Hipokrizija

U knjizi Bamidbar slijedi tragedija za tragedijom. Neopravdane pritužbe naroda u vezi hrane u pustinji i neistinit izvještaj o zemlji Izraela o kojem se raspravljalo u prošlotjednoj parši, završavaju s pošasti, kaznom i uništenjem. Ovotjedna parša opisuje pobunu Koraha i njegove grupe protiv Mošea i vrhovne vlasti Tore u Židovskom društvu.

Čini se kao da unutar Židovskog društva vreba latentna želja za smrću, koja mu ne dopušta da se riješi stalnog ponavljanja užasnih pogrešaka. Naraštaj iz pustinje gledao je čuda, čak i B-žju prisutnost, da tako kažemo, redovito, no njegov prkos i pobuna protiv njegove posebne uloge u ljudskoj civilizaciji svejedno neprestano jača.

To je zapravo predstavljalo izraz žaljenja od strane mnogih Židova u pustinji što su Toru na Sinaju prihvatili bez ograničenja. Ova skupina nije imala namjeru postati izabrani narod. Tugaljiv krik "samo daj da se vratimo u Egipat" u stvarnosti je vapaj "želimo biti poput svih drugih naroda!" I to je situacija koja se ponavlja u gotovo svakoj generaciji Židovskog postojanja.

Borba koja se odvija u nutrini Židova i Židovske zajednice u svim vremenima jest da li prihvatiti svoju b-gomdanu ulogu kao "blaga među svim narodima" ili se nekako odreći svakog znaka da budemo poseban narod. Odluka zapravo nije prikazana kao da u sebi nosi toliku težinu. Umjesto toga, ona se odražava u nastavljanju Židovskog bogoštovlja, pridržavanja židovskih vrijednosti i spremnosti da se ostane ponosan kao Židov u svijetu koji je neprijateljski raspoložen prema Židovima, Židovskoj državi i samom Židovstvu.

Korah svoj osobni animozitet prema Mošeu i svoju frustraciju zbog toga što ne dobiva priznanje za koje smatra da mu pripada, zaodjeva u odoru svetosti i altruizma. Licemjerje uvijek posebno vri među onima koji osuđuju druge. Zbog onih koji su pravični po svom osobnom uvjerenju pravednost gubi

Zahtjevi koje Korah iznosi u ime demokracije, da je sav narod svet i dostojan da vodi, odjekuju kao klasičan primjer onoga što je ispravno. Tome je teško protusloviti, i to svakako ima snažan odjek i privlači javnost. Problem s Korahovom žalbom i riječima je u tome što su one u osnovi lažne.

Mošeov status je odredio B-g, i dokazao se kroz stoljeća Židovske povijesti. Na svijetu doista nema ljudi bez predrasuda. No, ima onih koji, u najmanju ruku, prepoznaju svoju pristranost i pokušavaju se s njom nositi iskreno i inteligentno. Licemjerje je pokušaj da se pristranost prikrije lažnom plemenitom svrhom i neiskrenom nesebičnošću.

Ta je karakterna osobina za svaku osudu, i potencijalno je daleko razornija od otvorenog neprijateljstva. To je ono zbog čega je Korah predstavljao toliku opasnost i zašto je Mošeova odlučnost da ga javno razotkrije i kazni bila toliko oštra i postojana. Korahova tragedija ne očituje se samo u njegovom osobnom padu, nego i u razaranju i pomutnji koju je izazvao u Židovskom društvu. To je situacija koja se ponavlja i danas.

Dovesti ego u ravnotežu guta zemlja.

U cijeloj biblijskoj pripovijesti o boravku Židovskog naroda u pustinji Sinaj, Levijevo pleme se ne spominje kao sudionik u bilo kojoj od pobuna Židovskog naroda protiv B-ga i Mošea. Levijevo pleme čvrsto je stajalo u svojoj vjeri i odanosti tijekom velike nesreće sa Zlatnim teletom, i stali su uz bok Mošeu kako bi se zaustavio taj val idolopoklonstva.

U montiranoj optužbi protiv Mošea i B-ga u vezi vode i hrane, ne nalazimo Levijevo pleme. Levijevo pleme nije sudjelovao niti u misiji uhoda i istraživača zemlje Izraela i postoji mišljenje da ono nije bilo uključeno u odredbu da će onaj naraštaj umrijeti u pustinji i da nikada neće vidjeti Zemlju Izraelsku. Pa ipak, ova naizgled besprijekorna evidencija okaljana je događajima opisanim u ovotjednoj parši.

Jedna od mojih omiljenih fraza u životu je da čovjek nikada ne smije podcijeniti moć ega. Prvi svjetski rat 1914-1918. u velikoj je mjeri bio izazvan i vođen egoističnim hirovima nekih od glavnih europskih monarha koji su tada bili na vlasti. Talmud nam bilježi da je zlom, ali potencijalno velikom kralju Izraela, Jeravamu ben Nvatu, B-g ponudio, da tako kažem, da prošeta rajem uz kralja Davida i samog B-ga, i opet kažem, nazovimo to tako.

Ovdje je, očito, Levijevo pleme, kroz Koraha i njegove pristaše, predvodnik vrlo ozbiljne pobune protiv Mošeova autoriteta. I sam Moše je levit, pa kada kritizira ponašanje plemena Levijeva"zar vam nije dovoljno to što ste izabrani da budete sluge Vječnoga u svom levitskom statusu, nego morate inzistirati da budete i svećenićka klasa Izraela?!", on to zasigurno čini teška srca i s puno gorčine. U stvari on zahtijeva da sazna što se to dogodilo što je preobratilo sveto Levijevo pleme u buntovnu skupinu čija će kazna biti da ih pro- ■

Talmud nam kaže da je Jeravam ponudu odbio, jer bi kralj David u toj šetnji Nebom imao bolje mjesto od njega. Poruka i pouka koju nam Talmud želi ovom pričom prenijeti je koliko opasan i tragičan po čovjeka može biti napuhani ego, a ako je taj na vodećoj poziciji i autoritet je, on može utjecati i na druge.

Korah i Levijevo pleme postali su žrtve svog napuhanog ega. Način na koji doživljavaju sebe sada je daleko od realnog i odgovornosti. Čovjek ne može biti bez ega i vlastitog ponosa. Ipak, ove osobine moraju biti ublažene perspektivom, logikom i osjećajem odanosti i poslušnosti B-žjoj riječi. To je, po mom mišljenju temeljna pouka ovotjedne parše.

Mošeov prevladavajući osjećaj skromnosti umanjuje nagone njegovog vlastitog ega pa je on u stanju reći "kada bi mi se sva B-žja zajednica mogla pridružiti kao proroci." Korah, prožet svojim neopravdano napuhanim egom, uništava sebe i mnoge druge u svojem zahtjevu za pozicijom koja mu ne pripada njemu, niti je on nje dostojan.

Šabat šalom