Svetost usred zajednice

Potreba za minjanom

Judaizam ima zanimljiv koncept koji se naziva minjan, molitveni kvorum. Posebne molitve posvećenja B-žjeg Imena (poput molitava keduša i kadiš) mogu se izgovoriti samo ako je prisutno deset muškaraca. Pojedinac može moliti sam, ali bez minjana neki dijelovi liturgije moraju se preskočiti.

Talmud izvodi zahtjev za molitvenim kvorumom iz B-žjeg proglasa, "Ja ću biti posvećen među Izraelcima" (Lev 22,32). Što točno znači riječ 'među' (Izraelcima)?

Tu riječ nalazimo ponovo u slučaju kada B-g upozorava ljude koji su živjeli u blizini sudionika Korahove pobune: "Odvojite se iz sredine ove eida (zajednice)" (Bamidbar 16,20). Iz toga mudraci uče da je B-g posvećen usred zajednice (eida).

A koja je definicija zajednice? Tora desetoricu uhoda koji su podnijeli negativan izvještaj o zemlji Izrael naziva eida ra'a, zlom zajednicom (Bamidbar 14, 26). Tako vidimo da je B-g posvećen u zajednici od barem deset članova.

Zahtjev za određenim brojem članova potrebnih za molitvu, i način na koji je on izveden, otvara dva pitanja:

Čini se da je molitva privatna stvar između duše i njenog Stvoritelja. Zašto bi nam trebao minjan od deset sudionika kako bismo mogli moliti cijelu službu?

Zašto je zahtjev za minjanom izveden baš iz dva klasična primjera pobune i sramote – primjera uhoda i Koraha?

Usavršavanje zajednice

Svetost se temelji na našim prirodnim težnjama za duhovnim rastom i usavršavanjem. Međutim, želja da se usavršavamo – čak i duhovno –nije prava svetost. Naš cilj ne bi trebao biti ispunjavanje naših osobnih potreba, već slavljenje i posvećivanje našeg Stvoritelja. Istinska svetost je altruistična težnja za dobrim zbog same činjenice što je to dobro, a ne iz vlastitih interesa.

Srž uzvišene službe B-gu je kada ispunjavamo Njegovu volju na način da pomažemo i uzdižemo društvo. Stoga se molitvu keduša ne može izgovarati privatno. Bez zajednice koja će od toga imati koristi i rasti, pojedinac ne može zaista postići više razine svetosti.

Posebna povezanost između po- jedinca i društva predstavljena je brojem deset. Deset je prvi broj koji je ujedno i skupina, zbroj jedinica koje postaju nova jedinka. Stoga, minimalni broj članova kvoruma mora biti deset.

Učenje od zlikovaca

Zašto ove lekcije učimo od zlih ljudi? Upravo je kazna za zle ono što širi svjetlo nagrade za pravedne. Ako bi jedini rezultat zla bio da su zlikovci naštetili sami sebi, zakon ne bi trebao biti toliko oštar prema onome tko povređuje samo sebe. Međutim, dio je ljudske prirode da utječemo na druge te da smo pod utjecajem vlastite okoline. Na nesreću, zli ljudi imaju negativan utjecaj na cijelu zajednicu i iz tog su razloga tako strogo kažnjeni.

Razumijevanje toga zašto su zli kažnjeni razjašnjava i pitanje zašto su pravedni nagrađeni. Kao što su ovi prvi kažnjeni zbog negativnog utjecaja na zajednicu, tako su ovi drugi nagrađeni zbog svog pozitivnog utjecaja. Sada postaje jasno da istinska svetost postoji samo u kontekstu organske cjeline. A molitva kojom posvećujemo B-žje Ime može se izgovarati samo u prisutnosti deset predstavnika zajednice.

(nastavak s 8. stranice) Rav Kook: Svetost usred zajednice

Uključenost i izbor

"Korah je bio pametan čovjek – što je to on vidio da ga je odvelo u ludost? Njegov um ga je obmanuo. On je u proročkoj viziji vidio da će od njega poteći loza velikih ljudi, uključujući i proroka Samuela koji je bio jednak kao Moše i Aharon zajedno." (Midraš Tanhuma 5)

Iako midraš naizgled umanjuje Korahovu svađu etiketirajući je kao ludost, argument koji je Korah dao – "Cijela je zajednica sveta i B-g je usred nje" (Bamidbar 16,3) – uopće ne djeluje ludo. Zar Korah ne kaže ono što je B-g rekao narodu, "Bit ćete sveti jer sam Ja, vaš B-g, svet" (Lev 19,2)? Što je bilo toliko pogrešno u toj tvrdnji? Zašto je Moše inzistirao na tome da samo Aharon i njegovi potomci mogu služiti kao svećenici?

Korahova pogreška ukorijenjena je u nerazumijevanju dvije različite razine b-žanske promisli: uključenosti (kirva) i izbora (behira). Tijekom nekih perioda, B-žja je služba uključivala svakoga, bila je dostupna svima. U drugim je pak vremenima, B-g odabrao određene ljude ili mjesta kako bi donio višu razinu svetosti i uzdigao ostatak svijeta kroz njih.

Hram i Bamot

Jedan primjer razlike između tih dvaju pristupa je status bamot, privatnih žrtvenika za prinošenje žrtava B-gu.

Sve dok nije bilo podignuto svetište u Šilou, pojedincima je bilo dozvoljeno prinositi žrtve na privatnim žrtvenicima diljem zemlje. Tijekom 369 godina koliko je Svetište stajalo u Šilou, takvi su žrtvenici bili zabranjeni i sve su se žrtve morale prinositi u Šilou. Nakon uništenja Svetišta u Šilou, bamot su ponovno bili dozvoljeni. Međutim, izborom Jeruzalema i izgradnjom Hrama na

Moriji, bamot su zauvijek zabranjeni. Dok su bili dozvoljeni, ti su se privatni žrtvenici mogli postavljati bilo gdje. Oni su svima omogućavali pristup B-gu; čak i oni koji nisu bili svećenici mogli su prinositi žrtve. Periodi u kojima su bamot bili dozvoljeni odražavaju uključiv oblik služenja B-gu koji svima omogućava da služe B-gu i da Mu se približe.

S druge strane, za službu u Svetištu i u Hramu, izabrani su samo Aharonovi potomci. Kada je Šilo, i kasnije Jeruzalem, izabran da bude mjesto na kojem će počivati Kovčeg Saveza, b-žanska je služba postala ograničena na te gradove i njihove svete građevine. Za razliku od bamot, koji su bili dostupni svima, Svetište i Hram bili su zatvorene građevine odvojene zidovima i zastorima. Različite razine svetosti bile su prostorno ograničene. Zato Talmud (Joma 54a) uči da je Šehina (B-žja prisutnost) prebivala u prostoru između dva kraja Kovčega.

Služba stubova

Drugi primjer kontrasta između tih dvaju pristupa možemo vidjeti u upotrebi obrednih stubova (maceivot) za službu B-gu. Takvi su stubovi bili oblik javne službe koja je mogla okupiti ljude, bez zidova i ograničenja. Takva je služba bila prikladna za vrijeme Abrahama koji je pokušao proširiti svijetom koncept monoteizma.

Međutim, u Mošeovo vrijeme, služba B-gu pomoću takvih stubova je zabranjena. Nakon izbora židovskog naroda, postalo je potrebno najprije uzdići narod Izraela. Tek nakon toga ostatak svijeta može postići spoznaju B-ga. B-žja služba stoga zahtijeva ograničenja – zidine Svetišta i Hrama – kako bi svetost bila sačuvana unutar njih.

Proroštvo samo u Izraelu

Sličan proces dogodio se vezan uz proroštva. Sve do objave na Sinaju, fenomen proroštva postojao je u svim narodima. Međutim, na Sinaju je Moše tražio od B-ga da Njegova prisutnost prebiva samo među narodom Izraela: "Ako budeš išao s nama, ja i Tvoj narod bit ćemo različiti od svih drugih naroda na licu zemlje" (Šemot 33,16; vidi Berahot 7a).

Iako će ograničenja stvorena izborom Jeruzalema i židovskog naroda uvijek postojati, izbor Aharonovih potomaka kao svećenika nije trajan. U budućnosti će cijeli Izrael biti uzdignut do razine svećenika. Vezano uz tu budućnost, B-g je rekao Izraelu, "Bit ćete kraljevstvo svećenika i Moj sveti narod" (Šemot 19,6).

Korahova vizija

Kao što midraš objašnjava, Korah je bio zaveden svojom proročkom vizijom. On je rekao istinu, "Cijela je zajednica sveta i B-g je usred nje."

No, vrijeme njegove vizije pripada dalekoj budućnosti. Korah je vidio samo privatnu viziju – ruah hakodeš, a ne univerzalno proroštvo prema kojem se valja ponašati.

Moše je aludirao na prirodu Korahove vizije vrstom žrtve koju je odredio za test. Posvećenje kohanim i Hrama uključivalo je žrtve za grijeh i žrtve paljenice pa bi bilo logično da je Moše odredio da Korah i njegovi ljudi prinesu slične žrtve. On je, međutim, rekao da prinesu tamjan. Time je dao do znanja da Korahova vizija izražava istinu, ali istinu za daleku budućnost kada žrtve za grijeh više neće biti potrebne kako bi njima pokrili svoje prijestupe.

■

Prevela Anja Grabar

Rabbi Berel Wein: