Galerija mrtvih

Naslov izvornika Chris Carter GALLERY OF THE DEAD elektronsko izdanje priredila Meli www.balkandownload.org

1 Linda Parker ušla je u svoju dvosobnu kuću u Silver Lakeu u sjeveroistočnom Los Angelesu, zatvorila za sobom vrata i ispustila dubok, umoran uzdah. Bio je to dug i naporan dan. Pet snimanja u isto toliko različitih fotografskih studija raštrkanih po cijelom gradu. Posao sam po sebi nije toliko zamoran. Obožavala je biti manekenka i bila je silno sretna što se time može profesionalno baviti, no vožnja po gradu kao što je L.A., gdje se, najblaže rečeno, promet odvija puževom brzinom, posebno je iscrpljivao i iritirao i najstrpljivije duše.

Toga jutra izašla je iz kuće oko sedam i pol, a sada, kad je parkirala crvenu VW Bubu na svom prilaznom putu, sat na ploči s instrumentima pokazivao je 22:14. Bila je umorna i bila je gladna, no najprije ono najvažnije. »Vino«, šapnula je, upalila svjetlo i izula cipele. »Silno mi treba jedna velika čaša vina.« Svoju jednokatnicu bijelog pročelja dijelila je s Gospodinom Boingom, crno-bijelim mačkom lutalicom kojeg je prije jedanaest godina našla na ulici. Zbog svoje poodmakle dobi, Gospodin Boingo je jedva izlazio iz kuće.

Trčanje oko kuće i ganjanje ptica koje nikad nije uspio uhvatiti, izgubilo je svaki čar još prije nekoliko godina, pa je sada većinu svojih dana provodio spavajući ili katatonički piljeći s prozorske daske u praznu ulicu. Čim su se svjetla upalila, podigao se na svom omiljenom naslonjaču, gdje je spavao protekla tri sata, protegnuo prednje noge i potom lijeno zijevnuo.

Linda se nasmiješila. »Hej, Gospodine Boingo. Kakav je tebi bio dan?

Imao si posla?«

Sretan što je opet vidi, skočio je na pod i polako joj prilazio. »Jesi li gladan, maleni?«, upitala je, sagnula se i podigla ga.

Gospodin Boingo se priljubio uz nju. »Jesi li sve pojeo?« Poljubila ga je u čelo.

Znala je da je dugo neće biti, pa je Gospodinu Boingu ostavila dovoljno hrane, barem je tako mislila. Koraknula je udesno i provjerila zdjelice s hranom i vodom u kutu. Nijedna nije bila ispražnjena. »Nisi gladan, ha?« Gospodin Boingo je počeo presti, zatim je dvaput trepnuo svojim snenim očima. »Ne, nisam«, rekla je Linda glasom iz crtića, pretvarajući se da je Gospodin Boingo. »Samo se želim maziti, jer mi je nedostajala moja mamica.« Počela je nježno gladiti njegov vrat i donju stranu brade. Mačak je istoga časa razvukao usne u sretan osmijeh. »Sviđa ti se to, zar ne?« Još ga je jednom poljubila u čelo.

Držeći mačka u rukama, ušla je u kuhinju, uzela čistu čašu iz perilice posuđa i natočila iz već otvorene boce južnoafričkog pinotagea. Spustila je Gospodina Boinga na tlo i zatim prinijela čašu usnama. »Mljac!«, glasno je rekla kad joj se tijelo napokon počelo opuštati. »Raj u tekućem obliku.« Iz hladnjaka je izvadila večeru – zdjelicu salate. Radije bi pojela dvostruki cheeseburger i krumpiriće s čilijem ili veliku, veoma pikantnu pizzu s kobasicom, ali bi tako prekršila svoja stroga pravila o niskokaloričnoj prehrani. To je sebi dopuštala samo tu i tamo, kad se htjela počastiti, a večeras nije bila »večer čašćenja«.

Otpila je još jedan gutljaj, uzela vino i salatu i izašla iz kuhinje.

Gospodin Boingo je krenuo za njom.

Vratila se u dnevnu sobu, sve stavila na stol i uključila laptop. Dok je čekala da se sustav podigne, iz torbice je izvadila tubu hidratantne kreme.

Nakon što je u ruke pažljivo utrljala izdašnu količinu, ponovila je postupak na svojim nogama.

Gospodin Boingo ju je nimalo impresionirano promatrao s poda.

Narednih pola sata provela je odgovarajući na mailove i upisujući nekoliko novih snimanja u svoj kalendar. Nakon toga je zatvorila aplikaciju e-maila i prijavila se na svoju Facebook stranicu – trideset dva nova zahtjeva za prijateljstvo, trideset devet novih poruka i devedeset šest novih obavijesti.

Pogledala je sat na lijevom zidu – 22:51. Dok je pokušavala odlučiti je li zaista raspoložena za Facebook, Gospodin Boingo je skočio u njeno krilo. »Hej! Želiš se još maziti, ha?« Glasom iz crtanog filma, odgovorila je: »Naravno da želim. Cijeli dan ostavila si me samoga. Mamica je zločesta.« Opet je počela gladiti njegovu bradu, sjetivši se nečega što je već nekoliko dana namjeravala učiniti. »Znam što ću«, rekla je zagledavši se u sitne oči Gospodina Boinga. »Snimimo jednu od onih slika sa zamijenjenim licima. Što kažeš na to, ha?« Prije nekoliko dana njezina najbolja prijateljica Maria stavila je na Instagram sliku na kojoj je zamijenila lice sa svojim dražesnim kovrčavim bišonom. Pas ima urođenu abnormalnost na donjoj čeljusti, pa mu jezik stalno ispada van. Stoga je i Maria isplazila jezik dok je snimala sliku.

Kombinacija paperjaste bijele dlake, izbijeljene plave kose, isplažena jezika i Mariine uvijek pretjerano velike količine šminke, urodila je veoma zabavnom slikom. Linda se zarekla da će i ona pokušati nešto slično s Gospodinom Boingom. »Da, učinimo to«, rekla je uzbuđenim glasom i kimnula mačku. »Bit će zabavno, obećavam.« Podigla je Gospodina Boinga, uzela mobitel i pritisnula ikonu s aplikacijom Face swap. »O.K. Idemo.«

Namjestila se na stolici i provjerila prizor na sitnom zaslonu. Na zidu iza nje je nekoliko uokvirenih slika i srebrna svjetiljka. S lijeve strane su vrata koja vode u mali hodnik i preostali dio kuće.

Bila je veoma pedantna što se tiče snimanja slika, iako je ovo radila samo iz zabave. »Hmm, ne, ne sviđa mi se«, rekla je odmahujući glavom.

Svjetlo u hodniku bilo je isključeno, ali je gorjelo ono na zidu iza nje, bacajući na zaslon neobičan odsjaj. Još se jednom premjestila, sada malo ulijevo. Odsjaj je nestao. »Da, tako je mnogo bolje, zar nije?«, upitala je Gospodina Boinga.

Odvratio je tromim i pospanim treptanjem. »Dobro. Napravimo to prije nego što se opet obeznaniš, pospanko.« Korištenje aplikacije nije moglo biti jednostavnije. Morala je samo snimiti fotografiju. I to je bilo to. Aplikacija je istoga časa identificirala dva lica na zaslonu, svako zaokružila crvenom crtom i zatim ih automatski zamijenila.

Podigla je Gospodina Boinga i sjela na svoju stolicu. »Evo«, rekla je pokazujući zaslon mobitela. »Pogledaj.« Izgledajući kao da će svaki čas ponovno zaspati, Gospodin Boingo je još jednom lijeno zijevnuo. »Ne, ludice, ne gledaj u mene. Ovdje gledaj. Vidi.« Još je jednom pokazala zaslon, ovaj put pucketajući prstima. Čini se da je zvuk upalio.

Gospodin Boingo se napokon okrenuo i pogledao njezin mobitel. »Tako treba.« Ne gubeći vrijeme, namjestila je širok osmijeh i brzo pritisnula dugme za slikanje.

Na zaslonu se prvi crveni krug pojavio oko njezina lica, no kad se ubrzo za njim pojavio i drugi, osjetila je kako je nešto steže u grudima, jer se

nije pojavio oko sitnog lica Gospodina Boinga. Pojavio se oko nekoga u mraku tik iza nje.

2 »Dobra večer, svima.« Iako ima mikrofon i snažan razglas, profesorica psihologije na UCLAi, gospođica Tracy Adams, progovori jačim glasom nego obično. Stajala je ispred dupkom pune predavaonice sa sto pedeset sjedala. Od čavrljanja tolikih živahnih glasova, dvorana je zvučala poput divovske košnice. Publika se nije sastojala samo od gorljivih studenata kriminologije i kriminalne psihologije, već i nekolicine njihovih mentora koji su bili veoma zainteresirani za večerašnje predavanje.

Profesorica Adams je svojim očaravajućim zelenim očima iza staromodnih naočala crnih okvira nalik na mačje oči, prešla po dvorani. »Sad ćemo započeti«, nastavila je, »stoga neka svi oni koji još stoje nađu stolicu – to bi bilo jako lijepo od njih.« Zastala je i strpljivo pričekala.

Nesumnjivo je bila fascinantna žena – inteligentna, privlačna, pametna, karizmatična, elegantna i intrigantno tajanstvena. Nije ni čudo što se toliki broj njezinih studenata, i muških i ženskih, zatreskao u nju poput pubertetlija, da ne spominjemo neke profesore na fakultetu. No večeras profesorica Tracy Adams nije bila razlog što je velika predavaonica, smještena u sjeveroistočnom dijelu UCLA-ina kampusa u Westwoodu, bila dupkom puna.

Prošla je cijela minuta dok se napokon nisu svi posjeli. »Dakle«, rekla je, »najprije bih htjela zahvaliti svima na dolasku. Kad bi barem takav odaziv bio na svim mojim predavanjima...« Začuo se prigušeni smijeh. »U redu«, nastavila je. »Prije nego što počnemo, htjela bih vam reći nekoliko informacija o našem posebnom večerašnjem gostu.« Bacila je

pogled da visokog i dobro građenog muškarca koji je stajao na lijevoj strani podija.

Ruku zabijenih u džepove hlača, muškarac joj uzvrati sramežljivim osmijehom.

Profesorica spusti pogled na bilješke na stalku ispred sebe, potom opet pogleda publiku. »Diplomirao je psihologiju na Stanfordu«, započela je. »Prvu diplomu stekao je u dobi od devetnaest godina.« Ušuti, namjerno je napravila pauzu između narednih riječi. »Summa cum laude.« Dvorana odjekne od iznenađenih povika. »Na Stanfordu je, također, u još uvijek veoma mladoj dobi od dvadeset tri godine«, nastavi profesorica, »stekao doktorat iz analize kriminalnog ponašanja i biopsihologije. Njegov rad, ‘Napredna psihološka studija kriminalnog ponašanja’ postao je i još je uvijek obvezna literatura u FBI-evu NCAVC-u.« Kratka stanka. »Za one od vas koji to ne znaju ili su zaboravili što znači kratica NCAVC, to je FBI-ev Nacionalni centar za analizu nasilnih zločina.« Još je jednom provjerila svoje bilješke i zatim pogledala masu. »Iako su mu nekoliko puta nudili mjesto profilera u NCAVC-ovoj Jedinici za biheviorističku analizu, naš večerašnji gost nikad nije prihvatio ponudu, već je radije odabrao ostati u policiji Los Angelesa.« Začulo se još iznenađenih mumljanja, ovaj put malo glasnijih.

Profesorica pričeka tišinu, zatim nastavi. »Kao član policijskih snaga ovoga grada, napredovao je brzinom svjetlosti i postao najmlađi detektiv koji je ikada radio u LAPD-u. Otada veoma uspješno rješava zločine.« Opet zastane, ovaj put radi efekta. »Naš večerašnji gost je više puta odlikovan u LAPD-ovoj JTU – Jedinici za teška ubojstva – što je elitni ogranak Odjela za pljačke i ubojstva

koji je osnovan radi rješavanja slučajeva serijskih i posebno teških ubojstava koji zahtijevaju opširnu istragu i veliku stručnost.« Podigne desni kažiprst kako bi istaknula naredne riječi. »Ali to nije sve.

Zahvaljujući velikom znanju o psihologiji kriminalnog ponašanja i činjenici da ovaj naš lijepi grad očito privlači posebnu vrstu psihopata...« Dvoranom se zaori smijeh. »... Naš gost je dodijeljen jednoj još više specijaliziranoj jedinici unutar JTU-a. Sva ubojstva počinjena uz veliku brutalnost i sadizam LAPD naziva ultranasilnim zločinima. Naš večerašnji gost obavlja posao za koji bi većina detektiva u ovoj zemlji dala desnu ruku da ga ne mora raditi. On je šef LAPD-ove Jedinice za ultranasilne zločine.« Okrene se i još jednom pogleda muškarca koji stoji sa strane podija.

Sto pedeset pari očiju slijedi njezin pogled. »Trebalo mi je duuugo vremena dok ga nisam nagovorila da dođe na UCLA-u kao gost predavač i da vam govori o jednoj od najintrigantnijih tema što se tiče kriminologije i kriminalne psihologije – o suvremenom serijskom ubojici.« U dvorani zavlada muk. »Imam veliko zadovoljstvo predstaviti vam detektiva Roberta Huntera iz LAPD-a.« Dvoranom se prolomi glasan pljesak.

Profesorica Adams mahne Hunteru da joj se pridruži.

Detektiv izvadi ruke iz džepova i polako napravi tri koraka. Kad je pogledao profesoricu u oči, ona mu se ohrabrujuće nasmiješi, a potom namigne veoma senzualno, no veoma diskretno. Hunter skrene pogled, okrene se prema publici koja je još uvijek pljeskala i zatim sramežljivo sagne glavu. Uistinu nije navikao na ovakvo nešto. »Sretno«, šapne mu profesorica dodajući mu mikrofon i ode istim putem kojim je on došao.

Hunter pričeka dok opet ne zavlada tišina.

»Počet ću tako da vam još jednom zahvalim što ste došli radi mene.

Moram priznati da vas nisam očekivao u tolikom broju.« Sada je on namignuo profesorici. »Mislio sam da ću govoriti pred dvadeset studenta, dvadeset pet, maksimum.« Iz gomile se opet začuje smijeh.

Profesorica mu se nasmiješi i slegne ramenima stojeći uz rub podija. »Prije negoli počnem, dopustite da vam kažem da nisam javni govornik, a ponajmanje profesor, ali ću dati sve od sebe da vam prenesem ono što znam i odgovorim na sva vaša pitanja.« Publika još jednom zaplješće.

Hunter ne zna kolika je razina znanja njegove publike, pa započne s nekim osnovnim definicijama – primjerice, kakva je razlika između serijskog ubojice, ubojice u ubilačkom pohodu i masovnog ubojice.

Objašnjenje potkrijepi s nekoliko primjera koji su se nedavno dogodili u SAD-u.

Nastavi dalje nabrajajući sedam stadija serijskog ubojice, od faze aure – samog početka, kad budući ubojica počinje gubiti vezu sa stvarnošću – sve do stadija depresije – velikog emocionalnog pada koji u većini slučajeva slijedi nakon samog čina ubojstva. »Prije nego što nastavim dalje«, reče mnogo ozbiljnijim glasom kad završi s objašnjenjem posljednjeg stadija. »Kad se radi o serijskim ubojstvima, htio bih da zapamtite najvažniju stvar...« Prekine ga vibriranje njegova mobitela u džepu jakne.

Zastane i izvadi mobitel. »Veoma mi je žao zbog ovoga«, reče podigavši desnu ruku. »Ovo će trajati samo minutu.« Isključi mikrofon i stavi ga na stalak. »Detektiv Hunter«, javi se na mobitel. »Jedinica za ultranasilne zločine.«

Dok je slušao pozivatelja s druge strane linije, pogledom je potražio profesoricu Adams. Nisu bile potrebne nikakve riječi. Sve je vidjela iz izraza na njegovu licu. I prije je već bila u njegovu društvu kad je primio sličan poziv. »Nemoj me zezati«, promrmlja u nevjerici i priđe Hunteru. »Zašto me nimalo ne iznenađuje što se to dogodilo upravo večeras?« Hunter prekine razgovor i okrene se prema njoj. »Strašno mi je žao, Tracy«, reče tihim i snuždenim glasom. Jasno vidi koliko je razočarana. »Moram ići.« Tracy s razumijevanjem kimne. »U redu je, Roberte. Idi. Objasnit ću im.« Kad Hunter otrči s podija, profesorica Adams uzme mikrofon, žalosno uzdahne i okrene se prema veoma zbunjenoj gomili.

3 Kad je stigao na adresu koja mu je rečena preko telefona, Hunterov sat pokazivao je 21:31. Čak i u to doba, u srijedu navečer, trebalo mu je oko četrdeset pet minuta da stigne iz Westwooda u Silver Lake – etnički veoma mješovitu četvrt istočno od Hollywooda. Čim je Berkeley Avenueom krenuo prema zapadu, odmah je opazio više policijskih vozila oko ulaza na North Benton Wayu.

Hunter zna da u gradu kao što je Los Angeles ništa toliko brzo ne privlači masu znatiželjnika kao kombinacija bljeskajućih policijskih svjetala i crno-žute policijske trake. Imajući to na umu, uopće se ne iznenadi kad ugleda sve veću skupinu obližnjih stanovnika koja se već okupila oko ograđenog dijela – u rukama čvrsto drže mobitele, željni nekoliko sekundi videosnimke ili barem pristojne fotografije koju bi, poput Pokemonovih trofeja, mogli objaviti na stranicama svojih društvenih mreža.

I novinari su ga prestigli. Sa stalcima i kamerama montiranim na krovovima, dva nova kombija zauzela su položaj na pločniku, točno nasuprot mjestu koje je ogradila policija. Nekolicina reportera trudila se iz petnih žila kako bi iscijedila bilo kakvu informaciju od bilo koga voljnog da razgovara s njima.

Kad se napokon uspio probiti kroz masu, Hunter spusti prozor i pokaže svoju značku jednom od uniformiranih policajaca koji su čuvali ulaz na ulicu. Policajac kimne i oslobodi mu put.

North Benton Way je mirna stambena ulica južno od poznatog umjetnog jezera Silver Lake. Goleme američke platane obrubljuju ulicu s obje strane, štiteći je danju od sunca, ali i bacajući zlokobne sjene čim se smrači. Kuća koju traži je šesta na desnoj strani. Crvena VW Buba i plavi Tesla parkirani su na prilaznom putu. S desne strane kuće na ulici ugleda još

tri parkirana crno-bijela policijska automobila, zajedno s forenzičkim kombijem losanđeleškog okružnog mrtvozorničkog ureda.

Zaustavi automobil ispred kombija i izađe van, njegovo metar osamdeset visoko tijelo dobrano se uzdiglo iznad izblijedjelog krova starog Buick LeSabrea. Načas zastane i pogleda jednu i drugu stranu ulice. U svim susjednim kućama gori svjetlo, većina ukućana ili promatra kroz prozor ili stoji na ulaznim vratima s izrazom nevjerice i potpunog šoka na licu. U trenutku kad Hunter zakači svoju značku za pojas, policijska blokada na početku ulice propusti još jedan automobil. Hunter odmah prepozna metalik plavu Hondu Civic. Pripada njegovu partneru iz Jedinice za ultranasilne zločine, Carlosu Garcii. »Tek si stigao?«, upita Garcia nakon što je parkirao uz jedan policijski automobil i iskočio van. »Prije manje od jedne minute«, potvrdi Hunter.

Garcia je svoju podužu smeđu kosu, još uvijek mokru od večernjeg tuširanja, zavezao u čvrst konjski rep.

Oba se detektiva okrenu prema kući bijelog pročelja. Na pločniku s druge strane ulice stoje tri uniformirana policajca ozbiljnih lica. Tik iza njih forenzičar odjeven u Tyvekov kombinezon s kapuljačom i oboružan ProTacovom baterijskom svjetiljkom, pomno pretražuje dobro održavani prednji travnjak. Na prednjem trijemu, napola zaštićen plavim forenzičkim šatorom, drugi forenzičar nanosi prašak na kvaku i vrata, traži otiske prstiju.

Ugledavši ih, najstariji od tri uniformirana policajca na pločniku, odvoji se od skupine, prijeđe ulicu i uputi se u njihovu smjeru.

Hunter odmah primijeti jednu metalnu iglu na ovratniku njegove košulje, što znači da je poručnik u LAPD-u. »Vi momci ste sigurno iz JUNZ-a.« Njegov hrapavi glas zvuči umorno. »Da, gospodine«, odvrati Garcia. »To smo mi.«

Poručnik izgleda kao da je u ranim pedesetim godinama. Niži je od Huntera oko osam centimetara i najmanje je dvadeset kilograma teži – sav taj višak nalazi se oko njegova struka. »Ja sam poručnik Frederick Jarvis iz Središnjeg ureda«, reče ispruživši ruku. »Odjel za sjeveroistočno područje.« Hunter i Garcia se predstave. »Vi ste prvi došli na poprište?«, upita Garcia. »Nisam«, odgovori poručnik Jarvis, okrene se i pokaže dva policajca s kojima je prije stajao na pločniku. »Već policajci Grabowski i Perez. Ja sam samo odlučio da ćemo cijeli ovaj kaos prepustiti vama momcima iz Ultranasilnih zločina.« »Znači, bili ste unutra?«, upita Hunter.

Poručnikovo držanje promijeni se u tren oka. »Jesam. Da.« Počeše se po desnom obrazu. »U policiji radim trideset jednu godinu i za to sam vrijeme vidio i više nego dovoljno luđačkih djela, ali kad bih prije smrti morao izabrati samo jednu stvar koju bih htio zaboraviti...« Glavom pokaže na kuću. »To bi bilo ono tamo.«

4 Hunter i Garcia se potpišu na zapisnik s poprišta zločina, uzmu jednokratne forenzičke kombinezone i počnu ih odijevati. Poručnik Jarvis ga nije uzeo, jasno pokazujući kako nema namjeru ponovno otići na mjesto zločina. »Dakle, kakve zasad imamo informacije o žrtvi?«, upita Garcia. »Samo osnovne«, odgovori poručnik i izvadi notes. »Zvala se Linda Parker«, započne. »Stara dvadeset četiri godine, iz Harbora, ovdje u L.A.-u.

Radila je kao manekenka. Nema nikakva dosjea, barem što se nas tiče – nije uhićivana, nema nikakvih globi, nikakvih sudskih naloga... ničega. Još nekoliko mjeseci i u cijelosti bi isplatila svoju Bubu. Sve režije i poreze plaćala je na vrijeme i u cijelosti.« »Živjela je sama?«, upita Garcia. »Koliko nam je poznato – da. Nijedno drugo ime ne pojavljuje se na režijama ni bankovnim računima.« »Je li imala kakvog dečka? Je li bila u vezi?« Poručnik slegne ramenima. »Nismo imali vremena prikupiti takve informacije. Žao mi je, dečki, to ćete morati sami iskopati.« Hunter još jednom pogleda na jednu i drugu stranu ulice. »Jeste li što saznali od susjeda?«, upita. Znao je da je poručnik već naredio raspitivanje po susjedstvu od vrata do vrata. »Ništa. Čini se da nitko nije ništa vidio ni čuo, no moji se dečki još uvijek raspituju, pa možda, uz malo sreće...« »Nažalost, čini se da nas gospođa sreća ne voli previše«, reče Garcia. U njegovu glasu nema humora. »Ali, tko zna? Svaki dan donosi nešto novo.«

»Čini se da je počinitelj ušao u kuću kroz prozor žrtvine spavaće sobe sa stražnje strane kuće«, reče poručnik Jarvis. »Razbijen je s vanjske strane.« »Kako je ušao u stražnje dvorište?«, upita Garcia.

Poručnik pokaže glavom na drvena vrata s lijeve strane kuće. Treći forenzičar je na njih nanosio prašak tražeći otiske. »Nema tragova provale, no ne treba biti neki veliki sportaš da bi se popelo preko njih.« »To je osoba koja je našla truplo?«, upita Hunter poručnika, nagnuvši glavu prema policijskom automobilu parkiranom na ulici s desne strane kuće.

Dok je prije izlazio iz svog automobila, primijetio je kako policajka kleči uz otvorena vrata najudaljenijeg policijskog automobila. Nije bila sama. Na suvozačevu mjestu sjedila je veoma potresena žena kasnih četrdesetih ili ranih pedesetih godina. »Točno«, odvrati poručnik. »Ako ništa drugo, barem ne morate obavijestiti roditelje i proći kroz tu muku. To je žrtvina majka.« Hunter i Garcia zastanu i skrenu pogled s poručnika na ženu u automobilu. Nijedan ne može zamisliti razorniji doživljaj za majku od nalaženja trupla brutalno ubijene kćeri. »Sasvim razumljivo, u potpunom je šoku«, objasni poručnik. »Sada ne govori smisleno, ali iz onoga što smo shvatili, svakoga dana je razgovarala s kćeri, bilo uživo ili preko telefona.« Provjeri svoje bilješke. »Posljednji put su razgovarale prije dva dana – u ponedjeljak poslijepodne. Preko telefona.

Trebale su se naći jučer na ručku, ali je majka nazvala s namjerom da otkaže.

Rekla je da je nazvala kćer oko devet ujutro, ali se nitko nije javljao. Stalno se uključivala govorna pošta. Ostavila je poruku, ali joj se kći nije javljala.

Pokušala ju je još jednom nazvati otprilike četrdeset pet minuta prije nego što su se trebale naći na ručku, samo kako bi provjerila je li njezina kći primila poruku, to jest, da ne bi uzalud dolazila. I opet je prebacivalo na govornu poštu. Sinoć je pokušala još jednom i zatim još jednom jutros i danas poslijepodne.« Poručnik potvrdno kimne detektivima. »Svaki put se uključila govorna pošta. Tada se majka zabrinula. Možda se njezina kći

razljutila što je otkazala jučerašnji ručak, iako je to majci izgledalo malo vjerojatno, no prema njezinim riječima, čak i da se tako dogodilo, dosad bi je njezina kći već bila nazvala. Majka ju je nazvala još jednom i ostavila poruku da će svratiti večeras.« »I kad je stigla ovamo?«, upita Hunter. »Oko sedam.« »Kako je ušla?«, upita Garcia. »Vrata nisu bila zaključana?« »Ne, bila su zaključana, ali je majka imala rezervne ključeve.« Hunter se okrene prema forenzičaru koji je nanosio prašak na ulazna vrata. »Je li provaljeno?«, upita. »Ako je ovuda ušao, nije bilo na silu«, odgovori forenzičar. »Brava, dovratak, ništa nije oštećeno, ali ova vrata imaju jednostavan ključ sa zasunom. Ne treba biti neki stručnjak da se obiju.« Hunter i Garcia navuku kapuljače na glave i zatvore patent-zatvaračem svoje kombinezone. »Idite kroz dnevnu sobu«, objasni im poručnik pokazujući rukom. »Uđite u hodnik s druge strane i zatim na njegovu kraju u spavaću sobu.

Zalutate li, samo slijedite miris krvi.« Posljednji dio rečenice nije izgovorio u šali. »Da sam na vašem mjestu, uzeo bih masku za nos.« Ulazna vrata kuće Linde Parker vode ravno u prostranu dnevnu sobu, ukusno uređenu kombinacijom tradicionalnog i shabby-chic pokućstva i nadopunjenu pastelnim zavjesama koje se slažu sa sagovima i ukrasnim jastučićima. Sve je na svom mjestu. Ništa ne ukazuje na borbu.

Još jedna forenzičarka obrađivala je mnogobrojne površine u prostoriji tražeći skrivene otiske prstiju. Pozdravila je detektive diskretnim kimanjem.

Hodnik s drvenim podom koji vodi u preostali dio kuće je kratak i širok, sa samo jednim vratima na desnoj strani, dvama na lijevoj i jednima nasuprot. Samo su druga vrata s lijeve strane zatvorena. Zidove krasi nekoliko uokvirenih fotografija – naslovnice modnih časopisa. Sve

prikazuju istu prelijepu manekenku – vitku i preplanulu, sa srcolikim licem, punim usnama, finim nosom i očima akvamarin boje te jagodičnim kostima za koje bi većina žena platila cijelo bogatstvo.

Hunter i Garcia krenu prema prostoriji na kraju hodnika.

Pogledaju kroz otvorena vrata s desne strane – to je spavaća soba.

Otvorena vrata s lijeve strane vode u kupaonicu.

Kasnije će provjeriti što je iza zatvorenih vrata.

Kad napokon stignu na poprište zločina, zapanjeno zastanu na vratima.

Hunter i Garcia potpuno su sigurni u jednu stvar – želja poručnika Jarvisa se nikad neće ostvariti. Nikad neće moći zaboraviti ono što se nalazi u ovoj prostoriji.

5 Muškarca je iz sna prenuo glasan zvuk motocikla vani na ulici. Neko vrijeme je nepomično ležao na leđima i zurio u strop. Soba je bila osvijetljena samo slabom mjesečinom koja je dopirala kroz veliki prozor na zidu s njegove lijeve strane, ali njemu tama nije smetala. Zapravo ju je više volio.

Odgovarala je boji njegove duše, tako je zaključio.

Usredotočio se na svoje disanje, pokušavao se smiriti. Udahni kroz nos, govorio je u mislima dok je udisao zrak. I izdahni kroz usta. Izdahnuo je zrak. Udahni kroz nos. Udah. I izdahni kroz usta. Izdah.

Njegovo ubrzano disanje polako se opet počelo normalizirati.

Bio je potpuno mokar, okupan hladnim znojem, kao i uvijek kad bi se probudio iz »noćne more«. Vizije su uvijek bile iste – nasilne... groteskne... bolne – no nije htio razmišljati o njima. Nikad nije. I zato je, usredotočivši se na disanje, odagnao sve prizore u mračne kutke svoga uma, no u jedno je bio potpuno siguran – prije ili kasnije opet će se vratiti. Uvijek su se vraćali.

Trebalo mu je deset minuta da se iz ležećeg položaja podigne u sjedeći.

Većina hladnog znoja osušila se na njegovoj koži, zbog čega se osjećao ljepljivo i prljavo. Trebao mu je tuš. Uvijek mu je nakon »noćne more« trebalo tuširanje.

U kupaonici je otvorio vodu i pričekao dok para nije ispunila kabinu, tek je tada ušao i stao pod snažan topli mlaz. Zatvorio je oči i pustio da mu voda pljuska po licu... po koži tijela. Praktički je mogao osjetiti kako mu se šire pore, kako su jedva dočekale čišćenje.

Obožavao je taj osjećaj.

Dvaput je temeljito oprao cijelo tijelo, a zatim je s police u tuš-kabini uzeo britvicu i bočicu dječjeg ulja. Izlio je malo ulja na dlan desne ruke i

razmazao ga po cijeloj lijevoj nozi. Zatim je ponovio postupak – lijeva ruka, desna noga. Uvijek je radio tim redom. Stavio je britvicu na nekoliko sekundi pod mlaz vode, a zatim se sagnuo i prislonio je na desnu potkoljenicu.

Prije više godina jedna mu je prostitutka rekla da neće dobiti osip od brijanja, pogotovo na pazusima i preponama, ako koristi dječje ulje ili ulje kokosa. »Trebao bi probati«, rekla mu je. »Osip i peckanje kože postat će prošlost, vjeruj mi.« Bila je pravu. Stvarno je upalilo. Ne samo da više nije osjećao peckanje niti je dobivao osip, već mu je i koža postala toliko glatka kakva nikad prije nije bila.

Svakoga dana brijao je tijelo, ponekad i dvaput dnevno, od glave, sve do sitnih dlačica na nožnim prstima. Nije to radio zato što je bio luđak, fanatik ni zato što su mu tako govorili glasovi. Radio je to iz jednostavnog razloga: uživao je u osjećaju kad na koži nije imao dlaka, u tome koliko mu je tada postajala osjetljivija. Jedini dio tijela koji nije brijao bile su obrve.

Jednom je pokušao obrijati i njih, ali mu se nije svidio rezultat. Izgledao je čudno... čak jezivo, a osim toga, morao je pronaći lažne obrve koje su izgledale kao da su prave, jer ih nije imao, za razliku od poprilično velike zbirke perika i lažnih brada.

Završio je dugi postupak brijanja, zatvorio vodu, izašao iz kabine i obrisao se ručnikom. Vratio se u spavaću sobu, stao gol ispred velikog ogledala i divio se svome tijelu.

Pun ponosa, okrenuo se na lijevu stranu i uključio veliki ventilator na stalku koji je tamo držao. Kad je hladan zrak dodirnuo njegovu kožu, zadrhtalo mu je cijelo tijelo, osjetio je kako mu se kralješnicom širi val ekstaze, mnogo moćniji i ugodniji od onoga što bi mogla postići neka droga.

Kao da je ritual brijanja deseterostruko poboljšavao osjetilne receptore u njegovoj koži.

Nekoliko minuta uživao je u tom blaženstvu i na kraju isključio ventilator. »Pretpostavljam da je došlo vrijeme za pripremu«, rekao je samome sebi. Tijelo mu je još jednom zadrhtalo, ovaj put od uzbuđenog iščekivanja.

Nije mogao dočekati da sve to još jednom ponovi.

6 Što se tiče poprišta zločina, nimalo ne iznenađuje što su Hunter i Garcia bili poznati kao »debelokošci«. Bili su prisutni na mnogo krvavijim i brutalnijim poprištima od većine detektiva u cijeloj povijesti LAPD-a.

Potresao bi ih rijetko koji nasilni čin. Ali jedan od njih bio je ono što su te večeri ugledali u spavaćoj sobi Linde Parker. »Koji je ovo vrag?«, Garcia gotovo nesvjesno izgovori ove riječi.

Usprkos svom iskustvu, njegov mozak me može shvatiti prizor koji vide njegove oči.

Sve na tom poprištu djeluje uznemiravajuće, počevši od temperature u sobi.

Najviša temperatura u ožujku u Los Angelesu u prosjeku iznosi četrnaest Celzijevih stupnjeva, a u sobi su dva, najviše pet stupnjeva.

Garcia prekriži ruke na prsima kako bi zadržao malo tjelesne topline, no neobično niska temperatura bila je tek početak. Soba ispred njih obojena je u grimizno crvenu – pod, sag, zavjese, pokućstvo, krevet, zidovi... sve. Pa ipak, sva ta krv zajedno je prava sitnica u usporedbi s onim što se nalazi na sredini prostorije.

Tijelo Linde Parker ostavljeno je na krevetu čije se uzglavlje naslanja na južni zid. Leži na leđima, na krvlju natopljenim plahtama koje su nekoć bile bijele. Ruke su joj položene uz tijelo, noge prirodno ispružene, no nedostaju krajnji dijelovi sva četiri ekstremiteta. Stopala su joj odrezana na gležnjevima, a šake na zglavcima, no ni to ih ne potrese toliko kao ubojičin glavni uznemirujući čin.

Ubojica je oderao kožu s tijela Linde Parker, ostavljajući grotesknu kašu smećkastocrvenog mišićnog tkiva, vidljivih organa i ogoljenih kostiju.

Smrad raspadnutog mesa zasitio je zrak u sobi. »Dečki, dobrodošli u svoju novu noćnu moru.« Neobičan pozdrav uputio im je Kevin White, četrdesetosmogodišnji vođa forenzičkog tima koji stoji s jedne strane kreveta. Visok je metar sedamdeset pet, sa svijetlosmeđim očima ispod debelih čupavih obrva.

Trenutno pokrivena kapuljačom Tyvekova kombinezona, kosa mu je svijetla i počela se prorjeđivati na tjemenu. Maska skriva velik nos i tanke brkove koji više izgledaju poput malja na breskvi nego dlaka. Bio je veoma iskusan forenzičar, i prije je radio s Hunterom i Garciom na nizu poprišta. Kevin White je također forenzički stručnjak u entomologiji.

S druge strane kreveta, nasuprot Whitea, forenzički fotograf slika truplo, pokušavajući ga fotografirati iz svih mogućih kutova. Nakon svaka dva do tri okidanja, zastane, odmahne glavom, potom načas odvrati pogled i zaškilji, očito potiskujući nagon za povraćanjem.

Hunter i Garcia napokon uđu u sobu i, pazeći da ne stanu na osušene mrlje krvi na podnim daskama, priđu krevetu.

White je šutio nekoliko sekundi kako bi im dao vremena da dobro pogledaju, potom progovori. »Ovdje smo nešto više od pola sata«, objasni. »A kao što lijepo možete vidjeti, trebat će nam prilično dugo vremena dok u potpunosti ne obradimo ovo poprište, ali reći ću vam što samo dosad otkrili.« Glavom pokaže na rashladni uređaj na nasuprotnom zidu. »Kad smo stigli ovamo, klima je bila uključena na maksimum. Zbog toga je u sobi hladno kao u hladnjaku.« »Ubojica je htio očuvati truplo?«, upita Hunter. »Vjerojatno«, složi se White. »No bila to njegova namjera ili ne, niska temperatura je upravo to i napravila.« Na licima oba detektiva pojavi se zaintrigiranost.

»Za točnije vrijeme smrti morat ćete pričekati nalaze službene obdukcije«, nastavi White, »no na ovoj temperaturi se uobičajeni postupak raspadanja odgađa za otprilike trideset do četrdeset minuta. S obzirom na činjenicu da upravo sada dolazi do potpune mrtvačke ukočenosti, rekao bih da je ubijena prije otprilike četrdeset do pedeset dva sata.« »Znači, u ponedjeljak navečer«, reče Garcia pogledavši Huntera. »Poručnik Jarvis nam je vani rekao da je njezina majka posljednji put razgovarala s njom u ponedjeljak poslijepodne.« Okrene se i obrati Whiteu. »Čini se, Kevine, da si prilično dobro procijenio vrijeme.« U Whiteovim očima bljesne ponos. »Temperatura, zajedno sa zatvorenim prozorima u cijeloj kući, objašnjava i to što ovdje nema nijedne muhe zunzare.« Zastane i pogleda truplo na krevetu. »Dosad bi joj tijelo trebalo biti mnogo manje.« U normalnim okolnostima, čak i noću, kad je tijelo ostavljeno na milost i nemilost vremenskim prilikama, bilo vani ili u kući, na njega bi već za nekoliko minuta došle muhe zunzare. Usredotočile bi se na žrtvina usta, nos, oči i otvorene rane. U ovom slučaju, kako je koža oderana s tijela, cijelo tijelo je jedna otvorena rana i predstavlja izvrstan teren za razmnožavanje muha. Za samo nekoliko sati položile bi više od pola milijuna jajašaca. Iz tih bi se jajašaca za dvadeset četiri sata izlegle ličinke koje bi u samo jednom danu upola smanjile veličinu odraslog ljudskog tijela. Hunter i Garcia to jako dobro znaju. »Nažalost«, nastavi White, »i za uzrok smrti morat ćete pričekati nalaz obdukcije. Mogu vam samo reći da nema vidljivih ubodnih rana ni rana od metka. Nema ni vidljive tupe ozljede glave. Čini se da joj nije slomljena nijedna kost, izuzev odrezanih stopala i šaka. Prsni koš izgleda netaknuto, vrat joj nije slomljen.« »Iskrvarila je?«, odvaži se Garcia. »Velika je vjerojatnost da je umrla na takav način«, složi se White. »Ali, kao što rekoh, obdukcijski nalaz će to razjasniti.« Oba detektiva načas ušute.

»Nismo našli nijedan odrezani dio tijela«, doda White. »Nema šaka, stopala, kože, ali još nismo stigli pretražiti cijelu kuću.« »Možeš li po čemu odrediti je li bila živa dok se ubojica iživljavao?«, upita Garcia. »Ne sa sigurnošću«, odvrati White. »Carlose, žao mi je što se stalno ponavljam, ali za preciznije odgovore morati ćemo pričekati obdukcijski nalaz.« Garcia još jednom prijeđe pogledom po sobi. Sudeći po velikoj količini krvi, ne bi ga iznenadilo kad bi obdukcijski nalaz otkrio da je žrtva bila živa dok joj je ubojica skidao kožu. No čak i ako je bilo tako, nešto mu ipak tu nema smisla. »Ne kužim ovo«, reče. »Zašto je sva ova krv posvuda naokolo?« Pogleda Huntera, no pitanje je uputio svakome tko je voljan odgovoriti. »I još skroz na drugoj strani sobe. Ovo nije posljedica arterijskog prskanja. Svi to vidimo.« Približi se istočnom zidu i zagleda u dugi krvavi trag na njemu. »Sve ovo izgleda poput razmazivanja. Kao da je to namjerno učinio.« »Možda i jest«, složi se White.

Hunter priđe bliže krevetu i počne proučavati ono što je nekad bilo lice Linde Parker. Ovako bez kože, ono što je ostalo u jednakoj mjeri djeluje užasno i hipnotički.

Zbog izloženosti zraku više od četrdeset sati, čak i na niskoj temperaturi, tanki mišićni sloj između njene kože i kostiju lica poprimio je neobičnu nijansu smeđe boje, kao da je lagano oprljen vatrom. Nosna hrskavica još stoji na svom mjestu, no kapaka i usana nema, potpuno su razotkrivene njene desni, zubi, vilica, lubanja i očne šupljine. Ubojica joj nije izvadio oči, no tamo ih više nema. Većina staklovine je isušila – to je prozirno tkivo slično želeu koji ispunjava očne jabučice. Stoga su se oči Linde Parker spljoštile i praktički nestale u dupljama. »Jeste li je pomaknuli?«, upita Hunter.

»Ne, još nismo«, odvrati White. »Čekao sam dok vi ne stignete tako da pogledate truplo in situ, jer, evo iznenađenja – pogledate li pomnije, čini se da joj ubojica nije skinuo svu kožu.« Hunter se vrati korak natrag i nagne glavu na jednu stranu. »U pravu si«, reče. »Čini se da na leđima ima jedan komad kože.« Garcia priđe Hunteru. »Čudno. Zašto bi skinuo kožu s većine tijela i ostavio samo komad na leđima?« »Pogledajmo, hoćemo li?«, reče White te stane s druge strane kreveta. »Momci, hoćete li mi pomoći?«, upita Huntera i Garciu. »Naravno.« Fotograf im se makne s puta, povuče se na drugi kraj sobe. »Pokušajmo je položiti u sjedeći položaj, koliko to budemo mogli«, kaže White. Kimne Hunteru i Garcii i oni mu odvrate kimanjem. »Na tri... jedan, dva, tri.« Podignu gornji dio žrtvina tijela i sva trojica nakrive glave kako bi pogledali njezina leđa.

Kad napokon uspiju ugledati kožu, sva trojica se slede. »Isuse!«, reče White. »Koji je ovo vrag?«

7 Još uvijek bez odjeće, muškarac je sjeo za svoj toaletni stolić i načas proučavao svoj odraz u tri ogledala, provjeravajući oba profila.

Obožavao je onaj čudan osjećaj svaki put kad bi započinjao sa svojom transformacijom. Veoma kompliciran osjećaj koji čak ni on sam nije mogao dobro objasniti, ali ga je bizarno ispunjavao osjećajem ispunjenja, pomiješanim s nečim što je mogao opisati samo kao ekstazu koja omamljuje um.

Uživao je u tom osjećaju još cijelu jednu minutu, dopuštajući da se proširi njegovim tijelom poput krvi koja teče žilama.

Muškarac se oduševljeno nasmiješio samome sebi.

Znao je da može izgledati kako god želi. Može promijeniti oblik svoga nosa, boju očiju, punoću jagodičnih kostiju, nagib brade, debljinu usana, oblik ušiju, kvalitetu zuba... sve. Nitko mu nije ravan u znanju kako se oblikuje protetika od pjene, kao ni u znanju o šminkanju. Štoviše, kad bi sve to kombinirao sa samo nekoliko elektronskih spravica, mogao je promijeniti čak i ton i jačinu svoga glasa, što je prije i činio.

Zavalio se u stolicu i zagledao u fotografiju koju je pričvrstio u desni gornji kut ogledala. Nije imao pojma tko je taj čovjek. Sliku je našao na nekoj web-stranici s fotografijama, a taj čovjek mu je izgledao veoma zanimljivo – okrugli nos, niske jagodične kosti, pune usne, plave oči i spuštene obrve koje su cijelom njegovu licu davale pomalo žalostan izgled. Muškarcu se to, iz nekoga razloga, svidjelo. I boja kože te osobe bila je tamnija od njegove.

Muškarac je već od pjene modelirao neke protetičke dijelove kako bi oblikovao nos, usne i jagodične kosti, a kad je počeo nanositi tanak sloj posebnog ljepila na jedan dio, počeo je zamišljati kakva će ta osoba biti u

stvarnom životu – kako će govoriti, hodati, smiješiti se, smijati... Je li mu glas tih i nenametljiv, snažan i autoritativan ili kombinacija svega toga? Što je s njegovom osobnošću?, pitao se muškarac. Hoće li biti otvoren, razgovorljiv, sramežljiv, povučen, duhovit, ozbiljan, pametan? Mogućnosti su beskonačne i to je ono što ga najviše uzbuđuje. Obožavao je proces stvaranja svake nove osobe u koju se pretvarao. Obožavao je to jer u tome nitko nije bio bolji od njega. No fizička transformacija zajedno s predodžbom o osobnosti, bila je samo dio zabave. Pravo uzbuđenje, pravi kreativni proces dolazi kasnije, jer on je nesumnjivo pravi umjetnik.

8 Hunter, Garcia i White se iznenade kad na leđima Linde Parker ugledaju savršeno oblikovan komad kože ravnih rubova. Koža je zapravo prekrivala gotovo cijela njezina leđa, od lijeve do desne strane te nekoliko centimetara ispod ramena, sve dolje do vrha njezinih guzova. No iznenađenje nije tu završavalo. Usprkos svoj osušenoj krvi koja je prekrivala veći dio kože, sva trojica su jasno vidjela da je u nju nešto žurno urezano, koža je bila zarezana sve do mesa. »Koji je to klinac?«, šapne Garcia zapiljivši se suženim očima u porezotine. »Tommy!«, zazove White i mahne forenzičkom fotografu da im se pridruži. »Moraš doći ovo snimiti.« Tommy pogleda Whitea kao da mu govori: Zar ima još toga u ovoj bizarnoj predstavi? »Odmah«, požuri ga White.

Tommy ispravi naočale i priđe lijevoj strani kreveta. »Oh, čovječe!«, reče i još jednom odmahne glavom. »Ovo nikako nije u redu.« Urezi na žrtvinim leđima izgledaju poput neobične kombinacije simbola i slova poredanih u jasno vidljiva četiri vodoravna retka. Ti simboli i slova ugrubo su urezani, ubojica je koristio samo ravne crte, nema zakrivljenih.

Fotografu treba nekoliko trenutaka da se pribere, tek nakon toga počne fotografirati. Usprkos zasljepljujućem svjetlu blica iza njih, Hunteru ne popušta pažnja.

Dok pogledom prelazi sa slova na simbole i s jedne ravne crte na drugu, u duši osjeća novu strepnju koja sve više jača. »Je li ovo neka vrsta đavoljeg jezika ili neko slično sranje?«, upita Garcia.

Hunter polako odmahne glavom. »Pa, definitivno nije engleski jezik«, izjavi White. »Možda su svemirci«, predloži fotograf. »Lakše bi bilo vjerovati u to nego da je ljudsko biće sposobno učiniti sve ovo.« »Nije engleski«, prekine Hunter tišinu ravnodušnim glasom. »To je latinski.« »Latinski?« I Garcia i fotograf namršteno pogledaju Huntera, zatim opet pogledaju oznake na žrtvinim leđima. Dugo vremena ih proučavaju.

White također ne izgleda previše siguran. »Roberte, ja to ne vidim«, reče naginjući glavu s jedne na drugu stranu. »A ja prilično dobro znam latinski.« »Ako je ovo latinski«, kaže Garcia, »što znače ovi simboli?« »To nisu simboli«, odvrati Hunter. Jasno mu je zbog čega se njegov partner i svatko drugi mogao zabuniti i smatrati urezana slova simbolima. »Već su slova nepažljivo urezana.« Čini se da ga ni Garcia ni White ne razumiju. »Držite li je?«, upita Hunter. »Mogu li ja maknuti ruke?« »Da, držimo je«, odgovori White.

Hunter odmakne ruke s trupla.

Garcia i White pridržavaju žrtvu. »Ovi urezi u njezinu kožu«, započne Hunter i pokaže ih. »Ove crte koje tvore slova napravljene su brzim pokretima nekom vrstom oštrice.« Rukom s ispruženim kažiprstom pokazuje pokrete.

White kimne.

»A kao što možete vidjeti«, nastavi Hunter i dalje pokazujući dok govori, »onaj tko je ovo napravio koristio je samo ravne crte, bez zakrivljenih, što znači da imamo dvije opcije. Prva – namjerno je na ovakav način urezao neka slova, i druga opcija – nije bio previše pažljiv ni precizan dok ih je urezivao. Bilo kako bilo, ima nekoliko crta koje se ne spajaju tamo gdje bi trebale, bilo zato što nije imao vremena ili nije uspijevao kontrolirati ruku. Zbog toga nešto od ovoga više sliči simbolima nego slovima.« Garcia, White i Tommy, koji je prestao fotografirati i pažljivo je slušao Huntera, i dalje izgledaju veoma zbunjeno.

Hunter pokuša razjasniti. »Kao ovo ovdje, na primjer. Ovo bi trebalo biti ‘P’.« Prstom prijeđe preko postojećih crta bez dodirivanja žrtve, no u zraku ispisuje i zakrivljenu crtu. »A ovo je ‘D’.« Ponovi postupak. »Neka slova su veoma nakrivljena i izobličena, pa ih je teže uočiti, kao ovo ovdje – ovo bi trebalo biti ‘H’, ovo ‘M’, ovo ‘S’, a ovo ‘C’.« Dok prstom ispisuje slova u zraku, njegov argument poprima sve više smisla. »Neka me vrag odnese«, reče White razrogačivši oči. Počeo je razabirati slova, ali još uvijek ne u potpunosti. »Ovdje imamo još jedan problem«, Hunter još nije završio. »Kao što svi možete vidjeti, ovdje imamo četiri jasno vidljiva vodoravna retka, što sugerira da imamo četiri različite riječi, ali ih nemamo.« Garcia još uvijek pilji u urezana slova, no u očima mu se vidi da ništa ne razumije. »Koliko imamo riječi?«, upita White. »Tri«, odgovori Hunter. »Ali su slova u riječima odvojena i postavljena tako da tvore četiri retka. Dajte mi komad papira i olovku i pokazat ću vam.« »Imam ih ja«, reče fotograf Tommy i priđe svojoj kutiji za fotoaparat koju je ostavio uz vrata spavaće sobe. Nekoliko sekundi kasnije doda Hunteru blok i olovku.

»Dakle, ovo je prvi redak.« Svako slovo izgovori naglas, pokazujući ga na žrtvinim leđima, a zatim ga zapiše u blok.

Na kraju im pokaže što je zapisao.

PULCHR. ITUDOCI. RCUMD. ATEIUS. »Koji je to vrag?«, upita Garcia nakon što je zajedno s Whiteom vratio truplo u ležeći položaj.

Zna da Hunter drukčije od ostalih ljudi vidi stvari. I mozak mu radi na drukčiji način, posebno kad treba rješavati zagonetke, no Hunter ga je svejedno ponekad znao iznenaditi i preplašiti. »Kako si, dovraga, uspio vidjeti sve to iz ovih suludih rezova na njezinim leđima? I to tako brzo?« »I ja sam ga htio pitati to isto«, reče White. »Već si prije vidio nešto slično?« Hunter odmahne glavom. »Nisam, nikada. Možda zbog kuta pod kojim sam gledao.« White skrene pogled na Hunterov papir. »Pulchritudocircumdateius«, pročitao je veoma polako kao jednu riječ, a zatim ju je podijelio na tri točne riječi. »Pulchritudo circumdat eius.« Izgovor mu je bio besprijekoran.

Garcia upitno podigne obrve, naizmjenično pogledavajući Huntera i Whitea. »Nažalost, zadnji put sam koristio latinski – nikad u životu. Koji to klinac znači? Zna li netko? Je li to neka vrsta zazivanja vraga ili nešto slično?« »Nije.« Sada White odmahne glavom. »Mislim da nije.« »Pa što je onda to?« »Ako ne griješim«, odvrati White, »to znači: ljepota je svuda oko nje.«

»Točno«, potvrdi Hunter. »Ljepota je svuda oko nje... Ljepota je okružuje. Mogu se koristiti različite engleske riječi, ali je značenje isto.« Garcia načas zastane i još jednom u velikoj nevjerici pogleda prostoriju, prelazeći pogledom od jedne krvave mrlje do druge. »Ljepota je svuda oko nje? Kakva ljepota?« White pogledom slijedi Garciin. Tek tada mu sine. »Želiš znati što je sve ovo?« Obrati se detektivu. »Sva ova krv naokolo, bez nekog očitog razloga? Možda si u pravu. Možda je namjerno napravio sve ove mrlje.

Možda ovaj ubojica vjeruje da je...« White se lecne na vlastitu sugestiju: »... umjetnik ili nešto slično. Možda njemu...« Glavom pokaže na osakaćeno tijelo bez kože. »Sve ovo – žrtva, soba, krv, položaj u kojem ju je ostavio, sve ovo – nije ništa drugo nego... morbidno umjetničko djelo.« Hunter osjeti kako mu se naježila koža na zatiljku. Odmakne se jedan korak i pokuša još jednom sagledati cijeli prizor. »Urezi na žrtvinim leđima...«, reče White kao zaključak, »možda su način na koji je ubojica odlučio potpisati svoje djelo.« Prije nego što je netko uspio bilo što reći, forenzičarka, koja je zaprašivala površine u dnevnoj sobi tražeći otiske prstiju, pojavi se na vratima spavaće sobe. »Isuse Kriste!«, reče zgroženo. »Tko god bio taj ubojica, radi se o veoma bolesnom gadu.« Svi je namršteno pogledaju. »Dečki, bolje bi bilo da dođete i pogledate nešto.«

9 Hunter, Garcia i White izađu za forenzičarkom iz spavaće sobe, prođu kroz kratak hodnik koji vodi u dnevnu sobu, ali suprotno onome što su očekivali, forenzičarka ih ne odvede do neke od zaprašenih površina ni do ulaznih vrata niti izvan kuće. Umjesto toga, čim uđu u dnevnu sobu, skrene desno i uvede ih u elegantnu kuhinju moderna izgleda.

Kuhinja je iznenađujuće prostrana, s crnim granitnim radnim površinama koje se protežu uz tri zida i čine kontrast blistavim bijelim podnim pločicama i vratima ormarića. Kromirana napa iznad crnog štednjaka pristaje uz sudoper od nehrđajućeg čelika i ugradbenu pećnicu.

Veliki dvostruki prozor, točno iznad sudopera nesumnjivo je danju propuštao i više nego dovoljno svjetla. Hladnjak, zamrzivač i perilica posuđa skriveni su iza vrata ormarića, pa kuhinja izgleda uredno i nezatrpano, i to je bilo prvo što je Hunter primijetio čim je ušao u prostoriju – koliko je čista i uredna. Nigdje nema nikakva nereda. Nema mrvica kruha ni ostataka hrane ni na jednoj površini, čak ni na podu. Sve je pospremljeno, osim tri stvari u sudoperu – vilice, zdjelice za salatu i vinske čaše. Čaša i zdjelica su prazne. U čaši je ostalo malo crnog vina, a na rubu veoma uočljiv trag ruža za usne. »Završila sam sa svim površinama u dnevnoj sobi«, objasni forenzičarka. »Druga je na redu bila kuhinja.« Glavom pokaže na svoj pribor u kutiji na podu, desno od vrata.

Usprkos staloženom glasu, Hunter u njezinu tonu uoči istinsku potresenost. Dok je forenzičarka govorila, Hunter je pogledom prelazio po prostoriji. »Uvjerena sam da ste već primijetili«, nastavi forenzičarka, »da su svi kuhinjski uređaji, osim pećnice i mikrovalne, skriveni iza vrata ormarića.«

Prstom pokaže prva vrata, skroz na lijevoj strani, ispod radne površine na istočnom zidu. »Tamo je perilica posuđa«, reče, potom im skrene pažnju na dvoja visoka vrata s obje strane ugradbene pećnice na zapadnoj strani kuhinje. »Tamo ćete naći hladnjak s lijeve i zamrzivač s desne strane.« Ušuti i duboko udahne zrak. »Zašto ne krenete naprijed i pogledate u zamrzivač?« Kevin White zadrži još nekoliko trenutaka pogled na svojoj agentici, potom pogleda Huntera i Garciu koji stoje s njegove lijeve strane. Poprilično je siguran što će pronaći u zamrzivaču. Premješta se s jedne noge na drugu, zatim napokon korakne naprijed i otvori vrata. »Oh... Isuse Kriste!« Šok u njegovu glasu je stvaran. Očekivao je da će u tom zamrzivaču pronaći odrezane dijelove žrtvina tijela. No pogriješio je. Jako je pogriješio.

Hunter i Garcia krenu za njim. Ono što ugledaše, kad je White otvorio vrata zamrzivača, doda jedan novi sloj okrutnosti već ionako pretjerano sadističkom zločinu.

Iz zamrzivača su izvađene dvije police kako bi se napravilo više okomitog mjesta. U tom prostoru stoji zamrznut crno-bijeli mačak.

10 Bližilo se jedan i petnaest ujutro kad je Hunter napokon stigao u svoj mali jednosobni stan u Huntington Parku u jugoistočnom Los Angelesu.

Kevin White i njegov forenzički tim još su ostali u žrtvinoj kući. Iako su radili veoma brzo, trebala su im još najmanje tri do četiri sata dok ne obrade sve i to samo ako ne nabasaju na još kakva iznenađenja. Hunter i Garcia su pričekali dok tijelo Linde Parker nije odvezeno u okružni mrtvozornički ured i tek su nakon toga otišli s poprišta zločina. No sada, dok za sobom zatvara ulazna vrata, Hunter se pita zašto nije ostao s forenzičkim timom.

Tako bi se barem nečim zabavio, jer već sada jako dobro zna da će veoma teško zaspati.

Nesanica je veoma nepredvidivo stanje od kojeg u Sjedinjenim Državama pati svaki peti čovjek. Manifestira se na različite načine i u različitom intenzitetu, od kojih nijedan nije previše ugodan. Poremećaj je obično povezan sa stresom i pritiscima kojima je u modemom društvu izložen odrastao čovjek, ali nije uvijek tako.

Hunter je imao samo sedam godina kad je probdio prve besane noći.

Počelo je ubrzo nakon što mu je rak oduzeo majku. Osim oca nije imao drugih srodnika na koje se mogao osloniti, pa se nošenje s tako velikim gubitkom pokazalo veoma bolnim i samotnim za malog Roberta Huntera.

Noću bi sam sjedio u svojoj sobi i prebirao po uspomenama kad se njegova majka još uvijek mogla smiješiti. Kad su njezine ruke još uvijek bile dovoljno snažne da ga zagrle, a glas dovoljno glasan da je čuje.

Nakon njezine smrti ubrzo su uslijedile užasne noćne more. Djelovale su toliko razorno, toliko su ga psihički uništavale, da je nesanica bila jedino logično rješenje koje je njegov mozak uspio smisliti. Spavanje mu je postalo poput ruskog ruleta – ujedno i luksuz i mučenje. Sedmogodišnjaku je ovaj

mehanizam bio brutalan poput amputacije bez narkoze na bojnom polju, no Hunter se s tim suočio na najbolji mogući način. Kako bi se nečim zabavio tijekom tih beskonačnih, samotnih i besanih sati, utekao se knjigama, čitao je sve što mu je došlo pod ruku. Čitanje mu je na neki način davalo snagu, knjige su postale njegovo utočište. Njegova utvrda. Njegov štit protiv beskrajnih noćnih mora.

Kako su godine prolazile, prestao se boriti protiv nesanice i naučio kako živjeti s njom. Za dobrih bi noći odspavao tri do četiri sata. Za loših, ni sekundu.

Upravo je u kuhinji završio s točenjem vode u čašu kad je začuo vibriranje mobitela na malom stolu za blagovanje koji je služio i kao stol za kompjutor u dnevnoj sobi. Pogleda na sat – 01:17. »Detektiv Hunter, JUNZ«, javi se. »Roberte...« Na trenutak se zapanji čuvši ženski glas. U to doba dana, pogotovo nakon što se vratio s poprišta zločina na kojem je još ostao forenzički tim, nije provjerio na zaslonu mobitela tko ga zove. Očekivao je glas Kevina Whitea koji će mu priopćiti još neke loše vijesti. »Roberte?«, ponovi glas, ovaj put kao pitanje.

Potpuno je zaboravio na svoje nedovršeno predavanje na UCLA-i.

Potpuno je zaboravio na obećanje profesorici Tracy Adams da će je nazvati. »Tracy«, rekao je smjernim i tihim glasom. »Oprosti što te nisam nazvao. Ovaj...« Nema smisla da joj laže. »... Zaboravio sam.« »Nije važno, ne brini zbog toga«, odvratila je iskrenim glasom.

Hunter i profesorica Adams prvi put su se sreli prije nekoliko mjeseci na kampusu UCLA-e, u čitaonici povijesne zgrade Powell Library, otvorenoj dvadeset četiri sata. Oboje su odmah osjetili međusobnu privlačnost, no iako su izašli na nekoliko spojeva na kojima je ljubav mogla veoma lako procvjetati, Hunter je odlučio držati se na maloj distanci.

»Je li sve u redu?«, upitala je i istoga časa zažalila. Znala je da Hunterova jedinica rješava samo ekstremno nasilne zločine, što je značilo da nikad ništa nije u redu čim bi primio poziv i morao otići istoga časa. »Oprosti. Mislila sam reći...« Pokušavala je smisliti kako se izvući. »U redu je. Znam što si mislila reći«, reče Hunter, nadajući se da Tracy neće primijetiti zabrinutost u njegovu glasu, ali i znajući da je previše perceptivna da je ne zamijeti.

O slučajevima nikad nije razglabao ni s kim tko nije imao veze s istragom, bez obzira koliko su mu neki ljudi bili bliski, no mora priznati da je već više puta došao u napast da joj se povjeri. Ne samo zato što je jedna od najprizemnijih osoba koje je upoznao u životu, već je i veoma uvažena profesorica kriminalne psihologije na UCLA-i. Ako postoji civilna osoba koja bi razumjela pritisak njegova posla u Jedinici za ultranasilne zločine, to bi svakako bila Tracy Adams. »Veoma mi je žao zbog sinoćnjeg predavanja«, reče Hunter, skrenuvši s teme. »Stvarno sam se tome veselio.« »Ne, nisi«, odvrati Tracy. Šaljivost u njezinu glasu odala je da se smiješi. »Zaboravio si da sam te tjednima nagovarala na to predavanje?« Hunter ništa ne odvrati. »Ali, priznaj, Roberte. Zabavljao si se, zar nisi? Vidjela sam to. Osjetio si onaj čar podučavanja.« Hunter kimne. »Bilo je mnogo manje bolno nego što sam očekivao.« »Pa, ja obožavam svoj posao«, reče Tracy. »No reći ću ti nešto: dala bih sve za onoliku posjećenost i potpunu pažnju koju si ti uživao onih nekoliko minuta. Svi su u onoj dvorani bili potpuno opčinjeni svakom tvojom riječju.

Uključujući i mene.« Hunter se nasmije. »A tek je trebao slijediti zanimljivi dio.« »Da, mogu misliti.« Hunter priđe velikom prozoru dnevne sobe. Na nebu se skupljaju oblaci, polako lišavajući noć svih njezinih zvijezda.

»Roberte... jesi li još tu?« Hunter ugleda svoj odraz na staklu prozora. Izgleda umorno. »Da, ovdje sam.« »Jesi li kod kuće?« Kratka stanka. »Jesam, stigao sam prije pet minuta, ali stalno mislim da sam trebao još ostati tamo. Forenzičari su još uvijek ondje i bit će još najmanje dva ili tri sata.« »Ajoj, zar je toliko loše?« Pitanje joj je pobjeglo i sad je već drugi put u samo nekoliko minuta zažalila zbog izbora riječi. No prije nego što se stigla ispričati, Hunter ju iznenadi. »Još gore, Tracy«, potvrdi sumornim glasom. »Mnogo gore.« Najprije je osjetila poriv da ga pita želi li razgovarati o tome, no sada je najprije dobro razmislila, brzo u mislima preformulirala pitanje i tek tada upitala: »Želiš li društvo? Želiš li doći k meni?« Hunter oklijeva. »Još uvijek sam potpuno budna«, doda Tracy. »I bit ću još satima.

Sigurna sam.« Sasvim slučajno, i Tracy Adams pati od nesanice, iako njezino stanje nije toliko teško kao Hunterovo. »I sutra se ne moram rano probuditi. Prvo predavanje imam tek u jedanaest.« Istini za volju, Hunter bi veoma volio njezino društvo, ali je ipak malo razmislio, dovoljno da prevlada njegova logična strana. »Hoće li biti u redu ako taj poziv iskoristim neki drugi put? Noćas ne bih nikome bio dobro društvo.« Mislio je ozbiljno svaku riječ koju je izrekao, ali to je bio samo djelomičan razlog. Otkako je prije nekoliko sati ušao u spavaću sobu Linde

Parker, nešto ga je stalno mučilo, pa je htio do kraja noći pretražiti nekoliko različitih datoteka. »Naravno«, odvrati Tracy nakon nekoliko nijemih trenutaka. »U slučaju da se predomisliš, znaš gdje ćeš me naći, je li tako?« »Znam. Nazvat ću te, u redu?« Čim su prekinuli razgovor, u mislima mu se poput lavine opet počnu pojavljivati prizori s poprišta zločina. Još jednom pogleda nebo. Sada više nema nijedne zvijezde. Čini se da je tama na više od jednog načina stigla u Los Angeles.

11 Doktorica Carolyn Hove, glavna losanđeleška mrtvozornica, bila je ranoranilac. Rano je ustajala otkako pamti i ona i svi drugi. Dok je još bila školarka, čak i za vrijeme ljetnih praznika, mlada Carolyn bi na očaj i muku svojih roditelja već u sam cik zore bila spremna za akciju. Jedna od najranijih uspomena na pokojnog oca bila je kad joj je rekao da će, potraži li u rječniku definiciju »jutarnje osobe«, vjerojatno naći svoju sliku.

Toga jutra, kao i svakoga jutra tijekom godine, doktorica Hove stigla je u Okružni mrtvozornički ured na North Mission Roadu gotovo jedan sat prije svih ostalih patologa iz svoga tima. Taj prvi sat kad je bila sama, bio joj je najdraži dio radnog dana.

Za prijamnim pultom u predvorju arhitektonski veličanstvene stare bolnice prenamijenjene u mrtvačnicu, noćni čuvar Frank, građen poput tenka, dočeka je toplim osmijehom. »Dobro jutro, doktorice«, reče svojim prirodnim baritonom.

Liječnica mu uzvrati osmijeh. Iako je u kasnim četrdesetima, još uvijek izgleda kao da je tek prešla tridesetu: visoka, vitka, prodornih zelenih očiju, punih usana, istaknutih jagodica i malog nosa. Tog je jutra svoju dugu kestenjastu kosu zavezala u uredan konjski rep.

Frank gurne veliku šalicu kave prema njoj. »Skuhana je prije manje od minute«, reče joj.

Svakog jutra, čim bi Frank na jednom od mnogobrojnih nadzornih monitora vidio kako liječnica svojim automobilom ulazi na parkiralište, skuhao bi novi vrč jake kolumbijske kave, njezine omiljene. Kad bi parkirala i ušla na glavni ulaz, uvijek bi je dočekala svježa vruća kava.

»Frank, nemam pojma kakva bi bila moja jutra bez tebe«, reče mu uzimajući šalicu. Glas joj je smiren i nekako baršunast, što se obično povezuje s iskustvom i znanjem, a liječnica Hove je posjedovala veliku količinu i jednoga i drugoga. »Jesi li sinoć gledao utakmicu?«, upita ga, iako je već znala odgovor. I Frank je poput nje bio veliki navijač Lakersa, pa kad god joj je vrijeme to dopuštalo, nikad nije propuštala njihove utakmice. »Naravno«, odvrati Frank. »A vi?« Liječnica napravi grimasu. »Spava li Dolly Parton na leđima?« Frank se široko nasmiješi. »Utakmica i pol, zar ne? Sad smo korak bliže play-offu.« »O, bit ćemo mi tamo«, samouvjereno odvrati liječnica. »Nema sumnje, s obzirom na to kako igramo. Frank, vidimo se sutra. Želim ti dobro jutro i ugodan san.« »Ne sumnjajte u to, doktorice.« Liječnica priđe dvostrukim metalnim vratima pokraj prijamnog pulta i pričeka dok Frank ne pritisne dugme za njihovo otvaranje. Čim uđe u svoj ured, uključi kompjutor, sjedne na stolicu i otpije malo kave. Imala je savršen okus.

Kad kompjutor napokon oživi, na zaslonu se automatski pojavi aplikacija s novim slučajevima i rasporedom obdukcija.

Nakratko ju je proučavala.

Nekoliko jučerašnjih obdukcija potrajalo je duže od očekivanog, što nije nikakva novost. Zbog nevjerojatne pretrpanosti losanđeleške okružne mrtvačnice, takva kašnjenja događala su se češće nego što je to liječnica Hove željela. Glavni je problem bio taj što sad te obdukcije mora ponovno uvrstiti i u današnji raspored i tako odložiti one koje su bile planirane za današnji dan. Bio je to začarani krug, a trenutno su ugrubo bili tjedan i pol u zaostatku.

Liječnica otpije još jedan gutljaj kave i prione poslu. Kao glavnoj mrtvozornici posao joj je bio da svakoga jutra prerasporedi obdukcije,

mijenjajući po potrebi i sale za obdukciju i patologe. Pet obdukcija koje su danas na kraju dana trebale biti na rasporedu, morala je odgoditi za neki drugi dan, no nakon dvadeset minuta ipak je uspjela sve srediti. Nažalost, to je bila tek polovica bitke.

Liječnica prijeđe na hrpu fascikala ostavljenih u kutiji za dolaznu poštu na njezinu stolu. Ti su fascikli pripadali truplima koja su stigla tijekom noći.

Mora ih unijeti u sustav i uvrstiti u raspored obdukcija. »U Gradu Anđela noć nikad nije dosadna«, šapne samoj sebi uzimajući fascikle.

Liječnica to još nije znala, no rano jutros došlo je do dva osvetnička propucavanja iz automobila u Westmontu. Devet muškaraca izgubilo je život, četvorica od njih bila su mlađa od osamnaest godina. Osim toga, pronađeno je pet odraslih trupala – tri muška i dva ženska – umrlih u sumnjivim okolnostima, a liječnica je sada pregledavala četrnaest novih slučajeva, no ništa od toga ju nije previše mučilo. Ono zbog čega je namrštila čelo bila je bilješka na koricama fascikla jednog od dva ženska trupla.

U njezinu poslu uobičajene su bilješke kao što je primjerice »hitno«.

Sasvim je razumljivo što svaki detektiv iz LAPD-a ili okružnog šerifova ureda praktički svaki svoj slučaj smatra hitnim, a budući da obdukcijski nalaz može veoma lako promijeniti tok istrage, svi žele što je moguće brže dobiti odgovore. Liječnica Hove i svaki patolog u njezinu timu bili su i više nego navikli izlaziti na kraj sa slučajevima označenim kao hitnima. No fascikl koji je držala u ruci nije imao oznaku »hitno«. Imao je oznaku »nulte kategorije«.

12 U Los Angelesu svaka obdukcija koja predstavlja neku vrstu rizika, kad žrtve čak i nakon smrti mogu biti izvor neke zaraze – radijacije, otrovanja, zaraznih bolesti itd., označava se kao »opasna« ili »riskantna«. Te se obdukcije obavljaju jedino u obdukcijskoj dvorani nula, jedinoj sali u hermetički zatvorenom prostoru podruma glavne zgrade mrtvozorničkog kompleksa. Te se obdukcije označuju kao obdukcije nulte kategorije i može ih vršiti samo specijalni tim ili osobno glavna mrtvozornica. »Zanimljivo«, reče liječnica i otvori dosje.

Istoga se časa iznenadi.

Obično bi zahtjeve za obdukciju nulte kategorije dobivala kad bi istragu vodio FBI ili kad bi sudjelovao CDC – Centar za kontrolu i prevenciju bolesti – no ovdje to nije bio slučaj. Ova istraga pripadala je LAPD-u. Točnije, Jedinici za ultranasilne zločine. Detektiv kome je dodijeljen slučaj je Robert Hunter. Čim je pročitala tu informaciju, još se više zainteresirala. Nagnula se naprijed i stavila šalicu kave na stol.

Profesionalna suradnja liječnice Hove i detektiva Huntera traje već nekoliko godina, pa ipak još nikad nije srela zagonetnijeg muškarca od vođe LAPD-ove Jedinice za ultranasilne zločine. No to nije jedina karakteristika po kojoj se Hunter razlikuje od ostalih detektiva iz LAPD-a i svake druge agencije s kojima je ikada surađivala. Tijekom dvadesetjednogodišnje karijere patologinje, nikad nije naišla na nekoga tko je odmah prokljuvio poprište zločina ili ulazio u glavu ubojice kao što je to radio detektiv Hunter.

Iako još nije vidjela truplo, bila je uvjerena da će ovo biti zanimljiva obdukcija.

Zbog činjenice da je to žensko truplo otkriveno tek u ranim sinoćnjim satima, dosje koji je držala u rukama sadržavao je veoma malo informacija – žrtvino ime i adresu, osnovni opis poprišta zločina, naziv jedinice i detektiva kojima je dodijeljen slučaj te ime vodećeg forenzičara koji je obrađivao poprište. Nema nikakvih forenzičkih fotografija. Još ne. Stići će kasnije, zajedno s nekoliko nalaza iz forenzičkog laboratorija.

Liječnica skrene pogled na kompjutorski zaslon i ponovno pogleda raspored. Obdukcije nulte kategorije uvijek imaju prioritet pred svima ostalima.

Nakon što je prerasporedila svoje obdukcije i odgodila kasnojutarnji sastanak, mogla je ovaj novi slučaj zakazati kao svoju prvu današnju obdukciju. Pola sata kasnije se preodjenula i bila spremna za početak.

Nulta sala za obdukcije bila je više od obdukcijske dvorane. To je bilo potpuno samodostatno područje za patološke preglede, s vlastitom hladnjačom i posebnim laboratorijem. Njezina baza podataka u koju su samo rijetki imali pristup, bila je odvojena od glavne baze podataka mrtvozorničkog ureda, što znači da nalazima obdukcije izvršene u toj dvorani nije moglo pristupiti ostalo osoblje pa su tako ostajali tajna, barem izvjesno vrijeme.

Tijelo Linde Parker, još uvijek u hermetički zatvorenoj vreći, dovezao je jedan tehničar koji je pomogao liječnici da ga s kolica premjesti na jedan od tri stola za obdukcije od nehrđajućeg čelika u velikoj prostoriji s bijelim pločicama. »Trebate li još nešto, doktorice?«, upita sportski građeni tehničar, kradomice se ogledajući naokolo. Još nikad nije bio ovdje. »Hoćete li da vam pomognem oprati i pripremiti tijelo?« »Ne. Mogu i sama«, odvrati liječnica pomaknuvši naočale crnog okvira na nosu. »Zvat ću vas bude li mi nešto trebalo.« Pričekala je dok tehničar nije izašao van, tek je tada otvorila vreću.

Usprkos svom svojem iskustvu, usprkos stotinama i stotinama ubijenih tijela koje je pregledala tijekom svoje karijere, još uvijek ju je mogla uznemiriti brutalnost nekih slučajeva koji bi završili na njezinu stolu. Ovo je svakako jedan od takvih.

Pregled je trajao nešto manje od dva sata i kad je napokon utvrdila uzrok smrti, odmaknula se od stola i još jednom pogledala divljački unakaženo tijelo bez kože. »Ovo nema nikakvog smisla.«

13 Hunterov i Garciin ured nalazi se na samom kraju kata Odjela za pljačke i ubojstva, u čuvenoj policijskoj upravnoj zgradi u središtu L.A.-a.

Ured je klaustrofobična betonska kutija od dvadeset dva četvorna metra, sa samo dva stola, tri starinska ormarića za spise i velikom bijelom magnetskom pločom uz južni zid, ali je potpuno odijeljen od preostalog dijela Odjela za pljačke i ubojstva kako bi se znatiželjne oči i brbljavi jezici držali na što većem odstojanju.

Prije manje od sat vremena Hunter je primio e-mail Kevina Whitea zajedno s kopijom forenzičkog izvješća s poprišta zločina i zip fileom sa svim fotografijama policijskog fotografa. Posljednjih pola sata proveo je printajući ih i slažući na magnetnu ploču, kad je načelnica Blake otvorila vrata njihova ureda i ušla.

Barbara Blake preuzela je zapovjedništvo LAPD-ova Odjela za pljačke i ubojstva prije nekoliko godina, nakon umirovljenja njihova dugogodišnjeg kapetana Williama Boltera. Elegantnu, privlačnu, duge crne kose i tajanstvenih tamnih očiju od čijeg bi samo jednog pogleda zadrhtala većina ljudi, načelnicu Blake nije bilo lako zastrašiti. Nakon toliko godina i tolikih različitih poslova u policiji, malošto ju je moglo uzdrmati, no cijelu narednu minutu nije rekla nijednu riječ nijednom od dvojice detektiva. Samo je s izrazom nevjerice promatrala fotografije na bijeloj ploči. »Žrtvi je oderana koža?«, napokon upita glasom koji ju je zamalo iznevjerio. »Skoro sva, načelnice«, odvrati Garcia zavalivši se u stolicu. »Živoj?«

»Nismo mogli odrediti na poprištu«, odgovori Hunter. »Još uvijek čekamo obdukcijski nalaz koji će to potvrditi. Budemo li imali sreće, možda ga dobijemo već ovoga jutra.« »Ubojica je uzeo i njezine šake i stopala«, doda Garcia.

Načelnica načas zadrži pogled na njemu, potom ga opet skrene na ploču. Priđe bliže i tada ugleda uvećanu snimku onoga što je ubojica urezao na žrtvina leđa. »Koji je pak to vrag?« Načelnica je uspjela identificirati nekoliko slova. »Ovo bi kao trebalo nešto značiti?« Garcia ustane. »Načelnice, to je zapravo latinski jezik.« Priđe ploči i pokaže joj kako treba spojiti neke crte da se dobiju slova. Kad je završio, načelnica odmahne glavom kao da je privremeno bila omamljena. Suzi oči, pokuša razaznati riječi. »Načelnice, to znači – ‘ljepota je svuda oko nje’.« Zbunjenost prijeđe u skepticizam. »Ne kužim«, napokon reče.

Garcia ne pati od nesanice, ali je jednako kao i Hunter veoma malo spavao. Nakon povratka s poprišta ubojstva Linde Parker, većinu ranih jutarnjih sati proveo je pokušavajući shvatiti barem jedan djelić ludila koje je vidio u toj kući... krv, urezana slova, tijelo bez kože, odrezana stopala i šake... Bez obzira koju logiku slijedio u svojoj glavi kako bi sve to shvatio, sve je završavalo potpuno istim zaključkom. »Još je rano, načelnice«, reče Garcia vraćajući se za svoj stol. »No sinoć smo na poprištu došli do jedne poluteorije.« »U redu«, odvrati načelnica sa zanimanjem. »Koja bi to poluteorija bila?« Garcia zna da upravo namjerava ući u Zemlju ludila. Sjedne na svoju stolicu, nasloni lakte na naslone za ruke i spoji vrhove prstiju.

»Da ovaj ubojica možda sebe smatra umjetnikom.« Zastane i pokaže fotografije na ploči. »A to ludilo koje vidite nije ništa drugo nego njegovo ‘umjetničko djelo’ koje smatra prekrasnim.« Načelnica opet skrene pogled na fotografije na ploči, potom ga polako vrati na Garciu. »Šališ se?« Zamalo se ugušila narednim riječima. »Umjetnik?

Umjetničko djelo? Što?« Garcia kimne. »Da – za ubojicu – možda.« »To je apsurdno.« Garcia pogleda Huntera tražeći njegovu pomoć.

No ne dobije je. »I jest«, složi se Garcia. »Da budem iskren, bez obzira koliko mi vjerovali da smo inventivni, nikad ne bismo pomislili na tako suludu teoriju da ubojica nije urezao poruku na leđa te sirote djevojke.« Načelnica na ploči pronađe fotografiju s urezanim slovima. »Ljepota je svuda oko nje?«, upita. »Kažeš da to znači sva ova grozota?« »Da, to je prijevod. Načelnice, znam koliko sve ovo ludo zvuči, ali ipak ima neki suludi smisao.« Načelnica bijesno pogleda detektiva i podigne ruke u zrak. »Pa, Carlose, pretvorila sam se u uho. Molim te, prosvijetli me.« Uzme stolicu na sklapanje naslonjenu na zid i sjedne.

Garcia ustane i ponovno priđe ploči s fotografijama. »Pogledajte ove, načelnice«, započne, pokazujući fotografije zidova, pokućstva i poda u spavaćoj sobi Linde Parker – sve zamrljano krvlju.

Načelnica slegne ramenima. »Vidjela sam, pa što? Pa ovo je Jedinica za ultranasilne zločine, zar nije? Devedeset osam posto poprišta zločina koje istražujete izgleda tako ili još gore.« »Istina. Ali na svima drugima postoji očit razlog za tu silnu krv.« Odmahne glavom. »Ali ne i ovdje.«

»Što? Govoriš li to da ne možete naći razlog koji bi opravdao sve te krvave mrlje?« Upitno pogledava čas Huntera, čas Garciu. »Možda je došlo do borbe?«, sugerira. »Očajna žrtva sva prekrivena krvlju pokušava pobjeći napadaču i spotiče se posvuda: o zidove... pokućstvo... zar to ne izgleda moguće?« »I mi smo to najprije pomislili«, složi se Garcia. »Ali pogledajte malo bolje ove fotografije.« Pokaže skupinu od tri slike koje prikazuju pokućstvo u spavaćoj sobi Linde Parker – komodu s ladicama, toaletni stolić i noćni ormarić – na svima je razmazana krv. »Da je sva ova krv posljedica žrtvina pokušaja da pobjegne ubojici, što onda nedostaje na ovim fotografijama?« Načelnica dugo vremena promatra slike. »Nered«, odvrati, napokon shvativši na što misli Garcia. »Nema nereda.« »Točno tako«, potvrdi Garcia. »Sve je tamo gdje i treba biti. Ništa nije prevrnuto. Sve je na svome mjestu. Vaza, budilica, noćna lampa, okviri slika, njezina šminka, nakit... svaka stvar u toj sobi je točno tamo gdje bi trebala biti. Ni na podu nije bilo ničega. Čak ni ukosnica. Vjerujte mi, pretražili smo. Da je trčala kako bi spasila život i, kako se sudarala s pokućstvom, posvuda ostavljala krvave mrlje, njezine stvari bile bi rasute po cijeloj sobi.« Načelnica ne nalazi mane u Garciinoj logici, što ju u tom trenutku malo prestraši. »Znači, vas dvojica mislite da su sve te krvave mrlje i razmazi namjerno napravljeni? Kako bi pretvorili sobu u... u... djelo... skulpturu... platno... što li već.« Još jednom počne prelaziti pogledom s jednog na drugog detektiva.

Ovaj puta napokon progovori i Hunter. »U ovom trenutku to tako izgleda, načelnice.«

14 Muškarac je uvijek više volio putovati noću. Niža noćna temperatura djeluje ugodnije, ne samo na motor automobila, već i na gume, a ne treba ni spominjati mnogo rjeđi promet na svim cestama. No to je samo djelomičan razlog.

Još otkako je bio mali dječak, bio je noćno stvorenje. To nije mogao poreći. Oduvijek su mu se sviđali noćni zvukovi, mirisi, tajne. Sviđao mu se način na koji ga je noć istovremeno i plašila i oslobađala, ali najviše od svega, obožavao je tamu i način na koji ga je savršeno skrivala.

Dobro se sjećao kad ga je majka slala u krevet – točno u 21:00, svakoga dana. Bez iznimaka. Ikakvih.

Nikad se nije protivio. Nije imalo smisla, jer joj se nikad nije suprotstavljao. Da joj je ikada pokušao nešto odvratiti ili joj se suprotstaviti na bilo kakav način, pred njim bi se otvorila vrata pakla. I zato se nije protivio, već se, čim bi sat otkucao devet sati, tiho i mirno povlačio u svoju spavaću sobu. Njegova majka mu čak nije morala ni reći da ode na spavanje.

No stvar je bila u tome što ne bi otišao na spavanje. Ležao bi na krevetu i pretvarao se. Pretvarao se da je negdje drugdje. Pretvarao se da je netko drugi.

A imao je moćnu maštu.

Mnogo moćniju od vrata pakla.

Mnogo moćniju od samoga pakla.

Ali to je bilo veoma davno. Ta su vrata sada zauvijek zatvorena.

Nažalost, otvorila su se jedna nova, mnogo bolja i mnogo moćnija.

Iz uspomena ga trgne lavež psa negdje dolje niz uličicu. Noćna vožnja skratila mu je put sa sedam sati na pet i pol, prerano je stigao na svoje odredište.

Pogledao je na sat. Centar će se otvoriti za nekoliko sati.

Još uvijek sjedeći na mjestu vozača, protegnuo je leđa i promasirao vrat. Na ulici se počelo pojavljivati sve više ljudi, radno vrijeme samo što nije započelo. Po pločnicima se užurbano hodalo, autobusne postaje punile su se ljudima, zvuk prometa postajao je svake minute sve glasniji.

Zavalio se u sjedalo i razmislio što će. Možda ode na doručak u neki kafić i započne razgovor s osobom iza pulta ili za susjednim stolom. Tako bi imao priliku testirati svoj novi lik: Mikea – to je ime odabrao za ovu priliku.

Da, pomislio je. To je dobar plan. Nakon toga vratit će se u svoj auto i početi zamatati ruku.

15 Načelnici Blake trebalo je malo vremena dok nije shvatila što joj Hunter i Garcia govore. Nije trebalo biti stručnjak da se uoči promjena u njezinu držanju. »Načelnice, kao što je Carlos istaknuo«, reče Hunter privukavši joj pažnju, »prerano je da bi se već sada bilo što moglo reći sa sigurnošću. Sve ovo samo znači da ćemo ovdje morati imati otvoren um. Netko tko je sposoban učiniti sve ovo, ima veoma iskrivljenu viziju stvarnosti, u to sam siguran.« »Zašto me to ne iznenađuje?«, reče načelnica. U Jedinici za nasilne zločine je malošto i malokad imalo smisla. »Dakle, tko je ona?«, upita načelnica prekriživši noge. »Imamo li već kakve informacije o njoj?« »Imamo, ali ništa detaljno«, odgovori Garcia i uzme blok sa svoga stola. »Zvala se Linda Parker, rođena je devetog ožujka 1994. u Harbor Cityu. Bila je jedino dijete Emily i Vincenta Parkera. Emily je domaćica, a Vincent računovođa u vlastitoj firmi u Rolling Hillsu. Linda je pohađala srednju školu u Newport Harboru, gdje je maturirala 2011. Očito je uspjela izbjeći većinu pubertetskih problema jer je u dobi od samo trinaest godina počela raditi kao manekenka za kataloge. U školi je tri godine zaredom izabrana za kraljicu maturalnog plesa. Kad je bila maturantica, svi su govorili da će »najvjerojatnije postati supermodel«. U vrijeme kad je maturirala, dobro joj je išlo kao manekenki za kataloge, zarađivala je gotovo jednako kao i otac. Nakon srednje škole odlučila je preskočiti koledž i usredotočiti se na karijeru. Pretpostavljam da je htjela postati međunarodno poznata i nositi revije razvikanih dizajnera. Uspjela je prošetati pistama

nekih poznatih međunarodnih modnih revija, sve u Europi, no još nije uspjela ostvariti karijeru top-modela.« »Kad kažeš kataloge«, upita načelnica, »što pod time misliš?« Garcia prelista nekoliko stranica svoga bloka. »Kataloge odjeće, cipela, kupaćih kostima, sportske odjeće, ženskog rublja, nakita – takvih stvari. Kao što rekoh, trenutno nemamo mnogo pojedinosti, ali imamo tim koji radi na tome.« »Ima li kakvog pornografskog materijala?«, upita načelnica. »Ne, koliko nam je zasad poznato.« »Ipak, bila je manekenka«, reče načelnica. »To joj je bilo zanimanje.« »Tako je.« »Zato pretpostavljam da je vjerojatno imala obožavatelje.« »Da, i to prilično mnogo«, potvrdi Garcia provjerivši još jednom svoje bilješke. »Bila je prilično prisutna na društvenim mrežama – Facebooku, Twitteru, Instagramu, čak i YouTubeu, gdje je davala savjete o šminkanju, frizurama i modi. Sve u svemu, imala je više od četvrtine milijuna sljedbenika.« Načelnica s dva prsta promasira lijevu sljepoočnicu. Već osjeća kako nadolazi glavobolja. »Više od četvrtine milijuna sljedbenika?«, ponovi i napravi grimasu. »To nam potpuno mijenja opseg istrage, zar ne? Ispravite me ako griješim, ali zar ubojstvo u kojem ubojica unakazi žrtvu, posebno njezino lice, ne ukazuje na to da je opsjednut njome? Točnije, žrtvinim izgledom, njezinom ljepotom?« Zadrži pogled na Hunteru, tražeći njegovu potvrdu. »Teoretski da«, potvrdi Hunter. »S toliko mnogo sljedbenika«, nastavi načelnica, »sa svom tom prisutnošću na društvenim mrežama, s fotografijama, videima, katalozima i tko zna čime sve ne, njome bi mogao biti opsjednut tko zna koliki broj tih sljedbenika, zar nije tako? A tko zna koliko bi od njih mogli biti psihopati

koji bi je ubili na ovakav način. Svi znamo koliko obožavatelji mogu biti ludi.« »Da«, složi se opet Hunter. »Budući da je žrtva bila slavna osoba s veoma mnogo obožavatelja, potraga za ubojicom bit će veoma opširna. Ovo bi bio sposoban učiniti neki opsjednuti i razočarani obožavatelj s psihopatskim sklonostima. A nakon izuma interneta i sve većeg broja društvenih mreža koje se posvuda pojavljuju, mnogo lakše dolazi do opsesije, ne samo slavnim osobama, već bilo kim.« »Predivno!«, reče načelnica. »Dvjesto pedeset tisuća mogućih osumnjičenika razasutih po cijelome svijetu. Vi dečki ćete to začas riješiti.

Je li bila udana? Je li imala dečka? Ljubavnika?« »Nije bila udana«, odgovori Garcia. »A prema riječima njezine majke, nije se ni s kim viđala, ali tu ćemo još malo kopati.« Načelnica ustane i odmakne se nekoliko koraka kako bi pogledom obuhvatila što veći dio ploče. »Ljepota je svuda oko nje«, reče tiho, sada razmišljajući o poluteoriji koju je spomenuo Garcia. »To je ono što je ubojica napisao«, potvrdi Garcia. »Što znači da nam očito pokušava nešto reći.« »To sam shvatila«, složi se načelnica. »Ali zašto je poruku napisao na latinskom?« »Nismo sigurni«, odgovori Hunter. »Možete li nešto natuknuti?« Hunter šuti, ali ne i Garcia. »To bi moglo ukazivati na to odakle je«, reče.

Načelnica se okrene i pogleda ga, razmislivši na trenutak o toj ideji. »Na koji način, Carlose?« »I sami ste rekli prije nekoliko trenutaka – preko dvjesto pedeset tisuća obožavatelja iz cijeloga svijeta. Povrijeđen, razočaran i dovoljno psihotičan

obožavatelj mogao je doletjeti iz bilo kojeg kraja svijeta, ubiti je i, budući da njezino truplo nije pronađeno dva dana, sada se već vratio tamo odakle je došao. Što znači da ga nikad nećemo uhvatiti.« Načelnica se još više zamisli. »Manje pesimističan scenarij«, doda Hunter, »bio bi da je ovo L.A., jedan od etnički najraznolikijih gradova na planetu. Možda njezin ubojica živi ovdje, ali nije američki građanin.« »Ali latinski jezik se nigdje više ne govori«, reče načelnica. »Slijedom toga, što nam govori time što je urezao svoju poruku na latinskom? Da je iz Italije? Latinske Amerike?« »Može biti«, reče Hunter.

Načelnica desnim palcem i kažiprstom protrlja čelo. Da, pomisli, definitivno glavobolja. Pomisli da neće postavite sljedeće pitanje, no znatiželja je ipak prevelika. »Onda, čemu poruka? Samo da bi nam natuknuo odakle je?« Oba detektiva ostanu nijema. »Recite nešto«, ustraje. »Zabluda o veličini«, sugerira Garcia. »Molim?« Načelnica se okrene prema njemu. »Zabluda o veličini, načelnice. Jedna od glavnih karakteristika psihopata. Pa to znate. Vide sebe kao superiorne svima drugima. Misle da su inteligentniji, ljepši, jači, talentiraniji, kreativniji, pametniji i tako dalje.

Zbog tih zabluda velik broj njih također vjeruje da je značajno i sve ono što rade... što god pokušavaju postići svojim ubojstvima, a što mi obični smrtnici ne možemo razumjeti, jer naš um i vizija nisu toliko razvijeni kao njihovi.« Zastane, ostavi načelnici malo vremena. »Ubojica zna, i to s pravom, da nitko zdrave pameti neće smatrati poprište zločina umjetničkim djelom, osim ako im on to ne kaže.« Garcia pokaže nekoliko fotografija na ploči.

»Ovo što je urezao na njezinim leđima«, nastavi, »ovime nam kaže da ono nisu samo obične mrlje krvi na zidovima. To su potezi kista. Poruka na žrtvinim leđima mogla bi biti više od ismijavanja policije. Mogao bi biti njegov potpis na platnu. Možda se tako naslađuje. Veliča svoje djelo.« Načelnica ispusti glasan uzdah. Što više promatra fotografije na ploči, to joj se manje suludom čini teorija o umjetničkom djelu. Da je ovo bio apsurdan zločin iz strasti, ubojstvo iz osvete, pljačka koja je krenula po zlu, napad bijesa, pa čak i perverzno i sadističko silovanje, zna da bi to, uz malo više mašte, moglo objasniti krvave mrlje po cijeloj sobi – ali ne i urezana slova na žrtvinim leđima.

Tiho hoda uz ploču, promatra jednu po jednu fotografiju. »Uzrok smrti?«, upita. »Vjerojatno iskrvarenje«, odgovori Garcia. »Ali to još nije službeno potvrđeno.« »Zbog toga si zatražio obdukciju nulte kategorije«, obratila se Hunteru. »Jer ako je ta munjara stvarno napravila sve ovo kako bi stvorila neko poremećeno umjetničko djelo, onda je jedna stvar potpuno sigurna: taj tip nije uskočio u avion i vratio se tamo odakle je došao. Misli li ta nakaza da tako stvara umjetnost, onda svi mi dobro znamo da ovo neće biti njegovo jedino ‘djelo’, zar ne? Ne zaustavimo li ga ubrzo, ovo neće završiti s ovim ubojstvom. Imat ćemo ih mnogo više, ovo je serijski ubojica.« Hunterov zabrinut pogled sretne načelničin. »To je ono što me brine. Postoji šansa da ih već imamo.«

16 Opasnost od kontaminacije nije jedini razlog zbog kojeg se može podnijeti zahtjev za obdukciju nulte kategorije. Postoji još jedna vrsta rizika zbog kojeg bi vlasti diljem cijeloga svijeta učinile sve samo da ga izbjegnu – širenje panike među građanima. Losanđeleški mediji, koji većinu priča napuhnu u senzacije velike do neba, plaćali su za informacije i to jako dobro.

Imali su doušnike u policiji, vatrogascima, bolnicama, vladinim sigurnosnim agencijama i, dakako, u mrtvozorničkom uredu.

Mediji imaju odriješene ruke i ne bi se libili objaviti vijest da je serijski ubojica na slobodi, iako bi time mogli potaknuti veliku paniku u Los Angelesu. Najbolja LAPD-ova i Hunterova šansa je da drže priču pod kontrolom i taje što više podataka, barem izvjesno vrijeme.

Nasilni zločini nisu strani Los Angelesu. Unakaženo truplo bez kože ostavljeno u sobi koja je praktički obojena žrtvinom krvlju, svakako bi izazvalo šok i potaknulo lavinu pitanja, ali ne bi nužno oglasilo alarm »serijsko ubojstvo«, osim ako bi mediji čuli za urezane riječi na žrtvinim leđima. Ako je svaki losanđeleški novinar crne kronike znao barem jednu stvar o serijskim ubojicama, onda je to bila ta da vole mučiti i ismijavati policiju svojim porukama, zagonetkama, crtežima, telefonskim pozivima i čime li sve ne. Na poprištu ubojstva, zbog položaja u kojem je žrtva ostavljena na krevetu, samo su četiri osobe vidjele urezana slova na leđima Linde Parker – Hunter, Garcia, Kevin White i forenzički fotograf Tommy.

S liječnicom Hove i načelnicom Blake, taj se broj popeo na šest, ali nitko od njih ne bi tu informaciju prenio medijima.

Načelnica poprati Hunterov komentar veoma zabrinutim pogledom. »Molim, Roberte? Što to već imamo? Serijska ubojstva?«

Hunter kimne, zatim isprinta posljednju fotografiju. »O.K., dečki. Sad vas više ne mogu slijediti. Postoji li još neko truplo za koje ja ne znam?« Instinktivno još jednom pogledom prijeđe preko ploče. »Ako i postoji«, odvrati Hunter, »nitko od nas ne zna za njega.« Načelnica upitno podigne obrve. »Dobro«, reče. »Dakle, ako nemamo druga trupla osim ovog jednog, odakle ti ta ideja, Roberte? Zbog čega misliš da je taj ubojica i prije ubijao?« »Ne radi se ni o čemu posebnom, načelnice. Radi se o cijelom izgledu poprišta ubojstva, ali opet kažem, prerano je da bih u bilo što bio siguran, a i da budem iskren, radi se samo o mom osjećaju.« Načelnica pričeka, ali Hunter ne reče ništa više. »U redu«, ustraje. »Da čujemo onda o tom tvom osjećaju.« Hunter predobro pozna načelnicu i zna da se iz ovoga ne može izvući.

Skrene joj pažnju natrag na ploču. »O.K.«, reče. »Započet ću s razinom nasilja i ubojičinom vještinom.

Uredno je odrezao žrtvine šake i stopala.« Dok govori, pokazuje fotografije. »Ovdje je najvažnija riječ ‘uredno’.« Ostavi načelnici dodatnu tisućinku sekunde. »Obdukcijsko izvješće dat će nam bolju ideju o tome koji je alat koristio, ali prema forenzičkom timu na poprištu, to nije bila nikakva sjekira ni slična alatka s oštricom koja bi u samo jednom zamahu mogla odrezati udove.« Načelnica priđe bliže i pogleda slike koje je Hunter pokazao. »Dakle, o čemu onda govorimo?« Pokuša nagađati. »Nekoj vrsti pile?« »Gotovo sigurno«, složi se Hunter. »No ovdje je važno to što je vjerojatno koristio običnu ručnu pilu. Ne električnu, a to samo pokazuje koliko je vješt.« »Kako znaš da se radi o običnoj, a ne električnoj pili?« »Od električne pile žrtvina bi krv prskala u svim smjerovima i to na veoma osobit način – sitnim kapima, poput pljuvačke«, objasni Hunter.

»Forenzičari su pomno pregledali svaku mrlju krvi u žrtvinoj kući. Nigdje nisu našli nikakvo prskanje.« Načelnica zatakne pramen kose iza lijevog uha. Hunter joj skrene pažnju na sljedeću skupinu fotografija. »Ovdje ne želim govoriti ono očito, no žrtvi je skinuo kožu, za što je, blago rečeno, potrebno malo vježbanja. No u ovom slučaju to je učinjeno toliko stručno da ukazuje na iskustvo. Na već stečeno iskustvo.« »Nešto poput ovoga«, komentira Garcia, »s ovakvom umješnošću, nije moguće postići prvi put.« Načelnica se nelagodno počeše po lijevom obrazu. »To razumijem, ali zar taj ubojica nije mogao steći tu vještinu na neki drugi način, a ne ubijanjem?« »Da, mogao je«, prizna Hunter. »To bi mogao biti i školovani mesar. I liječnik, bivši liječnik, student medicine vješte ruke...« Slegne ramenima. »Da ne spominjemo prave munjare«, javi se Garcia. »One koji nemaju nikakvog iskustva, ali najprije dugo vremena vježbaju na životinjama.« Načelnica zine. »Misliš, deru im kožu?« Garcia kimne. »Svojstva kože nekih životinja, poput svinja, štakora, miševa i zečeva, prilično su slična ljudskoj, pa je mogao na njima vježbati.« Na tu pomisao načelnica napravi grimasu. »Iako će ovo zvučati bolesno«, reče, »vas dvojica ste upravo o tom svom slučaju izjavili nešto kontradiktorno – da ubojičina vještina u skidanju kože i sakaćenju žrtve ne ukazuje nužno na to da je već prije ubijao. Može biti mesar, bivši student medicine i slično.« »Istina«, izjavi Hunter. »Ubojica je tu vještinu mogao steći na više različitih načina, a da ne ubije nikoga, no zasad samo razgovaramo o razini nasilja i ubojičinoj vještini.« Još jednom pokaže fotografije leđa Linde Parker. »Ali imamo i ovo.« Načelnica glasno udahne zrak. »Da, znam i to je glavni razlog zbog kojeg sam pitala hoće li se ovo pretvoriti u serijska ubojstva. Svi znamo da

ne običavaju svi serijski ubojice bockati policiju, ali to rade samo serijski ubojice.« Kažiprstom lupne po jednoj fotografiji na ploči. »Poruka, potpis, nepoznata šifra, koji god je ovo vrag – ovo je nesumnjivo napravljeno radi izazivanja i zato preko svega ovoga velikim slovima piše ‘serijski ubojica’. No serija mora negdje započeti, zar ne?« Raširi ruke kao da namjerava zagrliti ploču. »I zato te opet pitam, Roberte: zbog čega misliš da ovo nije njegova prva žrtva?« »Kao što sam rekao, načelnice, radi se samo o mom predosjećaju, no kad spojim sve zajedno – razinu nasilja, ubojičinu vještinu, ostavljenu poruku i cijelo poprište zločina, jednostavno mi se ne čini da je ovo početak.« »Izvrsno«, reče načelnica brzo odmahnuvši glavom. »Svaki put kad imaš neki od tih svojih predosjećaja, Roberte, moramo se štititi od oluje govana, a ovo već sada izgleda poput vihora.« »Ima još jedna stvar«, reče Garcia.

Načelnica se okrene prema njemu. »Hoće li ova noćna mora ikada završiti? Što je sada?« Garcia pogleda Huntera i on napokon uzme posljednju fotografiju iz pisača i stavi je na ploču. Prikazivala je smrznutog mačka Linde Parker u njezinu zamrzivaču.

Načelnica je morala dvaput pogledati, ali ni tada nije vjerovala svojim očima. »Koji... koji... je to vrag?« »To je žrtvin mačak«, odgovori Garcia. »Našli smo ga u zamrzivaču.« Načelnica osjeti rupu u želucu. Oduvijek je voljela mačke. Osam godina ima svoga Popišanka, svoga zelenookog riđeg ragamuffina. Najprije se zvao Furmuffin, ali nakon prvih nekoliko mjeseci i više »mokrih nezgoda« po kući, odlučila mu je promijeniti ime u ono koje mu je bolje odgovaralo. »Ubojica...« Glas joj zastane u grlu. »... Ubio je njezina mačka?«

»Zamrznuo ga je«, potvrdi Garcia. »Na unutarnjoj strani vrata zamrzivača našli smo ogrebotine, mačju dlaku i komadiće mačjih pandži.« »Zašto?«, upita načelnica, pogledavajući čas Huntera, čas Garciu. »Koja je svrha na takav način mučiti i ubiti bespomoćnu životinju? Pa nije to bio neki pas čuvar, ubojica se nije morao najprije pobrinuti za njega kako bi se dočepao žrtve. Nije li tako?« Pričeka, ali joj nijedan detektiv ne ponudi odgovor. »Dečki, ovo nije bilo retoričko pitanje«, reče. U glasu joj se čuje gnjev. »Ima li tko bilo kakvu teoriju zašto je taj gad morao ubiti tu prokletu mačku?« Iako je pitanje upućeno obojici, svojim laserskim pogledom prikovala je Huntera.

Hunter slegne ramenima. »Možda je to učinio samo kako bi pokazao svoju odlučnost.« »Što?« Načelnica razrogači oči. »Znači, provala u žrtvinu kuću, rezanje njezinih šaka i stopala, skidanje kože s njezina tijela i pretvaranje cijele sobe u krvavu scenografiju nisu dovoljni dokazi njegove odlučnosti? Morao je zamrznuti sirotoga mačka kako bi nam to bilo jasno? Što je, dovraga, taj tip – Sotona?« Hunter se odmakne od ploče i nasloni na rub svoga stola. Kad progovori, glas mu zvuči kao da je pokupio svu smirenost ovoga svijeta. »Pogledajte samo svoju reakciju, načelnice. Sve do prije nekoliko trenutaka zvučali ste zabrinuto, no u vašem glasu nije bilo bijesa. Ali čim ste čuli za mačku...« Ne mora dovršiti rečenicu. »I niste samo vi tako reagirali«, doda Garcia. »To se dogodilo svima nama na poprištu. Čim smo otkrili mačka u zamrzivaču, svima se promijenilo raspoloženje, čak i Robertu, a i sami znate koliko je on uvijek smiren i sabran.« Načelnica još nekoliko trenutaka zadrži pogled na slici, potom s gnušanjem okrene glavu. »Za sakaćenje i deranje kože na način kako je to

učinio ovdje, potrebna je jedna posebna vrsta ‘nastranosti’, ali učiniti nešto ovako maloj životinji koja mu nije predstavljala baš nikakvu prijetnju...« »Šokantno je, ali ne iznenađuje«, prekine je Hunter.

Načelnica ga bijesno pogleda. »Mnogi psihopati počinju pokazivati znakove psihopatije u veoma ranoj dobi«, podsjeti je Hunter. »Okrutnost prema životinjama i sklonost podmetanju požara su na samom vrhu popisa ‘ranih znakova psihopatije’.

Mnogi suvremeni serijski ubojice usavršili su se na mučenju i ubijanju životinja i zatim prešli na ljude. To je činjenica. I zato, da, to je grozno, ali ne iznenađuje.« »Znači, govoriš mi da vjerojatno imamo posla s jednom potpuno bezosjećajnom nakazom. Nekim tko je potpuno emocionalno odijeljen od života – ljudskog... životinjskog... nije važno, jer uopće ne mari.« »U to nimalo ne sumnjam, načelnice«, odvrati Garcia. »Postoji još jedna mogućnost«, reče Hunter, ali prije nego što je uspio nastaviti, zazvoni telefon na njegovu stolu.

17 Prije nego što će obavijestiti Huntera i Garciu o nalazu obdukcije Linde Parker, liječnica Hove odluči još jednom pregledati neka svoja otkrića, kako bi bila potpuno sigurna. Trideset pet minuta kasnije, još uvijek sjedeći u sali za obdukcije, napokon nazove detektive u Policijsku upravnu zgradu. »Roberte, ovdje Carolyn Hove«, reče nakon što je Hunter podigao slušalicu. »Završila sam obdukciju nulte kategorije koju su zatražio.« »O, izvrsno, doktorice«, odvrati Hunter. »I što imate za nas?« Liječnica skrene pogled na truplo na stolu za obdukciju. Čuveni Y-rez, koji se proteže od oba ramena sve do donjeg dijela prsne kosti, sada je zašiven debelim crnim šavovima, dodajući još jednu novu grotesknost tijelu koje već izgleda poput tijela vanzemaljca. »Nešto prilično zanimljivo, moram reći«, odvrati liječnica.

Hunter načas zastane. »Samo trenutak, doktorice. Stavit ću vas na razglas...« Liječnica začuje prigušeni škljocaj, zatim Hunter opet progovori. »U redu, doktorice. Recite.« »Pa«, započne liječnica, »s obzirom na unakaženo stanje tijela i težinu ozljeda, očekivala sam da je žrtva prije smrti teško mučena, ali uopće se ne radi o tome.« »Kako to mislite?« Pitanje je postavio udaljeni ženski glas, zbog čega se liječnica namrštila. »Oprostite, tko je to?«, zabrinuto upita.

»Oprosti, Carolyn, ovdje Barbara Blake.« Glas joj postane jasniji kad stane bliže Hunterovu stolu. »Trebala sam se predstaviti kad je Robert stavio poziv na razglas.« »O, ne, nije bilo potrebno. Oprosti što ti nisam prepoznala glas, Barbara. Bila si malo predaleko. Uostalom, kako si?« »Nije loše, no nešto mi govori da će se to uskoro promijeniti.« »Kako više ne bi bilo iznenađenja«, reče liječnica, »s kim još razgovaram?« »Još samo sa mnom, doktorice«, javi se Garcia. »Ovdje smo samo nas troje.« »Carolyn, što si mislila kad si rekla da se uopće ne radi o tome?«, upita načelnica. »Pa, kao što svi znamo, izgled može varati i upravo se o tome radi ovdje jer, unatoč tome koliko nasilno izgleda ovo ubojstvo, žrtva uopće nije patila.« Njezinu izjavu poprati zapanjena tišina s druge strane linije. Točno je mogla zamisliti začuđene poglede koje su razmjenjivali Hunter, Garcia i načelnica Blake. »Nije patila?«, napokon upita načelnica glasom punim sumnje. »Nije. Ne prema onome što sam otkrila. Sve ono divljaštvo koje joj je napravljeno – deranje kože, amputacija šaka i stopala – sve je učinjeno nakon smrti.« Zavlada još jedna duga i nelagodna tišina, potom naredno pitanje postavi Garcia. »Znači, žrtva nije umrla od iskrvarenja iz rana?« »Nije. Umrla je zbog pomanjkanja zraka. A sada slijedi još jedno iznenađenje – smrt je nastupila zbog gušenja, ne zbog davljenja.« »Čekajte malo, doktorice«, reče Garcia. »Možete li mi to, molim vas, ponoviti?«

»Na mišićima njezina vrata nema ozljeda«, objasni liječnica. »Grkljan i dušnik nisu zdrobljeni, podjezična kost nije slomljena. Zapravo nisam našla nikakvu ozljedu na njezinu vratu, grlu ni u dišnom sustavu.« »Pa kako se onda ugušila?« Pitanje je postavila načelnica Blake. »Ubojica joj je stavio jastuk na lice dok je spavala?« »Nešto slično tome«, odvrati liječnica. »Ali nije bio jastuk, Barbara.

Kad tijelo osjeti da nema dovoljno zraka, tada dolazi do automatske fiziološke reakcije – pokušava što dublje udahnuti zrak. Čim shvati da nema kisika, uspaniči se i pokušava opet udahnuti. Ovaj put očajnički, rekla bih.

Jastuk, povez, košulja... sve što je napravljeno od bilo kakve vrste tkanine, ostavilo bi svoja vlakna. Kako bi žrtva u panici očajnički duboko udisala, vlakna bi ostala posvuda, u njezinim nosnicama i ustima.« Liječnica zastane da udahne zrak. »Ništa nisam našla. Nema vlakana. Nema nikakvih čestica.

Ničega. Ni u njenom nosu ni u ustima ni u grlu.« »Možda vrećica od debele plastike?«, predloži Garcia. »Najvjerojatnije«, složi se liječnica. »Ali kako ne mogu pregledati žrtvinu kožu lica, ne mogu vam sa sigurnošću reći što je ubojica koristio da bi je zagušio. Mogu vam samo reći da nije dugo umirala. Minutu... minutu i pol, najviše. Bila sam veoma pedantna, koliko to mogu biti u ovom slučaju, ali nisam našla ništa što bi ukazivalo da je prije smrti trpjela bilo kakvu fizičku bol. Osim, naravno, panike koja prati gušenje.« »Znači, do sveg tog sadizma došlo je nakon smrti?«, upita Garcia. »Tako je.« »Pa, to nema baš nikakvog prokletog smisla«, reče načelnica. »I ja bih tako rekla, Barbara.«

18 Nacionalni centar za analizu nasilnih zločina (NCAVC) je specijalizirani FBI-ev odjel koji je započeo s radom 1981. godine i napokon je i službeno osnovan u lipnju 1984. Glavni mu je zadatak bio da policiji i agencijama pruža pomoć u istragama neobičnih ili nasilnih zločina koji se ponavljaju, ne samo na američkom teritoriju, već i po cijelome svijetu. Iako je njegovo zapovjedništvo smješteno u poznatoj FBI-evoj akademiji u blizini grada Quantica u Virginii, direktor NCAVC-a Adrian Kennedy koordinirao je većinu istraga iz svog velikog i udobnog ureda u Washingtonu D.C.-u.

Kennedy je telefonski razgovarao s državnim odvjetnikom kad je specijalni agent Larry Williams, jedan od najviše odlikovanih agenata NCAVC-a, bez kucanja otvorio vrata Kennedyeva ureda i ušao unutra. Za njim je, s frustriranim izrazom lica, ušla Clare Pascal, Kennedyeva tajnica i osobna pomoćnica.

Direktor NCAVC-a zabrinutim očima, iza naočala crnog okvira, pogleda osobe na vratima. »Kirurg je uskrsnuo«, reče Williams glasom koji je bio jednako užurban kao i njegov pogled.

Kennedy dovoljno dugo izdrži Williamsov pogled dok njegov mozak procesuira ozbiljnost agentovih riječi. Osjeti kako mu podrhtava mišić na čeljusti. »Oprosti, Loretta«, reče Kennedy u telefonsku slušalicu. »Nazvat ću te opet za otprilike sat vremena. Upravo je nešto iskrsnulo.« Prekine poziv i obrati pažnju na specijalnog agenta Larrya Williamsa. »Veoma mi je žao, direktore«, reče njegova tajnica kad se napokon uspjela progurati ispred atletski razvijenog tijela agenta Williamsa. »Rekla

sam mu da ste zauzeti važnim razgovorom, ali me nije slušao i nisam ga mogla spriječiti da uđe.« »U redu je, Clare«, reče Kennedy odmahnuvši rukom. »Ja ga sada preuzimam. Hvala.« Još uvijek razočarana svojom neučinkovitošću, Clare nijemo izađe iz Kennedyeva ureda i zatvori za sobom vrata.

Kennedy skine naočale i stavi ih na svoj antikni stol od mahagonija.

Usprkos veličini i luksuzu ureda, Adrian Kennedy nije bio birokratkarijerist. Čim je, u prilično mladoj dobi, diplomirao pravo, započeo je raditi u FBI-u i odmah pokazao da posjeduje prave sposobnosti jednog vođe, zajedno s analitičkim umom i prirodnom sposobnošću da motivira ljude.

Nije trebalo dugo da i ostali primijete te sposobnosti, pa je ubrzo dodijeljen prestižnom timu koji štiti američkog predsjednika. Tada je postao junak.

Tijekom četvrte godine službe, spriječio je pokušaj predsjednikova ubojstva bacivši se ispred njega i primivši metak koji je nesumnjivo bio namijenjen samom predsjedniku. Nakon primitka hvalevrijedne nagrade za junaštvo i pisma zahvale osobno od predsjednika, tadašnji direktor FBI-a pitao ga je hoće li prihvatiti vođenje novog odjela u Quanticu koji je još uvijek bio u povojima – Nacionalnog centra za analizu nasilnih zločina. Kennedy je razmišljao manje od jednog dana i prihvatio posao.

On je također bio taj koji je, samo nekoliko godina kasnije, predložio osnivanje novog odjela unutar NCAVC-a – Jedinice za biheviorističku analizu ili skraćeno BAU. Njezin zadatak bio je u jednakoj mjeri i jednostavan i složen – pomaganje u istragama ponovljenih nasilnih zločina uz pomoć psihologije, psihoanalize i biheviorističke znanosti. Adrian Kennedy nije bio samo direktor NCAVC-a, već i Jedinice za biheviorističku analizu. »Kirurg?«, upita Kennedy svojim prirodno hrapavim glasom koji je od silnih godina pušenja zvučao još hrapavije. »Jesi li siguran?«

Agent Williams korakne naprijed, samopouzdanje mu se malo pokoleba. Počeše se ispod brade. »Ne sto posto, gospodine, no ubrzo ćemo dobiti potvrdu.« Kennedy se zavali u svoju chesterfield stolicu, nasloni lakte na naslone za ruke i ispreplete prste ispred lica. Ima oči nevjerojatne nijanse plave boje – tamne, a opet nekako svijetle i prepune znanja i iskustva. »Da razjasnimo nešto, specijalni agente Williams. Projurio si uz moju tajnicu, zamalo razvalio vrata moga ureda, i to bez kucanja, moram dodati, i prekinuo veoma važan razgovor s glavnom državnom odvjetnicom i sve to samo radi ‘možda’?« Williams se nelagodno premjesti s jedne noge na drugu. Njegove tamne oči samo jedan trenutak izbjegavaju direktorov pogled. »Jesi li skroz poludio?« »Jako mi je žao, gospodine, ali to je on, siguran sam. Još nam samo treba službena potvrda.« »A zašto si ti toliko ‘siguran’?« Agent Williams izvuče komad papira iz džepa. »Jutros oko dva sata«, započne, »netko je vršio službenu pretragu VICAP-ove baze podataka, tražeći počinitelja koji na poprištu ostavlja bilo kakve pisane poruke. Točnije, poruke napisane na latinskom jeziku.« Kennedy još uvijek nije impresioniran. »I po tvom mišljenju, i sama ta činjenica daje ti pravo da nenajavljeno baneš u moj ured.« »Ima još nešto.« »Pa, iskreno se nadam«, sarkastično kimne Kennedy. »Pretraga nije dala nikakav rezultat«, nastavi agent Williams. »I zato je slijedila nova – poruke koje su urezane negdje na žrtvinu tijelu.« Kennedyu se malo trgne brada. »Nastavi.«

»I opet, a mi znamo zašto, VICAP-ova baza podataka nije dala rezultate, pa je uslijedila treća, detaljnija pretraga – tijela pronađena s čudnom kombinacijom slova i simbola urezanih na leđa žrtava.« Ovaj put jače zadrhti mišić na Kennedyevoj vilici. »Gospodine, to mora biti on«, inzistira agent Williams. »Ne postoji nijedan drugi razlog zbog kojeg bi netko pretraživao VICAP-ovu bazu podataka tražeći takvu informaciju – poruku na latinskom koja izgleda kao čudna kombinacija slova i simbola, urezanu u žrtvina leđa.« Nakratko zastane nakon te rečenice. »Znam, gospodine, da ne vjerujete u takve slučajnosti. To mora biti on. Ne može biti nitko drugi.« Kennedy popusti kimnuvši glavom. »U redu. Gdje je specijalna agentica Fisher?« Williams pogleda na svoj sat. »Na putu prema tamo. Pridružit ću joj se čim odem odavde, no mislio sam da biste možda i vi htjeli ići.« Kennedy glasno uzdahne i ustane. »Kamo idemo ovaj put?« »U Los Angeles, gospodine.« Kennedy podigne telefonsku slušalicu, kako bi rekao tajnici da u sljedeća dva dana otkaže sve što ima zakazano u kalendaru, kad mu odjednom sine. »Čekaj malo«, reče i podigne lijevu ruku u zrak. »U Los Angeles u Kaliforniji?« Williams škiljeći pogleda direktora NCAVC-a. »Pa ovaj... gospodine, ja ne znam ni za koji drugi Los Angeles.« Kennedy polako razvuče usne u zagonetni smiješak.

Specijalni agent Williams se nesigurno okrene i pogleda iza sebe, zatim se opet okrene prema Kennedyu. »Nešto sam propustio, gospodine?« »Ako si u pravu... ako je ovo zaista Kirurg, onda je možda upravo napravio svoju prvu i najgoru pogrešku.«

»Ne razumijem, gospodine.« Kennedy uzme svoj mobitel. »Objasnit ću ti kad stignemo u L.A.«

19 Hunter zavaljeno sjedi na stolici, njegov mozak trudi se procesuirati ono što im je upravo rekla liječnica Hove.

Kako na poprištu veoma nasilnog zločina može nedostajati upravo to – nasilje? To stvarno nema smisla, osim ako... »Doktorice, je li žrtva silovana?«, upita liječnicu. »Nisam našla nikakve tragove, Roberte. Nema nikakvih modrica na mišićima prepona, vagini ni anusu. Nema ni sperme ni lubrikanta koji bi ostao da je napadač koristio kondom.« »I potpuno ste sigurni da je žrtva ugušena prije nego što joj je oderao kožu?«, upita Garcia. »Jesam. Sto posto.« Liječnica zvuči kao da ju je iznerviralo pitanje. »Najprije je umrla. U to nema sumnje. Zašto?« »Carolyn.« Načelnica Blake primakne sklopivu stolicu bliže Hunterovu stolu i preuzme riječ. »Jesi li vidjela fotografije poprišta?« »Ne, još nisam. Jutros sam stigla veoma rano i odmah me dočekao Robertov nulti zahtjev koji, kao što znaš, ima prednost pred svim ostalim.

Forenzički dosje koji sam dobila uz truplo sadržavao je samo osnovne podatke – bez fotografija – a još nisam imala priliku pregledati svoju elektroničku poštu. Zašto?« »Pa, poprište je prekriveno krvlju«, objasni načelnica. »Pod, zidovi, pokućstvo, sve. Ovdje u uredu smo nabacili nekoliko teorija i jedna je od njih da su mrlje krvi posljedica pokušaja očajne, krvlju prekrivene žrtve, da pobjegne napadaču, ali ako si sigurna da je umrla prije sve ove brutalnosti učinjene njezinu tijelu, tada nam ta teorija ne drži vodu.« »Nije baš tako, Barbara«, odvrati liječnica.

»Kako to misliš?« »Žrtvine šake«, reče Hunter. »Točno«, složi se liječnica. »Kao što sam rekla, još nisam vidjela fotografije poprišta, tako da mi je teško nešto zaključiti bez analize tih krvavih mrlja o kojima govoriš, ali kad uzmemo u obzir da nemamo žrtvine šake ni stopala, koji su mogli krvariti iz obrambenih rana prije nego što su odrezane, onda da, taj bi scenarij koji si upravo opisala bio sasvim moguć.« »Da. Ali to svejedno ne objašnjava zašto je sve na svome mjestu i ništa nije prevrnuto«, reče Garcia. »Oprosti, što nije na svom mjestu i što je prevrnuto?«, upita liječnica. »Oh, ništa, doktorice, nije važno«, odvrati Garcia. »To ima veze s tom teorijom koju je načelnica spomenula. Usput, znate li otprilike vrijeme smrti?« »Da, naravno. Po mojim proračunima, žrtva je umrla prije pedeset osam i šezdeset pet sati, znači u ponedjeljak, negdje između devet sati navečer i ponoći.« »Možete li nam sugerirati što je napadač koristio za amputaciju?«, upita Hunter. »Neku malu nazubljenu oštricu«, odgovori liječnica samouvjerenim glasom. »Sudeći po vrsti ureza koje sam pronašla na njezinoj fibuli i tibii – potkoljeničnim kostima – oštrica je bila tanka, sa sitnim, veoma gustim zupcima. Po tome bih zaključila da se radi o pili, a ne kuhinjskom nožu.

Mogu vam reći i to da su rezovi previše neujednačeni da bi bili napravljeni električnim alatom. Koristio je običnu ručnu pilu. Nešto slično pilici za rezbarenje. Nažalost, previše običnoj da bi joj se ušlo u trag.« »Pa, nikakva novost«, komentira načelnica. »I još nešto, Carolyn: ima li tragova narkotika?« »Pa, morat ćemo pričekati toksikološki nalaz da bismo bili sasvim sigurni, ali ako je koristila kakve droge, to je vjerojatno bilo samo rekreativno. Ta djevojka nije bila ovisnica. Ni na jednoj žili nisam našla

nikakve tragove uboda. Nije bila ni pušačica. Da je redovito inhalirala opojna sredstva poput kokaina, kristalnog meta ili čak i heroina, našla bih neke pokazatelje. Desni i zubi su joj u izvrsnom stanju. Najboljem koji sam vidjela.« Još jednom nakratko zastane. »Zbog čega to pitaš? Jesu li na poprištu nađene neke droge?« »Nisu. Nikakve, doktorice«, odgovori Hunter. »Samo prolazimo kroz sve početne istražne radnje.« »Da li bilo koja od tih krvavih mrlja na poprištu izgleda kao arterijsko prskanje?«, upita liječnica. »Ne. Nijedna«, odgovori Garcia sjedeći na rubu Hunterova stola. »Bilo je nešto prskanja, ali ne arterijskog.« »Otisci dlanova?« »I opet je odgovor ‘ne’. Sve krvave mrlje koje smo našli na zidovima i pokućstvu više sliče razmazanoj krvi nego ičemu drugom.« To dodatno zaintrigira liječnicu. »Razmazanoj krvi?« »Tako je«, potvrdi Garcia. »Još uvijek čekamo forenzički izvještaj.« Sada liječnica ušuti. Ovaj slučaj svakog joj trenutka izgleda sve bizarnije. Sada jedva čeka da pogleda fotografije s poprišta ubojstva. »Urezana slova na žrtvinim leđima«, napokon reče. »Ima li tko pojma što to znači? Sva ta slova i simboli zajedno?« »U tome je kvaka«, odvrati Garcia, nacerivši se Hunteru i načelnici. »To nisu simboli.« »Molim?« Garcii je trebalo nekoliko minuta dok nije liječnici sve objasnio. »Ovaj... to mi je potpuno promaknulo«, reče liječnica malo nesigurnijim glasom nego prije nekoliko trenutaka. »Vidjela sam da neke riječi sliče latinskom, ali ih nisam povezala. Pulchritudo. Circurndat. Eius.« Tiho prošapće riječi. »Ljepota... okružuje... nju.«

»Pa«, reče Garcia. »Mi smo se svi složili da prijevod glasi: ‘Ljepota je svuda oko nje’.« »Da«, složi se liječnica. »Okružuje ju, svuda je oko nje, značenje je isto, zar nije?« »Valjda«, odvrati Garcia. »Doktorice, da vas pitam nešto drugo«, javi se Hunter. »Uzevši u obzir amputacije i skidanje kože s tijela, što mislite, koliko je vješt taj napadač?« »Jako dobro pitanje, Roberte. Rekla bih da je iznadprosječno vješt.

Amputacije bi mogle biti napravljene i malo bolje, ali su svakako dobro izvedene. Rezovi su napravljeni na pravom mjestu – drugim riječima, da je žrtvi zaista trebalo amputirati šake i stopala, liječnik bi napravio rezove na istim tim mjestima, samo pomoću električne pile umjesto obične. I iako je amputacija izvršena nakon smrti, zanimljivo je to što su ti rezovi ipak napravljeni veoma brižljivo.« Hunter, Garcia i načelnica Blake razmisle o implikacijama onoga što im je liječnica upravo rekla. »A što je sa skidanjem kože?«, upita načelnica. »Ponavljam, Barbara, i to je učinjeno prilično vješto.« »Prilično vješto kao ‘nije loše za početnika’ ili ‘ovo je vjerojatno već radio’?« Liječnica zanijemi. Očito nije dosad razmišljala na takav način. »Carolyn?«, zazove načelnica. »Da, oprosti, Barbara, ovdje sam. Misliš li da je taj ubojica već ubijao?

Mislim, na ovakav način?« »Ne znam. Ti reci meni. Misliš li to?« »Teško je reći s potpunom sigurnošću je li prije ubijao ili ne.

Vjerojatno jest. Kao što rekoh, amputacije su izvedene veoma vješto, jednako kao i skidanje kože. Iako je i jedno i drugo mogao uvježbati na životinjama, taj tip jako dobro zna što radi.«

»Zbog čega to kažeš?« »Skidanje ljudske kože nije toliko teško kao što zvuči«, reče liječnica. »Ljudska kože je veoma čvrsta i otporna. Preskočit ću sve biomedicinske pojedinosti kako se ne biste dosađivali, ali ukratko, treba napraviti samo rez, uhvatiti kožu i jednostavno je povući. Ako je itko od vas ikada zagrizao mango i zatim skinuo njegovu kožicu, tada znate o čemu govorim, postupak je veoma sličan.« »Hvala na slikovitom opisu, doktorice«, reče Garcia i napravi grimasu prema telefonu. »Kad sam živio u Brazilu, u dvorištu smo imali stablo manga. To je vjerojatno bilo voće koje sam najviše jeo kao klinac. Ta vaša informacija neće baš dobro utjecati na moje uspomene iz djetinjstva.« »Oprosti, Carlose, ali moram dodati kako skidanje ljudske kože u samo jednom potezu, tako da dobiješ neku vrstu kožnog omotača, možeš vidjeti samo u filmovima. To je praktički nemoguće učiniti. Ljudsku kožu je najlakše skinuti u dijelovima. Urezima se označe granice – i to je upravo ono što je učinio ubojica.« »Urezivanje granica?«, upita načelnica. »Da, i zato sam rekla da je taj ubojica dobro znao što radi. Podijelio je njezino tijelo na gornji i donji dio, napravivši tanak i dug rez oko njezina struka. Skidanje kože s ruku i nogu mnogo je lakše kad se odrežu krajnji dijelovi – šake i stopala.« Liječnica načas ušuti. »A sada zamislite ljuštenje tvrdo kuhanog jajeta. Lako je oljuštiti male dijelove ljuske – svatko to može – ali skinuti ljusku u samo jednom potezu ili čak i u dva, mnogo je teže.

Moglo bi se reći da je za to potrebno veliko iskustvo.« »Znači, govorite nam da je ubojica dobio dva velika komada žrtvine kože«, reče Garcia. »Jedan od struka nadolje – što bi izgledalo kao hlače napravljene od ljudske kože – i drugi od struka pa sve do glave, poput gornjeg dijela trenirke s kapuljačom i maskom.« »Ako je imao dovoljno vremena i strpljenja, što zahtijeva takav postupak«, odvrati liječnica. »Da, vjerojatno je dobio nešto slično, samo što

‘gornjem dijelu trenirke s kapuljačom i maskom’, kako ste to rekli, nedostaje jedan veoma velik komad na leđima.« Načelnica Blake se lecne od narednog Hunterovog pitanja. »Bi li to moglo biti nosivo, doktorice?« »Nosivo?« »Da. Ako je ubojica dobio nešto slično hlačama i gornjem dijelu trenirke s kapuljačom i maskom, osim onog dijela koji nedostaje na leđima, bi li to mogao odjenuti?« Liječnica sve dotad nije razmišljala o toj mogućnosti. »Ako ih je čuvao u odgovarajućoj otopini, onda, da, Roberte, mogao bi.«

20 Nakon sastanka s načelnicom Blake i konferencijskog razgovora s liječnicom Hove, Hunter i Garcia odluče se vratiti u kuću Linde Parker.

Obojica su htjela još jednom pogledati poprište ubojstva, ali ovaj put sami i bez ikakva ometanja. »Dakle«, reče Garcia zaustavljajući automobil na prilaznom putu. »O kojoj si to drugoj mogućnosti govorio?« »Molim?« Hunter zbunjeno pogleda svoga partnera. »U uredu«, reče Garcia nagnuvši glavu malo ulijevo. »Kad je rečeno da vjerojatno imamo posla s psihopatom koji je emocionalno potpuno odijeljen, rekao si da postoji još jedna mogućnost, ali nam nisi stigao reći koja.« Izađu iz automobila i krenu prema kući. »Ona koja najviše uznemiruje«, reče Hunter. »Da ovaj ubojica zapravo nije bez srca i emocija kao što to izgleda, već je mentalno dovoljno snažan da može svjesno prijeći taj prag kad god to zaželi.« Garcia zastane na prednjem travnjaku. »Koji bi bio razlog?« Hunter slegne ramenima. »Možda samo zato da dokaže nama ili, još gore, sebi, da je to sposoban učiniti ako samo poželi.« »Da dokaže sebi?« Hunter kimne. »Carlose, um nekih ljudi je veoma čudan. Neki u svemu iskušavaju svoje krajnje granice, uključujući i divljaštvo, samo kako bi sebi dokazali da to mogu učiniti, da to imaju u sebi. Da se to usude.« Garcia pokaže kuću Linde Parker. »Netko tko se može usuditi napraviti ovo?«

»I gore«, reče Hunter. »Čuo si za Šahista, zar ne?« »Da, naravno. Serijski ubojica. Rus. Aleksandar i... nekako?« »Pičuškin«, potvrdi Hunter. »Da, za njega. Sjećaš li se njegove priče?« Garcii je trebalo nekoliko trenutaka. »Sjećam se da je bio potpuno lud.

Nadimak je dobio jer je želio ubiti onoliko ljudi koliko ima polja na šahovskoj ploči, je li tako? Šezdeset četiri?« Hunter kimne. »Zapravo nije dobio taj nadimak. Sam ga je sebi nadjenuo. I imaš pravo – htio je ubiti onoliko ljudi koliko šahovska ploča ima polja. Problem je bio u tome što ga, za razliku od većine serijskih ubojica u povijesti, na to nije prisililo neko ludo čudovište u njemu koje nije mogao kontrolirati. Nije se borio protiv nesavladive potrebe koja bi ga sve više obuzimala. Jednostavno je jednoga dana odlučio postati serijski ubojica, onako kako smo ti i ja davno odlučili postati murjaci. Za njega je to bio svjestan izbor, ne posljedica neke unutarnje borbe.« »Htio je napraviti karijeru ubojice?« »Može se i tako reći, da, no svejedno je čudno. Postoji razlog zbog kojeg je htio biti serijski ubojica.« »Koji?« »Jedan veoma jednostavan. Htio je slijediti stope svoga idola.« Stignu pred ulazna vrata. »Idola?« Hunter kimne. »Njegov najveći idol bio je ubojica. Zapravo, jedan od najozloglašenijih i najproduktivnijih ruskih serijskih ubojica – Andrej Čikatilo.« »Mesar iz Rostova?«, upita Garcia. »Upravo taj«, odvrati Hunter. »Nakon što je uhvaćen, Čikatilo je priznao da je između 1978. i 1990. ubio pedeset šest osoba.«

»Da, sjećam se njegove priče. Veliki sadist, pedofil, nekrofil, grabežljivac, je li tako? Žrtve, uključujući i nekoliko djece, silovao je tek nakon sakaćenja njihovih tijela.« »Da, to je on«, potvrdi Hunter. »Evo što je zanimljivo o Šahistu: kad je ruska policija napokon uhvatila Pičuškina, pitali su ga zašto je to učinio, zašto je ubio sve te ljude.« Hunter zastane kako bi istaknuo nelogičnost u onome što će reći. »Rekao im je da je to učinio kako bi oborio Čikatilov rekord od pedeset šest ubojstava. Njegova najveća želja u životu bila je da ostane zapamćen kao najveći serijski ubojica u ruskoj povijesti. Njegove žrtve bili su svi oni koji su mu se našli pri ruci – muškarci, žene, stari, mladi, crni, bijeli – nije mu bilo važno. Njegov poriv za ubijanjem nikad nije izazvao određeni tip žrtve niti nagomilana razina nasilja. On je jednostavno brojio i zbrajao žrtve. To je bio njegov motiv.« Garcia je na ovu nevjerojatnu priču mogao samo odmahnuti glavom. »To je previše ludila u jednoj maloj glavi.« Hunter džepnim nožićem razreže policijsku vrpcu na ulaznim vratima Linde Parker. »Istina. Samo zato što je htio oboriti rekord, Pičuškin je jednostavno odabrao veći broj. Bio bi dobar bilo koji drugi viši od pedeset šest. Budući da je jako dobro igrao šah, odlučio se za broj šezdeset četiri, jer je tako mogao i sam sebi odabrati nadimak. Nadimak koji će svakako privući pažnju medija, ne samo u Rusiji, već i u cijelome svijetu.« »Ubojica Šahist«, složi se Garcia. »Prilično intrigantan nadimak, moram priznati.« »Njemu je svakako odgovarao.« »I... je li uspio?«, upita Garcia. »Ubiti šezdeset četiri osobe?« »Da. Ili, je li barem srušio Čikatilov rekord?« »Pa, tu priča postaje ironična. Pičuškin je priznao policiji da je ubio šezdeset osoba. Nije cijela šahovska ploča, ali je oborio Čikatilov rekord i postao najveći serijski ubojica u Rusiji. Problem je bio u tome što je, usprkos

onome što je rekao policiji, policija uspjela potvrditi samo četrdeset devet ubojstava, što je manje od Čikatila. Šlag na torti otkriven je tek na sudu, ne prije. Dakle, u sudnici, kad je Pičuškin prvi put čuo tu informaciju i shvatio da službeno nije oborio rekord i da neće postati ‘najveći serijski ubojica u ruskoj povijesti’, potpuno je podivljao.« »Stvarno?« »Ne zezam te«, reče Hunter. »Suđenje nije bilo tako davno – održano je 2007. Pretražiš li internet, naći ćeš nekoliko videa, kako u sudnici u zatvorenom staklenom kavezu ludi, vrišti na sve i svakoga, udara po staklu.

No to nije bila njegova reakcija, nije se bunio protiv presude kojom je proglašen krivim. Bunio se protiv broja ubojstava. Nastavio je vikati na suca da je počinio više od pedeset šest ubojstava. Da je on rekorder, a ne Čikatilo.« »To je suludo. Morat ću provjeriti.« »Aleksandar Pičuškin je najbolji primjer kakvo sve zlo može napraviti čovjek vođen samo pukom odlučnošću. U djetinjstvu nije bio bezosjećajan, već se prisilio biti takav kako bi postigao svoj cilj. A ako ovdje imamo posla s takvim ubojicom...« Hunter ne dovrši misao.

Garcia još jednom odmahne glavom. »Znaš što, Roberte? Ja mislim da više jednostavno ne razumijem ovaj ludi svijet.« Hunter napokon otključa vrata i otvori ih. »Ja ga nisam nikada razumio.«

21 »Gotovi ste, gospodine Davis«, rekla je sitna medicinska sestra izvlačeći iglu iz desne ruke Timothya Davisa. Iako je imao trideset godina, Timothy je sada prvi put davao krv. Cijeli je postupak bio iznenađujuće bezbolan i nimalo stresan, iako je, kad je prvi put ugledao iglu, nekoliko puta nelagodno trepnuo. »O, neka vas ne prestraši veličina igle, gospodine Davis«, rekla je medicinska sestra, nasmiješivši mu se nevjerojatno utješnim osmijehom kakav još nikad nije vidio. Na bedžu je pisalo njezino ime: Rose Atkins.

Timothy Davis je priborom za kućnu uporabu odredio svoju krvnu grupu, a zatim je, prije manje od tri tjedna, pročitao sve o doniranju krvi i na kraju se prijavio preko Interneta. U objašnjenju je pisalo da se koriste igle broj šesnaest ili sedamnaest kako bi se što više smanjila opasnost od oštećenja krvnih stanica do kojeg ponekad dolazi dok krv prolazi kroz iglu.

No zbog tog objašnjenja igle svejedno nisu izgledale ništa manje strašno. »Nije me prestrašila, gospođo«, odvratio je Timothy jedva čujnim glasom. »Uopće se ne bojim igle.« »Gospođo?« U sestrinim svijetloplavim očima pojavi se sumnja, osmijeh joj nestane s lica. »Molim vas, nemojte mi reći da izgledam tako staro.« »O, ne, gospođo«, odvrati Timothy s iskrenim ispričavanjem u glasu. »Molim vas, nemojte se uvrijediti. Nisam time mislio ništa ružno. Ja jednostavno tako govorim.« Timothy Davis se zaista nije znao na drukčiji način obraćati drugim ljudima, jer su ga tako odgojili njegovi roditelji.

Iako je sada živio u Arizoni, rodio se u Madisonu u Alabami, od oca Afroamerikanca i majke Indijke. Njegovi roditelji bili su siromašni kao crkveni miševi i oboje su radili dva posla kako bi mogli prehraniti i odjenuti Timothya i njegove dvije mlađe sestre, Iris i Betsy. Timothy je u školi bio iznadprosječan učenik, tijekom srednjoškolskih dana uspio je cijelo vrijeme održati prosjek od 3,8, ali za siromašnog afroameričkog klinca koji živi u Madisonu, ono iznadprosječno svejedno nije bilo dovoljno dobro.

Bez obzira što svijet misli ili što tisak želi da ljudi vjeruju, rasna nejednakost je još uvijek veoma živa i zdrava u SAD-u, posebno u Alabami, četvrtoj na popisu rasističkih država u Americi, što su Timothy, njegove sestre i roditelji veoma dobro osjetili na svojoj koži. Timothy je naslijedio gotovo sve očeve fizičke osobine, osim očiju oblika lješnjaka. Oči je definitivno naslijedio od majčine obitelji. »Sine, uvijek budi pristojan«, govorio mu je otac kad je bio dječarac. »Uvijek budi pristojan. Bez obzira što ćeš biti kad odrasteš, bogat ili siromašan, velik ili malen, uvijek se prema drugim ljudima odnosi s poštovanjem, jesi li me čuo? Bijelima, crnima, žutima, nije važno, posebno prema bijelima. Nemoj im davati razlog da te mrze još više, jesi li čuo? Ženama uvije govori ‘gospođo’, a muškarcima ‘gospodine’. Sine, nemoj biti slabić, ali nemoj biti ni arogantan. Ljudi će te u ovom životu htjeti poniziti, o da, gospodine moj, hoće. Pokušat će i uvijek će to nastojati i učiniti, zato daj sve od sebe, čuješ li me? Uvijek daj sve od sebe. A kad ti kažu da tvoje najbolje nije dovoljno dobro, jer to će ti i reći, onda napravi još bolje. Jesi li shvatio, Time? Napravi još bolje, sine.« Otac mu nije uzalud govorio, jer je Timothy Davis davao sve od sebe u svemu što je radio, a kad je postao prva osoba koja je ikad maturirala u njegovoj obitelji, otac ga je preklinjao da ode iz Alabame. »Sine, nemoj ostati ovdje u ovoj kukavnoj zemlji. Zaslužuješ bolje, jesi li me čuo? Zaslužuješ mnogo bolje od Alabame i Juga. Sad si muškarac.

Ovdje si platio svoj dug i nitko ti ne može reći da nekome nešto duguješ... jer ne duguješ. O, ne, moj gospodine, ne duguješ. Tvoje mame više nema

ovdje, ali gleda odozgor i ponosna je na tebe jednako kao i ja, sine. Htjela bi da znaš da je došlo vrijeme da dobiješ nešto bolje, čuješ li? Idi što dalje od ove zemlje. Dobio si priliku kakvu nitko od nas nikad nije imao, pa zato lijepo poslušaj svoga tatu, stvarno ga poslušaj. Idi i nađi koledž što dalje odavde. Neko mjesto gdje se bijelci i crnci ne mrze, ili barem ne toliko kao ovdje, sine. Neko mjesto gdje te boja tvoje kože neće sprječavati da budeš ono što želiš biti.« Timothy je poslušao očeve riječi: prijavio se samo na koledže zemlje koja se smatra najmanje rasističkom u SAD-u – Kalifornije. Nakon što je primljen na svih pet sveučilišta na koja se prijavio, odabrao je strojarski fakultet na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu. Tamo je tijekom drugog semestra upoznao Rondu, djevojku koja mu je pet godina kasnije postala žena. »Nije bilo tako strašno, zar ne?«, upitala je sestra, brišući malu kaplju krvi koja se pojavila na njegovoj ruci čim je izvukla iglu. »Ne, gospođo. Uopće nije bilo strašno. Mislio sam da će malo boljeti, ali nisam bio u pravu.« Sestra se još jednom nasmiješila. Zapravo joj se svidjelo što joj je svojim snažnim naglaskom iz Alabame govorio gospođo, no bio je nekako žalostan, u očima je imao tamne sjenke koje je bilo teško ne primijetiti. »Gospodine Davis, je li sve u redu?«, upitala je dok je stavljala flaster i zamatala Timothyevu ruku. »O, da, gospođo, sve je u najboljem redu.« Nikad nije bio dobar u laganju. Medicinska sestra Atkins nije morala biti nikakav stručnjak da to vidi, no unatoč brizi, zaključila je da neće dalje navaljivati. »Zavoj morate držati još otprilike pola sata«, savjetovala mu je. »A flaster još šest sati, U redu?« »Da, gospođo. Učinit ću tako.«

»Preostali dio dana«, nastavila je pomažući mu da se osovi na noge, »možda ćete se osjećati malo umorno, čak i malaksalo, stoga se nikako nemojte naprezati ni podizati teške terete, jeste li čuli?« Timothy je kimnuo. »Jesam, gospođo.« Sestra Atkins ga je odvela u kratak hodnik i zatim u sljedeću prostoriju – »zalogajnicu« – kako su je voljeli zvati svi koji su radili u banci krvi. »Slobodno se poslužite, uzmite keksa i soka koliko god hoćete. Oni će vam ponovno povisiti razinu šećera u krvi. Jeste li možda vegetarijanac?« »O, ne, gospođo.« »U redu, kad se vratite kući, jedite hranu koja je puna željeza, kao što je na primjer meso, riba, piletina, čak i žitarice sa suhim voćem, po mogućnosti grožđicama. Odmarajte se, pijte puno tekućine i već sutra ćete biti kao novi.« »Hvala vam, gospođo, na svoj vašoj pomoći. Zaista sam vam veoma zahvalan.« Dok se sestra Atkins udaljavala, Timothy Davis osjeti kako se njegovim tijelom širi utješna toplina. Jedno dobro djelo, samo to je bilo potrebno. Sada će njegova krv nekome spasiti život. Možda i više nego jedan. Jedino nije znao da će ga to jedno dobro djelo koštati njegova vlastitog života.

22 Hunter pričeka dok Garcia ne uđe u dnevnu sobu Linde Parker, zatim za njima zatvori vrata. Neko vrijeme nijedan od njih se ne miče, nijedan ništa ne progovori, jednostavno stoje tamo kao da se iz nekog razloga moraju aklimatizirati na unutrašnjost kuće.

Većina ljudi bi se veoma iznenadila velikom razlikom u izgledu poprišta zločina nakon što prestane sav onaj cirkus koji naprave policija i forenzičari.

Prva zamjetna razlika uvijek je svjetlo. Nema više onih prejakih forenzičkih svjetala koja pomažu forenzičarima u pronalaženju vlakana, tragova, čak i čestica prašine koje tu ne pripadaju. Zamijeni ih prijašnje svjetlo, bilo prirodno koje dopire kroz prozor, ili umjetno, od lustera u kući.

Ta je razlika veoma važna jer se zločin dogodio dok je poprište bilo osvijetljeno kombinacijom tih dviju vrsta svjetla, ne pod zasljepljujućim blještavilom forenzičkih svjetiljaka.

Drugi važan čimbenik koji mijenja izgled poprišta zločina je dojam veće prostornosti. Bez policajaca i forenzičara koji se muvaju naokolo, svaka se prostorija neizbježno doima mnogo većom, da se ne spominje koliko je zbog toga i tiše u kući. Za profilera koji pokušava u mislima sastaviti sliku onoga što se ovdje dogodilo u noći zločina, ponekad i sami ti čimbenici mogu odigrati veoma važnu ulogu. »Znam da ovo vjerojatno kažem svaki put«, prekine Garcia tišinu, »ali ova prostorija izgleda mnogo veća nego što mi je ostala u pamćenju.« »Da«, odvrati Hunter, priđe prozoru na istočnom zidu i navuče zavjese. »To kažeš svaki put.« »Što radiš?«, upita Garcia.

»Doktorica Hove nam je rekla da je žrtva umrla u ponedjeljak, negdje između devet navečer i ponoći, je li tako? Tada ovdje nije bilo prirodnog svjetla. Samo pokušavam steći što bolji osjećaj...« »Da, oprosti, zaboravio sam na te tvoje senzorske stvari«, reče Garcia, kimne i navuče zavjese na drugom prozoru dnevne sobe. Nikad nije upoznao nikoga tko je mogao vizualizirati poprište zločina na način kao što je to radio Hunter.

Obojica bez žurbe ponovno pregledaju dnevnu sobu i kuhinju, zatim uđu u hodnik i napokon stignu do glavnog poprišta na kraju hodnika.

Jednako kao što im se maloprije dnevna soba bez forenzičke opreme i ljudi koji se muvaju naokolo učinila prostranom, tako im je i spavaća soba Linde Parker izgledala dvostruko veća nego što im je ostala u sjećanju – i mračnija, mnogo mračnija. No svjetlost i veličina nisu jedine razlike. Zrak u kući ja težak i ustajao, gotovo zagušljiv, zasićen je teškim, neopisivim mirisom koji tjera na povraćanje, kombinacijom metalnog mirisa krvi i smrada mesa u raspadanju. Hunter i Garcia se trude disati samo na usta, zastanu na ulazu i pogledom još jednom prijeđu po cijeloj sobi. »Sad kad je obdukcijskim nalazom utvrđeno da žrtva nije mučena prije smrti«, reče Garcia, »i da nije patila, kaos u ovoj sobi počinje izgledati malo manje kaotičan, ne misliš li i ti tako?« Izbjegavajući mrlje osušene krvi na podu, Hunter uđe u sobu. »Govoriš o teoriji o umjetničkom djelu, je li?« Garcia kimne. »Iako zvuči suludo, ipak ima smisla, zar ne? Prvi dojam svih onih koji su ušli u ovu krvlju natopljenu sobu bio je da se ovdje dogodio jedan veoma sadistički zločin. Neki bolesni pervertit uživao je satima mučeći i sakateći žrtvu i zatim je ubio, a nas dvojica bismo se, samo s obzirom na naše iskustvo, u potpunosti složili s time. Ali prema onome što nam je rekla doktorica Hove, našeg ubojicu ne uzbuđuje patnja žrtve. Nije bilo mučenja, Roberte. Nikakvog. Nije bilo ni patnje. Sasvim suprotno, bila je mrtva za manje od dvije minute. A sad pogledaj ovo poprište i razmisli. Ako ubojica nije sadistički bolesnik kojemu se digne ona stvar dok muči žrtvu i promatra

je kako pati, zašto bi onda učinio sve ovo? Zašto bi soba izgledala kao da se u njoj odigrao krvavi pir? Zašto bi unakazio njezino tijelo do neprepoznatljivosti? Nema nikakva smisla. Čak i ako je taj tip potpuno šenuo, ako je tolika munjara da pokuša obući njezinu kožu poput loše krojenog odijela, to ipak ne bi objasnilo zašto se posvuda nalaze krvave mrlje.« Hunter opet počne pregledavati zidove prekrivene krvlju. »A sada«, nastavi Garcia, »uzmemo li u obzir mogućnost da ubojica cijelo ovo poprište vidi kao umjetničko djelo, da njemu cijela ova soba nije predstavljala ništa drugo osim slikarskog platna, tada ova očita brutalnost počinje imati smisla, jer gubi svoju sadističku konotaciju. Prema ubojičinu mišljenju, ono što se ovdje dogodilo nije bilo zlo ni opačina, to je bila umjetnost. Vjerojatno nije osjećao nikakav gnjev prema žrtvi. Ovaj ubojica nije uživao u moći i dominaciji samog čina ubojstva niti se hranio strahom i patnjama žrtve. Zato ju je ubio tako brzo i bezbolno. I što je učinio odmah nakon što ju je ugušio? Odrezao joj je šake i stopala. Zašto? Jer ih želi zadržati? Ne bih rekao. Da bi joj lakše skinuo kožu s tijela, kao što je sugerirala doktorica Hove? Možda. No ja mislim da je postojao još jedan razlog. Mislim da ih je uzeo jer tu završavaju velike arterije i vene.« Hunter stane i zamišljeno pogleda svoga partnera. »Za poteze kistom«, objasni Garcia pokazujući sve zidove u sobi, »bila mu je potrebna njezina krv, Roberte. To je bila njegova boja, da to tako kažem.« Hunter još uvijek promatra zidove. Odmakne se dva koraka udesno, nakrivi glavu ustranu i počne ih promatrati iz drugog kuta.

Garcia nastavi sa svojom analizom. »Truplo bez kože na krevetu jednostavno je središnji dio njegova slikarskog platna. Njena patnja, ako je uopće patila, i njena smrt, za ubojicu su sporedni – ona je bila samo kolateralna žrtva kako bi mogao napraviti svoje remek-djelo.«

Hunter pogleda krevet uz južni zid. Iako tamo više nema tijela Linde Parker, u mislima može bez problema vidjeti cijeli prizor kao da je još uvijek tamo. »Poput ubojice Šahista o kome si maloprije pričao«, zaključi Garcia, »ovaj ubojica ne nalazi užitak u samom činu ubojstva i nasilju, već u stvaranju nečega što je nakanio stvoriti. U slučaju Šahista to je bilo obaranje rekorda. A u ovom slučaju – stvaranje nastranog i grotesknog umjetničkog djela.« »Što je sa žrtvom?«, upita Hunter. »Na što misliš?« »Kako ju je odabrao? Rekao si da su ubojici njezina patnja i smrt bili sporedni, nije li tako? A što je sa samom žrtvom? Misliš li da mu je i ona bila sporedna? Mislim reći – možda bi mu za njegovo umjetničko djelo poslužila bilo koja druga osoba? Ili je zbog nekog određenog razloga izabrao baš Lindu Parker?« Garcia zastane pokraj kreveta. Na njemu su još uvijek krvlju natopljene plahte. »Nisam siguran. Možda ju je odabrao jer mu se našla pri ruci.« »Ne bih rekao«, prigovori Hunter. »Ako sebe smatra pravim umjetnikom i stvara ovakva umjetnička djela, onda za središnji dio slike ne bi odabrao bilo koga, Carlose. Umjetnici su obično veoma precizni u viziji onoga što žele stvoriti. Nešto ga je moralo dovesti ovamo. Nešto ga je moralo prisiliti da odabere baš nju.« »O.K., što misliš, što bi to moglo biti? Svakako nije nešto što bi bilo povezano s njezinim izgledom, jer toga nema u konačnoj kompoziciji.

Oderao joj je kožu, sjećaš se? Nije mu bilo važno je li crnkinja, Azijka, brineta, najveća ljepotica, nakarada, bilo kakva. Krajnji ishod bi bio isti, jer smo svi vidjeli samo mišićno tkivo.« »Istina«, složi se Hunter. »Ali još uvijek moram uzeti u obzir i njezin izgled. Možda on nije važan nama – promatračima – jer mi možemo vidjeti samo gotov rad – ili je možda upravo to bila ubojičina namjera – da

zaključimo kako mu žrtva uopće nije bila važna, iako je zapravo bila.« Zastane, nešto mu sine nakon Graciinih riječi. »Bila je manekenka, zar ne?

U katalozima odjeće, na modnoj pisti, takve stvari.« »Da, tako je.« »A što je s poziranjem? Poziranjem za slike, kipove, umjetničke fotografije... bilo što. Onim što ima veze s umjetnošću, ne s modom.« Garcii zablistaju oči kad izvadi svoj mobitel. »Ne znam, ali upravo ću pitati nekoga tko to možda zna.« Dok Garcia razgovara s Operativnim odjelom, Hunter još jednom promijeni položaj. Sada se vrati do ulaza u spavaću sobu i nasloni lijevi obraz na zid. »Roberte, što to, zaboga, radiš?«, upita ga Garcia kad završi razgovor. »Hvatam se za slamku, pretpostavljam.« »Čineći što?« »Nisam potpuno siguran. Možda samo pokušavam vidjeti nešto tamo gdje se nema što vidjeti.« »Vidjeti nešto? Meni se čini da osluškuješ zid.« »Zapravo sam gledao krvave mrlje.« Garcia mu priđe. »Odabrao si stvarno čudan kut za promatranje.« »Točno. Sjetio sam se slova urezanih na žrtvina leđa i na to kako se neke crte ne spajaju kako treba. Ako je cijelo ovo poprište zaista slikarsko platno, onda možda i ove mrlje, jednako kao i urezana slova, nisu ono što se čini na prvi pogled. Možda sve one predstavljaju nešto drugo – sliku, još jedno pismo, još jednu poruku – nešto mnogo više od krvavih mrlja na zidovima.« Garcia nije na to pomišljao, no imalo je smisla. »Možda je razlog što to ne vidimo«, nastavi Hunter, »taj što ne gledamo na pravi način, ne koristimo ispravnu perspektivu, ispravan kut...

Nisam siguran. Neka umjetnička djela su takva – slika se mijenja kad

promijeniš mjesto s kojega je promatraš, ali, kao što rekoh, sada se samo hvatam za slamku jer mi ovdje ništa nema smisla.« »Možda se i hvataš za slamku«, složi se Garcia, »ali mislim da vrijedi pokušati.« Priđe sjevernom zidu i nasloni na njega desni obraz.

23 Zalogajnica u centru za doniranje krvi u središtu Tucsona nije bila velika, ali je bila dovoljno prostrana da u nju udobno stanu tri mala stola i još dvije osobe.

Iako nije imao apetita, Timothy Davis priđe stolu u kutu s nekoliko različitih vrsta keksa i kolača. Prijeđe pogledom preko nekoliko paketića na stolu i iskrivi usne. »Nije baš neki izbor, zar ne?« Pitanje je postavio visoki muškarac koji se upravo pridružio Timothyu za stolom. Čini se da se ni on nije mogao odlučiti. »Ne, gospodine«, odgovori Timothy lagano odmahnuvši glavom. »Problem je u tome što nisam baš veliki obožavatelj keksa i kolača.« »Da, druškane, nisam ni ja, ali ovo je nažalost sve što nam Crveni križ može priuštiti. Zapravo mislim da čak i ovi paketi potječu iz donacija.« »Da, gospodine, najvjerojatnije.« Muškarac se na trenutak zagleda u Timothya. »Ja sam Mike«, reče i pruži snažnu i čvrstu ruku. I on je imao zavoj na ruci, ali potpuno drukčiji od onog koji je sestra Atkins stavila Timothyu. Timothy to nije primijetio. »Timothy Davis. Drago mi je što sam vas upoznao, gospodine.« »Što vam znači to ‘gospodine’?«, upita Mike nabravši čelo ispod bejzbolske kape. »Oh, molim vas, nemojte se uvrijediti, gospodine. Tamo odakle potječem... običavali smo sve oslovljavati s ‘gospodine’ ili ‘gospođo’, to je sve. Pod tim nisam mislio ništa drugo.«

»Odakle potječete?«, upita Mike, gladeći palcem i kažiprstom guste brkove nalik morževim. »Pokušat ću pogoditi – negdje s Juga.« Timothy se nasmiješi. »Točno, gospodine. Rođen, odgojen i odrastao u Alabami.« »Alabami? To je jaaako, daleko. Što vas je dovelo u Tucson?« »Uglavnom posao«, odvrati Timothy. Nekoliko puta ispruži i stegne ruku. »Ovo počinje malo svrbjeti, zar ne?« Mike se naceri. »Svakako. Ovo vam je prvi put?« Timothy kimne. »Trebao sam to učiniti već prije, ali...« Glas mu se ispuni melankolijom. »Uglavnom, zarekao sam se da ću odsad nadalje to činiti redovito. Da, gospodine. Moramo pokušati pomoći i drugima kad god to možemo, znate? Barem nekima. Čini se da ljudi jednostavno više ne mare jedni za druge.« Podigne ruku. »Priznajem da sam i ja dugo vremena bio takav. Ali odsad nadalje bit ću bolji, gospodine. Da, bit ću.« U njegovu glasu čula se melankolija, ali prije nego što ga je Mike uspio bilo što upitati, Timothy je prešao na drugu temu. »A što je s vama, gospodine? I vi ste prvi put ovdje?« »O, ne. Ovo mi je... osmi put.« U tom trenutku u Timothyevu želucu toliko glasno zakruli, da Mike ustukne. »Ajme«, reče, napravi grimasu i svojim plavim očima pogleda Timothyev trbuh. »Zvuči kao da tu unutra imate nešto živo i veoma gnjevno.« »Ispričavam se, gospodine. Ne znam otkud sad to.« »Od gladi«, reče Mike. »Eto otkuda. Zar niste jeli prije nego što ste došli ovdje?« Timothy je oklijevao. Kad je progovorio, glas mu je bio malo jači od šapata. »Znam da sam trebao, ali...«

Iako mu je u želucu glasno krulilo od gladi, nije mu se dalo jesti.

Zapravo u protekla tri i pol tjedna i nije imao neki apetit i prilično je smršavio za to vrijeme. »Pa«, reče Mike, »bojim se da ovi kolači i keksi neće biti dovoljni da ušutkaju tog zmaja koji živi u vašim crijevima. Jeste li jutros doručkovali?« »Ovaj... jesam, samo što ne jedem mnogo.« »Jeste li ludi?«, upita Mike. »To je nešto najluđe što ste mogli napraviti kad dajete krv. Čudi me da su vam dopustili da donirate krv.« Timothy odvrati pogled. »Niste im ni rekli, zar ne? Pa naravno. Da jeste, poslali bi vas kući i rekli da se vratite sutra ili prekosutra.« »Znam, gospodine, ali u posljednje vrijeme nemam baš neki apetit i čisto sumnjam da će se to promijeniti u narednih nekoliko dana.« Tuga u njegovim očima parala je srce. »Zašto?«, upita Mike. »Bolesni ste? Jeste li bili kod liječnika?« »Ne, gospodine, nisam bolestan. Jednostavno... ponovno procjenjujem neke svoje životne odluke.« »Pa, vaš želudac zahtijeva hranu, prijatelju moj, a sad kad ste još dali i krv, morate ga poslušati, osim ako se ne želite srušiti u nesvijest.« Timothy odmahne glavom. »Ne, gospodine, ne želim.« Pogleda stol s keksima.

Mike pogleda na svoj sat. »Imam ideju. Volite li meksičku hranu?« Timothy se nasmiješi. Ta mu je omiljena. »Da, gospodine. Veoma.« »O.K., morate prestati s tim ‘gospodine’. Molim vas. Zbog toga se osjećam kao da sam prastar. Zovi me Mike, može?« Timothy kimne. »Može, Mike. Ti mene zovi Tim.« Mike se nasmiješi. »Tako je mnogo bolje. Odmah se osjećam mlađe. A sada, Time, da se vratimo na temu: tu iza ugla je fantastični mali meksički

kafić. Poslužuju nevjerojatne buritose. Oni će te sigurno zasititi. Obećavam.

Kako bi bilo da zajedno odemo tamo i ubacimo u kljun malo prave meksičke hrane? Ja častim. Što kažeš?« Timothy je izgledao nesigurno. »Ma daj«, inzistirao je Mike. »Nijedan od nas danas ne može na posao, posebno ne ti, bez obzira čime se baviš, a obojici nam treba hrana. Po nalogu liječnika.« Nacerio se. »Zašto onda ne bismo pojeli nešto u čemu ćemo uživati, zar nije tako?« Kao na znak, Timothyu opet zakruli u želucu. »O.K., dobili smo jedan pristanak«, našali se Mike. »Ima li još zainteresiranih?« Timothy se također nasmiješi i pogleda na svoj sat. Zapravo se i nije imao kamo vratiti. Na poslu je dao otkaz, a kod kuće... pa, kod kuće mu više nije bio dom. »Da«, napokon odvrati. »Meksička mi zvuči jako dobro. Kreni prvi, ja ću za tobom.« »Super«, reče Mike. »No najprije uzmimo malo narančina soka.

Obojici nam treba tekućine i malo šećera.« »Dobra ideja.« Dok je muškarac prelazio prostoriju da s malog stola uzme dvije čaše narančina soka, Timothy nije primijetio kako iz male bočice istresa nešto na desni dlan i ubacuje u jednu plastičnu čašu.

24 Čim su izašli iz kuće Linde Parker, Hunter i Garcia odlučili su međusobno podijeliti poslijepodnevne razgovore. Hunter je otišao Lindinim roditeljima u Cheviot Hills, a Garcia je svratio u Lindinu modnu agenciju u Zapadnom Hollywoodu. Pukom slučajnošću, gotovo su se istovremeno vratili u Policijsku upravnu zgradu. Hunter je upravo zaključavao vrata svoga starog Buicka, kad je Garcia stao uz njega. »Upravo si stigao?«, upita Garcia i iskoči iz auta. »Ili opet ideš nekamo?« »Ne idem, upravo sam se vratio.« »I kako je prošao tvoj razgovor?« »Mučno«, odvrati Hunter. »Roditelji su u šoku. Dobivanje bilo kakve informacije bio je veoma spor i taktičan proces.« »Zbog toga si ti otišao k njima dok sam ja provjeravao u njezinoj modnoj agenciji«, reče Garcia. »Ti si mnogo taktičniji od mene. Uostalom, jesu li ti nešto rekli?« »Ništa senzacionalno«, odvrati Hunter. »Kako nam je netko već rekao, čini se da je Lindi njezina majka ujedno bila i najbolja prijateljica. Zajedno su izlazile. Družile se. Zajedno odlazile na odmor. Radile su zajedno većinu stvari koje rade prijatelji. Kategorički je tvrdila da joj je Linda uvijek govorila sve o svom osobnom životu. I o momcima s kojima se viđala.« Garcia malo nakrivi glavu, u stilu »nisam baš siguran«. »I ti si to povjerovao?« »Nisam. Nitko nikad ne govori sve. Bez obzira o koliko se dobrim prijateljima radi. Svi mi imamo tajne.«

»Posebno u odnosu majke i kćeri«, složi se Garcia. »Jednostavno ne mogu povjerovati da bi kći govorila sve svojoj majci, bez obzira koliko su obje otvorena uma.« »No moramo raditi s onime što imamo«, reče Hunter. »Prema riječima njezine majke, Linda se ni s kim nije viđala. Njezina majka je rekla da zapravo nikada nije imala stalnog dečka.« »Nikada? Stvarno?« Uđu u upravnu zgradu, prijeđu predvorje i prođu kroz osiguranje. »Rekla je da Linda jednostavno nije imala vremena za ljubavne veze«, pojasni Hunter. »Da se još od srednje škole potpuno usredotočila na svoju karijeru i ulazak u međunarodni svijet mode. Rekla je da bi je dečki samo ometali pa je naučila živjeti bez njih.« Stignu do dizala. »Zapravo«, reče Garcia, »nešto slično su mi rekli i ljudi iz njezine modne agencije – da Linda Parker nije bila tip koji izlazi na spojeve i da se usredotočila samo na svoju karijeru.« »No saznao sam nešto drugo što bi nam moglo pomoći«, doda Hunter. »Oh, a to bi bilo?« »Emily Parker nije bila samo Lindina majka i najbolja prijateljica, već joj je također pomagala da bude prisutna na internetu – Facebooku, Twitteru, Instagramu, YouTubeu i e-mailovima.« »Dobro.« »To znači da ima korisničko ime i lozinku za sve Lindine račune«, reče Hunter. »Oho. Znači, ništa nećemo morati hakirati?« »Ovaj put ne.« »Ovo je sigurno prvi put.«

»Njezina majka je rekla i da je u ponedjeljak, na dan ubojstva, gospođica Parker imala veoma mnogo posla – pet snimanja u pet različitih fotografskih studija raštrkanih po cijelom L.A.-u.« »Da. I ja sam dobio istu informaciju u njezinoj agenciji. Morat ćemo ih sve provjeriti.« Dok su prolazili Odjelom za pljačke i ubojstva prema svome uredu, obojica se namršte ugledavši otvorena vrata. »Zaboravio si zaključati ured?«, upita Hunter.

Garcia ga pogleda. »Ti si bio iza mene kad smo odlazili, sjećaš se? Ako je itko zaboravio nešto zaključati, onda si to bio ti.« »Nikad ne zaboravljam zaključati vrata.« »Možda je načelnica unutra«, reče Garcia. »Da, ali zašto?« Kad napokon stignu do ureda, obojica zastanu na otvorenim vratima.

Unutra nije bila načelnica Blake. Umjesto nje, leđima okrenuta njima, ispred njihove ploče s fotografijama stajala je metar sedamdeset pet visoka žena i proučavala sve slike pričvršćene na ploču. Imala je crnu kosu dugu do ramena i elegantnu valovitu frizuru. Na sebi je imala savršeno krojenu tamnosivu jaknu i suknju iste boje dugu do koljena.

Hunter ju nije morao pitati tko je.

S druge strane, Garcia nije imao pojma tko je ta žena. Postupio je impulzivno. »Oprostite«, reče odlučnim i čvrstim glasom. »Tko ste vi i kako ste, dovraga, ušli ovamo?« »Skinuo joj je kožu?«, upita žena ne okrenuvši se i nimalo se ne obazirući na Garciino pitanje. »I odrezao joj je šake i stopala?« U glasu joj se jasno čulo iznenađenje.

Garcia odmahne glavom, u čudu razrogači oči. »Oprostite, gospođo, jeste li gluhi? U ovaj ured nitko ne smije ulaziti. Ne smijete biti tu.«

»A koji je ovo vrag?«, upita žena, još uvijek okrenuta prema ploči. »Smrznuta mačka? Što se to ovdje, dovraga, dogodilo?« Garcia pogleda Huntera. »Ona to ozbiljno? Tko je, dovraga, ta žena? I kako smo se to mi pretvorili u njezinu publiku?« Ponovno se obrati ženi. »Hej, ludačo, Okreni se. Imam čokoladu.« »Ona je iz FBI-a«, reče Hunter. Žena se napokon okrene prema detektivima. »Dobro uočeno«, reče uz kimanje. »Ja sam specijalna agentica Erica Fisher iz NCAVC-ove Jedinice za biheviorističku analizu.« Približi im se dva koraka, zatim ispruži ruku. Mali madež iznad lijevog kuta gornje usne samo je pridonosio šarmu već ionako veoma privlačnom srcolikom licu. Očima jednako tamnim kao i kosa i jednako tajanstvenim kao šifrirana poruka u ratno doba, prostrijeli Huntera.

Nijedan detektiv ne prihvati njezinu ruku, no Hunter izdrži njezin pogled. »Dakle«, reče Garcia, prođe uz nju i stane između nje i ploče. »Bez obzira tko ste, specijalna agentice Erica Fisher, svejedno ne smijete biti ovdje.« »Mislim da ste tu pogriješili«, odvrati agentica i napokon skrene pogled s Huntera na Garciu. »Dajte da pokušam pogoditi. Vi ste sigurno detektiv Carlos Garcia, je li tako? Rođen u Sao Paulu u Brazilu. Majka vam je bila Amerikanka, učiteljica povijesti. Otac Brazilac i savezni agent brazilske vlade. Nakon razvoda vaših roditelja, vi ste se s majkom preselili u Los Angeles. Tada ste imali deset godina. Vaš otac je ostao u Brazilu, gdje još uvijek živi. Nakon završetka srednje škole, odmah ste se zaposlili u policiji i prilično brzo napredovali.« Garcia je namršteno pogleda, zatim Huntera, no specijalna agentica Erica Fisher još nije završila. »Nakon što ste se dvije godine ubijali od posla kao detektiv u sjevernom L.A.-u, dali su vam da birate odjel. To se veoma rijetko događa

mladim detektivima. Izabrali ste Odjel za ubojstva. Oženili ste se svojom srednjoškolskom ljubavlju, Annom Preston i nemate djece.« »Namjeravate li napisati moju biografiju?«, upita Garcia.

Agentica Fisher se nasmiješi i pogleda Huntera. »A ovaj ovdje tihi momak može biti samo detektiv Robert Hunter. Izgledate malo drukčije nego na slikama u našem arhivu.« Hunter i dalje šuti. »Čula sam strašno puno toga o vama, detektive Hunter. Zapravo sam pročitala i vašu knjigu. Pročitao ju je svaki agent NCAVC-a. Ona je obvezni dio naše literature. Veoma impresivna stvar.« Hunter ne izusti ni riječ. »Rekli ste da smo tu pogriješili?«, reče Garcia, privlačeći njezinu pažnju na sebe. »To ste rekli, je li tako? Što ste time mislili reći?« Agentica Fisher opet ne obrati pažnju na Garciine riječi, jedan trenutak izgleda kao da se ne može odlučiti što će učiniti. »Halo?« U Garciinu glasu čuje se neka nova vrsta veselja. »Zar je stvarno gluha?«, upita Huntera.

Agentica Fisher iritirano uzdahne. »Ne, nisam gluha, detektive Garcia, a pod onim ‘tu ste pogriješili’, mislila sam na to da cijelu ovu istragu preuzima FBI. Vi dečki možete... raditi na svom sljedećem slučaju, otići kupiti krafne ili raditi ono što li već radite.« Slijedila je sekunda zapanjene tišine. »Molim?«, reče Garcia, namršteno pogledavši agenticu. »Koji dio moram ponoviti?« »Onaj kako FBI preuzima našu istragu.« »Dobro ste to čuli, detektive Garcia«, potvrdi agentica. »Imala sam nalog da malo pričekam i tek vam tada priopćim vijest, ali ste bili previše nestrpljivi, tako da... eto vam ga. Ovaj slučaj više ne pripada LAPD-u.« »Tko vam je naredio da pričekate?«, progovori napokon Hunter.

»Molim?« Agentica se premjesti tako da može vidjeti oba detektiva, a da se ne okreće svaki čas prema jednom ili drugom. »Upravo ste rekli da vam je naređeno da pričekate«, reče Hunter. »Tko vam je to naredio?« »Ja.« Odgovor iznenadi sve u prostoriji, jer ga izgovori osoba koja se pojavila na vratima Hunterova i Garciina ureda.

25 Hunter, Garcia i specijalna agentica Fisher istovremeno se okrenu prema hrapavom, šuškavom glasu koji su začuli iza Huntera. Ispred vrata ureda nije stajala jedna osoba, već tri. »Naredbu sam dao ja, stari prijatelju«, potvrdi Adrian Kennedy, pogledom fiksirajući Huntera. S jedne njegove strane stoji načelnica Blake, a s druge specijalni agent Larry Williams.

Garciino iznenađeno lice izgleda kolosalno. »Oh, nisam znao da imamo zabavu. Mogao sam svima kupiti one pištaljke.« Upitno pogleda Kennedya. »A vi ste...?« Kennedy se ne nasmije na šalu. »Zovem se Adrian Kennedy«, odgovori i uđe u ured. Za njim uđu načelnica Blake i specijalni agent Williams. »A vi ste sigurno detektiv Carlos Garcia.« Kennedy mu priđe i pruži ruku. Dok je prolazio uz agenticu Fisher, Kennedy ju je strogo pogledao. »Drago mi je što smo se napokon upoznali, detektive.« Garcia stoji mirno, iako se namrštio na riječ »napokon«. »Oprostite, ali zar bi mi vaše ime trebalo nešto značiti?« »Carlose, Adrian Kennedy je direktor FBI-eva NCAVC-a«, objasni mu načelnica i sjedne za Hunterov stol. »On je također i direktor NCAVC-ove Jedinice za biheviorističku analizu.« »Super«, nimalo impresionirano odvrati Garcia, zatim se ponovno obrati Kennedyu. »Čestitam. Čini se da vam dobro ide.« Upitno pogleda načelnicu Blake.

Načelnica mu odgovori slijeganjem ramena.

Kennedy napokon povuče ruku koja je sve to vrijeme bila ispružena u zraku. Okrene se i pogleda Huntera.

»Kako si, stari prijatelju? Drago mi je što te opet vidim.« Hunter se rukuje s Kennedyem. »Ovo je specijalni agent Larry Williams«, reče Kennedy, pobrinuvši se za formalno upoznavanje. »A specijalnu agenticu Ericu Fisher ste očito već upoznali.« Pogleda je u oči. »Trebala je poslušati naređenje i pričekati.« »Ispričavam se, gospodine. Samo sam pokušala...« Neprimjetno Kennedyevo odmahivanje glavom bilo je dovoljno da agentica prekine s isprikom. »Što se to događa, Adriane?«, upita Hunter. »Zašto NCAVC preuzima ovu istragu?« »Pa«, reče Kennedy, češući se po bradi. »Malo je komplicirano.« »Pojednostavi«, reče Hunter odlučnim glasom.

Specijalni agenti Fisher i Williams se sumnjičavo pogledaju. Nikad nisu čuli da netko tako razgovara s direktorom Kennedyem, a kamoli neki obični detektiv.

Prije nego što Kennedy odgovori na pitanje, prijeđe pogledom po ploči s fotografijama i zastane. U rekordnom vremenu izraz njegova lica promijeni se iz iznenađenog u zbunjeni.

Tek tada je i agent Williams primijetio ploču. »Koji je to vrag?«, reče i korakne bliže. Pogled mu skače s jedne slike na drugu, zatim se zaustavi na Kennedyu. »Oderao je žrtvi kožu?« »Adriane«, zazove Hunter odlučnim glasom. »Zašto NCAVC preuzima ovu istragu?« Kennedy uzdahne i pogleda Huntera. »Pa«, napokon odvrati. »Ono što gledamo ovdje, prijatelju moj, nije prva žrtva ovog ubojice.«

26 Kad je Timothy Davis napokon došao k svijesti, bio je potpuno zbunjen. Nije imao pojma što mu se dogodilo ni zbog čega. Nije imao pojma gdje je ni kako je tamo stigao. U tom trenutku znao je samo jednu stvar: samo to da je tama koja ga okružuje potpuna, toliko potpuna da se načas upitao je li uopće otvorio oči. No svejedno ga je počeo obuzimati neki poznati osjećaj, kao da je već prije bio ovdje.

Iako mu je um otupio, očajnički je prekapao po svom sjećanju, no prizori koje je pronalazio bili su nepotpuni i nesuvisli. Posljednja stvar koje se sjećao bila je... kako izlazi iz centra Crvenog križa za doniranje krvi u središtu grada?

Da, to je bilo posljednje čega se sjećao.

Prvi put u životu dao je krv, ali kad se to dogodilo?

Danas?

Jučer?

Prošli tjedan?

Dok je tražio odgovor, pojavilo se novo sjećanje, uspio se sjetiti još nečega – nije bio sam kad je odlazio iz centra. Netko je bio s njim. Visoki muškarac koga je tamo upoznao, ali nije se mogao sjetiti njegova imena.

Pokušavao je, no strašna glavobolja pretvorila se u veoma čvrst zid između njega i većine njegova sjećanja. »Gdje sam to, dovraga?« Čim je izgovorio te riječi, grlo ga je strašno zaboljelo, kao da je progutao šaku bijesnih mrava. Automatski se rukama htio uhvatiti za grlo, za bolno mjesto, samo što ga ruke nisu slušale. Nisu se ni pomaknule s lijeve strane njegova tijela.

»Koji je to vrag?« Bijesni mravi postajali su sve bješnji u njegovu grlu, pa je toliko snažno stisnuo zube da je imao osjećaj kao da će mu svi popucati. Načas se usredotočio na disanje, pokušavao ga je što više smiriti.

Udah.

Izdah.

Udah.

Izdah.

Bol je napokon nestala i tada je shvatio nešto što dotad nije uspijevao – ležao je na leđima na nekoj tvrdoj i neudobnoj površini. Noge su mu potpuno ispružene, stopala se dodiruju. Ruke su mu ispružene uz tijelo, dlanovi okrenuti prema gore. Htjede ih opet podići i shvati da ih ne može pomaknuti – nešto ga zateže na zglavcima i čvrsto mu steže šake. Pokuša pomaknuti noge – nešto ga steže na gležnjevima. »Prokletstvo, što se to ovdje događa?« I treći put eksplodira bol u njegovu grlu, ali sada Timothy više ne mari.

Trebaju mu odgovori. Mora shvatiti što mu se to događa. Pokuša se podići u sjedeći položaj, no nešto ga stegne u struku. Nepokretan je, svezan je nevjerojatnom preciznošću. Može micati samo vrat i glavu, ali što time može postići? Potpuno je svejedno gleda li desno, lijevo ili naprijed u potpunom mraku, ionako ništa ne vidi. Počne osjećati mučninu, kao da u želucu ima nešto gnjilo oko čega sve ostalo polako trune.

Misli, Time, misli, reče sebi. Nema smisla gubiti vrijeme na bijesne mrave u grlu. »Ti si strojarski inženjer. Rješavanje problema je tvoj posao.

Misli, proklet bio, misli.« Tada osjeti novu bol, nešto što je dotada njegov um cijelo vrijeme iz nekog razloga blokiralo, ali sada više ne. Bol eksplodira u njegovoj lijevoj nozi, proširi se trupom i prsima, dopre do vrata i poput pobješnjela vala punog trnja navre u njegovu glavu. Majka svih glavobolja iznenada je dobila svoju sestru blizanku.

Koji je ovo vrag?, pomisli. Zašto sam vezan poput životinje? I gdje sam to, dovraga?

Osjeti kako je nad svime potpuno izgubio kontrolu. Ništa od ovoga nema smisla. Zatvori oči i odjednom ga preplave uspomene na njegovu suprugu.

Timothy i Ronda upoznali su se potkraj drugog semestra na Berkeleyu u sjevernoj Kaliforniji. On je bio brucoš na strojarstvu, a Ronda studentica druge godine informatike. Bilo je to na zabavi sestrinstva Sigma Nu. Timothy je stajao uz bazen i pijuckao pivo iz boce kad ga je Ronda ugledala s balkona. Bio je visok preko metar osamdeset i veoma privlačan, ali joj je ipak izgledao kao da tu ne pripada, nekako previše sramežljivo da bi bio na zabavi na kojoj se događaju svakakve ludosti. »Ne uživaš previše u zabavi?«, upitala ga je kad mu se pridružila pokraj bazena. Na usnama je imala zagonetan osmijeh koji Timothy nije mogao prokljuviti. »Ne, gospođo«, odgovorio je i odložio pivo. »Zabava je u redu. Samo mi je trebalo malo svježeg zraka.« »Jesi li me to upravo nazvao gospođom?« »Ovaj... oprostite, gospođo. Molim vas, ne obazirite se na to. Ja sam iz grada u kojem se tako govori.« I zatim su govorili, satima su razgovarali. Na kraju su zajedno otišli sa zabave, ali se nisu vratili u svoje sobe. Prošetali su sve do plaže Albany, gdje su sjeli i promatrali kako se kroz noć probijaju prve zrake zore. Uz takvu scenografiju – izlazak sunca na mjestu gdje se ocean spaja s nebom – tu su se prvi put poljubili. Timothy nikad nije zaboravio taj prvi poljubac ni kako se zbog njega osjećao.

Od toga dana bili su nerazdvojni, odvajali su se samo za vrijeme predavanja. Čak su se zaposlili u istom restoranu na Jefferson Avenueu.

Ronda je radila kao konobarica, a Timothy je u kuhinji pokazivao svoje kulinarske sposobnosti. Potkraj Timothyeve druge godine studija, Ronda ga

je odvela u Idaho da upozna njezine roditelje, a on ju je iznenadio kad je od njezina oca zatražio njezinu ruku. Uz blagoslov roditelja, vjenčali su se tri mjeseca nakon njegove diplome.

Iste godine preselili su se iz Kalifornije u Arizonu jer je jedna veoma ugledna kompanija specijalizirana za unutarnju obranu, ponudila Timothyu izvanredno mjesto u njihovu timu za oružje.

Ubrzo nakon preseljenja u Tucson, Ronda je počela osjećati strašne bolove u zdjelici, posebno za vrijeme menstruacijskog ciklusa, ali je ta tvrdoglava Afroamerikanka iz Idahoa pristala otići liječniku tek nakon petog uzastopnog mjeseca neizdržive boli i obilna krvarenja. Tada se prvi put raspao njihov svijet. U dobi od dvadeset pet godina Rondi Davis dijagnosticirana je endometrioza jajnika, zbog čega je ostala neplodna.

Vijest da nikad neće imati djecu shrvala je par, ali nije umanjila njihovu ljubav, zapravo je nekako još više ojačala njihovu povezanost. »Ima i drugih načina zasnivanja obitelji«, rekao joj je Timothy i obećao joj da će, čim se njihove karijere ustale, i oni zasnovati svoju. Rekao je da ih ništa na ovome svijetu neće spriječiti u tome da imaju svoju obitelj i budu sretni. No pogriješio je. Netom prije njenog dvadeset devetog rođendana, Ronda se opet nije osjećala dobro, pa se nakon niza testova i pregleda, njihov svijet i drugi put raspao. Dijagnosticiran joj je treći stadij raka gušterače uz prognozu od samo osamnaest mjeseci života.

Možda zbog njezine tvrdoglavosti ili njihove velike ljubavi, nitko to ne zna, no Ronda se svim sredstvima borila protiv raka, tako da se onih osamnaest mjeseci pretvorilo u trideset četiri. Umrla je u njihovu domu prije tri i pol tjedna.

Iz uspomena ga trgne još jedan val boli u lijevoj nozi, no grleni vrisak nije ispustio zbog fizičke boli. Vrisnuo je zbog toga koliko mu nedostaje Ronda. Zbog toga koliko je bijesan na život i Boga u koga je vjerovao i molio mu se većinu svoga života. Ali više ne.

Zvec. Zvec.

Udaljeni prigušeni zvuk dolazio je negdje s njegove desne strane, pa je naglo pogledao u tom smjeru, no vidio je samo tamu. »Hej?«, reče nimalo se ne obazirući na bijesne mrave u grlu. »Je li netko tamo?« Bez odgovora.

Miran poput kipa, Timothy pričeka i dobro naćuli uši.

Ništa.

Već je počeo vjerovati da ga je sluh prevario, kad je opet začuo isti zvuk.

Zvec. Zvec. Sada malo bliže, ali ne još dovoljno blizu. »Hej?«, ponovi. »Ima li koga?« Bez odgovora. »Molim vas. Ovdje sam. Čuje li me netko? Molim vas, pomozite mi.

Molim vas.« Naredni zvuk koji je začuo zvučao je kao okretanje kvake. »Da, ovdje sam. Molim vas, pomozite mi. Ovdje sam.« Zadržao je dah. Nekoliko sekundi kasnije začuo je škripu otvaranja vrata. No od mraka koji ga je okruživao poput tijesno skrojena odijela, nije vidio ništa. »Ima li koga?«, rekao je nesigurnim glasom.

Odjednom se točno iznad njega upalila žarulja i obasjala prostoriju.

Jako svjetlo pržilo mu je oči poput vatre i primoralo ga da ih čvrsto zatvori.

Brzo je trepnuo.

Još uvijek je prejako.

Pričekao je još nekoliko trenutaka, zatim ih opet otvorio.

Sada je malo bolje, ali ga od svjetla još uvijek bole oči.

Još nekoliko trenutaka žmiri.

Trepne.

Bolje je.

Trepne.

Zjenice su mu se napokon priviknule na svjetlo.

Okrenuo je glavu prema mjestu na kojem su se otvorila vrata. Tada je ugledao obris – visoka i vitka osoba stoji tamo i promatra ga.

Timothy zaškilji, trudi se razaznati muškarčevo lice. »Ne bi trebao biti budan«, reče muškarac. Iako mu glas zvuči umirujuće, u njemu se čuje i malo zabrinutosti. »Kako to da si se probudio?

Siguran sam da sam sve točno dozirao.« Timothy se pokuša sjetiti odakle mu je poznat taj glas, no majka svih glavobolja i njezina zla sestra očito su održavale zabavu u njegovoj glavi jer je u njoj strašno bubnjalo.

Muškarac je još uvijek stajao na vratima. »Što?«, rekao je Timothy slabašnim glasom.

Muškarac se napokon pomakne i korakne u prostoriju. »Molim vas, gospodine... ne razumijem što se događa.« Naprezao se kako bi zadržao pogled na liku koji mu se sada približavao, no novi val boli poput vatrometa sukne iz njegove lijeve noge i napne mu svaki mišić tijela kao da ga je uhvatio grč. Instinktivno skrene pogled s muškarca na svoju lijevu nogu. Sada kad više nije mračno, napokon može vidjeti zašto ga toliko boli. »Oh, moj Bože.«

27 Ako su Adrian Kennedy i dvoje FBI-evih agenata očekivali da će iznenaditi Huntera, Garciu i načelnicu Blake svojim otkrićem da to nije prva ubojičina žrtva, gorko su se razočarali. »Imao si pravo, stari«, reče Garcia i kimne partneru. »Što?«, upita Kennedy. »Robert je imao osjećaj da je ovaj ubojica i prije ubijao«, odgovori načelnica Blake. »Adriane, koliko zasad ima žrtava?«, upita Hunter.

Kennedy ga pogleda, ali ne reče ništa, samo nakrivi glavu i podigne obrve. »Adriane, koliko žrtava?«, ustraje Hunter mirnim i odlučnim glasom. »Žao mi je, detektive«, ovaj put odgovori specijalna agentica Fisher. »No to je povjerljiva informacija, a budući da ovo više nije LAPD-ova istraga, ne smijete...« »Specijalna agentice Fisher«, prekine je Kennedy. »Zašto ne odete popiti kavu ili nešto drugo? Primijetio sam da na kraju hodnika imaju automat. Pozvat ću vas kad mi budete zatrebali.« Agentica zaprepašteno zastane napola otvorenih usta. »Ali, gospodine, samo sam odgovarala...« »Van, agentice Fisher.« Kennedyev hrapavi glas poprimi novu dubinu. »Pozvat ću vas ovamo kad mi zatrebate.« »Ohoho«, veselo reče Garcia. »Netko je upravo poslan u magareću klupu.«

Pretvarajući se da češe vrh nosa, agentica se okrene prema njemu i pokaže mu srednji prst.

Garcia joj namigne. »Zgodno. I to vas uče na FBI-evoj akademiji?« Izlazeći iz ureda, agentica mora uprijeti svu snagu volje da ne zalupi vratima. »Adriane, koliko zasad ima ubojstava?«, upita još jednom Hunter. »Bio sam malo grub prema njoj, Roberte«, odvrati Kennedy. »Ali specijalna agentica Fisher je u pravu i ti to znaš. To je povjerljiva informacija, a ova istraga službeno više ne pripada LAPD-u.« »Hej, čekajte malo«, ubaci se načelnica Blake. »Što kažete na malo profesionalne susretljivosti, ha? Želite da vam predamo sve što smo zasad saznali u ovoj istrazi, je li tako? Kako bi bilo da i vi nama date nešto malo prije nego što sve uzmete?« Kennedy najprije pogleda specijalnog agenta Williamsa, zatim ploču sa slikama. Na trenutak izgleda veoma zamišljeno. »O.K. Valjda je to pošteno«, napokon odvrati. »Ali ja imam bolji prijedlog.« Namjerno ušuti, Hunter nasluti što će uslijediti. Zbog toga se, za razliku od načelnice, suzdrži od očitog pitanja. »A to bi bio?« »Zašto ne bi na ovom slučaju FBI i LAPD udružili snage?« »Molim, gospodine?« Iznenađenje u glasu specijalnog agenta Williamsa gotovo je opipljivo. »Sjećaš li se kad sam ti rekao da je Kirurg možda napravio svoju prvu i najgoru grešku?« »Da?« Kennedy pokaže bradom na Huntera. »Ovo ovdje je njegova greška.« »Kirurg?«, upita Garcia, namršteno pogledavši Huntera. »Greška...? Što...?«

»Oprostite, gospodine«, reče agent Williams, »ali ni ja vas ne razumijem.« »Kirurg je posljednju žrtvu ubio u Los Angelesu«, objasni Kennedy. »Očito je da slučaj spada u LAPD-ovu nadležnost. A iz razloga što je koristio prekomjerno nasilje«, pokaže na ploču, »istraga je automatski dodijeljena LAPD-ovoj Jedinici za ultranasilne zločine koju vodi detektiv Hunter.« »Da... I?« Agent Williams je još uvijek zbunjen. »Pa, Robert Hunter je najbolji profiler s kojim sam ikada radio«, reče Kennedy. »On je najbolji profiler kojeg je FBI ikada imao. Toliko puta sam ga pokušao namamiti u NCAVC da sam prestao brojati.« »Adriane, laskanje ti ni ovaj put neće pomoći«, reče Hunter. »Roberte, upravo o tome se radi«, odvrati Kennedy. »Ne pokušavam te regrutirati, ne ovaj put. Sada nudim suradnju FBI-eva NCAVC-a i LAPDve Jedinice za ultranasilne zločine. Ne nudim ti posao. Nećeš postati FBI-ev agent. I dalje ćeš biti LAPD-ov detektiv, ali ćeš tijekom ove istrage imati nadležnost u cijeloj državi. Sada ti nudim priliku da ostaneš raditi na ovoj istrazi i uhvatiš tu bolesnu nakazu.« »Oprostite, gospodine«, reče agent Williams. »Ne želim vas prekidati, ali nije potrebno da u ovoj istrazi sudjeluju ljudi izvana. Poštujem rad detektiva Huntera. Stvarno poštujem. Pročitao sam njegovu knjigu i sve to, ali ako mogu iskreno govoriti, on nema potrebnu obuku ni sposobnost za nešto ovakve veličine. On je samo detektiv u LAPD-u i samo će nas usporavati.« Pogleda Huntera. »Bez uvrede.« »Nisam se uvrijedio«, odvrati Hunter. »Pa, ja se jesam«, reče Garcia podignuvši ruku. »Samo detektiv u LAPD-u...?« Kennedy podigne desni kažiprst da ih ušutka. »Što kažeš, Roberte?« Hunter i dalje šuti. »Poznam te, stari prijatelju«, navaljuje Kennedy. »Znam da kad zagrizeš u neki slučaj, posebno kad je toliko intrigantan kao ovaj, ne puštaš

ga tako lako.« Opet zastane, proučava Huntera. »Želim te na ovome slučaju, Roberte. Zato sam i došao ovamo. Nisam preletio sav ovaj silni put samo da bih ti rekao kako FBI preuzima tvoju istragu. Došao sam jer sam htio osobno razgovarati s tobom, zato što ti jedino ja to mogu omogućiti. Ovo može za manje od petnaest minuta postati službeno. Ti samo moraš dati svoj pristanak.« Hunter i dalje promatra Kennedya, no u mislima se vrati nekoliko sati unatrag, kad je sjedio oči u oči s Emily Parker, majkom Linde Parker. Kad je ustao u namjeri da ode, gospođa Parker je ispružila drhtavu ruku i stavila je na njegovo rame. »Detektive«, rekla je glasom zagrcnutim od suza. »Obećajte mi da ćete ga uhvatiti. Molim vas, obećajte mi da će taj gad platiti za ono što je učinio mojoj kćeri. Bila je moja jedinica.« Nakon toga je opet briznula u plač. »Učinit ćemo sve da osobu odgovornu za smrt vaše kćeri izvedemo pred lice pravde, gospođo Parker«, odvratio je. »Ne«, rekla je ljutitim glasom. »To nije dovoljno dobro, detektive. Ne želim čuti ona sranja kakva izjavljujete reporterima za večernje vijesti. Ta sranja čuvajte za novinare. Želim da mi osobno obećate da ćete uhvatiti tog kučkinog sina. Da nećete stati dok ta bolesna nakaza ne bude iza rešetaka.

Obećajte mi, detektive. Obećajte mi.« Hunter nikad nije obećavao ništa u što nije bio siguran da će izvršiti, no u tom je trenutku Emily Parker patila kao nikad u životu i htjela je garanciju da je neće razočarati ljudi kojima je zadatak uhvatiti ubojicu njezine kćeri. Hunter je oblikovao svoj odgovor kako je najbolje znao, pazeći da ne slaže. »Gospođo Parker, dajem vam svoju riječ da neću stati dok osoba koja je ubila vašu kćer ne bude iza rešetaka. To vam mogu obećati.« Zbog samouvjerenosti u njegovu glasu u očima gospođe Parker pojavile su se nove suze. »Adriane, koliko žrtava?«, ponovno upita Hunter.

Kennedy osjeti da je Hunter na rubu popuštanja. Bilo bi fer da odgovori na njegovo pitanje. »Ovo je njegova treća žrtva«, napokon odgovori Kennedy.

Hunter i Garcia razmijene zabrinute poglede. »Gdje su se dogodila ta ubojstva?«, upita Garcia. »Znamo da nisu u L.A.-u, vjerojatno nisu ni u Kaliforniji. Gdje je, dakle, taj tip napadao?« Kennedy se okrene prema njemu. »Gospodine, molim vas«, umiješa se agent Williams. »Zaista nam ne treba njihova pomoć.« »Da, znam«, obrati se Garcia agentu. »Mi smo samo LAPD-ovi agenti, je li tako? Mi ćemo vas samo usporavati.« »Što mislite pod tim ‘mi’?«, upita agent Williams, pokušavajući zatomiti sarkastično cerekanje. »Mislite li da se direktor Kennedy obraćao i vama?« Hunter upitno pogleda Kennedya.

Kennedy kimne. »Žao mi je, Roberte, ali specijalni agent Williams je u pravu. Ponuda za zajedničku operaciju odnosi se samo na tebe.« »Nemojte me zezati«, reče Garcia u nevjerici.

Hunter da znak svome partneru da šuti. »To nije ono što si rekao, Adriane.« »Kako to misliš? Nikad nisam ništa rekao o tvom partneru.« »Da, jesi.« »Što?«, upita agent Williams. »Kad?« Hunter se još uvijek obraćao Kennedyu. »Predložio si zajedničku operaciju NCAVC-a i LAPD-ova JUNZ-a, je li tako? To su bile tvoje riječi.

Pa, LAPD-ov JUNZ činimo detektiv Garcia i ja, ne samo ja. Jedini razlog zbog kojeg ova jedinica ima takvu reputaciju kakvu ima je taj što radimo zajedno.« Ušuti radi efekta. »Stoga, Adriane, ako želiš zajedničku operaciju, bolje napravi mjesta za nas obojicu.«

Kennedy malo oklijeva, pa agent Willims pokuša još jednom. »Pa, nema šanse, to se neće dogoditi. Ako mislite da...« »Specijalni agente Williams«, ušutka ga Kennedy. Ovaj put se u njegovu hrapavom glasu začuje i razdraženost. »Prekinete li me još jednom, skinut ću vas s ovog slučaja i za sat vremena ćete se avionom vraćati u Quantico. Jesam li bio jasan?« »Ali, gospodine!« »Jesam li bio jasan, specijalni agente Williams?« Agent obori pogled na svoje cipele poput školarca koji je upravo strogo ukoren. »Da, gospodine.« »Možda bi se mogao pridružiti svojoj kolegici u magarećoj klupi«, reče Garcia. »Detektive Garcia«, reče Kennedy. Iz njegova držanja isijavao je autoritet. »Ako želite biti dio ove operacije, morat ćete se riješiti tog sarkazma.« Garcia htjede izbaciti još jedan komentar, ali opazi kako ga promatraju i Hunter i načelnica Blake. »O.K.«, napokon pristane. »Mislim da to mogu. Nema problema.« Kennedy se obrati Hunteru: »Znači, sudjeluješ?« Hunter pogleda svoga partnera.

Garcia jednom kimne. »O, ja sam definitivno za. Želim uhvatiti tog bolesnika.« »Ovo će biti zajednička operacija«, reče Hunter Kennedyu. »NCAVC i JUNZ imat će jednak stupanj nadležnosti, izdavanja naređenja i pristupa informacijama za vrijeme cijele istrage. Nitko ne zadržava ništa za sebe.« Skrene pogled na agenta Williamsa. »Ovo nije natjecanje. Svi žele isti krajnji rezultat. Odgovara li vam to?« Agent Williams duboko uzdahne da se smiri. »Da, odgovara.«

»Carlose?« »Da, naravno. Nema nikakva problema.« Hunter pogleda fotografije tijela Linde Parker na ploči. »O.K., Adriane, može. Sad imaš svoju zajedničku operaciju.«

28 »Što?«, rekla je specijalna agentica Fisher kad su joj dopustili da se vrati u Hunterov i Garciin ured. Na licu joj je izraz kao da se za vrijeme njezine odsutnosti svijet okrenuo naglavce. »Zajednička operacija?« Pogleda agenta Williamsa, tražeći njegovu pomoć, ali on samo slegne ramenima. »Tako je, specijalna agentice Fisher«, potvrdi Kennedy. »Ali, gospodine, to uopće nije potrebno. Cijelu istragu držimo pod svojom kontr...« »Specijalna agentice Fisher«, prekine je opet Kennedy. Sada je zvučao ljutito. »Nećemo dalje tako. Namjeravate li sudjelovati u ovoj operaciji, bolje da se otarasite tog svog superiornog stava i to istoga časa, jeste li razumjeli?« Agentica izgleda kao da se kani usprotiviti. »Čujem li da je u ovoj istrazi ugrožena samo jedna sekunda zbog tog vašeg stava, preostali dio svoje karijere u FBI-u radit ćete činovnički posao.

Jesam li bio dovoljno jasan?« Agentica skrene pogled s Kennedya na agenta Williamsa, zatim na Huntera i na kraju opet na Kennedya. »Jesam li bio jasan, specijalna agentice Fisher?« Kennedyev glas zvuči veoma odlučno. »Da, gospodine«, odvrati uz kimanje. »Kristalno jasan. Ja neću stvarati probleme.« Garcia htjede izreći novi sarkastični komentar, ali mu Hunter gotovo neprimjetno odmahne glavom. »U redu«, reče Kennedy, obraćajući se svojim agentima i zauzimajući mjesto iza Hunterova stola. »Sad kad smo se sve dogovorili, kako bi bilo da jedni drugima povjerimo ono što smo dosad saznali?«

»To bi bio dobar početak«, reče Garcia.

Kennedy kimne specijalnom agentu Williamsu koji iz aktovke izvadi plavi fascikl.

Kennedy se odmakne od stola kao da želi napraviti više mjesta. »U redu«, započne agent Williams. »Kirurg nam je prvi put privukao pažnju prije nešto više od dva mjeseca, petnaestog veljače, da budem precizan.« »Kirurg?«, upita Garcia. »FBI je tom ljigavcu dao taj nadimak«, objasni Kennedy. »Mislim da je razlog prilično očit.« Pokaže ploču. »No, stići ću i do toga.« Agentica Fisher izvuče iz plavog fascikla portret žene veličine dvadeset puta dvadeset osam centimetara i stavi ga na Hunterov stol. »Prva Kirurgova žrtva bila je Kristine Rivers, dvadeset jednogodišnja studentica sa sveučilišta Wayne State u Detroitu.« Hunter, Garcia i načelnica Blake stanu bliže kako bi pogledali fotografiju. Hunter osjeti kako mu se u grlu pojavljuje neugodna knedla.

Iako djevojka na fotografiji ne izgleda starija od sedamnaest godina, podsjetila ga je na profesoricu Tracy Adams. Nježno, srcoliko lice uokviruje duga crvena kosa, u plavim bademastim očima iskri se naivnost. Na punim usnama ima tamnocrveni ruž. Nos joj je šiljast, ali mali, jagodične kosti istaknute i blago zaobljene. »Gospođica Rivers rođena je i odrasla u Hamiltonu u Ohiu«, nastavi agent Williams. »Njezina obitelj i danas tamo živi. Prije dvije godine primljena je na pravni fakultetu na sveučilištu Wayne State.« Okrene stranicu u fasciklu. »Mali stan u blizini sveučilišnog kampusa dijelila je s dvije studentice druge godine prava: Susan Temple, također starom dvadeset godina, rodom iz Michigana, te Rosannom Rodriguez, starom dvadeset jednu godinu, iz Iowe. Navečer trinaestog veljače ili ujutro četrnaestog, gospođica Rivers nije se vratila kući iz zalogajnice All-American u Springwells Villageu gdje je radila kao konobarica.«

»Springwells Village udaljen je oko pet kilometara od mjesta gdje je živjela«, doda agentica Fisher. »Kako se obično vraćala kući s posla?«, upita Garcia. »Pješke?« »Ne, autobusom«, odgovori agentica Fisher. »Pregledali smo nadzorne snimke iz svih autobusa, razgovarali sa svim vozačima koji su te noći vozili na toj liniji – i ništa. Čini se da se gospođica Rivers nije ukrcala ni na jedan autobus.« »Kad je završavala s poslom?«, upita opet Garcia. »Zalogajnica se zatvara u ponoć i trideset minuta«, odgovori agent Williams. »Prema riječima svih koji su radili te večeri, gospođica Rivers je, deset ili petnaest minuta nakon zatvaranja, otišla sama. I nitko ju nije vidio da razgovara s nekim, ni s jednom mušterijom niti s nekim drugim tko bi je nakon završetka smjene pozvao van. Zapravo su neki nakon posla ostali i popili pivo, ali je gospođica Rivers rekla da mora ići kući jer rano ujutro ima predavanja.« »Koliko je autobusna postaja udaljena od zalogajnice?« »Otprilike jedan blok i, prije nego što pitate, na tom potezu nema nadzornih kamera.« Agent Williams zastane i pričeka na daljnja pitanja. No nitko ih ne postavi, pa nastavi dalje sa svojom pričom. »Sljedećeg jutra detroitska policija otkrila je tijelo gospođice Rivers u napuštenoj brvnari na obali rijeke Detroit, nedaleko od sveučilišnog kampusa.« Iz plavog fascikla izvadi četiri nove fotografije i stavi ih na Hunterov stol. »Evo, pronađena je ovako.« »Koji je to vrag?«, reče Garcia. I na Hunterovu i načelničinu licu pojavi se jednako zaprepaštenje. »Da, upravo tako«, odvrati agent Williams.

29 »Ššššš«, šapne muškarac gledajući u oči Timothya Davisa. Zvučao je utješno i ohrabrujuće. »Sve će biti u redu, Time. Sada će sve biti u redu.

Vjeruj mi.« Timothy trepne jednom... dvaput... triput. Pokret je bio spor i letargičan. Iako su mu oči otvorene, sve slabije vidi. Prizor mu je zamagljen i iskrivljen, kao da promatra svijet kroz debeli komad plastike.

Ni uši ga ništa bolje ne služe. Iako još uvijek čuje muškarčev glas, njegove riječi nemaju mnogo smisla, ne zato što su nesuvisle ili pretiho izgovorene, već zato što u Timothyevu mozgu nedostaje krvi pa ih ne uspijeva shvatiti.

Muškarac se odmakne korak i duboko udahne smradan zrak. Ovo su bila veoma naporna i dugotrajna dva sata, jer je ovo sada prvi put iskušao nešto ovakvo. Postupak je bio mnogo teži i dugotrajniji od očekivanog, ali se višestruko isplatilo.

Morao je priznati da je sumnjao. Kad je prvi put osmislio plan za Timothya Davisa, nije bio siguran hoće li uspjeti, a budući da prethodno nije mogao isprobati postupak, postajao je sve sumnjičaviji, toliko da je već počeo razmišljati o jednom potpuno novom načinu onoga što je nakanio postići. Način koji bi bilo gotovo nemoguće potpuno držati pod kontrolom.

No sad mu je bilo drago što se držao svog prvotnog plana. Po njegovu mišljenju, ono što je upravo napravio bilo je remek-djelo – čista umjetnost – a još nije sasvim završio s poslom. Da bi njegov koncept bio u potpunosti savršen, morao je napraviti još nekoliko završnih finesa, no nema žurbe. Zna da pred sobom ima sve vrijeme ovoga svijeta, pa dopusti sebi uživati nekoliko trenutaka u ekstazi veličanja samoga sebe.

»Mo... molim vas.« Čak ni Timothy ne zna odakle je smogao snagu za ove riječi. Iako je njegova molba bila malo glasnija od šapata, bila je dovoljna da razbije muškarčevo ogledalo taštine i vrati ga u stvarnost.

Muškarac zadrži pogled na Timothyevu blijedom licu. Život je brzo istjecao iz njega. »Time, stvarno je u redu«, odvrati muškarac. »Više se ne moraš boriti.

Samo se opusti i pusti da se to dogodi.« Timothy pokuša pogledati muškarca, no ne može usredotočiti pogled.

Prostorija, zrak, sve oko njega, postaje sve hladnije i hladnije. »Otiđi spokojno u tu dobru noć, prijatelju moj«, reče muškarac, ali tada Timothyeve uši više nisu razaznavale zvukove.

Timothy osjeća kako mu srce lupa u prsima kao da je najvećom brzinom istrčao maraton. Diše sve teže i teže. Nožne prste više ne osjeća.

Zapravo ne osjeća ni svoje noge... ni šake... ni prste na rukama... čak ni ruke. Čini mu se da ga je napustilo cijelo njegovo tijelo dok je srce iz njega doslovno ispumpavalo život. »Veseli se, Time«, reče muškarac. »Jer ovo je zapravo tvoj trenutak slave. Tvoj i moj. Znaš li zašto?« Muškarac se ponosno nasmiješi. »Jer ćeš, kad završim s poslom, postati besmrtan.« Sekundu kasnije, Timothy Davis posljednji put na ovome svijetu udahne zrak.

30 Nekoliko trenutaka Hunter, Garcia i načelnica Blake nijemo zadrže zapanjene poglede na dvije fotografije koje je specijalni agent Williams stavio na Hunterov stol. Sada shvate zašto su se Adrian Kennedy i oboje FBIvih agenata toliko iznenadili kad su prvi put ugledali fotografije s poprišta ubojstva Linde Parker.

Prve dvije fotografije na Hunterovu stolu prikazivale su snimku cijelog tijela Kristine Rivers, prve Kirurgove žrtve. Bila je gola, ležala je na leđima na nekakvu prljavom podu. Ruke su joj prirodno stajale uz tijelo, noge su bile ispružene, pete su se praktički dodirivale – bila je u jednakom položaju u kakvom su sinoć Hunter i Garcia zatekli Lindu Parker. No tu je i prestajala sva sličnost. Za razliku od Linde Parker, Kristine Rivers nije skinuta koža s tijela niti su joj odrezane šake i stopala. Zapravo joj je tijelo izgledalo potpuno neozlijeđeno, što je svačiji pogled skretalo na naredne dvije fotografije – obje Kristininog lica snimljenog izbliza – i to ih je sve još više zbunilo, jer je ubojica žrtvi izvadio oči, ostavivši samo dvije zastrašujuće tamne rupe pune osušene krvi i groteskno iskrivljeno lice.

No to nije sve.

Veći dio njezine lubanje, od polovice čela sve do zatiljka, bio je potpuno ogoljen. Kristine Rivers je bila skalpirana – u dobrom starom stilu s Divljeg zapada.

Hunter se premjesti kako bi mogao bolje vidjeti fotografije.

Na podu oko tijela nema nikakve krvi, čak ni blizu njezine glave, što jasno ukazuje na činjenicu da joj u tom napuštenom spremištu čamaca nije izvadio oči niti je skalpirao.

»Čekajte malo«, reče načelnica Blake. Tek je sada shvatila da je nešto propustila. »Jeste li sigurni da se ovdje radi o istom počinitelju? M.O. u ovom slučaju izgleda potpuno drukčije.« »Isto to sam i ja pomislio kad sam ugledao slike na vašoj ploči«, odvrati Kennedy. »I ja isto«, doda agentica Fisher. »Što je bilo prije samo petnaest minuta«, reče načelnica napola iznenađeno, napola srdito. »Znači, govorite mi da je NCAVC-ov prvoklasni tim doletio ovamo skroz iz Washingtona, izveo ovu veliku predstavu s plesom i pjesmama kako će nam oduzeti našu istragu, a da nisu bili sto posto sigurni govorimo li o istom počinitelju?« »Pa, nije baš tako«, odvrati Kennedy.

Načelnica se još više razljuti. »Što bi pak to trebalo značiti?« Kennedy kimne agentu Williamsu. »Imate sto posto pravo, načelnice«, preuzme riječ agent i iz plavog fascikla izvuče novu fotografiju. »M.O. izgleda potpuno različito i nitko od nas to nije znao sve do prije petnaestak minuta. Pokušali smo pretražiti LAPD-ovu bazu podataka prije nego što smo doletjeli ovamo, ali ništa nismo mogli naći – ni fotografije ni opis poprišta... ništa. Zato smo se toliko iznenadili kad smo ugledali vaše fotografije ovdje na ploči.« »Razlog zbog kojeg niste našli ništa«, objasni im Garcia, »je taj što JUNZ, iz očitog razloga, većinu svojih istraga drži podalje od kompjutora.« »Dobra strategija«, prizna agent Williams, zatim se vrati na žrtve. »Dakle, na prvi je pogled jedina ličnost između ove dvije žrtve položaj u kojem ih je ostavio, kao i činjenica da su obje žene ranih dvadesetih godina, što nije ni približno dovoljno, a u lome će se složiti svi ovdje prisutni, da bi se utvrdilo kako je obje žrtve ubio isti počinitelj.« Napokon na stol stavi i petu fotografiju. »Ali zato imamo ovo.«

31 Nova fotografija koju je agent Williams stavio na Hunterov stol nije prikazivala poprište ubojstva Kristine Rivers. Prikazivala je njezinu obdukciju. Njezino oprano tijelo ležalo je na velikom stolu za obdukciju od nehrđajućeg čelika. Ležalo je potrbuške. »Izgleda vam poznato?« Iako je Kennedy svima uputio pitanje, gledao je u načelnicu Blake. »Vrag me odnio«, odvrati načelnica.

Na leđima Kristine Rivers naizgled je urezana kopija onoga što je urezano i na leđima Linde Parker – naoko čudna kombinacija slova i simbola, raspoređena u četiri odijeljena retka, iako su već svi u toj prostoriji znali da su ti simboli zapravo loše urezana slova.

U prvom retku je šest slova, u drugom pet, u trećem sedam i u četvrtom, i posljednjem, opet pet. Ubojica je slova urezivao ravnim potezima, bez zakrivljenih crta. Oznake su počinjale približno pet centimetara ispod lopatica Kristine Rivers i završavale oko dva i pol centimetara iznad njezine stražnjice. Jednako kao i slova urezana u leđa Linde Parker, svako je veliko sedam i pol i široko četiri centimetra. »Žrtva iz L.A.«, reče agent Williams. »Kad je pronađeno njezino tijelo?« »Ubijena je u ponedjeljak navečer«, odgovori Garcia. »No tijelo je otkriveno tek kasno sinoć.« Agent Williams zastane. »Kasno sinoć? Kad ste vi dečki stigli na poprište?« Iako ne zna zbog čega bi to pitanje moglo biti važno, Garcia pogleda Huntera i odvrati: »Oko devet i trideset, možda petnaest do deset. Zašto?«

»Petnaest do deset?« Iznenađenje na licu agenta Williamsa jednako je iznenađenju u pogledu kojim specijalna agentica Fisher promatra LAPDove detektive.

S druge pak strane, Kennedy zna zbog čega je oboje agenata toliko iznenađeno, pa samo zatomi osmijeh. »U redu«, započne agent Williams. »Znam da ste već shvatili kako su ovo, iako naizgled čudna kombinacija slova i simbola, zapravo loše urezana slova koja, pročitana zajedno, daju rečenicu... na latinskom. A razlog zbog kojeg to znam je taj što je netko iz ovog ureda jutros oko dva sata pokušavao pretražiti VICAP-ovu bazu podataka tražeći sličan potpis počinitelja – ubojice koji ostavlja poruke na latinskom, urezane negdje na tijelima žrtava.« Garcia i načelnica pogledaju Huntera.

Izraz krivnje na njegovu licu poprati laganim kimanjem. »Znači, misterij je napokon riješen«, reče načelnica. »Koji misterij?«, upita agent Williams. »Pa, budući da je tijelo naše žrtve otkriveno kasno sinoć i da nismo zatražili pomoć Biroa, pitala sam se kako je FBI tako brzo saznao za slučaj.

Eto kako. Nadzirali ste VICAP-ovu bazu podataka.« »Točno«, prizna agent Williams. »Svaka potraga koja sadrži određene riječi ili njihovu kombinaciju, zazvoni na uzbunu i privuče našu pažnju.« »Ne samo da nadziru bazu podataka«, umiješa se Hunter. »Već i ograničavaju davanje informacija jer, bez obzira koje sam izraze koristio, nisam dobio nikakav rezultat.« »I opet točno«, složi se agent Williams. »Strogo pazimo na podatke koji izlaze iz VICAP-a. Ne želimo da drugi saznaju da je taj tip već prije ubijao.« »To je jedna od mnogobrojnih prednosti kad radiš u Birou, Roberte«, reče Kennedy. »Možeš raditi stvari koje ne mogu obične policijske postaje.« Hunter ga prijekorno pogleda.

»Dakle«, reče agent Williams skrećući njihovu pažnju na sebe. »Vi momci ste prokljuvili da ta rezbarija predstavlja rečenicu na latinskom jeziku za tri, možda četiri sata?« »Tri ili četiri sata?«, upita Garcia potrudivši se da svi dobro čuju iznenađenje u njegovu glasu. »Trebala nam je otprilike minuta.« Pogleda Huntera. »Možda i manje. Mislim da si to skužio na samom poprištu već za nekoliko sekundi, zar ne?« Hunter ne odgovori. »Što?«, upita agentica Fisher. Okrene se i još jednom pogleda ploču s fotografijama. »Na poprištu? Sa svom ovom osušenom krvlju na njezinim leđima koja je sve učinila još nejasnijim? Nemojte me zezati. Nema šanse.« Kennedy se ugrize za usnu. Još uvijek obuzdava osmijeh. »Zašto?«, upita Garcia. »Koliko je vama trebalo da skužite?« Agentica Fisher pročisti grlo, ali ne reče ništa. Umjesto toga pogleda agenta Williamsa. »Oko osam sati«, odgovori Kennedy. »Zapravo sedam, gospodine«, ispravi agent direktora kao da je strahovito pogriješio.

Ipak se oboje FBI-evih agenata osjeća veoma nelagodno. »Pa«, reče Garcia piljeći u Kennedya, »to je jedna od mnogih prednosti rada u policijskoj postaji. Mi brže mislimo.« »Dobro«, reče Kennedy udijelivši Garcii pogled kojim bi mogao razbiti ogledalo. »Ovo djetinjasto ponašanje mora odmah prestati.« »Samo kažem.« »Dajte, detektive Garcia.« »Carlose, jednostavno začepi«, reče načelnica Blake. »Dosta, jesi li me čuo? Još jedan sarkastični komentar i dobit ćeš premještaj u drugu jedinicu, što znači da više nećeš raditi na ovoj istrazi. Je li ti to dovoljno jasno?« Garcia u znak predaje podigne obje ruke.

»Ključevi od prostorije s magarećom klupom vise s vanjske strane vrata«, reče agentica Fisher. »Kako bi bilo da se vratimo na ono što je ovdje stvarno važno?«, predloži Hunter. »Uzeo si mi riječi iz usta, Roberte«, reče Kennedy, zatim se obrati načelnici: »Pretpostavljam da smo ovime riješili spor radi li se ovdje o istom počinitelju.« Načelnica se složi kimanjem.

Po načinu na koji je Hunter promatrao fotografije, Garcia i Kennedy znaju da već razmišlja o nečemu drugom. Dok prelazi pogledom s jednog ureza noža na drugi, Hunter najprije odijeli slova koja spadaju zajedno u istu riječ, zatim ih svrsta u četiri retka.

PULCHR ITUDO INCONIU NCTIO »Pulchritudo in coniunctio«, pročita naglas.

Agenti Williams i Fisher ne mogu sakriti iznenađenje.

Dok Hunter naglas čita rečenicu, Garcia i načelnica škiljeći pogledaju fotografiju na stolu, pokušavaju vidjeti što je on vidio.

Hunter prelazi desnim kažiprstom po slici pokazujući im kako treba spojiti crte da se dobiju slova, zatim riječi. »Ponekad me plašiš, Roberte. Jesi li to znao?«, reče načelnica. »Dobro«, reče Garcia i kimne. »Vidim, ali ne razumijem. Što to znači?« »Ljepota je u... kombinaciji... odnosu... vezi...«, odgovori Hunter. »Može biti bilo koja od tih riječi. Latinski jezik ima veoma ograničen vokabular. Jedna latinska riječ prevedena na engleski jezik može imati pet, šest ili sedam različitih značenja. Ponekad i više. Sve ovisi o kontekstu.«

»Točno«, doda agentica Fisher. »No mi vjerujemo da je u ovom slučaju ubojica mislio na ‘odnos’ – ‘Ljepota je u odnosu.’« Garcia se počeše po čelu. »Pa, to ni slučajno nije ista rečenica koju smo mi dobili.« Pokaže ploču.

Svi se okrenu prema njoj. »Stvar je tome«, reče Kennedy, »što nismo ni očekivali da će biti iste. Čini se da ubojica voli mijenjati izreke.« Agentica Fisher je pomnije od svih ostalih promatrala sliku leđa Linde Parker, očito pokušavajući razabrati izreku koju je ubojica urezao u njezino tijelo, ali se odmah suočila s jednim velikim problemom. Hunter nije imao vremena staviti na ploču službene fotografije s obdukcije. Slika na ploči snimljena je na poprištu, pa su urezane riječi djelomično prekrivene osušenom krvlju koja znatno otežava identificiranje ureza, slova i riječi. Ipak se veoma trudila. »Prva riječ je ista – pulchritudo.« Pokaže je prstom. »Što znači ‘ljepota’.

Zatim imamo ‘c’ pa ‘r’... Ne. ‘C’, zatim ‘i’ pa ‘p’... Ne.« »Pulchritudo circumdat eius«, reče Hunter.

Agentica Fisher ga prostrijeli bijesnim pogledom. »I sama bih došla do toga. Trebalo mi je samo malo više vremena.« »Moj latinski je malo zahrđao«, reče Kennedy slegnuvši ramenima. »To znači ‘ljepota je svuda oko nje’, gospodine«, prevede agentica Fisher.

Kennedy se istoga časa zamisli. Gleda u prazno dok mu mozak radi punom brzinom. Hunter prepozna ravnodušan izraz na njegovu licu. »Ne sada, Adriane«, reče mu, trgnuvši ga iz misli. »Trebao bi nas upoznati sa svime što znate, sjećaš se? Kad jednom budemo raspolagali svim podacima, onda možemo sjesti svi zajedno i pokušati shvatiti vezu između latinskih izreka koje je ubojica urezao na svaku žrtvu, ako uopće postoji kakva veza. No najprije moramo još mnogo toga saznati.« Obrati se agentu Williamsu. »Rekao si da je Linda Parker njegova treća žrtva, je li tako?«

»Tako je.« »Onda nastavimo dalje. Kad saznamo sve činjenice, sve ćemo ponovno pregledati.« »Slažem se«, reče Kennedy.

Svi u uredu kimnu. »U redu.« Riječ opet preuzme agent Williams. »Dakle, idemo dalje... kao što vidite na fotografijama, ubojica ju nije samo skalpirao, već joj je izvadio i oba oka. Prema riječima doktora Ramosa, patologa koji je izvršio obdukciju u Detroitu – a što je kasnije potvrdio i jedan od naših patologa u Quanticu – ovo nije bio amaterski rad. Skalpiranje nije tehnički težak postupak, ali vađenje očiju jest, a ovaj ubojica je egzenteraciju izveo na veoma profesionalan način.« »Egzenteraciju?«, upita načelnica. »Vađenje očne jabučice i cijelog unutarnjeg sadržaja očne šupljine«, objasni Hunter. »Kapaka, mišića, suznih žlijezda, vidnih živaca, svega. Zato su očne šupljine ostale potpuno prazne.« Oboje agenata znatiželjno pogledaju Huntera. »Mnogo čitam«, objasni im. »Uvjerena sam u to«, komentira agentica Fisher.

Kennedy iz dva razloga nervozno premjesti težinu tijela s jedne noge na drugu. Prvi – više nije naviknut toliko dugo biti na nogama, i drugi – u ovom bi času mogao ubiti za jednu cigaretu. »Ali to nije uzrok smrti, je li tako?«, upita Garcia. »Nije bila živa kad joj je izvadio oči.« »Ne, nije«, potvrdi Kennedy. »Čekajte da pogodim«, nastavi Garcia. »Gušenje, ali ne uzrokovano davljenjem. Ugušila se.« »Isto se i tu dogodilo?«, upita agent Williams i nakrivi glavu prema ploči.

Garcia kimne. »U našem slučaju joj je tek nakon smrti oderao kožu i odrezao šake i stopala, ne dok je bila živa. Prema riječima doktorice Hove, glavne losanđeleške mrtvozornice, iako poprište izgleda veoma brutalno, žrtva nije mučena. Nije patila.« »Isto to je otkrila i obdukcija Kristine Rivers«, reče agent Williams. »Nije bilo mučenja. Nije patila. Ugušena je. Do skalpiranja i egzenteracije je došlo kasnije.« Iz svoga plavog fascikla izvadi obdukcijsko izvješće Kristine Rivers i stavi ga na stol. »Što je s drugom žrtvom?«, upita Hunter. »Znam da još nismo dotle stigli i ne želim brzati, ali je li i ona ugušena?« »Da. Jednako kao i Kristine Rivers. Bez mučenja. Bez patnje.« »Znači, krivo smo pretpostavili«, reče Hunter. »Što je bilo krivo?«, upita Kennedy. »Da se u ova dva ubojstva razlikuje ubojičin M.O. Ne razlikuje se. Isti je. Uguši žrtve. Razlikuje se samo njegov potpis u onome što im radi nakon što umru, kao i porukama koje ostavlja.« Svi načas utihnu. »Jesu li forenzičari pronašli što na poprištu?«, upita načelnica. »Ništa što bi nam moglo poslužiti kao trag«, odgovori Kennedy. »Kristinino truplo pronađeno je u starom i napuštenom spremištu za čamce uz rijeku. Godinama se nije koristilo, koristili su ga samo skitnice kao sklonište i narkomani za drogiranje i sam Bog zna tko još i zašto. Bilo je mnogo smeća, blata i otpadaka, tako da su forenzičari pronašli svu silu otisaka prstiju. Dobili su i DNK iz mrlja mokraće, odbačenih igala, iskorištenih kondoma i drugih stvari. Tako smo uspjeli identificirati i pronaći nekoliko osoba. A oni su nam pomogli da identificiramo još neke.« Odmahne glavom. »Svi su oni bili ili beskućnici ili narkomani. Nitko sa znanjem i vještinom potrebnom da se izvede nešto ovako veliko.« »Je li bila silovana?«, upita Hunter.

Agentica Fisher najprije pogleda Kennedya, zatim odgovori: »Nije.

Nije dirao gospođicu Rivers na takav način.« »Zašto pitaš?«, upita Kennedy veoma zabrinutim glasom. »Je li žrtva u L.A.-u silovana?« Hunter pogleda u oči direktora NCAVC-a. »Ne, ni ona nije silovana.« U uredu na nekoliko trenutaka zavlada muk. »Ima li još kakvih pitanja?«, upita agent Williams. »Ili mogu nastaviti dalje?« »Nastavimo dalje«, predloži Hunter. »U redu.« Agent odmakne na jednu stranu sve fotografije na Hunterovu stolu. »Druga žrtva našeg ubojice.« Otvori svoj plavi fascikl. »Čekajte malo«, prekine ga Garcia. »A što je s ostalim fotografijama?« »Kojim ostalim fotografijama?«, upita agentica Fisher. »S poprišta, iz napuštenog spremišta? Je li bilo krvi na zidovima?« »Što?« »Na zidovima nije bilo krvi, zar ne?«, reče Hunter ispravno protumačivši njihove zbunjene poglede. I opet je svima skrenuo pažnju na ploču. »Za razliku od Kristine Rivers«, objasni, »tijelo Linde Parker nije pronađeno u spremištu ni nekom drugom napuštenom mjestu. Ubijena je u vlastitoj kući. Tijelo joj je izmasakrirano u vlastitoj spavaćoj sobi. A kao što možete vidjeti...«, pokaže skupinu fotografija, »ubojica je po većini zidova i pokućstva razmazao njezinu krv.« Kennedy i njegovi agenti priđu bliže kako bi bolje pogledali fotografije. »Znači, ubojica nije napravio isto na vašem poprištu?«, upita Garcia. »Nije«, odvrati agent Williams. »Kristine Rivers nije ubijena u tom spremištu. I nije ju tamo skalpirao i izvadio joj oči. Nigdje nije bilo nikakve krvi. Jedina krv koju smo našli osušila se na njezinoj koži.« »Ove mrlje nisu posljedica arterijskog krvarenja ili nečeg sličnog«, reče agentica Fisher. Jedino ona još uvijek promatra ploču. »Više izgledaju kao

mrlje nastale prilikom bježanja. Kao da je žrtva pokušavala pobjeći napadaču.« »Da, znamo kako izgledaju, hvala.« Garcia niti ne pokuša prikriti sarkazam u svom glasu. »Ali ipak mislimo da se ne radi o tome.« »Mislite da ih je ubojica namjerno napravio? Zašto?« »Na to ćemo doći malo kasnije«, reče Hunter, ne dopuštajući Garcii da nastavi s objašnjenjem. »Nastavimo s točnim slijedom događaja. Svi znamo da u ubojičinoj glavi serijska ubojstva slijede određenu progresiju. Zato se zasad držimo toga, čak i ako ga ne razumijemo. Razglabanjem napreskok, bez da prije saznamo sve činjenice, samo će nastati nepotrebna zbrka i otvaranje novih pitanja. Prijeđimo na ubojičinu drugu žrtvu, a nakon toga ćemo na treću. Što kažete na to?« Svi se slože, pa agent Williams izvadi iz svog fascikla novu fotografiju veličine dvadeset puta dvadeset osam centimetara. Prikazuje portret cijele osobe. »U redu«, reče i stavi je na Hunterov stol. »Kirurg je opet napao gotovo mjeseca dana nakon Kristine Rivers, jedanaestog ožujka.« Ako su fotografije Kristine Rivers iznenadile Huntera, Garciu i načelnicu Blake, druga žrtva ih potpuno šokira.

32 Prije nego što je započeo, specijalni agent Williams ostavio je Hunteru, Garcii i načelnici nekoliko trenutaka da dobro pogledaju fotografiju koju je upravo stavio na stol. »Po izrazima na vašim licima«, reče, »vidim da vas je Kirurgova druga žrtva jednako iznenadila kao i nas.« Čovjek na fotografiji drži otvorene novine kao da ih čita i gleda iznad njih. Smiješi se, no ima žalostan osmijeh, vjerojatno se nasmiješio samo radi slikanja. Na sebi ima starinsku, preveliku odjeću, čistu, no zgužvanu, kao da je u njoj prespavao nekoliko posljednjih noći. Ono malo kose što mu je ostalo, dva čuperka iznad ušiju, bijeli su poput mlijeka i jednake boje kao i guste obrve i debeli brkovi. Duboke tamnosmeđe oči pune su tuge, jednako kao i njegov osmijeh, bjeloočnice su zbog mnogih godina provedenih na ovome svijetu poprimile svijetložutu nijansu i izgubile sjaj koji je nekoć blistao u njima. Ružičasto lice i koščate ruke prošarani su mrežom kapilara i izbočenih vena ispod naborane stare kože. Izgleda kao čovjek naviknut na težak rad i patnju. Kao čovjek koji je prihvatio svoju sudbinu. »Ovo je Albert Greene«, izjavi agent Williams. »Star osamdeset četiri godine, bivši školski domar u Wichiti u Kansasu.« »Imao je osamdeset četiri godine?«, upita načelnica glasom punim nevjerice i zgražanja. »Točno«, potvrdi agent ozbiljnim glasom. »Gospodin Greene se rodio i odrastao u Northeast Millairu, jednom od najsiromašnijih i najnerazvijenijih kvartova u Wichiti. Otac mu je umro od upale pluća kad je imao samo trinaest godina. S obzirom na veliko siromaštvo i činjenicu da je bio najstariji od četvero djece, gospodin Greene je silom prilika postao

hranitelj obitelji. Nije imao drugog izbora – negdje na polovici sedmog razreda morao je napustiti školu, naći posao i pomoći majci u odgoju dva brata i jedne sestre. Nikad se više nije uspio vratiti u školu.« Agent Williams zastane i napravi žalosnu grimasu. »Pa, barem ne kao učenik. Od trinaeste do dvadeset treće godine pomagao je svojoj obitelji kako god je znao i umio, obavljajući različite vrste poslova, sve dok jednoga dana, nazovite to ‘ironijom života’ ako hoćete, nije dobio posao domara u školi koju je napustio prije deset godina. Tamo je radio petnaest godina, sve dok 1977. škola nije zatvorena. U to vrijeme gospodin Greene je bio oženjen i imao je kćer – Jody Elenu Greene. Do početka sljedeće školske godine, gospodin Greene je uspio naći novi posao, i opet kao školski domar, ali ovaj put u Maple Hillsu, jednoj od najbogatijih četvrti u gradu i jednoj od najboljih srednjih škola u cijelom Kansasu. Kad je napunio šezdesetu, nije više radio kao domar, već kao glavni operater u prostoriji s nadzornim kamerama. Na tom je poslu ostao sve do umirovljenja, u dobi od šezdeset devet godina, najvjerojatnije zato jer više nije mogao raditi zbog artritisa.« »Isuse Kriste!«, reče načelnica i odmakne se od Hunterova stola. »Govoriš li to da je ubojica napao starca od osamdeset četiri godine, izmučenog artritisom?« »Da, načelnice. Zvuči bolesno, ali tako je kako vam govorim.« Agent Williams se okrene i obrati Hunteru. »Detektive, rekli ste da je ovdašnja žrtva, Linda Parker, pronađena u svojoj vlastitoj kući?« »Tako je.« »Pa, pronađen je i gospodin Greene.« Agent otvori svoj plavi fascikl, izvadi još četiri fotografije i stavi ih na Hunterov stol. Dvije prikazuju snimku cijeloga tijela, a dvije krupni plan lica. »Nemoj me zezat’«, reče Garcia lecnuvši se, u kutovima očiju pojave mu se bore.

Načelnica izgleda kao da će nešto reći, no riječi ju iznevjere.

Hunter ostane nijem, svojim analitičkim pogledom polako prelazi s jedne fotografije na drugu. »Pretpostavljam da sada shvaćate razlog našeg iznenađenja kad smo otkrili što je ubojica napravio trećoj žrtvi«, reče agentica Fisher.

Prve dvije fotografije na Hunterovu stolu prikazuju golog Alberta Greenea kako leži na leđima, ali ne na nekom prljavom podu. Ovaj put je ubojica ostavio žrtvu na krevetu, u potpuno istom položaju kao i Kristinu Rivers i Lindu Parker – ruke prirodno počivaju uz tijelo, noge su ispružene, gležnjevi se praktički dodiruju. Ubojica mu nije oderao kožu s tijela niti mu je odrezao šake i stopala. »Kao što možete vidjeti«, nastavi agent Williams pokazujući treću i četvrtu sliku, krupne planove lica snimljene na poprištu. »Ubojica je i gospodinu Greeneu izvadio oči koristeći istu metodu kao i kod Kristine Rivers, no njega nije skalpirao.« Koža na licu Alberta Greenea izgleda još više naborana i tanja nego na prvoj fotografiji koju im je pokazao. Usta su mu potpuno iskrivljena, a oči... očiju jednostavno nema. Ubojica je i njemu izvadio očne jabučice, ostavljajući dvije crne rupe pune osušene krvi. »Još jedna egzenteracija očiju?«, upita Hunter. »S jednakom profesionalnom stručnošću kao i kod Kristine«, odvrati Kennedy. »Zato nas je žrtva broj tri«, preuzme riječ agentica Fisher, »toliko iznenadila. Dvije žrtve. Dva gušenja. Dvije stručno izvedene operacije vađenja očiju. Jedno skalpiranje. Zatim, otprilike mjesec dana kasnije, dobijemo ovo – potpuno unakazivanje. Šake i stopala odrezani, s tijela oderana koža kao da se radi o životinji, a oči...« Pokaže jedan krupni plan lica Linde Parker. »Oči nije dirao. Nema egzenteracije.« Odmahne glavom. »Ovo nismo očekivali.« »Što je s urezanim slovima?«, upita Hunter.

Agent Williams izvadi novu fotografiju iz fascikla i stavi je na stol. I ovdje je kao i prije ubojica urezao poruku na žrtvinim leđima, poruku podijeljenu u četiri odvojena retka, koja naizgled sadrži neobičnu kombinaciju slova i simbola. Ovaj put je ubojica ovako podijelio retke: prvi red – šest slova, drugi – osam, treći – osam, četvrti – osam. »Gospodin Greene je imao tanku i staru kožu«, objasni agent Williams. »Veoma tanku, zbog toga mislimo da ova poruka izgleda malo neurednije od prethodne.« Ovaj put agentica Fisher nije ostavila Hunteru vremena da je dešifrira. »Sada imamo četiri riječi umjesto tri – Pulchritudo in oculis aspicientis«, pročita, zatim se obrati Garcii: »To znači ‘ljepota je u oku promatrača.’« Nakon nekoliko trenutaka tišine, riječ preuzme Kennedy. »Sada vjerojatno razumiješ našu frustraciju, Roberte. Radimo na ovome više od dva mjeseca. Zbog sličnosti prva dva ubojstva, došli smo do nekoliko teorija i slijedili neke istražne metode, no ova treća žrtva je poput zabijanja noža u srce svega onoga na čemu smo dosad radili.« Hunter, Garcia i načelnica sada jasno vide zašto. »Rekao si da je gospodin Greene pronađen u svojoj kući?«, upita Hunter. »Tako je«, potvrdi agent Williams i izvadi šest novih fotografija. Ove prikazuju dijelove prostorije u kojoj je pronađen Albert Greene – njegove sobe. Ni na jednom zidu nema krvi. Nema je ni na podu. Krvi nema ni na pokućstvu. »Je li bilo tragova provale?«, upita Garcia. »Nije«, odgovori agentica Fisher. »Ni tragova borbe, ali opet, kakav otpor može pružiti starac od osamdeset četiri godine koga bole zglobovi?« »Što je sa ženom gospodina Greenea?«, upita Hunter. »Rekao si da je bio oženjen, je li tako?«

»Bio je, mnogo godina«, odgovori Kennedy. »Ali je njegova žena Elena umrla prije šest godina. Gospodin Greene je živio sam u maloj jednosobnoj kući u Murdocku, još jednoj siromašnoj i nemirnoj četvrti u Wichiti.

Njegova kći živi u Coloradu s mužem i dvoje djece. Posjećivala ga je dvaput godišnje, ponekad i malo češće, kad je imala vremena i novca. Gospodin Greene nikad nije imao njegovateljicu. Usprkos svojoj dobi, još uvijek je mogao sve sam raditi, od odlaženja u trgovinu, do kuhanja i čišćenja kuće.

Prema riječima svih s kojima smo razgovarali, bio je veoma jednostavan i ponosan čovjek. Bio je sam u kući kad ga je ubojica napao.« »I tko je pronašao tijelo?«, upita Garcia. »I koliko dugo nakon ubojstva?« »Jedan od njegovih susjeda«, odgovori agent Williams. »Dvije kuće dalje od njega – gospodin Morales, šezdeset devet godina. I on je udovac, a bio je najbolji prijatelj gospodina Greenea. Većinu vremena provodili su zajedno. Svaki je imao ključ prijateljeve kuće. Ujutro dvanaestog ožujka gospodin Morales nije vidio prijatelja da sjedi na svom prednjem trijemu kao svaki dan, pa se zabrinuo i pokucao na vrata. Kako se nije javljao, uzeo je svoj ključ i...« Garcia kimne i opet skrene pažnju na fotografije na stolu. »O detaljima možemo kasnije«, doda agent Williams. »Ili vi momci možete sami pročitati dosje, jer ovo je većina onoga što imamo.« Odmakne se od Hunterova stola i stavi plavi fascikl na vrh metalnog ormarića za spise, pa se okrene prema ploči s fotografijama. »Pretpostavljam da je sada na vama red. Pričajte nam o Lindi Parker.« »Prije nego što to napravimo«, predloži Hunter, »kako bi bilo da najprije uzmemo stanku od dvadeset minuta? Zatvoreni smo u ovom uredu više od sata. Ja bih skoknuo do zahoda i rado bih popio šalicu kave.« »I cigaretu«, doda Kennedy. »Ja bih upravo sada jednu cigaretu.« Svi se slože.

Ispred Policijske upravne zgrade, Hunter priđe Kennedyu koji je pušio prvu cigaretu. »Adriane, moramo razgovarati.« Hunterov ton zabrine Kennedya, no zadrži mirno lice. »Naravno. O čemu se radi?« Hunter doda direktoru NCAVC-a prvu fotografiju koja je prikazivala portret Kristine Rivers.

Kennedy duboko uvuče dim. »O.K.«, reče Hunter. »Tko je ona?« »Što? Kako to misliš? Rekli smo ti gore. Zvala se Kristine Rivers.« »To znam. Želim znati tko je ona.« »Ne razumijem te.« »Da, razumiješ. Točno znaš o čemu govorim, Adriane. Dosta sranja.

Tko je zaista ova žena?«

33 »Počeo sam osjećati malu glad«, reče policajac Jack Palmer iz Tucsona u Arizoni kad je skrenuo desno na East Sunrise Drive. »Kako bi bilo da uzmemo tacose ili nešto slično?« »Nije loša ideja«, odvrati njegova partnerica, policajka Diana Bishop popravljajući policijski pojas. »Sada bi mi jako dobro došao jedan burrito.« »Blanco Tacos?«, upita Palmer. »Može, ili tamo ili u El Pueblitu. Dobri su i jedni i drugi.« »Blanco Tacos su bliže«, odvrati Palmer i polukružno skrene.

Pet minuta kasnije naruče al pastor burrito i duplu porciju tacosa punjenih svim i svačim. »Što ćeš popiti?«, upita Palmer. »Samo bocu vode, hvala.« »Nećeš kavu?« »Ne, pijem je previše. Moram malo smanjiti. Praktički mi žilama umjesto krvi teče kava.« Palmer se nasmije. »Da, to se obično događa kad zapneš u noćnim smjenama.« Okrene se i obrati zdepastom Meksikancu iza pulta: »Molim vas, mogu li dobiti i bocu vode i veliku kavu za van?« »Naravno, policajče.« Muškarac to nije otkucao na kasi. »Voda i kava su na račun kuće.« »Oh, puno vam hvala. Lijepo od vas.« U tom trenutku oglase se policijski radiji za njihovim pojasevima. »Sve jedinice u blizini East Miraval Placea – Catalina Foothills. Imamo dojavu o mogućoj oružanoj 10-62.«

Policajci razmjene zabrinute poglede. »10-62« je policijska šifra za »provalu i neovlašten ulaz«. Instinktivno se okrenu i pogledaju kroz prozor.

East Miraval Place nije daleko.

Palmer kimne partnerici. »Mi ćemo preuzeti.« Okrene se Meksikancu. »Oprostite, ali možete li nam čuvati tu hranu? Vratit ćemo se po nju vjerujte mi.« Izlazeći žurno iz restorana, policajka Bishop uzme svoj radio. »Ovdje jedinica tri-dva-dva, tusconska policija. Mi smo u blizini East Miraval Placea. Tražim punu adresu.« Uz uključenu sirenu, trebalo im je manje od tri i pol minute da stignu na adresu koju im je dao dispečer.

East Miraval Place je slijepa ulica na sjevernoj strani Catalina Foothillsa, bogate četvrti u sjevernom kvadrantu Tucsona. Poput većeg dijela tog kvarta, i ova ulica izgleda minimalistički, pločnici i beton lijepo se stapaju s vrtovima punim kaktusa i pustinjskog cvijeća, čak i lopti suhog korova koji joj daje istinski izgled Divljeg Zapada. Držeći se minimalističkog pristupa, većina cesta i ulica u Catalina Foothillsu nema ulične rasvjete, a više od pedeset posto nema ploča s nazivom ni putokaza bilo koje vrste, tako da čak i njezini stanovnici znaju promašiti svoju ulicu ili se izgubiti prilikom povratka kući nakon zalaza sunca.

Iako dobro poznaju područje, policajci Palmer i Bishop ne riskiraju, već se sve do svoga odredišta ravnaju prema uključenoj navigaciji.

U širokoj i kratkoj ulici ima samo pet kuća. Adresa koju su dobili odvede ih do posljednje s desne strane – velike prizemnice od opeke, s garažom za tri automobila i previsokom pustinjskom vegetacijom kao živom ogradom. Na kraju prilaznog puta, ispred garaže, parkiran je metalik sivi Buick Encore. Vanjska svjetla na kući su uključena, no unutra vlada potpuni mrak. »Prema riječima dispečera, kuća pripada Timothyu i Rondi Davis«, reče Bishopova, čitajući podatke s kompjutorskog zaslona u automobilu.

»On je strojarski inženjer, a ona kompjutorska programerka. Oboje rade za Raytheon.« »Tvornicu oružja?« Bishopova slegne ramenima. »Vjerojatno. Znaš li za neku drugu kompaniju Raytheon koja se nalazi u blizini?« To nagna Palmera da načas zastane. »U redu«, reče nekoliko trenutaka kasnije. »Idemo to provjeriti.« Iskoči iz auta.

Bishopova krene za njim.

Dok su prolazili uz Buick na prilaznom putu, Palmer pokuša otvoriti vrata – zaključana. Zatim stavi ruku na poklopac motora – potpuno je hladan. Odmahne glavom partnerici.

Oboje izvade pištolje iz korica.

Da bi došli do ulaznih vrata kuće, moraju po prilaznom putu zaobići lijevu stranu garaže. Palmer ide prvi, Bishopova za njim, prikradaju se veoma tiho i neprimjetno. Čim zađu za ugao, iako su udaljeni nekoliko metara, oboje vide da su ulazna vrata otvorena. »Sranje«, reče Bishopova. »Ovo nije dobar znak. Idemo li dalje ili ćemo čekati pojačanje? Dispečer je rekao da je ovo mogući oružani 10-62.« Palmer upitno pogleda partnericu. »Ja ne čekam nikoga.« »Znači, ulazimo«, reče Bishopova i brzo se prekriži.

Stanu svaki s jedne strane vrata. Palmer na prste nijemo odbroji do tri i gurne vrata da se širom otvore.

Držeći upereno oružje i baterijske svjetiljke, oboje duboko udahnu i uđu u kuću. Plamer skrene desno, Bishopova lijevo.

Ulazna vrata vode u veliko predvorje s kristalnim lusterom koji visi sa stropa, okruglim ogledalom na zidu s njihove desne strane i dvije velike vaze sa svake strane dvostrukih vrata nekoliko koraka ispred njih. Nema mnogo mjesta za skrivanje. »Čisto«, izjavi Palmer.

»Čisto«, odvrati Bishopova.

Naredna prostorija je impresivan ulazni foaje, s crno-bijelim granitnim pločicama i bijelom drvenom oplatom na svim zidovima. Točno ispred njih je raskošno stubište koje vodi na kat. Otvorena dvostruka vrata s njihove desne strane očito vode u golemu dnevnu sobu. Na lijevoj strani ugledaju još jedna dvostruka vrata, no ova su zatvorena. Tik iza stubišta, također na lijevoj strani, nalaze se obična drvena vrata, otvorena su samo nekoliko centimetara. »Sranje«, šapne Bishopova. »Što ćemo sada?« Palmer prijeđe pogledom po foajeu dok smišlja njihov sljedeći potez. »Možda bi bilo najbolje da se razdvojimo.« »Što? Ti to stvarno?« »Što ti predlažeš?« »Da ostanemo zajedno, eto što. Ovo previše sliči nekom od onih horor filmova.« »Što? Kakvih horor filmova?« »Onih u kojima najprije umre policajka.« »Ti to stvarno?« Klik. Klik. U prostoriji začuju prigušeni zvuk. »Šššš«, reče Palmer izbuljivši oči poput sove. »Čula si to?« »Još pitaš. Odakle dopire?« »Nisam siguran.« Signalizira joj da pričekaju i oslušnu.

Dvije sekunde. Četiri sekunde.

Pet sekundi.

Klik. Klik. Ovaj put oboje okrenu glave prema jednokrilnim vratima na lijevoj strani, iza stubišta. »Mislim da dopire odande«, reče Bishopova glavom pokazujući vrata.

»Da, i meni se tako čini.« Približe se vratima veoma oprezno.

Klik. Klik. Opet začuju zvuk, no još uvijek zvuči nekako udaljeno, što znači da ne dopire s druge strane vrata.

Palmer stavi prst na usne, zatim ispruži ruku i polako gurne vrata, moleći Boga da ne škripe.

I nisu, ali to i nije bilo važno. Tamo nema nikoga. Iza vrata je samo betonsko stubište koje vodi dolje u podrum. U dnu stubišta su druga vrata, također otvorena nekoliko centimetara, no iznutra dopire svjetlo.

Palmer signalizira Bishopovoj da zajedno siđu. On će ići prvi.

Bishopova se kimanjem složi.

Veoma oprezno spuste se jednu po jednu stubu. Kad napokon stignu do drugih vrata, Bishopova se može zakleti da će joj srce eksplodirati u prsima.

Iza vrata začuju novi zvuk. Sada zvuči poput pokreta.

Palmer još jednom signalizira partnerici. Poručuje joj da se pripremi.

On će gurnuti vrata, ali ne polako kao ona prijašnja. Gurnut će ih brzo i snažno, s namjerom da iznenadi onoga tko je iza njih.

Bishopova mu još jednom pokaže da se slaže s njegovim planom.

Još jednom Palmer nijemo odbroji na prste.

Tri...

Dva...

Jedan.

34 Uvlačenjem dima koji naizgled traje cijelu vječnost, Adrian Kennedy pomoću prve cigarete upali drugu.

Hunter čeka. »Znao sam da to tebi neće promaknuti, stari prijatelju«, reče Kennedy, ispuhujući gust oblak dima. »No svejedno nisam očekivao da ćeš tako brzo skužiti. Po čemu si otkrio?« »Po tebi, Adriane«, odgovori Hunter. »Po tebi sam otkrio.« »Stvarno? Kad?« »Već onda kad sam prvi put gore prelistavao dosje Kristine Rivers«, objasni Hunter.

Kennedy ga upitno pogleda. »Tamo piše da si bio na poprištu zločina.« Kennedy ga još uvijek upitno promatra. »Ma daj, Adriane. Poznam tebe i znam kako radi NCAVC. Ti nikamo ne putuješ osim kad baš moraš. Većina NCAVC-ovih operacija koordinira se ili iz tvog ureda u Quanticu ili onoga u Washingtonu. Ti rijetko kad izlaziš na teren.« Kennedy promatra kako se dim s vrha cigarete uzdiže u zrak. Izgleda kao da uživa u Hunterovu nagađanju. »Naravno«, nastavi Hunter, »prvo ubojstvo ovog ubojice bilo je intrigantno, ali ne toliko da bi uznemirilo direktora NCAVC-a da osobno ode na poprište zločina. U njemu nije bilo ničeg što već prije nisi vidio, Adriane – ubojica koji uzima žrtvine dijelove tijela? Ubojica koji u žrtvino tijelo urezuje poruku? Ubojica koji namjesti svoju žrtvu u određeni položaj?

Biroov arhiv u Quanticu prepun je sličnih slučajeva.« Odmahne glavom. »Ne, morao je postojati neki drugi razlog zbog kojeg si tako brzo otišao u Detroit. I nemoj mi reći da je detroitska policija zatražila pomoć FBI-a, jer nije. Nije mogla, samo nekoliko sati nakon pronalaženja trupla.« »Razumijem tvoju logiku, Roberte«, reče Kennedy. »I u cijelosti je smislena, ali razlog zbog kojeg smo otišli u Detroit nije morao biti nužno povezan sa žrtvom. Mogao je biti povezan s ubojicom.« »I ja sam to najprije pomislio«, prizna Hunter. »Neaktivan ubojica.

Netko koga je NCAVC već tražio. Ubojica koji je dugo mirovao, a zatim se odlučio opet pojaviti. No to još uvijek ne objašnjava u potpunosti tvoju prisutnost na poprištu. A onda te odao govor tijela.« Kennedy izgleda pomalo iznenađeno. »Stvarno? Kad?« »Kad su izvađene fotografije Kristine Rivers s poprišta zločina«, objasni Hunter. »Tvoja sabranost se malo poljuljala i odvratio si pogled s fotografija. Što smo više govorili o njoj, to si bivao nemirniji.« Kennedy izgleda kao da se pokušava sjetiti tog trenutka. »A zatim, malo kasnije«, doda Hunter, »pitao sam je li bila silovana.

Agentica Fisher je prije odgovora brzo razmijenila pogled s tobom, a odmah nakon toga ti si postavio isto pitanje o losanđeleškoj žrtvi. U tvom je glasu, Adriane, bilo i nešto više od strepnje. Bila je bol. Nakon što sam ti rekao da ubojica nije ni Lindu Parker dirao na takav način, bol u tvom glasu pretvorila se u olakšanje.« Zastane i zagleda se u direktora NCAVC-a.

Kennedy ostane staložen. »Bol zbog smrti gospođice Rivers i olakšanje zbog činjenice da nije bila silovana.« Hunter opet ušuti.

Kennedy na licu zadrži pokeraški izraz. »Adriane, poznam te dovoljno dobro i znam da se nikad ne bi osobno uplitao. Tome dodaj činjenicu da si žrtvu više puta nazvao krsnim imenom i nešto mi tu jednostavno ne štima. NCAVC-ovo pravilo broj jedan u

istragama brutalnih serijskih ubojstava glasi: nikad nemoj osobno shvaćati slučaj, nikad se emocionalno se veži ni za koga i ni za što, posebno ne za žrtve.« Kennedy vrhom palca lagano udari po filtru da otrese pepeo, potom pogleda Huntera. »Što bi bilo kad bih ti rekao da je Kristine Rivers bila u FBI-evu programu zaštite svjedoka i da smo zato tako brzo preuzeli slučaj?« »Onda bih ti rekao da pokupiš svoje agente, da se tornjate iz mog ureda i da mi prestanete traćiti vrijeme.« »Zašto?« »Zato što nije bila u programu zaštite svjedoka.« »Kako možeš biti toliko siguran? Imena FBI-evih zaštićenih svjedoka su stroga tajna.« »Zezaš me?« Hunter zvuči napola uvrijeđeno. »Da je Kristine Rivers bila zaštićena svjedokinja, ne biste je preselili u veliki grad kakav je Detroit niti joj dopustili da se upiše na vrhunsko sveučilište kao što je Wayne State – tako bi bila previše izložena. Rizik bi bio prevelik: mogao bi je prepoznati neki kolega student ili netko drugi na ulicama Detroita. Zaštićeni svjedoci se uvijek sele u nepoznata mala mjesta, negdje Bogu iza leđa, ne u velike metropole. Osim toga, ni ti ni tvoji agenti nemate pojma tko je ubojica. Da je Kristine Rivers ubijena zato što je bila zaštićena svjedokinja, točno biste znali gdje trebate tražiti ubojicu.« Kennedy kimne i neveselo se nasmiješi. »Hoćeš li sada, molim te, prestati s tim sranjima?«, upita Hunter. »Tko je ona, Adriane?« Kennedy se zagleda u fotografiju koju Hunter drži u ruci. »Vjerojatno si u dosjeu pročitao da joj se majka zove Suzanne Rivers?« Hunter kimne jednom. »No u dosjeu ne piše da je djevojačko prezime Kristinine majke Kennedy. Ona je moja sestra. Roberte, Kristine je bila moja nećakinja.«

35 Čuvši napokon tko je bila Kristine Rivers, Hunter zine. Zna da mu je Kennedy ovaj put rekao istinu. »Tako... tako mi je žao, Adriane. Nisam htio...« Kennedy se na trenutak zagleda u daljinu. »Znam da nisi htio, Roberte. Dovoljno dobro te poznam, stari prijatelju.« Još jednom otpuhne dim cigarete. »Zašto mi to nisi odmah rekao? Zar si stvarno mislio da ćeš tijekom cijele istrage moći od nas skrivati tu informaciju?« »Naravno da nisam mislio da će ostati tajna«, odgovori Kennedy. »Čak i da sam to želio, znam da bi ti otkrio. Samo nisam očekivao da ćeš to učiniti za sat vremena. Mislio sam da sam izvrsno glumio kad su gore izvađene njezine slike.« Slegne ramenima. »Očito nisam. No ionako bih ti sve rekao nakon ovog prvog sastanka. Prije nego što se večeras vratim u Washington.« »Zašto nakon sastanka?«, upita Hunter. »Zašto nisi odmah rekao?« Tri uniformirana policajca izađu iz upravne zgrade na čik-pauzu i stanu nedaleko Huntera. Kad zapale cigarete, Kennedy dâ Hunteru znak da prošeće s njim. »Zato što nisam htio da pristaneš na suradnju samo zato da bi mi napravio uslugu«, odvrati Kennedy čim se nađu na sigurnoj udaljenosti od policajaca. »Nisam htio da pomisliš kako koristim ubojstvo svoje nećakinje da bih te namamio u ovu istragu.« Popušio je cigaretu i ugasio opušak na zidu. »Htio sam da radiš na ovome slučaju, Roberte. Htio sam te na ovome slučaju od prvoga dana, jer ti ove scenarije čitaš bolje od svakoga koga znam

i, da budem potpuno iskren, u FBI-u i ostalim agencijama nema nikoga u čiju profesionalnu sposobnost vjerujem više nego u tvoju.« Načas ušuti, sljedeće riječi prepune su emocija. »Taj gad je ubio moju nećakinju. Unakazio je njezino lice. Izvadio joj oči. Skalpirao je. Tko to, dovraga, radi? I zatim je ostavio njezino tijelo u prljavom i odvratnom spremištu, među špricama koje su bacili narkići i iskorištenim kondomima, ali znaš što je najčudnije? Usprkos svom mom gnjevu i mržnji, gotovo sam zahvalan tom gadu što ju nije silovao.« Izvadi treću cigaretu. »Roberte, znam da je nisi poznavao, no bila je veoma draga djevojka.

Uvijek nasmijana. Uvijek i u svemu pozitivna. Sreća je jednostavno bila njezin sastavni dio.« Nova tuga pojavi se na njegovu licu. »Imala je samo dvadeset godina. Pred njom je bio cijeli život. Imala je mnogo razloga za život, a neki bolesni skot joj ga je oduzeo. Oduzeo nam ju je.« Hunter nikad nije vidio Kennedya toliko shrvana osjećajima. »Njena obitelj... moja sestra, shrvani su. A ja? I ja sam shrvan, ali sam i prokleto bijesan i neću stati sve dok ne uhvatimo tu vreću govana. Vjeruj mi, više puta mi je ovoliko falilo da te nazovem.« Pokaže palcem i kažiprstom. »A zatim sam, rano jutros, čuo da je Kirurgova moguća treća žrtva pronađena ovdje u Los Angelesu. Nisam morao provjeravati, znao sam da će slučaj dobiti LAPD-ova JUNZ. Znao sam da ćeš ti dobiti slučaj.« Hunter se nasloni na zid. »Zbog tri žrtve«, nastavi Kennedy, »urezane poruke na latinskom jeziku na leđima žrtava i zagonetke koje nam ostavlja taj bolesnik, nisam nimalo sumnjao da će te slučaj zaintrigirati i da ćeš htjeti raditi na njemu, pogotovo zato što je jedna žrtva ubijena na tvom području. No htio sam s tobom osobno razgovarati. Nisam to htio preko telefona. Zato sam ovdje.

Da nisi pristao na zajedničku operaciju, razgovarao bih s tobom u četiri oka i sve ti ispričao.« Hunter ga pogleda.

»Da, vjerojatno bih te preklinjao za pomoć. Ne samo zato što si ovo već prokljuvio, već zato što nemamo ništa, Roberte. Protekla dva mjeseca praktički je svaki moj agent silne sate radio na nekom aspektu ove istrage, a nismo se pomakli ni centimetar. A ti već znaš zašto, zar ne?« Hunter ništa ne odgovori, no Kennedy zna da zna. »Da«, prizna Kennedy. »Mi smo se najprije držali samo jedne teorije – da Kristine nije bila nasumična žrtva. Njezino ubojstvo jednostavno nije mogla biti slučajnost. Po mom mišljenju i slijedom toga, mišljenju FBI-a, postojao je samo jedan razlog zbog kojeg je odabrana, a taj razlog sam ja. U to nisam nimalo sumnjao. Napokon, ja sam direktor FBI-eva Nacionalnog centra za analizu nasilnih zločina i Jedinice za biheviorističku analizu. Stoga sam odgovoran za zatvaranje pa čak i smrt stotina i stotina kriminalaca.

Popis ljudi koji mi se žele osvetiti zato što me smatraju za nešto odgovornim vjerojatno je duži od rijeke Mississippi. I zatim ona urezana slova na Kristineinim leđima. Kad smo ih napokon dešifrirali, moje uvjerenje da je ubijena samo zato što je moja nećakinja eksponencijalno se povećalo – ‘Ljepota je u odnosu’.« Kennedy pusti da ta riječ neko vrijeme odjekne zrakom. »Po mom mišljenju«, nastavi, »značenje izreke bilo je potpuno jasno.

Ubojica je mislio samo na jednu vrstu odnosa – obiteljskih.« Opet zastane, ostavljajući Hunteru vremena da razmisli o tome. »Ljepota obitelji, Roberte, uništena rukama jednog bolesnog kurvinog sina. Ja sam tu poruku vidio kao ubojičin način da mi jasno da do znanja zbog čega je oduzeo život mojoj nećakinji.« »Ali, zašto to nije jednostavno rekao?«, upita Hunter. »Poslao ti pismo... anonimno nazvao... mogao ti je čak poslati SMS. Postoji sva sila načina na koje ti je ubojica mogao javiti. Zašto je pisao izreku na latinskom?

Zašto je od toga napravio zagonetku tako da razlama riječi i da slova sliče simbolima?« »Što ti misliš, Roberte?«

Hunter shvati koliko je njegovo pitanje bilo glupo. »Jer je to ono što radite ti i NCAVC«, kimajući glavom odgovori na vlastito pitanje. »Točno«, složi se Kennedy. »Naš je posao prokljuviti tragove, zagonetke, slagalice, mozgalice... sve što počinitelj ostavi za sobom, bilo namjerno ili slučajno. Htio je da saznam, ali nije htio raditi moj posao umjesto mene. U Kristineinom ubojstvu sve se savršeno poklapalo s tim da se radi o ‘osveti’.« »Jeste li bili bliski?«, upita Hunter. »Ti i Kristine?« »Uz ovaj moj posao?« Kennedy odmahne glavom. »Teško je biti obiteljski čovjek. Što misliš, zašto imam dvije bivše žene? Jedva imam vremena popišati se na miru. No trudio sam se. Kristine je bila moja jedina nećakinja. Viđao sam je jednom ili dvaput godišnje. Studirala je pravo, zagrijala se za kriminalističko pravo, pa bi me ponekad došla posjetiti u Quantico. Obožavala je sve što se ticalo akademije – arhiv, priče, fotografije, forenzički laboratorij... sve.« Hunter šuti, Kennedy otpuhne još jedan dim prije nego što nastavi. »Vjeruj mi, Roberte, cijeli vod agenata i kadeta pregledavao je stare slučajeve, popise imena... sve čega smo se mogli sjetiti. Zatim smo iznenada dobili poziv policije iz Wichite. Uvjeren sam da možeš zamisliti kakav je kaos u našoj istrazi izazvalo to drugo ubojstvo. Za vrijeme istrage Krstineina ubojstva nijednom nije spomenuta riječ ‘serijski’. Svi smo bili uvjereni da njezino ubojstvo znači izravan napad na mene.« Načas izgleda kao se ljuti na samoga sebe. »Kad je u jednadžbu dodan Albert Greene, bili smo primorani ponovno pretresti našu teoriju, no i tada sam bio toliko zaslijepljen bijesom i čvrsto uvjeren da je ubijena samo zato da mi se netko osveti, da smo nastavili gubiti vrijeme i slijediti pogrešan smjer. Proširili smo svoju teoriju o osveti i nastavili kucati na pogrešna vrata.« »Proširili ste teoriju o osveti?«, upita Hunter. »Kako?« Kennedy slegne ramenima. »Prije nego što danas odem, pobrinut ću se da ti i detektiv Garcia dobijete potpune kopije naših istraga oba ubojstva,

uključujući svaku fotografiju koju imamo, kao i sve ostalo. Tako da vi dečki možete i sami pogledati.« »U redu.« »Ali sada prestajem sa svojom tvrdoglavošću«, uvjerava Huntera. »Ubojstvo Linde Parker ovdje u L.A.-u...« Odmahne glavom. »Ovo nema veze sa mnom. Ne može imati jer se Albert Greene i Linda Parker nikako ne uklapaju. Bez obzira koliko sam bijesan, morat ću prihvatiti činjenicu da se Kristine jednostavno našla u krivo vrijeme na krivom mjestu.«

36 S obzirom na ono što su Adrian Kennedy i specijalni agenti Williams i Fisher već vidjeli na ploči s fotografijama, Hunteru i Garcii nije trebalo dugo da ih upoznaju s ono malo podataka do kojih su došli u istrazi ubojstva Linde Parker. »I to bi otprilike bilo to«, izjavi Garcia i nasloni se na lijevu stranu ploče. »Robert i ja smo se vraćali ovamo u ured kako bismo dogovorili sljedeći potez, kad smo zatekli specijalnu agenticu Ericu Fisher kako njuška ovuda. Službeno je naša istraga ubojstva Linde Parker počela prije nekoliko sati.« Načelnica Blake sumnjičavo odmjeri detektive. »Nećete spomenuti teoriju ‘umjetnosti’?« »Teoriju umjetnosti?«, upita Kennedy. Iznenađeno se okrene Hunteru. »Vi momci ste već došli do teorije?« »Ne bih išao tako daleko i nazvao je teorijom«, odvrati Hunter. »No nakon otkrića poruke urezane na žrtvinim leđima, vodeći forenzičar na poprištu ubojstva sinoć je sugerirao nešto što nam je spojilo nekoliko točkica.« »Možemo li je čuti?«, upita Kennedy. Već je počeo žudjeti za novom cigaretom.

Hunter pusti da Garcia upozna agente s tom labavom teorijom. Čim je Garcia završio, u uredu zavlada muk. Tišinu je prekinula načelnica Blake. »Ludo, ha? Da, ali o čemu god se radilo...«, pokaže na ploču s fotografijama, »... ovo nije djelo normalne osobe.« »Slažem se«, reče agentica Fisher dok je zajedno s agentom Williamsom ponovno proučavala slike zidova i pokućstva u spavaćoj sobi

Linde Parker. »I moram priznati da, gledajući samo ovu situaciju, ima neki suludi smisao. Ako ovo zaista nije posljedica žrtvina pokušaja bijega od napadača – a s obzirom na poruku koju je ubojica urezao na njezina leđa – jasno vidim kako ste došli do te teorije. Ali...«, okrene se i pogleda Huntera i Garciu, »... kad to stavimo u kontekst – prve dvije Kirurgove žrtve, stanje na tim poprištima i poruke na njihovim leđima – ta teorija ‘umjetnosti’ malo gubi na snazi, ne mislite li? Na prva dva poprišta nije bilo nikakve krvi po zidovima. Nije bilo ‘krvavih poteza kista’, kako je to rekao detektiv Garcia.

Jedna žrtva ostavljena je u prljavom spremištu, druga u svojoj spavaćoj sobi koja je, moram dodati, bila besprijekorno čista. Tamo nije bilo ničeg umjetničkog.« »I zatim imamo izreke koje je ubojica urezao na leđa prve dvije žrtve«, doda agent Williams. »‘Ljepota je u odnosu’ i ‘ljepota je u oku promatrača’.

Ni one se ne uklapaju u teoriju umjetnosti.« »Naravno«, prihvati Garcia i prekriži ruke na prsima. »Da me pitate za brzu procjenu ovdje i sada, morao bih se složiti s vama. Ta se teorija pojavila jer smo imali samo jednu žrtvu i jedan scenarij, ne tri. A svi mi dobro znamo da se tijekom svake istrage teorije veoma lako mijenjaju, no još uvijek nismo spremni u potpunosti odbaciti ovu.« »FBI se ovime bavi više od dva mjeseca, a mi smo tek pozvani na zabavu. Nismo još dobili pravu priliku bilo što učiniti – pročitati dosjee o istragama, preslušati vaše vrpce s razgovorima, razgovarati s mogućim osumnjičenicima... Nismo imali priliku ni pomnije pogledati nijednu od fotografija koje ste nam pokazali, ali iz onoga što sam dosad čuo i vidio, ako se ispostavi da je ovaj ubojica stvarno toliko lud da sebe drži umjetnikom, ako ispadne da je toliko lud da ubojstvo smatra umjetničkom formom, a poprišta ubojstva slikarskim platnom, to me ne bi mnogo iznenadilo. Bi li vas?« Kennedy zastane i pogleda svoje agente. Nitko ništa ne izusti, no prazan pogled u njihovim očima odaje koliko su se duboko zamislili.

»Što se tiče serijskih ubojica koji ostavljaju poruke, jedna stvar je sigurna«, nastavi Garcia. »Bile poruke šifrirane ili ne, uvijek imaju neko dublje značenje, ne ostavlja ih samo zato da se ruga policiji.« Podigne jednu fotografiju koja prikazuje leđa Linde Parker. »Dakako, ovo smo dešifrirali, ali još nismo shvatili pravo značenje nijedne od ovih izreka, jer mislim da je to ono čemu stremi ovaj ubojica. Što god on misli da postiže ovim ubojstvima, želi da ga razumijemo, bez obzira koliko su suludi njegovi razlozi. Želi da shvatimo zašto radi to što radi.« Kennedy i njegovi agenti u tišini razmišljaju o Garciinu argumentu. »Gledajte«, uključi se Hunter u razgovor kako bi razbio napetost koja se naočigled nakupljala u uredu. »Mi samo želimo reći da u ovom trenutku ne možemo ni u što biti sigurni i zbog toga još ne možemo odbaciti nijednu mogućnost. S nekim kao što je Kirurg, Umjetnik, Liječnik ili kako god ga želite zvati, moramo imati otvoren um, moramo razmišljati izvan okvira, jer je jedna stvar sigurna – tko god bio taj tip, veoma je domišljat, obrazovan, vješt i ne igra po pravilima.« »Znam da ne mogu govoriti u vaše ime, u ime FBI-eva NCAVC-a«, dovrši Garcia Hunterovu misao. »Napokon, mi ovdje smo samo detektivi, ali i samim viđenjem svega ovoga, mogu vam reći jednu stvar – ovaj tip nije poput drugih ubojica s kojima smo dosad imali posla.«

37 Jednim brzim pokretom, policajac Palmer gurne druga vrata u podrumu i jurne unutra, držeći čvrsto objema rukama dršku pištolja. Srce mu dvostruko brže tuče, oči su mu razrogačene – dvadeset posto zbog straha, osamdeset posto zato da bi poput jastreba dobro pregledao prostoriju.

Bishopova duboko udahne zrak, proguta knedlu i krene za partnerom.

Uvježbanim policajcima treba samo djelić sekunde da uoče svoju metu – muškarca koji stoji na drugom kraju prostorije.

Očito su iznenadili tog visokog i vitkog muškarca. Od straha je nespretno ustuknuo.

Prošla je cijela jedna duga sekunda prije nego što su Palmer i Bishopova uočili da muškarac nešto drži u rukama, no ruke je držao veoma nisko, tako da nisu uspjeli vidjeti o čemu se radi.

Prevlada policijska obuka. »Baci to«, glasno vikne Palmer nervoznim glasom. Uperi pištolj u muškarčeva prsa.

Muškarac oklijeva. »Rekao sam da to baciš«, vikne Palmer još jednom, nadajući se da mu glas zvuči odlučnije nego prije nekoliko sekundi.

Muškarac brzo skrene pogled s policajca na policajku. »Baci to«, naredi Palmer posljednji put. »Baci ili ću te upucati.« Nadmašen brojčano i oružjem, muškarac napokon posluša i ono što je držao u rukama baci na pod. Policajci začuju kako je uz glasan zveket palo

nešto veoma teško, no ne mogu vidjeti što jer im smeta metalni krevet sličan bolničkom. »Stavi ruke tako da ih mogu vidjeti«, reče Palmer, no muškarac malo oklijeva, zatim ustukne korak. »Polako, smiri se, druškane«, odvrati muškarac, očito pokušavajući kupiti malo vremena.

Palmer stavi prst na okidač. »Ruke stavi tamo gdje ih mogu vidjeti... odmah.« Muškarac stavi lijevu nogu usporedno s desnom, stane u raskoračni stav. »Da ti vidim ruke.« Palmerov glas još uvijek malo drhti. »Odmah.« Unatoč svoj obuci, prevlada znatiželja pa Palmer samo na djelić sekunde skrene pogled na krevet.

Muškarac to primijeti.

Palmeru treba još jedna sekunda dok ne shvati u što gleda, a kad shvati, adrenalin šikne njegovim žilama, cijelo mu se tijelo napne.

Bishopova krene za Palmerom i stane s njegove desne strane. I ona napokon ugleda cijeli prizor.

Srce joj prestane kucati. »Isuse Kriste!«

38 Na kraju sastanka odlučeno je da će, umjesto da se svi trpaju u kutiji šibica u Policijskoj upravnoj zgradi (u Hunterovu i Garciinu uredu), bolje biti da zajedničku istragu koordiniraju iz FBI-eva losanđeleškog ureda u Westwoodu. Najprije je predloženo da se cijela operacija premjesti u Quantico i urede NCAVC-a, ali je načelnica Blake brzo okončala taj razgovor. Ukoliko to nije prijeko potrebno, njezini detektivi moraju ostati u Los Angelesu. »Isuse!«, reče Garcia posjevši se na svoju stolicu i trljajući umorne oči palcem i kažiprstom. »I sam broj papira u tim dosjeima je nevjerojatan.

Kako su ih uspjeli skupiti toliko u samo dva mjeseca?« »Pa«, reče Hunter ne skrećući pogled s kompjutorskog zaslona. Već je ispričao Garcii o razgovoru koji je vodio s Kennedyem za vrijeme čik-pauze. »Adrian od samog početka ima na raspolaganju cijelu vojsku agenata koji rade na slučaju.« »Da, to se i vidi«, odvrati Garcia. »Čitao sam bez prestanka protekla tri sata. Oči će mi se rastopiti, a jedva sam zagrizao u njihovu dvomjesečnu istragu.« I Hunter je počeo osjećati jednaku frustraciju. U skladu s njihovom teorijom o osveti, NCAVC je sastavio popis svih istraga na kojima je u proteklih dvadeset pet godina osobno radio Adrian Kennedy – četiristo četrdeset i četiri slučaja. S tog popisa izvršili su nevjerojatan broj provjera, razgovora i nadzora... tu su transkripti svake izgovorene riječi i trebat će im najmanje mjesec dana dok ne pročitaju sve razgovore, a kamoli ostale dokumente.

»Ta njihova teorija o osveti«, reče Garcia otvarajući istovremeno dva dokumenta na svom zaslonu. »Jednostavno nisu htjeli odustati od nje, zar ne?« »Očito nisu«, reče Hunter. »Ispočetka je to bilo sasvim razumljivo«, složi se Garcia. »Napokon, netko je ubio nećakinju direktora FBI-a, tako da je osveta prva teorija koja će pasti na pamet svakom istražitelju, ali vidi ovo.« Premjesti se na stolici. »Nešto više od mjesec dana kasnije, kao što obojica znamo, saznali su za drugu žrtvu – Alberta Greenea. Isti M.O. Isti potpis, ali nova poruka, no znamo da to nije nimalo uobičajeno za serijskog ubojicu. Nakon što se FBI pojavio u Wichiti i cijeli dan pretraživao poprište, netko je nabacio da bi se moglo raditi o serijskom ubojici. Nabacio.« Pogleda Huntera. »Sav su trud uložili u proširenje teorije o osveti kako bi se u nju uklopio Albert Greene.« Hunter kimne. »Od jednog ubojstva iz osvete do ubilačkog pohoda iz osvete.« »Točno tako«, potvrdi Garcia. »Ubojica koji ne kažnjava samo direktora Kennedya, već sve koji su radili na nekoj određenoj istrazi.

Svakoga koga ubojica smatra odgovornim za nečije zatvaranje ili smrt.« »Da budemo pošteni, Carlose«, javi se Hunter, »to je još uvijek veoma uvjerljiva teorija. NCAVC svake godine pomaže bezbrojnim agencijama diljem cijele države. Da ne spominjem slučajeve na kojima sami rade. U svakoj njihovoj istrazi sudjeluju brojni specijalni agenti, detektivi, uniformirani policajci i ljudi iz ureda državnog tužitelja.« Hunter ustane i priđe aparatu za kavu. »Osveta je, obojica to znamo, veoma snažan motiv.

Ako ubojica stvarno smatra Adriana odgovornim za ishod neke istrage, razumno je pretpostaviti da će smatrati odgovornima i sve ostale povezane s istragom – ili barem glavne igrače.« Natoči šalicu svježe kave. »Kavu?«, upita. »Ne hvala, ne treba«, odvrati Garcia. »O tome nema spora, Roberte.

Da, osvetnički pohod je još uvijek moguća teorija, ali oni su protresli cijelo obiteljsko stablo Alberta Greenea kako bi vidjeli je li netko izravno povezan

s policijom i nisu našli ništa. Bez obzira što tražili i gledali, jednostavno nisu mogli uklopiti Alberta u svoju teoriju. Zato bi čovjek mislio da će napokon odbaciti tu teoriju i početi razmatrati druge mogućnosti.« Hunter otpije gutljaj kave i vrati se za svoj stol. »Pa to su i učinili.« Garcia se naceri. »Da, smislili su dodatnu teoriju o osveti. Mogućnost da je ubojstvo gospodina Greenea ‘zavaravanje’ – nešto što će skrenuti NCAVC s pravoga traga. Ukratko, počeli su istraživati mogućnost da ovaj ubojica ubija potpune strance, u ovom slučaju Alberta Greenea, koristeći se istim M.O.-om i potpisom kao i prilikom ubojstva Kristine Rivers. Samo zato da bi izgledalo kao da je to djelo serijskog ubojice.« Široko otvorenih očiju, Garcia izdrži Hunterov pogled. »Jasno mi je zbog čega bi većina ljudi mislila da je to bila ludost«, reče Hunter. »No kad malo razmisliš, nije toliko ludo kao što zvuči.« »Kako to?« »I sam znaš koliko su jedinstveni svi u LAPD-u ili bilo kojoj policiji u zemlji čim se pojavi ubojica policajaca, je li tako? Cijela policija će ostaviti sve drugo i ganjati ga dok ga ne pronađu.« Hunter slegne ramenima. »Ubiješ nećakinju direktora FBI-a i nema sumnje da ćeš na sebe navući gnjev jedne od najmoćnijih policijskih agencija na svijetu koja će te ganjati svime čime raspolaže – svim sredstvima, svim saveznicima. A Adrian Kennedy neće odustati... nikad. No ako središ stvar tako da izgleda kao da je bila nasumična žrtva pomahnitalog serijskog ubojice, začas će se pretvoriti u jednu potpunu drukčiju istragu po arhivima FBI-a. Vidiš li logiku?« Garcia nekoliko trenutaka razmisli o tome. »U redu, priznajem, ima nekog suludog smisla, ali ne dovoljno da bi to bila najbolja FBI-eva teorija.

Potratili su dva mjeseca i bezbroj radnih sati u razgovorima s pogrešnim ljudima i tražeći na pogrešnim mjestima. Nije ti direktor Kennedy bez razloga rekao da od početka istrage nisu napredovali ni centimetra.« »Znam«, odvrati Hunter. »I da, griješili su, ali svi smo mi griješili, Carlose. Adrian je priznao da je bio zaslijepljen gnjevom i taj gnjev je,

nažalost, usmjerio istragu u pogrešnom smjeru. No neće nam pomoći razgovor o tome što je trebalo učiniti. Sada možemo jedino zaboraviti na te greške i krenuti dalje.« PING. Na Garciinu mobitelu pojavi se pisana poruka. Prekine razgovor s Hunterom i brzo pogleda zaslon. »Oh, sranje!«, reče. U očima mu se pojavi čisti strah. »Je li sve u redu?«, upita Hunter.

Poruku je Garcii poslala njegova žena Anna, sadržavala je jednu riječ i ljutit emotikon.

Dolaziš?:( »Gotov sam«, odvrati. »Ubit će me, bit ću toliko mrtav da će me morati dvaput pokopati.« Brzo uzvrati poruku.

Na putu sam.:) »Što se dogodilo?« »Moram ići.« Promijenio mu se čak i glas. »Večeras bih trebao večerati sa svojtom, a potpuno sam izgubio pojam o vremenu.« Hunter pogleda na svoj sat – 19:12. Ni on nije primijetio da je vrijeme tako brzo prošlo. »Ovo će otprilike biti deseti put da kasnim na večeru s Anninim roditeljima.« »Oh, ne valja.« Garcia uzme jaknu. »Ti ostaješ?«, upita na izlazu. »Roberte, prošlo je sedam, a dan je svima bio paklenski dug, da ne spominjem da sinoć uopće nisi spavao.« »Da, znam. Ostat ću još samo malo. Htio bih pregledati još par stvari.« »Ti nisi Superman, znaš? Moraš se malo isključiti i odmoriti mozak prije nego što ti prsne ta velika vena na čelu. Osim toga, i oči su ti umorne.

To je tako očito. Izgledaš kao da si upravo popušio veliki joint.«

»Stvarno?« Hunter pokuša vidjeti svoj odraz na prozorskom staklu. »Nema smisla potpuno se iscrpiti već prvog dana istrage. Znam da opet počinjemo ispočetka, no pravilo o četrdeset osam sati ne odnosi se na log tipa. Ubija već mjesecima.« »Znam, ali stvarno neću ostati dugo.« Kažiprstom kvrcne po svom satu. »S druge strane, tebi bi bilo bolje da odeš.« »Da. Idem.« »Pozdravi Annu, može?« »Hoću. To jest, ako još bude htjela razgovarati sa mnom. Usput, ako nestanem bez traga, molim te, potraži plitki grob u mom stražnjem dvorištu.

A ako ne, vidimo se sutra u federalnom uredu.«

39 Svakome tko vozi niz Wilshire Boulevard bilo bi oprošteno kad bi losanđeleški ured FBI-a zamijenio za neku vrstu posebnog federalnog zatvora na čijim se prozorima izvana ne vide rešetke. Usprkos prvorazrednoj lokaciji, jedna stvar je svima očito jasna: sedamnaest katova visoka betonska zgrada nije izgrađena kako bi bila ugodna oku i to svojstvo ima svaka FBIeva zgrada u državi.

U uredu na uglu, na osmom katu te bezlične i zagonetne zgrade, specijalni agenti Fisher i Williams nisu gubili vrijeme na smještanje.

Prostorija koja im je dana na korištenje je četiri puta veća od Hunterova i Garciina ureda u policijskoj upravnoj zgradi, opremljena visoko tehnološkim monitorima, brzim kompjutorima i gigantskim 4K zaslonima.

Oboje FBI-evih agenta provelo je posljednja tri sata pregledavajući fotografije s poprišta ubojstva Linde Parker, kao i u ponovnom čitanju niza dosjea iz njihovih istraga ubojstva Kristine Rivers i Alberta Greenea – dviju žrtava čije životne priče ne mogu biti različitije. »Sranje!«, reče agentica Fisher i odgurne se sa stolicom od stola. Još neko vrijeme zuri u zaslon svog kompjutora, zatim u njega baci kemijsku koju je držala u ruci. »Jesi li dobro?«, upita agent Williams i nagne se kako bi vidio zaslon svoje partnerice. Navikao je na iznenadne provale bijesa agentice Fisher. »Larry, više nemam pojma što radim.« Stavi vrhove prstiju na sljepoočnice. »Ponovno čitam ove dosjee, ali nemam pojma što tražim.« No to uopće nije bila istina – specijalna agentica Erica Fisher jako dobro zna što traži dok ponovno čita dosje za dosjeom i proučava fotografiju za fotografijom. Pokušava naći nešto što bi bacilo barem jedan tračak svjetla,

bez obzira koliko slabog, na to kako je ubojica za žrtve odabrao baš ove tri osobe.

Najprije su mislili da je Kirurg ubio Kristine Rivers jer je bila nećakinja direktora Kennedya, no ta teorija sada više nije držala vodu. Ipak, odabrao je Kristine, Alberta i sada Lindu i za to mora postojati neki razlog.

Da nije slučajno? Našli su se u krivo vrijeme na krivome mjestu?

Kao što su ranije rekli Hunter i Garcia, još ne mogu odbaciti nijednu mogućnost, no agentica Fisher još nikad nije radila ni na jednom slučaju niti je čula da je ikad neki serijski ubojica nasumično birao svoje žrtve. Čak i u slučaju poput ovoga, gdje žrtve nemaju nikakve veze jedna s drugom i žive u različitim dijelovima zemlje, mora postojati nešto što je privuklo ubojicu – neko fizičko obilježje, karakteristika, nešto iz njihove prošlosti, mjesto, sklonost, stvar, vlasništvo... Nije važno je li drugima to logično ili ne. Moglo bi biti nešto što se može lako utvrditi ili nešto potpuno skriveno, ali uvijek je postojalo nešto. Čak i ako su detektivi Hunter i Garcia dobro naslutili svojom teorijom o umjetnosti i ako je ovaj ubojica zaista toliko lud da misli kako poprišta zločina i svoje žrtve pretvara u neku vrstu perverznog umjetničkog djela, nešto ga je natjeralo da pokuca na vrata Kristine Rivers, Alberta Greenea i Linde Parker. Sigurna je u to, ali što je to bilo? Što je više razmišljala o tome, to se više prisjećala nečega što je ranije rekao detektiv Garcia – da još nisu prokljuvili pravo značenje urezanih izreka, da ubojica pokušava komunicirati s njima, da želi da shvate zašto to radi. »Izvoli«, reče agent Williams nakon što je prišao njezinu stolu i na njega stavio šalicu vruće kave. »Ovo će ti malo pomoći.« »Hvala, Larry.« Agentica se zavali u stolicu i pogleda partnera. »Iako bih sad radije bocu vina.« Nagne malo glavu. »Ni votka ne bi bila naodmet.« »To se može lako srediti.« Williams pogleda na svoj sat. »Da barem. Već si me vidio pijanu, zar ne?«

»Aha.« Williams joj se nasmiješi, pogledaju se u oči.

Mora priznati da je specijalni agent Larry Williams izuzetno privlačan muškarac, ali to je samo vrh ledene sante. Uz dobar izgled, još je i inteligentan, predan, uspješan, pravi džentlmen i najbolji agent s kojim je dosad radila.

I bio je potpuno zateleban u agenticu Fisher.

Iako se veoma trudio to tajiti, agentica Fisher vidjela bi to u njegovim očima svaki put kad bi je pogledao. Čula je to u njegovu glasu. Osjećala u njegovu dodiru.

Istinu govoreći, u nekim drugim okolnostima, vjerojatno bi se zaljubila u njega, no njeno srce pripadalo je nekome drugome. Nekome potpuno drukčijem od njega.

Nakon kratke stanke za odlazak u WC, agentica se vrati svojim dosjeima. Dok joj se u glavi roje različite misli, grupira fotografije u tri zasebne skupine – žrtve, urezane poruke, poprišta zločina. Nakon toga ustane, odmakne se nekoliko koraka od stola i polako prijeđe pogledom po tim stupcima... jednom... dvaput... deset puta.

Ove smo dešifrirali, ali još nismo prokljuvili pravo značenje ovih izreka. »Ovo nema smisla.« Mozak joj je obamro, oči su joj umorne, tijelo iscrpljeno.

Ovaj ubojica pokušava komunicirati. »Ovdje nema ničega. Detektiv Garcia nije bio u pravu.« Želi da ga shvatimo. Želi da shvatimo zašto radi to što radi. »Možda mogu pokušati opet sutr...« Dok okreće glavu od kompjutorskog zaslona, nešto na jednoj fotografiji privuče joj pažnju. Zastane.

Tijelo joj živne.

Dvije sekunde...

I mozak joj živne.

Tri sekunde...

I eto ga.

40 Iako osjeća velik umor, Hunter odluči prije povratka kući svratiti u Thirsty Cow Lounge u Silver Lakeu. Ovo je mjesto nekoć bila zloglasna rupetina za kamiondžije. Prije se zvala Smradara, ali su je potpuno renovirali i sada je pretvorena u ugodan retrobar, svjetovima daleko od rupčage kakva je nekoć bio. S velikim izborom škotskog viskija, burbona i drugih žestokih pića te širokim asortimanom koktela, nimalo ne zaostaje za razvikanim viski i koktel-barovima u samom središtu L.A.-a. I cijene su umjerenije, što značajno povećava njegovu privlačnost, a s obzirom na to da je single malt škotski viski Hunterova najveća strast, The Thirsty Cow Lounge postao je posljednjih godina jedno od njegovih najomiljenijih mjesta.

U svom stanu ima malu, no veoma impresivnu, zbirku škotskog viskija koja bi zadovoljila ukus i najvećih poznavatelja. Nikad sebe nije smatrao nekim velikim stručnjakom, ali je za razliku od većine svojih prijatelja, koji su također tvrdili da uživaju u single malt škotskom viskiju, znao kako treba uživati u aromi i jačini slada, umjesto da se njime samo opija. Iako je ponekad bilo sasvim u redu i napiti se.

Hunter sjedne na drugi kraj blistavog bijelog šanka koji zajedno sa zidovima obloženim ulaštenim tamnim drvom i glazbom Parova Stelara, koja je svirala u starinskom džuboksu, doprinosi osjećaju ugodnosti i opuštenosti. Tek što je naručio svoj prvi viski, u bar uđe profesorica Tracy Adams. Sjajna crvena kosa slobodno joj pada na ramena, šiške je uvila u dražesni smotak u stilu 1940-tih godina. Na sebi ima crno-bijelu rockabilly haljinu bez rukava koja se vezuje oko vrata, vide joj se obje ruke prekrivene tetovažama. Svilena vrpca oko njezina struka u savršenom je skladu s crnim niskim cipelama Mary Jane. Dok prilazi Hunteru, nekoliko mušterija se okrene i pogleda je.

»Jesam li mnogo propustila?«, upita pokazavši na čašu koja stoji na šanku ispred njega. Pitanje poprati osmijehom od kojeg bi zamucao i najsamouvjereniji muškarac. »Zapravo i nisi«, odvrati Hunter i ustane.

Cmokne ga u usne. »Iznenadio si me, ali mi je veoma drago što si nazvao.« Hunter je svojevoljno većinu život proveo kao usamljenik i zato mu nimalo nije smetalo što je sam. Nije mu smetalo što sam pije, večera ili posjećuje neka mjesta. Tako se mogao odmoriti od vlastitih misli. No ponekad nije nimalo dobro ostati sam sa svojim mislima. Osim toga, Garcia je bio u pravu. Zna da se mora isključiti iz slučaja, makar na par sati. Mora malo odmoriti mozak, a nije vidio boljeg načina za to nego da ga provede u društvu osobe kakva je Tracy. Ne samo zato što je inteligentna, duhovita i strahovito privlačna, već je jednako tako mogla s njime držati korak u ispijanju viskija.

Hunter pričeka dok Tracy ne sjedne, zatim se vrati na svoje mjesto. »Onda, što ti večeras paše?«, upita ga, misleći na njegov izbor viskija.

Hunter joj samo gurne svoju čašu.

Tracy je podigne i prije nego što je prinese bliže nosu, odmah osjeti snažan miris dimljenog treseta. »Laphroaig?«, upita, ali se odmah ispravi. »Ne, Ardbeg.« Hunter se nasmiješi. Znao je da će pogoditi.

Jednako kao Hunter, i Tracy Adams obožava škotski viski. Ima nos i nepce jednako rafinirane kao i svaki stručnjak, što je naučila od svoga oca, istinskog Škota iz Škotskog visočja. »Je li ovo Uigeadail?«, upita kad prinese čašu usnama. »Nije.« Ispravi se nakon malog gutljaja. »Corryvreckan, je li tako?« Njezin škotski gaelski je besprijekoran.

Hunter kimne.

»Ajoj.« Nagne se na stolcu i gurne čašu prema Hunteru. »I unutra nema vode. Dan je bio tako loš?« Hunter nema neki omiljeni viski. Obično odabere svoju kapljicu prema tome kako se osjeća, pa iako je svima jedan veliki misterij, Tracy je uspjela ispravno protumačiti neke njegove izdajničke znakove. Jedan od njih je taj što je, kad bi imao loš dan, uvijek birao dimljeni slad, a nijedan nije više dimljen od Ardbeg Corryvreckana. »Nije jedan od boljih«, potvrdi Hunter.

Barmen, visok najmanje metar osamdeset osam, blistava osmijeha i plave kose svezane u hipsterski konjski rep, stavi ispred Tracy na šank crni papirnati ubrus. »Što ćete večeras?«, upita baritonom koji bi mogao pripadati naratoru iz dokumentarnih filmova. »Pa, pretpostavljam da ću i ja isto«, odvrati Tracy i pokaže glavom na Huntera. »I meni isto, molim vas.« Barmen lagano podigne jednu obrvu. »Stvarno? To je veoma težak, dimljeni slad. U alkoholu se još više osjeti. Sigurni ste da nećete radije nešto laganije?« »U redu je, Alex«, reče Hunter. »Ona se razumije u viski bolje od ikoga ovdje, uključujući i tebe i mene.« Barmen nasmiješeno pogleda Tracy. »Je li to točno?« Tracy slegne ramenima. »U tom slučaju, dobrodošli u The Thirsty Cow. Ja sam Alex.« »Tracy. Drago mi je.« Rukuju se. »Stiže Ardbeg Corryvreckan. Može led?« »Ne, no voljela bih da mi stavite otprilike petinu vode.« »O, sviđa mi se«, reče barmen, kimne Hunteru i natoči Tracy piće.

Tracy i Hunter kucnu se čašama.

»Znam da ne razgovaraš o poslu«, reče Tracy kad se barmen vrati svome poslu. »Stoga te neću ništa pitati, ali ako želiš o bilo čemu razgovarati, znaš da znam jako dobro slušati, je li tako?« Oboje otpiju svoja pića. »Na ovom slučaju radimo zajedno s FBI-em«, reče Hunter nakon kratke stanke.

Tracy se skoro zagrcne zbog njegovih riječi – tri deset posto zbog neočekivane vijesti i sedamdeset posto zbog toga što joj je odlučio povjeriti nešto o svom poslu. To još nikad prije nije učinio.

Brzo otpije još jedan gutljaj viskija. »Govoriš o istom slučaju zbog kojeg si odjurio s UCLA-e?« Hunter kimne. »Ali tek si...« Ušuti, shvati da ne zna sve. »Nisi zatražio njihovu pomoć, zar ne? Sami su se pozvali.« Hunter opet kimne.

Tracy je na UCLA-i predavala psihologiju i forenzičku psihologiju.

Točno zna kako radi FBI. Zna da FBI, osim rijetkih izuzetaka, pomaže lokalnim policijama samo kad ovi od njih službeno zatraže pomoć. »Znači, o čemu god se tu radi«, nastavi Tracy, »nije prvo u seriji i prešlo je granice grada, možda čak i države.« Hunter samo nabere čelo i otpije viski. »Pa, ako niste tražili pomoć, onda su svakako veoma brzo saznali.« »Za to sam ja kriv«, reče Hunter.

Iako je bila veoma znatiželjna, Tracy odluči da neće kopati dublje. Želi li joj reći još nešto, reći će sam. »Jeste li ikad prije radili zajedno s FBI-em?« »Ne u ovolikom omjeru. Nedavno sam im pomagao na jednom slučaju, ali tada sam bio na godišnjem odmoru. To nije bila zajednička akcija.« »Morat ćete se premjestiti u Quantico?«

»Nema šanse«, odvrati Hunter. »Radit ćemo iz FBI-eva losanđeleškog ureda u Westwoodu.« Tracy nije ni pokušala sakriti koliko je zadovoljna tim odgovorom. »Oh, izvrsno. Znači, i dalje vrijedi poziv za sutrašnju večeru?« Potpuno je zaboravio na njihove planove za večeru, no nije to odao ni svojim pogledom ni izrazom lica. »Da, naravno.« Tracy se nasmiješi. »Jesu li WC-i iza?« Hunter kimne. »Brzo se vraćam.« Otpije još jedan gutljaj viskija prije nego što uzme torbicu.

WC-i se nalaze na kraju kratkog hodnika, iza veoma ukusno uređenog dijela sa stolovima. Tracy se nasmije kad ugleda natpise na vratima.

Na desnima piše »Viski«, a na lijevima »Votka s vanilijom i brusnicama«.

Nikakvo čudo što se barmen toliko iznenadio, pomisli.

U tom trenutku iz muškog zahoda izađe muškarac srednjih tridesetih godina, visok metar osamdeset osam. Na sebi ima tamnu majicu, plave traperice i crne čizme. Čim ugleda Tracy, stane i nasmiješi se. »Oho«, reče prelazeći polako pogledom s njezina lica na grudi, pa dolje sve do cipela. »Lijepa si. I sviđaju mi se tvoje tetovaže.« Malo frflja, Tracy vidi koliko je pijan. »Hvala«, ljubazno odvrati Tracy.

Koža na muškarčevu licu je potamnjela i ogrubjela od boravka na otvorenom. Ima kratku kosu i frizuru u vojničkom stilu, široka prsa i ramena ukazuju na tijelo puno mišića.

Kad Tracy pokuša ući u ženski WC, muškarac korakne ulijevo i blokira joj put.

Tracy ga pogleda u tamnosmeđe oči. U njima opazi nestašluk. »Možete li me pustiti, molim vas?«

»Slušaj«, reče muškarac. Glas mu zvuči kao da dopire iz cijevi napunjene vodom. »Vidio sam te kako sjediš za šankom s nekim govnarom, ali to je vjerojatno zato što ne poznaš nikog boljeg. No reći ću ti nešto: lijepa djevojka kao što si ti zaslužuje nekoga tko će ti pokazati što je dobra zabava.

Nekoga poput mene.« Ispruži ruku prema njezinoj kosi, primoravši je da brzo ustukne. »Slušaj«, odvrati, ne skrećući pogled s njegovih očiju. »Budući da je prilično očito da si večeras malo previše popio, zanemarit ću tvoju uvredu o svom dečku za šankom. Očito je da to iz tebe govori alkohol. Ali evo jednog malog savjeta – napij se vode i reci barmenu da ti naruči taksi. Daljnje opijanje vjerojatno će ti samo pogoršati noć, da ne spominjem kako ćeš se osjećati sutra ujutro.« Pokuša proći uz njega, no on još jednom prepriječi put. »Ja imam mnogo bolju ideju«, reče muškarac. »Zašto ne bih tu unutra ušao s tobom?« Pokaže palcem iza ramena. »Pa ćemo se tamo ti i ja upoznati kako treba. Znaš o čemu govorim, je li tako?« Spusti ruku na prepone i polako ih protrlja.

Tracy se nasmije. »Ne znam bih li se trebala smijati ili ispovraćati.

Toliko si ogavan i odvratan.« »Ha?« »Oh, dragi, oprosti«, reče sa sažaljenjem u očima. »Previše nepoznatih velikih riječi? Mogu ti prevesti ako hoćeš.« »Htio bih da sa mnom uđeš tu unutra. Tada ću ti pokazati što je stvarno ‘veliko’. Zašto bi pila s VW Bubom...«, pokaže prema baru, »... kad se možeš zabavljati s limuzinom?« Objema rukama pokaže na sebe.

Tracy napravi bolnu grimasu. »Umijeće razgovora naučio si iz kolačića sreće?« »Pokazat ću ti što sam naučio.« Posegne za njenom rukom.

Strašna pogreška.

Tracy lijevom rukom odgurne muškarčevu ruku u stranu, a desnom krene prema njegovu trbuhu.

Muškarac na sebi ima tijesnu majicu, što bi joj olakšalo naći pravo mjesto da već nije znala gdje treba udariti. Kad njezini prsti dodirnu njegov trbuh, muškarac razrogači oči i zadašće od boli. Refleksno napne trbušne mišiće kako bi dočekao udarac, no prekasno. Tracy je prstima već pritisnula lineu albu, tanko vezivno tkivo koje na sredini trbuha vezuje mišiće.

Lice mu se iskrivi od boli.

Tracy pritisne još jače.

Bol je toliko jaka, toliko strašna da je muškarca iznevjerio glas.

Tracy se nasmiješi.

Noge mu zadrhte, sigurna je da će se muškarac srušiti. Istoga časa popusti malo pritisak kako bi ostao na nogama.

Oči mu čudno zatrepću.

Tracy ga odgurne, zid mu pomogne da ostane u uspravnom položaju. »Nakon što odem, bit ćeš malo omamljen, u redu?«, reče Tracy brižnim i nježnim glasom. »No za par minuta bit ćeš bolje.« Muškarac je pogleda s preklinjanjem u očima. »Dakle«, nastavi Tracy, »ponovit ću ti moj savjet: napij se vode, zatim pozovi taksi i idi kući. Za večeras je bilo dosta opijanja, u redu?« Muškarac uspije samo kimnuti glavom. »I, molim te«, doda Tracy. »Ne pokušavaj na takav način prići nijednoj drugoj curi... nikada.« Napokon ga pusti i uđe u ženski zahod. Nekoliko sekundi kasnije začuje kako se srušio na pod.

Hunter je za šankom popio svoj viski i počeo se osvrtati na barskom stolcu.

Tracy nema već nekoliko minuta. Isto tako, nije se vratila ni ona visoka gromada od muškarca koji je netom prije Tracy također otišao u toalet.

Već se počeo pitati bi li trebao otići provjeriti što se dogodilo, kad ugleda kako ona gromada teturajući izlazi iz stražnjih prostorija. Desnu ruku drži na trbuhu, kao da je upravo tamo udaren. Na licu mu je izraz čiste agonije. Stigne do Huntera i zastane. »Trebao bi je držati na uzici, druškane«, reče jedva čujnim pripitim glasom. »Molim?« U Hunterovoj blizini nema nikoga, znači muškarac se očito obraća njemu. »Ona je opasna po život, eto što je.« Potpuno zbunjen, Hunter nastavi promatrati muškarca kako uzima jaknu s naslona stolice i teturajući izlazi iz bara. »Što je to bilo?«, upita Alex Huntera. »Nemam pojma. Idem provjeriti što je s Tracy.« Nije morao otići. Čim se okrenuo na stolcu, Tracy se napokon pojavila i vratila na svoje mjesto. »Što se dogodilo?«, upita Hunter. »Na što misliš?« »Pa, onaj propali hrvač je upravo izašao iz toaleta, prošao uz mene i rekao da te držim na uzici jer predstavljaš opasnost po život.« Tracy se nasmije. »Stvarno je to rekao?« »Tko je on? I što si učinila?« »Zapravo, nije nitko«, odvrati Tracy. »Srela sam ga iza. Zatražio je moj savjet i ja sam mu ga dala.« »Savjet?« »Da. Rekla sam mu da bi trebao otići kući. Večeras je već dovoljno popio. Gdje je?« Okrene se i pogleda po baru, ali ga ne uspije ugledati. »Otišao je«, reče joj Hunter. »Oh, znači da je ipak poslušao moj savjet.«

Huteru se sve to skupa učini veoma bizarnim, ali odluči da više neće zapitkivati.

Tracy popije svoje piće. »Još jedno?« Hunter načas razmisli. »Kako bi bilo da nešto prigrizemo? Jesi li već jela?« Tracy se nasmiješi i baci pogled na svoj sat. »S obzirom na to da je prošlo jedanaest navečer... da, već sam večerala, ali ti mogu raditi društvo.« Ušuti i izazovno ga pogleda. »Ili, kako bi bilo da odemo k meni da ti nešto skuham?« Tracy je izvrsna kuharica. Hunter to veoma dobro zna. »Sigurna si?«, upita je. »Prilično je kasno i ne bih ti htio smetati.« »Da. Potpuno sam sigurna. I nećeš mi smetati.« Nasmiješe se jedno drugom i u tom času zazvoni mobitel u džepu njegove jakne.

Tracy ga pogleda, jednostavno ne može vjerovati da će se ovo opet dogoditi. »Detektiv Hunter, JUNZ«, javi se Hunter.

Bio je to specijalni agent Williams.

Dok Hunter nijemo sluša, izraz njegova lica postaje sve sumorniji. »Gdje?«, upita i pogleda na svoj sat. »Sada nisam kod kuće, ali mogu biti tamo za petnaest minuta.« Sluša još nekoliko trenutaka. »O.K. Bit ću spreman.« Prekine razgovor i pogleda Tracy.

Nije ga morala ništa pitati. Poziv u ovo doba noći može značiti samo jednu stvar. »Strašno mi je žao«, reče Hunter pogladivši je po ruci.

Iako veoma razočarana, Tracy se nasmiješi. »U redu je«, odvrati. »Takav je tvoj posao.« Otpije piće. »Opet isti počinitelj?« Hunter kimne.

»Oho, taj ne gubi vrijeme, zar ne?« Hunter stavi nekoliko novčanica na šank i uzme svoju jaknu. »Još se jednom duboko ispričavam«, reče. »Sve dok se namjeravaš za to iskupiti, ne smeta mi«, odvrati mu napola šaljivim, napola ozbiljnim tonom. »Možeš na to računati.« Spusti poljubac na njene usne i zatim izjuri iz bara.

41 Točno četrdeset pet minuta nakon što je otišao iz bara The Thirtsy Cow, crni terenac pokupi Huntera na kućnoj adresi. Imao je dovoljno vremena za tuširanje i presvlačenje. Šezdeset pet minuta nakon toga, sastane se s Garciom i oboje FBI-evih agenata na aerodromu Van Nuys u San Fernando Valleyu. Lica im svima odaju koliko su malo spavali. »Kavu?«, upita Garcia kad Hunter uđe i ponudi mu jednu od dvije čašice koje je držao u rukama.

Hunter je rado prihvati. »Čitaš mi misli.« »Savršeno tempirano«, reče agent Williams pridruživši im se. »Avion će biti spreman za manje od pet minuta.« »Imamo li još kakve informacije osim onoga što si mi rekao preko telefona?«, upita Hunter.

Rečeno mu je samo da je Kirurg ubio novu žrtvu i da ima otprilike sat vremena da se spremi, a onda će po njega doći automobil i odvesti ga na aerodrom. »I ja znam veoma malo«, odvrati Williams. »Ali sigurno više od nas«, reče Garcia. »Znamo li barem kamo letimo?« »Tucson u Arizoni«, odgovori agentica Fisher, čim završi telefonski razgovor. »Jučer ujutro, nakon što smo saznali za treću Kirurgovu žrtvu ovdje u Los Angelesu, postalo je kristalno jasno da se ne zadržava u jednom gradu ni u samo jednoj državi.« Dugo vam je trebalo, pomisli Garcia, no ne izreče to naglas. »Dakle«, nastavi agentica, »prije nego što smo došli ovamo, pobrinuli smo se da svaki policijski odjel, svaki mrtvozornički i šerifov ured u zemlji dobije hitnu obavijest da, čim pronađu truplo bez nekih dijelova i urezane

simbole na tijelu, istoga časa stupe u kontakt s FBI-em te da lokalni detektivi ne započinju istragu. Prije otprilike dva sata, naš glavni ured u Quanticu primio je poziv iz tusonske policije u Arizoni. Jučer, rano navečer, pronađeno je muško truplo s čudnim simbolima urezanim na leđima.« Zastane kako bi povećala napetost. »Rečeno je da je na žrtvinim leđima urezana neobična kombinacija slova i simbola. Zvuči poznato?« »To je sve što znamo o žrtvi?«, upita Garcia.

Agentica slegne ramenima. »U ovome času, da... Oh, da, još nešto«, doda prije kretanja prema avionu. »Tusonska policija drži čovjeka u pritvoru.« »U pritvoru?«, iznenađeno upita Hunter.

Agentica kimne. »Upravo su mi javili. Uhićen je na poprištu zločina.

Policajci su ga zatekli kako stoji nad truplom.«

42 Detektiv iz odjela za ubojstva u tusonskoj policiji, James Miller, gurne naočale srebrna okvira na hrbat nosa, zatim tutne ruke duboko u džepove hlača. Narednih pet minuta kroz dvostrano ogledalo pomno promatra muškarca u lisičinama koji sjedi za stolom s druge strane stakla. »James, što radiš?«, upita detektiv Edward Hill, pridruživši se partneru u prostoriji za promatranje broj jedan. Nakon šest godina rada u policiji, Hill je prije nešto manje od godine dana napokon postao detektiv. Devet je godina mlađi od Mullera. »A što misliš da radim, gušteru?«, odvrati Miller ni ne pogledavši ga.

Otkako ih je kapetan prije jedanaest mjeseci stavio da rade zajedno, Miller nije Hilla zvao nikako drukčije osim »Gušter«. »Ono što i uvijek prije ispitivanja osumnjičenika«, odgovori Hill zastavši uz njega. I on pogleda zagonetnog visokog muškarca obrijane glave koji sjedi za metalnim stolom. »Zato mi se sviđaš, Gušteru. Bistar si. Nije ni čudo što si postao detektiv.« Hill se ne nasmije na šalu. »Zar nisi čuo što je rekao kapetan? Mi ne smijemo ispitivati osumnjičenika. James, ovo nije naš slučaj. Možemo ga samo držati ovdje dok ne stigne FBI.« »Da, čuo sam kapetana«, odvrati Miller, »A ako ti, Gušteru, želiš izigravati marionetu tim seronjama u crnim odijelima i s glupim avijatičarskim sunčanim naočalama, samo izvoli, no ja se nisam ubijao rintajući u odjelu za ubojstva samo zato da bih izigravao dadilju osumnjičeniku za ubojstvo. Ovaj tip je uhićen u Catalina Foothillsu. Ako si zaboravio, to je u našoj nadležnosti. Koliko mi je poznato, sve dok ne

dobijemo kakve službene papire, ovo je naš slučaj, ne tiče se federalaca.« Napokon se okrene i pogleda Hilla. »Jesi li vidio kakve papire?« Hill napravi grimasu. »Nisam, ali obojica znamo da stižu, pa zašto onda gubiti vrijeme na njegovo ispitivanje, kad znamo da nakon toga više ništa nećemo moći učiniti? Prije izlaska sunca oduzet će nam slučaj. Prema onome što sam čuo, federalci su već na putu ovamo.« »Onda bi bilo najbolje da što prije uđemo unutra«, odvrati Miller pogledavši na sat. »Toliko želiš da nam nastradaju guzice?«, upita Hill gladeći svoju kozju bradicu. »Kapetan Suarez će nas srediti zbog toga. To znaš, je li tako?« »Ne, neće. Zapravo će nas vjerojatno pozvati na piće uspijemo li dovoljno razbjesniti FBI.« Hill sumnjičavo pogleda Millera. »Gušteru, kapetan mrzi federalce. To traje još od davnih vremena.

Jednom ćeš ga moći zamoliti da ti ispriča cijelu priču.« U to je Hill mogao povjerovati. Znao je mnogo murjaka koji nisu podnosili FBI. Narednu minutu zagleda se u muškarca s druge strane ogledala. »Zar je zaspao?«, upita namrštivši se. »To je samo jedna od više zanimljivih činjenica o ovome tipu«, odvrati Miller. »Stojim ovdje već gotovo deset minuta, a taj tip, osim treptanja, nije pomaknuo nijedan mišić.« »Što? Stvarno?« »Ni jebeni centimetar, Gušteru. Nije pomaknuo ruku... Nije trznuo nogu... Nije protresao koljeno... Nije nervozno počešao bradu... Nije okrenuo glavu... Nije oblizao usne... Ništa. Nije pomicao čak ni oči i pogledao sa strane. Otkako sam ovdje, cijelo vrijeme sjedi u istom položaju i bulji u svoje ruke. Kao da je u nekakvom transu ili nešto slično. Nikad nisam vidio nikoga tko je tako usredotočen i tko se može toliko kontrolirati, a kamoli tipa koji je suočen s optužbom za ubojstvo.«

Hill se ugrize za usnu i prekriži ruke na prsima. »Znamo li već njegovo ime?«, upita Miller.

Hill odmahne glavom. »Ne. Ništa. Nije imao nikakvih papira: vozačke dozvole, kreditnih kartica, novčanika. Ničega.« »Otisci prstiju? Prepoznavanje lica?« »Dobili smo nulu. Nije u sustavu.« »I ništa ne govori.« »Ne«, potvrdi Hill. »Još nije izustio nijednu riječ. Ne možemo ga ni upisati jer mu ne znamo ime.« »Zbog toga je ovo šansa koja se događa jednom u životu, Guštere«, reče Miller. »Ovo je serijski ubojica kakvog možeš vidjeti jedino u holivudskim filmovima. Kužiš što ti govorim?« »Serijski ubojica?« Hill hipnotizirano pogleda Millera. »Onda je ovo jako brzo eskaliralo. Zašto misliš da je serijski ubojica« »Gušteru, nemoj biti toliko naivan. Što misliš, zašto su federalci u ovo doba noći na putu ovamo, samo nekoliko sati nakon uhićenja gospodina Kipa?« Miller načas zastane. »Dat ću ti jedan mig – ne zato što je nešto ukrao u trgovini.« Hill skrene pažnju na muškarca u prostoriji za ispitivanje. »Gušteru, nemojmo se zavaravati«, doda Miller, skine jaknu i zavrne rukave. »Ljudi poput njega su glavni razlog zbog kojih radimo u policiji... razlog zbog kojeg se toliko trudimo postati detektivi. Ne znam za tebe, ali kad sam ja bio klinac, nisam se mogao nagledati filmova o serijskim ubojicama. Odgledao sam sve koje sam mogao jer su me očaravali. Još uvijek me očaravaju.« Hill se malo više približi staklu. »Gušteru, ovo je Tucson«, nastavi Miller. »Da, i mi ovdje imamo zločina. Imamo i ubojstva, ali nemamo ovakvih stvari.« Pokaže na muškarca. »O ovakvim stvarima pišu se knjige i snimaju filmovi.« Izvadi

pištolj i stavi ga na stol u prostoriji za promatranje. »A on je ovdje, sjedi u našoj prostoriji za ispitivanje. Reci da sam znatiželjan, ali bih veoma volio ući u njegovu glavu, čak i na samo nekoliko minuta. Osim toga, ja sam izvrstan ispitivač, to znaš.« Krene prema vratima. »Stvarno namjeravaš ući tamo?«, upita Hill. »Možeš se okladiti.« »I misliš da neće zatražiti odvjetnika? Zapravo me veoma iznenađuje što to još nije učinio, ali opet, otkako je uhićen, nikome nije rekao nijednu riječ, Jamese.« »Pa, vidjet ćemo, zar ne? Usput, ne moraš uključivati dugme za snimanje.«

43 Sedam metara duga putnička kabina u mlažnjaku Dassault Falcon 2000EX podijeljena je na tri veoma udobna dijela – prednji dio s četiri sjedala, sredinu s tri sjedala i stražnji dio također s tri sjedala. Svih deset stolica koje se mogu okretati 360 stupnjeva, presvučeno je mekanom bež kožom, svaka ima vlastite medije, kontrole temperature i utičnice. Na prednjoj strani, u blizini pilotske kabine, dobro je opremljeni bar i zaključan ormarić s oružjem. U stražnjem dijelu, iza prostora za putnike, prostrana je kupaonica s impresivnim tušem. LED svjetiljke putnici mogu podešavati u skladu s raspoloženjem, bilo svaki zasebno ili u zajedničkom dijelu ili pak u cijelom avionu. »Ajme«, komentira Garcia kad on i Hunter uđu u avion. »Federalcima ide mnogo bolje nego nama.« »O, u to se slobodno možete kladiti«, reče agentica Fisher, povlačeći se uz njih kako bi zauzela sjedalo u prednjem dijelu aviona.

Agent Williams sjedne na stolicu nasuprot njoj. »Možete prestati sliniti, detektive«, nije se uspjela suzdržati agentica. »Ovo je samo avion.« Hunter i Garcia ostanu u prednjem dijelu i sjednu na preostale dvije stolice. »Jesi li stigao na vrijeme na večeru sa svojtom?«, upita Hunter zakopčavajući sigurnosni pojas. »Ma kakvi«, odgovori Garcia. »Večeru sam propustio, ali sam stigao na vrijeme za desert i piće i, zahvaljujući svojoj šarmantnoj osobnosti, uspio sve popraviti.« Hunter se nasmiješi. »Uvjeren sam.«

Nekoliko trenutaka nakon što su se svi ukrcali u privatni mlažnjak, Dassault Falcon počne rulati po pisti. Dvije minute kasnije dobiju od kontrolnog tornja dopuštenje za uzlijetanje koje prođe veoma glatko, kao i penjanje na visinu letenja od osam tisuća petsto metara. Pilot ih kroz zvučnik ukratko obavijesti da su uvjeti za let dobri, da je nebo vedro i da će let trajati oko sat i dvadeset pet minuta. »Što je s tobom?«, upita Garcia. »Kad si otišao iz ureda?« Hunter nagne glavu na jednu stranu. »Mnogo kasnije nego što sam htio.« »Aha, nekako sam znao da će se to dogoditi.« Agentica Fisher pričeka dok pilot ne isključi znak »zavežite pojaseve«, zatim okrene svoju stolicu tako ih sve može vidjeti. »Htjela bih vam svima nešto pokazati«, reče, izvadi nekoliko fotografija iz svoje aktovke i stavi ih na veliki sklopivi stol između sebe i Williamsa.

Hunter i Garcia obrate pažnju na slike.

Jednako kao što je to učinila u njihovu privremenom uredu, agentica ih je podijelila u tri skupine – fotografije žrtava, urezanih poruka i poprišta zločina. »Jučer ste u svom uredu«, započne agentica, »spomenuli mogućnost da bi ovaj obojica mogao biti toliko lud da ubojstvo smatra umjetničkom formom, sjećate se?« Kimne Garcii. »Mogućnost da poprište zločina vidi kao neku vrstu praznog slikarskog platna, neku vrstu okvira za svoj rad.« Garcia izgleda gotovo šokirano. Teško mu je povjerovati da je agentica Fisher zaista slušala što je govorio, a kamoli razmišljala o tome. »Dakle«, nastavi agentica, »čim smo se smjestili u novom uredu, počeli smo ponovno pregledavati neke dosjee i sve fotografije s poprišta Kirurgove prve žrtve.« Skrene pogled na fotografije na stolu, stoga ih pogledaju i svi ostali. »I mislim da imamo nešto.«

»Nešto?« Garcia se nagne naprijed, nasloni lakte na koljena. »Nešto što bi moglo povezati prva dva poprišta s ovom teorijom o umjetničkom djelu?« »Moguće.« U mlažnjaku je od iščekivanja čak i zrak prestao strujati. »Jučer ste rekli nešto«, reče agentica obraćajući se Garcii, »što mi se bez prestanka vrti u glavi.« »I što bi to bilo?«, upita Garcia. »Rekli ste da, iako smo dešifrirali latinske izreke, još uvijek nismo prokljuvili njihovo pravo značenje. Zato sam, ponovnim pregledavanjem fotografija s prva dva poprišta, shvatila da ste u pravu. Zaslijepljeni našom prvom teorijom, možda smo strašno pogriješili.« Glas joj poprimi ton ispričavanja. »Greška je bila ta što smo istraživali isključivo žrtve i zanemarili sve ostalo.« »Sve ostalo?«, upita Garcia. »Na poprištima zločina?« »Točno. Bavili smo se samo žrtvama.« Podigne desnu ruku da malo pričekaju. »Sada ću vam svima postaviti pitanje – je li netko od vas zagrijan za umjetnost? Mislim reći, čitate li o umjetnosti, odlazite li u galerije, muzeje, na izložbe i takve stvari?« »Ne, ne baš«, odgovori Garcia. »Rijetko«, prizna Hunter. »Zašto?«, upita Garcia.

Agentica Fisher izvadi iz aktovke tri ispisa s interneta. Nijedan nije povezan ni s jednom žrtvom niti s poprištem zločina. »Pa, ja nikad nisam bila strastvena ljubiteljica umjetnosti«, reče. »No jučer, u vašem uredu, rekli ste da je umjetnost subjektivna. Ovisi o razumijevanju svake pojedine osobe.« Stavi prvi ispis fotografije na stol. Prikazuje savršeno pospremljen krevet s čistim bijelim plahtama usred veoma prljave i zakrčene prostorije. »Ono što nekome može izgledati kao umjetnost...«

Izvadi drugi ispis. To je potpuna suprotnost prvom – prljav, nepospremljen krevet na sredini potpuno bijele, sterilne prostorije. »... nekome drugome nije ništa drugo nego smeće.« Posljednji, treći, ispis prikazuje upravo to – hrpu smeća ostavljenu na sredini umjetničke galerije.

Kad je agentica stavila sva tri ispisa na stol, Hunterovo i Garciino lice poprime još zamišljeniji izraz. »Ovo su samo tri očita primjera, no čini se da su umjetničke galerije posvuda zatrpane sličnim djelima. Umjetnost je nekoć bila nešto što su ljudi veoma cijenili, no čini se da u današnjem modernom svijetu gotovo sve može biti umjetnost. Ova hrpa smeća«, pokaže na posljednju sliku, »prodana je za pola milijuna dolara.« »Nemoguće.« Garcia istovremeno izgleda i iznenađeno i uzrujano. »Definitivno se bavim pogrešnim poslom, jer to bih mogao i ja napraviti.« Agentica ostavi ispise na stolu i izvadi jednu fotografiju iz hrpe »žrtve«. »Dakle, imajući to na umu, kao što rekoh, možda smo grdno pogriješili što smo istraživali jedino žrtve. Uzmimo, na primjer, prvu žrtvu.« Pokaže im fotografiju koju je odabrala. Snimak tijela Kristine Rivers na prljavom podu spremišta. Na slici se ne vidi preostali dio brvnare. »Osim žrtve, ovo je sve što se vidi.« Vrati fotografiju na stol i odabere drugu, ovaj put iz hrpe »poprišta«.

To je širokokutni snimak trupla Kristine Rivers s pozadinom od zidova išaranih živopisnim grafitima i podom punim šarenih otpadaka. Agentica se odmakne nekoliko koraka, stane nasred prvog dijela aviona i svima pokaže fotografiju. »Ali ako gledate cijelo poprište kao jednu cjelinu ili, još bolje, kao jednu sliku...« Udaljenost je fotografiji dala jednu potpuno novu perspektivu. »... tada možete vidjeti jednu mnogo širu sliku.«

44 Detektiv James Miller uđe u prostoriju za ispitivanje broj jedan u policijskoj postaji Alvernon Way u središtu Tucsona i za sobom zatvori vrata. Umjesto da priđe malom metalnom stolu na sredini klaustrofobične podzemne prostorije, ostane potpuno nijemo stajati na vratima, ruku zabijenih duboko u džepove, pogleda prikovana za muškarca koji sjedi za stolom.

Iako je uz glasan tresak zatvorio vrata, muškarac ne podigne pogled.

Nastavi zuriti u svoje ruke u lisičinama pričvršćenim za stol.

Ovo »nijemo stajanje na vratima« je sastavni dio Millerove tehnike ispitivanja, tehnike koju je razvijao više od dvanaest godina radeći kao detektiv za ubojstva u Arizoni, no usprkos svom iskustvu, sada osjeća malu nervozu.

Da, u tih dvanaest godina ispitao je stotine osumnjičenika, mnogi su bili ubojice, ali koliko se može sjetiti, još nikad se nije našao licem u lice sa serijskim ubojicom, kamoli s onim kojeg želi FBI. Pročitao je mnogo knjiga i pogledao masu dokumentaraca o njima, ali istinu govoreći, oduvijek se nadao da će jednoga dana biti vodeći detektiv u nekoj istrazi serijskih ubojstava – onoj vrsti istrage koja će zainteresirati cijelu zemlju i pojavljivati se na naslovnicama. U mislima je uvijek zamišljao sebe kao osobu zaduženu za ispitivanje – onu čiji je zadatak izvući istinu iz ubojice. No čim su se za njim zatvorila vrata, osjetio je takvu nelagodu kakvu nije osjetio već mnogo godina. U ovom muškarcu koji sjedi za stolom definitivno je nešto potpuno drukčije, nešto što Miller još ne može odrediti, ali što god to bilo, čini se da je ohladilo zrak u prostoriji.

Miller skrene pogled na ogledalo na istočnom zidu. Zna da je njegov partner s druge strane i da ga promatra.

Miller ostane sabran.

Muškarac i dalje drži pognutu glavu.

Miller čeka.

U ovoj istoj prostoriji odigrao je nekoliko varijacija iste igre – nijeme igre »neću se pomaknuti, neću te pogledati u oči«. Iz iskustva zna da to nije ništa drugo nego psihološki rat. Igra iskazivanja psihičke snage. Hoće li muškarac prvi pokazati da je primijetio detektiva, bilo riječima, pokretom ili pogledom, ili će Miller popustiti pred muškarčevom odlučnošću i prvi progovoriti?

Nekome neupućenom ovo bi se moglo činiti djetinjastim, no Miller je znao kakvu važnost imaju takve psihološke igrice u prostoriji za ispitivanje.

Zato je proveo toliko vremena proučavajući muškarca kroz staklo. Jednako kao što profesionalni pokeraš pokušava pročitati svoje suigrače i sukladno tome primijeniti svoju taktiku, Miller pokušava to isto, no muškarac se ničim ne odaje, osim činjenicom da je veoma odlučan.

Tko, pomisli Miller, nakon uhićenja na poprištu ubojstva, provodi cijelo vrijeme sjedeći sam u prostoriji za ispitivanje, bez pomicanja ijednog mišića i bez da izusti ijednu riječ? Još nikad nije sreo nekoga s tolikom samokontrolom. Mora priznati, muškarac je nevjerojatno discipliniran.

Miller ga ne ispušta iz vida.

Muškarac ne miče pogled sa svojih ruku.

Na Millerovo veliko iznenađenje, prvi dio njegove taktike – zatvaranje vrata uz glasan tresak – neslavno je propao. Tresak je trebao uzdrmati muškarčevu koncentraciju, primorati ga da podigne glavu i pogleda detektiva. Šok-taktika koja ga sve dotad nijednom nije iznevjerila.

Možda sam trebao jače zalupiti vratima, pomisli Miller.

Izvadi ruke iz džepova, napravi četiri koraka i stane ispred metalnog stola.

Muškarac ne podigne pogled.

Miller sjedne.

Muškarac ne podigne pogled.

Miller se nasloni na naslon stolice, prekriži noge i ležerno stavi ruke na krilo. I taj je pokret isplaniran. Tako se Miller namjesti u opuštenu i bezbrižnu pozu, dok muškarac sjedi na rubu stolice, lagano pogrbljenih ramena, očito u mnogo napetijem položaju.

Miller čeka.

Deset sekundi.

Muškarac ne podigne pogled.

Petnaest sekundi.

Muškarac ne podigne pogled.

Dvadeset sekundi.

Muškarac pomakne oči, samo pogledom prijeđe preko stola i napokon ga zaustavi na detektivu koji sjedi ispred njega.

Imam te.

Miller bi najradije pobjedonosno skočio u zrak, no ostane smiren.

Pogleda muškarca u oči. Tek tada primijeti da su mu oči duboko usađene i crne poput ugljena. »Dobra večer«, napokon reče Miller smirenim i sabranim glasom.

Pozdrav poprati laganim kimanjem.

Muškarac ne reče ništa. »Zovem se James Miller, radim kao detektiv u odjelu za ubojstva u tusonskoj policiji.« Muškarac ništa ne odvrati. »Mogli bismo započeti tako da nam kažete svoje ime. Znate, to bi mnogo pojednostavnilo stvar.« Muškarac ne odvrati ništa. »Pa, znam da možete govoriti jer ste, prema izvješću o uhićenju, kad su vas dva policajca zatekla kako stojite iznad trupla Timothya Davisa i rekla

vam da im pokažete ruke, rekli, citiram: ‘Čekajte malo, mogu objasniti.’

Stoga znamo da niste nijemi.« Ovo je još jedan Millerov trik. Dobro zna da u izvješću piše kako je muškarac rekao: »Polako, smiri se, druškane« – no namjerno je rekao nešto drugo kako bi potaknuo muškarčevu reakciju, možda čak i njegov odgovor – »To nije ono što sam rekao«, što bi bilo jako dobro. Onda bi to mogao biti početak razgovora i Miller bi mogao nešto postići. No muškarac i opet ništa ne reče.

Miller ostane u svojoj opuštenoj pozi. »Možeš ti, druškane, i dalje igrati svoju nijemu igru, ali obojica znamo da ćeš na kraju pjevati poput ptičice. Nisi prvi koji igra tu igru, a nisi ni posljednji, a svima vam je zajednički nazivnik taj što na kraju svi progovorite. Možda nećeš razgovarati sa mnom, ali ćeš progovoriti. To ti mogu obećati. Ja sam ovdje samo prvi u nizu i mogu ti garantirati da je sa mnom najlakše razgovarati, jer po tebe dolaze neke velike face. Znaš o čemu govorim, zar ne?« Muškarac napokon pomakne glavu i podigne bradu tek toliko da može pogledati Milleru u oči. Nekoliko dugih trenutaka pilje jedan drugome u oči.

Miller ne vidi nikakvih znakova da muškarac namjerava odustati od šutnje.

Pokuša još jednom. »Koliko si ih dosad ubio?« Nema odgovora. »Tri? Četiri? Pet?« Nema odgovora. »Koliko?« Tišina.

Ovo očito ne pali. U trenutku kad namjerava promijeniti taktiku, vrata iza njega se otvore. »Koji to klinac radiš?«

Detektiv Miller se okrene na stolici, no muškarac se jedva pomakne.

Samo lagano nagne glavu na jednu stranu tako da može vidjeti što se to događa iza detektiva. »Zar si skroz pošandrcao?« Gromoglasan, autoritativan glas pripada kapetanu Suarezu, niskom, punašnom čovječuljku čije je raspoloženje uvijek na samom kraju veoma kratkog fitilja. Dok govori, debeli meksički brkovi pomalo komično poskakuju gore-dolje preko njegovih usana. »Tko ti je dopustio da premjestiš zatvorenika iz njegove ćelije u prostoriju za ispitivanje? Zar sam frfljao i zamuckivao kad sam ti rekao da ovog osumnjičenika ne smijemo ispitivati? Ovo nije naš slučaj, detektive Miller. Pripada usranim federalcima. Mislim da sam u tome bio veoma jasan.« Miller ispruži noge i pogleda muškarca. »Jesi li to čuo?«, reče mu jedva čujnim glasom. »FBI dolazi po tebe.« »Detektive Miller«, zagrmi kapetan Suarez još glasnije. »Samo sam se prijateljski ponašao, kapetane. Znate, malo sam pročavrljao s ovim našim gostom.« »Reći ću ti nešto«, odvrati kapetan. »Bolje da digneš svoju guzicu s te proklete stolice i istog je časa odvučeš van, ukoliko ne želiš sljedeći mjesec golim rukama čistiti konjska govna. Bez rukavica. Osobno ću se pobrinuti za to, detektive.« »Dobro, dobro«, reče Miller, polako ustane i pogleda muškarca. »Ionako je ovo bio dosadan razgovor.« No kad detektiv stigne do vrata, muškarac za metalnim stolom ga iznenadi jer prvi put progovori.

Izusti četiri jednostavne riječi.

45 Pet sekundi Hunter i Garcia nijemo i ne trepćući zure u fotografiju koju agentica Fisher drži u ruci. Usprkos unakaženosti lica, ovako iz daljine, slika tijela Kristine Rivers s pozadinom od zidova išaranih grafitima i podom punim smeća, više sliči na sliku izloženu u galeriji nego na fotografiju poprišta ubojstva. Zapravo skalpirana glava i iskopane oči unose dodatnu jezu. »Ti bokca!« Garcia osjeti kako su mu se naježile dlačice na zatiljku.

Hunter ne reče ništa, ali osjeti navalu adrenalina. »Možda mislite da nećemo steći isti dojam gledajući drugo poprište – spavaću sobu Alberta Greenea«, reče agent Williams, preuzimajući riječ od agentice Fisher. »Ako se sjećate, na zidovima nije bilo ničega, kao ni na podu. Nigdje nije bilo nikakve krvi.« Agentica se vrati skupinama fotografija složenim na sklopivom stolu i iz hrpe »poprište« odabere dvije nove – obje su širokokutne snimke iz različitih perspektiva i prikazuju tijelo Alberta Greenea na krevetu u njegovoj spavaćoj sobi. I opet odnese fotografije malo dalje od grupe, no učinak nije bio poput onog kad im je pokazala prethodnu. Ove čak ni iz daljine nisu sličile naslikanim sli kama. Izgledale su upravo onako što su i bile – fotografije s poprišta zločina. »Definitivno ne izazivaju jednak dojam, zar ne?«, ustraje Williams. »Definitivno«, složi se Garcia. »Ali što ako ubojica nije htio postići isti dojam?«, sugerira Hunter. »I mi smo to pomislili«, reče agentica s uzbuđenjem u glasu.

»Ne razumijem«, reče Garcia. »Zar to nije kontradiktorno ideji da ubojica želi da poprišta njegovih ubojstava izgledaju poput slika, poput umjetničkih djela?« »Ne nužno«, odvrati agentica. Usne iskrivljene u cerek otkrivaju koliko uživa dajući ovu poduku detektivu. »Razmislite li malo, nemoguće je dvaput napraviti isto djelo, no ovdje morate imati na umu samo jednu stvar: da je umjetnost subjektivna.« Namigne Garcii, znajući jako dobro da je on prvi načeo tu temu. »Imajte to na umu i recite mi što mislite o ovima.« Agentica se opet odmakne nekoliko koraka i stane negdje na sredini drugog dijela aviona. Sada svima istovremeno pokaže dvije fotografije. Na lijevoj strani onu koju im je pokazala prije nekoliko trenutaka – poprište zločina Kristine Rivers – a na desnoj jednu od širokokutnih snimaka spavaće sobe Alberta Greenea.

Garcia više puta prijeđe pogledom s jedne na drugu. »Nemojte me zezati«, reče kad napokon ugleda. »Praktički su suprotne jedna drugoj.« »I jesu«, potvrdi agentica. »Za vas, detektive, još ima nade.« Garcia se okrene prema njoj i počeše nos srednjim prstom desne ruke.

Agentica se ne obazre na njegovu gestu. »Što ako je ubojica za svoje prvo djelo odabrao mjesto gdje ne mora bojiti zidove ni pod ni bilo što drugo jer ta lokacija, napušteno spremište uz rijeku, već sadrži sve ludilo ‘moderne umjetnosti’ koje mu treba – omoti hrane, prljave krpe, odbačeni pribor za drogiranje, zidovi išarani grafitima i tako dalje. On samo usred svega toga mora smjestiti glavni motiv slike – žrtvino tijelo s unakaženim licem.« Još jednom pokaže ispis savršeno pospremljenog kreveta nasred neuredne sobe. »Zatim«, nastavi, »za ovo svoje drugo ‘djelo’, prijeđe iz prljavog spremišta u besprijekorno čistu sobu i sa ženske na mušku žrtvu. Vidite li?« Ovaj put ne dâ Garcii vremena da odgovori. »Zanemarimo li činjenicu da

su ovo poprišta zločina, dva ‘umjetnička djela’ su, kao što ste rekli, praktički suprotna jedno drugome. Možda je to učinak koji je ubojica htio postići.« Garcia mora o tome malo razmisliti.

Sada agent Williams odabere sliku iz hrpe »poprišta«. Još jedna širokokutna snimka, ali ovaj put s poprišta u Los Angelesu, s tijelom Linde Parker oderane kože na krvlju natopljenim plahtama te s pozadinom od krvlju umrljanih zidova. »Njegovo treće ‘djelo’ ne moram vam opisivati«, reče agent. »Ovdje unosi i faktor šoka – skinuo je kožu s tijela i razmazao krv po zidovima.« Doda fotografiju agentici Fisher, a ona se opet odmakne nekoliko koraka. Poput fotografije s prvog poprišta, koju je svima pokazala iz daljine, fotografija koju sada drži u ruci izgleda poput slike u galeriji na kojoj uočljiva grimiznocrvena boja odskače od bijelih zidova i svijetlih plahti na krevetu. »Ali najbolji dio«, reče agentica ponovno zadobivši Hunterovu i Garciinu pažnju, »tek slijedi.«

46 Glavni mrtvozomik okruga Pima, doktor Keith Morgan, primio je iznenadan poziv FBI-eva specijalnog agenta Mikea Brandona čim je pojeo večeru. Nakon završetka razgovora nazvao je neke ljude kako bi saznao kad će točno truplo Timothya Davisa stići u mrtvozornički ured u središtu grada. Nakon što je to sredio, skuhao je šalicu jakog čaja, istuširao se i odjenuo.

Doktoru Morganu nije smetalo što je rano započinjao i kasno završavao s poslom. Zapravo, oboje je činio gotovo svaki dan. Otkako je prije četiri godine umrla žena s kojom je bio u braku dvadeset pet godina, samo ga je njegov posao spašavao od potpune samoće. Rado je iskorištavao svaku priliku kojom bi zaposlio um i pobjegao od još jedne samotne noći.

U to doba večeri, sa zanemarivim prometom, trebalo mu je samo deset minuta da prijeđe udaljenost od gotovo osam kilometara između svoga doma u Southern Heightsu i glavnog mrtvozorničkog ureda okruga Pima u East District Streetu. »Zaboravili ste nešto, doktore?«, upita ga visoki stražar havajskog izgleda sjedeći za prijamnim pultom i podigavši pogled sa stripa. Nije ga previše iznenadio povratak liječnika Morgana. »Nešto slično, Nathane«, odvrati liječnik prilazeći pultu. »Kakav je strip?« »To nije strip, doktore«, odvrati Nathan, gotovo uvrijeđenim glasom. »Ovo je grafički roman i veoma je dobar. Vjerojatno biste uživali u njemu.« »Da, možda bih ga trebao pročitati.« »Morate me samo pitati, doktore. Imam punu jednu sobu ovakvih.«

Liječnik se strpljivo nasmiješi. »U posljednjih sat vremena trebali smo primiti truplo – Afroamerikanac, star trideset godina, imenom Timothy Davis?« Nathan odloži svoj grafički roman i pogleda kompjutor na pultu ispred sebe. »I jesmo«, odgovori nakon brze pretrage. »Očito se radi o ubojstvu.

Truplo je stiglo prije petnaestak minuta.« Liječnik kimne. »Da, to će biti to. Možeš li, molim te, reći nekome da mi ga dopremi u salu broj jedan?« Stražar pogleda sat na zidu iza sebe. »Sad ćete početi s obdukcijom?« Kad bi rano dolazio ili kasno odlazio, liječnik je obično rješavao samo papirologiju. »Točno.« »Ali... truplo još nije pripremljeno«, izjavi stražar pomalo iznenađeno.

Prije obdukcije svako truplo treba pripremiti na propisan način. To znači da ga treba razodjenuti ako je odjeveno, zatim poprskati fungicidom i dobro oprati dezinfekcijskim sapunom, pa tek onda dopremiti u salu za obdukciju. Taj posao obično su obavljali pomoćni radnici, ali kako je tijelo Timothya Davisa stiglo nakon završetka radnog vremena, jednostavno su ga spremili u hladnjak. »Imamo li ovdje nekoga tko bi ga mogao pripremiti dok se ja spremim?«, upita liječnik. »Naravno. Večeras su dežurni Minika i Ralph. Pozvat ću nekoga od njih. Sala jedan, rekli ste?« »Tako je.« »Smatrajte to gotovim.« Nathan odlučno kimne liječniku. »Hoćete li da vam nađem asistenta za obdukciju? Mogu nazvati Patricka.« Patrick Wilson je stažist koji obično pomaže liječniku Morganu na obdukcijama.

»Ne. Ne moraš nikoga gnjaviti, stvarno. Bit će mi dobro i samome.«

47 Kad je privatni mlažnjak napokon prešao nevidljivu crtu koja razdvaja južnu Kaliforniju i zapadnu Arizonu, blistave zvijezde, koje su ukrašavale noćno nebo, naizgled su poprimile jedan drukčiji sjaj, možda malo magličast, manje živahan, kao da su, što se letjelo dalje prema istoku, gubile dio snage.

Hunter i Garcia čekaju da agentica Fisher nastavi, no ona više ništa ne reče. »Najbolji dio tek dolazi?«, reče Garcia. »Što vam to znači?« »Urezane poruke na leđima žrtava«, napokon pojasni agentica. Kako bi istaknula ono što govori, skrene im pažnju na fotografiju koju im je pokazala prije nekoliko trenutaka, onu koja prikazuje tijelo Linde Parker bez kože, s pozadinom od krvlju umrljanih zidova. »Bez obzira koliko je netko iskusan«, započne, »ovo je nesumnjivo jedno od najgorih poprišta koje može dočekati nekog istražitelja. Sve na njemu naprosto vrišti ‘brutalnost i sadizam’.« Garcia se naceri. »Ne morate nam to govoriti, bili smo tamo.« »No unatoč onome kako ovo izgleda«, nastavi agentica, »dokazi s obdukcije govore nešto sasvim drugo – nije bilo boli... nije patila... nije bila mučena. Umrla je brzo i to od gušenja, što nema nikakvog smisla, ne ovdje... kao ni kod prijašnjih žrtava ovog ubojice.« »Sve dok se ne pogleda iz jedne druge perspektive«, doda Hunter. »Točno tako.« Agentica se nasmiješi Hunteru kao da su nekako telepatski povezani. »To objašnjava zašto je, usprkos veoma brutalnom izgledu poprišta, ubojica zapravo veoma milostiv prema svojim žrtvama. Ne

želi im uzrokovati bol i patnju, jer oni za njega nisu ljudi. Oni su za njega objekti.« Garcia pokaže Hunteru grimasu. Iako nije izustio nijednu riječ, Hunter čita njegov izraz na licu poput knjige – Ova je malo zakasnila, zar ne? Mi smo sve to prošli još jučer. Ponavlja sve ono što sam ja rekao. »Jedna stvar je sigurna«, pojasni agentica. »Ovaj ubojica nije glup.

Daleko od toga. Možda jest u zabludi, ali nikako nije glup. Zna da, bez obzira tko ste, bez obzira koliko imate iskustva ili kojim policijskim snagama pripadate... nitko pri zdravoj pameti neće o ovim poprištima misliti ništa drugo nego da su bolesna sadistička inscenacija.« »Osim ako nam on ne poruči nešto drugo«, reče Garcia, ponovivši ono što je jučer rekao načelnici Blake. »Točno.« Agentica Fisher je sada već očito veoma uzbuđena. »Stvarno ima nade za vas, detektive.« Pokaže jednu fotografiju s urezanim slovima. Bila su to leđa Linde Parker – Pulchritudo circumdat eius – »ljepota je svuda oko nje.« »Poručuju nam ovo«, reče agentica, »i njezinom krvlju premazuje sve zidove.« Rastvori ruke i okrene dlanove prema stropu. »Zaključimo li da je latinsku izreku urezao na leđa treće žrtve kako bi nam pokazao način na koji ćemo poprište zločina vidjeti onako kako ga on vidi, logično je pretpostaviti da je nešto slično pokušao i s prve dvije žrtve, zar nije?« Pokaže drugu fotografiju iz skupine »rezbarije«. Prikazivala je leđa Kristine Rivers – Pulchritudo in coniunctio.

Garcia prvi trepne. »Čekajte malo«, reče. »Što ono to znači?« »Ljepota je u odnosu«, odgovori agent Williams. »Ili, još bolje«, ubaci Hunter, »‘ljepota je u kombinaciji.’« Garcia ga pogleda.

»Sjećaš li se, većina latinskih riječi ima više značenja kad se prevedu na engleski? ‘Coniunctio’ može značiti odnos, veza, kombinacija, spoj... ovisi o kontekstu.« »I to je onaj dio koji nam je nedostajao«, prizna agent Williams, upirući kažiprstom u Huntera. »Kontekst. To je bila naša velika greška. Bili smo uvjereni da je ubojica htio reći ‘ljepota je u odnosu’ jer se to uklapalo u našu prvotnu teoriju – u rodbinski odnos Kristine Rivers i direktora Kennedya. Bili smo uvjereni da su urezana slova ubojičina šifra kojom nam poručuje da je ubojstvo osveta za nešto za što smatra odgovornim direktora Kennedya.« »A bili ste u krivu«, reče Garcia. »Da, jesmo«, reče agentica. »Sada znamo da njezino ubojstvo nema nikakve veze s osvetom. Ubojica vjerojatno nema pojma tko je direktor Kennedy. Analiziramo li ponovno kontekst zločina, a pod kontekstom mislim da poprište kao cjelinu, postaje očito što je ubojica mislio reći izrekom ‘ljepota je u kombinaciji.’« »Kombinaciji trupla i ostatka spremišta«, reče Hunter, odmah shvativši zaključak prema kojem je agentica Fisher utirala put.

Agentica se nasmiješi i podigne fotografiju koja prikazuje unakaženo tijelo Kristine Rivers na podu. »Nijedna druga kombinacija ne bi upalila.

Pogledajte ovo – samo tijelo... nije ništa drugo nego groteskni sadistički prizor, zar ne?« Podigne istu širokokutnu snimku koju je maloprije držala u ruci. »Ali u kombinaciji sa zidovima išaranima grafitima, prljavim podom i svim drugim... pa, pogledajte.« Garcia zadrži dah. »No dobro, ubojičina poruka je bila zagonetka«, nastavi agentica, »ali čim se dešifrira i promatra u ispravnom kontekstu, to nam postaje njegova uputa kako želi da gledamo njegovo poprište zločina... njegovu ‘umjetnost’.« Agentica još jednom uperi prst u Huntera. »Kao što svi znamo, neki su serijski ubojice čvrsto uvjereni da zaista ‘čine svijet boljim mjestom’ ili ‘da

su svijetu Božji dar’ ili pak vjeruju u kakvu drugu glupost. Ti ubojice, iako vjeruju da su inteligentniji od svih ostalih, iako sumnjaju da drugi ljudi vide stvari onako kako ih oni vide, usprkos svojim zabludama, duboko u sebi ne žele da ih se krivo shvati. Žele da mi...« Agentica preoblikuje posljednju rečenicu. »Ne, žele da cijeli svijet sazna koliko su veličanstveni.« Ne želeći stati, agentica izabere jednu od dvije širokokutne snimke drugog poprišta zločina – spavaće sobe Alberta Greenea. »Tijelo gospodina Greenea ostavio je na njegovu krevetu«, reče. »U njegovoj vlastitoj, besprijekorno čistoj spavaćoj sobi. Nije bilo nereda, nije bilo krvi.« Zatim im agentica pokaže fotografiju leđa Alberta Greenea – pulchritudo in oculis aspicientis. Uz nju je stavila ispis koji im je ranije pokazala – neuredan prljav krevet nasred sterilne prazne sobe. »‘Ljepota je u oku promatrača’«, reče. »Njegova druga poruka istovremeno je i uputa i poziv.« »Poziv za što?«, upita Garcia. »Da se vidi sva ljepota njegova djela«, odgovori Hunter. Glas mu je smiren i zvuči zamišljeno. »Točno tako«, složi se agent Williams. »Mislimo da nas poziva da uočimo ljepotu njegova rada. Zašto? Jer je prihvatio činjenicu da možda nikad nećemo vidjeti ljepotu onako kako je on vidi, da nećemo vidjeti ono što on smatra umjetnošću. Shvaća da ono što je umjetnost viđena nečijim očima – njegovim očima – može nekome drugome izgledati samo kao hladnokrvno ubojstvo. ‘Ljepota je u oku promatrača.’ Mi smo promatrači.« Agentica se obrati Garcii. »Rekli ste da ste uvjereni kako ubojica svojim urezanim porukama pokušava doprijeti do nas, sjećate li se?« Garcia kimne. »A ja mislim da ste u pravu. Ubojica želi da ga shvatimo. Pokušava nam pokazati svoju viziju. Sada vas molim da imate na umu kako posjedujemo fotografije poprišta zločina koje su snimili forenzički fotografi

čija je jedina briga bila da dokumentiraju mjesto zločina, ništa više. S druge strane, umjetnički fotograf bi potražio najbolji kut kako bi oživio kompoziciju... ‘umjetničko djelo’. Sada nimalo ne sumnjam da je upravo to ono što radi Kirurg. Fotografira poprišta svojih ubojstava radi vlastitog zadovoljstva. Možda snima čak i filmove. Ovaj tip stvara svoju vlastitu galeriju mrtvih.«

48 Točno sat i dvadeset jednu minutu nakon polijetanja iz Los Angelesa, Dassault Falcon sleti na pistu broj tri tusonskog međunarodnog aerodroma. »Već sam dala nalog jednom od naših timova u Quanticu da započnu s proučavanjem umjetnosti«, reče agentica Fisher Hunteru i Garcii čim je avion dodirnuo pistu. »Smatra li ovaj ubojica ubojstvo umjetničkom formom, ako mu poprište zločina zaista predstavlja prazno slikarsko platno, onda postoji mogućnost da je to nadahnuće dobio od nekoga drugoga. Rekla sam timu da traže umjetnike koji su prikazivali nasilje... ljude bez glave, kože, očiju, mučene na različite načine, skalpirane... i slično.« »Nadam se da vašem timu ne smeta što će biti zatrpani poslom«, izjavi Hunter. »Nasilje i mučenje pojavljuju se u gotovo svim povijesnim razdobljima. Od antike i srednjovjekovne umjetnosti, do renesanse, neoklasicizma... sve do današnjih dana.« »Da ne spominjemo sakralnu umjetnost«, doda Garcia. »Ona prikazuje obilje nasilja i mučenja.« »Naš tim je najbolji u svom poslu«, uvjerava ih agentica. »Ako ovaj ubojica ima uzor u postojećim umjetničkim djelima, oni će to otkriti.« Kad motor aviona potpuno prestane s radom, crni GMC Yukon stane uz njega. Vozač, visoki Afroamerikanac koji više izgleda kao zvijezda Nacionalne nogometne lige nego FBI-ev agent, pozdravi ih stojeći uz avionske stube. »Specijalni agent Williams?«, upita kad se pojavi i četvrti putnik. »Da, ja sam«, Williams stupi naprijed.

»Ja sam specijalni agent Mike Brandon, šef terenskog ureda FBI-a u Phoenixu. Razgovarali smo telefonom.« Rukuju se. »Dobrodošli u Arizonu i Tucson.« Službeni glavni ured FBI-a smješten je na broju 935 Pennsylvania Avenuea u Washingtonu D.C., samo nekoliko ulica dalje od Bijele kuće i točno nasuprot Uredu glavnog državnog tužitelja. FBI-eva akademija i centar za istraživanje, koji mnogi smatraju pravim glavnim uredom, nalazi se u blizini Quantica u okrugu Stafford u Virginii. Osim navedenih, FBI ima pedeset šest terenskih ureda u svih pedeset američkih država. Mnogi od tih ureda nadziru brojne satelitske urede u nekim odabranim gradovima, a zovu ih »rezidentnim agenturama«. U Tucsonu nema rezidentne agenture, a najbliži terenski ured nalazi se u Phoenixu, udaljenom 171 kilometar. »Nadam se da imate više informacija za nas«, reče agent Williams dok hodaju prema automobilu. »Imam«, odvrati agent Brandon. »No veoma malo, jer je tijelo pronađeno prije samo nekoliko sati, a radi se o velikoj kući. Forenzičari su još uvijek na poprištu i bit će vjerojatno sve do sutra, možda i duže. Prerano je da bi se moglo sa sigurnošću reći. Našli su kompjutor i laptop, oboje zaštićeno lozinkama, a sad su na putu našim informatičkim stručnjacima u Quanticu.« »Mobitel?«, upita Garcia. »Ne, još ništa.« Kad svi sjednu u automobil, Brandon svakome doda FBI-ev fascikl. »Žrtva se zove Timothy Davis«, započne agent Brandon. »Tridesetogodišnji strojarski inženjer u Raytheonu.« Čuvši naziv tvrtke, Hunter suzi oči. »Raytheon? Kompanija za proizvodnju oružja?« »Tehnički je kompanija za obranu i nacionalnu sigurnost, gospodine«, odvrati agent Brandon. »Ali, da, između ostalog, proizvode i oružje.«

»Žrtva je strojarski inženjer koji je radio za kompaniju za obranu i nacionalnu sigurnost?«, upita Garcia. »Točno.« »Pa, sretno vam bilo s probijanjem njegove lozinke na kompjutoru i laptopu.« U fasciklima koje im je dao agent Brandon nalazi se fotografija žrtve.

Sve njih iznenadi jedna nova činjenica.

Sve dotad nitko od njih nije znao da je Kirurgova nova žrtva afroamerički građanin.

Serijski ubojice rijetko kad ubijaju ljude različitih rasa. Onima koji napadaju različite vrste žrtava obično je motiv seksualno zadovoljenje.

Njihove su žrtve veoma često prostitutke različitih rasa – koje ubojice mogu neprimjetno pokupiti na ulici – ili pripadnici LGBT zajednice – koje obično pokupe u klubovima i barovima. No čak i oni serijski ubojice koji biraju žrtve različitih rasa, drže se samo jednoga spola, ciljaju samo žene ili samo muškarce. Ovakvo dvostruko križanje – prelaženje sa žena na muškarce i s jedne rase na drugu – izuzetno je rijetko. To je još jedna činjenica koja Kirurga čini jedinstvenim. »Jučer oko 17:40«, nastavi agent Brandon, »pokucala nam je gospođa Sreća.« »Gospođa Sreća?«, upita agentica Fisher. »Tusonska policija primila je poziv jednog susjeda gospodina Davisa«, pojasni agent. »Gospodin Christopher Pendleton vidio je kroz svoj prozor kako nepoznata osoba provaljuje u kuću gospodina Davisa. Gospodin Pendleton trebao je biti na odmoru do preksutra, ali se morao ranije vratiti zbog jutrošnjeg hitnog posla.« Svi u terencu razmijene zbunjene poglede. »Rekli ste u 17:40?«, upita agent Williams.

Agent Brandon pogleda svoje bilješke.

»Da, u 17:42, da budem precizan.« »U redu.« »Nakon poziva«, nastavi agent Brandon, »dispečer je poslao ophodnju na adresu gospodina Davisa. Nakon ulaska kroz nezaključana ulazna vrata, dvoje policajaca začulo je buku iz podruma. Otišli su dolje provjeriti i zatekli muškarca kako stoji nad beživotnim tijelom gospodina Davisa. Muškarac je uhićen na licu mjesta.« »Ima li taj muškarac ime?«, upita agentica Fisher. »Siguran sam da ima«, odvrati agent Brandon. »Ali otkako je uhićen, nije izustio ni riječ, a kako tusonska policija ima nalog da ga ne ispituje, ne znamo mu ime. Čekaju vaš dolazak.« »Ništa nije rekao?« »Ni riječi, navodno. Čak nije zahtijevao ni odvjetnika.« »Nije imao nikakve identifikacijske papire?«, upita agentica. »Vozačku dozvolu, kreditnu karticu, broj socijalnog osiguranja... bilo što?« »Ništa. Ni novčanik. Samo malo gotovine.« »Otisci prstiju?« Odmahne glavom. »Nije u sustavu. O tom tipu nemamo baš ništa.« »Gdje je on sada?« »Tusonska policija drži ga u policijskoj postaji Alvernon Way.« »Idemo onda razgovarati s tim tajanstvenim tipom«, reče agentica.

Agent Brandon upali motor i ubaci u brzinu. »Usput, fotografije s poprišta ubojstva su u posebnoj smeđoj omotnici na kraju fascikla.« Kad Hunter, Garcia i dvoje FBI-evih agenata izvade sadržaj omotnice, na licima im se pojavi iznenađenje.

Prva fotografija prikazuje tijelo Timothya Davisa kako leži na krevetu sličnom bolničkom. Poput ostale tri žrtve, i on je gol i leži na leđima, s rukama prirodno položenim uz tijelo. Noge su mu potpuno ispružene, gležnjevi se gotovo dodiruju. Bolnički krevet izgleda malo čudno, ali ono što

sve njih najviše iznenadi je to što tijelo izgleda gotovo nedirnuto. Timothy Davis nije skalpiran niti mu je oderana koža. Oči mu nisu iskopane. Šake i stopala mu nisu odrezani. Na prvi pogled nema nikakvih vidljivih rana, posjekotina pa čak ni ogrebotina, sve dok ne pogledaju drugu fotografiju – krupni plan Timothyeve unutarnje strane lijeve noge. Tamo se u predjelu prepona vidi mali ubod i masnica. Treća fotografija je krupni plan žrtvina lica. Timothy Davis ima zatvorene oči i zatvorena usta, no na licu mu je smiren izraz, kao da je već neko vrijeme čekao smrt i sada mu je drago što je napokon stigla. »Ubojica nije ništa odnio?«, upita agentica Fisher. »Nikakve dijelove tijela?« Agent Brandon je blijedo pogleda. »Nije važno«, odvrati agentica i odmahne glavom. »Ako vas zanima otkud taj bolnički krevet«, reče agent Brandon, vozeći prema izlazu s piste, »pripadao je žrtvi.« Svi ga pogledaju. »Njegova žena je umrla prije tri i pol tjedna«, objasni agent. »Neko se vrijeme borila protiv raka gušterače. Koliko sam shvatio, kad su im potvrdili da za nju više ne mogu ništa učiniti, odlučila je svoje posljednje dane provesti kod kuće s mužem, a ne u bolnici. Gospodin Davis je zbog nje u kući uredio sve što je potrebno, zato ima bolnički krevet u kući. Dao je otkaz na poslu kako bi mogao stalno biti s njom.« »Jesu li imali djecu?«, upita Hunter. »Ne, nisu.« Svi opet obrate pažnju na fotografije u fasciklu. Četvrta i posljednja prikazivala je cijelo tijelo Timothya Davisa na krevetu. »Što je s nalazom obdukcije?«, upita agent Williams. »Dok mi razgovaramo, doktor Morgan, glavni mrtvozornik okruga Pima, vjerojatno radi na tome. Nazvao sam ga telefonom. Nazvat će me čim završi s poslom.«

49 Jedanaest kilometara duga vožnja od tusonskog međunarodnog aerodroma do policijske postaje na South Alvernon Wayu prošla je gotovo u potpunoj tišini. Svi su se, osim agenta Brandona, usredotočili na fascikle. »Stigli smo«, reče agent Brandon skrenuvši udesno na malo parkiralište za posjetitelje s desne strane policijske postaje.

Uvučena podalje od ceste, zgrada je ružna dvokatna pravokutna građevina s dobro održavanim prednjim travnjakom. Kratak betonski prilazni put dovede ih do automatskih kliznih vrata od tamnoga stakla i prostranog predvorja. Mlad i vitak policajac, koji je sjedio za prijamnim pultom iza zaštitnog stakla, ustane čim petero posjetitelja uđe u zgradu. »Mogu li vam pomoći?«, upita nakon što djelomično otvori staklo. »Da«, odvrati agent Brandon i pokaže mu FBI-evu značku. »Kapetan Suarez nas očekuje.« Policajac pogleda agentovu značku, potom kradomice na svoj sat. »U ovo doba?« Namršti se. »Sigurni ste da ste dobro čuli vrijeme?« U tom trenutku začuje se glasno zujanje i teška vrata uz prijamni pult se otvore. S druge strane, na početku dugog hodnika, stoji nizak gojazan muškarac. Na sebi ima tamno odijelo koje mu pristaje poput vreće te svijetloplavu košulju. Nema kravate. Dok govori, njegovi gusti brkovi u meksičkom stilu komično podrhtavaju. »U redu je«, reče nadvirujući se prema mladom policajcu. »Ja ću preuzeti.« »Da, gospodine. Oprostite, gospodine, nisam znao da ste ovdje.« Kapetan Suarez se okrene prema skupini. »Specijalni agent Brandon?«

Agent stupi naprijed, rukuju se. »Molim da me svi slijedite«, reče kapetan nakon upoznavanja sa svima. »Kao što sam vam rekao preko telefona«, započne vodeći ih prema kraju hodnika, a zatim betonskim stubištem dolje, »subjekt ne govori. Nije nam rekao čak ni svoje ime.« »Od uhićenja nije prozborio ni riječ?«, upita Hunter. »Pa, otprilike.« Stubištem se spuste u još jedan dugi hodnik, ovaj je malo mračniji od onog s kojeg su sišli. »Jedan moj detektiv pokušao je razgovarati s njim«, objasni kapetan. »No uspio je iz njega iscijediti samo četiri glupe riječi – ‘Ovo će biti zabavno.’« »Jedan vaš detektiv je pokušao razgovarati s njim?« Agentica Fisher stupi naprijed, glas joj je strog i ljutit. »Mislila sam da ste dobili jasne upute, kapetane – a osumnjičenikom nitko ne smije razgovarati. Složit ćete se da ovo nisu previše komplicirane upute, zar ne? A vi ih, čini se, svejedno niste shvatili. Moramo preslušati snimku razgovora između vašeg detektiva i našeg osumnjičenika i moramo to učiniti odmah.« Kapetan Suarez zastane na polovici hodnika i odlučno pogleda agenticu. Uopće mu se ne sviđa njezin ton. »Slušajte, specijalna agentice Kučko, mi surađujemo s vama. Uhitili smo tog muškarca na poprištu ubojstva. Ubojstva koje je – iako se djelomično poklapa s opisom koji je policijska uprava primila od FBI-a – počinjeno na području naše nadležnosti. Nakon uhićenja udovoljili smo zahtjevu FBI-a bez ikakva zapitkivanja i odmah kontaktirali Federal Bureau of Investigation. Smjestili smo muškarca u posebnu ćeliju i potpuno ga izolirali, kao što ste zatražili. I kao što ste i zatražili, s naše strane nije pokrenuta nikakva istraga, iako na to imamo svako pravo. Otada žuljam ovdje svoju guzicu sve do ovih sitnih sati, čekajući da se pojavite iz mrklog mraka kao neki heroji, jer niste mogli čekati do jutra, je li tako? Tko zna?

Toliko smo nesposobni ovdje u tusonskoj policiji da bi nam osumnjičenik mogao pobjeći do zore.« Kapetan napadno pogleda agenticu Fisher. »Nema snimljenog razgovora jer razgovora nije ni bilo«, nastavi. »Moj detektiv je ušao i postavio mu nekoliko pitanja na koja nije dobio nijedan odgovor. Kao što sam vam rekao, osumnjičenik je od uhićenja izustio samo ovo: ‘Ovo će biti zabavno.’ Mogao sam to izostaviti iz ovog našeg malog čavrljanja, ali nisam. Kao što sam rekao, surađujemo s vama. Ako vam se ne sviđa način na koji to radimo«, pokaže dolje niz hodnik, »možete se lijepo vratiti istim putem kojim ste i došli.« Garcia je zamalo zaplesao.

Agentica Fisher duboko udahne, ali prije nego što uspije bilo što reći, agent Williams korakne naprijed i stavi ruku na rame svoje partnerice. »Ispričavam se, kapetane. Nismo došli ovamo da se svađamo ni da nekoga razljutimo. Veoma smo vam zahvalni na vašoj pomoći. Dan je bio veoma dug i naporan svima nama i sad smo već prilično umorni. U pravu ste. Možda smo trebali pričekati do jutra dok se svi malo ne odmore i smire živce, ali budući da ste već ovdje, hoće li vam smetati ako nastavimo dalje s našim poslom i razgovaramo s osumnjičenikom?« Kapetan Suarez nekoliko trenutaka izdrži pogled agenta Williamsa. »Ovuda.« Dok hodaju hodnikom, Garcia se nagne prema Hunteru. »Jesam li ja jedini ovdje tko misli da je malo čudno što je od uhićenja osumnjičenik izustio samo riječi ‘ovo će biti zabavno’?« »Nisi«, odvrati Hunter. »I ja mislim isto.« Kapetan Suarez na kraju hodnika skrene ulijevo i povede ih pokraj vrata koje čuva mladi policajac, a zatim ih uvede u malu prostoriju za promatranje iza ugla. »Eno ga«, reče kapetan Suarez.

Kroz veliko staklo na zidu ugledaju visokog muškarca širokih ramena kako sjedi za metalnim stolom. Lisičine na rukama pričvršćene su za stol tridesetak centimetara dugim lancem. Sjedi zavaljen u stolicu, u najudobnijem položaju u koji se uspio namjestiti, s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi. Pogled mu je spušten, oboren na krilo. Na sebi ima tamnoplavu majicu, plave traperice i crne All-Stars tenisice. Nema vezice, uzeli su mu ih iz predostrožnosti.

Neko vrijeme svi nijemo i pomno promatraju muškarca s druge strane ogledala. Ako je itko u toj prostoriji za promatranje pokušao zamisliti kako izgleda Kirurg, ovaj muškarac je veoma blizu tom izgledu. »Koliko sam čula«, reče agentica Fisher, »nije imao nikakvih identifikacijskih papira kad je uhićen.« »Točno«, potvrdi kapetan Suarez. »Sa sobom je imao samo fotoaparat.« »Fotoaparat?« Pitanje postavi agent Williams, no na svim licima pojavi se zabrinutost. Sve dotad nisu znali tu činjenicu jer nitko od njih još nije vidio izvješće o uhićenju. »Tako je. Kad ga je dvoje policajaca iznenadilo na poprištu, vidjeli su da je na pod ispustio neki teški predmet. Mislili su da se radi o oružju.

Ispostavilo se da je fotoaparat.« Agentica Fisher se okrene prema skupini i upitno podigne obrve. »Rekla sam da vjerojatno fotografira svoja poprišta, zar nisam?« »Fotoaparat je spremljen u vrećicu kao dokaz, nalazi se gore«, izjavi kapetan Suarez. »Je li već netko pregledao fotografije?«, upita Hunter. »Nije«, odgovori kapetan Suarez, namjerno udijelivši agentici Fisher izvještačen osmijeh. »Iz dva razloga. Prvi – budući da ovo nije naša istraga, ne pripadaju nam ni dokazi, i drugi – to nije digitalni fotoaparat.« Ta činjenica sve iznenadi.

»Govorimo o starinskom fotoaparatu s 35-milimetarskim filmom. Želite li vidjeti fotografije, morat ćete razviti film.« »Nema problema«, reče agent Brandon kimnuvši kapetanu Suarezu. »Idem po fotoaparat«, obrati se Williamsu i agentici Fisher. »Za sat vremena imat ću slike. Najviše dva.« Kapetan pogleda preostali dio grupe. »U redu je, kapetane«, uvjerava ga agent Williams. »Moći ćemo i sami.

Samo ćemo mu postaviti par pitanja.« »Kako hoćete«, odvrati kapetan, pa zajedno s agentom Brandonom izađe van.

Svi ponovno skrenu pogled na muškarca s druge strane ogledala, no čini se da ga agentica Fisher promatra malo drukčije od drugih. U očima joj se pojavi novi sjaj, kao da zna nešto što drugi na znaju. »S njim bi trebao razgovarati Robert«, predloži Garcia. »On je stručnjak za ispitivanje.« »Oh, ne bih rekla«, reče agentica Fisher i odmakne se korak od ogledala. »Bez obzira čije ime stoji na službenom izvješću, detektive Garcia, ovo je FBI-eva istraga i zato će FBI-ev agent prvi ispitati osumnjičenika. I, molim vas, budite uvjereni da detektiv Hunter nije jedini stručni ispitivač u ovoj prostoriji.« »Znači, ispitat će ga agent Williams?«, upita Garcia, lica ozbiljna poput smrti. »Vjerojatno mislite da ste duhovit, zar ne?«, odvrati agentica. »Pa, imam svoje svijetle trenutke.« »Pa, ovo svakako nije jedan od njih.« Agentica uzme notes i kemijsku s malog pravokutnog stola u prostoriji za ispitivanje. »Detektive, zapamtite nešto: nemojte pogriješiti, vi ste ovdje gosti, ništa više, zato bi vam bilo bolje da se naviknete na gledanje sa stražnjeg sjedala. Ovo vam je moj savjet: namjestite se udobno i pokušajte

zadržati koncentraciju, u redu?« Krene prema vratima. »Tko zna? Možda ćete nešto i naučiti.«

50 Vrata prostorije za ispitivanje broj jedan iza agentice Fisher zalupe se uz gromoglasan tresak. Ni taj zvuk ne trgne muškarca koji sjedi za metalnim stolom. Drži spušten pogled, kao da mirno čita nevidljivu knjigu na svome krilu.

Agentica ga neko vrijeme promatra s mjesta na kojem stoji, potom se počne polako približavati stolu. Prostorijom zlokobno odjekuje kuckanje njezinih niskih potpetica po betonskom podu.

Muškarčev pogled ostane gdje je i bio, ali mu se zato usne razvuku u ciničan osmijeh, kao da točno zna što sada slijedi.

Klik, klak, klik, klak. Čini se da muškarac uživa u ovoj čudnoj napetosti.

Agentica napokon stane pokraj stola i pričeka.

Muškarac se niti ne pomakne. I dalje ima spušten pogled. Ruke su mu na stolu.

Agentica napola spusti i napola baci notes na stol. Taj zvuk ne trgne muškarca, ali očito privuče njegovu pažnju, jer pogleda u oči FBI-evu agenticu. »Bok«, reče mu strogim i ozbiljnim glasom punim autoriteta.

Izraz u muškarčevim očima je leden i proračunat. Nema nervoznog iščekivanja. Nema straha. Proučava je, to agentica jasno vidi. Takav hladan pogled vidjela je već mnogo puta pa ga se nimalo ne plaši. »Ja sam specijalna agentica Erica Fisher iz FBI-a.« Ako je agentica očekivala da će se na spomen vladine agencije za koju radi na muškarčevu licu pojaviti i trunak oklijevanja, gorko se razočarala.

Muškarčevo držanje se ne promijeni, nimalo. Jednostavno nastavi proučavati ženu koja stoji pred njim. U raspoloženju u kakvom je bila, agentica ne vidi nikakvog smisla u nastavljanju ispraznog razgovora.

Trik broj jedan – neka subjekt povjeruje da si dužnosnik s najvišim činom u istrazi. Najviši čin s kojim će razgovarati. Zašto? Kad napokon shvate da je igra gotova, mnogi psihopatski serijski ubojice učinit će sve što mogu kako bi popravili svoj položaj, a znaju da se mogu nagoditi samo s osobom na visokom položaju. Razgovor s bilo kim drugim je uzaludno trošenje zraka. Agentica jasno vidi da ovaj muškarac neće trošiti svoj. »Ja sam glavna agentica u ovoj istrazi«, slaže.

Na te riječi, napokon se nešto promijeni u muškarčevim očima.

Agentica krišom pogleda svoj odraz u ogledalu sa svoje lijeve strane, zatim sjedne za stol nasuprot muškarcu. »Ovo vam je jedina prilika da razgovarate sa mnom. Nakon ovoga odlazim i ne garantiram vam da ćete dobiti drugu priliku. Razumijete li što vam govorim?« Zanimanje u muškarčevim očima se poveća. Očito ju još uvijek pokušava pročitati. »Dakle«, nastavi agentica, »sad kad smo to raščistili, upoznajmo se, hoćemo li? Ja sam se predstavila i rekla tko sam... a vi ste?« Ništa. »Recite bilo koje ime kojim vas mogu zvati u ovom razgovoru«, nije odustajala.

Muškarčevo pokeraško lice ostane neumoljivo, gotovo kao i lice njegove suparnice, ali ne sasvim. Ipak, ništa ne odgovori.

Agentica se zavali u stolicu i prekriži noge. Nije nimalo nervozna.

Muškarac sklopi ruke na stolu.

Agentica primijeti da su mu nokti uredno podrezani i veoma čisti.

»Hoćete li da vam ja smislim ime koje mogu koristiti dok mi vi ne odlučite reći svoje pravo?«, upita ga.

Nekoliko trenutaka muškarac se ne pomakne, zatim jedva primjetno slegne ramenima, što je, iako je ostao nijem, ipak bio odgovor. Napredujem, pomisli agentica.

Vrijeme je za isprobavanje nekih reakcija. »U redu... da vidimo... mogla bih vas zvati...«, pretvara se da razmišlja o imenu. »Kirurg. Što kažete na to? Odgovara li to vašim vještinama?« Muškarac ne pokaže nikakvu reakciju, što iznenadi agenticu, ali ipak zadrži smireno lice, ipak mu ništa ne oda. »Ne sviđa vam se? Stvarno? U redu, sigurna sam da ću uspjeti smisliti nešto drugo. Što kažete na...« Opet zastane. Još jednom brzo pogleda svoj odraz. »Umjetnik?« Mišić se trgne tik ispod muškarčeva lijevog oka. Trajalo je veoma kratko, pa agentica nije sigurna jesu li to primijetili i ostali s druge strane stakla, no ona definitivno jest. »To je bolje? Tako vidite sebe? Kao umjetnika?« Muškarac čujno udahne zrak.

Agentica sarkastično kimne glavom i nehajno se nasmije. »Mislite da će vam pomoći to što šutite?« Pričeka.

Ništa. »Pa ja vam mogu garantirati da neće. Zašto ne pokušate ovo: pogledajte malo oko sebe.« Pričeka nekoliko trenutaka, no muškarac se opet ne pomakne. »Ovo su čvrsti zidovi, a vi sjedite u podrumu policijske postaje. Žao mi je što vam moram reći lošu vijest, ali... zajebali ste se. Odavde ne idete nikamo osim u zatvor. To znate, zar ne? Jedina vam je šansa da razgovarate sa mnom.« Čini se da prijetnja nije zabrinula muškarca.

Vrijeme je za malo ubrzanja.

Trik broj dva: navali, izazovi ili pokušaj diskreditirati subjekta, ali ciljaj udarcima u njegov prenapuhani ego. Zbog zablude da je superiorniji od svih ostalih, psihopat će mnogo brže stati u obranu svoga ega nego svojih djela. »Znate, za nekoga tko sebe drži veoma pametnim i kreativnim, prilično ste se brzo zeznuli, zar ne?« Muškarac trepne.

Udarac je pogodio cilj.

Navali opet. »Pa, imam za vas neke vijesti. Niste pametni. Niste umjetnik. Vi ste samo još jedan psihopat koji voli ubijati ljude i ostavljati za sobom glupe zagonetke. Naš arhiv je krcat ljudi kao što ste vi.« Tišina.

Navali još jače. »Zapravo, nije.« Agentica napravi grimasu. »Moram se ispraviti. Naš arhiv je pun ljudi koji su mnogo pametniji od vas jer nisu tako brzo uhvaćeni. Nisu zaboravili da ljudi imaju susjede, a susjedi vole gledati kroz prozore.« Muškarčeve oči se malo suze.

Agentica to primijeti i opet se naceri. »Oh, niste znali da su vas zbog toga uhvatili?« Muškarac stegne čeljust. »Tako je, jedan susjed vidio vas je kako provaljujete u kuću gospodina Davisa – susjed koji je trebao biti na odmoru, ali se vratio nekoliko dana ranije. Pravi peh za vas, ha?« Zastane radi efekta. »Za nekoga tko misli da je toliko inteligentan... toliko sposoban, to je stvarno bila glupa pogreška, zar nije? Da ste barem još jednom provjerili.« Na muškarčeve usne vrati se ciničan osmijeh. »Znate što?«, mirno reče agentica i ustane.

Trik broj tri. »Dosta mi je ovoga. Umorna sam. Prešla sam prokleto dug put kako bih stigla ovamo, a vi toga definitivno niste bili vrijedni. Sretno u zatvoru.« Okrene muškarcu leđa.

Klik, klak. Klik, klak. »U redu... specijalna agentice Fisher«, zazove muškarac, zaustavivši je na vratima.

Agentica se ne okrene prema njemu. »Koliko ste dosad pronašli tijela?« Muškarčev glas je jednako snažan kao i njegovo tijelo i jednako smiren kao i glas agentice Fisher.

Agentica duboko udahne zrak kako bi zatomila osmijeh koji joj se pojavio na usnama, zatim se okrene i spusti pogled na muškarca. »Koliko?«, inzistirao je.

Agentica se vrati do stola i ponovno sjedne. Sada je na njoj red da šuti. »Tri...?« Agentica ga proučava, pokušava proniknuti u njegove tamne oči. »Četiri...?« Muškarac lagano nagne glavu na jednu stranu.

Agentica otpuhne zrak, zavali se u stolicu i opet prekriži noge.

Muškarac joj diskretno kimne.

Agentica je napokon dobila što je htjela. »Zašto?«, upita ga. »Ima ih više?« Muškarac podigne desnu obrvu. »Moglo bi biti, ali kako bi bilo da krenemo polako ispočetka, ha?« Muškarac je praktički priznao da je ubio više od četiri žrtve, zbog čega agentica osjeti hladnu jezu na kralješnici. Imamo ga, pomisli. »Pokušajmo ovdje utanačiti neke ključne točke, hoćemo li?«, nastavi muškarac. »Recite mi, specijalna agentice Fisher, koju ste prvu žrtvu našli?«

Agentica poput jastreba promatra muškarca. »Kako bi bilo da mi vi to kažete? Tko je bila vaša prva žrtva?« Muškarac prijeđe jezikom preko gornje usne. »Sviđate mi se, specijalna agentice Fisher. Niste toliko glupi kao što izgledate.« Agentica trepne. »Prava suprotnost vama, jer ste dosad pokazali da ste gluplji nego što izgledate.« Muškarac zabaci glavu i nervozno se nasmije. »Laskanjem možete sve postići, kako ono ide stara poslovica?« Agentica ništa ne odgovori. »U redu, zasad zaboravimo na imena, što kažete na to? Razgovarajmo o slijedu događaja, što kažete na to? Hoće li to biti bolje?« Muškarac se nagne naprijed i nalakti na stol. »Recite mi, specijalna agentice Fisher, kad je Biro započeo ovu istragu? Pred koliko ste vremena našli prvo tijelo? Tri tjedna...?

Možda četiri...?« Agentica je nepomična poput kipa.

Muškarac slegne ramenima. »Možda to ne znate, ali stvari se događaju mnogo duže od toga.« »Stvarno?«, izazove ga ozbiljnim glasom. »Koliko, na primjer? Oko dva mjeseca, manje-više?« Čim je spomenula vremenski okvir, opazila je promjenu u njegovu držanju. »Manje-više«, reče muškarac, kao da nešto priznaje, ali zbog načina na koji je to izrekao, agentica stekne dojam da FBI još uvijek nije na pravom tragu. »Još duže?« Muškarac ostane nijem.

Agenticu protrese strah jer, ako Kirurg ubija duže od dva mjeseca, to znači da postoji još najmanje jedna žrtva. Netko tko je ubijen prije Kristine Rivers. Netko čije truplo još nisu našli. »Koliko žrtava?«, upita ga opet.

Muškarac ne odvrati ništa. »Koliko ste ih dosad ubili?« Odjednom se otvore vrata prostorije za ispitivanje i uđe agent Williams. »Agentice Fisher, možemo li malo popričati?« Agentica okrene glavu prema partneru, nimalo ne odobravajući ovaj neobičan upad.

Agent Williams i agentica Fisher radili su zajedno u bezbroj istraga.

Zajedno su ispitali brojne osumnjičenike. Njihova gluma dobrog i lošeg policajca bila je jedna od najboljih u Birou, ali ona nije upotrijebila nijednu dogovorenu riječ kojom bi signalizirala agentu Williamsu u prostoriji za promatranje da je došlo vrijeme da se »loš policajac« pridruži zabavi.

Oštro ga pogleda. »Odmah, agentice Fisher.« Nešto definitivno nije u redu.

51 Petnaest minuta ranije Čim je Agentica Fisher izašla iz prostorije za promatranje, agent Williams stane bliže Hunteru i Garcii. »Htio bih vam se ispričati zbog ponašanja agentice Fisher.« Zvučao je iskreno. »Kao što sam rekao kapetanu Suarezu, ovo je svima nama bio veoma dug i naporan dan pun iznenađenja i čini se da je potpuno iscrpljena.

Obično se nikad ne ponaša ovako. Ona je izvrsna agentica. Veoma predana poslu. Zna se kontrolirati. I mnogo toga zna, ali ni ona ni ja nismo još radili na slučaju koji frustrira kao ovaj.« Hunter odvrati laganim kimanjem. »Nema problema. Potpuno razumijem njezinu frustraciju.« »Frustracija je samo jedan mali dio«, reče Garcia. Zvuči kao da joj nije toliko spreman oprostiti kao Hunter.

Agent Williams ga pogleda. »Ma dajte, možemo se prestati pretvarati«, zaključi Garcia. »I više je nego očito da ju najviše ždere činjenica što nas smatra prijetnjom.« Kroz staklo vide kako je agentica ušla u prostoriju za ispitivanje i za sobom zatvorila vrata.

Muškarac za stolom nije reagirao. »Vas dvoje ste postavljeni za glavne agente u istrazi ubojstva nećakinje direktora Kennedya«, nastavi Garcia. »To je golema odgovornost koju vam je nametnuo sam direktor, što znači da vam vjeruje i da vas vjerojatno smatra svojim najboljim ljudima. Naravno da želite učiniti sve za njega, ali nakon više od dva mjeseca neuspjeha i nikakvih rezultata, sve je krenulo po

zlu, zar ne? Vjerojatno se sve prilično zakuhalo prije nego što nas je direktor Kennedy pozvao da se pridružimo istrazi.« Slegne ramenima i ispravi se. »A pod nama mislim na Roberta, ja sam samo nužno zlo. Uglavnom, agentici Fisher se to nimalo ne sviđa jer u njenoj glavi to znači da odjednom direktor Kennedy misli kako njegov zlatni par agenata više ne blista toliko kao prije.« Williams to ne može opovrgnuti. »Nisam siguran što ona misli da će se dogoditi«, nastavi Garcia. »No nismo ovdje zato da bismo nekoga diskreditirali ili uzrujavali. Nismo ovdje zato da se natječemo s vama, a nismo ovdje ni zato da impresioniramo direktora Kennedya ili bilo koga drugoga. Samo želimo uhvatiti tog psihopata jednako kao i vi.« Mikrofon na stropu iznad metalnog stola u prostoriji za ispitivanje jasno i glasno prenese glas agentice Fisher, pa ušute svi u prostoriji za promatranje. Kroz zvučnike čuju kako se predstavila i rekla muškarcu da je viša agentica zadužena za istragu te da mu je ovo jedina prilika da razgovara s njom.

Hunter drži ruke prekrižene na prsima, svu svoju pažnju usmjerio je na muškarca koji sjedi za stolom. Radije bi bio u prostoriji za ispitivanje, ali čak i s ove strane ogledala ima izvrstan pogled na osumnjičenika pa može jasno vidjeti izraze njegova lica i tjelesne pokrete tražeći izdajničke znakove.

Vidio je kad mu se u očima pojavilo zanimanje, kao da odvaguje ono što mu je upravo rekla agentica. Kad ga je pitala kako se zove i nakon njegove tišine predložila da će mu ona smisliti ime, Hunter je opazio kako je muškarac lagano slegnuo ramenima.

Kad je Fisherica spomenula naziv »Umjetnik«, trznuo mu se mišić ispod lijevog oka, što je zaintrigiralo Huntera. »Jeste li to vidjeli?«, upita Williams.

I Hunter i Garcia kimnu.

U prostoriji za ispitivanje agentica Fisher je na muškarčevu tišinu uzvratila prijetnjom, no ni time nije postigla nikakav učinak. Zatim je počela

napadati njegov ego, ali je muškarac opet reagirao samo treptanjem očiju.

Kad je spomenula susjeda gospodina Davisa, muškarac se jedva primjetno natmurio. Nije se baš namrštio, no ovo je svakako bio znak znatiželje. To zaintrigira Huntera i uključi prvo zvono za uzbunu u njegovoj glavi. »Je li netko razgovarao sa susjedom gospodina Davisa?«, upita.

Garcia i Williams okrenu se prema njemu. »S onim tko je nazvao 911. Znamo li je li netko razgovarao s njim?« »Nemam pojma«, odgovorio Williams. »No možemo saznati. Zašto?« »Nema razloga, jednostavno bih volio provjeriti«, odvrati Hunter. »S obzirom na to da je osumnjičenik uhićen na poprištu zločina i da je tucsonska policija dobila nalog da ne pokreće istragu, taj detalj bi se lako mogao previdjeti.« U prostoriji za ispitivanje agentica Fisher je nastavila s napadima na muškarčev ego, no čini se da je brzo izgubio zanimanje, jer ga je zamijenio mlakim ciničnim osmijehom.

U Hunterovoj glavi oglasi se drugo zvono za uzbunu.

Muškarac je jednako navaljivao na agenticu kao i ona na njega. Jedina je razlika u tome što je on to radio svojom šutnjom.

Agentica je ustala i krenula prema vratima. Nesumnjivo je iskušavala sve trikove iz priručnika za ispitivanje. Kad je stigla do vrata, muškarac je napokon progovorio. »U redu... specijalna agentice Fisher, koliko ste dosad pronašli tijela?« Dok su promatrali kako se agentica polako vraća i ponovno sjeda za stol, pažnja svih u prostoriji za promatranje je eksponencijalno porasla, no Huntera je zabrinuo način na koji je muškarac nabacivao brojeve.

Odjednom je muškarac sve njih iznenadio kad je praktički priznao da je ubio više od četiri žrtve. »Kučkin sin«, reče agent Williams ni ne trudeći se prikriti uzbuđenje u svom glasu. »On je. On je prokleti Kirurg. Imamo ga.« Izvadi mobitel kako

bi nazvao direktora Kennedya, no Hunter ga u tome spriječi stavivši mu ruku na rame. »Čekajte«, reče. »Najprije poslušajmo razgovor.« »Zašto? To je on. Upravo je priznao.« »Nije baš«, odvrati Hunter. »Kako to mislite – ‘nije baš’?« U prostoriji za ispitivanje agentica Fisher i osumnjičenik počeli su razgovarati o vremenskom okviru. Muškarac je slegnuo ramenima, a zatim aktivirao bombu: »Stvari se događaju mnogo duže od toga.« Oglasi se još više zvona za uzbunu, no izgleda da zvone samo u Hunterovoj glavi. »To je on«, ponovi Williams. »Imamo ga.« »Ne, ne bih rekao«, reče Hunter odmahnuvši glavom. »Ovo ne štima.

Sve je ovo pogrešno.« »Pogrešno?«, upita Williams. »Kako to mislite? Što je pogrešno?« »Ono što govori«, odvrati Hunter. »On joj ništa ne govori, ona govori njemu.« »Što?« Williamsovo čelo nabora se poput komada starog papira. »Ne razumijem vas, detektive Hunter.« »Ovo se zove hladno čitanje: on iz nje izvlači informacije.«

52 Agentica Fisher zatvori za sobom vrata prostorije za ispitivanje i prostrijeli agenta Williamsa pogledom koji bi mogao prerezati čelik. »Koji ti je vrag, Larry?«, upita ga napola zbunjeno i napola ljutito. »Znam da nisi došao glumiti ‘lošeg policajca’ jer nisam izrekla nijednu ključnu riječ.« »Možete li nas malo ostaviti nasamo?«, reče Williams policajcu koji je stražario uz vrata prostorije za ispitivanje.

Policajac kimne i udalji se na drugi kraj hodnika. »Erica, to nije on«, reče Williams kad se uvjeri da ih policajac ne može čuti. Pokaže prostoriju za ispitivanje. »Ono tamo nije Kirurg.« Agentica razrogačeno pogleda partnera. »Što? Jesi li ti uopće slušao ispitivanje?« Na prste desne ruke počne nabrajati što se sve dogodilo kako bi istaknula svoje riječi. »Njegovo držanje se potpuno promijenilo kad sam izrekla riječ ‘umjetnik’. Praktički nam je rekao da je ubio više od četiri žrtve i da ubija duže od dva mjeseca. Samo moraš čitati između redaka, Larry. Zar si spavao?« »Ne, Erica, nisam i nisi ga pročitala. On izvlači informacije iz tebe.« »Što?« Nervozno se nasmije. »O čemu to, dovraga, govoriš?« »To se zove ‘hladno čitanje’, Erica«, pokuša joj objasniti Williams. »Tu tehniku koriste mnogi...« »Znam što je hladno čitanje, Larry.« Glas joj zvuči još bješnje. »Dobro, jer to je upravo ono što on radi«, odvrati Williams. »I to veoma profesionalno, moram dodati.« Podigne obje ruke moleći je da pričeka. »Samo se pokušaj sjetiti trenutka kad si stupila u tu prostoriju i svojih riječi.« Ostavi joj malo vremena, zatim joj rekapitulira. »Najprije si se

predstavila, zatim pitala kako se on zove. Nije odgovorio. Predložila si da ćeš mu ti smisliti ime kako bi razgovor lakše tekao. Svoj ‘pristanak’ dao je slijeganjem ramenima. Ne zato što ga nije bilo briga, već zato što je htio čuti što ćeš smisliti. Zašto? Jer zna da tijekom otvorene istrage, posebno serijskih ubojstava, sve policijske snage, uključujući i nas i FBI, daju počinitelju neki nadimak. Nadimak koji obično odgovara onome što radi – Ubojica s podvezom, Yorkshirski koljač, Šumski ubojica, Vampir iz Sacramenta, Kirurg, Umjetnik. Htio je znati kako zovemo počinitelja, Erica, jer je mislio da će iz samog nadimka zaključiti što radi taj ubojica, na koji način ubija žrtve. I ta mu se igra isplatila jer si mu to i rekla. Čak si ga pitala odgovara li nadimak Kirurg njegovoj ‘vještini’.« Ljutnja agentice se značajno smanji kad se prisjeti ovoga što joj Williams govori. »Da si mu rekla bilo koji drugi nadimak«, nastavi agent Williams, »Krvavi plesač, Kanibal, nije važno – njegova bi reakcija bila ista jer bi povjerovao da tako zovemo ubojicu. Zašto bismo inače koristili takav nadimak?« »A da sam ga jednostavno nazvala John ili Frank ili nekim drugim običnim imenom?«, ustraje agentica. »Samo radi razgovora.« »Onda mu se to kockanje ne bi isplatilo i vjerojatno bi reagirao još jednim slijeganjem ramenima kao da ti želi reći: ‘Kako god hoćeš. Zovi me kako god ti odgovara.’ Nije imao što izgubiti.« Agentica načas razmisli o toj mogućnosti. »Kad si zaprijetila svojim odlaskom, napokon je odustao od šutnje«, nastavi Williams. »Ali ti svejedno ništa nije odao. Postavio ti je pitanje o broju žrtava. Ti si mu uzvratila istom mjerom i nisi odgovorila na pitanje.

Kako je onda on shvatio tvoju šutnju? Koristio je jednostavnu tehniku hladnog čitanja, Erica. Dao ti je moguće odgovore na vlastito pitanje – ‘tri, četiri’ – dok je istovremeno pomno pratio tvoje reakcije. Možda toga nisi svjesna, ali potpuno si se ukočila kad je rekao ‘četiri’. Tada si glasno uzdahnula i opustila se na svojoj stolici. Pročitao je tvoj pokret, prestao

nabacivati brojeve i nasmiješio se. Ti si mu na to postavila dva pitanja, čime si jednostavno potvrdila broj na kojem je stao – ‘Zašto? Ima ih više?’

Nakon toga ti nije izričito rekao da ima više žrtava, iako si ti tako zaključila. Dao ti je veoma neodređen odgovor – ‘moglo bi biti’ – odgovor koji ga uopće ne inkriminira i kojim te naveo da povjeruješ kako ti je dao odgovor koji želiš. Kako je znao da ćeš nasjesti? Jer je to jedan od temelja hladnog čitanja. To je čista psihologija. Kad ljudi žele nešto, kad žele vjerovati, moraš im samo dati neodređeni odgovor i njihov mozak će učiniti sve ostalo. Neodređeni odgovor zvučat će točno onako kako žele, jer je to ono što žele čuti. Zato, kad je odgovorio ‘moglo bi biti’, tvoj mozak je to protumačio kao ‘da, ima.’ Kako to znam? Jer je u tom istom trenutku to isto učinio i moj mozak.« Iz agentičina izraza u očima Williams vidi kako se brzo pokušava prisjetiti svega što se dogodilo u prostoriji za ispitivanje. »Taj isti trik iskoristio je kad te je pitao za vremenski okvir«, doda Williams. »Nabacivao ti je mogućnosti i pratio tvoje reakcije – ‘tri tjedna...?

Možda četiri...?’ Problem je bio u tome što nije znao koliko će morati ići daleko dok ne nasjedneš na njegova sranja. Bilo je previše opasno, zato ti je dao još jedan neodređeni odgovor – ‘stvari se događaju mnogo duže od toga.’« Slegne ramenima. »Stvari? Koje stvari? Ubojstva? Korupcija?

Mržnja? Zatucanost? Globalno zatopljenje? Zagađenje zraka? Ozonski omotač? Bol u mojim leđima? Sve se ovo događa mnogo duže od četiri tjedna. No tvoj mozak je protumačio njegov odgovor onako kako si ti htjela i tako si ti njemu dala vremenski okvir. On ga tebi nikad nije rekao.« Williams je podsjeti na riječi koje je izrekla. »‘Koliko, na primjer? Oko dva mjeseca, manje-više?’« Agentica više ne izgleda onoliko samouvjereno. »A on je samo ponovio tvoje dvije posljednje riječi – ‘manje-više’ – i tvoj mozak je to opet protumačio kao ‘da, duže od dva mjeseca.’«

Zavlada duga neugodna tišina. Agentica izbjegava pogledati partnera u oči, zuri pokraj njega u zrak, dolje niz hodnik. Policijski stražar naslonjen je na zid. Izgleda kao da će svaki čas zaspati. »Čista psihologija?«, napokon progovori agentica. »Detektiv Hunter ti je napunio glavu tim sranjima?« Williams prijeđe rukom po kratkoj tamnoj kosi. »Da, on mi je na to skrenuo pažnju.« Agentica opet izgleda veoma ljutito. »Za Boga miloga, Larry. Što...« »Erica, prestani.« Autoritet u njegovu glasu jednakog je intenziteta kao i njezina ljutnja. Iznenađeno ga pogleda. Williams nikad ne gubi živce. »Ovo nije natjecanje«, nastavi agent. »Ne borimo se protiv njih. Nije FBI protiv LAPD-a. Svi smo protiv Kirurga. I gubimo u ovoj igri.« »Ako on nije Kirurg«, reče agentica, »tko je onda on, dovraga? I zašto bi dopustio da ga uhitimo i optužimo za višestruka ubojstva bez da izusti ijednu riječ u svoju obranu?« Agent pročisti grlo. »S obzirom na to da je sa sobom imao samo fotoaparat, pretpostavljam da je novinar koji je nekako saznao za našu istragu. Vjerojatno je mislio da će kombinacijom šutnje i hladnog čitanja uspjeti izvući neke informacije od policije... FBI-a... bilo koga... i dobiti udarnu vijest.« Agentica duboko udahne dok pokušava smisliti odgovor, no prije nego što uspije, agent Williams nastavi. »Erica, to nije on. Ako misliš da smo u krivu, vrati se unutra, daj mu neku lažnu informaciju o Kirurgu i vidi kako će reagirati.« Agentica se nekoliko trenutaka poigrava tom mišlju. Zar je stvarno bila toliko glupa? Kako nije uspjela prozreti muškarčeva sranja?

Zamalo se ugušila od gnjeva. »U redu«, napokon reče kao da riga vatru. »Idemo testirati toga gada.«

53 Agentica Fisher ponovno uđe u prostoriju za ispitivanje broj jedan, ali ovaj put tiho zatvori vrata za sobom, kao da je ušla u knjižnicu.

Muškarac za metalnim stolom opet je usredotočen na svoje krilo.

Agentica popravi svoj konjski rep i polako krene prema stolu.

Klik, klak, klik, klak.

Možda zato što su se šutnja i izbjegavanje gledanja u oči otrcali ili možda zato što je svaki korak agentice Fisher bivao sve odlučniji, muškarac pogleda ravno u nju.

Agentica zastane kraj prazne stolice, ali odluči nastaviti stajati.

Muškarac čeka, pomno promatra svaki njezin pokret. »Mrtvozornik je završio s obdukcijom«, slaže mu, lica nepomična poput kirurgove ruke. »Nije da nismo očekivali, ali kad već razgovaramo, možete li mi pomoći da nešto shvatim? Čemu drukčiji M.O.? Zašto ste svakoga od njih ubili na drukčiji način?« Muškarčevo držanje se ne promijeni. Jednostavno je nastavi promatrati jednakim mrtvim i hladnim pogledom kao i prije. »Mislim reći«, nastavi agentica, »prvu žrtvu ste utopili, drugu zadavili, trećoj prerezali vrat, a ovu ste sada otrovali. Zašto? Zašto ste mijenjali načine? Zašto se niste držali istog M.O.-a? Samo sam znatiželjna.« Ovom predstavom agentica Fisher nesumnjivo bi dobila mjesto na Julliardu. Odglumila je to bez greške, od laganog drhtanja glasa do velike zbunjenosti u očima.

Muškarac se promeškolji na stolici i pogleda agenticu kao da zna nešto što ona ne zna.

Nekoliko trenutaka pilje jedno u drugo, zatim agentica skrene pogled. »Znate što?«, reče nimalo zabrinuto. »Nije me briga hoćete li odgovoriti ili ne. Uhvatili smo vas. Gotovo je i istrunut ćete u zatvoru, počevši odsada.« Okrene se na petama i krene prema vratima. »Uživajte u ostatku svog jadnog života.« »Pa«, napokon progovori muškarac, opet je zaustavivši pred vratima. »Možda netko voli eksperimentirati različitim metodama. Ili je svaka žrtva zahtijevala drukčiji pristup.« Agentici se stisne želudac kao da su je bez padobrana izbacili iz aviona. »Netko? Eksperimentirati?«, upita, okrene se i zažarenih očiju priđe stolu. Muškarac je opet neodređeno odgovorio. I opet se nije ničim inkriminirao.

Muškarac slegne ramenima. »Zašto ne? Ma dajte, specijalna agentice Fisher, zar želite da umjesto vas obavljam vaš posao? Pa vaš je posao prokljuviti takve stvari, zar nije?« Ovo je bila kap koja je prelila čašu. »Gade jedan.« Toliko je snažno lupila rukama po stolu da je notes odskočio u zrak.

Muškarac nije očekivao takvu reakciju pa je, usprkos hladnokrvnosti, poskočio na stolici, toliko ga je zapanjila njezina agresivnost. »Tko si ti, dovraga?«, vikne glasom promuklim od gnjeva kad se nagne naprijed. »Ubojica nije mijenjao M.O., govno jedno lažljivo. To sam izmislila.« Pretvaranje prestane. Muškarac zna da je njegova igra gotova, ali svejedno nije izgubio hladnokrvnost. Reagira nehajno nagnuvši glavu, što samo potakne još veće ključanje agentičine krvi. Objema rukama zgrabi muškarca za ovratnik. »Kunem se Bogom da ću ti od života napraviti pravi pakao ako si novinar i ako si sve ovo radio samo zbog jebene reportaže, idiote jedan impotentni. Zajebavaš se s pogrešnom agenticom.«

Vrata prostorije za ispitivanje se otvore i unutra utrči Hunter, odmah za njim agent Williams i Garcia. »Erica«, zazove je Williams, priđe joj i stavi svoje ruke na njezine.

Agentica oklijeva.

Muškarac čeka. U očima mu se ne vidi zabrinutost. »Erica, pusti ga.« Agentica glasno udahne zrak, ne odvaja pogled od muškarčeva lica.

Williams još jače stisne njezine ruke, pokuša ih pomaknuti.

Agentica napokon ispusti muškarčevu košulju. Osjeća kako joj cijelo tijelo drhti od bijesa. »Najebat ćeš«, šapne muškarcu, zatim se uspravi i odmakne od stola. »Neka netko makne ovo govno što dalje od mene prije nego mu očitam lekciju koju nikad neće zaboraviti.« »Ne tako brzo, specijalna agentice Fisher«, reče muškarac, polako skrećući pogled na tri pridošlice. »Pretpostavljam da je sada došlo vrijeme da nazovem svoga odvjetnika, ne mislite li tako?« »Ha«, naceri se agentica. »Dobit ćeš govno. Počinio si savezni prekršaj, idiote.« »Da?«, upita muškarac pretvarajući se da nema pojma. »A koji bi to prekršaj bio?« Agentica razrogači oči. »Stvarno si idiot. Trebao si malo bolje razmisliti jer je traćenje FBI-eva vremena savezni prekršaj, idiote, a ja ću se pobrinuti da za to i platiš.« »Stvarno?«, upita muškarac, još uvijek prilično bezbrižno. »A kako sam to ja tratio FBI-evo vrijeme, specijalna agentice Fisher? Ja sam samo iskoristio svoje ustavno pravo na šutnju. Kad sam govorio, nisam lagao i nisam se inkriminirao nijednim svojim odgovorom. Ako ih je netko pogrešno protumačio, to nije moja krivnja. I nikad nisam priznao da sam...« Vrati pogled na agenticu Fisher. »Pretpostavljam da FBI zove tog ubojicu

Kirurg ili Umjetnik – očito u skladu s onim što radi. I zato ne, specijalna agentice Fisher, nisam tratio ni vaše ni FBI-evo vrijeme. Vi ste ga tratili Ja sam samo sjedio i slušao.« Zavali se u stolicu, sada s pobjedničkim izrazom na licu. »Mogu li sada nazvati svoga odvjetnika? Stvarno bih htio otići kući.

Gladan sam i umoran, a ove lisičine stvarno žuljaju.« Agentica stisne šake u pesti. »Vi ste honorarni reporter, zar ne?«, upita Hunter koraknuvši naprijed. »Niste posebno vezani ni za jedne novine ni televizijske kuće, zar ne? Jednostavno prodajete svoje priče onome tko najviše ponudi.« Muškarac ga znatiželjno pogleda. »Oprostite, tko ste vi?« »Zovem se Robert Hunter.« Muškarac malo zabaci glavu. Neko vrijeme promatra Huntera. »Vi niste FBI-ev agent, zar ne?« Prijeđe pogledom po ostalima i zaustavi se na Garcii. »A nije ni on. Lako je pogoditi po vašoj odjeći. Malo je, rekao bih, ležernija od one koju nosi specijalna agentica Fisher i specijalni agent ‘Mrzovoljno lice’.« Glavom pokaže na agenta Williamsa. »U pravu ste«, odvrati Hunter. »Mi nismo FBI-evi agenti.« Odluči stati na tome. »Veoma dobro zapažate i vaš ‘nijemi’ pristup, zajedno s tehnikom ‘hladnog čitanja’ bili su impresivan trik. Dobili ste neke informacije, ali budimo iskreni – nedovoljno za bilo kakvu dobru priču, posebno s obzirom na činjenicu da vam je savezna uprava zaplijenila fotoaparat i film koji je u njemu. Nikad nećete dobiti te fotografije. To znate, zar ne?« »Nemate pravo zaplijeniti moj fotoaparat«, odvrati muškarac. Sada se u njegovu glasu čuje zabrinutost. »Na vašu veliku žalost«, reče Hunter, »imamo. Možete pitati svoga odvjetnika kad ga nazovete.« Muškarac opet prelazi pogledom po svima u prostoriji. »Ali«, reče Hunter podignuvši kažiprst, »imam jedan prijedlog.«

Njegove riječi zapanje sve odreda, kolege ga upitno pogledaju, ali prije nego što su agentica Fisher i agent Williams uspjeli bilo što reći, da im znak da pričekaju. »Prijedlog?«, upita muškarac. »Tako je«, potvrdi Hunter. »Neku vrstu – vi pomognite nama, mi ćemo pomoći vama.« Muškarac promatra Huntera jednakom odlučnošću kao što je promatrao agenticu Fisher za vrijeme njihova razgovora. Huntera ne može tako lako pročitati kao nju. »U redu«, reče muškarac uz kimanje. »Slušam.«

54 Doktor Morgan se nije žurio. Kad je završio s pranjem ruku i uputio se u salu za obdukciju broj jedan u prizemlju, u mrtvozorničkom uredu okruga Pima truplo Timothya Davisa već je bilo oprano, dezinficirano i premješteno na stol za obdukciju od nehrđajućeg čelika na sredini besprijekorno čistog bijelog linoleuma.

Tijelo leži na leđima, s opušteno položenim rukama. Dok mu prilazi, liječnik načas zastane.

Odmah nakon smrti, zbog prestanka rada srca, a time i prestanka dotoka krvi, ljudska koža počinje se stezati i mijenjati boju, dobiva blijedu sivkastu nijansu. Trideset minuta nakon smrti dolazi do pojave mrtvačkih pjega, to jest, nakupljanja krvi u dijelovima tijela koja su najbliže tlu, od čega koža poprima ljubičastu boju i postaje voštana na dodir, no tijelo Timothya Davisa izgleda mnogo bljeđe nego što je to uobičajeno za jednog Afroamerikanca. I to nije sve – u ovom slučaju se mrtvačke pjege praktički i ne vide. »Zanimljivo«, šapne liječnik i ispravi naočale na nosu kako bi bolje pogledao pjege na koži. Pitao se nije li gospodin Davis za života patio od neke kožne bolesti.

Liječnik provjeri stalak iza sebe kako bi se uvjerio jesu li tamo svi potrebni instrumenti. Sve je na svom mjestu, pa uključi svoj diktafon i započne s obdukcijom.

Započne s izgovaranjem datuma i vremena, zatim broja pod kojim se u mrtvačnici vodi slučaj. Nakon toga opiše opće stanje tijela, rane, ožiljke, madeže, ogrebotine... sve što je vidljivo izvana. Zatim okrene truplo na trbuh. Želudac mu se stisne.

»Koji je to vrag?« Istoga časa uzme digitalnu kameru.

Ugledavši oznake na Davisovim leđima, liječnik praktički ostane bez zraka. Što se tiče rasizma, Arizona nije najzadrtija država, no rasna mržnja i dalje je prilično prisutna na svakom uglu Amerike, bez obzira u kojoj se državi našli. Imajući to na umu, liječnik Morgan najprije razmotri mogućnost da je uzrok ubojstva rasna netrpeljivost. Oznake na žrtvinim leđima naoko izgledaju poput kažnjavanja nekom vrstom biča ili sličnog predmeta. No nakon pomnijeg pregleda, liječnik shvati da se ne radi o tome.

Uopće se ne radi o tome jer nekoliko oznaka zapravo sliči na slova. Može jasno razaznati »T«, »R«, »F«, »M« i ovo je možda »E«. Ovo sigurno nije nikakva slučajnost, bez obzira koliko je netko vješt s bičem, liječnik ne može zamisliti da je toliko dobar da bi njime mogao ispisivati slova. Ostale oznake izgledaju nasumične – samo zbrka ravnih ureza. »Što je ovo, za ime svijeta?«, zapita se liječnik dok adrenalin nadire u njegov krvotok.

Tada mu napokon svane. »Vrag me odnio. Znači, zato je ovo bila hitna obdukcija. Ovo je poruka.« Liječnik radi kao patolog već trideset jednu godinu, od toga dvadeset jednu kao glavni mrtvozornik okruga Pima. Izvršio je obdukciju na više nego dovoljno ubijenih tijela, neka su bila u užasnom stanju, ali nikad nije bio patolog u nekom slučaju serijskih ubojstava. Zapravo, koliko se sjeća, u Tucsonu je, šezdesetih godina, bio samo jedan serijski ubojica – Charles Schmid, poznat i kao Frulaš iz Tucsona, koji je ubio tri osobe i pokopao ih u pustinji.

Liječnik je uvjeren da ovo nije uobičajen slučaj. Ovaj serijski ubojica ostavlja kriptogram urezan u tijela žrtava. To je nešto što se događa u

knjigama i mnogim holivudskim filmovima, ali veoma rijetko u stvarnom životu.

Nakon fotografiranja Davisovih leđa iz različitih kutova, liječnik okrene truplo, s namjerom da napravi Y rez i pregleda unutarnje organe. Sa stalka iza sebe uzme skalpel s dugom drškom, prinese ga gornjem desnom dijelu prsa i zareže otprilike dva i pol centimetra ispod ramena. Kad skalpel oštar poput lasera s nevjerojatnom lakoćom razreže kožu i mišić, liječnik Morgan se namršti.

Nešto nije u redu. »Što se to ovdje događa?« Nastavi dalje s rezom i razmakne tkivo na prsima.

Liječnik zine od čuda. »Ovo je... nemoguće.«

55 Muškarac za metalnim stolom još se jednom nagne naprijed i nalakti na stol. »Prije nego što nastavimo s tim vašim prijedlogom«, reče obraćajući se Hunteru, »što kažete na jednu gestu povjerenja? Ove lisičine me stvarno nerviraju. Bez njih bih se osjećao mnogo opuštenije.« »To se može lako srediti«, odvrati Hunter. »Ali najprije moramo utvrditi vaš identitet. Možemo li čuti vaše pravo ime?« Muškarac glasno uzdahne dok odvaguje svoje izglede. »Dobro«, napokon kaže. »Zovem se Owen. Owen Henderson.« Hunter pričeka, no muškarac ne reče ništa više. »Morat ćete nam dati malo više od toga ako želite da vam što prije skinemo lisičine. A ako vam ne smetaju i ako ih možete imati na rukama još nekoliko sati, zadovoljit ćemo se samo s Owenom Hendersonom i nadati se brzom sporazumu.« Muškarac je sada umjesto jednog lica mogao proučavati čak četiri, što je uvelike otežavalo stvar. Stoga se usredotočio na Hunterovo. »Prije nego što započnemo«, reče, »o kakvom sporazumu ovdje govorimo? Što nudite i što očekujete zauzvrat?« Agentica Fisher je leđima okrenuta prema muškarcu i licem prema Hunteru, pa mu samo jednim pogledom uspije postaviti četiri pitanja: »Da, o kakvom to prijedlogu govorite? Što mu nudite? Što očekujete zauzvrat i tko vas je ovlastio da bilo kome predložite bilo kakav sporazum?« Hunter se ne obazre na njezin ledeni pogled, već priđe stolu. »Našli ste se na poprištu zločina prije dolaska policije.« Muškarac sada nagađa kamo ovo vodi.

»To ste mogli samo na dva načina«, nastavi Hunter. »Prvi: vi ste zaista osoba koju tražimo, i u tom slučaju ste se zaribali i ovaj slučaj je gotov, i drugi: netko vam je dojavio i u tom slučaju moramo saznati svaki detalj o toj dojavi.« Muškarac prestane gledati Huntera u oči i počeše nadlanicu lijeve ruke. »Dobro, vidim što vi želite od mene, ali što ću ja dobiti zauzvrat?« »Dobit ćete i više nego dovoljno informacija za vjerodostojan novinski članak«, odvrati Hunter. »Imena žrtava, lokacije, datume... znate kako to već ide.« Muškarac s velikom pažnjom nastavi promatrati Huntera, tolikom pažnjom da nije opazio bijesan pogled kojim je agentica Fisher ošinula LAPD-ova detektiva. »I želim natrag svoje fotografije«, reče muškarac. »Sve do jedne.« »Dobit ćete svoje fotografije«, prihvati Hunter.

Agentica Fisher izgleda kao da će prekinuti ovaj razgovor, ali joj Williams signalizira da još malo pričeka. »Ali pod jednim uvjetom«, doda Hunter. »Oh, stvarno?« Muškarac ne izgleda nimalo impresionirano. »A koji bi to bio uvjet?« »Prije objavljivanja članka, morat ćete nam dati nekoliko dana vremena«, izjavi Hunter. »U protivnom ćete ugroziti cijelu istragu, a mi vam to ni u ludilu nećemo dopustiti.« Muškarac lupka prstima. »O koliko dana govorimo?« »Potreban nam je jedan tjedan«, odgovori Hunter.

Muškarac odmahne glavom. »Ne, mogu vam dati tri dana.« »Ovo nisu pregovori«, reče Hunter toliko odrješitim glasom da se muškarac trgne. »Neću dopustiti da ugrozite ovu istragu, ni vi ni bilo tko drugi. To je ponuda. Ili to ili ništa. Nema informacija. Nema fotografija.

Nema ničega. Sretno vam bilo u pronalaženju nekoga tko će objaviti vaš

traljavi članak.« Kad se Hunter uputi prema vratima, i svi ostali okrenu muškarcu leđa i krenu za njim. »Dobro, u redu«, vikne muškarac. U glasu mu se čuje poraz. »Dajem vam sedam dana, počevši od danas. Ionako će mi trebati dosta vremena da napišem taj članak.« Svi stanu i okrenu se prema njemu. »Kako bi onda bilo da malo ubrzamo stvari?«, reče Hunter.

Muškarac kimne. »Owen Henderson, 17. West Street 531 u Clark Parku, Phoenix, Arizona. Ja sam honorarni novinar-istražitelj i fotograf.

Moji članci i fotografije objavljeni su u New York Timesu, LA Timesu, Chicago Tribuneu, Washington Postu i Miami Heraldu, da nabrojim samo neke.« Krajičkom oka Hunter opazi kako je Williams prije izlaska iz prostorije izvadio mobitel. »O.K.«, reče Hunter. »Daj nam pet minuta.« »Hej«, vikne muškarac. »Što je s mojim lisičinama?« Hunter zastane pred vratima. On je posljednji iz četvorke. »Ako je sve to točno, Owene, osobno ću ti ih skinuti. Vraćam se za pet minuta.« »Ti to ozbiljno? Ma daj, čovječe. Zašto bih, pobogu, sada lagao?« Hunter ga više ne sluša.

56 Hunter, Garcia i agent Williams vrate se u prostoriju za promatranje kad Williams primi poziv iz FBI-eva terenskog ureda u Phoenixu. »Izvrsno«, reče nakon što je desetak sekundi samo slušao. »Samo mi sve pošaljite e-mailom.« Prekine razgovor, okrene se i obrati skupini. »Sve je točno.« Glavom pokaže na muškarca s druge strane stakla. »Ovo je zaista Owen Henderson – tridesetšestogodišnjak iz Phoenixa. Nije slagao ni svoju adresu ni profesiju. U ovom trenutku dva su agenta na putu prema njegovoj kući. Svaki čas očekujem e-mail s osnovnim informacijama o njemu.« »Dobro«, reče agentica Fisher, nasloni se na rub stola na sredini prostorije i pogleda Huntera. »No ovoj vreći govana nećete dati nikakve pojedinosti. Nemate za to ovlasti. Ne bez izričitog ovlaštenja samog direktora Kennedya.« »Znam«, kimnuvši odvrati Hunter.

Prije nego što agentica uspije reći još nešto, ubaci se Garcia. »Neće biti nikakvih pojedinosti, specijalna agentice Fisher.« Garcia ovo izgovori sporije nego inače kako bi istaknuo svoju izjavu. »Izigrao nas je«, objasni, zatim načas zastane, razmisli o svojim riječima i odluči se ispraviti. »Zapravo, izigrao je vas, ali sada to nema nikakve veze. Sada ćemo se mi poigrati s njim.« »Jebi se«, odvrati mu. »Mene nije izigrao.« »Ipak«, reče Garcia, »čak i ako mu ništa ne kažemo, on već nešto zna.

Ovu priču više nećemo moći držati u tajnosti i zato, prije nego što neki drugi novinar objavi neko sranje od članka o novom serijskom ubojici koji je ubio žrtve u četiri različite države, predložio bih da se za dan-dva sazove tiskovna konferencija na kojoj ćemo medijima servirati onu priču za koju mi želimo

da bude objavljena. To je jedini način da zasad nad ovime zadržimo kontrolu.« Agentica Fisher razmijeni novi pogled s Williamsom. Oboje znaju da je Garcia u pravu. »Ujutro ću nazvati direktora Kennedya«, reče Williams. »Hoće li vam smetati ako ja uđem unutra i porazgovaram s njim?«, upita Hunter. »Budući da ste mu vi ponudili lažnu nagodbu«, odvrati Williams, »logično je da vi razgovarate s njim.« Svi pogledaju agenticu Fisher. »Može«, reče ogorčeno. »Ionako netko drugi treba razgovarati s njim, jer ako se ja vratim tamo unutra, šamarima ću mu izbrisati samozadovoljno smijuljenje s onog idiotskog lica.« »U redu«, reče Hunter. »Odmah se vraćam.« Prije nego što uspije stići do vrata, otvori ih specijalni agent Mike Brandon. U rukama nosi pladanj s pet šalica vruće kave. »Pomislio sam da bi nam ovo moglo dobro doći«, reče i stavi pladanj na stol. »Imate potpuno pravo«, reče Garcia i uzme jednu šalicu. Isto učine i Williams i Fisherova. »Za otprilike sat i pol imat ćemo fotografije iz njegova fotoaparata«, izjavi agent Brandon ubacujući u svoju šalicu četiri kockice bijelog šećera. »I nazvao me doktor Morgan«, nastavi miješajući kavu. »Završio je s obdukcijom i želi znati hoćemo li svratiti u mrtvačnicu večeras ili ujutro.« Hunter pogleda na svoj sat. »Ovo neće dugo trajati. Najviše deset minuta.« »Nazovite ga«, reče Williams Brandonu. »Recite mu da nas sačeka.

Stići ćemo za sat-dva.«

57 Kad je Hunter opet ušao u prostoriju za ispitivanje, Owen Henderson sjedio je nagnut nad stol i zurio u svoje ruke u lisičinama. »Kavu?«, ponudi mu Hunter, pokazujući glavom na šalicu u desnoj ruci.

Owenove oči zablistaju. »Da, rado.« Hunter zatvori vrata za sobom, stavi šalicu na metalni stol i ključem koji je uzeo od stražara pred vratima, napokon oslobodi Owenove ruke. »Hvala vam zbog ovoga«, reče Owen snažno trljajući zglavke. »Stvarno su veoma neudobne.« »Onaj tko ih je izradio nije imao na umu udobnost«, mimo odvrati Hunter.

Owen se neveselo nasmije, zatim uzme kavu. »Crna je«, reče Hunter. »Nema šećera ni vrhnja.« »Takva mi i odgovara.« Otpije gutljaj i zatvori oči. Lice mu se raznježi kao da je u šalici tekućina koja ima najbolji okus na svijetu. »Oprostite što vam prekidam uživanje u kavi«, reče Hunter. Odlučio je ostati na nogama, umjesto sjesti nasuprot Owenu. »No više ne smijemo gubiti ni časak. Dosad ste izgubili dovoljno vremena.« Owen opet otpije kavu i zavali se u svoju stolicu. »Dakle, kako bi bilo da počnemo od samog početka?«, nastavi Hunter. »Kako ste čuli za Timothya Davisa? Kako ste dobili njegovu adresu?« »Preko telefona.« Hunter čeka, no Owen ušuti.

»Owene, rekao sam da više nema traćenja vremena.« Zbog neobične ozbiljnosti u njegovu glasu, Owen zastane u nakani da otpije još jedan gutljaj. Skrene pogled na Huntera. »Nema više igara.« »U redu. Išao sam pojesti nešto u Kaleidoscope Juice – to je... kafić, bar koji nudi sokove i salate i restoran.« »A gdje je to?« »U središtu Phoenixa. Nedaleko od mjesta gdje živim.« »Dakle, jeli ste kad vas je netko nazvao?« »Tako je.« »Bili ste sami?« Owen se naceri. »Priča mog života.« »Da«, ispravi se. »Bio sam sam.« »Koliko je tada bilo sati?« »Poziv sam primio oko...« Pogleda dolje u svoju šalicu i sjeti se. »Dva i petnaest... Dva i dvadeset poslijepodne.« U njegovu glasu nema nikakva uzbuđenja. Nema uzrujanosti. »Mobitel na koji je stigao poziv registriran je na vaše ime?« Owen se namršti na to pitanje. »Naravno.« Hunter ne pogleda u ogledalo, ali zna da FBI već sastavlja dosje o Owenu Hendersonu i da nesumnjivo ima brojeve mobitela registriranih na njegovo ime. S tim podacima mogu kontaktirati njegova pružatelja usluge i možda dobiti snimku toga razgovora. »I, što je rekao?«, upita Hunter i istovremeno signalizira Owenu da malo pričeka. »Sa što više detalja.« Owen glasno uzdahne i odloži šalicu na stol. »Razgovor nije bio dug«, započne. »Mobitel je zazvonio, ja sam se javio i najprije me pitao jesam li zainteresiran za najveću priču u svom životu.«

»Čekajte malo«, reče Hunter podignuvši ruku. »Što je pozivatelj najprije rekao? Zar nije najprije pitao s kim razgovara?« »Pa«, odvrati Owen uz slijeganje ramenima. »Ne tim riječima.« Odluči objasniti prije nego što to Hunter zatraži. »Uvijek se javljam na telefon izgovarajući svoje ime.« Demonstrira mu prinijevši desnu ruku licu. Palac predstavlja zvučnik, a mali prst mikrofon. »Ovdje Owen Henderson.« Hunter kimne. I on se uvijek na sličan način javlja na svoj mobitel. »Ali, u pravu ste«, prizna Owen. »Čim sam rekao svoje ime, najprije je upitao: ‘novinar-istraživač, Owen Henderson?’« »Jeste li ga pitali odakle mu vaš broj mobitela?« »Nisam, jer to nije teško saznati. Moje ime je u imeniku, a imam i webstranicu i račune na Facebooku i LinkedInu. I neke novine imaju me na svom popisu. Nikome nije problem doći do broja moga mobitela.« »Dobro, a što je s njegovim glasom? Jeste li u njemu primijetili nešto neobično – da možda nije predubok...? Promukao...? Visok...? Tih...?

Možete li reći je li koristio spravu za mijenjanje visine glasa? Za mijenjanje glasa?« Owen opet razmisli nekoliko trenutaka. »Ne, nije. Da budem iskren, zvučao je normalno, kao svaki normalan glas, a pod normalnim mislim na to da u njegovu glasu i tonu nije bilo ničeg po čemu bih ga zapamtio. Ništa se nije isticalo. I mislim da nije koristio nikakvu spravu da bi ga promijenio.« Slegne ramenima. »Jednostavno je zvučao normalno.« Hunter sakrije svoje razočaranje. »U redu, ispričajte mi preostali dio razgovora i, kao što rekoh, što detaljnije.« Owen popije kavu do kraja, zatim nastavi tamo gdje je stao. »Pitao me jesam li zaista novinar-istraživač. Odgovorio sam potvrdno i zatim me, kao što sam već rekao, pitao jesam li zainteresiran za najveću priču u svom

životu. No i to je bilo previše općenito, pa sam ga pitao o kakvoj to priči govori.« Zastane i namjesti se na stolici. »A njegov odgovor?« »Bio je veoma čudan«, prisjeti se Owen. »Jer je rekao da pažnju čitatelja prvenstveno privlače ubojstva – serijska ubojstva.« »Prvenstveno?«, upita Hunter. »Da, koristio je tu riječ.« »Je li koristio i točno takvu kombinaciju riječi – ‘ubojstva – serijska ubojstva’?« »Jest, što me zaintrigiralo, pa sam ga, naravno, pitao za točan broj.

Serijska ubojstva, i to je previše općenito. Odgovorio je – ‘ima ih dovoljno da bi FBI ovo smatrao serijskim ubojstvima.’« Sada Hunter shvati zašto je Owen izvlačio informacije od agentice Fisher pitajući je koliko su našli trupala i počeo od broja tri. Nije počeo s jednim ili dva. FBI smatra serijskim ubojicom onoga tko ubije tri ili više osoba u tri različite prilike, s razdobljima mirovanja između tih ubojstava. »To me još više iznenadilo«, reče Owen. »Zašto?« »Jer nisam imao pojma da je upleten i FBI. A kad su upleteni federalci, onda se zaista radi o velikom slučaju.« »Ali, sudeći prema onome što ste mi upravo rekli«, odvrati Hunter, »pozivatelj vam nije rekao da je uključen FBI. Rekao je samo da ‘ima dovoljno žrtava da FBI ovo smatra serijski ubojstvima’. To ne podrazumijeva njihovu uključenost.« »Točno«, potvrdi Owen. »I zato je upravo tako glasilo moje sljedeće pitanje. Pitao sam ga je li FBI uključen. On se na to nasmijao.« »Nasmijao?« Hunteru je ovo veoma čudno. »Aha.« »Kakvim smijehom?«

Owen pogleda Huntera. »Je li to bio nervozan smijeh, kratak, dug, sarkastičan, luđački...?« Owen napravi grimasu. »Dakle, sada stvarno tražite malo previše. Bio je to smijeh, znate? Smijeh koji je očito značio ‘da, dovraga, FBI je uključen.’« Hunter zna da je tražio previše. To je iz njega govorio psiholog. »U redu«, reče. »Jeste li ga pitali zašto je koristio riječ prvenstveno?«, upita Hunter. »Nisam morao«, odvrati Owen. »Jer je zapravo rekao da pažnju čitatelja prvenstveno privlače ubojstva – serijska ubojstva, ali da prava priča seže mnogo, mnogo dublje od toga.« Zastane i gledajući u Huntera opet se počeše po zglavku. »To je nešto o čemu ćemo razgovarati kad na mene dođe red da postavljam pitanja. Moram znati kakva to prava priča stoji iza tih ubojstava.« »Naravno«, složi se Hunter potpuno ozbiljna lica. »Izvrsno«, reče Owen i nastavi. »I zatim me opet pitao želim li priču ili ne. Odgovorio sam: ‘Naravno da želim, ali najprije, radi vjerodostojnosti, možete li mi reći tko ste vi?’ Rekao je da nije važno tko je on. Da je važno samo to da ga pažljivo saslušam.« Pozivatelj očito zna kako namamiti ambicioznog novinara, pomisli Hunter.

Owen podigne šalicu, zaboravio je da je popio kavu. »Bih li mogao dobiti još jednu?«, upita. »Pomaže mi.« »To se može srediti«, odvrati Hunter, diskretno pogledavši ogledalo na svojoj lijevoj strani. »Molim vas, nastavite.« »Pa, rekao mi je da ga saslušam, pa sam ga slušao. Započeo je rekavši: ‘Zapišite ovu adresu’, pa sam je zapisao. To je bila adresa Timothya Davisa.

Zatim je rekao nešto u smislu: ‘Imate dva i pol sata da stignete tamo.’«

Hunter mirno stoji, ruke drži u džepovima, potpuno je usredotočen na Owenovu priču i njegove psihičke reakcije. Nije primijetio nikakvo širenje zjenica, nikakvo crvenjenje kože ni promjene ritma disanja. Ako Owen Henderson laže, onda je u tome pravi stručnjak. »Rekao je da uđem u kuću kad stignem na tu adresu«, nastavi Owen. »Rekao je da će ulazna vrata biti otvorena. Da moram sići u podrum i da ću tamo naći ono što tražim.« Netko pokuca na vrata prostorije za ispitivanje. »Naprijed«, vikne Hunter.

Vrata se otvore i uđe policajac koji je stražario ispred njih. Doda Hunteru šalicu s vrućom kavom.

Hunter je stavi na metalni stol. »Hvala«, reče Owen i uzme je. »Stvarno mi se sviđa ovdašnja brza posluga.« Hunter se ne obazre na šalu. »Što je bilo dalje?«, upita Hunter.

Owen jedan trenutak promatra kako se para iz njegove kave uzdiže u zrak. »To je otprilike sve«, napokon kaže. »Podsjetio me da imam dva i pol sata da stignem na adresu koju mi je dao, zatim je prekinuo poziv.« »Jeste li ga pitali zbog čega baš dva i pol sata? Što će se dogoditi ako vam bude trebalo više od toga?« »Pokušao sam«, odgovori Owen, »ali mi je rekao da ga ne prekidam.

Rekao je da moram poslušati njegove upute ako želim tu priču. I to je sve.« Hunter prijeđe s jedne strane prostorije na drugu. »Zbog čega ste mu povjerovali?«, upita. »Zbog čega niste pomislili da se radi o nekoj psini? Jer, budimo iskreni, tko bi primio takav poziv i u potpunosti slijedio upute, posebno kad mora voziti u neki drugi grad?«

Owen slegne ramenima. »Ja sam honorarni novinar-istraživač. Mi ovisimo o dojavama koje će nas dovesti do dobre priče. Toga dana nisam imao ništa drugo u planu. Mogao sam zanemariti poziv i ne poduzeti ništa ili riskirati. Možete li uopće zamisliti koliko se dobrih priča izgubi svakoga dana samo zato što neki novinari zanemare takve dojave?« »Mogu«, odvrati Hunter. »Ali mogu zamisliti i koliko novinara svakoga dana uzaludno putuje da bi slijedili lažne dojave. Stoga je moralo biti nešto. Nešto što je prevagnula na drugu stranu.« »Vjerojatno«, prihvati Owen. »Ali kad bih morao reći o čemu se točno radilo, onda bih to pripisao intuiciji. Nakon toliko godina u ovom poslu, razvijete za to osjećaj – bockanje na potiljku, grč u želucu – teško je točno reći, no to jednostavno osjetite, a glas u glavi vam govori: ‘Nemoj ovo zanemariti.’« Još se jednom zavali u stolicu. »Ma dajte, nemojte mi reći da ne znate o čemu govorim. Možda i niste FBI-ev agent, ali ste murjak.

Nesumnjivo detektiv. Vi dečki više od ikoga ovisite o tom osjećaju. Kao i mi.« Hunter mu ne može proturječiti. »Koliko vam je trebalo da stignete tamo?« »Otprilike sam istoga časa otišao iz Phoenixa«, odgovori Owen. »U 14:31, da budem precizan. To sam zapamtio jer sam, čim sam upalio motor, pogledao sat na komandnoj ploči i nastavio ga pogledavati gotovo svake minute. Do mjesta gdje sam parkirao – u ulicu usporednu s adresom koju sam dobio – stigao sam dvadeset pet minuta prije isteka roka, točnije, u 17:38.« »Zašto?«, upita Hunter. »Zašto ste parkirali u drugoj ulici? I zašto sa sobom niste imali ništa? Mislim na mobitel, novčanik, bilo kakve identifikacijske dokumente? Imali ste samo fotoaparat. Zašto?« Owen drži šalicu na svom krilu. »Jer nisam imao pojma u što se upuštam«, odvrati. »Da sam stao ispred kuće, mogao sam uznemiriti nekoga, bilo u kući ili izvan nje. Bez

dokumenata, mobitela i svega što bi moglo odati moj identitet, u slučaju potrebe, mogao sam sve zanijekati. To sam odlučio vozeći se ovamo. I isplatilo se.« Otpije gutljaj kave. »Nitko od vas još nije bio na poprištu, zar ne? Iskrcali ste se iz svog FBI-evog aviona i došli ravno ovamo, zar ne?« U njegovu glasu gotovo se čuje cerekanje. »Zašto?«, upita Hunter.

Owen ga namjerno drži u neizvjesnosti. »Zato jer je specijalna agentica Fisher rekla da me ranije danas vidio neki susjed kako provaljujem u kuću gospodina Davisa«, napokon otkrije. »Je li netko razgovarao s tim susjedom?« Hunter brzo pogleda ogledalo. On je čisto sumnjao u tu priču o susjedu. Zbog toga je i rekao agentu Williamsu da istraži je li netko razgovarao s tim susjedom. »Mislim da nije«, nastavi novinar. »Kuća gospodina Davisa nije baš na vidjelu. Ispred nje je prava džungla. Nijedan susjed ne može vidjeti kako se netko približava ulaznim vratima ili prozoru, a kamoli da netko provaljuje unutra.« »To ćemo provjeriti«, reče Hunter, naizgled ne pridajući tome važnost, zatim nastavi: »Što ste rekli, kad ste stigli u kuću gospodina Davisa? Oko 17:40?« »Da«, potvrdi Owen. »Otprilike tada. Minutu prije ili kasnije.« »Zašto niste ništa rekli kad je tamo stigla policija?«, upita Hunter. »Zašto niste rekli da ste novinar? Zašto ste nastavili s tom igrom šutnje i onim teatralnim sranjem, ‘hladnim čitanjem’?« Hunter je prilično siguran da već zna odgovor, no morao je dobiti službenu potvrdu, da na vrpci ostane snimljen Owenov odgovor. »Ja sam novinar-istraživač«, odvrati. »To mi je posao. Pozivatelj mi nije dao mnogo informacija preko telefona. Kad je stigla policija, tu sam odluku donio na licu mjesta. Znao sam da će me ionako privesti u postaju.

Znao sam da kod sebe nemam nikakvih identifikacijskih dokumenata. Ne

bi mi pomoglo da sam nešto rekao, pa sam odlučio da uopće neću govoriti.

Shvatio sam da će se FBI pojaviti prije ili kasnije. I znao sam da nema baš nikakve šanse da mi svojevoljno kažu nešto o onome što sam upravo vidio u podrumu. Morao sam ih izigrati kako bih dobio nešto od njih.« Nasmiješi se Hunteru osmijehom punim samopouzdanja. »Znam da mogu prilično dobro ‘hladno pročitati’ svakoga koga želim.

Prije nego što sam postao novinar, za život sam zarađivao gatajući iz tarot karata, dlanova, aura, kamenja... iz čega god su klijenti željeli. Shvatio sam da se ‘hladno čitanje’ FBI-eva agenta nimalo ne razlikuje od čitanja bilo koje prosječne osobe.« Nehajno slegne ramenima. »I bio sam u pravu.« Hunter najprije pomisli koliko je sada ljuta agentica Fisher u prostoriji za promatranje. Potom se zapita kakav će joj sarkastični komentar uputiti Garcia. Pričeka nekoliko trenutaka. Ne čuje nikakve hice iz pištolja. Možda je Garcia ipak zadržao za sebe svoj komentar. »Na samom kraju poziva«, reče Owen. »Sve je postalo još čudnije.« »Na koji način?« Owen se pokuša sjetiti točnih riječi koje mu je izgovorio muškarac preko telefona. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da bude potpuno siguran. »Rekao je da živimo u lažnom svijetu – u plastičnom svijetu gdje je prava prirodna ljepota najčišća i najrjeđa umjetnička forma. Što je rjeđa, to je dragocjenija. Rekao je da se prava ljepota ne može krivotvoriti ni kopirati i da nestaje upravo zbog tog razloga. Također je rekao da bi prava ljepota trebala živjeti zauvijek i da će se on za to pobrinuti. Završio je rekavši da se nada da ću moći shvatiti i cijeniti istinsku umjetnost.«

58 Mrtvozornički ured okruga Pima u istočnom kvadrantu sveučilišta Arizona u Tucsonu je impresivna zgrada, i zbog svoje veličine i zbog arhitekture. Njezin dizajn ističu moderne oštre linije, pročelje od terakota pločica i veliki četvrtasti prozori sa zrcalnim staklima, stoga je potpuna suprotnost povijesnoj zgradi glavnog losanđeleškog mrtvozorničkog ureda.

Stražar havajskog izgleda za prijamnim pultom u predvorju pozdravi ih u slabo osvijetljenoj prostoriji u kojoj je čak i u to doba noći klima uključena na nekoliko stupnjeva ispod ugodne temperature. »Vi ste sigurno iz FBI-a, točno?«, upita stražar kad prekine telefonski poziv. »Jesmo«, odgovori agent Brandon i pokaže mu svoje isprave. »Doktor Morgan nas očekuje.« »Da«, potvrdi stražar uz kimanje. »Upravo dolazi.« Za manje od jedne sekunde liječnik Morgan otvori metalna vrata s desne strane prijamnog pulta. »Agente Brandon«, reče prilazeći grupi. Glas mu zvuči umorno. Na sebi ima plavi laboratorijski ogrtač i odgovarajuću kiruršku kapu. »Doktore«, uzvrati mu Brandon pozdrav uz srdačno rukovanje. »Veoma smo vam zahvalni na suradnji i vremenu koje ste odvojili. Znamo da nije uobičajeno izvršiti obdukciju nakon uredovnih sati i zato smo vam veoma zahvalni na vašoj pomoći.« »To mi uopće nije bio problem«, odvrati liječnik. »Samo radim svoj posao.« Okrene se i pogleda ostale.

Liječnik Morgan je suhonjav muškarac malo pognutih ramena i sijede, prorijeđene kose. Visoko gore na nosu ima naočale tamnih okvira. Kreće se veoma usporeno, kao da njegove noge ne mogu podnijeti toliku težinu tijela.

Nakon upoznavanja i rukovanja sa svima, svi osim agenta Brandona krenu za liječnikom uz prijamni pult i uđu kroz metalna vrata u širok hodnik s neonskim svjetiljkama na stropu te linoleumom na podu, toliko čistim i blistavim da su im sa svakim korakom cipele ili glasno škripale ili kuckale. Čim uđu u hodnik, dočeka ih hladan antiseptički miris koji se zadržao u zraku, grebe ih u nosu poput oštrih bijesnih kandži. I Hunter i Garcia mrze taj miris. Bez obzira koliko su puta stupili u mrtvačnicu, nijedan se nikad nije naviknuo na njega, a po izgledu FBI-evih agenata, vidi se da ga ni oni previše ne obožavaju.

Hunter se počeše po nosu, trudi se svim silama disati kroz usta. Garcia učini isto.

Na kraju hodnika skrenu udesno i stignu do još jednih dvostrukih vrata s dva mala prozora od mliječnog stakla u visini očiju. »Evo nas«, reče liječnik otvarajući vrata i uvodeći ih u prostranu i ledeno hladnu salu za obdukciju. Unutra se nije toliko osjetio antiseptički miris kao u hodniku, zamijenio ga je blagi miris industrijskog sapuna.

Sama sala se ne razlikuje mnogo od one na koju su Hunter i Garcia navikli u Los Angelesu. Veliki dvostruki slivnik u jednom kutu, metalni ormarići s mnoštvom alata i pribora, bijeli pod, bijele pločice na zidovima.

Možda je raspored drukčiji, ali je sadržaj uglavnom jednak.

Na sredini se nalazi stol od nehrđajućeg čelika. Truplo na njemu je potpuno prekriveno bijelom plahtom. Iznad stola snažne halogenske žarulje postavljene u krug snažnom svjetlošću osvjetljavaju cijelu prostoriju.

Liječnik Morgan prilazi truplu sporim oklijevajućim koracima, kao da se sa svakim korakom sve više približava tuzi.

Hunter, Garcia i oboje FBI-evih agenata krenu za njim i stanu s desne strane stola za obdukciju. Liječnik ode na drugu stranu i povuče plahtu, otkrivajući golo tijelo Timothya Davisa. Oči su mu utonule dublje u očne šupljine. Usne su ostale bez svoje punine, a koža izgleda gumeno, kao da nije ljudska, ali usprkos svemu tome, još uvijek ima smiren i spokojan izraz koji je Hunter opazio na žrtvinu licu još u automobilu dok je pregledavao fotografije s poprišta zločina. Zbog toga je Hunter uvjeren da, jednako kao i prethodne tri žrtve, ni Timothy Davis nije umro u bolovima. Nije patio.

Poznati Y-rez na njegovu tijelu koji započinje ispod oba ramena, proteže se niz prsa i završava ispod prsne kosti, sada je zašiven debelim crnim kirurškim koncem. Na ploči na istočnom zidu piše težina svih unutarnjih organa gospodina Davisa. Čim je liječnik odmaknuo plahtu, Hunter odmah primijeti nevjerojatno bljedilo kože. »Patolog sam trideset jednu godinu«, započne liječnik. »Za to vrijeme vidio sam stvari u koje je zaista teško povjerovati, ali ono što imamo ovdje...«, odmahne glavom, »trebalo bi biti u nekom holivudskom filmu, ne i u stvarnom životu.« Stane uz čelo stola. »Neka mi netko od vas pomogne okrenuti tijelo. Za početak, htio bih vam pokazati ono što je vidljivo.« Hunter i Garcia priđu i pomognu mu okrenuti truplo. Tada liječnik nastavi nekoliko trenutaka promatrati svoje goste, zatim progovori. »Prema nedostatku iznenađenja na vašim licima, zaključujem da ste svi očekivali vidjeti ove ureze na žrtvinim leđima.« Nekoliko sekundi u prostoriji vlada muk. »Nažalost, jesmo«, odgovori agentica Fisher, ne mičući pogled s trupla na stolu. »Ovo nije prva ubojičina žrtva, doktore. Ti urezi su jedan od njegovih potpisa. I zato, da, očekivali smo da ćemo ih vidjeti.« Znajući sada što treba tražiti, agentica Fisher pokuša u tom trenutku i na tom mjestu dešifrirati ureze, no sada reci na žrtvinim leđima izgledaju mnogo duži. Urezana slova izgledaju kompaktnije i bliže jedno drugome,

nekoliko ih se može odmah identificirati. Agentica pokuša treptanjem odagnati umor i glavobolju, ali ne uspije. Trebat će joj više vremena dok ne prokljuvi ovu poruku.

Instinktivno, poput suparničke školarke, kradomice pogleda Huntera.

On pogledom polako prelazi s jednog ureza na drugi, na licu mu je potpuno usredotočen izraz. »Smijem li pitati, što je to?«, upita liječnik. »Neka vrsta poruke?« »Nešto slično«, potvrdi agentica Fisher. »Znate li što znači?« »Ne još, doktore«, odmahne glavom. »Ubojica mijenja poruku na svakoj žrtvi. Nikad nisu iste.« Još jednom na brzinu pogleda Huntera. On više ne promatra tijelo Timothya Davisa, ne promatra ništa. Na licu mu je duboku usredotočenost zamijenila duboka zamišljenost. Sada je agentica sigurna da je opet uspio prokljuviti poruku.

Kako, dovraga, to uspijeva tako brzo?

Odjednom s njegova lice nestane zamišljenost, trepne nekoliko puta i zatim pogleda Garciu.

Garcia je dovoljno dugo Hunterov partner pa može bez problema odgonetnuti većinu njegovih izraza lica. Bez da je izustio ijednu riječ, Hunter mu je upravo rekao da ovo nema nikakvog smisla.

Oboje FBI-evih agenata primijeti čudan izraz na Hunterovu licu pa, iako ne znaju što on znači, jasno vide da nešto nije u redu. No još uvijek je najvažnije da istraga ostane tajna, stoga nijedno od njih ne postavi pitanje.

Znaju da će ubrzo saznati. »Ako ste već prije vidjeli slične ureze«, nastavi liječnik Morgan, »onda vjerojatno znate da ih je ubojica napravio nekim veoma oštrim predmetom.

Nečim što je oštro i precizno poput kirurških skalpela koje koristimo u ovoj ustanovi. Svaki taj urez napravljen je samo jednim potezom.« FBI-evi agenti polako kimnu.

»Onda sam uvjeren da vam je poznat i ubojičin M.O.«, reče liječnik. »Znate kako svojim žrtvama oduzima život.« »Gušenjem«, odvrati agentica. »Da, doktore, poznat nam je njegov M.O.« Liječnik zbunjeno pogleda agenticu. »Gušenjem?« U prostoriji se ne miče čak ni zrak. »Nije ugušen?«, upita Hunter. »Ne, nije«, odgovori liječnik. »Jeste li sigurni?«, upita agentica.

Liječnik izgleda gotovo uvrijeđeno. »Zar niste čuli kad sam rekao da sam patolog već trideset jednu godinu? Da, potpuno sam siguran, specijalna agentice Fisher.« »Oprostite, doktore«, posramljeno reče agentica. »Nisam htjela biti nepristojna. Samo sam veoma iznenađena i osim toga veoma umorna.« »U redu je«, odvrati liječnik. »Prethodne žrtve umrle su uslijed gušenja?« »Jesu«, odgovori agentica. »Svi odreda.« »Tako, dakle.« Liječnik još jednom pokaže ureze na žrtvinim leđima. »Budući da ste svi već prije vidjeli nešto slično, shvaćam zašto vas ova čudna vrsta šifre u stilu ‘Ubojice Zodijaka’ nije šokirala, ali ako ste očekivali da je ova žrtva ubijena gušenjem, onda se pripremite na još veće iznenađenje.«

59 »Pretpostavljam da je vrijeme za stanku«, naglas reče muškarac kojem je FBI dao naziv Kirurg, kad skrene s autoputa na izlaznu cestu koja vodi do malog odmorišta za kamione sa žmigavim neonskim natpisom. Tri sata vozio je bez prestanka, a još je morao voziti najmanje toliko. Bio je gladan, ali ne previše, zapravo mu je više trebao WC i svježa kava.

Zalogajnica za kamiondžije je srednje velika – od dvanaest separea, devet je prazno. Za šankom muškarac izbroji deset crvenih barskih stolaca na okretanje. Stalci su im pričvršćeni za pod. Brojeći od ulaza prema unutra, na stolcu osam i devet sjedi mladi par i žvače posljednje zalogaje hamburgera. Starinske crno-bijele pločice na podu besprijekorno su čiste, što se dopadne muškarcu. Vani su jedan uz drugoga parkirani kamioni Kenworth, Peterbilt i Volvo. Na Kenworthu je dvostruko veći teret nego na druga dva kamiona.

Kad muškarac uđe u zalogajnicu, sva tri vozača kamiona iz prvog, drugog i trećeg separea znatiželjno podignu pogled sa svoje hrane i pogledaju pridošlicu. Nijedan mu ne posveti više od dvije sekunde pažnje.

Muškarac prilazi šanku, iza njega stoji sredovječna konobarica kratke kose i smiješi mu se. To je uljudan i profesionalan osmijeh kojim dočekuje svaku mušteriju koja uđe u zalogajnicu. Crvena pregača oko njezina struka ima na sebi nekoliko mrlja od obrisanih prstiju – sudeći po boji, od senfa.

Na tankoj uzici oko vrata ima naočale tamnih okvira. Na bedžu joj piše ime – Nancy. »Dobar dan«, reče Nancy. »Izvolite sjesti. Dolazim čim se smjestite.« Iako joj je glas ljubazan i ugodan, zvuči umorno. Lice joj izgleda iscrpljeno i poraženo, što ukazuje na činjenicu da predugo radi na ovome

istom mjestu i da je davno odustala od svih snova koje je gajila kao mlada djevojka. »Hvala«, odvrati muškarac uz kratko kimanje i uputi se prema posljednjem separeu na drugom kraju zalogajnice. Sjedne okrenuvši leđa zidu, a lice ulaznim vratima.

Jelovnik je uglavnom standardni jelovnik svih zalogajnica uz cestu – hamburgeri, sendviči, hotdogovi, burgeri sa sirom, rebarca i slično.

Specijalitet je sendvič s mesnim okruglicama i posebnim umakom čiji recept je kuhareva tajna. »Što ste izabrali?«, upita Nancy. Sada ima naočale na nosu, u rukama drži blok i olovku. »Je li vam ostalo sendviča s mesnim okruglicama?« Nancy pogleda muškarca, uljudan i profesionalan osmijeh vrati joj se na usne. »Dušo, sendviči s mesnim okruglicama su naš zaštitni znak. Imamo ih dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu i uvijek su svježi, a osim toga imaju predivan okus.« »Prodano«, odvrati muškarac. »Možete mi, molim vas, ovdje natočiti kavu?« Doda joj veliku posudu za kavu namijenjenu za putovanja. »Naravno.« Nancy uzme posudu. »Još nešto? I naša pita od pekan oraha je nevjerojatna.« »Nevjerojatna?« »Točno.« »Uz takvu reklamu, kako mogu odbiti? Dajte mi jednu krišku. I malo vode, molim vas.« »Odmah se vraćam.« Trebalo joj je manje od pet minuta da donese njegovu narudžbu. Nije lagala. Sendvič s mesnim okruglicama zaista je bio fantastičan. Pita od oraha zaista nevjerojatna. Čak ni kava nije bila loša.

Muškarac je jeo kao da nema nijedne brige u životu. Nakon toga platio je račun gotovinom i ostavio Nancy napojnicu od dvadeset dolara. Sada mu se nije nasmiješila uobičajenim, uvježbanim osmijehom.

Dok muškarac prolazi uz kasu, pažnju mu privuče isječak iz mjesnih novina na oglasnoj ploči uz ulazna vrata. Stane i promatra ga neko vrijeme. »Nije valjda«, napokon tiho šapne, adrenalin se već širi njegovim žilama. Zamalo je zabacio glavu i grohotom se nasmijao, ali nije smio privlačiti pažnju na sebe.

Brzo se osvrne preko desnog ramena, provjerava gleda li ga tko. Nitko na obraća pažnju. Nancy se vratila u kuhinju, mladi par za šankom otišao je prije nekoliko minuta, a jedini vozač kamiona koji je ostao, onaj u trećem separeu, previše je zauzet proždiranjem rebarca. »Zdravo, ljepotice«, reče muškarac skrenuvši opet pogled na isječak. U jednom trenutku brzom kretnjom skine isječak s ploče. Kad spremi papir u džep, osjeti kako mu se cijelim tijelom širi neka čudna toplina.

Sada točno zna tko će biti njegova sljedeća žrtva.

60 Komentar liječnika Morgana nagna sve u sali za obdukciju broj jedan da ga zabrinuto pogledaju. »Što bi to točno trebalo značiti, doktore?«, upita ga agentica Fisher. »Pokazat ću vam.« Liječnik kimne Hunteru i Garcii, tražeći njihovu pomoć da još jednom preokrenu tijelo. »Kad sam prije samo nekoliko sati prvi put vidio tijelo«, započne liječnik, »odmah mi se nešto učinilo veoma čudnim – velika promjena boje kože.« Pokazuje im dok govori. »Znam da ste vidjeli i više nego dovoljno mrtvih tijela, a vjerojatno ste bili prisutni i na mnogim obdukcijama, pa sam siguran da vam ne moram objašnjavati što su mrtvačke pjege.« Tišina koja potom uslijedi potvrdi liječnikovu pretpostavku. »Pa«, nastavi, »gospodin Davis nije imao nijedne. Ni jedne jedine mrtvačke pjege.« »Kako je to moguće?«, upita agent Williams.

Hunteru zastane srce. »Jer nije bilo krvi«, reče.

Pogledaju ga i Garcia i oboje FBI-evih agenata. »Gdje nije bilo krvi?«, upita Williams. »U njegovu tijelu«, odgovori Hunter.

Liječnik kimne. »Točno. Iz tijela žrtve praktički je iscijeđena sva krv.

Imao je suhe krvne žile. Mozak mu je sličio na grudu ustajalog kruha. Uspio sam dobiti malo krvi iz njegova srca, jetre i bubrega, ali sam je praktički iz njih morao ižmikati.«

Liječnik im objema rukama demonstrira žmikanje.

Agentica se na to lecne. »Žrtva u žilama nije imala krvi kad je stigla ovamo?«, upita Williams.

Počeo se pitati nije li sve ovo samo san. »Točno«, ponovno potvrdi liječnik. »Čekajte malo«, reče agentica i odmakne se od stola za obdukciju. »Jesam li to ovdje upravo ušla u Zonu sumraka? Ovo nije neka vampirska priča, zar ne?« Obrati se liječniku. »Nećete mi reći da na vratu ima tragove očnjaka, zar ne?« Refleksno pogleda vrat Timothya Davisa. »Neću«, odvrati liječnik. »Nema tragova očnjaka na vratu. Ima samo malu rupicu i masnicu na lijevom bedru i još manji ubod igle na unutarnjoj strani lijeve ruke.« Svima im pokaže.

Na medijalno kubitalnoj veni Davisove lijeve ruke ugledaju malu masnicu. »Bio je narkoman?«, upita agentica. »Nisam našao nikakve znakove koji bi na to ukazivali«, odvrati liječnik i odmahne glavom. »Ovaj ubod i masnica«, reče pokazujući žrtvinu lijevu ruku, »podudaraju se s doniranjem krvi.« »Čekajte malo«, reče agentica podignuvši obje ruke u zrak. »Govorite li vi to da je ubojica uspio iscijediti svu žrtvinu krv kroz taj sitan ubod igle na ruci?« »Ne, ne govorim vam to«, odvrati liječnik. »Rekao sam da se ovaj mali ubod i masnica točno ovdje na žrtvinoj medijalno kubitalnoj veni podudaraju s masnicom koja nastaje nakon doniranja krvi, ali ne mislim da je ubojica kroz nju iscijedio svu krv.« »Samo trenutak«, reče Williams. »Kad ste rekli ‘svu žrtvinu krv’, o kolikoj količini krvi govorimo?« »Sudeći po veličini žrtve«, reče Hunter, »negdje između pet i šest litara.«

»Rekao bih da je to prilično točna procjena«, složi se liječnik, zatim se obrati Williamsu: »Znate, procjenjuje se da volumen krvi u ljudskom tijelu iznosi sedam do devet posto tjelesne težine. Naša žrtva je za života težila otprilike osamdeset kilograma.« »Oprostite«, prekine razgovor agentica. »No mislim da nam uopće nije važna količina iscijeđene krvi ili težina žrtve dok je bio živ. Želim shvatiti samo jedno – kako je to moguće? I sami ste rekli, doktore – krv mu nije mogla biti izvađena kroz žile.« Još se jednom okrene prema tijelu na stolu. »Na tijelu nema porezotine. Nije mu prerezan grkljan. Zglavci mu nisu dirnuti. Kako je ubojica uspio iz njega iscijediti svu krv?« »Pa, specijalna agentice Fisher, vaša izjava je problematična zbog dva razloga«, usprotivi se liječnik tvrdokornim glasom.

Agentica ga gnjevno pogleda. »Prvi«, započne liječnik, »količina iscijeđene krvi nam je od iznimne važnosti, jer je upravo to uzrok žrtvine smrti, a ne gušenje. Kad tijelo ostane bez više od četrdeset posto krvi«, objasni, »što se u medicini naziva krvarenjem četvrte vrste, tada je igra gotova. Krvožilni sustav je previše opterećen da bi mogao funkcionirati. Srce više ne može održavati krvni tlak niti cirkulaciju. Glavni organi prestaju s radom i žrtva pada u komatozno stanje koje prethodi smrti. To se stanje zove hipovolemički šok.« »Nema patnje«, reče Hunter. »Točno«, potvrdi liječnik. »Najgore što će žrtva osjetiti jest nelagoda u prsima, jer zbog nedostatka krvi srce radi bez prestanka kako bi dopremilo kisik do tjelesnih tkiva. Krvni tlak počne veoma brzo padati i žrtva pada u komatozno stanje koje sam spomenuo.« Liječnik napuni pluća zrakom, zatim se obrati agentici Fisher. »A drugi problem u vašoj izjavi je ovaj – nisam rekao da mu krv nije mogla biti iscijeđena kroz žile. Rekao sam da ne vjerujem da mu je ubojica kroz ovaj sitan ubod na lijevoj ruci iscijedio svu krv, što nas dovodi do jedine

druge ozljede na njegovu tijelu.« Pokaže ranu na lijevom bedru Timothya Davisa. »Što?« Agentica izgleda još više zbunjeno, ali ne samo ona. I Garcia izgleda pomalo izgubljeno. »Potpuno razumijem vašu zbunjenost«, reče liječnik glasom bez arogancije i bez osuđivanja. »I mene je veoma zbunilo, ali morao sam se suočiti s činjenicama – na žrtvinu tijelu su samo dvije ozljede – ubod igle na ruci i rana na nozi, ništa više. Jednostavno nisam vidio način da je onaj tko je ovo učinio, onaj tko je iz žrtve iscijedio svu krv, to mogao učiniti zabadanjem igle broj šesnaest u njegovu ruku. Tako mi je ostala samo jedna opcija – rana na njegovoj nozi.« »U redu, ali kako?«, javi se sad Williams. Spusti pogled na ozljedu na žrtvinoj nozi. »Kako je ubojica mogao isisati svu krv iz žrtvina tijela kroz mali rez na njegovoj nozi?« »To je i mene mučilo«, prizna liječnik. »Sve ove godine otkako radim kao patolog nisam se susreo ni sa čim sličnim. Da je žrtvi odrezana glava i da je ostavljena da visi naglavačke, iz njegova tijela ipak ne bi istekla sva krv.« »Koji je onda odgovor?«, upita Williams. »Kako je ubojica uspio to učini kroz rupicu na njegovoj nozi?« »Veoma lukavo i to je razlog zbog kojeg je obdukcija trajala toliko dugo. Razbijao sam glavu kako je to mogao učiniti. Morao sam kopati po njegovoj rani na nozi i po unutrašnjosti tijela kako bih našao neku indiciju... nešto što će me usmjeriti u pravom smjeru.« »I jeste li uspjeli nešto naći?« »Jesam.« Liječnik ispravi naočale na nosu i pokaže svima da ga slijede na drugu stranu sale za obdukciju, tamo gdje na zidu visi crtež ljudskog tijela. »No htio bih da shvatite da ovo nije sasvim pouzdano, nikako. Ovo je samo nagađanje koje se temelji na ovoj ovdje rani i onome što sam otkrio tijekom obdukcije. Zato se malo strpite i ostanite ovdje, može?«

Svi pogledaju crtež. Prikazuje sve glavne arterije i vene u ljudskome tijelu. »Morat ćemo pričekati toksikološki nalaz«, započne liječnik, »jer mu je ubojica morao dati sedativ kako mu se žrtva ne bi odupirala. Toksikološki nalaz će nam reći koje je sredstvo koristio.« Svi kimnu. »A sada ono što sam otkrio«, nastavi liječnik. »Rana na žrtvinoj nozi napravljena je veoma pažljivo i stručno, izravno je zarezala lijevu vanjsku ilijačnu venu. To je važna velika vena koja spaja bedrene i zajedničke ilijačne vene.« Pokaže venu na crtežu. »A sada dolazi dio koji je u jednakoj mjeri i pametan i težak, ali ako sam dobro zaključio, ubojica je u mali rez na nozi u žrtvinu vanjsku ilijačnu venu umetnuo nešto slično kateteru promjera četiri i pol centimetra. U razini petog lumbalnog kralješka, lijeve i desne ilijačne vene spajaju se u trbušnu donju šuplju venu koja dovodi krv do srca.« Na crtežu koji visi na zidu sve to izgleda kao jedna duga vena koja vodi negdje od polovice bedra pa sve do srca. »Govoreći jednostavnim riječima«, pojasni liječnik, »ovo je jedna velika vena koja vodi do srca. Slična je glavnoj gradskoj ulici koja prolazi kroz nekoliko kvartova pa se u svakom kvartu drukčije zove, to je sve.« Liječnik odmakne ruke s crteža. »Je li vam poznat sustav donje šuplje vene?« Hunter kimne, svi ostali odmahnu glavom.

Liječnik ga ljubopitljivo pogleda. »Puno čitam, doktore.« »U redu«, odvrati liječnik, zatim se obrati ostalima u grupi: »Donja šuplja vena dovodi deoksigeniranu krv iz donjih dijelova tijela – nogu, križa, trbuha i zdjelice – u desnu srčanu pretklijetku, i zato je ubojica koristio dugi kateter. Veoma je polako i pažljivo uvlačio kateter u žrtvinu venu – ili vene, budući da se na svakom dijelu tijela zove drukčije, kako sam već objasnio – sve do žrtvina srca.«

Dok liječnik objašnjava svoju teoriju, Garcia i agentica Fisher se sve više pogrbljuju. »Isprva sam mislio«, nastavi liječnik, »da je ubojici trebala neka vrsta crpke kojom je isisao krv iz žrtvina tijela.« »Zar nije?«, upita agentica. »Pa, jest, i to je ono što je u svemu ovome genijalno.« »Koristio je najprirodniju pumpu na svijetu«, reče Hunter. »Koristio je žrtvino srce.« »Što?« Liječnik kimne, izgleda impresionirano. »Bez ikakve sumnje, to je genijalna, veoma pametna i nesvakidašnja ideja«, reče. »Kao što sam objasnio, kako se smanjila količina krvi u žrtvinu tijelu, srce je počelo brže pumpati, šaljući sve više krvi u kateter.« »No čim količina krvi padne ispod šezdeset posto«, reče Garcia, »što ste nam također objasnili, igra je gotova. Srce prestaje pumpati. Pa kako je onda izvukao preostalu krv iz tijela?« »Izvrsno pitanje. Na pamet mi pada samo jedan način – učinio je to ručno.« Povede grupu natrag do stola za obdukciju i objasni im uz gestikuliranje. »Postupkom reanimacije. Kao da pokušava oživjeti žrtvu.

Stavio je obje ruke na njegova prsa iznad srca i počeo pritiskati. Jedan, dva, tri, četiri... Da bi iscijedio krv iz žrtvinih ruku, pretpostavljam da ih je morao podići jednu po jednu i jednostavno istiskivati krv do srca. Još nekoliko masaža srca i voila – potpuno je iscijedio krv iz žrtve.« »To je skroz suludo«, reče agentica Fisher odmahujući glavom. »Možda«, složi se liječnik. »Ali je svejedno učinkovito i nevjerojatno pametno.«

61 »Urezi na leđima«, reče agentica Fisher čim izađu iz glavne zgrade. »Vi ste ih dešifrirali, zar ne? Tamo, na licu mjesta.« Hunter zastane na vrhu prvog niza stuba i pogleda je umornim očima. »Da, mislim da jesam.« »Mislite?« »Ovo je bio veoma dug dan«, pojasni Hunter. »Umoran sam, mozak mi je umoran, oči su mi umorne.« »Pa ipak ste tamo unutra uspjeli razabrati latinsku izreku koju je ubojica urezao na žrtvina leđa, zar ne?« Hunterova tišina djeluje poput glasnoga »da«. »Mislite li da ste je pogrešno dešifrirali? Da ste pogriješili?« Sada njegova šutnja znači sasvim suprotno od prve. Agentica je jasno i glasno čula i jedan i drugi odgovor. »U redu, kako glasi? Koju je latinsku izreku ubojica iskoristio ovaj put?« Hunter pogleda naokolo. Iako su bili sami, ne misli da je vrh stubišta u mrtvozorničkom uredu okruga Pima u Tucsonu najbolje mjesto za ovakav razgovor. »A da porazgovaramo u automobilu?«, predloži joj. »Da, mislim da bi to bilo najbolje«, složi se agentica.

Kad se vrate u terenac, agent Brandon izgleda kao da im svima želi nešto reći, ali ne dobije priliku. »Mogu li to pogledati na brzinu?«, upita Hunter Williamsa, misleći na veliku omotnicu koju mu je u obdukcijskoj sali dao liječnik Morgan. Iz nje

Hunter izvadi jednu polaroid fotografiju koja prikazuje ureze na leđima Timothya Davisa.

Agentica se približi Hunteru kako bi pokušala odgonetnuti ureze, ali brzo odustane. Ako je Hunter već spojio crte i slova u novu latinsku izreku koju je ubojica urezao na leđa svoje četvrte žrtve, ima li smisla razbijati glavu kako bi riješila tu nastranu zagonetku? Ne treba joj još i taj stres, osobito zbog strašne glavobolje s kojom se bori otkako je izašla iz onog privatnog mlažnjaka. »Roberte, što poručuje u ovoj?« Pitanje dođe s Hunterove lijeve strane, s mjesta gdje sjedi Garcia.

Hunter se počeše po bradi, zatim pogleda agenticu Fisher. Dok izgovara latinske riječi, pokazuje ih kažiprstom na fotografiji, kao da traži od nje da provjeri nije li negdje pogriješio. »Pulchritudo habitantem in interius.« Agentica pogledom slijedi Hunterov prst poput pačića koji slijede svoju majku. Crte se savršeno spajaju u slova. Slova se savršeno spajaju u četiri riječi.

Sad kad joj je pokazao, čini joj se jednostavnim. »Da, izgleda da je tako«, napokon potvrdi. »A to na engleskom znači što?«, upita Garcia. »Ljepota... gdje je ovaj put?« »Prebiva unutra?« Agentica izreče svoj odgovor u obliku pitanja i pogleda Huntera. Sada ona traži njegovu potvrdu.

Hunter kimne. »Pulchritudo habitantem in interius može se prevesti kao ‘ljepota prebiva – ili ljepota živi, ili ljepota je – u nutrini.’ Točan prijevod može varirati, ali je značenje otprilike isto.« »Ljepota živi unutra?«, ponovi agent Williams prilično sumnjičavim glasom.

Hunter se okrene prema agentu Brandonu koji sjedi na vozačevu mjestu. »Kako ide s filmom iz fotoaparata Owena Hendersona? Jesmo li što dobili?« »Jesmo«, odgovori Brandon i doda mu novu omotnicu. »Sve su unutra. Otišao sam ih podići dok ste vi svi bili ovdje. Samo još nisam imao vremena pregledati ih.« Hunter raspara omotnicu i izvadi debeli snop fotografija u boji, dimenzija dvadeset puta dvadeset pet centimetara.

Svi se nagnu prema njemu kad ih počne pregledavati.

Prvih četrnaest prikazuju snimku totala trupla Timothya Davisa kako leži na bolničkom krevetu u podrumu kuće. Snimljene su iz različitih kutova i razdaljina. Hunter se ni na jednoj predugo ne zadrži.

Narednih jedanaest su krupni planovi žrtvina lica i neobične rane na njegovoj lijevoj nozi. I njih Hunter prelista naizgled bez previše pažnje, sve dok ne stigne do posljednjih pet fotografija.

Zbog tih posljednjih pet fotografija svatko od njih stekne dojam da je Owen Henderson najprije započeo s fotografiranjem prostorije u kojoj je našao truplo. Slikao je sva četiri zida.

Izgleda da je Timothy Davis podrumsku prostoriju pretvorio u hram posvećen svojoj pokojnoj ženi Rondi.

Prva fotografija prikazuje zid s lijeve strane ulaznih vrata. Uz njega je bijeli toaletni stolić antiknog izgleda, s odgovarajućim trodijelnim ogledalom. S ruba ogledala vise dva zlatna lančića. Oba imaju privjesak u obliku križa. U lijevom kutu ogledala pričvršćena je fotografija u boji veličine deset puta dvanaest centimetara, prikazuje Timothya i njegovu ženu na dan vjenčanja. Osmijesi su im blistaviji od sunca na nebu iznad njih. Na desnoj strani ogledala je druga fotografija para, prikazuje ih kako režu svadbenu tortu. Njihova lica zrače srećom.

Na toaletnom stoliću složeno je nekoliko stvari i to veoma pomno, gotovo na granici OKP-a: četka za kosu, češalj, mala kutija s nakitom,

kromirani aplikator za umjetne trepavice, dvije rašpice za nokte i dvije prozirne staklenke. U prvoj je mnoštvo olovaka za šminkanje različitih boja i nijansi, druga je krcata kistova za šminkanje svih veličina i oblika. Na sredini toaletnog stolića, uz donji rub ogledala, nalaze se tri napola pune bočice parfema.

Hunter okrene na narednu fotografiju. Prikazuje nasuprotni podrumski zid. Na njemu, na pričvršćenim kukama, vise četiri ženska odjevna predmeta. Tanke prozirne plastične navlake štite ih od prašine. Prva haljina, ona skroz lijevo, je Rondina vjenčanica. Druga i treća su veoma elegantne duge večernje toalete. Posljednji komad odjeće je veoma izlizana plava traper jakna, s dvije male poderotine na desnom rukavu i rasparanim prednjim džepom. Uz svaku navlaku nalazi se uokvirena fotografija koja pokazuje Rondu Davis odjevenu u tu odjeću.

Hunter prijeđe na narednu fotografiju. Prikazuje zid s desne strane ulaznih vrata. Od poda do stropa prekriven je uokvirenim fotografijama Timothya i Ronde na različitim mjestima – na plaži, u planinama, na večernjim zabavama, u njihovoj kući... posvuda. Neke su snimljene veoma davno, kad su njih dvoje još pohađali koledž. Nekoliko zasebnih prikazuje ih dok su bili djeca.

Sljedeća fotografija prikazuje posljednji, četvrti zid, onaj na kojem su ulazna vrata u podrum. S desne strane vrata nalazi se drveni konzolni stolić.

Na njemu je samo jedan uokviren Rondin portret, plava vaza s buketom crvenih ruža i mala kutija za nakit sa samo jednom stvari unutra – njezinim vjenčanim prstenom.

Posljednja fotografija prikazuje strop. Obojen je u bijelu boju, kao i ostali zidovi. Na njegovoj sredini kromirana svjetiljka s tri reflektora i više nego dovoljno osvjetljava cijeli podrum. U dva kuta vide se vlažne mrlje oko kojih se razvila plijesan. »I to je to?«, upita Brandona agentica Fisher. »Da, to je sve što imamo. U fotoaparatu je bila rola filma s trideset šest snimaka. Posljednjih šest nije snimljeno.«

Hunter još jednom prelista posljednjih pet fotografija, mozak mu radi punom parom dok pokušava povezati stvari. »Ljepota prebiva unutra«, reče Garcia. »Kako se to može povezati s poprištem ubojstva kao slikarskim platnom ili umjetničkim djelom? Ljepota prebiva unutar, čega? Te prostorije? Pokušava li sada ubojica biti filozof, govori li to da je ljepota u svima nama, samo je moramo otkriti kako bismo razumjeli njegovo djelo? Smatra li krv lijepom stvari? Ili što...?« »Možda ubojica govori o prostoriji«, reče agentica Fisher, pokazujući glavom na fotografije. »Možda govori o onome što simbolizira ta prostorija.« »Što simbolizira ta prostorija?«, upita Garcia. »Vječnu ljubav između žrtve i njegove pokojne žene.« Agentičin glas je smiren, u njemu uopće nema ljutnje. »Pogledajte samo ove slike. Čim uđete tamo unutra, okruženi ste tom ljubavlju. Nema šanse da je ne primijetite. Tamo unutra, jedno uz drugo, žive ljubav i tuga. Praktički isijava iz tih zidova. A sada malo razmislite – ne samo da je ubio gospodina Davisa u toj prostoriji, već je i njegovo tijelo ostavio tamo, okruženo tim ‘svetištem’ koje je napravio svojoj ženi... svetište u spomen na njihovu ljubav – vjerojatno je to ono što ubojica smatra umjetničkim djelom. Ponavljam, mislim da se njegova latinska izreka odnosi na cijelu kompoziciju, poput odavanja počasti ljubavi – ljubavi koja je nakon smrti gospođe Davis nastavila živjeti samo iznutra: unutar te prostorije – i unutar gospodina Davisa. Poput krvi koja teče njegovim venama. Zbog toga ga je ubio iscijedivši mu krv. Jednako kao i prije, sve je to simbolika. I možda ste dobro pogodili – ‘ljepota živi u svima nama.’« Garcia upitno podigne obrve. »Ako ubojica ovim ubojstvom želi simbolizirati ljubav«, objasni agentica, »onda je istina da prava ljubav živi u svima nama, poput krvi koja teče našim žilama.« »Što je s odabirom žrtava?«, upita Hunter.

Oboje agenata znatiželjno ga pogleda. »Zašto je za svoje žrtve odabrao baš ove četiri osobe?« Agentica Fisher i agent Williams opet postave to pitanje kad se vrate u svoj novi ured. »Morao je postojati razlog zbog kojega je ubojica pokucao baš na njihova vrata«, zaključi Hunter. »Naravno da jest«, odvrati agentica. »Ali to ne znači da ćemo ga mi razumjeti ili moći objasniti. Možda su u ubojičinim očima to četvero bili najprikladniji za njegova djela. Sjetite se, on u njima ne vidi ljude, već objekte – najbolji materijal za veliku sliku, za sadističko umjetničko djelo koje stvara. Zbog toga ih ne ozljeđuje. I zato, da, vjerojatno je na žrtvama uočio nešto specifično što ga je privuklo njima, a mi to možda nikad nećemo otkriti. Možda to nikad nećemo moći ni objasniti, jer bi to moglo biti nešto što je specifično samo ubojici, nikome drugome. Bez obzira koliko se trudili, možda nikad nećemo vidjeti stvari kroz njegove izopačene oči.« Hunter zna da je to istina. Kad hvataju ubojicu, to nužno ne znači da su razumjeli njihov način razmišljanja, njihove motive, razloge... »Što je s putovanjem?«, upita Garcia. »Čak i ako ubojica ima na umu neki specifični tip osobe, recimo, one koja se najbolje uklapa u suludo umjetničko djelo koje želi stvoriti, kao što ste sugerirali, zašto ih bira u četiri različita grada... i u četiri različite države?« Agentica utihne. »Prvo ubojstvo počinio je u Detroitu«, doda Garcia. »U gradu s gotovo 700 000 stanovnika. Uvjeren sam da mu za drugu žrtvu ne bi bio nikakav problem naći još jednog osamdesetčetverogodišnjeg bivšeg školskog podvornika koji također živi u Detroitu, ili mladu i lijepu manekenku za treću ili Afroamerikanca za četvrtu žrtvu. Zašto je putovao od Michigana u Kansas, zatim u Kaliforniju i sada u Arizonu? Što je bilo toliko posebno na tim osobama da je proputovao državu uzduž i poprijeko samo da bi ih ubio?«

»Možda se ne radi o tome da su oni bili posebni«, sugerira agentica. »Možda je putovanje sastavni dio njegova posla. Možda je skaut i traži nove sportske talente ili trgovački putnik ili nešto slično. Nešto zbog čega mora putovati od grada do grada. Tako zbog svoga posla može birati žrtve u različitim gradovima i jako dobro zna da ćemo ga zbog toga mnogo teže pronaći.« Garcia načas razmisli o tome, no mozak mu je previše umoran i sve mu je još previše svježe da bi mogao logički razmišljati. U manje od dvadeset četiri sata od jedne jedine žrtve u L.A.-u, broj je narastao na četiri, i to u četiri različite države. U ovom trenutku gotovo ništa nema nikakvog smisla, a najluđa teorija koju su smislili najviše odgovara činjenicama kojima raspolažu.

Hunter šuti, no ne može a da ne pomisli kako su ubojstva previše komplicirana da bi ubojica odabirao svoje žrtve samo zato što mu je to praktično zbog posla kojim se bavi.

Odjednom agentica razrogači oči, u glavi joj se pojavi nova misao. »Popisi putnika«, reče obraćajući se agentu Williamsu. »Ako ubojica uistinu putuje zbog posla, onda vjerojatno putuje i avionom. U tom će slučaju njegovo ime biti na popisu putnika. Moramo stupiti u kontakt sa svakim aerodromom u Detroitu, Wichiti, L.A.-u i Tucsonu, možda čak i u Phoenixu. Neka jedan naš tim provjeri popise putnika svake avionske kompanije i neka ih zatim usporede. Moramo tražiti najmanje tri tjedna unatrag i unaprijed od svakog datuma ubojstva, uključujući i taj dan. Posreći li nam se, možda dobijemo ime koje će se pojaviti na popisima iz sva ova četiri grada.« »To je vraški nategnuto«, reče Williams. »Ali svakako vrijedi pokušati.

Ujutro ću odmah zadužiti jedan tim da radi na tome.«

62 Agent Brandon rezervirao je svima sobe u Lodge on the Desertu, malom stilskom hotelu u hacijenda stilu, smještenom na pet jutara zemlje, u središtu Tucsona. Hotel je u jednakoj mjeri divan i veličanstven, budući da mu pozadinu čine, ni manje ni više, nego impresivne planine Santa Catalina. »Prokletstvo«, šapne Garcia kad on i Hunter izađu iz automobila i uzmu svoje torbe. »FBI-u stvarno ide mnogo bolje nego nama. Pogledaj samo ovo mjesto. Da LAPD plaća ovo putovanje, vjerojatno bismo spavali u autu.« »Hoćete li, gospodine, da vam ponesem torbe?«, upita mladi nosač glasom koji zvuči previše veselo u to doba jutra.

Garcia mu se nasmiješi. »Svakako.« »A vama, gospodine?«, obrati se nosač Hunteru. »Ne treba«, odvrati Hunter i prebaci torbu preko desnog ramena. »Nije teška.« Prijava na recepciji prođe brzo i glatko zahvaljujući velikim trima slovima koja su resila vrh popisa rezervacija na recepcionarevu kompjutorskom zaslonu. Možda su ta slova bila razlog i što im je dodijeljeno pet najboljih soba. »Sada je 4:22«, reče agent Williams uzimajući svoj ključ. »Mislim da nam svima treba najmanje četiri sata sna. Kako bi bilo da se nađemo dolje na doručku u osam i pol?« Svi se slože.

Hunter je dobio sobu 221, prostranu odaju uređenu u starom El Paso stilu, tik uz vrt s kaktusima u zapadnom hotelskom krilu.

Dok je zatvarao vrata za sobom i spuštao torbu s ramena na pod, osjetio je kako se, poput neizlječive bolesti, umor širi svakim djelićem njegova tijela. U tom je trenutku znao da ga ništa, čak ni njegova nesanica, neće spriječiti da zaspi. Ne ovaj put. No unatoč velikom umoru, ipak odluči da će se najprije istuširati. Uvjeren je da na svojoj koži još osjeća odvratan miris mrtvačnice.

Skine odjeću pokraj raskošnog velikog kreveta koji izgleda veoma udobno, potom krene u kupaonicu. »Oho«, kaže ispod glasa i zastane na vratima. Ne zna što ga više impresionira – meksičke talavera pločice koje nesumnjivo unose šarenilo u kupaonicu ili sama njezina veličina – velika je otprilike kao njegova dnevna soba. Nježan opuštajući miris jaglaca i đurđica u zraku također je veoma ugodan detalj.

U tuš-kabini zatvori oči, nagne se naprijed, nasloni glavu na šarene pločice i pusti da snažan mlaki mlaz vode masira napete mišiće na njegovu vratu, ramenima i gornjem dijelu leđa. Ako raj postoji, onda je ovo sigurno njegova mokra inačica.

Topla voda ga opusti, no njegov se mozak svejedno ne želi isključiti.

Kako bi i mogao nakon svih ovih događaja u protekla dvadeset četiri sata?

Toliko toga mora probaviti da prvi put u svojoj karijeri uistinu nema pojma odakle će početi. Što bi najprije trebao analizirati? Sama ubojstva? Žrtve? Ubojičin M.O.? Ubojičin potpis? Poruke? Poprišta? Lokacije?

Bizarnu teoriju koju su smislili? Sve to zajedno?

Osjeti kako mu se vrti u glavi, pa odluči iskoristiti ono malo snage što mu je ostalo kako bi odagnao te misli. Potpuno se usredotoči na ribanje cijelog tijela, sve dok na sebi više ne osjeti vonj smrti. Kad je napokon zatvorio vodu, njegova prirodno tamnija koža poprimila je svijetloružičastu nijansu, jagodice na prstima su mu se smežurale.

Vrati se u sobu i, ne zamarajući se sušenjem kose, sruši se na krevet.

Kad je njegova koža dodirnula luksuznu bijelu posteljinu, učini mu se kao da je pao na paperjast oblak. Čak nije nijednom trepnuo. Kapci su mu se

spustili poput roleta na kraju veoma dugog dana. Nije proťla ni jedna minuta, a on je već spavao.

63 Točno u 8:25 Hunter izađe iz svoje sobe. U tom trenutku u hodniku se uza ugla pojavi i Garcia. »Oho«, reče Garcia. »Zar ovo nije savršeno tempiranje, ha?« Hunter za sobom zatvori vrata. »Mislio sam da ćeš već biti na doručku«, reče. »Bio bih, u nekim drugim okolnostima«, potvrdi Garcia. »Ali stvarno mi se ne da rano ujutro samom suočavati s ono dvoje. Nisam mazohist, to valjda znaš?« Hunter se naceri. »Da, potpuno te razumijem. Mislim da te specijalna agentica Fisher ne voli baš previše, Carlose.« »Ne voli me?« Iznenađenje na njegovu licu izgleda gotovo iskreno. »Glupost. Mene svi vole. Šarmantan sam, zgodan, pametan i strahovito zabavan. Što se tu ima ne voljeti?« Podigne ruke u visinu prsa, raširi ih i objema rukama pokaže na sebe. »Osim toga, ja sam Brazilac. Svi vole Brazilce jer mi znamo plesati sambu.« »Znaš li ti?« »Znam vraga crnoga. Ali nije stvar u tome. Gladan si, zar ne?« »Umirem od gladi«, prizna Hunter. Ne mora ništa pitati Garciu. Iako je veoma mršav, Carlos je uvijek gladan. »Onda«, reče Garcia dok hodaju hodnikom. »Jesi li vidio koliko su šarene ove sobe? Jesi li vidio koliko je velika kupaonica?« »Veća od moga stana.« Garcia se nasmije. »To i nije tako teško, Roberte. Ti živiš u kutiji za cipele.«

»Meni se sviđa gdje živim.« »Naravno da ti se sviđa.« Čim uđu u hotelsku prostoriju za doručkovanje, Hunter i Garcia ugledaju specijalne agente Fishericu i Williamsa. Dvoje agenata sjedi za stolom uz istočni zid s prozorom velikim od poda do stropa. Oboje nose svoje standardne sunčane naočale i tamna odijela. Agentičina kosa je raspuštena i mokra od jutarnjeg tuširanja.

Garcia zatomi smijeh. »Oboje nose sunčane naočale... unutra? Nose, zar ne?« Hunter ih na ulazu pozdravi kimanjem, zatim krene prema njihovu stolu. »Stvarno moramo sjediti s njima?«, šapne Garcia. »Mislio sam da si rekao da tebe svi vole«, odvrati Hunter. »I vole«, potvrdi Garcia. »Ali to ne znači da i ja moram voljeti njih.« »Možda možeš plešući sambu ući u njihova srca«, reče Hunter.

Garcia negodujući odmahne glavom. »Roberte, ti si briljantan u mnogim stvarima, ali smišljanje viceva nije jedna od njih. Bolje ostavi šale meni.« »Mislim da je to bio prilično dobar pokušaj.« Garcia nije bio jedini koji rano ujutro nije bio raspoložen za druženje. Čim je agentica Fisher ugledala Huntera i Garciu na ulazu u blagovaonicu, nagnula se prema svom partneru. »Rekla sam ti da si trebao odabrati stol u stražnjem dijelu«, promrmlja. »Tako da nas nitko ne vidi. Sad će oni sjesti za naš stol.« »Mislio sam da ti se sviđa detektiv Hunter«, šapne joj Williams. »I sviđa. Nemam baš ništa protiv Roberta. Njegov partner mi ide na živce.« »O, sad je Robert, ha?« Agentica slegne ramenima. »Nije važno.«

Iako su šaptali i okrenuli glave malo ustranu, Hunteru nije bio problem čitati im riječi s usana. »Dobro jutro«, reče Hunter prišavši njihovu stolu. »‘Jutro«, odvrate jednoglasno. »Mislio sam da ćete radije odabrati stol na stražnjoj strani, skriven od pogleda«, reče Hunter ne mogavši odoljeti.

Oboje ga u čudu pogledaju. »U svjetlu svih novih događaja«, objavi agentica prije nego što su detektivi stigli sjesti nasuprot njima, »direktor Kennedy je odobrio konferenciju za medije. Dok mi ovdje razgovaramo, organizira je specijalni agent Brandon. Danas poslijepodne svim će velikim kanalima biti dostavljena veoma sažeta izjava. Na konferenciji ćemo odgovoriti na veoma malo odabranih pitanja i to će biti sve. Neću dopustiti da se pretvori u medijski cirkus. Sve skupa neće trajati dulje od deset minuta, petnaest najviše.« »Zdravo, dobrodošli u hotel Lodge on the Desert«, pozdravi ih konobarica, brineta ranih dvadesetih godina, pojavivši se uz njihov stol čim su Hunter i Garcia sjeli. Osmijeh joj je namješten, ali svejedno srdačan. »Što ste jutros izabrali?« »Koji najobilniji doručak imate?«, upita Garcia uzvrativši joj osmijeh. »To bi bio Lodge on the Desert puni doručak. Uključuje...« »U redu je, draga«, prekine je Garcia. »Uzet ću to. Što god je u tome, ja ću to pojesti. Samo mi donesi.« »Kakva jaja želite?«, upita konobarica. »S mekanim žutanjcima«, odgovori Garcia. »A odrezak?« Garcia se iznenadi. »Imam i odrezak?« Zvuči istinski iznenađeno. »Ima oko trideset deka«, potvrdi konobarica promatrajući Garciino tijelo. »To je prilično velika porcija. Većina ljudi ne može pojesti cijelu. Ako

želite, mogu reći kuharu da ne sprema odrezak ili možete naručiti neko manje jelo.« »A ne, ne, odrezak će biti sasvim u redu. Samo ga vi donesite.« Nasmiješi se. »A što se tiče toga hoću li sve pojesti – prihvaćam izazov. I molim da odrezak bude napola pečen.« Hunter odluči preskočiti kuhani doručak i pojesti ono što je ponuđeno na švedskom stolu. Agentica Fisher i agent Williams slijede njegov primjer.

Svi četvero naruče crnu kavu. »Konferencija za medije«, reče Hunter Fisherovoj kad se konobarica udalji od njihova stola. »Što će se na njoj objaviti?« »Ne mnogo«, odgovori agentica uz odmahivanje glavom. »Ali kako u novinama ne bi osvanulo neko gadno iznenađenje, morat ću spomenuti sve što zna i onaj prokleti honorarni novinar. Neću mu ostaviti nijedan adut u rukama. Neka se jebe i on i njegovo ‘hladno čitanje’. Zbog njega moram spomenuti kad su otprilike počela ubojstva, broj žrtava i tako dalje, ali neću otkriti imena. Ne sada. Isto tako neću spomenuti urezane poruke, ubojičin potpis i M.O. i sigurno neću spomenuti ubojičino uvjerenje da od svojih žrtava stvara umjetnička djela.« Kao na znak, u blagovaonicu uđe specijalni agent Brandon i priđe njihovu stolu. »Dobro jutro svima«, reče i sjedne do Williamsa. Izgleda i zvuči mnogo odmorenije od svih ostalih zajedno. »Konferencija za medije zakazana je danas u devetnaest sati«, izjavi. »Održat će se ovdje u hotelu u konferencijskoj dvorani. Dovoljno je velika.« »Izvrsno«, reče agentica Fisher.

Brandon se okrene Hunteru. »Imali ste pravo što se tiče susjeda gospodina Davisa – gospodina Christophera Pendletona – koji je navodno nazvao službu 911. Nije nazvao.

Niti je trebao biti na odmoru do preksutra. Gospodin Pendleton vodi vlastitu odvjetničku firmu u središtu Tucsona. Rekao je da stigao kući jučer

oko devet navečer i da se iznenadio kao i svi drugi kad je oko susjedove kuće ugledao one silne policijske automobile. Kad sam jutros, prije otprilike sat vremena, pokucao na njegova vrata, rekao je da to sada prvi put netko razgovara s njim.« »Živi li sam?«, upita Garcia. »Žena? Djeca? Je li jučer tijekom dana netko bi doma?« »Razveden je«, odgovori agent Brandon. »Ima dvoje djece, oboje su u koledžu. Kuća je većinom po cijele dane prazna.« »Je li bilo tragova provale?«, upita opet Garcia. »Nikakvih. Kuća ima i protuprovalni alarm. Nije bilo provale.« »Je li tusonska policija provjerila s kojeg je broja nazvana služba 911?«, upita agentica, u glasu joj se već čuje živciranje. »Očito nije«, odvrati Brandon. »Znači da je ubojica nazvao 911«, zaključi Williams. »To je najvjerojatniji scenarij«, složi se Brandon. »Zašto?«, upita agentica. »Zašto bi ubojica najprije nazvao tog usranog novinara, doveo ga do kuće i zatim nazvao 911? Gdje je tu smisao?« »Učinio je to jer je htio da se zakaže konferencija za novinare«, odgovori Hunter, brzo spojivši neke činjenice. »Što?« Agentica Fisher ne izgleda previše uvjereno, iako nije jedina. »Ubojica je želio zakazivanje konferencije za novinare? Ne razumijem.« »Pa«, započne Hunter, »svi znamo da je ubojica jučer poslijepodne nazvao Owena Hendersona u Phoenix, je li tako?« Ne pričeka odgovor. »I sada smo poprilično sigurni da je ubojica bio taj tko je nazvao 911. Ispričao je lažnu priču i predstavio se kao susjed koji se ranije vratio s odmora, jer je tako poziv djelovao mnogo vjerodostojnije, ostavio je dojam da nam se posrećilo. A sada se sjetite jučerašnjeg dana. Owen Henderson nam je rekao da je u kuću gospodina Davisa stigao otprilike u 17:40.« Hunter pogleda Brandona. »Rekli ste da je služba 911 primila poziv točno u 17:42, je li tako?«

»Da, tako je«, potvrdi agent.

Hunter prijeđe pogledom po svima za stolom i slegne ramenima. »Misli li netko od vas da je to bila puka slučajnost?«

64 Djevojčica otvori oči i polako se okrene na bok da pogleda budilicu, iako to ne mora. Kao i uvijek, probudila se kad je sunce počelo osvjetljavati mračno noćno nebo.

Neko vrijeme se ne miče, pogledom fiksira prigušeni crveni sjaj digitalne budilice na noćnom ormariću. Tada, kad se napokon raspline sneno mrtvilo, razvuče usne u stidljiv osmijeh. »Petak je«, šapne.

S tim riječima plahi osmijeh postane mnogo sigurniji, djevojčica se opet okrene, ovaj put licem prema stropu. »Petak je«, kaže sebi još jednom, mnogo živahnijim glasom nego maloprije. »Da, tako je. Da, tako je. Petak je.« Riječi izgovara poput pjesme čiju je melodiju smislila u tom trenutku.

Pjeva svoje improvizirane stihove, mrda bokovima, u ludom ritmu kima glavom gore-dolje.

Razlog sve te silne sreće je jednostavan – danas će ga opet vidjeti, jednako kao što ga je vidjela i prošlog petka i pretprošlog i onoga petka prije toga.

Uvijek su se sastajali u starom parku, onom iza ružne napuštene škole.

Tamo se više nitko nije igrao. Onuda nitko više nije šetao psa ni vozio bicikl.

Kad se škola prije nekoliko godina zatvorila, cijelo to područje je zaboravljeno, što je njima itekako odgovaralo. »Nitko ne smije saznati za naše sastanke, u redu?«, rekao joj je prije četiri tjedna na njihovu prvom sastanku. »Saznaju li, neće nam dopustiti da se viđamo.«

»Da, znam«, odvratila je. »Mojoj majci se to uopće ne bi svidjelo.« Na svakom sastanku osjećali su se sve opuštenije i to je bio još jedan razlog zbog kojega je djevojčica jedva obuzdavala sreću. Prošlog petka prvi put su se držali za ruke. Osjećala se kako se još nikad prije nije osjećala – toplina ju je oblila iznutra, izvana se naježila, bila je preplavljena srećom.

Stvarno se nada da će je i danas opet držati za ruku.

I na samu tu pomisao na usnama joj se pojavi novi osmijeh, njezina improvizirana pjesma dobije novi, mnogo živahniji ritam. U sinkopi rukama udara zrak ispred sebe. »Dobro, dobro«, kaže samoj sebi i malo smanji oduševljenje. Prije sastanka mora otići u školu, a prije toga se mora spremiti.

Okrene se na bok i još jednom pogleda sat. Sada je definitivno vrijeme za ustajanje.

Spusti noge s kreveta i sjedne na rub. U tom trenutku sine joj ideja – prije odlaska u školu mogla bi se ušuljati u majčinu spavaću sobu i sakriti jednu bočicu parfema u svoju školsku torbu. Majka se neće ljutiti, zašto bi?

Ima ih mnogo. Osim toga, neće je ukrasti, samo će je posuditi. Vratit će je na mjesto čim se vrati kući. Možda bi mogla posuditi i naušnice – one blistave koje njezina majka nosi samo u posebnim prilikama. Te su predivne. Svima se sviđaju, a ako ih ona stavi, svidjet će se i njemu, zar ne? »Da, naravno da hoće.« Možda će je čak i zavoljeti.

65 Realnost onoga što je Hunter upravo sugerirao pogodi sve ravno u lice. »Ubojica je mogao samo na jedan način nazvati 911 u trenutku kad je Owen Henderson ušao u kuću Timothya Davisa«, reče Hunter. »Još je bio tamo«, reče Williams.

Hunter se zavali u stolicu. »Mislim da više nije bio u kući«, reče. »Previše je opasno, ali je svakako bio dovoljno blizu da vidi dolazak Owena Hendersona. Kad se uvjerio da je Henderson ušao u kuću, nazvao je 911, vjerojatno znajući da će tusonska policija stići za manje od pet minuta.« »Čekajte malo«, prekine ga agentica Fisher. »Ako je ubojica zaista čekao da novinar uđe u kuću gospodina Davisa i tek tada nazvao 911, onda ste možda u krivu, Roberte. Rekli ste da mislite kako je ubojica sve ovo učinio zato jer želi konferenciju za medije, ali ja ne mislim tako. Pogledajmo to logički. Ako je ubojica nazvao 911 čim je vidio novinara kako ulazi u kuću, očito je to učinio zato da policija uhiti novinara. A ako je to htio, onda je želio da novinar razgovara s nama. Očito je znao da ćemo ispitati sve one koje nađemo na poprištu zločina. Stoga, ako je želio da novinar razgovara s nama, želio je to zato da novinar pokuša od nas dobiti što više informacija i točno to se i dogodilo.« »I da i ne«, odvrati Hunter.

Agentica ga blijedo pogleda. »Da«, objasni Hunter. »Ubojica je želio da policija uhiti Hendersona i želio je da on razgovara s nama, ali ne, nije mu bila namjera da od nas dobije informacije. Na tu ideju došao je sam Henderson, ne ubojica. Ubojica nikako nije mogao predvidjeti na koji će se način odvijati ispitivanje.

Informacije je iz nas htio iscijediti samo Henderson, zato jer je novinar, a to je ono što novinari rade. Ubojica je htio da mi znamo kako sada za ubojstva zna i jedan ambiciozni novinar.« »A to znači«, ubaci se Garcia, »kao što sam prije spomenuo, da više ne možemo tajiti sve ovo – ne kažemo li ništa, reći će Owen Henderson. Rečeno jednostavnim riječima, agentice Fisher, ubojica nas je prisilio da sazovemo konferenciju za medije.« Agentica dugo razmišlja o rečenom. »Znači, mislite da je ovo tipični serijski ubojica iz vaših priručnika koji zahtijeva pažnju?«, upita. »Učinio je sve ovo jer se želi pojaviti u vijestima?« »Uopće nije tipičan«, usprotivi se Garcia. »Ali, zašto ne? Sudeći po stupnju emocionalne odijeljenosti koju je pokazao prema drugim ljudskim bićima, pa čak i životinjama, nema sumnje da je prvoklasni psihopat i kao takav nesumnjivo je uvjeren da je superiorniji od svih... u svakom smislu.« Zastane, čeka da probave njegove riječi. »Agentice Fisher, ljudi vole slavu.

Vole da ih ljudi pamte. Da ih obožavaju, ako je moguće. To je činjenica.

Nekima uopće nije važno je li ta slava dobra ili loša. Slava i ozloglašenost mogu biti veoma snažni motivi, posebno ljudima koji vjeruju da su nešto više od onoga što stvarno jesu.« Sada Garcia ozbiljnim pogledom prostrijeli agenticu. »I sami ste to rekli, sjećate se?«, nastavi Garcia. »Neki ubojice ne žele da samo mi znamo koliko su posebni, već i cijeli svijet.« »Erica, u pravu je«, reče Williams. »Zar je zaista toliko teško povjerovati da ubojica, koji se toliko priprema i trudi prilikom svakog svog ubojstva, zapravo želi priznanje za svoj rad?«, doda Garcia. »Razmislite malo – stručno odsijecanje dijelova tijela, latinske izreke, potpuno sulud način na koji je iz jedne svoje žrtve iscijedio svu krv, namještanje poprišta ubojstva kako bi sličilo kompoziciji na slikarskom platnu, sve to zajedno. Razmeće se. Kakvog smisla ima

stvarati umjetnička djela kad ih nitko neće cijeniti? Taj tip želi da se cijeni njegov... ‘talent’.« Dok pokušavaju srediti vlastite misli, troje FBI-evih agenata zure u detektive koji sjede nasuprot njima. »U redu, to je dobar argument«, napokon prihvati agentica Fisher. »Ali ako ovaj ubojica želi slavu, zašto se sa svojom pričom nije obratio novinarima? Već smo se svi složili da vjerojatno radi vlastitog zadovoljstva fotografira poprišta ubojstva i uživa u svojoj ‘galeriji mrtvih’ ili čemu li već, pa zašto onda nije svim novinama i televizijskim postajama poslao kopiju svega toga? To bi mu zagarantiralo udarne termine u vijestima, zar ne bi? Čemu tako složen plan, slanje novinara na poprište ubojstva tako da bi ga policija mogla uhititi... tako da bismo mogli razgovarati s njim... i tako dalje?

Zar ovo nikome od vas ne zvuči suludo?« »Ponavljam«, odvrati Hunter, »radi kredibiliteta.« »Molim?« »Da sâm kontaktira medije«, objasni Hunter, »njegova priča ne bi imala vjerodostojnosti – mogao bi biti samo još jedan od mnogih psihopata koji traži pažnju. Svaka fotografija koju bi im poslao mogla bi biti obrađena u photoshopu. Čak i da povjeruju njegovoj priči, svake novine i televizijska postaja trebala bi je prije objavljivanja provjeriti kod FBI-a ili lokalne policije. Policija bi mogla omalovažiti priču i tada bi umjesto udarnog termina i naslovnice, dobio donji kut na petnaestoj stranici.« »No ako Federal Bureau of Investigation objavi priču na nacionalnoj konferenciji za medije«, reče Garcia, nastavljajući Hunterov slijed misli, »dobit će vjerodostojnost, udarni termin i golemi ego kojemu teži, jer time vi, FBI, priznajete da se mučite sa slučajem.« Garciine riječi razljute agenticu. »Pa«, usprotivi se, »FBI nikako neće priznati da se muči s bilo čim. Ne na ovoj konferenciji. Neću tom čudovištu ni na koji način ni u bilo kojem obliku napuhavati ego. Zapravo, mislimo da će na ovoj konferenciji biti

najbolje da se vas dvojica držite podalje od kamera i pustite nas da govorimo.

Naposljetku, ovo je prvenstveno FBI-eva istraga.« Garcia popravi svoj konjski repić, istovremeno se samo jednim pogledom sporazumjevši s Hunterom. Ni to nije morao. Hunter je mrzio pojavljivanje pred kamerama. »Naravno«, složi se Hunter. »Nama u potpunosti odgovara.«

66 Nakon još dvije stanke za WC i sveukupno gotovo sedam sati za volanom, muškarac kojeg je FBI nazvao Kirurgom, napokon parkira automobil na vlastitom prilaznom putu. Ovo je bio neizmjerno dug i strašno naporan put, ali se zaista isplatila svaka sekunda, svaka kapljica znoja, svaki suspregnuti dah. Njegovo zadnje umjetničko djelo je izvanredno. Ne srami se to priznati. Kad bi na njega mogao staviti cijenu, morao bi reći da je Timothy Davis zasad njegovo najdragocjenije – i veoma inspirativno – djelo.

Muškarac nije prestajao razmišljati o tome koliko će biti zapanjena policija, FBI, čak i mrtvozornik, kad za vrijeme obdukcije shvate svu veličinu njegove genijalnosti i inteligencije. Kateter umetnut izravno u donju šuplju venu? To je jednostavno veličanstveno. Djelo istinski superiornog uma.

Nesumnjivo će sada konačno shvatiti koliko je genijalan, čak i ako to ne budu mogli razumjeti.

Muškarac obožava male »glavolomke« koje igra. Ponosi se koliko su složeni, zbunjujući, varljivi i neodređeni tragovi koje ostavlja na svakom poprištu. I moraju biti takvi. Nimalo ne sumnja da će se u slučaju rješavanja ovakvih zagonetki FBI obratiti za pomoć NCAVC-ovoj Jedinici za biheviorističku analizu – eliti nad elitama – najboljima od najboljih. No jesu li zaista zatražili njihovu pomoć? Jesu li uopće nešto prokljuvili? Hoće li ikada shvatiti svu veličanstvenost njegove vizije ili uvidjeti važnost njegova rada?

Usprkos tome koliko je uživao u igri koju je započeo, lagao bi kad ne bi priznao da su ga malo razočarali ti »najbolji od najboljih«. Dosad je sve ovo bio samo jednostrani posao. Očekivao je da će možda već vidjeti nešto na vijestima, čuti nešto na radiju ili barem pročitati nešto u novinama ili na

internetu, ali nakon više od dva mjeseca, nigdje nije čuo ni vidio ni pročitao ništa o svom radu. Čak ni nakon Los Angelesa.

Istina, nikad nije previše mario za mačke. Po njegovu mišljenju to su životinje bez ikakve svrhe. Ništa ne rade, samo jedu i spavaju. I uopće nisu odane, besramno se sprijatelje sa svakim tko im daje hranu. No to nije bio dovoljan razlog da ih ubije – to mora priznati. Ne, u L.A.-u je stavio mačku u zamrzivač samo zato da izazove šok. Bio je uvjeren da će to odvesti policiju i FBI na pogrešan put. To je jednostavno logika ovog ludog svijeta – ubij ljudsko biće i ljudi će se možda razljutiti – ubij domaću životinju i ljudi će potpuno pobjesnjeti.

No to nije sve. Praktički je sve zidove, pokućstvo, cijelu sobu, obojio krvlju, također samo zato da izazove šok – pa ipak, čak ni nakon toga u Los Angelesu, nigdje o njegovu radu nije napisana nijedna riječ. No stvari će se sada promijeniti. U to je siguran. Uvođenje honorarnog novinara u priču još je jedna jednostavna, ali briljantna ideja. »Sada to više neće moći poricati«, reče glasno zagledavši se u svoje oči u retrovizoru.

No njegov put u Arizonu pokazao se mnogo plodonosnijim nego što je očekivao, jer ju je našao pukom srećom, na odmorištu za kamione, usred usrane zabiti i usranih seljačina.

Djevojku.

Mladu djevojku.

No savršenu u svakom smislu.

Od trenutka kad je spustio pogled na njezinu fotografiju pričvršćenu za onu prljavu oglasnu ploču u onoj masnoj zalogajnici, znao je da će njegova zbirka dobiti novi komad. Sada kad se vratio kući, mora je samo istražiti, smisliti novi plan i zatim ga početi ostvarivati. I jedva čeka da započne.

67 Dvadeset osam minuta. Toliko je trebalo agentu Brandonu da iz njihova hotela u središtu Tucsona stigne do kuće Timothya Davisa u Catalina Foothillsu. Prema svim standardima kuća je svakako impresivna, ali ipak skromna u usporedbi s ostale četiri u East Miraval Placeu.

Owen Henderson nije lagao. Imanje Timothya Davisa okruženo je gustom visokom vegetacijom. Nema šanse da je netko od susjeda sa svoga prozora vidio kuću i okolno zemljište, a kamoli nekoga tko provaljuje u kuću.

Na prilaznom putu dva bijela forenzičarska kombija blokiraju put srebrnom Buicku Encoreu. Naslonjena na jedan kombi, jedna forenzičarka u plavom Tyvekovu kombinezonu upravo završava pušiti cigaretu. Kao ugljen crna kosa podignuta joj je u neurednu punđu na tjemenu. I ona izgleda kao da je većinu noći provela budna. Kad Brandon parkira crni terenac na ulici, forenzičarka ugasi opušak, odmakne nekoliko raspuštenih pramenova s lica i vrati se u kuću.

Iz terenca izađu Hunter, Garcia i sva tri FBI-eva agenta, potpišu se u zapisnik s poprišta zločina i krenu za forenzičarkom po prilaznom putu do prednjeg trijema, no čim stignu do njega, Hunter stane, okrene se i pogleda teren ispred sebe. »Nešto nije u redu?«, upita agentica Fisher primijetivši Hunterov zaintrigirani izraz lica.

Hunter pogleda na lijevu stranu, tamo odakle su došli. S mjesta na kojem stoji ne vidi cestu ni skretanje na prilazni put, kao ni vozila koja su na njemu parkirana.

»Jesu li forenzičari pregledali živicu?«, upita agenta Brandona i pokaže gusto pustinjsko grmlje koje okružuje kuću. »Živicu?«, upita agent. »Mislite na ono – grmlje?« »Da, jesu li ga pretražili?« »Znam da su obradili područje oko kuće, uključujući i prilazni put, ali mislim da nisu otišli toliko daleko i provjeravali unutar živice. Zašto?« »Mislim da bi bilo jako dobro da to učine«, odvrati Hunter, zatim objasni: »Ubojica je nazvao 911 gotovo istog trenutka kad je Owen Henderson ušao u kuću.« Pokaže prilazni put. »Problem je u tome što se ovaj prednji trijem ne može vidjeti ni s ceste ni s prilaznog puta i ni iz jedne susjedne kuće.« Okrene se prema živici. »Da bi nazvao u savršeno tempiranom trenutku, ubojica je morao motriti na ova vrata.« Slegne ramenima. »Gdje biste se vi sakrili?« »Vrag me odnio«, reče agentica Fisher. Poput svih ostalih, i ona pogledom polako prelazi po živici ispred njih. Gusto grmlje može svakome poslužiti kao savršeno sklonište iz kojeg se pruža dobar pogled na ulazna vrata kuće. »Reći ću im da odmah počnu«, reče Brandon.

Kad uđu u kuću, ne gube vrijeme na pretraživanje drugih prostorija već se spuste ravno u podrum na poprište ubojstva. Iz fotografija koje je snimio Owen Henderson stekli su ispravan dojam – cijela ova prostorija pretvorena je u hram posvećen pokojnoj ženi Timothya Davisa, Rondi. Ono što nitko nije uspio naslutili iz fotografija je odsutnost mučnog zadaha smrti koji neizbježno ostaje na svakom poprištu zločina. Umjesto njega u zraku se osjeti blagi miris lavande, kao da je svaki predmet u tom podrumu bio poprskan Rondinim omiljenim parfemom – činjenica koja je nekako unijela još veću tugu u već ionako srcedrapateljni prizor. »Mrzim što to moram priznati«, reče Garcia prišavši Hunteru koji je posljednjih deset minuta proučavao fotografije na zidu desno od ulaza. »Ali agentica Fisher ima pravo. Ova prostorija te polako proguta u svoju

zagušljivu kombinaciju ljubavi i tuge, kao da na ovim zidovima i dalje zajedno žive jedno uz drugo. Istovremeno te i oduševljava i slama.« Garcia pogleda naokolo, kao da nešto traži. »Poput nekog čudnog živog pijeska koji ti isisava dušu. Što si duže ovdje, to si više podijeljen.« »Misliš li da je to namjerno učinjeno?«, upita Hunter. »Mislim reći, misliš li da je ubojica unaprijed znao za ovu prostoriju? Ovo... svetište ljubavi i tuge?« Garcia načas razmisli o tome. »Ako smo u pravu što se tiče cijele naše teorije o poprištu zločina kao slikarskom platnu, ako je značenje ubojičine latinske izreke ‘ljepota prebiva unutra’ – ako se to zaista odnosi na ljepotu koja je prebivala u Timothyu Davisu, ili možda čak i u ovoj prostoriji, kao što je sugerirala agentica Fisher, tada je morao znati za nju. Roberte, ovo se nije moglo slučajno dogoditi.« »Upravo u tome je problem, Carlose«, reče Hunter još uvijek ne mičući pogled s fotografija na zidu. »Kako je mogao saznati?«

68 Agenti Fisher i Williams pridruže se Hunteru i Garcii pokraj fotografijama prekrivenog zida, kad u podrum uđe agent Brandon koji je gore u prizemlju dao forenzičkom timu potpuno nove upute. »Bili ste u pravu«, reče uzbuđenim glasom i pogleda Huntera. »Isplatilo se provjeriti centre za doniranje krvi u gradu. Timothy Davis je nedavno donirao krv. Točnije, jučer, oko jedanaest ujutro, u banki krvi Crvenog križa u središtu Tucsona. Nakon toga viđen je kako u prostoriji sa zakuskom razgovara s visokim muškarcem. Dobili smo informaciju da su zajedno otišli i da je tada gospodin Davis zadnji put viđen živ.« Agentica Fisher najprije pogleda Huntera kao da ga pita: »Kad ste nekome dali upute da provjeri centre za doniranje krvi?«, zatim prijeđe pogledom na agenta Brandona, s novim neizgovorenim pitanjem: »Zašto me o tome nitko prije nije obavijestio?« No uspije progutati svoj ponos i neizgovorena pitanja. Ono koje je postavila nije zvučalo svađalački. »Ima li ta banka krvi u središtu grada nadzornu kameru?« »Ima«, odgovori Brandon, ali nikome ne pruži priliku da se poveseli. »Ali, nažalost, nije radila.« »Što? Šališ se?« Agentica izgleda kao da bi htjela nekoga udariti. »Baš praktično.« »Nije«, pojasni Brandon. »Sustav je mjesecima pokvaren. Nije jučer iznenada prestao raditi.« »Mjesecima?«, upita agentica glasom koji je nekoliko stupnjeva ljući nego prije. »I nisu se potrudili popraviti je?« »Erica, govorimo o Crvenom križu«, pokuša je smiriti Hunter. »Volonterskoj organizaciji koja, najblaže rečeno, ima veoma ograničen

budžet. Popravljanje nadzorne kamere u banci krvi u Tucsonu vjerojatno nije visoko na listi njihovih prioriteta.« »Prekrasno«, odvrati agentica podignuvši ruke u zrak. »S nadzornim snimkama ili bez njih, ipak nam trebaju imena svih onih koji su jučer ujutro radili u banci krvi, kao i svih onih koji su u to vrijeme bili u prostoriji sa zakuskom. Moramo sa svima njima razgovarati i to moramo učiniti smjesta.« Agent Brandon izvadi notes iz džepa. »Jučer su u centru radile tri medicinske sestre volonterke. Četvrti volonter je bio zadužen za prostoriju sa zakuskom. Koliko se sjećaju, u to vrijeme u prostoriji sa zakuskom bile su još tri druge osobe, ali to još nije potvrđeno. Jedina osoba, za koju smo sigurni da je tada bila u toj prostoriji s gospodinom Davisom, je visoki stranac o kojem banka krvi izgleda nema nikakvih podataka.« »Nema podataka?«, upita agentica.

Agent Bandon odmahne glavom. »Iako je bio u prostoriji sa zakuskom, u koju teoretski možeš ući samo nakon što doniraš krv, nema ga nigdje na popisu jučerašnjih donatora. Čini se da visoki stranac nije u njihovu sustavu.« »O.K., ali kako je onda, dovraga, ušao u prostoriju sa zakuskom?« »Možda im se pokvario i sustav za skeniranje mrežnice i identifikaciju glasa«, našali se Garcia, iako govori ozbiljnim glasom. »Agentice Fisher, to je banka krvi Crvenog križa, nije Fort Knox. Prostorija je puna keksa i sokova, ne zlatnih poluga. Vjerojatno je ušao kroz glavni ulaz. Nitko ne bi posumnjao u njegovu prisutnost tamo, je li tako?« Prije nego što agentica uspije nešto reći, Garcia se okrene i obrati agentu Brandonu. »Što još imate?« »Pa, sva četiri volontera koji su radili jučer, rade i danas. Možemo razgovarati s njima ako jednostavno svratimo u banku krvi. I«, iako govori

svima, agent kimne Hunteru, »forenzičari su već počeli pretraživati živicu.

Ako ste u pravu i uz malo sreće, možda nešto dobijemo.« »Je li banka krvi otvorena?«, upita Williams.

Brandon pogleda na svoj sat. »Da, malo prije su počeli s radom.« »U redu, idemo«, reče agentica i krene prema vratima.

Hunter bi volio provesti još malo vremena u toj podrumskoj prostoriji, ali po mogućnosti sam, da ga nitko ne ometa. U ovakvim okolnostima, ovdje više ne može ništa učiniti.

Garcii nije trebalo dvaput reći. Jedva je čekao da izađu van. Čim skupina izađe van, zazvoni mobitel agentice Fisher. Dok ga izvlači iz džepa, Garcia, koji hoda tik iza nje, uspije na zaslonu vidjeti fotografiju pozivatelja – nasmiješene tinejdžerice s Downovim sindromom. »Oh!«, reče agentica. Trudi se svim silama sakriti brigu u očima kad se obrati grupi: »Samo vi idite naprijed. Začas ću vas stići. U redu?« Prinese mobitel uhu i, iako govori najtiše što može i iako se odmaknula od svih ostalih, Garcia ipak začuje kako se obratila pozivateljici. »Bok, dušo, je li sve u redu?« U glasu joj se jasno čuje zabrinutost.

Dok četvorka obilazi oko kuće i vraća se na prilazni put, Gracia pogleda agenta Williamsa. »Cruella DeVille ima kćer?«, upita istinski iznenađeno.

Agent potvrdno kimne. »Da, ima. Četrnaestogodišnjakinju, slatku da slađa ne može biti. I duhovitu. Zaljubili biste se u nju da je upoznate.« »Ajoj. Nisam imao pojma. Ne izgleda kao majka, ako znate što mislim reći.« »Detektive Garcia, agentica Fisher nije loša osoba. Samo je...« »Bezobrazna i jedna velika gnjavaža?«, pretekne Garcia agenta Williamsa. »I, daj, zovi me Carlos. Sada smo stari prijatelji. Znamo se već...« Pogleda na svoj sat. »Gotovo dvadeset četiri sata.«

Williams se nasmiješi. »Svakako, Carlose. Da, ponekad je bezobrazna, ali ja sam htio reći da je ‘predana poslu’. Veoma je snažna žena koja je u posljednjih nekoliko godina prošla kroz vraški mnogo toga.« Odmahne glavom pokazujući da je to sve što je spreman otkriti. »Ovaj posao i njezina kći su sve što ima i zato, svakoga dana kad se probudi i uzme svoju značku, predaje se tome sto deset posto. Nikad manje. Da, mnogi je doživljavaju kao arogantnu, živčanu, nametljivu, nepristojnu i nesumnjivo ponekad kao pravu gnjavažu, ali se uvijek možete kladiti u jednu stvar – da će obaviti svoj posao. I uvijek će vam štititi leđa. Bez obzira u kakvoj se situaciji našli, zatrebate li je, bit će uz vas.« Sjedili su u terencu kraće od desetak sekundi, kad je stigla i agentica.

Jedino slobodno mjesto ostalo je do Garcie. »Je li sve u redu?«, upita je.

Agentica ga iznenađeno pogleda. U njegovu glasu nije čula nikakav sarkazam. Zapravo se može zakleti da je čula zabrinutost. »Da, sve je u redu«, odvrati pomalo skeptičnim glasom.

Garcia joj se nasmiješi, a agentica opet u njegovu osmijehu ne uoči cinizam. To ju iz nekog razloga ponuka da mu otkrije nešto više. »Nisam bila kod kuće gotovo dva tjedna. Moja kći je samo htjela čuti moj glas.« »To je stvarno lijepo«, odvrati iskreno Garcia. »Gdje vam je dom, u Washingtonu?« Agentica se nasmije. »Ni za kakav novac na svijetu. Ne, i ja živim u Kaliforniji. Zapravo, nedaleko od L.A.-a.« »Stvarno?« Agentica kimne. »U Fresnu. Kad sam jutros čula da letim u L.A., nadala sam se da ću se brzo vratiti kući, makar samo zato da prespavam.

Nažalost, Kirurg je imao drukčije planove.« Izraz na licu joj se malo smekša. »Imate li vi djecu?«

»Nemam«, odgovori Garcia. »Žena i ja nismo odlučili želimo li ih imati ili ne.« Hunter i agent Williams sjede iza njih i prilično uživaju u prizoru koji se odvija pred njima. I agent Brandon uživa u neobično srdačnom razgovoru između ovo dvoje, ali to ne potraje dugo. Samo nekoliko trenutaka kasnije, agentica Fisher opet postane kakva je bila prije. »Zašto ne krećemo?«, upita agenta Brandona kad im se pogledi sretnu u retrovizoru. »Kreni, kreni, kreni. Ne smijemo gubiti vrijeme.« Brandon ubaci u brzinu i stisne gas.

69 Pokazalo se da je njihov put u centar za doniranje krvi Crvenog križa u središtu Tucsona jedno veliko razočaranje. Sve tri medicinske sestre jasno su se sjećale Timothya Davisa – veoma dragog Afroamerikanca koji je uporno sve oslovljavao s gospođo – no nijedna se nije mogla sjetiti nijednog visokog stranca koji je bio u centru u otprilike isto vrijeme kao i gospodin Davis.

U prostoriji sa zakuskom našli su onog istog dvadesetjednogodišnjeg volontera koji je i jučer pazio na tu prostoriju. Jedino on se nejasno sjećao tajanstvenog visokog muškarca, ali im nije mogao dati pojedinosti o njegovu izgledu. Sve čega se taj metar osamdeset visoki mladac s aknama na licu mogao sjetiti bilo je da je muškarac prilično visok, otprilike sedam do deset centimetara viši od njega. I sjetio se da je nosio bejzbolsku kapu, ali nije bio siguran koje boje. Nije se mogao sjetiti ni muškarčeve odjeće. Mladac mu nije vidio oči jer je muškarac nosio pilotske sunčane naočale. »Pilotske sunčane naočale?«, upita agentica Fisher. »Tako je«, odvrati mladac. »Slične vašima, iako nisu izgledale toliko skupe kao vaše.« »Je li uopće razgovarao s tobom?«, upita Hunter. »Je li rekao dobar dan, bok, doviđenja, bilo što?« »Ne, nije mi se obratio.« »Obraćaju li ti se inače ljudi?«, upita agentica. »Mislim reći, razgovaraju li s tobom?« »Većina kaže ‘bok’ ili ‘doviđenja’. Neki pitaju mogu li ponijeti nekoliko keksa sa sobom ili pitaju što sve nudimo.«

»I tebi to nije bilo čudno?«, inzistira agentica. »Muškarac s bejzbolskom kapom i sunčanim naočalama... u zgradi i nije ti rekao nijednu riječ?« Garcia upitno podigne obrve kad agentica spomene nošenje sunčanih naočala u kući. »Volontiram ovdje kad god to mogu«, objasni mladac. U glasu mu se čuje malo straha. »Prije tri godine imao sam prometnu nesreću i da netko nije donirao svoju krv, danas ne bih bio ovdje. Zato otprilike svakih dvanaest tjedana doniram krv i volontiram ovdje kad god to mogu. Znam da to možda zvuči smiješno, ali ovamo mnogi dolaze u dugim kaputima, bejzbolskim kapama i sunčanim naočalama. Nije to ništa neobično. Neki su ljudi veoma sramežljivi. Kad mi se obrate, uvijek im odgovorim. Želim da se ovdje osjećaju jednako ugodno kao i ja. Kad ne žele razgovarati, ostavim ih na miru.« »A taj visoki muškarac s bejzbolskom kapom i sunčanim naočalama«, reče agentica i pokaže mu sliku Timothya Davisa, »vidio si ga kako razgovara s ovim čovjekom?« Mladac dugo vremena promatra sliku. »Da, siguran sam.« Kimne. »Razgovarali su tamo kraj onog stola s keksima.« Pokaže posljednji od tri stola u prostoriji. »Sjećaš li se, jesi li ga vidio kad je ušao ovamo?«, upita Hunter pokazujući na vrata kuda su svi ušli.

Mladac malo razmisli. »Zapravo ne, ne sjećam se«, napokon odgovori. »Uopće se ne sjećam da sam ga vidio kako ulazi kroz ta vrata, no mogao je doći dok sam ja bio na WC-u ili kad sam otišao po nove kekse i sokove.« Hunter se okrene prema drugim vratima, onima nasuprot njima. »Što je s tim vratima?«, upita. »Jesu li uvijek otvorena?« »Požarna vrata?« Mladac potvrdno kimne. »Da, većinom jesu. Tako hladimo prostoriju, znate? I mnogi donatori vole uzeti sokove i popiti ih

vani, jer ovdje ponekad zna biti veoma zagušljivo. Neki tuda izlaze van popušiti cigaretu. Neki ovdje provedu više vremena nego dok doniraju krv.« Slegne ramenima. »Koliko mi je poznato, ta vrata se zatvaraju jedino kad pada kiša.« »Kamo vode?«, upita Garcia. »U stražnju uličicu.« Hunter se okrene agentici Fisher. »Eto vam odgovora«, reče. »Na koje pitanje?«, upita ga. »Kako je naš subjekt ušao ovamo. Pročavrljao sam malo s djevojkom za prijamnim pultom«, objasni Hunter. »Za razliku od svih ostalih u ovom centru, ona nije volonterka. Zaposlenica je Crvenog križa. Ona vodi sve rasporede i rezervacije i slično... na kompjutoru. Ona je i recepcionarka, što znači da dočeka svakoga tko uđe kroz ulazna vrata, posjedne ga i objasni mu postupak doniranja krvi. Mora razgovarati sa svakim tko uđe u ovaj centar.« »I ona se ne sjeća našeg visokog tajanstvenog muškarca«, doda Garcia, znajući što Hunter želi objasniti. »Ne, ne sjeća se«, odvrati Hunter. »Jasno se sjeća gospodina Davisa.

Rekla je da bi ga bilo teško ne uočiti, ali se ne sjeća nijednog visokog muškarca koji je jučer ušao ovamo. Stoga pretpostavljam da se naš subjekt jednostavno ušuljao kroz stražnja vrata. Znao je da nitko neće obraćati pažnju na njega. Vjerojatno je imao i nekakav lažni povez oko ruke kako bi se lakše uklopio.« »Da, imao je povez na ruci«, potvrdi mladac.

Hunter samo napravi grimasu. »Svejedno«, reče agentica, »želim popis svih onih koji su jučer ujutro donirali krv.« »Za to nam treba sudski nalog«, reče Hunter.

Agentica već traži broj direktora Kennedya. »To neće trajati dugo.«

»Dobar zaključak, detektive«, reče agent Brandon Hunteru kad grupa napokon ode iz centra za doniranje krvi. »Čini se da su forenzičari našli mjesto gdje se ubojica skrivao u živici ispred kuće gospodina Davisa, baš kako ste i sugerirali. Zasad su uspjeli dobiti djelomičan otisak cipele i već je na putu u naš laboratorij u Quanticu. Još uvijek traže nisu li možda na grmlju ostala kakva vlakna. Uz malo sreće, ovo bi mogao biti naš prvi pravi preokret.«

70 Kako bi broj novinara sveli na minimum, jedan od omiljenih trikova FBI-a bio je ovaj: što je moguće kasnije objavi vrijeme i mjesto održavanja konferencije za medije. Što novinari imaju manje vremena da se organiziraju, to bolje. U ovoj istrazi FBI-ev NCAVC odlučio je obavijestiti medije samo dva sata ranije, što nije mnogo, s obzirom da se konferencija održava u malom hotelu u Tucsonu, Arizona.

Trik nije upalio.

Vijest o serijskom ubojici koji tumara svim američkim gradovima bila je dovoljna da svaki novinar crne kronike poskoči od veselja. Vijest o serijskom ubojici koji praktički cijelu zemlji drži pod opsadom je stvar koja se događa jednom u životu.

Do 18:55 konferencijska dvorana u hotelu Lodge on the Desert bila je dupkom puna. Posvuda su televizijske kamere i mikrofoni. Fotografi i reporteri doslovno gaze jedni preko drugih kako bi uhvatili što bolje mjesto prije nego što netko izađe na podij. Nagađanja se šire po dvorani poput djece koja su izmaknula svakoj kontroli, s mnoštvom glasova isprepletenih u potpuno nerazumljivu mrežu zvukova. »Ajoj«, reče Garcia nabravši nos kad se zajedno s Hunterom umiješa u mnoštvo i stane između dva kamermana u stražnjem dijelu prostorije. »Ovdje je bučnije nego nedjeljom na ribarnici. A i smrdi slično.« »Ne brini«, odvrati Hunter. »Neće dugo trajati.« Točno u 19:00 sati agenti Fisher i Williams uđu u dvoranu. Kad agentica Fisher stane iza mikrofona na malom podiju, ribarnica nedjeljom pretvori se u crkvu.

»Svima želim dobru večer«, započne agentica. Odjevena je u crne hlače uskih nogavica i bijelu satensku bluzu ispod crnog sportskog sakoa. Kosu je raspustila, uvojci joj podaju na ramena. Našminkana je diskretno i stručno, izgleda veoma elegantno. Držanje joj je besprijekorno, zrači samopouzdanjem. Nitko ne mora biti detektiv da bi zaključio kako je ovo već prije radila. »Ohoho«, začuje Hunter kako kamerman s desne strane šapće svome kolegi. »Je li ovo agentica ili manekenka? Ne bi mi smetalo da je malo isprobam.« »Ti znaš da ima lisičine i pištolj, je li tako?«, odvrati njegov prijatelj. »Još pitaš. Preporučam se.« »Ja sam specijalna agentica Erica Fisher iz FBI-eve Jedinice za biheviorističku analizu«, nastavi agentica, zatim pogleda svoga partnera. »A ovo je specijalni agent Larry Williams.« Agent Williams jednostavnim kimanjem pozdravi sve prisutne. »Započela bih time da nismo ovdje kako bismo dali bilo kakvu izjavu.« Glas joj je smiren i odlučan, pun autoriteta. »To ste dobili danas poslijepodne u izjavi za medije. Ovdje smo zato da bismo odgovorili na nekoliko pitanja.« Istoga časa podigne ruku, zaustavljajući glasan žamor u dvorani. »Ali moram navesti neka pravila.« Zastane i pogledom prijeđe po prostoriji. Pet sekundi kasnije zavlada potpuna tišina. »Ovo je veoma važna otvorena istraga, što znači da neću govoriti ni o kakvim tragovima koje zasad slijedimo, stoga se niti ne trudite o tome postavljati pitanja. Imamo veoma ograničeno vrijeme i zato ću sada samo deset minuta odgovarati na pitanja. To je sve. Nemojte me zasipati pitanjima. Ako me želite nešto pitati, podignite ruku kao da ste u školi.

Odaberem li vas, znači da ste pravi sretnik. A ako ne, nemojte se nadglasavati s drugima i svejedno izvikivati svoja pitanja. Ako samo

naslutim da se ovo počinje pretvarati u cirkus, konferencija će završiti.

Nadam se da sam bila jasna.« »O.K., povlačim ono što sam rekao o isprobavanju«, začuje Hunter onog istog kamermana. »Zvuči kao prava gadura.« Garcia niti ne pokuša sakriti osmijeh. »U redu«, reče agentica Fisher na podiju. »Sada započinje vaših deset minuta.« Ruke polete u zrak. Većina drži mikrofone s oznakama medijskih kuća – CNN, Fox, NBC, CBS, CNBC, Court TV, pa čak i međunarodnih kanala kao što su BBC, 9Live, France4 i još nekoliko drugih.

Agentica prijeđe pogledom po dvorani. Nigdje ne vidi nijedno poznato lice. »Izvolite«, pokaže privlačnu tamnokosu novinarku koja sjedi u četvrtom redu. »Hvala.« Novinarka ustane i predstavi se. »Lindsay Cooper, CBS News.

U FBI-evoj izjavi kažete da je ovaj ubojica dosad ubio četiri žrtve. Koliko ste sigurni u taj broj? I zašto FBI u ovom trenutku ne može otkriti imena žrtava?« Dvoranom se zaori glasno »da«.

Agentica Fisher još jednom pričeka da se novinari smire. »Dva pitanja u jednom«, odvrati. »Nesumnjivo imate prilično iskustva u ovome.« Svi se nasmiju. »Odgovorit ću na vaše prvo pitanje«, nastavi agentica. »Zasad smo sto posto sigurni u broj žrtava. U ovom trenutku ne otkrivamo njihova imena jer su nas to zamolile njihove obitelji. Poštujemo njihovu želju.« Novinarka pokuša s drugim pitanjem, ali agentica brzo odabere nekoga drugoga.

»Vi«, reče i pokaže visokog i mršavog muškarca s bejzbolskom kapom i debelim okruglim naočalama. »U crvenoj košulji, tamo skroz straga. Koje je vaše pitanje?« Muškarac ustane. »Alan Curry iz LA Timesa.« Gurne naočale više na nos. U desnoj ruci drži ispis FBI-ove izjave za medije. »Dva mjeseca, četiri žrtve, četiri različite države – osim toga, vaša izjava nam ne govori mnogo.

Moje pitanje je jednostavno – kako očekujete da s ovakvom vrstom informacija nećete izazvati paniku u cijeloj zemlji? O ubojici nam niste rekli baš ništa. Ne znamo koga se trebamo paziti ni čega se moramo čuvati. Ubija li ovaj ubojica žrtve koje su stare, mlade, muškarce, žene, homoseksualce, heteroseksualce, crne, bijele, visoke, niske, plave, brinete... koga? Četiri žrtve. Je li ih ubojica pokupio na ulici, u barovima, klubovima, koledžima, parkovima, njihovim vlastitim kućama... gdje? Trebamo li se svi zabrinuti i paziti kad izlazimo navečer ili rano ujutro šećemo sa psom? Imaju li žrtve neke zajedničke osobine za koje bismo trebali znati? Je li ubojica mučio svoje žrtve? Je li plah i nesnalažljiv u društvu? Ima li kakvih pokazatelja da je inteligentna osoba ili nešto sasvim suprotno?« Muškarac ušuti i pogleda naokolo. Sve su oči uprte u njega. »Dajte, specijalna agentice Fisher«, nastavi novinar malo sumornijim glasom. »Morate nam dati malo više od ove sprdačine od izjave za medije.« Podigne ispis u ruci. »Vi ste iz FBI-ove Jedinice za biheviorističku analizu. Što se tiče serijskih ubojica, vi biste trebali biti najveći autoritet, ne samo u ovoj zemlji, već i u svijetu. Vi ih proučavate, vi ih pronalazite, vi im analizirate mozgove, zar ne? Dva mjeseca... vjerojatno imate tim psihologa koji rade non-stop kako bi napravili profil toga tipa, pa gdje je onda taj profil? Na što bismo trebali obratiti pažnju? Ako je ova izjava za medije sve što nam možete dati nakon više od osam tjedana istrage, tada za to može postojati samo jedan razlog – najveći autoritet u zemlji nema pojma ni o čemu, je li tako? Nemate profil ovoga ubojice, jer jednostavno ne možete ništa smisliti.«

Agentica odmah podigne ruku, očekujući navalu pitanja. No do toga ne dođe. Umjesto toga, svi pogledi koji su do prije nekoliko trenutaka bili fiksirani na visokog i mršavog muškarca, skrenu na agenticu, ali nitko ne izusti nijednu riječ. Jedini zvuk koji se čuje u dvorani je neprestano škljocanje fotoaparata. »Niste u pravu«, odvrati agentica. Glas joj je još uvijek odlučan, samopouzdanje nepoljuljano. »Imamo veoma detaljan profil ovoga ubojice, gospodine Curry, ali razlog zbog kojeg ga ne možemo podijeliti s vama je taj što bi to onda sutra bilo objavljeno u svim vijestima i novinama i, pogodite što? I serijski ubojice gledaju vijesti. I oni čitaju novine.« Ušuti kako bi cijela dvorana probavila njezine riječi. »Otkrijem li sada ono što znamo o ubojici, pružit ćemo mu priliku da promjeni svoje metode, da se prilagodi, da izbjegne mrežu koju smo mu postavili i koja će se ubrzo zatvoriti oko njega. A to ne smijemo riskirati, gospodine Curry. No mogu vam nešto reći.« Agentica pogleda reportera ravno u oči. »Ovaj ubojica nije inteligentan, kako ste sugerirali, nije pametan ni talentiran ni kreativan, ni nadaren ni umjetnik ni ništa od onoga što on misli da jest. Ne, on je samo još jedan jadan gubitnik. Još jedan psihopat.

Netko tko vjerojatno za sve svoje probleme krivi društvo. Netko tko, kako bi nadomjestio mnoge svoje manjkavosti, tumara naokolo i izigrava Boga.

No njegovi su dani odbrojeni, u to se možete kladiti. Prokljuvili smo ga i...« »Kojega to vraga radi?«, upita Garcia Huntera, sve više razrogačujući oči sa svakom novom riječju agentice Fisher. »Izgleda kao da ga želi razljutiti, a tu ne mislim na reportera.« »Upravo to i radi«, potvrdi Hunter.

Garcia sluša agenticu još nekoliko trenutaka. »Ovo nije pametan potez, zar ne?« »Nije«, odvrati Hunter, hipnotiziran onime što agentica radi na podiju. »Uopće nije pametan potez razljutiti ovog ubojicu.«

71 Muškarac je protekla četiri sata radio za svojim stolom. Nacrtao je različite nacrte – deset različitih planova. Sada samo mora odlučiti koji mu se najviše sviđa i koji će moći najlakše primijeniti, no ne mora se žuriti. Na kraju krajeva, tek je dodao novi primjerak u svoju zbirku i zaslužuje toliko potreban odmor.

Odloži kemijsku olovku, zavali se u stolicu i zabaci glavu. Umoran je, osjeća kako mu se koče mišići vrata, a osim toga je gladan i žedan.

U kuhinji uključi mali televizor na ormariću, potom natoči veliku čašu nezaslađenog ledenog čaja. Dok vraća vrč s čajem u hladnjak, slika na ekranu privuče mu pažnju. Uzme daljinski upravljač i pojača ton.

Dva luda napadača naoružana automatskim jurišnim puškama upala su na rock koncert u Barceloni u Španjolskoj i počela pucati po publici. Ubili su sto petnaest ljudi i ranili trideset devet prije nego što ih je ustrijelila španjolska policija. Napad je trajao oko četrdeset pet minuta. U reportaži prikažu i nekoliko šokantnih fotografija koje su posjetitelji koncerta snimili mobitelom. »Ovaj svijet je totalno poludio«, komentira muškarac pripremajući pastrami sendvič sa sirom. Razreže ga na četiri praktički u milimetar jednaka trokuta.

Dok se vijesti nastavljaju prikazivanjem daljnjih amaterskih snimaka i razgovara s preživjelima, muškarac postavlja pribor za jelo na stol za šest osoba u svojoj kuhinji. Najprije podmetač za čašu, podmetač za tanjur, ubrus, jedaći pribor i na kraju posudice s paprom i solju. Uvijek tim redoslijedom i uvijek sve besprijekorno posloženo.

Kao i uvijek, sendvič započinje jesti od gornjeg trokuta, potom kreće u smjeru kazaljke na satu. Nakon što pojede svaki trokut, što učini u točno dva zalogaja, otpije dva gutljaja pića i vrati čašu na podmetač. Nakon toga ubrusom obriše kutove usana i vrati ga na mjesto, desno od podmetača za tanjur, zatim sve opet posloži na svoje mjesto. Postupak ponavlja sve dok ne završi s jelom.

Kad odgrize prvi zalogaj posljednjeg trokuta, vijesti na TV-u se promijene, reportažu o grozoti u Španjolskoj zamijene vijesti iz zemlje. »Što se tiče događaja u zemlji«, najavi spiker iz studija, »FBI je večeras održao konferenciju za medije o svojoj istrazi ubojstva četiri osobe. Svi su oni žrtve istog grabežljivca – serijskog ubojice koji već više od dva mjeseca slobodno šeće našim ulicama.« Muškarac prestane žvakati. »Evo što je rekla specijalna agentica Erica Fisher«, nastavi spiker iz studija.

Muškarac odloži sendvič i pojača ton.

Na ekranu se pojavi reportaža s konferencije za medije održane u Tucsonu koju je već obradio tim zadužen za vijesti. Isječak započne s odgovorom agentice Fisher na pitanje reportera LA Timesa, iako nije prikazano njegovo pitanje.

Nakon agentičine izjave, napravljen je rez i na ekranu se ponovno pojavi spiker u studiju. »FBI uvjerava javnost da zatvaraju krug oko ubojice.« Muškarac na trenutak ne može disati. Nije čuo kraj reportaže, čuje samo riječi koje se stalno ponavljaju u njegovoj glavi – ovaj ubojica nije inteligentan ni pametan, ni talentiran ni kreativan, ni nadaren ni umjetnik ni ništa od onoga što misli da jest. Ne, on je tek još jedan jadan gubitnik. Netko tko vjerojatno za sve svoje probleme krivi društvo. Netko tko, kako bi nadomjestio vlastitu manjkavost, tumara naokolo i izigrava Boga. »Ha, ha, ha, ha, ha, ha.«

Muškarac se počne polako smijati, njegov smijeh sliči lokomotivi koja polako odlazi iz postaje. To je tih i rezervirani smijeh, no kako se nastavlja, sve više dobiva na snazi, počne odjekivati cijelom kuhinjom, muškarčeva ramena u neobičnom ritmu poskakuju gore-dolje.

Odjednom se prestane smijati. Kad bi netko mogao vidjeti njegove oči, u njima bi uočio usredotočenost i odlučnost. »U redu«, reče glasno i više puta kimne televizoru. »Želite se igrati?

Onda ćemo se igrati. Što kažete na novu igru? Možemo je nazvati ‘Nema više gospodina Milostivog.’«

72 »Hej«, reče Tracy Adams kad se nakon drugog zvona javi na telefon. »Dobro si?« »Da, jesam«, odvrati Hunter. »A ti?« »Dobro sam, hvala.« »Stvarno ti se želim ispričati što sam morao na brzinu otkazati... opet.« »Ali, već si se ispričao, sjećaš se?« Kao i uvijek, glas joj je tih i pun razumijevanja, ali Hunter ipak u njemu čuje i malo razočaranja. »Da, ali SMS-om, zbog čega ti se isto želim ispričati.« Za razliku od njezina, Hunterov glas zvuči umorno. »Ovdje je prilična ludnica i jednostavno ne nalazim dovoljno vremena za razgovor, ne dulji od minute.

Nisam te htio nazvati i onda odjednom prekinuti razgovor jer moram nekamo otrčati. S obzirom na okolnosti, SMS mi je bio najbolja opcija, a čak i to sam morao na brzinu.« »Roberte, u redu je. Znam da nije tvoja krivnja.« Hunter ima osjećaj da mu zapravo želi reći: U redu je, Roberte. Navikla sam na to. Ovo nije prvi put da si me otkantao, zar ne?

Možda zbog činjenice što se nalaze u različitim gradovima, u različitim državama, možda zbog činjenice što udaljenost djeluje na ljude drukčije od vremena, no u tom trenutku mu je veoma nedostajala. »Nadoknadit ću ti to kad se vratim u L.A. Obećavam. Možda bih te mogao izvesti negdje van na večeru. Što misliš o tome?«

Tracy šuti, Hunter je zbog toga nimalo ne krivi. I kad joj nije dao košaricu, obično bi brzo prekinuo njihov sastanak, jer je nakon telefonskog poziva morao nekamo odjuriti. »Kad ćeš se vratiti, znaš li?«, upita ga. »Mislim da ćemo se vratiti sutra ujutro ili najkasnije poslijepodne.

Ovdje više ništa ne možemo učiniti.« Tracy opet utihne, ali ovaj put samo načas. »Čekaj malo, Roberte, gdje si ono?« Nije joj rekao kamo mora otići. »U Arizoni.« »U Tucsonu?« Njezin ton se promijeni, no Hunter ne može utvrditi je li iznenađena, zabrinuta ili oboje istovremeno. »Točno«, odvrati. »Otkud znaš?« »Uhvatila sam samo kraj vijesti na CNN-u – o FBI-evoj konferenciji za medije u Tucsonu u Arizoni, o serijskom ubojici kojeg love već neko vrijeme.« »Nešto više od dva mjeseca«, reče Hunter. »Četiri žrtve?« »Da.« »Znači, to je ta zajednička operacija o kojoj si govorio.« »Da.« »Taj ubojica je aktivan više od dva mjeseca?« »Da.« Usprkos znatiželji, nije nalazila smisla izvlačiti iz njega odgovore koje joj nikad neće dati. Umjesto toga, skrenula je temu na njihov izlazak. »Što kažeš na ponedjeljak navečer?«, upita ga.

Iznenadna promjena teme zateče Huntera. »Molim?«

»Naš spoj«, objasni mu napola u smijehu. »Za vikend putujem. Do nedjelje navečer sam na konferenciji u Sacramentu. Mislim da sam ti govorila o njoj, nisam sasvim sigurna. Uglavnom, u L.A. se vraćam u ponedjeljak ujutro. Ako ti odgovara, možemo u ponedjeljak navečer izaći na večeru.« »Da, savršeno mi odgovara«, odgovori joj sa smiješkom na usnama. »Ponedjeljak navečer zvuči izvrsno.«

73 Hunter, Garcia i dvoje FBI-evih agenata vrate se narednog jutra avionom u Los Angeles i preostali dio vikenda provedu u nejasnom ništavilu.

U ponedjeljak ujutro informatički stručnjaci u Quanticu još uvijek su pokušavali razbiti šifru na kompjutoru i laptopu Timothya Davisa, ali nisu napredovali ni milimetra. Poseban tim analitičara, također u Quanticu, posljednjih nekoliko dana proveo je pretražujući cijelo brdo e-mailova, poruka i izjava na društvenim mrežama upućenih Lindi Parker, ali s više od četvrt milijuna sljedbenika diljem cijeloga svijeta i slijedeći svaki trag sve do tko zna kada unatrag, tim nije vidio smisao ni konac svome zadatku, a kamoli stigao do njega.

Iako još uvijek traže, dosad nisu imali sreće ni s popisima putnika u avionskom prometu. Kako bi bila potpuno sigurna i pokrila sve, agentica Fisher podnijela je novi zahtjev koji je uključio i privatne avionske kompanije.

Do prvog pravog napretka došlo je u ponedjeljak ujutro. FBI je napokon uspio dobiti transkript telefonskog razgovora između ubojice i Owena Hendersona, honorarnog novinara kojeg je ubojica nazvao u Phoenix.

Owen je prilično vjerno prepričao Hunteru cijeli razgovor. Kao što je novinar opisao, većina su bile samo upute o tome kako će stići do kuće Timothya Davisa i što sve mora napraviti kad stigne tamo, ali ono što istinski zaintrigira Huntera bile su posljednje riječi koje je ubojica uputio novinaru.

»Živimo u lažnom svijetu – u plastičnom svijetu gdje je prava i prirodna ljepota najčišća i najrjeđa umjetnička forma. Najdragocjenija od svih umjetničkih formi. Istinska ljepota ne može se patvoriti, kopirati ni krivotvoriti i zbog tog razloga nestaje, a istinska ljepota trebala bi živjeti zauvijek. Ja ću se za to pobrinuti. Nadam se da ćete moći shvatiti i cijeniti istinsku umjetnost.« Cijelo jutro proveo je analizirajući te riječi, rastavljajući rečenice, tražeći skriveno značenje između redaka. »Jesi li uspio štogod?«, upita Garcia. I on je posljednjih nekoliko sati proveo proučavajući transkript. »Nema previše smisla«, odvrati Hunter i klone na stolici. »Misliš?«, našali se Garcia. »Govorimo o ubojici koji sakati svoje žrtve, zatim koristi njihova trupla kako bi uprizorio neki nastrani prizor koji samo on smatra umjetnošću. Da ne spominjem zagonetne latinske izreke koje voli urezivati u tijela svojih žrtava. Drugim riječima – taj tip je čudovište, Roberte, luđak izgubljen u nekom ludom svijetu u svojoj glavi. Iznenađuje me što uopće zna složiti suvislu rečenicu. Tvoja želja da njegove riječi imaju smisla, ipak bi bila malo previše, ne misliš li?« »Ne, ne govorim o smislu onoga što je rekao«, odvrati Hunter. »Govorim o smislu ovoga u odnosu na ono što imamo. Govori da je prirodna ljepota najčišća i najrjeđa umjetnička forma, a u onome što radi nema ničega prirodnog. Zatim nam govori da se ne može patvoriti ni kopirati. Da bi trebala zauvijek živjeti i da će se on za to pobrinuti, ali ako vjeruje da stvara umjetnost, onda je u određenom smislu patvori.« Garcia razmišlja o Hunterovim riječima. »Možda pod ‘patvoriti’ misli da se ne može masovno proizvoditi. Da je njegova umjetnost jedinstvena.« »Zašto onda nije upotrijebio riječ ‘jedinstvena’?« Garcia slegne ramenima. »Tko zna? Možda sve to govori samo zato što je znao da ćemo ispitivati novinara, pa je sve to smislio kako bi nas još više zbunio. Kao da ionako nismo već dovoljno zbunjeni.«

Do drugog napretka došlo je u ponedjeljak kasno poslijepodne. FBI-ev forenzički laboratorij napokon je uspio rekonstruirati i identificirati djelomičan otisak cipele pronađen u živici pokraj kuće Timothya Davisa.

Ostavila ga je radna čizma Danner Quarry USA. Sjedište kompanije je u Portlandu u Oregonu. Procijenjena je i njezina veličina – negdje između broja 45 i 47, što je ukazivalo na ono što su već znali – da je osoba koju traže najvjerojatnije viša od metar osamdeset pet. Problem je bio u tome što su Quarry najpopularnije Dannerove radne čizme – svake godine u Sjedinjenim Državama proda ih se više od 100 000 pari. »Sto tisuća pari?«, začudi se načelnica Blake naslanjajući se na rub Garciina stola. Budući da je ovo i službeno zajednička istraga FBI-a i LAPDa, voljela je biti u toku događaja, jednako kao i direktor NCAVC-a. »To baš i nije neki trag koji bi se isplatilo slijediti, zar ne? Bez obzira koliko agenata Adrian Kennedy uključio u ovu istragu.« »Znam«, složi se Garcia. »No ne bi me iznenadilo da FBI ipak pokuša.« Usprkos obilju prostora i naprednoj tehnologiji, Hunteru i Garcii se nije previše sviđala njihova privremena kancelarija u losanđeleškom uredu FBI-a na Wilshire Boulevardu. Svakoga jutra svakome od njih trebalo je oko pet minuta kako bi prilikom ulaza prošli sve sigurnosne provjere, a kako je općepoznata činjenica da se federalni agenti i gradska policija baš ne podnose previše, netrpeljivost na koju su nailazili na gotovo svakom koraku, bez obzira na naredbu Adriana Kennedya, najblaže rečeno ih je ljutila.

Ipak su se svakoga dana sastajali s agentima Fisher i Williams, a kako nisu morali biti prisutni u FBI-voj zgradi, radije su radili u svom uredu u glavnoj upravnoj policijskoj zgradi. »I to je otprilike sav dosadašnji napredak?«, upita načelnica. »Pa«, odvrati Garcia, »to i činjenica da teorija o ‘poprištu ubojstva kao umjetničkom djelu’ počinje izgledati sve vjerojatnija.« »Da, ali ipak je to samo teorija.« Istoga časa podigne ruku i pogleda Huntera. »Znam, znam. U istrazi je sve teorija, sve dok ne uhvatimo počinitelja, tek tada teorija biva dokazana.«

Načelnica je tu izreku toliko puta čula od Huntera da je prestala brojiti. »Samo se nadam da ćete dokazati ili opovrgnuti tu teoriju prije nego što ubojica opet odluči ubiti.«

74 Kad su prije samo nekoliko sati Tracy i Hunter stigli u WeHo Bistro u Zapadnom Hollywoodu, sunce je počelo zalaziti, preobražavajući nebo iznad Los Angelesa u prekrasnu gradaciju boja, ali dok su bili unutra, na nebu su se namnožili tamni oblaci, prekrivajući gotovo svaki njegov centimetar. Kad izađu van, grmljavina iznenadi Tracy.

Hunter primijeti kako je prestrašeno trgnula ramenima. »Jesi li dobro?«, upita je. »Da, jesam. Nisam večeras očekivala kišu.« Na sebi ima crno-bijelu haljinu golih ramena, dugu do koljena, s dražesnom crnom mašnom oko struka. Za večerašnji izlazak izravnala je kosu i pustila da joj poput sjajnog crvenog šala pada na ramena.

Hunter pogleda nebo. Oblaci zaista izgledaju prijeteće. Skine jaknu i zagrne njome Tracyina ramena. »Izvoli«, reče. »Ne slaže se previše s tvojom odjećom, ali će ti biti toplije.« Tracy mu se nasmiješi. »Hoćeš li me otpratiti kući?« »Naravno.« Dok hodaju, vjetar znatno ojača, crni oblaci iznad njih postanu još gušći.

Drago joj je što ima Hunterovu jaknu.

Za manje od petnaest minuta stignu do njezine zgrade. Dok se uspinju kratkim stubištem do ulaza u predvorje, Hunter stane, njegov govor tijela je zagonetan.

»Ne ideš gore sa mnom?«, upita Tracy i priđe mu korak bliže. Zelene oči joj blistaju iza crnih okvira naočala u obliku mačjih očiju. Čak i ovako u cipelama s visokim petama mora visoko podići glavu kako bi ga pogledala u oči.

Hunter ništa ne odgovori.

Priđe mu još bliže, toliko blizu da Hunter može osjetiti miris njezine kose. »Mislim da bi trebao doći sa mnom«, šapne mu, popne se na prste i približi svoje usne njegovima.

Usne im se ne dodirnu, ali Hunter osjeti na svojoj koži njezin topli dah.

Tracy trepne, u očima joj se pojavi iskra požude.

I ovako izbliza koža joj je veoma čista i glatka. »Stvarno mislim da bi trebao doći gore«, šapne mu opet, ovaj put polako primičući glavu sve dok im se usne napokon ne dodirnu. Tracy lagano razmakne svoje, ali tada stane i čeka, ne vrši pritisak, kontrolira svoj poriv. Želi da Hunter preuzme inicijativu, da joj pokaže da je želi jednako kao što ona želi njega.

Kad Tracy opet udahne zrak, znao je da mu nema spasa.

Zatvori oči i poljubi je.

75 Hunter se prevrne na leđa, Tracy ostane nepomično ležati. Otežano diše, cijelo tijelo sjaji joj se od znoja, prsa joj se uzdižu i spuštaju u ludom ritmu, kao da hiperventilira. »Moj Bože«, reče Tracy kad napokon uspije doći do zraka. »Mislim da mi treba cigareta.« Hunter okrene glavu i pogleda je. »Ti ne pušiš.« »Nakon ovoga bih mogla početi.« Oboje se nasmiju. »Ne bi mi smetalo ni malo vode«, reče Tracy. »A nakon toga jedno pravo piće.« »To bi zapravo bilo jako dobro«, složi se Hunter. »Idem po piće«, reče Tracy. »Čim mi se noge prestanu tresti.« Opet se nasmiju.

Na kraju im je donijela pića, zatim su opet vodili ljubav... zatim opet... i opet...

Dok leže jedno pokraj drugoga, doslovno previše iscrpljeni da bi se pomaknuli, Tracy se krišom nasmiješi. »Znaš li koja se večeras najnevjerojatnija stvar dogodila?« Zastane i brzo se ispravi. »Mislim reći, koja druga najnevjerojatnija stvar.« »Koja?«, upita Hunter. »Mobitel ti nije zazvonio. Nijednom.« »Sve dok ne dobijemo novu žrtvu«, reče Hunter spojivši dlanove na zatiljku, »nema razloga za poziv.«

Iako je veoma znatiželjna, Tracy ipak šuti. Samo mu dobaci zaintrigiran pogled. Zna da će Hunter govoriti ako to želi. »Svi smo zapeli«, nastavi Hunter. »Zapela je cijela istraga. FBI, mi, forenzičari... trenutno više nemamo kamo.« Tracy se prevrne na bok, nalakti se i nasloni glavu na stisnutu šaku. Ne miče pogled s Huntera.

Hunter zuri u strop. »Što je užasan osjećaj«, reče. Iako izgleda kao da će joj još mnogo toga reći, ipak ne reče ništa.

Tracy i dalje šuti. Hunterova profesija nije od onih kojima pašu komentari pozitivnog razmišljanja kao primjerice: »Sigurna sam da ćete ga na kraju uhvatiti«, ili »Ti to možeš. Vjeruj u sebe.« Razlog zbog kojeg joj se otvorio, iako je rekao samo nekoliko rečenica, bio je taj što je osjećao potrebu da se malo ispuše, ne zato što je tražio utjehu ili ohrabrenje. Tracy to jako dobro zna. I potpuno je sigurna da Hunter zna da će ona biti tu kad god on zaželi s nekim razgovarati.

Kad Hunter dugo vremena više ne izusti ni riječi, znala je da je razgovor o toj temi završen. »Pretpostavljam da sutra nisi slobodan?«, upita ga. »Možda. Zašto?« Privije se uz njega i nasloni glavu na njegova prsa. »Mislim da sam ti ovo već spomenula, no reći ću opet: samo jedan tjedan u godini vlasnici dvije najveće striparnice u Sjedinjenim Državama otvaraju vrata svojih privatnih zbirki. Imaju neke od najrjeđih stripova. Znam da stripovi vjerojatno nisu ono što te previše zanima, ali bi li htio otići sa mnom? Sutra je posljednji dan.« »Nisam znao da si zagrijana za stripove«, reče Hunter. »Nisam kolekcionarka ni ništa slično, ali zaista cijenim umijeće, kreativnost i maštu uloženu u njih. Osim toga, ovo je zaista rijetka prilika.« Odmakne se od Huntera, prevrne na trbuh i nasloni na lakte. »Ma daj, bit

će zabavno. Ne moramo dugo ostati.« Ponovno se vragolasto nasmiješi. »Možemo se vratiti ovamo.« »Kad sam bio mlađi, čitao sam mnogo stripova«, otkrije joj. »Mnogo mlađi.« »Stvarno?« Hunter kimne. »Čak sam imao i jedan najomiljeniji.« »Koji?« »Bojim se da nije previše poznat – Morbius.« »Što?« Tracy zabaci glavu. »Živi Vampir?« Hunter se istinski iznenadi. »O.K. sad sam i službeno impresioniran.« »Ako si bio zagrijan za stripove kao što je Morbius«, reče Tracy od uzbuđenja podignuvši glas, »onda svakako moraš doći.« Hunter zna da je u pravu. Vjerojatno će biti zabavno. »Može. Zašto ne?«, pristane. »Kad misliš krenuti?« »Pa, sutra u deset ujutro imam predavanje. Nakon toga sam slobodna, ali bih voljela, ako je moguće, ponovno obojiti kosu. Vidi mi se izrast.« Nagne malo glavu da mu pokaže.

Hunter se ukoči.

Ponekad... ne, bolje rečeno »većinom«, čak ni on sam nije znao objasniti na koji način radi njegov mozak. Stvari bi mu odjednom postajale jasne. Potaknut riječima, slikama, zvukovima ili tko zna čime, njegov mozak bi nerazjašnjivo povezivao stvari. Tada, u krevetu s Tracy, upravo je doživio jedan od takvih trenutaka. »Pas mater.« Tracy ga užasnuto pogleda. »Zar izgleda toliko gadno?« Hunter skoči s kreveta i počne se brzo odijevati. »Pas mater«, reče još jednom, a zatim izjuri iz Tracyina stana.

76 Agentica Fisher stoji gotovo nepomično ispred južnog zida FBI-eva ureda na Wilshire Boulevardu. Ruke je prekrižila na prsima, ne miče pogled s velikog monitora na lijevoj strani. U desnoj ruci drži bluetooth daljinski upravljač i svaki put kad pritisne dugme, zaslon se zacrni i pojavi se nova slika. Sudeći samo po tome koliko pažnje pridaje svakoj fotografiji, onaj tko je vidi zaključio bi da prvi put gleda te slike, no uopće nije tako.

Agentica Fisher pregledava iste one fotografije s poprišta ubojstava koje je pregledala već milijun puta, no ovo joj je postao jutarnji ritual. Radila je to svaki dan, čim bi ušla u ured. Možda se nadala da će ujutro sa svježim mozgom i svježim očima negdje ugledati neki detalj koji joj je dosad promicao.

To se još nije dogodilo.

Sjedeći zavaljen na stolici za svojim stolom i držeći u rukama šalicu vruće kave, agent Williams sa svojom partnericom prolazi kroz isti ritual.

Agentica Fisher je upravo kliknula na posljednju fotografiju s poprišta ubojstva Linde Parker, kad je u ured ušao Hunter. Ispod miške desne ruke nosi poprilično debeli fascikl. Ne mora im niti reći da nije spavao. Agent Williams obazrivo reče: »Čini se da ste radili cijelu noć.« »Jedan dio«, prizna Hunter.

U trenutku kad stigne do stola, u ured uđe Garcia. On pak izgleda potpuno odmoreno.

Zbog nečega u Hunterovu tonu kad je odgovorio Williamsu, oboje agenata se okrene prema njemu. »Našli ste nešto novo?«, upita agentica Fisher.

»Mislim da jesam.« Agentica pomoću daljinskog isključi monitor i priđe Hunterovu stolu.

Williams dođe odmah za njom. »Mislim da smo pogriješili«, reče Hunter kad se okupe oko njegova stola. »Pogriješili?«, upita agentica. Njezina sumnjičavost ocrtava se i na licima Garcie i Williamsa. »U čemu?« »U mišljenju o poprištima zločina. Mislili smo da su ona slikarsko platno. Mislili smo da ubojica sebe prvenstveno vidi kao umjetnika.« Zbunjenost i dalje ostane na njihovim licima.

Hunterove riječi ih, zapravo, još više zbune. »Pokazat ću vam«, reče i počne raščišćavati stol. Sve osim kompjutorskog monitora i tipkovnice stavi na pod s desne strane stola.

Potom iz podloška pisača uzme četiri lista papira i stavi ih na stol. Nakon toga napiše četiri latinske izreke koje je ubojica urezao na leđa svojih žrtava, a kako ne bi bilo zabune, ispod latinskih riječi napiše njihov prijevod. Zatim iz svog debelog fascikla izvadi fotografiju portreta svake žrtve i stavi ih uz pripadajuće latinske izreke. »Ova je istraga od samog početka jedan tajanstveni labirint«, započne. »Ovaj ubojica voli igru nadmudrivanja i zato mislim da je Adrian bio u pravu.« »U čemu?«, ovaj put pitanje postavi Williams. »U tome da nas ubojica testira.« Hunter pokaže četiri lista papira na svom stolu. »Nema nikakve sumnje da su urezane izreke namijenjene nama.

A to znamo jer se nisu vidjele na prvi pogled. Žrtve je uvijek ostavljao da leže na leđima. Urezane izreke nisu vizualni element na njegovim platnima, znači da im to nije cilj. Cilj im nije bio čak ni taj da izazovu šok, jer ih nitko nije mogao vidjeti dok se trupla žrtava nisu pomaknula, a to se događa samo onda kad na poprište stigne istraživački tim. Ipak, nakon što otkrijemo urezane znakove, moramo sve to odgonetnuti i sastaviti – crte nalik na

simbole, neobično rastavljene riječi, sve – kako bismo na kraju dobili rečenicu... na latinskom, što automatski unosi dodatnu zagonetnost u njegovu igru.« »Dvosmislenost«, reče Williams. »Točno«, potvrdi Hunter i opet pokaže četiri lista papira na stolu. »Svaka ova fraza ima više od jednog značenja, a značenje se ne mora nužno odnositi na samo poprište. Ali kako god mi shvatili te njegove indicije, čini se da se ubojica dobrano potrudio kako bi sve što više zaodjenuo tajanstvenošću.« »Pa«, reče Garcia, »čini se da mu je dosad fantastično išlo jer u ovom trenutku tragamo za duhom.« Pogleda FBI-eve agente. »A vi već više od dva mjeseca samo ganjate svoj vlastiti rep.« Agentica Fisher ga prijekorno pogleda. »I to je ono na što je mislio Adrian Kennedy kad je natuknuo da nas ubojica iskušava«, pojasni Hunter. »Ubojica je s razlogom ostavio zagonetne i dvosmislene tragove – u njegovu umu, bez obzira jesu li to tlapnje ili ne, moći će ih dešifrirati samo oni koji su ‘dostojni’. No odgonetanje tragova je samo polovica testa. Treba ih i razumjeti, a prema ubojičinu mišljenju, samo oni s ispravnom vizijom, višom inteligencijom ili čime li već, moći će ih istinski shvatiti... moći će njega istinski razumjeti.« »I kažete da smo pogrešno shvatili te tragove?«, upita agentica. »Da«, potvrdi Hunter. »Jesmo. Mislili smo da nam ubojica njima želi reći kako sebe smatra umjetnikom, nije li tako?« »Točno«, odlučno potvrdi agentica. »Pa«, reče Hunter, »tragovi nam svakako nešto govore o njemu, ali ne i to da je umjetnik.« Svi napeto iščekuju. »Govore nam da je kolekcionar.«

77 Čini se kao da je Hunter izgovorio čaroliju kojom je paralizirao sve u uredu, jer narednih pet sekundi nitko ne progovori, nitko se ne pomakne, nitko čak niti ne trepne. »Što?«, razbije agentica čaroliju, za njom Garcia i Williams. »Što?« »Što?« Svi ga zbunjeno promatraju. »I što skuplja?«, upita agentica.

Hunter duboko udahne prije odgovora, svjestan je koliko će suludo zvučati. »Ljudske raritete.« Na njihovim licima istovremeno se pojave iznenađenje i zapanjenost, što rezultira veoma neobičnim izrazima. »Ljudske raritete? Što to uopće znači?« »U redu«, reče Hunter i skrene im pažnju na prvu fotografiju s lijeve strane. Do nje je latinska izreka koja je urezana na žrtvina leđa. »Kristine Rivers«, započne. »Naša prva žrtva. Ubojica ju je skalpirao i izvadio joj oči. A sada pogledajte ovo.« Iz fascikla izvadi dosje koji je FBI sastavio o Kristine Rivers i stavi ga na stol. Zatim im pokaže dvije rubrike na prvoj stranici dosjea.

Boja kose: crvena.

Boja očiju: plava.

»A sada se prisjetite«, podsjeti ih i pokaže Kristinein portret na stolu. »Ovo je njezin službeni opis i zato sada ne govorimo o njezinoj obojenoj crvenoj kosi.« Kristine na fotografiji ima velike uvojke jarkocrvene kose. »Ispod te jarke crvene boje«, nastavi Hunter, »Kristine Rivers je bila prirodno crvenokosa.« Hunter opet otvori svoj fascikl i odabere novu Kristineinu fotografiju.

Ova ju prikazuje kako zajedno s dvije djevojke sjedi negdje na klupi. Kosa joj je spuštena, dopire joj nekoliko centimetara ispod ramena i ima predivnu prirodnu crvenu nijansu. »Sudeći prema onome što znamo«, doda Hunter, »ovo je snimljeno samo nekoliko dana prije njezina ubojstva.« Garcia i Williams još uvijek izgledaju zbunjeno, ali prema izrazu lica agentice Fisher Hunter zna da je shvatila. »Crvenokose žene čine manje od dva posto svjetskog stanovništva«, objasni Hunter. »A kombinacija prirodno crvene kose i plavih očiju«, nastavi agentica Fisher, »najrjeđa je kombinacija na svijetu.« Pogleda Huntera. »I ja puno čitam.« »Tako je«, potvrdi Hunter. »Kombinaciju crvene kose i plavih očiju ima manje od 0,5 posto svjetskog stanovništva. To je najrjeđa kombinacija na svijetu.« Pokaže latinsku izreku urezanu na leđima Kristine Rivers.

Pulchritudo in coniunctio – ljepota je u kombinaciji.

Izrazi na njihovim licima postanu još zbunjeniji.

Hunter nastavi dalje i pokaže im drugu fotografiju s lijeve strane. »Idemo na drugu žrtvu«, reče. »Albert Greene.« Fotografija koju je stavio na stol je ista ona koju je agent Williams pokazao Hunteru i Garcii u njihovu uredu prilikom njihova prvog susreta.

Prikazuje starca kako gleda iznad otvorenih novina.

»Kao što svi znamo«, nastavi Hunter, »ubojica je gospodinu Greeneu uzeo samo oči, ništa drugo.« Njegove riječi nagnaju sve ostale da mu priđu malo bliže i pogledaju starčeve oči. »Jesu li po nečemu posebne?«, upita Garcia. »Jesu«, potvrdi Hunter. »Po nečemu što se ne vidi u njegovu osobnom dosjeu.« »A to bi bilo?«, upita Williams. »Zar ovdje na slici nema ničega što nekome od vas izgleda malo neobično?«, upita Hunter.

Tri para očiju opet pogledaju fotografiju na njegovu stolu. Hunter čeka. »Ja ne vidim ništa«, prvi se javi agent Williams.

Agentica Fisher još uvijek ne odustaje. »Novine«, reče Hunter dajući im mig.

Oboje FBI-evih agenata skrenu pogled na novine koje Albert Greene drži u rukama. Škilje, pokušavaju pročitati naslove.

Agentica iz nekoga razloga pokuša razaznati datum na naslovnici.

S druge strane, Garciin pogled prebacuje se s Alberta Greenea na novine pa opet na Alberta. »Nema naočale«, napokon kaže.

Hunter kimne svom partneru. »Što?«, agentica izgleda nesigurno. »Nema naočale«, ponovi Garcia. »Albert Greene imao je osamdeset četiri godine«, reče Hunter. »Većina ljudi, iako neki već nose naočale, negdje od četrdeset pete godine nadalje, postaju dalekovidni i trebaju im naočale za čitanje. Do toga dolazi prirodnim putem, jer kako starimo, oči nam sve više slabe. Ali to nije bio slučaj i s Albertom Greeneom.«

»To ste skužili samo iz slike?«, začudi se agentica. »Možda ovdje nosi kontaktne leće.« »Ne nosi«, odvrati Hunter. »Jutros sam telefonski razgovarao s njegovom kćeri. Imao je nekih zdravstvenih problema, ali mu vid iz nekoga razloga nikad nije oslabio, barem ne u očekivanom stupnju. Albert Greene nikad nije nosio naočale. Nikad mu nisu trebale.« »Nikad?« Williams ne izgleda previše uvjereno. »Kad je napunio šezdeset petu«, Hunter im priča ono što mu je preko telefona rekla Greeneova kći, »njegova kći ga je prisilila da ode optičaru, jer jednostavno nije mogla vjerovati da mu još ne trebaju naočale. Mislila je da je njezin otac jednostavno tvrdoglav, ali nije bilo tako. Rekla je da se optičar veoma iznenadio koliko gospodin Greene ima dobar vid.« »U dobi od šezdeset pet godina?«, upita agentica. »Ali Greene je imao osamdeset četiri kad je ubijen. U tih devetnaest godina vid mu se mogao pogoršati.« »Da, to se moglo očekivati«, potvrdi Hunter, »ali se očito nije dogodilo.

Njegova kći mi je rekla da ga je od tog prvog posjeta optičaru primorala da jednom godišnje odlazi na kontrolu.« Hunter odmahne glavom. »I ništa.

Godinu za godinom, rezultat je bio isti. Vid gospodina Greenea nije se mijenjao. Prije dvije godine, ubrzo nakon njegova osamdeset drugog rođendana, odvela ga je u kliniku oftalmologu, ne optičaru, jer više nije vjerovala u njegove nalaze. Počela je misliti da su optičarevi nalazi pogrešni.

Nakon niza testova, oftalmolog je potvrdio da se vid gospodina Greenea pogoršava, ali mnogo, mnogo sporije nego što je uobičajeno. U osamdeset četvrtoj godini imao je vid kakav imaju osobe upola mlađe od njega.« »Kako je to moguće?«, upita Williams. »U tome je problem«, odgovori Hunter, »iako to ne bi trebao biti. U svijetu je registrirano nekoliko izoliranih slučajeva u kojima organi neke osobe ne stare uobičajenom brzinom – oči, jetra, sluh, srce – slučajeva ima veoma malo, ali postoje. To je jedna vrsta mišićno-živčane hipoatrofije.

Gospodin Greene bio je jedan od tih rijetkih slučajeva, imao je jedinstvene oči.« Pokaže latinsku izreku koja se odnosila na Alberta Greenea – Pulchritudo in oculis aspicientis – »ljepota je u oku promatrača.« Agentica Fisher se uzvrpolji. »Postoji još jedan detalj«, doda Hunter. »Možete li se sjetiti koji je posao gospodin Greene obavljao prije umirovljenja?« »Bio je domar«, odgovori Garcia. »Cijeli život radio je kao školski domar, zar nije?« »Nije cijeli život«, ispravi ga Williams. »Jer je posljednjih devet godina radio kao nadglednik u kontrolnoj prostoriji s nadzornim kamerama u srednjoj školi Maple Hills.« »Točno«, potvrdi Hunter. »Drugim riječima, bio je promatrač. Dane je provodio promatrajući učenike snimljene nadzornim kamerama.« »Pa?« Agentica ne uspijeva uočiti važnost. »Jebi ga!« Agent Williams ne uspije zadržati za sebe svoju opasku.

Agentica ga iznenađeno pogleda. Iako radi s njim već više od sedam godina, nikad ga nije čula da psuje. »Erica, prema definiciji, to je ‘promatrač’«, objasni joj Williams. »Gledatelj.« »S obzirom na to koliko ubojica ulaže truda u sve to što radi«, reče Hunter, »mislim da to nije nikakva slučajnost. Ljepota je u očima promatrača. Ubojica ne govori o nama i našoj sposobnosti da u njegovim djelima vidimo ljepotu. On doslovno govori o očima promatrača.« »Ovo je potpuno suludo«, reče Garcia. »Što je s Lindom Parker – žrtvom iz L.A.-a, i Timothyem Davisom iz Tucsona?«, upita Williams. »Kako se oni uklapaju u ovu vašu novu... teoriju o ‘kolekcionaru’?« Hunter dugo vremena izdrži njihov pogled.

»Pa«, odvrati, »tu stvari postaju još zanimljivije.«

78 Hunter stavi na stol novu fotografiju tako da je svi mogu vidjeti.

Prikazuje truplo Linde Parker bez kože kako leži na krvlju natopljenim plahtama u spavaćoj sobi. »Kao što je sugerirala doktorica Hove«, započne, pokazujući amputacije, »unatoč stručno izvedenim amputacijama, pretpostavili smo da je ubojica Lindi Parker odrezao šake i stopala kako bi lakše skinuo kožu s njezina tijela, ali smo očito pogrešno pretpostavili.« »Ubojica je htio zadržati šake i stopala?«, upita Williams. »Zašto?« »Kasno jučer«, objasni Hunter, »naš operativni tim završio je sa sastavljanjem veoma opširnog dosjea o Lindi Parker, uključujući i njezinu karijeru manekenke. Već znamo da je većinom snimala za kataloge, je li tako?« Svi kimnu. »U redu, ali nismo znali da je bila jedna od najtraženijih manekenki za ruke, stopala i kožu u Los Angelesu. Snimala je za kataloge i reklame ne samo u SAD-u, već i po cijelome svijetu.« Iz svoga fascikla izvadi hrpu fotografija i stavi ih na stol. »Ovo je samo nekoliko fotografija koje su nam poslali iz operativnog ureda.« Počne listati po prvoj hrpi – nizu krupnih planova koji prikazuju samo ruke i stopala Linde Parker. Reklamirala je različite proizvode, od umjetnih noktiju do nakita, od sandala do laka za nokte, hidratantnih krema i sličnog. »Postoji razlog zbog kojeg je Linda Parker bila jedna od najtraženijih manekenki za ovakve vrste reklama«, objasni Parker. »Njezine šake i stopala smatrale su se savršeno uravnoteženim i simetričnim.«

»Savršeno uravnoteženim i simetričnim?«, umiješa se agentica Fisher. »Što to znači?« »To ima veze s oblikom, zaobljenošću i veličinom omjera: koliko su dugi prsti na rukama i nogama, ne samo u usporedbi jedni s drugima, već i s dlanovima i tabanima.« »Šalite se, zar ne?« »Ni najmanje. Na jednak način kao što kompanije za svoju odjeću traže točno određeni tip manekenki, tako i kompanije koje proizvode cipele, nakit i kozmetiku traže manekenke sa savršenim šakama, stopalima i kožom. Već i samim dobrim odabirom manekenke mogu za pet do deset posto povećati svoju prodaju.« »Moram priznati«, reče Williams još uvijek promatrajući fotografije, »zaista ima lijepe ruke. Veoma profinjene.« Hunter im pokaže sljedeći niz fotografija – krupne planove Lindina lica i tijela na kojima reklamira različite kozmetičke proizvode. »Njezinu kožu smatrali se idealnom za reklamiranje kozmetike – nema nikakvih nedostataka, mrlja, ožiljaka, pjegica... ničega. Toliko je savršena da se u protekle dvije godine pojavila na naslovnicama ni manje ni više nego petnaest dermatoloških časopisa, ne samo u ovoj državi, već i u inozemstvu.« Pokaže im svih petnaest naslovnica.

U uredu još jednom zavlada muk.

Hunter pokaže izreku koju je ubojica urezao na leđa Linde Parker.

Pulchritudo circumdat eius – »ljepota je okružuje«.

Garcii prvom proradi mozak. »To je koža koja okružuje njezino tijelo«, reče zamišljenim glasom. »Nije prostorija koja se nalazi oko njezina trupla.« »Točno«, potvrdi Hunter. »Ubojica je htio njezinu kožu. Htio je njezine šake i stopala jer su bili ‘savršeni’.«

Hunter raširi fotografije po stolu.

Svi prelaze pogledima po njima, skaču s jedne na drugu, gledaju u svim smjerovima, pokušavaju vidjeti sve. »Znači, slijedimo li vaš tok misli«, reče Williams, »onda je krv Timothya Davisa morala biti nešto posebno.« Hunter stavi na stol obdukcijski nalaz i okrene prvu stranicu, pa im na drugoj pokaže treću rubriku na vrhu.

Krvna grupa: ABIz svoga fascikla izvadi FBI-ev dosje o Timothyu Davisu kojeg im je na aerodromu u Tucsonu dao agent Brandon. Informacija koju traži je na prvoj stranici. Stavi dosje na stol, uz obdukcijsko izvješće. »Majka Timothya Davisa zvala se Anjana.« Pokaže na dosje. »Iako je rođena u SAD-u, ima indijske korijene.

Njegov otac zvao se Terrence, bio je Afroamerikanac s krajnjeg juga, rođen i odrastao u Madisonu u Alabami.« Stavi obdukcijsko izvješće na vrh hrpe, zatim objasni: »AB negativna je najrjeđa krvna grupa na svijetu. U SAD-u je ima manje od dva posto stanovništva. Taj postotak značajno pada kad se stanovništvo podijeli u etničke skupine. U Afroamerikanaca ta učestalost je manja od 0,3 posto. U Amerikanaca azijskog podrijetla manja je od 0,1 posto. Spojite li te dvije etničke skupine...« Hunter još jednom pokaže informaciju o majci Timothya Davisa – njezine indijske korijene – zatim onu koja se odnosi na njegova oca – Afroamerikanca. »Ovdje govorimo o zanemarivom broju stanovnika. Što se tiče njegove krvne grupe, Timothy Davis je, zahvaljujući svom nasljeđu, jedinstven, jedan u pet milijuna ljudi. Njegovim žilama tekla je jedna od najrjeđih krvnih grupa na svijetu.« Pokaže im latinsku izreku koju je ubojica urezao na žrtvina leđa.

Pulchritudo habitantem in interius – »ljepota prebiva unutra.«

»Ubojičina rečenice nisu aluzije na poprišta ubojstava. Nisu upute kako moramo promatrati njegova djela. To su izravne obavijesti o onome što im je uzeo – oči, kosu, kožu, stopala, šake, krv...« Hunter se vrati svom fasciklu. »Imamo još jedan detalj«, reče. »Telefonski razgovor između ubojice i Owena Hendersona, novinara kojeg je nazvao u Phoenix. Jučer ste svi dobili taj transkript, je li tako?« »Da.« »One posljednje ubojičine riječi upućene Hendersonu preko telefona«, nastavi. »Nakon što mu je dao upute kako će stići do kuće Timothya Davisa.

Isprva mi ono što je rekao nije imalo nikakva smisla, ali sada...« Stavi kopiju transkripta na stol. Kako bi istaknuo svoj argument, podcrtao je nekoliko ključnih riječi. Živimo u lažnom svijetu – u plastičnom svijetu gdje je prava prirodna ljepota najčišća i najrjeđa umjetnička forma. Najdragocjenija od svih umjetničkih formi. Istinska ljepota se ne može patvoriti ni kopirati ni krivotvoriti i zbog tog razloga nestaje, a istinska ljepota trebala bi živjeti zauvijek. Ta ću se za to pobrinuti. Nadam se da ćete moći shvatiti i cijeniti istinsku umjetnost. »Govori o čistoj, istinskoj, prirodnoj ljepoti«, reče Hunter kad svi završe s čitanjem transkripta. »Rijetkoj vrsti ljepote koja se ne može patvoriti ni kopirati.« »Dijelovi tijela njegovih žrtava«, zaključi agent Williams.

Hunter jednom kimne. »I završava govoreći: ‘Istinska ljepota trebala bi zauvijek živjeti. Ja ću se za to pobrinuti.’ Dakle, što mislite, kako će se on za to pobrinuti?« Garcia i oboje agenata razmijene zabrinute poglede.

Hunter se obrati agentici Fisher. »Erica, mislim da si u pravu. Ubojica najvjerojatnije stvara neku vrstu ‘galerije mrtvih’, ali ne od fotografija koje snima na poprištima zločina.

Njegova galerija sastoji se od dijelova tijela njegovih žrtava. Njemu su ti dijelovi više od trofeja. Oni sadrže istinsku i rijetku ljepotu koja se ne može kopirati ni krivotvoriti, a jedini način na koji se može pobrinuti za njih i zauvijek ih sačuvati jest da ih konzervira.« Hunter svima opet skrene pažnju na fotografije na stolu. »On ne stvara umjetnost. On je skuplja.«

79 Vrata iza njega zatvore se uz mukli tresak, no muškarac se ne pomakne. Nimalo. Stoji tamo, divi se prostoriji koju je stvorio svojim vlastitim rukama.

Trebale su mu gotovo dvije godine da podrumsku prostoriju preobrazi u ono što je želio, no vrijeme i uloženi trud itekako su se isplatili. Prostorija – njegova galerija – nije ni manje ni više nego veličanstvena.

Muškarac zatvori oči i udahne ustajali zrak u prostoriji čudna oblika.

Zrak uđe u njegove nosnice zajedno s veoma poznatim mirisom kemikalije od kojeg mu se naježi koža.

Obožava taj miris.

Cijelu jednu minutu drži zatvorene oči, uživa u svakoj sekundi, pušta da se u njemu nakuplja iščekivanje. Osjeća kako mu se pluća šire i skupljaju sa svakim udahom i izdahom, kako srce ubrzava svoj ritam, kako mu se lagano napinju mišići.

Zadovoljan i pomalo opijen ekstazom, otvori oči, uključi svjetla i usredotoči se na nasuprotni zid. Na njemu su duge drvene police, podijeljene u zasebne pretince različitih veličina, svaki sadrži staklenku osvijetljenu specijalnim svjetlom, dizajniranim tako da najbolje istakne njihov sadržaj.

Dok se približava svojoj galeriji zastane, smiješi se, divi se svome djelu... svojoj jedinstvenoj zbirci.

Podigne desnu ruku i vrhovima prstiju prijeđe po jednoj staklenci. Kad mu koža dodirne glatko prozirno staklo, tijelo mu protrese novi val ushićenja i ispuni ga energijom.

Povuče ruku i zagleda se u praznu staklenku.

Gotovo je ostvario svoj plan. Njegov najsmioniji plan dosad. Uskoro će i ta staklenka biti puna, ali najprije mora FBI-u očitati lekciju – onu koju nikad, baš nikad, neće zaboraviti.

80 »Ali što je s poprištima koja su uprizorena kao slikarska platna?«, upita agentica Fisher. »To je bila samo slučajnost?« »Možda nikad nisu predstavljala slikarska platna«, reče Hunter. Odluči brzo objasniti svoju logiku. »Vidimo ono što želimo vidjeti. Na taj način radi ljudski mozak. Na početku, kad ste bili uvjereni da je ubojstvo Kristine Rivers bila osveta Adrianu Kennedyu, uspjeli ste povezati ubojičinu latinsku izreku – ljepota je u odnosu – s tom teorijom, sjećate se? Pretpostavili ste da ubojica govori o obiteljskim odnosima. Isto se dogodilo i s drugom žrtvom i drugim poprištem zločina. Tu latinsku izreku – ljepota je u oku promatrača – također ste povezali s teorijom koju ste tada imali, bili ste uvjereni da ubojica upućuje na nešto što je Albert Greene vidio, što je bilo malo vjerojatno, ali je ipak djelovalo uvjerljivo. Tek nakon trećeg ubojstva, ubojstva Linde Parker, odustali ste od teorije ‘osvete’. Niste mogli povezati sve tri žrtve s osvetom. Sasvim je razumljivo da je nakon dva mjeseca pogrešnih tragova i slijepih ulica, FBI bio frustriran. Tada se pojavila nova teorija u koju se jako dobro uklapalo treće poprište, ali ne i ostala. Ipak, frustracija, pritisak, očaj i potreba za pronalaženjem odgovora, našli su način kojim su prisilili ljudski mozak na drukčiju perspektivu i to smo i učinili. Bili smo očajni. Trebalo nam je nešto s čime možemo raditi jer nismo imali baš ništa. Teorija o umjetničkom djelu predstavljala je novu mogućnost, pa smo, jednako kao i s teorijom o osveti, prema njoj oblikovali svoju perspektivu i pronašli aspekt u kojem se sve uklopilo.« »Zar ne radimo to isto i s ovom novom teorijom o ‘kolekcionaru’?«, upita agentica Fisher. »Priznajem da se uklapa bolje od prijašnjih teorija, ali je jednako suluda. To što smo prokljuvili što ovaj ubojica radi – bilo da na

poprištima stvara umjetnička djela ili skuplja rijetke dijelove ljudskih tijela pa ih uzima i konzervira – nije nas dovelo ništa bliže njegovom hvatanju.« »Nisam baš siguran«, reče Garcia, pretekavši Huntera. »Kako to mislite?« »Ako je Robert u pravu«, počne objašnjavati, »ako ovaj ubojica zaista skuplja rijetke dijelove ljudskih tijela kako bi stvorio svoju vlastitu galeriju ili skuhao složenac ili što li već s njima radi, tada bi Robertova teorija objasnila i onu jednu stvar koju nikako nismo mogli povezati s teorijom o umjetničkom djelu.« »I što bi to bilo?«, upita agentica. »Način biranja žrtava.« Sada je Williams pretekao Garciu. Rekao je to zamišljenim glasom, ne mičući pogled s fotografija na stolu. »Način biranja žrtava«, složi se Hunter i presloži neke fotografije. »Kako je odabrao ove žrtve? Zašto ih je odabrao? Taj dio slagalice nikako nismo mogli uklopiti. Najbolje što smo uspjeli smisliti je da je to činio nasumce, ali ako zaista skuplja rijetke dijelove tijela, tada nema ničeg nasumičnog u njegovu biranju žrtava. Sasvim suprotno, biranje je potpuno određeno. Zbog toga putuje. Otići će gdje god žive, jer su ti ljudi jedinstveni, jedinstveno je ono što oni imaju – stvarnu, prirodnu ljepotu – koju se ne može patvoriti ni kopirati.« Agentica stegne čeljust. Ako je Hunter u pravu, biranje žrtava nije bilo nasumično. Ubojica se nije vozikao naokolo i birao žrtve s ulice bacajući novčić. Unaprijed je znao tko će biti njegove žrtve. »Kako ih je pronalazio?«, upita agentica. U glasu joj se čuje novo uzbuđenje. »Kako bi netko mogao naći ljude koji imaju nešto rijetko i jedinstveno i posebno, kao što je krvna grupa, boja očiju i što li sve? U liječničkim arhivima?« »Moguće«, reče Williams. I u njegovu glasu čuje se uzbuđenje. »Informacije koje su ga dovele do većine žrtava, osim Linde Parker, lako je mogao naći u liječničkim arhivima.«

»Ubojici nisu trebali zdravstveni podaci da otkrije koliko Linda ima savršeni kožu, šake i stopala«, reče Hunter. »Te su informacije dostupne na websiteu i na svakoj stranici njezinih društvenih mreža. A budući da je bila javna osoba, svatko je mogao vidjeti njezine profile.« »Ipak«, javi se opet Williams, »sada bi bilo najbolje da počnemo od zdravstvenih kartona, zar ne?« »Svakako«, odvrati Garcia. »No mislim da smo ovdje zaboravili na nešto. Ne postoji jedinstveni zdravstveni arhiv, ne postoji jedinstvena baza podataka, što znači da diljem cijelih Sjedinjenih Država nije moguća potraga za nečim kao što je točno određena krvna grupa ili kombinacija boje kose i očiju ili bilo čega drugoga pomoću zdravstvenih podataka. Kako je to onda ubojica učinio? Osim ako nije uspio upasti u bazu podataka svake velike bolnice u SAD-u, što je nemoguća misija, kako je...« »Zdravstveno osiguranje«, prekine ga Hunter.

Svi ga pogledaju. »U pravu si«, reče Garcii. »Zdravstveni podaci se ne mogu pronaći i nisu dostupni svima, ali kompanije zdravstvenog osiguranja imaju središnju bazu podataka i informacije iz nje mogu biti dostupne svim ograncima i podružnicama iste osiguravateljske grupe, bez obzira u kojem je gradu. Ako je ubojica uspio hakirati bazu podataka bilo koje velike kompanije zdravstvenog osiguranja u ovoj zemlji, onda ima pristup milijunima zdravstvenih kartona ljudi u čitavoj državi. Tada mu je pronalaženje žrtava ne predstavlja nikakav problem.« »Stoga nam je prvi korak provjeriti preko koje je zdravstvene kompanije bila osigurana svaka naša žrtva«, reče Garcia. »Ja ću to srediti«, reče Williams i izvadi svoj mobitel. »Koliko je lako hakirati bazu podataka kompanija zdravstvenog osiguranja?«, upita Garcia. »Uopće nije lako«, odvrati Hunter. »Ali poznam osobu koju mogu pitati može li se to učiniti i kako.«

81 Svakoga dana američka vlada i njezin mrežni sustav registriraju više od milijardu pokušaja hakiranja. Ti upadi u mrežni sustav dolaze iz cijeloga svijeta. U proteklih pet godina računalni kriminal u Americi se udeseterostručio.

U najnovijem izvješću podnesenom senatskom Odboru za trgovinu, znanost i transport, procjenjuje se da računalni kriminal u državi svake godine donosi prihod od otprilike 900 milijuna dolara, zbog čega je postao najunosniji od svih ilegalnih poslova, premašujući krijumčarenje droga, krivotvorenje, pa čak i pornografiju. Stoga nimalo ne čudi što je danas FBIeva Jedinica za računalni kriminal najveća od svih jedinica. Ima dvostruko više agenata od bilo kojeg drugog odjela, uključujući i Odjel za ubojstva.

Michelle Kelly, voditeljica FBI-eva losanđeleškog odjela za računalni kriminal, upravo je završila sastanak sa svoja dva najbolja programera kad su Hunter, Garcia, agentica Fisher i agent Williams ušli u veliku i neugodno hladnu prostoriju.

Opazivši dvojicu detektiva, Michelle zastane, pomalo je zbunjena.

Hunter i Garcia je odmah ugledaju na drugoj strani prostorije. Kako i ne bi? Michelle Kelly uopće ne izgleda kao tipična FBI-eva agentica. Ne izgleda ni onako kako većina ljudi zamišlja i očekuje da će izgledati najveća šmokljanica, stručnjakinja za kompjutore.

Tridesetogodišnja Michelle visoka je metar sedamdeset, ima dugu, obojenu crnu kosu i ušiljene šiške koje joj padaju na čelo u pankerskoskejterskom tinejdžerskom stilu. Zelene oči obilato su uokvirene crnim tušem i grimiznim sjenilom. Ima tanki srebrni piercing u obliku koluta na lijevoj nosnici i drugi sličan takav na desnoj strani donje usne. Na sebi ima

crne traperice i crnu majicu s crtežom zelene lubanje. Iznad toga je natpis Killswitch Engage. »Detektivi Hunter i Garcia«, reče Michelle prilazeći grupi. Iako joj se na licu vidi da je još uvijek zbunjena, glas joj je topao i srdačan. »Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?« Rukuju se. »Vi se poznate?«, upita agentica Fisher. »Da«, odgovori Hunter. »Michelle i FBI-ev Odjel za računalni kriminal su nam prije nekoliko godina pomagali u rješavanju serijskih ubojstava.« »Zdravo«, reče Michelle i pruži ruku FBI-evim agentima. Obje ruke su joj prekrivene tetovažama, od zglavaka do ramena. »Ja sam Michelle Kelly... ili.... službeno – specijalna agentica Michelle Kelly. Ja sam voditeljica ovog odjela.« Ako je agentica Fisher i pokušala sakriti svoje iznenađenje, pokušaj joj je neslavno propao. »Vi ste voditeljica losanđeleškog odjela za računalni kriminal?«, upita.

Michelle se namršti. »Tako je. Zašto? To vam je problem?« Prijeđe pogledom na Huntera kao da ga pita: Tko je, dovraga, ova kučka? »Nije«, odgovori agentica Fisher. »Uopće mi nije problem.« Povuče se poput profesionalnog diplomata. »Samo sam očekivala nekoga tko više sliči rasijanom profesoru nego rock-zvijezdi.« »Hvala«, odvrati Michelle. »Shvatit ću to kao kompliment.« Odmakne se korak i u djeliću sekunde pogleda cijelu grupu. »Ovo očito nije privatan posjet.« Iako se obraća svima, zaustavi pogled na Hunteru. »Dakle, dečki, što sada mogu učiniti za vas?« »Možemo li negdje na miru razgovarati?«, upita agentica Fisher, ogledavajući se po velikoj prostoriji otvorena plana kojoj sigurno nema premca što se tiče visoko-tehnološke opreme. Kamo god pogleda, trepću lampice, pale se i gase. Zidovi su prekriveni golemim monitorima koji

prikazuju mape, različite slike i silne redove šifri. Nema pojma što znače ni čemu služe. Po prostoriji je postavljeno mnoštvo stolova za kojima agenti mahnito tipkaju na svojim računalima. »Naravno«, odvrati Michelle. »Slijedite me.« Odvede ih u svoj ured, smješten na drugom kraju kata. »Bolje?«, upita kad zatvori vrata prostranog ureda zakrčenog knjigama. »Mnogo bolje«, odvrati agentica Fisher. »Hvala. Ovo je veoma osjetljiv slučaj.« »Zar nisu svi?« Michelle pričeka dok svi ne sjednu, potom i ona sjedne za svoj stol. »Dakle, o čemu se radi?« Riječ uzme agentica Fisher i ukratko joj ispriča što im treba.

Michelle je sasluša bez prekidanja. »Naš tim već provjerava jesu li sve žrtve bile osigurane preko iste zdravstvene kompanije«, zaključi agentica Fisher. »Treba nam ovaj podatak: koliko je teško hakirati neku od tih baza podataka i u njoj naći nešto točno određeno?« »Izvana je veoma teško upasti«, započne Michelle. Zatim ih nekoliko trenutaka pusti u neizvjesnosti. »Ali se može. A ako je vaš ubojica zaista na taj način tražio svoje žrtve, onda se kladim da je upao u bazu podataka koja pripada UnitedHealth grupi.« »Najveća grupa zdravstvenog osiguranja u SAD-u«, reče Hunter. »Da, tako je«, potvrdi Michelle. »Prije nekoliko mjeseci istraživali smo upad u jedan od njihovih servera. Imaju više od milijun liječnika, šest tisuća bolnica i sedamdeset milijuna osiguranika. Veoma je zanimljiva činjenica da imaju integriranu informatičku i tehnološku platformu koja se zove Optum i koja se koristi u četiri od svakih pet bolnica u Sjedinjenim Državama, bez obzira je li neka bolnica članica UnitedHealth grupe ili ne.«

»Čekajte malo«, prekine je agentica Fisher. »Govorite li vi to da svatko tko uspije hakirati tu Optum platformu može pristupiti arhivu odasvud, bez obzira kojoj osiguravateljskoj grupi pripada pacijent?« »Otprilike«, odvrati Michelle. »Majku mu!« »Postoji i mogućnost da ubojica radi za neku podružnicu kompanije zdravstvenog osiguranja«, doda Michelle. »Ili za bilo koju bolnicu koja koristi Optum platformu. U tom slučaju, pristup zdravstvenim kartonima pacijenata bio bi kudikamo lakši. Jedina mana – mislim, za osobu koja pristupa tim podacima – je u tome što se, kad se tim podacima pristupa iznutra, mnogo lakše pronalazi digitalni trag.« »Postoji li način na koji bismo otkrili je li netko nedavno pristupio nekim podacima?«, upita agentica Fisher. »Kao i tko je to učinio?« »Možemo pokušati«, odvrati Michelle. »Ako je netko upao iznutra, naše šanse da otkrijemo tko je to bio eksponencijalno se povećavaju, ali ako je Optumova baza podataka – ili baza bilo koje druge osiguravajuće kompanije – hakirana izvana, to će biti malo teže.« »Koliko teže?«, upita agentica Fisher. »Ovisi o tome koliko je dobar taj haker«, odgovori Michelle. »O tome koliko je dobro prikrio svoje tragove, ovisi radi li se o ‘vraški težem’ ili ‘nemogućem’. Ne mogu znati sve dok ne pokušam.« »Možeš li pokušati?«, upita je Hunter.

Trenutak se gledaju u oči, što izgleda smeta agentici Fisher. »Naravno«, napokon odgovori Michelle. Sada promatra dvoje FBIevih agenata. »No za to mi treba službeni zahtjev. Napokon, ovo je FBI.« »Idem odmah«, reče agentica Fisher ustajući. »Dobit ćete službeni nalog za sat vremena.«

82 Hunter i Garcia vrate se u svoj ured u upravnoj policijskoj zgradi i u vrijeme ručka dobiju informaciju kojoj je osiguravateljskoj kompaniji pripadala svaka od četiri žrtve. Čini im se da im se prvi put istinski nasmiješila sreća.

Kristine Rivers je imala studentsko zdravstveno osiguranje kod Applied Healthcarea. Albert Greene je imao zdravstvenu policu za starije građane kod Oxford Health Plansa. Linda Parker bila je osigurana kod United Healthcare Servicesa, a Timothy Davis kod PacifiCare Healtha. Sve te četiri kompanije su podružnice UnitedHealth grupe. Njihovi arhivi nisu samo u istoj središnjoj bazi podataka, već im se može pristupiti i putem Optumove integrirane informatičke i tehnološke platforme. »Znači, mislite da ubojica pronalazi žrtve pomoću njihovih zdravstvenih kartona?«, upita načelnica Blake. »U ovom trenutku, načelnice«, odgovori Garcia, »to nam je najbolji trag.« »A kako je on došao do baze podataka?« »Mogao je na dva načina: interno – ako ubojica radi za bilo koju kompaniju u sastavu UnitedHealth grupe ili u nekoj medicinskoj ustanovi, primjerice bolnici ili klinici koje imaju pristup toj Optum platformi, ili izvana – hakiranjem sustava. Mi sada«, objašnjava joj Garcia, »provjeravamo kad je posljednji put netko pristupio podacima naših žrtava.

Kad to dobijemo, možda ćemo moći slijediti neku vrstu digitalnog traga do onoga tko im je pristupio. Doduše, to bi moglo potrajati, ako uopće pronađemo nešto.«

Načelnica se odmakne od Garciina stola i nekoliko trenutaka promatra oba detektiva. »Kad ste zadnji put imali slobodan dan?«, upita ih. »Što?«, upita Garcia. »Slobodan dan. Kad ste ga zadnji put imali?« Garcia pogleda Huntera, traži njegovu pomoć. »Nisam sasvim siguran«, reče Hunter. »Davno. Zašto?« »Jeste li se vas dvojica pogledali u ogledalu? U ovom trenutku prošli biste na audiciji za film Hodajući mrtvaci i dobili biste ulogu. Znate li o čemu govorim? Na ovom slučaju radite otprilike tjedan dana, nije li tako?« Ne pruži im priliku da odgovore. »A prije toga ste radili na slučaju trostrukog ubojstva, zar ne? Onom u Bixby Knollsu?« »Tako je«, potvrdi Garcia. »Otac koji je silovao i ubio svoje tri kćeri.« »Pa, to bi bilo dovoljno«, reče načelnica kao i uvijek zapovjedničkim glasom. »Sljedeća dva dana su vam slobodna. Uopće me nije briga što će na to reći Adrian Kennedy ni FBI. Ovo je zajednička operacija, što znači da ste još uvijek pod mojim zapovjedništvom. Ionako ste trebali uzeti stanku nakon ubojstava u Bixby Knollsu, i zato dovršite to što li već danas ovdje radite, a zatim idite kući, naspavajte se i iskoristite dva slobodna dana. Iz onoga što ste mi rekli, ukoliko ubojica opet ne ubije, ne možete više ništa učiniti, osim čekati što će otkriti u Odjelu za računalni kriminal.« Zastane pred vratima njihova ureda. »I ovo nije nikakva molba.«

83 Hunter napokon izađe iz ureda oko 19:30. Iako je radoholičar, mora priznati da je otvorenih ruku dočekao naredbu načelnice Blake. Morao je pogledati u svoj dnevnik i provjeriti kad su zadnji put on i Garcia imali slobodan dan: prije dvadeset tri dana. Četrdeset osam sati bez obveza, iako neće mnogo spavati, svakako će mu ponovno napuniti baterije i izoštriti um.

Možda bi mogao malo vremena provesti i s Tracy.

Nasmiješi se na tu pomisao.

Naizgled niotkuda i najednom, dok izlazi na Soto Street u smjeru Huntington Parka, s njegove lijeve strane pojavi se crni Ford Fusion i prepriječi mu put. Morao je naglo skrenuti udesno kako ne bi udario u Fordov odbojnik. »Nemoj me zezati.« Huntera nije iznenadio Fordov manevar, već činjenica što je taj isti crni Ford Fusion večer prije, dok se vraćao kući, napravio potpuno isti manevar na tom istom raskrižju. Tada je pogledao registracijsku pločicu. »Sad je dosta«, tiho reče. »Zaustavit ću ga.« No kad pritisne gas kako bi krenuo za Ford Fusionom, njegov misaoni proces napravi još jedan salto, u dvije sekunde skoči s A na Z. U tom trenutku shvati ono što mu je dosad izmicalo.

84 Telefon na Hunterovu stolu u privremenom uredu na osmom katu FBI-eve zgrade na Wilshire Boulevardu zazvoni točno u 19:56. Tamo nema nikoga osim agentice Fisher koja nekoliko sati sastavlja izvješće. Zabije potpetice u pod, ispruži noge i odgurne se sa stolicom prema Hunterovu stolu. »Specijalna agentica Fisher«, reče javivši se na telefon.

Trenutak oklijevajuće tišine. »Jesam li nazvala krivi broj?«, upita ženski glas s druge strane linije.

Agentica Fisher odmah prepozna pozivateljicu – Michelle Kelly – voditeljicu FBI-eva losanđeleškog odjela za računalni kriminal. »Zdravo, gospođice Kelly«, odvrati agentica Fisher. »Ne, niste. Ovo je stol detektiva Huntera, ali trenutno sam samo ja u uredu. Zapravo detektivi Hunter i Garcia više vole raditi u svojoj kutiji za cipele u upravnoj policijskoj zgradi. Mogu li vam ja kako pomoći? Imate li kakve vijesti?« »Imam«, odvrati Michelle.

Ova jedna riječ uzrokuje ubrzano kucanje agentičina srca, kao da je upravo punom brzinom pretrčala sto metara. »Što imate?« »Trebalo nam je mnogo duže nego što smo mislili«, započne Michelle. »Ali uspjeli smo.« »Slušam.« »Zdravstvenom kartonu Alberta Greenea pristupljeno je putem Optum integrirane informatičke i tehnološke platforme točno dvanaest dana prije njegova ubojstva.«

»Iznutra ili izvana?« »Izvana«, odgovori Michelle. »Netko je izvana hakirao sustav.« »Možete li mu ući u trag?« »Radimo na tome, ali nešto vam mogu reći – tko god bio taj tip, nije amater. Veoma se dobro snalazi u virtualnom prostoru.« Svaka dlačica na tijelu agentice Fisher se naježi. »Ali to nije sve«, izjavi Michelle. »I podacima Timothya Davisa pristupljeno je izvana. Hoćete li pogađati koliko dana prije ubojstva?« »Dvanaest?« Agentica Fisher razrogači oči dok izgovara broj. »Točno, a evo još nečega – isti je slučaj i sa zdravstvenim podacima Kristine Rivers – pristupljeno im je izvana putem Optuma dvanaest dana prije njezina ubojstva. Podatke Linde Parker nitko nije dirao.« »Ubojici nisu trebali njezini zdravstveni podaci kako bi dobio potrebne informacije«, reče agentica Fisher. »Uglavnom«, nastavi Michelle, »dvanaest dana prije svakog ubojstva – vi znate što vam to govori o tom ubojici, zar ne?« »Da je veoma metodičan«, odgovori agentica Fisher. »Veoma«, složi se Michelle. »Najvjerojatnije do granice OKP-a, što znači da ne voli odstupati od rutine, a to nam povećava šanse da ga pronađemo.« »I gdje smo sada sa svim tim?« »Polako puzimo.« »Ali našli ste trag, zar ne? Mislim reći, otkrili ste da je podacima pristupljeno izvana i ostalo.« »Prije bi se moglo reći da smo ga nanjušili nego mu našli trag«, pojasni Michelle. »Ali, da, sada imamo početnu točku i krenut ćemo za njim sa svime što imamo.«

85 Muškarac je gotovo cijeli tjedan proveo unoseći završne finese u svoj plan i provjeravajući hoće li sve funkcionirati onako kako je zamislio. Bio je to kompliciran i smion plan. Mnogo smioniji i složeniji od svega što je dosad učinio. Svaki detalj mora biti savršen. Jednostavno nema mjesta za pogreške, no, on zapravo nikad i ne radi pogreške. Previše je pametan da bi griješio.

Danas, nakon kupnje jeftinog mobitela na bonove i staromodnog polaroid fotoaparata, sve što je još trebao napraviti bile su posljednje sitnice, ništa veliko, samo male prilagodbe tu i tamo i večeras će moći provesti posljednji test. Bude li sve išlo po planu, a nema razloga zašto ne bi, sutra ujutro će u ranim satima biti na cesti i sutra će biti njegova.

Tada će početi prava zabava.

Kao i uvijek dosad, već je otputovao do mjesta gdje je živjela. Tako je on to radio. Kad bi jednom odredio metu, uvijek bi nakon toga otputovao na lice mjesta i izviđao. Bez obzira gdje se to nalazilo. Tako bi imao jasniju ideju tko je zaista njegova meta i kako joj/njemu najbolje prići. Prije nego što bi ih uzeo, nadgledao bi ih barem dvaput, nikad kraće od dvadeset četiri sata, i provjeravao njihovu rutinu, obrasce ponašanja, sve ono što bi mu moglo olakšati posao.

Samo je jednom odstupio od toga – dok je istraživao Lindu Parker, čiji je dnevni raspored bio previše promjenjiv, previše nepredvidiv. I zato joj je odlučio prići bez provjeravanja.

Predstavivši joj se kao međunarodno poznati fotograf, rezervirao je trosatnu foto seansu u studiju nedaleko od mjesta gdje je živjela. Bio je to riskantan potez, ali muškarac je točno znao kako će zamesti svoje tragove tako da ga nitko ne može otkriti slijedeći trag te fotografske seanse.

No s ovom novom djevojkom ne mora se koristiti nikakvim trikovima.

Ima najpredvidljiviju rutinu od svih dosad, što je, na neki način, i očekivano, kao i s obzirom na to kakva je ta djevojka.

Muškarac pogleda na svoj sat, isključi kompjutor i zavali se u stolicu.

Dok zamišlja što će se dogoditi u narednih nekoliko sati, osjeća se kao da je u njega zabodeno tisuću igala koje uštrcavaju neku novu drogu koja mu elektrizira krvne žile.

Nasmiješi se kad na tamnom kompjutorskom zaslonu ugleda svoj odraz.

Vrijeme je da poradi na svojoj novoj maski.

Još malo i otići će po djevojku.

Nema više gospodina Milostivog.

86 »Chiquita, ne jedi tako brzo«, reče dadilja dok nalijeva djevojčici drugu čašu jabučnog soka. Oduvijek je zove »Chiquita« što na španjolskom znači »mala djevojčica«. »Zašto jedeš tako brzo?« Dadilja, žena stara četrdeset četiri godine, kratke crne kose i ljubaznih tamnosmeđih očiju, još uvijek ima lagani portorikanski naglasak, iako u Americi živi četrdeset godina.

Djevojčica proguta još jednu žlicu čilija s mesom, zatim odgovori: »Zato jer je veoma ukusno... a ja sam veoma gladna.« Dadilja se namršti. »Taj čili se nimalo ne razlikuje od onih koje sam dosad skuhala.« »Pa, meni je slastan«, odvrati djevojčica i uzme još jednu žlicu. »Svaki put je izvrstan.« »Izvrstan, ha?«, reče dadilja. »Hvala ti, Chiquita, Ipak, bio on izvrstan ili ne, nemoj jesti tako brzo. Boljet ćete trbuh. Trebala bi prožvakati hranu prije nego što je progutaš. I popij sok.« »Pijem«, odvrati djevojčica, proguta posljednji zalogaj večere, uzme čašu sa sokom i isprazni je u tri velika gutljaja. »Evo... vidiš?« »Što je danas ušlo u tebe, Chiquita? Zar želiš povraćati?« »Ne. I ništa nije ušlo u mene. Sve je u savršenom redu.« Djevojčica ustane od stola i stavi zdjelicu i čašu u perilicu posuđa.

Dadilja jasno vidi da je djevojčica nekako drukčija, no što god to bilo, čini se da je nešto dobro. Od samoga jutra blista od sreće. »Mislim da ću sada završiti domaću zadaću i zatim otići na spavanje«, reče djevojčica.

»Zar ne želiš desert?«, upita dadilja. »Ostalo nam je još torte sa sirom.« »Hmm. Možda ne večeras.« »U redu«, reče dadilja i napravi grimasu. »Chiquita, što nije u redu?

Nešto sigurno nije u redu. Nikad ne preskačeš desert.« »Sve je u redu«, odgovori djevojčica odmahnuvši glavom. »Samo moram malo pripaziti što jedem. Ne želim se pretvoriti u veliki debeli balon.« »Što?«, reče dadilja, takoreći u šoku. Djevojčica ni u ludilu nije debela. »Netko u školi je komentirao tvoju težinu?« »Nije.« »Možeš mi slobodno reći, Chiquita. Je li ti netko rekao da bi trebala pripaziti na težinu?« »Nije. Zašto? Ti misliš da bih trebala pripaziti?« »Naravno da ne, Chiquita. S tvojom težinom je sve u redu, samo bih htjela znati odakle ti ta glupa ideja da preskočiš desert.« »Pa«, odvrati djevojčica slegnuvši ramenima, »gledala sam neku emisiju na televiziji o tome kako se ljudi debljaju kad svaki dan jedu slatko.

Ne želim biti takva.« »Oh, znači, to si vidjela na televiziji?« »Da.« »Chiquita, ne brini zbog toga. Govorili su o ljudima koji cijelo vrijeme jedu nezdravu hranu – čokoladne pločice, čips, kekse, pizze i slično. Ti to ne radiš, je li tako?« »Ne.« »Naravno da ne. Ti jedeš zdravo i svaki dan nakon jela pojedeš desert.

To je dobro za tebe.« Djevojčica se samo zagleda u dadilju. »Evo«, reče dadilja otvarajući vrata hladnjaka. »Pojest ćeš svoj desert.

Nema ničeg lošeg u tome da nakon jela pojedeš desert.«

Djevojčica se ne želi svađati. »Dobro, ali samo jedan mali komad.« »Stiže jedan mali komad. I nemoj ga prebrzo pojesti.« Djevojčica se ne obazre na posljednje dadiljine riječi, već sve smaže u tri zalogaja. »Eto, a sada idem dovršiti domaću zadaću i onda na spavanje.« Dadilja ju je htjela pitati hoće li zajedno s njom gledati televiziju, kao što su radile svake večeri, no nakon djevojčičina komentara o emisiji koju je gledala, pomisli da i nije tako loše da što manje gleda televiziju. »U redu, Chiquita. Zovi me ako ti zatreba pomoć sa zadaćom.« »Ne treba, hvala. Moći ću sama.« Djevojčica je praktički izjurila iz kuhinje i potrčala na kat.

Postoji razlog zbog kojeg je toliko sretna – sada je srijeda navečer, što znači da će ga preksutra opet vidjeti. Prošlog petka u parku iza napuštene škole opet ju je držao za ruku, ali ju je, kad su se opraštali, poljubio u obraz.

Nikad prije nije bila toliko sretna. Komentirao je i njezin parfem, onaj koji je posudila iz majčine sobe. Rekao je da je veoma ugodan. Nije uspjela naći majčine prelijepe naušnice, ali nije ni važno jer ju je svejedno poljubio. I sada jednostavno ne može dočekati petak. »Još samo večeras i još jednu noć«, reče samoj sebi.

Dovrši domaću zadaću, ugasi svjetlo i legne u krevet, ali je previše uzbuđena, njezin mozak ne može prestati zamišljati što bi se sve moglo dogoditi kad se u petak sastane s dečkom – držat će se za ruke, nada se još jednom poljupcu – tko zna? Kad je napokon uspjela zaspati, na licu joj je ostao osmijeh.

Trepne kad začuje kako se otvaraju vrata njezine sobe.

O, ne, pomisli. Zar nisam čula budilicu? Uvijek je čujem.

No ta pomisao brzo nestane kad pogleda budilicu a noćnom ormariću – 00:17. »Lucia?«, zazove pospanim glasom svoju dadilju.

Nema odaziva, no djevojka čuje korake u svojoj sobi. »Lucia?«, zazove opet i pruži ruku prema svjetiljci.

Kad uključi svjetlo, oči joj se razrogače od šoka, mišići se napnu od straha. Iznad njezina kreveta stoji visok i snažan muškarac kojeg nikad prije nije vidjela. U očima ima hladan pogled, na licu bezosjećajan izraz, no ono što ju prestravi je krv na njegovim rukavicama i odjeći. »Zdravo... Chiquita.«

87 Posljednji je Hunterov i Garciin slobodni dan. Prvi put u tko zna koliko godina, Hunter se drži podalje od radnog stola i većinu vremena provodi u Tracinu društvu. Prošlu noć preveo je u njezinu stanu pa, iako ga je pitala hoće li ostati i narednu, on je to uljudno odbio rekavši da bi htio još nešto potražiti u nekim FBI-evim bazama podataka.

Slagao je, a mrzio je lagati, ali s Tracy je htio ići polako. Sviđala mu se... veoma mu se sviđala, ali je u svojoj glavi imao previše demona da bi se mogao upustiti u vezu kao i svaka druga obična osoba. Vrativši se u svoj stan, čitao je nekoliko sati i zatim napokon otišao u krevet.

Govoreći jednostavnim jezikom, postoje dvije osnovne vrste nesanice.

Prva i najčešća je ona kad čovjek ne može zaspati. Bez obzira koliko bio umoran i koliko je prostorija mračna i tiha, čim legne u krevet i zatvori oči, njegov mozak ubaci u neku novu brzinu za koju osoba nije niti znala da postoji. Tijelo osjeća umor, ali je mozak potpuno budan. Nijedan položaj u koji se namjesti nikad nije dovoljno udoban i na kraju san postaje jednako nedostižan kao i vrč sa zlatom s druge strane duge.

Druga vrsta je još pogubnija jer osoba zaspi bez ikakva problema.

Može spavati i veoma dubokim snom kakvim svi mi spavamo tijekom prve trećine vremena provedena u snu, a zatim slijedi mučno buđenje kao da se u njezinoj glavi uključila protupožarna sirena. Kad se jednom probudi, preostali dio noći ta osoba više ni slučajno neće moći zaspati.

Hunter je, nažalost, patio od obje vrste.

Spavao je nešto manje od dva sata kad je njegov mozak uključio protupožarnu sirenu.

»Oh, pusti me da se malo odmorim«, promrmlja otvarajući oči i omamljeno zureći u strop. Točno može zamisliti kako mu se njegov mozak ruga.

Mislio si da ćeš se ovaj put stvarno naspavati, zar ne? O, Roberte, tebe je tako lako prevariti.

Okrene se na bok i opet zatvori oči, želi da se san vrati, no zbog toga mu se njegov mozak još više smije. Što to radiš? Izazivaš me? Obojica znamo tko će pobijediti u ovoj bitki, zar nije tako? Gotovo je sa spavanjem, dragi moj prijatelju.

Hunter poraženo sjedne na rub kreveta i uključi noćnu svjetiljku.

Proklinjući svoj mozak, teturajući ode u kupaonicu i umije lice.

Posegne za kućnim ogrtačem koji visi na kuki uz tuš-kabinu i začuje kako zvoni mobitel na njegovu noćnom ormariću. Potrči u sobu. »Detektiv Hunter«, javi se. »JUNZ.« »Roberte, ovdje Erica. Imamo trag.« U njezinu glasu jasno čuje uzbuđeno podrhtavanje. »Što?« »Odjel za računalni kriminal uspio je ući u trag upadima izvana u Optum platformu.« »Svima?« »Da. Trebala su im gotovo tri dana da slijede trag do polazišta, jer se veza pet puta prebacila na različite lokacije. Prilično lukav potez, kako kažu oni iz Odjela za računalni kriminal, ali ipak ne dovoljno pametan. Svako uspostavljanje veze započelo je s potpuno iste lokacije i pogodi što? Lokacija je u Kaliforniji. Manje od sto šezdeset kilometara udaljena od Los Angelesa.« »Gdje? Gdje?« »U okrugu Riverside«, odgovori agentica Fisher. »To je stari ranč za konje južno od kanjona Skull, udaljen otprilike sat vožnje.« »Tko je vlasnik?«

»Ranč je pripadao gospodinu Thomasu Breweru. Umro je prije devet godina. Njegova žena umrla je pet godina prije njega, a njihov sin jedinac poginuo je 2005. u Iraku. Nemamo podataka tko je novi vlasnik. Čini se da od smrti gospodina Brewera tamo više nitko ne živi. Upravo putujemo tamo. Dolaziš?« Hunter osjeti nadiranje topline u sljepoočnicama koja se zatim počne polako širiti po njegovu tijelu. »Koja je adresa?« »Upravo ti šaljem mapu i koordinate na mobitel.«

88 Nakon što je Hunter skrenuo na Corona Freeway i nastavio prema jugu, trebale su mu točno pedeset dvije minute da stigne do izlaza osamdeset pet koji vodi na Indian Truck Trail. Odatle su mu trebale još četiri minute da stigne na Temescal Canyon Road. Dvije minute kasnije stigao je na poljsku cestu koju mu je agentica Fisher označila na mapi. Cesta je uska i neravna, okružena brdima, šikarom i negostoljubivim terenom. Zbog neba zastrtog gustim prijetećim oblacima, noć izgleda još mračnija jer se ne vidi nijedna zvijezda.

Vozi dalje još osam minuta, sve dok ne ugleda Garciu kako stoji nasred ceste i signalizira mu baterijskom svjetiljkom. Rekao mu je da isključi svjetla i stane uz gusto grmlje s desne strane, tamo gdje su već parkirani Garciina Honda Civic, Chevrolet Malibu i Audi A6. »Kad si ti stigao?«, upita ga Hunter izlazeći iz svoga Buicka i zakopčavajući jaknu. »Otprilike tri minute prije tebe«, odgovori Garcia. »Nazvali su me oko dva ujutro.« »Da, i mene. Dakle, što imamo?« »Pričekaj časak dok ne zaobiđemo ovo drveće.« Garcia pokaže skupinu niskog drveća nekoliko metara ispred njih. »U ovako mračnoj noći svjetla automobila mogu se vidjeti s udaljenosti od više kilometara. Ovo je najbliže što možemo prići automobilom bez da budemo primijećeni.« Zaobišli su drveće i popeli se kratkim strmim obronkom brda obraslog šikarom. Agenti Williams i Fisher čuče iza gustog lisnatog grmlja. »Tamo je ranč«, pokaže agentica Fisher kroz grmlje i doda mu dvogled.

Hunter se premjesti na drugo mjesto i pogleda.

Ranč se nalazi oko dvjesto četrdeset metara ispred njih. Tamo su samo dvije zgrade – drvena jednokatnica s četvrtastim prozorima s desne strane i duga, široka konjušnica s lijeve. Obje izgledaju veoma staro i zapušteno, nužno im je potreban popravak. Ranč izgleda napušteno. »Odjel za računalni kriminal pratio je trag upada u sustav Optum platforme do ovoga mjesta?«, upita Hunter i vrati dvogled agentici. »Točno tako. Sva tri, ali izgleda kao da nitko ne živi ovdje. Jesi li primijetio u kakvom je stanju ovo mjesto? Većina je u potpunom raspadu.

Ako su oni iz Odjela za računalni kriminal u pravu, onda bih rekla da je ubojica vjerojatno tražio baš ovakvo mjesto – napušteno, ničije i daleko od radoznalih očiju. Vozio si se zemljanom cestom, je li tako?« Pogleda naokolo kako bi istaknula ono što kani reći. »Ovdje nema ničega osim brda i teško prohodnog terena. Nema susjeda. Nema cesta. Nema životinja. Ničega.

Teoretski, ovo je potpuno sigurna kuća. Ubojica je ovdje mogao raditi što god je htio, ne brinući se hoće li ga netko vidjeti.« Sve je veći broj napuštenih i propalih imanja diljem cijele zemlje i Huntera nimalo ne iznenadi što se ovaj ubojica smjestio na napuštenom ranču. Tijekom godina Garcia i on su uhvatili mnoge počinitelje koji su učinili to isto – koristili napuštene zgrade kao svoje »stožere« ili mjesta za silovanje i mučenje žrtava prije nego što bi ih ubili ili pak kao mjesta za odlaganje trupala... primjena se razlikovala, ali je primjera bilo u izobilju. »Znamo li, je li sada netko tamo?«, upita Hunter. »Izgleda prazno.« »Netko je tamo«, odvrati agent Williams. »Ja sam stigao dvadesetak minuta prije vas. Vidite li onaj gornji prozor na desnoj strani?« Pokaže na kuću. »Prije petnaestak minuta tamo se pojavilo svjetlo, zatim je brzo isključeno. A nismo vidjeli nikoga kako odlazi.« »Mogu li opet dobiti taj dvogled?«, upita Hunter.

Cijelu jednu minutu pomno pregledava imanje. Nema pasa, nigdje ne vidi nijedno vozilo, ali opet, automobil se lako može parkirati s druge strane kuće ili u konjušnicu.

Hunter se okrene i pogleda niz obronak kojim su se popeli. »Znači, čekamo dok ne stigne tim specijalaca?« »Već su na putu«, odvrati agentica Fisher. »Ali ih nećemo čekati.« Odluči im brzo objasniti dok netko ne postavi očito pitanje. »Ubojica radi sam, to svi znamo. Ako je tamo, a čini se da jest, onda su sve šanse na našoj strani. Četiri naoružana i iskusna policajca protiv jednog, vjerojatno nenaoružanog civila.« »Vjerojatno«, reče Garcia zakopčavajući jaknu i podižući ovratnik.

Vjetar je ojačao, sa sobom donosi snažan miris vlažne zemlje. Kiša je očito neizbježna. »Nema razloga biti naoružan«, odvrati agentica Fisher. »Ne očekuje napad. Kao što sam rekla, ovo je vjerojatno njegova sigurna kuća. Jedino mjesto gdje se osjeća dovoljno sigurno da se potpuno opusti. Tome dodajte činjenicu da nema pojma da smo otkrili njegovu lokaciju. Možda onuda šeće potpuno gol i premazan sladoledom. Provjerila sam u Odjelu za računalni kriminal – prikrili su svoj trag. Garantiraju da nema nikakvog elektroničkog ni informatičkog načina na koji bi ubojica saznao da je otkriven njegov pristup Optumu.« »I vi stvarno mislite da je dobra ideja da nas četvero ne čekamo specijalce, već sami upadnemo na imanje?«, upita Garcia. »Da, mislim«, odvrati agentica odlučnim glasom. »Tko god je pristupio zdravstvenim podacima Kristine Rivers, Alberta Greenea i Timothya Davisa, učinio je to iz ove kuće, dvanaest dana prije njihovih ubojstava. I znamo da se i sada netko tamo nalazi. Možda to opet radi, možda upravo pretražuje Optum platformu i traži novu žrtvu. Nađe li ono što traži, možda se ovamo neće vratiti danima, tjednima, možda čak i mjesecima. Sjetite se, nemamo ni njegovo ime ni izgled. Imamo samo ovu lokaciju koja prema papirima ne pripada nikome. A to znači da, ne uhvatimo li ga sada dok je ovdje, izgubit ćemo mu svaki trag sve dok se opet ne vrati na ovo mjesto, a tada će vjerojatno biti prekasno za novu žrtvu koju

odabire u ovome času.« Zastane i pogleda dolje niz brdo. »Želite li radije pričekati FBI-ev tim, samo dajte, ali ja idem dolje.« Ni Hunter ni Garcia ne mogu prigovoriti njezinoj logici. »Dobro«, potvrdi Garcia. »Idemo i mi. Kako ćemo...« »Svjetlo«, izjavi Williams pokazujući ovaj put konjušnicu. Skroz na lijevoj strani kroz otvore između starih dasaka ugledaju svjetlo.

Svi utihnu i smire se.

Agentica Fisher pogleda kroz dvogled. »Vidite li što?«, upita Garcia. »Ne, ništa.« Svjetlo je gorjelo kraće od minute, zatim je isključeno.

Hunter još jednom uzme dvogled i cijelu jednu minutu promatra ranč. »Ne vidim nikakvo kretanje«, reče. »Znači da je još u konjušnici ili ga nismo vidjeli kad se vratio u kuću.« »Dakle, kako ćemo to učiniti?«, upita Garcia. »Bilo bi najbolje da se podijelio u dva tima«, odgovori agentica. »Jedan upada u konjušnicu, a drugi u kuću.« »Imamo li bilo kakva sredstva komunikacije?«, upita Garcia. »Tako da ta dva tima budu u vezi?« »Imam dvije slušalice s mikrofonom u prtljažniku«, izjavi Williams. »Poslužit će«, reče Hunter.

Williams brzo otrči do svog automobila po slušalice, pa jednu dâ Hunteru, a drugu agentici Fisher. »Larry i ja ćemo u konjušnicu«, reče agentica provjeravajući svoj Glock 22 i rezervni spremnik s petnaest metaka. »Vas dvojica u kuću. Što kažete?

Ostat ćemo u vezi pomoću slušalica.« »Nema problema«, odvrati Garcia. »No ako se već upuštam u mogući vatreni okršaj, onda sa sobom uzimam Blizance. Pričekajte me.«

»Što?« Agentica Fisher napravi grimasu, ali je Garcia već otrčao nizbrdo. Minutu kasnije, vrati se noseći sačmaricu skraćenih cijevi. »Upoznajte Blizance«, reče pokazujući svoje oružje. »Opaki dečki u borbi izbliza.« »Vi svojem oružju dajete imena?«, upita agentica. »Dečki vole svoje igračke«, odvrati Garcia. »Što da kažem?« Agentica odmahne glavom. »Voljela bih kad bismo ga uhvatili živa.« »U svojoj karijeri nikad nikoga nisam ubio.« Svi provjere svoje oružje i isprobaju slušalice. Sve je u redu. »Bolje da krenemo prije nego što počne kiša«, reče Hunter. »Namoče li nam se cipele, kad uđemo u kuću, svaki će naš korak zvučati poput patke koju netko davi.« »Idemo«, reče agent Williams.

Upute se prema kući.

89 Hunter, Garcia i FBI-evi agenti hodaju što brže i tiše mogu. S obzirom na to da imaju isključene baterijske svjetiljke kako na sebe ne bi privukli pažnju, prilično brzo prijeđu razdaljinu od dvjesto četrdeset metara između svog posljednjeg položaja i ranča. Osim toga, i tamna odjeća pomaže im da se stope s noći, stoga ih onaj tko je na ranču ne može lako uočiti.

Kad stignu do starog ulaza na ranč – otprilike četrdeset metara od kuće – začuju udaljeni zvuk brujanja motora. »Što je to?«, upita agentica. »Generator«, odgovori Garcia. »Vjerojatno negdje u stražnjem dijelu kuće.« Na zemljanoj cesti koja vodi na ranč Hunter primijeti i svježe tragove automobilskih guma. Zaobiđu konjušnicu i nestanu na njezinu stražnjem dijelu. »O.K., ovdje se razdvajamo«, reče agentica i pogleda u nebo. U posljednje dvije minute vjetar je još više ojačao. Sada se čini da je miris vlažne zemlje sastavni dio noći. Kiša samo što nije počela. Agentica stane i pogleda oba detektiva. »Čuvajte se.« »Čekajte«, reče Garcia, gurne ruku u džep i izvadi gumicu za kosu. »Evo, izvoli, za tvoju kosu. Sigurno ne želiš da ti pada na lice i smeta dok ganjaš lošeg momka, zar ne?« Agentica odmahne glavom. »Ovo je moja amajlija. Samo sam jednom s kosom zavezanom u rep ganjala počinitelja. Jedino taj put ga nisam uspjela uhvatiti.« »U redu.« Garcia vrati gumicu u džep.

Agentica i Williams krenu prema velikoj konjušnici, a Hunter i Garcia se oprezno približavaju ruševnoj kući na desnoj strani. Hunter pomoću baterijske svjetiljke pogleda ulazna vrata. Na njima nema brave. Okvir je star i razbijen na nekim mjestima, većina tamnozelene boje koja je nekoć prekrivala vrata i cijelu kuću, davno je ispucala i oljuštila se. »Moramo naći drugi ulaz«, reče Hunter. »Zašto?« »Pogledaj ove šarke«, odvrati Hunter i osvijetli ih. »Pune su hrđe.

Otvorimo li ova vrata čak i dok buči generator, zvučat će poput alarma.« »Krasno!« Garcia pogleda desno, zatim lijevo. »Na koju stranu idemo?« Hunter pokaže desnu.

I opet pomno pazeći da ne proizvedu nikakav zvuk, zaobiđu kuću s desne strane i stanu. Na jednom od prozora na katu ugledaju slabo svjetlo. »To što je ubojica gore na katu ne mora nužno biti loše«, reče Garcia.

Hunter se složi uz kimanje glavom. »Tim A, ovdje tim B«, šapne Hunter u mikrofon. »Gdje ste? Prijem.« Trenutak kasnije zaškripi u njegovoj slušalici. »Upravo smo ušli u konjušnicu. Prijem«, šapne agentica Fisher. »Na katu u kući imamo svjetlo«, reče Hunter. »Vi ste možda u praznoj zgradi, prijem.« »Nisam sigurna. I mi ovdje imamo svjetlo. U jednom od boksova.

Vidite li kakvo kretanje? Prijem.« »Ne s ovog mjesta gdje stojimo. Još smo izvan zgrade. A vi, vidite li vi?

Prijem.« »Isto kao i vi. Ne s ovog mjesta na kojem stojimo.« Zavlada kratka tišina. »Mislim da bi bilo najbolje da nastavimo po planu i ostanemo u kontaktu. Prijem.«

»Deset četiri. Prijem i odjava.« Hunter prenese vijesti Garcii. »Oh, prekrasno.« U prizemlju s desne strane kuće nedostaje cijeli jedan prozor. Nema stakla, nema okvira, ničega. Ostala je samo velika rupa u drvu. »Čini se da smo našli naš ulaz«, reče Garcia.

Hunter brzo provjeri pod u kući ispod prozora – nema nikakvog stakla. »Ja ću prvi«, reče Garcia. »Pažljivo po podnim daskama«, reče Hunter. »Mogle bi škripati ili puknuti ili oboje, zato pazi kako hodaš.« »Naravno, tata«, nasmiješi se Garcia. »Evo, pridrži mi Blizance.« Doda mu svoju sačmaricu. »Ne mogu vjerovati da si oružju stvarno dao ime.« »Sviđa ti se, zar ne? Moj se pištolj zove Veliki prasak.« Hunter samo odmahne glavom.

Garcia se bez problema provuče kroz prozor. Kad stane na pod, daske zaškripe, ali veoma tiho.

Hunter mu doda Blizance. »Daske izgledaju prilično čvrsto za ovako staru i napuštenu kuću«, reče Garcia.

Hunter mu doda svoj pištolj H&K 23 i brzo i on uđe kroz prozor.

Prostorija u koju su ušli je četvrtasta, uz jedan zid nalazi se staromodni trosjed. Davno je ostao bez jastučića, kroz goleme rupe na tkanini izviruju velike opruge. Na nasuprotnom zidu je visoka i veoma široka polica za knjige. Od ukupno dvanaest polica, ostale su samo tri. Pod je praktički sav prekriven starim knjigama u mekom uvezu. Nasred prostorije je prevrnut stolić za kavu, sve prodorno smrdi na vlagu, stari papir i gnjilo drvo.

Hunter signalizira Garcii – Pokrivaj me. Ja idem prvi.

Garcia kimne.

Hunter uključi baterijsku svjetiljku, drži je u lijevoj ruci, zatim stavi lijevu ruku ispod desne – zglavak na zglavak – formirajući križ, tako da lijeva ruka podržava desnu u kojoj drži pištolj. Ruke drži u visini prsa, desnu potpuno ispruženu.

Garcia svoju svjetiljku drži ispod spremnika Blizanaca. Budući da ima sačmaricu, drži je u visini ramena.

Hunter veoma polako krene naprijed.

Garcia je u pravu – pod je mnogo čvršći nego što je Hunter očekivao.

Daske škripe, ali ne dovoljno glasno da bi nekoga uzbunile.

Hunter prekorači Moby Dicka, Tri mušketira, Sunce se ponovno rađa i nekoliko ostalih klasika i napokon stigne do razvaljenih vrata koja leže na podu u drugoj prostoriji. Držeći leđa okrenuta zidu, brzo zaviri unutra – najprije desno, zatim lijevo. Čini se da ni u narednoj prostoriji nema nikoga.

Signalizira Garcii da krenu dalje.

Kad koraknu preko razvaljenih vrata, praktički im se protresu sve kosti u tijelu.

BENG, BENG. Iz smjera konjušnice do njih dopru dva hica.

Pogledaju se u oči, u njima je zbunjenost i strah. Ne moraju ništa reći jedan drugome.

Okrenu se i poput olimpijskih prvaka potrče prema ulaznim vratima kuće.

Nešto je užasno krenulo po zlu.

90 »O.K., ovdje se razdvajamo«, reče agentica Fisher pogledavši u nebo.

Agenti ostave za sobom Huntera i Garciu i brzo se upute prema konjušnici. Čim stignu do nje, priljube se leđima uza zid, desno od golemih dvokrilnih kliznih vrata. Vrata nisu zatvorena do kraja, između njih i dovratka je razmak od pedesetak centimetara. »Ovo se zove sreća«, reče agent Williams pokazujući glavom. »Možemo ući, a ne moramo se mučiti s vratima.« Brzo uperi svjetiljku u vodilicu kliznih vrata – u groznom je stanju. »Ja ću prva«, reče agentica Fisher, ali je Williams zaustavi stavivši ruku na njeno lijevo rame. »Ne, Erica, ja ću prvi. Ti me pokrivaj.« »Uvijek džentlmen-zaštitnik«, reče agentica i namigne partneru.

Nijedno nije imalo problema s prelaženjem kroz otvor.

Unutrašnjost zgrade izgleda upravo onako kako većina ljudi zamišlja konjušnicu – dug i širok prolaz između konjskih boksova s jedne i druge strane. Betonski pod središnjeg prolaza je star, izobličen i napukao. Boksovi su očito renovirani i malo se razlikuju od onih u većini ostalih konjušnica.

Nemaju prozora ni otvora, kapaka ni metalnih rešetki kroz koje bi se moglo pogledati unutra i provjeriti životinje. Umjesto toga na svakom boksu su puna čvrsta klizna vrata i sva su zatvorena. Sa svake strane prolaza nalazi se između dvanaest i četrnaest drvenih vrata. Čim uđu u konjušnicu, zastanu, jer na lijevoj strani, pri kraju dugog prolaza, kroz napukline na drvenim vratima jednog boksa, opaze slabo svjetlo.

»Što ćemo sada?«, upita Williams jedva čujnim šapatom. »Hoćemo li početi na ovome kraju i provjeravati svaki boks ili idemo ravno do onog osvijetljenog?« Prije nego što agentica uspije odgovoriti, zakrči u slušalici i tada jasno začuje Hunterov glas. »Tim A, ovdje tim B. Gdje ste? Prijem.« Čim završi razgovor s Hunterom, pogleda partnera u oči. »Larry, ovo mi se nimalo ne sviđa. Ni najmanje.« »O čemu se radi?« »I u kući gori svjetlo«, odgovori. »Na katu. Ni oni ne vide nikakvo kretanje, jednako kao ni mi. Ne još.« Williams pogleda dolje niz prolaz u slabo svjetlo koje dopire iz boksa. »U pravu si«, napokon reče. »I ja mislim da bi bilo najbolje da nastavimo kako smo planirali. Kako ćemo dalje?«, ponovno upita. »Hoćemo li provjeravati svaki boks s ove strane ili idemo prolazom dolje pa da započnemo s onim osvijetljenim?« »Ne znam«, šapne agentica. »Svjetlo bi moglo biti varka.« U tom trenutku iz prvog boksa s njihove lijeve strane dopre prigušeni zveket, kao da je nešto palo na tlo.

Oboma zastane srce. »Čuo si to?«, upita agentica.

Williams kimne i brzo joj signalizira da se pripremi.

Tihim koracima približe se boksu. Williams signalizira partnerici da stane s jedne strane vrata, a on stane s druge. Agentica je trebala otvoriti vrata, Williams brzo ući, a za njim i Fisherica. Dosad su u različitim istragama bezbroj puta izveli sličan manevar. Oboje točno znaju što im je činiti.

Pripreme svoje oružje i svjetiljke i signalima se dogovore da će krenuti kad odbroje tri. Agentica odbrojava kimanjem glave.

Jedan. Dva. Tri. Jednim snažnim trzajem, agentica otvori vrata. Malo zapinju na staroj i hrđavoj vodilici, no ipak se otvore dovoljno brzo da iznenade onoga tko se skriva u boksu za konje. Čim se vrata otvore, Williams, koji je dotad stajao priljubljen leđima uza zid, zarotira tijelo u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, jurne u boks držeći ispred sebe ispruženu desnu ruku s pištoljem i budnim pogledom traži metu.

Djelić sekunde kasnije, s njegove lijeve strane pojavi se agentica Fisher i jednako kao i on, pištoljem traži metu.

Pogledavaju na sve strane, ne nalaze ništa. Boks je prazan, no pažnju im istoga časa privuku druga vrata, nalaze se dijagonalno od mjesta na kojem stoje. Ta vrata vode u susjedni boks i širom su otvorena. »Boksovi su međusobno povezani«, šapne agentica.

Williams kimne i da joj znak da ga pokriva. On ide prvi.

Stojeći tri koraka ispred partnerice, Williams krene prema otvorenim vratima. Sva osjetila su mu izoštrena, oružje spremno za paljbu. Kad im se približi na metar, okrene se kako bi agentici Fisher opet dao znak, no tada, potpuno zbunjen, zastane.

Pištolj agentice Fisher je podignut i cilja ravno u njegovo srce. »Oprosti, Larry«, reče drhtavim glasom. Oči su joj pune suza. »Što?« Williams je slika i prilika zbunjenosti. Spusti ruku u kojoj drži pištolj dok njegov mozak pokušava shvatiti neshvatljivo. »Erica, o čemu to govoriš?« »Tako, tako mi je žao«, reče agentica. Suze joj se slijevaju niz lice. »Žao? Zbog čega?« »Zbog ovoga.«

Agentica brzo dvaput stisne okidač. Meci se silnom brzinom zabiju u Williamsova prsa, probiju mišić, smrskaju kost i probuše mu srce na dva mjesta.

91 Hunter i Garcia punom brzinom izjure iz kuće i potrče prema konjušnici. Kao na neki znak, čim izađu van, kiša koja je stalno prijetila, napokon počne padati... i to veoma gnjevno. Kišne kapi velike su poput boba grožđa. »Policajac ranjen«, čuje Hunter kroz slušalicu glas agentice Fisher. »Policajac ranjen.« »Što?« Hunter velikim koracima grabi prema konjušnici. »Što se dogodilo?« Dvojica detektiva začas stignu do konjušnice i jednostavnim zakretanjem tijela provuku se kroz razmak između dva krila kliznih vrata.

Oružje drže spremno i upereno, dašću, odjeća im je mokra od kiše.

Pogledaju lijevo, zatim desno – ništa. »Ovdje.« Obojica začuju glas agentice Fisher iz boksa s njihove lijeve strane. Ne gube vrijeme, odmah otrče tamo. Uđu u četvrtasti boks i ugledaju agenticu kako kleči uz lokvu krvi i u naručju drži beživotno tijelo agenta Williamsa.

Otprilike metar iza nje su druga, širom otvorena vrata. »Isuse, što se dogodilo?«, vikne Hunter i klekne uz agenticu.

Garcia stoji uz prva vrata, poput jastreba pazi na ulaz.

Kiša pljušti po starom krovu punom rupa ispunjavajući konjušnicu zaglušnim bubnjanjem. Voda curi na sve strane. »Ima previše boksova«, tjeskobnim glasom objasni agentica. Oči su joj pune suza. »Odlučili smo razdvojiti se. Ja sam krenula na desnu stranu, a Larry na lijevu. Samo što sam ušla u prvi boks, začula sam pucnjeve.«

»Jesi li pozvala pomoć?«, upita Hunter. »Jesi li pozvala hitnu pomoć?« »Jesam, ali, Roberte, kakve koristi od njih? Umro je, zar ne vidiš? Nema ga više.« Hunter pogleda otvorena vrata. »Jesi li vidjela nekoga? Jesi li vidjela tko je pucao?« »Ne, nisam vidjela nikoga, ali čini se da su svi boksovi međusobno povezani. U ovom trenutku mogao bi biti bilo gdje.« Hunter se okrene i pogleda Garciu. »Nitko nije izašao iz konjušnice«, reče Garcia. »Barem ne kroz ova vrata kroz koja smo mi ušli. Da je netko izašao, vidio bih ga.« TRES. Svi začuju glasan zvuk izvan boksa. Hunter i agentica Fisher skoče na noge.

TRES. Začuje se opet zvuk.

Držeći oružje u ruci, svi troje veoma oprezno izađu iz boksa. Tamo nema nikoga. »Sranje«, reče agentica. »Vrata.« »Što?« »Kad smo stigli ovamo«, objasni, »sva su vrata bila zatvorena.« Pokaže vrata petog boksa s desne i zatim šestog boksa s lijeve strane. Sada su i jedna i druga otvorena. »Gdje je, dovraga, tim specijalaca?«, upita Garcia. »Zar nisu već trebali stići?« Agentica Fisher ne odgovori. »I što ćemo sad?«, upita Garcia. »Pa, ja neću čekati«, reče agentica i makne se ustranu kako voda s krova ne bi curila po njoj. »Idem za tim gadom. Vi dečki radite ono što mislite da biste trebali.« Krene prema drugom boksu s desne strane.

»Čekaj«, vikne Hunter, okrene se i pogleda Garciu. »Ostani s njom. Ja idem na lijevu stranu.« »Ne treba mi dadilja«, odvrati agentica, zatim nadlanicom desne ruke obriše suze. »Nitko nikoga ne dadilja, Erica«, reče Hunter. »Moramo se razdvojiti, troje smo. Bez uvrede, ali ipak si malo potresena i oči su ti pune suza.

Refleksi ti nisu isti kao što su bili prije nekoliko trenutaka. Zato ja idem na lijevu stranu, a vas dvoje na desnu. Idite.« »Ne«, odvrati agentica. »Odeš li ti na desnu stranu, a mi na lijevu, prolaz između boksova ostaje prazan. Ubojica bi mogao proći uz nas a da ga uopće ne primijetimo. Bolje će biti da ti pregledaš lijeve boksove, Carlos desne, a ja ću ostati na prolazu. Pretrči li s jedne strane na dugu, vidjet ću ga. Tako ćemo imati veće šanse.« »Roberte, ima pravo«, složi se Garcia. »O.K.«, reče Hunter. »Tko god nešto vidi, neka vikne. Idemo.« Ponavljajući isti manevar koji je prije samo nekoliko minuta izvela s agentom Williamsom, agentica pomogne Garcii otvoriti vrata prvog boksa na desnoj strani.

Hunter se vrati u boks na lijevoj strani, preskoči tijelo agenta Williamsa na podu i uđe u drugi boks.

Prazan je.

Kao i onaj u koji uđe Garcia. Izgleda identično onome iz kojega je upravo došao, s unutarnjim vratima koja spajaju prvi i drugi boks. Vrata su otvorena.

Garcia se kreće brzo i veoma tiho, kako napravi korak, tako pogledom pretraži svaki dio prostorije. Priljubi leđa uza zid s lijeve strane otvorenih vrata, pripremi se, zarotira tijelo suprotno od kazaljki na satu i uleti u naredni boks.

Prazan je.

Točno ispred njega su druga vrata koja spajaju taj boks sa sljedećim.

Garcia krene prema njima.

Vani, ali i unutra, kiša je još više ojačala. Bubnjanje po starom krovu sada zvuči poput koncerta death metala.

Garcia još jednom priljubi leđa uza zid s desne strane vrata, ali prije nego što izvede svoj rotirajući manevar, ugleda kako kroz vrata kroz koja je maloprije ušao, ulazi agentica Fisher. Oči su joj pune suza.

Garcia instinktivno spusti oružje. »Jesi li dobro?«, upita je. »Je li ubojica prošao kroz prolaz?« Agentica podigne pištolj i nacilja ravno u Garciina prsa. »Žao mi je, Carlose.« »Što?« Garcia je potpuno šokiran, praktički se skamenio. »Ovo se nije trebalo ovako dogoditi.« »Šališ se.« Garcia se pokuša pomaknuti, no njegovo oružje je spušteno, a agentica ga drži na nišanu. Nema nikakve šanse.

Dok Garcia podiže oružje kako bi mogao ispaliti metak, agentica Fisher tri puta stisne okidač.

Neki kažu da čovjek netom prije smrti vidi prizore iz cijelog svog života. U Garciinu slučaju to je samo jedno sjećanje... tisućinku sekunde prije nego što su mu se tri metka zabila u prsa i krv poprskala zid iza njega, pred očima mu bljesne samo jedan prizor.

Ugleda sliku svoje žene Anne kako mu se smiješi.

92 U trenutku kad Hunter uđe u treći boks s lijeve strane, začuje tri hica iz prolaza.

Nikad nije bio od onih koji vjeruju u slutnje ni šesto čulo ni murjačku intuiciju ili kako li to već sve ne zovu, no u tom trenutku, kad do njegovih ušiju dopre zvuk tri ispaljena hica, osjeti kao da mu je kroz tijelo prošao duh i uzeo sa sobom dio njegove duše.

Od nevjerice se skameni na mjestu, treba mu dodatnih pola sekunde dok mu se opet ne uključi mozak. Tada, poput navođenog projektila, izjuri iz boksa. »Carlose«, zazove kad stigne do prolaza. Glas mu je dovoljno snažan da nadglasa bubnjanje kiše. »Erica.« Nema nikakva odgovora. »Carlose.« Ništa.

Toga časa donese odluku: pretpostavi da se Garcia prilikom provjere boksova kretao istom brzinom kao i on, pa priđe vratima trećeg boksa s desne strane i brzo ih otvori.

Prazan je. Tamo nema nikoga, no kad korakne unutra i svjetlom baterijske svjetiljke pređe po unutrašnjosti boksa, na vratima koja spajaju drugi i treći boks ugleda poprskanu krv. »Ne. Ne. Ne.« Jurne prema vratima, srce mu potone u najmračniju od svih crnih rupa. Na podu, u lokvi vlastite krvi, ugleda svoga partnera.

U tom istom trenutku agentica Fisher uđe kroz nasuprotna vrata. »Ne«, vikne agentica drhtavim glasom. Oči su joj crvene od suza.

»Što se dogodilo?«, upita je Hunter i padne na koljena do Garcie. »Ne znam«, odgovori agentica. »Ja sam stražarila na prolazu, kao što smo se dogovorili. Zatim sam čula pucnjeve i dotrčala kroz prvi boks.« »Ima puls«, reče Hunter nakon što je stavio dva prsta na Garciinu karotidnu arteriju. U glasu mu se istovremeno čuju i strah i nada. »Ima puls.

Gdje je, dovraga, ta hitna pomoć?« TRES. TRES. Do boksa u kojem se nalaze dopre zvuk zatvaranja dvaju vrata.

Hunteru u očima bljesne vatra. »Ostani uz Carlosa«, naredi agentici Fisher, uspravi se i pripremi oružje. »Nastavi mu pritiskati ranu i odmah nazovi hitnu pomoć. Ja idem za ovim kurvinom sinom.« »Idem s tobom«, odvrati agentica. »Ne. Ti ostaješ ovdje s Carlosom. Drži ga budnim. Ne dopusti mu da zaspi. I nazovi tu prokletu hitnu pomoć.« Hunter istrči iz boksa – od odlučnosti i gnjeva kreće se kao na autopilotu.

Stigavši na prolaz, najprije provjeri lijevu pa desnu stranu: nema ničega osim kiše koja posvuda curi s krova.

Kojim putem, Roberte?, zapita se. Desno ili lijevo, kojim putem?

Odaberi... smjesta.

Odabere desnu stranu, daleko od ulaznih vrata kroz koja su se provukli pri dolasku. Krene prema boksu u kojem još uvijek gori svjetlo. Polako hoda.

Napravi dva koraka i svaki put stane i provjeri svih tristo šezdeset stupnjeva: lijevo, desno, iza, ispred. Upravo je napravio sedmi korak, kad u slušalici začuje čudan zvuk. Trajao je samo sekundu. Zastane i pogleda na obje strane. Ništa. Vrati se korak natrag.

Bruuummm.

Eto ga opet. Zvuči kao statička smetnja.

»Koji je to vrag?« Nekoliko puta pomakne glavu naprijed, zatim natrag.

Bruuummm, bruuummm... bruuummm, bruuummm.

Suzi oči i još jednom pogleda desno, zatim lijevo. Ne vidi ništa. Ne smije više čekati. Mora nastaviti dalje, no kad korakne naprijed, čuje kako ga zove agentica Fisher. »Roberte.« Hunter pogleda u smjeru odakle dopire glas.

Agentica stoji uz vrata četvrtog boksa s desne strane, onoga uz koji je prošao maloprije. Uperila je pištolj ravno u njega. »Roberte, molim te baci pištolj«, reče drhtavim glasom. »Što?« Hunter zbunjeno trepne. »Pištolj, Roberte, baci ga.« Hunteru se sledi mozak. Baš ništa nema smisla. »Što?« »ODMAH, Roberte.« Hunter podigne lijevu ruku, daje joj znak da će učiniti ono što traži od njega. Polako stavi pištolj na tlo. »Gurni ga«, naredi mu.

Hunter ga gurne prema njoj. »Ti si ih ustrijelila, zar ne?« »Nisam znala da ću morati pucati u njih«, odvrati, suze joj se opet pojave u očima. »Ne stiže nikakav tim specijalaca, zar ne? Ni hitna pomoć.« Agentica odmahne glavom. »Nisam znala da ću morati pucati u njih.

Nisam to željela, ali on ima moju kćer.« Skrene pogled udesno. »Ne. On zaslužuje objašnjenje. Svi su ga zaslužili.« »Što?«

Hunter slijedi agentičin pogled, ali ništa ne vidi. Odjednom shvati ono što mu je promaknulo. Agentica se nije obraćala njemu. Obraćala se nekome drugome preko mikrofona i slušalice u desnom uhu. Zbog toga je cijelo vrijeme imala spuštenu kosu – da sakrije slušalicu.

Hunter još jednom prijeđe pogledom po ovome mjestu. Sjeti se statičkih smetnji koje je maloprije čuo. Sada zna da su nastale zbog njegove slušalice. Najvjerojatnije se radi o kamerama.

Netko ih je promatrao cijelo ovo vrijeme.

Osjeti veliki čvor u grlu. Kako je mogao biti toliko slijep? »Roberte, on ima moju kćer«, ponovi agentica shrvanim glasom, suze joj se slijevaju niz lice. »Ima četrnaest godina i Downov sindrom. Ako ne učinim ono što mi je rekao... ubit će je.« Hunter ne miče pogled s njezine ruke u kojoj drži pištolj. Ruka joj jednako podrhtava kao i glas. »Ona je sve što imam i ja sam sve što ona ima. Ne mogu mu dopustiti da to učini, Roberte. Ne mogu mu dopustiti da mi je uzme.« Hunter skrene pogled na njezino lice. Pogledom ga preklinje da joj oprosti. »Žao mi je, Roberte«, reče agentica Fisher. U glasu joj se čuje iskrenost. »Strašno, strašno mi je žao, ali moram zaštititi svoju kćer.« Smiri ruku i čvršće obuhvati pištolj.

Hunter nema pojma koliko je puta agentica Fisher ovaj put stisnula okidač, čuo je samo prvi hitac. Iz nekog je razloga taj jedan hitac zvučao mnogo glasnije od svih hitaca koje je dosad čuo.

93 Nekoliko sati ranije Na Wilshire Boulevardu, negdje na kratkom potezu između Beverly Hillsa i Westwood Villagea, nalazi se niz visokih nebodera svrstanih u jedan red. Te zgrade izgledaju veoma neobično u Los Angelesu, kao da je netko ukrao dio Upper East Sidea na Manhattanu i postavio ga u predgrađe L.A.a. Na šestom katu jednog od tih nebodera nalazi se stan koji je FBI dodijelio specijalnoj agentici Fisher.

Kasno toga dana agentica je otišla iz FBI-eva ureda i odvezla se do malog vijetnamskog kafića, udaljenog samo jedan blok od njezine zgrade, no nije pojela hranu u kafiću kao što je to učinila sva tri puta koliko je dosad bila tamo, već ju je večeras ponijela sa sobom. Još uvijek nije stigla razgovarati s kćeri, pa je žurila u stan, htjela je nazvati Heather prije nego ode na spavanje.

Tek što je odložila hranu na kuhinjski ormarić, oglasio se videointerfon uz ulazna vrata. Namršti se. Večeras nije očekivala nikakve posjetitelje, iako je ponekad agent Williams znao nenajavljeno svratiti. »Tko je?«, reče u mikrofon.

Na zaslonu vidi mladog, uredno obrijanog muškarca sa smeđom bejzbolskom kapom. »Paket za Ericu Fisher.« Nije očekivala nikakvu dostavu, no FBI joj je običavao slati dosjee, a da je o tome ne bi unaprijed obavijestio. »Možete li ga ostaviti kod vratara?« »Gospođo, morate se osobno potpisati.«

Agentica pomno promotri mladića na malom zaslonu. »Za koju dostavnu kompaniju radite?« »Deliver L.A., gospođo.« Mladić podigne svoje isprave tako da ih kamera može snimiti. »Vršimo dostave u svako doba dana. Danju i noću.« »Ostanite tu, ja ću se spustiti dolje.« Trebalo joj je manje od minute da se spusti u prizemlje. »Erica Fisher?«, upita mladić kad agentica uđe u predvorje zgrade. »Ja sam.« Mladić joj doda četvrtastu kartonsku kutiju – veličine pedeset puta pedeset i visine oko osamnaest centimetara.

Agentica je zaintrigirano promatra. Ovu kutiju joj očito nije poslao FBI. »Mogu li dobiti vaš potpis, gospođo?«, upita mladić i doda joj elektronički uređaj za potpisivanje. »Tko to šalje?«, upita agentica, tražeći ime pošiljatelja na stražnjem dijelu kutije. Ništa ne piše.

Muškarac slegne ramenima. »Gospođo, ja samo pokupim pošiljke iz skladišta i dostavljam ih na označenu adresu.« »A kompanija za koju radite zove se Deliver L.A.?« »Tako je.« Pruži agentici posjetnicu.

Agentica se potpiše na elektroničkom uređaju i vrati ga mladiću. »Želim vam ugodnu večer«, reče joj muškarac, zatim izađe iz zgrade i sjedne na bicikl.

Nakon povratka u stan, prevagne znatiželja, pa agentica brzo kuhinjskim nožem razreže ljepljivu traku na kutiji. Podigne poklopac i zbunjeno zastane. Unutra, na crnoj kožnatoj jakni, stoji mobitel. »Koji je to vrag?« Odjednom mobitel zazvoni i toliko je prestraši da se trgne. »Pas mater.«

Nekoliko trenutaka samo zuri u njega. »Što je ovo? Zar sam odjednom u Matrixu?« Mobitel još uvijek zvoni.

Promatra ga još nekoliko trenutaka, potom ga ipak uzme. »Halo?« »Halo, specijalna agentice Erica Fisher.« Glas je muški, zvuči sredovječno – vjerojatno ima negdje između trideset i četrdeset pet godina.

Muškarac govori monotonim glasom i ima blagi naglasak koji agentica ne može točno odrediti. »Tko je to?« »Pa, ja sam osoba koju si nazvala samo ‘još jednim jadnim gubitnikom’. Psihopatom. Osoba za koju si rekla da za sve svoje probleme krivi društvo. Osoba koja je, kako bi nadomjestila mnoge svoje manjkavosti, odlučila tumarati naokolo i izigravati Boga.« »Što?« »Da, specijalna agentice Fisher. Sjećaš li se konferencije za medije u Tucsonu? Ja sam onaj koji nije inteligentan ni pametan, ni talentiran ni kreativan, ni nadaren, ni umjetnik ni ništa drugo. To su bile tvoje riječi, zar nisu?« Napokon agentici Fisher svane s kim razgovara. Na čelu joj se pojave kapljice znoja. »Izvadi jaknu iz kutije«, nastavi muškarac, »i ispod nje ćeš naći omotnicu. U omotnici su neke fotografije, uvjeren sam da će ti biti zanimljive. Zašto ih ne pogledaš?« »O čemu to govoriš?« »Pogledaj fotografije, specijalna agentice Fisher«, reče muškarac odlučnim glasom.

Agentica izvadi jaknu iz kutije, uzme omotnicu i brzo je otvori trgajući papir. Unutra je pet polaroid fotografija. Srce joj stane kad ih pogleda.

Svih pet prikazuje njezinu kćer Heather, zavezanu za neki krevet neudobna izgleda. Djevojčica izgleda nije povrijeđena, ali su joj oči veoma crvene i koža oko njih otečena od silnog plakanja. Još nikad dosad nije vidjela svoju kćer toliko žalosnu. »Št...?« Agentica jedva uspijeva disati. »Što je ovo?« »To je točno ono kako i izgleda, specijalna agentice Fisher. Imam tvoju kćer. Snimio sam je polaroid aparatom tako da znaš da fotografije nisu obrađene u photoshopu. Ništa nije mijenjano. Ovo je stvarno i upravo se događa.« »Kurvin sine«, vikne agentica na mobitel. »Kunem ti se Bogom da ću te ubiti ako joj bude nedostajala samo jedna vlas s glave. Jesi li me čuo? UBIT ĆU TE.« »Čujem te, čujem.« Muškarčev glas ostane smiren poput knjižničareva. »Čuješ li ti mene?« »Ima četrnaest godina, ti bolesna nakazo, umno je razvijena kao desetogodišnjakinja. Ili možda nisi primijetio da ima Downov sindrom?« »Oh, jesam, jesam, ali ako misliš da mi to nešto znači, onda se ne bi trebala baviti poslom kojim se baviš. Ja sam psihopat, sjećaš se? Ti si sama postavila tu dijagnozu. Psihopati ne pokazuju osjećaje prema drugim ljudskim bićima. Ili si to možda zaboravila, specijalna agentice Fisher?« Agentica ne može jasno razmišljati. Misli jedino na svoju kćer. »Ima samo četrnaest godina«, ponovi, ovaj put gutajući suze. »Želiš li da tvoja kći poživi«, reče muškarac, »onda bi ti bilo bolje da učiniš točno ono što ću ti reći. Ne učiniš li to, obećavam ti da ću je živu oderati. Izvadit ću joj i oči.« »O, moj Bože... ne.« »Uvjeren sam da si vidjela što sam sve sposoban učiniti, pa znaš da ovo nisu samo prazne riječi. Pravilo broj jedan: nemoj prekidati ovaj razgovor.

Učiniš li to, tvoja kći umire.« Nastane kratka tišina. »Kako glasi pravilo broj jedan?«

Agentica se svim silama trudi obuzdati suze, no glas joj svejedno podrhtava. »Daj da razgovaram s njom. Dopusti da razgovaram sa svojom kćeri.« Muškarac je očekivao taj potpuno prirodan zahtjev. »Kako glasi pravilo broj jedan?«, upita je opet. »Nemoj prekidati ovaj razgovor«, odgovori agentica. »Daj da razgovaram s Heather. Daj da razgovaram sa svojom kćeri.« »Hoću, ali prije toga želim da obučeš tu jaknu iz kutije.« »Što?« »Crnu kožnatu jaknu. Obuci je«, opet joj naredi muškarac. »Zašto?« »Obuci je ili ću nauditi tvojoj kćeri. I sjeti se – ovaj razgovor ne smiješ prekidati.« Agentica podigne jaknu i primijeti da je teža nego što je očekivala. »Što je s tom jaknom?« »Obuci je.« Agentica napravi kako joj je rečeno. »U redu, jesam, a sada daj da razgovaram sa svojom kćeri.« »Stavi ruku u lijevi unutarnji džep na prsima«, reče muškarac. »Tamo je mali prekidač. Uključi ga.« »Što? Šališ se?« »To nije bomba, specijalna agentice Fisher. Ja nisam terorist«, objasni muškarac. »Četiri dugmeta na toj jakni su kamere koje sve ono što snimaju prenose putem mobitela koji držiš u rukama. Te kamere moraju ostati uključene, pa ćeš zato sada uključiti prekidač u džepu. Uključi ga...

SMJESTA.« Agentica zna da nema drugog izbora nego vjerovati u ono što joj muškarac govori. Potraži prekidač, nađe ga, zatvori oči, zadrži dah i uključi ga.

Nema eksplozije.

Agentica opet počne disati. »Tako treba«, reče muškarac. »A sada, molim te, mahni rukom ispred kaputa.« I opet agentica učini kako joj je rečeno. »A sada dopusti da razgovaram sa svojom kćeri.« »Naravno«, odvrati muškarac. »Ali drži tu lijevu ruku ispred jakne, tako da budem siguran da ne koristiš svoj mobitel. Ako samo posumnjam da pokušavaš stupiti u kontakt s bilo kim drugim, tvoja kći umire, je li to jasno?« »Da.« »Mamice?« Agentica kroz slušalicu začuje slatki glasić svoje kćeri. »Heather, dušo.« »Mamice, ne sviđa mi se ovaj čovjek. Nije ljubazan. Možeš li doći po mene?« Zvuči kao da je plakala... mnogo plakala. »Da, dušo.« Agentica proguta suze. »Brzo ću doći po tebe, u redu? Ti samo sjedi i čekaj mamu.« »Dolaziš li brzo?« »Da, ljubavi, već sam na pu...« »Žao mi je što prekidam«, reče muškarac. »No ovo je ipak malo previše sladunjavo za moj ukus.« »Što hoćeš?«, upita agentica. Iz svake njezine riječi izbija bijes. »U ovom trenutku želim da me slušaš. U desnom džepu naći ćeš slušalicu – bluetooth. Savršeno će pristajati u tvoje uho. Uključi je i stavi u uho. Tako ćeš imati slobodne ruke.« »Učinjeno.« »A sada da vidim obje tvoje ruke. Stavi ih ispred jakne.« Agentica posluša uputu.

»Izvrsno. A sada stavi mobitel u desni unutarnji džep.« Agentica posluša. »Taj mobitel ima bateriju koja traje dvadeset sati. I više nego dovoljno.« »Dovoljno za što?« »Bolje da me prestaneš prekidati, specijalna agentice Fisher. To me jako živcira. I DRŽI RUKE ISPRED JAKNE.« Agentica posluša. »Prekineš li ovaj razgovor, tvoja kći umire. Bez daljnjega. Posumnjam li da pokušavaš s nekim stupiti u kontakt ili dati nekome neki znak, tvoja kći umire. Bez daljnjega. Ne postupiš li odmah po mojim naredbama koje ću ti davati preko slušalice, tvoja kći umire. Bez daljnjega. Skineš li slušalicu ili jaknu, tvoja kći umire. Bez daljnjega. Primijeti li netko da razgovaraš sa mnom preko mobitela, tvoja kći umire. Bez daljnjega. Jedna od kamera na jakni usmjerena je u tvoja usta i zato ne pokušavaj napraviti nikakvu glupost jer će tvoja kći umrijeti. Bez daljnjega. Je li to jasno?« »Da.« »Dakle, jesi li spremna za pustolovinu?« »Jebi se.« »Oh, zaboravio sam. Još jedno pravilo. Opsuješ li me još jednom, tvoja kći umire. Bez daljnjega.« Agentica se počne tresti od bijesa i straha, ne boji se za vlastiti život, već za kćerin. »O.K.«, reče muškarac. »Uzmi ključeve svoga automobila. Idemo na mali izlet.«

94 Prva stvar koju je muškarac naredio agentici Fisher bila je da obuje neke udobnije cipele. »Cipele u kojima možeš trčati«, tako je rekao. Nakon toga joj je rekao da uzme svoje oružje, uđe u auto i vozi na jug te s North Los Angeles Streeta skrene na US-101. »Dobro«, reče agentica Fisher kad napokon skrene na autoput. »Kamo idem?« »Oh, provozat ćemo se do jednog lijepog malog ranča konja.« »Zašto?« »Jer je to izvrsno mjesto za stožer.« »Stožer?« »Pa, objasnit ću ti dok se budemo približavali.« Agentica zna da ga mora zavlačiti da što duže govori, jer to znači da za to vrijeme neće moći nauditi Heather, a to je jedino što je sada važno. »Zašto ovo radiš?« »Zato jer si me nazvala ‘jadnim gubitnikom’, nazvala si me glupanom – pa, ne baš tim riječima, ali jesi. Rekla si da sam manjkav. Što misliš, specijalna agentice Fisher? Misliš li da možeš naokolo širiti laži o ljudima i ne snositi nikakve posljedice? Žao mi je, ali ovaj svijet ne funkcionira na takav način.« »Radiš ovo, oteo si moju kćer«, u nevjerici kaže agentica, »samo zato jer želiš ispriku?« »O, ne, ne. Sada je prekasno za ispriku. No vidjet ćeš što želim kad za to dođe vrijeme. Nisam ja kriv što ti ne cijeniš moj rad. Nisam ja kriv što je tvoj um previše ograničen da bi shvatio veličinu i važnost onoga što radim.«

»Misliš na sakupljanje dijelova tijela?« Muškarac načas ušuti. »Što je?«, navali agentica. »Mislio si da te nismo prokljuvili?« Pomno pazi da ne zvuči previše agresivno. Nema pojma kakva je njegova narav, ali nagađa. Ako se toliko uvrijedio da je oteo njezinu kćer samo zato što ga je na konferenciji za medije nazvala ‘gubitnikom’, tko zna što je sve sposoban učiniti uvrijedi li ga u izravnom razgovoru? »Latinske izreke su ti veoma pametne. Trebalo nam je poprilično vremena dok ih nismo shvatili.

Razmatrali smo nekoliko različitih teorija, ali smo ih na kraju ipak prokljuvili.« »Drago mi je što ste napokon prokljuvili ostavljene tragove, specijalna agentice Fisher, ali pravo pitanje je ovo: jeste li ih zaista shvatili? Vidite li važnost onoga što radim?« »Ne, ne vidim«, prizna agentica. »Ubijaš ljude da bi im uzeo dijelove tijela. Gdje je tu ta velika vizija? Koji je taj veliki plan?« »Stvarno ne vidiš, specijalna agentice Fisher? Živimo u sjebanom svijetu, u lažnom svijetu gdje gotovo više ništa nije stvarno. Kamo god pogledaš, većina onoga što vidiš je lažna, čak i tijela – umjetne jagodične kosti, umjetne usne, umjetni nosovi, umjetna kosa, umjetne trepavice, umjetne grudi, umjetni mišići, umjetne stražnjice, umjetni osmijesi, umjetni zubi, umjetni nokti, umjetna boja kože, očiju, kose... sve je lažno. Naši životi nisu ništa drugo nego jedna velika laž. Na internetu imamo tisuću prijatelja, a u stvarnom životu jedva tri. Pretvaramo se da smo nešto što nismo kako bismo impresionirali ljude koji nam se ne sviđaju. U virtualnom prostoru imamo fantastične živote – stavljamo slike i statuse koji sugeriraju jedno, a u stvarnosti smo nešto sasvim suprotno. Lažemo, varamo, krademo, zavaravamo se, pretvaramo se... činimo sve kako bismo održali lažan privid koji nas usrećuje... zadovoljni smo svojim životima, a ne shvaćamo da nas sve te laži i pretvaranje čine jadnima. Što više lažemo, to smo tužniji, ali jednostavno ne možemo prestati. Sve nas je usisao taj lažni svijet i nitko ne

može iz njega, zato nastavljamo dalje. Nastavljamo se pretvarati.

Nastavljamo lagati. Svi smo mi majstori obmane. Svi mi.« Muškarac ušuti da udahne zrak. »A ja? Ja sam jednostavno vizionar i mogu vidjeti što je stvarno, što je uistinu važno, što je zaista vrijedno na ovome svijetu, ali se, nažalost, ‘istinu’ ne može sakupljati, pa sam odlučio sakupljati narednu najvredniju robu na svijetu. Istinsku ljepotu. Onu vrstu koja se ne može patvoriti, kopirati ni krivotvoriti, bez obzira tko si i koliko novca imaš.« Neka govori, neka nastavi govoriti, ponavlja agentica samoj sebi. »Ti stvarno ne znaš što si učinio, zar ne?«, upita. »Ja točno znam što sam učinio.« »Znaš li nešto o svojoj prvoj žrtvi, Kristine Rivers? Znaš li tko je ona bila? Tko je stvarno bila?« Muškarac ušuti. »Bila je nećakinja direktora FBI-eva NCAVC-a. Znaš li što to znači?

To znači da te Bureau nikad neće prestati tražiti. Nikad.« Agentica ušuti, pušta da muškarac probavi njezine riječi. »Nisam lagala kad sam rekla da se oko tebe zatvara mreža«, nastavi. »Deseci agenata rade na ovom slučaju, svaki pokriva neki aspekt istrage.

Nećeš se moći vječno skrivati. Prije ili kasnije, uhvatit ćemo te, a ja ti mogu pomoći.« Glas joj postane nježniji. »Samo, molim te, pusti moju kćer. Znam da njoj ne želiš nauditi. Ne želiš nauditi nedužnoj četrnaestogodišnjakinji čije razumijevanje ovoga svijeta, ovoga lažnog svijeta koji toliko mrziš, nije jednako kao naše. Molim te, pusti Heather i svjedočit ću u tvoju korist.

Obećavam ti. Reći ću na sudu koliko si bio milostiv.« »Dosta«, reče muškarac ljutitim glasom. »Zar zaista misliš da ću nasjesti na to laskanje?« Muškarac se nasmije. »BIO sam milostiv, zar to nisu prokljuvili vaši patolozi? Nikad nikoga nisam mučio. Nikad nitko nije osjetio bol. Nitko nije patio. Kad su umrli, postavio sam ih u najpristojniji od svih mogućih položaja – da spokojno leže na leđima. Trebali bi mi biti

zahvalni... Znaš li zašto? Jer sam ih učinio besmrtnima. A ti sad želiš razgovarati o tome kako ćeš mi pomoći? Nemoj me nasmijavati. Tko je sad jadan, ha? A što se tiče toga bih li naudio nedužnoj osobi? Zašto ne pitaš Luciu, dadilju svoje kćeri?« Agentica osjeti mučninu u želucu. »Što si joj učinio?« »Recimo samo da je bilo mnogo krvi.« »Što si joj učinio?« Oči joj se napune suzama. »Jednoga dana ljudi će shvatiti ono što radim, specijalna agentice Fisher. U potpunosti će razumjeti moju zbirku. Smatrat će je najdragocjenijom zbirkom na ovom planetu. Vidjet ćeš. Samo im treba malo vremena.« Agentica kroz bluetooth slušalicu čuje tipkanje po tipkovnici. »U redu, približavaš se izlazu na desnoj strani. Skreni tamo.« Agentica slijedi upute pozivatelja sve dok joj ne kaže da parkira uz gusto grmlje s jedne strane zemljane ceste kojom vozi proteklih nekoliko minuta. Nalazi se usred ničega. »Što sada?«, upita. »Sada uzmi mobitel i pozovi ostale članove istražnog tima. Tima s kojim si bila u Tucsonu. Svu trojicu. Reci im da imaš neki novi trag ili što god hoćeš, ali budi uvjerljiva, jer imaš samo tu jednu priliku. Prisili ih da dođu tebi. Idete u osumnjičenikovo skrovište.« Budući da joj nije preostala nijedna opcija, agentica Fisher učini što joj je rekao. »Impresioniran sam«, reče muškarac nakon što je nazvala sva tri broja. »Stvarno ste prokljuvili i Optum platformu.« Agentica od bijesa stisne oči. Kako bi uvjerila Huntera, Garciu i agenta Williamsa da se nađu s njom, morala im je reći da je Odjel za računalni kriminal uspio ući u trag upadu u Optum platformu. Sada ubojica zna da je FBI-u poznato na koji način prikuplja informacije o svojim žrtvama. Čak i

ako se uspiju izvući iz ovoga, ostali su bez jedinog traga koji ih može dovesti do ubojice. »Nije važno«, nastavi muškarac. »A sada čekamo. Ne brini. Vodit ću te kroz svaki korak. Čak ću ti govoriti i što ćeš im reći, ako to bude zahtijevala situacija. I ne pokušavaj napraviti kakvu glupost jer posvuda imam oči. Cijeli ranč je prekriven kamerama i s ovoga mjesta gdje se nalazim mogu upravljati svjetlima, vratima, zvukovima, svime, čime god poželim. Ti se samo moraš točno držati scenarija koji ću ti govoriti i ova mala Heather neće morati strahovati radi velikog zločestog čovjeka.«

95 Muškarac je cijelim putem vodio agenticu Fisher, ponekad joj čak govoreći što će reći ostalima. On je proizveo i onaj zvuk koji je najprije prestrašio agenta Williamsa. Kroz svoje kamere promatrao je kako se dvoje agenata približavaju ulazu prvog boksa na lijevoj strani. Čim je Williams prošao kroz unutarnja vrata koja spajaju prvi i drugi boks, muškarac je naredio agentici da ubije partnera. »Što?«, šapnula je tiho kako je partner ne bi čuo. »Dobro si čula, specijalna agentice Fisher. Želim da ga upucaš. Nemoj oklijevati. Kunem se da ću u protivnom početi rezuckati tvoju kćer. Upucaj ga. Upucaj ga SADA.« »Oprosti, Larry. Tako, tako mi je žao.« »Zbog čega?«, upita Williams. »UPUCAJ GA ili će ova ružna mala kučka početi krvariti.« »Zbog ovoga.« Dvaput je stisnula okidač. »Dobro, a sad se pripremi jer dolaze ona druga dvojica.« Muškarac promatra kako Hunter i Garcia izlaze iz kuće i trče prema staroj konjušnici. Iz daljine upravlja otvaranjem i zatvaranjem vrata kako bi detektivi stekli dojam da je netko tamo. Rekao je agentici što će im reći kad je Hunter predložio da ona i Garcia provjere boksove s desne strane. »U redu«, reče muškarac. »Idemo najprije srediti ovog momka s desne strane. Upravo je ušao u drugi boks. Idi za njim i upucaj ga. Ustrijeli ga triput, ne dvaput. Idi... sada.« Još jednom agentica posluša naređenje, pa po muškarčevu nalogu otrči natrag u prvi boks i pričeka.

Na jednom od svojih monitora muškarac promatra kako je Hunter, začuvši hice, istrčao iz boksa na lijevoj strani. Kad je Hunter ušao u treći boks, muškarac je rekao agentici da otrči tamo i izvede predstavu pretvarajući se da je upravo stigla.

Muškarca ugodno iznenadi izvrsna gluma agentice Fisher. »Ne brini za ovoga«, reče joj muškarac nakon što joj je Hunter rekao da ostane s Garciom i nazove hitnu pomoć. »Ionako će iskrvariti. Pusti ga neka pati. Dovršimo ovo. Idemo dokrajčiti još ovog posljednjeg i obećavam ti da ćeš opet vidjeti svoju kćer.« Muškarac promatra kako se Hunter vraća u prolaz i polako kreće naprijed. »O.K.«, reče agentici. »Idi u četvrti boks. Doći ćeš mu iza leđa. Idemo završiti s ovim.« Muškarac sluša kako agentica Fisher govori Hunteru da baci svoje oružje i gurne ga prema njoj. Iznenađeno razrogači oči kad čuje kako govori Hunteru da joj je oteo kćer. »Što to radiš, specijalna agentice Fisher? Bolje bi ti bilo da se držiš plana jer će tvoja kći u protivnom umrijeti.« »Ne«, odvrati agentica. »Zaslužuje objašnjenje. Svi ga zaslužuju.« Muškarac načas razmisli o tome. Pa što ako kaže tom detektivu zašto radi to što radi? Ionako će umrijeti. »Dobro, nastavi. Skini taj teret sa srca.« Dok promatra Huntera kroz kameru na jednom dugmetu jakne agentice Fisher, muškarca obuzme loš predosjećaj. Ima nešto u tom čovjeku što ga veoma muči. Hunter mu izgleda veoma opasno. Mnogo opasnije od ostale dvojice. Odluči da je došlo vrijeme da jednom zauvijek završi ovu igru. »Dobro. Sad je dosta. Želim da ga upucaš. Želim da ga upucaš SADA, jer ću najprije silovati ovu malu kučku, a zatim ću je razrezati, čuješ li me?

Upucaj ga. Upucaj ga SADA.«

BENG.

96 Hunter nema pojma koliko je puta agentica Fisher stisnula okidač, čuo je samo prvi hitac. Iz nekog je razloga taj jedini hitac zvučao mnogo glasnije od bilo kojeg hica koji je čuo u životu, ali svejedno nije zatvorio oči. Onome tko god ih promatra kroz kamere neće pružiti to zadovoljstvo da ga vidi prestrašena. Umjesto toga, gleda u oči agentice Fisher.

U njima vidi suze i strepnju. Vidi vječnu ljubav majke koja želi zaštititi svoje dijete. Vidi svu borbu kroz koju je prošla, prazninu koju osjeća u duši.

Vidi i kako joj s lijeve strane hitac iz sačmarice praktički raznosi šaku u kojoj drži pištolj.

Dvadeset kalibarska patrona sačmarice sadrži desetke olovnih kuglica.

Nakon izlaska iz cijevi kuglice se na putu prema meti šire poput »smrtonosne kugle«. Ta smrtonosna kugla pogodila je agentičinu šaku, gotovo je potpuno raznijevši. Neke kuglice pogodile su je i u ruku, prsa i trbuh, uzrokujući rasprskavanje krvi, komadića mišića i kostiju na sve strane. Pištolj joj je odletio u zrak, tijelo se poput prazne vreće složilo na tlo.

Hunter pogleda desno i ugleda Garciu i dim koji se puši iz njegove sačmarice. Dvaput trepne kako bi bio siguran da mu se ne priviđa. »Prokleta kučka«, reče Garcia gledajući Huntera. »Pogodila me s tri hica.« Primijeti zapanjen izraz na Hunterovu licu. »Što je, misliš da sam onda kad sam otišao po Blizance uzeo samo njih iz prtljažnika svog auta?« Odmahne glavom, otkopča jaknu i šakom kucne po pancirki ispod nje. »Ma kakvi. Uzeo sam i svoju drugu najbolju prijateljicu – Gospođu Ne Danas. Ne držim ih bez razloga u prtljažniku.« »Ali, krvario si«, reče Hunter.

»Jedan od njezinih metaka okrznuo je unutarnju stranu moje lijeve ruke.« Podigne ruku i pokaže mu ranu. »Boli k’o sam vrag.« Hunter potrči prema agentici koja leži na tlu. Pala je u četvrti boks s desne strane, uz sama vrata.

Garcia potrči za njim. »Da je još jednom upucam?«, upita kad dostigne Huntera.

Hunter podigne prst, stavi ga na usne i odmahne glavom. Pokaže svoje uho i prstom napravi kružni pokret, pokazujući mu da ih netko sluša.

Garcia stane.

Još nekoliko Hunterovih gesta i Garcia zna da su naokolo kamere.

Garcia se vrati natrag i dok pomno promatra zidove boksa tražeći kamere, Hunter brzo provjeri agenticu. Još je živa, ali kroz užasnu ranu na lijevoj ruci gubi mnogo krvi. Hunter skine svoj remen i iskoristi ga kako bi podvezivanjem njezinih žila zaustavio krvarenje, a zatim joj pretraži džepove. Pronađe mobitel, no potpuno je uništen, pogodila ga je jedna kuglica sačme. »Majku ti tvoju«, reče Garcia kad ugleda malu kameru iznad vrata između dva boksa. Priđe joj na vrhovima prstiju i skine je sa zida. Mala je i okrugla, velika je poput dugmeta. »Nema mikrofona«, reče Hunteru. »Ovo je samo video prijenos.« »Tko god je taj tip«, reče Hunter, »sada ovdje više nema uši. Mobitel se raspao na komadiće.« »Kako je ona?«, upita Garcia. »Živa je, ali gubi mnogo krvi. Treba pozvati hitnu.« »Odmah ću.« »I zamotaj nešto oko te rane na ruci«, reče Hunter. »Prije nego što i ti iskrvariš.« »Evo, sad ću.«

Dok Garcia zove pojačanje i hitnu pomoć, Hunter nazove Adriana Kennedya. Nakon toga Hunter ostane s agenticom Fisher, a Garcia obiđe sve boksove u konjušnici i skine sve kamere. Ima ih ukupno trideset dvije – po jedna u svakom boksu i četiri u prolazu na sredini konjušnice.

FBI-evu timu i hitnoj pomoći trebalo je manje od četrdeset minuta.

Adrian Kennedy je u mlažnjaku koji već leti u L.A. Agentica Fisher je još živa, ali bolničari ne zvuče previše optimistično dok govore o njenim šansama za preživljavanje. »Znači, ubojica je oteo njezinu kćer?«, upita Garcia nakon što mu je Hunter ispričao što mu je rekla agentica prije nego što je Garcia pucao u nju.

Zamotao je ruku. »Tako je rekla.« »Znači, najvjerojatnije je mrtva.« »Nisam baš siguran«, odvrati Hunter. »Kako to?« »Tvoj pucanj je smrskao mobitel u njezinu džepu, što znači da ubojica od tog časa više nije čuo što se ovdje događa. Vidio je, ali nije čuo. Vidio je kako si upucao Ericu i kako je poput trupla pala na tlo. Vjerojatno misli da je mrtva.« »Mogla bi umrijeti«, reče Garcia. »Ali još nije mrtva«, odvrati Hunter. »Uglavnom, ako ubojica misli da je agentica Fisher mrtva, što će postići ubijanjem njezine kćeri? Sjeti se, ovaj ubojica je uvijek bio milosrdan prema svojim žrtvama. Nikad ih nije mučio.

Ne pali se na to.« Odmahne glavom. »Ne. Mislim da joj neće nauditi. Mislim da će je jednostavno pustiti.« U tom trenutku osjeti kako mu u džepu jakne vibrira mobitel. »Detektiv Hunter, JUNZ«, javi se. Sluša nekoliko trenutaka, izraz na licu mijenja mu se od umornog do zabrinutog i zatim veoma iznenađenog. »Šališ se. Odmah pošalji te fotografije na moj mobitel. Pričekat ću i zatim te nazvati.«

»Što se događa?«, upita Garcia. »Samo malo«, odvrati Hunter. Svu pažnju usmjerio je na svoj mobitel, čeka zvučni signal stizanja poruke. Signal se oglasi deset sekundi kasnije.

Minutu nakon toga, Hunter opet razgovara s Adrianom Kenedyem.

97 Na jednom od svojih monitora muškarac promatra kako se s lijeve strane agentice Fisher pojavljuje Garcia i povlači okidač na svojoj sačmarici skraćene dvostruke cijevi. »NE!«, vikne muškarac, glas odjekuje među praznim zidovima, no prekasno je. Hitac velikom preciznošću pogodi agenticu Fisher. U zrak sukne grimizna izmaglica, agentica padne na tlo. Istoga časa nestane slika na monitorima koji prikazuju ono što snimaju kamere na dugmadi kožnate jakne agentice Fisher. Ni slušalica mu više ne funkcionira. »Sranje!« Muškarac zna da je pogođen mobitel u agentičinu džepu.

Pogleda druge monitore koji prikazuju ono što snimaju kamere postavljene u konjušnici. Agentica je pala u četvrti boks s desne strane, tik uz vrata. Kamera u tom boksu nalazi se točno iznad vrata, tako da je agentica pala u mrtvi kut. Budući da je ne može vidjeti, muškarac ne zna je li živa ili mrtva. Vidi samo ono što snima jedna od kamera u prolazu između boksova, a to je mali dio njezinih stopala koja se ne miču.

Tada iznenada ugleda Garciu kako je primijetio kameru i pruža ruku prema njoj.

Otkriven je. Šteta, ali umjesto da se naljuti, muškarac se nasmiješi. Nije važno što su našli kamere i mobitel i kožnatu jaknu ili bilo što drugo. Ionako je računao da će se to kad-tad dogoditi. Možda ne toliko brzo, ali bio je siguran da će ih na kraju pronaći. Nije važno, jer ničemu ne mogu ući u trag.

Kamere nije kupio u trgovini. Sam ih je izradio od dijelova kupljenih u mnogim različitim trgovinama. Jaknu je kupio u trgovini rabljene robe. Na tom ranču nema ničega što će FBI-u odati tko je on i gdje se nalazi. Sada zna

da je FBI otkrio njegove upade u Optum platformu, ali on je kompjutorski čarobnjak i zna da nijedan od tih upada ni slučajno ne mogu povezati s njim. Šteta što je ova mala igra završila ovako brzo i na ovakav način, no svakako je bila zabavna.

Muškarac isključi sve monitore i zavali se u stolicu. Osjeća umor, čak i iscrpljenost. Nije spavao pedeset jedan sat. Sada, kad je gotovo s njegovom malom osvetom specijalnoj agentici Fisher, umor ga potpuno shrva. Odluči se malo odmoriti prije nego što se vrati djevojčici. Ona mu više nije ni od kakve koristi. Djevojčica više nema majke. Čak i ako specijalna agentica Fisher preživi, preostali dio života provest će u zatvoru. Mogao bi djevojčicu osloboditi njezina jada.

Možda će još samo ovaj put biti milostiv.

98 Zapanjuje koliko svjetlo i mrak mogu promijeniti percepciju vremena.

Uzmite, na primjer, svaki kasino u Sjedinjenim Državama. Jačina svjetla u njihovim igračnicama je pod stalnim nadzorom – dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana tjedno u njima vlada odgovarajuća uravnoteženost svjetla i boja koja ne umara ljudsko oko. Stoga kockari često izgube pojam o vremenu. Čini im se kao da su za kockarskim stolom proveli samo jedno poslijepodne, a kad tamo, ispostavi se da je prošao dan i pol.

Heather Fisher proživljava to isto iskustvo, ali u potpunom mraku i bez svih luksuza koje nude kockarnice Las Vegasa. Davno je izgubila pojam o vremenu.

Nakon što joj je muškarac dopustio da razgovara s majkom preko mobitela, zatvorio ju je u mračnu sobu, a ona je čekala i čekala i čekala.

Majka je rekla da dolazi po nju, ali još uvijek nije došla. Nakon što je čekala naizgled cijelu vječnost, zaspala je u suzama.

Strašno joj nedostaje majka, ali najviše ju ražalosti činjenica što nakon nastave neće moći otići u park i naći se s dečkom. Stvarno joj se sviđa. Bio je poput nje, drukčiji, ali njih dvoje se dobro razumiju i uvijek se smiju istim stvarima. To joj se jako sviđa. Sviđa joj se i kad sjedi do nje, kad je drži za ruku, kad joj se smiješi, a kad ju je prošli petak poljubio u obraz, osjetila je neku čudnu toplinu iznutra.

Muškarac joj je uzeo mobitel pa ne može javiti dečku da neće doći na sastanak. Užasava se pomisli da zbog toga dječak više neće htjeti doći u park i sastajati se s njom. Da više neće sjediti do nje, smiješiti joj se ili je držati za ruku.

Zašto je taj muškarac tako zločest? Nikad mu ništa nije učinila.

Kad se sljedeći put probudi, soba je jednako mračna kao i uvijek.

Gladna je i žedna, hladno joj je, madrac na kojem leži kao da je napravljen od betona. Boli je svaki mišić na tijelu, posebno oni na vratu. Posjedne se, krv joj šumi u ušima, zbog toga osjeća vrtoglavicu. Odjeća joj je potpuno mokra i ne miriše baš lijepo. To joj se stvarno nimalo ne sviđa.

U oči joj opet navru suze. Ne može shvatiti što joj se događa. Zašto je u toj prostoriji? Tko je taj muškarac? Zašto mora sjediti ovdje u mraku? I zašto po nju nije došla njezina majka kad je rekla da će doći? Njezina majka joj nikad nije lagala.

Tada se nečega sjeti. Možda je ovaj muškarac dječakov otac. Možda je saznao da se njegov sin Thomas nakon nastave sastaje s njom u parku, a on to ne odobrava, ne želi da njegov sin sjedi do nje, da joj se smiješi, da je drži za ruku. Muškarac to ne želi jer je ona drukčija. Ali i Thomas je drukčiji, a on joj se stvarno, stvarno jako sviđa. Da može, svaki bi dan sjedila uz njega.

Heather zatvori oči i zajeca. Plakala je i plakala, a onda je začula kako se izvana približavaju koraci. Brzo obriše suze i skoči na noge. »Mamice?«, zazove i pipajući oko sebe u mraku, krene prema vratima. »Mamice, ovdje sam.« Začuje stavljanje ključa u bravu. Ključ se okrene jednom, dvaput, triput. »Mamice?« Vrata se napokon otvore, svjetlo iz hodnika prodre u sobičak. Heather trepne i okrene lice na drugu stranu. Od iznenadnog jakog svjetla bole je oči. »Mamice?«, zazove još jednom. »Nije mamica«, odvrati muškarac snažnim i odlučnim glasom.

Daljinskim upravljačem u ruci uključi svjetlo u sobičku.

Heather trepne još nekoliko puta, dok joj se oči ne priviknu na svjetlo.

Muškarac uđe u sobu, pusti da se vrata iza njega tiho zatvore.

Heather zadršće.

»Mamica ne dolazi po tebe.« Muškarac spremi daljinski upravljač u džep hlača i izvadi gumene rukavice. »Nitko nikad neće doći po tebe... Osim mene.«

99 FBI-ev konvoj specijalnog tima za oružje i taktiku sastoji se od tri crna terenca. U svakom je pet agenata posebno istreniranih za napad. Vođa tima je specijalni agent Trevor Richardson, bivši vojni časnik s više od sedamnaest godina iskustva u tajnim misijama i crnim operacijama. Njegov tim je najbolji u FBI-u, svi su nabrijani i spremni za napad.

Adresa ih dovede u veoma tihu ulicu u predgrađu Chula Viste, drugog najvećeg grada na području megalopolisa San Diego u južnoj Kaliforniji. U ulici su samo tri kuće, sve uvučene od ceste i dovoljno udaljene jedna od druge da se u svakoj može održavati veoma glasna zabava, a da to nimalo ne smeta susjedima. Kuća koju traže je najveća od svih, nalazi se na vrhu brežuljka. Tim specijalaca je već dobio građevinske nacrte imanja. Zgrada je golema jednokatnica, sa šest spavaćih soba na katu, svaka s vlastitom kupaonicom, tri od njih imaju veoma čudan oblik. U prizemlju je velika kuhinja, blagovaonica, dnevna soba, radna soba i još jedna prostorija koja može biti bilo što – soba za igre, kino, laboratorij, galerija... što god vlasnik odluči, doista. Podrum je golem no, iako tim zna za njegovo postojanje, njegov tlocrt im je potpuna nepoznanica.

Izvana kuća izgleda najimpozantnije od ostalih na ulici, s velikim, dobro njegovanim prednjim vrtom i prilaznim putem koji završava na širokom popločanom dvorištu ispred garaže za tri automobila s desne strane. Ispred jednih vrata garaže parkiran je Infinity QX80 – upravo onaj automobil koji traže.

Vlasnik kuće i automobila je Arthur Weber, tridesetčetverogodišnji kompjutorski stručnjak i poduzetnik koji je u dobi od dvadeset pet godina, zahvaljujući uspješnosti svoje kompanije za mobitelske aplikacije – Walking Gadgets, više puta postao milijunaš. Prije dvije i pol godine prodao je

kompaniju za pravo bogatstvo i otada je, sudeći prema onome što je tim uspio prikupiti u tako kratkom vremenu, postao neka vrsta pustinjaka, potpuno se povukavši iz društvenog života. Gospodin Weber se nikad nije ženio, nema djece i nema bliskih srodnika. Odgojila ga je samohrana majka, njegov otac ih je napustio i prije njegova rođenja.

Tri FBI-eva terenca zaustave se ispred dvorišnih vrata kuće gospodina Webera u trenutku kad do svitanja ima još četrdesetak minuta. »O.K., slušajte«, reče agent Richardson kad se svih petnaest agenata okupe u krugu. »Kao što sam prije objasnio, podijelit ćemo se u tri tima – Alfa, Beta i Gama. Gama tim će ući u kuću i odmah nastaviti gore na kat.

Beta tim će pregledati prizemlje, a tim Alfa će se uputiti u nepoznato, u ovaj podrum. Ja ću voditi Alfa tim. Collins će voditi Beta, a Gomez Gama tim.« Pogleda na sat. »Sunce izlazi za nešto više od trideset minuta i hoću da dotad sve ovo bude gotovo.« »Razumijemo, gospodine«, odvrate jednoglasno četrnaestorica. »Ovako stoje stvari«, nastavi agent Richardson. »Tko god je taj tip, nema pojma da jutros dolazimo po njega. Faktor iznenađenja je na našoj strani i neka tako i ostane. Bez glasnih zvukova. Čim uđete unutra, članovi tima sporazumijevaju se samo gestama. Vođe timova održavaju minimalnu radio-komunikaciju. Na umu morate imati jednu stvar: ako je ovo naš momak, odgovoran je za najmanje pet ubojstava, jedna od žrtava bio je naš kolega agent. Tip je veoma pametan i lukav, ali je dobra stvar ta što najvjerojatnije ne nosi oružje. Loša je, kao što sam prije rekao, što kao taokinju drži djevojčicu i možda je drži upravo u ovoj kući. O tome nemamo nikakvog saznanja i zbog tog razloga želim da hodate kao po jajima.

Djevojčica se zove Heather. Ima četrnaest godina. Ima Downov sindrom i kći je jedne FBI-eve specijalne agentice.« Podigne tablet, na zaslonu je Heatherina fotografija. »Ovo je ona i danas je naš prioritet. Je li to jasno?« »Da, gospodine.«

»Arthura Webera treba uhvatiti živa, zato se ubojita sila može koristiti jedino ako to bude nužno. Ukaže li se takva prilika, želim da ga smaknete bez oklijevanja.« »Razumijemo.« Agent Richardson pogleda svoju elitnu ekipu – četrnaestoricu opakih tipova »nemoj-se-zajebavati-sa-mnom« kojoj bi bez imalo oklijevanja povjerio svoj život. »U redu«, reče zaključivši. »Kad uđete, čuvajte jedan drugome leđa i pregledajte svaki kutak. Napuni, zakoči i sretno. Idemo po tog kurvinog sina.«

100 Sva tri tima kreću se brzo i tiho, bez problema prođu kroz dvorišna vrata i začas stignu do prednjeg travnjaka. FBI je već kontaktirao kompaniju koja je instalirala alarmni uređaj u kuću Arthura Webera, pa je cijeli sustav isključen bez znanja vlasnika, tako da se nitko ne mora brinuti za rezanje ili premošćivanje električnih žica. Čim priđu kući, tim Alfa je zaobiđe i krene prema stražnjim vratima, dok Beta i Gama timovi ostanu na prednjim. »Beta i Gama tim na položaju, prijem«, čuju izjavu vođe Beta tima kroz slušalice. »U redu«, odvrati agent Richardson i kimne jednom agentu koji potom provuče cijev s optičkim vlaknima ispod stražnjih vrata. Cijev je spojena sa zaslonom veličine dvanaest centimetara. »Čisto«, reče agent, kimne Richardsonu i počne provjeravati bravu. »Alfa tim također na položaju, prijem«, odvrati Richardson. »Gotovo«, reče agent nakon što je završio s obijanjem brave. »Stražnja vrata obijena«, reče Richardson u mikrofon. »Ulazimo, prijem.« »Prednja vrata obijena«, stigne odgovor vođe Beta tima. »Ulazimo, prijem i odjava.« Noseći najnovije infracrvene naočale za noćni vid, sva tri tima uđu u kuću kroz prednja i stražnja vrata i poput duhova na groblju prelaze iz prostorije u prostoriju koje su im poznate samo iz dobivenih tlocrta.

Gama tim nahrupi kroz prednja vrata i za točno tri sekunde stigne do stubišta koje vodi na kat. Sekundu kasnije svi članovi tima su na gornjem katu.

Beta tim krene za Gama timom i započne pretraživati prizemlje iz ulaznog predvorja, zatim skrenu u dnevnu sobu.

Alfa tim uđe u kuću kroz kuhinju. Vrata koja vode u podrum ucrtana su u tlocrt pokraj velikog dvokrilnog hladnjaka na južnom zidu. »Otključana su«, signalizira vođi Alfa tima agent koji je prvi stigao do njih. »Najvjerojatnije je dolje«, pomisli Richardson i signalizira ostatku tima da nastave dalje u formaciji dva i dva. On će biti na čelu.

Iza vrata je široko betonsko stubište. Tik iznad ulaza nad glavama im visi žarulja, no nije uključena. Richardson signalizira svome timu da nastavi dolje prema drugim vratima na dnu. Između prvih i drugih vrata ima dvanaest stuba.

Druga vrata su isto otključana. S druge strane ne dopire svjetlo.

Richardson signalizira agentu iza sebe da razvali vrata, a ostali nasrnu unutra. Započne odbrojavati prstima... tri... dva... jedan.

Tim nahrupi kroz vrata. Uđu u veliku prostoriju s drvenim policama na nasuprotnom zidu. Police su podijeljene u zasebne odjeljke različitih veličina, u svakom je prozirna staklenka. U zraku se osjeća miris laboratorija. »Koji je ovo klinac?«, pomisli Richardson, dok svi promatraju sadržaj staklenki.

Pregledaju prostoriju i krenu prema drugim vratima – također nezaključanim. Uđu u hodnik s betonskim zidovima i podom, bijelim stropom i dugim neonkama. Ovdje su svjetla uključena.

Kako svjetlo ne bi zaslijepilo agente, njihove naočale za noćni vid automatski se prilagode svjetlu. Ipak, svi ih svejedno skinu.

Hodnik je ravan nekih desetak metara, zatim skreće ulijevo.

Tim oprezno i nečujno napreduje. »Ovdje vođa Gama tima«, začuje Richardson glas kroz slušalicu. »Kat je čist. Nijedan subjekt nije gore, no našli smo neku vrstu kontrolne sobe.

Unutra je improvizirani kontrolni stol i, ni manje ni više, nego deset monitora. Pokušali smo ih uključiti u nadi da ćemo vidjeti gdje drži djevojčicu, ali na zaslonima se pojavio samo snijeg. Ako su i primali ono što negdje snimaju neke kamere, sada su sve isključene. Tu je i ploča puna nacrta nečega što izgleda kao daljinsko uključivanje naprava i svjetala.

Prema tim nacrtima, te naprave su stavljene negdje na neka klizna vrata, tako da se mogu iz daljine otvarati i zatvarati, zato budite posebno oprezni, prijem.« »Razumijem«, odvrati Richardson. »Pretpostavljamo da je subjekt, barem jedan od njih, dolje u podrumu. Osigurajte tu kontrolnu prostoriju s nacrtima i čekajte daljnje upute, prijem.« »Razumijem. Treba li vam pomoć tamo dolje? Prijem.« »Negativno, vođo Game. Prijem i odjava.« Kad Alfa tim zađe za ugao hodnika, ugledaju dvoja vrata na zidu s lijeve strane. Ispod jednih dopire svjetlo.

Richardson signalizira svom timu da provali ta vrata. Tim se još jednom pripremi.

Jedan agent priljubi se leđima uza zid s desne strane i veoma pažljivo pritisne kvaku. Nekoliko sekundi kasnije, dok drži do kraja pritisnutu kvaku, kimne Richardsonu, pokazuje mu da su vrata otključana.

I opet započne odbrojavanje prstima.

Tri...

Dva...

Jedan...

Agent koji stoji uza zid jednim spretnim pokretom širom otvori vrata.

Djelić sekunde kasnije, u otvorenu prostoriju nahrupe ostala četiri člana tima.

101 »Mamica ne dolazi po tebe«, reče muškarac kad vrati daljinski upravljač u džep hlača i počne navlačiti rukavice. »Nitko nikad neće doći po tebe... Osim mene.« Možda zbog iskrenosti u muškarčevu glasu ili zato što je u svakoj njegovoj izgovorenoj riječi osjetila opasnost, kad joj je prišao i stavio ruku na lijevo rame, djevojčica izgubi kontrolu. Strah koji je isprva bio samo neugodan osjećaj u trbuhu sada se brzo proširi i ostatkom njezina tijela, očitujući se u nekontroliranom drhtanju i nakupljanju suza u njenim očima koje joj se počnu slijevati niz obraze.

Ne može se pomaknuti, paralizirana je od straha. Od straha se popiša u gaćice.

Muškarac je s gađenjem pogleda. Obilazi oko nje i kad stane točno iza njezinih leđa, vrata male prostorije širom se otvore i u tren oka unutra nahrupi pet FBI-evih agenata.

Iako je veoma šokiran, muškarac ipak uspije brzo premjestiti ruku s djevojčičina ramena na njezin vrat i privući je bliže sebi. »Ne miči se!«, istovremeno vikne pet različitih glasova. Pet jurišnih pušaka upereno je u istu točku na muškarčevim prsima. »Pusti djevojčicu«, naredi agent Richardson. Glas mu je smiren i veoma odlučan.

Muškarac ništa ne odgovori, njegova velika snažna šaka u cijelosti prekriva djevojčičin vrat, vrhovi prstiju spajaju mu se na njezinu zatiljku. Ne treba mu druga ruka da bi je zadavio. »Pusti djevojčicu«, ponovi Richardson. »Gotovo je. Znaš da ne možeš pobijediti.«

»Ne bih bio toliko siguran u to«, odvrati muškarac. Pogleda svoju ruku, zatim petoricu agenata.

Heather pokušava disati kroz nos, no jedva uspijeva udahnuti malo zraka, cijelo tijelo trese joj se od napora. Sada se njezine suze slijevaju po muškarčevoj ruci. »U redu je, Heather«, reče agent Richardson. Iako se obraća djevojčici, ne skreće pogled s muškarca koji stoji ispred njega i drži djevojčicu za vrat. »Poslala nas je tvoja mama. Mi radimo s njom. Odvest ćemo te kući, dušo.« Djevojčica pokušava nešto reći, ali joj muškarac snažno stišće grlo pa joj glasnice uspiju proizvesti samo cviljenje. »Treba mi samo djelić sekunde da joj slomim vrat«, reče muškarac izazovno gledajući agenta Richardsona u oči. »Ti to znaš, zar ne?« »Stvarno želiš razgovarati o šansama i brojevima?«, odvrati Richardson. »No, dobro, možemo. I da reagiraš brzinom svjetlosti, trebala bi ti otprilike sekunda da napraviš to čime prijetiš, ali će ti trebati obje ruke da to napraviš brzo. Jednom rukom trebat će ti jedna, možda čak i dvije sekunde više, a sjeti se, morao bi to napraviti brzinom svjetlosti. Problem je tome što svi mi imamo modificirane jurišne puške Ml6, s municijom koja se ispaljuje velikom brzinom. To znači da će zrno iz naših cijevi izaći prosječnom brzinom od 90 metara u sekundi ili 324 kilometra na sat.

Udaljenost između našeg oružja i tebe je oko dva i pol metra, par centimetara manje-više. Ubacimo li sve to u jednadžbu, dobit ćemo rezultat da će se svako naše zrno zabiti u tvoja prsa za otprilike 0,00002 sekunde. To ne mogu usporediti gotovo ni s čim, ne mogu ti dati bolji primjer, jer ništa drugo na ovome svijetu ne može putovati tolikom brzinom. I zato, kao što rekoh, kako god pogledaš na ovo, izgubio si. Ti i djevojčica idete s nama, htio ti to ili ne. Djevojčici se ništa neće dogoditi, tu nema nikakve sumnje, ali ti možeš birati – neozlijeđen ili u vreći za trupla. I dajem ti tri sekunde da odabereš. Tri...« Gledajući Richardsona u oči, muškarac shvati da je igra gotova. »Dva...«

Prsti bolje obuhvate okidače. »Jedan...« Muškarac ispusti djevojčičin vrat.

102 Dva dana kasnije »Agentica Fisher je izvan opasnosti«, obavijesti Adrian Kennedy Huntera, Garciu i načelnicu Blake. Tog je jutra opet stigao avionom iz Washingtona. »Ostala je bez ruke. Amputirana joj je do lakta.« Pogleda Garciu, ali Garcia ne skrene svoj pogled. »Što je s njezinom kćeri?«, upita Hunter. Sjedi na svojoj stolici, isprepleo je prste ispod brade, lakte naslonio na naslone za ruke. »Jesi li je upoznao?«, upita Kennedy. »Ne, nažalost, nisam.« »Trebao bi. To je najslađa djevojčica na svijetu, a osim toga, ti si joj spasio život.« »Volio bih je upoznati jednoga dana«, odvrati Hunter. »Uostalom, kako je ona?« »Dobro je. Naravno da je malo potresena i uznemirena jer je njezina majka ostala bez ruke, ali bit će dobro.« »Kad smo već na toj temi«, upadne načelnica u razgovor, »kako ide cijela priča, Roberte? Kako si, u situaciji kad si upao u njegovu zasjedu, odjednom došao do ubojičine adrese?« Hunter slegne ramenima. »Pokušavao sam spojiti neke činjenice i tada mi je sinula ideja«, objasni. »Znamo da je ubojica putovao. Ubio je četiri žrtve u četiri različite države. Imajući to na umu, pokušali smo pročešljati popise putnika avionskih kompanija, tražeći ime koje se ponavlja bilo pri dolasku ili odlasku iz ta četiri grada, negdje u vrijeme kad su se dogodila ubojstva.«

»Da«, reče načelnica. »Rekao si mi da je to labav trag i da iz toga nisi dobio ništa.« »U pravu ste«, potvrdi Hunter. »Iz tih popisa putnika nismo mogli izdvojiti nijedno ime, ali ne zato što ideja nije bila dobra, već je metoda bila pogrešna.« »Kako to?« »Kad smo pročešljavali popise putnika«, odvrati Hunter, »nismo znali da je Arthur Weber kolekcionar. Tada smo se još uvijek držali teorije o umjetničkom djelu, ali kad smo shvatili što zapravo radi, trebalo je promijeniti neke parametre u istrazi. Arthur Weber je skupljao dijelove tijela, što znači da je te dijelove nakon ubojstva žrtava morao prevesti do mjesta gdje drži svoju zbirku – do svoje galerije, da to tako kažem.« Odmahne glavom. »To ni u ludilu nije mogao činiti vozeći se javnim prijevozom. Jednostavno nije smio riskirati i nadati se da će ti dijelovi tijela bez problema proći kroz kontrolu na aerodromima, autobusnim ili željezničkim postajama. Što bi bilo da se nešto dogodi s prtljagom? Ili da dođe do prometne nesreće? Ili čega drugoga? Ima previše nepoznatih faktora, a osoba kao što je Arthur Weber nikad ne bi toliko riskirala.« »I zato je putovao svojim automobilom«, zaključi načelnica Blake. »Tako je«, potvrdi Hunter. »Drugi čimbenik koji me prisilio da se zamislim bio je taj što je, kako bi dobio predmete za svoju zbirku, Arthur Weber bio spreman otputovati u svaki dio zemlje, bez obzira koliko je udaljen, što je upućivalo na to da ima veoma dobar i snažan automobil.

Vjerojatno i veoma udoban – nešto između srednjeg i velikog terenca.« Načelnici nije teško slijediti njegovu logiku. »Došavši do ta dva parametra«, nastavi Hunter, »nazvao sam Adriana koji je pak nazvao Državni ured za transport. Jedino oni imaju opremu za provođenje istrage koju sam imao na umu.« »Prometne kamere«, reče načelnica. Sada u cijelosti može slijediti Hunterov tok misli.

Hunter kimne. »One koje pokrivaju ulaze i izlaze iz ta četiri grada.

Rekao sam mu da započne s datumima kad su počinjena ubojstva i krene naprijed, ne unatrag. Zaključio sam da je ubojica mogao stići u te gradove na dan ubojstva ili neki drugi dan prije toga – možda danima ili čak i tjednima prije – sve ovisi o tome koliko se pripremao za svako ubojstvo, a što je, uvjeren sam, variralo od žrtve do žrtve. No kad je jednom dobio željeni predmet za svoju zbirku, može se zaključiti da ga u tom gradu više ništa nije zadržavalo i da je želio što prije otići iz njega.« »Znači, potraga je ograničena samo na registracijske pločice terenaca«, reče načelnica. »Oni koji su iz tih gradova otišli određenih dana, što je znatno suzilo potragu.« »Svakako jest«, odvrati Hunter. »Ali su nam ipak trebala dva dana dok nismo dobili podudaranje. Terenac Arthura Webera, Infinity QX80, snimljen je kako dan nakon ubojstva Kristine Rivers izlazi autocestom I-94 iz Detroita. Snimljen je i na US Route 400 na izlazu iz Wichite, dan nakon ubojstva Alberta Greenea. I zatim opet na I-5 na izlazu iz Los Angelesa i u smjeru San Diega dan nakon pronalaska trupla Linde Parker i posljednji put na I-19, na izlazu iz Tucsona dan nakon ubojstva Timothya Davisa. Previše slučajnosti, ali smo ipak mnogo riskirali, jer nismo imali dovoljno vremena sve provjeriti. Tu informaciju primio sam onoga dana kad smo upali u njegovu zasjedu, otprilike jedan sat nakon dolaska vozila hitne pomoći i tada sam nazvao Adriana i dao mu ime i adresu.« »Nije me bilo briga jesmo li sve dobro provjerili ili ne«, preuzme riječ Kennedy. »Tada je u opasnosti bio život djevojčice. Nisam bio spreman riskirati ga zbog formalnosti, pa sam odmah poslao najbolji FBI-ev tim specijalaca. S obzirom na veoma ograničene podatke o lokaciji i subjektu, napravili su nevjerojatan posao.« »I taj Arthur Weber je stvarno u svojoj kući imao galeriju s dijelovima ljudskih tijela?«, upita načelnica. »Da«, potvrdi Adrian. »Dolje u podrumu. Niste vidjeli fotografije?

Poslao sam ih Robertu i detektivu Garcii.«

»Nisam«, odgovori načelnica. »I da budem iskrena, nisam sigurna želim li ih uopće vidjeti. Ali sam pročitala dosje koji sada imamo o Arthuru Weberu. Majka ga je podučavala kod kuće, je li tako? Prisiljavala ga je da uči latinski i grčki i bila je opsjednuta savršenstvom – fizičkim savršenstvom.« »Točno tako«, reče Garcia. »Njezino podučavanje kod kuće više je sličilo zatvoru nego školi. Arthur Weber nije smio izlaziti van. Odrastao je potpuno izoliran. Sve do dvadeset druge godine komunicirao je samo s majkom, veoma dominantnom i pretjerano revnom ženom, opsjednutom fizičkim savršenstvom, opsesijom koja ju je otjerala u ludilo. U dobi od četrdeset pet godina imala je trideset osam plastičnih operacija.« »Trideset osam?«, lecne se načelnica.

Garcia kimne, zatim nastavi: »No, nažalost, njeno ludilo se nije odrazilo samo na njoj. Htjela je i da njezin sin jedinac bude fizički savršen, to jest, onakav što je ona smatrala fizički savršenim. Sjećate li se da sam vam rekao kako je sve do dvadeset druge godine Arthur komunicirao samo sa svojom majkom?« »Da.« »Prva osoba s kojom je komunicirao osim majke bio je estetski kirurg.« »Prisilila ga je da ode na plastičnu operaciju?«, zapanjeno upita načelnica. »Na petnaest operacija«, potvrdi Garcia, zatim joj pokaže fotografiju Arthura Webera. »Ovo je on u dobi od osamnaest godina.« Pokaže joj drugu fotografiju. »A ovo je u dobi od trideset godina.« Načelnica zine od čuda. »Ne zezaš me? Ovo je ista osoba?« Arthur Weber na prvoj slici nema nijedne zajedničke crte lica s Arthurom Weberom na drugoj slici. Oči, nos, čeljust, jagodične kosti, čelo, usne, brada, zubi, uši, sve izgleda drukčije. »Izgledao je mnogo bolje prije operacija«, komentira načelnica.

»Isto tako«, nastavi Garcia, »vjerojatno samo zato da udovolji majci, Arthur je kod kuće počeo studirati medicinu – čitao je knjige, gledao videe, pretraživao internet... što li sve ne.« »Sada bi bilo dobro spomenuti Arthurov kvocijent inteligencije«, doda Hunter. »Iznosi sto pedeset dva, što ga svrstava u skupinu genija.« Načelnica Blake ga namršteno pogleda. »Pokušavam reći da je samo iz knjiga jednako dobro i bez ikakva problema naučio gradivo, jednako kao da je pohađao neko od sveučilišta Ivy Leaguea. Odatle potječe sve njegovo medicinsko znanje – iz knjiga.« »Što je s njegovom kompjutorskom kompanijom?«, upita načelnica. »Odakle se ona stvorila? Zar nije na njoj zaradio svoje bogatstvo?« »Jest«, odgovori Hunter. »Sve je postigao svojom genijalnošću. Iz onoga što smo saznali, Arthur Weber bio je prirodno nadaren za kompjutore. Počeo je petljati po njima dok je bio mali, u potpunosti je shvaćao način njihova rada – kodiranje, elektroniku... sve. U dobi od deset godina počeo je stvarati vlastite aplikacije. Otada se sve razvijalo prirodnim tokom. U dobi od dvadeset tri godine osnovao je svoju kompaniju, a u dobi od dvadeset pet već je postao milijunaš.« »I što mu se dogodilo?«, upita načelnica. »Na njega je prešla opsjednutost njegove majke fizičkim savršenstvom?« »Na obratan način«, odgovori Hunter kimajući. »Što to znači, Roberte?« »Trebat će bezbroj terapeutskih seansi da bi se došlo do pravog razloga«, objasni Hunter. »I to samo ako gospodin Weber bude htio govoriti. No majčina opsesija je nesumnjivo na njemu ostavila mnogo dublje ožiljke od onih fizičkih. Ožiljke koje nijedan plastični kirurg nikad neće ukloniti. No stvar je u tome što, za razliku od svoje majke ili vjerojatno upravo zbog majke, Weber nije želio biti savršen. Njegova majka je to iskušala na njemu i nije upalilo. To je znao. U to se uvjerio. Sva je prilika da

ju je mrzio zbog toga, ali se svejedno divio savršenstvu. Morao se diviti. To mu se urezalo u mozak vjerojatno dok je još bio beba.« »I zato je tražio ljude sa savršenim dijelovima tijela?«, skeptično upita načelnica. »S neobičnim i rijetkim dijelovima«, odvrati Hunter. »Ali ne na nakazan način, već s prirodnim, veoma rijetkim svojstvima.« »Znači, nije mrzio te ljudi zato što su savršeni«, zaključi načelnica. »Zavidio im je.« »Da, tako mislimo«, potvrdi Hunter. »Zbog toga ih vjerojatno nikad nije mučio, ali opet kažem, prava istina o najmračnijim demonima Arthura Webera izaći će na vidjelo jedino ako on ikada odluči progovoriti.« »Njegova majka je umrla prije tri i pol godine«, preuzme riječ Garcia. »Zbog komplikacija nakon jedne od njezinih plastičnih operacija. To je vjerojatno unijelo još veću zbrku u njegov um. Godinu dana nakon njezine smrti prodao je svoju kompaniju. Nagađamo da je tada počeo s planiranjem svoje zbirke. Uz njegovo kompjutorsko znanje, upad u integriranu informacijsku i tehnološku Optum platformu radi dobivanja zdravstvenih kartona žrtava nije bio nikakav problem. Ostalo je povijest, kako se to lijepo kaže.« »Je li imao još žrtava u planu?«, upita načelnica. »Zna li netko?« »Očito jest.« Ovaj put odgovori Kennedy. »Sedamnaestogodišnjakinju iz Sentinela, veoma malog mjesta u Arizoni. Djevojka ima potpunu heterokromiju – jedno tamnosmeđe i jedno svijetloplavo oko. Veoma, veoma rijetka pojava.« »Ona nema pojma da joj je spašen život, zar ne?«, upita Garcia.

Kennedy samo odmahne glavom. »A gdje je sada Arthur Weber?«, upita načelnica. »U ambulanti jednog od naših federalnih zatvora«, odgovori Kennedy. »U ambulanti?«, upita Hunter.

»Jučer ujutro se onesvijestio zbog teškog trovanja hranom«, objasni Kennedy. »Arthur Weber je opsesivno-kompulzivna osoba. Kod kuće nikad nije odstupao od svojih uobičajenih obroka. Čini se da njegov želudac ne podnosi baš dobro kuhinju u našoj federalnoj ustanovi. Barem, ne još.« Taj komentar svima na usne izmami osmijeh.

103 Toga jutra, zbog kamiona u kvaru u blizini izlaza broj četiri, Tyleru Weaveru treba točno dvadeset osam minuta i trideset jedna sekunda da prijeđe četrnaest kilometara između svoje kuće i posla. To je otprilike dvanaest minuta više nego obično. Na parkiranje potroši još četrdeset osam sekundi. Na hodanje od parkirališta do ulaza za osoblje utroši još trideset tri sekunde. Provjera na ulazu, registracija kartice, spremanje torbe u ormarić i brz posjet zahodu, oduzmu mu još osam minuta i četrdeset devet sekundi.

Točenje kave u prostoriji za osoblje i hod do kontrolne sobe oduzmu mu dodatnu minutu i dvadeset sedam sekundi – što znači da je Tyleru Weaveru, stražaru u kontrolnoj prostoriji ambulante federalnog zatvora, sveukupno trebalo točno četrdeset minuta i osam sekundi kako bi od svoje kuće stigao u najgori dan u svom životu. Čim bi se počeo približavati zapadnom krilu kontrolne prostorije – najstrože čuvanom dijelu zatvora – stražar Weaver osjetio bi kako njegovo srce iz normalnog kucanja prelazi u tahikardiju. Četvrtasta kontrolna prostorija s velikim prozorima otpornima na metke nikad, baš nikad nije prazna, u njoj su uvijek, u svako doba dana i noći, najmanje dva policajca, ali negdje s polovice hodnika stražar Weaver ne vidi nikoga, što je prva činjenica koja ga zabrine. Potom slijedi zabrinjavajuća činjenica broj dva: blindirana vrata kontrolne prostorije širom su otvorena i tamo nema nikoga, ali ga od svega najviše zabrine velika krvava mrlja koju ugleda s unutarnje strane neprobojnog stakla. »Ne, ne, ne...« Glas mu je sve jači kako iz normalnog hoda prelazi u najbrži sprint u životu. Sa svakim korakom veliki svežanj ključeva koji mu visi s pojasa glasno se odbija od njegova desnog bedra.

Za dvije sekunde stražar Weaver stigne u kontrolnu prostoriju i tada noćna mora postane stvarnost.

Na podu, u velikoj lokvi krvi, leže stražari Vargas i Bates, obojici je prerezano grlo. »Isuse Kriste!« Weaver mora prekoračiti Vargasovo tijelo kako bi stigao do krvlju poprskanih monitora. Toga dana samo je jedan strogo čuvani zatvorenik trebao biti u ambulanti. Weaver provjeri monitor koji prenosi sliku iz ambulantne ćelije broj jedan.

Prazna je.

U ćeliji leži još jedno truplo, potpuno golo. Stražar ga odmah prepozna – pripada stražaru Torresu.

Osjeti kako mu nestaje zraka. Jedva uspijeva disati. »Sranje, sranje, sranje.« Iako zna da je prekasno, stražar Weaver najprije uključi alarm, zatim drhtavim prstima nazove FBI-evu akademiju u Quanticu.

104 »Pogreb specijalnog agenta Larrya Williamsa bit će za dva dana«, reče Kennedy na odlasku iz Hunterova i Garciina ureda. »Održat će se u Washingtonu D.C. Mislio sam da biste to htjeli znati, u slučaju da želite doći.« »Bio je dobar agent«, reče Garcia. »Jedan od mojih najboljih«, odvrati Kennedy. »Što će biti sa specijalnom agenticom Fisher?«, upita načelnica Blake. »Više nije specijalna agentica«, odgovori Kennedy. »A kad izađe iz bolnice, otići će u zatvor, tu nema nikakve sumnje. Neće biti suđenja, jer je već rekla da se ne protivi nijednoj iznesenoj optužbi.« U Kennedyevim očima pojavi se tuga. »I ona je bila dobra agentica, ali je prije svega bila majka. S tim se ništa ne može mjeriti. Ona je jednostavno slijedila svoje srce.

Učinila je što je morala da bi spasila svoju kćer.« Kennedy zastane uz vrata ureda. »Rekla mi je da ti kažem da će zauvijek biti tvoja dužnica, Roberte.« »Moja dužnica? Zašto?« »Zato što si spasio život njezine kćeri. Rekla mi je da ti kažem kako si ti uspio učiniti ono u čemu je ona zatajila.« U tom trenutku zazvoni Kennedyev mobitel. Izvadi ga iz džepa i prinese uhu. »Direktor Adrian Kennedy«, javi se.

Narednih nekoliko trenutaka samo sluša. Prvih pet sekundi na licu ima zbunjeni izraz. Pet sekundi kasnije, nevjericu. Pet sekundi nakon toga, šok i bijes. »Kako to misliš, nema ga?«

Na te riječi Hunter, Garcia i načelnica Blake s iščekivanjem pogledaju Kennedya. »Ubio je tri stražara?« »Što se to događa?«, upita Garcia.

Kennedy podigne ruku, signalizira mu da pričeka. »Znači, jednostavno je otplesao kroz sigurnosnu provjeru? Samo tako?« Sa svakom riječju Kennedyev hrapavi glas biva sve glasniji. »Kakvo to amatersko i usrano osiguranje imamo tu dolje? To bi trebala biti strogo čuvana ustanova. Znaju li oni uopće značenje riječi strogo čuvana? Želim da sada izdate potjernicu u cijeloj zemlji i pod time zaista mislim SADA. Upravo se vraćam.« Kennedy prekine razgovor. Kad pogleda Huntera, u očima mu je velika tuga. »Adriane, što se događa?«, upita Hunter nepromijenjenim glasom. »Nema ga«, odvrati Kennedy. S druge strane, njegov glas podrhtava, pogled mu je prazan. »Pobjegao je.« »Tko je pobjegao?« Garcia skoči na noge. »Arthur Weber je pobjegao?« »Ne«, odvrati Kennedy. »Nije Arthur Weber.« Strah preplavi Huntera poput golema vala jer već zna koje će ime izreći Kennedy. »Lucien«, reče Kennedy.

Hunter zatvori oči. »Lucien?«, upita Garcia prelazeći pogledom čas na Huntera, čas na direktora Kennedya. »Tko je Lucien?« »Pobjegao je Lucien Folter«, potvrdi Kennedy. Držanje mu se potpuno promijeni. Sada izgleda veoma tjeskobno.

Garcia nikad nije vidio da njegov partner izgleda tako kako je izgledao u tom času. Da ga ne pozna dobro, mogao bi se zakleti da je Hunter prestrašen.

ÂťRoberte, tko je, dovraga, taj Lucien Folter?ÂŤ

Chris Carter rođen je u Brazilu u obitelji talijanskog podrijetla. Studirao je psihologiju i kriminalno ponašanje na Sveučilištu Michigan. Kao član tima za psihologiju kriminalaca u Uredu javnog tužitelja države Michigan, ispitivao je i proučavao mnoge zločince, uključujući višestruke i serijske ubojice koji su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora.

Početkom 1990-tih otišao je u Los Angeles i deset godina proveo kao gitarist brojnih poznatih bendova, a potom je odustao od glazbe i posvetio se pisanju. Trenutno živi u Londonu i, prema Sunday Timesu, spada u prvih deset najprodavanijih autora.

Posjetite www.chriscarterbooks.com. ili ga pronađite na Facebooku.

Ostali romani: Ubojica Krucifiks, Krvnik, Noćni vrebač. Jedan po jedan, Zlotvor, Kipar, Ja sam smrt, Pozivatelj.