Srce smješteno u umu musarsko učenje kako transformirati svoj život

Ne nalaziti užitak u donošenjupresuda

Nose ba'ol im havero

Jednoga dana, kad je Mojsije odrastao, izašao je k svom narodu i promatrao njihove terete te ugledao Egipćanina kako tuče Hebreja, jednog od njegovog naroda. Pogledavši amo i tamo i ne vidjevši nikoga, on ubi Egipćanina i sakrije ga u pijesak.

Postanak 2,11 12

SADA DOLAZIMO na primarnu musarsku praksu, onu koja definira posebnost ovog židovskog duhovnog puta. Toliko je toga što se naziva duhovnošću usredotočeno na vaš vlastiti put, njegovanje naše vlastite svijesti, da budemo jači ili viši ili bolji, na ovaj ili onaj način. "Nošenjem tereta s drugima", mi se okrećemo kako bi se bavili drugom dušom s ciljem ispunjenja najvećeg dijela naše ljudske svrhe. Što vam treba? Kako vam mogu pomoći da podnesete svoj teret? Nitko tko ne čuje i ne reagira na taj krik ne zaslužuje steći Toru.

U Tori Josip postavlja jednostavno, ljudsko pitanje za koje se ispostavlja da je polazna točka čitavog izbavljenja iz Egipta. Kad je bio u zatvoru i jednog dana ugledao lica zatvorenika s kojima je bio zajedno zatočen, peharnika i pekara, upitao ih je: "Zašto danas izgledate tako tužno?" Ovo je pitanje pokrenulo lanac događaja koji su rezultirali Josipovim oslobođenjem iz zatvora, upoznavanjem s faraonom i na kraju njegovim postavljanjem za glavnog ministra koji spašava Egipat (i židovski narod) od gladi. Sve je započelo brigom za osjećaje drugih.

Primjereni učitelj ove osobine je Mojsije. Njega je zazvao glas iz gorućeg grma i pozvao da povede židovski narod iz izgnanstva u objavu. Što znamo o Mojsijevom životu koji mu je priskrbio ovu ulogu? Tora nam iznosi samo nekoliko događaja. Odgojen kao princ u faraonovoj palači, on je "izašao" kako bi vidio patnje svog naroda. Tada je došlo do incidenta kada je udario egipatskog nadzornika koji je tukao Židova. Kada je pokušao prekinuti tučnjavu između dva Židova, otkrio je da i drugi znaju za ubojstvo koje je počinio te je bio prisiljen pobjeći iz Egipta. Na kraju, u svom progonstvu u Midjanu, pomogao je pastiricama koje su maltretirali dok su pokušavale napojiti stado.

Možemo zaključiti jedino da je B-g pozvao Mojsija da bude vođa i prihvati tu sudbinu jer je on bio tip osobe koja brine za druge ljude i koja svim svojim bićem čini sve što je u njenoj moći kako bi im pomogla da nose svoja bremena. Ova osobina znak je židovskog načina vodstva i veličine.

Kad je B-g rekao Mojsiju da oslobodi narod iz Egipta, Mojsije ga je upitao: "Što ću im reći, tko me poslao?" B-g je odgovorio: "Ehje Ašer Ehje" - "Ja ću biti Onaj koji ću biti." Talmud objašnjava da ovo ime znači "ja sam s njima u njihovoj sadašnjoj patnji i bit ću s njima kada budu patili pod vlašću drugih naroda." Evo modela kojeg trebamo slijediti u međuljudskim odnosima. Bol i patnje uzrokuju da se ljudi osjećaju izolirani i sami. "Nošenje tereta" poziva nas da se probijemo u tvrđavu druge osobe s ciljem da joj olakšamo bol time što ćemo se pridružiti njenoj patnji. Kad je posjetio prijatelja kojem je umrla supruga, Rabi Chaim Shmulevitz sjeo je i gorko plakao zbog gubitka svog prijatelja. Nakon dvadeset minuta je ustao, izgovorio tradicionalne riječi utjehe i otišao ponudivši dar svog pridruživanja tuzi svog prijatelja.

Rav Wolbe piše da je to ključ da ne postanemo naviknuti i da ne otupimo u našim duhovnim životima. Kako godine prolaze i suočavamo se s izazovima u obitelji, na poslu i na svojoj poziciji u zajednici, naša nekad otvorena srca mogu postati otvrdla i zatvorena. On kaže da je vitalnost našeg duhovnog života proporcionalna tome koliko uistinu suosjećamo i poistovjećujemo se s onima oko nas. Naš vlastiti duhovni rast zahtijeva da pomognemo nositi terete onih u našoj obitelji, naših suradnika, zajednice i čitavog čovječanstva.

Pažljivo pogledajte kako je formulirano ovo učenje. Ono kaže: "Nositi teret sa," a ne "za". Ne stječemo Toru i ne razvijamo se duhovno time što omogućavamo ponašanje ili stvaranje ovisnosti kod druge osobe. Svatko od nas mora nositi svoj "jaram", ali kako je samo dobro i koliko zadovoljavajuće, i kako humano imati nekoga tko će podmetnuti svoja leđa da pomogne u nošenju tereta.

Povijest spominje mnoge ljude koji nisu sebe stavljali na prvo mjesto i koji su davali i žrtvovali se kako bi olakšali teret koji je nosila druga osoba. Mnogo je takvih priča proisteklo iz holokausta. Sav život rabina Arije Levina (1885.-1965.), cadika Jeruzalema, vrtio se oko ove prakse nošenja tereta s drugime. Čitava svrha njegova života bila je služiti drugima, i on je godine svog života posvetio tome da bude kapelan židovskim zarobljenicima britanske administracije Palestine u okviru mandata Lige nacija. Na njegov osamdeseti rođendan, oni kojima je pomagao u zatvoru i njihove obitelji našli su se na ponovnom okupljanju. Kad je Rav Aryeh ustao da se obrati mnoštvu, rekao je: "Važnost ovog okupljanja je u tome što je ponovo spojilo prijatelje. Nadalje, ovaj se sjajan sastanak održava s druge strane zatvorskih rešetki... A posebno me raduje što vidim obitelji zatvorenika, naročito malu djecu, jer oduvijek sam volio malu djecu." Zatim je dodao: "Ne znam hoću li imati privilegiju da opet budem ovako s vama. Sve što od vas tražim je ovo: Recite svojoj djeci da je u Jeruzalemu postojao jedan stari Židov koji nas je toliko volio!" Na to je briznuo u plač.

Kad je rabin Yerucham Levovitz priređivao za objavljivanje spise Altera iz Kelma, dijelove koji su se odnosili na nošenje tereta s drugim stavio je na početak, jer je smatrao da su oni temelj i polazna točka sve musarske prakse. Priča o Alterovom sinu, Nachumu Zeevu, čitavu ovu praksu prikazuje jednom jednostavnom anegdotom. On je jednom posjetio nekog studenta u bolnici. Taj se student požalio zbog toga što čovjek koji je s njim u sobi, a koji je Židov, jede bolničku hranu. Rav Nachum Zeev savjetovao je učenika: "Ti trebaš osjetiti bol svog bližnjeg kojem je amputiran ud, a manje se brinuti zbog njegove ne-košer prehrane."

Ova praksa ima tako fundamentalnu vrijednost zato jer kad je prihvatite, otkriva vam se cijeli vaš vlastiti plan i program duhovnog obrazovanja. U Pirkei Avot 1,4, Hilel pita: "Ako nisam za sebe, tko će biti za mene? Ali kada sam samo za sebe, što sam?"

Praksa

Slušaj! Čiji plač čuješ? Slušaj! Možeš ga čuti. Razumiješ što želim reći. Hoćeš li pokušati pomoći toj osobi da nosi svoj teret? Hoćeš li pomoći podići jaram koji on ili ona nosi?

Rabi Reuven Leuchter student je Rava Wolbea koji zagovara primjenu vizualizacije, onako kako je bio podučavao Alter iz Kelma. Vizualizacija pomaže da u sebi animiramo tuđu bol (ili radost), mnogo snažnije nego što to može učiniti bilo koji novinski izvještaj. Što si više detalja dočaramo u mašti, to ćemo bliskije doživjeti tuđu bol ili radost.

Sjetite se nekoga tko vam je blizak, a koji se danas nalazi u nekoj vrsti boli. To može biti fizička ili emocionalna bol. To može biti tuga zbog gubitka ili tjeskoba zbog neizvjesnosti. Bolest, neuspjeh, napuštenost, usamljenost . . . postoje nebrojeni izvori patnje.

Jednom kada ste ustanovili koja je to osoba, zatvorite oči i predočite si njen unutarnji doživljaj. Ovisno o tome što je izvor njene patnje, oživite to iskustvo u sebi, u svojoj vlastitoj mašti. Uzmite si vremena i uložite truda da vizualizirate pojedinosti te situacije, jer jačina i stvarnost osjećaja druge osobe često počiva na sitnicama. Učinite svoj unutarnji doživljaj živopisnim i intenzivnim koliko god vam to vaš um dozvoljava, i dok na taj način vježbate svoju maštu, dopustite da bol te druge osobe postane vaša bol.

Pomognite toj osobi. Brižan postupak je plod i ispunjenje ove prakse.