Vikend odredište: Đurđenovac

Dimnjaci zapuštenog DIK-a

U dolini „Slavonskih Alpa“ Zlatna Slavonija bogata je sjajnim vikend odredištima, a jedno od njih je i Đurđenovac, koji se smjestio usred plodne doline podno Papuka i Krndije TEKST I FOTO: NADA BLAŽEVIĆ I DAMIR PRITIŠANAC eć na sam spomen imena ovog lijepog gradića, šezdesetak kilometara udaljenog od slavonske metropole Osijeka, bude se asocijacije na plodnu zelenu dolinu okruženu hrastovim šumama i isprepletenu mnoštvom cesta i puteljaka koji se probijaju kroz živopisne predjele nad kojima se sa sjeverozapada i zapada izdižu gorski masivi Papuka i Krndije. Sa svih je strana Đurđenovac dobro povezan s ostatkom svijeta i teško je reći kojom je cestom ljepše doći do ovog bisera na razmeđi donje Podravine i Slavonije. Da li iz pravca Osijeka, Našica, Miholjca ili ipak Orahovice. Kojom god se cestom bikeri odluče krenuti ne mogu pogriješiti, jer svaka od njih pruža savršeno zadovoljstvo u vožnji i to je jedan od mnogih razloga da svog metalnog ljubimca na dva kotača usmjere put Đurđenovca. A osim uživanja u vožnji do ovog pitomog i spokojnog gradića, Đurđenovac ima mnogo tog interesantnog za ponuditi svojim posjetiteljima. Jedna od glavnih zanimljivosti i simbola grada zasigurno je vila Neuschloß iz 1910 godine. Smještena je na rubu gradskog parka, a dali su je izgraditi strani vlasnici pilane, kako bi prvenstveno bila namijenjena smještaju gostiju i reprezentaciji. U secesijskom stilu je nastao i gradski dom kulture, koji je svoju unutrašnjost ustupio kazalištu i kino dvorani. Lokomotiva razvoja Strogi centar grada krasi parna lokomotiva iz 1873. godine, jedna od njih 8 koje su sa 200 vagona prevozile trupce iz okolnih slavonskih šuma do tvornice. Ova ljepotica je restaurirana i premještena iz kompleksa tvornice u srce grada kako bi građani i posjetitelji grada mogli svakodnevno uživati u pogledu na nju, i evocirati uspomene na zlatno doba đurđenovačke povijesti. U to vrijeme snažnog ekonomskog razvoja grada niknula su radnička naselja. Uglavnom su to katnice građene od 1897. do 1910. godine kakve su se tada nastajale u većini srednjoeuropskih država. Bile su to tipizirane građevine, a imale su po nekoliko stanova. Tada su bile poznate pod nazivom „kolone“ jer su zajedno tvorile radničko naselje. Ispred svake je bio uređen vrt za igru djece te odmor radnika i službenika tvornice. U to vrijeme je Đurđenovac bio industrijsko središte ovog dijela Slavonije jer je osim tvornice za preradu drveta imao i tvornicu leda te tvornicu tanina. Iza ovih nekadašnjih tvornica također su ostala radnička naselja od kojih treba izdvojiti Taninsku četvrt. U njoj su bile kuće izgrađene isključivo od drveta. Od

Đurđenovačko jezero

te pomalo romantične vizure ovog dijela grada danas je malo ostalo, a preostale kućice pretvorene su u ruševne šupe.

Opuštanje uz ribnjak

Nasuprot ove „idile“ nalazi se nekadašnji ponos drvoprerađivačke industrije DIK Đurđenovac. Svojevremeno je bio najveća tvrtka tog tipa u jugoistočnoj Europi . Tada je ovdje postojala i najveća tvornica bačava u Europi. Sukladno toj činjenici u njenim je pogonima izrađena i najveća europska bačva, zapremine 75.000 l. Nekoć je kroz vratarnicu DIK-a Đurđenovac izlazila rijeka radnika. Daleke 1947. godine u njoj je radilo 5.640 zaposlenika, dvostruko više no što je Đurđenovac imao stanovnika.

Danas od ove tvornice europskog i svjetskog glasa nije ostalo baš mnogo. Svojom današnjom vizurom ovaj div više podsjeća na sliku Černobila ili Fukushime. Iz njezinog dvorišta prema nebu strše tek dva dimnjaka iz kojih se već odavno ne diže dim, a cijeli je prostor sablasno tih. Na jednom od dimnjaka okačeni su odašiljači nekog od teleoperatera, kao simbol novog doba. Ispod njega zjape napuštene, devastirane i ruševne hale, a ništa bolje ne izgleda ni stara parna pilana na izlazu iz grada.

Da navedeno ne bi zvučalo previše odbojno valja reći da danas svaki od hrvatskih gradova ima barem po jedan ovakav prizor, pa se može reći da je to u nas postao standard. Osim toga, nadomak Đurđenovca nalazi se izletište na obali velikog ribnjaka. U ovu oazu mira i tišine neizostavno treba doći prilikom posjeta Đurđenovcu i nauživati se ljepote prirode koja se ovdje razmeće svojom raskoši. Ovim bi se mogla zaokružiti priča o lijepom gradiću slavonske ravni koji nomadu na dva kotača ima puno toga za ponuditi. Zbog toga Đurđenovac možemo uvrstiti u Top 10 vikend odredišta istoka Hrvatske. n

POVIJEST

Pilana je kriva za sve

Prvi pisani dokument u kojem se spomiMarchetti“ prema prezimenima tadašnjih vlapredškolskih ustanova u Hrvatskoj. U vrijeme II nje ovo mjesto datira iz 1680. godine, kada je Đurđenovac bio naselje pod administracijom turske tvrđave Motičina. 1745. godine grad ulazi u sastav Virovitičke županije pod imenom Gjurgjenovac, a ekonomski razvoj mjesta počinje 1866. kada bečki trgovac Joseph Pfeiffer otvara pilanu. Kvalitetno drvo slavonskog hrasta privlači belgijsku tvrtku koja dvadeset godina kasnije otkupljuje pilanu, pa ona nosi ime „Neuchloß, Schmidt und snika. Razvoj industrije je rezultirao izgradnjom radničkih naselja, ambulante, trgovina, gostionica, te knjižnice i čitaonice. Interesantno je i to da je Đurđenovac prvo mjesto u tom dijelu Hrvatske koje je dobilo električnu struju daleke 1891. godine, a 1888. je otvorena prva privatna škola, da bi 1909. bila otvorena gradska pučka škola. Dječji vrtić pl. Hermana Rosenberga, danas (DV Jaglac) otvoren je 1931. i smatra se jednom od najstarijih svjetskog rata tadašnja NDH proglasila je đurđenovačke industrijske pogone objektima od vitalnog značaja za državu. Posebna satnija čuvala je drvoprerađivačke pogone, no unatoč tome partizani je uspijevaju zapaliti 1944. godine. Nasreću, većina strojeva ostaje neoštećena pa tako tvornica neprekidno radi od 1866. godine do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća, kada kao i mnoge druge tvrtke odlazi u stečaj. n