Hallstatt - čarobno mjesto u središtu Alpa

771333 728008 9

broj 151 siječanj 2011. Godina XVIII.

00111

12:01

ISSN 1333-7289

29/07/10

broj 151 siječanj 2011.

Časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja

1

Hallstatt

čarobno mjesto u središtu Alpa

KRALJEVICA KRALJEVICA SEUL SEUL NIZOZEMSKA NIZOZEMSKA HALLSTATT HALLSTATT BELA IV. BELAPSP IV. GRUBIŠNO ČUVANJE POLJE PLINA

cijena 30 kn 8 km 4 eur

CAMPER_MERIDIJANI_CRO_DEC_PN.pdf

Kraljevica Seul Nizozemska Hallstatt Bela IV. PSP Čuvanje Grubišno plina Polje

N A A U S T R I JSK IM JE ZER IM A

Hallstatt

ča robno mjesto u sr edištu a lpa

Tekst i fotografije Kristijan Brkić

Skrovitu austrijsku dolinu od alpskog jezera dijeli petstometarska litica u čijem se podnožju smjestio slikoviti gradić - Hallstatt. Čak dva puta, u prosincu i lipnju, posjetio sam ovaj jedinstven spoj prirode, arheologije i tradicije uvršten na UNESCO-ov popis svjetske baštine 66

Meridijani | siječanj 2011

me večere. Očekivali su me u stoljetnom hotelu Zauner-Seewirt na samom gradskom trgu. Hodajući mračnim uličicama, nejasni su me zvukovi usmjeravali prema centru.

Svakim korakom sve jasnije sam razaznavao vriskove, urlikanje, zveket lanaca i zvona. Iza ugla konačno sam provirio na ovalni trg.

Odsjaji lomača na pročeljima preobražavali su ga u pakleno grotlo, a Orffova »Carmina Burana« još je pojačavala dojam. Dlakave, rogate spodobe šiljatih ušiju i iskeženih zuba režeći i zveckajući mahnito su nasrtale na mještane. Mlade će djevojke išibati snopovima brezovih šiba, a zločestu djecu odPakleno grotlo vesti u paklenu jamu. Bila je to noć Kada sam prvi put došao u Hall- Krampuslaufa - bjesomučne utrke statt, hladnoća alpskog jezerskog pomoćnika Sv. Nikole. zraka prodirala je do kostiju. Bio je Jedva sam se uspio probiti kroz prvi petak u prosincu 2008., vrije- to pakleno grotlo i ući u hotel gdje jedim u uredu Meridijana i imam zadatak za jedan naš geografski udžbenik pronaći slikovitu fotografiju austrijskog alpskog mjestašca. Pretražujući po internetu, naišao sam na bajkovitu panoramu snijegom prekrivenoga gradića na obali jezera i odmah se zaljubio na prvi pogled.

Gradić se zove Hallstatt. Iako potpuno urbane fizionomije, administrativno je to selo sa 923 stanovnika. Strmi planinski obronci u koje se upro izdužili su ga uz jezero Hallstätter See, jedno od desetak alpskih jezera gornjoaustrijskog masiva Dachstein.

Prije 150 godina do Hallstatta nije vodila niti jedna cesta.

Moglo mu se prići samo s jezera ili zahtjevnim planinskim putevima. Na taj su način Habsburgovci od znatiželjnika štitili svoj najveći izvor bogatstva - rudnike soli Kao da je vrijeme stalo Samo usporedite fotografiju iz 1900. (lijevo) s fotografijom današnjeg Hallstatta na prethodne dvije stranice

Gore-dolje po Hallstattu Ako želite proći cijeli gradić, pripremite se na puno stepenica - više od polovice Hallstatta smjestilo se na strme alpske obronke Život uz jezero »Na ovoj ogradi bilježimo kada se razina jezera jako izdigne. Zadnja velika razina od pola metra bila je 2007., a 8. rujna 1920. jezero se izdiglo za maksimalna dva metra«, objasnila nam je značenje pločica s datumima naš vodič, gospođa Lenz

su me odmah uputili na kuhara Bobu. Bistrooki mladić, odnekud s prostora bivše Jugoslavije, veselio se što može razgovarati na svom jeziku, sipajući mi iz rukava preporuke, savjete i svoju životnu priču.

Ovdje je već nekoliko godina, unajmljuje stan u obližnjoj kući, a njegov vedri karakter uspješno otapa poslovičnu nepovjerljivost mještana prema došljacima. Kada sam ga ponovno sreo pola godine kasnije, već je kupio kuću u okolici i tako svoju sudbinu trajno vezao uz slikoviti Hallstatt. »Ovdje nema puno stranaca.

Još prije 150 godina u selo si mogao doći samo brodom, i to uz posebne dozvole«, objašnjavao mi je Bobo. Habsburgovci su već krajem 13. stoljeća nacionalizirali rudnike soli, najvrednijeg i najpoznatijeg halštatskog proizvoda, te širu oko-

licu izdvojili u posebnu prostornu jedinicu Salzkammergut (posjed carske komore za sol). Dolazak stranaca, zbog straha od industrijske špijunaže, bio je onemogućen.

Nije stoga čudno što se sve do kraja 19. stoljeća Hallstattu moglo prići samo s jezerske strane ili zahtjevnim planinskim putevima. Strani trgovci nisu dolazili u Hallstatt, nego su mještani sol prevozili rijekom Traun do Dunava te dalje trgovačkim putevima od Baltika do Mediterana. »Vidiš i danas, kada Hallstattom trče krampusi, nema nijednog mještana koji bi ostao kod kuće. Cijelo selo je vani na gradskom trgu jer jako drže do tradicije. Početkom siječnja održava se Glocklerlauf, tada zle duhove protjeruju zvončari, a u noći ljetnog suncostaja u pola deset na svim se Meridijani | siječanj 2011

67

planinskim vrhuncima, dokle god pogled seže, pale buktinje. Svakako nemoj propustiti tu najvažniju svetkovinu - još od 1623. cijelo selo na Tijelovo isplovljava na jezero kako bi ondje uveličali jezersku procesiju«, savjetovao mi je moj »sunarodnjak«.

Prije Rima bio je Hallstatt Tragovi jučerašnje proslave na gradskom trgu sutradan više nisu bili vidljivi, jedini podsjetnik na događanja bilo je nekoliko odbačenih snopova brezovih šiba u potoku. Cijelo jutro proveo sam u šetnji s lokalnim vodičem, gospođom Helgom Lenz koja me temeljito upoznala s halštatskom poviješću. »Nalazite se u alpskoj regiji Hallstatt-Dachstein Salzkammergut koju je prije jedanaest godina kao prvorazredni kulturni krajolik UNESCO stavio na popis svjetske

baštine. Regija u drugom mileniju prije Krista postaje važna točka tadašnje ekumene kada se intenzivira eksploatacija ležišta soli. Ovaj resurs činio je okosnicu prosperiteta regije do polovice prošlog stoljeća, što se reflektira i u arhitektonskom bogatstvu ulica i trgova kojima upravo šećemo.« Tako samo doznao da prvi dokazi ljudskog iskorištavanja soli ovdje sežu čak sedam tisuća godina unazad. Tadašnji su lovci primijetili da uz pojedine potoke divljač dolazi mnogo češće. Onamo ih je privukla slana voda. Prateći potok do izvora, lovci su otkrili slane izdanke ponad današnjeg Hallstatta. Arheološki nalazi potvrđuju da je veća eksploatacija soli započela krajem brončanog doba. Uzevši u obzir da ona traje do današnjih dana, rudnik u Salzberghochtalu (Visokoj dolini slane planine) najstariji je na svijetu.

Pogled s trijema Impresivnu snagu alpskih vertikala smiruje blagost jezera Hallstätter See

Nema mjesta ni za mrtve Kosturnica sa 1600 oslikanih lubanja podsjeća da je Hallstatt nastao na tako nepristupačnom mjestu da nije bilo mjesta čak ni za pokop mrtvih

Glavni trg Svim bitnim događajima u dugoj halštatskoj povijesti svjedočila su brižno održavana pročelja kuća na gradskom trgu

Stanovnici su jako ponosni što se razdoblje ranog željeznog doba od 8. do 4. stoljeća prije Krista naziva halštatskom kulturom. Najzaslužniji za to bio je Johann Georg Ramsauer, upravitelj rudnika, koji je 1846. počeo proučavati slučajno otkrivene pogrebne ostatke u blizini rudnika. Otkrio je prapovijesnu nekropolu i tijekom svog sedamnaestogodišnjeg istraživanja geološkom pažljivošću i inženjerskom preciznošću detaljno je opisao 980

Zbog jedinstvenog spoja očuvane tradicijske arhitekture, nedirnute alpske prirode, tipskog arheološkog nalazišta i najstarijeg rudnika UNESCO je alpsku regiju Hallstatt-Dachstein Salzkammergut stavio na popis svjetske baštine kao prvorazredni kulturni krajolik

grobova. Njegov pristup istraživanju iskopina postao je arheološki standard. Do danas je broj grobova porastao na 1500 te se smatra da je ondje između 8. stoljeća i 450. godine prije Krista pokopano oko 4000 pokojnika. Ondje je tada postojalo i rudarsko naselje s oko 200 stanovnika, što je za tadašnje doba bila relativno velika populacija. Prema raskošnim nalazima u grobovima ne samo velikaša nego i običnih rudara može se zaključiti koliko je sol bila unosan proizvod.

Najbolji primjer je željezni mač pronađen u grobu br. 573 koji je imao ručku izrezbarenu od afričke slonovače ukrašenu jantarom s Baltika. To je dokaz dokud je sezala trgovina halštatskom solju te koliku je važnost imalo to teško dostupno rudarsko naselje u nepristupačnoj dolini okruženo alpskim masivima. »Zato mi kažemo

Srce rudnika Prije tri tisuće godina rudari su stotinama metara duboko u brdu izrezivali srcolike oblike i takve gromade soli u ovčjim kožama iznosili kroz okno

Zidovi od leda U Velikoj ledenoj špilji kišnica koja dolazi s površine smrzava se te na pojedinom mjestima stvara 25 metara debeo ledeni pokrov

da je prije Rima Hallstatt bio središte poznatog svijeta«, ponosno mi je potvrdila gospođa Helga Lenz.

Polovicom 4. stoljeća pr. Kr. veliki odron zatrpao je naselje i rudnik, a eksploatacija je nastavljena nakon tri stoljeća. U starom i srednjem vijeku halštatski rudnik imao je samo regionalni karakter.

Zbog opasnosti od novog odrona i

70

Meridijani | siječanj 2011

bolje prometne povezanosti naselje rudara i trgovaca soli Hallstatt (keltski hal = sol, germanski stat = naselje) razvija se na obali jezera.

Habsburgovci u 13. stoljeću preuzimaju rudnik i do kraja 19. stoljeća Hallstatt, kao jedan od najvažnijih izvora njihova bogatstva, izoliraju od bilo kakvog izvanjskog utjecaja. Zato je danas Hallstatt to-

liko dobro očuvao atmosferu gotičko-baroknoga trgovačkog gradića. Ramsauerovo otkriće privuklo je posjetitelje poput prirodoslovca Alexandera von Humboldta i carske obitelji koja je običavala ljetovati u obližnjim toplicama u Bad Ischlu. Zanimljivo je da je nakon samo dva tretmana kupkom u termalnoj vodi posoljenoj hal-

Stari solovod Izdubljeni trupci koji se mogu naći na nekoliko lokacija ostaci su 40 kilometara dugog solovoda do Ebenseea, tada najdužeg cjevovoda na svijetu, koji je činilo 13.000 takvih trupaca

Tisućljetna tradicija U rudniku gdje se već tri tisuće godina intenzivno rudari ovo »okno carice Kristine« otvoreno 1719. godine jedan je njegovih »najmlađih« dijelova

Trgovina halštatskom solju sezala je od sjevera do juga tadašnje ekumene, o čemu svjedoči i željezni mač pronađen u grobu br. 573 koji je imao ručku izrezbarenu od afričke slonovače ukrašenu jantarom s Baltika

štatskom solju nadvojvotkinja Sofija nakon godina iščekivanja ostala u drugom stanju. Dijete je dobilo ime Franjo Josip, no cijeli život ostao mu je nadimak Slani princ. I sam je Franjo Josip, kasnije u funkciji cara, često ljetovao u Bad Ischlu i ondje dovodio svoje ugledne goste te aristokraciju. »Glas o ljepotama okolnog alpskog krajolika, slikovitom gradiću i arheološkoj važnosti počeo je privlačiti sve više posjetitelja, između dva rata aristokraciju, a poslije 50-ih i posjetitelje iz svih dijelova svijeta. Danas je najviše stanovnika zaposleno u turizmu, a i rudnik više nije najveći poslodavac nego je to drvodjelska škola, najuglednija u ovom dijelu Austrije«, otkrila mi je na kraju gospođa Lenz.

Došavši do zimskog pristaništa, gospođa Lenz je dodala: »Krampusi su odveli zločestu djecu, a sva dobra djeca ovdje čekaju brod koji će ih povesti na vožnju sa Sv. Nikolom. Zaplovite s njima i promotrite Hallstatt s jezera. Priče o prošlosti i sadašnjosti našeg sela tako će vam postati jasnije.«

Nema mjesta ni za mrtve Toplina daha mnoštva djece i roditelja potpuno je zamaglila prozore turističkog brodića. Ionako nitko od njih nije promatrao krajo-

lik nego bjelobradog čovjeka u crvenoj halji s mitrom na glavi, zlatnim štapom i košem punim zamotanih darova. S oslikane čajne šalice na stolu ovu tradiciju promatra onaj drugi, punašniji djedica u crvenom odijelu, svjestan da ovdje još dugo neće biti broj jedan.

Kad sam izašao na palubu, pogled je bio impresivan. Okomite klisure s vrhovima u oblacima prekrivao je snijeg do pedesetak metara iznad jezera, a nakon toga su zamijenjene tamnom gustom šumom čija je refleksija zatamnjivala jezero. Dodir jezerske i šumske tame prekidala je samo horizontala žutih pročelja kuća te vertikale protestantskog i katoličkog zvonika. Gledajući Hallstatt sa sredine jezera, shvatio sam koliku je važnost morala skrivati utroba planine ponad njega da bi na tako nepristupačnom mjestu nastao, održao se i prosperirao gradić utisnut na samom dodiru litice i jezera. Tada sam se sjetio i priče gospođe Lenz o pokojnicima: »Hallstatt je toliko malen da nije bilo čak ni mjesta za pokop mrtvih. Sićušno groblje uz katoličku crkvu brzo bi se popunilo pa su naši preci 15 godina nakon smrti iskapali kosti pokojnika, lubanju oslikavali biljnim motivima i podacima o pokojniku te ih tako na trajni počinak polagaMeridijani | siječanj 2011

71

li u kosturnicu. Do 70-ih godina, kada je crkva zabranila taj običaj i prihvatila kremiranje, skupilo se u kosturnici 1600 lubanja.«

Tijelovo Šest mjeseci i šest dana poslije ponovno sam u Hallstattu. Drugi je četvrtak u lipnju 2009., šest sati ujutro. Dolazim do južnoga kraja Hallstatta gdje uz obalu vidim sedmoricu muškaraca u tradicionalnoj nošnji kako pažljivo pune izrezbarene kubure. Objašnjavaju mi da su oni Prangerschützeri te da se upravo raspoređuju uz jezero kako bi pucnjevima podsjetili puk da je danas Tijelovo. Potmula jeka pucnjeva, odbijajući se o planinske litice, dopirala je do najudaljenijih kuća na jezeru. Pucali su još i u 19 i u 20 sati, a nakon toga će se čamcima odvesti na središte jezera gdje će cijeli dan označavati puni sat.

Nakon mise u katoličkoj crkvi procesija je krenula prema gradskom trgu. Prizor mnoštva muškaraca u kožnim kratkim hlačama i žena s tradicionalnim haljinama sa zlatnim trokutastim šeširima vjerojatno se neznatno promijenio kroz svih 386 godina, ko-

liko je stara ova tradicija. Nakon molitve na gradskom trgu procesija kreće prema obali gdje će se svećenstvo i najugledniji građani popeti na veliki brod Mutzen, dok će ih ostali sudionici u desecima obiteljskih čamaca ukrašenih zelenim granama pratiti po jezeru.

Dogovorio sam se da ću se pridružiti čamcu gospođe Lenz, no na putu prema pristaništu primjećujem komešanje i veliku zbrku među sudionicima procesije. Dolazi službena obavijest da zbog mogućnosti nagle promjene vremena postoji opasnost za plovidbu jezerom pa će procesija ove godine završiti na kopnu. Poprilično razočaran što mi je promaknuo glavni društveni događaj sezone, krećem istražiti Salzberghochtal, skrovitu dolinu koja u svojoj utrobi skriva bogatstvo koje je stvorilo Hallstatt - sol.

29 gumba Pet minuta hihotanja i klikanja.

Kabinu uspinjače do početka doline Salzberghochtal dijelim s petnaestak Japanaca, čestih posjetitelja Hallstatta, što znači da je naša petominutna vožnja rezultirala s barem tridesetak fotografija i jed-

Tijelovo u Hallstattu Uski drveni čamci, koje ima gotovo svaka obitelj, i tradicionalna nošnja neizbježan su motiv tijelovske procesije

Čuvari tradicije Prangerschützeri u tradicionalnim kožnim kratkim hlačama poziraju prije nego pucnjevima iz kubura podsjete puk na svetkovinu Tijelova

72

Meridijani | siječanj 2011

U halštatskoj crkvi Tijekom svećenikove propovijedi crkveni zbor ima trenutak za odmor

Prošle je godine prevrtljivo alpsko vrijeme onemogućilo idiličnu sliku stotine čamaca kako prate veliki brod Mutzen na jezerskoj procesiji.

To se dogodi možda jednom u deset godina, a ražalosti sve sudionike procesije i njihove goste

nim usporednim videozapisom po osobi. Na gornjoj postaji preuzimam iPod s audiovodičem na desetak svjetskih jezika koji me putem do rudnika informira o halštatskoj kulturi. Na ulazu u rudnik čeka me djevojka odjevena u rudarsku uniformu sa 29 zlatnih gumba u spomen na sv. Barbaru, zaštitnicu rudara, koja je zbog vjere ubijena kad je imala 29 godina. »Dobar dan, ja sam Karina i danas ću vam pokazati halštatski rudnik, dio kojim vodimo turiste, ali i dio koji samo rijetki posjetitelji imaju priliku vidjeti. Preobucite se u odjeću za obilazak i krećemo u najstariji rudnik na svijetu.«

Hodamo uskim rudarskim oknom koje se godišnje sužava za jedan centimetar zbog pritiska stijenske mase pa se svakih nekoliko godina okna moraju proširivati. U jednom trenutku smo zastali da bi Karina rekla: »Sada smo prošli tristo metara, ovako daleko su prvi rudari 3000 godina ranije uspijevali prodrijeti u planinu. Oni bi pijucima izrezivali srcolike oblike te blokove soli na površinu iznosili u ovčjim kožama.« Iz glavnog okna skrećemo u sporedni, još uži, pa nakon nekoliko strmih uspinjanja i spuštanja dolazimo do drvenih greda koje napola izviruju iz rastresitog materijala kojim je zapunjeMeridijani | siječanj 2011

73

Od malih nogu Halštatskim obiteljima velika je čast kad njihovi maleni pjevaju tijekom procesije na glavnom gradskom trgu. Zato ovi dečki nose svoju najsvečaniju odjeću

Epsku divljinu prirode Salzkammerguta najbolje je doživjeti s dvije tisuće metara visoke zaravni s koje puca nezaboravan pogled na halštatsko jezero okruženo visokim šiljastim planinama dokle god pogled seže

Salzburg

Beč

AUST R I JA Hallstatt

Ako ste hrabri Ispod vidikovca Pet prstiju otvara se kilometarski pomor, no pogled na Hallstatt i skrovitu dolinu Salzberghochtal svakog posjetitelja ostavlja bez daha

Strmo uzbrdo Iz podnožja turisti u rudnik idu uspinjačom, a rudari se uspinju četiristometarskim dizalom

no okno. »Veliki odron koji je zatrpao rudnik u 4. stoljeću pr. Kr. donedavno je skrivao i ovo stubište. Prvotno smo smatrali da i ono potječe iz istog vremena, no daljnja istraživanja smještaju ga u znatno ranije razdoblje - čak deset stoljeća ranije. Tako je ova greda na koju se naslanjate u stvari bočna strana najstarijeg stubišta na svijetu.« Pridružujemo se grupi koja turistički obilazi rudnik te saznajem da su od srednjeg vijeka sol prestali vaditi u krutom obliku. Potopili bi podzemne slane dvorane i kad bi se povećao udio soli u otopini (solici) sustavom drvenih cijevi (solovoda) transportirali bi je do Hallstatta. Ondje bi u velikim kotlovima prokuhavali solicu dok ne bi ostala samo sol. Kada je krajem 16. stoljeća skučenost Hallstatta postala problem za gradnju novih kotlova, premjestili su cijeli proces u Ebensee, do kojeg je vodio 40 km dug 76

Meridijani | siječanj 2011

solovod sagrađen od 13.000 izdub­ ljenih trupaca. I današnji plastični solovod ide istim putem, a nekoliko trupaca prvotnog solovoda još se može naći u Hallstattu. Današnji rudnik se specijalizirao za proizvodnju industrijske i medicinske soli, a ukupna dužina okna iznosi 24 km, do kojih rudare prevozi četiristometarsko dizalo, duže od onog u Empire State Buildingu.

Pet prstiju Rano je ujutro, 6 sati. Hladnoća alpskog jezerskog zraka opet prodire do kosti. Ponovno sam na jezeru, ovaj put pravim društvo dvojici halštatskih ribara pri njihovu svakodnevnom podizanju mreža.

Rudimentarna razina mog njemačkog i njihova engleskog ne sprečavaju nas da tijekom dvosatne plovidbe pretresemo brojne teme dok spretno iz mreža vade, sudeći po njihovim licima, slabašan ulov u

kojem dominira reinake - lokalna riba i saibling - jezerska pastrva. Pitam ih što još ne bih trebao propustiti vidjeti, a oni gotovo istodobno usmjere ruke prema jugu, jedan u tom trenutku držeći ribu i njome pokazujući, te uglas uzviknuše: »Daschsten!« Dva sata kasnije već se žičarom uspinjem na 1300 metara gdje su dva špiljska sustava. Mammut Cave sa svojih 60 istraženih kilometara svjedoči o snazi vode u ledenjačkom krajoliku. Za turistički je obilazak uređen kilometar tunela s nekoliko kolosalnih dvorana, a najimpresivnija nosi ime Ponoćna katedrala. Obližnja Velika ledena špilja svjedoči da i špilja ponekad može zarobiti svog tvorca - vodu. Kišnica se u hladnoj špilji ledi stvarajući u Tristanovoj katedrali 25 metara debeo ledeni pokrov, a u Parsifalovoj katedrali devet metra visok ledeni stup.

Žičara me podiže još 500 metara na visoravan koja je ishodište za planinarske puteve prema najvišem vrhu Hoher Dachstein (2996 m) te tematske treking staze prema atrakcijama doline Gosau, Hallstatta ili Bad Goiserna, rodnog mjesta gojzerica. Zimi sve ovo postaje veliko skijalište, no i sada, usred ljeta, jak vjetar i svježi zrak zahtijevaju toplu višeslojnu odjeću. Desetominutna šetnja dovodi me do vidikovca Pet prstiju s panoramskim pogledom na halštatsko jezero okruženo planinama dokle god pogled seže. Pet čeličnih platformi ispod kojih se otvara kilometar dubok ponor omiljena je fotografska točka onih koji mogu zatomiti strah te imati povjerenje u graditelje prozirnog staklenog poda.

mentenbauera Arnolda Lobissera, halštatskog proizvođača glazbenih instrumenata. Cijeli radni vijek proveo je podučavajući učenike u halštatskoj drvodjeljskoj školi, no kao svaki pravi zaljubljenik u svoj posao, iako u mirovini - cijele dane provodi u svojoj radionici. Njegova supruga i kći vode šarmantan hotel i restoran Bräu-Gasthof, smješten uz samo jezero u kući iz 15. stoljeća. Uspinjući se zavojitim stubama na prvi kat udišem onaj tako tipičan miris mješavine vlage i starog ulaštenog drva koji zdanja stječu stoljećima.

Ulazim u mračnu prostoriju čiji je pod prekriven ostacima blanjanja, punu različitih alata i strojeva za obradu drva. Dnevno svjetlo kroz dva prozora osvjetljava samo radni stol za kojim malo poMusikinstrumentenbauer grbljen sjedi drvodjelja razbarušePosljednji dan mog boravka u Hall- ne sijede kose. Plavkasti dim egstattu posjećujem musikinstru- zotičnog mirisa uzdiže se iz lule Meridijani | siječanj 2011

77

Stari majstor Na užetu razvučenom između dva prozora, kao u redu kod liječnika, visi nekoliko violina čekajući svoj red za popravak kod gospodina Lobissera

Svježa riba Jedna napola puna kašeta ispodprosječan je ulov, no u gradiću od 923 stanovnika i to je dovoljna dnevna ponuda ribe

78

Meridijani | siječanj 2011

do prepariranog orla. Police iznad radnog stola prepune su dlijeta, pila, stegača, uzica, ostataka materijala koji će jednom dobro doći, staklenki s ljepilom, malih drvenih figurica i nacrta. Iznad, na užetu razvučenom između dva prozora, kao u redu kod liječnika, visi nekoliko violina čekajući svoj red za popravak.

Gospodin Lobisser mi, ne prestajući rašpati neobičan plosnati instrument od svijetlog drva, objašnjava da se prihvatio izrade citri srednjovjekovnih lutajućih glazbenika na osnovi jednog jako oronulog primjerka na koji je slučajno naišao. Ne želim više oduzimati majstorovo vrijeme pa prihvaćam poziv njegove kćerke Verene da im se pridružim na ručku: »Pa, ne možemo dopustiti da odete iz Hallstatta, a da niste probali lokalnu vrstu ribe reinake.«

Sjedimo u skrovitom dijelu vrta restorana Bräu-Gasthof osam mjeseci i jedanaest dana nakon mog prvog dolaska u Hallstatt. Druga je nedjelja u lipnju 2009., vrijeme ručka. Reinake je vrlo ukusna riba, roskastog mesa, malo kompaktnije teksture u odnosu na pastrvu.

Pridružuju nam se Verenini roditelji i suprug, fotograf Gregor Semrad. Razgovaramo o svemu što me oduševilo u njihovu mjestu, a on mi poklanja svoju fotomonografiju o Hallstattu. Polako je listam i na 43. stranici prepoznajem onu istu panoramu snijegom prekrivenoga gradića na obali jezera koja me oduševila na internetu.

Fotografija koja me dovela u Hallstatt sada, sat vremena prije odlaska, ispraća me. Krug se zatvorio. Pozdravljam svoje domaćine i preko Obertrauna, Liezena, Graza i Maribora vraćam se kući.