja. Kako se približavamo, tako vidim da sam svjetski za*ebo. Naime, pronašao sam dobar smještaj na google maps sa velikim dvorištem.

U Materu smo došli jer je to specifičan grad u stijenama, naseljen još od paleolitika i najstarije je poznato naseljeno mjesto u Italiji. Siromašni grad se dignuo na noge poslije 90-tih jer je UNESCO prepoznao baštinu, a Holywood sličnost sa Jeruzalemom.

Upravo u tome je problem! Matera je grad u stijeni, i ono što nisam vidio na 2D karti je brdovitost terena. Smještaj motora će biti dodatni problem jer je 100 m do soba zabranjen promet. Na rubu živaca od vrućine, šećem do smještaja u full opremi, znoj se slijeva u čizme. U tri smještaja koje pronalazim motore bi smjestila jedino gorska služba spašavanja. Robert je isto rastrojen i pita me da li idemo dalje. To me uz glad, vrućinu, znoj u čizmama i činjenicu da u 15 minuta na 40°C nisam pronašao smještaj još i baca van takta. Mislim u sebi: “Pa gdje prijatelju da idemo u 18h kad 100 km okolo nema ničega? Lučki Bari, dosadnu Potenzu, natrag u Taranto? Uostalom tu u ovu vukoje*inu smo došli radi ovog grada”.

Sjećam se po putu par tabli sa smještajem, palim google maps i zovem prvi smještaj na listi “Il’ picolo”. Žena ne govori engleski, ali toliko razumijem talijanski i natucam španjolski da shvaćam da za „due motocikleta“ ima parking. Da smo vozili još pola sata po ovoj pećnici kolabirali bi ili bi se pobili od nervoze. Šarmantna i slatkorječiva plava Talijanka i klimatizirana recepcija sa profi masažnom stolicom vraćaju nas u normalu.

OK, ohladili se jesmo, a sad kreće punjenje želuca. Stari dio grada Sassi di Matera izgleda fascinantno i lako se izgubiti. Izgubiti u smislu da prolazeći ulicom završite u nečijem dvorištu ili ispred kućnog praga. Smijemo se turistima koji lunjaju sa koferima, kao što su se vlasnici nekoliko dvorišta smijali nama sekundu prije. Platili smo dobrovoljni prilog i dobili jedinstveno iskustvo te smo bili prisutni jazz koncertu unutar hale koja je uklesana u stijenu.

Preporučili su nam Trattoria Lucana i vidimo da je to zapravo prestižni restoran. Sjedamo na klupice ispred jer je logika da vi sjednete, a osoblje vas pozove. Provjeravamo stanje u novčaniku jer restoran ima desetak Michelinovih naljepnica. Konačno nakon par minuta zove nas gospa unutra, sjedamo, a cijene pozitivan šok. Platili smo prihvatljivih 28 eura za jedno od najboljih vina koje smo pili na putovanjima te dvije porcije tjestenine Mel Gibson. Nije samo ime, gospon Gibson osobno je napravio ovu tjesteninu, baš u ovom restoranu. Ispalo je dobro i ostalo je na meniju.

Dan osmi Glupost na glupost Jučer smo odvozili 541 km, a osmog dana, prema dogovoru, rano ranimo i bez doručkovanja sjedamo na motore. 6 sati je ujutro, a već je toplo. Jurimo što prije iz pakla Matere. Već u 8 sati prvi hladan tuš. U mjestu Montemilone, odlučujemo rezervoare napuniti na automatskoj postaji koje u pravilu izbjegavamo.

Noepoli - gradić na brdu visine 700m

Noepoli

Craco. Grad duhova

Matera. Grad isklesan u stijeni. Najstarije poznato mjesto u Italiji Matera

Matera. Tko ne vjeruje da se šeće po krovovima, eto dokaza...

Matera. Odlučili smo se za Mel Gibsonovo jelo

Kako nemamo sitnih eura, Robert ubacuje 50 eura, tanka u BMW koliko stane i predaje meni pištolj kad ono ništa, nada, 0. Neće, pa neće. Uzalud nam svi pokušaji. Iz automata izlazi račun, plaćeno 50, potrošeno 24, ostatak 26 eura. Ali to je to, gotovo. Osoblja na benzinskoj nema tj. nema ti tko pomoći, a s tim tiketom ne možemo apsolutno ništa, osim zadržati za žalbu.

Nastavljamo dalje i između Foggie i Lucere nailazimo na interesantan grad uzdignut na platou, zvučnog naziva Troia. Prema legendi, grad Troia osnovao je Diomed koji je uništio Troju. Grad ima, kao i većina u Italiji, fascinantnu povijest, a uz njegovo se ime vežu imena poput kartažanskog generala Hannibala ili rimskog generala Quintusa Fabiusa Maximusa. Najveća znamenitost je Troianska katedrala, a grad nas je najviše privukao činjenicom da se nalazi izgrađen na nekakvom prirodnom uzvišenom platou. Iz daljine u ravnici izgleda impresivno.

Nešto prije podneva ulazimo u NP D’Abruzzo, koji je smješten na otprilike sredini Italije.

Na drugom punjenju rezervoara, kako sam slab na kofein odlazim u restoran po kavu. Vidim da teta slaže sendviče s mozarellom pa se dvoumim. Sve dvojbe su pale u vodu kada je ruku s podvrnutim rukavom do lakta ugurala u kantu za smeće. Kava i 2 puta „kinder bueno“ bit će sasvim dovoljno!

U mjestu Alfedena pronalazimo jedan restoran koji se tek otvara. I gledajte, da ne zaključite krivo jer nismo cijeli dan jeli, ali ono što smo dobili umjesto tjestenine sa četiri sira ne bi zasitilo ni moju mačku. Od tih 5 krpica tjestenine popadali bi od slabosti kod izlaznih vrata restorana, da nismo uzeli salatu mozarella-rajčica-pršut. Da stvar bude još gora, sve to nas je stajalo kao jučerašnja večera u Michelin restoranu. Dragi naši Dalmatinci, ako njihov tanjur vrijedi 15 eura, naš vrijedi barem 45 što se porcija tiče. Taman kad smo punili želudac s vodom na temeljac od tjestenine, vani počinje lagana kišica.

S nekoliko oblačića na početku, što smo bliže mjestu Pescina, nebo je više apokaliptično. U daljini, iznad gradova Celano i Avezzano je kilometrima vidljivo grmljavinsko nevrijeme, pa odlučimo sačekati. Dobra odluka jer se par trenutaka poslije toga slijeva kiša. Sjeli smo ispred nekog kafića, i ono što nam se isprva čini kao zadnje uporište Mussolinijevog pokreta ili u najmanju ruku sjedište KP Italije, ispada kafić pun tifoza AC Milana koji nas odmah identificiraju sa Zvone Bobanom! Sjedimo nekih dva sata, i koristimo prvi prekid padalina. Dogovorili smo da idemo odmah prvi ulaz direktno na autoput do L’Aquille, a ako bude kiša i dalje padala, onda ćemo i noćiti tamo.

I sada slijedi glupost koju sam ja režirao i koja nas je stajala 1,20 eura po kilometru. 71 kilometar autoceste platili smo 85,10 eura kao da smo vozili od Sicilije. Ulazimo tako mi na rampe za autocestu i obična naplatna rampa kakvu uvijek koristimo je zatvorena. Telepass rampa je otvorena i vozim po prvi puta u životu prema njoj. Znam da se autoceste po Italiji plaćaju i za motocikle, međutim spazio sam s desne strane žuti motor na kolniku i strelice, a rampa je bila samo na pola dužine. Ni danas ne znam koji mi je vrag bio u glavi: Zaključujem da je ovaj potez autostrade gratis za motocikle. Dok čekam Roberta koji je malo zaostao čak gledam automat, razmišljam uzeti kartu pa baciti ako je gratis. Eh, što nisam.

Odluka da idemo na autocestu bila je dobra, a ona da ne oblačimo kišne je bila loša. Ulijećemo u pljusak. Da ćemo imati veće probleme od kiše shvaćam kad na izlazu s autoceste više nema naplatne kućice s pola rampe. Usporavamo i na kraju stojimo, pokušavamo sa strane u rikverc da parkiramo sa strane kad izlazi Talijan iz kućice, maše i dere se ko lud. Karta? Nemam! Uhvati se za glavu tipa “gospe ti!”, lupa po crvenoj gljivi na auto-

Mel Gibsonovo jelo Na putu za Tricarico

matu za naplatu. Javlja se drugi Talijan na automat, govore nešto brzo da ne uspijevam uhvatiti i van izlazi karta na 85,10 eura. Gestikuliram neću, a on je gura unutra, rampa se otvori i tutne mi kartu u ruku. Odmah poslije rampe protestno parkiram motor i kažem Robertu da napravi isto i da me tu sačeka. Uzalud vam trud svirači, ovaj ne razumije ni moj indijanski talijanski, ni španjolski, ni engleski. Zato je razumio da sam rekao da se ja ne mičem od tuda dok to ne riješimo pa mi je rekao da možemo to riješiti na dva načina: Punto blu ili karabinjeri. Pametniji popušta, pa unatoč tome što sam napravio glupu stvar posustajem.

Idemo dalje, i tu nije kraj - napravili smo još jednu glupost. Kiša nas je danas dosta usporila, a planirano spavanje bilo je mjesto Aschio na granici Marche i Abruzzo regija, otprilike negdje u ravnini sa Perugiom. Vidimo da nećemo stići pa odlučujemo voziti dokle stignemo i potražiti smještaj. Robert na Garminu ukucava smještaj i kaže idemo u Amatrice! Nije mi baš poznato, ali nešto sam čuo to negdje, zvoni. No, jurimo tako kroz NP Gran Sasso d’Italia i imam neki čudan osjećaj. Tu i tamo vidim zatvorenu cestu, odron, klizište ovo, ono.

Oko 20h stižemo u Amatrice, vidimo razrušeni grad, vojsku i sve sjeda na mjesto. Amatrice je u kolovozu 2016. pogodio potres od 6.2 po rihteru. Razrušeno je 3/4 gradića, a mi smo uletjeli u regiju obnove od potresa. Ne moram ni pričati da je smještaj licemjerno, bahato i uzaludno tražiti jer su tu smješteni ljudi pogođeni nesrećom. Ubrzo shvaćamo da ćemo malo voziti i po mraku na ovoj turi. Slijedeće odredište sa slobodnim smještajnim jedinicama je Ascoli Piceno.

Kako nam je krenulo danas, nije ni tu prošlo bajno. Smještaj koji je Robert pronašao i rezervirao u najmanju ruku je loš. 21 je sat i mrak je pao, kuća totalno van grada usred šume, komarci grizu. Na sreću inzistiram da tu ne spavamo i spuštamo se u grad u Hotel “Rezidenza 100 Torri”. Kakve li sreće što smo to napravili.

Smještamo se i izlazimo u jedan od najljepših gradova na cijelom putovanju. Najimpozantnije građevine od svih do sada viđenih, trg Piazza del Popollo, katedrale. Grad koji preporučamo posjetiti. Upravo na trgu Piazza del Popollo biramo jedan restoran i večeramo na vrhu zgrade uz pogled na trg. Moramo napomenuti da je u tom restoranu radio jedan od boljih Talijana na cijelom putu. Sama činjenica da tečno govori engleski ide tome u prilog. Naime, nemojte se čuditi ako će vas Talijani (kao Francuzi) razumjeti ako govorite na engleskom ili njemačkom, a uzvratiti na - talijanskom. Uz sve to, gratis uz pizzu dobivamo i lokalni specijalitet pohane masline za koje smo ga minutu prije toga pitali gdje kupiti. Nakon večere još malo razgledavamo grad i brže bolje u krpe jer smo krepani.

Toga dana prošli smo 627km uz kišu i 2 sata pauze u komadu što nije nimalo loše. Loše je da smo napravili toliko gluposti koliko nismo na cijelom putu. Na srcu nosimo 200 eura nepotrebnih troškova (26 eura benzinska, 2 x 85 eura za moju glupost na autostradi).

Dan deveti Kebab u Padovi

Deveti, predzadnji dan krećemo iz Ascoli Piceno prema obali. Iako to nije bilo u prvobitnom planu, jučerašnjim spletom (glupih) okolnosti ionako smo se odmakli od planina, a San Marino je vrlo blizu. Dakle, uz obalu vozimo prema Anconi. Negdje prije Civitanove osjećam blago lupkanje, više kljucanje sa stražnjeg kotača. Pa nije valjda guma, promijenio sam je prije puta čak i prijevremeno, upravo radi toga.

Prednja guma mi je ionako na graničniku, pa stajemo u jednoj vuklanizerskoj radnji jer to lupkanje prati brzinu. Za prvu gumu mi kaže da može imati popodne. Zaboravi, idemo dalje. Zadnji kotač i guma su u redu, a ono što nisam primjetio je lanac, suhi kao šprih od jučerašnje kiše na autoputu. Da stvar bude još gora, doma čeka spreman novi lanac i lančanici, mi putujemo na jug i nismo predvidjeli kišu, pa nemam sprej za lanac. Nešto poslije Ancone konačno nailazim na moto servis. Prednje gume naravno nema, a sprej za lanac mi uvaljuje za 20 eura.

Japanski i ruski turisti po San Marinu se čude kad nas vide onako u hlačama i sa jaknama. Toliko je vruće da ja, mrzitelj kombinacije autoceste i motora, Roberta nekako nagovaram da drži barem 130 km/h, i pod tim uvjetom idemo na autoput do Imole.

Imola, pakao, mozak nam je od vrućine valjda bijel kao jaja na oko. Ispušni lonac je hladan prema ostatku motora. Ovdje smo stali da se kod zavoja Tamburello poklonim spomeniku na mjestu pogibije najboljeg od najboljih. Legenda, heroj, idol, ljudina radi kojeg više od 1. svibnja 1994. niti ne gledam Formulu 1 - Ayrton Senna. Brišemo suze, polijevamo se hladnom vodom koja se instantno pretvara u paru.

Toliko je nesnosno vruće da se ne sjećam kada sam toliko vozio u stojećem položaju na motoru, pogotovo na autocesti. Zaključujem kako nam je unatoč vrućini definitivno bolje izaći s autoceste, jer tih 110 km/h, koje Robert preferira, možemo voziti i običnim cestama van naselja. Na običnim cestama radi zavoja barem ne utrneš kao na autoputu. Nastavljamo do doma bez metra autoceste.

Alfedena. ‘Obilan’ ručak Na putu za Foggiu. Evo ima toga i u italiji u krivinama...

NP D’Abruzzo

Ascoli Piceno. Što bi točno ovaj znak trebao značiti, nije nam jasno Imola, Tamburello. Pozdrav idolu i najvećem od svih

San Marino

Nalazimo se na ulazu u Padovu, prošli smo nešto više od 500 km po pakleno vrućem danu i odlazimo do hotela koji ima podzemnu garažu i zgodnu lokaciju, ali je unutrašnjost socijala. Zadnje uređenje bilo je valjda u doba kad je tu boravio general Patton za vrijeme savezničke invazije, a i recepcionerka se, sudeći po godinama, možda hvatala s njim.

Toliko smo toga probali po Italiji, da smo pali na kebab samo 100 metara od hotela. Ulazim u neki kafić pred zatvaranjem i pitam za kavu, a ženskica mi kaže da je očistila aparat. Radim facu “daj tužnom peseku” i stavlja šalicu u aparat. Onda kažem da bi za van, pa zaustavlja i mijenja šalicu! Kao šlag na torti nemam ni centa sitno i plaćam sa 100 eura! Mislim da bi kod nas u Hrvatskoj letio van na glavu. Ne znam da li sam toliko šarmantan ili Talijanka ima konjske živce, ali sve je izdržala stoički sa osmjehom. Ostavljam napojnicu.

Deseti dan Jednom je dovoljno

Dižemo se rano i bez doručka jurimo pored Venecije. Nešto iza 12 sati posustajemo ispod NP Triglav blizu Tolmina i na benzinskoj pumpi punoj bajkera ručamo. Većina se čudi, ili nam ne vjeruje, da se vraćamo sa Sicilije samo za deset dana. Konačno se uvjeravamo da nije samo nama vruće, ljudima propuštaju odijela, ali iznutra prema van, od znoja. Preko Kamnika i Celja brzo stižemo kući.

Ukupno smo u 10 dana napravili 5.500 km. Sve je teklo po planu osim četvrtog dana sa prijepodnevnom kišom. Pravih tehničkih problema nismo imali. Oni sitni kao neredovita kontrola tlaka u gumama, nemar o lancu poslije kiše i otkazivanje Cardo Scala slušalice ne dešavaju se samo nama.

Kad smo već kod slušalica, unatoč tome što smo odradili nekoliko putovanja bez problema, na ovom se pokazalo da nam komunikacija u vožnji zbilja fali. Gubili smo se u gužvama po talijanskim gradovima nekoliko puta, stajali radi kratkih konzultacija na 40°C. Za ovakav duži put definitivno je potrebna nekakva komunikacija u vožnji. Ako ima sponzora slobodno nam se mogu javiti.

Ruta? Nije nam žao što smo umjesto trajekta odabrali cestu. Mi Međimurci moramo ionako voziti do Zadra ili Dubrovnika, a cijene trajekta su takve da je jeftinije voziti. Zahvaljujući tome vozili smo kroz Toscanu, vidjeli smo Pisu, otkrili Ascoli Piceno i namjerno projurili pored Rima.

Italia, bella Italia... U sjećanju najviše ostaje Amalfijska obala, Vezuv, Etna, grad Noto, Matera i Ascoli Piceno.

Put od 10 dana i 5.500 km nas je stajao ugrubo od 1.200 do1.300 eura. Od toga je samo gorivo 550 eura. Moglo bi to biti i manje da nismo spavali po hotelima i da smo malo pazili na potrošnju.

Da sami odgovorimo na par mitova o Italiji. Što južnije to tužnije? Istina. Talijanska siesta? Istina, ali više jug poluotoka, nego Sicilija. Prljavi jug Italije? Ponekad, i to grozno. Vruće? Pakleno! Policija i karabinjeri? Koja policija?

Ako niste bili - idite! Da li bi mi otišli još jednom? Ne. Na Karpate i Alpe bilo kada i opet, na Siciliju, ne. Nije naša Dalmacija ništa manje lijepa, a još je i čišća. Ne dolaze Talijani bez veze kod nas. n

POTRAŽITE I OVE GODINE NA SVIM KIOSCIMA SPECIJALNO IZDANJE MOTO PULSA