Strukturirana edukacija osoba sa šećernom bolesti tipa 1 bolesti Dijabetički vremeplov

Dijabetički vremeplov

HSDU

Šećerna bolest ima dugu povijest koja seže sve do antike. Međutim, tijekom tog razdoblja, zbog slabog poznavanja anatomije, patofiziologije i nedostatka dijagnostičkih alata, bolest je ostala izuzetno zbunjujuća za liječnike. Najstariji poznati zapis o šećernoj bolesti potječe još iz 1552. godine prije nove ere. Ebersov papirus sadrži zapise egipatskog liječnika Hesy-Ra koji opisuju učestalo mokrenje kao simptom misteriozne bolesti koja je uzrokovala i mršavost. U to doba primijećeno je i da mrave privlači urin osoba koje su imale ovu bolest. U zapisima hindskih liječnika Charaka i Sushhrutaā iz 400. – 500. godine prije nove ere prvi put se opisuje slatkoća urina te opisuju dvije vrste, kasnije nazvane dijabetesom tipa 1 i tipa 2. U 2. stoljeću nove ere Areatus uvodi naziv dijabetes prema grčkoj riječi diabaínein (prolaziti) jer uočava da se tekućina ne zadržava u tijelu, već samo kroz njega prolazi kao kroz cijev. Njegov opis bolesti naglašava učestalo mokrenje, pojačanu žeđ i kratko preživljavanje bolesnika. Napisao je da je dijabetes tajanstvena bolest. U 11. stoljeću nazivu dijabetes dodaje se oznaka mellitus prema latinskoj riječi mellitus (med), sladak kao med, kada nastaje današnji naziv bolesti dijabetes mellitus (DM). Poslije toga, značajnog napretka u razumijevanju bolesti nije bilo sve do 16. stoljeća i prepoznavanja šećerne bolesti kao ozbiljne sustavne bolesti. Razliku između dijabetesa melitusa i insipidusa prvi je uočio i 1769. godine u svojoj klasifikaciji bolesti objavio Cullen, kojemu se, prema nekima, pripisuje i zasluga za pripajanje pridjeva mellitus nazivu bolesti. Mnogo kasnije, tek 1776. godine, poznati engleski liječnik Dobson proveo je istraživanje kojim je dokazano da urin pacijenata sadrži šećer te stoga ima slatki okus. Nakon ovog otkrića bolest se počela zvati SD – bolest šećera. Odavde započinje moderna povijest dijabetesa. Otkriće i napredak inzulina kao liječenja dijabetesa može se pratiti od 19. stoljeća. Claude Bernard otkriva da jetra izlučuje

tvar koja utječe na razinu šećera u krvi te 1857. izolira glikogen, čime postaje poznata uloga jetre kao važnog organa u šećernoj bolesti. Paul Langerhans, student medicine iz Berlina, 1869. otkriva stanice unutar gušterače. Te će se stanice kasnije po njemu nazvati Langerhansovi otočići. Godine 1898. Joseph von Mering i Oskar Minkovski pokazali su da uklanjanje gušterače u pasa dovodi do obolijevanja od dijabetesa. Eugene Opie otkriva 1901. godine kako Langerhansovi otočići proizvode inzulin i da je uništavanje tih stanica rezultiralo dijabetesom. Još jedan važan znanstvenik kojega treba pamtiti u povijesti otkrića inzulina jest Paulescu. Godine 1916. Paulescu je, proučavajući pankreatektomiju na psima, zaključio da intravenska injekcija vodene otopine ekstrakta gušterače omogućuje smanjuje šećera u krvi kod pasa s dijabetesom. Prvi svjetski rat sprječava nastavak pokusa i tek 1921. Paulescu objavljuje dokaze o pokusima. Prije 100 godina otkriće inzulina promijenilo je svijet. Od tada je šećerna bolest od smrtne postala kronična bolest. Inzulin je od tada spasio milijune života i smatra se jednim od najvećih medicinskih dostignuća svih vremena. Kanadski tim znanstvenika koji su činili Fredrick G. Banting, Charles H. Best, J. J. R. Macleod i James B. Collip otkrio je 1921. godine inzulin. Oni su uspješno izolirali inzulin iz gušterače psa, čime je započelo stoljeće revolucionarnih inovacija u skrbi osoba sa šećernom bolešću i od tada su spašeni mnogi životi.

Charles Best i Frederic Banting Inzulin je u početku bio nazvan isletin da bi kasnije bio preimenovan u inzulin kao izvedenica riječi insula, što znači otok. Leonard Thompson, četrnaestogodišnji dječak, prva je osoba sa šećernom bolešću koja se liječila inzulinom. Leonard je imao dijabetes od prosinca 1919. godine, bio je vrlo slab, težak nešto više od 29 kilograma i nije se očekivalo da će živjeti još dugo. Nakon primanja injekcija inzulina u siječnju 2022. godine, šećer u krvi mu pada, nestali su ketoni u urinu, počeo se osjećati bolje, spašen je od moguće smrti. Živio je još 13 godina, a preminuo je od upale pluća u 27. godini. Leonard Thompson-prije inzulina i dva mjeseca nakon dobivanja inzulina

Slična je priča i o Elizabeth Hughes Gossett (1907. – 1981.). Kćeri američkog političara Charlesa Evansa Hughesa, Elisabeth, dijagnosticiran je dijabetes u dobi od 11 godina, a u kolovozu 1922. počela je koristiti inzulin. Preživjela je, završila fakultet, udala se, rodila troje djece i iznenada umrla od srčanog udara u 74. godini.

Elizabeth Hughes Gossett

Sir Frederick G. Banting i J. J. R. Macleod za otkriće inzulina 1923. godine dobivaju Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu, koju su odlučili podijeliti sa suradnicima Bestom i Collipom. Nakon toga još su tri Nobelove nagrade dodijeljene znanstvenicima za rad na inzulinu. Frederick Sanger dobio je Nobelovu nagradu 1958. godine za otkriće strukture molekule inzulina, Dorothy Crowfoot Hodgkin dobiva 1969. Nobelovu nagradu za opis trodimenzionalne strukture inzulina, a 1977. godine Nobelova nagrada dodjeljuje se Rosalyn Sussman Yallow za radioimunoanalizu inzulina. Godine 1923. započinje komercijalna proizvodnja inzulina, čime on postaje dostupan za široku potrošnju.

Od otkrića inzulina do danas učinjeno je mnogo u razumijevanju i liječenju šećerne bolesti, a jedna od najvažnijih godina je i 1955., kada se oralni hipoglikemici počinju upotrebljavati u liječenju. Početkom 60-ih godina 20. stoljeća počinje nova era u razumijevanju šećerne bolesti. Istraživačima postaje jasno da postoji nekoliko vrsta dijabetesa, pri čemu je dijabetes tipa 2 najzastupljeniji. Inovacije u medicini od tada su usmjerene na rješavanje različitih karakteristika različitih vrsta dijabetesa i na razvoj lijekova, posebno za liječenje dijabetesa tipa 2. Godine 1963. dr. Arnold Kadish razvio je prvu inzulinsku pumpu. Nažalost, malo se pozornosti posvetilo Kadishovu uređaju zbog njegove nepraktičnosti za svakodnevnu upotrebu, odnosno njegove veličine slične „vojnom ruksaku“. Devedesete godine prošlog stoljeća predstavljaju novu eru u razvoju inzulinskih pumpi, kada je započela proizvodnja funkcionalnijih pumpi s boljim performansama i prihvatljivih osobama sa dijabetesom. Prvu transplantaciju gušterače u čovjeka izveli su 1966. godine William Kelly i Richard Lillehei sa Sveučilišta u Minnesoti. Jedan od najvrjednijih tehnoloških pronalazaka u zbrinjavanju osoba sa šećernom bolešću jest glukometar. Prvi glukometri proizvedeni su početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Bili su veliki, komplicirani za upotrebu i skupi te su se koristili uglavnom u bolnicama. Glukometri za „kućnu“ uporabu na tržištu se javljaju početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. U 1972. godini inzulin postaje prvi terapijski protein stvoren pomoću tehnologije rekombinantne DNA. Ovaj je „humani inzulin“ identičan inzulinu koji proizvode naša tijela, visoko je pročišćen i može se proizvoditi u neograničenim količinama, što uvelike proširuje pristup osobama sa šećernom bolešću. Jednostavnije i sigurnije apliciranje inzulina započelo je 1985. godine s pojavom inzulinske olovke/pena. Velike staklene štrcaljke zamjenjuju se inzulinskim olovkama, čime se poboljšava kvaliteta života osoba sa šećernom bolešću te im se omogućava da na diskretan i precizan način ubrizgaju odgovarajuću dozu inzulina kada je to potrebno.

Američka agencija za hranu i lijekove 1999. godine odobrila je prvi uređaj za kontinuirano praćenje glukoze (CGM), tj. za očitavanje razine glukoze u krvi, što daje nadu osobama s dijabetesom koje žele steći veću kontrolu nad svojim zdravljem. Sveučilište u Cambridgeu 2013. godine razvija umjetnu gušteraču koja spaja tehnologiju inzulinskih pumpi s kontinuiranim praćenjem glukoze. Iako lijek za dijabetes tek dolazi, otkrićem inzulina i dalje se spašavaju životi milijuna ljudi širom svijeta. Više od 3000 godina liječnici su ispitivali uzroke i liječenje šećerne bolesti, ali je najveći napredak postignut tijekom posljednjih dvaju stoljeća zahvaljujući razvoju kemije, fizike i farmakologije. S obzirom na to da biotehnologija pomaže medicini da napreduje, nitko ne zna što će donijeti budućnost. Sigurni smo samo u jedno: povijest dijabetesa još uvijek se piše.