Putopis: Sardinija

Pokisla karavana

Nakon dobre pripreme i trećeg pokušaja da se napokon domognemo Korzike, koju planiramo posjetiti već cijelo desetljeće, zbog gotovo bizarne stvari i ovog nam se puta plan izjalovio te smo umjesto toga završili na prelijepoj i zavodljivoj Sardiniji. To se pokazalo kao savršen izbor nakon propalog plana A.

Prvog lipnja smo krenuli na naše 11. moto putovanje europskim kontinentom. Možemo reći da smo po tom stažu dosta iskusni nomadi na 2 kotača i da smo davno preboljeli neke dječje bolesti i nespretnosti oko priprema za put. Pogotovo one koje se odnose na već standardne stvari poput, koliko čega ponijeti sobom, a da ne bude previše, kako to sve spakirati i posložiti na najbolji način i, naravno, pri tome maksimalno smanjiti težinu svega ponesenog.

Sve to predobro znamo, no lako je to u priči provesti u djelo, ali kada je praksa u pitanju sve se uvijek vraća na početak. Opet izgledamo kao i prvi puta prilično pretovareno. Razlika je jedino u tome što sada znamo dobro rasporediti teret. Bočni koferi su nam iste težine, gotovo u gram, dok teškim stvarima natrpana tank torba daje odličan balans i potreban pritisak na prednji kotač.

Po sunčanom vremenu Osijek ostaje iza nas te njegovi prepoznatljivi obrisi polako nestaju u retrovizorima našeg „malog“ Versysa. Podravsku magistralu odabrali smo kao prvu etapu ovogodišnjeg putovanja, jer se na njoj ipak može naći nešto hlada, a tih dana su vladale velike vrućine. Žege ćemo se ionako nauživati na talijanskim autostradama. Zamišljeno idilično putovanje uskoro je promijenilo svoju narav te su se nad Viroviticom nadvili crni, i još malo crnji oblaci, da bi nas kod Rakitnice sašila takva tuča koju ćemo dugo pamtiti.

Vjetar je bio orkanskih razmjera tako da su i vozači osobnih vozila potražili spas u dvorištima obližnjih kuća uz cestu, a nas je vjetar doslovce ubacio u improvizirano autobusno stajalište pokriveno limenim pločama.“ Savršena zaštita“ od munja, gromova i leda. Uz sve to smo i prokisli do gole kože, jer nam nevrijeme nije ostavilo ni minimum šanse da obučemo „kišnjake“.

Sljedećih pola sata uživali smo u limenoj glazbi. Ona se razlila u svoj punini unutar ovog rasklimanog stajališta, dok je led nemilice udarao po

Mugello konferencijska sala

Jorge potpisuje Nadi pressicu

Pogled s Punta di Zucchero na arhipelag La Maddalena

Spektakl prije utrke

njegovom krovu. Do samog kraja ove kanonade cestom nije prošlo niti jedno vozilo. Nakon što se sve primirilo oblačimo „kišnjake“ preko mokrih jakni i hlača te takvi odlazimo dalje put Zagreba. Kiša i dalje pada, no kod Vrbovca na kratko staje.

U Zagrebu se ponovno smrklo pa razmatramo opciju da se vratimo kući i odustanemo od cijelog putovanja kao što smo to učinili prošle godine. Tada smo se u Koški, selu nekih 30 km od Osijeka okrenuli i vratili kući, prebacili sve stvari s motora u auto i otišli na ljetovanje sa Suzukijem, ali na 4 kotača. Bio je to bio odličan izbor te smo se dobro odmorili na našem Pašmanu i Ugljanu, i nismo previše žalili za Korzikom na koju smo krenuli.

Ipak ove godine nastavljamo kako smo i planirali te smo uskoro na autocesti prema Rijeci i pronalazimo smještaj nedaleko Bakra. Sljedećeg jutra prešli smo preko Slovenije, ušli u voljenu Italiju i već jurimo autostradom „del Sole“ put Venecije.

Željeli smo od Venecije starom cestom prema Chioggiji i Raveni, no promašili smo izlaz pa nas je cesta odvela put Bologne. To je nešto duži, ali u svakom slučaju brži put do našeg današnjeg odredišta u Mugellu. Iako nam Mugello nije baš na putu za trajektnu luku Livorno, nećemo ga zaobići budući da je u nedjelju na ovdašnjem automotodromu MotoGP utrka za koju imamo novinarske akreditacije.

MotoGP u Mugellu

Poznatom nam autostradom kod Padove se odvajamo put Ferrare i Bologne. U zraku se već osjeti naboj predstojeće utrke i broj motocikala koji idu put Mugella svakim kilometrom se povećava. Utrkujemo se s mnogim od njih kako bi ubili vrijeme i veliku vrućinu koja nas danas prati.

Panorame koje su pred nama, dok prolazimo brdovitim područjem Apennino Tosco Emiliano više su no impresivne, a miris prelijepe Toskane sve je bliži i bliži. Ah, Toskana! Ne postoji grad, selo, zaseok, niti pedalj ove posebne talijanske regije u koju nismo zavirili u proteklih desetak godina. I vjerujte vrijedilo je svake sekunde provedene ovdje.

Brdski masiv Mugello ispresijecan je mnoštvom uskih cesta pa se do same staze može doći na mnogo načina. No, koliko god cesta i puteljaka bilo, u ovom momentu svi mile puževim korakom, a sve vrste policija koje se nalaze na terenu nisu u mogućnosti riješiti ovaj kaos. Gužva je neopisiva. Tisuće motocikala probijaju se kroz nepregledne kolone automobila. U svemu tome fascinantno je što gotovo da i nema nervoze u ovoj neviđenoj gužvi, i svi ovih par dana žive kao jedno i samo za jedno; za predstojeću MotoGP utrku.

Šarenilo zastava, majica, kaciga, motocikala i sveg drugog što je oslikano bojama i brojevima poznatih favorita današnjih MotoGP natjecanja na svakom su koraku. I sasvim je svejedno nosite li majicu s brojem 46, 99, 93, 26, 04 ili bilo koju drugu. Nitko na nikog ne gleda sa prezirom ili mržnjom, svi su jednako sretni i dobre volje. Na ovakvim manifestacijama zna se okupiti i do 120.000 posjetitelja, a sve prođe bez i jednog ozbiljnijeg incidenta. To ovu vrstu sporta bitno razlikuje od, primjerice, nogometa.

Cannigione, zaljev Arzachena

Pogled na nasip i most koji povezuje Capreru i La Maddalenu

Nakon što smo u akreditacijskom centru podigli sve potrebno odlazimo u kamp gdje u par minuta podižemo izvrstan Decathlonov šator. Zatim trk na pivo i čips u bar. Naravno ovdje se na nekoliko ekrana prate današnje kvalifikacije i svi su stolovi zauzeti. Ovaj kamp ima i veliki bazen uz terasu bara, tako se sve što se zbiva na ekranu može pratiti i iz vode…. Predobro.

Nakon osvježenja odlazimo do same staze i „paddocka“.

Budući da su se kvalifikacije privele kraju, među kamionima momčadi lako se može sresti nekoga od vozača. Mi smo tako nabasali na Mattiju Pasinija i s njim razmijenili par riječi. Simpatičan je to „dečec“ koji nas je potom pozvao u svoj stožer na večeru i druženje. Naravno, takav se poziv ne odbija pa smo dio večeri proveli s njegovom ekipom, gosteći se raznim delicijama koje smo obilno zalili šampanjcem i Aaperolom.

Nakon ovih gušta izlazimo ponovno u „paddock“ područje gdje su na svakom koraku razni glazbenici sviraju poznate stvari vrhunskih svjetskih bendova. I to gotovo bolje od originala. Hitovi Stonesa, Purplovaca, Animalsa i mnogih drugi izvode se cijelom dužinom „paddock prostora“. Ipak, izvedba Lynard Skynardove stvari „Sweet home Alabama“ nadmašila je i same tvorce ovog remek djela. Dok điramo u krug nailazimo na stare znance Valeta i Jorgea. Oni dijele autograme dok rulja skandira „Vale! Vale! Grande Vale!

Bear rock, stijena u obliku medvjeda Tempio Pausania i katedrala Sv. Petra

Atmosfera postaje sve vatrenija i fešta se proteže dugo u noć.

Mi napuštamo ovaj spektakl i odlazimo do prvog mjesta uz stazu, Scarperije. Ovdje je ludnica. Ulice su prepune štandova, a mnoge bine s kojih dreždi glazba postavljene su na svakom trgu ovog malog mista. U samom centru postavljena je izložba motocikala. Zastave s brojem 46 vijore se čak i sa crkvenog tornja. Neopisivo. Zabavljamo se do sitnih sati. Ne biste vjerovali, no ovdje se bakice i djedice u osamdesetim godinama, raspituju kako je danas na treningu prošao Vale?

Ponovo ne idemo za Korziku

Jutro je svanulo sunčano i bez oblačka, a gužva je još veća gužva nego jučer, no unatoč tome uspjeli smo se brzo probiti do parkirnog mjesta unutar motodroma. Nakon prvih par krugova utrke odlazim van i uspijevam se ubaciti s fotografima gotovo tik uz stazu i snimiti doista sjajne fotografije. Ipak kruna naše posjete Mugellu uslijedila je u konferencijskoj sali nakon utrke. Naime, neprikosnoveni kralj MotoGP utrka Valentino Rossi je mimo protokola i pravila došao do moje malenkosti i pružio mi ruku. Mogu reći da smo nakon brojnih utrka, na kojima smo bili nazočni proteklih godina, s Valentinom postali dobri poznanici što je on ovom svojom gestom i potvrdio.

Nakon presice žurimo u kamp po stvari i uskoro smo na cesti koja preko brežuljaka vijuga put Firenze i Siene. Današnje odredište je Marina di Grosseto na toskanskoj obali i kamp našeg starog prijatelja Moranda, koji je i doslovno star jer su mu 84 godine. Poznajemo se desetak godina, a nalik je na inspektora Columba iz istoimene serije. Stalno đira po kampu, a iako nema jedno oko i još koješta, siguran sam da mu ni žohar ne može promaći. Inače, kamp je predviđen isključivo za kampere i moto domove, a ipak nas godinama pušta kao uljeze sa šatorom, u svoje malo carstvo.

Sljedeći dan odlučili smo provesti na plaži, a predvečer u uživanju u toskanskim specijalitetima: pršutu, siru, maslinama i, naravno, vinu toskanske regije Marema. Sljedećeg jutra odlazimo poznatom cestom E80, preko Follonice i Cecine te za nekih 50 minuta stižemo u trajektno pristanište u Livornu. Ovdje se nalazimo, mislim, treći put u proteklih osam godina u namjeri da pređemo na Korziku. Do sada nam to nije uspjelo niti jednom, zbog gotovo nevjerojatnih razloga. Ne bih sada želio elaborirati sve te razloge, no mogu samo reći da se u svim slučajevima radilo o bizarnim stvarima. Zašto bi ovaj put bilo drugačije?

Dok sam se penjao do blagajne koja se nalazi na prvom katu pristanišne zgrade, Nada je ostala pored Versysa i budno pazila na motor i opremu. Ne treba niti sumnjati da je sve prošlo kako ne treba. Sljedeći trenuci odlučili su da niti ove godine nećemo biti gosti na Napoleonovom otoku. Prijelomni moment dogodio se na samoj blagajni. Teti što prodaje karte rekoh :„Prego bigletti per due persone, uno moto“ Teta reče: „ No problema, cento quaranta nove (149) euro, prego“. E tu je bio kraj. Govorim joj da smo prije nekoliko sati na njihovoj internetskoj stranici vidjeli da je cijena 52 € za nas dva i motor. Objasnila nam je da smo

Naš smještaj u kampu

došli samo sat prije polaska trajekta i da se zbog toga cijena utrostručila. Pitam je dali joj uši čuju što joj usta govore i da ne mogu vjerovati da je ovo moguće. Teta je neumoljiva tako da odustajem od daljnje rasprave.

Mislili smo ostati negdje u blizini Livorna i kupiti karte za sutrašnji dan, pa se prebaciti preko na otok. Budući da smo već umorni i znojni od vrućeg dana, ne da nam se sve ponovno raspakirati za jednu noć pa, smo upitali zlu tetu da li danas vozi još kakav trajekt za Sardiniju. Da, i to u 23 h za cijenu od 47 €.

Pomislili smo da se radi o šaljivom kućnom videu pa smo se osvrnuli oko sebe ne bi li ugledali skrivenu kameru. Teško mi je shvatiti da za vožnju od 8 h do Sardinije plaćamo trostruko manju cijenu nego li za vožnju od 4 h do Korzike i to sa istim prijevoznikom. No, pravila su pravila, koliko god se nama činila nevjerojatnim.

Plovimo za Sardiniju

Naravno, kupujemo karte za Olbiu, a budući da smo cijelo putovanje pripremali proučavajući Korziku, njezine ljepote i znamenitosti, sada smo se našli u situaciji da idemo u nepoznato. Doduše imamo sa sobom nekakvu malenu knjižicu o Sardiniji, ali na mađarskom jeziku, koju smo još poodavno kupili, zlu ne trebalo. Naravno, mađarski jezik nam je potpuno stran tako da naš vodič nije baš od velike koristi, izuzev nekoliko fotografija i šture karte koja je dijelom ispisana na mađarskom, a dijelom na engleskom jeziku. Što bi rekli, „džaba“ sve to pa odlazimo do lučke suvenirnice gdje kupujemo auto kartu Sardinije i turistički vodič na engleskom.

Još uvijek smo mišljenja da ćemo možda uspjeti sa Sardinije sutra preći u Bonifacio na Korzici, s obzirom da ta dva otoka dijeli tek uski tjesnac i vožnja trajektom od nekih 30 min. Bilo kako bilo naš „čamac“, kako od milja nazivam ogromni trajekt kompanije Moby, je predivan i gigantskih je gabarita, a oslikan je likovima iz Disney crtića. Impresivno je koliko kamiona, automobila, kampera, motocikala stane u ovog diva.

Ukrcaj je potrajao više od sat vremena. Napokon smo ušli u trajekt i svezali motor sigurnosnim užetom. Budući da smo svi mi nomadi na dva kotača dobili parkirno mjesto na najvišoj etaži, na kojoj je od nekakve turbine pirio vjetar gotovo orkanskih razmjera,

Panorama na sjeverozapadu kod Cala Ostina nedaleko Castelsarda

morali smo dobro osigurati motore.

Ovaj trajekt ima nekoliko barova, restorane, dječje igralište, trgovine pa čak i koncertnu dvoranu. Ima tu raznih „faca“, od puke sirotinje, koja zajedno sa svojim psima spava po podu uz stepeništa, do ušminkanih dama u večernjim toaletama koje se kao na reviji šeću s ponosnim muževima fićfirićima. Dakako tu su i debeli, bradati, tetovirani tipovi u kožnim prslucima s logom Harley Davidsona, nad čijim se stilom snebivaju maloprije navedene dame. Mene sve to malo podsjeća na film o Titanicu, ali se iskreno nadam da će ova priča imati drugačiji kraj.

Dok naš brodić plovi kroz mrklu noć ja proučavam kartu Sardinije i pokušavam osmisliti nekakav plan istraživanja ovog najvećeg mediteranskog otoka nakon Sicilije. Pred zoru me svladao umor pa se spuštam u horizontalu na sjedište separea na kojem sam uspio odspavati dobrih 2 do 3 sata. Nada je to učinila već davno tako da sam joj zavidan.

Jutro je na horizontu prikazalo obrise otoka na koji smo krenuli. Pomalo je uzbudljivo kada se čovjek nađe u situaciji da ide u nepoznato. Osjeti se miris avanture. Iskrcaj sa trajekta trajao je puno kraće nego ukrcaj, pa smo se uskoro našli na pristaništu. Olbia se nalazi na sjeveroistočnoj obali otoka uz istoimeni zaljev. Važno je središte, te luka i naša polazišna točka za istraživanje Sardinije. S ostatkom otoka odlično je povezana cestovnom i željezničkom mrežom.

Sjedimo na terasi cafea „Lorenzo“ dok sa suprotne strane ulice na nas gleda reklama cafe bara imena „Stalingrad“. Dojmljivo. Nismo otišli do njega provjeriti da li na zidu visi slika blago nasmijanog druga Staljina.

Uz mirisnu kavu i prhke talijanske kroasane definiramo put i način na koji ćemo istražiti ovaj ne mali otok. Od susjedne nam Slovenije veći je za 4.000 km2, dakle lijep zalogajčić. Ovim dogovorom Korzika nam je ponovo ostala nedostižna. Uvijek smo složni oko promjene plana koja se dogodi tijekom putovanja. To je također i jedan od bitnih razloga zašto volimo putovati sami.

Smaragdna obala

Odlazimo u pravcu najelitnijeg dijela otoka, poznate Costa Smeralde odnosno Smaragdne obale. Cesta nas vodi tik do obale i prolazi pored nepreglednog niza malih zaljeva i plaža s kristalno čistim morem. S punim pravom su joj dali ime koje nosi. Kruna posjeta Smaragdnoj obale bila je u Porto Cervu, najmondenijem „jetset“ odredištu. Nemamo ovdje što tražiti, pa odlazimo do desetak kilometra udaljenog elitnog

Rocca L’Elefante, stijena u obliku slona Žongliranje ispod krova crkve Gospe Fatimske u La Muddizzi

Alghero,Bastion Christoforo Columbo

Alghero ulica

kampa Centro Vacanze u Isuledi, koji nam je za 66 € po noćenju otvorio vrata svog lijepog zidanog bungalova.

Kako i priliči mjestu najluksuznije europske obale, sve u kampu i oko njega je u skladu s tim. Dakle savršeno. Nakon što smo se smjestili i osvježili odlučili smo otići do krajnjeg sjevera otoka i nacionalnog parka, arhipelaga La Maddalena.

Do najvećeg od sedam otoka tog arhipelaga plovi maleni trajekt poput naših starih Jadrolinijinih. Uskoro promatramo panoramu pitoresknog gradića Palau iz kojeg smo isplovili i nakon nekih 15 minuta stižemo u Maddalenu.

Klasično mediteransko mjesto talijanskog šarma kojim dominira crkva Sv. Maddalene zaštitnice grada. Uske ulice i mnogi mali trgovi prepuni suvenirnica glavno su obilježje mjesta. Sve vrvi od turista, iako sezona još nije počela. Ne smeta im u pohodu niti kiša koja je malo čas počela, tek da podsjeti kako nas prati u stopu. Nevjerojatno je da kisnemo na otoku sa više od 300 sunčanih dana u godini.

Razgledavamo trgovine dok čekamo da kiša stane, a potom odlazimo do susjednog otoka Caprere. Ovaj otok je cestovnim nasipom i mostom povezan s La Maddalenom što prelazak čini vrlo zanimljivim. Capreru odlikuje savršena prirodna ljepota koja se ogleda kroz guste borove šume i atraktivnu stjenovitu obalu. Osim toga Caprera je poznata kao otok na kojem se nalazi kuća i muzej Giuseppea Garibaldija, avanturista, vojnika i čovjeka koji je zaslužan za ujedinjenje Italije. Za taj cilj on se zalagao kroz nekoliko ratova.

Mnoge vojne postrojbe u svijetu nose njegovo ime, a zanimljivo je da se njegovim imenom zvala i jedna partizanska postrojba na jugoslavenskom tlu. Uskom asfaltiranom cestom uputili smo se do Garibaldijeve kuće. Cijelim putem pratio nas je opojni miris bora dok se kroz njegove krošnje pogled pružao na tirkizno more i susjedne otočiće. Uskoro smo se našli pred ulazom Garibaldijevog posjeda gdje su nam ljubazni domaćini preuzeli kacige na čuvanje, a nas s vodičem uputili u razgledanje parka, kuće i muzeja Garibaldi.

Vrijeme se stabiliziralo pa smo tijekom plovidbe natrag za Palau uspjeli vidjeti jednu od atrakcija ovog dijela Sardinijske obale. „Bear Rock“, odnosno impozantna stijena u obliku medvjeda nalazi se u blizini rta Capo dell’Orso, nedaleko Palaua. Kao i većina granitnih stijena na Sardiniji, koje su dobile neobične oblike, i ova je nastala erozijom koju su skrivili slana voda i jak vjetar s mora. Mora se priznati da je priroda bila vrlo kreativna dok je stvarala umjetnička djela poput ovog.

Navečer u kampu razmatramo što nam je činiti obzirom da je prognoza za sljedećih nekoliko dana kiša. Ujutro se odjavljujemo iz kampa i pod punom kišnom opremom odlazimo prema drugoj strani otoka u potrazi za suncem.

Bez obzira na kišu koja neprekidno pada nastojat ćemo današnju rutu učiniti što zanimljivijom. Zato smo odabrali cestu SS 125 koja se probija kroz planinske lance regije Gallura. Time nam se pružila prilika voziti kroz brda Monte de Uliane i Monte de Limbara. Iako niti jedan vrh ovih brdašaca ne prelazi 1.400 m n/v, vožnja po jakoj kiši može postati prava avantura. Vozeći

Alghero, izrada slike Cala griecas, obala prema Bosi

kroz zavjesu od kiše ni ne pomišljam stati i načiniti koju fotografiju jer bi to bilo ravno debilizmu.

Poslije kiše slijedi kiša

Upravo je nevjerojatno kako nas na većini naših moto putovanja kiša prati u stopu, unatoč tome što za njih koristimo lipanj, srpanj ili kolovoz. Do sada smo dobro pokisli u Dolomitima, Tirolu, na bavarskim dvorcima, Amsterdamu, Parizu, Bruggeu, Gentu, Londonu, Oxfordu i što je najzanimljivije u Ateni. A sada i na Sardiniji koja slovi za sunčani otok. Naravno nismo jedini koji trenutno kisnu, pa mi na um pada ideja kako bih mogao dobro zaraditi na tome kada bih na netu objavio da ću za nekakav skroman iznos ostati kod kuće, ukoliko mi svi oni koji planiraju putovanje u mom terminu uplate neku banku. Tako nitko ne bi pokisnuo, a meni ne bi bila na odmet kakva financijska potpora tog tipa.

Kroz grmljavinu i obilan pljusak ulazimo u San Antonio di Gallura, maleno seoce koje se nalazi na vrhu brda i cijelo je popločeno kamenom. Nekoliko staraca iz lokalne birtije uživa gledajući nas kako se patimo pokušavajući osoviti motor na bočni nogar dok on polako klizi niz strminu ulice. Auto karta ove regije koju smo dobili u kampu u trenu je prešla u tekuće stanje, a voda ju je otpratila do obližnje šahte.

Nakon par trenutaka provedenih ispod nekakvog krova odlazimo dalje put Tempia Pausanije. U ovaj lijepi gradić, koji se nalazi u podnožju Monte de Limbara, stižemo oko podneva. Na benzinskoj postaji čekamo da kiša barem malo posustane. Nakon gotovo sat vremena provedenih sušeći kišna odjela, parkiramo se u pješačkoj zoni tik do katedrale Sv. Petra. Ova ogromna crkva izgrađena je u XIV st. i glavno je obilježje grada. Kamenom popločenim ulicama u kišnim opravicama uputili smo se u kraću šetnju starim gradom. To uključuje i posjet najzanimljivijem trgu Piazza Italia, na kojem se nalazi višestoljetni zdenac.

Nakon kratkog predaha uz kapučino nastavljamo dalje prema Castelsardu na sjeverozapadu otoka. Izmjenjuju se plodne nizine sa brežuljcima prekrivenima vinovom lozom dok se u pozadini njih uzdižu planinski vijenci Serra di Petra Marina.

Iz regije Gallura uskoro prelazimo na područje regije Anglona. Vrijeme je i dalje više jesenje nego ljetno pa nas nedaleko Sedinija jak vjetar i kiša tjeraju pod krov obližnje crkve Gospe Fatimske, u La Muddizzi. Ovdje nas je dočekao nekakav mladić s posebnim potrebama koji je neprekidno ponavljao „Bella Madona, Bella Madona“ i još ponešto na talijansko sardinijskom dijalektu. Ništa nismo shvatili, no nije niti bitno jer sam kod ulaznih vrata crkvice opazio probušenu nogometnu loptu. Odmah sam je prisvojio i počeo žonglirati s njom. Naravno ponijelo me nadolazeće svjetsko nogometno prvenstvo. Kiša pada, motor tako reći uvezen u crkvu, dečko koji zaziva Bogorodicu, ja također u nekom čudnom stanju svijesti žongliram probušenu loptu, a sve to zabrinutog izraza lica promatra

Cala Bona, Alghero Bosa

teta Nada. Najvjerojatnije misli „Što je meni ovo trebalo?“.

Nasuprot ove bogomolje nalazi se bar. Otišao sam po croassane i kavu do tamo. Likovi kao sa tjeralice motrili su svaki moj pokret dok god nisam izašao na ulicu. Bio sam siguran da sam uletio u nevolju, no ipak je sve prošlo OK. Želim reći da ljudi iz unutrašnjosti ovog prekrasnog otoka nisu baš oduševljeni turistima i to ne kriju nimalo. Obalni dio je nešto sasvim suprotno, jer živi isključivo od turizma pa su i face ondje nasmijane i vedre.

Kad već govorimo o karakteru i osobnosti Sardinije treba reći i to da je ovaj otok u nekim svojim dijelovima unutrašnjosti bio neosvojiv čak i Rimljanima, Hitleru i drugim osvajačima. Kako piše u mom vodiču, mnoga pastirska sela Sardinije ne znaju što znači okupacija jer nikada nisu bila podčinjena nikome. Mislim da to dovoljno govori o kakvom se podneblju, a i ljudima ovdje radi. Uskoro se razvedrilo pa krećemo dalje. Stijena u obliku slona

Na cesti smo SS 134 koja nas od Sedinija vodi nestvarnim krajolikom do jedne od najvećih prirodnih zanimljivosti Sardinije. Roccia dell’Elefante je stijena u obliku slona. Doista je nevjerojatno koliko se priroda na ovom otoku umjetnički izrazila kroz mnoge skulpture koje je pod utjecajem vremenskih prilika stvorila. Sardinija obiluje ovakvim neobičnim remek djelima. Naravno gužva je uz ovu stijenu kraj ceste pa čekamo priliku za fotografiranje. Ovo je doista poseban otok u svakom smislu.

Odlazimo cestom put Castelsarda, a asfalt fantastične granulacije i mnoštvo zavoja tjeraju vozača na akciju. Uskoro se pred nama ukazao grad na stijeni gotovo nestvarne ljepote, Castelsardo.

Zaustavljamo se na improviziranom vidikovcu, kojeg su zbog nepristupačnog terena vjerojatno načinili sami turisti, i uživamo u savršenom pogledu na ovaj pitoreskni gradić. Neumorno pritišćemo okidače svojih kamera, jer nema mjesta pogrešci. Jednu od ovih fotki želimo na zidu svog dnevnog boravka.

Na stijeni iznad grada nalazi se dvorac iz XII st. kojeg je dala izgraditi đenoveška obitelj Doria. Gotovo svaka od strmih ulica ima očaravajući pogled na tirkizno more i puntu Tramontana, jednu od mnogih u zaljevu Asinara. Glavno gradsko obilježje je crkva Sv. Antonia iz XVII st. dok je nasuprot nje crkva Sv.Marije. Castelsardo ima i malenu luku, a kilometrima se protežu njegove plaže, čiji bijeli pijesak zapljuskuje kristalno čisto more.

Nakon što smo odmorili nekih pola sata, po sunčanom vremenu odlazimo u pravcu Sassarija, jednog od najvažnijih gradova na otoku. Izgradili su ga đenoveški i pisanski trgovci u XIII st., a poznat je kao prvi sveučilišni grad na Sardiniji. Naravno ponovno su se nadvili crni oblaci s neba i dolazi nova porcija kiše kojom ovaj dan nije oskudijevao. To nas je usmjerilo put Alghera ne dopustivši nam ulaz u Sassari.

U Alghero stižemo predvečer i smještamo se u kampu Laguna Blu, par kilometara od grada. Odlična kućica sa klimom, TV-om i velikom terasom pod krošnjom borova bit će nam smještaj nekoliko narednih dana.

U nedalekom Lidlu kupili smo Limoncelo i večer provodimo guštajući taj liker od limuna te planiramo sutrašnji dan. Ujutro odlazimo obalom do Alghera. Na naše iznenađenje, vidimo da je ovaj grad danas i narednih 4 dana domaćin svjetskog prvenstva u auto relija. Naravno, danas ne idemo nikamo odavde, nego ćemo vrijeme provesti razgledajući garaže timova smještene na gradskoj rivi i staru gradsku jezgru. Osim natjecateljskih automobila, po čitavom gradu izloženi su oldtimeri, legendarne Lancie i Fiati te mnogi drugih već vremešni trkaći strojevi.

Grad Alghero nalazi se na tzv. koraljnoj rivijeri i poluotoku nasuprot Algherskog zaljeva. Osnovan je u ranom XII st., a izgradili su ga Đenovešani. Godine 1535. od Genove ga otimaju Aragonci i naseljavaju ga ljudima iz Barcelone i Valencije. Izvorni stanovni-

ci Alghera, Ligurijci i Sardinijanci, protjerani su do zadnjeg. Tako se ovdje i danas njeguje katalonski jezik i kultura, a izgled starog Alghera je u potpunosti španjolski.

Živahna luka Alghera je labirint kamenom popločenih uličica. Okružena je obrambenim zidinama i kulama, a stari grad pun je raznovrsnih tornjeva. Jedan od njih je Torre di Porta Terra iz XVI st. poznat kao Židovski toranj po svojim graditeljima. Gradska katedrala iz XVI st. građena je u katalonsko – gotičkom stilu, a u svojoj unutrašnjosti čuva mauzolej „Maurizio Giuseppe“.

U Neptunovoj spilji

Dok šećemo ovim zanimljivim gradom nailazimo na uličnog crtača, koji neobičnom tehnikom izrađuje svoje slike. U par minuta ovaj frik je u staju napraviti prava mala remek djela, s gotovo nikakvim alatom i materijalom. Dok ga sa čuđenjem promatram kako jednim kistom umočenim u nekakvu bukaricu šara po papiru i u trenu izrađuje sliku Alghera, on sebi nešto mrmlja u bradu. Na upit kako mu to uspijeva on odgovara da je to njemu jednostavno kao što je meni voziti motor. Nakon par minuta završio je sliku, zarolao je, povezao nekom tankom grančicom i predao Nadi. Rekao je da je to poklon za nas. Stvarno nas je iznenadio svojom gestom obzirom da te slike naplaćuje 20 €. Zahvalili smo mu se i fotografirali s njim te nastavili istraživati grad.

U pohodu kroz gradske ulice izbili smo na zapadnu obalu Alghera, na zidine kojima dominira Bastion Cristoforo Colombo, jedna od obrambenih kula grada sa čije pozicije se pruža pogled na rt Capo Caccia. Taj impozantni rt, dvadesetak kilometara udaljen od grada, u svojoj utrobi krije spektakularne spilje pod nazivom Grotte di Nettuno, odnosno Neptunove spilje.

Odlazimo na predah u jednu biblioteku koja na uličnoj terasi poslužuje razne delicije i vrhunsko vino. Zanimljivo je to iskustvo. Unutar biblioteke lokalne umne glave, na šanku okruženom bocama i knjigama, raspravljaju i ukrštaju koplja o tko zna kojim temama. Nakon slasnog objeda od par vrsta pršuta i raznoraznih sireva, te čaše vrhunskog vina spremni smo za pokret.

Strmim i zavojitim cestama krećemo prema rtu Capo Caccia. Panorame koje se otvaraju iza svakog novog zavoja gotovo su nestvarne. Asfalt je vruć i gume se drže ceste kao pljuvačka za strop. Nakon nekog vremena pred nama se ukazala veličanstvena hrid Capo Caccie koja se strmoglavo obrušava u plavetnilo Sardinijskog mora.

Spektakularni pogled otvara se prema Algherskom zaljevu i mnogim starim tornjevima – osmatračnicama, kojih je na Sardiniji na stotine. Jedan od njih je i Dragonara koji štiti ulaz Neptunovoj spilji. Parkiramo motor na strmini, jer ovdje nema ni metra ravnog tla. Zatim krećemo u pravu avanturu spuštanja po više od 700 stepenica koje vode u Grotte di Nettuno. Pri silasku ovim uskim stepeništem do dna rta pruža se spektakularni pogled. More je ovdje kao „photoshopirano“ i doima se nestvarno.

Snježno bijeli galebovi s hridi motre na svoje potomstvo, koje u sjeni stijena čuvaju njihove ženke. Gotovo se daju dotaknuti rukom, a rado su spremni pozirati pred objektivom kamere. Spust do spilje traje dobrih pola sata, a kako će izgledati povratak ne smijemo ni zamisliti. Neptunova spilja sastoji se od nekoliko galerija fantastičnih stalaktita i stalagmita koje je priroda kroz tisuće godina oblikovala u utrobi Capo Caccie.

Fascinantan je i sam ulaz u ovu spilju. Ovdje se kroz rascjep u stijeni valovi uz gromoglasan zvuk razbijaju o oštro kamenje litice, dok milijarde raspršenih kapljica lebde zrakom tik do posjetitelja. Povratak do vrha rta bila je posebna avantura za koju je trebalo malo više od dobre kondicije. Gotovo smo dušu ispustili penjući se strmim stepeništem. Bez obzira na napor, isplatilo se spustiti u trbuh ove strme hridi. Za danas nam je dosta akcije pa odlazimo do našeg kampa, na terasu bungalova gdje kao i prethodne večeri širimo kartu, i uz dobro vino dogovaramo kamo ćemo sutra. Usput se zaustavljamo kratko da bi uživali u pogledu na savršeni suton. Velika crvena lopta uskoro je potonula u predivno Sardinijsko more.

Cesta iz snova

Jutro je vrijeme za croassane i kapučino, a danas ćemo se obalom spustiti nekih 100 km južno, do grada Bose. Cesta SP 49 je kao stvorena za taj poduhvat. Namjerno kažem poduhvat, jer ova „strada provinciale“ se ne mora postidjeti niti jedne MotoGP staze na svijetu. Dobro znate što to znači. Cesta je poput brusnog papira, a zavoji se neprekidno nižu u dužini od 50 km, dok se ona uspinje u stjenovita brda i spušta gotovo do samog ruba obale.

Savršeno pogođeni razmaci između zavoja i njihov precizni nagib ovdje dnevno privuku stotine cestovnih trkača. Nirvana je ovo za svakog istinskog ljubitelja jurnjave po cesti. Gromoglasna jeka iz ispušnih sustava valjda svih znanih proizvođača, lomi se o oštre stijene planina da bi se nekoliko trenutaka kasnije istom žestinom survala prema

Capo Caccia stepenice prema Neptunovoj spilji

Crkva San Pietro Extramuros Bosa ulica

Neptunova spilja

WRC rally u brdima Lanurre kod Argentiere

indigo plavom moru. Ovo je svakom motociklistu ekvivalent onog što je ljubiteljima Bacha, Beethovena ili Straussa Novogodišnji koncert iz Beča.

Osim izvrsne ceste, pažnju privlače i predivne panorame kojom SP 49 prolazi. Nisko divlje raslinje endemskih vrsta i savršenih boja rasuto je po stijenama i uz sam rub ceste. Odjednom se pred nama se stvorio gradić kao iz bajke. Izgrađen na brdu, šareno obojenih kuća niže kojih je ušće jedine plovne sardinijske rijeke Tema. Povrh svega na brežuljku se nalazi dvorac Castello di Serravialle koji je 1122. godine izgradila obitelj Malsapina. Pravi praznik za oči.

Parkiramo se kod drevnog kamenog mosta koji povezuje dvije strane ovog gradića u samom njegovom centru. Ubrzo se već uspinjemo starim srednjovjekovnim uskim uličicama koje vode do dvorca. U mom vodiču piše da se ove ulice od tada nisu gotovo uopće promijenile. Nagrada za napor koji smo uložili pri usponu je fantastičan pogled na grad i njegovu okolicu. Štandovi oko dvorca u svojoj ponudi imaju suvenire i predmete koji označavaju povijest i vrednote ove regije. Nakon što smo kupili par suvenira spuštamo se do caffea na ledeno pivo. Samo kilometar dalje uz obalu nalazi se romanička crkva San Pietro Extramuros pa odlazimo do nje. Ulaz u svaku ovdašnju crkvu, crkvicu ili kapelicu naplaćuje, kao uostalom u cijeloj Italiji. Mora se priznati da Talijani imaju smisla za ubrati eure na svakom koraku. Po povratku u Alghero stali smo na jednoj plaži uz cestu i po prvi puta na ovom putovanju uskočili u sardinijsko more. Večer je kao i inače predviđena za gastronomske gušte s imperativom na autohtone proizvode Sardinije.

Idući dan idemo na krajnji zapad do Nacionalnog parka Asinara i neke od najljepših plaža na otoku, smještenih na istoimenom zaljevu. Usput je i završna etapa WRC svjetskog reli prvenstva, koja se danas vozi u regiji La Nurra kod grada Argentiere. Dio puta cesta nas vodi prema Capo Cacciji da bi se kod Fertilie odvojila prema brdima oko Argentiere. Vozeći se oko pola sata po surovom, ali cestom dobro povezanom terenu izbili smo na rt Capo dell’Argentiera. Lokalnu cestu policija je zatvorila za promet pa se kroz gomilu automobila sporednim puteljkom probijamo gotovo do središta događanja. S jedne strane je maleni zaljev s lijepom plažom, dok se nasuprot toga po makadamu kroz krševito stijenje vozi završnica sardinijskog relija.

Prvi put u životu se nalazimo na ovakvom događanju, pa nam je sve interesantno. Škode, Hyundai, Citroeni i drugi reli automobili nevjerojatnom brzinom jure kroz ovu planinu. Prolasci kroz zavoje su posebno atraktivni zbog kamenja i prašine koji pršte na sve strane, dok gledatelji majicama prekrivaju lice kako bi mogli disati.

Kontinent na otoku

Sad smo već vrlo blizu našem današnjem odredištu, zaljevu Asinara, i plaži La Pelosa, pa nakon okrjepe sasvim lagano vozimo prema tamo. Uskoro stižemo do Stintina, malenog mjesta koje, mogli bismo reći, čuva ulaz na jednu od najljepših sardinijskih plaža. Boja mora

Arheološko Nuraghi nalazište i crkva Santa Sabina, Silanus Posejdon izlazi iz mora, Cala Gonone

Nuoro, katedrala

na ovoj plaži i njezinoj široj okolici savršena je. Deseci nijansa plave boje izmjenjuju se prema dubini morskog dna i izgledaju kao da ih je netko poredao jednu uz drugu.

More je bistro kao nigdje drugdje, pa možemo reći da mu nema konkurencije. Naravno, ako izuzmemo najljepše more na svijetu, a to znamo koje je. Pogled sa La Pelose pruža se duž Asinarskog zaljeva, a u neposrednoj njenoj blizini nalazi se maleni otočić Isole Piana na kojem je jedan od atraktivnih sardinijskih tornjeva.

Odavde nosimo sjećanje na jedan interesantan događaj. Naime dok smo sjedili na parkiranom motoru s kacigama u rukama prišao nam je policajac i pokazao da ih stavimo na glavu. Nakon što smo to i učinili upozorio nas je da ih osiguramo sigurnosnom kopčom ispod brade. Što reći, svaka čast ovom policajcu koji zna što radi. Zahvalio sam mu i pružio ruku, jer malo je takvih poput njega. Ili je to možda u Italiji standard? Sišli smo s motora, skinuli kacige i pojurili prema ovoj predivnoj plaži.

Uskačemo u kristalno čisto more! Zaista je pravi užitak guštati ovo more i ovaj pogled na jednoj od najljepših svjetskih destinacija. Naravno sve to ima i svoju cijenu pa tako 2 dl točenog piva, ovdje pod sjenicom od trske, stoji 5 €. Budući da smo žedni pijemo ga kao da je cijena 5 kn. Cijelo popodne uživamo na La Pelosi, a predvečer odlazimo na suprotnu stranu do rta Capo Falcone, s kojeg se pruža doista orlovski pogled na najzapadniji dio sardinijskog mora i obale.

Za povratak u Alghero koristimo jednu lokalnu cestu na kojoj još nismo bili. Dobro smo odabrali jer smo usput naišli na grupicu klinaca koji su se sa plaže vraćali na nekakvim nisko kubičnim cvajtaktima, i divljali po cesti. Neko vrijeme smo udisali miris Castrolovog ulja za dvotaktne motore vozeći iza njih, što je rezultiralo snažnom reminiscencijom. Hm, ipak su ovi klinci kao časne sestre naspram toga kakvi smo svojevremeno bili mi. Oštro dodajem gas pa ubrzo ostaju iza nas.

Idućeg jutra nakon kave odmah krećemo prema gradu Nuoro u kontinentalnom dijelu otoka. Garmin nas s lakoćom izvodi iz grada te smo se ubrzo našli na cesti prema Pozzomagioreu. Lijep krajolik u brdima Altopiano della Campeda i vijugava cesta koja njime prolazi odličan je izbor za početak dana. Kod Macomera se odvajamo lijevo prema Silanusu. Ovdje cesta prolazi kroz dolinu koja razdvaja gorje Marghine od planina Barbagie.

Grad Nuoro ima spektakularni položaj ispod Monte Ortobena i dramatičnog planinskog lanca Supramontea. Dolazimo oko podneva i iscrpljeni suncem tražimo okrjepu na terasi pod tendom, u hladu jedne od mnogih uskih ulica. Naravno većim dijelom je ovo pješačka zona, no uz blagoslov carabiniera motor parkiramo tik do stola za koji smo sjeli. Glavno obilježje grada je crkva Santa Maria Delle Grazie u samom centru. Nuoro je i dom Nobelovke Grazie Deledde, koja je ovu prestižnu nagradu dobila 1926. godine za književnost.

U svakom slučaju Nuoro je vrlo zanimljiv grad koji se našao na samom rubu regije Barbagia i neprobojnih planina u koje mi trebamo uskoro zaviriti. Moj pisani vodič navodi da se u Barbagiji

nalaze izolirana sela pastira koja, zahvaljujući neprobojnom planinskom masivu Gennargentu nikada nisu osjetila vlast gospodara. Nakon hladne bevande uputili smo se onamo gdje ni Rimljani nisu uspjeli proći. Cesta nas kroz gorje Barbagia Ollolai vodi prema Mamoiadi, još jednom ruralnom mjestu u srcu ove planine.

Horor sa zmijama

Cijelo vrijeme uz cestu nas prati rukavac rijeke Oliene koja nedaleko odavde završava svoj tok i nestaje u brdima nedaleko jednog sela. Mamoiada je poznata po nekoliko manufaktura koje izrađuju maske od drveta, još jednim od prepoznatljivih simbola Sardinije. Naime u vrijeme Festivala Mamutona, ljudi u zlokobnim maskama i tradicionalnoj nošnji izvode ritualni ples koji završava simboličkim „ubijanjem“ žrtvenog jarca.

Taj događaj bude nabijen snažnim emocijama što se može vidjeti kroz žestoku folklornu tradiciju, koja ukazuje na jak otpor promjenama. Ne treba smetnuti s uma da je Sardinija otok van vremena, treba to poštovati i uživati u njezinoj posebnosti. Jedan drvodjelja proveo nas je kroz svoju radionicu i pokazao nam postupak izrade ovih maski. Ipak cijena od 100 € na više po komadu nije nam u ovom trenutku bila prihvatljiva.

Nastavljamo na jug, do još jednog posebnog mjesta, Orgosola. Trenutno se nalazimo u zemljopisnom i spiritualnom srcu Barbagie. To je doista fascinantan svijet mimo sadašnjosti, orijentiran na tradicionalne vjerske vrijednosti, prilično surov, no ipak poseban. Homer ga je opjevao kao maleni kontinent u kojem prevladava okoliš predivnih panorama jedinstvene flore i faune. Ljudi ovdje žive i rade služeći se primitivnim metodama u svom životu i poslu. Ovčarstvo je osnovna djelatnost, tako se nerijetko na cesti mogu sresti ova rogata i simpatična bića, no niti jednog pastira nismo vidjeli.

Jednom uskom cesticom zalutali smo do nečijeg posjeda skrivenog u vrletima planine. Ambijent kao iz horora podupro je naš odlazak iz ove pustopoljine, pa spašavamo živu glavu jureći kaldrmom prema bilo kakvoj cesti. Usput nas prate olupine starih automobila duboko urasle u bodljikavo raslinje, dok na podnevnoj vrućini nekoliko crnih zmija lijeno prelazi ovu „cestu“. Pitoreskni Orgosolo nedugo po tom se ukazao pred nama. Ovo posebno mjesto u brdima Supramontea nismo nipošto željeli zaobići. Prvenstveno zbog toga što ono predstavlja istinsku srž i temperament Sardinije. Cijelo mjesto oslikano je muralima koje su izradili individualci i grupe koji pozivaju na neovisnost Sardinije. Suparnički klanovi su ovdje 50 godina bili u krvnoj osveti, a djela lokalnih bandi i danas žive u folklornoj baštini ovog mjesta.

Želja mi je ovdje kupiti izvorni sardinijski nož, pa širom otvorenih očiju promatram izloge malih manufaktura. Cijene variraju ovisno o kvaliteti čelika i materijala od kojih je načinjena drška. Najskuplji su naravno ručno izrađeni noževi sa drškom od Muflonovog roga, koji dostižu cijenu i do 400 €.

Probijamo se kroz planinske masive vrlo slične onima u francuskoj Provansi. Ubrzo se pred nama pojavio tipični sardinijski mali gradić nadomak planine Corrasi. Oliena je još jedan od van vremenskih sardinijskih gradova koji se smjestio na teško pristupačnom terenu. Kao i prethodna mjesta koja smo opisali. i Oliena na fasadama svojih kuća ima razne protestne grafite.

Najdojmljiviji nam je mural koji prikazuje staru baku u tradicionalnoj nošnji s velikom puščetinom u rukama. Toliko o tome koliko su nas žitelji ovih planinskih gradića željni. Područje oko Oliene slovi za jedno od najvinorodnijih dijelova otoka na kojem uspijevaju vrhunske sorte vinove loze. Iz centra sela spustili smo se u njegovo podnožje i pohitali u prvu seosku birtiju na koju smo naišli. Pivo Chiusa prava je opcija nakon cjelodnevne vožnje po ovim planinama.

Sardinijski nož

Nakon polusatnog odmora krećemo prema našem današnjem odredištu Cala Gonone. Nismo daleko stigli jer na jedinoj cesti koja vodi k našem odredištu postavljena je blokada na mostu, koju nadgleda sigurnosna kamera. Vratili smo se natrag do Oliene i polupijanog lokalnog policajca upitali za pomoć. Na nekom čudnom jeziku nam je objasnio da ignoriramo blokadu i da se motorom provučemo preko mosta ukoliko postoji mogućnost za takav manevar i da nastavimo dalje. Poslušali smo „gospon“ policajca te se na mostu provukli kroz usku blokadu i mahnuli kameri na pozdrav.

Pomislili smo da je današnjoj avanturi došao kraj, no prevarili smo se. Garmin nas je odlučio prevesti do današnjeg odredišta na malo neobičan

Drvene maske Orgosolo

način. Naime provozao nas je kroz planinski masiv Tului i doista nam priredio dobru zabavu. Cesta kojom se uspinjemo k vrhu ove planine na mjestima ima uspone i do 20 posto. Naravno takve su i nizbrdice, pa spuštanje ovom kozjom stazicom postaje prava avantura. Priroda je predivna, a pogled na Oroseiski zaljev koji se pružio pred nama teško da ćemo ikada zaboraviti. Kažu da je ovo jedan od najljepših dijelova Sardinije.

Strmoglavi spust pojeo nam je dobar dio kočionih pločica, a umalo da smo ostali bez kočnica obzirom da se temperatura kočione tekućine popela u nebesa. U grču smo se uspjeli spustiti do kampa na ulazu u gradić Cala Gonone. Ovo mjesto biti će naše utočište nekoliko narednih dana, i odavde ćemo temeljito istražiti ovaj dio otoka.

Cala Gonone je malo mjesto ugurano između mora i podnožja visokih planina. Živahno je odmaralište i ribarska luka s veličanstvenim plažama. Do većine njih može se doći jedino brodom jer su izolirane uz nedirnutu obalu uz koju nema ceste. Naravno, može se i pješačiti dobro markiranim stazama, što traje nekoliko sati.

Simpatično mjestašce sa malenom lučicom i mnoštvom trgovina u kojima se prodaju otočne rukotvorine prava je meka za turiste. Iako je tek prva polovica lipnja ovo mjesto vrvi od turista. Moto nomada također ne nedostaje, pa su ovdje prisutna braća Nizozemci, Nijemci, Austrijanci, Švicarci a bome ima i Poljaka i Slovaka.

Ujutro odlazimo do najudaljenije plaže do koje je moguće doći cestom, a to je Cala Fuili. Ovdje mašta postaje stvarnost pa u nevjerici dugo gledamo duž ove veličanstvene obale. Boja ovdašnjeg Tirenskog mora je teško usporediva s bojom bilo kojeg europskog mora. Pravi je melem za oči. Zaključujemo da nam nema druge nego ostati nekoliko dana u ovom Raju. Pravi je gušt biti ovdje, pa koristimo svaki trenutak za kupanje i uživanje u predivnom pogledu na ovaj dio sardinijske obale.

Večer smo odlučili provesti u mjestu i istražiti ga što više. Osim mjesnih atrakcija i znamenitosti dali smo se i u degustaciju raznih vina koje navečer ispijamo na terasi bungalova. Ujutro želimo otići nekih 70 km južno kako bi posjetili područje atraktivnih stijena roza boje koje se izdižu iz mora kod Arbataxa. Podigli smo se zavojitom cestom nekih 5 km u planinu, no ubrzo s ostalom braćom motorašima oblačimo kišnjake i bježimo nazad u mjesto, jer nebo se otvorilo i počelo je liti kao iz kabla. Razočaranje utapamo u Limoncelu i druženju sa našim prvim susjedima, dvjema mladim francuskinjama s kojima dijelimo zajedničku terasu. Nakon sat vremena oblaci su nestali i sunce je počelo ponovno peči. Budući da smo uživali u Limoncelu danas ne možemo nikuda, nego ostajemo na mjesnoj plaži nedaleko lučice. I dalje po mjestu tragam za originalnim sardinijskim nožem. Mislim da sam ga našao, no još ću malo pronjuškati po selu.

Pirane i morski psi

I sljedeći dan donosi kišu tako da ponovo nećemo moći do Arbataxa. Budući da samo sipi odlučili smo otići do Dorgalija, živopisnog gradića s mnoštvom trgovina, restorana, suvenirnica. Na jednoj benzinskoj postaji u gradu napunili smo rezervoar pa odlazimo posjetiti jedno od 7.000 Nuraghi naselja raspršenih diljem Sardinije.

Nuraghi su jedinstveni u svijetu. Radi se o nastambama i krnjim stožastim strukturama koje potječu od otprilike 1800. do 300. godine pr. n. e. Sagrađeni su bez ikakvog veziva od velikih bazaltnih blokova iz ugaslih vulkana. O identitetu njihovih graditelja ne zna se gotovo ništa. Vidljivo je jedino da su morali biti dobro organizirani i vješti graditelji, no nisu ostavili nikakve pisane tragove za sobom.

Serra Orrios je jedno od bolje očuvanih Nuraghi sela. Blagajnik iz kućice pričuvat će nam kacige dok budemo razgledali ovo neobično naselje. Kamenom stazom potrebno je hodati nekih 500 metara do prvih ostataka drevnog naselja. Tamo gdje staza završava počinje koračanje kroz brončano doba Sardinije i ulazak u civilizaciju naroda Nuraghi. Ovo nalazište uključuje više od stotinu nekadašnjih nastambi i 49 gotovo potpuno očuvanih kućica, doduše bez krovova koji su u to doba bili većinom izrađeni od trske. Naselje je posjedovalo i svojevrsne građevine koje podsjećaju na sakralne objekte, te su na ovom nalazištu obilježene kao temple A i temple B. U njihovim suterenima otkrivene su dvije velike grobnice.

Fantastičan je osjećaj koračati ulicama davno izgubljene civilizacije otkrivene tek nedavno. Svi pronađeni artefakti, a ima ih doista puno, datiraju od ranog do kasnog brončanog doba i izloženi su u arheološkom muzeju u Dorgaliju. Među njima su mnogi alati, razne rukotvorine poput brončanih figurica, dekorativne posude, prstenje, narukvice pribadače, te razni ostaci kožne galanterije.

Iako je nalazište Serra Orrios otkri-

Oliena, ovako su nekoć dočekivali goste

Ispred trgovine u kojoj sam kupio nožić, Cala Gonone Strmo spuštanje u Cala Gonone

Plaža Fuili

veno tridesetih godina prošlog stoljeća, rekonstrukcija sela dovršena je tek 1998. godine. Nakon obilaska ovog dojmljivog mjesta žurimo prema motoru jer su se opet nadvili crni oblaci nad nama. Uspjeli smo sobom ponijeti tri malena vulkanska kamenčića sa zidova nastambi Nuragha. Sa svakog moto putovanja ponesemo po par kamenčića koji nam ukrašavaju staklenu stijenu električnog kamina. Dakako, među njima je i kamenje s Vezuva i Etne.

Bili smo dosta brzi, no kiša nas je ipak sustigla prije nego smo pronašli utočište pod strehom bara u kampu. Nema ništa ni od plaže, pa popodne odlazimo do gradskog aquariuma koji je jedno od zanimljivosti Cala Gononea, a pruža utočište piranama, morskim psima, kornjačama, i mnogim drugim morskim bićima, poput morskog konjica i velikih jastoga. Proveli smo tu dobrih sat i pol, a potom odlazimo do rive da konačno kupim svoj toliko željeni suvenir. Nije to sablja sa drškom od muflonovog roga, niti nož sa rogom od sardinijskog kozoroga, već običan tradicionalan nožić sa drškom od kravljeg roga. Obzirom da je izrađen u mjestu Patadessa, a iskovao ga je najbolji majstor na otoku signor Roberto Monni, moj simbolični suvenir dostigao je cijenu od 70 €. Naravno uz njega sam dobio certifikat i doživotnu garanciju. Dakako, trgovac je vidio da sam star ko’ biblija, pa mi je zbog te strašne činjenice i mogao dati doživotnu garanciju. Konačno mi je srce na mjestu.

Prognoza za sutra je potpuno sunčano pa ujutro uskačemo u tanke ljetne planinarske hlače, patike i lagane prsluke. Od moto opreme nosimo jedino kacige na glavi i rukavice na rukama. Kišnjake ostavljamo u bungalovu i to ćemo ovaj put skupo platiti. Već poznatom cestom uspinjemo se prema Dorgaliju. Vrijeme je izvrsno pa si možemo priuštiti dinamičnu vožnju kroz zavoje.

Razbijeni objektiv za oproštaj Planinski vijenac ovog gorja na nekoliko mjesta tvori prave klance i klisure te se svako malo zaustavljamo da bi poslikali ove krasne prizore. Prešli smo nekih 40-ak kilometara u pravcu Arbataxa kada se nebo doslovno zamračilo. Nije nam ostavilo puno vremena za bježaniju. Nadajući se da će situacija za nekih pola sata biti bolja nastavljamo u željenom pravcu. Sakrili smo se na terasu bara kod jednog vidikovca gdje sa ostalim pokislim bikerima čekamo milost. Mokri smo do gole kože a platnene patike na našim nogama žive svoje posljednje trenutke.

Strpljivo čekamo da nevera mine, ali nije izgledno da će se tako što i dogoditi. Nema nam druge, moramo se vratiti natrag. Koliko god da ćemo pokisnuti odlučili smo da smrdljive, plastične, mogli bi reći radioaktivne kineske kabanice koje se prodaju na vidikovcu ne dolaze u obzir. Nevjerojatno je da na otoku sa više od 300 sunčanih dana u godini mi hvatamo onih nekoliko kišnih. Ovdašnji stanovnici kažu da je prošle godine u ovo vrijeme bilo oko 40°C i da nisu imali niti kap kiše.

Kada se količina oborina svela na prihvatljivu litražu odlučili smo kre-

Nuraghi selo Serra Orrios

nuti natrag u Cala Gonone. Prve kilometre vozimo čak sa podignutim vizirima, no ubrzo nas je stigla oluja svih oluja. Potpuno smo mokri, usudio bih se reći čak i više nego da smo netom izašli iz mora. Nemoguće je dalje voziti pa sa još nekolicinom supatnika stojimo uz cestu dok njome teku prave bujice. Na tren kiša prestaje, a zamijenili su je prekrasni gorski kozorozi koji su izašli na cestu i blokirali promet. Druženje s ovim dragim bićima oteglo se u dužini od par kilometara.

Potpuni promašaj ovoga dana dogodio se nakon idućih desetak kilometara vožnje. Zaustavili smo se da bi fotografirali izvrsnu panoramu planine iz koje isparava vlaga što stvara oblake koji lebde iznad nje. Da bih uhvatio što bolji kadar popeo sam se na padinu uz cestu. Prilikom silaženja po nagibu stao sam na poveći komad stijene koji se odlomio od rahle i kišom natopljene zemlje, te sam svoju pustolovinu završio padom na cestu.

Naravno najvišu cijenu ovog puta platio je Canonov objektiv. On je prilikom pada udario o asfalt. Ja sam prošao samo sa poderanim hlačama i velikom posjekotinom na desnoj nozi. Najviše me ipak boljela vlastita glupost i nepromišljenost.

Sve me ovo previše deprimira. Loše vrijeme, treći pokušaj da odemo do Arbataxa koji je završio ovako. Bez obzira na sve čari prelijepe Sardinije, sada je dosta. Popodne u Dorgaliju kupujemo kartu za trajekt. Ovaj put brodit ćemo do Piombina, nekih 80 km južno od Livorna. To bi nam trebalo skratiti plovidbu za nekih sat i po vremena, pa ćemo na taj način kupiti malo vremena za povratak u Hrvatsku.

Ustajemo u 5 h i bez da smo upalili motor po nizbrdici klizimo prema rampi kampa. Tek nekih stotinjak metara od kampa budimo malog Versysa i po prilično svježem jutru krećemo put Olbie. Nekih 20-ak km cesta se probija kroz planinu Monti Remuie, a onda se uključujemo na super stradu i kroz gorje Monte Albo jurimo prema Siniscoli. Cijelim putem sunce nam blješti u oči, no unatoč tome ručku gasa odvrćem do kraja. U trajektnu luku Olbia stižemo oko 6h i 30min, a iako je do ukrcaja ostalo barem još sat vremena, čiko iz lučke kapetanije govori nam da stavimo kacige na glavu i da tako strpljivo čekamo ukrcaj na ulazak na brod. Budući da naš „čamac“ još nije ni uplovio u pristanište to je čista besmislica pa zajedno s ostalom braćom dvotočkaša ignoriramo čikinu zapovijed.

Sardinijski kozorozi na planini Gennargentu

Izletjeli smo u dvorište

Napokon se pojavio naš divovski Moby. Tko nije ubio dijete u sebi prilično će uživati u tome što je trajekt oslikan likovima iz Disney crtića. Uskoro smo krenuli i sa najviše palube gledamo kako ovaj čarobni otok malo po malo nestaje na horizontu. Nakon nekih 6 sati naviganja pred nama se pojavila apokaliptična i sablasna vizura Piombina. Na obalnom dijelu ovog grada nalaze se neka hrđava postrojenja, tornjevi i platforme koji strše duž pristaništa. Nakon što smo sišli s trajekta nastojimo se što prije izvući iz Piombina. Gotovo se utrkujemo s ostalim motoristima koji su bili s nama na brodu. Krenuli smo put jadranske obale, no želja za još kojim danom uživanja na Tirenskom moru okrenula nas je put Marine di Grosseto, odakle smo i krenuli na Korziku, ustvari Sardiniju. Dolaskom u kamp uviđamo da je prepun, za razliku od prije dva tjedna kada smo otišli odavde. Capo Morando i njegova signora Rina požurili su prema

Mali Moby trajekt Kod kuće

nama i grle nas kao da se nismo vidjeli godinama i odmah se našlo mjesto na kojem ćemo postaviti šator. Montiramo šator i nakon osvježenja odlazimo u restoran La Fontane. Večeras je utakmica Hrvatska – Nigerija pa su nam naši prijatelji, vlasnici restorana, rezervirali stol na jedan doista poseban način. Iz dnevnih novina su istrgli članak o ovoj utakmici i na papiru napisali Nada i Damir Croatia, i to postavili na stol. Gledamo tekmu uz vino bianco i navijamo. Talijani su uz nas, a atmosfera je prava navijačka.

Sutradan smo na plaži i koristimo lijepo vrijeme za kupanje, a iduće jutro krećemo put domovine. Opraštamo se sa Rinom i Morandom te krećemo u pravcu Siene i Firence. Odličnu super stradu prelazimo brzo i s lakoćom. Zaustavili smo se na Piazale Michelangelo, kako bi sa spektakularnog vidikovca bacili još jedan pogled na savršenu Firencu.

Forli je udaljen 139 km, a Garmin pokazuje da ćemo trebati gotovo 4 sata. Ubrzo nam je postalo jasno zašto je izračunao to vrijeme. Ispred nas je središnji masiv planina Appennino Tosco Emiliano, a cesta koja se probija kroz njega nema niti jednu ravnu dionicu. Takvo što još nigdje nismo sreli. Zavoji su na međusobnoj udaljenosti maksimalno 20 do 30 metara i tako u dužini od barem 100 km. Iako je cesta doista zahtjevna mi se ne damo omesti.

Pokušavamo izračunato vrijeme skratiti koliko toliko. To je za rezultat imalo ulijetanje u širom otvoreno dvorište jedne haziende u lakat zavoju, u mjestu San Benedetto in Alpe. Nije bilo drugog izbora. Sreća je u tome da gazda dvorišta poučen ovakvim slučajevima, pa nakon što je u životu promijenio dosta ulaznih vrata, odlučio ih je širom ih otvoriti za sveopće dobro. Grazzie signor gazda. Idući put sigurno Korzika! Možda

Nakon te situacije odlučili smo smiriti strasti pa u penzionerskom tonu nastavljamo dalje. Da nam dalje na putu ne bi bilo dosadno pobrinuo se nekakav lokalni mafijaš u selu Portico di Romagna. Naime, skoro smo pali s motora od smijeha kada smo usred ničega naišli na semafor i zebru koja vodi direktno iz mafijaševe hacijende i dvorišta u nigdje, odnosno negdje u provaliju.

Nakon nešto manje od 3 sata stižemo u Forli, a Cesta 67 dovodi nas do Ravene. Nastavljamo cestom E 55 koja je nastavak auto strade koja povezuje krajnji jug Italije s njezinim sjeverom. Gotovo od Otrana do Venecije. Odlična je to cesta koja gotovo cijelom dionicom prolazi u blizini mora. Uz put se nižu lijepa mjesta od kojih valja izdvojiti Porto Garibaldi. Preko morskog kanala prelazi nadvožnjak sa kojeg se pruža krasan pogled na šarenu mjesnu lučicu i desetine usidrenih ribarskih brodica. Prizor je to više nalik na neko mjesto uz obalu Floride.

Prema Chioggiji cesta prolazi kroz ravnicu gdje se uz šumarke često mogu vidjeti prostitutke, kao svojevrstan dekor ove regije. Uskoro prolazimo preko delte najveće talijanske rijeke, rijeke Po. Sljedeća atrakcija na ovoj cesti je Laguna Veneta koja spaja Chioggiju s Venecijom, a premoštena je s nekoliko kilometara dugim uskim nasipom, što vožnju čini uzbudljivom i zanimljivom.

Na tršćanskoj obilaznici se zaustavljamo radi dogovora, da li Kvarner ili Istra? Odluka je pala na Istru. Današnju ćemo avanturu završit u Maredi nedaleko Novigrada, kod prijatelja Toze i Vesne koji nas već dugo zovu u goste. Nakon nekoliko dana odmora došlo je vrijeme da se krene put Osijeka. Ovaj put odlučujemo Učku preći cestom preko brda umjesto da idemo kroz tunel. Čini se da izazovnim dionicama cesta na ovom našem putovanju nema kraja. Na vrhu Učke u moru se ogleda cijeli Kvarner i najljepši zaljev na svijetu. Pogled na ovaj zaljev uvijek mi nagna suzu radosnicu u oko.

Naravno da kao pravi nomadi ostajemo na Kvarneru još dva dana, a tek onda idemo kući. Na ovom zaista sjajnom putovanju kroz koje nas je pratila kiša, sunce i more ukupno smo provezli 4.300 km, što spada u red naših kraćih izleta motorom. Nakon svega možemo izvesti samo jedan zaključak: Sardinija je poseban kutak našeg plavog planeta i nitko ne bi trebao otići s ovog svijeta, a ne doživjeti ljepotu i posebnost ovog hirovitog otoka, koji van vremena živi u vječnosti. A gdje ćemo sljedeće godine? Pa naravno, na Korziku. Ha, ha, ha! n