Zlotvor

Chris Carter

ZLOTVOR Prevela: Dolores Jovanović

Ovaj se roman veoma razlikuje od mojih prijašnjih knjiga, uglavnom jer je ovo moj prvi triler u kojem su likovi i zaplet utemeljeni na stvarnim činjenicama i osobama s kojima sam došao u doticaj u vrijeme dok sam se bavio analiziranjem kriminalnog ponašanja. Imena su izmijenjena iz očitih razloga.

Ovaj bih roman htio posvetiti svim čitateljima koji su sudjelovali na natjecanju u UK-u da bi njihovo ime nosila jedna od žrtava u ovom trileru, osobito pobjednici i izvrsnoj igračici Karen Simpson koja živi u Južnom Walesu. Nadam se da ćete svi uživati u knjizi.

Prvi dio PogreĹĄna osoba

1. »‘Jutro, šerife. ‘Jutro, Bobby«, zaželi bucmasta smeđokosa konobarica s malim istetoviranim srcem na lijevom zapešću. Nije morala pogledati sat koji je visio na zidu s njezine desne strane. Znala je da je tek prošlo 6 ujutro.

Svake srijede, bez izuzetka, šerif Walton i njegov pomoćnik Bobby Dale dolazili su po svoju ovisničku dozu slatke pite u Norinu zalogajnicu za kamiondžije, otvorenu dvadeset četiri sata dnevno. Nalazila se tik izvan Wheatlanda u jugoistočnom Wyomingu. Kružila je glasina da se u Norinoj zalogajnici peku najbolje pite u cijelom Wyomingu. Svaki dan u tjednu drukčija pita. Srijedom se pekla pita s jabukama i cimetom, najomiljenija šerifu Waltonu.

Znao je da prva tura uvijek izlazi iz pećnice točno u 6 ujutro, a ništa se ne može usporediti s okusom friško pečene pite. »‘Jutro, Beth«, odvrati Bobby, otresajući kišu s jakne i hlača. »Znaš što ću ti reći, ovo vani kao da se otvorilo nebo«, doda, otresajući nogu kao da se popišao.

Ljetni pljusak u jugoistočnom Wyomingu bio je česta pojava, no jutrošnja oluja nadmašila je sve dosadašnje. »‘Jutro, Beth«, pozdravi i šerif. Skine šešir i maramicom obriše lice i čelo, istovremeno se na brzinu ogledavajući po zalogajnici. U ovo doba dana, i s ovakvim prolomom oblaka, u zalogajnici nije bilo gužvovito kao inače. Od petnaest stolova bila su zauzeta samo tri.

Za stolom najbližim vratima sjedili su muškarac i žena srednjih dvadesetih godina i doručkovali palačinke. Šerif je nagađao da vani parkirani ulubljeni srebrni WV Golf pripada njima.

Za narednim stolom sjedio je krupan i znojan muškarac obrijane glave. Težio je sigurno 160 kila. Hrana na stolu ispred njega bila bi dovoljna za dvije jako, jako gladne osobe, možda čak i za tri.

Za posljednjim stolom uz prozor sjedio je visoki sjedokosi muškarac krivog nosa i brkova u obliku potkove, podlaktica prekrivenih izblijedjelim tetovažama.

Pojeo je doručak i sad je sjedio zavaljen u stolicu, igrao se kutijom cigareta i izgledao zamišljeno, kao da pokušava donijeti tešku odluku. Šerif Walton nije nimalo sumnjao da dva ogromna kamiona vani pripadaju ovoj dvojici.

Na kraju šanka sjedio je lijepo odjeven muškarac četrdesetih godina, pio kavu i jeo krafnu prelivenu čokoladom. Imao je kratku i dobro održavanu kosu,

lijepu i uredno podrezanu bradu. Listao je jutrošnje novine. Njegov je sigurno tamnoplavi Ford Taurus parkiran sa strane zalogajnice, zaključi šerif. »Točno na vrijeme«, reče Beth i namigne šerifu. »Upravo su ih izvadili iz pećnice.« Slegne ramenima. »Kao da vi to ionako ne znate.« Cijela zalogajnica zamirisala je po svježe ispečenoj piti s jabukama i cimetom. Šerif se nasmiješi. »Beth, mi ćemo naše uobičajeno«, reče i sjedne za šank. »Odmah dolazim«, odvrati Beth i nestane u kuhinji. Vrati se nakon par sekundi s ekstra velikim i vrućim komadima pite iz kojih se pušilo. Poprskane tekućim medom, na tanjuru su izgledale kao malo savršenstvo. »Mljac...«, reče muškarac na drugom kraju šanka, plaho podignuvši prst, poput učenika koji traži učiteljevo dopuštenje da progovori. »Je li vam ostalo još te pite?« »Sigurno jest«, odvrati mu Beth uz smiješak. »U tom slučaju, mogu li i ja dobiti komad?« »I ja isto«, vikne krupni kamiondžija i podigne ruku. Već je oblizivao usne. »I ja«, javi se i muškarac s brkovima u obliku potkove i vrati kutiju cigareta u džep jakne. »Ta pita vraški dobro miriše.« »I dobra je«, doda Beth. »Dobra nije ni približan opis«, reče šerif i okrene leđa šanku. »Ta pita će vas odvesti ravno u raj.« Odjednom iznenađeno raskolači oči. »Jebote«, prodahće i skoči sa stolice. Šerifova reakcija nagna Bobbya Dalea da se brzo okrene i pogleda ono što je ugledao šerif. Kroz veliki prozor, uz koji je sjedio par dvadesetih godina, ugleda farove kamioneta koji je išao ravno na zalogajnicu. Činilo se da je izmaknuo kontroli. »Koji je to vrag?«, reče Bobby ustajući.

Svi u zalogajnici pogledaju kroz prozor i svima se na licu pojavi jednak šok.

Vozilo je jurilo prema njima poput navođenog projektila, nije pokazivalo ni najmanji znak usporavanja ni skretanja. Preostale su još dvije do tri sekunde do sudara. »SVI U ZAKLON!«, poviče šerif, no nije morao. Svi u restoranu su refleksno ustali i sklonili se ustranu. Uz tu brzinu, kamionet će vjerojatno probiti prednji dio zalogajnice i neće stati sve dok ne stigne do stražnjeg dijela kuhinje, uništavajući i gazeći sve i svakoga tko mu se nađe na putu.

Začuju se očajnički krikovi, u zalogajnici nastane kaos. Svi su znali da nemaju dovoljno vremena da se sklone na sigurno. ŠKRIIIIP-BUM! Zaglušujući prasak zazvučao je poput eksplozije, zemlja se svima zatrese pod nogama.

Šerif prvi podigne glavu. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati kako vozilo nije ušlo kroz prednji dio zalogajnice.

Namršti se, zatim zbunjeno pogleda. »Jesu li svi dobro?«, napokon poviče, mahnito se ogledavajući naokolo.

Sa svih strana začuje se potvrdno mrmljanje.

Istoga časa šerif i njegov zamjenik skoče na noge i izjure van. Trenutak kasnije i svi ostali za njima. U posljednjih nekoliko minuta kiša je počela još jače padati, sada je izgledala poput guste zavjese kroz koju se jedva što moglo nazrijeti.

Pukom srećom, kamionet je naišao na veliku rupu u tlu koja ga je skrenula skroz ulijevo, tako da je samo za metar promašio zalogajnicu. Na tom skretanju zahvatio je stražnji dio vani parkiranog tamnoplavog Ford Taurusa i zabio se u zgradu sa strane, tamo gdje su bila dva WC-a i spremište. Potpuno ih je uništio.

Na svu sreću, ni u spremištu niti u WC-ima nije bilo nikoga. »Jebote!«, prodahće šerif, osjećajući kako mu srce sumanuto udara u prsima.

Kamionet je bio potpuno izobličena olupina, vanjska strana zgrade potpuno razorena.

Preskačući preko nastalog krša, šerif prvi stigne do kamioneta. Unutra je bio samo vozač – sjedokosi muškarac kasnih pedesetih godina, no bilo je teško reći sa sigurnošću. Šerif ga ne prepozna, ali je bio potpuno siguran da taj kamionet nikad prije nije vidio u Wheatlandu – star i hrđav Chevy1500 s početka 1990-tih, bez zračnih jastuka. Iako je vozač bio vezan, sudar je bio previše žestok. Prednji dio vozila zajedno s motorom skroz se zabio u vozačevu kabinu, komandna ploča i volan zgnječili su vozačeva prsa. Lice mu je bilo obliveno krvlju od komadića stakla s vjetrobrana. Jedan mu se komad zabio u vrat. »Prokletstvo!«, reče šerif kroz stisnute zube. Stajao je uz vozačeva vrata.

Nije mu morao opipati puls da se uvjeri je li mrtav. »O, moj Bože!«, uzvikne Beth drhtavim glasom, stojeći nekoliko metara iza njega. Šerif se istoga časa okrene i podigne ruke, dajući joj znak da stane. »Beth, ne prilazi«, zapovijedi joj odlučnim glasom. »Vrati se unutra i ostani ondje.« Pogledom prijeđe preko ostalih mušterija iz zalogajnice koji su se brzo približavali kamionetu. »Svi se vratite u zalogajnicu. To je naredba. Nitko ne smije prići cijelom ovom području, je l' to jasno?« Svi stanu, ali nitko se ne vrati. Šerif pogledom potraži svoga zamjenika i ugleda ga kako stoji skroz straga, uz Ford Taurus. Na njegovu licu mješavina šoka i straha. »Bobby«, zazove ga šerif. »Odmah nazovi prvu pomoć i vatrogasce.« Bobby niti ne mrdne. »Bobby, trgni se, proklet bio! Jesi li čuo što sam rekao? Da si ovoga časa otišao do radija i nazvao prvu pomoć i vatrogasce.«

Bobby nastavi mirno stajati. Izgledao je kao da će mu pozliti. Tek tada šerif shvati da Bobby ne gleda ni njega ni izobličeni kamionet. Netremice je zurio u Ford Taurus. Prije nego što se kamionet zabio u zgradu, toliko je snažno zahvatio stražnji lijevi dio Taurusa da su se otvorila vrata prtljažnika.

Odjednom se Bobby trgne iz transa i izvuče pištolj. »Da se nitko nije pomaknuo«, poviče. Drhtavom rukom usmjeravao je pištolj s jedne osobe na drugu. »Šerife«, zazove nesigurnim glasom. »Bolje da dođete i pogledate ovo.«

2.

Pet dana kasnije.

Huntington Park, Los Angeles, Kalifornija.

Sitna tamnokosa blagajnica provuče posljednji artikl iznad skenera i pogleda mladog muškarca koji je stajao uz kasu. »To je 34,62$«, suhoparno izjavi.

Muškarac spremi namirnice u plastične vrećice i pruži joj kreditnu karticu.

Nije imao više od dvadeset jedne godine.

Blagajnica provuče karticu kroz spravicu, pričeka nekoliko trenutaka, zagrize donju usnu i sumnjičavo pogleda muškarca. »Žao mi je, gospodine, ali ova kartica je odbijena«, reče, vraćajući je.

Muškarac se zagleda u nju kao da govori nekim stranim jezikom. »Što?« Pogleda karticu, zastane i zatim opet pogleda blagajnicu. »Sigurno je neka greška. Siguran sam da na njoj još imam novaca. Možete li, molim vas, još jednom pokušati?« Blagajnica slegne ramenima i još jednom provuče karticu.

Prođe nekoliko napetih sekundi. »Žao mi je, gospodine, opet je odbijena«, reče i pruži mu karticu. »Da pokušamo s nekom drugom?« Posramljeno uzme karticu i lagano odmahne glavom. »Nemam nijednu drugu«, sramežljivo reče. »A kupone za hranu?«, upita ga.

Još jednom odmahne glavom.

Djevojka pričeka dok je muškarac pretraživao džepove. Nađe nekoliko novčanica od dolara i pregršt kovanica od 25 i 10 centi. Nakon što je brzo prebrojio sitniš, zastane i pokajnički pogleda blagajnicu. »Oprostite. Fali mi dvadeset šest dolara. Morat ću vratiti neke stvari.« Većina onoga što je kupio sastojala se od potrepština za bebu – pelene, nekoliko staklenki dječje hrane, konzerva mlijeka u prahu, kutija dječjih vlažnih maramica i mala tuba kreme protiv osipa od pelena. Ostalo – su bile svakodnevne namirnice – mlijeko, kruh, jaja, nešto povrća, nešto voća i limenka juhe – sve što je bilo na sniženju. Muškarac ostavi sve stvari za bebu, ostalo vrati.

»Možete li vidjeti koliko to sada košta?«, upita djevojku. »U redu je«, reče muškarac koji je stajao iza njega u redu na blagajni. Bio je visok, sportske građe, oštrih i privlačnih crta lica i ljubaznih očiju. Pružio je blagajnici dvije novčanice od dvadeset dolara.

Ona podigne pogled i namršti se. »Ja ću to platiti«, reče muškarac i kimne, potom pogleda mladića. »Možeš spremiti namirnice u vrećice. Ja častim.« Mladić se zagleda u njega, potpuno nijem od zbunjenosti. »U redu je«, opet reče visoki muškarac i nasmiješi se umirujući ga. »Ne brini.« Još uvijek zabezeknut, mladić pogleda blagajnicu, zatim opet visokog muškarca. »Puno vam hvala, gospodine«, napokon ganuto reče i pruži mu ruku. U očima mu zablistaju suze.

Muškarac mu protrese ruku i smireno kimne. »Ovo je najljubaznija stvar koja se ovdje dogodila«, reče blagajnica kad je mladić pokupio svoje namirnice i otišao. I u njezinim očima pojavile su se suze.

Visoki muškarac joj se samo nasmiješi. »Ozbiljno govorim«, ponovi blagajnica. »Radim na kasi u ovom supermarketu već skoro tri godine. Vidjela sam mnogo ljudi koji nisu imali dovoljno novaca, mnogo njih koji su morali vratiti neke stvari na police, ali nikad nisam vidjela da je netko učinio ovo što ste vi sada napravili.« »Svakome od nas tu i tamo treba mala pomoć«, odvrati muškarac. »U tome nema nikakve sramote. Danas sam ja pomogao njemu, možda će on jednoga dana pomoći nekome drugome.« Djevojka se nasmiješi kad joj se oči opet napune suzama. »Istina je da svima nama katkada treba pomoć, ali problem je u tome što ima jako malo ljudi koji su voljni pomoći. Osobito kad moraju posegnuti u svoj džep.« Muškarac se nijemo složi s njom. »Već sam vas viđala ovdje«, reče blagajnica, provlačeći iznad skenera tek nekoliko stvari koje je muškarac kupio. Račun je iznosio 9,49$. »Živim u susjedstvu«, odvrati i pruži joj novčanicu od deset dolara.

Ona trenutak zastane i pogleda ga u oči. »Ja sam Linda«, reče, glavom pokaže na pločicu sa svojim imenom i pruži mu ruku. »Robert«, odvrati muškarac, rukujući se s njom. »Drago mi je što sam te upoznao.« »Slušaj«, reče, vraćajući mu ostatak. »Smjena mi završava večeras u šest.

Budući da živiš u blizini, možda bismo mogli otići nekamo na kavu?«

Muškarac je nakratko oklijevao. »To bi stvarno bilo lijepo«, napokon reče. »Ali, nažalost, večeras letim. Moj prvi godišnji odmor u...« Ušuti i na trenutak suzi oči. »Čak se niti ne sjećam kad sam zadnji put bio na godišnjem odmoru.« »Poznat mi je taj osjećaj«, reče djevojka pomalo razočarano.

Muškarac pokupi svoje namirnice i pogleda blagajnicu. »Što kažeš na to da te nazovem kad se vratim, za desetak dana? Možda bismo tada mogli na kavu.« Pogleda ga i razvuče usne u škrt osmijeh. »To bi bilo lijepo«, odvrati i brzo nažvrlja svoj broj. Čim je muškarac izašao iz supermarketa, zazvoni njegov mobitel u džepu jakne. »Detektiv Robert Hunter, Odjel za teška ubojstva«, javi se. »Roberte, jesi li još u L.A.-u?« Bila je to načelnica LAPD-ova Odjela za pljačke i ubojstva Barbara Blake.

Prije nekoliko dana naredila je Hunteru i njegovu partneru detektivu Carlosu Garcii da uzmu dvotjedni godišnji nakon veoma zahtjevne i iscrpljujuće potrage za serijskim ubojicom. »Trenutno jesam«, skeptično odvrati Hunter. »Večeras letim, načelnice.

Zašto?« »Roberte, stvarno mi je mrsko što ti ovo radim«, odvrati načelnica. Zvučala je istinski žalosno. »No moraš doći u moj ured.« »Kad?« »Odmah.«

3.

Za vrijeme pauze za ručak, 12-kilometarska vožnja od Huntington Parka do stožera LAPD-a u središtu Los Angelesa, trajala je više od četrdeset pet minuta.

Odjel za pljačke i ubojstva (OPU) na petom katu poznate upravne policijske zgrade na 1. West Streetu jednostavna je velika prostorija, natrpana stolovima detektiva, bez ikakvih tankih pregrada i onih apsurdnih crta po podu koje bi odjeljivale radne prostore. Izgledala je i zvučala kao ulična tržnica u nedjelju ujutro, prepuna pokreta, razgovora i povika koji dopiru iz svakoga kuta.

Ured načelnice Blake nalazio se na samom kraju kata. Vrata bjehu zatvorena – što i nije neobično s obzirom na buku – no bile su spuštene i rolete na velikoj staklenoj stijeni, što je nesumnjivo bio jako loš znak.

Hunter polako počne krivudati između ljudi i stolova. »Hej, Roberte, kojega vraga radiš ovdje?«, upita detektiv Perez podignuvši pogled s kompjutorskog zaslona dok je Hunter prolazio uz njegov i Hendersonov stol. »Mislio sam da si na godišnjem odmoru?« Hunter kimne. »I jesam. Večeras letim. Samo moram najprije na brzaka popričati s načelnicom.« »Letiš?« Perez je izgledao istinski iznenađeno. »Zvuči raskošno. Kamo ideš?« »Na Havaje. Prvi put u životu.« Perez se nasmiješi. »Lijepo. Mislim da bih i ja bez razmišljanja istog ovog časa otišao na Havaje.« »Hoćeš da ti donesem ogrlicu od cvijeća ili havajsku košulju?« Perez napravi grimasu. »Ne, ali ako uspiješ prokrijumčariti jednu ili dvije havajske plesačice u svom kovčegu, uzet ću ih. Tako bi mogle svake večeri izvoditi svoj hula ples na mom krevetu. Znaš na što mislim?« Kimne kao da je zaozbiljno mislio svaku izgovorenu riječ. »Čovjek uvijek može sanjati«, odvrati Hunter. Zabavljalo ga je koliko je Perez gorljivo kimao glavom. »Uživaj tamo, čovječe.« »Siguran sam da hoću«, odvrati Hunter i nastavi dalje. Zastane pred načelničinim vratima, znatiželjno nagne glavu na jednu stranu i provjeri kroz staklo – ništa. Ništa nije vidio kroz spuštene rolete. Pokuca dvaput. »Uđi.« Začuje iznutra načelničin uobičajeno odlučan glas.

Hunter otvori vrata i uđe.

Ured Barbare Blake je prostran, dobro osvijetljen i besprijekorno uredan.

Južni zid zauzimaju police prepune savršeno složenih knjiga čije su se tvrde korice podudarale čak i po bojama. Sjeverni je prekriven uokvirenim fotografijama, pohvalama i nagradama, simetrično raspoređenih u odnosu jednih na druge. Istočni zid je staklena stijena s panoramskim pogledom na South Main Street. Ispred načelničina stola s dva nogara nalazile su se dvije kožne fotelje.

Načelnica je stajala uz staklenu stijenu. Dugu, kao ugljen crnu kosu skupila je u elegantnu punđu i pričvrstila je parom drvenih štapića za jelo. Nosila je svilenu bijelu bluzu, zataknutu u elegantnu usku suknju mornarsko plave boje. Uz nju je stajala veoma vitka i veoma privlačna žena u konzervativnom crnom kostimu, držeći u ruci šalicu iz koje se pušilo. Hunter ju još nikad nije vidio. Bila je srednjih tridesetih godina, duge ravne plave kose i dubokih plavih očiju.

Izgledala je kao osoba koja bi se sasvim ugodno osjećala u svakoj mogućoj situaciji, no prema načinu na koji je držala glavu izgledala je nekako zabrinuto.

Kad je Hunter ušao u ured i zatvorio vrata za sobom, visok i vitak muškarac, koji je sjedio na jednoj fotelji, okrene k njemu lice. I on je bio odjeven u tamno ozbiljno odijelo. Imao je pedeset i nešto godina, ali je zbog otečenih kesica ispod očiju i mesnatih obješenih obraza izgledao kao pas tragač i najmanje deset godina starije. Prorijeđene sijede vlasi, koje su mu još ostale na glavi, uredno je začešljao iza ušiju.

Hunter iznenađeno zastane i suzi oči. »Zdravo, Roberte«, reče muškarac i ustane. Njegov prirodno hrapavi glas još je više ogrubio od godina i godina pušenja, no zvučao je iznenađujuće snažno za osobu koja je izgledala kao da danima nije spavala.

Hunter se nekoliko trenutaka zagleda u njega zatim u plavušu, nakon toga u načelnicu Blake. »Roberte, oprosti zbog ovoga«, reče načelnica lagano nagnuvši glavu, potom joj, kad je pogledala muškarca, pogled opet otvrdne poput kamena. »Jednostavno su se prije sat vremena nenajavljeno pojavili ovdje. Bez ikakve proklete pristojne najave«, objasni. »Opet se ispričavam«, reče muškarac mirnim i autoritativnim glasom.

Definitivno je bio naviknut na izdavanje zapovijedi, ali i na njihovo primanje. »Dobro izgledaš«, obrati se Hunteru. »A opet, ti uvijek dobro izgledaš, Roberte.« Adrian Kennedy bio je zapovjednik FBI-vog Nacionalnog centra za analizu nasilnih zločina (NCAVC) i njegove Jedinice za biheviorističku analizu – specijalnog odjela FBI-a koji je pomagao državnim i međunarodnim policijskim agencijama u istragama neobičnih ili serijskih nasilnih zločina.

Hunter je dobro znao da Adrian Kennedy nikad nikamo nije putovao, osim kad je to uistinu bilo neophodno. Iz svog velikog ureda u Washingtonu, D.C. koordinirao je većinu akcija NCAVC-a, ali uopće nije bio birokrat. U mladoj dobi

zaposlio se u FBI-u i ubrzo pokazao svoju veliku prirodnu sklonost prema vodstvu. Posjedovao je i urođenu sposobnost da motivira ljude. To nije prošlo nezamijećeno, pa je veoma brzo dodijeljen jedinici za zaštitu američkog predsjednika. Dvije godine kasnije, nakon što je osujetio pokušaj atentata na predsjednika, bacivši se ispred njega i primivši metak koji je trebao ubiti najmoćnijeg muškarca na kugli zemaljskoj, primio je nagradu i pismo zahvale od samog predsjednika. Nekoliko godina nakon toga, u lipnju 1984. osnovan je Nacionalni centar za analizu nasilnih zločina. Trebali su direktora, nekoga tko je prirodno nadareni vođa. Ime Adriana Kennedya našlo se prvo na listi. »Ovo je specijalna agentica Courtney Taylor«, reče Kennedy i glavom pokaže na plavušu.

Ona priđe bliže i rukuje se s Hunterom. »Drago mi je što sam vas upoznala, detektive Hunter. Čula sam mnogo toga o vama.« Glas joj je zvučao nevjerojatno zavodljivo: kombinacija neke vrste djevojačkog nježnog tona i velikog samopouzdanja, što je djelovalo gotovo razoružavajuće. Unatoč nježnim rukama, imala je čvrst i odlučan stisak, poput poslovne žene koja je upravo zaključila velik posao. »I meni je drago što sam vas upoznao«, pristojno odvrati Hunter. »I nadam se da ono što ste čuli o meni nisu loše stvari.« Nasmiješi mu se plaho i iskreno. »Nisam čula ništa loše.« Hunter se okrene ka Kennedyu. »Roberte, drago mi je što smo te uspjeli uhvatiti prije odlaska na odmor«, reče Kennedy.

Hunter ne odvrati ništa. »Ideš na neko lijepo mjesto?« Hunter izdrži Kenneyev pogled. »Mora da se radi o nečemu jako lošem«, napokon izusti, »jer znam da nisi od onih slatkorječivih koji vole čavrljati. Isto tako znam da te boli briga kamo idem na odmor. Zašto onda ne preskočimo sve to sranje? O čemu se radi, Adriane?« Kennedy načas ne reče ništa, kao da pomno odvaguje riječi, zatim reče: »O tebi, Roberte. Radi se o tebi.«

4.

Hunter nakratko pogleda načelnicu Blake. Kad su im se pogledi sreli, ona slegne ramenima, ispričavajući se. »Roberte, nisu mi puno toga rekli, ali iz onoga malo što znam, čini mi se da se radi o nečemu što bi htio čuti.« Prišla je svom stolu. »Bolje da ti oni objasne.« Hunter pogleda Kennedya i pričeka. »Roberte, zašto ne sjedneš?«, reče Kennedy i pokaže na fotelju.

Hunter se ne pomakne. »Dobro mi je i ovako dok stojim, hvala.« »Kavu?«, upita Kennedy i pokaže na aparat za espresso u kutu.

Hunterov pogled postane tvrđi. »Dobro, u redu.« U znak predaje, Kennedy podigne obje ruke u zrak i istovremeno gotovo neprimjetno kimne specijalnoj agentici Taylor. »Krenimo na posao.« Vrati se na svoje mjesto.

Taylorica odloži šalicu kave, krene naprijed i zastane kraj Kennedyeve fotelje. »U redu«, započne. »Prije pet dana, oko šest sati ujutro, gospodin John Garner vozio je na jug US Routeom 87 i dobio srčani napad tik ispred gradića Wheatland u jugoistočnom Wyomingu. Ne treba niti red da je izgubio kontrolu nad kamionetom.« »Tog jutra padalo je kao iz kabla. Gospodin Garner je jedini bio u kamionetu«, doda Kennedy, potom dade Taylorci znak da nastavi. »Možda to već znate«, nastavi Taylorica, »ali Route 87 vodi skroz gore od Montane dolje do južnog Teksasa i, poput većine američkih autocesta, osim ako neka dionica ne prolazi kroz naseljeno područje ili ono na kojem postoji velik rizik za nesreću, nigdje nema zaštitnih ograda, zidova, rubnika, povišenih dijelova koji odjeljuju vozne trake... ničega što bi moglo zaustaviti vozilo koje skrene s ceste.« »Dionica o kojoj govorimo ne spada u kategoriju naseljenog ni rizičnog područja«, reče Kennedy. »Pukom srećom«, nastavi Taylorica, »ili nesrećom, zavisno od pozicije s koje gledate, gospodin Garner je dobio srčani napad dok je vozio uz malu zalogajnicu za kamiondžije koja se zove Novina zalogajnica. Onesvijestio se za volanom, kamion je skrenuo s ceste, vozio preko jednog uskog dijela travnjaka i

krenuo ravno na zalogajnicu. Prema izjavama svjedoka, kamion gospodina Garnera približavao se tako da je trebao udariti u prednji dio zalogajnice.

U to rano doba dana i zbog proloma oblaka, unutra je bilo samo deset osoba – sedam mušterija i tri zaposlenika. Mušterije su bili i lokalni šerif i njegov zamjenik.« Zastane i pročisti grlo. »Nešto se moralo dogoditi u tim posljednjim trenucima, jer je kamion gospodina Garnera odjednom naglo promijenio smjer i za tek nekoliko metara promašio zalogajnicu. Forenzičari prometnih nesreća otkrili su da je kamion naišao na duboku rupu samo nekoliko metara od zalogajnice i da je zbog toga naglo skrenuo ulijevo.« »Kamion se zabio u susjednu pomoćnu zgradu«, reče Kennedy. »Da srčani udar nije usmrtio gospodina Garnera, sudar bi ga sigurno dokrajčio.« »A sada«, reče Taylorica i podigne kažiprst. »Slijedi prvi obrat. Kako je kamion gospodina Garnera promašio zalogajnicu i jurio prema pomoćnoj zgradi, zahvatio je stražnji dio plavog Ford Taurusa parkiranog ispred zalogajnice.

Automobil je pripadao jednoj mušteriji u zalogajnici.« Zastane i uzme aktovku koja je stajala na načelničinu stolu. »Kamion gospodina Garnera toliko je silovito zahvatio stražnji dio Taurusa da se otvorio prtljažnik«, reče Kennedy. »Šerif to nije vidio«, nastavi Taylorica. »Jer, kad je istrčao van, glavna mu je briga bio vozač i mogući suputnici.« Otvori aktovku i izvadi fotografiju u boji veličine 30x20 centimetara. »Ali njegov zamjenik jest«, reče. »Kad je istrčao van, nešto u prtljažniku Taurusa zapelo mu je za oko.« Hunter je čekao.

Taylorica krene naprijed i doda mu fotografiju. »U prtljažniku je vidio ovo.«

5.

FBI-eva akademija, Quantico, Virginia.

4 200 kilometara dalje.

Proteklih deset minuta specijalni agent Edwin Newman stajao je u kontrolnoj prostoriji u podrumu jedne od nekoliko zgrada koje su činile središnju upravu FBI-eve akademije. Unatoč mnogobrojnim nadzornim monitorima pričvršćenim na istočnom zidu, svu je pažnju usmjerio samo na jedan jedini.

Newman nije bio jedan od polaznika akademije, bio je školovan i veoma iskusan agent Jedinice za biheviorističku analizu, svoju je obuku završio prije više od dvadeset godina. Živio je i radio u Washingtonu D.C., a prije četiri dana doputovao je u Virginiu samo da razgovara s novim zatvorenikom. »Je li se uopće pomaknuo u proteklih sat vremena?«, upita Newman operatera koji je sjedio za velikom kontrolnom pločom nasuprot zidu s monitorima. »Nije i neće se pomaknuti sve dok se ne ugase svjetla. Već sam ti rekao, taj je tip poput stroja. Ovakvo nešto još nikad nisam vidio. Otkako su ga doveli prije četiri dana, nije prekinuo svoju rutinu. Leži na leđima, zuri u strop, ruke drži sklopljene na trbuhu – kao mrtvac u lijesu. Kad jednom zaklopi oči, više se ne pomiče – nema trzanja, okretanja, vrpoljenja, češanja, hrkanja, ustajanja usred noći radi pišanja, ničega. Naravno, katkada izgleda prestrašeno, kao da nema blagog pojma zašto je ovdje, no većinu vremena spava kao da nema nikakve brige u životu, kao da se nalazi u najudobnijem krevetu koji se može kupiti. A mogu ti reći«, pokaže na monitor, »ovaj krevet nipošto nije takav. To je prokleto neudoban komad drva s madracem debelim poput papira.« Newman počeše svoj krivi nos, ali ništa ne odvrati.

Operater nastavi. »Unutarnji sat toga tipa podešen je švicarskom preciznošću. Ne serem. Po njemu možeš naravnati svoj sat.« »Kako to misliš?«, upita Newman.

Operater se nazalno zahihoće. »Svakog jutra, točno u 5:45, otvori oči. Bez budilice, bez buke, bez paljenja svjetala, bez da ga zovemo, bez da mu u ćeliju upadne agent i probudi ga. Tek tako, sam od sebe: točno u 5:45 – bing – i budan je.«

Newman je znao da zatvorenik nema nikakvih osobnih stvari. Nije imao nikakav sat ni sličnih spravica. »Kad otvori oči«, nastavi operater, »zuri u strop točno devedeset pet sekundi.

Ni sekundu više ni sekundu manje. Možeš pregledati snimke protekla tri dana i mjeriti vrijeme.« Nikakve reakcije od Newmana. »Nakon devedeset pet sekundi«, nastavi operater, »ustaje iz kreveta, obavi posao u zahodu, zatim se baci na pod i počne izvoditi seriju od deset sklekova, zatim seriju od deset trbušnjaka. Ako ga nitko ne prekine, sve to ponovi još pedeset puta s minimalnim odmorom između ponavljanja – bez dahtanja, bez puhanja, bez naprezanja lica. Na licu mu se vidi jedino odlučnost. Negdje između 6:30 i 7:00 dobiva doručak. Ako dotad ne završi s vježbama, nastavlja dok ih ne završi, tek tada sjeda i mirno pojede svoju hranu. I pojede sve, bez ikakvog gunđanja i žaljenja. Bez obzira kakvo mu bezukusno sranje stavimo na tanjur.

Nakon toga odvodimo ga na ispitivanje.« Okrene se i pogleda Newmana. »Pretpostavljam da si ti ispitivač.« Newman ne odgovori, ne kimne niti ne odmahne glavom. Jednostavno nastavi dalje zuriti u monitor.

Operater slegne ramenima i nastavi s pričom. »Kad ga dovedu natrag u ćeliju, bez obzira u koliko sati, vraća se svojim vježbama – još pedeset setova od deset sklekova i trbušnjaka.« Zahihoće se. »Ako si se izgubio u brojanju, to je po tisuću jednih i drugih svakoga dana. Kad završi s vježbanjem, ako ga opet ne odvedu na ispitivanje, radi upravo ono što sada vidiš na monitoru – sjedi na krevetu prekriženih nogu i zuri u prazan zid pred sobom.

Mislim da meditira ili se moli ili nešto slično tome. Ali nikad ne zatvara oči. Mogu ti reći da je jezivo ovo kako bulji u zid.« »Koliko dugo?«, upita Newman. »Ovisi«, odgovori operater. »Jednom dnevno ima pravo na tuširanje, ali se raspored tuširanja zatvorenika mijenja iz dana u dan. I sam znaš postupak. Ako dođemo po njega dok bulji u zid, jednostavno se trgne iz transa, ustane, stave mu okove i odlazi pod tuš – bez zapomaganja, bez opiranja, bez borbe. Čim se vrati, odmah opet sjeda na krevet i zabulji se u zid. Ako ga se ne prekida, nastavi zuriti u taj zid sve dok se u 21:30 ne ugase svjetla.« Newman kimne. »No jučer«, nastavi operater, »jučer smo samo iz znatiželje ostavili upaljena svjetla dodatnih pet minuta.« »Daj da pogodim«, reče Newman. »Nije bilo nikakve razlike. Točno u 21:30 zauzeo je svoj položaj mrtvaca u lijesu i zaspao, bez obzira jesu li svjetla ugašena ili ne.« »Skužio si«, reče operater. »Kao što rekoh, pravi stroj, sa švicarski preciznim unutarnjim satom.« Ušuti i okrene se k Newmanu. »Ja nisam nikakav stručnjak,

ali sudeći prema ovome što sam vidio protekla četiri dana i noći, psiha ovog tipa je kao jebena utvrda.« Newman ne reče ništa. »Ne bih htio gurati nos u ono što nije moj posao, ali... je li uopće progovorio na nekom od ispitivanja?« Newman je dugo razmišljao o pitanju. »Pitam zato što znam postupak. Ako specijalni zatvorenik kao što je on ne progovori nakon tri dana ispitivanja, tada započinje VIP postupak, a svi znamo koliko to zna biti gadno.« Operater instinktivno pogleda na sat. »Pa, već su prošla tri dana, a da je započeo VIP postupak, dosad bi mi valjda već nešto rekli. Zato pretpostavljam da je progovorio.« Newman je još neko vrijeme promatrao monitor, zatim jednom kimne. »Sinoć je prvi put progovorio.« Napokon odvrati pogled s monitora i pogleda operatera. »Izrekao je šest riječi.«

6.

Dok je Hunter promatrao fotografiju koju mu je dala specijalna agentica Courtney Taylor, osjetio je ubrzani rad srca i širenje adrenalina po tijelu. Prođe nekoliko nijemih sekundi dok napokon nije odvratio pogled s fotografije i pogledao načelnicu Blake. »Jeste li vi vidjeli ovo?«, upita.

Načelnica kimne.

Hunter opet pogleda fotografiju. »Očito je«, reče Kennedy ustajući, »kamionet gospodina Garnera toliko silovito zahvatio stražnji dio Forda Taurusa da, ne samo što je otvorio prtljažnik, već je i prevrnuo i taj prijenosni hladnjak koji se nalazio unutra.« Fotografija je prikazivala klasičan prijenosni hladnjak za piknike, prevrnut na bok u prtljažniku automobila. Iz njega su se na sve strane prosule ledene kockice, većina grimizne boje krvi. No to je bilo sporedno. Hunter je svu pažnju usmjerio na nešto drugo – na dvije odrezane glave koje su se vjerojatno čuvale u tom hladnjaku sve dok se zbog nesreće nije prevrnuo. Obje su glave bile ženske: jedna plavuša poduže kose, druga brineta kratke piksi frizure. Obje su glave odrezane na dnu vrata. Koliko je Hunter mogao vidjeti, rezovi su bili čisti i vješto napravljeni.

Glava plavuše ležala je na lijevom obrazu, duga kosa prekrivala joj je većinu lica. S druge strane, brinetina se otkotrljala iz hladnjaka, ali ju je zaustavilo nekoliko kockica leda, tako da je u prtljažniku ležala na zatiljku, pa joj se jasno vidjelo lice. I to je bilo ono što je nagnalo Huntera da duboko udahne. Rane na njezinu licu bile su više šokantne od samog odrubljivanja glave.

Tri mala metalna lokota spajala su njezine usne na nejednakim razmacima, držeći joj usta zatvorenima. Nježne usne prekrivene skorenom krvlju još su uvijek bile otečene, što je značilo da su lokoti provučeni kroz njih dok je još bila živa.

Nije imala očiju. Očne duplje bile su prazne, tek dvije crne rupe pune osušene krvi koja je procurila i niz njezine obraze, sličeći na tamnocrvene munje.

Ovo nije bila koža starice, ali je bilo nemoguće utvrditi točnu dob na temelju samo ove slike. »Fotografiju je snimio šerif Walton nekoliko minuta nakon nesreće«, reče Kennedy, približivši se i zastavši kraj Huntera. »Kao što je ranije spomenula agentica Taylor, toga jutra doručkovao je u toj zalogajnici. Nitko ništa nije dirao. Šerif je brzo reagirao, jer je znao da će kiša brzo uništiti sve dokaze.«

Taylorica posegne u aktovku, izvadi novu fotografiju i doda je Hunteru. »Ovu je snimio forenzički tim«, objasni. »Doputovali su iz Cheyennea koji je udaljen samo sat vožnje, ali kad se uzme u obzir vrijeme potrebno za okupljanje tima i pripremu za put, stigli su tamo otprilike četiri sata nakon što se dogodila nesreća.« Na ovoj su fotografiji glave još uvijek bile u Taurusovom prtljažniku, postavljene jedna uz drugu, s licima okrenutim gore. Na plavušinom licu nalazile su se identične ozljede kao i na brinetinom. I opet je bilo nemoguće odrediti dob druge žene. »Jesu li i oči bile u hladnjaku?«, upita Hunter, ne mičući pogled sa slike. »Nisu«, odgovori Taylorica. »U hladnjaku nije bilo ničega drugog.« Pogleda Kennedya, zatim opet Huntera. »I nemamo pojma gdje bi im mogla biti tijela.« »I to nije sve«, reče Kennedy.

Hunter odvrati pogled s fotografije i pogleda čovjeka iz FBI-a. »Kad su im lokoti skinuti s usana«, objasni Kennedy i pokaže glavom na fotografiju, »otkriveno je da su im objema izvađeni svi zubi.« Zastane radi efekta. »I jezici su im odrezani.« Hunter ništa ne reče. »Budući da nemamo tijela«, reče Taylorica, »pa tako ni njihovih otisaka prstiju, moglo bi se zaključiti da im je počinitelj izvadio zube i iskopao oči kako se ne bi mogle identificirati, ali sudeći prema samoj brutalnosti ozljeda koje su nanesene objema žrtvama...« Ušuti i podigne desni kažiprst da naglasi riječi, »... prije smrti, možemo zaključiti nešto drugo. Tko god ih je ubio, uživao je u tome.« Ove posljednje riječi izrekla je kao da otkriva neku veliku tajnu. Zvučala je pomalo nadmeno.

Kennedy napravi grimasu i istovremeno prijekorno pogleda Tayloricu, znajući da ovdje, u ovoj prostoriji, nije rekla ništa što prisutni već nisu sami zaključili. Iako nije bio član FBI-va Nacionalnog centra za analizu nasilnih zločina ni Jedinice za biheviorističku analizu, Robert Hunter bio je najbolji profiler zločinaca kojeg je Kennedy sreo u životu. Prije mnogo godina pokušao ga je prvi put vrbovati u FBI, onda kad je pročitao njegovu doktorsku disertaciju nazvanu Napredna psihološka studija kriminalnog ponašanja. Hunter je tada imao samo dvadeset tri godine.

Rad je toliko impresionirao Kennedya, a zatim i direktora FBI-a da je postao i dandanas ostao obvezatno štivo NCAVC-a. Otada je Kennedy više puta pokušavao dovabiti Huntera u svoj tim. Nije mogao pojmiti da je Hunter radije želio ostati detektiv LAPD-ova Odjela za ubojstva nego se pridružiti najelitnijoj jedinici za pronalaženje serijskih ubojica u cijelim Sjedinjenim Državama, a možda i u svijetu. Istinabog, znao je da je Hunter glavni detektiv u Jedinici za ultranasilne zločine, posebnoj jedinici oformljenoj za istraživanje serijskih ubojstava i ubojstava u kojima su počinitelji primijenili posebnu brutalnost i/ili

sadizam te da je Hunter najbolji u tom poslu. To je dokazivala statistika njegovih uhićenja, no FBI mu je ipak mogao ponuditi mnogo više od LAPD-a. No Hunter nikada nije pokazao ni mrvicu zanimanja da postane savezni agent. Odbio je sve ponude koje je Kennedy iznio njemu osobno i njegovim šefovima. »Zanimljiv slučaj«, reče Hunter i vrati fotografije Taylorici. »No i FBI i NCAVC istraživali su hrpu sličnih slučajeva... neke koji su bili još gadniji. Ovo baš i nije neka novost.« Ni Kennedy ni Taylorica nisu mogli opovrgnuti ovo. »Shvatio sam da nemate identitet nijedne od dviju žrtvi«, reče Hunter. »Točno«, odvrati Kennedy. »I kažete da su im glave pronađene u Wyomingu?« »I to je točno.« »Vjerojatno pogađate koje je moje sljedeće pitanje, je li tako?« Trenutak krzmanja. »Ako ne znamo tko su žrtve«, reče Taylorica, kimnuvši mu, »a njihove su glave pronađene u Wyomingu, što mi radimo ovdje u Los Angelesu?« »I zašto sam ja ovdje?«, doda Hunter brzo pogledavši svoj sat. »Za nekoliko sati moram na avion, a još se nisam spakirao.« »Mi smo ovdje i vi ste ovdje zato što savezna vlada Sjedinjenih Država treba vašu pomoć«, odvrati Taylorica. »O, molim te«, reče načelnica Blake i nakesi se. »Zar ćeš nam sada održati onaj usrani govor o domoljublju? Ti to stvarno?« Ustala je. »Moji detektivi svakodnevno stavljaju život na kocku za grad Los Angeles, slijedom toga i za ovu državu. Zato, dušo, napravi samoj sebi uslugu i nemoj to niti pokušavati.« Prostrijeli Tayloricu pogledom koji je mogao rastaliti metal. »Zar ta sranja stvarno djeluju na ljude?« Taylorica je izgledala kao da se sprema odgovoriti, no Hunter ju pretekne na vrijeme. »Država treba mene? Zašto?«, upita Kennedya. »Ja nisam agent FBI-a, a vi momci tamo imate više istražitelja nego što ih možete izbrojiti, da ne spominjem vaš tim profilera.« »Nijedan od njih nije dobar kao ti«, reče Kennedy. »Laskanjem nećete ništa postići«, reče načelnica Blake. »Adriane, ja nisam profiler«, reče Hunter. »I sam znaš.« »Ne trebamo te zbog toga, Roberte«, odvrati Kennedy. Na trenutak ušuti, zatim kimne Taylorici. »Reci mu.«

7.

Zbog Kennedyeva tona, Hunterova se desna obrva tek malo upitno podigne.

Okrene se k agentici Taylor i pričeka.

Taylorica najprije vrhovima prstiju zatakne nestašne pramenove iza ušiju. »Ford Taurus je pripadao jednoj mušteriji koja je toga jutra doručkovala u zalogajnici. Sudeći prema vozačkoj dozvoli, zove se Liam Shaw. Rođen je 13. veljače 1968. u Madisonu, Tennessee.« Na trenutak zastane i pogleda Huntera, pokušavajući uočiti kakve znakove prepoznavanja imena. Nije bilo nikakvih znakova. »Sudeći prema vozačkoj dozvoli?«, upita Hunter, gledajući čas Tayloricu, čas Kennedya. »Znači da imate neke sumnje.« Ovo je više bila izjava nego pitanje. »Provjerili smo ime«, reče Kennedy. »Sve je točno.« »Ali svejedno gajite neke sumnje.« Hunter nije popuštao. »Problem je u tome...« Ovaj put javila se Taylorica. »Sve je u redu kad se vratimo najviše četrnaest godina unatrag. Prije toga...« Polako odmahne glavom. »Nema apsolutno ničega o Liamu Shawu, rođenom 13. veljače 1968. u Madisonu, Tennessee. Kao da prije toga uopće nije postojao.« »A sudeći po načinu na koji ste me promatrali kad ste rekli njegovo ime«, reče Hunter, »vjerojatno ste tražili neke znakove da ga poznam. Zašto?« Taylorica je izgledala impresionirano. Oduvijek se veoma ponosila svojim pokeraškim licem i načinom na koji je uspijevala neprimjetno promatrati ljude, a Hunter ju je pročitao kao otvorenu knjigu.

Kennedy se nasmiješi. »Rekao sam ti da je dobar.« Činilo se da Taylorica nije čula komentar. »Šerif i njegov zamjenik su na licu mjesta uhitili gospodina Shawa«, rekla je. »No šerif Walton je jako brzo shvatio da je nabasao na nešto što on i njegov mali ured jednostavno neće moći riješiti. Registarske pločice Taurusa su iz Montane, što znači da su nadležne i jedna i druga država. Imajući to na umu, šerifovu uredu u Wyomingu nije preostalo drugo nego pozvati nas.« Zastane i prekopa po aktovci tražeći novi dokument. »A sada, još jedan obrat u ovoj priči«, reče. »Taurus nije registriran na gospodina Shawa. Registriran je na gospodina Johna Williamsa iz New Yorka.« Doda Hunteru dokument.

Hunter ga jedva pogleda.

»Iznenađenje, iznenađenje«, reče Kennedy. »Na adresi na koju je registriran automobil nema nikakvog Johna Williamsa.« »John Williams je često ime«, reče Hunter. »Previše često«, složi se Taylorica. »Samo u gradu New Yorku ima ih oko tisuću petsto.« »Ali vi ste uhitili gospodina Shawa, zar niste?«, upita Hunter. »Točno«, potvrdi Taylorica.

Još uvijek pomalo zbunjen, Hunter pogleda načelnicu Blake. »Dakle, imate gospodina Shawa koji je očito iz Tennesseea, dvije neidentificirane ženske glave, vozilo s registarskim pločicama iz Montane koje je registrirano na gospodina Williamsa iz New Yorka.« Slegne ramenima. »Još uvijek mi niste odgovorili na pitanje – zašto ste u L.A.-u? I zašto sam ja ovdje umjesto da se pakiram kod kuće?« Još jednom pogleda na sat. »Zato što gospodin Shaw ne govori«, odvrati Taylorica mirnim glasom.

Hunter se nekoliko trenutaka zagleda u nju. »To nije odgovor na moja pitanja.« »Izjava agentice Taylor nije sto posto točna«, prekine ga Kennedy. »Četiri dana držimo gospodina Shawa u pritvoru. Preuzeli smo ga dan nakon uhićenja.

Sad je u Quanticu. Slučaj sam dodijelio agentici Taylor i agentu Newmanu.« Hunter na trenutak pogleda Tayloricu. »Ali kao što je agentica Taylor rekla...«, nastavi Kennedy, »... gospodin Shaw odbija govoriti.« »I?«, cinično ga prekine načelnica Blake. »Otkad je to sprječavalo FBI da iz nekoga iscijedi informacije?« Kennedy mirno prihvati zajedljivu primjedbu. »Za vrijeme sinoćnjeg ispitivanja«, nastavi, »gospodin Shaw je po prvi put progovorio.« Ušuti i priđe velikom prozoru na istočnom zidu. »Izrekao je samo šest riječi.« Hunter je čekao. »Rekao je: ‘Razgovarat ću samo s Robertom Hunterom.’«

8.

Hunter se ne pomakne. Čak se niti ne trgne. Izraz lica ostane mu isti. Ukoliko su Kennedyeve riječi i djelovale na neki način na njega, nije to ničime pokazao. »Uvjeren sam da nisam jedini Robert Hunter u Americi«, napokon reče. »I ja sam uvjeren«, složi se Kennedy. »Ali smo svi sigurni da je gospodin Shaw mislio na tebe, ne na druge.« »Kako možete biti sigurni?« »Zbog tona njegova glasa«, odvrati Kennedy. »I zbog njegova držanja, samouvjerenosti, stava... zapravo, zbog svega na njemu. Nebrojeno puta analizirali smo snimke nadzornih kamera. Ti, Roberte, znaš kako mi radimo. Znaš da imam ljude koji su uvježbani uočiti svaki i najmanji izdajnički znak, prepoznati i najmanju promjenu intonacije u glasu, protumačiti govor tijela. Ovaj tip je potpuno samouvjeren. Nema oklijevanja. Nema uzrujanosti. Ničega. Bio je siguran da znamo na koga misli.« »Ako želite, možete i sami pogledati snimku«, predloži Taylorica. »Ovdje imam kopiju.« Pokaže na svoju aktovku.

Hunter ne odvrati ništa. »Zato smo mislili da će ti njegovo ime možda zvučati poznato«, reče Kennedy. »A opet, mislimo da je Liam Shaw ionako lažno ime.« »Jeste li istražili u Tennesseeu, odakle je navodno gospodin Shaw?«, upita načelnica. »Možda i tamo postoji neki Robert Hunter.« »Ne, nismo«, odvrati Taylorica. »Nije bilo potrebno. Kao što je direktor Kennedy rekao, gospodin Shaw je veoma samouvjeren. Znao je da nam neće trebati mnogo vremena da otkrijemo na koga točno misli.« Kennedy preuzme riječ. »Čim sam čuo ime, znao sam da govori samo o jednoj osobi. O tebi, Roberte.« »Imate li tu snimku?«, upita Hunter. »Imam«, odgovori Taylorica. »Imam i fotografiju gospodina Shawa.« Iz aktovke donese posljednju fotografiju i pruži je Hunteru.

On ju je dugo u tišini promatrao. I opet njegovo lice i govor tijela nisu odavali ništa. Sve dok nije duboko udahnuo i pogledao Kennedya u oči. »Nemojte me zajebavati.«

9.

Muškarac koji je sebe nazivao Liam Shaw, sjedio je na krevetu u maloj ćeliji duboko ispod zemlje – na petom podzemnom katu bezlične zgrade u kompleksu FBI-eve akademije u Quanticu u Virginii. Sjedio je na prekriženim nogama, lagano sklopljenih ruku na krilu. Držao je otvorene oči, no nisu se micale, u njima samo mrtav, napola prestrašen, napola nesiguran pogled. Zurio je ravno u prazan zid pred sobom. Zapravo se uopće nije micao. Nikakvog pomicanja glave, nikakvog trzanja prstima, nikakvog premještanja nogu, nikakvog pomicanja ni njihanja tijela, ništa, osim neizbježnog refleksnog treptanja očiju.

U tom je položaju bio već sat vremena: buljio je u zid kao da će se čarolijom naći na nekom drugom mjestu ako bude dovoljno dugo zurio u njega. Noge su mu dosad već sigurno utrnule. U stopalima sigurno osjeća na tisuće bockavih iglica.

Vrat mu se sigurno ukočio od nepromijenjenog položaja, no izgledao je kao muškarac koji udobno sjedi u svom raskošnom dnevnom boravku i ne osjeća nikakav stres.

Davno je naučio tu tehniku. Trebale su mu godine da ovlada njome, no sada je mogao praktički isprazniti mozak od svih misli. Mogao je isključiti sve zvukove i prizore onoga što se događalo oko njega, iako je imao širom otvorene oči. Ovo je bila neka vrsta meditacijskog transa koji je uzdigao njegov um na gotovo nezemaljsku razinu, ali najvažnije je to što mu je davao psihičku snagu. A bio je siguran da mu je sada upravo to najpotrebnije.

Sinoć su ga agenti prestali gnjaviti, no znao je da će nastaviti. Htjeli su da progovori, ali nije znao što bi im mogao reći. Dovoljno je poznavao policijsku proceduru da bi znao kako im nijedno objašnjenje koje im da neće biti dovoljno, čak ni ako je istinito. U njihovim očima on je već bio kriv, bez obzira što on rekao ili ne rekao. Isto tako, shvatio je da se sve neizmjerno zakompliciralo time što nije zadržan u pritvoru regularne policije ili šerifova ureda, već je odmah predan FBIu. Znao je da im ubrzo nešto mora pružiti, jer će se u protivnom promijeniti metode ispitivanja. Osjećao je to. Osjećao je to u glasovima svojih ispitivača.

Privlačna plavuša koja se zvala agentica Taylor bila je slatkorječiva, ljubazna i pristojna, dok je onaj krupni muškarac krivoga nosa, koji je rekao da se zove agent Newman, bio mnogo agresivniji i naprasitiji. Tipično izigravanje para dobrog i lošeg murjaka. No počeo je uviđati njihovu sve veću frustraciju zbog njegove uporne šutnje. Pristojnost i ljubaznost brzo će nestati. To je postalo očito na posljednjoj ispitivačkoj seansi.

Tada mu je sinula ideja, a s njom je doĹĄlo i ime: Robert Hunter.

10.

Hunter se napokon vratio u svoj stan i spakirao prtljagu, ali avion kojim je uzletio samo dva sata kasnije nije bio onaj koji je rezervirao za Havaje.

Nakon rulanja po pisti, privatni mlažnjak Hawker napokon je iz kontrolnog tornja na aerodromu Van Nuys dobio dopuštenje za uzlijetanje.

Sjedio je u stražnjem dijelu aviona držeći u ruci veliku šalicu crne kave. Nije mnogo putovao zbog svoga posla, a kad je morao, obično bi vozio, ukoliko je bilo moguće. I prije je par puta letio, no sad se prvi put našao u privatnom mlažnjaku i morao je priznati da je veoma impresioniran. Unutrašnjost aviona u jednakoj je mjeri bila luksuzna i praktična.

Kabina je bila duga oko sedam i široka dva metra. U avionu je bilo osam veoma udobnih sjedala od krem kože, postavljenih po četiri sa svake strane prolaza, svako s vlastitim strujnim napajanjem i sustavom medija. Svih osam sjedala moglo se okrenuti za 360 stupnjeva. LED osvjetljenje davalo je kabini ugodnu i vedru atmosferu.

Agentica Taylor sjedila je na sjedalu točno ispred Huntera i tipkala po laptopu na preklopnom stoliću ispred sebe. Adrian Kennedy sjedio mu je s desne strane, preko puta prolaza. Otkako su izašli iz ureda načelnice Blake, nije skidao mobitel s uha.

Avion je glatko uzletio i brzo se popeo na visinu leta od 9 000 metara. Hunter je kroz prozor promatrao modro nebo bez oblaka, premećući po glavi mnogobrojne misli. »Dakle«, reče Kennedy kad je napokon prestao razgovarati i spremio mobitel u džep. Okrenuo je svoje sjedalo prema Hunteru. »Pričaj mi o tom tipu, Roberte.

Tko je on?« Taylorica prestane tipkati i okrene svoje sjedalo prema muškarcima.

Hunter još nekoliko trenutaka zadrži pogled na modrini neba. »Jedan od najinteligentnijih ljudi koje sam sreo u životu«, napokon reče. »Osoba neizmjerne samodiscipline i kontrole.« Kennedy i Taylorica pričekaju. »Zove se Lucien, Lucien Folter«, nastavi Hunter. »Ili sam ga barem upoznao pod tim imenom. Upoznao sam ga prvoga dana kad sam stigao na sveučilište Stanford. Imao sam šesnaest godina.« Hunter je odrastao kao jedinac u obitelji iz radničke klase u Comptonu, u siromašnoj četvrti Los Angelesa. Njegova je majka izgubila bitku s rakom kad je

imao samo sedam godina. Njegov otac se nikad nije ponovno oženio, pa je radio dva posla kako bi udovoljio zahtjevima samohranog podizanja djeteta.

Hunter je oduvijek bio drukčiji. Čak i dok je bio dijete, mozak mu je brže rješavao probleme. Škola ga je frustrirala, tamo se samo dosađivao. Gradivo šestog razreda savladao je za manje od dva mjeseca, a da bi se zaposlio nečim, na svoju ruku prešao je gradivo i ostalih razreda. Nakon toga upitao je ravnatelja može li polagati završne ispite za sedmi i osmi razred. Ravnatelj mu je dopustio iz puke znatiželje i zaintrigiranosti. Hunter je sve položio s odličnim uspjehom.

Nakon toga je ravnatelj stupio u kontakt s losanđeleškim Odborom za obrazovanje – nakon nove serije ispita i testova, u dobi od dvanaest godina, primljen je u Mirmanovu školu za nadarene.

No čak ni poseban program u ovoj školi nije usporio njegov napredak.

U dobi od četrnaest godina bez problema je svladao srednjoškolski program iz engleskog jezika, povijesti, matematike, biologije i kemije. Četiri godine srednje škole sažeo je u dvije i u dobi od petnaest godina maturirao s najvišim ocjenama. Uz preporuku svih profesora primljen je na sveučilište Stanford kao »posebno nadareni učenik«.

U dobi od devetnaest godina s najvišom ocjenom diplomirao je psihologiju, a u dvadeset trećoj stekao titulu doktora iz biopsihologije i analize kriminalnog ponašanja. »Kažete da je bio vaš cimer?«, upita Taylorica.

Hunter kimne. »Od prvoga dana. Tog prvog dana na koledžu dobio sam sobu.« Slegne ramenima. »Lucienu je dodijeljena ista ta soba.« »Koliko vas je bilo u sobi?« »Samo nas dvojica. Sobe su male.« »I on je studirao psihologiju?« »Tako je.« Hunter se opet zagleda kroz prozor dok se u mislima vraćao u to davno doba. »Bio je pristojan dečko. Nisam očekivao da će se prijateljski odnositi prema meni.« Taylorica se namršti. »Kako to mislite?« Hunter opet slegne ramenima. »Bio sam mnogo mlađi od svih ostalih. Nikad nisam bio neki sportaš, nisam odlazio u teretanu i bavio se bilo kakvom fizičkom aktivnošću. Bio sam veoma mršav i nespretan, imao sam dugu kosu i nisam se oblačio kao većina u to vrijeme. Istinu govoreći, bio sam prava laka meta za nasilnike. Tada je Lucien imao gotovo devetnaest godina, obožavao je sport i redovito je vježbao. Bio je od one vrste koja se mogla slobodno iživljavati na nekome tko je izgledao kao ja.« Po Hunterovu izgledu i građi tijela nitko ne bi nikad rekao da je u mlađoj dobi bio mršav i nespretan. Izgledao je kao da je bio tipičan srednjoškolski mačo tip, možda čak i kapetan footballske ili hrvačke ekipe.

»Ali nije«, nastavi Hunter. »Zapravo, upravo zbog njega me nisu uzeli na pik. Postali smo najbolji prijatelji. Kad sam počeo odlaziti u teretanu, pomagao mi je u vježbama, davao savjete o prehrani, o svemu.« »Kakav je bio inače?« Hunter je znao da Taylorica misli na Folterov karakter. »Nije bio nasilnik, ako to pitaš. Uvijek je bio smiren. Uvijek je zadržavao kontrolu nad samim sobom. Što je bilo jako dobro, jer se znao jako dobro tući.« »Ali upravo ste rekli da nije bio nasilan«, reče Taylorica. »Tako je.« »A sad ste sugerirali da ste ga vidjeli u tuči.« Hunter napola kimne. »Jesam.« Taylorica pogledom i trzajem usana postavi nijemo pitanje. »Postoje određene situacije koje ne možeš izbjeći, bez obzira koliko si smiren ili popustljiv«, odvrati Hunter. »Naprimjer?«, nije odustajala Taylorica. »Sjećam se da sam samo jednom vidio Luciena u tuči«, objasni Hunter. »Stvarno se trudio izbjeći uporabu šaka, ali nije uspio.« »Kako to?« Hunter slegne ramenima. »Jednog vikenda Lucien je u baru upoznao neku curu i cijelu noć proveo u razgovoru s njom. Koliko je meni poznato, to je bilo sve. Nije bilo seksa ni ljubljenja, ničeg lošeg, stvarno, samo nekoliko pića, malo koketiranja i mnogo smijeha. U ponedjeljak nakon vikenda vraćali smo se kasno iz knjižnice gdje smo učili, kad su nas zaskočila četiri tipa, svi odreda veoma krupni. Jedan od njih bio je djevojčin veoma ljutit bivši dečko. Očito su nedavno prekinuli. Lucien je oduvijek bio vješt govornik. Kao što ona izreka kaže: mogao je Eskimima prodati led. Pokušavao je urazumiti tog tipa. Rekao je da mu je jako žao, da nije znao da ima dečka ni da su tek raskinuli. Rekao je da joj nikad ne bi prišao da je to znao i sve u tom stilu. No ti tipovi nisu htjeli slušati. Rekli su da nisu došli po ispriku. Došli su ga premlatiti i točka.« »I što se zatim dogodilo?«, upita Taylorica. »Ništa naročito. Dotad još nisam vidio ništa slično. Nasrnuli su na njega. A ja? Iako sam bio strašno mršav, nisam namjeravao sjediti sa strane i promatrati kako mog najboljeg prijatelja premlaćuju Četiri neandertalca, ali nisam ni dobio priliku. Sve je bilo gotovo za deset... najviše petnaest sekundi. Ne mogu detaljno opisati što se dogodilo, no Lucien se kretao veoma brzo... zapravo prebrzo. Za trenutak su sva četvorica ležala na tlu. Dvojica sa slomljenim nosovima, jedan je imao tri ili četiri slomljena prsta, a četvrtom je stjerao genitalije u grlo. Kad smo se udaljili, pitao sam ga gdje je to naučio.« »I što je rekao?«

»Prodao mi je neko sranje od odgovora. Rekao je da je gledao mnogo filmova o borilačkim vještinama. O Lucienu sam već tada zasigurno znao jednu stvar: nije imalo smisla navaljivati kad nije bio voljan odgovoriti. I tako je ostalo samo na tome.« »Rekli ste da je vješt govornik«, reče Taylorica pomalo pijevnim glasom. »Pa, u proteklih nekoliko dana nije bio previše razgovorljiv.« »Kad si ga zadnji put vidio?«, upita Kennedy. »Onoga dana kad sam primio doktorsku diplomu«, odvrati Hunter. »Završio sam koledž godinu dana prije njega.« Taylorica je iz Hunterova životopisa znala da je četverogodišnji koledž završio u tri godine. »No ostao sam na Stanfordu«, reče Hunter. »Ponudili su mi drugu stipendiju da nastavim rad na doktoratu i ja sam prihvatio. Lucien i ja smo i dalje ostali cimeri sve dok godinu dana kasnije nije diplomirao. Nakon toga otišao je sa Stanforda.« »Ostali ste u kontaktu?« »Jesmo, ali ne zadugo«, potvrdi. »Nakon diplomiranja, uzeo je nekoliko mjeseci odmora. Malo je putovao, zatim je odlučio da se želi vratiti na sveučilište.

I on je htio doktorirati.« »I je li se vratio na Stanford?« »Nije. Otišao je na Yale.« »U Connecticut?« Taylorica se iznenadi. »To je skroz tamo na istočnoj obali.

Zašto je otišao tako daleko kad ovdje u Kaliforniji imamo Stanford, Berkley, Caltech i UCLA? Četiri najbolja sveučilišta u cijeloj državi.« »Yale je isto prestižno sveučilište«, prigovori Hunter. »Znam. Ali znate što sam htjela reći. Connecticut je vraški udaljen od Kalifornije. Pretpostavljam da je, nakon što je ovdje živio tolike godine, stekao mnogo prijatelja i izgradio nekakav život ovdje u L.A.-u. Otkud ta iznenadna promjena? Da mu obitelj nije iz Connecticuta?« Hunter na trenutak razmisli, pokušavajući se sjetiti. »Nemam pojma odakle mu je obitelj«, reče. »Nikad nije govorio o njima.« Taylorica polako pogleda Kennedya, potom opet Huntera. »Ne mislite li da je to malo čudno?«, upita. »Vas dvojica ste godinama dijelili istu sobu. Kao što ste rekli, bili ste najbolji prijatelji. I nikad vam ništa nije rekao o svojoj obitelji?« Hunter samo slegne ramenima. »Ne, uopće ne mislim da je to čudno. Ni ja njemu nikad nisam pričao o svojoj obitelji, ni njemu ni bilo kome drugom. Neki su ljudi zatvoreniji od drugih.«

»Znači, zadnji put si ga vidio kad si primio doktorsku diplomu«, reče Kennedy.

Hunter kimne. »Doletio je na svečanu dodjelu diploma, ostao cijeli dan i narednog jutra odletio natrag. Otada više ništa nisam čuo o njemu.« »Jednostavno je odletio natrag u Connecticut i nestao?«, progovori Taylorica. »Mislila sam da ste bili najbolji prijatelji.« »Možda sam ja bio taj koji je nestao«, reče Hunter.

Taylorica je oklijevala nekoliko trenutaka. »Zašto? Je li pokušao stupiti u kontakt s vama?« »Ne, koliko mi je poznato«, odvrati Hunter. »Ali ni ja nisam pokušao stupiti u kontakt s njim.« Ušuti i odvrati pogled. »Nakon diplome nisam ostao u kontaktu ni s kim.«

11.

Privatni mlažnjak Hawker sletio je na pistu Turner Field u Quanticu u Virginii točno pet sati nakon što je uzletio s aerodroma Van Nuys u Los Angelesu.

Nakon što je Hunter ispričao Kennedyu i agentici Taylor sve čega se mogao sjetiti o svom starom najboljem prijatelju, ostatak dugoga leta prosjedili su u tišini.

Kennedy je odrijemao dva sata, a Hunter i Taylorica su ostali budni, svatko zaokupljen svojim mislima. Taylorica se iz nekog razloga podsjetila doba kad je još bila dijete, onda kad je još u veoma mladoj dobi bila prisiljena naučiti kako se treba brinuti o sebi.

Njezin naizgled zdrav otac iznenadno je umro od srčanog udara koji je izazvala koronarna aneurizma. Imala je četrnaest godina. Njegova smrt ju je teško pogodila, jednako kao i njezinu mladu majku. Naredne dvije godine protekle su u golemoj borbi, i emocionalnoj i financijskoj, dok je njezina majka – koja je petnaest godina bila kućanica – obavljala niz bezveznih poslova i borila se s pritiskom što je nedavno ostala udovica i samohrana majka.

Njezina je majka bila krhka žena dobre duše, ali i jedna od onih koje nisu znale biti same. Slijedio je neizbježan niz njezinih ljubavnika protuha od kojih su neki bili nasilni. Taylorica je trebala maturirati kad je njezina majka opet ostala u drugom stanju. Tadašnji dečko njezine majke rekao joj je da ne želi takvu odgovornost, da nije spreman postati otac i imati obitelj, da nema nikakvu namjeru postati otac kćeri koja nije njegova – djevojci za koju nimalo nije mario.

Kad je njezina majka odbila otići u kliniku na abortus koji joj je on zakazao, jednostavno ju je ostavio i narednog dana otišao iz grada. Više nikad ništa nisu čule o njemu.

S majkom nesposobnom za rad zbog posljednjeg stadija trudnoće, Taylorica je odustala od odlaska na koledž i zaposlila se na puno radno vrijeme u lokalnom trgovačkom centru. Mjesec dana kasnije, majka je rodila dječaka Adama, no, nažalost, Adam je rođen s abnormalnim kromosomom osamnaest koji je uzrokovao manju mentalnu retardaciju, atrofiju mišića, malformaciju lubanje i velike poteškoće u koordinaciji pokreta. Umjesto da joj donese radost, Adamovo rođenje bacilo je njezinu majku u veliku depresiju. Nije se znala nositi s novonastalom situacijom, pa je utjehu pronalazila u tabletama za spavanje, antidepresivima i alkoholu. U dobi od sedamnaest godina Taylorica je postala »odrasla kći«, »starija sestra« i »muškarac u kući«.

Vladina subvencija nije ni izdaleka pokrivala sve troškove, pa je naredne tri godine obavljala svaki posao koji je mogla dobiti, dok se istovremeno brinula za

majku i mlađeg brata. No usprkos svim lijekovima, Adamovo se zdravlje stalno pogoršavalo. Umro je dva mjeseca nakon svog trećeg rođendana. Majčina se depresija još više pogoršala, a bez zdravstvenog osiguranja bilo je nemoguće dobiti profesionalnu pomoć.

Jedne kišne noći kad se vratila iz restorana u centru grada u kojem je kao konobarica odradila kasnu smjenu, na kuhinjskom stolu našla je majčinu poruku: Dušo, oprosti mi što nisam bila dobra majka ni tebi ni Adamu. Žalim zbog svih svojih pogrešaka. Ti si najbolja kći kakvoj se jedna majka može nadati. Volim te svim svojim srcem. Samo se nadam da ćeš mi jednoga dana moći oprostiti što sam bila toliko slaba i glupa, što sam sve breme natovarila na tvoja leđa. Dušo, molim te budi sretna. Zaslužuješ to.

Dok je čitala poruku, obuzimao ju je užas. Brzo je otrčala u majčinu sobu... no bilo je prekasno. Na noćnom ormariću nalazile su se tri prazne bočice – jedna od pilula za spavanje, druga od antidepresiva i treća od votke. Još uvijek je znala imati noćne more o toj noći.

Crni terenac GMC zatamnjenih prozora, u pravom FBI-evskom stilu, već ih je čekao na pisti.

Hunter izađe iz aviona i na ranom jutarnjem povjetarcu protegne svoje metar osamdeset visoko tijelo. Tako je dobro opet udisati svježi zrak i izaći iz ograničenog prostora. Bez obzira koliko je luksuzna putnička kabina, nakon pet sati provedenih u njoj, ipak je djelovala poput nebeskog zatvora.

Hunter pogleda na sat – sunce neće izaći još naredna dva sata, ali je noćni zrak u Virginii u ovo doba godina bio iznenađujuće jednako topao kao i u Los Angelesu. »Svi bismo trebali malo odspavati«, reče Kennedy, završivši razgovor preko mobitela. Svi troje uđu u terenac. »I kasnije pristojno doručkovati. Tvoje prostorije su spremne«, reče Hunteru. »Nadam se da ti neće smetati što ćeš odsjesti u sobi polaznika akademije.« Hunter lagano odmahne glavom. »Agentica Taylor će u deset ujutro doći po tebe.« Kennedy pogleda na svoj sat. »Tako svatko od nas ima šest sati odmora. Naspavaj se.« »Zar ne možemo ranije?«, upita Hunter. »Naprimjer, sada? Stigao sam ovamo. Ne vidim razlog zbog kojeg bismo ovo odugovlačili.« Kennedy ga pogleda ravno u oči. »Roberte, svima nama potreban je odmor.

Dan je bio dug i let je dugo trajao. Znam da ti možeš raditi i uz jako malo sna, ali

to ne znači da se tvoj mozak ne umara jednako kao i svačiji drugi. Želim da budeš potpuno spreman kad uđeš onamo i porazgovaraš sa svojim starim prijateljem.« Hunter ne reče ništa. Nastavi promatrati rasvjetne stupove koji su promicali uz terenac.

12.

Specijalna agentica Courtney Taylor pokuca na Hunterova vrata točno u 10:00 ujutro. Uspjela je odspavati pet sati i istuširati se. Sada je nosila poslovno, ali i veoma elegantno crno prugasto odijelo. Plavu kosu začešljala je u veoma tanak konjski rep.

Hunter otvori vrata, pogleda na sat i nasmiješi se. »Oho, vidim da si savršeno tempirala svoj dolazak.« Kosa mu je još uvijek bila mokra od tuširanja. Imao je crne traperice, tamnoplavu majicu ispod svoje uobičajene crne kožne jakne te crne čizme.

Svako toliko bi zadrijemao i budio se, pa je uspio ukupno odspavati samo dva i pol sata. »Jeste li spremni, detektive Hunter?«, upitala je. »Jesam«, odvrati Hunter i zatvori za sobom vrata. »Pretpostavljam da ste doručkovali?«, upita ga dok su hodali hodnikom prema stubištu.

Točno u 9:00 ujutro FBI-ev kadet je pokucao na njegova vrata noseći pladanj sa zdravim doručkom: voćem, žitaricama, jogurtom, kajganom, kavom, mlijekom i prepečencem. »Jesam«, odvrati i nasmiješi se. »Ali nisam znao da FBI ima poslugu u sobu.« »Ne, nema, ovo je bio izuzetak. Na tome možete zahvaliti direktoru Kennedyu.« Hunter kimne. »Svakako ću to učiniti.« Vani ih je čekao drugi terenac koji ih je trebao odvesti na drugu stranu kampusa. Hunter je u tišini sjedio na stražnjem sjedalu, Taylorica naprijed s vozačem.

Akademija FBI-a zauzima 547 rali Mornaričke baze, šezdeset četiri kilometra južno od Washingtona D.C. Njezino središte čini spojeni konglomerat zgrada koje više izgledaju kao velika korporacija nego kao vladina ustanova. Na svakom koraku kadeti u tamnoplavim trenirkama s Biroovim grbovima na prsima i velikim zlatnim slovima »FBI« na leđima. Marinci s automatskim puškama na svakom raskrižju i na ulazu svake zgrade. Neprekidna buka helikopterskih elisa u zraku. Ni u kojem se slučaju nije mogao izbjeći gotovo opipljiv dojam da je cijelo ovo mjesto obavijeno velikom tajanstvenošću.

Nakon vožnje koja se činila beskonačnom, terenac napokon stigne na drugu stranu kompleksa i zaustavi se ispred strogo čuvanog ulaza nečega što se može opisati samo kao kampus unutar kampusa, potpuno odijeljen od glavne mreže zgrada. Nakon sigurnosne provjere, terenac uđe unutra i stane ispred trokatne zgrade od opeke sa zatamnjenim prozorima otpornima na metke.

Hunter i Taylorica izađu iz automobila te zajedno stignu do naoružanog marinca na ulazu zgrade. Prođu kroz dvoja sigurnosna vrata, niz dugi hodnik, potom kroz još dvoja sigurnosna vrata i uđu u lift koji ih spusti tri kata ispod zemlje do BSU-a, Jedinice za biheviorističku znanost. Vrata lifta otvore se u dugačak, sjajan i dobro osvijetljen hodnik obložen drvom, s nekoliko portreta u zlatnim okvirima na zidovima.

Krupan muškarac okrugla lica i krivog nosa dočeka ih na otvorenim vratima lifta. »Detektive Robert Hunter«, reče hrapavim glasom koji je zvučao pomalo neprijateljski. »Ja sam Edwin Newman. Dobrodošli u FBI-ev BSU.« Hunter izađe iz lifta i protrese Newmanovu ruku.

Newman je tek zašao u pedesete, imao je sjedinama prošaranu kosu začešljanu unatrag i svijetle zelene oči. Nosio je crno odijelo, besprijekorno bijelu košulju i crvenu svilenu kravatu. Smiješio se, bijeli zubi su blještali. »Mislim da bismo trebali na brzinu porazgovarati u konferencijskoj dvorani prije nego što vas odvedu da vidite...« Ušuti i pogleda Tayloricu. »... svog starog prijatelja, kako sam čuo.« Hunter samo kimne i krene za Newmanom i Tayloricom na drugu stranu hodnika.

Klima-uređaj u velikoj konferencijskoj dvorani bio je namještena na veoma ugodnu temperaturu. Središnji dio zauzimao je dugačak uglačani stol od mahagonija. Na suprotnom zidu veoma velik monitor prikazivao je detaljnu mapu Sjedinjenih Država.

Newman sjedne na čelo stola i glavom pokaže Hunteru da sjedne do njega. »Znam da su vas detaljno obavijestili s kakvom smo situacijom suočeni ovdje«, započne Newman čim je Hunter sjeo.

Hunter kimne.

Newman otvori fascikl na stolu. »Prema onome što ste ispričali direktoru Kennedyu i agentici Taylor, pravo ime muškarca kojeg držimo u pritvoru je Lucien Folter, a ne Liam Shaw, kako piše na njegovoj vozačkoj dozvoli.« »Pod tim imenom sam ga upoznao«, potvrdi Hunter.

Newman kimne. »Znači, mislite da bi i Lucien Folter moglo biti izmišljeno ime?« »To nisam rekao«, mirno odvrati Hunter.

Newman pričeka.

»Ne vidim razlog zbog kojeg bi na koledžu koristio lažno ime«, reče Hunter, pokušavajući raščistiti stvari. »Morate imati na umu da govorimo o Stanfordu i osobi koja je tada imala samo devetnaest godina.« Newman se malo namršti, nije uspio slijediti tok Hunterovih misli.

Hunter to primijeti pa objasni: »To bi značilo da je devetnaestogodišnji klinac morao majstorski falsificirati više dokumenata da bi bio primljen na prestižno sveučilište i to u doba kad nisu postojali osobni kompjutori.« Odmahne glavom. »To baš i ne bi bilo tako lako.« »Ne bi«, složi se Newman. »Ali ne znači da nije bilo moguće.« Hunter ne reče ništa. »Pitam to iz jednog jedinog razloga, zbog skrivenog značenja njegova imena«, reče Newman. »Skrivenog značenja?« Hunter ljubopitljivo pogleda agenta.

Newman kimne. »Jeste li znali da riječ Folter na njemačkom znači mučenje?« Hunter kimne. »Jesam. Lucien mi je rekao.« Newman nastavi zuriti u njega.

Hunter nije izgledao previše impresionirano. »To ste misliti pod skrivenim značenjem?« Pogleda Tayloricu, zatim opet Newmana. »A znate li vi da ime Lucien potječe iz francuskog i da znači ‘svjetlo, osvjetljenje’? Tako se zove i selo u Poljskoj i jedan kršćanski svetac. Iza većine imena stoji povijesna prošlost, specijalni agente Newman. Moje prezime znači ‘onaj tko lovi’, pa ipak, moj otac ni u kojem smislu riječi nije bio nikakav lovac. Velik broj američkih prezimena znači nešto na nekom jeziku. To ne znači da imaju skriveno značenje.« Newman ništa ne odvrati.

Hunter na trenutak zastane, zatim skrene pogled na fascikl na stolu.

Newman shvati i počne čitati: »U redu. Lucien Folter, rođen 25. listopada 1966. u Monte Visti u Coloradu. Njegovi su roditelji – Charles Folter i Mary-Ann Folter, oboje mrtvi. Maturirao je 1985. u srednjoj školi Monte Vista s veoma dobrim ocjenama. Nema nikakvog maloljetničkog dosjea. Nikad nije imao problema s policijom. Nakon mature, ubrzo je primljen na Stanford.« Zastane i pogleda Huntera. »Pretpostavljam da znate što se događalo narednih nekoliko godina.« Hunter ne reče ni riječ. »Nakon što je diplomirao psihologiju na Stanfordu«, nastavi Newman, »Lucien Folter prijavljuje se na Yale u Connecticutu radi stjecanja doktorata iz kriminalne psihologije. Primljen je, odslušao je tri godine i zatim jednostavno nestaje. Nikad nije doktorirao.« Hunter je netremice promatrao Newmana. Nije znao da njegov stari prijatelj nije doktorirao.

»A kad sam rekao nestaje«, reče Newman, »mislio sam na potpuno nestajanje. Nakon tri godine provedene na Yaleu, nema više ničega o Lucienu Folteru. Nikakvih podataka o zaposlenju, nikakve putovnice, kreditnih kartica, adrese, računa... ničega. Kao da je Lucien Folter prestao postojati.« Newman zatvori fascikl. »To je sve što imamo o njemu.« »Možda je tada odlučio uzeti novi identitet«, predloži Taylorica. Sjedila je preko puta Hunteru. »Možda se tada umorio biti Lucien Folter i postao netko drugi. Možda Liam Shaw ili netko sasvim drugi za koga ne znamo.« Narednih nekoliko sekundi u prostoriji zavlada tišina. Prekine je Newman. »Činjenica je da je taj tip, tko god on zaista bio, živi misterij. Netko tko je cijeli svoj život svima lagao.« Hunter nekoliko trenutaka razmisli o tome. »Htio bih da to shvatite prije razgovora s njim«, doda Newman, »jer znam da stvari znaju postati veoma emocionalne kad se srećemo s ljudima iz naše prošlosti. Ne pokušavam vam reći što da radite. Pročitao sam vaš dosje i vašu disertaciju ‘Napredna psihološka studija kriminalnog ponašanja’. Svi ovdje u BSU-u su je pročitali, to je obvezatna literatura i zato sam uvjeren da bolje od većine ljudi znate što radite. Ali, ipak ste ljudsko biće i imate osjećaje. Bez obzira koliko je netko racionalan, osjećaji mogu zamagliti i najbolje prosudbe i mišljenja.

Imajte to na umu kad uđete onamo.« Hunter ne reče ništa.

Zatim mu Newman nastavi pričati o tome koliko je Lucien Folter neobičan i tajanstven otkako je stigao u Quantico – o njegovoj nijemosti, preciznosti njegova biološkog sata, dugotrajnim vježbama, zurenju u zid, neuobičajenoj psihičkoj snazi, o svemu.

Iz onoga što je znao o svom starom prijatelju, Huntera nije previše iznenadila tolika Lucienova psihička usredotočenost. »On nas čeka«, napokon reče Newman. »Najbolje da krenemo.«

13.

Newman i Taylorica izvedu Huntera iz konferencijske dvorane, opet niz hodnik u lift koji se spusti još dva kata ispod zemlje. Ovdje ništa nije sličilo na kat Jedinice za biheviorističku znanost – nije bilo sjajnih hodnika, nikakvih otmjenih slika po zidovima, nikakve ugodne atmosfere.

Vrata lifta otvore se u malo predsoblje s betonskim podom. S desne strane, iza velikog prozora sa sigurnosnim staklom, Hunter ugleda nešto što je morala biti kontrolna prostorija, s monitorima pričvršćenim na zid i stražarom koji je sjedio za velikom konzolom. »Dobrodošli na BSU-ov kat s ćelijama«, reče Taylorica. »Zašto ga drže ovdje?«, upita Hunter. »Zbog dva razloga«, odvrati Taylorica. »Prvo, kao što sam već rekla, šerifov ured u Wheatlandu nije imao pojma što bi s ovako velikim slučajem i drugo, zbog toga što sve ukazuje na to da se radi o dvostrukom ubojstvu na teritoriju različitih država. I zato ga držimo ovdje sve dok ne ustanovimo gdje će vaš stari prijatelj biti prikladno smješten.« »I zato što je potencijalna psihopatija vašega prijatelja podigla na uzbunu biheviorističku jedinicu«, doda Newman. »Osobito njegova nevjerojatna psihička snaga, način na koji i pod pritiskom ostaje čvrst. Nitko u Jedinici nikad nije naišao na nekoga sličnog njemu. Sudeći prema brutalnosti onoga što je napravljeno na pronađenim glavama, ako je on ubojica, možda smo nabasali na Pandorinu kutiju.« Taylorica signalizira čuvaru u kontrolnoj prostoriji pa on uz zujanje otvori vrata nasuprot njima. Marinac koji je stajao pred vratima korakne ustranu i propusti ih.

Ušli su u dugačak hodnik sa zidovima od cementnih blokova. U zraku se osjećao poseban dezinfekcijski miris, nešto što je nadraživalo nos, slično mirisu u bolnicama, ali ne toliko snažno. Hodnikom su stigli do drugih metalnih, protuprovalnih vrata. Čim su im prišli, Newman i Taylorica podignu glave prema sigurnosnoj kameri visoko na stropu iznad vrata. Sekundu kasnije, vrata se uz zujanje otvore. Prošli su kroz još dva hodnika i dvoja protuprovalna vrata i tek tada stigli u prostoriju za ispitivanje, na polovici još jednog bezličnog hodnika.

Ta nova prostorija nije bila ništa drugo doli kvadratna kutija pet sa pet metara, sa svijetlosivim zidovima od cementnih blokova i bijelim linoleumom na podu. U sredini je stajao četvrtast metalni stol, za njim dvije metalne stolice na suprotnim stranama. Stol je bio zavaren za pod. Pokraj stolica su na podu bila

zavarena i po dva veoma debela metalna prstena. Na stropu iznad stola, dvije fluorescentne cijevi u žičanoj mreži osvjetljavale su prostoriju jasnim svjetlom.

Hunter primijeti i četiri nadzorne kamere, svaku u jednom kutu stropa. Uza jedan zid stajao je automat za vodu, na sjevernom zidu dva velika ogledala za promatranje ispitanika. »Sjednite«, reče Taylorica Hunteru. »Raskomotite se. Ovamo će dovesti vašega prijatelja. Mi ćemo biti u susjednoj prostoriji, pozorno ćemo promatrati i slušati.« Glavom pokaže na ogledala.

Bez ijedne druge riječi, Taylorica i Newman izađu iz prostorije za ispitivanje. Teška metalna vrata zatvore se za njima i Hunter ostane sam u klaustrofobičnoj četvrtastoj prostoriji. Vrata s ove strane nisu imala nikakve kvake.

Hunter duboko udahne, nasloni se na metalni stol i pogleda zid. Nebrojeno je puta bio u prostorijama za ispitivanje. Mnogo puta našao se licem u lice s osobama za koje se na kraju ispostavilo da su veoma nasilni, brutalni i sadistički ubojice, neki i serijski. No nikad od svog prvog ispitivanja nije osjećao ovakvo gušenje u grlu kao što ga je sada osjećao. I nije mu se sviđao taj osjećaj. Ni najmanje.

Potom se vrata uz zujanje opet otvore.

14.

Na svoje vlastito iznenađenje, zateče se kako zadržava dah dok su se vrata otvarala.

Najprije uđe visok i dobro građen marinac noseći u rukama sačmaricu.

Napravi dva koraka, stane, zatim korakne ulijevo, maknuvši se s puta.

Hunter se napne, uspravi i ustane.

Potom uđe muškarac, otprilike dva i pol centimetra viši od Huntera, smeđe kratko ošišane kose i tek izrasle brade. Nosio je standardni zatvorenički narančasti kombinezon. Na rukama je imao lisičine spojene metalnom šipkom dugom tridesetak centimetara. Lanac pričvršćen za šipku obavijao ga je oko struka i spuštao se do njegovih nogu gdje je bio zakačen za debele okove na gležnjevima, ograničavajući mu pokrete i prisiljavajući ga da korača sitnim koračićima poput japanske gejše.

Držao je pognutu glavu. Brada mu je gotovo dodirivala prsa, pogled bio usmjeren u pod. Hunter mu nije mogao dobro vidjeti lice, ali je ipak prepoznao svoga starog prijatelja.

Nakon zatvorenika uđe drugi marinac, jednako naoružan kao i onaj prvi.

Hunter korakne udesno, no ništa ne reče.

Oba stražara doprate pritvorenika do metalnog stola i jedne stolice. Posjednu ga, drugi marinac brzo zakači pritvorenikov lanac oko gležnjeva za prsten na podu. Tijekom cijele procedure pritvorenik nijednom ne podigne glavu, već nastavi gledati u pod. Nakon što su sve obavili, dvojica stražara izađu van ne prozborivši ni riječ i ne pogledavši Huntera. Vrata se uz zaglušan tresak zatvore za njima.

Uslijedi nekoliko trenutaka napete tišine koji su se činili kao da traju cijelu vječnost, potom pritvorenik napokon podigne glavu.

Hunter je nepomično stajao s druge strane metalnog stola... potpuno paraliziran. Pogledi im se sretnu i trenutak nastave zuriti jedan u drugoga. Potom se pritvorenikove usne razvuku u blijed i nervozan osmijeh. »Zdravo, Roberte«, napokon reče glasom punim emocija.

Otkako ga je Hunter zadnji put vidio, Lucien se malo popunio, no činilo se da su sve to samo mišići. Lice mu je izgledalo starije, ali mršavije. Još je uvijek imao jednako zdrav izgled kože kao i prije toliko godina, no pogled u tamnosmeđim očima se promijenio. Sada su izgledale veće i prodornije, sve oko sebe promatrale su mnogo odlučnije i usredotočenije. Zbog visokih jagodičnih

kostiju, punih usana i četvrtaste čeljusti, Hunter je bio potpuno uvjeren da bi mnogim ženama bio zgodan. Dva i pol centimetra dug dijagonalni ožiljak na lijevom obrazu, tik ispod oka, davao mu je izgled »lošeg dečka« koji bi mnoge žene smatrale privlačnim. Hunter ni u to nije nimalo sumnjao. »Lucien«, reče Hunter kao da ne može vjerovati vlastitim očima.

Odmjeravanje se nastavi još nekoliko trenutaka. »Dugo je prošlo«, reče Lucien i obori pogled na svoje svezane ruke. »Da mogu, zagrlio bih te. Nedostajao si mi, Roberte.« Hunter ostane nijem iz samo jednog razloga: nije znao što bi trebao reći.

Oduvijek se nadao da će jednom opet vidjeti svoga starog prijatelja, ali ni u ludilu nije zamišljao da će se naći u ovakvoj situaciji u kojoj su se sada našli. »Dobro izgledaš, prijatelju«, reče Lucien uz još jedan osmijeh, pogledom analizirajući Huntera. »Vidim da nisi prestao vježbati. Izgledaš kao...« Zastane, tražeći odgovarajuće riječi. »... kao smršavjeli boksač spreman za šampionsku borbu. Godine se jedva vide na tebi. Čini se da te je život mazio.« Jedva zamjetnim pokretom, Hunter napokon odmahne glavom kao da se trgnuo iz transa. »Lucien, što se to, dovraga, događa?« Glas mu je bio smiren i staložen, no u očima mu se svejedno vidjelo iznenađenje.

Lucien duboko udahne. Hunter uoči kako mu se tijelo neugodno napelo. »Nisam siguran, Roberte«, odvrati malo slabijim glasom. »Nisi siguran?« Lucien pogleda okove na rukama i promeškolji se na stolici, tražeći udobniji položaj – očit znak da se bori s vlastitim mislima. »Reci mi«, reče, ne pogledavši ga u oči, »jesi li ostao u kontaktu sa Susan?« Na trenutak je izgledao kao da je i sam iznenađen vlastitim pitanjem.

Hunter se namršti. »Što?« »Susan. Sjećaš je se, zar ne? Susan Richards?« Uspomena bljesne u Hunterovim mislima. Jako se dobro sjećao Susan. Kako bi je mogao zaboraviti? Njih troje su na fakultetu bili takoreći nerazdvojni. Susan je isto studirala psihologiju i bila je izvrsna studentica. Nakon što je primljena na Stanford, preselila se iz Nevade u Kaliforniju. Bila je jedna od onih sretnih djevojaka koje su se uvijek smiješile, koje su uvijek bile optimisti, malo što ju je znalo uznemiriti. Bila je i veoma privlačna – visoka i vitka, kestenjaste kose, prekrasnih bademastih očiju, malog nosa i punih usana. Veći dio profinjenih crta lica naslijedila je od majke Indijanke. Svi su znali govoriti da više sliči holivudskoj zvijezdi nego studentici psihologije. »Da, dakako da se sjećam Susan«, reče Hunter. »Jesi li se čuo s njom svih ovih godina?«, upita Lucien.

U tom trenutku prevlada psiholog u Hunteru i napokon shvati što se događa.

Proradio je Lucienov obrambeni mehanizam. Katkada, kad je osoba previše nervozna ili prestrašena da razgovara o osjetljivoj temi, nesvjesno pokušava skrenuti razgovor na nešto dugo, izbjegava govoriti o toj delikatnoj temi, barem nakratko, dok ne smiri živce. Upravo to je Lucien radio.

Kao psiholog, Hunter je znao da je najbolje sudjelovati u razgovoru. Živci će se s vremenom smiriti. »Nisam«, odvrati. »Nisam se čuo s njom otkako je diplomirala. A ti?« Lucien odmahne glavom. »Isto. Ni riječi.« »Sjećam se da je rekla kako bi htjela otići na putovanje. U Europu, ili nešto slično. Možda je to napravila i ostala tamo. Možda je nekoga upoznala i udala se ili je našla posao.« »Da, i ja se sjećam da je govorila o putovanju. Možda je i otišla«, složi se Lucien. »No, ipak. Skoro cijelo vrijeme provodili smo zajedno. Bili smo prijatelji... dobri prijatelji.« »Lucien, takve se stvari događaju«, reče Hunter. »I ti i ja smo bili najbolji prijatelji pa ipak nismo ostali u kontaktu nakon koledža.« Lucien ga pogleda. »To baš i nije istina, Roberte. Ostali smo u kontaktu neko vrijeme. Zapravo, nekoliko godina. Dok nisi doktorirao. Bio sam na svečanoj dodjeli, sjećaš se?« Hunter kimne. »Mislio sam da je možda ostala u kontaktu s tobom.« Lucien slegne ramenima. »Svi su znali da je zaljubljena u tebe.« Hunter ne reče ništa.

Lucien mu se prijateljski nasmiješi. »Znam da se nisi htio zbližiti s njom jer si znao da mi se jako sviđa. To je bilo jako lijepo od tebe. Jako... obzirno, ali mislim da mi ne bi smetalo. Vas dvoje biste vjerojatno bili jako lijep par.« Izbjegavao je pogledati Huntera u oči. »Sjećaš li se kad smo zajedno s njom otišli u salon za tetoviranje jer je htjela istetovirati onu užasnu stvar na ruci?«, upita.

Hunter se sjećao. Susan je odabrala crvenu ružu s trnovitom peteljkom omotanom oko krvarećeg srca – izgledalo je kao da ruža davi srce. »Sjećam se«, odvrati Hunter uz melankoličan smiješak. »Što je ono, dovraga, bilo? Ruža koja davi srce?« »Meni se sviđala ta tetovaža«, reče Hunter. »Bila je drukčija, a siguran sam da je njoj nešto značila. Mislim da je izgledala jako dobro na njezinoj ruci. Frajer koji ju je tetovirao napravio je izvrstan posao.« Lucien napravi grimasu. »Ja ne volim tetovaže. Nikad mi se nisu sviđale.« Ušuti, pogled mu odluta na betonski zid. »Nedostaje mi. Uvijek nas je znala nasmijati, čak i u najgorim situacijama.«

»Da, i meni nedostaje«, reče Hunter.

Nekoliko trenutaka u prostoriji zavlada tišina. Hunter napuni papirnatu čašu vodom iz automata i stavi je na stol ispred Luciena. »Hvala«, reče i brzo otpije gutljaj.

Hunter natoči i sebi čašu. »Roberte, uhvatili su krivu osobu«, napokon reče Lucien.

Hunter zastane i pogleda svoga starog prijatelja. Zvučao je kao da su mu se živci napokon smirili, kao da je sada spreman govoriti. Hunter ga upitno pogleda. »Ja to nisam učinio«, reče Lucien glasom punim emocija. »Nisam učinio ono što oni tvrde da jesam. Moraš mi vjerovati, Roberte. Ja nisam čudovište. Nisam napravio te stvari.« Hunter ostane nijem. »Ali znam tko jest.«

15.

Iza velikog dvosmjernog ogledala u susjednoj prostoriji za promatranje, specijalni agenti Taylor i Newman pozorno su promatrali svaki pokret i slušali svaku riječ koju je izrekao Lucien Folter. Uz njih je bio prisutan i doktor Patrick Lambert, forenzički psihijatar u FBI-evoj Jedinici za biheviorističku znanost.

Na stolu uz istočni zid, dva monitora prikazivala su veoma uvećanog Luciena, snimanog iz dva različita kuta. Doktor Lambert je strpljivo promatrao svaki trzaj na licu, pomno tražio svaku promjenu u glasu pritvorenika, ali to nije bilo sve. Oba su monitora bila priključena na kompjutor opremljen najsuvremenijim softverom za analizu lica koji je mogao očitati i procijeniti svaki, pa i najmanji, pokret očiju ili lica. Pokrete na koje ispitanik nije mogao utjecati, one koji bi se podsvjesno pojavljivali kad bi se promijenilo njegovo raspoloženje, od smirenosti do nervoze, tjeskobe, ljutnje, gnjeva ili bilo kojeg drugog raspoloženja. Svi su u prostoriji za promatranje bili uvjereni da će točno znati kad Lucien Folter slaže.

Ni doktoru Lambertu ni specijalnim agentima Newmanu i Taylorici nije bio potreban kompjutorski program analize lica da bi uočili svu tjeskobu i nervozu u Lucienovu tonu, pokretima očiju ili lica. I očekivali su to. Napokon, ovo sada je prvi put progovorio otkako je uhićen zbog veoma brutalnog dvostrukog ubojstva.

Osim toga, tomu je trebalo dodati i činjenicu da se našao licem u lice sa starim prijateljem koga nije vidio još od studentskih dana. Stoga i nije bilo čudno da je nervozan i uznemiren, to je bila uobičajena psihološka ljudska reakcija. Kao i početno izbjegavanje teme. Razgovor o običnim stvarima bio je za njega i za njegova starog prijatelja lakši i sigurniji način smirivanja živaca i rješavanja nelagode. Svi su čekali. Znali su da će detektiv Hunter ubrzo početi navoditi Luciena na razgovor, no pokazalo se da nije niti morao. Lucien je sam započeo razgovor. No njegove posljednje riječi sve su ih iznenadile. »Roberte, uhvatili su krivu osobu.« Napetost u prostoriji za promatranje se poveća, svi instinktivno nakrive glave prema monitorima, kao da će tako bolje vidjeti i čuti. »Ja to nisam učinio. Nisam učinio ono što oni tvrde da jesam. Moraš mi vjerovati...« »Naravno da nije«, kikoćući se reče Newman i pogleda Tayloricu. »Nitko od njih nije. Naši su zatvori puni nevinih ljudi, nisu li?« Taylorica ne reče ništa. Još je uvijek pažljivo promatrala monitore, jednako kao i doktor Lambert.

»Ali znam tko jest.« Ove zadnje četiri riječi nitko nije očekivao, jer su značile priznanje suučesništva. Čak i ako Lucien Folter nije ubio i odrezao glave tim ženama, izjava da zna tko je to napravio, čini ga sudionikom u ubojstvu s više otežavajućih okolnosti – jer nije alarmirao policiju i jer je prevozio glave tih žena iz države u državu. A u Wyomingu, gdje je uhićen i gdje još uvijek nije ukinuta smrtna kazna, nije bilo nikakve sumnje da je državni tužitelj neće tražiti.

16.

Unatoč iznenađenju, Hunter je dao sve od sebe da i dalje izgleda smireno i opušteno. Bio je siguran da su Lucienove posljednje četiri riječi za više stupnjeva povećale napetost u susjednoj prostoriji za promatranje, ali sad kad su se Lucienovi živci dovoljno smirili da počne govoriti, morao se pobrinuti da njihov razgovor teče što smirenije. Samo ga treba usmjeriti na pravi put i pustiti starog prijatelja da govori.

Hunter izvuče stolicu i sjedne preko puta Lucienu. »Znaš tko je to napravio?«, upita smirenim glasom kao da ga pita koliko je sati.

Ispitivači su obično ostajali stajati, zauzimali su autoritativniju poziciju naspram ispitanika koji su sjedili i nalazili se u inferiornijem položaju. Ova se tehnika temeljila na zastrašivanju – ispitivač je na višem nivou i s visoka postavlja pitanja ispitaniku koji sjedi i odgovara na njih. Zasnivala se na uspomenama iz djetinjstva većine ljudi, na situaciju u kojoj su ih roditelji korili kad su bili neposlušni. No Hunter u ovom trenutku nije ni najmanje želio da se Lucien osjeća još više prestrašeno nego što je već bio. Time što je sjeo nasuprot njemu, eliminirao je autoritativnu poziciju, spustio se na njegovu razinu. Psihološki, ovaj Hunterov potez nije djelovao zastrašujuće, smanjio je na minimum napetost u prostoriji. »Pa«, reče Lucien, nagne se naprijed i nalakti na stol, »ne znam baš ‘točno’ tko je to učinio, ali sam logički zaključio. To mora biti osoba kojoj sam morao isporučiti automobil ili pak ona koja mi je dala automobil. Ako njih dvojica nisu u tome, onda će znati tko jest. Njih moraš tražiti.« Zastane i iskreno odahne. »Roberte, moraš mi pomoći. Ja nisam onaj kojeg FBI želi. Ja to nisam napravio.

Ja sam samo dostavljač.« Po prvi put Hunter zamijeti malu uznemirenost u Lucienovu glasu. Znao je da automobil nije registriran na njegovo ime. Rekli su mu to, no sad je prvi put čuo da je Lucien trebao dostaviti automobil nekom drugome. »Trebao si nekome odvesti onaj plavi Ford Taurus?«, upita ga.

Lucien opet odvrati pogled. Kad je napokon progovorio, glas mu je bio smiren, no u njemu se čula i ljutnja. »Takva ti je stvarnost, prijatelju moj. Život ne postupa jednako sa svima.

Uvjeren sam da i sâm to znaš.« Nije bio siguran o čemu Lucien govori, pa je čekao.

Lucien brzo pogleda kamere na stropu, potom u dva velika zrcala iza Huntera. Znao je da ga snimaju. Znao je da sve što kaže neće ostati samo između njega i Huntera i zato je na trenutak izgledao posramljeno.

Hunter je primijetio prijateljevu iznenadnu nelagodu i slijedio njegov pogled, ali nije mogao zabraniti ostalima da slušaju. Ovo je FBI-eva predstava, ne njegova. Dao je Lucienu malo vremena. »Nakon što sam otišao sa Stanforda, napravio sam nekoliko grešaka«, reče Lucien. Ušuti. Preformulira riječi. »Zapravo sam napravio mnogo grešaka. Neke jako gadne.« Napokon opet pogleda Huntera. »Mislim da bih trebao početi otpočetka.«

17.

Iz nekog su razloga Lucienove riječi ohladile zrak, kao da je netko u prostoriji za ispitivanje odjednom uključio klima-uređaj.

Hunter osjeti hladne žmarce na vratu, zatim na leđima, no ostane miran.

Lucien otpije još jedan gutljaj vode, nakon toga u očima mu se pojavi melankolija. »Na drugoj godini na Yaleu upoznao sam ženu«, započne. »Zvala se Karen.

Bila je Britanka, iz mjesta Gravesend u jugoistočnoj Engleskoj. Jesi li čuo za njega?« Hunter kimne. »Ja nisam«, reče Lucien. »Morao sam ga potražiti na karti. Dakle, Karen je bila...« Razmisli što će reći. »... drukčija od onoga kako većina ljudi zamišlja studenta koji radi na doktoratu na Yaleu.« »Drukčija?«, upita Hunter. »U svakom pogledu. Slobodna duha, ako vjeruješ da ljudi mogu biti takvi.

Sjećaš se kakve su mi se cure sviđale, je li tako?« Hunter opet kimne, ali ne reče ništa, ne želeći prekidati prijatelja. »Karen im ni po čemu nije bila slična.« Na usnama mu se pojavi plahi osmijeh. »Kad smo se upoznali, imala je četrdeset dvije godine. Ja dvadeset pet.« Hunter počne pamtiti podatke. »Bila je visoka metar pedeset dva. Cijelih trideset centimetara niža od mene... i imala je obline.« Hunter se sjeti da su Luciena privlačile samo visoke i mršave žene – metar sedamdeset pet i više, gipka tijela balerine. »Imala je i više tetovaža«, nastavi Lucien. »Piercing na usni i nosu, lijevo uho nategnuto cijeli centimetar i imala je šiške kao Bettie Page.« Ovaj put Hunter nije mogao sakriti iznenađenje. »Mislio sam da ne voliš tetovaže.« »I ne volim. Ne volim ni piercinge na licu. No Karen je u sebi imala nešto.

Nešto što ne mogu objasniti. Nešto što me je privuklo i nije me puštalo.« Još jedan gutljaj vode. »Počeli smo hodati nekoliko mjeseci nakon upoznavanja. Smiješno je kako je život uvijek pun iznenađenja, zar nije? Karen nimalo nije sličila djevojkama koje su me privlačile, nije se niti ponašala kao one, pa ipak sam zbog

nje izgubio glavu.« Ušuti i odvrati pogled. »Mogu reći da sam bio istinski zaljubljen.« Hunter opazi trzaj mišića na prijateljevoj čeljusti. »Bila je jako draga žena«, reče Lucien. »I fantastično smo se slagali. Sve smo radili zajedno. Svuda smo išli zajedno. Svaki trenutak provodili smo zajedno.

Postala je moja sreća, moje sve. Živio sam kao u snu, no postojao je jedan problem.« Hunter pričeka. »Karen se spetljala s nekim jako gadnim ljudima.« »U kojem smislu gadnim?«, upita Hunter. »Gadnim zbog droge«, odvrati. »Od one vrste s kojom se ne zezaš, osim ako ti nije dosadio život i ako ne želiš otići s ovoga svijeta na veoma nasilan način.« Popije ostatak vode u tri velika gutljaja, zatim desnom rukom zgužva papirnatu čašu.

Hunter primijeti prijateljev tihi gnjev, ustane, natoči novu čašu i stavi je na stol. »Hvala ti.« Zagleda se u čašu. »Žao mi je što nisam bio dovoljno snažan, Roberte«, nastavi Lucien. »Ne znam da li zbog toga što sam bio jako zaljubljen ili sam bio posve obuzet tim trenutkom, ali umjesto da je odgovorim od toga, ja sam joj se pridružio i isprobao neke stvari koje je koristila.« Tišina koja je nastupila bila je ispunjena bolom i posramljenošću.

Hunter nastavi promatrati prijatelja. »Problem je u tome«, nastavi Lucien, »a siguran sam da i ti to znaš, što je teško ostati samo na isprobavanju nekih tih sranja.« Pogleda svoje ruke. »I tako sam se navukao.« »O kojoj vrsti droge govoriš?« Lucien slegne ramenima. »O teškim drogama. Onima o kojima odmah postaneš ovisan... i alkoholu. Počeo sam puno piti.« Hunter je već vidio toliko snažnih ljudi koji su pokleknuli pred takvim vrstama droge da ih više nije niti brojio. »Otada je sve krenulo nizbrdo i to jako brzo. Sav novac koji sam imao odlazio je na nabavku zaliha za Karen i mene. Ne možeš niti zamisliti koliko sam brzo spiskao sav novac. To se odrazilo na sve ostalo u mom životu. Na trećoj godini otišao sam s Yalea i bio sam u stanju učiniti sve samo da dobijem svoj dnevni šut. Zadužio sam se na sve strane, kod krivih ljudi. Ljudi s kojima me Karen upoznala. Stvarno gadnim ljudima.« »Nisi imao nikoga kome si se mogao obratiti za pomoć?«, upita Hunter. »Ne govorim o financijskoj pomoći. Nekoga tko bi ti pomogao da se riješiš ovisnosti, da opet postaneš onaj stari.«

Lucien ga pogleda u oči i prezirno se nasmije. »Znaš ti mene. Nikad nisam imao mnogo bliskih prijatelja. S onom nekolicinom koje sam imao prekinuo sam svaki kontakt.« Hunter shvati aluziju. »Ipak si me mogao potražiti. Znao si gdje sam. Bili smo najbolji prijatelji. Ja bih ti bio pomogao.« Hunter ušuti, pogled mu otvrdne kad shvati grešku. »Sranje, već si bio ovisnik kad si doletio na moju svečanu dodjelu, zar ne? Zato si u L.A.-u ostao manje od dvadeset četiri sata. A ja sam bio toliko obuzet događajem da nisam ništa primijetio. Tada si tražio moju pomoć.« Lucien odvrati pogled.

Hunter osjeti žalac krivnje. »Mogao si mi nešto reći. Pomogao bih ti. Znaš da bih. Ništa nisam primijetio.« »Možda sam trebao. Možda je i to još jedna moja velika pogreška. Roberte, neću sad plakati zbog stvari koje su se davno dogodile. Zbog stvari koje se ne mogu promijeniti. Za sve što mi se događalo bio sam sam kriv, to su bile moje greške, ničije druge. Znam to i prihvaćam to. I da, znam da tu i tamo svatko treba nečiju pomoć. Jednostavno nisam znao kako da je zatražim.« Sad je Hunter otpio malo vode. »Jesi li još bio s Karen kad si došao u L.A.?«, upita ga.

Lucien kimne. »I ona je napustila Yale i napravila neke jako... jako glupe stvari da se domogne gotovine.« Oklijevao je, duboko udahnuo, u očima mu se pojavi tuga. »Ostali smo zajedno tri godine. Sve dok se nije predozirala.« Nastane duga pauza. »Umrla je na mojim rukama.« Opet odvrati pogled kad se na njegovoj tvrdoj maski pojave pukotine. Oči mu se napune suzama, ali se i dalje hrabro držao. »Žao mi je«, napokon reče Hunter.

Lucien kimne i okovanom rukom protrlja lice. »Što se nakon toga dogodilo?«, upita ga Hunter. »Tada sam se stvarno srozao do samog pakla i to namjerno. Potpuno sam se izgubio. Jako brzo upao sam u duboku depresiju. Umjesto da iz onoga što se dogodilo Karen izvučem pouku i riješim se ovisnosti, ja sam tonuo sve dublje i dublje.« Nakratko pogleda zrcalo na zidu. »Dosad sam već trebao biti mrtav i već sam mnogo puta poželio da jesam. Bitka je bila jako duga, jako spora i veoma bolna. Trebalo mi je mnogo godina da svoju ovisnost stavim pod kontrolu. I još nekoliko da je se potpuno riješim. Tijekom tog vremena upadao sam u sve veće i veće dugove i spetljao se s najgorom vrstom ljudi koji postoje.« Analize krvi provedene u FBI-u pokazale su da je Lucien Folter čist. Hunter je to znao. »I kad si se sasvim riješio ovisnosti?«, upita ga. »Prije nekoliko godina«, odvrati, namjerno ne odgovorivši konkretno. »Tada sam već izgubio svaku nadu da ću postati psiholog ili raditi bilo kakav pristojan

posao, stvarno. Radio sam niz bezveznih poslova, neke odvratne, neke ne potpuno zakonite. Na kraju sam mrzio ono što sam postao. Iako sam bio čist, jednostavno više nisam bio osoba kao prije. Nisam bio Lucien Folter. Postao sam neka sasvim druga osoba. Izgubio sam dušu. Postao sam netko koga nisam poznavao. Netko koga nitko nije poznavao. Netko tko mi se nimalo nije sviđao.« Hunter je nagađao što dalje slijedi. »Pa si odlučio promijeniti identitet«, reče.

Lucien ga pogleda u oči i kimne. »Tako je«, složi se. »Znaš, kad si narkić i kad živiš kao ološ onoliko dugo koliko sam ja živio, dođeš u kontakt s nekim veoma živopisnim ljudima. Onima koji ti mogu nabaviti što god poželiš... naravno, za određenu cijenu. Dobivanje novog identiteta bilo je jednako lako kao i kupovanje novina.« Hunter je znao da Lucien ne laže jer je jako dobro poznavao svijet u kojem su živjeli. Sve što je trebalo za nabavku dokumenata s novim imenom bilo je poznavanje pravih ili krivih osoba, ovisno o načinu na koji se gleda. A te ljude uopće nije bilo teško pronaći. »Kad sam postao Liam Shaw«, reče Lucien, »usredotočio sam se samo na to da ozdravim. Trebalo mi je dugo vremena da se malo udebljam... da se malo sredim. Od svih onih silnih droga izgledao sam kao anoreksičar. Želudac mi se smanjio. Usta su mi bila puna čireva. Zdravlje mi je bilo toliko narušeno da me je samo vlas dijelila od smrti. Stalno sam se morao prisiljavati jesti.« Ušuti i pogleda svoje ruke i trup. »Sad izvana izgledam u redu, ali sam iznutra sjeban do daske.

Potpuno sam uništio svoje tijelo. Nešto se više nikad neće moći oporaviti. Većina unutarnjih organa toliko je oštećena da nemam pojma kako još uvijek mogu funkcionirati.« Unatoč riječima, Hunter ne uoči samosažaljenje u njegovu glasu i očima.

Jednostavno je prihvatio ono što je napravio samome sebi. Priznao je sebi svoje greške i znao da za njih mora platiti. »Pričaj mi o toj dostavi«, reče Hunter.

18.

Lucien pogleda starog prijatelja načas upitno podignuvši obrve. »Kad se spetljaš s ljudima s kakvim sam se ja spetljao, problem je u tome što odmah na početku duboko u tebe zariju svoje pandže. Kad to naprave, više te ne puštaju. Posjeduju te cijeli život. Siguran sam da i sam znaš koliko takvi ljudi mogu biti uvjerljivi kad to požele.« Hunter ne odvrati ništa. »Počeo sam prije otprilike godinu i pol«, nastavi Lucien. »To se odvijalo tako da bi me nazvali na mobitel i rekli gdje ću pokupiti automobil. Dali bi mi adresu na koju ga moram isporučiti i vrijeme u kojem to moram napraviti. Bez ikakvih imena. Kad bih stigao na odredište, uvijek je netko čekao. Predao bih automobil tom tipu, a on bi mi dao dovoljno novaca za povratnu kartu... i još malo ekstra. To je bilo sve. Do narednog poziva.« »Pretpostavljam da nisi sve automobile odvozio na isto mjesto«, reče Hunter. »Nikad«, složi se Lucien. »Svaki put bih ga pokupio i ostavio na drugoj adresi.« Ušuti i pogleda Huntera. »Ali sam ih uvijek predavao istoj osobi.« Ovo je bilo veliko iznenađenje. »Možeš li ga opisati?« Lucien se zamisli. »Visine oko metar osamdeset, dobro građen. No isporuke sam uvijek obavljao noću na nekom mračnom mjestu. Osoba kojoj sam ih isporučivao uvijek je nosila dugi kaput s podignutim ovratnikom, bejzbolsku kapu i tamne naočale.« Slegne ramenima. »To je najbolji opis koji ti mogu dati.« »Kako onda znaš da je to bila ista osoba?« »Isti glas, isto držanje, isti pokreti.« Lucien se zavali u stolicu. »Nije bilo teško uočiti, Roberte. Kažem ti, svaki put je bio isti tip.« Hunter nije imao razloga da ne vjeruje Lucienu. »A tip koji je tebi isporučivao automobil?«, upita ga. »Kao što rekoh, upute sam dobivao preko mobitela. Automobil bi se nalazio na parkiralištu. Na skrivenom mjestu pokupio bih omotnicu s ključevima, parkirnom karticom i adresom na koju ga moram dostaviti. Nikakvog kontakta s ljudima.« »I nisi imao pojma što isporučuješ?«, upita Hunter. »Htio sam reći, nisi znao što voziš u prtljažniku?« Lucien odmahne glavom. »I to je uvijek bio dio uputa – da nisi slučajno pogledao u prtljažnik.«

Hunter trenutak-dva razmisli o rečenom, no Lucien predvidi njegovo naredno pitanje i odgovori prije nego što mu ga je Hunter uspio postaviti. »Da, bio sam znatiželjan. Da, mnogo puta sam pomišljao da bih mogao zaviriti na brzaka, ali kako sam već rekao, to nisu ljudi s kojima se možeš zajebavati. Siguran sam da bi znali da sam otvorio prtljažnik. I zato, bio ja znatiželjan ili ne, nisam htio napraviti tako glupu grešku.« Hunter otpije malo vode. »Rekao si da je sve to započelo prije godinu i pol?« Lucien kimne. »Koliko si isporuka obavio?« »Ovo je trebala biti peta.« Hunter ostane miran, iako je u njemu sve zvonilo na uzbunu. Pet dostava.

Ukoliko je Lucien govorio istinu i ukoliko je svaki put dostavljao jednaku ili sličnu pošiljku, onda je sve ovo upravo preraslo u istragu serijskih ubojstava. I to, sudeći prema onome što je vidio, veoma brutalnih i sadističkih.

Lucien pogleda Huntera kao pokeraš početnik koji ne može sakriti da je dobio izvrsne karte. »Imam jedan adut – znam tko me je nazivao na mobitel.« Hunter upitno podigne obrve.

Lucien malo pričeka, potom opet progovori: »Zasad ću tu informaciju zadržati za sebe, kao i lokacije prijašnjih preuzimanja i isporuka.« Ovo potpuno zateče Huntera. Namršti se. »Roberte, znam da ovu predstavu ne vodiš ti«, objasni mu. »Ovdje sve konce povlači FBI. Ti si ovdje samo zato što sam ja to zatražio. Uvjeren sam da su ti rekli kako si ovdje samo gost... samo slušatelj. Ovdje nemaš nikakvih ovlasti. Ne možeš mi ništa garantirati jer nisi ovlašten pregovarati. S druge strane, ja se mogu pogađati, imam informacije.« »Shvaćam te«, složi se Hunter. »Ali ne vidim kako će ti pomoći to što zadržavaš informacije. Ako si nedužan, moraš pomoći FBI-u da to dokažu, a ne igrati igrice.« »I učinit ću to, Roberte, no bojim se. Čak i dijete može vidjeti da su svi dokazi protiv mene. Znam da mi prijeti smrtna kazna i prestravljen sam. Da, priznajem da me spopada paranoja.« Podigne okovane ruke i triput se udari po čelu, potom se zagleda u Hunterove oči. »Dosad im nisam htio ništa reći jer mislim da mi ne bi povjerovali.« Hunter je posve jasno vidio koliko su paranoja i strah iskrivili Lucienovo viđenje stvarnosti. Morao ga je razuvjeriti. »Lucien, ne ide to tako. Zašto ti ovi iz FBI-a ne bi vjerovali? Nisu tu samo da bi te otpremili u zatvor. Žele naći osobu koja je odgovorna za ta ubojstva i naravno da će te slušati ako im u tome možeš pomoći. Naravno da će istražiti ono što im kažeš.«

»Dobro, dobro, možda bi me i poslušali, ali uspaničio sam se.« Duboko udahne. »A onda sam se sjetio tebe. Roberte, više nemam obitelji, svi su umrli.

Nitko više na ovome svijetu ne mari jesam li živ ili mrtav. U životu sam upoznao mnogo ljudi, ali ti si jedini pravi prijatelj koga sam imao. Jedini koji me istinski poznaje, a osim toga, još si i murjak. I zato sam pomislio da bi možda...« Glas mu se po drugi put ispuni emocijama, tvrdi oklop opet napukne. »Roberte, ja to nisam učinio. Moraš mi vjerovati.« Dok su bili zajedno na koledžu, Hunter je uvijek znao kad je Lucien lagao.

Odavali su ga mali izdajnički znakovi. Uočio ih je još kad su bili na drugom semestru na Stanfordu. Kad bi Lucien lagao, pogled bi mu otvrdnuo i postao odlučniji, kao da je njime htio hipnotizirati osobu da mu povjeruje. Zato bi mu u samo djeliću sekunde zatitrao donji lijevi kapak – nije to baš bio trzaj, već jedva primjetno stezanje. Nije ga mogao kontrolirati jer ga nije bio svjestan. Prošlo je više od dvadeset godina, no Hunter se nadao da će ga uočiti, jer je točno znao na što treba paziti. Lucienov pogled nije otvrdnuo. Nikakvog jedva zamjetnog titranja donjeg lijevog kapka. »Sjećaš se kad sam ti rekao da nisam znao kako zatražiti pomoć, tvoju pomoć?« Ušuti i udahne. »Pa, sada je tražim. Molim te, Roberte, pomogni mi.« Hunter po drugi put osjeti žalac krivnje. »Kako da ti pomognem?«, upita ga. »I sam si rekao prije nekoliko trenutaka.

Ja sam ovdje samo slušatelj. Ovdje nemam nikakvih ovlasti. Nisam čak ni FBIev agent. Ja sam LAPD-ov detektiv.« Lucien se jedan dugi trenutak zagleda u Hunterove oči, zatim mu pogled odjednom omekša. »Iskreno govoreći, Roberte, mislim da mi više nije istinski stalo do toga hoću li živjeti ili umrijeti. Još sam davno sve upropastio. Napravio sam previše pogrešaka i otada nisam radio ništa drugo nego životario. Izgubio sam sve – i svoj ponos i jedinu osobu koju sam istinski volio. Mogu ti reći da se sramim većeg dijela svoga života, ali nisam ubojica. Znam da će ovo možda zvučati apsurdno, ali nije me briga što drugi ljudi misle o meni. Važno mi je jedino tvoje mišljenje, Roberte. Bez obzira na ono što će se dogoditi sa mnom, htio bih da ti znaš da nisam čudovište.« Hunter htjede nešto reći, ali ga Lucien pretekne. »Molim te, samo nemoj reći da to već znaš, jer ne želim tvoje sažaljenje. Želim da se sam uvjeriš. Da budeš siguran. Zato ću ti i ispričati ovo što sam nakanio. Jer sam siguran da ćeš provjeriti sve što ti kažem, bez obzira hoćeš li surađivati s FBI-em ili ne.« Još uvijek nije uočio nikakve izdajničke znakove laganja na Lucienovu licu.

Znao je da Lucien ima pravo. Nema šanse da ode iz te prostorije za ispitivanje i zaboravi sve što će mu Lucien ispričati, bez obzira kakvim ga sve pritiscima FBI pokuša izvrgnuti.

»Dakle, što mi to želiš ispričati?«, upita ga. »Što želiš da provjerim?« Lucien pogleda svoje ruke, potom Huntera u oči... i tada počne govoriti.

19.

Trideset sekundi nakon što su Luciena odveli u njegovu ćeliju, u prostoriju za ispitivanje uđu specijalni agenti Taylor i Newman u pratnji doktora Lamberta.

Hunter je sjedio naslonjen na metalni stol i zamišljena pogleda zurio u prazan zid. »Detektive Hunter«, reče Taylorica. »Ovo je doktor Patrick Lambert, forenzički psihijatar BSU-a. I on je iz susjedne prostorije promatrao cijeli razgovor.« »Drago mi je što sam vas upoznao, detektive Hunter«, reče doktor Lambert, rukujući se s njim. »Impresivan rad.« Hunter se lagano namršti. »Vaš doktorat. Impresivan rad. Kad samo pomislim da ste ga napisali u tako mladoj dobi.« Hunter prihvati kompliment jednostavnim kimanjem. »Moglo bi se reći da ste ga dobrano uvjerili da progovori kad je u pet dana izustio samo šest riječi«, reče Taylorica.

Hunter je pogleda, ali ne reče ništa. »Nismo otkrili ništa važno«, izjavi Newman, točeći vodu iz automata u čašu. »Što time mislite reći?«, upita ga Hunter.

Newman mu ispriča sve o softveru za analizu lica koji su koristili u sobi za promatranje. »Bilo je nekoliko nervoznih pokreta očiju, glave i ruku«, reče doktor Lambert. »Tu i tamo malo emocija u njegovu glasu, no ništa što bi se moglo pripisati prevelikoj tjeskobi ili velikoj uznemirenosti. Sve u svemu, nemamo nikakvih nedvojbenih pokazatelja da je o bilo čemu lagao.« Zastane radi efekta. »Ali isto tako nemamo jasnih pokazatelja ni da je govorio istinu.« Toliko o vašem skupom softveru za analizu lica, pomisli Hunter. »A to uključuje i sve što vam je rekao u posljednjih nekoliko minuta«, doda doktor Lambert.

Lucien je nastojao tiho govoriti, tiše nego tijekom prijašnjeg razgovora, no snažni mikrofoni na stropu točno iznad metalnog stola zabilježili su svaku riječ koju je rekao Hunteru. »Roberte, reći ću ti ovo u obliku zagonetke. Zagonetke koju ćeš samo ti znati riješiti.« Lucien se objema rukama nalaktio na stol, nagnuo se naprijed i preko

Hunterova ramena pogledao u dvosmjerno ogledalo. »Ne vjerujem ovim seronjama.« Glas je spustio gotovo do šapata. »Posljednjih nekoliko godina živio sam – ili, bolje rečeno, skrivao se u Sjevernoj Karolini. Unajmio sam kuću i najam unaprijed platio gotovinom jednom starom paru, tako da se to mjesto nikako ne može povezati sa mnom.« Zastao je, potom otpio malo vode. »U našoj sobi na Stanfordu, na zidu uz krevet, imao sam nekoliko postera. No bio je i jedan poseban. Najveći od svih. Onaj koji se i tebi sviđao... zalazak sunca. Razmisli malo, sjetit ćeš ga se. Okrug u Sjevernoj Karolini zove se isto kao ono što je bilo na posteru.« Hunter se zamislio. »Siguran sam i da se sjećaš profesora ‘Ljutog Umaka’.« Desni kut Lucienovih usana podigao se u napola konspirativan smiješak. »Susanine oklade?

U Noći vještica?« Pričekao je trenutak dok na Hunterovu licu nije uočio da se sjetio. »Pukom slučajnošću, grad u kojem sam živio nosi njegovo ime.« Hunter ništa nije rekao. »Nakon što sam primio prvi telefonski poziv za prvu isporuku automobila, nešto mi je govorilo da će sve ovo loše završiti. Zato sam, iz predostrožnosti, recimo to tako, počeo voditi dnevnik. Zapravo, više notes u koji sam sve zapisivao – datume, vrijeme i trajanje poziva, pojedinosti iz razgovora, lokacije i vrijeme preuzimanja, vrstu automobila, brojeve registarskih pločica, mjesta na kojima sam se usput zaustavljao, ime osobe na drugom kraju telefonske linije... sve. Notes držim u kući, dolje u podrumu.« Hunter je uočio novi sjaj u prijateljevim očima. Toga prije nije bilo. »Kuća se nalazi uz sam rub šume. Ključevi su u džepu moje jakne koju ima FBI. Imaš moje dopuštenje da ih uzmeš i odeš u kuću. Tamo ćeš naći mnogo toga.

Stvari koje će ti pomoći da razmrsiš ovu zbrku.« To je bilo sve što je Lucien rekao. »Onda«, reče Newman Hunteru. »Znate li odgovor na sva ta sranja kojima vas je zasuo na kraju?« Hunter ne reče ništa, a Newman po njegovu ponašanju zaključi da je odgovor potvrdan. »Izvrsno. Dajte nam naziv tog okruga i grada u Sjevernoj Karolini i vaš je posao gotov.« Popije ostatak vode. »Koliko sam shvatio, spremali ste se na dugi odmor na Havaje.« Newman bez ikakva razloga pogleda na svoj sat. »Izgubili ste samo jedan dan. Već sutra ujutro možete biti tamo.« Hunter nekoliko sekundi zadrži pogled na njemu, zatim pogleda Tayloricu, pa opet vrati pogled na Newmana.

»Upravo zbog toga je Lucien u zagonetki otkrio lokaciju svoje kuće, tako da je samo ja mogu skužiti«, reče, ustane i naravna ovratnik kožne jakne. »Jer vi možete do nje jedino ako vas ja tamo odvedem.«

20.

Ni Newman ni Taylorica nisu imali ovlast za donošenje takve odluke. Znali su samo to da je njihov pritvorenik odbijao govoriti i izjavio da će razgovarati samo s detektivom Robertom Hunterom iz LAPD-a. Doveli su ga ovamo, ali samo kao slušatelja, barem koliko se njih ticalo. Njegov je zadatak bio nagovoriti Luciena Foltera da progovori. Nije trebao biti upleten u istragu niti postati član njihova tima. Ovo nije bila nikakva zajednička akcija LAPD-a i FBI-a. »Roberte, mislio sam da jedva čekaš odlazak na odmor«, reče Adrian Kennedy gledajući ravno u web-kameru.

Hunter, Taylorica i Newman vratili su se na kat BSU-a. Sada su sjedili u velikom uredu, nasuprot veoma velikom monitoru pričvršćenom na zapadnom zidu. Malena zelena lampica na vrhu monitora pokazivala je da je uključena kamera.

Unatoč tome što je bio udaljen manje od sata vožnje, direktor Adrian Kennedy bio je toliko zatrpan poslom da se nije mogao vratiti u Quantico.

Razgovarao je s njima iz svog ureda u Washingtonu, D.C. preko video-linka. »Pa, Adriane, moj plan je propao čim si se jučer pojavio u L.A.-u.«, suho reče Hunter. »Uvjeren sam da to možemo ispraviti«, odvrati Kennedy. »Daj agentima Newman i Taylor informaciju koja im treba da nastave dalje, a ja ću srediti da te mlažnjak još večeras prebaci na Havaje.« Hunter je izgledao impresionirano. »Oho. Zar FBI ima toliko veliki budžet da možeš opravdati nabavu mlažnjaka samo zato da me prebaci iz Virginie na Havaje? Prokletstvo, a mi u LAPD-u nemamo dovoljno sredstava da za sve policajce nabavimo pancirne prsluke.« »Roberte, ozbiljno ti govorim. Treba nam ta informacija.« »I ja ozbiljno govorim, Adriane.« Odjednom mu glas postane ozbiljniji, pogled tvrđi. »Ja nisam ovo tražio. Ti si došao k meni, sjećaš se? Ti si me uvalio u ovu kašu i sad sam dio nje, svidjelo se to tebi ili ne. Ako misliš da ću samo tako odati informaciju i otići kao poslušni dečko, onda me uopće ne poznaš.« »Roberte, tebe nitko stvarno ne pozna«, odvrati Kennedy još uvijek smirenim glasom. »Otkako te znam, svima si nerješiva enigma. No sada si se upustio u veoma riskantnu igru. Sigurno i sam znaš da je to što radiš zadržavanje

informacije koja je neophodna za federalnu istragu. Zbog toga mogu narediti da te uhite i strpaju tvoju guzicu u zatvor.« Hunter i dalje ostane miran. »Znači tako želiš igrati«, ravnodušno mu odvrati. »Nikome nisam eksplicitno rekao da sam riješio Lucienovu zagonetku. Adriane, ne mogu zadržavati informaciju ako je nemam, jer se ne sjećam nikakvih postera u svojoj sobi i ne znam tko je profesor ‘Ljuti Umak’.« Ušuti i krajičkom oka zamijeti kako se na licu agenta Newmana pojavila frustracija. »Adriane, nisi jedini koji zna igrati prljavo, a ja nisam jedna od tvojih marioneta.« Kennedy nije izgledao ni ljutito ni uvrijeđeno. Zapravo nije niti očekivao da će Hunter drukčije reagirati, ne nakon što je odgledao snimku iz prostorije za ispitivanje. Huntera su zamolili za pomoć, i FBI i njegov najbolji stari prijatelj. »Oprostite što vas prekidam, direktore Kennedy«, reče Newman i nagne se naprijed u svojoj stolici. »No pritvorenik je još uvijek u našoj nadležnosti. Ako detektiv Hunter odbija surađivati, žao mi je, ali tko ga jebe. Neka se vrati u L.A.« Pogleda Huntera. »Bez uvrede, druškane.« Od Huntera ne dobije nikakvu reakciju. »Možemo sami iscijediti informaciju iz pritvorenika«, nastavi Newman. »Samo mi dopustite još nekoliko seansi s njim nasamo.« »Dakako da to možemo«, reče Kennedy. »Dosad je to izvanredno funkcioniralo, nije li, specijalni agente Newman?« Newman htjede nešto reći, ali Kennedy podigne prst, pokazujući mu da je dovoljno čuo. U očima mu se jasno vidjelo da u glavi prevrće više mogućnosti. »U redu, Roberte«, reče Kennedy nakon nekoliko nijemih trenutaka. »Ja ću igrati pošteno, ako to i ti učiniš. Ti i agentica Taylor idite provjeriti tu kuću u Sjevernoj Karolini. Agente Newman, trebam te ovdje u Washingtonu... još danas.

Imam nešto drugo za tebe.« Newman je izgledao kao da ga je netko pljusnuo po licu. Zausti da nešto kaže, ali ga Kennedy opet pretekne. »Danas, agente Newman. Je li jasno?« Newman duboko udahne. »Da, gospodine.« Kennedy se opet obrati Hunteru: »Roberte, nema više igrica. Znaš o čemu je taj Lucien govorio u svojoj zagonetki, zar ne? Znaš odgovore na ta pitanja?« Hunter kimne. »U redu« Kennedy pogleda na svoj sat. »Imamo sreću. Sjeverna Karolina nam je dovoljno blizu. Agentice Taylor, vi sve organizirajte. Želim da vi i Robert još noćas budete tamo. Idemo po taj dnevnik ili notes, ili što god li je to, i počnimo rješavati ovu zbrku. Nazovite me čim saznate neke novosti, bez obzira na vrijeme.

Je li jasno?« »Da, gospodine«, odvrati Taylorica i pogleda Hunter a.

Kennedy prekine vezu.

21. »U redu«, reče agentica Taylor i na bežičnoj tipkovnici utipka novu naredbu u kompjutor.

Ona i Hunter vratili su se u istu onu konferencijsku dvoranu u kojoj su bili prije, onu s velikim monitorom koji je prikazivao detaljnu mapu Sjedinjenih Država. Pritisne tipku enter i na monitoru se pojavi detaljna mapa Sjeverne Karoline. »Onda, što je pisalo na tom posteru koji je Lucien Folter imao na svom zidu?«, upita Huntera. »Onom koji vam se sviđao. Onom sa zalaskom sunca.« »To je bila slika planina«, odvrati. »Sunce samo što nije zašlo za njih. Nebo je poprimilo onu nevjerojatnu crvenkastu nijansu. I to je ono što mi se sviđalo na tom posteru – boja neba. Na slici je bila i logorska vatra.« »Logorska vatra?« »Tako je«, odvrati Hunter. »I to je sve?«, upita ga. »Ne, uz vatru je sjedila jedna osoba i promatrala zalazak sunca.« »Kakva osoba?« Hunterov pogled zastane na mapi. »Jedan starac.« Taylorica se namršti. »Starac?«, reče Taylorica i pridruži mu se pred mapom. »Što tražimo ovdje? Okrug Oldman1? Okrug Granddad2? Ili je taj starac možda imao ime? Lucien Folter je rekao da okrug nosi isto ime kao i lik na posteru.« »Nema imena«, objasni Hunter. »No starac je američki Indijanac.

Preciznije...« Pokaže okrug skroz na lijevoj strani mape. Okrug Cherokee.

Država Sjeverna Karolina podijeljena je na tri regije: Istočnu, Nizinsku i Zapadnu. Okrug Cherokee nalazi se na krajnjem zapadu Zapadne regije. Graniči s državama Georgiom i Tennessee. »Cherokee Indijanac«, reče Taylorica posve drukčijim glasom. »Ne mogu vjerovati.« Hunter zastane i pogleda je upitna lica.

Taylorica nakrivi glavu. »Moj bivši muž bio je napola Cherokee. Upravo smo prošli kroz gadan razvod. Čudna koincidencija, to je sve.« 1 2

Starčev Djedov

Hunter kimne.

Ona opet usmjeri pažnju na mapu, proučavajući udaljenost okruga od njihove sadašnje lokacije. »Sranje«, reče i vrati se kompjutoru. »Ovo će biti vraški duga vožnja.« »Najmanje osam sati do tamo i osam sati natrag«, složi se Hunter.

Taylorica utipka novu naredbu i na mapi se pojavi ruta između FBI-eve akademije u Quanticu i istočne granice okruga Cherokee. S lijeve strane pojavi se detaljan plan cijeloga puta. Prema njemu, bez ikakva stajanja, za prelaženje 856 kilometara trebat će im otprilike osam sati i dvadeset pet minuta.

Hunter pogleda na svoj sat – 00:52. Uopće nije bio raspoložen za sedamnaestsatnu vožnju tamo i natrag. »Možemo li tamo avionom?«, upita.

Taylorica napravi grimasu. »Nisam ovlaštena rezervirati avion«, reče. »Ali Adrian jest«, doda Hunter.

Taylorica kimne. »Direktor Kennedy može sve što hoće.« »Onda ga nazovimo da izda odobrenje«, reče Hunter. »Prije samo nekoliko minuta htio mi je dati avion da me odveze na odmor na Havaje, a ja niti ne radim u FBI-u.« Tom argumentu se nije mogla usprotiviti. »U redu, ja ću ga nazvati. Dakle, kamo idemo?« Hunter je pogleda. »Drugi dio zagonetke«, pojasni mu. »Ime grada? Tko je bio profesor ‘Ljuti Umak’? Susanina oklada? U Noći vještica?« Hunter još nije bio spreman otkriti sve svoje karte, ne dok je još na FBI-evoj akademiji. Pogleda na sat. »Jedno po jedno, agentice Taylor. Najprije krenimo.

Reći ću ti kad budemo u zraku.« Ona se načas zagleda u njega. »Kakve to ima veze?« »Upravo to želim reći. Nema nikakve veze, pa je svejedno kažem li ti sada ili kasnije. Reći ću ti kasnije. Morali bismo krenuti.« Taylorica u znak predaje podigne obje ruke. »Dobro, igrat ćemo na vaš način. Nazvat ću direktora Kennedya.«

22.

Telefonski razgovor između agentice Taylor i direktora Adriana Kennedya trajao je manje od tri minute. Nije ga morala previše uvjeravati.

Lucien Folter uhićen je prije šest dana. FBI je u rukama imao dvije odrezane i unakažene ženske glave – bez tijela, bez identiteta. Pitanja su se gomilala poput prljavog posuđa, a dosad nisu došli ni do jednog odgovora. Kennedy je htio odgovore i htio ih je odmah, bez obzira na cijenu.

Sve je sređeno i za devedeset minuta mali mlažnjak Phenom 100 čekao je Huntera i Tayloricu na pisti Turner Field. Ovaj je avion bio dvostruko manji od onoga s kojim su iz Los Angelesa doletjeli u Quantico, ali je iznutra bio jednako luksuzan.

Svjetla u kabini nakratko zatrepere i avion se vine u zrak. Hunter je sjedio držeći veliku šalicu jake crne kave i u mislima pomno analizirao svaku riječ izrečenu tog jutra u prostoriji za ispitivanje.

Taylorica je sjedila ispred njega u stolici na okretanje od crne kože. Na krilu je držala laptop čiji je zaslon prikazivao detaljnu mapu okruga Cherokee sa svim njegovim gradovima i mjestima. »Evo, sad smo u zraku. Kamo zapravo idemo?

Tko je profesor ‘Ljuti Umak’?« Hunter se nasmiješi kad se prisjeti. »Za Noć vještica Lucien, Susan i ja išli smo na zabavu u irski bar u Los Altosu. Tamo smo nabasali na našeg profesora iz neuropsihologije. Dobar tip, izvrstan profesor, volio je popiti. Te noći svi smo popili nekoliko pića, a tada nam je iznebuha predložio natjecanje u ispijanju žestica. Lucien i ja smo odbili, ali je, na naše iznenađenje, Susan prihvatila izazov.« »Zašto ste se iznenadili?« »Susan nije dobro podnosila piće«, odvrati Hunter i lagano odmahne glavom. »Četiri, pet žestica i obeznanila bi se. Samo što nismo znali da ima asa u rukavu.« Znatiželja se pojavi na njezinu licu. »Kakvog asa?« »Njezini djed i baka bili su Latvijci pa je znala nešto latvijskih riječi, a tu spada i ‘udens’ – latvijski naziv za vodu. Pala je oklada da svatko naručuje svoje najdraže piće. Susan je poznavala barmena koji je porijeklom bio Latvijac.

Profesor je pio tekilu, a Susan je stalno naručivala ‘udens’. Nakon četrnaest tura, profesor je odustao. Za kaznu je morao popiti cijelu bočicu od pola litre ljutog umaka. I popio je. Naredna tri dana nije se pojavio na predavanjima. Od toga dana nas troje smo ga zvali samo ‘Profesor Ljuti Umak’.«

Brzo pogleda mapu na Tayloričinu zaslonu. Trebala mu je samo sekunda da nađe ono što je tražio. »Onda, kako se zvao taj profesor?«, upita Taylorica.

Hunter pokaže na zaslon. »Zvao se Steward Murphy.« Grad Murphy bio je najveći u okrugu Cherokee, smješten na ušću rijeke Valley u Hiwassee. »Čini se da u Murphyu nema aerodroma«, reče Taylorica, proučavajući mapu, zatim utipka novu naredbu. Trenutak kasnije dobije odgovor. »Dobro, najbliži aerodrom je Western Carolina Regional. Otprilike dvadeset osam kilometara dalje.« »Poslužit će«, reče Hunter. »Možeš reći pilotu da tamo sleti.« Taylorica interfonom na zidu s desne strane dade pilotu upute. »Trebali bismo sletjeti za otprilike sat i deset minuta, par minuta više ili manje«, reče Hunteru. »Mnogo bolje od osam i pol sati vožnje«, odvrati joj. »Mogu li vas pitati nešto, detektive Hunter?«, reče nakon što su već nekoliko minuta bili u zraku.

Hunter skrene pogled s modrog neba i pogleda je. »Ne, ako me i dalje budeš zvala detektiv Hunter. Molim te, zovi me Robert.« Taylorica je trenutak oklijevala. »U redu, Roberte, ali i ti mene zovi Courtney.« »Dogovoreno. Dakle, Courtney, što si me htjela pitati?« »Osjećao si krivnju, zar ne?« Pričeka nekoliko trenutaka, zatim odluči pojasniti. »Onda kad ti je Lucien pričao o svom problemu s drogom i kako se upetljao u sve to.« Hunter ništa ne odvrati. »Svi u prostoriji za promatranje usmjerili su pažnju na Luciena, a ja sam promatrala tebe. Osjećao si krivnju. Osjećao si se kao da je to tvoja greška.« »I bila je moja greška«, napokon reče. »Znam da sam mu mogao pomoći.

Trebao sam primijetiti da je ovisnik kad me zadnji put posjetio u L.A.-u. Ne znam kako mi je to moglo promaknuti.« Taylorica se ugrize za usnu i odvrati pogled, očito se dvoumeći bi li trebala reći ono što misli. Na kraju odluči da nema smisla izigravati plahost. »Znam da ti je bio prijatelj i oprosti zbog ovoga što ću reći, ali nemam nikakvog razumijevanja prema narkićima. Radila sam na previše slučajeva u kojima je netko pun jeftina fiksa ili pokušavajući se domoći love za jeftini fiks, počinio najkrvoločnija ubojstva.« Zastane i udahne. »Znaš, možda je i lagao? Možda je još uvijek ovisan o nekoj drogi pa je pod njezinim utjecajem ubio one žene.« Hunter u njezinu glasu zamijeti još nešto, možda potisnuti gnjev.

»Vaši laboratorijski testovi pokazali su da je čist«, reče. »Određene droge zadržavaju se u organizmu samo nekoliko sati, znaš to«, odvrati mu. »Osim toga, tko zna koliko su dugo one glave u ledu. Možda su one dvije žene ubijene prije tko zna koliko mjeseci.« »Istina.« Nije našao zamjerke njezinu razmišljanju. »Da, određene droge zadržavaju se samo nekoliko sati u organizmu, ali već si prije vidjela narkiće, zar ne? Ne mogu izdržati dugo bez droge i svi pokazuju tipične fizičke i psihičke znakove ovisnosti – vide se na koži, u očima, na kosi, usnama... paranoja, tjeskoba... znaš što treba tražiti. Lucien nije pokazivao nijedan takav znak.« Odmahne glavom. »Više nije ovisnik.« Ovaj put ona nije našla zamjerke njegovu argumentu. Lucien zaista nije pokazivao ni fizičke ni psihičke znakove ovisnosti. No svejedno još nije bila spremna otpisati tu mogućnost. »U redu, slažem se da izgleda čist, ali ipak nemam razumijevanja. Prema onome što ti je rekao, nitko ga nije prisilio da se drogira. Sam je to odlučio, svojom slobodnom voljom. Mogao je komotno odbiti. Svakoga dana svuda po svijetu nude se droge osobama različite dobi. Znaš to bolje od većine ljudi. Neki prihvate, neki ne. To je stvar izbora. U ovom slučaju, to je bio njegov izbor, ničiji drugi.

Krivnju što je postao narkić ne bi trebao osjećati nitko drugi osim samoga Luciena.« Hunter dugo vremena ne prozbori ni riječ. Avion uđe u područje turbulencije pa pričeka da se sve smiri, zatim progovori. »Nije to tako jednostavno, Courtney.« »Nije?« »Nije.« Zavali se u sjedalo. »Meni su mnogo puta ponudili drogu«, reče Taylorica. »U školi, na koledžu, na ulici, u susjedstvu, na zabavama, na praznicima, zapravo posvuda, pa sam se ipak uspjela othrvati.« »I to je izvrsno, ali se kladim da poznaješ ljude koji nisu bili toliko snažni kao ti, je li tako? Ljude koji se nisu uspjeli othrvati. Ljude koji su se navukli?« Učini mu se da se nešto promijenilo u njezinim očima. »Da, poznajem.« Vidio je da se muči kako bi joj glas ostao smiren. »Ali ne osjećam nikakvu krivnju zbog toga.« Ovo mu je iz nekoga razloga zvučalo kao laž. »Courtney, svi smo mi različiti i zato u istim prilikama različito reagiramo«, reče joj. »Naše reakcije ovise o okolnostima u tim prilikama i našem raspoloženju u to određeno doba.« Znala je to. Viđala je to i prije – osobama koje su sretne, kojima izvrsno ide i na poslu i kod kuće, na nekoj zabavi ili negdje drugdje, ponude drogu koja odmah izaziva ovisnost. Osoba odbije jer ne osjeća potrebu. U to određeno

vrijeme ta osobu osjeća prirodnu sreću i blaženstvo. Samo dan kasnije, ta ista osoba dobije otkaz ili se gadno posvađa kod kuće ili joj se zbog nečega pokvari raspoloženje. Ponudi joj se droga i ovaj put prihvaća jer joj se promijenilo raspoloženje, promijenile su se okolnosti i u tom se određenom trenutku takva osoba osjeća psihički, možda čak i fizički, veoma ranjivo. Dileri izgleda imaju šesto čulo kojime nanjuše takve u gomili. Znaju biti veoma slatkorječivi u uvjeravanju da će toj osobi, istoga časa kad uzme ponuđenu drogu, nestati svi njezini problemi. Osjećat će se kao u raju.

Počela je grickati donju usnicu. »Znaš da postoje mnoge droge koje je dovoljno uzeti samo jedanput, zar ne?«, nastavi Hunter. »Kao što je Lucien rekao: ‘odmah se navučeš’.« Čak ni veoma snažni ljudi ne mogu uvijek biti snažni, Courtney. To je životna činjenica.

Potrebno je samo da ti netko priđe kad se iz ovog ili onog razloga ne osjećaš psihički snažno, kad si usamljen ili u depresiji, kad se osjećaš zanemareno ili nešto slično. I tada te imaju. Ne znamo sve činjenice. I ne znamo koliko je puta Lucien odbio prije nego što je na kraju popustio.« »Moram priznati«, reče Taylorica, »da braniš narkiće dobrim argumentima.« »Courtney, ne pokušavam ih braniti«, mirno odvrati. »Samo kažem da veoma velik broj ovisnika zna da su pogriješili i samo žele smoći dovoljno snage da se riješe ovisnosti. Većina nema te snage u sebi, pa im treba pomoć... pomoć koje u većini slučajeva nema niotkuda. Vjerojatno zbog toga što mnogi misle jednako kao i ti.« Prostrijeli ga svojim plavim očima, zatim odvrati pogled. »Onda kako si mu ti to mogao pomoći?«, upita ga. »Što bi bio učinio?« »Sve što mogu«, odvrati u tren oka. »Učinio bih sve što je u mojoj moći. Bio mi je prijatelj.«

23.

Sat i osam minuta nakon uzlijetanja, Phenom 100 sleti na aerodrom Western Carolina Regional. Vrijeme se počne mijenjati. Sad se na nebu pojavi nekoliko velikih oblaka, priječući sunčevim zrakama da griju punom toplinom, temperatura se spusti za nekoliko stupnjeva. Iako sunce nije toliko blještalo, Taylorica stavi sunčane naočale čim su izašli iz aviona. Osnova FBI-eve obuke – čim se nađeš u javnosti, sakrij oči.

Izašavši iz aerodroma, sastanu se s predstavnikom lokalne kompanije za iznajmljivanje automobila s kojim je Taylorica razgovarala preko telefona. On im isporuči prvoklasan Lincoln MKZ. »U redu«, reče Taylorica i otvori svoj laptop čim su ušli u automobil. Sjela je na vozačevo mjesto. Automobil je izgledao i mirisao kao da je potpuno nov, kao da je tek jutros kupljen upravo za njih. »Da vidimo kamo moramo odavde krenuti.« Koristila je touchpad i brzo kliknula na aplikaciju sa satelitskim pogledom.

U djeliću sekunde na zaslonu se pojavi fotografija grada Murphya snimljena iz ptičje perspektive. »Lucien je rekao da se kuća nalazi uz rub šume«, reče i nagne laptop prema Hunteru.

Dugo vremena proučavali su zaslon. Dok je Taylorica povlačila mapu slijeva udesno i s vrha do dna, promijeni se njezino držanje. »Zar nas je zezao?«, napokon reče. Glas joj je bio miran, no u njemu se osjetio i trunak ljutnje. Podigne sunčane naočale na tjeme i zabrinuto se zapilji u Huntera. »Cijelo mjesto okruženo je šumom. Posvuda je, i u gradu i oko grada.

Pogledaj samo.« Opet pogleda zaslon dok je touchpadom zumirala kartu. Nije se šalila. Grad Murphy izgledao je kao da je izgrađen usred velike šume. Činilo se da ima više drveća nego zgrada. »Što da radimo? Da obilazimo kuću po kuću u blizini šume i isprobavamo da li ključevi odgovaraju?« Hunter ništa ne odvrati. Zurio je u zaslon, pokušavajući shvatiti. »Samo nas je zajebavao, ha?« Jedva je prozborila ove riječi. »Čak i ako ta kuća postoji, a sad sam počela sumnjati u to, trebat će nam dva dana da je nađemo, ako ne i više. Roberte, poslao nas je u jalovu potragu. Poigrava se s nama.« Jedan trenutak razmisli o tome. »Uvjerena sam da je prije već bio ovdje. Možda je čak i

živio neko vrijeme. Zna da je Murphy okružen šumom. Zato nas je poslao ovamo s tom suludom zagonetkom. Mogli bismo ovdje biti danima i svejedno ne naći tu... izmišljenu kuću.« Hunter je još neko vrijeme proučavao mapu, zatim odmahne glavom. »Ne, ovo je pogrešno. Nije na to mislio.« Taylorica upitno podigne obrve. »Kako to misliš? Točno to je rekao: ‘Kuća uz rub šume’. Osim ako si pogrešno riješio zagonetku pa smo stigli na krivo mjesto.« »Nisam je pogrešno riješio«, uvjeravao ju je. »Došli smo na pravo mjesto.« »U redu, onda se Lucien poigrava s nama. Pogledaj samo mapu, Roberte.« Glavom pokaže na laptop. »‘Kuća se nalazi uz rub šume’«, ponovi. »To su njegove riječi. Imam ovdje snimku razgovora ako je opet želiš poslušati.« »Ne moram je poslušati«, odvrati joj Hunter i okrene laptop prema sebi. »Jer nije baš tako rekao.« »Molim?« »Rekao je da se kuća nalazi na rubu šume, ne uz rub šume. To je velika razlika. Možeš li dobiti mapu Murphya s aplikacijom za traženje različitih mjesta, imena ulica, takvih stvari?« »Da, naravno.« Nekoliko dodatnih klikova i na zaslonu se mapa snimljena iz ptičje perspektive promijeni u najnoviju satelitsku snimku ulica grada Murphya. »Evo«, reče Taylorica i doda mu laptop, a on brzo utipka nešto u tražilicu.

Mapa se raširi, zarotira ulijevo i zumira usku makadamsku cestu između dva šumovita brežuljka na južnoj strani grada. Cesta se zvala Woods Edge.3 Čak je i Hunter bio malo iznenađen. Očekivao je da će »Woods Edge« biti naziv jedne od šuma, možda čak i parka, ali nikako ceste. »O, vi malovjerni«, reče. »Ne mogu vjerovati«, prodahće Taylorica.

Cesta je bila duga oko osamsto metara. Ni s jedne ni s druge strane nije se nalazilo ništa osim šume, sve dok na samom kraju ne ugledaju osamljenu kuću – kuću na kraju Woods Edgea.

3

Rub šume

24.

Taylorica uhvati volan i krene s aerodroma prema jugu Murphya na vožnju dugu nešto manje od dvadeset pet minuta. Cijelim putem izmjenjivali su se brežuljci, polja i šume. Kako su se približavali gradu, tako su uz cestu počeli nicati mali rančevi po čijim su se ograđenim imanjima lijeno vukli konji i goveda. Zrak je ispunio tipičan miris gnojiva, no nijedno od njih se ne požali. Hunter se nije mogao sjetiti da je ikada bio na ovakvom mjestu: gdje god bi pogledao, samo zelena polja i drveće. Oboje su morali priznati da je pejzaž prekrasan.

Kad je Taylorica skrenula s Creek Roada na Woods Edge, cesta je postala neravnija, što ju primora da uspori na gotovo puževu brzinu. »Isuse, ovdje nema apsolutno ničega«, reče, ogledavajući se naokolo. »Jesi li primijetio da već više od kilometra nismo vidjeli nijedan rasvjetni stup?« Hunter kimne. »Drago mi je što barem imamo danje svjetlo«, reče. »Nema nikakve sumnje da se Lucien skrivao od nečega ili nekoga. Tko bi zdrave pameti htio živjeti ovdje dolje?« Dala je sve od sebe da izbjegne velike rupe i ispupčenja, ali bez obzira koliko je pažljivo skretala i polako vozila, ipak su imali osjećaj kao da prolaze kroz ratnu zonu. »Ovo je kao minsko polje«, reče. »Proizvođači automobila trebali bi ovdje testirati ovjese novih automobila.« Još nekoliko minuta veoma spore vožnje po veoma kvrgavoj cesti i napokon stignu do kuće na samom kraju Woods Edgea.

Izgledala je poput jednokatne rančerske kuće, samo što je bila mnogo manja.

Imanje je okruživala niska drvena ograda kojoj je očajnički trebao popravak i novi sloj boje. Trava je izgledala kao da mjesecima nije pokošena. Većina betonskih ploča na stazi, koja je vijugavo vodila od ulaza na imanje do kuće, bila je napukla, kroz napukline je niknula trava. S desne strane, na hrđavom stupu vijorila se stara zastava puna rupa. Kuća je nekoć imala bijelo pročelje i svijetloplava vrata i prozore, no sad je sve drastično izblijedjelo, boja se ljuštila na sve strane. I urušeni krov izgledao je kao da bi mu dobro došlo nekoliko novih crepova.

Hunter i Taylorica izađu iz automobila. Sa zapada zapuše hladan povjetarac, donoseći miris mokre zemlje. Hunter podigne pogled i ugleda više tamnih oblaka. »Nije se baš previše brinuo o ovome mjestu«, reče Taylorica, zatvarajući vrata automobila. »Nije dobar podstanar.«

Hunter provjeri tlo oko sebe, sve do drvene ograde. Nije vidio nikakvih drugih tragova guma osim njihovih. Kuća nije imala garažu pa potraži mjesto pored kuće koje je možda služilo kao parkiralište. Na imanju poput ovoga ljudi znaju parkirati na istom mjestu gdje bi ostala utabana zemlja, možda čak i mrlje motornog ulja i drugi tragovi. Nije vidio ništa slično. Ako je Lucien Folter zaista živio ovdje, izgleda da nije imao automobil.

Provjerio je i poštanski sandučić uz ogradu. Prazan.

Dok su se oboje približavali kući, Hunter načas zastane, puštajući da Taylorica krene prva. Već su mu više puta istaknuli kako ovo nije njegova istraga.

Poput upozoravajućeg znaka, pod Tayloričinom težinom zaškripi jedina drvena stuba koja je vodila na trijem. Hunter je preskoči i stane odmah na trijem.

Provjere prozore s obiju strana ulaznih vrata. Svi su zabravljeni, zavjese spuštene. Velika vrata s desne strane kuće, koja su vodila u stražnje dvorište, također su bila zaključana. Zid iznad njih bio je dovoljno visok da svakoga odvrati od pomisli da se popne preko njega. »O.K., isprobajmo ove«, reče Taylorica.

Lucienov svežanj ključeva mogao je komotno pripadati i nadgledniku neke velike zgrade – jedan debeli metalni kolut, a na njemu ključevi sličnog izgleda.

Sve u svemu, njih sedamnaest.

Taylorica otvori vrata sa zaštitnom mrežom i isproba prvi ključ. Taj nije mogao niti ući u bravu. Drugi, treći, četvrti i peti lako su ušli, ali se nijedan od njih nije mogao okrenuti. Taylorica mirno nastavi dalje.

Miris mokre zemlje ojača, zrak se ohladi kad padnu prve kapljice kiše.

Taylorica na trenutak zastane i pogleda u nebo, pitajući se koliko će se rupa otvoriti na nadstrešnici kad počne pljusak. Šesti i sedmi ključevi pokazali su se kao i onaj prvi – nisu niti ušli u bravu.

S druge strane, osmi je nevjerojatnom lakoćom ušao u bravu, a kad ga je okrenula, brava se otvori uz tihi škljocaj. »Pogodak«, reče. »Baš me zanima što sve otvaraju ovi ostali ključevi.« Hunter ne reče ništa.

Taylorica okrene kvaku i otvori vrata. Na njihovo veliko iznenađenje, uopće nisu zaškripala, kao da su šarke nedavno dobro podmazane.

I prije nego što su ušli u kuću, iznutra ih zapahne miris dezinfekcijskog sredstva, sličnog mirisu naftalina. Taylorica instinktivno prinese ruku nosu.

Miris nije smetao Hunteru.

Taylorica pronađe prekidač za svjetlo s desne strane vrata i uključi ga.

Ulazna vrata vodila su u veoma malo, potpuno prazno predsoblje bijelih zidova. Brzo prođu kroz njega i uđu u narednu prostoriju – dnevni boravak.

Taylorica opet pronađe prekidač uz vrata. Pritisne ga i upali se jedna jedina žarulja na sredini stropa. Debelo crveno-crno sjenilo prigušivalo je ionako slabo svjetlo, pa je soba ostala u polumraku.

Iako prostorija nije bila velika, nije se doimala zakrčenom, jer gotovo i nije bilo pokućstva. Ovdje je miris dezinfekcijskog sredstva i naftalina bio mnogo intenzivniji, zbog čega se Taylorica lecne. Izgledala je kao da će se ugušiti. »Dobro si?«, upita je Hunter.

Ona neuvjerljivo kimne glavom. »Mrzim miris naftalina. Od njega mi se povraća.« Hunter joj da nekoliko trenutaka i polako promotri sobu. Nikakvih naznaka da je ova kuća nečiji dom, nikakvih fotografija, slika na zidovima, nikakvih ukrasnih predmeta, nikakvih osobnih predmeta, ničega. Kao da se Lucien skrivao i od samoga sebe.

Otvorena vrata na zapadnom zidu vodila su u mračnu kuhinju. S druge strane ulaza u dnevni boravak vodio je hodnik dublje u kuću. »Želiš pogledati kuhinju?«, upita je Hunter pokazavši glavom. »Ne osobito«, odvrati mu. »Želim samo naći taj dnevnik i otići na svježi zrak.« Hunter kimanjem pokaže svoje slaganje.

Prijeđu dnevni boravak i uđu u hodnik na drugoj strani. Ovdje je svjetlo bilo jednako slabo kao i u dnevnom boravku. »Pretpostavljam da voli prigušena svjetla«, komentira Taylorica.

U hodniku su bila četvora vrata – dvoja na lijevoj strani, jedna na desnoj i jedna na suprotnom kraju. Dvoja s lijeve strane i ona u dnu bila su širom otvorena. Čak i s isključenim svjetlima, oboje su vidjeli da vode u dvije spavaće sobe i kupaonicu. Nasuprot tome, debela i teška vrata s desne strane hodnika bila su zaključana velikim lokotom. »Ovo su sigurno vrata podruma«, reče Taylorica.

Hunter se složi, provjeri lokot i iznenadi se. Bio je to vojni lokot, proizveden u Sargent and Greenleafu – navodno je otporan na svaku vrstu obijanja, čak i na tekući dušik. Očito Lucien nije želio da netko nepozvan uđe u podrum. »I sad se opet vraćamo ruletu s ključevima«, reče Taylorica i izvadi Lucienove ključeve.

Dok je ona isprobavala ključeve, Hunter brzo provjeri prvu prostoriju s lijeve strane – kupaonicu. Mala, sva u bijelim pločicama, zasićena mirisom vlage i plijesni. Ovdje nema ničeg zanimljivog. Klik.

Hunter začuje metalni zvuk iz hodnika pa izađe iz kupaonice. »Uspjela sam«, reče Taylorica i baci lokot na pod. »Ovaj put sam ih morala isprobati dvanaest.« Okrene kvaku i otvori vrata.

Unutra je sa stropa visjela uzica za paljenje svjetla. Taylorica je povuče. Žućkasta fluorescentna cijev nekoliko puta žmirne i zatim napokon zasja svom snagom, obasjavši usko betonsko stubište koje je pri dnu skretalo udesno. »Želiš ići prvi?«, upita Taylorica i korakne ustranu.

Hunter slegne ramenima. »Može.« Oboje se polako i oprezno počnu spuštati stubama. Dvije žućkaste žarulje osvjetljavale su prostoriju grubog betonskog poda i bijelih zidova. Bila je jednake veličine kao i dnevni boravak i jednako oskudno namještena kao i on. Velika drvena polica pretrpana knjigama zauzimala je sjeverni zid, veliki sag i kauč cvjetnog uzorka sredinu. Ispred toga stolić od bukovine sa starim televizorom.

Lijevo od stolića komoda s ladicama i mali hladnjak za pivo. Na zidovima nekoliko uokvirenih slika. Sve prekriveno debelim slojem prašine. »Dnevnik mora biti ovdje«, reče Taylorica i glavom pokaže na policu.

Hunter je još uvijek razgledavao prostoriju, nastojeći sve uočiti.

Taylorica se približi polici, zastane i pogledom brzo preleti preko naslova knjiga. Nekoliko njih iz psihologije, nekoliko o strojarstvu, nekoliko o kuhanju, nekoliko trilera u mekom uvezu, nekoliko o samomotivaciji i prevladavanju problema. Mala zbirka u jednom kutu malo se razlikovala od ostalih – nije imala naslova. To nisu tiskane knjige, već notesi uvezani u tvrde korice, od one vrste kakve se mogu naći u svakoj papirnici. »Čini se da ovdje imamo više od jednog dnevnika«, izjavi Taylorica i uzme prvu knjigu.

Hunter ne odvrati ništa.

Ne pogledavši ga, otvori knjigu i namršti se čim ju počne listati. Ništa zapisano ni na jednoj stranici. Samo crteži i skice. »Roberte, dođi i pogledaj ovo.« Još uvijek ni glasa od Huntera. »Roberte, čuješ li me?« Napokon se okrene prema njemu.

Stajao je nepokretno na sredini prostorije i zurio u zid pred sobom. Izraz na licu mu se promijenio u nešto što nije mogla odgonetnuti. »Roberte, što je?« Tišina.

Slijedila je njegov pogled do jednog uokvirenog crteža. »Čekaj malo«, reče Taylorica, zaškilji i priđe malo bliže. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati u što gleda, a kad je shvatila, cijelo tijelo joj se naježi. »O, moj Bože«, šapne. »Je li to... ljudska koža?« Hunter napokon polako kimne glavom.

Taylorica uzdahne, odmakne se i opet pogleda naokolo po prostoriji.

»Isuse Kriste...« Grlo joj se sasvim osuši. Osjećala se kao da je dave nevidljive ruke.

Na zidovima se nalazilo još pet okvira.

Hunter se još uvijek nije pomaknuo. Još uvijek je zurio u okvire ispred sebe.

No činjenica što u okvirima nisu bile crteži već ljudska koža, nije bilo ono što ga je najviše šokiralo. Na mjestu ga je prikovalo ono što je bilo nacrtano na uokvirenoj ljudskoj koži. Jedna jedinstvena tetovaža. Ona koje se Hunter itekako dobro sjećao, jer je bio prisutan dok se izrađivala. Jednako kao i Lucien. Tetovaža crvene ruže čija se trnovita stabljika ovija oko krvarećeg srca, ostavljajući dojam kao da ga davi.

Susanina tetovaža.

Drugi dio Prava osoba

25.

Kad su se uz zujanje otvorila vrata prostorije za ispitivanje kroz koja su ušli Hunter i Taylorica, Lucien Folter je već sjedio za metalnim stolom. Jednako kao i prije, na rukama je imao lisičine vezane lancem. I gležnjevi su mu bili okovani lancem koji je bio dobro pričvršćen za debeli metalni prsten na podu uz njegovu stolicu. Iza njega stajala su dva naoružana marinca. Obojica kimnu Hunteru i Taylorici i bez riječi izađu iz prostorije.

Sjedio je nagnut nad stol. Ruke je položio na stol i isprepleo prste. Smireno i polako lupkao je palcem o palac kao da bubnja ritam neke pjesme koju samo on može čuti. Držao je spuštenu glavu i pogled. Zurio je u svoje ruke.

Taylorica namjerno pusti da se vrata zalupe za njom, no činilo se da glasan tresak nije dopro do Lucienovih ušiju. Nije se trgnuo, nije podigao pogled, nije prestao lupkati palčevima. Kao da se nalazio u nekom drugom svijetu.

Hunter krene naprijed i stane s druge strane stola, držeći opušteno ruke uz bok. Nije sjeo. Nije rekao ni riječ. Samo je čekao.

Taylorica ostane uz vrata, gnjev je plamtio u njezinim očima. Na povratku u Quantico zarekla se samoj sebi da neće dopustiti da je obuzme gnjev, da će biti pragmatična... profesionalna... na distanci. No čim je ugledala Luciena kako potpuno smiren sjedi u toj prostoriji, krv joj proključa u žilama. »Ti nastrani pasji skote«, napokon izlane. »Koliko si ih ubio?« Lucien nastavi zuriti u svoje palčeve, i dalje udarajući ritam koji nitko drugi nije mogao čuti. »Svima si oderao kožu?«, nastavi Taylorica.

Bez odgovora. »Od svake si žrtve uzeo neki sličan nastrani trofej?« Opet nikakvog odgovora, no sada Lucien prestane bubnjati palčevima, polako podigne glavu i pogleda Huntera u oči. Dugo vremena ni jedan ni drugi ne izuste ni riječ. Samo se nastave promatrati poput dva potpuna stranca koja se odmjeravaju prije bitke. Hunter najprije primijeti da se od njihova prethodnog razgovora Lucienovo držanje potpuno promijenilo. Emocionalni Lucien, onaj koji je bio isprepadan zbog velike nepravde koja mu je učinjena, onaj koji je trebao pomoć, taj je Lucien potpuno nestao. Ovaj novi Lucien koji je sjedio pred njim izgledao je snažnije... mnogo samouvjerenije... neustrašivo. Čak mu je i lice izgledalo tvrđe, poput lica borca koji ne preže ni pred kakvim sukobom – nekoga tko je spreman na sve što ga čeka. Pojavilo se nešto i u njegovim tamnosmeđim

očima. Nešto veoma hladno, lišeno svake emocije. Prazan pogled kakav je Hunter već više puta vidio, ali nikad u Lucienovim očima. Pogled psihopata.

Lucien uzdahne. »Sudeći prema izgledu tvoga lica, Roberte, zacijelo si prepoznao tetovažu u jednom od okvira na mom zidu.« Hunter shvati da je upravo to bio pravi razlog zbog kojeg je u prijašnjem razgovoru Lucien spomenuo Susan i njezinu tetovažu. Ne zato što je htio skrenuti razgovor s osjetljive teme dok mu se živci ne smire, već je htio podsjetiti Huntera na nju prije nego što ga pošalje u svoju kuću.

Hunter nije znao što bi mu odvratio, pa nastavi šutjeti. »To mi je najdraži ukras«, nastavi Lucien. »Znaš li zbog čega, Roberte?« Hunter ne odvrati ništa.

Lucien se zadovoljno nasmiješi, kao da se sjetio neke lijepe uspomene. »Susan mi je bila prva.« »Ti nastrani pasji skote«, opet reče Taylorica i krene naprijed kao da će se baciti na njega, no u posljednjem trenutku prevlada razum, pa zastane kraj metalnog stola.

Lucien je polako odmjeri ledenim pogledom. »Molim te, agentice Taylor, prestani se ponavljati. Već si me jednom nazvala nastranim pasjim skotom.« Glas mu je bio ravnodušan. Bez emocija. Bez topline. »Možda to i jesam, ali psovanje ti nikako ne doliči.« Jezikom ovlaži usne. »Psovanje je za slabiće. Za one koji nemaju dovoljno pameti za inteligentnu raspravu. Misliš li da nemaš dovoljno pameti, agentice Taylor? Jer ako tako misliš, onda ne bi smjela biti agentica FBIa.« Taylorica duboko udahne da se smiri. U očima joj je još uvijek plamtio gnjev, ali je znala da je Lucien samo izaziva. »Vidim da si još uvijek malo u šoku zbog onoga što si vidjela u kući«, nastavi Lucien, »pa su ti osjećaji malo podivljali.« Bezbrižno slegne ramenima. »Posve razumljivo. No kladim se da ovaj tvoj ispad nije ono što se očekuje od specijalne FBI-eve agentice, zar ne? Kladim se da je i tebe iznenadio, jer si se zaklela da ćeš ostati smirena i profesionalna, nije li tako, agentice Taylor?« Ne ostavi joj vremena za odgovor. »Veoma je zaguljeno znati kontrolirati svoje osjećaje. Čak i uz velik trud, osjećaji znaju ključati u tebi. Potrebno je puno vježbe da njima potpuno ovladaš.« Još jednom slegne ramenima. »No siguran sam da ćeš uspjeti jednoga dana.« Taylorica teškom mukom obuzda jezik. Shvatila je da Lucien pokušava izazvati još jednu njezinu emocionalnu reakciju, ali mu nije htjela udovoljiti. »Lucien, koliko ih je bilo?«, upita Hunter mirnim glasom, napokon prekinuvši svoju šutnju. »Rekao si da ti je Susan bila prva. Koliko ih je?« Lucien se zavali u stolici i nasmiješi uvježbanim osmijehom.

»Jako dobro pitanje, Roberte.« Na trenutak je izgledao kao da duboko razmišlja. »Nisam sasvim siguran. Nakon nekog vremena pogubio sam se u brojanju.« Taylorica opet osjeti ježenje na koži. »Ali sve sam zapisao«, reče Lucien kimajući glavom. »Da. Dnevnik stvarno postoji, Roberte. Zapravo, ima ih više, u njima sam sve dokumentirao – mjesta na kojima sam bio, osobe koje sam ubio, metode koje sam koristio...« »I gdje su ti dnevnici?«, upita Taylorica.

Lucien se zahihoće i pomakne ruke, lanci zazveckaju po metalnom stolu. »Strpljenja, agentice Taylor, strpljenja. Zar nisi nikad čula onu staru izreku: ‘Sva dobra snaći će one koji strpljivo čekaju’?« Iako je riječi uputio agentici, svu je pažnju usmjerio na Huntera. »Znam, Roberte, da se u ovom trenutku u tvojoj glavi roji bezbroj pitanja.

Znam da samo želiš shvatiti zbog čega i kako... i, naravno, identificirati žrtve jer si murjak.« Okrene glavu s jedne na drugu stranu kao da se pokušava riješiti napetosti. »To bi moglo potrajati. Ali vjeruj mi, stvarno želim da shvatiš razloge.

Upravo sam te zbog toga pozvao ovamo.« Zagleda se u dvosmjerno ogledalo iza Huntera. Više se nije obraćao ni Hunteru ni Taylorici. Nakon onoga što su otkrili u Sjevernoj Karolini, znao je da se sada iza tog ogledala nalazi neki FBI-evac višega čina. Netko tko je ovlašten donositi važne odluke. »Znam da i vi tamo želite znati zbog čega i kako«, reče ledenim glasom, zureći u vlastiti odraz. »Napokon, ovo je čuvena FBI-eva Jedinica za biheviorističku znanost. Živite zato da proučavate um meni sličnih ljudi. No vjerujte mi, još se nikad niste sreli s nekim kao što sam ja.

Praktički je mogao osjetiti sve veću napetost onih iza stakla. »Osim toga«, nastavi, »morate identificirati žrtve. To vam je posao i dužnost.

Ali kažem vam, nikad to nećete uspjeti bez moje suradnje.« Hunter opazi kako je Taylorica nelagodno premjestila težinu s jedne noge na drugu. »Dobra je vijest što sam vam voljan pomoći«, reče Lucien. »Ali samo pod mojim uvjetima i zato me dobro slušajte.« Glas mu se još više uozbilji. »Razgovarat ću jedino s Robertom, ni s kim drugim. Znam da nije FBI-evac, ali isto tako znam da se to može veoma lako srediti.« Ušuti i pogleda naokolo. »Razgovori se više neće voditi u ovoj prostoriji. Ovdje se ne osjećam ugodno i...« Podigne ruke i mahne njima, lanac između zglavaka opet zvekne po metalnom stolu. »Stvarno ne volim biti okovan. Zbog toga sam veoma loše volje, a to nije nimalo dobro ni za mene ni za vas. Isto tako, volio bih da mogu hodati dok govorim. Tako bolje razmišljam. I zato, odsad nadalje, Robert će dolaziti u moju ćeliju. Tamo ćemo razgovarati.« Nakratko pogleda Tayloricu. »Agentica Taylor

može prisustvovati razgovorima ako to želi. Sviđa mi se. No morat će naučiti obuzdati taj svoj temperament.« »Nisi u poziciji da postavljaš uvjete«, reče Taylorica, trudeći se iz sve snage da joj glas ostane miran. »O, mislim da jesam, agentice Taylor. Zato što mislim da sada cijeli tim agenata pretražuje svaki centimetar moje kuće u Murphyu. A ako su imalo sposobni, trebali bi naći ono što ste ti i Robert već vidjeli u kući...« Ušuti i još jednom pogleda Huntera u oči. »E, pa... to je tek početak.«

26.

Lucien je dobro pretpostavio – specijalni FBI-ev tim već je detaljno pretraživao svaki centimetar njegove kuće u Murphyu.

Vođa tog veoma iskusnog osmeročlanog tima bio je specijalni agent Stefano Lopez. Taj tim je prije osam godina sastavio sâm direktor Adrian Kennedy jer nije previše vjerovao forenzičkim vještacima. Prije nekoliko godina većina forenzičkih poslova povjerena je privatnim kompanijama. Njihovi preplaćeni forenzičari, ako se tako uopće mogu nazvati, nesumnjivo potaknuti sve većim brojem različitih TV-serija o forenzičkim istragama kojima je u proteklom desetljeću obilovao televizijski program, istinski su vjerovali da su zvijezde, pa su se shodno tome i ponašali.

Kennedyev tim bio je posebno uvježban za skupljanje i analizu forenzičkih dokaza, sva osmorica diplomirala su kemiju ili biologiju ili pak oboje. Trojica, uključujući i Lopeza, studirala su medicinu prije nego što su se pridružili FBI-u.

Svi su bili veoma kvalificirani, sa sobom su nosili dovoljno laboratorijske opreme i naprava da na licu mjesta izvrše mnogobrojne osnovne testove.

Da bi ubrzao potragu, agent Lopez je podijelio svoje ljude u četiri dvočlana tima: tim A – agenti Suarez i Farley trebali su pretražiti dnevni boravak i kuhinju, tim B – agenti Reyna i Goldstein, obje spavaće sobe u hodniku i malu kupaonicu, tim C – agenti Lopez i Fuller, podrum, tim D – agenti Villegas i Carver, pretraživali su teren oko kuće.

Tim C je već fotografirao cijeli podrum u izvornom stanju, a sada je pročešljavao sve što je prikupljeno, označavao i spremao u plastične vrećice za daljnju analizu. Prve stvari koje su skinute bili su uokvireni komadi ljudske kože.

Dok su agenti Lopez i Fuller pažljivo skidali prvi okvir s istočnog zida, obojica uoče da su kućne izrade i to veoma vješte. Komad ljudske kože najprije je bio ili natopljen ili poprskan supstancom za očuvanje kao što je formaldehid ili formalin koji je, zapravo, plinoviti formaldehid otopljen u vodi. Zatim je koža izravnana i stavljena na komad pleksiglasa debelog oko 2 milimetra, sličnog dvama zajedno zalijepljenim mikroskopskim slajdovima. Na kožu je potom stavljen drugi komad pleksiglasa jednake debljine. Kako bi se kvarenje kože između dva pleksiglasa svelo na minimum, pleksiglas je hermetički zalijepljen nekim specijalnim sredstvom, zatim je uokviren kao svaka druga slika ili fotografija. »Ovo je sjebano do srži«, reče Lopez nakon što je zaprašio i posljednji okvir u potrazi za otiscima prstiju. Ne nađe nikakve.

Lopez je bio visok i vitak, kratke kovrčave kose, prodornih tamnosmeđih očiju i kukasta nosa zbog kojeg je dobio nadimak Hawk4. »Ma nemoj mi reći, Hawk«, reče agent Fuller, označavajući okvire i spremajući ih u vrećice. »Tijekom godina vidjeli smo dovoljno trofeja, među njima i neke dijelove tijela, ali ovo je prešlo sve granice.« Glavom pokaže na okvire. »Ovaj tip nije svojim žrtvama odrezao samo prst ili uho. Oderao im je kožu, barem djelomično, možda još dok su bile žive i zbog toga ga svrstavam u kategoriju kakvu još nisam vidio.« »A kakva je to kategorija?« »Pravi psihopatski nastrani cirkus – rang: veliki majstor. Onaj koji je veoma vješt i ima mnogo strpljenja.« Hawk se složi kimanjem glave. »Da to je stvarno sjebano, ali svejedno nije ono što me stvarno pogađa u ovoj prostoriji.« Pogleda oko sebe.

I Fuller se ogleda naokolo, slijedeći Hawkov pogled. »Kako to misliš?« »Što misliš, koliko smo trofejnih prostorija ubojica vidjeli proteklih godina?« Fuller napravi grimasu i slegne ramenima. »Ne znam, Hawk. I više nego dovoljno, to je sigurno.« »Trideset devet, otkako je sastavljena ova jedinica«, reče Hawk. »Svi smo vidjeli na stotine fotografija drugih trofejnih prostorija i vidio si da sve izgledaju slično – male, prljave, mračne, znaš na što mislim. Obično su to bile prostorije veličine ormara ili šupe u kojima su počinitelji držali ono što bi otfikarili svojim žrtvama. Mjesto na koje su odlazili drkati ili maštati ili što god li već rade dok oživljavaju vrijeme provedeno sa svojim žrtvama. Vidio si ih. Sva ta mjesta izgledaju kao nastrana svetišta iz nekog holivudskog horora.« Hawk ušuti, okrene dlanove u rukavicama gore i opet pogleda po prostoriji. »A pogledaj ovo mjesto.

Izgleda kao prosječna obiteljska dnevna soba. Samo je malo prašnjava.« Prstima prijeđe preko komode s ladicama i pokaže ih Fulleru samo da naglasi rečeno. »Dobro. I što time hoćeš reći?« »Hoću reći da mislim kako ovaj tip nije silazio ovamo dolje da se podsjeti svojih ubojstava ili vremena provedenog sa žrtvama. Mislim da je taj tip dolazio ovamo gledati TV, piti pivo i čitati, kao svaki normalan čovjek. Razlika je samo u tome što je sve to činio okružen uokvirenim komadima kože svojih žrtava.« Prije raspoređivanja tima, Hawk je prošao kroz cijelu kuću. Znao je da je jedini televizor u kući ovaj dolje u podrumu. I znao je da u malom hladnjaku u kutu nema ničega drugog osim nekoliko boca piva.

Nešto u Hawkovu glasu zabrine Fullera. »Dakle, Hawk, što zapravo hoćeš reći?« Hawk zastane pred policom s knjigama i pogledao nekoliko naslova.

4

Jastreb

»Hoću reći da ne mislim da su mu ovo bili trofeji.« Pokaže na vrećice s dokazima na tlu u kojima su sada bili okviri. »Ovo su mu jednostavno bili ukrasni predmeti. Ako taj tip stvarno negdje ima prostoriju s trofejima, ovo nije ta.« Ušuti i zabrinuto uzdahne. »Hoću reći da se pripremiš, Fulleru, jer ukoliko ovaj tip ima prostoriju s trofejima, mi je još nismo našli.«

27.

Gore u kući, tim B – agenti Miguel Reyna i Eric Goldstein, upravo su završili pretragu male kupaonice i prve spavaće sobe. Uspjeli su prikupiti nekoliko otisaka prstiju, ali je Goldstein, stručnjak za analizu otisaka, i bez pomnije analize uočio identičnost, što je ukazivalo da ih je ostavila ista osoba. Po veličini otiska palca zaključi da se radi o muškarcu.

U odvodu tuša našli su nekoliko vlasi, sve kratke i tamnosmeđe boje. Snažno UV-svjetlo u prvoj spavaćoj sobi i kupaonici nije razotkrilo nikakvih tragova sperme ni krvi, čak ni u umivaoniku gdje bi se obično nalazili tragovi starih posjekotina nastalih prilikom brijanja. Na podu oko školjke, kao i na dasci, zasvijetlilo je nekoliko manjih i većih mjesta, no to se moglo i očekivati. Mokraća postaje veoma fluorescentna kad se osvijetli ultraljubičastim svjetlom.

Da bi sve detaljno provjerili, UV-svjetlom prošli su i po zidovima. Često se događalo da su počinitelji pokušavali prekriti mrlje krvi novim premazom boje.

Iako su tada mrlje bile nevidljive ljudskom oku, ipak su se dobro vidjele pod intenzivnim UV-svjetlom.

Na zidovima hodnika uoče nekoliko mrlja i uzmu uzorak svih, ali nijedna nije bila prekrivena novim slojem boje. Obojica su čisto sumnjala da će uzeti uzorci potjecati od krvi.

Priđu posljednjoj prostoriji na kraju hodnika, glavnoj spavaćoj sobi. Zastanu pred vratima, pokušavajući prije ulaska sve dobro promotriti.

Oskudno pokućstvo, jeftino i prljavo, kao u spavaonicama jeftinih koledža.

Dvostruki krevet gurnut uz jedan zid izgledao je kao da je iz trgovine Vojske spasa, jednako kao i madrac, crno-sivi prekrivač i jastučnice. Drveni noćni ormarić bez ladica, na njemu svjetiljka za čitanje, također gurnuti uz isti zid s desne strane kreveta. Na sredini zapadnog zida starinski dvokrilni ormar. Jedini drugi komad pokućstva bila je mala polica natrpana knjigama. »Ako ništa drugo, ovo barem neće dugo potrajati«, reče Reyna i navuče novi par rukavica od lateksa. »Izvrsno«, složi se Glodstein. Iako je na nosu imao masku, prodoran miris naftalina peckao ga je u nosnicama.

Započnu jednako kao i u prethodne dvije prostorije – osvjetljavanjem snažnim UV-svjetlom. Čim su ga uključili, prekrivač na krevetu zasja kao božićno drvce.

»Nije ni čudo«, reče Goldstein. »Ove plahte izgledaju kao da nikad nisu oprane.« Iako pod snažnim UV-svjetlom fluorescentnim sjajem zablistaju mrlje svih tjelesnih tekućina – sperme, krvi, vaginalnog iscjetka, mokraće, sline i znoja – samim svjetlom ne može se utvrditi o kojoj se tjelesnoj izlučini radi. Isto tako, pod UV-svjetlom zasvijetle i neke druge netjelesne supstancije, poput zubne paste ili soka agruma. Zato treba provesti daljnju analizu. »Spremimo prekrivač i plahte u vrećice za dokaze«, reče Goldstein. »Neka se laboratorij pozabavi njima.« Reyna brzo strgne sve s kreveta i svaki dio spremi u zasebnu vrećicu. Na bijelom madracu ispod plahti nije bilo vidljivih kapljica krvi, ali svejedno preko njega prijeđu UV-svijetlom. Tu i tamo zasvijetli nekoliko malih mrlja, ali ništa što bi zazvonilo na uzbunu. Reyna i Goldstein ipak sve označe i uzmu uzorke. Čim su završili s krevetom, Goldstein priđe maloj polici i polako počne izvlačiti jednu po jednu knjigu. Reyna je ostao uz krevet i zaprašivao njegov okvir tražeći otiske. Prijeđe na drugu stranu i na bočnoj strani madraca zamijeti nešto neobično – dugi, vodoravni, improvizirani preklop napravljen od debele bijele tkanine koja se savršeno podudarala s tkaninom madraca, zbog čega je bio jedva uočljiv. Ispod preklopa otkrije dugi razrez u madracu. »Eric, dođi i pogledaj ovo«, reče i mahne mu rukom.

Goldstein odloži knjigu koju je listao i priđe Reyni. »Što misliš, što je to?«, upita Reyna, pokazujući razrez.

Goldstein razrogači oči. »Tajno skrovište.« »Možeš se kladiti«, odvrati Reyna, gurne ruke u otvor i raširi ga što je više mogao.

Goldstein se sagne i uperi baterijsku svjetiljku u otvor. Osim Reyninih ruku, nijedan ne ugleda ništa. »Provjerit ću«, reče Goldstein, odloži svjetiljku i pažljivo gurne desnu ruku u otvor.

Polako počne opipavati unutarnje strane madraca: najprije lijevu, zatim desnu – ništa. Gurne ruku još dublje, sve do lakta. Lijevo, desno. Još uvijek ništa. »Možda je već izvadio ono što je bilo skriveno«, sugerira Reyna.

Goldstein još ne htjede odustati. Nagne se naprijed i ugura unutra cijelu ruku, sve do ramena. Ovaj put nije morao opipavati naokolo, prstima odmah udari o nešto čvrsto.

Zastane i u čudu pogleda Reynu. »Nešto si našao?«, upita ga Reyna. Instinktivno nakrivi glavu da opet pogleda u otvor. Ne ugleda ništa. »Daj mi časak«, reče Goldstein i raširi prste u namjeri da obuhvati to što je skriveno u madracu. Što god to bilo, bilo je debelo dvanaestak centimetara.

»Čekaj«, reče. »Imam ga.« Počne izvlačiti, ali mu klizne iz ruke. »Čekaj, čekaj«, reče, pa i gurne i drugu ruku u madrac. Objema šakama uhvati predmet. »Izgleda da je nekakva kutija«, izjavi i počne je polako izvlačiti.

Reyna pričeka. »O.K., evo ga«, reče Goldstein i izvuče predmet do otvora.

Reyna odmakne svoje ruke da mu ne smetaju. Osjeti neobično uzbuđenje.

Goldstein izvuče predmet iz madraca i stavi ga na pod između njih dvojice.

Bila je to kutija. Drvena kutija duga sedamdesetak i široka pedesetak centimetara. »Kutija za pištolj«, reče Reyna, no ne odviše uvjereno.

Goldstein upitno podigne debele obrve. Kutija je dovoljno velika za držanje automatske puške kao što je MP5 ili Uzi, ili pak za dva do tri pištolja. »Možemo saznati samo na jedan način«, reče Goldstein.

Začudo, kutija nije imala lokota, samo dvije starinske kopče. Goldstein ih podigne i otvori poklopac.

Unutra nije bilo nikakvog oružja, ali oba agenta svejedno zanijeme i razrogače oči.

Kutija je po sredini bila podijeljena na dva zasebna pregratka.

Nakon nekoliko trenutaka potpune tišine i skamenjenosti, Goldstein napokon uzme olovku i počne prevrtati po sadržaju oba pregratka. »Jebote«, šapne i pogleda Reynu. »Najbolje da odeš po Hawka.«

28.

U 1:30 ujutro Hunter i agentica Taylor pozvani su na izvanredni sastanak u zvučno izoliranoj konferencijskoj dvorani NCAVC-a na trećem katu zgrade BSUa. Za dugim stolom od ulaštene crvene hrastovine sjedili su četiri muškarca i tri žene. Na nasuprotnom zidu spušteno je sa stropa veliko bijelo projekcijsko platno. Čim je stupio u dvoranu, Hunter osjeti tešku atmosferu nabijenu zabrinutošću koju su još više isticali napeti izrazi na svim licima. Na čelu stola sjedio je direktor Adrian Kennedy. »Uđite, molim vas, i sjednite«, reče bez ustajanja i pokaže dvije prazne stolice, jednu sa svoje desne, drugu s lijeve strane.

Hunter sjedne njemu zdesna. »Dobro, možemo početi s upoznavanjem«, nastavi Kennedy. »Pretpostavljam da su svi prisutni upoznati s doktoratom detektiva Roberta Huntera«, obrati se okupljenima, »ali mislim da se većina vas prvi put sreće s autorom.« Pogleda Huntera, potom pojedinačno kimne svakoj osobi za stolom. »Jennifer Holden nadzire naš kompjuterski sustav PROFILER, Deon Douglas i Leo Hurst rade u CIAP-u – programu za analizu kriminala, Victoria Davenport u VICAP-u – FBI-evu programu za predviđanje nasilnih zločina, doktor Patrick Lambert, koga si imao priliku ranije upoznati, naš je glavni forenzički psihijatar, a doktorica Adriana Montoya je jedna od vodećih patologinja.

Svi nijemo kimnu Hunteru, on im također uzvrati kimanjem. »S moje lijeve strane je FBI-eva specijalna agentica Courtney Taylor«, reče Kennedy »Ona će voditi ovu istragu.« Još jedna serija nijemog kimanja. »Roberte, bio sam toliko slobodan da opet kontaktiram tvoju načelnicu u LAPD-u«, obrati se Hunteru. »Trebamo te na ovom slučaju i siguran sam da bi htio sudjelovati, ali to moramo obaviti po pravilima. Zahtjev je već poslan i potpisale su ga obje strane.« Prstima u zraku napravi navodnike. »Odsad si i službeno ‘na posudbi’ FBI-u.« Na stol ispred Huntera stavi FBI-evu identifikacijsku karticu s njegovim imenom i fotografijom. »Dakle, dok ovo ne završimo, ti si specijalni agent Robert Hunter.« Činilo se kao da se Hunter malo zgrbio. Ostavi karticu na njezinu mjestu. »U redu«, reče Kennedy svima prisutnima. »Ispričavam se svima što sam vas ovako kasno dovukao na izvanredni sastanak, no današnji razvoj događaja

doveo je do velike promjene.« Zavali se u stolicu, ispreplete prste i stavi ruke na krilo, zatim se obrati Hunteru i Taylorici. »Ranije danas, tijekom drugog razgovora s Lucienom Folterom, doktor Lambert i ja bili smo u prostoriji za promatranje.« Hunter nije izgledao iznenađeno. Znao je da je Taylorica nazvala Kennedya iz kuće u Murphyu odmah nakon njihova otkrića. Smartphoneom mu je poslala fotografije komada uokvirene ljudske kože i kratak video Lucienova podruma.

Stoga je i očekivao da će Kennedy odgoditi sve svoje obveze i što prije iz Washingtona doputovati u Quantico. »Svi u ovoj prostoriji odgledali su cijele snimke oba razgovora«, doda Kennedy, zatim kimne doktoru Lambertu da nastavi. »Transformacija kroz koju je prošao gospodin Folter u razmaku od samo nekoliko sati između ta dva razgovora ne može se nazvati nikako drukčije nego zapanjujućom.« Izgledao je malo posramljeno. »Moram priznati da sam mu nakon prvog razgovora, nakon one priče o ovisnosti, jednim dijelom povjerovao.

Osjećao sam sažaljenje prema njemu.« Victoria Davenport iz VICAP-a kimne u znak slaganja. Doktor Lambert nastavi. »Zaista sam počeo razmatrati mogućnost da je gospodin Folter uistinu tek žrtva zamršenog plana nekog sadističkog ubojice, ili ubojica. Da je samo pijun, samo dostavljač u jednoj mnogo, mnogo većoj igri.« Prođe rukom kroz ono malo kose koliko mu je ostalo, samo pregršt sjedina koje su odbijale ostati na svom mjestu. »Svih ovih godina otkako radim kao forenzički psihijatar, vidio sam jako malo ljudi koji su znali toliko uvjerljivo lagati, a većina njih patila je od disocijativnog poremećaja osobnosti.« Pogleda ravno u Huntera. »A vi znate da to ovdje nije slučaj.« Hunter ništa ne odvrati, no doktor Lambert je bio u pravu. Lucien nije pokazivao nikakvih znakova podvojene ličnosti. Nikad nije tvrdio niti sugerirao da u sebi sadrži dvije ili više različitih osobnosti.

Kad u osobe koja pati od disocijativnog poremećaja osobnosti jednom nadvlada drugi identitet, tada postaje potpuno nova osoba, s potpuno drukčijim osjećajima, sviješću, prošlošću i uspomenama koji nemaju ništa zajedničko s osjećajima, sviješću, prošlošću i uspomenama onog prvog identiteta. Ako je Lucien patio od DPO-a, pa je zbog toga u drugom razgovoru pokazao posve drugu osobnost od one iz prvog razgovora, drugi identitet se ne bi sjećao prvog razgovora ni ničega što je tada rečeno. Ni ostali identiteti koje je stvorio njegov um ne bi se sjećali zločina koje je počinio jedan od identiteta. No ovdje to nije bio slučaj. Lucien je točno znao kako se ponašao i što je rekao u oba razgovora. »Nakon onoga što sam vidio«, reče doktor Lambert, »nimalo ne sumnjam da je gospodin Folter tijekom prvog razgovora jednostavno savršeno odglumio pomno smišljenu ulogu. Pravi Lucien Folter je onaj kojeg smo vidjeli i čuli u

drugom razgovoru – hladan i bezosjećajan psihopat koji savršeno dobro zna što radi.« Ušuti, puštajući da svi upiju njegove riječi, potom nastavi. »Možda i jest uhvaćen pukom srećom nakon one bizarne prometne nesreće u Wyomingu, ali je hotimice odveo detektiva Huntera i agenticu Taylor do svoje kuće u Sjevernoj Karolini, znajući da će tamo naći uokvirene komade ljudske kože. Znao je da će detektiv Hunter prepoznati jedan od njih. To pokazuje visok stupanj okrutnosti, arogancije i ponosa, zajedno s neizmjernim osjećajem zadovoljstva zbog onoga što je učinio.« Liječnik zastane da uhvati dah. »Taj tip zaista voli nanositi ljudima ozljede... i fizičke i psihičke.«

29.

Posljednje riječi doktora Lamberta nagnaju gotovo sve u konferencijskoj dvorani da se nelagodno promeškolje na stolicama.

Kennedy iskoristi priliku i pogleda patologinju, doktoricu Adrianu Montoya.

Imala je kratku crnu kosu, predivne oči boje lješnjaka, pune usne i sitnu tetovažu slomljenog srca na vratu, tik iza lijevog uha. »DNK analiza može potrajati još par dana«, reče doktorica, nagne se naprijed i nalakti na stol. »Rezultate testiranja pigmentacije kože i epiderme dobit ćemo danas malo kasnije. Sva je prilika da će se pokazati kako tih pet komada kože pripadaju različitim osobama.« Nakratko ušuti. »Ukoliko se to dogodi, imat ćemo sedam žrtava, što znači da je Lucien Folter veoma produktivan serijski ubojica.

Ubojica za kojeg FBI nije znao sve do prije tjedan dana. I moram se složiti s doktorom Lambertom. Stupanj njegove brutalnosti i okrutnosti naprosto zapanjuje. Dvjema žrtvama iz njegova prtljažnika odrezana je glava. Petorima iz njegova podruma oderana je koža.« Polako odmahne glavom dok je razmišljala o mogućnostima. »A prema onome što je rekao – to je tek početak.« Hunter uoči kako se zbog posljednjih riječi doktorice Montoye Kennedy još više napeo.

Leo Hurst iz CIAP-a – mrk muškarac ranih četrdesetih godina i krupne građe – okrene stranicu u dokumentima koji su stajali na stolu ispred njega. Bio je to transkript oba razgovora. »Taj tip savršeno dobro zna što radi«, reče. »Zna da FBI ne udovoljava zahtjevima psihopata. Bez obzira na situaciju, mi uvijek diktiramo pravila... uvijek. Problem je u tome što je u ovom slučaju uspio okrenuti situaciju u svoju korist, a mi tu ne možemo bogzna što promijeniti. Zna da ćemo morati igrati po njegovim pravilima jer se prioritet ove istrage upravo promijenio – više nije uhititi počinitelja, već identificirati njegove žrtve.« Svi su ga pomno slušali. »U redu, pretpostavimo zasad da je lagao kad je rekao da je ovo tek početak«, nastavi. »Pretpostavimo da smo otkrili svih njegovih sedam žrtava. Da, postoji mogućnost da bez njegove pomoći identificiramo svih sedam, što ovisi o DNK analizi i tome jesu li žrtve unesene u nacionalnu bazu podataka o nestalim osobama.« Počeše mjesto između dviju veoma tankih obrva. »No čak i ako ih uspijemo identificirati bez njegove pomoći, suočit ćemo se s jednim drugim problemom.« »Pronalaženjem trupala«, reče Kennedy i nakratko pogleda Huntera u oči.

»Točno tako«, složi se Deon Douglas, Hurstov partner iz CIAP-a, Afroamerikanac ranih četrdesetih godina, obrijane glave i lijepo uređene kozje bradice koju je nesumnjivo trebalo održavati uz mnogo truda. »Njihove obitelji željet će završetak. Željet će pokopati tijela ili ono što je od njih ostalo, a taj Folter zna da bez njegove suradnje nećemo ni u ludilu pronaći mjesta gdje ih je bacio.« I opet se Hunteru učini da se Kennedy napeo više od svih ostalih, što je bilo veoma neobično. Adrian Kennedy radio je u NCAVC-u i BSU-u otkako je Hunter pamtio. Nikakav zločin ili počinitelj nisu ga mogli uzdrmati, bez obzira koliko su ubojstva bila brutalna ili neobična. Stoga Hunter osjeti da je posrijedi nešto drugo.

Nešto što im Kennedy nije rekao, barem ne još. »Možda je lagao kad je rekao da je ovo tek početak«, reče Jennifer Holden. »Kao što si rekao«, kimne Leu Hurstu, »čini se da točno zna što radi. Znao je da će to što je rekao prevagnuti u njegovu korist. Možda bismo ga trebali testirati poligrafom.« Hunter odmahne glavom. »Čak i ako je lagao, proći će na poligrafu.« »Prevarit će detektor laži?«, pomalo iznenađeno upita Jennifer Holden. »Hoće«, potpuno uvjereno odvrati Hunter. »Bio sam prisutan kad je to učinio čisto iz zabave, prije dvadeset pet godina, a imam dojam da je sada još bolji.« Pogleda ga nekoliko začuđenih očiju. »Svi ste vidjeli snimku prvog razgovora«, objasni Hunter. »Čak ni softver za analizu lica koji ste koristili nije zabilježio nikakve značajne promjene njegova izraza. Meni se čini da Lucien psihološki uopće ne reagira na laž. Zjenice i disanje su mu cijelo vrijeme ostali nepromijenjeni. Uvjeren sam da je jako dobro istrenirao samoga sebe, toliko da ne bismo otkrili nikakvu promjenu čak ni u veličini njegovih pora ili temperaturi kože. Vjerojatno i računa na testiranje poligrafom. Bez obzira stavimo li ga na detektor ili ne, svejedno nećemo ništa otkriti.« Doktor Lambert se kimajući složi. »Za dugotrajno i savršeno laganje sposobne su samo određene vrste ljudi, a treba imati i mnogo talenta da se to čini uvjerljivo. Potrebna je kreativnost, inteligencija, kontrola, jako dobro pamćenje i, većinom, velika sposobnost improviziranja. A ovdje govorim samo o običnim okolnostima. Kad osoba na takav način laže pred osobom koja ima kakav autoritet, primjerice policajcem ili federalnim agentom, imajući na umu da je na kocki njezina sloboda, te se sposobnosti umnožavaju iks puta. Sudeći prema onome koliko je bio uvjerljiv u tom prvom razgovoru, uistinu se ne bih nimalo iznenadio kad bi Lucien Folter s lakoćom prošao test na poligrafu.« »Misliš li da je lagao kad je rekao da je ovo tek početak«, upita Taylorica Huntera. »Ne, ne mislim, ali posve je nevažno što ja ili bilo tko od nas misli. Kao što je Leo rekao, Lucien točno zna što radi. Zna da nakon onoga što smo vidjeli nemamo taj luksuz da sumnjamo. Sada on određuje pravila.«

Nitko ništa ne reče, jer nitko nije niti znao što bi trebao reći.

Hunter iskoristi tišinu i okrene se čovjeku koji je sjedio na čelu stola. »Adriane, kako ide pretraživanje kuće?«, upita. »Ima li kakvih novosti’« Kennedy ga pogleda kao da mu je pročitao misli.

Nastane napeta stanka. »Pa«, napokon reče Kennedy, »to je pravi razlog zbog kojeg smo se noćas okupili. Ekipa za pretragu pronašla je nešto u spavaćoj sobi Luciena Foltera. Bilo je skriveno u madracu.« Napetost u dvorani poveća se za nekoliko stupnjeva.

Svi su čekali. »Evo što su našli.« Pritisne dugme na malom daljinskom upravljaču na stolu ispred sebe i na bijelom projekcijskom platnu pojavi se slika zatvorene kutije koju su pronašli Goldstein i Reyna. »Izgleda kao kutija za pištolj«, izjavi Deon Douglas. »Dovoljno je velika za strojnicu ili rastavljeni snajper. Jeste li je otvorili?« Kennedy kimne. »Nažalost, unutra nije pronađeno oružje«, odvrati. »Što je onda unutra?«, upita Taylorica.

Kennedy pogleda sve za stolom i zastane na Hunteru, zatim opet pritisne dugme na daljinskom. »Ovo.«

30.

Usprkos ugašenim svjetlima i potpunom mraku, Lucien Folter ležao je budan u svojoj ćeliji na petom katu ispod zemlje u zgradi BSU-a. Otvorenim očima zurio je u strop kao da gleda neki zanimljivi film koji samo on može vidjeti. No ovaj se put nije nalazio u jednom od svojih meditacijskih transeva. Davno je prošlo vrijeme za meditaciju. Jednostavno je sređivao svoje misli, svrstavao ih prema redu izvođenja.

Korak po korak, pomisli. Samo jedan po jedan korak, Lucien.

I činilo se da je zasad prvi korak izvrsno uspio.

Dao bi sve da je mogao vidjeti Hunterovo lice kad je ušao u podrum njegove kuće u Murphyu i shvatio da na zidovima ne vise uokvireni crteži. Dao bi sve na svijetu da mu je mogao vidjeti lice kad je prepoznao Susaninu tetovažu.

Da, za to bi platio i cijelo malo bogatstvo.

Osjeti kako mu se krv zagrijala kad se sjetio posljednje noći provedene sa Susan. Još uvijek se dobro sjećao mirisa njezina parfema, mekane kose, glatke kože. Još je neko vrijeme uživao u tim uspomenama, zatim ih potisne ustranu.

Pitao se koliko će trebati FBI-evu timu za pretraživanje da nađe kutiju koju je sakrio u madrac u svojoj spavaćoj sobi.

Vjerojatno ne dugo ako su imalo dobri.

Instinktivno u mislim počne premetati po sadržaju kutije i osjeti neizmjerno uzbuđenje koje mu izmami ponosan i veoma suzdržan osmijeh. Sjeća se svake sitnice. No ta kutija i njezin sadržaj nisu ništa prema onome što će slijediti. To je čuvao za veliko iznenađenje.

Obuzda osmijeh i napokon zatvori oči.

Jedan po jedan korak, Lucien. Jedan po jedan.

31.

Na platnu se pojavi naredna snimka – slika iste drvene kutije koju su vidjeli prije nekoliko trenutaka, samo što je ovaj put poklopac bio otvoren. Svi su jasno vidjeli da je kutija po sredini podijeljena na dva zasebna pregratka. Kao da im je netko dao znak, svi osim Adriana Kennedya iskrive vratove i istovremeno zaškilje promatrajući platno.

Desni pregradak bio je pun nečega što je na prvi pogled izgledalo kao hrpa šarene tkanine. Lijevi je bio napunjen različitim vrstama nakita.

Tajac.

Još škiljenja.

Struganje nekoliko stolica. »Nije li to žensko rublje?«, napokon upita agentica Taylor, pokazujući desni pretinac. »Pokazat ću vam jasnije«, reče Kennedy i još jednom pritisne dugme na daljinskom.

Slika na platnu se promijeni. Sada je sav sadržaj kutije bio uredno poslagan na bijeloj površini. Taylorica je bila u pravu. U desnom pretincu nalazilo se žensko rublje, preciznije, ženske gaćice, različitih boja, veličina i krojeva, no sada kad su bile raspetljane i uredno složene u redove, svi opaze jedan dotad neuočljiv detalj. Većina je bila prekrivena sasušenom krvlju.

I nakit iz lijevog pretinca bio je uredno složen u redove podijeljene po vrsti – prstenje, naušnice, ogrlice, narukvice, satovi, lanci, čak i dva piercinga za pupak.

Odjednom zrak u konferencijskoj dvorani postane zagušljiv. »U desnom pretincu našli smo četrnaest ženskih gaćica«, reče Kennedy i ustane. »Od njih je jedanaest prekriveno krvlju.« Pusti da svi shvate težinu onoga što je upravo izrekao, zatim nastavi: »Sve je već proslijeđeno našem forenzičkom laboratoriju. Gaćice se razlikuju po veličini, od ekstra malih do ekstra velikih, što ukazuje na to da pripadaju različitim osobama.« »Pripadale su«, reče Hunter, više za sebe nego ostalima, no Kennedy ga je čuo. »Molim, Roberte, nešto si rekao?« Hunter načas zastane. »Adriane, to su suveniri. Siguran sam da svi u ovoj dvorani znaju kako kolekcionari uglavnom od žrtve uzimaju samo po jedan suvenir.«

S Hunterove desne strane započne kimanje glava i poput valova na stadionu završi s Tayloricom.

Kolekcionari koji skupljaju suvenire većinom od svake žrtve uzimaju samo jedan suvenir. Obično veoma intiman. Nešto što u ubojici potiče snažne uspomene na žrtvu i sam čin ubojstva, što ih podsjeća na to koliko su moćni. Uglavnom uzimaju komad intimne odjeće jer je bila u bliskom kontaktu sa žrtvinom kožom, preciznije, sa spolnim organom, a i zato što često zadrži žrtvin miris. Neki su počinitelji čak tvrdili da mjesecima, možda čak i godinama nakon ubojstva mogu na njima namirisati žrtvin strah, ako su ih pravilno spremili. Taj strah koji su izazvali u svojim žrtvama još bi im više pojačavao ekstazu, mnogi bi se uzbudili, seksualno ili na neki drugi način. Imajući to na umu, uzimanje dviju ili više intimnih suvenira koji su pripadali istoj žrtvi bilo bi besmisleno, jer više suvenira ne bi pridonijelo većem uzbuđenju. Obično je jedan bio i više nego dovoljan. »Detektiv Hunter je u pravu«, reče doktor Lambert. »Nema svrhe uzimati više od jednog suvenira od svake žrtve.« »Isuse Kriste!«, uzvikne Jennifer Holden iz PRO-FILER-a. »Znači, vi to govorite da sada vjerojatno imamo još četrnaest ‘potencijalnih’ žrtava uz onih sedam koliko ih već imamo?« »Dvadeset šest ‘potencijalnih’ novih žrtava«, ispravi je Hunter i pokaže na nakit na platnu. Šest pari razrogačenih očiju zagleda se u njega. Jedino Kennedy i doktor Lambert ne pokažu nikakvo iznenađenje. »U pravu je«, potvrdi doktor Lambert i kimne prisutnima. »Sukladno teoriji o neuzimanju dvostrukih suvenira, ako je gospodin Folter već uzeo gaćice svake žrtve, onda je potpuno besmisleno zaključiti da je od iste žrtve uzeo i nakit.« Glavom pokaže na platno. »Imamo dvanaest komada nakita. Razumno je pretpostaviti da je svaki komad uzeo od druge žrtve, što ukupnu brojku povećava na dvadeset šest potencijalnih žrtava. Tome dodajte ono što je nađeno u njegovu podrumu i prtljažniku i mi ovdje zasad možda imamo posla s trideset tri žrtve.« Neki odmahnu glavom, neki tiho uzdahnu, neki se počnu došaptavati. »Ima još nešto«, reče Hunter.

Svi u dvorani usmjere pažnju na njega. »Dva prstena, sva tri ručna sata i jedna ogrlica ne spadaju u ženski nakit.« Svi se pogledi opet upere u platno. »Ako sve ovo uistinu pripada njegovim žrtvama«, nastavi Hunter, »čini se da Lucien nije ubijao samo žene.«

32.

Točno u 7:30 otvore se teška metalna vrata hodnika s ćelijama na petom katu ispod zemlje n zgradi BSU-a. Hodnik iza njih bio je širok, dug oko sedamdeset pet metara i jako dobro osvijetljen. Zid od betonskih blokova s desne strane bio je premazan zagasito sivom bojom. Sjajni epoksidni pod bio je iste boje, samo nijansu tamniji, uz rubove su se protezale žute crte. Na lijevoj strani nalazio se niz dobro osiguranih ćelija, sveukupno deset. Svaka ćelija bila je odijeljena zidom dugim 3,3 metra i jednako toliko široka. Na prednjoj strani nikakvih metalnih rešetaka, samo debeli neprobojni pleksiglas. Na visini od otprilike metar i pol od poda, na sredini svakog pleksiglasa nalazio se mali otvor za razgovor, promjera jednog centimetra. Sve su ćelije bile prazne i mračne osim jedne na samom kraju hodnika.

Hunter i Taylorica uđu u dugačak prazan hodnik. Iako je već nekoliko godina radila u FBI-u i već mnogo puta posjetila zgradu BSU-a, Taylorica se sad prvi put našla na petom katu ispod zemlje. Ni Hunter nikad nije bio ovdje.

U tom je dugom hodniku nešto definitivno djelovalo zlokobno i prijeteće, kao da su upravo prešli prag između dobra i zla. Zrak je ovdje postao nekako previše hladan, previše gust, teže se disalo.

Prilazeći posljednjoj ćeliji, Taylorica je davala sve od sebe da suzbije neugodno ježenje na leđima, ali nije uspjela. Nešto ju je na ovom mjestu podsjećalo na uklete kuće u Noći vještica kojih se bojala dok je bila dijete. »Ne znam za tebe«, reče, smirivši drhtanje, »ali ja bih radije ovo obavila gore u prostoriji za ispitivanje.« »Nažalost, nemamo izbora«, odvrati Hunter dok su im sa svakim učinjenim korakom cipele škripile po sjajnom podu. Odjednom stane i okrene se k njoj. »Courtney, reći ću ti nešto o Lucienu.« Rekao je to tek malo glasnije od šapata.

Nije htio da ono što će reći odjekne sve do posljednje ćelije. »Oduvijek je volio igrati igrice – manipulirati ljudima – i bio je izvrstan u tome. Sada je vjerojatno još bolji. Uvjeren sam da će se više okomiti na tebe nego na mene. Pokušat će ti se uvući pod kožu svojim komentarima, insinuacijama, izravnim primjedbama, svime. Neke će vjerojatno biti jako gadne. Budi spremna na njih, u redu? Ne dopusti da te pogode. Ako ti se uspije uvući u glavu, rastrgat će te.« Taylorica napravi grimasu kao da joj je to već poznato. »Ja sam velika cura, Roberte. Znam se brinuti za sebe.« Hunter kimne. Nadao se da je u pravu.

33.

Ispred posljednje ćelije na hodniku već su bile postavljene dvije metalne stolice jedna do druge.

Lucien Folter je nepokretno ležao na svom krevetu i otvorenih očiju zurio u strop. Čuo je kako mu se hodnikom približavaju koraci. Ustane, stane uz pleksiglas i pričeka. Izgledao je i osjećao se potpuno opušteno. Na licu ni tračka nikakve emocije. Nekoliko sekundi kasnije, Hunter i Taylorica mu uđu u vidno polje. Prazna maska nestane, jednako kao u iskusnog glumca koji je upravo dobio znak za svoj veliki nastup.

Toplo im se nasmiješi. »Dobrodošli u moj novi dom«, reče mirnim glasom, ogledavajući se oko sebe. »Iako je samo privremen.« Ćelija je sličila na pravokutnu kutiju širine 3,3 i dužine pet metara. Zidovi od betonskih blokova bili su obojeni jednakom zagasitom sivom bojom kao i hodnik. Osim kreveta postavljenog uz lijevi zid, unutra su se uz nasuprotni zid nalazili još samo zahod i umivaonik te mali metalni stol i metalna klupa, oboje zašarafljeno za pod i desni zid.

Lucien im pokaže na dvije stolice u hodniku kao da kani voditi poslovni sastanak. »Sjednite, molim vas.« Pričeka dok Hunter i Taylorica na sjednu, potom i sam sjedne na rub kreveta. »Sedam i trideset ujutro«, reče. »Volim rano započeti dan. A koliko se sjećam, voliš i ti, Roberte. Još uvijek ne možeš spavati?« Hunter ne odvrati ništa. Njegova nesanica ionako nije bila neka velika tajna ni nešto što bi skrivao od drugih. Od nesanice je počeo patiti u dobi od sedam godina, nakon što mu je rak oduzeo majku.

Kako od obitelji nije imao nikoga drugoga osim oca, osvjedočio se da je prevladavanje majčine smrti veoma bolan i samotan proces. Noću bi ležao budan, previše tužan da zaspi, previše prestrašen za zaklopi oči, previše ponosan da zaplače.

Nakon majčina pogreba počeo se bojati svojih snova. Svaki put kad bi zatvorio oči, ugledao bi njezino uplakano lice iskrivljeno od bola kako preklinje za pomoć, kako moli da umre. Njezino nekoć zdravo tijelo vidio bi potpuno isušeno, toliko mršavo i slabo da nije mogla samostalno niti sjediti. Ugledao bi kako se nekoć lijepo lice, s najblistavijim osmijehom i najljubaznijim očima, u

posljednjih nekoliko mjeseci pretvara u nešto neprepoznatljivo. No to je ipak ostalo lice koje nikad nije prestao voljeti.

Spavanje i snovi postali su njegov zatvor iz kojeg je pod svaku cijenu htio pobjeći. Nesanica je bila logična reakcija njegova tijela i uma na strah i jezive noćne more – jednostavan, no veoma učinkovit obrambeni mehanizam.

Lucien nastavi još nekoliko trenutaka promatrati Hunterovo lice. »Još ti uvijek jako dobro ide od ruke da ništa ne odaješ svojim izrazom lica, Roberte«, reče, mašući kažiprstom. »Zapravo, rekao bih da si sada postao još bolji. Ali ti, agentice Taylor«, okrene prst prema njoj, »ti si veoma blizu, ali još nisi dostigla taj stupanj. Pretpostavljam da ste pronašli kutiju.« »Eto vidiš, agentice Taylor.« Novi osmijeh pojavi mu se na usnama. »Taj tvoj brzi pogled koji si dobacila Robertu, upravo je potvrdio moje mišljenje. Još uvijek moraš malo učiti.« Taylorica je i dalje izgledala smireno.

Lucien razvuče usne u još širi osmijeh. »Znaš, agentice Taylor«, reče, »za pokeraško lice potrebno je mnogo vježbe.

Doduše, stvaranje lažne fasade zahtijeva i mnogo energije, nije li tako, Roberte?« Znao je da Hunter neće odgovoriti, pa nastavi dalje. »Čak i ti moraš priznati da sam ja svoju fasadu doveo do savršenstva, zar ne? Mislio si da ćeš odmah znati kad lažem, nisi li?« Udahne zrak. »Prije si znao, ali sada više ne.« Zastane i počeše se po bradi. »Čekaj da se sjetim. Što je ono bilo? Oh, da... ovo.« Pogleda ravno u Hunterove oči, odjednom usredotočenijim i odlučnijim pogledom. Zatim, u djeliću sekunde, donji kapak mu gotovo neprimjetno zatitra.

Ne bi primijetio nitko tko ne zna na što treba obratiti pažnju. »Jesi li uspjela vidjeti, agentice Taylor?« Pitanje poprati osmijehom. »Naravno da nisi, ali nemoj se gristi zbog toga. Nisi ti kriva. Nisi imala pojma što ni kamo treba gledati.« Pogleda Huntera. »Robert je primijetio jer zna da treba gledati moje oči, posebno lijevo. Napravit ću to opet, ovaj put malo sporije. Nemoj treptati, agentice Taylor, jer će ti inače promaknuti.« Ponovi pogled s titranjem kapka, ovaj put toliko suptilno da je djelovalo zastrašujuće. »Upozorio si me na to još u koledžu, Roberte, nakon jedne zabave, sjećaš se? Obojica smo bili malo pripiti, pa si mislio da ću zaboraviti na to, zar ne?« Hunter se u mislima vrati u prošlost, ispliva maglovita uspomena. »Ali ja sam zapamtio«, nastavi. »Rekao si da je titranje gotovo neprimjetno, da ga nitko ne može zamijetiti, ali ja sam znao da ćeš ga ti uvijek uočiti. Oduvijek si imao dobro oko za takve stvari. Nisam to često činio, barem ne kad sam govorio nedužne laži, ali kad se radilo o nečem ozbiljnijem... i BUM, uvijek bi me odalo moje lijevo oko.« Palcem i kažiprstom protrlja oči. »I zato sam vježbao i vježbao i vježbao pred ogledalom sve dok se toga nisam riješio. Više nije bilo izdajničkog znaka. Više me nisu odavale refleksne radnje. Potrajalo je neko vrijeme, zapravo,

jako dugo, ali sam ih naučio kontrolirati. Zapravo sam postao toliko dobar u tome da mogu u tren oka stvoriti nove, kad god zaželim, tek toliko, da skrenem ljudima pažnju. Zastrašujuće, nije li?« Hunter i Taylorica ne odvrate ništa. »Znao sam, Roberte, da ćeš obratiti pažnju na to hoće li me odati titranje kapka. Gotovo sam mogao osjetiti tvoju koncentraciju kad si me pokušao pročitati.« Novi osmijeh. »Zar nisam bio nenadjebiv? Glumačka izvedba dostojna Oscara.« Bez zastajanja promijeni temu i nastavi: »Ponudio bih vam piće«, reče, »no imam samo vodu iz slavine, a i nemam više od jedne šalice.« Opet se zagleda u svoje ispitivače. »Kava bi izvrsno pasala, ali je nemam.« Zadrži pogled na Taylorici.

Ona shvati mig, pogleda nadzornu kameru na stropu iznad ćelije i jednom kimne. »Crnu s dvije kocke šećera, molim«, reče Lucien gledajući u kameru. Zatim se opet obrati Hunter u i Taylorici. »Dobro, reći ću vam kako će ovo ići. Dopustit ću vam da mi postavite nekoliko pitanja. Iskreno ću odgovoriti na njih, ozbiljno govorim. Neću lagati. Zatim će na mene doći red da vama postavljam pitanja. Ako osjetim da ne govorite istinu, razgovor se odlaže za dvadeset četiri sata, tada možete opet započeti. Ja ću reći istinu i vi ćete reći istinu. Zvuči li vam to pošteno?« Taylorica se namršti. »Ti ćeš nama postavljati pitanja? O čemu?« Njezina reakcija razveseli Luciena. »Informacija je moć, agentice Taylor. A ja volim osjećati moć, ti ne?« Svi začuju otvaranje vrata na kraju hodnika. Približavao im se marinac noseći šalicu kave iz koje se pušilo. Taylorica uzme šalicu, stavi je na pladanj od pleksiglasa i gurne ga u ćeliju. »Hvala, agentice Taylor«, reče uzimajući šalicu. Prinese je nosu i duboko udahne miris, zatim otpije. Ako je i bila previše vruća, nije to ničim pokazao. »Jako dobro.« Kimne s odobravanjem. »U redu«, reče i sjedne. »Počnimo s velikim otkrivanjem. Koje je prvo pitanje?«

34.

Otkako su on i Taylorica stigli pred Lucienovu ćeliju, Hunter je pomno proučavao svoga starog prijatelja. Toga jutra Lucien je izgledao nekako više samozadovoljno i slavodobitno nego dan prije, no to ga nimalo ne iznenadi.

Lucien je znao da drži sve konce u rukama, barem zasad. Znao je da svi oni moraju plesati kako on svira i to mu je pružalo neizmjerno zadovoljstvo. No bilo je tu još nešto. Nešto novo u njegovu držanju – samodopadnost, samouvjerenost, neki golemi ponos, kao da uistinu želi da svi saznaju istinu o onome što je učinio.

Taylorica pogleda Huntera koji ne pokaže nikakvu namjeru da postavi prvo pitanje. »Dosad smo našli dokaze koji ukazuju da si vjerojatno počinio trideset tri ubojstva«, započne bezizražajnim, smirenim i proračunatim glasom, ne odvajajući pogled od Lucienovih očiju. »Je li to točno ili ima još žrtava za koje ne znamo?« Lucien otpije kavu, zatim jednostavno slegne ramenima. »Jako dobro prvo pitanje, agentice Taylor. Iz prve pokušavaš otkriti koliko sam veliko čudovište.« Lagano zabaci glavu i počne kažiprstom prelaziti od Adamove jabučice prema vrhu brade kao da se brije. »No reci mi nešto. Da sam ubio samo jednu osobu, bilo divljački ili ne, bih li tada bio manje čudovište nego ako sam ubio trideset tri ili pedeset tri ili sto i tri?« Taylorica ostane mirna. »Je li to jedno od tvojih pitanja za nas?« Lucien se bezbrižno nasmiješi. »Ne, nije. Samo me zanima, ali nije važno, jer, kao što rekoh, agentice Taylor, to je jako dobro prvo pitanje. Samo što nije ono pravo. Jako sam razočaran, jer ga je postavila starija FBI-eva agentica. Zaista sam više očekivao od tebe.« Pogleda je prezirnim pogledom. »No ne smeta mi da te malo podučim. Napokon, život nije ništa drugo nego stjecanje iskustava. Nije li tako, agentice Taylor?« Ona ne odvrati ništa, ali joj se u očima pojavi gnjev. »Tvoje prvo pitanje trebalo je biti mnogo smislenije. Trebalo se odnositi na glavnu temu zbog koje si došla ovamo. Trebala si dobiti odgovor koji će ti reći gubiš li uzalud ovdje svoje vrijeme.« Opet otpije kavu i obrati se Hunteru: »No, da vidimo možemo li popraviti njezin kiks, hoćemo li? Još se sjećam koliko si bio dobar u koledžu, Roberte, uvijek korak ispred svih, čak i svih profesora. Vjerujem da si, nakon tolikih godina iskustva kao LAPD-ov detektiv, sada još bolji, oštroumniji i mudriji. I zato, Roberte, za veliku nagradu, da čujemo. Kakvo bi bilo

tvoje prvo pitanje u ovoj situaciji? I, molim te, nemoj razočarati agenticu Taylor.

Ona želi učiti.« Hunter ju nije morao niti pogledati. Mogao je osjetiti njezin pogled na sebi.

Sjedio je zavaljen u stolicu, potpuno mirno i opušteno. Lijevu nogu prebacio je preko desne, ruke mirno položio na bedra. Nikakve napetosti u ramenima i vratu, na licu nikakvog zabrinutog pogleda. »Roberte, nemoj nas pustiti da čekamo«, ponuka ga Lucien. »Strpljenje je vrlina, ali i prava gnjavaža.« Hunter je znao da nema drugog izbora nego sudjelovati u Lucienovoj igri. »Lokacije«, napokon izusti. »Zar zaista znaš točne lokacije svih trupala kojih si se riješio?« Klap, klap klap.

Lucien odloži šalicu s kavom na pod i počne polako pljeskati. »Zar nije dobar?«, sarkastično upita agenticu Taylor. »Da sam na tvom mjestu, agentice Taylor, obratio bih pažnju. Mogla bi danas ovdje naučiti par stvari.« Taylorica dade sve od sebe da ga ne prostrijeli pogledom. »Znaš li zbog čega je to pravo pitanje, agentice Taylor?«, retorički upita, poput učitelja koji drži predavanje. »Jer ukoliko odgovorim ‘ne’, sve se ovo završava. Možete me spakirati i poslati na električnu stolicu. Više neću ni vama ni FBI-u biti ni od kakve koristi.« Ne mičući pogled s Taylorice, podigne šalicu s poda. »Agentice Taylor, nisi došla ovamo čuti moje priznanje. Taj dio je obavljen.

Ja jesam ubojica. Ubio sam sve te ljude... brutalno.« U posljednjim riječima čuo se ponos od kojeg se ledila koštana srž. »Jedini razlog zbog kojeg sam još ovdje je taj, što od mene nešto očajnički trebate.« Pogleda Huntera. »Lokacije svih trupala. Ne zato što vam trebaju dokazi za ono što sam učinio, već zato što njihovim obiteljima treba završetak. One moraju propisno pokopati svoje voljene, nije li tako, agentice Taylor?« Taylorica opet ne odgovori. »Ako na Robertovo pitanje odgovorim ‘ne’, nema smisla dalje razgovarati sa mnom. Nema smisla postavljati mi daljnja pitanja. Nema smisla držati me ovdje, jer nemam ono što vam treba.« Na usnama mu se pojavi sablastan osmijeh.

Ovo ga je definitivno zabavljalo. »Reci mi, agentice Taylor, zar te ne ljuti to što jedan autsajder obavlja tvoj posao bolje od tebe?« Ne dopusti mu da dopre do tebe, Hunter joj u mislima pošalje poruku. Nemoj se ljutiti. Ne dopusti mu da ti se zavuče pod kožu. Krajičkom oka zamijeti da Taylorica teškom mukom obuzdava gnjev, a ako je on to uočio, uočio je sigurno i Lucien.

Taylorica ne zagrize mamac. Da, teškom je mukom obuzdavala gnjev, ali ga je obuzdala.

Lucien se ponosno zasmijulji i okrene k Hunteru. »Odgovor na tvoje pitanje, Roberte, glasi – da. Mogu ti reći lokacije svih trupala koja se mogu naći.« Mirno otpije kavu. »Vjerojatno ste već shvatili da se neka nikad neće pronaći. Oh, da«, reče ležerno, »i napamet znam sva njihova imena.« Još jednom Lucien pokuša odgonetnuti Hunterov izraz. I opet ne uspije, ali zato u Tayloričinim očima opazi tračak sumnje. »Voljan sam se podvrgnuti testu na poligrafu ako misliš da lažem, agentice Taylor.« Lako bi prošao na testu. Sjetila se Hunterovih riječi na jutrošnjem ranom sastanku. Vjerojatno i računa na testiranje poligrafom. »Nema potrebe«, napokon mu odvrati.

Lucien se veselo nasmije. »Shvaćam. Je li ti Robert možda rekao da smo još na koledžu, iz puke zabave, obojica prevarili poligraf?« Taylorica ne potvrdi, ali nije znala da je to isto napravio i Hunter. »Doduše, on je bio mnogo bolji od mene«, reče Lucien. »Meni su trebali mjeseci da ovladam tehnikom, a njemu samo nekoliko tjedana.« Pogleda Huntera. »Robert je oduvijek imao izvanrednu kontrolu nad samodisciplinom i koncentracijom.« U njegovim posljednjim riječi Taylorica zamijeti nešto drukčije. Pomisli da bi to mogla biti ljubomora, no prevarila se.

Lucien podigne ruku, dajući joj znak da pričeka. »Ali zašto bi vjerovala u bilo koju moju riječ? Dosad nisam činio ništa drugo nego lagao.« Duga šutnja. »Kao što sam predložio, možeš me staviti na detektor laži.« Zabaci glavu i nasmije se grlenim smijehom. »Kad bi barem. To bi bilo zabavno.« Ni Hunter ni Taylorica ne pokažu oduševljenje. »Ne moraš to reći, Roberte«, nastavi dalje, predviđajući što mu Hunter namjerava reći. »Prilično sam siguran da poznajem postupak. Da bismo uspostavili povjerenje, potreban ti je neki pouzdan zalog dobre vjere, nije li tako?

Da sam terorist i da držim taoce, sada bi tražio da pustim jednoga kako bih dokazao da sam voljan igrati pošteno.« »Moraš nam dati nešto, Lucien«, složi se Hunter. Još se uvijek nije pomaknuo iz svog opuštenog položaja. »Kao što si rekao, dosad nam nisi dao ništa osim laži.« Lucien kimne i popije kavu dokraja. »Razumijem te, Roberte.« Zatvori oči i duboko udahne, kao da sjedi negdje vani u cvjetnjaku i udiše miomirisan zrak. »Megan Lowe«, reče Lucien ne otvarajući oči. »Stara dvadeset osam godina. Rođena 16. prosinca u Lewistownu u Montani.« Vrhom jezika polako prijeđe po gornjoj usni kao da mu je na samu

uspomenu potekla slina. »Kate Barker, stara dvadeset šest godina. Rođena jedanaestog svibnja u Seattleu u Washingtonu. Megan je oteta drugoga srpnja, Kate četvrtoga srpnja. Obje su bile ulične prostitutke u Seattleu. Megan je ona brineta čiju ste glavu našli u prtljažniku automobila koji sam vozio. Kate je ona druga, plavuša.« Napokon otvori oči i pogleda Huntera. »Ostali dijelovi njihovih tijela još su uvijek u Seattleu. Hoćeš li zapisati adresu?«

35.

Direktor Adrian Kennedy slušao je i promatrao razgovor iz kontrolne prostorije i odmah pokrenuo birokratsku mašineriju kako bi dobio savezni nalog za pretragu. Velika je prednost kad je netko direktor FBI-a, pa je usprkos ranim satima i činjenici da je u državi Washington bilo tri sata manje nego u Virginii, ipak uspio u rekordnom vremenu dobiti nalog potpisan od saveznog suca u Seattleu.

Iako je Lucien rekao Hunteru i Taylorici da se ključ mjesta na kojem su pohranjeni ostaci dviju žrtava nalazi u onom istom svežnju koji su koristili za otvaranje njegove kuće u Murphyu, Kennedy nije htio čekati. Nije kanio poslati Huntera, Tayloricu ni bilo kojeg drugog agenta iz Quantica u Seattle samo zato da bi provjerili laže li opet Lucien ili ne.

Dobivši savezni nalog, Kennedy nazove područni ured FBI-a na 3. aveniji br. 1110 u Seattleu. U 8:30 po pacifičkom vremenu, tim od dva agenta uputi se na adresu koju je Lucien dao Hunteru i Taylorici – u skladište. »Onda, Ed, kamo idemo?«, upita specijalni agent Sergio Decker kad je sjeo za volan i upalio motor ponoćno crnog forda terenca.

Specijalni agent Edgar Figueroa tek što je sjeo na suvozačevo mjesto. Bio je srednjih tridesetih godina, visok, širokih ramena, građen kao bodybuilder, tamne kose ošišane na centimetar dužine i nosa na kojem se već na prvi pogled vidjelo da je više puta bio slomljen. »Provjeriti skladište na North 130. Streetu«, odgovori, stavljajući sigurnosni pojas.

Decker kimne, stavi u rikverc, skrene udesno na 3. aveniju i uputi se na sjeverozapad prema Seneca Streetu. »O kojem se slučaju radi?«, upita. »Nije naš«, odvrati Figueroa. »Mislim da je poziv došao od nekog glavešine iz Washingtona D.C. ili Quantica. Mi samo idemo provjeriti postoji li ta adresa.« »Droga?«, upita Decker.

Figueroa slegne ramenima i istovremeno odmahne glavom. »Nisam siguran, ali mislim da nije. Koliko mi je poznato, nije upletena DEA. Nisu mi mnogo rekli, ali mi se čini da se radi o ostacima žrtve.« Decker upitno podigne obrve. »Spremljeni u unajmljeno skladište?« »Tu adresu smo dobili«, potvrdi Figueroa.

Decker još jednom skrene udesno i stigne na sjevernu I-5 koja vodi do Vancouvera u British Columbii. Promet je bio usporen, iako ne previše, što se moglo i očekivati u to doba jutra. »Imaju li koga u pritvoru?«, upita Decker. »Koliko sam čuo, imaju. Mislim da ga drže u D.C-u ili u Quanticu.« Još jednom slegne ramenima. »Kao što rekoh, nisu mi puno rekli, no stekao sam dojam da se radi o nečemu velikom.« »Imamo li nalog ili ćemo ući na lijepe riječi, koristeći naš FBI-evski šarm?«, našali se Decker. »Imamo nalog«, reče Figueroa i pogleda na sat. »Tamo nas čeka savezni šerif.« Vožnja od FBI-eva ureda na 3. aveniji do privatnog skladišta smještenog na sjeveru grada trajala je oko dvadeset pet minuta. Poput svih ostalih skladišnih prostora za iznajmljivanje i ova je zgrada izvana izgledala kao obično skladište.

Bila je oličena u bijelu boju, na pročelju je velikim zelenim slovima pisalo ime tvrtke. Veliko parkiralište za klijente bilo je praktički prazno, samo šačica automobila ispred skladišta. Mladi par je na golema industrijska kolica istovarivao sadržaj iz unajmljenog kombija. Kombi je bio parkiran uz rampu za utovar broj dva.

Decker parkira terenac uz malu gredicu sa zelenilom, točno ispred glavnog ureda. Tlo je još uvijek bilo mokro od kiše koja je prestala padati prije četrdesetak minuta, no sudeći po oblačnom nebu, ubrzo bi mogla opet započeti.

Dok su agenti izlazili iz automobila, žena ranih četrdesetih godina izađe iz bijelog Jeepa Compassa parkiranog samo nekoliko metara dalje, četiri parkirna mjesta s desne strane. »Ja sam savezna šerifica Joanna Hughes«, reče i ispruži ruku. Nije morala ništa pitati. Bez problema je pogodila da su Figueroa i Decker FBI-evi agenti s kojima se treba sastati.

Kestenjastu kosu začešljala je u konjski rep, pa joj je čelo izgledalo preveliko u odnosu na okruglo lice. Nije bila previše privlačna. Imala je malo previše špicast nos i pretanke usne i izgledala je kao da stalno škilji, kao da pokušava pročitati nešto što je njezinim očima ipak malo predaleko. Bila je elegantno odjevena u krem poslovni kostim i bež štikle. Agenti se formalno predstave i rukuju. »Hoćemo li?« Hughesova pokaže rukom na ured. »Ding-ding«, zazvoni elektroničko zvono kad je Figueroa otvorio vrata ureda. On, Decker i Hughes uđu u pretjerano osvijetljenu pravokutnu prostoriju.

Obojica agenata zadrže tamne naočale, a Hughesova poželi da je i ona ponijela svoje.

S lijeve strane vrata nalazio se mali prostor za sjedenje – svijetlosmeđi kauč za četiri osobe i dvije fotelje iste boje, postavljene oko okruglog niskog stolića od kroma i stakla. Na stolu uredno poslagano nekoliko časopisa i brošura o uslugama

koje pruža skladište. U kutu automat s vodom. Iza pulta od akrila i drva sjedio je mlad muškarac, ne stariji od dvadeset pet godina. Nije skidao pogled sa svog smartphonea. Ili je mahnito slao poruke ili se potpuno uživio u kakvu neizmjerno zabavnu videoigru. Prošlo je najmanje pet sekundi dok napokon nije podigao pogled s malog zaslona. »Mogu li vam pomoći?«, upita, odloži mobitel uz monitor kompjutora i ustane. Previše oduševljeno nasmiješi se posjetiteljima. »Jeste li vi ovdje šef?«, upita sutkinja Hughes. »Jesam, gospođo.« Mladac kimne. »Mogu li vam kako pomoći?« Hughesova priđe bliže i pokaže svoju značku. »Ja sam američka savezna šerifica Joanna Hughes«, reče. »Ova dva gospodina su savezni agenti FBI-a.« Figueroa i Decker posegnu u džepove i izvade identifikacijske kartice.

Mladac ih pogleda, potom uzmakne. Izgledao je pomalo zbunjeno. »Zar je došlo do kakvog problema?« Oduševljeni osmijeh potpuno nestane.

Hughesova mu pruži papir s pečatom savezne vlade. »Ovo je savezni nalog za pretragu koji nam daje zakonsko ovlaštenje da pretražimo skladišni odjeljak broj 325 u ovoj zgradi«, reče mirnim i autoritativnim glasom. »Hoćete li biti toliko ljubazni da nam ga otvorite?« Mladac pogleda nalog, pročita nekoliko redaka i iskrivi lice kao da je dokument napisan latinskim jezikom. »Mislim... mislim da bih morao nazvati šefa.« »Dečko, kako se zoveš?«, upita Decker. »Billy.« Billy je bio visok oko metar sedamdeset, kratke plave kose, djelomično gelom začešljane u šiljke. Imao je trodnevne čekinje i više naušnica na svakom uhu. »O.K., Billy, možeš zvati koga hoćeš, ali mi nemamo vremena čekati.« Glavom pokaže na nalog. »Kao što je savezna šerifica Hughes već rekla, ovaj papir koji je potpisao savezni sudac daje nam zakonsko pravo da pregledamo skladišni prostor broj 325, sa ili bez tvoje suradnje. Ni tebi ni nama ne treba dopuštenje tvoga šefa da to učinimo. Jedino dopuštenje koje trebamo je ovdje. Ne otvoriš li nam vrata, morat ćemo ih razvaliti bilo kakvim sredstvom.« »I zakonski nećemo biti odgovorni za prouzročenu štetu«, doda Figueroa. »Razumiješ li što ti govorim?« Billy je izgledao veoma uznemireno. Na pultu se oglasi njegov mobitel, obznanjujući da je stigla nova poruka, no on ga niti ne pogleda. »Ova kopija naloga ostat će kod tebe«, doda Decker. »Tako da je možeš pokazati svom šefu, svom odvjetniku i kome god hoćeš. Ovo ti garantira da nisi prekršio zakon ni pravila firme, kao ni da si učinio nešto što nisi smio.« Ušuti i

pogleda na sat. »Billy, nemamo mnogo vremena. Dakle, kako ćemo? Hoćeš li nas pustiti unutra ili ćemo razvaliti skladište? Moraš odlučiti.« »Vi dečki me ne zezate, ha?«, upita Billy. Skrene pogled na prozor iza obojice agenata, kao da pokušava otkriti gdje se nalazi skrivena kamera. »Billy, ovo je službeno«, odvrati Hughesova takvim tonom da je Billy odmah shvatio kako se ne radi o šali. »Vi momci ste stvarno iz FBI-a?« Sada je zvučao uzbuđeno. »Stvarno jesmo«, odvrati Decker. »Gledajte, volio bih vam pomoći«, reče. »Mogu vas pustiti u zgradu. Nema problema. Ali ne mogu otvoriti vrata na broju 325 jer imaju lokot. Nijedna naša vrata nemaju običnu bravu, samo veoma debeli kračun. Mušterije mogu kupiti lokot od nas.« Brzo pokaže iza sebe na izložene lokote različitih veličina. »Ili donesu vlastite, ali nam nisu obvezni ostaviti ključ lokota, pa to nitko ne radi. Kad jednom iznajmimo prostor, mi tamo više nemamo pristupa. To postaje potpuno privatna stvar.« Figueroa kimne i trenutak razmisli. »U redu. Možeš li nam dati podatke o njemu?« »Naravno.« Počne utipkavati nešto u kompjutor iza pulta. »Evo ga«, reče nakon samo nekoliko sekundi. »Taj prostor spada u srednje specijalne i srednje velike – tri puta tri metra.« »Specijalne?«, upita Decker. »Da«, reče Billy. »Jedan od rijetkih koji ima priključak za struju.« »U redu.« »Iznajmljen je prije osam mjeseci, četvrtog siječnja, gospodinu Liamu Shawu«, nastavi čitati sa zaslona. »Platio je za cijelu godinu unaprijed... gotovinom.« »Nimalo me ne iznenađuje«, reče Decker. »Nalazi se u prolazu F«, doda Billy. »Mogu vas odvesti tamo ako želite.« »Idemo«, rekoše istovremeno Figueroa i Decker.

36.

Sve dok ne dobiju potvrdu da je Lucien govorio istinu o skladištu u Seattleu, nitko nije vidio nikakve svrhe nastaviti razgovor. Direktor Adrian Kennedy rekao je Hunteru i Taylorici da su FBI-evi agenti sa saveznim nalogom za pretragu već poslani u provjeru vjerodostojnosti Lucienove izjave i da bi u narednih šezdeset minuta ili manje mogli dobiti odgovor.

Taylorica je sama sjedila u jednoj od konferencijskih dvorana na trećem katu ispod zemlje u zgradi BSU-a i zurila u nedirnutu šalicu kave na stolu ispred sebe, kad je Hunter otvorio vrata i ušao. »Dobro si?«, upita je.

Na trenutak mu se učini da njegovo pitanje nije doprlo do nje, zatim se polako okrene i pogleda ga. »Da, dobro sam.« Uslijedi nelagodna tišina od nekoliko sekundi. »Dobro ti je išlo tamo dolje«, reče Hunter nimalo pokroviteljskim ni snishodljivim glasom. »Aha, baš«, odvrati sarkastično. »Samo što sam započela s krivim pitanjem, to hoćeš reći.« »Ne«, odvrati i sjedne za stol nasuprot njoj. »Znaš, upravo tu griješiš. Bez obzira koje bi mu prvo pitanje postavila, Lucien bi te ismijao i pokušao te diskreditirati, učiniti sve da se osjećaš inferiorno, pokušao bi uzdrmati tvoju samopouzdanost i uvjeriti te da nisi dovoljno dobra jer ti se želi uvući pod kožu.

I zna da je u tome jako dobar. To je na koledžu radio profesorima.« Taylorica na njemu zadrži pogled. »Želi se uvući i pod moju kožu, ali me pozna malo bolje nego tebe, ili me barem poznavao, pa te trenutno iskušava da vidi kako ćeš reagirati. I nastavit će navaljivati sve više i više. Svjesna si toga, zar ne?« »Neka navaljuje«, odlučno odvrati. »Samo imaj na umu da je za Luciena ovo poput igre... njegove igre, jer zna da upravlja situacijom. Zasad možemo činiti samo jedno.« Taylorica ga opet pogleda. »Odigrati igru«, reče.

Hunter odmahne glavom. »Ne bilo koju, već njegovu igru. Dat ćemo mu ono što želi. Navesti ga da povjeruje kako pobjeđuje.«

Adrian Kennedy otvori vrata i zaviri u konferencijsku dvoranu. »Ah, tu ste.« Nosio je plavi dosje. »Ima li kakvih novosti iz Seattlea?«, upita Hunter. »Još nema«, odvrati. »Još čekamo, no čini se da Lucien nije lagao o identitetima žena nađenih u njegovu prtljažniku.« Otvori dosje. »Megan Lowe, stara dvadeset osam godina. Rođena 16. prosinca u Lewistownu u Montani. U šesnaestoj godini otišla iz Lewistowna, šest mjeseci nakon što je njezina majka dopustila svom tadašnjem dečku da se useli u njihovu kuću.« Kennedy instinktivno kimne Hunteru. »Najprije je otišla u Los Angeles i tamo provela šest godina. Sve ukazuje na to da je bila uličarka. Nakon L.A.-a, seli u Seattle. Bavila se istim poslom.« Okrene stranicu izvještaja. »Kate Barker, stara dvadeset šest godina. Rođena 11. svibnja u Seattleu u Washingtonu. Pobjegla od kuće u sedamnaestoj godini i živjela s dečkom koji je u to vrijeme bio ‘ambiciozni glazbenik’. Nije potvrđeno, no čini se da je dečko bio taj koji ju je natjerao na prostituciju.« »Radi novca za drogu?«, upita Taylorica.

Kennedy slegne ramenima. »Vjerojatno. Datume otmice koje nam je Lucien dao, drugi srpnja za Megan i četvrti srpanj za Kate, bit će teško potvrditi jer nije prijavljen nestanak ni jedne ni druge.« To ih i nije previše iznenadilo. Ubojstva prostitutki nalaze se na trećem mjestu neriješenih ubojstava, odmah iza obračuna bandi i ubojstava povezanih s drogom. Svakoga dana u Americi siluje se, premlati, opljačka ili otme na tisuće uličnih prostitutki. Ne postaju žrtve radi svog atraktivnog izgleda, već radi gotovine koju nose sa sobom. Postaju žrtve jer im je lako pristupiti i veoma su ranjive, ali većinom zato što su anonimne. Velika većina uličarki živi sama ili zajedno s drugim uličarkama. Iz očitih razloga, obično nemaju partnera. Većina njih je pobjegla od kuće i ne održava više veze sa svojom obitelji. Žive usamljeničkim životom, imaju jako malo prijatelja. Statistički, od deset uličarki koje nestanu, prijavi se nestanak samo dviju.

Kennedy doda jednu kopiju izvještaja Hunteru, drugu Taylorici. Na izvještajima su bile policijske fotografije obiju žrtava. Obje žene, i Megan Lowe i Kate Barker, više su puta uhićene zbog prostitucije. Unatoč jasnim policijskim fotografijama, bilo je nemoguće uočiti bilo kakvu sličnost s dvjema glavama pronađenim u Lucienovu prtljažniku – toliko su bile brutalne ozljede na njima. »Ako Lucien nije lagao o njihovim identitetima«, reče Kennedy izlazeći iz dvorane, »onda nije lagao ni o Seattleu.«

37.

Unutrašnjost skladišta bila je jednako blistavo osvijetljena kao i ured: ekstra široki hodnici i zaobljeni uglovi radi lakšeg manipuliranja kolicima i viličarima, epoksidni pod obojen u svijetlozelenu boju, sva vrata pojedinih skladišnih odjeljaka obojena u bijelo, s crnim brojevima na sredini. Isti broj bio je napisan i na zidu desno od vrata. Billyu je trebalo oko tri minute da kroz sve prolaze i skretanja stigne do prolaza F. Broj 325 bio je napisan na trećim vratima s lijeve strane. »Evo nas«, reče Billy, pokazujući odjeljak.

Baš kako im je maloprije rekao, na desnoj strani kliznih vrata nalazio se metalni kračun s debelim lokotom boje mesinga.

Figueroa i Decker priđu bliže da pogledaju.

Za razliku od vojnog lokota kojim je Lucien zatvorio vrata podruma kuće u Murphyu, ovaj je bio Master ProSeries, presvučen željezom, ne potpuno neprobojan, ali ipak impresivan. »Ovo je prilično otporan lokot«, reče Figureoa, pogledavši Deckera, potom Billya. »Misliš li da se može prerezati škarama za žicu?« Billy je već prije pretpostavio da će morati razvaliti lokot, pa je ponio metar duge crveno-žute škare za žicu. »Nema problema«, odvrati Billy i krene naprijed. »Prerezali smo jedan sličan prije nekoliko tjedana. Prilično sam siguran da ni s ovim neće biti problema.« »Kreni onda i napravi što moraš, Billy«, reče Figureoa i makne mu se s puta.

Billy priđe bliže, raširi škare do maksimuma i pažljivo obuhvati jednu stranu vrata lokota. Svu težinu prenese na škare i čvrsto ih stisne.

Klink. Škare kliznu s lokota kao da se ništa nije dogodilo, ali svi ugledaju kako je nešto palo na pod i kliznulo nekoliko metara dalje u prolaz. Billy je uspio odvaliti dio zaštitnog pokrova. Sad se na jednoj strani jasno vidio gornji željezni prsten lokota. »Rekao sam vam«, reče Billy i glavom pokaže na škare. »Za njih je ovo mačji kašalj. Sad dolazi lakši dio.« Škarama obuhvati vidljivi željezni prsten i još jednom snažno stisne.

Klik.

Ovaj put škare nisu skliznule s lokota. Prerezale su željezni prsten kao da je od putra.

Svi su izgledali impresionirano. »Moram još jednom«, objasni im Billy. »Prsten je previše čvrst i debeo da ga okrenemo i izvučemo iz kračuna. Moram odrezati jedan njegov dio.« Billy ponovi isti postupak i obuhvati željezni prsten otprilike tri centimetra iznad mjesta gdje ga je već prerezao.

Klik. Čim su škare opet zarezale metal, mali komad željeznog prstena padne na tlo. »Misija obavljena«, trijumfalno izjavi Billy i skine lokot s kračuna. »Izvrsno obavljeno, Billy«, reče Figueroa.

Billy se odmakne. Figueroa povuče kračun i podigne metalna vrata. Trenutak sve troje zastanu i pogledaju gotovo prazno skladište veličine tri puta tri metra.

Unutra ničega osim velikog industrijskog zamrzivača gurnutog uza stražnji zid. »Hvala ti, Billy«, reče Decker, navlačeći rukavice od lateksa. Figueroa učini isto. »Sad se možeš vratiti. Zvat ćemo te ako nam opet zatrebaš.« Billy je izgledao razočarano. »Zar ne mogu ostati i gledati?« »Ne ovaj put, Billy.« Svi pričekaju da Billy zamakne za ugao. Hughesova ostane nekoliko koraka iza agenata.

Tiho zujanje motora zamrzivača zvučalo je kao veoma uznemiravajuća i jeziva zvučna kulisa. Na poklopcu zamrzivača nije bilo nikakve brave ni lokota.

Figueroa priđe bliže, nekoliko trenutaka dobro promotri zamrzivač i provjeri prostor ispod i iza njega. »Čini se u redu«, napokon reče. »Da vidimo što je unutra«, reče Decker.

Figueroa kimne i otvori poklopac. Čim su pogledali unutra, svi se istovremeno namršte. »Dečki, u što mi to zapravo gledamo?«, upita Hughesova pomalo sarkastičnim glasom. »Zalihe neke slastičarnice?« U velikom zamrzivaču vidjeli su samo naslagane dvolitrene plastične kutije sladoleda, naslagane u tri reda. Na naljepnicama gornjeg reda ugledaju cijeli raspon okusa: čokolada, vanilija, jagoda, pistacija, keksi sa šlagom, jabuka s cimetom i banana s komadićima čokolade.

Decker se još uvijek zbunjeno mrštio nad plastičnim posudama, no Figueroa je izgledao mnogo zabrinutije. »Isuse Kriste«, napokon dahne i ispruži ruku prema jednoj posudi. Odabrao je onu s okusom jagoda.

Hughesova i Decker su ga namršteno promatrali.

Držeći neprozirnu bijelu plastičnu kutiju u lijevoj ruci, Figueroa polako otvori poklopac.

Vidjevši što je unutra, Hughesova razrogači oči. Trenutak kasnije, povrati.

38.

Pedeset pet minuta nakon što im je Kennedy dao izvještaje o Megan Lowe i Kate Barker, Huntera i Tayloricu pozovu u ured direktora Adriana Kennedya.

Ured na trećem katu zgrade BSU-a bio je lijepo namješten, ali nije izgledao previše impozantno. Starinski stol od mahagonija, dva tamnosmeđa kožna chesterfield naslonjača, sag čupavac koji je izgledao toliko udobno da bi se na njemu moglo spavati i velika polica s najmanje stotinu u kožu uvezanih knjiga.

Zidovi većinom ukrašeni uokvirenim diplomama, nagradama i fotografijama Kennedya s političkim i vladinim uglednicima.

Kennedy je sjedio za stolom, naočala za čitanje gurnu tih visoko gore na nos i zurio u 27-inčni monitor kompjutora. »Uđite«, reče začuvši kucanje.

Taylorica otvori vrata i uđe, Hunter nekoliko koraka za njom. »Nemojte sjedati«, reče im Kennedy, mahne im rukom da priđu i glavom pokaže na svoj zaslon. »Dobili smo vijesti iz Seattlea. Dođite i pogledajte ovo.« Hunter i Taylorica prođu uz naslonjače i stanu iza Kennedyeva stola, Hunter s njegove lijeve, Taylorica s desne strane. Zaslon je prikazivao samo Kennedyev desktop. Smanjio je aplikaciju koju je gledao. »Prije četrdesetak minuta«, započne Kennedy, »dva naša agenta i savezna šerifica razvalili su lokot na skladištu u Seattleu. Ovo su našli unutra.« Klikne mišem i poveća aplikaciju koju je malo prije smanjio. »Prije otprilike pet minuta primio sam ove fotografije«, objasni.

Prva fotografija snimljena je ispred skladišnog odjeljka 325 s otvorenim vratima. Standardna širokokutna fotografija »poprišta zločina« prikazivala je cijelu prostoriju. Tako su svi stekli dojam o veličini prostora i njegovu nimalo sumnjivom izgledu. Uza stražnji zid ugledaju veliki zamrzivač.

Kennedy opet klikne mišem.

Druga fotografija prikazivala je samo zamrzivač zatvorena poklopca. I opet ništa sumnjivo.

Još jedan klik.

Treća fotografija snimljena odozgo prikazivala je ono što su agenti vidjeli kad su podigli poklopac.

Taylorica se načas namršti ugledavši one silne plastične posude sa sladoledom. »Sada postaje odvratno«, reče Kennedy i opet klikne mišem.

Sliku na zaslonu zamijeni snimka agenta kako u lijevoj ruci drži jednu bijelu plastičnu posudu sa sladoledom. Poklopac je bio otvoren.

Taylorica na tren zastane i zaškilji, pokušavajući razabrati u što zapravo gleda... i tada shvati. »O, Bože«, šapne i prinese ruku ustima.

Hunter ne skrene pogled sa zaslona.

U posudi za sladoled bila su zaleđena dva para ljudskih očiju i dva ljudska jezika.

Sada je bilo posve razumljivo zašto je Taylorici trebalo neko vrijeme da razazna što je na fotografiji. Zbog dehidracije i nedostatka krvi, organi su se usukali. Očne jabučice na lijevoj strani slike zalijepile su se jedna za drugu i izgledale poput grozda. Zalijepili su se i jezici na desnoj strani, jedan na drugome, poput neobičnog slova X. Kennedy im da još malo vremena da prouče sliku, potom opet klikne.

Naredna fotografija prikazivala je drugu kutiju sladoleda i unutra zaleđenu ljudsku šaku prerezanu na zapešću. Bez prstiju. Svi su bili odrezani.

Još jedan klik.

Druga zaleđena šaka u drugoj posudi.

Još jedan klik.

Ostali razrezani i zaleđeni dijelovi tijela.

Kennedy prestane klikati. »I tako se nastavlja dalje«, reče. »U tom zamrzivaču je šezdeset osam posuda sladoleda. Svaka sadrži zaleđen dio ljudskoga tijela. Neke i unutarnje organe ili njihove dijelove... srce, jetra, želudac... stekli ste dojam, zar ne?« Hunter kimne. »Taj dio skladišta u Seattleu zasad ostaje zatvoren«, objasni Kennedy. »Garantiraju mi da će potrajati dva, najviše tri sata, dok naši forenzičari ne pregledaju cijeli odjeljak i pokupe posude iz zamrzivača. Laboratorij će izvršiti DNK analizu i usporediti rezultate s onima koje smo dobili iz odrezanih glava u Lucienovu prtljažniku. Premda nimalo ne sumnjam hoće li se podudarati.« Činilo se da ne sumnjaju ni Hunter ni Taylorica. »Mladić koji radi u skladištu pomogao je agentima razvaliti lokot na vratima, ali nema pojma što je unutra«, nastavi Kennedy. »Ovo ćemo držati u tajnosti što duže budemo mogli. Tisak još ništa ne zna i neka tako i ostane, jer svi znamo da će Lucien Folter na kraju biti izveden pred savezni sud, pa će se na kraju ipak saznati. A kad se sazna, grunut će svom silinom, jer sam sada sto posto uvjeren da tamo dolje pod ključem imamo jebeno čudovište. Ovo je stvarno tek početak.«

39.

Lucien Folter upravo je završavao posljednju seriju vježbi kad je začuo otvaranje teških metalnih vrata u dnu hodnika i ubrzo nakon toga zvuk koraka.

Ustane s poda, rukavom narančastog kombinezona otare znoj sa čela, sjedne na rub kreveta i mirno pričeka. Kad se pred njim pojave Hunter i Taylorica i sjednu na stolice ispred njegove ćelije, na usnama mu se pojavi ponosan osmijeh. »Pretpostavljam da ste dobili potvrdu iz Seattlea«, reče, polako prelazeći pogledom s Huntera na Tayloricu. Na njihovim licima tek ravnodušni izrazi. »Šteta što niste išli tamo i osobno vidjeli. Mogu slobodno reći da sam tijekom godina usavršio vještinu rezanja i komadanja.« »Jesi li se na isti način riješio i svih ostalih tijela?«, upita Taylorica. Nimalo je se nije dojmilo Lucienovo hvalisanje. »Raskomadao si ih?« Nekoliko trenutaka zurili su jedno u drugo. »Ne, nisam sve«, ravnodušno odgovori. »Vidiš, agentice Taylor, isprva sam bio znatiželjan, jednako kao i svi znanstvenici u tom tvom BSU-u. Stvarno sam htio saznati što može potaknuti nekoga na ubojstvo bez ikakvih osjećaja i kajanja.

Mučilo me jedno veliko pitanje – jesu li svi psihopati rođeni takvi ili to mogu postati svojom voljom? Pročitao sam sve o toj temi, sve što mi je došlo u ruku, i otkrio da ništa od onoga što sam pročitao ne sadržava odgovore koje sam tražio.

Nema ničega, agentice Taylor, nikakve knjige, nikakve disertacije, nikakvog elaborata koji će ti reći što se stvarno zbiva ovdje.« Kažiprstom više puta kucne po sljepoočnici. »U umu nekoga tko je postao bezosjećajni ubojica, tko za sebe misli da je psihopat.« Zagonetno se nasmiješi. »Ali nikad se ne zna. Možda će se to jednoga dana promijeniti. No dopusti da ti ispričam jedan mali uvod.« Taylorica mirno prebaci desnu nogu preko lijeve i pričeka.

Lucien započne. »Mnogi nikako ne mogu shvatiti, agentice Taylor, da treba napraviti golemi zaokret u učenju kako bi netko postao osoba kao što sam ja. Tijekom godina morao sam se razvijati, prilagođavati, improvizirati, snalaziti se.« Brzo slegne ramenima. »Znao sam što me čeka i da ću to morati učiniti. Već otpočetka sam htio isprobati različite stvari... različite metode... različite pristupe. Iako je smrt univerzalna, sa svakom se žrtvom mora drukčije postupati.« Zvučao je kao da ubijanje nije ništa drugo doli jednostavan laboratorijski eksperiment. »No netko poput mene uvijek se suočavao s jednim golemim problemom.« »A to je?«, odmjerenom znatiželjom upita Taylorica.

Neveselo joj se osmjehne. »Pa, dok ti, agentice Taylor, raspolažeš neograničenim sredstvima i timovima agenata i policajaca koji danonoćno rade da uhvate kriminalce, ljudi kao što sam ja su usamljene duše. Moja sredstva su veoma ograničena. Mogu se osloniti jedino na svoj mozak.« Hladno se zabulji u Tayloricu, još uvijek ne obraćajući nikakvu pažnju na Huntera. »Siguran sam da znaš kako je nedavno FBI objavio studiju o tome kako u svakom trenutku u Sjedinjenim Državama ima najmanje petsto serijskih ubojica na slobodi.« Zasmijulji se. »Nevjerojatno, ha?

Ima mnogo manje ljudi poput mene nego što se misli. Tijekom godina sreo sam nekolicinu drugih ubojica. Ljude koji su htjeli mučiti i ubijati tek iz pukog zadovoljstva. Ljude koji su čuli glasove ili su mislili da ih čuju, glasove koji su im govorili da moraju ubiti. Ljude koji su vjerovali da na zemlji obavljaju božanski posao, da čiste Božju tvorevinu od grešnika ili koga li već ne. Ili one koji su jednostavno htjeli ostvariti svoje najmračnije želje. Neki su od njih htjeli učiti. Htjeli su naći nekoga tko će ih podučiti. Nekoga poput mene.« Dao im je nekoliko trenutaka da u cijelosti shvate implikacije onoga što je rekao. »Da sam uistinu želio šegrta, zar stvarno misliš da bi mi trebalo dugo vremena da ga pronađem? Morao sam samo prošetati ulicama većih gradova u ovoj našoj prekrasnoj državi.« Široko raširi ruke kao da želi zagrliti cijeli svijet. »Ulice u Americi prepune su budućih Teda Bundya, Johna Waynea Gacya, Luciena Foltera.« Iako je ova izjava zvučala nečuveno i razmetljivo, Hunter je znao da je Lucien u pravu. »Mogli bismo čak organizirati natjecateljski show u potrazi za narednim američkim superstarom serijskim ubojicom.« Napravi grimasu kao da je zaista ozbiljno razmišljao o tome. »Zapravo ću to i predložiti nekim kabelskim TV kanalima. I ne bi me nimalo iznenadilo da neki ozbiljno ne razmisle o takvom showu, jer jedna stvar je sigurna – imali bi mnogo veći broj gledatelja nego sva ostala njihova sranja.« Poput vatrometa, u Hunterovim mislima eksplodira sjećanje na njegov posljednji slučaj u LAPD-u – slučaj serijskog ubojice koji je stvorio vlastiti internetski reality show. I baš kako je Lucien sugerirao, golema masa ljudi se logirala i gledala.

Lucien ustane, uzme malu plastičnu čašu s metalnog stola, priđe umivaoniku u kutu, natoči vodu iz slavine i vrati se na rub kreveta. »Ali, da se vratim na tvoje pitanje, agentice Taylor«, nastavi. »Nisam se uvijek na isti način rješavao tijela.« Otpije gutljaj vode. »Susan«, reče Hunter, prekinuvši tišinu. »Rekao si da je bila tvoja prva žrtva.« Lucien usmjeri pažnju na Huntera.

»Znao sam, Roberte, da ćeš početi s njom. Ne samo zato što ti je bila prijateljica, već i zato što imaš pravo. Rekao sam da mi je bila prva. A to je zaista savršen početak, nije li?« Duboko udahne, pogled u očima mu se promijeni kao da ga više ne ograničavaju zidovi ćelije. Kao da su uspomene i slike toliko oživjele da bi ih mogao dodirnuti. »Pa da vam ispričam kako je sve započelo.«

40.

Palo Alto, Kalifornija.

Prije dvadeset pet godina.

»Znači, stvarno ideš na putovanje«, upitao je Lucien i stavio novu turu pića na stol.

Susan Richards je kimnula. »Stvarno idem.« Prije tjedan dana oboje su diplomirali na Stanfordu i još su uvijek uživali u svom uspjehu. Otada su slavili svakoga dana. »Prije nego što krenem u lov na posao«, rekla je Susan i uzela svoje piće – dvostruki Jack Daniel’s s Coca-Colom, »htjela bih malo vremena posvetiti sebi, znaš? Posjetiti neka drukčija mjesta. Možda otputovati i u Europu. Oduvijek sam htjela otići tamo.« Lucien se nasmijao. »Lov na posao? Zar si poludjela? Susan, upravo smo diplomirali na Stanfordu, najprestižnijem fakultetu psihologije u zemlji. Ne otvoriš li vlastitu praksu, ordinacije iz cijele zemlje će krenuti u lov na tebe.« »Ti ćeš to učiniti?«, upitala ga je Susan. »Otvoriti vlastitu ordinaciju?« »Ne, mislim da neću. Malo sam razmišljao u posljednje vrijeme i mislim da bih mogao isto što i Robert.« »Doktorirati?« »Da, razmišljao sam o tome. Što ti misliš?« »Pa, ako je to ono što želiš, samo naprijed.« Lucien je nakrivio glavu na jednu stranu i istovremeno slegnuo ramenima. »Baš bih mogao.« »Kad već govorimo o Robertu«, rekla je Susan namještajući se na stolici, »šteta što se već danas morao vratiti u L.A.« Mladi Robert Hunter bio je na njihovoj promociji i prve tri noći sudjelovao u tjednom partijanju, ali je tog jutra morao autobusom natrag u Los Angeles da s ocem provede tjedan dana prije nego što se vrati u Palo Alto i započne s ljetnim poslom. »Da, znam«, odvratio je Lucien pijuckajući svoj koktel.

Sjedili su u The Rocker Clubu u Crescent Parku, u sjevernom dijelu Palo Alta. Ovo je bio njihov najomiljeniji bar – ljubazno osoblje, jeftina cuga, klijentela obično veoma mlada i spremna za provod, tiha i nenametljiva glazba.

»Stvarno mu veoma nedostaje otac«, dodao je Lucien. »Samo mu je on ostao od obitelji.« »Da, znam«, rekla je Susan. »Majka mu je umrla kad je bio jako mali, zar ne?« Lucien je kimnuo. »Mislim da je imao sedam ili osam godina, ali nikad zapravo nije govorio o tome. Čak i kad je bio malo pripit, Robert je uvijek znao uspješno izbjeći tu temu. Znaš, kad u tako mladoj dobi ostaneš bez roditelja, mislim da se ne radi samo o uobičajenoj traumi, već o nečemu mnogo većem.« Susan je zastala s čašom na pola puta do usta. »O, molim te, nemoj.« »Što?« »Molim te, nemoj mi red da ćeš biti jedan od onih diplomiranih psihologa koji ne mogu razgovarati s nekim, a da ga pritom ne psihoanaliziraju. Posebno kad se radi o tvom prijatelju.« »Ja...« Odmahnuo je glavom, na usnama mu se pojavio posramljen smiješak. »Nisam psihoanalizirao Roberta.« »Da, jesi.« »Ne, nisam. Samo sam rekao da smo četiri godine dijelili istu studentsku sobu. On je čudna osoba. Najpametniji tip kojeg sam upoznao u životu, ali svejedno čudan, a mislim da ga je majčina smrt pogodila malo više nego što priznaje.« »Oh, stvarno?«, rekla je Susan, odložila piće na stol i napravila grimasu. »Kako to mislite, doktore Lucien? Da čujemo vašu teoriju.« »Ja nisam doktor i nemam teorije«, odvratio je i sam napravivši grimasu. »Samo sam htio reći...« Odmahnuo je rukom kao da odbacuje misao. »Slušaj, nije važno. Ne znam zbog čega uopće pričamo o tome. Ovdje smo da slavimo i zabavljamo se.« Uzeo je svoje piće. »I zato slavimo i zabavljajmo se.« Susan je podignula svoju čašu. »Da, popit ću u to ime.« Iz zvučnika se začuje »Sweet Child of Mine« Guns n’ Roses’a. Lucien u dva gutljaja dovrši piće. »Dođi, idemo plesati«, rekao je ustajući se. »Ali...« Susan je pokazala svoje piće. »Iskapi sve, curo... čeka nas rock and roll«, rekao je, požurujući je mahanjem rukama. »Idemo, idemo, idemo.« Susan je iskapila piće, primila Lucienovu ruku i dopustila mu da je odvuče na plesni podij.

Nakon dva sata i još nekoliko tura pića bili su spremni za odlazak. Susan je bila prilično pijana, a Lucien je bio u mnogo boljem stanju. »Mislim da bismo tvoj auto trebali ostaviti ovdje i uzeti taksi«, rekla je.

Počeo joj se zaplitati jezik. »Možeš sutra doći po njega.«

»Ne«, odvratio je. »Nisam toliko pijan. Mogu voziti.« »Ne, ne možeš. Popio si isto koliko i ja, a ja... ja sam skroz mortus.« »Da, ali ja sam pio koktele, ne dvostruke JD-e i kolu. I sama znaš da se kokteli ovdje sastoje većinom od sokova i samo malo alkohola. Mogao bih ih piti cijelu noć i svejedno biti u stanju voziti.« Zastala je i zagledala se u njega neko vrijeme. Zaista je izgledao stabilno na nogama i imao je pravo – kokteli u Rockeru nisu bili previše jaki. »Siguran si da možeš voziti?« »Sto posto.« Slegnula je ramenima. »Onda u redu. Ali vozi polako, jesi li me čuo? Držat ću te na oku.« Kažiprstom i srednjim prstom napravila je slovo V, uperila ih u svoje oči, zatim polako u Luciena. »Deset-četiri5, gospo«, odvratio je i salutirao.

Parkirao je niže niz cestu, tik iza ugla. U to doba jutra ulica je izgledala pusta. »Veži se«, rekao je i sjeo na vozačevo mjesto. »Zakon nalaže.« Nasmiješio se. »Kaže mi čovjek koji je ispio hektolitre koktela i zatim sjeo za volan«, našalila se, mučeći se sa zakopčavanjem pojasa.

Pričekao je, poprijeko ju je pogledao. »Pa trudim se, zar ne vidiš?«, uzrujano je rekla. »Ne mogu naći prokletu kopču.« »Daj da ti pomognem.« Nagnuo se, zgrabio njezin sigurnosni pojas i zakopčao ga. Zatim se odjednom primaknuo bliže i poljubio je u usta.

Iznenađeno ga je odgurnula. »Lucien, što to radiš?« Činilo se kao da se iznenada otrijeznila. »A što misliš da radim?« Prošlo je nekoliko neugodnih trenutaka. »Lucien... jako... jako mi je žao ako si stekao krivi dojam, noćas ili bilo kad prije. Ti si fantastična osoba, stvarno si dobar prijatelj i izvrsno se slažemo, ali...« »Ali ti ne gajiš iste osjećaje prema meni«, dovršio je njezinu rečenicu. »To si htjela reći?« Susan je samo zurila u njega. »Što bi bilo da umjesto mene ovdje sjedi Robert?« Pitanje ju je zateklo. »Kladim se da njega ne bi tako odgurnula. Kladim se da bi plazila po njemu kao kakva jeftina kurva. Vjerojatno bi strgnula odjeću, sjela mu na krilo i žurno otkopčavala njegov remen na hlačama.« 5

U vojnom žargonu: poruka primljena

»Lucien, što se to, dovraga, događa? Još te nikad nisam vidjela takvoga. Kao da te dosad nisam poznavala.« U očima mu se pojavi ledeni pogled, kao da su iz njih isisani svi osjećaji i sav život. »A zbog čega misliš da si me poznavala?« Zadrhtala je od njegova ledenog tona. Još je uvijek pokušavala shvatiti što se dogodilo, kad se iznenada bacio naprijed i lijevom rukom pričepio njezinu glavu uz suvozačev prozor.

On nije zakopčao sigurnosni pojas, imao je veću slobodu kretanja.

Pokušala je vrištati, no on joj je brzo rukom prekrio usta i prigušio sve krikove. Desnom rukom otvorio je mali pretinac između sjedala i posegnuo unutra.

Zgrabila ga je za lijevu ruku i pokušala je odgurnuti... pokušala je osloboditi usta... glavu. Čak i da je bila trijezna, bio je mnogo snažniji od nje. »U redu je, Susan«, šapnuo joj je u uho. »Uskoro će sve biti gotovo.« Nevjerojatnom brzinom zamahnuo je desnom rukom prema njezinu licu.

Osjetila je ubod na vratu i u tom trenutku sreli su im se pogledi.

Njezin, pun straha.

Njegov, pun zla.

41.

Lucien im je pričao što se dogodilo te noći s jednakim oduševljenjem kao netko tko se prisjećao što je jeo za doručak. Cijelo to vrijeme nije skidao pogled s Huntera.

Hunter je dao sve od sebe da ostane miran, no Lucienova priča o tome kako je savladao Susan počela mu je polako stezati čvor u grlu. Promeškoljio se na stolici, ali nije odvraćao pogled s Lucienovih očiju.

Lucien ušuti, otpije malo vode i više ne izusti ni riječ.

Svi su čekali.

Tišina. »Znači, drogirao si je«, reče Taylorica.

Lucien ju ravnodušno pogleda. »Ubrizgao sam joj propofol.« Taylorica pogleda Huntera. »Brzo djelujući opći anestetik«, objasni Lucien. »Nevjerojatno je čega se sve možeš dočepati kad dobiješ pristup u zgradu Medicinskog fakulteta na Stanfordu.« »I što se zatim dogodilo?«, upita Taylorica. »Kamo si je odveo? Što si učinio?« »Ne, ne, ne«, reče Lucien lagano odmahujući glavom. »Sad je na meni red da postavljam pitanja. Takav je dogovor, zar nije? Dosad ste se samo vi igrali ove ‘igre pitalica’.« »Pošteno«, složi se Taylorica. »Reci nam što se dogodilo nakon toga i tek tada možeš postaviti svoje pitanje.« »Nema šanse. Sad je na meni red. Vrijeme je da napokon zadovoljim svoju znatiželju.« Načas promašim zatiljak, zatim opet pogleda Huntera. »Roberte, pričaj mi o vremenu kad si bio klinac. Pričaj mi o svojoj majci.« Hunter stegne čeljust.

Taylorica je izgledala zbunjeno. »Quid pro quo«, reče Lucien. »Vi murjaci ili profiled ili savezni agenti ili što li ste već, uvijek pokušavate shvatiti što motivira ljude poput mene, nije li tako? Uvijek pokušavate dokučiti kako radi um okrutnog ubojice. Kako ljudsko biće može toliko podcjenjivati život drugog ljudskog bića? Kako netko može postati čudovište kao što sam ja?« Svaku riječ izgovorio je nepromjenjivim monotonim ritmom. »Pa, s druge strane, čudovište kao što sam ja bi jako voljelo

znati što motivira ljude poput vas. Vas, junake našega društva... najbolje od najboljih... one koji će riskirati svoje živote za ljude koje uopće ne poznaju.« Ušuti radi efekta. »Vi želite shvatiti mene. Ja želim shvatiti vas. Jednostavno. A kako bi ti rekao Freud, agentice Taylor, ukoliko želiš duboko prekapati po nečijoj psihi, ukoliko želiš shvatiti zašto je netko postao takav kakav jest, onda je najbolje započeti s njegovim djetinjstvom i odnosom s majkom i ocem. Nije li tako, Roberte?« Hunter ništa ne odvrati.

Lucien pritisne svaki članak prstiju na obje ruke. Jeziv zvuk pucketanja kostiju odjekne njegovom ćelijom. »Dakle, Roberte, zadovolji moju znatiželju dugu dvadeset pet godina, hoćeš li?« »Mislim da neću, Lucien«, reče Hunter glasom ozbiljnim poput svećenika na ispovijedi. »O, Roberte, mislim da ipak hoćeš«, reče Lucien jednako mirnim glasom. »Stvarno to mislim. Jer ćeš mi udovoljiti želiš li saznati više o tome što se dogodilo sa Susan i gdje možeš naći njezine ostatke.« Čvor u Hunterovu grlu stegne se još jače. »Reci mi, Roberte, što se dogodilo? Kako je umrla tvoja majka?« Tišina. »I, molim te, Roberte, nemoj mi lagati, jer, uvjeravam te, znat ću lažeš li.«

42.

Hunter se na trenutak sjeti roditelja Susan Richards. On i Lucien sreli su ih par puta kad su iz Nevade doputovali u posjet svojoj kćeri na Stamford. Veoma drag par. Nije se mogao sjetiti njihovih imena, ali se sjećao koliko su bili uzbuđeni i ponosni što je Susan primljena na tako prestižno sveučilište. Susan je bila prva iz obitelji, i s majčine i s očeve strane, koja je otišla na koledž.

Jednako kao i njegovi roditelji, i Susanini su potjecali iz siromašnih obitelji.

Ni oni nisu mogli završiti srednju školu, morali su odustati već u prvom razredu i zaposliti se da bi pridonosili uzdržavanju svojih obitelji. Kad se rodila Susan, zarekli su se da će učiniti sve što je potrebno da njihova kći dobije bolju šansu u životu od one koju su oni imali. Počeli su štedjeti za njezin koledž kad je Susan imala samo tri mjeseca.

Prema američkom zakonu, do proglašenja smrti in absentia ili u odsutnosti, dolazi kad se za nestalu osobu ne zna sedam ili više godina, iako broj godina malo varira od jedne od druge države. Bez obzira na ono što piše u zakonu, bez posmrtnih ostataka i bilo kakvog čvrstog dokaza, Hunter je bio potpuno siguran da su roditelji Susan Richards, ukoliko su još bili živi, i dalje živjeli u nadi.

Najmanje što je mogao učiniti za njih jest dati im završetak i priliku da dostojanstveno pokopaju svoju kćer. »Moja majka je umrla od raka kad sam imao sedam godina«, reče. Još uvijek je izgledao prilično opušteno na stolici.

Lucien se pobjedonosno nasmiješi. »Da, Roberte, to već znam. Kakve vrste?« »Glioblastoma multiforme.« »Najagresivnije vrste primarnog raka mozga«, reče Lucien bezosjećajnim glasom. »Mora da je bilo gadno. Koliko se brzo razvijao?« »Jako brzo«, odvrati Hunter. »Liječnici su ga prekasno otkrili. Umrla je tri mjeseca nakon dijagnoze.« Sad se Taylorica promeškolji na stolici. »Je li patila?«, upita Lucien.

Hunter opet stegne čeljust.

Lucien se nagne naprijed, stavi lakte na koljena i polako počne trljati ruke. »Reci mi nešto, Roberte.« Naredne riječi izgovorio je polako, sa stankom između svake: »Je li patila? Je li noću vrištala od bolova? Je li se iz snažne i drage

osobe pune života pretvorila u neprepoznatljivu vreću kože i kostiju? Je li vapila za smrću?« Hunteru postane jasno da je Lucien promijenio način igre, barem u ovom trenutku. Više nije bio zainteresiran za to da se Taylorici uvuče pod kožu. Danas je on bio njegova meta. A Lucien je to vraški dobro radio. »Da«, odvrati. »Da?«, reče Lucien. »Što, da?« »Da je odgovor na sve.« »Onda to i reci.« Hunter duboko udahne.

Lucien pričeka. »Da, patila je. Da, noću je vrištala od bolova. Da, iz snažne i drage osobe pune života pretvorila se u neprepoznatljivu vreću kože i kostiju i da, vapila je za smrću.« Taylorica kradomice pogleda Huntera i osjeti kako joj se naježila koža na cijelom tijelu. »Kako se zvala?«, upita Lucien. »Helen.« »Je li bila kod kuće ili u bolnici kad je umrla?« »Kod kuće«, odvrati Hunter. »Nije htjela ostati u bolnici.« »Shvaćam«, Lucien kimne. »Htjela je biti sa svojom obitelji... sa svojim voljenima. Veoma plemenito, iako veoma čudno i pomalo sadistički kad je htjela da njezin sedmogodišnji sin bude svjedok sve njezine patnje, sve njezine boli...

Pretpostavljam da je moralo biti prilično gadno.« Zasut lavinom uspomena, Hunter nikako nije mogao zadržati bezizražajno lice. Odvrati pogled i stisne usne. Kad je opet progovorio, nastojao je govoriti staloženim glasom, ali nije mogao sakriti tugu. »Majka je radila kao čistačica za minimalac. Otac je noću radio kao zaštitar, a da bi zaradio još malo osim te crkavice, danju je radio sve poslove koje je mogao dobiti. Na kraju svakog mjeseca krparili smo kraj s krajem, čak i kad su oboje bili zdravi. Nismo imali ušteđevine, jer nismo imali od čega štedjeti. Slabo zdravstveno osiguranje moga oca ne bi pokrilo troškove. Ne bismo mogli platiti bolničke račune. Zato je morala ostati kod kuće.« Duga tišina. »Oh, stvarno tužna priča, Roberte«, napokon hladno reče Lucien. »Skoro pa mogu čuti violine. Reci mi, jesi li bio kod kuće kad je umrla?« Hunter odmahne glavom. »Nisam.« Lucien opet uspravno sjedne, potom kimne i ustane. »Rekao sam ti da ću znati ako slažeš. A ovo je bila laž. Razgovor je gotov.«

Taylorica je iznenađeno pogledavala čas jednog, čas drugog. »Upravo si zajebao Susanine ostatke«, reče Lucien. »Nikad ih nećeš naći.

Sretno ti bilo dok to budeš objašnjavao njezinoj obitelji.«

43.

Lucien se okrene i polako krene prema umivaoniku.

Taylorica se napne na stolici, no mučna tišina potraje samo nekoliko sekundi, zatim Hunter u znak predaje podigne obje ruke u zrak. »U redu, Lucien, oprosti.« Lucien prođe rukom kroz kosu, ali im ostane okrenut leđima. Nije se žurio dok je razmišljao o Hunterovoj isprici. »Pa, pretpostavljam da ti ne smijem zamjeriti, je li tako, Roberte?«, napokon reče. »Morao si probati, da vidiš hoću li znati da lažeš. Jedino je to logično objašnjenje. Zašto bi mi sada vjerovao? Nikad prije nisam znao kad lažeš, zar ne?

Nikad nisi pokazivao izdajničke znakove. Uvijek si u svakoj situaciji mogao zadržati ravnodušno lice.« Napokon se opet okrene licem prema svojim ispitivačima. »Pa, stari prijatelju, pretpostavljam da si ostario ili sam ja naučio mnogo, mnogo bolje čitati ljude.« Hunter ni na trenutak nije posumnjao u to. Mnogi serijski ubojice postaju stručnjaci u promatranju ljudi, tumačenju govora njihova tijela i uočavanju skrivenih znakova. To im pomaže da odaberu prikladnu žrtvu i odrede pravi trenutak za napad. »Dakle«, nastavi Lucien. »U ime dobrih stari li vremena, zanemarit ću ovo, ali mi nemoj više lagati.« Ponovno sjedne. »Možda bi htio preformulirati svoj odgovor?« Kratka stanka. »Da, bio sam kod kuće kad je umrla«, započne Hunter. »Kao što sam rekao, otac je noću radio kao zaštitar, a majka je umrla noću.« »Znači bio si sam s majkom?« Hunter kimne.

Lucien pričeka, no Hunter ne nastavi. »Nemoj sad prestati, Roberte. Jesu li te noću strašili njezini krici?« »Jesu.« »Ali nisi bježao u svoju sobu i skrivao se, zar ne?« »Nisam.« »Zašto?« »Jer sam se više plašio toga da ne budem prisutan ako me zatreba.« »I je li? Te posljednje noći? Je li te trebala?« Hunter zadrži dah.

»Roberte, je li te trebala?« U njegovim očima Hunter uoči nešto što prije nije zamijetio – potpunu sigurnost, kao da već zna sve odgovore. Iskrivi li samo malo istinu, Lucien će to znati. »Jest«, napokon odvrati. »Zbog čega te je trebala?«, upita Lucien. »Imaj na umu da mi ne smiješ lagati.« »Zbog pilula«, odgovori Hunter. »Što je bilo?« »Majka ih je uzimala. Bolovi bi prestali, barem nakratko. Ali kako je tumor rastao, pilule su sve slabije djelovale.« »Pa ih je trebala sve više«, reče Lucien.

Hunter kimne.

Na Lucienovu licu pojavi se zamišljen izraz, trenutak kasnije razvuče usne u opak osmijeh. »A to su bili analgetici na recept, zar ne?«, reče. »Vjerojatno veoma jaki, oni čije se izdavanje strogo kontrolira, vjerojatno opioidi, što znači da je strogo zabranjeno uzimanje većih doza. Te pilule nisu stajale uz njezin krevet, zar ne, Roberte? Nisu smjele biti tamo. Postojala je velika šansa da se slučajno predozira.

Dakle, gdje su bile? U kupaonici? U kuhinji? Gdje?« Tišina. »Pilule, Roberte? Gdje ste ih držali?«, navaljivao je Lucien.

Hunter zamijeti prijetnju u njegovu glasu. »Otac ih je držao u ormariću u kuhinji.« »A te noći majka te molila da joj ih doneseš.« »Da.« Lucien se počeše po ožiljku na lijevom obrazu. »Nije više mogla izdržati bol, zar ne?«, navaljivao je. »Htjela je umrijeti.

Zapravo se usrdno molila da umre, a ti si bio posrednik, jer si joj ih donio, nisi li?

Koliko si joj pilula donio, Roberte?« Tada mu sine. U istom trenutku podigne ruku i raširi oči. »Ne, čekaj. Donio si joj cijelu bočicu, zar ne?« Hunter ne odvrati ništa, no u mislima se vrati u tu noć.

Noći su bivale sve gore i gore. Krici su bili sve glasniji, stenjanje zbog boli sve češće. Od njih bi uvijek zadrhtao. Ne kao da mu je hladno, već više neko intenzivno drhtanje iznutra. Bolest joj je uzrokovala veliku patnju, a on je želio da može nešto učiniti i pomoći joj.

Sedmogodišnji Robert Hunter začuo je majčine bolne krikove i tiho otvorio vrata njezine sobe. Htio je zaplakati. Otkako se razboljela mnogo puta je htio zaplakati, ali mu je otac rekao da ne smije.

Bolest joj je promijenila i izgled. Bila je tako mršava da joj je ispod obješene kože mogao vidjeti kosti. Nekad prekrasna duga plava kosa sad je bila kratka i krta. Iz nekoć iskričavih očiju nestao je život, duboko su upale u očne duplje.

Tresući se, zastao je na vratima. Majka je skvrčena ležala na krevetu, koljena stisnutih uz prsa. Lica iskrivljena od boli, rukama je čvrsto obuhvatila noge.

Podigla je pogled i pokušavala jasnije vidjeti malu osobu na vratima. »Molim te, dušo«, šapnula je prepoznavši sina. »Možeš li mi pomoći? Ne mogu više izdržati bol.« Trebala mu je sva snaga da zadrži suze. »Što da učinim, mama?« Glas mu je bio jednako slabašan kao i njezin. »Da nazovem tatu?« Uspjela je odmahnuti glavom. »Tata mi ne može pomoći, dušo, ali ti možeš.

Dođi bliže... molim te. Možeš li mi pomoći?« Majka je sada izgledala kao neka druga osoba. Imala je velike tamne podočnjake. Usne su joj bile ispucane i pune krasta. »Mama, mogu ti zagrijati malo mlijeka. Znam da voliš toplo mlijeko.« Učinio bi sve da opet ugleda svoju mamu kako se smiješi. Čim se približio, ona se presavila od novog naleta boli. »Molim te, dušo. Pomozi mi.« Isprekidano je disala.

Bez obzira na ono što je otac rekao, više nije mogao suzdržavati suze. Počele su se slijevati niz njegovo lice.

Majka je vidjela koliko je prestrašen. »U redu je, dušo. Sve će biti u redu«, rekla je drhtavim glasom.

Približio se još više i stavio ruke u njezine. »Volim te, mama.« Njegove riječi izmamile su joj suze. »I ja tebe volim, dušo.« Lagano mu je stisnula ruke. Samo je toliko snage ostalo u njezinu tijelu. »Dušo, treba mi tvoja pomoć... molim te.« »Što da napravim?« »Možeš li mi donijeti pilule? Znaš gdje stoje, zar ne?« Desnom nadlanicom obrisao je šmrkljiv nos. Izgledao je prestrašeno. »Jako su visoko«, rekao je, ne gledajući je u oči. »Hoćeš li ih dohvatiti, dušo? Molim te, ova bol predugo traje. Ne znaš koliko me jako boli.« Suze su mu toliko zamaglile vid da je sve vidio iskrivljeno. Osjećao je prazninu u srcu, kao da ga je napustila sva snaga. Bez riječi se okrenuo i otvorio vrata.

Majka ga je htjela zazvati, no glas joj je bio toliko slab da je ubrzo zamro.

Vratio se nekoliko minuta kasnije noseći pladanj s čašom vode, dva punjena keksa i bočicom pilula. Zabuljila se u pladanj, nije mogla vjerovati. Veoma polako, boreći se s nezamislivom boli, podigla se u sjedeći položaj. On je prišao, stavio pladanj na noćni ormarić i dodao joj čašu vode.

Silno ga je htjela zagrliti, ali nije imala toliko snage. Stoga mu se nasmiješila najljepšim osmijehom koji je vidio u životu. Pokušala je otvorili bočicu, no prsti su joj bili preslabi. Pogledala ga je očima punim nijemog preklinjanja.

Uzeo je bočicu iz njezinih drhtavih ruku, pritisnuo čep i okrenuo ga u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, zatim istresao dvije pilule na njezin dlan. Stavila ih je u usta i progutala bez ijednog gutljaja vode. Pogledom ga je molila još. »Mama, pročitao sam etiketu. Piše da ne smiješ više od osam na dan. S ovima, danas si ih već uzela deset.« »Tako si pametan, dušo.« Opet mu se nasmiješila. »Veoma si poseban. Silno te volim i žao mi je što te neću vidjeti kako odrastaš.« Oči su mu se opet napunile suzama kad je mršavim prstima obujmila bočicu.

On ju je čvrsto držao. »U redu je«, šapnula je. »Sad će sve biti u redu.« Oklijevajući, prepustio joj je bočicu. »Tata će se ljutiti na mene.« »Ne, dušo, neće. Obećavam ti.« Stavila je još dvije pilule u usta. »Donio sam ti ove kekse.« Pokazao je na pladanj. »To su ti najdraži. Molim te, mama, uzmi jedan. Danas si jako malo jela.« »Hoću, dušo, samo malo kasnije.« Progutala je još nekoliko pilula. »Kad se tata sutra ujutro vrati, reci mu da ga volim i da ću ga uvijek voljeti. Hoćeš li to učiniti za mene?« Dječak je kimnuo. Zagledao se u gotovo praznu bočicu. »Dušo, zašto ne odeš čitati neku od onih svojih knjiga? Znam da obožavaš čitanje.« »Mogu i ovdje čitati, mama. Tako nećeš biti sama. Sjedit ću tamo u kutu.

Neću ti smetati, obećavam.« Ispružila je ruku i dodirnula mu kosu. »Sad ću biti dobro, dušo. Bol počinje popuštati.« Očni kapci su joj otežali. »Onda ću stražariti vani. Bit ću s druge strane vrata.« Nasmiješila mu se bolnim osmijehom. »Dušo, zašto ćeš stražariti?« »Rekla si mi da ponekad dolazi Bog i odvodi bolesne ljude u raj. Ne želim da te uzme, mama. Sjedit ću pred vratima i ako dođe, reći ću mu da ode. Reći ću mu da ti je bolje i da te ostavi na miru.« »Reći ćeš Bogu da ode?« Energično je kimnuo.

Ona je zaplakala. »Roberte, silno ćeš mi nedostajati.« Taylorica pogleda Huntera i osjeti kako joj se steže srce u prsima.

Na Lucienovim usnama pojavi se hladan osmijeh, hladan poput leda na tamnom smrznutom jezeru. »I tako si izašao van«, reče.

Hunter kimne. »I tada su počele tvoje noćne more«, zaključi Lucien poput psihologa koji se napokon probio kroz pacijentovu barijeru.

Uznemirujuća tišina zavlada cijelim hodnikom, ali ne zadugo. Pogledom fiksirajući Luciena, Hunter se napokon trgne iz uspomena. »Susan«, reče. U njegovu glasu više nije bilo tuge. »Dobio si što si htio, a sad nam reci što si napravio nakon što si je drogirao u autu?«

44.

La Honda, 30 kilometara od Palo Alta, Kalifornija.

Prije dvadeset pet godina.

Susan Richards naglo je probudio glasan zvuk zatvaranja teških vrata.

Usprkos velikoj buci, polako je otvarala oči, neprestano žmirkajući, kao da su joj pune pijeska koji joj nadražuje rožnicu. Kapci su joj bili teški i umorni. Bez obzira koliko se trudila, nikako nije uspijevala fokusirati pogled. Sve oko nje izgledalo je samo kao jedna velika mrlja.

Najprije je osjetila omaglicu, kao da je zapela u snu iz kojeg se nikako ne može probuditi. Usta su joj bila potpuno suha, jezik kao brusni papir. Nakon toga zamijetila je miris – prljavštine, vlage, plijesni, stareži i bljuvotine. Nije imala pojma gdje je, no smrdjelo je kao da to mjesto godinama nije čišćeno. Usprkos odvratnom smradu, punim plućima udahnula je zrak u kojem je gotovo mogla okusiti užeglost. Samo jedan duboki udisaj i došlo joj je da povrati.

Odjednom je između napadaja jakoga kašlja osjetila oštru i mučnu bol.

Njezinu iscrpljenom tijelu trebalo je nekoliko trenutaka da zaključi odakle dolazi.

Iz njezine desne ruke.

Nakon toga shvatila je da sjedi na nekoj vrsti tvrde i užasno neudobne stolice.

Zapešća su joj bila svezana iza naslona, gležnjevi za noge stolice. Bila je potpuno mokra od znoja. Pokušala je podignuti glavu koja joj je visjela nad prsima. Od tog je pokreta osjetila valove mučnine u želucu.

Nije mogla otkriti odakle dolazi svjetlo, možda iz kakve svjetiljke u kutu ili stare žarulje na stropu, no što god to bilo, obasjavalo je prostoriju slabim žućkastim svjetlom. Na kraju je pogledala udesno i pokušala jasnije vidjeti svoju ruku i izvor boli. Još je bila omamljena, pa je trebalo neko vrijeme da joj se razbistri vid i nestane omaglica. A tada ju je preplavio užas. »O, moj Bože«, jedva je izustila.

Na ruci – od ramena skroz dolje do lakta – nedostajao je velik komad kože.

Umjesto kože ugledala je golo, krvlju natopljeno meso. Na trenutak joj se učinilo kao da je rana živa. Krv je tekla niz ruku, šake i prste dolje na betonski pod, skupljajući se veliku crvenu lokvu oko stolice.

Istoga časa okrenula je glavu i povratila u krilo. Od tog napora osjetila je još veću slabinu i omaglicu.

»Oprosti zbog toga, Susan«, čula je poznati glas. »Nikad nisi mogla podnijeti pogled na krv, zar ne?« Zakašljala se još nekoliko puta i pokušala ispljunuti odvratan okus bljuvotine iz usta. Podigla je pogled i napokon jasno razabrala osobu koja je stajala pred njom. »Lucien...«, rekla je slabašnim šapatom.

Sjetila se sinoćnjih prizora u Rocker Clubu. Zatim se sjetila da je sjedila u Lucienovom autu... i njegova gnjevna pogleda. I nakon toga više ničega. »Što...« Nije mogla dovršiti rečenicu, grlo ju je previše boljelo da bi govorila.

Instinktivno je još jednom pogledala golo meso na svojoj desnoj ruci i zadrhtala cijelim tijelom. »Oh«, bezbrižno je rekao Lucien i posegnuo iza sebe. »Ne brini za to. Mislim da ti neće nedostajati ta grozna stvar, zar ne?« Pokazao joj je veliku staklenu teglu napunjenu ružičastom tekućinom. U njoj je nešto plutalo. Zaškiljila je i naprezala oči, ali svejedno nije mogla razabrati o čemu se radi. »Oh, oprosti«, rekao je zamijetivši njezinu zbunjenost. Gurnuo je ruku u rukavici u teglu i dohvatio plutajuću stvar. »Dopusti da ti pokažem. Rubovi su se sada već malo savili.« Izravnao ih je i raširio mokar komad kože koji joj je izrezao s ruke prije manje od sat vremena. »Susan, ovo je odvratna tetovaža. Ne znam kako si uopće mogla pomisliti da je super.« Kiselkasta žuč opet joj se podigla u usta i provalila u novom naletu grčevitog povraćanja i kašljanja.

Veselo je promatrao dok nije završila. »No mislim da će biti izvrstan suvenir«, rekao je kimnuvši par puta. »I znaš što? Mislim da ću pokušati onu stvar sa ‘skupljanjem suvenira’. Da vidim kako ću se osjećati. Da iskušam teoriju o tome. Što ti misliš?« U glavi joj je bubnjalo u ritmu brzog udaranja srca. Činilo joj se da se konopac kojim su joj vezane ruke i noge zarezao sve do kostiju. Htjela je progovoriti, no strah je izbrisao sve riječi iz njezina prestravljenog uma. Oči su joj odražavale užas i očaj.

Vratio je komad tetovirane kože u teglu. »Znaš«, rekao je, »onu sam špricu skoro godinu dana imao skrivenu u automobilu. Mnogo sam puta došao u napast da je iskoristim.« Udahnula je, zrak je isprekidano ulazio kroz njezin nos. »Ali nikad na tebi«, nastavio je. »Mnogo puta htio sam pokupiti neku prostitutku. Znam da se s naših predavanja iz kriminologije sjećaš da su one najlakša meta – lako im je pristupiti, voljne su i, što je najvažnije, anonimne.« Nehajno je slegnuo ramenima. »Nažalost, nije baš tako. Prije se nikad nisam

osjećao spremnim, ali noćas sam se osjećao potpuno drukčije. Osjetio sam svoj prvi ‘ubilački’ nagon.« Suze su se nakupile u njezinim očima. Činilo joj se da je zrak u prostoriji postao gušći, zagađeniji... gotovo nije mogla disati. »Osjetio sam taj predivan nagon da to jednostavno moram učiniti bez da mislim na posljedice«, rekao je.

U očima mu se pojavio novi sjaj. Primijetila ga je i od njega osjetila novu navalu panike. »I zato sam odlučio da ću mu se neću odupirati«, nastavio je i prišao korak bliže. »Odlučio sam da ću djelovati u skladu s njim. I jesam. I evo nas ovdje.« Pokušala je smiriti disanje, pokušala je misliti, no sve joj se još uvijek činilo poput užasnog sna. Ako je ovo san, zašto se onda ne budi? »Lucien...«, rekla je hrapavim glasom, »... ne znam...« »Ne, ne, ne«, prekinuo ju je mašući kažiprstom pred njom. »Riječima ništa nećeš promijeniti. Zar ne shvaćaš, Susan? Sada više nema povratka.« Širom je raskrilio ruke pokazujući prostoriju. »Sad smo ovdje. Proces je započeo. Brana se podigla ili neki takav sličan klišej. Bez obzira na sve, ovo se stvarno događa.« U tom je trenutku zamijetila pogled u njegovim očima – udaljen i ledeno hladan, kao u čovjeka bez duše. To ju je paraliziralo.

Njezin strah njega je ispunio uzbuđenjem. Očekivao je da će se to uzbuđenje sukobiti s nečim u njemu – možda moralom ili osjećajima... nije bio sasvim siguran s čim, ali nečim. Do tog sukoba uopće nije došlo. Nije osjećao ništa osim ushita što će napokon učiniti ono o čemu je toliko dugo maštao.

Htjela je govoriti, htjela je vrištati, no usne sleđene panikom nisu se htjele pomaknuti. Zato ga je pogledom preklinjala za milost... milost koju nije dočekala.

Bez ijedne riječi, jurnuo je naprijed i za trenutak njegove su ruke bile na njezinu vratu.

Od užasa je razrogačila oči, mišići vrata napeli su se dok se pokušavala obraniti od njegova napada. Zinula je, grčevito udišući zrak, no znala je da je već izgubila bitku. Palčevima je pritisnuo njezin dušnik, velikim dlanovima stiskao vratne arterije i vene da zaustavi kolanje krvi.

Kad se počela otimati i migoljiti na stolici, pritisnuo ju je svojim tijelom kako bi je smirio. U tom je trenutku osjetio kako se nešto slomilo pod njegovim palčevima. Znao je da joj je upravo smrskao grkljan i dušnik. Umrijet će za nekoliko trenutaka, ali svejedno nije prestajao stiskati, ne tada. Nastavio je dalje sve dok joj nije slomio jezičnu kost, cijelo vrijeme gledajući svojim mahnitim i luđačkim očima u njezine umiruće.

45.

Hunter je sjedio u tišini. Nijednom nije prekinuo Luciena tijekom njegove priče koju je ispričao hladno i bezosjećajno, dok se on cijelo vrijeme jedva savladavao da ne pokaže osjećaje.

Taylorica je također sve saslušala u tišini, bez prekidanja, ali se više puta promeškoljila na stolici. Činilo se da je svaki njezin mali uznemireni pokret sve više i više zabavljao Luciena. »Prije nego što pitaš«, reče Lucien gledajući Huntera, »nisam osjetio nikakav seksualni užitak. Nisam je ni taknuo na takav način.« Slegne ramenima. »Da ti iskreno kažem, nije trebala biti moja prva. Uopće nije trebala postati moja žrtva.

Prije toga dana nikad nije bila ni u jednoj od tisuća mojih fantazija. To se dogodilo samo nesretnim spletom okolnosti.« »Tisuća?«, upita Taylorica.

Lucien se nasmiješi. »Molim te, agentice Taylor, nemoj biti toliko naivna.

Zar misliš da osobe poput mene odjednom odluče početi ubijati, tek tako?

Odlučimo i sljedećeg dana izaberemo svoju prvu žrtvu?«, sarkastično reče i odmahne glavom. »Agentice Taylor, ljudi poput mene dugo vremena maštaju o tome kako će ozlijediti druge. Neki počnu maštati dok su klinci, neki mnogo kasnije, ali svi mi cijelo vrijeme maštamo. Što se mene tiče, mogu ti reći da sam od rane dobi bio opčinjen smrću. Znaš, moj otac je bio izvrstan lovac. Vodio me sa sobom u lov u planine u Coloradu. Očaravalo me nešto u onom čekanju, vrebanju i gledanju životinji ravno u oči prije nego što bih povukao okidač.« Počeše bradu i pogleda Huntera, zatim se nasmiješi. »Pogledaj se samo, Roberte. Praktički mogu čuti kako ti radi mozak.

Psiholog u tebi već stvara teoretske poveznice između mojih ranih lovačkih dana i ubojice kakav sam postao.« Nasmije se. »I prije nego što pitaš, nisam pišao u krevet kad sam bio klinac i nikad ništa nisam zapalio.« Aludirao je na Macdonaldovo trojstvo: teoriju u psihologiji koja govori da se tri oblika ponašanja u djetinjstvu – okrutnost prema životinjama, manija podmetanja vatre i mokrenje u krevet nakon pete godine – mogu povezati s kasnijim nasilničkim tendencijama, posebno sklonošću k ubojstvima. Iako su studije pokazale da statistički ne postoji nikakva značajna veza između tri načina ponašanja i nasilnih zločina, dokazano je da se kod velikog broja serijskih ubojica u ranom djetinjstvu manifestirala okrutnost prema životinjama. Hunter je to jako dobro znao.

Lucien kažiprstom pročačka nešto što mu je zapelo između prednja dva sjekutića. »Pa, stari moj, misli ti što god hoćeš. Analiziraj što te volja, no ja sam siguran da ću te iznenaditi.« »Već jesi.« Lucienove usne izviju se u samodopadan osmijeh. »Bez obzira na moje lovačke dane«, nastavi, »tek sam u prvom razredu srednje škole počeo sanjati.« Zanimanje se pojavi na Tayloričinu licu. »U tim snovima nisam lovio. Nanosio sam ljudima ozljede. Katkada ljudima koje sam poznavao, katkada onima koje nikad prije nisam vidio... nekim neodređenim ljudima iz moje mašte. Bili su to veoma nasilni i jezivi snovi, a mene su ispunjavali uzbuđenjem, zbog njih sam se izvrsno osjećao, toliko dobro da se nisam htio probuditi. Nisam htio da prestanu... i tada sam počeo maštati i danju, dok sam bio potpuno budan. Glavne uloge u tim...« Pogleda oko sebe kao da traži prikladnu riječ. »... recimo to ovako ‘intenzivnim fantazijama’, obično su imale one osobe koje nisam volio... učitelji, školski nasilnici, neki članovi obitelji... Ali ne uvijek.« Ušuti i napravi grimasu. »Bilo kako bilo, Susan nikad nije bila jedna od njih. Nikad nije bila ni u jednom mom nasilnom snu ni maštariji. Jednostavno se dogodilo to da se te noći uklopila u savršen profil.« Ustane, priđe umivaoniku i napuni čašu vodom. »To je bio pravi razlog zbog kojeg sam htio studirati psihologiju i kriminalno ponašanje«, nastavi vraćajući se do ruba kreveta. »Da shvatim što se to događa u mojoj glavi. Zašto ovdje stalno vrve te nasilne maštarije.« Vrhom kažiprsta kvrcne po desnoj sljepoočnici. »Zašto toliko uživam u njima i mogu li ih se nekako riješiti.« Zahihoće se. »I zamisli samo. Koledž je djelovao sasvim suprotno. Što sam više učio i čitao teorije različitih psihologa o tome kako funkcionira um ubojice, to sam postajao sve zaintrigiraniji.« Ušuti i otpije gutljaj vode. »Želio sam ih iskušati.« »Iskušati?«, upita Taylorica. »Iskušati koga i što?« »Teorije«, reče Hunter shvativši neizrečeno.

Taylorica ga pogleda.

Lucien uperi prst u njega i napravi grimasu kao da govori: Otprve si pogodio, Roberte. »Htio sam iskušati teorije.« Nagne se malo naprijed. »Zar ti nisi bio zaintrigiran? Zar kao student toliko željan znanja nisi poželio shvatiti što se zaista događa u ubojičinoj glavi? Što ga zaista motivira? Zar nisi želio doznati jesu li teorije o kojima smo učili istinite ili samo hrpa sranja koju su sastavili psiholozi štreberi?« Hunter ga nastavi promatrati u tišini. »Pa, ja jesam«, reče. »Što sam više teorija proučio, to sam ih više uspoređivao s onime što sam osjećao u svojim maštarijama. I onda se, napokon, jedna teorija pokazala istinitom.«

Pogleda Tayloricu na takav način da se ona osjeti golom i ranjivom. »Hoćeš li, agentice Taylor, pokušati pogoditi o kojoj se teoriji radilo?« Nije se dala zastrašiti. »O teoriji koja govori da moraš biti nastrani šupak i skroz sjeban u glavi da radiš to što radiš?«, uzvrati Taylorica bez gnjeva i uzbuđenja u glasu.

Na to se Lucien samo nasmiješi. »Roberte?« Upitno podignutih obrva pogleda Huntera.

Hunter nije bio raspoložen za igrice, no Lucien je još uvijek držao sve karte u rukama. »Jednoga dana maštarije više nisu bile dostatne«, reče.

Lucien razvuče usne u širok osmijeh, potom se opet obrati Taylorici. »Stvarno je dobar, zar nije?

Tako je, Roberte. Nastavio sam maštati dok jednoga dana nisam shvatio da same maštarije nisu dovoljne. Više mi nisu pričinjavale zadovoljstvo kao prije.

Shvatio sam da moram krenuti na narednu razinu da bih se opet dobro osjećao.« Zaustavi pogled na Hunteru kao da njemu duguje veliku zahvalnost. »A tada si, Roberte, rekao nešto što je sve potaknulo.«

46.

Ako je i očekivao kakvu Hunterovu reakciju, jako se razočarao. Hunter ostane savršeno miran i nastavi ga gledati u oči. Iznenađenje je pokazala Taylorica. »Što time misliš reći?«, upita ga meškoljeći se na stolici.

Lucien još neko vrijeme zadrži pogled na Hunteru, i dalje čekajući njegovu reakciju.

Ništa. »Robert i ja znali smo dugo raspravljati o mnogim tim teorijama«, započne Lucien. Nešto sasvim normalno. Dva mlada, znanja željna uma, pokušavaju shvatiti ludi svijet u kojem žive, pokušavaju dati sve od sebe da budu najbolji studenti. No tijekom jedne naše rasprave na drugoj godini, Robert je rekao nešto što mi je uistinu pokrenulo mozak.« Taylorica pogleda Huntera.

Hunter nije skidao pogled s Luciena. »Pojasnit ću ti, agentice Taylor«, reče Lucien nakesivši se. »Učili smo fiziologiju mozga. Raspravljali smo o tome hoće li znanost jednoga dana iznaći način da identificira dio našeg mozga, bez obzira koliko malen bio, koji kontrolira naše porive da bilo što učinimo, čak i to da postanemo ubojice.« Pogleda Huntera. Iako ga je Hunter bezizražajno promatrao, znao je da se sjetio te rasprave. »Roberte, nadam se da ti neće smetati ako se poslužim istim primjerom kao i ti«, reče. »Još uvijek ga se jako dobro sjećam.« Nije čekao njegov odgovor. »Dva brata«, započne, obrativši se Taylorici, »identični blizanci. Odrastaju u identičnoj sredini i okolnostima. Roditelji obojici iskazuju jednaku ljubav i privrženost. Školuju se u istim školama, pohađaju iste razrede i uče ih istim moralnim vrijednostima. Obojica su popularni učenici. Obojica su jako dobri učenici.« Slegne ramenima. »I obojica su privlačna. Ovdje ti, agentice Taylor, pokušavam dočarati kako u njihovu odgoju nije bilo apsolutno nikakve razlike.« Taylorica se malo namršti, no Lucien to zamijeti. »Slušaj me dalje«, reče, »stvari će postati jasnije. A sad recimo da su ta dva brata počela obožavati glazbu.« Namigne Hunteru. »I obojica vole isti glazbeni stil i iste glazbene sastave. Promijene svoj izgled i frizuru da bi što više sličili svojim idolima. Kupuju njihove albume.« Ušuti i nasmije se. »Pa tako je bilo u ono vrijeme, sad se glazba jednostavno skida s Interneta, nije li tako? Bilo kako

bilo, imaju njihove majice, bejzbolske kape, postere, bedževe... sve. Odlaze na svaki koncert kad sastav dođe u njihov grad. No postoji jedna razlika. Brat ‘A’ je zadovoljan time što je njihov obožavatelj. Zadovoljan je što odlazi na njihove koncerte, što sluša njihove pjesme u svojoj sobi i odijeva se poput svojih idola. S druge strane, brat ‘B’ želi nešto više. Odlazak na koncerte i slušanje glazbe za njega jednostavno više nije dovoljno. Nešto mu govori da bi trebao biti dio tog glazbenog cirkusa. Mora to i sâm iskusiti. I tako brat ‘B’ nauči svirati instrument i pridružuje se bendu. I to je to.« Pusti da njegove riječi ostanu u zraku, dajući Taylorici vremena da shvati, zatim nastavi dalje. »To je ta mala razlika, agentice Taylor, koja je jedina važna. Zašto brat ‘B’, nakon odrastanja u identičnim uvjetima, želi nešto malo više od brata ‘A’? Zašto je jedan zadovoljan time da bude samo obožavatelj, a drugi nije?« Ako je Taylorica i kanila odgovoriti, Lucien nije čekao. »Ta se ista teorija može primijeniti i na želju za ubojstvom.« Sad se zasmijulji s još više samopouzdanja. »Neki ljudi koji gaje nasilne tendencije zadovoljavaju se samo maštanjem, gledanjem filmova punih nasilja, čitanjem takvih knjiga ili gledanjem takvih slika na Internetu ili udaranjem vreće i čega li sve ne, ali neki...« Polako odmahne glavom. »Neki će osjetiti potrebu da odu malo dalje. Da postanu brat ‘B’. Robert je upravo za taj poriv, poriv koji nas nagoni da želimo nešto više od ostalih, rekao kako misli da ga znanost nikad neće moći točno odrediti, barem ne u fizičkom smislu, jer je taj poriv ono što čini našu individualnost. To je ono zbog čega se razlikujemo jedni od drugih.« Hunter ga nastavi promatrati. Lucien se uživio u svoj govor poput svećenika u propovijed, uzbudio se, možda čak i više jer je zamijetio koliko je zbunio Tayloricu. »Govoriš li to da je Robertov argument u raspravi bio ono što te svih ovih godina nagonilo na ubijanje?«, upita ga Taylorica sarkastičnim glasom. »Želiš na nekoga drugoga svaliti krivnju za sve što si učinio? Dakle, tipično.« Lucien zabaci glavu i veselo se nasmije. »Uopće ne, agentice Taylor. Učinio sam to što sam učinio samo zato što sam to htio.« Uperi prst u Huntera. »Ali pustimo fiziologiju nastranu. Taj argument nagnao me na razmišljanje, stari prijatelju, jer sam u tom trenutku shvatio da moram učiniti upravo to. Prestati maštati. Prestati se opirati porivu. Morao sam prijeći na narednu razinu... razinu brata ‘B’. I tako sam počeo planirati. Vidiš, agentice Taylor, kad studiraš kriminologiju, jedna od izvanrednih stvari je ta što učiš o nekim najpoznatijim ubojicama koji su živjeli na ovome svijetu. I vjeruj mi, izvanredno sam ih proučio.

Pretplatio sam se na specijalizirane novine i časopise. Proučavao radove brojnih istaknutih forenzičkih psihijatara. Proučavao seksualne, serijske, vojne, masovne i profesionalne ubojice. Proučavao masakre i urote radi ubojstva. Naučio sam sve što se moglo naučiti o toj temi, a posebnu pažnju posvetio sam... pogreškama počinitelja. Osobito onim pogreškama zbog kojih su uhvaćeni.«

Taylorica mu uzvrati udarac: »Pa, s obzirom na tvoju trenutačnu situaciju, čini se da na kraju ipak nisi dovoljno naučio.« Pogledom prijeđe po njegovoj ćeliji.

Njega nimalo ne pogodi njezina sarkastična primjedba. »O, jesam, sasvim dovoljno, agentice Taylor. Nažalost, nitko ne može predvidjeti nesreće. Jedini razlog zbog kojeg sada sjedim ovdje nije to što sam napravio grešku niti je to tvoja zasluga ili zasluga organizacije za koju radiš, već nesretan splet okolnosti koji se dogodio prije sedam dana. Okolnosti koje su bile izvan moje kontrole. Priznaj, agentice Taylor, FBI nije imao pojma da postojim.

Niste istraživali ni mene ni nijedan od mojih lažnih identiteta, kao ni nijedno ubojstvo koje sam podnio.« »Na kraju bismo te ipak uhvatili«, odvrati Taylorica. »Da, kako da ne.« Samopouzdano se nasmije. »No, dakle, rekao sam da sam počeo planirati. Najprije sam morao naći neko nepoznato mjesto i kuću na osami gdje me nitko neće uznemiravati. Mjesto gdje se neću morati žuriti.« »I našao si takvo mjesto u La Hondi«, reče Hunter. »Dakako«, potvrdi. »Staru, napuštenu kućicu usred šume, dovoljno blizu Stanfordu da ne moram dugo putovati. A najbolja je stvar bila što sam do nje mogao stići zabačenim sporednim cestama. Nitko me nije mogao vidjeti.« Ustane i protegne svoje snažno tijelo. »Kuća je još uvijek tamo«, reče. »Nedavno sam bio tamo.« Ostane stajati. »Znate što? Počela me malo boljeti glava, a i ogladnio sam. Što kažete na to da napravimo pauzu?« Podigne rukav i pogleda zapešće kao da nosi sat. »Nastavit ćemo za dva sata, što mislite?« »Ništa dobroga, Lucien«, reče Hunter. »Susanini ostaci, gdje su?« »Dodatna dva sata neće znatno promijeniti stvar, Roberte. Pa ne moraš žuriti da je spasiš, zar ne?«

47.

Vani je sunce blistavo sjalo na nebu bez oblačka. Bio je jedan od onih toplih i vedrih dana zbog kojih se većina ljudi bezrazložno smiješila, no taj lijepi dan nije dopro do zgrade BSU-a.

Negdje na drugom katu, Hunter nađe praznu konferencijsku dvoranu. Stajao je uz prozor u zurio u prazno kad je ušla agentica Taylor i tiho zatvorila vrata za sobom. »Tu si dakle.« Hunter se ne okrene, već pogleda na svoj sat. Prošlo je samo deset minuta otkako su ostavili Luciena u njegovoj ćeliji, no njemu se činilo da su prošli sati. »Jesi li dobro?«, upita ga i priđe bliže. »Da, dobro sam«, odvrati odlučnim i samopouzdanim glasom.

Taylorica je trenutak oklijevala. »Slušaj, moram izaći na neko vrijeme.« Hunter se okrene i pogleda je. »Moram izaći van na sat vremena i udahnuti malo svježeg zraka prije nego što se vratimo natrag u onaj podrum.« U potpunosti ju je shvaćao. »Znam jedno mjesto u blizini gdje za ovakvih dana stavljaju stolove van«, doda Taylorica. »Imaju izvrsnu hranu, a ako nisi gladan, imaju i izvrsnu kavu. Što kažeš na to da se na neko vrijeme izgubimo odavde?« Nije morala dvaput pitati.

48.

Iako su zadnji obrok pojeli prije više od četiri i pol sata, ni Hunter ni Taylorica nisu imali apetita. Hunter naruči običnu crnu kavu, a Taylorica espresso. Sjedili su vani na Garrisonville Roadu, za stolom malog talijanskog restorana uređenog u stilu kantine, udaljenom manje od petnaest minuta vožnje od FBI-eve akademije.

Taylorica je promiješala kavu i promatrala kako tanak sloj tamnosmeđe pjene polako nestaje s površine. Pomislila je da bi mogla reći Hunteru koliko joj je žao zbog onoga što se dogodilo njegovoj majci. Pomislila je da bi mu možda mogla ispričati o svojoj majci, no kad je malo bolje razmislila, zaključila je da ništa od toga ne bi koristilo ni jednome ni drugome. Završi s miješanjem kave i odloži žličicu na tanjurić. »Što je Lucien mislio kad je rekao da se tvoja prijateljica Susan sasvim slučajno te noći uklopila u savršen profil?«, upita.

Hunter je čekao da mu se kava malo ohladi. Nikad nije bio poput Carlosa Garcie, svog partnera u LAPD-u, od onih ljudi koji su znali natočiti vruću kavu u šalicu, pričekati samo pet sekundi i izliti je u se kao da je mlaka.

Podigne pogled i zagleda se u nju. »Lucien i Susan zajedno su diplomirali na Stanfordu«, reče. »Susanini studentski dani postali su prošli. Više nije morala na predavanja. Nije imala posao, šefa, dečka, muža, nigdje nije morala ‘cvikati karticu’, da to tako kažemo. Obitelj joj je bila u Nevadi. Nitko nije očekivao da će im se javiti, posebno zato što je već svima rekla da će nakon diplome otići na putovanje.« »I zato ako nestane«, nastavi Taylorica njegov slijed misli, »svi će pretpostaviti da je stvarno otišla na putovanje o kojem je stalno govorila. Nitko se neće zabrinuti, barem neko vrijeme.« »Točno tako«, složi se Hunter. »Okolnosti u tom trenutku učinile su je savršenom žrtvom. Anonimnom, čiji nestanak nitko neće primijetiti. A Lucien je to jako dobro znao.« Priđe im visoka i mlada konobarica, duge tamne kose ispletene u riblju kost. »Sigurni ste da ne želite pogledati naš jelovnik?«, upita blagim talijanskim naglaskom. »Preporučam vam njoke s kuharovim specijalitetom – umakom od sira, rajčica i bosiljka.« Udijeli im očaravajući smiješak. »Toliko su dobri da ćete polizati tanjure.«

Njoki su bili Hunter ovo omiljeno talijansko jelo, no svejedno nije imao apetita. »O, zvuči jako primamljivo«, reče i uzvrati joj osmijeh. »No danas nisam gladan. Možda neki drugi put.« Kimne Taylorici. »Ni ja nisam gladna. Samo ću kavu, hvala.« »Nema problema«, reče konobarica. Zastane i pogleda ih. »Nadam se da ćete razriješiti stvar«, ljubazno doda. »Lijep ste par.« Suosjećajno im se nasmiješi i krene preuzeti narudžbu male skupine koja je sjedila nekoliko stolova dalje. »Takav dojam ostavljamo?«, upita Taylorica čim se konobarica dovoljno udaljila. »Kao par koji pokušava razriješiti ljubavne probleme?« Hunter se veselo nasmiješi i slegne ramenima. »Valjda.« Jedan je trenutak izgledala kao da joj je neugodno, no ubrzo joj se na licu pojavi pokeraški izraz. »Zar stvarno vjeruješ da Susan nikad nije bila ni u jednoj njegovoj maštariji?«, upita ga. »Stvarno vjeruješ da je bila njegova prva žrtva? I da ju nije silovao?« Hunter se zavali u stolici. »Zbog čega misliš da bi lagao?« »Nisam sigurna. Pokušavam to shvatiti – ako je Susan zaista bila njegova prva žrtva, a nikad o njoj nije maštao na takav način, kako to da je napao nju, a ne nekoga drugoga... neku nepoznatu osobu?« Hunter se namršti. »Mislim da smo to maloprije razjasnili.« »Ne, ne govorim o toj noći ni o tom tjednu, Roberte. Govorim o tome da su, usprkos tadašnjim okolnostima koje su Susan učinile ‘savršenom žrtvom’, ukoliko je sve to istina, ona i Lucien bili ‘prijatelji’. Prema onome što je rekao, čak je prema njoj gajio i neke romantične osjećaje, što ukazuje na neku vrstu emocionalne privrženosti.« Kava se dovoljno ohladila da otpije velik gutljaj. »Misliš da mu je bilo mnogo teže oteti, djelomično oderati kožu i zatim ubiti nekoga koga je poznavao, kome je navodno bio prijatelj, u koga je bio zaljubljen.« »Upravo tako«, kimne. »Posebno ako mu je to bila prva žrtva. Ako nikad nije maštao o tome kako je ubija, zašto je onda mučio i ubio ‘prijateljicu’? Mogao je naći neku drugu nepoznatu žrtvu – potpunu neznanku – pokupiti neku u baru ili kakvom klubu, neku prostitutku, ne znam, bilo koju drugu prema kojoj nije osjećao ništa i za koju ga nije bilo nimalo briga.« »Susan je upravo to bila za Luciena.« Taylorica se namršti. »Courtney, pokušavaš na sve to gledati svojim očima«, reče Hunter i vrati kavu na stol. »Pokušavaš shvatiti na način na koji ti razmišljaš. A kad to činiš, smetaju ti osjećaji. Morala bi pokušati na to gledati kroz njegove oči. Njegova psihopatija nije usmjerena na žrtvu.«

Dugo je izdržala njegov pogled. Svaki agent u FBI-evu BSU-u zna da postoje dvije glavne vrste agresivnih psihopata. Prva vrsta je usmjerena na žrtvu – to su oni kojima je žrtva najvažniji dio njihovih djela. Počinitelj mašta o točno određenoj vrsti žrtve, tako da sve osobe koje odabere odgovaraju takvom tipu, uklapaju se u profil, a najčešće se radi o vanjskom izgledu. Sve maštarije psihopata usmjerenih na žrtvu vrte se oko žrtvina izgleda. Uzbuđuje ih i stimulira žrtvin vanjski izgled. Većinom zato što ih podsjeća na nekoga drugog. U tim slučajevima uvijek postoji snažna emocionalna veza, tako da u devet od deset slučajeva, njihove maštarije uključuju neku vrstu seksualnog čina. Gotovo je sigurno da će silovati žrtvu prije ili nakon ubojstva.

Drugom glavnom tipu agresivnih psihopata – onima usmjerenim na nasilje – žrtva je od sekundarnog značenja. Njima je najvažnije nasilje, ne žrtva. Sam čin ubojstva donosi im zadovoljstvo. Oni ne maštaju o određenoj vrsti žrtve. Ne maštaju o seksu sa žrtvom jer im seks pruža veoma malo ili nimalo zadovoljstva.

Posve suprotno, odvlači im pažnju od nasilja. Oni maštaju o mučenju, o tome kako će nanijeti bol, o ‘božanskoj’ moći koju pritom osjećaju. Takvim psihopatima svatko može poslužiti kao žrtva, čak i članovi obitelji i prijatelji. Njima to ne predstavlja nikakvu razliku. Zbog toga su mnogo više emocionalno odijeljeni nego oni usmjereni na žrtve. Oni bez problema mogu otimati, mučiti i ubiti prijatelja, rođaka, ljubavnika, bračnog druga... Njima ništa od toga nije važno.

Emocije jednostavno nemaju nikakvog utjecaja. »Otkud znaš da Lucienova psihopatija nije usmjerena na žrtvu?«, napokon upita Taylorica.

Hunter popije kavu do kraja i ubrusom obriše usne. »Zbog onoga što smo dosad otkrili.« Taylorica se malo nagne naprijed i nakrivi glavu. »Suveniri koje smo našli u onoj kutiji u Lucienovoj kući, sjećaš se?« Hunter nastavi dalje. »Ne potječu svi od žena i drastično se razlikuju po veličini. To nam govori da mu uopće nije važan fizički izgled žrtve, čak ni spol. No i sâm nam je to rekao... i to dvaput.« Taylorica zastane. Opazio je da se pokušava sjetiti jutrošnjeg razgovora. »Rekao je da je još u srednjoj školi sanjao o tome kako ozljeđuje ljude«, podsjeti je Hunter. »Katkada one koje je poznavao, katkada one koje nikad nije vidio u životu... tek ljude koje je stvorila njegova mašta – nikakav određeni tip.« Taylorica se sjeti da je Lucien to rekao, ali ipak ne uspije uočiti vezu. »Zatim nam je rekao da je počeo maštati dok je bio potpuno budan, a glavne uloge u tim nasilnim maštarijama obično su imali oni ljudi koje nije volio: učitelji, školski nasilnici, članovi obitelji... ali ne uvijek. Fizički izgled i spol nije imao nikakve veze. U njegovim snovima i maštarijama bilo mu je svejedno koga ubija.

Uzbuđivao ga je sam čin ubijanja.« Hunter pogleda na sat. Vrijeme je za povratak.

»Vjeruj mi, Courtney, bez obzira na ono što je osjećao prema Susan, ništa ga ne bi spriječilo. Čak ni ljubav.«

49.

Lucien je za ručak dobio aluminijski pladanj s kriškom kruha, grudastim pireom, malo povrća i dva komada piletine koja su plivala u nekakvom žućkastom umaku. Sve nedovoljno slano i začinjeno dodatnim prstohvatom apsolutno ničega. Bio je uvjeren da je FBI našao novu definiciju za neukusnu hranu, no zapravo nije mario. Nije jeo zbog zadovoljstva ni ukusa hrane. Jeo je da tijelo i um održi u dobroj formi, da svojim mišićima pruži barem nešto od hranjivih tvari koje im trebaju. I zato je pojeo sve do posljednjeg zalogaja.

Samo deset minuta nakon što je pojeo ručak, začuo je poznati zvuk zujanja i otvaranja vrata u dnu hodnika. »Točno dva sata, na sekundu«, reče kad Hunter i Taylorica stignu u njegovo vidno polje. »I imao sam osjećaj da ćete biti točni.« Pričeka da sjednu. »Hoće li vam smetati ako stojim i hodam dok razgovaramo? Tako mi krv bolje cirkulira mozgom, a pomaže i da bolje probavim ono sranje koje ovdje nazivate hranom.« Glavom pokaže na prazan pladanj.

Nisu imali prigovora. »Dakle«, reče Lucien. »Gdje smo ono stali?« Oboje su znali da nije zaboravio gdje su prekinuli razgovor. Pitanje je bilo tek dio njegove igre. »Susan Richards«, reče Taylorica i mirno prekriži noge, ispreplete prste i nasloni desni lakat na naslon stolice. »O, da«, odvrati Lucien i počne polako koračati s lijeve na desnu stranu ćelije. »Što smo ono govorili o njoj?« »O njezinim ostacima, Lucien«, reče Hunter odlučnim i nimalo prijetećim glasom. »Gdje su?« »O, da, tako je. Baš sam vam se spremao reći, zar ne?« Na usnama mu se pojavi perverzan osmijeh. »Roberte, jesi li kontaktirao njezine roditelje? Jesu li još uvijek živi?« »Što?« »Susanini roditelji. Sreli smo ih par puta, sjećaš se? Jesu li još živi?« »Jesu, živi su«, potvrdi Hunter.

Lucien kimne. »Izgledali su kao dragi ljudi. Hoćeš li im ti prenijeti novosti?« Hunter je pretpostavljao da hoće, no već su ga počele zamarati Lucienove igrice. U tom trenutku pomislio je kako će biti dobar svaki odgovor, sve dok bude poticao Luciena da govori.

»Hoću.« »Hoćeš li to učiniti preko telefona ili licem u lice?« Bilo kakav odgovor. »Licem u lice.« Lucien na trenutak razmisli o tome, potom se vrati na prvo Hunterovo pitanje. »Znaš, Roberte, te sam noći iskusio nešto... točnije, osjećaje, o kojima sam dotad samo čitao u knjigama o kriminologiji, transkriptima razgovora i pričama uhvaćenih ubojica. Što sam više čitao o tim potpuno osobnim i intimnim osjećajima, to sam ih više želio i sam iskusiti, jer je to bio jedini način da saznam jesu li istiniti ili ne.« Ušuti i zagleda se u zid pred sobom kao da je opčinjen nekim nevidljivim umjetničkim djelom obješenim na njemu. »Te sam noći, Roberte, praktički osjetio kako pod mojim prstima nestaje njezin život.« Svrne pogled na svoje ruke, zatim nastavi. »Osjetio sam kako njezino srce pulsira pod mojim rukama i što sam više pritiskao, to je postajalo slabije.« Okrene se prema njima. »Tada sam osjetio ushit, nešto poput izvantjelesnog iskustva. Tada sam shvatio koliko toga još moram iskušati, je li zaista istinit onaj osjećaj o kojem smo toliko čitali.« Taylorica pogleda Huntera, zatim Luciena. »O kojem osjećaju govoriš?« Lucien ne odgovori, već samo pogleda Huntera. »O tome da se osjećaš poput samoga Boga«, reče Hunter.

Lucien kimne. »I opet si u pravu, Roberte. Da se osjećaš poput samoga Boga.

Osjećaj nadzemaljske moći za koji sam sve dotad vjerovao da je rezerviran samo za Boga. Moć da okončaš nečiji život. I mogu ti reći da je istina ono što govore.

Taj te osjećaj zauvijek promijeni. Opojan je, Roberte, čak hipnotizirajući. Osobito kad gledaš u njihove oči dok iz njihova tijela cijediš život. To je trenutak u kojem postaješ Bog.« Nije, pomisli Hunter. To je trenutak kad obmanjuješ samoga sebe da si se u tom jednom kratkom času izjednačio s Bogom. Samo osoba koja zavarava sebe može povjerovati da je postala Bog, bez obzira koliko to kratko trajalo. No ne reče ništa, ali zamijeti kako je Lucien polako stisnuo prste u pest prije nego što se okrenuo Taylorici. »Reci mi, agentice Taylor, jesi li ikada nekoga ubila?« Pitanje ju potpuno zateče. U vrtlogu uspomena srce joj ubrza poput borbenog aviona u uzlijetanju.

50.

Dogodilo se to tri godine nakon što je diplomirala na FBI-evoj akademiji.

Raspoređena je u njujorški područni ured, no ono što se dogodilo te noći nije imalo nikakve veze s istragom na kojoj je u to vrijeme radila.

Te je noći sate i sate provela proučavajući dosjee zajedničke potrage policije iz New Yorka i New Jerseya za serijskim ubojicom kojeg su nazvali »Reklamni Ubojica« ili skraćeno RU. U proteklih deset mjeseci RU je sodomizirao i ubio šest žena – četiri u New Yorku i dvije u New Jerseyu. Svih šest pružalo je seksualne usluge. Svih šest uklapalo se u isti fizički profil – tamne kose duge do ramena, smeđih očiju, starosti između devetnaest i trideset pet godina, prosječne visine i težine. Nadimak »Reklamni Ubojica« dobio je zbog toga što je policija nakon više od devet mjeseci istrage raspolagala samo jednom čvrstom činjenicom: sve su te žene na zadnjim stranicama lokalnih novina objavile oglas o pružanju »tantričke masaže«.

Nakon devet mjeseci i nikakvih konkretnih rezultata, gradonačelnik New Yorka naredio je načelniku policije da zatraži pomoć FBI-a. Courtney Taylor bila je jedna od dva dodijeljena agenta za pripomoć na slučaju.

Već je bila prošla ponoć kad je te kasne listopadske noći izašla iz FBI-eva ureda na dvadeset trećem katu zgrade Federal Plaza. Polako je vozila kroz Manhattan, zatim prošla Midtown Tunnelom prema svom malom jednosobnom stanu u Astorii u sjeverozapadnom dijelu Queensa. Toliko je utonula u misli i mozgala, pročešljavala masu činjenica i pokušavala sagledati istragu s nekih novih aspekata, da se tek nakon što je ugledala 24 sata otvorenu trgovinu živežnim namirnicama na 21. aveniji sjetila da kod kuće nema ničega. »Prokletstvo!«, rekla je, brzo skrenula udesno i parkirala ispred trgovine. Čim je ugasila motor, želudac ju je zvukom koji se mogao usporediti jedino s kitovskim ljubavnim zovom, podsjetio koliko je gladna.

U to doba u trgovini nije bilo mnogo kupaca – dva, možda tri među policama.

Mladi blagajnik za pultom robotski joj je kimnuo za dobro jutro, a zatim nastavio dalje čitati novine.

Uzela je košaricu kraj ulaza i bez ikakva razmišljanja o tome što joj stvarno treba, počela u nju ubacivati namirnice. Tek što je izvadila dvije litre mlijeka iz jednog od hladnjaka u dnu trgovine, začula je nekakvo glasno komešanje na ulazu.

Namrštila se i provirila, ali nije uočila ništa neobično. Instinkt joj je ipak govorio da nešto nije u redu, a još je davno naučila vjerovati svom instinktu. Odložila je košaricu na pod i krenula u naredni prolaz među policama.

»Požuri, čovječe, ili ću ti rasuti taj usrani mozak po ovom prljavom podu.

Nemam na raspolaganju cijelu jebenu noć«, čula je kako netko govori veoma uznemirenim glasom i prije nego što je provirila iza police.

Istoga časa izvukla je svoj Glock 22, otkočila ga i počela se veoma tiho približavati. Odjednom je utihnuo i kitovski ljubavni zov njezina želuca, zamijenilo ga je solističko bubnjanje srca. Ovo nije nikakva pomno pripremljena i isplanirana FBI-eva operacija. Ovo nije vježba. Ovo je puka nesretna slučajnost.

Ovo se stvarno događa, ovdje i sada. Čučnula je da je ne vide s pulta i tiho se prikradala prolazom. Zastala je prije kraja i kroz razmak između artikala na polici pogledala u okruglo ogledalo za nadzor u jednom kutu stropa. »Majku ti tvoju, misliš da se zajebavam?«, začula je opet nervozni glas. »Misliš da je ovo jebena igra? Bolje ti je da požuriš jer ću te upucati u tu odvratnu guzicu. Kužiš što govorim, seronjo?« Bubnjanje srca dostiglo je vrhunac. Na zrcalu je ugledala samo jednog napadača. Izgledao je mlado. Bio je visok i mršav, odjeven u traperice i tamnu raskopčanu trenirku New York Yenkeesa, crveno-crna marama prekrivala je veći dio njegova lica. Držao je uperenu poluautomatsku Berettu 92 u glavu prestravljenog prodavača.

Poput lude kokoši svakih nekoliko sekundi okretao je glavu da provjeri ulaz i prolaze između polica. Čak i s te udaljenosti vidjela je koliko je ispijen, vjerojatno zbog nekakve vrste droge. A to je samo pogoršalo stvar.

Unatoč neprekidnom provjeravanju, klinac s Berretom bio je toliko izvan sebe da nije primijetio policijski automobil koji se parkirao ispred trgovine.

Policajac Turkowski nije došao na uznemireni poziv. Ta mala trgovina u zabačenoj mračnoj uličici Queensa nije imala tihi alarm ni alarmno dugme skriveno iza pulta. Ne, policajac Turkowski jednostavno je ogladnio i odlučio kupiti dvije krafne i nekoliko keksa koji bi ga držali sitim naredni sat vremena.

Htio je otići po burrito u Taco Bell na Jackson Avenueu, ali ova trgovina je bila tik iza ugla, pa je odlučio uzeti nešto slatko.

Turkowski je bio mlad policajac. Radio je u njujorškoj policiji dvije i pol godine. Tek prije dva mjeseca počeo je dvaput tjedno sam odlaziti u patrolu.

Sudbina je htjela da baš te noći bude sam.

Izašao je iz svog Crozvn Vica i po prvi put zatvorio vrata bez lupanja.

U trgovini je prestrašeni prodavač završavao s pospremanjem gotovine iz kase u papirnatu vrećicu i upravo ju je htio predati napadaču, kad je na vratima ugledao mladog policajca.

Turkowski je ugledao klinca s Berettom sekundu prije nego što je on ugledao njega. Nije imao vremena za traženje pojačanja. Prevladala je stroga policijska obuka. U trenu je izvukao pištolj i držeći ga obim šakama, uperio ga u klinca. »Spusti pištolj«, rekao je mirnim glasom.

Klinac je zaboravio na novac i prodavača. Sad mu je jedina briga bio policajac s pištoljem. Naglo se okrenuo i u djeliću sekunde uperio Berettu Turkowskom u prsa. »Zajebi to, murjače. Ti ga spusti«, rekao je klinac, držeći pištolj vodoravno u jednoj ruci, na način kako ga drže članovi uličnih bandi.

Bilo je očito da je mladić nervozan i da mu ovo nije prvi put. Nakon što je strelovitim pokretom okrenuo tijelo prema policajcu, koraknuo je unatrag i zauzeo strateški položaj okrenuvši leđa ulazu u trgovinu. Sad se prodavač nalazio njemu s lijeve, policajac s desne strane, a pred njim police i prolazi. Ovako je, od njih trojice, imao najbolji pogled na cijelu trgovinu.

Skrivajući se iza police, Taylorica je pak imala najgori. »Rekao sam da ga spustiš«, ponovio je Turkowski i koraknuo udesno. »Stavi pištolj na pod, klekni i digni ruke iza glave.« Još uvijek u čučećem položaju, Taylorica se tiho prikradala prolazom. Sada se nalazila u prednjem dijelu trgovine. Još je nitko nije primijetio. Iz ovoga položaja imala je bolji pogled na cijeli prizor, posebno na napadača. Mladićeve oči izgledale su luđački od adrenalina, uznemirenosti i droge. Držao se ukočeno i neustrašivo, kao da se i prije našao u sličnoj situaciji. Kao da sve ima pod savršenom kontrolom. S druge strane, Turkowski je izgledao mnogo nervoznije. »Jebi se, murjače«, rekao je klinac i lijevom rukom skinuo maramu s nosa i usta, otkrivši lice i pustivši je da labavo visi oko njegova vrata.

Taylorica je odmah znala da je to loš znak. Znala je da je došlo vrijeme za akciju prije nego što se sve otme kontroli.

Prekasno.

Kako se počela podizati iz čučnja, tako se cijeli prizor počeo usporeno odvijati, poput filma na velikom platnu u kinu. Mladić je još nije primijetio i nitko nikad neće znati je li i prije nego što ju je ugledao, osjetio njezinu prisutnost, no policajcu Turkowskom nije dao šansu... ni upozorenje. Triput je brzo pritisnuo okidač Berette 92.

Prvi metak pogodio je Turkowskog u desno rame, probivši tetive, smrskavši kost i poprskavši krv. Drugi i treći pogodili su ga u prsa, točno u srce, probivši lijevu i desnu pretklijetku, plućnu arteriju i venu. Turkowski je bio mrtav i prije nego što je pao na tlo.

Usprkos svoj zbrci i krvi, mladić nije paničario. Brzo se okrenuo na jastučićima stopala prema prodavaču, zgrabio vrećicu s novcem i podigao pištolj.

Kad je već ubio murjaka, zašto ostaviti živog svjedoka?

Taylorica je uočila odlučnost u njegovim očima i pokretima. Točno je znala što slijedi, pa se brzo ispravila prije nego što se noćna mora pretvori u stvarnost.

Odmaknula se od police i stala nasred prolaza, čvrsto uperivši Glock 22 u klinca.

Krajičkom oka klinac je uočio kretnju sa svoje desne strane. Instinktivno se počeo okretati i stiskati prst na okidaču.

Taylorica nije imala vremena izreći naredbu ni upozorenje, no znala je da ionako ne bi bilo nikakve razlike. Mladić je ne bi poslušao. Ustrijelio bi je istom onom nepokolebljivošću kojom je ustrijelio i policajca.

Samo jednom stisnula je okidač.

Metak .40 Smith & Wesson namijenjen je samo ranjavanju. Htjela ga je pogoditi u nadlakticu ili rame. Prisiliti ga da spusti oružje. No mladić se okretao, a ona više nije imala vremena. Metak ga je pogodio iznad ramena. Pao je na leđa.

Komadić njegova vrata rasprsnuo se na zidu iza njega. Iskrvario je za tri i pol minute. Hitnoj pomoći trebalo je deset minuta da stigne u trgovinu.

Imao je samo osamnaest godina.

51.

Dajući sve od sebe da zadrži mirno lice i pokrete, Taylorica odagna uspomenu. »Molim?« Nakrivi glavu kao da nije dobro čula Lucienovo pitanje. »Siguran sam da si sudjelovala u stotinama FBI-evih istraga, agentice Taylor«, reče Lucien. Želim nešto znati: jesi li u ijednoj morala izvući pištolj i ubiti nekoga, čak i u ‘samoobrani’?« Nije bila spremna opet proći kroz ono što se dogodilo te noći prije toliko godina. Znala je da će, ukoliko iskreno odgovori, Lucien čačkati po toj rani sve dok opet ne prokrvari. Usredotoči se na svoje disanje, na pogled, na sve što ju je moglo odati i odgovori: »Nisam.« Promatrao ju je, no ovaj put je upalilo njezino pokeraško lice. Ako ju je išta odalo, Lucien to nije zamijetio. »A ti, Roberte?« Odmahivao je glavom. »Nemoj mi lagati.« I opet je Hunter imao osjećaj da Lucien već zna odgovor. »Jesam«, reče. »Nažalost, ubio sam ljude dok sam bio na dužnosti.« »Koliko?« Nije morao razmišljati. »Pucao sam i ubio šest osoba.« Lucien je na trenutak razmislio o njegovim riječima. »I nije te preplavio osjećaj neizmjerne moći? Nisi se osjećao poput Boga? Nijednom?« »Ne, nisam«, odvrati bez oklijevanja. »Da sam to mogao izbjeći, izbjegao bih.« Nekoliko trenutaka su se promatrali kao da pogledima vode rat. »Susanini ostaci, Lucien«, reče Hunter. »Gdje su?« »Dobro«, pristane Lucien i skrene pogled. Duboko udahne. »Kao što sam već prije rekao, Roberte, kuća koju sam koristio u La Hondi, još je tamo. Kad je te noći nestala magija trenutka, kad sam se prestao tresti od navale adrenalina, shvatio sam da se moram riješiti tijela tako da ga nitko nikad ne pronađe. No o tome sam već prije mnogo razmišljao. To je bio još jedan razlog zbog kojeg sam odabrao to mjesto – usred guste šume.« Nehajno slegne ramenima. »Doduše, nisam znao da će se to dogoditi upravo te noći«, doda. »To mi uopće nije bilo na umu kad sam izašao iz svoje sobe da se nađem sa Susan. Kao što rekoh, jednostavno je tako ispalo.«

Počne opet koračati ćelijom, držeći ruke na leđima. »I tako sam preostali dio noći kopao, sve do jutra. Iskopao sam grob dubine metar i dvadeset, metar i pol. U kući sam već imao vreće i vreće mljevene kave i nekoliko boca mokraće planinskog lava.« I Hunter i Taylorica znali su da miris mljevene kave uvelike ometa njuh životinja. Zbunjuje ih, smeta im da njuhom prate trag. Mokraća planinskog lava se bez problema može kupiti u više trgovina u Americi, a koristi se radi specifičnog mirisa tog grabežljivca. Njezin miris odvraća mnoge druge životinje, poput lisica, vukova i kojota. Radi se o jednostavnom zakonu prirode – što je grabežljivac snažniji i opasniji, to se više životinja boji njegova mirisa. »Zakopao sam njezino tijelo u šumi iza kuće«, reče Lucien, »ispod slojeva zemlje, mljevene kave i mokraće planinskog lava. Sve sam prekrio lišćem i grančicama. Mogu ti reći da po njemu nikad nije kopao ni čovjek ni neka životinja.« »Gdje je ta kuća?«, upita Hunter.

U naredne dvije minute dao im je točne upute kako će sa Sears Ranch Roada stići do kuće.

Zastane ispred Huntera. »Hoćeš li im sve reći? Hoćeš li im reći istinu?

Znao je da misli na Susanine roditelje. »Hoću.« »Hm... zanima me kako će se osjećati. Kakva će biti njihova reakcija?« »Što te briga?«, obrecne se Taylorica. »Ako ništa drugo, barem će napokon sve biti gotovo. Moći će dostojanstveno pokopati njezine ostatke. I znat će da će čudovište koje im je oduzelo kćer biti do kraja života iza rešetaka.« Lucien je i dalje koračao ćelijom, no više nije hodao slijeva udesno, već naprijed-natrag, između stražnjeg zida ćelije i vrata od pleksiglasa. »O, ne, agentice Taylor, nisam mislio na to.« Razvuče usne u nešto što je sličilo na smijuljenje i napola veseli smiješak. »Mislio sam reći... Zanima me kako će se osjećati kad otkriju da su jeli vlastitu kćer.«

52.

Adrian Kennedy odlučio je otkazati sve svoje obveze u Washingtonu i ostati na FBI-evoj akademiji u Quanticu najmanje još jedan dan. Sve ove godine koliko je radio u Birou, nikad ga nijedna istraga ni osumnjičenik nisu toliko zaintrigirali kao Lucien Folter.

Kasno sinoć naredio je da se provjeri što je s roditeljima Susan Richards.

Zato je Hunter znao da su još uvijek živi. Otac je sada imao sedamdeset jednu, majka šezdeset devet. Oboje su u mirovini. Kennedy je rekao Hunteru da žive u istoj kući u Boulder Cityu u Nevadi i da još uvijek jednom mjesečno zovu policijske postaje u Palo Altu i okrugu Santa Clara i pitaju ima li kakvih novosti.

Zajedno s doktorom Lambertom, Kennedy je sve razgovore pratio na monitorima u kontrolnoj prostoriji. Svako toliko jedan on njih dvojice kratko bi komentirao nešto što je rečeno, no većinom su promatrali u tišini. Čim je Lucien dao upute gdje se iza kuće u La Hondi nalazi grob Susan Richards, zgrabio je telefon sa stola ispred sebe. »Dajte mi rukovodećeg specijalnog agenta u našem područnom uredu u San Franciscu... čim prije!« Za nekoliko sekundi razgovarao je sa specijalnim agentom Bradleyem Simmonsom, čovjekom tiha glasa koji je već dvadeset godina radio u FBI-u, od toga devet u San Franciscu. Imao je snažan teksaški naglasak.

Kennedy je pomno slušao Lucienove upute. Nije morao vratiti snimku niti listati po papirima. Zapamtio je rečeno od riječi do riječi. »Stupite u kontakt s policijskom postajom u La Hondi i okružnim šerifom samo ako budete morali, je li jasno?«, rekao je Kennedy kad je agent Simmons sve zapisao. »Ovo je isključivo FBI-eva operacija. Koliko nam je poznato, kuća je u šumi, osamljena, bez susjeda, nigdje nikoga i to je glavni razlog zbog kojeg je odabrana. I zato, ako nema potrebe da još netko sazna... nikako ne dopustite da sazna. Krenite odmah na posao i javite mi istoga časa čim nešto otkrijete.« Odložio je telefon i obratio pažnju na monitore i razgovor u trenutku kad je Lucien izgovorio posljednji komentar. Tijelo mu se napne. Pogleda doktora Lamberta. »Je li to upravo rekao da su jeli vlastitu kćer?« Lambert je s nevjericom na licu sjedio ispred jednog monitora. Htio je premotati snimku unatrag da se uvjeri, no znao je da nije potrebno. Znao je da je dobro čuo. Polako kimne, bez skretanja pogleda s monitora.

Točno u tom trenutku netko pokuca na vrata kontrolne prostorije. Ne čekajući poziv, osoba otvori vrata. »Direktore Kennedy«, reče muškarac ulazeći u prostoriju.

Chris Welch je muškarac ranih četrdesetih godina, kratke plave kose začešljane s čela. Nosio je neku vrstu notesa. »Oprostite što smetam, gospodine.« Welch je radio u FBI-evoj Jedinici za biheviorističku analizu. »Rekli ste da vas obavijestim čim u ovim notesima nađem nešto što mi se čini važnim.« Glavom pokaže na notes u ruci, standardni notes 20x26 centimetara, tvrdih korica, smeđe-crnih šara nalik na mramor.

Sve knjige i notesi pronađeni u Lucienovoj kući u Murphyu predani su JBAu. Njihov je zadatak bio pregledati njihov sadržaj. »Mislim da ćete htjeti pogledati ovo.« Welch otvori notes i preda ga Kennedyu.

Kennedy prelista nekoliko stranica, potom ispusti mučan uzdah. »Isuse!«

53. Čak i s ventilacijom na maksimumu, vrućina na petom katu ispod zemlje u zgradi BSU-a činila se neizdrživom. Hunter osjeti kako mu kapljice znoja sa zatiljka polako klize niz leđa da bi se tamo sledile od Lucineovih riječi. Činilo se da su poput arktičkog zapuha sledile i sam zrak. »Što su?«, upita. Njegov glas propara muklu tišinu nastalu nakon posljednjih Lucienovih riječi.

Lucien stigne do stražnjeg zida i prestane koračati, leđa okrenutih Hunteru i Taylorici. »Da, Roberte, dobro si čuo«, reče. »Susan su pojeli njezini roditelji...« Nakrivi glavu na jednu stranu. »Hoću reći, ne cijelu, naravno, samo par nasjeckanih organa.« Taylorica osjeti komešanje u želucu. »Kako?«, upita Hunter. »U to vrijeme već su se vratili natrag u Nevadu sa svečane dodijele diploma.« »Da, znam«, odvrati. »Posjetio sam ih.« »Što si?«, upita Taylorica.

Okrene se prema njima. »Posjetio sam ih dva dana nakon te noći... donio sam im poklon... pitu koju sam sâm ispekao.« Komešanje u Tayloričinu želucu opasno se pojača. »Putovanje iz Stanforda do Boulder Citya u Nevadi ne traje predugo«, reče Lucien Taylorici. »Susan nas je upoznala s njima – to jest, Roberta i mene – godinu ili dvije prije toga. Sreli smo se opet na svečanoj dodijeli diploma. I Susan i ja diplomirali smo s najboljim uspjehom. Jako su se ponosili njome. Ponosio bi se svaki roditelj.« Hunter zamijeti jedva primjetan bol u njegovim posljednjim riječima. »Bili su drag par«, nastavi Lucien. »Susan je bila draga djevojka. Odlučio sam da bi to bila lijepa gesta.« »Lijepa gesta?« Taylorica je bila toliko izbačena iz ravnoteže da se nije mogla obuzdati. Morala je pitati. »Kako je to mogla biti lijepa gesta?« »Ti istražuješ ovaj slučaj, agentice Taylor. Ti reci meni.« Zvučao je snishodljivo. »Jedno brzinsko pitanje. Recimo da je ovo neka sasvim druga istraga. Recimo da me ne držite u pritvoru. Recimo da rješavaš slučaj i da si otkrila kako je nepoznati počinitelj organima žrtve nahranio njezinu obitelj. Kakav bi bio tvoj zaključak, agentice Taylor? Jako me zanima.«

»Igraj njegovu igru. Neka povjeruje da pobjeđuje«, sjetila se Hunterovih riječi. Znala je da joj se Lucien pokušava uvući pod kožu i poljuljati njezino samopouzdanje. Shvatila je da je, svaki put kad je izgubila živce, Lucien osjećao da je dobio bitku. »Daj mu ono što želi.« »Da si poremećeni psihopat?«, odvrati. »Jer si mislio da bi to bilo zabavno.

Jer to hrani tvoju tlapnju o tvojoj ‘Božjoj moći’?« Lucien prekriži ruke na prsima i zaintrigirano je pogleda. Razvuče usne u preziran osmijeh. »Veoma zanimljiv zaključak, agentice Taylor«, sarkastično reče. »Govoriš kao prava profesionalka. Znaš, smatram da ništa nije toliko zabavno kao promatranje ljudi dok se hrane emocijama. Problem je jedino u tome što tada nema objektivnosti. Emocije zamagljuju prosudbu. Otvaraju vrata svoj sili pogrešaka.

Davno sam to naučio.« Kao da nema nijedne brige na svijetu, zavrne rukav i opet pogleda na zapešće kao da nosi sat. »No dakle, dojadila su mi ova pitanja i pretpostavljam da vas dvoje sad imate mnogo posla, zar nemate? Znate... iskopati kosti, analizirati, raspravljati.« Ležerno legne na krevet i ispreplete prste iza glave. »Pozdravi Susanine roditelje, hoćeš li, Roberte? Ah, da, možda će te zanimati... da, te večeri sam sjeo i jeo s njima.«

54.

Prvi Hunterov udarac u boksačku vreću bio je toliko silovit da je odletjela skoro cijeli metar. Nešto kraće od sat vremena udarao je 45 kilograma tešku kožnatu vreću koja je visjela sa stropa u teretani zgrade BSU-a. Majica i kratke hlače bile su mu skroz natopljene znojem, znoj se poput kiše slijevao niz njegovo čelo. Cijelo tijelo ga je boljelo od napornih vježbi, psihički je bio iscrpljen. No morao je razmisliti, pokušati srediti zbrkane misli u glavi, isključiti se, barem na nekoliko minuta, a to je većinom postizavao napornim vježbanjem.

Danas nije bio jedan od tih dana. Frustracija je kolala njegovim tijelom poput zatrovane krvi i bez obzira koliko snažno udarao vreću ili koliko utega podigao, jednostavno je se nije mogao otarasiti. »Da sam trideset godina mlađi, stao bih umjesto te vreće i odmjerio snage s tobom«, reče Kennedy stojeći na vratima teretane. U njoj nije bilo nikoga osim Huntera. »Ali sudeći po načinu na koji udaraš po toj stvari, vjerojatno bi me zalijepio za zid. Čudim se što još nisi slomio šaku.« Zbog dugoga dana i cijele kutije cigareta, njegov hrapavi glas zvučao je tiše, još hrapavije.

Hunter udari vreću serijom brzih udaraca – lijevi direkt, lijevi direkt, kroše, lijevi aperkat, kroše. Vreća se nezgrapno zaljulja kao da joj je svega dosta, kao da je poražena, zatim je Hunter obgrli da je zaustavi. Teško je disao, lice mu je poprimilo tamnoružičastu nijansu, žile na rukama i ramenima silno nabrekle od napora i dotoka krvi. Dašćući, na trenutak nasloni glavu na vreću, čekajući da opet počne normalno disati. Znoj s brade kapao je na njegove tenisice i pod.

Kennedy se približi. »Ima li novosti iz La Honde?«, napokon upita Hunter, još uvijek grleći vreću.

Kennedy kimne bez oduševljenja.

Hunter zubima povuče čičak na rukavicama i okrene se k direktoru. »Poslao sam četiri agenta na teren.« Hunter donjom stranom lijeve podlaktice i prsima uglavi rukavicu i iz nje izvuče desnu ruku, potom skine lijevu rukavicu. »Našli su kuću o kojoj je Lucien govorio.« Kennedy mu dobaci ručnik. »Držali su se Lucienovih uputa i počeli kopati. Kopali su sat vremena.« Pruži mu omotnicu A4. »Ovo su našli.« Hunter brzo obriše lice i ruke, zatim otvori omotnicu i izvuče dvije isprintane fotografije. Srce mu opet ubrza dok ih je pomno promatrao.

Prva je prikazivala cijeli ljudski kostur, star i požutio, u metar i pol dubokom grobu.

Druga uvećanu snimku lubanje.

Dugo je vremena nijemo zurio u obje, proučavajući drugu nešto dulje od prve, kao da u mislima pokušava rekonstruirati Susanino lice.

Kennedy se odmakne, dajući mu malo vremena, zatim progovori. »Budući da sada zasigurno znamo da je Lucien serijski ubojica, protokol nalaže da prekopamo cijelo to mjesto«, reče, »da potražimo moguće ostatke ostalih žrtava.

To je golem posao i nema šanse da ga obavimo bez uplitanja lokalnih vlasti i obznanjivanja slučaja.« »Ja bih malo pričekao, Adriane«, reče Hunter. Protokol mu se nikad nije previše sviđao. »Barem dok s njim ne završimo razgovor. Dosad je bio iskren. Da je na tom području zakopao i ostala tijela, imam osjećaj da bi nam to rekao.

Obznanjivanje ovog slučaja u ovom trenutku nikome ne bi koristilo.« Kennedy se obično strogo držao pravila, no sad je bio sklon Hunterovu mišljenju. »Potrajat će najmanje dva dana dok testovi ne potvrde je li to stvarno kostur Susan Richards«, reče Kennedy. »Bit će«, odvrati Hunter i vrati fotografije u omotnicu.

Kennedy ga upitno pogleda. »Lucien nema razloga lagati«, odvrati mu.

Kennedy ga je i dalje upitno promatrao. »Već znamo da je ubio Susan«, objasni Hunter. »Sâm nam je to rekao, a to je potvrdio i uokvireni komad kože iz njegova podruma. Da se riješio njezina tijela tako da se ne mogu pronaći ostaci, to bi nam i rekao.« Uperi prst u omotnicu. »Da su to nečiji drugi ostaci, neke druge osobe koju je ubio, ne bi imalo smisla da nam otkrije točnu lokaciju i kaže da su Susanini, jer zna da ćemo ih ionako provjeriti.« Kennedy kimne. »Shvaćam, ali dok ne budemo potpuno sigurni, mislim da bi prije kontaktiranja njezinih roditelja ipak trebao pričekati na potvrdu.« Hunter polako kimne, zatim opet obriše lice i ruke. Donošenje vijesti Susaninim roditeljima je zadatak kojem se nimalo nije veselio. »Moram se istuširati.« »Dođi u moj ured kad završiš«, reče Kennedy. »Moram ti još nešto pokazati.«

55.

Dvadeset minuta kasnije, kose još uvijek mokre od tuširanja, ušao je u ured direktora Kennedya. I specijalna agentica Taylor je bila ondje. Više nije imala konjski rep, plava kosa joj je u valovima padala na ramena. Nosila je usku tamnu suknju i plavu bluzu, crne čarape i crne salonke s remenčićima. Sjedila je u jednom od naslonjača ispred Kennedyeva stola, držeći u rukama iste one fotografije koje je Hunter vidio u teretani, one koje su prikazivale ostatke Susan Richards.

Kennedy ustane. »Još uvijek piješ škotski viski?«, upita Huntera.

Hunterova najveća strast bio je single malt škotski viski. Za razliku od većine ljudi, znao je kako treba uživati u njegovu okusu, a ne se samo nalijevati njime.

Iako je ponekad nalijevanje izvrsno djelovalo.

Hunter kimne. »A ti?« »Kad god mogu.« Kennedy priđe komodi na lijevoj strani, otvori je i izvadi tri čaše i bocu 25 godina starog Tomatina. »Ne za mene, gospodine, hvala«, reče Taylorica i vrati fotografije u omotnicu. »Opusti se, agentice Taylor«, reče Kennedy ohrabrujućim glasom. »Ovo je neformalni sastanak, a nakon svega onoga što smo danas prošli, mislim da je piće i više nego prikladno.« Oklijevajući zastane. »Osim ukoliko ne piješ škotski viski.

U tom slučaju možeš nešto drugo.« »Škotski će biti u redu, gospodine«, odvrati samouvjereno. »Leda?« Hunter odmahne glavom. »Meni samo kap vode, molim.« »Meni isto«, reče Taylorica.

Kennedy se nasmiješi. »Čini se da u uredu imam dva prava znalca.« Natoči veliku dozu viskija u tri čaše, ulije malo vode i doda jednu čašu Hunteru, drugu Taylorici. »Roberte, moram te nešto pitati«, reče ozbiljnijim glasom.

Hunter otpije viski. Imao je bogat ugodan okus, ne prejak, s natruhom arome voća i agruma. Složen, no veoma ugodan. Trenutak je uživao u okusu.

Taylorica isto.

»Misliš li da je Lucien lagao o kanibalizmu?«, upita Kennedy. »To nikako nećemo moći dokazati.« »Ne znam što bi postigao tom laži«, odvrati Hunter. »Možda nas je htio šokirati«, reče Kennedy. »Osobe s kompleksom ‘Boga’ uživaju biti u središtu pozornosti. Oboje to znate.« Hunter odmahne glavom. »Ne i Lucien. On ne želi postati slavan. Barem ne još. Iako zvuči bolesno, mislim da nam nije lagao o onome što je učinio... da je pojeo neke Susanine organe... ni da je njima nahranio njezine roditelje.« Kennedy zastane, sumnja se pojavi u njegovim očima. »Znaš i sam, Roberte, da nisam potkovan u psihologiji, pa ću ti postaviti isto pitanje koje je Lucien postavio agentici Taylor.« Glavom pokaže na nju. »Zašto je to učinio? Za Boga miloga, prešao je državnu granicu s ispečenim dijelom njezina tijela samo zato da ga ponudi njezinim roditeljima. To je nešto najumobolnije, najgore, najnemoralnije od svega što sam vidio i čuo. A vidio sam i čuo mnogo toga u životu. Kakva vrsta zločinačkog uma može potaknuti na takvo što?« Otpije još jedan gutljaj viskija.

Taylorica se znatiželjno zagleda u Huntera. »Čitao sam studije, knjige, radove, teze... sve, o ubojicama kanibalima, bili oni serijski ili ne«, doda Kennedy. »I sam Bog zna da smo ih tijekom godina imali mnogo tamo dolje u ćelijama. Znam da je većina njih to radila zato što im je žrtva značila nešto posebno, pa su držali da ih sam čin jedenje čvršće povezuje sa žrtvama. Vjerovali su da će žrtva zauvijek ostati s njima ako pojedu barem jedan mali njezin dio, i slična sranja.« Polako odmahne glavom. »Pretpostavljam da se svatko obmanjuje na svoj način. Ali dati drugima da jedu...? To je čisti sadizam i psihoza. Kako bi se to inače moglo drukčije objasniti?« Hunter ništa ne odvrati.

Kennedy ne posustane. »Zato, Roberte, ako možeš barem malo rasvijetliti što je uzrok tom ludilu, molim te, udovolji mi, jer ja to ne mogu shvatiti. Zašto je dao njezinim roditeljima da jedu? Iz čistog sadizma?« Hunter opet otpije viski i nasloni se na policu. »Ne, mislim da se ne radi o sadizmu. Mislim da je to napravio jer je osjećao krivnju.«

56.

Kennedy sumnjičavo pogleda Huntera, zatim Tayloricu. Agentica nije izgledala nimalo iznenađeno. »Molim te, Roberte, razjasni mi«, reče tihim glasom. »Jer meni izgleda da osoba koja osjeća krivnju ne bi dala roditeljima da jedu vlastitu kćer.« Hunter se ogleda naokolo kao da će traženi odgovor naći negdje u blizini. »Adriane, možemo teoretizirati koliko god želimo, ali jedina osoba koja zna što se odvija u Lucienovoj glavi je on sam.« »To razumijem«, složi se Kennedy. »Ali bih svejedno htio znati zašto misliš da je razlog bio osjećaj krivnje.« »Ako je Lucien govorio istinu kad je rekao da je Susan bila njegova prva žrtva«, reče Hunter, »a zasad nemamo razloga da u to ne vjerujemo, onda su, kao što i sam znaš, krivnja i kajanje prva dva uobičajena osjećaja koja obično muče ubojicu nakon prvog ubojstva.« I Kennedy i Taylorica su to znali. Shodno definiciji FBI-eve Jedinice za biheviorističku znanost, »serijska ubojstva« su: niz od tri ili više ubojstava, počinjenih u tri ili više odvojenih prilika, s razdobljem »zatišja« između pojedinih ubojstava. Ta ubojstva također moraju imati neku zajedničku poveznicu, kao što je pretpostavka da je sva ubojstva počinila ista osoba ili osobe.

Kennedy je znao da ta razdoblja zatišja, osobito nakon prvog i narednih ubojstava, gotovo uvijek nastanu zbog toga što počinitelj ili počinitelji nakon zločina osjećaju intenzivnu krivnju i/ili kajanje.

Posve razumljivo. Većina zločinaca koji na kraju postanu serijski ubojice dugo se vremena bori s maštarijama, porivima, destruktivnim nagonima čak i napadima gnjeva. Ponekad to traje godinama. Postaje im sve teže i teže odolijevati, dok na kraju poriv ne pobijedi. Činjenica što se toliko dugo vremena bore s tim porivima ukazuje na to da su svjesni toga da nije u redu ubiti drugo ljudsko biće. Radi se o jednostavnoj ljudskoj reakciji.

Većina osoba obično osjeti određeni stupanj krivnje kad učini nešto za što zna da nije u redu – varaju na ispitu, ukradu novine sa susjedova praga, prevare partnera, slažu ili nešto slično. Osjećaj krivnje proporcionalan je njihovu uvjerenju koliko su teško zgriješili – što su djela gora, to je osjećaj krivnje veći.

A nema goreg od ubojstva. Iz tog razloga mnogi ubojice nakon prvog ubojstva padnu u duboku depresiju i osjećaju neizmjernu krivnju. Imajući to na umu,

razumno je pretpostaviti da je i Lucien nakon prvog ubojstva pao u veliku depresiju i iskusio strašan osjećaj krivnje. »U redu, slažem se da se Lucien morao nakon Susanina ubojstva boriti s različitim stupnjevima krivnje«, prizna Kennedy. »Ali ipak ne razumijem zbog čega je, bez obzira koliku krivnju osjećao, dao njezinim roditeljima da jedu dijelove njezina tijela.« »Dva su moguća razloga«, reče Hunter. »Prvi si maloprije spomenuo.« Kennedy zaškilji. »A to bi bio?« »Vjerovanje da će jedenjem mesa svojih žrtava one zauvijek ostati s ubojicom. Da će postati dio njega«, reče Taylorica tihim glasom. »Ili dio onoga tko pojede to meso.« Ostavi Kennedyu nekoliko trenutaka da shvati što je rekla.

Kennedy brzo shvati. »Isuse! Prijenos na treću stranu.« Pogleda Huntera tražeći njegovu potvrdu i nastavi dalje. »Znači, Lucien je vjerovao da će Susan zauvijek ostati s njima ako pojedu komad njezina mesa?« »Kao što je Lucien rekao«, reče Taylorica, »nikad nije trebala postati žrtva, a i držao je da su njezini roditelji dragi ljudi. Zato bi Robert mogao biti u pravu.

Možda je to učinio jer je osjećao krivnju što im je oduzeo kćer.« Nekoliko dugih trenutaka Kennedy razmisli o tome. »A drugi mogući razlog?«, napokon upita. »Drugi razlog nadovezuje se na prvi«, reče Hunter. »Lucien je rekao da je običavao s ocem odlaziti u lov, je li tako?« »Da, sjećam se toga«, reče Kennedy. »Rekao je i da je njegov otac bio izvrstan lovac.« »Da, i toga se sjećam.« »Dobro. Mnogi lovci drže se jednog uvjerenja koje su američki Indijanci prenosili s generacije na generaciju«, reče Hunter.

Kennedy znatiželjno uzdigne obrve. »Američki Indijanci nikad nisu lovili zbog zabave ili natjecanja. Lovili su isključivo radi hrane i vjerovali da uvijek moraju pojesti sve što ulove, jer jedenjem odaju počast svome plijenu. Vjerovali su da time održavaju njihov duh na ovome svijetu. Da im ukazuju poštovanje. Pustiti da se meso pokvari, bilo bi obeščašćenje.« Kennedy to nije znao. Istoga časa pogleda dosje Susan Richards na stolu i sjeti se što unutra piše. Njezina majka je druga generacija Šošona, indijanskog plemena s područja koje se većinom nalazi u državi Nevadi. Plemensko ime joj je Tuari, što znači »mladi orao«. Kennedy je jako dobro znao da i Lucien to zna.

Taylorica upitno pogleda Huntera. »Puno čitam«, reče Hunter prije nego što mu je uspjela postaviti pitanje.

»Znači misliš da se Lucien htio time barem malo iskupiti«, izjavi Kennedy. »Pokazao je suosjećanje dajući roditeljima njezino meso, htio je da zbog njih i dalje živi Susanin duh, iako oni to nisu znali.« »Svi se obmanjuju na svoj način«, ponovi Hunter Kennedyeve riječi. »Ali, kao što rekoh, možemo teoretizirati u beskraj, no jedino Lucien zna što mu se uistinu odvija u glavi.« »U tom slučaj, dopusti da te pitam nešto«, reče Kennedy. »Što misliš, zašto je i on jeo? Rekao je da je te večeri sjeo i jeo s njima.« »Zato jer je eksperimentirao.« Kennedy pritisne hrbat nosa, osjećajući početak glavobolje. »Dok smo bili na koledžu, Lucien nije sumnjao ni u jednu teoriju koja je objašnjavala sadistička djela«, reče. »Znao je da su utemeljene na istinitim pričama uhvaćenih počinitelja, ali je bio gotovo opsjednut osjećajima koje su počinitelji opisivali.« Kennedy se sjeti što je Lucien rekao tijekom jednog razgovora. »Htio ih je i sam iskusiti.« »Tada to nije rekao baš tim riječima«, složi se Hunter. »No sada znamo da je upravo to htio. Eksperimentirati. I upravo se zbog toga razlikuje od većine psihopata s kojima sam se dosad suočio.« Kennedy upitno podigne obrve. »Znamo da je svoju prvu žrtvu, Susan, ubio davljenjem«, nastavi Hunter. »Ali usporedimo li njezino ubojstvo s onim posljednjim, dvije žrtve u njegovu prtljažniku... način izvršenja, količina nasilja, sve je eskaliralo poput lansirane rakete. Mogu se kladiti da je svako ubojstvo između ta dva bilo nasilnije od prethodnog. No nije eskalirao zato što ga vode nekontrolirani unutarnji porivi.« »Radi to svjesno«, reče Taylorica, shvativši Hunterov tok misli. »Radi to jer želi znati kako će se osjećati nakon svakog sve nasilnijeg ubojstva.« »Zastrašujuća misao«, reče Kennedy. »Za sve nasilnije ubijanje tijekom dvadeset pet godina potrebno je imati nevjerojatnu odlučnost i samodisciplinu. A ti misliš da je on to radio samo da bi mogao iskusiti taj osjećaj?« Hunter zastane, sjetio se nečega što je davno zaboravio. »Nije valjda!«, napokon uzvikne. »Što?«, upita Kennedy. »Ne mogu vjerovati da to stvarno radi«, promrmlja Hunter. »Što radi?« »Mislim da Lucien piše enciklopediju.«

57.

Kennedyu se ukoče ramena kad osjeti neugodan drhtaj koji mu obuzme cijelo tijelo, što se nije često događalo u istragama BSU-a. Pričeka da Hunter nastavi. »Sjećam se kako smo jednom vodili raspravu.« Hunter prekopa po sjećanju. »Mislim da je to bilo na drugoj godini studija. Raspravljali smo o emocionalnim poticajima i porivima u posebno nasilnim ubojstvima – koji psihološki faktor potakne osobu na sadističko i brutalno ubojstvo i recidiv.« »O.K.«, reče Kennedy zaintrigirano. »Tada smo imali samo hrpu teorija koju su sastavili nekolicina psihologa i psihijatara te samo šačicu ispovijesti uhvaćenih ubojica. Imajte na umu da u to vrijeme još nisu bili uhvaćeni poznati ubojice-kanibali poput Jeffreya Dahmera, Armina Meiwesa i Andreja Cikatila. Njihovi razgovori, ispovijesti i misli nisu bili dokumentirani.« I Kennedy i Taylorica kimnu. »Kao što rekoh«, nastavi Hunter, »Lucien nije sumnjao u istinitost tih priča, ali nije bio potpuno uvjeren u neke psihološke teorije. Sjećam se da je često znao govoriti: ‘Kako mogu biti sigurni?’« »Nisu bili«, reče Taylorica. »Zato se to i zove teorija, a ne činjenica.« »Točno tako«, složi se Hunter. »I Lucien je to znao.« »Ali nije bio zadovoljan«, zaključi Kennedy. »Ne, nije. Toga je dana predložio nešto toliko suludo da sam potpuno zaboravio na to.« »Što?« Hunter duboko udahne pokušavajući se prisjetiti detalja. »Nadrealnu mogućnost da netko postane ubojica samo zato da bi eksperimentirao«, napokon izreče. »Govorio je koliko bi za psihologiju kriminalnog ponašanja bilo revolucionarno da neka potpuno mentalno zdrava osoba krene u ubilački pohod, svaki put primjenjujući sve više nasilja i eksperimentirajući različitim metodama i maštarijama te istovremeno o svemu vodi detaljne bilješke, uključujući osjećaje i svoje psihičko stanje u vrijeme i nakon svakog ubojstva. Neku vrstu detaljne psihološke studije ubojičina uma koju je napisao sâm ubojica.« Kennedyu se napne tijelo, boreći se s istim neugodnim drhtajem koji mu je i maloprije protresao nutrinu.

»Bio je uvjeren da će taj notes ili čak serija notesa, ispunjena takvim istinitim pričama postati enciklopedija znanja, neka vrsta biblije za znanstvenike koji proučavaju kriminalno ponašanje.« Kennedy se počeše po lijevom obrazu. Iako se činilo apsurdnim, nije mogao a da ne pomisli koliko je Lucien u pravu. Da takva knjige ili knjige postoje, bile bi neprocjenjiva i neophodna literatura za kriminologe, psihologe, policajce i agente diljem cijeloga svijeta. Takva knjiga, pogotovo ako ju je napisao netko tko je diplomirao kriminalnu psihologiju, netko tko shvaća važnost takvih informacija i točno zna što treba priložiti, nesumnjivo bi postala neka vrsta svete knjige u neprekidnoj borbi protiv nasilnih grabežljivaca. »Mislim da upravo to radi«, reče Hunter. Od te pomisli uznemiri mu se želudac. »Ubija na sve strane, nasilje u svakom narednom ubojstvu eskalira, iskušava drukčije stvari, drukčije metode... i vodi dnevnik o tome kako se osjeća, posebno o uzbuđenju. Po njegovu mišljenju to je izgovor za ono što radi.« Kennedy nabere čelo i zagleda se u Huntera. »Izgovor?« »Lucien je sociopat, to je nesumnjivo, mi to znamo i on to zna. Razlika je jedino u tome što on to zna već dugo vremena. Rekao nam je to, sjećaš se?« Taylorica kimne. »Počeo je maštati dok je išao u osnovnu školu.« »Tako je, a ja mislim da ga je to saznanje pogodilo. Običan školarac ne mašta o tome kako će ubijati ljude. Možda je zbog toga mislio da mu je oštećen dio mozga, da se zbog toga ne uklapa u društvo. Rekao nam je i to da je odlučio studirati kriminalno ponašanje zato što je htio razumjeti samoga sebe.« »Ali je studij imao suprotni učinak«, reče Kennedy. »Ne, nije«, odvrati Hunter. »Studij je samo još više potaknuo njegovu maštu.

Dao mu je nešto što mu je zvučalo kao uvjerljiv motiv.« »Koja je bolja izlika za počinjenje ogavnih zločina od zavaravanja samoga sebe da to činiš zbog plemenita razloga«, reče Taylorica slijedeći Hunterov tok misli. »Sve uime istraživanja.« »To lažno uvjerenje ublažilo je njegovu unutarnju bol«, doda Hunter. »Tada je mogao započeti s utoljivanjem svoje gladi, jer po njegovu mišljenju, više nije bio sociopat... bio je znanstvenik, istraživač. Svatko se obmanjuje na svoj način, sjećaš se?« Kennedy skrene pogled. »Postoji li još nešto?«, upita Hunter. »Nešto što nam nisi rekao?« Kennedy slegne ramenima i umjesto odgovora napući usne. Priđe stolu, otvori gornju desnu ladicu i izvadi notes. Isti onaj koji mu je ranije u prostoriji za promatranje dao specijalni agent Chris Welch.

Hunter odmah prepozna notes – takve slične su on i agentica Taylor vidjeli u Lucienovu podrumu.

»Nažalost, Roberte, vjerojatno si u pravu«, reče Kennedy. »Jer smo našli ovo.«

58.

Kao da se radi o nečemu čega se već godinama užasava, Hunter uzme notes iz Kennedyevih ruku i otvori ga.

Taylorica stane uz njega.

Na prvoj stranici bio je crtež olovkom. Žensko lice iskrivljeno od agonije.

Hunter skrene pogled s crteža na Kennedya.

Direktor BSU-a mu rukom pokaže da nastavi dalje.

Okrene drugu stranicu. Nikakvog crteža, samo tekst. Odmah prepozna Lucienov rukopis.

Počne čitati: Mislim da je došlo do promjene u mojoj glavi. Ispočetka, nakon svakog ubojstva, preplavio bi me strašan osjećaj krivnje, baš kako sam i očekivao.

Katkada je to trajalo mjesecima. Toliko puta bio sam na rubu da odustanem.

Mnogo puta obećao sam samome sebi da to više nikad neću učiniti. No kako je vrijeme prolazilo i osjećaj polako blijedio, vraćala se želja da to opet učinim. Htio sam da se vrati. Sa svakom žrtvom razdoblje krivnje postajalo je sve kraće i kraće, tako da sam došao do faze kad ga gotovo i nije bilo – trajalo je po dva dana, ako i toliko.

Nema nikakve sumnje da se moj um prilagodio. Želja za ubojstvom sada mi je postala sasvim normalna. Kad izađem van, često se ogledavam naokolo i pogled mi zapne za nekoga u baru, u vlaku, na ulicama... gdje god se nalazio, mislim na to kako bih veoma lako mogao nekoga ubiti. Kako bih ga mogao prisiliti da vrišti.

Koliko mu boli mogu nanijeti prije nego što ga ubijem. A te me misli uzbuđuju više nego ikada prije.

Postaje mi sve teže i teže riješiti se tih misli, no istinu govoreći, i ne želim ih se riješiti. Sada u potpunosti shvaćam da ubijanje uistinu može postati moćna droga. Moćnija od svih koje sam isprobao. I potpuno sam se navukao. Usprkos ovisnosti, shvatio sam da mi je potreban nekakav poticaj da me na kraju gurne preko ruba.

Taj poticaj može biti bilo što – određeni fizički tip koji se uklapa u određeni izgled, način na koji netko govori, na koji me pogleda, način na koji se odijeva, parfem koji nosi, ono što radi, kako se ponaša... bilo što. Ne znam dok ne uočim.

A sinoć sam opet uočio.

Hunter okrene stranicu, ali prestane čitati i pogleda Kennedya. Ruke je zabio duboko u džepove. Činilo se da su mu se u proteklih nekoliko dana obrazi još više objesili, tamni kolobari oko očiju dobili još bolesniji izgled. Nije skidao pogled s notesa u Hunterovim rukama.

Hunter se vrati čitanju: Bilo je kasno. Naručio sam svoj treći dupli viski. Ništa i nikoga nisam tražio.

Samo sam se htio napiti, to je sve. Zapravo sam se htio naliti do besvijesti. Pukom slučajnošću našao sam se Forest Cityu u Mississippiu. Nisam se prijavio ni u kakav motel ni ništa slično. Htio sam se samo naliti, obeznaniti se u svom automobilu vani na parkiralištu i kad se probudim idućeg dana, jednostavno nastaviti dalje.

No stvari se nisu tako odvijale.

Sjedio sam sâm u dnu bara. Nije bilo mnogo mušterija. Barmen je pokušao zapodjenuti prijateljski razgovor, no bio sam prilično otresit pa je brzo shvatio mig.

Dok mi je nalijevao četvrto piće, u bar je ušlo novo lice. Bio je krupan, mnogo krupniji od mene – smjesa mišića i sala. Bio je i viši, najmanje sedam do osam centimetara. Barmen ga je zvao Jed. Kosa mu je bila toliko kratka da sam se pitao zašto je jednostavno svu ne obrije. Ispod brade imao je neravan ožiljak u obliku polumjeseca, očito nastalog kad mu je netko u lice uperio razbijenu bocu. I nos mu je bio više puta slomljen, desno uho izgledalo je malo izobličeno, kao da mu je zalijepljeno za glavu. Nije trebalo previše mozga da se zaključi kako se Jed jako voli upuštati u tuče.

Sjeo je za šank, četiri stolca dalje s moje lijeve strane. Čim je to učinio, dva muškarca za stolovima iza nas ustala su i otišla. Činilo se da Jed nije bio jako popularan.

Zaudarao je na jeftinu cugu i ustajali znoj. »Tome, daj mi to jebeno pivo«, rekao je, otežući malo riječi. Zjenice su mu bile velike poput tanjura, znači da je definitivno bio pun još nečega jačeg od alkohola. »Nemoj, Jed«, rekao je barmen neodlučnim glasom. »Kasno je i sigurno si popio dovoljno za večeras.« Jedovo se buldoško čelo još više nabralo. »Nemoj mi srati da mi je dosta, Tome.« Glas mu se pojačao za nekoliko decibela, pa je još jedan muškarac kriomice klisnuo van. »Ja ću ti reći kad mi je dosta. Daj mi sad to usrano pivo dok ga nisam zabio u tu tvoju malu pičkastu guzicu.« Tom je izvadio bocu iz hladnjaka, skinuo čep i stavio je pred Jeda.

Jed je uzeo bocu i u tri velika gutljaja ispio polovicu.

Nisam bio svjestan da zurim u njega sve dok se nije okrenuo prema meni. »Koji kurac ti gledaš?«, rekao je i odgurnuo bocu sa strane. »Šta si ti, neki pederčina?« Nisam mu odgovorio, ali ni odvratio pogled. »Pitao sam te nešto, pederčino.« Otpio je još jedan veliki gutljaj. »Sviđa ti se ono što vidiš, pederčino?« Podigao je desnu ruku i napeo biceps poput bodybuildera, zatim mi je dobacio poljubac.

Ta vreća govana imenom Jed naprosto me hipnotizirala. »Daj, Jede«, pokušao se umiješati barmen, očito sluteći što slijedi. »Pusti čovjeka na miru. Momak samo želi popiti piće na miru.« Pogledao me s izrazom koji je govorio – »Prikane, molim te, otiđi. Ne želiš ovo, vjeruj mi.« Nisam se pomaknuo. Vjerojatno nisam niti trepnuo. »Začepi, Tome«, rekao je Jed i uperio prst u njega, iako je gledao u mene. »Želim znati zbog čega me ova pederčina toliko voli promatrati. Želiš večeras pojebati jednog pravog muškarca? Je li to na stvari, pederčino? Želiš malo ovoga?« Obim rukama pokazao je svoju ogromnu trbušinu.

Pogledom sam polako prešao po cijelom njegovom tijelu. Činilo se da ga je to još više razbjesnilo. Vilica mu se ukočila od bijesa. Lice mu je još više pocrvenjelo. Prijeteći se uspravio.

I to je bilo to.

To je bio okidač.

Nije se radilo o njegovu odvratnu ponašanju ni smradu ni vrijeđanju, kao ni činjenici da je bio toliko ružan da bi se prestrašio vlastita odraza u ogledalu. Nije se radilo čak ni o tome što me nije pustio da na miru popijem piće. Radilo se o tome što je mislio da mi može pokazati svoju nadmoć, To me je gurnulo preko ruba.

Tada i u tom trenutku znao sam da će Jed te noći umrijeti.

59.

Hunter prestane čitati i pogleda Kennedya.

Iako su slova bila naopako okrenuta, Kennedy je pratio Hunterov pogled i točno znao gdje je prestao čitati. »Nastavi«, reče. »Slijedi preokret.« Nisam se htio suprotstaviti Jedu. Ne tamo. Nisam imao ni najmanju namjeru upustiti se s njim u tuču na javnom mjestu. To bi bilo previše lakomisleno.

Stavio sam trideset dolara na šank za svoje piće, ustao i odmaknuo se nekoliko koraka. »U čemu je problem, pederčino?«, rekao je Jed mašući rukama i zvučeći poput rappera iz geta. »Bojiš se?« Tom je izašao iza pulta i brzo skočio između nas dvojice. »Daj, Jede, nema nikakvog problema. Momak nije rekao ništa i upravo odlazi, zar ne?« Tom je izvio vrat i pogledao me očima punim preklinjanja da se ne uplićem i da odem.

Na kraju sam se trgnuo iz transa, skrenuo pogled na pod i počeo se udaljavati. »Tako je, pederčino, miči odavde svoju pičkastu guzicu dok te nisam pojebao.« Otvorio sam vrata i izašao van u toplu i vlažnu noć.

Nisam imao namjeru nikamo otići. Jednostavno sam sjeo u auto i parkirao na drugoj strani ceste na mračnom mjestu blizu zahrđalog kontejnera za smeće.

Odatle sam imao dobar pogled na ulaz u bar. Čekao sam. Četrdeset šest minuta kasnije, Jed je izašao i teturajući prišao ulubljenom fordovu kamionetu. Trebala mu je skoro cijela minuta dok nije uspio gurnuti ključ u bravu i otvoriti vrata. Nije se odmah odvezao, pa sam na trenutak pomislio da će zaspati unutra, no nije. Upalio je joint i popušio cijelu prokletu cigaretu prije nego što je upalio motor.

Krenuo sam za njim kad je izašao na cestu. Održavao sam razdaljinu, iako nisam morao. Osjetila su mu otupjela. Ne bi primijetio ni da ga slijedi ružičasti slon u zlatnoj baletnoj suknjici.

Krivudao je po cesti, pa me je najviše plašila mogućnost da ga zaustavi murja. Da se to dogodilo, Jed bi proveo noć u zatvoru zbog vožnje pod utjecajem opojnih sredstava i ja bih vjerojatno morao odustati od svega. Na nesreću po Jeda, u Forrest Cityu u okrugu Scott u državi Mississippi te noći nije bilo nijednog policajca na cestama. Živio je u predgrađu u jednokatnoj, prljavoj, staroj i izblijedjeloj plavoj drvenoj kući uz samu cestu. Bez garaže, s kolnim prilazom od zemlje i šljunka, okruženim grmljem i previsokom travom. Parkirao je kamionet uz hrđavu metalnu ogradu koja je okruživala dvorište, zatim popušio još jedan joint prije nego što je napokon odglavinjao u kuću.

Našao sam skrovito mjesto i parkirao, pričekao dvadeset minuta i zatim veoma tiho prišao kući. Ulazna vrata bila su zaključana, ali mi nije trebalo dugo da nađem otvoren prozor. Znao sam da jedan mora biti otvoren. Noć je bila previše vruća i zagušljiva da bi u kući bez klima-uređaja držao sva vrata i prozore zatvorenima.

Unutrašnjost kuće zaudarala je na masnoću, prženi luk, dim cigareta i trulež.

Kuća je bila prljava i u posvemašnjem neredu, no nisam niti očekivao nešto drugo kad sam upoznao Jeda.

Na prstima sam krenuo dalje. Lako sam pronašao spavaću sobu. Morao sam samo slijediti zvuk njegova hrkanja. A hrkao je kao dinosaur koji se tjera. No, odlučio sam da ga neću ubiti na spavanju. To bi bilo previše lako.

Osjetio sam ključanje krvi u žilama kad je moje srce od uzbuđenja promijenilo ritam. Nadbubrežne žlijezde su proradile i počele pumpati punom snagom, počeo sam sliniti kao gladan pas u mesnici. Htio sam što više produžiti taj osjećaj. Nema ničeg uzbudljivijeg od skrivanja u žrtvinoj kući i čekanja pravog trenutka.

U njegovoj kuhinji odabrao sam oštar nož. Na svu sreću, imao sam na raspolaganju velik izbor. Znao sam da će se vreća sala poput Jeda probuditi usred noći i ući u kuhinju po hranu ili otići u kupaonicu da se ispiša. S toliko cuge u sebi, vjerojatnije će otići u kupaonicu. Sakrio sam se iza zavjese za tuš gdje me neće primijetiti dok ne bude prekasno.

Na cipele sam navukao plastične vrećice koje sam našao u kuhinji, polako navukao zavjesu, ušao u prljavu kadu, naslonio se na pločice i čekao. Mogao sam tako ostati satima, u slučaju potrebe.

Od čekanja mi je bridjelo cijelo tijelo, kao da sam svojevoljno uronio u kupku Alka – Seltzera.

Devedeset četiri minute kasnije, Jed je vukući noge ušao u kupaonicu.

Duboko sam udahnuo da se smirim i ne krenem prerano u akciju. Probušio sam mali otvor na plastičnoj zavjesi da ga mogu vidjeti. Zastao je na ulazu, izgledajući izgubljeno.

I tada je stigao pravi trenutak.

60.

Kao da su opčinjeni riječima, Hunter i Taylorica nisu mogli odvojiti poglede od Lucienova notesa. Činilo im se kao da čitaju najveći hit, s jedinom razlikom što je ovdje svaka riječ bila istinita.

Još uvijek pijan i napola snen, okrenuo se prema zastoru tuša i protegnuo svoje ogromne ruke u zrak. Usta su mu postala crna rupa kad je zijevnuo, a ja sam čak i iza zastora mogao osjetiti njegov odvratan dah. Oči su mu bile krvave od popušene trave, alkohola i duboka sna iz kojeg se upravo probudio. Na sebi nije imao ništa osim prljavih bokserica. Skoro sam se nasmijao.

Na trenutak mi se učinilo da pokušava nešto razaznati na zastoru, možda rupu koju sam probušio, nisam bio siguran, ali sam znao da je vrijeme za akciju.

Bio sam toliko napet od adrenalina i uzbuđenja da su mi pokreti bili dvaput brži od uobičajenih, a Jedov mozak i refleksi toliko usporeni od alkohola, droge i nedostatka sna da će reagirati dvostruko sporije. Uz ta dva faktora, Jed me neće vidjeti kad ga zaskočim.

Lijevom rukom odgurnuo sam zastor i istoga časa jurnuo naprijed. Držeći nož u desnoj ruci, mahao sam s lijeve na desnu stranu.

Oštrica ga je zahvatila točno tamo gdje sam htio – po sredini grla. Veoma oštar nož i snaga zamaha bili su dovoljni da usmrte svakoga. Nož je zarezao kroz kožu i mišiće vrata kao da su od rižina papira. Po mlazu arterijske krvi koji je šiknuo visoko u zrak i poprskao moje lice, zastor i zid iza mene, znao sam da sam mu prerezao obje vratne vene. Prerezao sam mu gornji dio dušnika. Načas se zagledao u mene, ali nisam siguran je li me prepoznao i shvatio što se događa.

Nisam mario zna li ili ne. Moje tijelo je zbog počinjenog djela već dostiglo ekstazu. Lijevom rukom zgrabio sam ga za zatiljak i povukao je unatrag, rastvarajući još više smrtonosnu ranu. Uživao sam promatrajući kako mu krv šiklja iz vrata, slijeva se niz njegovo tijelo i pjeni u njegovim ustima. Njegove glasnice uspjele su proizvesti samo prigušeno klokotanje. Držao sam ga u tom položaju sve dok se njegov mahnit pogled nije ukočio. Dok nije prestalo i klokotanje. Dok se njegovo tijelo nije objesilo.

Pao je na pod, a ja sam ostao u kupaonici još sedam minuta, još uvijek opijen prirodnim kemikalijama koji je moj mozak proširio po cijelom tijelu. Nisam osjećao krivnju. Ni kajanje.

Umio sam lice i ruke, a za odjeću se nisam previše brinuo. Spalit ću je čim izađem iz kuće.

Došlo je vrijeme da krenem.

No sudbina je čudna stvar. Dok sam prolazio kratkim hodnikom uz Jedovu sobu, nešto mi je zapelo za oko, pa sam stao. Vrata su bila širom otvorena i tada sam je prvi put ugledao.

Bilo mi je teško zamisliti da golema vreća ljudskih izlučevina poput Jeda ima curu. Znam da mu nije bila supruga jer ni jedno ni drugo nije nosilo vjenčani prsten. Ipak, imao je curu i bila je ovdje, obeznanjena na njegovu krevetu. Začudo, ni izdaleka nije bila krupna ni ružna kao Jed – imala je kratku tamnu kosu, visoke jagodice, fine usne i glatku kožu boje meda. Bila je privlačna, jako privlačna.

Kako je završila s Jedom, za mene će zauvijek ostati misterij.

Stajao sam na vratima i promatrao je neko vrijeme. Još sam uvijek osjećao veliko uzbuđenje što sam Jedu prerezao grkljan. Kako netko pun svoje najdraže droge može tek tako otići kad mu se nudi još nešto?

Osjetio sam kako mi je tijelo opet počelo bridjeti i po drugi put te iste noći pokrenuo se okidač u mojoj glavi. Odlučio sam da se više neću boriti protiv poriva pa sam tiho ušao u sobu i pažljivo legao na krevet do nje. Na plahtama se još osjećala toplina Jedova tijela.

Nisam se pomaknuo naredne dvadeset dvije minute. Samo sam ležao tamo, promatrao njegovu curu kako spava, čekao, udisao miris njezine kose, osjećao toplinu njezina tijela tako blizu moga.

Tada se pomaknula.

Okrenula se i prebacila ruku preko mojih prsa, onako kako to rade parovi u snu. Oči su joj ostale zatvorene. Ruka joj je pala na moje rame i više se nisam mogao suzdržavati. Polako sam primio njezinu ruku, prinio je svojim usnama i počeo ljubiti i lizati njezine prste. Imale su okus po kremi za ruke.

Pretpostavljam da je uživala u ljubljenu i grickanju jer je tiho stenjala i zatim polako preko mene prebacila nogu. Podsvjesno je osjetila da to nije golemo Jedovo tijelo na koje je navikla. Registrirali su to živci u njezinoj nozi, no potrajalo je nekoliko sekundi dok uspavani mozak nije dešifrirao signal. Čim se to dogodilo, namrštila se i prije negoli je otvorila oči.

Sobu je slabo osvjetljavao pun mjesec koji se sada nalazio nisko na nebu, vidljiv kroz otvoreni prozor na istočnom zidu. Polovica lica bila mi je u mraku.

Pretpostavljam da se nisam umio onako dobro kao što sam mislio, jer je upravo u tom trenutku kapljica Jedove krvi kapnula s moje kose na čelo i niz obrvu pala na bijelu jastučnicu. Žena je opet trepnula. Ovaj put nervozno, puna straha. Registriravši da nešto nije u redu i osjetivši opasnost, brzo se probudila. Zabacila je glavu nekoliko centimetara da joj se razbistri vid, a tada se sledila od straha.

Ugledala je stranca u odjeći natopljenoj krvlju kako leži kraj nje na mjestu gdje je trebao ležati njezin dečko. Zurio joj je ravno u oči držeći njezina dva prsta u ustima.

61.

Hunter prestane čitati i zatvori notes.

Osjećajući se nelagodno, specijalna agentica Taylor ustukne korak i dovrši viski u jednom gutljaju. »Gdje su ostali?«, upita Hunter pokazavši glavom na notes. »To je jedini«, odgovori Kennedy. »Svi ostali pronađeni u kući u Murphyu ne sadrže ništa. Nekoliko crteža i skica i to je sve. Ništa slično ovome.« »Ali moraju postojati i drugi.« Hunter je zvučao pomalo zbunjeno. »Jesi li siguran da su provjerili sve knjige i notese koji su nađeni?« »Jesam, siguran sam«, potvrdi Kennedy. »Sigurno ih je držao negdje drugdje ili ih je možda sakrio na različita mjesta. To me ne bi nimalo iznenadilo, a i to morate otkriti u razgovoru s njim.« Hunterov pogled otvrdne.

Kennedy to zamijeti. U njegovu hrapavu glasu koji je zvučao poput kreketanja, zaista se čuo umor. »Slušaj, Roberte, ono što je Lucien učinio ne može se opravdati ničime na ovom svijetu, ali ako si u pravu da je u notese zapisivao sve što je učinio i iskusio, onda je to već učinio i ne može se poništiti. Ukoliko ti notesi zaista postoje, onda bismo ih trebali imati. Prvo, oni su čvrsti dokazi protiv serijskog ubojice koji će nesumnjivo ostati zabilježen u povijesti. Drugo, psihološka i bihevioristička saznanja, shvaćanja koja ćemo iz njih steći, mogu se pokazati kao adut u našoj borbi protiv veoma brutalnih višestrukih počinitelja. I sam to jako dobro znaš, Roberte, i kao policajac i kao psiholog.« Nije mu se mogao suprotstaviti. »U skladištu u Seattleu nema ničega?«, upita Taylorica. »Ničega osim zamrzivača sa zamrznutim dijelovima tijela«, potvrdi Kennedy.

Svi na trenutak razmisle. »Raspitao sam se u šerifovu uredu okruga Scott u Mississippiu«, nastavi Kennedy. »Jed Davis i njegova cura Melanie Rose ubijeni su prije dvadeset jednu godinu i raskomadani u kući u kojoj su živjeli u predgrađu Forest Citya. Našla ih je njezina majka kad je, dva dana nakon ubojstva, svratila i donijela im svoju pitu od jabuka. Nitko nikad nije uhićen.« Zastane radi efekta i udahne zrak. »Prema izvješću mrtvozornika, glava Melanie Rose odsječena je kuhinjskim nožem i ostavljena na blagovaoničkom stolu u dnevnoj sobi. To je bila prva stvar koju je

njezina majka ugledala kroz prozor.« Pogleda Huntera, lica ozbiljna poput srčanog udara. »Roberte, ubio ju je samo zato što je bila kod kuće. Ubio ju je iz čistog zadovoljstva.« Hunter zatvori oči i stisne usne. »Pročitao si ispovijest«, doda Kennedy. »Napisana je dan nakon što ih je raskomadao. Priča i riječi su jasne i koncizne, nisu histerične, čak ni nervozne.

Svi znamo da to ukazuje na potpunu emocionalnu odvojenost. Kao što si rekao, njegove ispovijesti su poput studije o tome što se događa u glavi opakog ubojice – što misli, kako se osjeća, što ga potiče – prije, za vrijeme i nakon svakog ubojstva. Reci da sam sebičan, ali želim imati ta saznanja. Potrebna su nam ta saznanja. Postoje li te knjige, ja ih želim imati.« Hunter priđe prozoru i pogleda van. Noć i oblaci zamračili su nebo, ali je zbog njih jasnije vidio stvari, shvatio nešto što dosad još nije. I prokleo samoga sebe što to nije ranije vidio. »Mislim da ćeš ih i dobiti, Adriane«, reče. »Jer Lucien želi da ih dobiješ.« Taylorica se namršti, Kennedy ga sumnjičavo pogleda. »Što misliš time reći?« »Sve je ovo isplanirano«, odvrati Hunter.

Taylorica i Kennedy se još više zbune. »Što je isplanirano?«, upita Taylorica. »Da bude uhvaćen.« Okrene se prema njima. »Pa, možda ne još. Možda bi Lucien volio još neko vrijeme nastaviti s onim što je radio. Nikako nije mogao predvidjeti nesreću koja se dogodila u Wyomingu i koja nas je dovela do njega, ali mislim da je oduvijek računao na to da će jednoga dana biti uhvaćen.« Kennedyu je trebalo samo nekoliko sekundi da ga shvati. »Jer koja je svrha pisati enciklopediju o ubijanju i biheviorističkoj motivaciji ako je nikad nitko neće pročitati... ili proučavati, je li tako?« Hunter se šutke složi.

I Taylorica je razmislila, no nije bila toliko uvjerena. »Da, ali zašto bi želio biti uhvaćen? Mogao je samo srediti da se knjige pošalju FBI-u ili ih poslati anonimno ili nešto slično.« »Ne bi imale isti učinak«, reče Hunter. »Robert je u pravu«, podupre ga Kennedy. »Same bilješke ne bi imale istu ‘težinu’ da nismo uhvatili počinitelja. Trebalo bi nam mnogo više vremena da sve povežemo i zaključimo jer ne bismo znali jesu li bilješke prijevara ili ne. A s Lucienom u pritvoru... razgovorima s njim, njegovim uputama kako da dođemo do ostataka tijela njegovih žrtava... sve to notesima daje vjerodostojnost.« Zastane kad se napokon pojavi još jedna spoznaja. Pogleda Huntera. »I zato je tražio tebe.« Hunter udahne i kimne.

»Zato što ti daješ još veću vjerodostojnost Lucienovu karakteru«, reče Kennedy. »Zajedno ste pohađali koledž. Bili ste cimeri. Najbolji prijatelji. Ti znaš koliko je inteligentan i možeš to potvrditi.« Priđe svome stolu. »Kladim se da je računao na to da ćeš se sjetiti razgovora o ideji pisanja ‘enciklopedije ubijanja’.

Znao je da ćeš se sjetiti Susan Richards. Roberte, oduvijek si bio glavni dio njegova plana.« »Sad kad je njegova vjerodostojnost i više nego ustanovljena«, prekine ga Taylorica, »zašto ga jednostavno ne pitaš za te notese? Ako si u pravu, a njegova je zamisao otpočetka bila da Biro dobije te knjige, rado će ti dati tu informaciju.« »Ne, neće«, reče Hunter. »Ne još.« »Zašto?« »Jer još nije završio.«

62.

Hunter je na mahove uspio odspavati samo tri i pol sata. Probudio se u 5:00.

Do 6:30 otrčao je svojih osam kilometara, a u 7:30 on i Taylorica već su bili na petom katu ispod zemlje.

Jednako kao i prethodnog dana, Lucien je sjedio na rubu kreveta i mirno ih čekao, desne noge prebačene preko lijeve i ruku sklopljenih na krilu.

Sinoć su se Taylorica, Hunter i Kennedy složili da u ovom trenutku ne bi bila dobra strategija navaliti na Luciena da govori o svojim notesima ukoliko su uopće postojali. Još uvijek su im prioritet bili ostaci žrtava. »Baš sam se pitao hoćeš li još uvijek biti ovdje, Roberte«, reče Lucien kad su njegovi ispitivači zauzeli svoja mjesta. »Mislio sam da ćeš htjeli sam pogledati Susanine ostatke. Mislio sam da ćeš u ovom trenutku biti na pola puta do Nevade da posjetiš njezine roditelje.« Zagleda se u Hunterovo lice, ali ne otkrije ništa. »Našli ste je, zar ne?« Pitanje je zvučalo bezbrižno. »Da, našli smo je«, potvrdi Taylorica. »Ah, da«, reče Lucien kao da se upravo nečega sjetio. »Testovi i testovi. Ali ti, Roberte, znaš da je to ona, zar ne?« Nikakve reakcije. »No FBI ne želi mrdnuti dok ne dobije potvrdu laboratorija. To je protokol.

Bilo bi nepromišljeno i potencijalno veoma štetno za obje strane kontaktirati njezine roditelje bez stopostotne potvrde da se radi o njezinim ostacima. Posve razumljivo.« »Lucien, jesu li u blizini kuće u La Hondi zakopane još neke žrtve?«, upita Hunter.

Lucien se nasmiješi. »Razmišljao sam o tome. Lokacija je izvanredna.

Daleko od svega. Nema susjeda. Nitko te ne može špijunirati.« Odmahne glavom. »Ali nisu. Susan je jedina u La Hondi. Roberte, ovo je velika zemlja. Nije teško naći slična mjesta. Bilo kako bilo, nakon Susan trebalo mi je dugo vremena da se sredim.« Lupkao je člancima prstiju jedne ruke o drugu. »Svi smo čuli i čitali o razdobljima ‘zatišja’ između serijskih ubojstava, no mogu vam reći da... da mogu biti vraški teška.« Hunter nije bio osobito zainteresiran slušati Lucienovu priču o tome kako se osjećao. Znao je da će Lucien otezati svaki razgovor koliko god bude mogao, ali je ipak htio od njega dobiti željene informacije. »Dakle, Lucien, reci nam ime i lokaciju naredne žrtve.«

Lucien nastavi kao da ga nije čuo. »Danima, tjednima i mjesecima nakon Susan, kako se izlizalo djelovanje ‘droge ubijanja’« – u zraku prstima napravi navodnike – »bio sam sto posto siguran da to više nikad neću učiniti. No vrijeme je prolazilo i porivi su me opet počeli obuzimati. Bili su snažniji, zahtjevniji. Nedostajao mi je onaj transcendentalni osjećaj. Nedostajao mi je osjećaj moći koji sam iskusio te noći sa Susan. Znao sam da mi tijelo i um umiru za tim da ga opet osjete.« »Koliko je to trajalo?«, upita Taylorica. »Razdoblje ‘zatišja’? Koliko je prošlo između Susanina ubojstva i druge žrtve?« »Sedamsto devet dana.« Nije morao razmišljati o odgovoru. Broj je bio urezan u njegov mozak. Svaki detalj svega onoga što je učinio bio je urezan u njegov mozak. »Bio sam na Yaleu«, nastavi. »Zvala se Karen Simpson.« Hunter se namršti.

Lucien ga pogleda i kimne. »Tako je, Roberte, Karen je stvarno postojala.

Sa svim onim tetovažama, piercingom na usni i nosu, lijevim uhom dužim za centimetar, frizurom i šiškama u stilu Bettie Page... Upoznao sam je na Yaleu, kako sam ti već rekao, ali nešto sam slagao. Nikad nije bila ovisnica. To sam izmislio jer se uklapalo u priču koju sam ti htio ispričati prije par dana. To sam usput naučio. Namjeravaš li lagati, iskoristi što više istinitih činjenica – stvarne ljude, imena, opise, lokacije, vrijeme i drugo. Tako ćeš lakše zapamtiti, pa budeš li morao kasnije opet ponoviti svoju priču, smanjuješ šanse da te uhvate u laži.« Hunter je znao tu teoriju. »Kao što sam ti prije rekao, Karen je bila jako draga žena. I ona je radila na doktoratu iz psihologije. Znali smo zajedno učiti. Zapravo...« Glupavo se nasmiješi kao da govori: Znam nešto što ti ne znaš. »Oboje ste je već upoznali.« Izazovno ih pogleda. »Ostale uokvirene tetovaže dolje u podrumu«, reče Hunter. »Tako je, Roberte«, složi se Lucien. »Ždralovi.« Na jednoj od uokvirenih komada ljudske kože u Lucienovu podrumu bila su tetovirana dva ždrala. Tetovaža je preuzeta sa slike Ždralovi na snježnom boru, slikara Katsushike Hokusaia. »Imala je tu tetovažu na desnoj nadlaktici«, reče Lucien. »Iako je Karen bila tek moja druga žrtva, odlučio sam se upustiti u pustolovinu.«

63.

Zbog nečega u načinu na koju je izrekao posljednje riječi, činilo se kao da se zrak zaledio, kao da je cijelo ovo vrijeme vrag čekao iza ugla i sada se sprema obznaniti svoju prisutnost. »Kao što sam rekao«, nastavi Lucien, »porivi su se počeli vraćati nekoliko mjeseci nakon što sam otišao sa Stanforda, no nisu bili toliko neizdrživi kao kasnije. Isprva sam mislio da ih mogu kontrolirati. Mislio sam da ću iz lako zauzdati, no bio sam u krivu, kako to na kraju otkrije svaki višestruki ubojica.« Objema rukama počeše se po zatiljku i istovremeno zatvori oči i zabaci glavu. Ispusti zrak nakon nekoliko nijemih sekundi. »Ovaj put je bilo drukčije. Kao što sam već rekao, na Susan nikad nisam gledao kao na potencijalnu žrtvu sve do noći kad se sve dogodilo. Ovaj put sam znao da će Karen postati žrtva. Znao sam to od dana kad sam je upoznao.« »Što te navelo na tu odluku?«, upita Taylorica. »Zbog čega si odabrao Karen?« Iskrivi lice u impresioniran izraz. »Jako dobro pitanje, agentice Taylor. Čini se da si počela učiti.« Tetovaže, pomisli Hunter. Čak i ako Karen nije fizički sličila Susan, tetovaže su ga podsjetile na nju. A kao što je priznao, htio je opet osjetiti onaj opojan osjećaj. Nova žrtva s velikim tetovažama značila je da će joj moći djelomično oderati kožu, jednako kao što je napravio i Susan. Ponavljanjem istih metoda, istog M.O.6, većina počinitelja vjeruje da će doživjeti iste osjećaje i opojnost kao u prethodnim ubojstvima.

Lucien je izgledao kao da prvi put razmišlja o stvarnim razlozima zbog kojih je odabrao Karen. »Pretpostavljam da su njezine tetovaže bile prva stvar koja me privukla.« Hunter niti ne trepne. »Morate imati na umu da velike tetovaže u boji nisu bile toliko popularne prije dvadeset tri godine kao što su sada«, reče Lucien. »Pogotovo na ženama.

Podsjetile su me na Susan.« Riječi su bile suhe kao prah. Činilo se da su isisale svu vlagu iz zraka. »Počeo sam sanjati o njima. Počeo sam maštati kako skidam te crteže s Karenina tijela jednako kao što sam to napravio Susan. I tada sam shvatio da se još jedna teorija pokazala istinitom.« 6

Modus operandi, način izvršenja

Kimne Hunteru kao da su se njih dvojica u to davno vrijeme okladila koja će se teorija pokazati istinitom, a koja lažnom. »Moj um se podsvjesno vratio istom M.O.-u koji sam primijenio na Susan, a svi znamo razlog, zar ne ? Iako to nije bilo ni blizu savršenoga, znao sam da ću se ugodnije osjećati ako koristim isti M.O. kao prije i znao sam da će upaliti.

Poznavanje, agentice Taylor. Zato višestruki ubojice rijetko kada mijenjaju svoj M.O.« Pokaže na njezin notes. »Možeš to zapisati ako želiš.« Ustane, natoči čašu vode na umivaoniku i vrati se na rub kreveta. »No odlučio sam da se neću voditi lagodnošću. Nije mi trebalo nešto što sam već učinio. To nije bio dio plana koji sam imao u glavi. I zato sam počeo razmišljati što bih mogao promijeniti. Čak i prije nego što sam upoznao Karen, znao sam da ću to opet napraviti. Više nisam nimalo sumnjao. Porivi su postali presnažni da im se oduprem. Znao sam da je to samo pitanje vremena i pronalaženja odgovarajuće žrtve. I tako sam počeo potragu za novim skrovitim mjestom.« »Gdje je ona?«, upita Hunter. »Oh, ona je još uvijek u Connecticutu«, odvrati. »Zapravo, nedaleko New Havena i Yalea.« Činilo se da iz njega zrači nezemaljski osjećaj, poput neke vrste kobne spokojnosti koje bi se svatko prestravio. »Gdje točno?«, ustraje Hunter.

Lucien je oklijevao, više radi efekta nego ičega drugoga. Odmahivao je glavom kao da nije posve siguran. »Reći ću ti, ali ću te najprije nešto pitati.« Taylorica je pomno promatrala Luciena. Nikad neće zaboraviti opaki osmijeh koji im je dobacio. »Znaš li što je LIN naboj?«

64.

Lucien je upoznao Karen Simpson odmah na početku druge godine na Yaleu.

Karen je upravo preselila iz nekog mjesta u Engleskoj i još se uvijek kućila. Nikad neće zaboraviti kad ju je prvi put ugledao... ne, čuo. Najprije mu je to privuklo pažnju, njezin glas... njezin britanski naglasak.

Na kraju prilično dosadna predavanja o istražnoj psihologiji i prestupničkom ponašanju, Karen je podigla ruku da postavi pitanje. Lucien je već pokupio svoje knjige i spremao se otići, kad ga je zaustavio njezin glas. Sviđalo mu se nešto u njezinu smirenu i bezbrižnu načinu na koji je izgovarala svaku riječ. Njezine rečenice sadržavale su dražestan ritam koji je opijao sluh. A način na koji je sve to skupa bilo upakirano u neodoljiv britanski naglasak, bio je samo šlag na torti.

Potražio ju je pogledom i ugledao skroz na kraju predavaonice, gotovo skrivenu među ostalim studentima. Nije bila viša od metar pedeset pet, nagađao je. Koraknuo je ustranu da je može bolje vidjeti. Šminka joj je izgledala drukčije od ostalih – teža, gotovo gotska. Nosila je crnu majicu s natpisom »The Cure« i fotografijom nekog muškarca raskuštrane tamne kose, očiju uokvirenih debelom crnom crtom te loše nanesenim ružem na usnama.

No ono što mu je najviše privuklo pažnju bila je velika tetovaža u boji na njezinoj desnoj nadlaktici. Čim ju je ugledao zastao mu je dah. Odjednom se sjetio Susan i prizora one noći prije nešto više od dvije godine. Prizora kako joj pažljivo reže kožu na ruci. Od te mu je uspomene počelo snažno bubnjati u glavi, onako kako već dugo nije osjetio. Istog je časa osjetio ošamućenost te gotovo izgubio ravnotežu. Što je to?, pomislio je dok se pokušavao sabrati i škiljeći razaznati tetovažu.

Kao da su dvije velike ptice, ali s mjesta na kojem je stajao nije mogao biti posve siguran. Bio je siguran samo u to da Karen Simpson nikad neće diplomirati na Yaleu. Njezina će sudbina biti mnogo, mnogo drukčija.

Nije mu trebalo dugo da se sprijatelji s njom. Zapravo, dogodilo se to kasnije istoga dana. Narednih nekoliko sati izdaleka ju je slijedio po kampusu, sve dok mu se sredinom poslijepodneva nije ukazala savršena prilika. Karen je izašla iz zgrade psihijatrijske bolnice, južno od starog kampusa. Zastala je i tražila nešto u svom ruksaku. Kopala je po njemu otprilike dvije minute i zatim odustala.

Ispustila je glasan očajnički uzdah i pogledala oko sebe, izgledajući pomalo izgubljeno. »Sve je u redu?«, upitao je Lucien, uočivši priliku i plaho joj prišavši. Na licu je imao ljubazan i nedužan izraz.

Karen se sramežljivo nasmiješila. »Da, sve je u redu. Čini se da sam izgubila mapu kampusa, što baš i nije najbolja stvar kad tek stigneš na ovako velik kampus.« Sveučilište Yale prostire se na više od 837 rali i ima više od 11 000 studenata. »Istina«, složio se i suosjećajno nasmiješio. »No možda ti se posrećilo. Čekaj čas«, rekao je i podigao prst, zatim zavukao ruku u svoj ruksak. »Evo je. Znao sam da je negdje ovdje. Uzmi ovu.« Pružio joj je novu mapu kampusa. »Oh!« Oči su joj zasjale od iznenađenja. »Siguran si?« »Naravno. Ja sam se već prilično dobro upoznao s ovim mjestom. Samo što nikad ne čistim ruksak. Mapa je unutra već neko vrijeme.« Slegnuo je ramenima u stilu »Što se može?«. »Dakle, kamo sad moraš ići?« »Pokušavam naći groblje Grove Street.« Britanski izgovor riječi groblje izmamio je novi osmijeh na njegove usne. »Joj, pješke je to dosta daleko.« Pokazao je na jug. »Mogu li te pitati zašto želiš ići na groblje?« »Ne, ne. Ne želim na groblje. To mi je samo orijentir. Moram do zgrade laboratorija Dunham, a sjećam se da se nalazi preko puta groblja.« Kimnuo je. »Da, tako je, ali znaš što? I ja idem u tom smjeru. Mogu te otpratiti tamo ako želiš.« »Siguran si?« »Naravno. Idem u Becton Center koji je nasuprot Dunhama.« »O, to je stvarno vraška sreća«, rekla je i prebacila ruksak preko desnog ramena. »Pa, ako ti to stvarno nije gnjavaža, može. Puno ti hvala.« Potom se zamišljena izraza zagledao u nju. »Čekaj malo.« Uperio je u nju prst. »Ti si jutros bila na predavanju iz istražne psihologije i prestupničkog ponašanja, zar ne?« Ova gluma mogla mu je priskrbiti mjesto na studiju glume.

Na njezinu licu pojavi se iznenađenje. »Da, bila sam. I ti si bio tamo?« »Da, sjedio sam skroz straga. Radim na doktoratu iz psihologije.« Još veće iznenađenje na licu. »I ja isto. Upravo sam se prebacila s Sveučilišnog koledža u Londonu.« »Oho, London? Oduvijek sam htio u London.« Ispružio je ruku. »Usput, ja sam Lucien.« I tako su postali prijatelji.

Već tada je znao da će opet ubiti. Prije otprilike osam mjeseci počeo je maštati o tome kako će to učiniti, a što je više razmišljao, to je teže kontrolirao poriv. Kad je upoznao Karen Simpson preplavilo ga je neizmjerno olakšanje, kao da je pronašao davno izgubljeni komadić slagalice koji mu mjesecima nije dao mira.

Doduše, nije htio pretjerivati. Znao je da će ih ostali viđati zajedno, pa nije htio da izgleda kao da joj je najbolji prijatelj ili da su u ljubavnoj vezi. Kad netko nestane, takvima policija najprije pokuca na vrata. Ne, pobrinuo se da izgleda kao da je tek jedan od studenata iz kruga Kareninih prijatelja. Ili još bolje, tek poznanik.

Na planiranje je potrošio daljnjih šest mjeseci. Od toga četiri u traženju skrovitog mjesta na koje bi mogao odvesti Karen i neometano provesti svoj naum.

Na kraju je pronašao napuštenu straćaru duboko u šumi uz jezero Saltonstall, sličnu onoj u La Hondi. Jedno je zasigurno znao: oderat će joj kožu dok bude živa.

One noći sa Susan osjetio je najveći ushit dok joj je skidao kožu. To je značilo da će morati držati Karen u zatočeništvu najmanje nekoliko sati.

No htio je i eksperimentirati. Nije htio zadaviti Karen kao što je zadavio Susan. Htio je nešto novo, nešto drukčije. Sinulo mu je jednoga jutra kad mu je prijatelj koji je studirao molekularnu, staničnu i razvojnu biologiju na Yaleu pričao o eksperimentu koji je krenuo po zlu u laboratoriju Pierce. Dok mu je opisivao što se dogodilo, osjetio je ključanje krvi u žilama. Sad je točno znao na koji će način Karen umrijeti.

65.

Sredinom svibnja sveučilište Yale prestaje s radom i počinju ljetni praznici.

Lucien je već željno čekao, planirao neko vrijeme i izvrsno odigrao karte.

U travnju je upitao Karen namjerava li se na ljetnim praznicima vratiti u Englesku. »Ti to mene zezaš?«, odvratila je. »Ljeto u Engleskoj je poput sredine proljeća ovdje. Već se dugo veselim što ću ljeto provesti u Sjedinjenim Državama.« »Ostat ćeš ovdje u blizini?« »Ne, mislim da neću. Htjela bih najprije otputovati u New York. Znaš, oduvijek sam htjela vidjeti New York, Broadway i ostalo. Možda ću staviti i novu tetovažu. Tamo imaju izvrsne majstore tetoviranja. Nakon toga mogla bih otputovati dolje do Floride i obale. Provesti nekoliko dana na plaži. Ne zovu je uzalud sunčanom državom«, nasmiješila se. »Planiraš sama na putovanje?« To je bilo njegovo ključno pitanje.

Slegnula je ramenima. »Najvjerojatnije.« Upitno ga je pogledala. »Ali bih mogla sa suputnikom. Što kažeš, Lucien? Bilo bi zabavno... New York, zatim obala?« Uočio je priliku, ali je iskrivio lice i odbio, rekavši joj da već ima isplanirano ljeto – nekoliko ljetnih zaposlenja. Kad bi pristao, znao je da bi Karen rekla nekome da će zajedno otputovati – prijateljici, profesoru, roditeljima, bilo kome.

Kad se ne bi vratila s putovanja zajedno s njim, njegovo ime našlo bi se na vrhu policijskog popisa sumnjivih osoba. S druge strane, ukoliko Karen nestane na putovanju na koje se sama uputila, pitanja će se početi postavljati mnogo kasnije.

Mnogi će jednostavno pretpostaviti da je nakon godine dana odustala od Yalea i vratila se u Englesku. Uzbuna će se vjerojatno podići tek kad se njezini roditelji zabrinu zbog čega im se ne javlja.

Sreli su se još jednom, pet dana prije ljetnih praznika. Tada mu je rekla da za četiri dana namjerava otputovati u New York i Floridu. Tako je dobio tri dana za pripremu. No on je u protekla dva mjeseca sve pomno isplanirao. Skoro sve je bilo spremno. Nedostajalo mu je još samo nekoliko kanistara kemikalije, ali je točno znao gdje će ih nabaviti.

Svratio je u njezin privremeni stan dan prije nego što je trebala otputovati u New York. Plan je bio jednostavan. Pozvat će je da tog jutra ode s njim na piknik do jezera Saltonstall i reći da će se vratiti prije večeri. Ako iz nekoga razloga ne

bude mogla otići na piknik, pozvat će je na brzinsko oproštajno piće kasnije te večeri. Bio je siguran da će pristati. Bilo kako bilo, cilj je bio isti – biti nasamo s njom, bilo daleko na pikniku ili u njegovu automobilu.

Karen je prihvatila poziv na piknik.

Krenuli su oko 11 sati. Vozio je umjerenom brzinom nešto kraće od dvadeset pet minuta do odabranog osamljenog mjesta uz jezero. Ovaj put nije savladao žrtvu u automobilu. Nikakva iznenadna napada. Nikakve igle zabijene u vrat.

Zaista je sve pripremio za piknik: sendviče, salatu, voće, krafne, čokoladu, pivo i šampanjac. Jeli su, pili i smijali se kao najbolji prijatelji. Tek je u njezinu zadnju čašu šampanjca stavio dovoljno sedativa da najmanje sat vremena spava dubokim snom bez snova.

Droga je počela djelovati za manje od pet minuta.

Kad je Karen opet otvorila oči, više nisu bili u prirodi, više nije bilo piknika.

Budila se veoma polako i najprije primijetila strašnu glavobolju, toliku da joj se činilo kao da joj neka divlja životinja pandžama grebe po mozgu.

Zbog bolova i slabog svjetla trebale su joj cijele četiri minute da izoštri pogled. Tada je pokušala shvatiti gdje se nalazi. Sjedila je u mračnoj, zagušljivoj i prljavoj prostoriji. Činilo se da su zidovi od obična drva. poput šupe za alat u nečijem stražnjem vrtu. No nešto joj je govorilo da nije u ničijem vrtu. Bila je negdje drugdje. Negdje gdje je nitko neće pronaći... na mjestu gdje nitko neće čuti njezino vrištanje. I čim joj je to sinulo, pokušala je upravo to – vrištati. A tada je shvatila da joj se usne ne miču. Ni čeljust. Panika je obuzela cijelo njezino tijelo.

Pokušala je pogledati naokolo. Ni vrat joj se nije micao.

O, Isuse!

Pokušala je pomaknuti prste.

Ništa.

Ruke.

Ništa.

Stopala i prste na nogama.

Ništa.

Noge i ruke.

Ništa.

Mogla je micati samo očima.

Pogledala je svoje tijelo i vidjela da sjedi na nekakvoj jeftinoj metalnoj stolici. Ruke su joj slobodno visjele sa strane stolice.

Na trenutak je pomislila da sanja, da će se uskoro probuditi u svom krevetu, da će se tada nasmijati i čuditi zbog čega je njezin mozak stvorio te mučne prizore, no tada je opazila kretanje u mraku sa svoje desne strane. Strah koji joj se širio iz utrobe govorio joj je da ovo nije san.

Pogledala je u tom smjeru.

»Dobrodošla, pospanko«, rekao je Lucien izlazeći iz mraka.

Trebalo joj je nekoliko trenutaka da zamijeti kako je na njemu sve drukčije, počevši od odjeće koju je nosio – dugo plastično prozirno odijelo nalik na laboratorijsko. I tenisice je prekrio plavim plastičnim nazuvcima.

Smiješio joj se.

Htjela je nešto reći, no jezik joj je otežao i natekao. Iz grla joj je izašao samo nerazumljiv zvuk. »Nažalost, nećeš moći mnogo govoriti«, objasnio joj je. »Vidiš, Karen, ubrizgao sam ti lijek na bazi sukcinilkolina.« U njezin očima bljesnuo je strah.

Sukcinilkolin je neuromuskularni blokator. Blokira prijenos živčanih impulsa u neuromuskularne ploče, uzrokujući paralizu određenih mišića. U Kareninu slučaju, mišića cijeloga tijela. Doduše, živčani sustav ostaje netaknut.

Svejedno će moći sve osjetiti.

Pogledao je na sat. »Još ćeš neko vrijeme provesti u tom stanju.« Prišao joj je bliže. »Znaš, nisam neki veliki obožavatelj tetovaža. Ne znam jesam li ti to prije rekao, ali moram priznati da je jako lijep crtež koji imaš na desnoj podlaktici.

Japanski, zar ne?« Čim je to rekao, izvukao je desnu ruku iza leđa, metalna oštrica bljesnula je na slabom svjetlu.

U njezinim očima više nije bilo dovoljno mjesta za strah. Iz njih su se počele slijevati suze, iz grla dopirati nerazumljivi zvukovi.

Još joj se više približio. »Paralizirao sam te samo iz jednoga razloga«, rekao je. »Ne bih htio da se migoljiš i sjebeš mi ovo. Ovo je jako delikatan posao.« Pogledao je oštricu – kirurški skalpel oštar poput lasera. »Ovo će malo boljeti.« Suze su se bez prestanka slijevale niz njezine obraze. »No za tebe je dobra vijest što sam ovo već radio.«

66.

Pokušala se pomaknuti. Pokušala je skupiti svu snagu u sebi, svu snagu volje, no jednostavno nije bilo dovoljno. Tijelo nije htjelo reagirati, bez obzira koliko silno željela. Pokušala je vrištati, govoriti, preklinjati, no i dalje je imala osjećaj da u ustima umjesto jezika ima velikog dlakavog moljca.

Polako i vješto probio joj je skalpelom kožu na vrhu lopatice. Pojavila se prva kaplja krvi, pa je uzeo gazu i obrisao je. Polako je nastavljao dalje rezati i pažljivo skidati kožu s njezine ruke.

Sjedila je na stolici, paraliza je zahvatila i glavu. Klonula je dolje, malo udesno, bradom je gotovo dodirivala prsa. Namjerno ju je stavio u taj položaj.

Kad droga počne djelovati, znao je da neće moći pomicati vrat, samo oči. Htio je da i ona može promatrati.

I promatrala je.

Kad joj se približio, pogledala je udesno i vidjela kako joj skalpel probija kožu, kako krvari, no bila je toliko prestrašena da nije osjetila ništa. Prošlo je nekoliko sekundi dok nije osjetila oštru i duboku bol. Ispuštala je životinjske grlene glasove koji su dopirali iz dubine njezina bića.

Skidanje kože i neizmjeran Karenin strah ispunili su ga nevjerojatnim i neobjašnjivim užitkom. Mnogo boljim od bilo kakve droge.

Cijeli postupak nije dugo trajao. Na kraju se našao na samom nebu, nafiksan kemikalijama koje je njegov mozak ispuštao u krvotok. Mogao je mnogo prije završiti sa skidanjem kože, ali se Karen onesvijestila nakon samo nekoliko minuta. Htio je da bude pri svijesti, želio je njezinu paniku, pa je prekinuo dok se nije osvijestila i zatim je opet nastavio. Potrajalo je.

Kad je napokon završio, pričekao je da se Karen opet osvijesti i zatim podigao krvavi komad kože s tetovažom i pokazao joj ga.

Unutarnji organi joj nisu bili paralizirani, pa kad je ugledala ono što je prije bilo na njezinoj nadlaktici, sadržaj želuca podigao se u jednjak. Povratila je po sebi. »Ne brini, Karen«, rekao je i počeo je čistiti.

Zadrhtala je pod njegovim dodirom. »Samo sam tu tetovažu htio od tebe. Neću dirnuti nijednu drugu.« Imala je pet tetovaža. »Ali imam jedno iznenađenje za tebe.« Uspravio se i nestao u tami.

Čula je prigušeno struganje metala, kao da vuče metalnu bačvu piva po podu.

Kad se pojavio, ugledala je što vuče. To nije bila bačva piva. Vukao je dva metalna spremnika, veoma slična velikim bocama kisika kakve imaju u bolnicama. No nekako je znala da u njima nije kisik.

Za vrh svakog spremnika bilo je pričvršćeno crijevo. Oba spremnika postavio je oko metar i pol od njezine stolice i zatim nestao u mraku. Pojavio se nekoliko trenutaka kasnije noseći preinačeni teleskopski stalak za mikrofon.

Razlikovao se od običnog jedino po tome što je na vrhu imao dva kraka.

Postavio je stalak između nje i spremnika, zatim namjestio krakove – jednoga gore, drugoga dolje. Gornji joj je bio usmjeren u prsa, donji u struk.

Užasnutim pogledom pratila je svaki njegov pokret. Gotovo je mogao osjetiti kako joj dršću unutarnji organi.

Crijeva sa spremnika spojio je s mlaznicama uperenima u nju. »Karen, imam jedno pitanje.« Nije mogla ništa drugo osim zuriti u njega. »Jesi li ikad čula za LIN naboj?« Okrenuo je oba spremnika da na njima može vidjeti natpis. Pročitala je. Kad je shvatila što se nalazi unutra, srce joj se sledilo.

67.

Taylorica se namršti na Lucienovo pitanje, no Hunter je točno znao o čemu govori.

LN2, LIN ili LN poznate su kratice za tekući dušik. LIN naboj je tekući dušik ohlađen na veoma nisku temperaturu. Zove se LIN naboj jer je vojska od njega napravila granate i druga eksplozivna sredstva koja se uz pomoć magneta mogu postaviti na različita mjesta, poput vrata, prolaza, mostova i slično. Glavna im je svrha smrzavanje svih materijala – slitina, metala, drva, plastike – nakon čega postaju veoma krti i lako lomljivi. A kad dođe u doticaj s ljudskom kožom, tada nastaje pravi problem.

Granata s nabojem tekućeg dušika razlikuje se od svih ostalih granata.

Njezino punjenje ne mora probiti niti zarezati kožu žrtve da bi ubila.

Njezina učinkovitost temelji se na specijalnim kemijskim svojstvima tvari koje u izobilju ima na Zemlji – vodi.

Voda je jedina prirodna tvar na planetu koja se hlađenjem širi. Ljudsko tijelo izloženu mlazu veoma ohlađenog tekućeg dušika vrlo brzo se hladi. Krvne stanice istog se časa smrzavaju. Do toga dolazi jer su sastavljene od približno 70% vode koja se pod djelovanjem tekućeg dušika počne veoma, veoma brzi širiti.

Posljedica naglog širenja tih vodenih molekula u krvotoku je krvarenje. Osoba krvari iz cijelog tijela – očiju, ušiju, usta, nosa, nokata, spolnih organa, kože.

Zbog velike hladnoće naboja, širenje molekula ne prestaje. Na kraju dolazi do rasprskavanja svake pojedine stanice u ljudskom tijelu. Veoma bolna smrt i užasan prizor.

Lucien Taylorici ukratko opiše cijeli proces. »Reći ću vam nešto«, reče Taylorici i Hunteru. »Ono što se dogodilo kad sam zalio njezino tijelo tekućim dušikom bilo je vraški jezivo, čak i meni.

Izgledalo je kao da je sve u njoj eksplodiralo, a sva ona krv izlijevala se kroz...« Duboko udahne, počeše se po bradi i pogleda svoju pustu ćeliju. »Zapravo kroz sve. Četiri dana ribao sam i dezinficirao tu straćaru da divlje životinje ne bi navalile kad odem.« Ušuti. »Prijatelj s Yalea pričao mi je kako su u laboratoriju izveli taj eksperiment na živoj žabi. Kad mi je rekao što se dogodilo, pokušavao sam zamisliti što bi se dogodilo s ljudskim tijelom. No čak ni moja bujna mašta nije bila dorasla stvarnosti.« Ako su Hunter i Taylorica imalo sumnjali da pred sobom imaju čisto zlo, u posljednjih nekoliko minuta te su sumnje potpuno nestale. Nijedno od njih više nije željelo slušati detalje.

»Lokacija, Lucien?«, upita Hunter smirenim i razboritim glasom. »Jesi li je zakopao negdje oko jezera Saltonstall?« Lucien prijeđe prstom po utoru oko jednog od betonskih blokova na lijevom zidu. »Jesam. I imam jedno iznenađenje za tebe. Nakon Karen, još sam četiri puta posjetio to mjesto, ako znaš što time mislim reći.« Naškubi usne kao da govori: »A što mogu?«, zatim bezbrižno slegne ramenima. »Jako dobro mjesto, veoma skrovito.« »Govoriš li to da ćemo tamo umjesto jednog naći pet tijela?«, upita Taylorica.

Lucien produži neizvjesnost za nekoliko trenutaka, zatim kimne. »Aha. Želite njihova imena?« Taylorica ga bijesno pogleda.

Lucien se nasmije. »Naravno da želite.« Zatvori oči i duboko udahne, kao da mu je za podsjećanje potreban dodatni kisik. Kad ih je opet otvorio, izgledale su mrtvo, bezosjećajno. Započne. »Emily Evans, stara trideset tri godine, iz New York Citya. Owen Miller, star dvadeset šest godina, iz Clevelanda, Ohio. Rafaela Gomez, stara trideset devet godina, iz Lancastera, Pennsylvania. I Leslie Jenkins, dvadeset dvije godine, iz Toronta u Kanadi. Bila je na razmjeni studenata na Yaleu.« Ušuti i još jednom duboko udahne. »Da vam ispričam i kako su oni umrli?« Nakesi se, no oči mu ostanu ozbiljne.

Hunter nije imao ni najmanju namjeru sjediti u tom podrumu i slušati njegovo hvalisanje o tome kako je mučio i ubio svaku žrtvu. »Lokacija, Lucien, ništa više«, reče mu. »Stvarno?« Na licu mu se pojavi razočaranje. »Ali tek je počelo biti zabavno.

Karen je bila tek moja druga žrtva. A sa svakom narednom bio sam sve bolji, vjeruj mi.« Značajno namigne Taylorici. »Puno bolji.« »Ti si jebeni psihopat.« Taylorica se više nije mogla suzdržavati. Osjeti gnušanje i od samog pogleda na njega.

Hunter odmah okrene glavu i pogleda je, nijemo je moleći da se ne upušta u raspravu. »Misliš?«, Lucien iskoristi priliku.

Taylorica se ne obazre na Hunterov pogled. »Sigurna sam.« Izgledao je kao da na trenutak razmišlja o njezinoj izjavi. »Znaš, agentice Taylor, stvarno imaš problema sa svojom naivnošću. Misliš li da samo ja imam takve porive, onda si skroz promašila profesiju.« Stavi ruku na rame. »Svakoga dana tisuće i milijuni ljudi tamo vani razmišljaju o ubojstvu. Neki počnu veoma mladi. Svakoga dana ljudi tamo vani razmišljaju o ubojstvu bračnog druga,

partnera, susjeda, šefa, direktora banke, nekog usranog tiranina koji im komplicira život... popis se nastavlja i nastavlja.« Taylorica ga pogleda kao da mu argument nije previše uvjerljiv. »Govoriš samo o jednom impulzivnom trenutku, o mislima«, mirno odvrati, naglasivši riječi ‘mislima’. »One su posve razumljiva psihološka reakcija ljutnje na određeni čin. Ne znači da će se ostvariti.« »Lokacija, Lucien«, prekine ih Hunter. Ni za živu glavu nije mogao shvatiti zbog čega Taylorica potpiruje vatru. »Gdje su Karenini ostaci?« Lucien se ne obazre na njega. U ovom je trenutku bio više zainteresiran za to da Tayloricu pogura još malo naprijed. »Kako li si naivna, agentice Taylor«, reče odmahujući glavom. »Svaka ljudska pomisao, bila impulzivna ili ne, mogla bi jednoga dana postati mnogo više od puke pomisli – potaknu li je ljutnja, povrijeđenost, razočaranje, ljubomora... postoji tisuće faktora. To se zove zakon vjerojatnosti. Uvjeren sam da si čula za njega. Vaše baze podataka pretrpane su takvim primjerima. A događaju se zato jer svatko, tu stvarno mislim svatko, bez obzira na odgoj, spol, klasu, rasu, uvjerenja, društveni status ili bilo što drugo, u određenim okolnostima može postati ubojica.« Odustani, Courtney, preklinjao je Hunter u mislima.

Nije odustala. »Obmanjuješ samoga sebe«, odvrati mu bez razmišljanja.

Njezina reakcija samo je još više zabavila Luciena. »Mislim da ovdje ja nisam taj koji se obmanjuje, agentice Taylor. Zar ne razumiješ? Svakome je lako reći da nikad neće prijeći određenu granicu kad nisu došli do te granice.« Ušuti i pusti da se njegove riječi slegnu, da ih Taylorica može probaviti, zatim nastavi. »Kad se jednoga dana nađu na toj granici, onda pjevaju potpuno drukčiju pjesmu. Vjeruj mi, agentice Taylor. To je bio jedan od mojih eksperimenata – dovođenje do te granice nekoga tko se zaklinjao da nikad ne bi mogao ubiti.« Pogleda svoje nokte kao da razmišlja bi li ih trebao podrezati ili ne. »Čovječe, kako li ju je samo prešla.« Taylorica se skoro uguši vlastitih dahom. »Govoriš li to da si prisilio nekoga na ubojstvo? Kao eksperiment? Da dokažeš da si u pravu?«, upita Taylorica.

Hunter nije nimalo sumnjao da je Lucien sposoban učiniti nešto takvo. Bio je sposoban i za mnogo više od toga. No dovoljno je čuo, pa iako je agentica Taylor vodila ovaj razgovor, podigne ruku da je ušutka. »Lokacija, Lucien. Gdje su ta tijela u New Havenu?« Lucien se još jednom počeše po bradi i zagleda u Huntera.

»Pa reći ću ti, Roberte. Obećao sam, nisam li? No ja sam zasad dovoljno pričao i sad je red na meni da postavljam pitanja. Tako smo se dogovorili.« Hunter je znao da će ovo slijediti. »Najprije nam reci gdje su tijela, a zatim, dok FBI bude provjeravao teren, možeš postavljati svoja pitanja.« Lucien pristane trepnuvši očima. »Shvaćam tvoj način razmišljanja, ali sam siguran da FBI već provjerava ona četiri imena koja sam vam dao.« Pogleda u nadzornu kameru na stropu svoje ćelije i nasmiješi se. »Što znači da sam vam već dao nešto što će vas zaokupiti. Znači da je sada red na meni.« Okrene se i duboko zagleda u Hunterove oči. »Roberte, pričaj mi o Jessici.«

68. Čim je u kontrolnoj prostoriji direktor Kennedy čuo četiri imena koja je Lucien rekao Hunteru i Taylorici, odmah je nazvao jedan od svojih istraživačkih timova. »Trebam dokaz da su te osobe stvarno postojale«, reče vođi tima. »Njihove brojeve socijalnog osiguranja, vozačke dozvole, bilo što.« Izdiktira prva tri imena, dob i gradove. »Četvrta osoba, Leslie Jenkins, je iz Toronta u Kanadi. Došla je na Yale kao studentica na međunarodnoj razmjeni, vjerojatno početkom 90-tih.

Provjeri na Yaleu, ako treba i u kanadskoj ambasadi u Washingtonu. Isto tako moram znati je li prijavljen njihov nestanak. Javi mi se čim prije.« Brzo odloži telefon.

Sjeti se kako je jednom razgovarao sa stručnjakom za vojno oružje koji se priključio FBI-u. Razgovarali su o LIN granatama i nabojima. Taj mu je stručnjak pokazao prave fotografije onoga što se događa s ljudskim tijelom izloženim mlazu ohlađenog tekućeg dušika. Kennedy je vjerojatno vidio više mrtvih tijela i poprišta zločina od većine ljudi u FBI-u, ali nikad nije vidio nešto slično onome što je bilo na tim fotografijama.

Upravo je htio nazvati FBI-ev područni ured u New Havenu u Connecticutu i zatražiti da pošalju tim na lokaciju koju će im dati Lucien, kad je Lucien promijenio taktiku i upitao Huntera za Jessicu. »Tko je ta Jessica?«, upita doktor Lambert Kennedya.

Kennedy polako odmahne glavom. »Nemam pojma.«

69.

Dok je Lucienovo pitanje odzvanjalo oko njih, Hunter osjeti kao da mu je netko isisao zrak iz pluća i tresnuo ga bejzbolskom palicom po trbuhu. Suženih očiju pogleda Luciena, ne vjerujući svojim ušima.

Taylorica nije mogla drugo, a da ne pogleda Hunter a. »Molim?«, reče Hunter. Nikakvo pokeraško lice nije moglo sakriti njegovo iznenađenje. »Jessica Petersen«, ponovi Lucien, očito uživajući u Hunterovoj reakciji.

Ime je poput dima polako putovalo zrakom. »Pričaj mi o Jessici Petersen, Roberte.

Tko je ona?« Hunter nije mogao odvojiti pogled od Luciena. Pokušavao je shvatiti što se događa.

Policijski ili liječnički podaci, zaključi. Jedino je to moguće. Lucien je nekako došao do policijskih ili liječničkih podataka ili obojega. Potom se sjeti što je osjećao kad ga je Lucien propitkivao o njegovoj majci. Osjećao je kao da Lucien već zna sve odgovore. Mogao ih je imati ako se dočepao policijskih ili liječničkih dokumenata. U mrtvozornikovu izvještaju pisalo je da je njegova majka umrla od predoziranja analgeticima i da je smrt nastupila negdje sredinom noći. Podatak da je njegov otac radio noću i da tada nije bio kod kuće nije mu bilo teško naći. Jedina osoba koja je u to doba bila kod kuće bio je sedmogodišnji Robert Hunter. Lucienu nije bilo nimalo teško shvatiti što se zaista dogodilo te noći. Hunter mu je trebao samo popuniti praznine. »Tko je ona?«, hladno upita Lucien.

Hunter zatomi zbunjenost. »Poznavao sam je prije dugo godina«, napokon odvrati ravnodušnim glasom. »‘Ajde, Roberte«, reče Lucien. »Znaš ti i bolje od toga. I znaš da mi ne smiješ lagati.« Pogledi im se sukobe. »Hodao sam s njom kad sam bio mlad«, reče Hunter. »Koliko mlad?« »Jako. Upoznao sam je nakon što sam doktorirao.« Lucien se bolje namjesti na krevetu i ispruži noge ispred sebe. »Koliko ste dugo hodali?« »Dvije godine.«

»Jesi li bio zaljubljen?«, upita ga, lagano nagnuvši glavu na jednu stranu.

Hunter je oklijevao. »Lucien, kakve to veze ima s...« »Roberte, samo odgovori na pitanje«, prekine ga. »Mogu pitati što me volja, bilo to važno ili ne. Takav je dogovor, a u ovom trenutku želim da mi ispričaš malo više o Jessici Petersen. Jesi li je volio?« Taylorica se promeškolji na stolici.

Hunter lagano kimne. »Da, volio sam Jessicu.« »Jesi li se namjeravao oženiti njome?« Tišina.

Lucien podigne obrve, pokazujući da još čeka odgovor. »Da«, odvrati Hunter. »Bili smo zaručeni.« Taylorica u njegovu glasu zamijeti hrapavost. »O, jako zanimljivo«, komentira Lucien. »Onda, što je krenulo po zlu? Znam de se nisi ženio niti si razveden. Dakle, što se dogodilo? Kako to da se nikad nisi oženio ženom koju si volio? Ostavila te zbog nekoga drugoga?« Hunter slaže. »Da, našla je nekoga drugoga. Nekoga boljega.« Lucien odmahne glavom usisavajući zrak kroza zube. »Siguran si da me želiš opet testirati? Siguran si da mi želiš lagati? Jer upravo to sada radiš.« Glas i pogled postanu mu tvrdi poput čelika. »A to mi se stvarno ne sviđa.« Taylorica zadrži mirno lice, no u očima joj ostane izgubljen pogled. »Znaš što?«, reče Hunter i podigne obje ruke u zrak. »Neću govoriti o tome.« »Bolje bi ti bilo da govoriš«, parira mu Lucien. »Mislim da nije«, odvrati Hunter suzdržanim glasom kakvim se psiholozi obraćaju pacijentu. »Došao sam ovamo jer sam mislio da ću pomoći starom prijatelju. Nekome za koga sam mislio da ga poznajem. Kad su mi prije samo nekoliko dana pokazali tvoju sliku u L.A.-u, bio sam sto posto uvjeren da se radi o velikoj grešci. Pristao sam doletjeti ovamo jer sam mislio da mogu pomoći FBIu da raščisti ovo, da ću im dokazati da nisi čovjek kakvim te smatraju. Bio sam u krivu. Ne mogu im pomoći jer se nema što raščistiti. Ti si takav kakav jesi i napravio si to što si napravio. Nažalost, to nitko više ne može promijeniti. No i sam si rekao – ne moramo žuriti jer ne možemo nikoga više spasiti. Kad ja odem, FBI će te nastaviti ispitivati o lokacijama gdje se nalaze ostaci svih tvojih žrtava.« Hunter pogleda Tayloricu. Na čelu joj se pojavila bora kad je izrekao riječ ‘odem’. »Samo će se koristiti drukčijim metodama«, nastavu Hunter. »Manje konvencionalnima. Siguran sam da znaš što slijedi. Možda će potrajati malo duže, ali vjeruj mi, Lucien, na kraju ćeš progovoriti.« Ustane, spreman za odlazak.

Lucien je izgledao smirenije nego ikad prije.

»Predlažem ti, stari prijatelju, da opet sjedneš, jer si me krivo citirao.« Hunter zastane. »Nisam rekao da ne moramo u svemu ovome žuriti. Rekao sam da ne moramo žuriti s pronalaženjem Susaninih ostataka, jer nju više ne možeš spasiti.« Zbog načina na koji je Lucien uobličio svoje riječi, Hunteru zastane srce, zakuca, pa opet zastane. »I nikad nisam rekao da više nikoga ne možeš spasiti. Zato jer mislim da još uvijek imaš vremena.« Zavlada napeta tišina kad je opet pogledao na svoj nevidljivi sat. »Nisam ubio sve svoje žrtve.« Svoje riječi poprati toliko hladnim i bezosjećajnim pogledom da je mogao pripadati i truplu. »Jedna je još uvijek živa.«

Treći dio Utrka s vremenom

70.

Skrovito mjesto Tri dana ranije.

Zakašljala se i probudila, barem je mislila da se probudila. Više nije bila sigurna. Njezina java bila je užasna kao njezine najgore noćne more. Dvadeset četiri sata dnevno bila je smućena, kao da joj je mozak cijelo vrijeme zastirala koprena – napola obeznanjena, napola budna.

Zbog nedostatka sunčeva svjetla, davno je izgubila pojam o vremenu. Znala je samo da je već dugo zatvorena u ovoj smrdljivoj rupi. Činilo joj se godinama, no moglo se raditi o mjesecima, možda čak i tjednima. Vrijeme je prolazilo, nitko nije brojao.

Ipak, još uvijek se sjećala noći kad ga je upoznala u baru na istočnoj strani grada. Bio je stariji od nje, ali veoma šarmantan, privlačan, dobro obrazovan, veoma inteligentan, zabavan i stvarno je znao kako treba laskati ženi. Zbog njega se osjećala posebnom. Zbog njega se osjećala kao da bi ona sama mogla obasjati cijelo nebo. Na kraju joj je pozvao taksi. Nije se ponudio niti sugerirao da će zajedno s njom. Bio je veoma pristojan, pravi gospodin. Doduše, nije zatražio njezin broj telefona.

Morala je priznati da je bila veoma uzbuđena kad ju je nazvao nekoliko dana kasnije i pitao želi li izaći s njim na večeru. Nasmiješila se od uha do uha i spremno prihvatila.

Došao je po nju te večeri oko 19:00 sati, ali nikad nisu stigli do restorana. Čim je ušla u njegov automobil i zakopčala sigurnosni pojas, osjetila je ubod na vratu. Napao ju je toliko brzo da nije uspjela vidjeti čak ni njegovu ruku. Sljedeće čega se sjećala bilo je buđenje u ovoj hladnoj i vlažnoj prostoriji.

Prostoriji velikoj točno dvanaest sa dvanaest koraka. Premjerila ju je mnogo puta. Zidovi su grubi, napravljeni od opeka i žbuke, na podu je grubi beton. Na sredini jednoga zida metalna vrata s pravokutnim otvorom na zaključavanje, otprilike metar i pol od poda. Kao zatvorska vrata. Uza stražnji zid gurnut tanak, prljavi madrac. Na njemu deka koja smrdi na mokroga psa. Bez jastuka. U jednom kutu plastična kantu za koju joj je rečeno da je koristi kao zahod. Nigdje nikakva prozora, žućkasta žarulja u kutiji s metalnom mrežom na sredini stropa gori dvadeset četiri sata, sedam dana u tjednu.

Otkako je u zatočeništvu samo je nekoliko puta vidjela svoga otmičara, onda kad bi ušao u ćeliju i donio hranu i vodu ili novu rolu toaletnog papira ili zamijenio napunjenu kantu drugom.

Zasad ju nije taknuo niti ozlijedio. Nije joj mnogo ni govorio. Ona je vrištala, molila, preklinjala, pokušavala razgovarati, no rijetko kad bi joj odgovorio.

Jednom prilikom ju je njegova jednostavna fizička reakcija toliko prestrašila da se upišala. Podsvijest ju je, iz pukog straha, stalno nagonila da ga pita što želi od nje, što će joj učiniti. I tako se jednoga dana odlučila i upitala ga. Nije joj odgovorio riječima. Samo ju je pogledao. U njegovim je očima vidjela nešto što još nikad nije vidjela – čisto zlo.

Donosio joj je hranu i vodu, ponekad dan za danom, ali ne uvijek. Iako je u potpunosti izgubila pojam o vremenu, ipak je uočila da su neka razdoblja između donošenja hrane i vode bila preduga. Sigurno više od dana ili dva.

Jednom, odmah nakon treće ili četvrte dostave hrane, čekala je da se otvore vrata. Skupila je svu snagu i pokušala ga napasti, htjela mu je zabiti otkrhnute nokte u lice. No činilo se da je on to cijelo vrijeme čekao, jer ju je i prije nego što ga je ogrebla, toliko snažno udario u želudac da se presamitila i ispovraćala.

Preostali dio dana provela je ležeći na podu u položaju fetusa, presavijena od boli u trbuhu.

Katkada su porcije bile veće – više bočica vode, više kutija krekera i keksa, više čokoladnih pločica, više štruci kruha, ponekad čak i voće. Nakon toga ga nije bilo dugo vremena. Što joj je donosio veće porcije, to je duže izbivao, a zadnja porcija koju je donio bila je najveća od svih.

Sad više nije znala koliko je vremena otada prošlo, ali je bila sigurna da je potrajalo duže nego dosad. Veoma brzo je do savršenstva naučila kako treba racionirati hranu i vodu. Kad bi joj zalihe bile pri kraju, ubrzo bi se pojavio noseći novu hranu i vodu, no ne i ovaj put.

Već je nekoliko dana bila bez hrane, možda tri ili četiri. Činilo joj se i duže.

Dan ili dva nakon toga ostala je bez vode. Osjećala se nemoćno i dehidrirano.

Usne su joj suhe i ispucane. Sada joj se zbog velike gladi činilo da je prostorija još hladnija i vlažnija. Većinu vremena provodila je u jednom kutu, sklupčana i umotana u smrdljivu deku. Svejedno nije prestajala drhturiti.

Već je neko vrijeme imala osjećaj stalnog žarenja u grlu, no danas više nego ikad prije. Očajnički je trebala vodu. Kapci su joj otežali, morala je skupiti svu snagu da ih drži otvorenima. Glava ju je toliko boljela da joj se činilo kao da će joj svaki mali pokret biti posljednji u životu, da će joj mozak eksplodirati u lubanji.

Stavila je ruku na znojno čelo. Učinilo joj se kao da je dotakla vrući metal.

Gorjela je.

Uz nadljudski napor podigla je glavu i pogledala vrata. Učinilo joj se da je nešto čula. Možda korake. Netko dolazi.

Iako se činilo ludim, osmijeh joj se pojavio na usnama. Ljudski mozak je veoma složen organ, krhak i rastrojen um zna se katkada hvatati za slamku. U tom trenutku nije na njega mislila kao na onoga tko će je više puta silovati prije nego što je ubije. Mislila je na njega kao na svoga spasitelja koji joj donosi hranu i vodu, onoga tko će odnijeti prepunu kantu koja je usmrdjela i zagadila zrak u prostoriji.

Uhvatila se za zid i polako uspravila na noge. Teturavim korakom vojnika iscrpljena od bitke, polako je krenula prema vratima i na njih prislonila uho. »Hej...« zazvala je toliko tihim glasom kao da govori prestrašeno dijete.

Nikakva odgovora. »Hej... jesi li tu?... Javi se.« »Mogu li dobiti malo vode?«, grcala je u suzama. Toliko se tresla da su joj zubi cvokotali. »Javi se...« Počela je plakati. »Molim te, pomozi mi... Samo par kapi vode, molim te.« Nije čula ništa osim potpune tišine.

Dugo je vremena sjedila na podu s uhom prislonjenim na vrata – vjerojatno dva sata. Nije čula nikakav zvuk. Nikad ga nije niti bilo. Njezin umorni mozak bio je toliko očajan da ju je počeo varati. Imala je visoku temperaturu, sigurno je halucinirala.

Potrajalo je dok nije prestala jecati. Obrisala je suze s prljavih obraza. Više nije imala snage ustati, pa je otpuzala natrag u svoj kut, pod svoju deku na drugoj strani prostorije.

Gubila je razum. Znala je da gubi razum.

Sklupčala se u svoj uobičajeni položaj i počela šaptati samoj sebi: »Nemoj odustati. Ostani snažna. Izvući ćeš se iz ovoga. Ostani snažna...« Ušutjela je i namrštila se dok je zbunjenim pogledom prelazila po prostoriji. »Ostani snažna...«, ponovila je i opet ušutjela, uprijevši mozak da se sjeti, ali ništa. Nije mogla vjerovati da je zaboravila. »Ja sam...« Ništa. »Zovem se...« Praznina.

Očajnički je htjela reći samoj sebi da ostane snažna, ali se nije mogla sjetiti ni vlastita imena.

Opet je briznula u plač.

71. »Madeleine«, reče Lucien. Sjedio je na svom krevetu s udobno ispruženim nogama ispred sebe. »Zove se Madeleine Reed. No voli da je zovu Maddy.« Hunter osjeti bockanje duboko u tijelu, kao da mjehurići dušika u sve većoj hitnji kolaju njegovim krvotokom.

Taylorica se osjećala kao da ju je netko upravo prasnuo posred lica. »Što?«, upita, nagnuvši se naprijed na stolici. »Madeleine Reed ili, ako hoćete, Maddy Reed«, ponovi Lucien uz slijeganje ramenima. »Ima dvadeset tri godine. Pokupio sam je 9. travnja u Pittsburghu u Pennsylvania ali je rođena u Blue Springsu u Missouriu.« Glavom pokaže na kraj hodnika. »Možete otići i provjeriti ako hoćete. Njezina obitelj je dosad već sigurno izludjela.« I Hunter i Taylorica su znali da Adrian Kennedy sluša razgovor. On će za nekoliko minuta provjeriti ime i sve ostalo. »Devetog travnja?«, reče Taylorica, očiju razrogačenih od iznenađenja. »To je bilo prije četiri mjeseca.« »Da, bilo je«, složi se Lucien. »Ali ne brini, agentice Taylor, imam mali sistem koji funkcionira. Primjenjujem ga godinama.« Nasmiješi se. »Ostavio sam joj porciju hrane i vode prije odlaska, a Maddy je veoma pametna. Veoma je brzo shvatila da mora paziti koliko jede i pije jer će u protivnom ostati bez ičega prije nego što joj donesem novu zalihu, Mogu ti reći da je postala prava stručnjakinja u tome.« Rastvori ruke i zagleda se u žile na nadlanicama. »No trebao sam se vratiti prije četiri ili pet dana.« Pusti da svi dobro shvate značenje njegovih riječi, zatim nastavi. »Ako je Maddy prije par dana ostala bez hrane i vode, sada će, nesumnjivo, biti veoma slaba, no vjerojatno je još živa. Koliko će dugo živjeti? Ne znam.« »Gdje je?«, upita Hunter. »Pričaj mi o Jessici Petersen«, odvrati Lucien. »Pričaj mi o ženi koju si volio.« Hunter duboko udahne zrak. »Lucien, reci nam gdje je da je možemo spasiti, a ja ti obećavam da ću ti ispričati što god želiš znati.« Lucien protrlja čelo između obrva. »Hmm.« Pretvarao se da razmišlja o rečenom. »Ne. Nema dogovora. Kao što rekoh, sad je na meni red da postavljam pitanja. Dao sam vam dovoljno.«

»Odgovorit ću na njih«, reče Hunter. »Dajem ti časnu riječ da hoću. Ali ako je ostala bez vode i hrane prije četiri dana, moramo je odmah naći.« Hitnja u njegovu glasu ispuni zrak elektricitetom.

Lucien ga je samo mirno promatrao. »Lucien, kakva je svrha toga da je pustiš da umre?«, reče Hunter. »Bez obzira kakav si užitak osjećao ubijajući svoje žrtve, Madeleineina smrt ti ga neće pružiti.« »Vjerojatno neće«, prizna. »Zato te molim, dopusti da preživi.« Lucien je i dalje izgledao smireno. »Gotovo je, Lucien. Pogledaj oko sebe. Uhvaćen si. Pukom slučajnošću, ali uhvaćen si. Više nema nikakva smisla oduzimati drugima živote.« Hunter zastane. »Molim te, u tebi mora biti barem malo humanosti. Smiluj se toj djevojci. Dopusti da je pronađemo.« Lucien ustane. »Lijep govor, Roberte«, reče i naškubi usne. »Kratak, jezgrovit, s dobro odmjerenim emocijama. Na trenutak sam pomislio da ćeš pustiti suzu.« Sarkazam mu je pristajao poput druge kože. »Ali ja jesam milostiv.

Milostiv na svoj način. A ovo ide ovako: najprije želim čuti o Jessici, a nakon toga, tek nakon toga, reći ću ti lokaciju gdje su u New Havenu ostaci Karen Simpson i ostale četiri žrtve i reći ću ti gdje je Madeleine Reed. Tek nakon toga ti i agentica Taylor možete postati heroji.« Lucien opazi kako Taylorica pogledava na sat. »Da, gubite vrijeme«, reče kimnuvši. »Sad je svaka sekunda odjednom postala veoma dragocjena, nije li? Ne morate mi govoriti kako dehidracija može imati nepopravljive neurološke posljedice. Ukoliko ne krenete na vrijeme, čak i ako je pronađete živu, možda neće biti ništa više od obične biljke.« Pokaže na Hunterovu stolicu. »I zato, Roberte, spusti tamo svoju guzicu i počni pričati.

72.

Hunter pogleda na sat, razmijeni brz i zabrinut pogled s Tayloricom i vrati se na svoje mjesto. »Što želiš znati?«, reče gledajući Luciena u oči.

Lucien se pobjedonosno naceri. »Želim znati što se dogodilo. Kako to da se nikad nisi oženio ženom s kojom si bio zaručen? Kako to da ti i Jessica niste zajedno?« »Zato što je umrla.« Taylorica okrene glavu i pogleda ga u oči. U njima je nešto svjetlucalo, učini joj se da u njima vidi veliku tugu.

I Lucien ju uoči. »Kako?«, upita. »Kako je umrla?« Hunter je znao da ne smije lagati. »Ubijena je«, odvrati.

Taylorica nije mogla sakriti iznenađenje. »Ubijena?«, namršti se Lucien. »Dakle, ovo je već postalo zanimljivo.

Molim te, Roberte, nastavi.« »Nemam što dodati. Bili smo zaručeni i ona je ubijena prije nego što smo se stigli vjenčati. To je sve.« »Nije sve, Roberte. To je samo površno, a to nije svrha ovoga razgovora.

Reci mi kako se to dogodilo. Jesi li i ti bio tamo? Vidio si kad se to dogodilo?

Reci mi kako si se osjećao? To je ono što bih stvarno želio znati. Tvoje osjećaje.

Misli u tvojoj glavi.« Hunter je u djeliću sekunde oklijevao. »Možeš otezati koliko god hoćeš«, reče Lucien. »Meni ne smeta. No sjeti se da sirotoj Madeleine otkucava vrijeme.« »Ne, nisam bio tamo«, odvrati Hunter. »Da jesam, to se ne bi dogodilo.« »Hrabra izjava, Roberte. Dakle, gdje si bio?« Lucien sjedne na rub kreveta. »Slobodno možeš početi ispočetka.« Hunter nikada nikome nije pričao što se dogodilo. Smatrao je da je neke stvari bolje držati duboko zakopane, na mjestu gdje je jedva i sam svraćao. »U to vrijeme nisam bio detektiv u LAPD-u«, započne. »Bio sam obični policajac u središnjici. Toga dana moj partner i ja smo patrolirali na području Ramparta.« »Slušam«, reče Lucien kad je Hunter zastao da uhvati dah.

»Iako samo Jess i ja bili zaručeni, nismo živjeli zajedno«, objasni. »Dogovorili smo se da ćemo to učiniti kad postanem detektiv, za samo nekoliko tjedana, ali u to smo vrijeme živjeli odvojeno. Trebali smo se naći te večeri.

Trebali smo zajedno večerati. Rezervirala je stol u restoranu negdje u Zapadnom Hollywoodu. No toga dan, potkraj poslijepodneva, partner i ja poslani smo provjeriti nasilje u obitelji u Westlakeu.

Za manje od deset minuta stigli smo na adresu, no sve je bilo mirno. Previše mirno. Muž je vjerojatno kroz prozor vidio naš crno-bijeli automobil. Izašli smo, prišli vratima i pokucali. Zapravo, pokucao je moj partner, Kevin. Ja sam zaobišao kuću i sa strane zavirio kroz prozor.« »Što se tada dogodilo?«, ponuka ga Lucien. »Muž je ustrijelio Kevina prepiljenom 12-milimetarskom sačmaricom kroz otvor za pisma na vratima. Skrivao se iza vrata, čekao nas.« Pogleda svoje ruke. »Dvocijevka, napunjena razornim mecima. S te udaljenosti, zrna su praktički prepolovila Kevinovo tijelo.« »Čekaj«, reče Lucien. »Znači taj tip je samo tako upucao murjaka kroz vrata?« Hunter kimne. »Bio je pun kokaina i cracka. Bio je nafiksan već više dana.

To je i bio razlog nasilju u obitelji. Mozak mu se pretvorio u kašu. Zaključao je ženu i malu kćer u kuću tukao ih i zlostavljao. Kći je imala samo šest godina.« Čak je i Lucien ušutio. »I što si učinio nakon što ti je partner prepolovljen sačmaricom?« »Uzvratio sam vatru. Odvukao sam Kevina dalje od vrata i uzvrati vatru.« »I...?« »Ciljao sam nisko«, reče. »U donju polovicu tijela. Nisam ga htio ubiti, samo raniti. Oba moja hica prošla su kroz vrata, ali su im vrata smanjila brzinu. Prvi ga je pogodio u desno bedro, drugi u prepone.« Lucien se nasmije i zakašlje. »Otfikario si mu kurac?« »Nisam namjerno.« Sada prasne u grlen smijeh. »Pa, ako je ta životinja zlostavljala šestogodišnju curicu, onda je to i zaslužio.« Taylorici se učini zabavnim što netko poput Luciena može nekoga nazvati životinjom. »Preživio je?«, upita Lucien. »Da. Pozvao sam pojačanje, ali ga je otrijeznio strah od količine prolivene krvi i ranjenih prepona. Prije nego što je stiglo pojačanje i prva pomoć, otvorio je vrata i predao se.« »Ali tvoj partner nije preživio«, zaključi Lucien. »Nije. Bio je mrtav prije nego što je pao na tlo.«

»Gadno«, reče Lucien bez ikakvih osjećaja u glasu. »«Pretpostavljam da te večeri nisi stigao na večeru s Jess.« Ušuti i zagleda se u Huntera. »Smeta li ti ako je zovem Jess?« »Da, smeta.« Lucien kimne. »Dobro, onda se ispričavam i preformulirat ću rečenicu.

Pretpostavljam da te večeri nisi stigao na večeru s Jessicom.« »Ne, nisam.«

73.

Los Angeles, Kalifornija.

Prije dvadeset godina.

Hunter je pomogao unijeti Kevinovo tijelo u mrtvozornikov kombi, a zatim detektivima kojima je dodijeljen slučaj ispričao detalje onoga što se dogodilo.

Nakon toga odvezao se u Opću bolnicu Rampart da provjeri stanje muškarca kojeg je ranio.

Iz operacijske dvorane izašao je liječnik i izvijestio ga. Muškarac imenom Marcus Colbert će preživjeti, ali će vjerojatno šepati ostatak života i nikad više neće moći imati spolne odnose.

Hunteru je glavi vladao pravi kaos, ali je ipak prije povratka kući svratio u postaju da napiše neke izvještaje.

Protokol je nalagao da nakon svake pucnjave sa smrtnim posljedicama, policajac koji je sudjelovao u pucnjavi mora otići na barem dvije seanse LAPDovu psihijatru prije nego što se, ovisno o psihološkoj procjeni, vrati na dužnost.

Njegov mu je kapetan rekao da je prva seansa zakazana za dva dana.

Sjedio je u praznoj prostoriji i dugo vremena zurio u kemijsku u svojoj ruci i prazne izvještaje pred sobom. Prizori onoga što se dogodilo ranije toga dana neprekidno su se vrtjeli u njegovoj glavi, poput staroga filma koji se stalno ponavlja. Nije mogao vjerovati da Kevina više nema – kukavički ga je ubio paranoidni nafiksani ovisnik o cracku. Bili su partneri otkako se Hunter prije godinu i pol zaposlio u LAPD-u. Kevin je bio dobar čovjek.

Kad je napokon završio s izvještajima, bližila su se dvadeset dva sata. Posve razumljivo da je sasvim zaboravio na planove za večeru s Jessicom. Nazvao ju je da joj se ispriča i objasni zašto nije došao niti nazvao ranije, no telefon je nekoliko puta zazvonio i zatim se uključila sekretarica.

Jessica je bila veoma lijepa i inteligentna žena. U cijelosti je shvaćala i prihvatila komplikacije koje su pratile izlaženje s policajcem – dugo radno vrijeme, otkazivanje u zadnji trenutak, strepnju za njegov život, sve. Znala je i da će se, kad Hunter postane detektiv, te komplikacije umnogostručiti, ali bila je zaljubljena, za nju je samo to bilo važno.

Ostavio joj je kratku poruku u kojoj se ispričao, ali nije govorio detalje, sve će joj reći kad se sastanu. No Jessica je bila i veoma osjetljiva, pa iako je to

nastojao sakriti, bio je siguran da će zamijetiti tugu u njegovu glasu, ozbiljnost cijele situacije.

Bilo mu je čudno što se ne javlja na telefon. Vjerovao je da nije izašla van, ne u utorak u to doba. Možda je sada ipak bila malo više povrijeđena nego kad je prije znao u posljednji trenutak otkazati njihov dogovor. Iako mu se u glavi komešalo stotinu misli, ipak je bio toliko priseban da stane u trgovini otvorenoj 24 sata i kupi joj cvijeće.

Stigao je do njezine kuće nešto prije 23:00 sata i parkirao na cesti. Kad je pogledao kuću, preplavio ga je užasan osjećaj, toliko intenzivan da mu se uskomešao želudac. Nikad prije nije osjetio nešto slično. A opet, nikad prije nije izgubio partnera.

Izašao je iz automobila i krenuo prema kući, no sa svakim korakom onaj se osjećaj užasa eksponencijalno povećavao.

Stigavši pred vrata, šesto osjetilo, predosjećaj, slutnja, bez obzira kako se to zvalo, vrištalo je u njemu. Nešto nije bilo u redu.

Imao je ključ, ali mu nije trebao. Ulazna vrata bila su otključana. Jessica nikad nije ostavljala nezaključana vrata.

Otvorio je vrata, ušao u mračnu dnevnu sobu gdje je odmah namirisao slab miris metala, sličan bakru, miris od kojeg mu je srce stalo i cijelo se tijelo naježilo.

Krv nema nikakva mirisa dok cirkulira nečijim tijelom. Jedino kad dođe u kontakt sa zrakom poprima poseban metalni miris veoma sličan bakru. Tog je poslijepodneva bio okružen istim tim mirisom. »O, Bože, ne«, užasnuto je šapnuo.

Bacio je cvijeće na pod.

Drhtavom rukom potražio je prekidač za svjetlo.

Kad je svjetlo obasjalo sobu, njegov svijet utonuo je u tamu. Toliko duboku, da nije bio siguran hoće li se ikada više izvući iz nje.

Ležala je potrbuške uz kuhinjska vrata, u lokvi vlastite krvi. Dnevna soba oko njega bila je u neredu – razbijene svjetiljke, prevrnut namještaj, otvorene ladice – očiti znakovi borbe. »Jess... Jess...« Dotrčao je do nje, zvao je glasom koji ni sam nije prepoznao.

Kleknuo je uz nju u lokvu krvi. »O, Bože.« Glas mu se slomio.

Uhvatio ju je i okrenuo.

Bila je više puta izbodena nožem. Posjekline su bile na njezinim rukama, šakama, prsima, trbuhu i vratu.

Gledao je u njezino prelijepo lice, suze su mu zamutile vid. Usne su joj već poprimile blijedu boju, koža na licu i rukama onu posebnu nijansu grimizne.

Mrtvačka ukočenost još nije potpuno nastupila, ali se počela kočiti, što je značilo da je ubijena prije manje od četiri sata – negdje u vrijeme kad je trebao doći po

nju da zajedno odu na večeru. To saznanje bacilo ga je u novi očaj. Činilo se da ga je duša napustila i ostavila samo prazno tijelo koje je grcalo od tuge.

Nježno joj je odmaknuo kosu s lica, poljubio je u čelo, privio na prsa i čvrsto zagrlio. Još uvijek je mogao osjetiti njezin parfem. Još uvijek je mogao osjetiti mekoću njezine kose. »Tako mi je žao, Jess.« Neizreciva tuga zagušila je njegove riječi. »Tako mi je strašno žao.« Držao ju je u naručju dok mu suze nisu presušile.

Da je mogao, zamijenio bi s njom mjesto, da je mogao, udahnuo bi svoj život u njezino tijelo. Bez razmišljanja dao bi svoj život za njezin.

Na kraju ju je pustio. Okrenuo je glavu i ugledao nešto što mu je prije promaknulo. Na jednom od zidova dnevne sobe bile su krvlju napisane riječi: murjačka kurva.

74.

Kad je Hunter ispričao Lucienu sve o toj noći, u njegovu se želucu, poput stare rane koja nikad nije zacijelila, opet otvori mračna jama bez dna, povlačeći njegovo srce i ispunjavajući ga crnom prazninom protiv koje se borio dvadeset godina.

Dugo vremena nitko ne izusti ni riječ. »I tako si iste noći izgubio oba partnera«, reče Lucien. Da ga Hunter nije bolje poznavao, bio bi se zakleo da mu u glasu čuje trunku suosjećanja.

Hunter jednom trepne, nastojeći što više potisnuti uspomenu. »Madeleine, Lucien, gdje je ona?« »Čekaj malo, stari prijatelju. Ne tako brzo.« »Kako to misliš, ne tako brzo?«, odvrati Hunter. Nabere obrve u ljutit izraz. »Čuo si sve što si htio o Jessici. To si htio, zar nisi?« »Ne, to je samo dio.« Podigne obje ruke u gestu primirja. »Ali budući da si mi rekao što se dogodilo te noći i ja ću tebi zauzvrat nešto dati. Tako je pošteno.

Slušaš li me?« Trebale su samo dvije minute da im da točne upute kako će stići do mjesta na jezeru Saltonstall u New Havenu gdje će naći ostatke Karen Simpson i ostale četiri žrtve.

Hunter i Taylorica slušali su pozorno i bez prekidanja, no bili su sigurni da će Adran Kennedy u kontrolnoj prostoriji sve zabilježiti i već za nekoliko minuta poslati na poprište FBI-ev tim iz područnog ureda u New Havenu. »A sada«, reče Lucien, »ako želiš da ti kažem gdje je Madeleine, vratimo se na Jessicu i ono što se dogodilo nakon njezina umorstva. Je li počinitelj ikad uhvaćen?« »Počinitelji«, ispravi ga Hunter. »Forenzičari su u kući našli dvije vrste otisaka, ali nijednih nije bilo u policijskoj arhivi.« Na Lucienovu licu pojavi se iznenađenje. »Radilo se o seksualnom napadu?« »Nije«, odvrati Hunter, u očima mu zasja olakšanje. »Nije seksualno napadnuta. Radilo se o pljački. Uzeli su ono malo nakita koji je imala, čak i zaručnički prsten s njezina prsta i svu gotovinu koju su našli u kući.« »Pljačka?«, začudi se Lucien.

Jednako kao i Taylorica. »Zašto su je onda ubili?«, upita Lucien.

Hunter zastane. Odvrati pogled. Ponovno pogleda Luciena. »Zbog mene.« Lucien pričeka, no Hunter ne reče ništa više. »Što time misliš reći? Da je to bio napad zbog osvete? Netko ti se htio osvetiti?« »Ne«, reče Hunter. »Jessica je u kući imala više naših fotografija. Na mnogima sam bio u uniformi. Sve su te uokvirene slike bile razbijene. Netko je na njima krvlju napisao riječ ‘svinjaʼ. Na nekima je pisalo ‘tko jebe policijuʼ.« Sad kad su stvari bile malo jasnije, Lucien polako okrene glavu. »Znači, kad su otkrili da je zaručena za policajca, odlučili su je ubiti samo radi zabave.« Hunter ne reče ništa. Niti ne trepne. »Ne pokušavam naučiti staroga psa novim trikovima«, reče Lucien, »ali jesi li istraživao članove bandi? Njima je mržnja prema policiji duboko urezana u mozak, pogotovo u gradu kao što je Los Angeles. Jedini drugi koji u jednakoj mjeri mrze policiju su bivši zatvorenici, ali kako njihovih otisaka nije bilo u arhivi, znači da oni ne dolaze u obzir.« I Hunter je to jako dobro znao. On i detektivi koji su radili na slučaju pritisnuli su sve doušnike iz bandi da dobiju bilo kakvu informaciju. Nisu dobili ništa, čak ni kakvu glasinu. »Gubimo vrijeme«, reče Hunter. U glasu mu se osjeti razdražljivost. »Više se nema što reći o Jessici ni o toj noći. Ubijena je. Oni koji su to napravili nikad nisu uhvaćeni. Lucien, reci nam gdje je Madeleine. Dopusti da je pronađemo.« Lucien još uvijek nije bio spreman. »Znači, za njezinu smrt kriviš sebe.« Ovo nije bilo pitanje. »Zapravo, misliš da si dvostruko kriv, zar ne? Prvo zato što si murjak i znaš da je to razlog zbog kojeg je ubijena. I drugo zato što nisi došao po nju kako ste se dogovorili.« Hunter ostane nijem. »Ljudski um je čudna stvar, nije li?«, reče Lucien uvježbanim glasom terapeuta – dubokim, smirenim i razumnim. »Iako jako dobro znaš da nijedan od ta dva razloga zbog kojih već godinama kriviš sebe zapravo nisu tvoja krivnja, iako shvaćaš psihološke razloge zbog kojih kriviš sebe, svejedno se ne možeš otarasiti krivnje.« Zahihoće se i ustane. »To što netko zna psihologiju, Roberte, ne znači da je imun na psihološke traume i pritiske. To što je netko liječnik ne znači da se nikad neće razboljeti.« Što to Lucien radi?, upita se Hunter. Koristi Jessicino ubojstvo kao primjer da opravda svoja vlastita ogavna djela? To što zna da ubijanje ljudi nije u redu i to što kao psiholog vjerojatno shvaća svoje porive i odakle oni potječu, ne znači da ih može kontrolirati. »I to je razlog zbog kojeg si otada usamljenik, je li tako, Roberte?«, reče. »Jer kriviš sebe zbog onoga što se dogodilo. Ubijena je zato što je bila bliska tebi.

Kladim se da si se zakleo kako se to nikad više neće dogoditi.«

Hunter nije bio raspoložen za psihoanalizu. Morao je okončati ovo. Morao je to učiniti sada. Poslužit će bilo kakav odgovor. »Da, to je razlog. A sad nam reci gdje je Madeleine.« »Za trenutak. Još nisi zadovoljio psihologa u meni Roberte. Ono što bih stvarno želio znati jest što se nakon Jessicina ubojstva odigravalo u tvojoj glavi. I svu silu osjećaja za koje sam siguran da si ih osjetio. To mi reci, pa ću ti dati Madeleine.« Nakon dvadeset godina Hunter je naučio živjeti uz te osjećaje. »Što želiš znati?«, ravnodušno ga upita. »Želim čuti o tvojoj ljutnji, Roberte. O gnjevu. Želim znati jesi li bio dovoljno gnjevan da ubiješ. Jesi li ih tražio?«, upita. »Počinitelje? Jessicine ubojice?« »Pokrenuta je istraga«, odvrati Hunter. »Nisam te to pitao«, ljutito reče Lucien uz odmahivanje glavom. »Želim znati jesi li ti krenuo u vlastitu potragu za njezinim ubojicama.« Hunter htjede odgovoriti, kad ga Lucien prekine. »Nemoj mi lagati, Roberte. O tome ovisi Madeleinein život.« Hunter je mogao na sebi osjetiti Tayloričin pogled. »Jesam. Nikad ih nisam prestao tražiti.« Činilo se da je njegov odgovor uzbudio Luciena. »I sada, Roberte, pitanje za milijun dolara«, reče. »Da si ih našao, bi li ih priveo ili bi sam izvršio pravdu... osvetio im se.« Hunter u tišini počeše nadlanicu. »Sam bi ih ubio, zar ne?« Lucien se samodopadno nasmiješi. »Vidim ti to u očima. Vidio sam to i dok si pričao o toj noći. Kladim se da je vidjela i agentica Taylor. Ljutnju. Gnjev. Bol. Zajebi to što si detektiv. Zajebi svoju zakletvu da ćeš se pridržavati zakona. Ovo ima prednost prije svega ostaloga. I tvoga života. Da si se našao licem u lice s onima koji su ti oduzeli Jessicu, ubio bi ih bez mrvice oklijevanja. Znam da bi. Znam da si o tome razmišljao stotinama, možda i tisućama puta.« Hunter udahne zrak kroz nos i izdahne ga kroz usta. »Dovraga, možda bi ih čak i mučio neko vrijeme, samo da što više pate zbog onoga što su učinili. To bi bilo zabavno, zar ne?« Opazi kako se trgnuo mišić na Hunterovoj vilici. »Kao što sam prije rekao«, nastavi, »u određenim okolnostima svatko može postati ubojica. Čak i oni koji bi .trebali ‘štititi i služiti’.« Njegov mrtvi pogled mogao je otopiti led. »Sjeti se, Roberte, ubojstvo je ubojstvo. Razlozi uopće nisu važni, radi li se o opravdanoj osveti ili sadističkom porivu.« Približi lice pleksiglasu na manje od centimetra. »Znači da jednoga dana možeš postati isti kao ja.«

Lucien zaista na nastran način koristi Jessicino ubojstvo za opravdanje vlastitih djela, pomisli Hunter. Najprije se pozivao na psihološke razloge, a sada na emocionalne. Sada je bio potpuno siguran da je Lucien pročitao policijske izvještaje. Dobro je poznavao Huntera i zaključio da nikad nije prestao tražiti Jessicine ubojice. Natjerao ga je da mu sve ispriča kako bi mogao iskriviti njegov slučaj i iskoristiti ga kao primjer i opravdanje za vlastita nedjela.

Unatoč gnjevu, Hunter još uvijek nije zaboravio na prioritet. Zaključio je da je Lucien postigao ono što je htio. Više se nije imalo što reći. »Lucien, reci nam gdje je Madeleine.« Lucien se naceri. »U redu, Roberte. Ali ne mogu vam reći lokaciju. Moram vas odvesti tamo.«

75.

Taylorici je trebao trenutak da shvati što je Lucien rekao. Posprdno ga pogleda. »Kako, molim?« Lucien se odmakne od pleksiglasa. Na njegovu licu nije bilo nikakve zabrinutosti. »Ne mogu vam jednostavno dati upute gdje je, agentice Taylor. To neće biti dovoljno. Moram vas odvesti tamo.« Hunter se nimalo ne iznenadi. Zapravo je to i očekivao. Jedino je to bilo logično. Madeleinein život ovisio je o njihovoj brzini, previše je riskantno pouzdati se u usmene ili pisane upute. Što bi bilo da dođu blizu mjesta gdje je držana u zatočeništvu, a tada upute postanu nejasne jer se promijenilo nešto u njihovoj okolini? Što ako krivo skrenu? Što ako se u uputi potkrade neka greška, bilo namjerna ili nenamjerna? Izgubit će dragocjeno vrijeme dok im Lucien ponovno sve ne objasni preko mobitela ili video-linka.

Ne, Lucien mora s njima. Mora ih osobno odvesti onamo.

Taylorica pogleda Huntera. On joj neprimjetno kimne.

Lucien se nasmiješi. »Još nešto«, reče i namigne joj. »Na ovo putovanje krećemo samo nas troje. Ne želim druge FBI-eve agente. I da nas nitko nije slijedio, ni kopnom ni zrakom. Idemo samo ti, Robert i ja, nitko više ni manje.

Tako stoje stvari. Nema pregovora. Ukoliko samo posumnjam da nas netko slijedi, neću vas odvesti nikamo. Madeleine će umrijeti sama, zaboravljena i napuštena, a ja ću se pobrinuti da tisak dozna zbog čega. Ja ću moći s tim živjeti, a ti?« Taylorica je znala da nemaju drugog izlaza. Ništa se nije promijenilo otkako su otkrili da im jedino Lucien može reći gdje su ostaci njegovih žrtava. Još uvijek je imao sve karte u rukama, a sada, kad su saznali da postoji vjerojatno i živa žrtva, još i više. Mogao je zahtijevati što god poželi. U tom trenutku ni ona ni Hunter nisu mogli ništa promijeniti. »Imaj na umu da ćeš imati okove na rukama i nogama, a mi ćemo biti naoružani. Samo pokušaj nešto i kunem ti se da ću te upucati.« »Nisam niti očekivao nešto drugo«, odvrati Lucien. »Za petnaest minuta bit ćemo spremni za polazak.« Ustala je. »Kamo idemo?« »Reći ću ti kad budemo na putu«, odvrati Lucien.

»Moram znati idemo li avionom ili automobilom.« Lucien spremno kimne. »Najprije avionom. Zatim automobilom.« »Moram znati koliko nam je goriva potrebno.« »Dovoljno da stignemo do Illinoisa.« Čim su Hunter i Taylorica krenuli prema vratima u dnu hodnika, Lucien ih zaustavi. »Mislim da je taj dan mnogo bliže nego što misliš, Roberte«, reče.

Hunter i Taylorica zastanu i okrenu se prema njemu. »Koji dan?«, upita Hunter. »Dan kad ćeš postati isti kao ja.« Ako mu je prije glas zvučao hladno i bezosjećajno, ovaj put je zvučao kao da dolazi od nekog drevnog zloduha... posve bezdušan. »Zato što si, prijatelju moj, protekla dva dana sjedio ispred onoga koga tražiš već dvadeset godina.« Hunteru se želudac zgrči u grudu. »Ja sam ti oduzeo Jessicu.«

76.

Hunter se ne pomakne. Nije disao, nije treptao, kao da mu je cijelo tijelo otkazalo. »Molim?« Pitanje je postavila Taylorica.

Lucien nije skidao pogled s Huntera, ali osim trenutnog zbunjenog mrštenja, ne dobije ništa od LAPD-ova detektiva. »Misliš da sam ovo rekao samo zato da ti se uvučem pod kožu, nije li tako, Roberte?« Unatoč neugodnu osjećaju koji se počeo nakupljati u njegovoj utrobi, Hunter ostane sasvim miran. »Očito jesi«, reče Taylorica. Nije niti pokušala sakriti razdraženost u glasu. »Ponestalo ti je trikova pa sad samo odugovlačiš. Znaš što? Uopće me ne bi iznenadilo da ta Madeleine Reed nije nigdje zatočena. Ne bi me iznenadilo da si sve ovo samo izmislio jer ti je ponestalo materijala za tu tvoju malu predstavu.

Mislim da više nemaš ništa. Uhvatila te panika pa si počeo pucati ćorcima jer znaš da se igra približava kraju.« Lucien se okrene prema njoj i razvuče usne u cerek. »To je tvoj argument, agentice Taylor? Pucam ćorke jer znam da je igri kraj? To je najbolje što si mogla smisliti?« Nasmije se i zakašlje, zatim mu se pogled opet pretvori u led. »Pa ja bih mogao bolji argument od tvoga zahvatiti žlicom u juhi s paštom u obliku slova.« Bradom pokaže na nadzornu kameru izvan ćelije. »Zašto ne pitaš tvoje ljude koji su nas slušali? Idi i pitaj ih postoji li Madeleine Reed ili ne. Siguran sam da su bili jako zaposleni.« »Čak i ako postoji Madeleine Reed iz Pittsburgha u Pennsylvanii, čiji je nestanak prijavljen nakon 9. travnja, to ne znači da si je ti oteo niti da znaš gdje je«, uzvrati Taylorica zadržavši smirenost. »Popis nestalih lako se može naći na Internetu svakog područnog ureda Biroa u zemlji. Dobro si se pripremio. To si već dokazao. Uvjerena sam da se netko toliko arogantan poput tebe ipak zabavljao mišlju da će jednom biti uhvaćen. Logično je pretpostaviti da si za taj slučaj pripremio neke trikove. No čak i ako jesi oteo Madeleine, ne možeš nam dati nikakav dokaz da je još živa. Mogao si je ubiti prije više mjeseci. I sam znaš da to ne možemo znati sa sigurnošću. Zato si izabrao jedno ime od mnogih koje si mučio i ubio pa ga sad koristiš kao posljednju priliku da izađeš van.« Udahne zrak, pogleda Huntera, zatim Luciena.

»Nisam se šalila kad sam rekla da ćemo te upucati istoga časa čim pokušaš nešto«, nastavi. »Ukoliko misliš da ćeš na ovom putovanju dobiti šansu za bijeg, a mi nećemo poduzeti odlučnu akciju jer mislimo da bi nam ipak mogao dati informacije koje će nas odvesti do žive žrtve, onda bi ti bilo bolje da razmisliš još jednom.« »E, to je mnogo bolji argument od ispaljivanja ćoraka, agentice Taylor«, reče Lucien i tri puta zaplješće. »Ali, kako si i sama rekla, ne možete nikako biti sigurni. I zato kad saznate da zaista postoji Madeleine Reed, čiji je nestanak prijavljen nakon 9. travnja, hoćeš li i dalje misliti da blefiram?« Ostavi joj nekoliko trenutaka da razmisli, potom nastavi. »Jer budeš li to mislila, a na kraju se ispostavi da ne blefiram, kiša govana koja će zasuti tebe i sve u FBI-u trajat će cijeli život.« Hunter ih je jedva slušao. U glavi su mu još uvijek odzvanjale Lucienove riječi – »jer si u protekla dva dana, prijatelju moj, sjedio ispred onoga koga tražiš već dvadeset godina. Ja sam ti oduzeo Jessicu.« Svaki djelić njegova tijela htio je vjerovati da Lucien blefira, no ipak je nešto uočio u Lucienovim očima – uznemirujući prkos koji se pojavljuje jedino s čvrstim uvjerenjem. »Roberte, vidim ti u očima unezvijeren pogled«, reče Lucien, ne obraćajući više pažnju Taylorici. »Pokušavaš dokučiti govorim li istinu ili ne. Možda bih ti mogao malo pomoći.« Prijeđe jezikom po gornjoj usni. »Kuća žutog pročelja na broju 5067, na uglu Lemon Grove Avenuea i North Oxforda u Istočnom Hollywoodu.« Hunter osjeti stezanje u grlu. To je bila Jessicina adresa. No ako je Lucien pročitao policijsko izvješće, lako je mogao doći do te informacije.

Kao da mu je Lucien pročitao misli. »Da, znam, znam«, prizna. »To ništa ne dokazuje. Lako je doći do adrese. A što kažeš na ovo? Od svih fotografija koje su se nalazile u kući, najveća je bila u srebrnom okviru na malom stolu uz tamnosmeđi kožnati dvosjed u dnevnoj sobi.

Prikazivala je vas dvoje na nekakvoj policijskoj zabavi ili svečanoj proslavi. Ti si bio u uniformi i ponosno pokazivao nagradu. Ona je bila u grimiznoj haljini i držala torbicu iste boje. Imala je raspuštenu kosu, zabačenu preko lijevog ramena.« Ušuti, još uvijek ne skidajući pogled s Huntera, dajući svom starom prijatelju šansu da njegove riječi usporedi sa svojim uspomenama.

A zatim mu zada završni udarac. »No znaš li koja je razlika između te i svih ostalih razbijenih fotografija u kući? Znaš, je li? Jedino je na njoj riječ ‘SVINJA’ bila napisana poprijeko umjesto uzdužno.«

77.

Hunter osjeti kako mu je zastalo srce, kako mu se krv zaledila u žilama, kako se jama u želucu pretvorila u crnu rupu koja je prijetila da mu zauvijek proguta dušu. Htjede progovoriti, no glas mu zapne u grlu.

Usredotoči pogled na Luciena, ali ne i svoje misli. Sve se misli vrate u onu noć kad je s Jessicom umro i jedan njegov dio. Nije morao dugo razmišljati. svaki detalj koji je vidio te noći ostao je zauvijek pohranjen negdje u njegovu sjećanju.

Pristup tim uspomenama bio je jednostavan, no veoma bolan. Praktički je odmah pred očima ugledao fotografiju o kojoj je Lucien govorio – razbijeno staklo, srebrni okvir i riječ »SVINJA« napisanu poprijeko velikim krvavim slovima. Kao što je Lucien rekao, to je bila jedina na kojoj je riječ bila napisana na takav način.

Usredotočivši se samo na logičko razmišljanje, ipak je nekako uspio obuzdati eksploziju gnjeva.

Ako se Lucien uspio dokopati policijskih izvještaja o Jessicinu ubojstvu, postojala je mogućnost da se dokopao i izvještaja s opisom poprišta zločina koji su uvijek veoma detaljni.

Duboko udahne.

Lucien zamijeti njegove sumnje. »Još ne vjeruješ, ha? Nije li obrambeni mehanizam mozga čudesna stvar, Roberte? Da bi izbjegao intenzivnu psihičku bol koja predstoji, ponekad će čak i podsvjesno pokušati naći neki drugi odgovor. Zanemarit će sve činjenice i držati se stvari za koje zna da nisu istinite. Ne mogu te kriviti, Roberte. Da sam na tvome mjestu, ni ja to ne bih želio vjerovati. No stvar je u tome što je sve to istina.« Taylorica na koži osjeti koliko je dolje u podrumu zrak postao zagušljiv. »Opet blefiraš«, reče glasom za nekoliko decibela glasnijim nego prije. »Robert je rekao da su bila dva počinitelja. Forenzičari su na poprištu našli dvije vrste otisaka. Govoriš li nam to da si taj put imao partnera? I...«, naglasi prije nego što je Lucien stigao odgovoriti, »sada imamo tvoje otiske u bazi podataka. FBIev kompjutorski sustav najprije uspoređuje otiske svake uhićene osobe s ostalim otiscima u IAFIS-u, povezanim s neriješenim slučajevima. Da su se tvoji otisci poklapali s onima nađenim u Jessicinu domu ili na poprištu bilo kojeg drugog neriješenog zločina, sve bi zvonilo na uzbunu još prije nekoliko dana.« IAFIS je integrirani automatizirani sustav za identifikaciju otisaka prstiju.

Nakon prikupljanja DNK uzorka, FBI-ev kompjutorski sustav vrši istu takvu provjeru u nacionalnoj bazi DNK.

Lucien je strpljivo čekao da Taylorica završi. »Agentice Taylor, već sam ti prije skrenuo pažnju na to koliko nekad znaš biti naivna. Zar misliš da je jako teško namjestiti poprište zločina? Misliš li da je teško namjestiti da ubojstvo izgleda kao pljačka koja je krenula po zlu? Misliš li da je nekome kao što sam ja velik problem dobiti i podmetnuti otiske nekoga drugoga u Jessicinu kuću?« Nasmije se. »Mogu ti reći imena one dvojice čiji su otisci. Ali ih ionako nećeš moći provjeriti. Morao bih ti reći i lokaciju gdje ćeš naći njihove ostatke. Htio sam da izgleda kao pljačka neke bande. Htio sam da policija traži dva osumnjičenika umjesto samo jednoga. Što misliš, agentice Taylor, zašto FBI nije imao pojma da postojim? Što misliš, zašto nakon toliko ubojstava tvoja Jedinica za biheviorističku znanost nikad nije uspjela povezati nijedno s ostalima? Što misliš, zašto niste tražili ubojicu koji je dvadeset pet godina ubijao ljude?« Na njezinu licu pojavi se poraženost i gnjev. »To se zove obmana, agentice Taylor. Natjerati policiju da misli jedno, a istina je posve drukčija. To je pravo umijeće, a ja sam jako dobar u tome.« Opet obrati pažnju na Huntera. »Možda će ovo jednom zauvijek raščistiti sve tvoje sumnje, Roberte. Rekao si da je odnesen sav nakit koji je Jessica imala u kući, no jesi li detektivima rekao što je točno nestalo?« Hunter osjeti kako mu nelagoda poput osipa puže po koži. »Naravno da nisi«, reče Lucien. »Čisto sumnjam da si znao svaki komad nakita koji je imala. No ja ti točno mogu reći što je ukradeno. Sav nakit držala je u lijepoj maloj kutiji na cvjetiće u ormaru u svojoj sobi. Uz još jednu vašu zajedničku fotografiju. Fotografiju koju nitko nije dirnuo niti rasparao.

Fotografiju vas dvoje na plaži.« Ušuti i na Hunterovu licu zamijeti da je udarac pogodio metu. No još nije završio. »Uzeo sam cijelu kutiju. A s njezina tijela, osim zaručničkog prstena koji si spomenuo, uzeo sam i njezine dijamantne naušnice i otmjenu ogrlicu s privjeskom u obliku kolibrića od bijeloga zlata. Imao je sitan rubin umjesto oka.« Ovaj put nikakva samodisciplina nije mogla obuzdati Hunterov bijes. Jurne naprijed i više puta zalupa obim rukama po pleksiglasu.

Suze navru u njegove oči. U njima se, jasno poput crnih slova na papiru, vidjela duboka bol. Kroz stisnute zube, posve nesvjesno, izusti samo jednu riječ. »Zašto?«

78.

Hunterov izljev bijesa bio je toliko iznenadan i žestok da se Taylorica trgnula. S druge strane, Lucien jedva da je trepnuo. Očekivao je to.

Kad je Hunter napokon prestao udarati šakama po pleksiglasu, koža mu je pocrvenjela i počela poprimati modru boju. Cijelo tijelo treslo mu se od bijesa, tuge i pomutnje. Lucien je uživao u predstavi, ali je ipak čuo Hunterovo pitanje. »Želiš znati zašto?«, upita ga.

Hunter ga samo bijesno pogleda. Nije se mogao prestati tresti. U ovom je trenutku bio veoma daleko od razumna razmišljanja.

Lucien se sabere i podigne kao da mu za ono što želi reći treba snage. »Pravi je razlog taj što je to bilo jače od mene«, objasni. »Zaista si mi nedostajao, Roberte. Nedostajao mi je jedini pravi prijatelj kojega sam imao u životu. I zato sam osam mjeseci prije incidenta s Jessicom odlučio doći k tebi u Los Angeles. Nisam te prije nazvao jer sam te htio iznenaditi. Htio sam vidjeti hoćeš li me prepoznati kad iznenada zakucam na tvoja vrata.« Hunter mlitavo spusti ruke niz tijelo. »Saznao sam gdje živiš«, nastavi Lucien. »To nije bilo previše teško. I tako sam jedne večeri visio pred tvojim stanom i čekao da se vratiš kući. Mislio sam da ćemo nakon velikog iznenađenja, barem sam mislio da će to biti veliko iznenađenje za tebe, otići na pivo, razgovarati o dobrim starim vremenima... nadoknaditi propušteno.« Slegne ramenima. »Možda sam duboko u sebi mazohistički htio vidjeti hoćeš li nešto primijetiti – mislim reći, kakvu psihopatsku osobinu. Možda sam htio provjeriti možeš li vidjeti tko se skriva iza moje svakodnevne maske. Ili možda uopće nije bilo tako. Možda sam bio toliko samouvjeren da sam se jednostavno htio testirati, dokazati samome sebi da sam uistinu toliko dobar. A koji je bolji test od provođenja par dana u društvu najboljeg psihologa kriminalnog ponašanja kojega znam. Nekoga tko je ujedno i policajac i samo što nije postao detektiv. Ako ti ne bi uočio znakove, tko bi onda drugi mogao?« Hunteru se uskomešalo u želucu, morao se silno koncentrirati da ne povrati. »Ali te večeri nisi došao sam«, nastavi Lucien. »Promatrao sam te kako parkiraš automobil, izlaziš i kao pravi gospodin odlaziš na drugu stranu i otvaraš suvozačeva vrata. Izašla je prekrasna žena. Moram ti čestitati, Roberte, bila je predivna.« Hunter zadrži dah da mu se prsa ne nadmu od osjećaja.

»Ne mogu ti točno reći što je bilo na stvari«, reče Lucien. »No iz iskustva sam znao jednu stvar – usprkos svim željama, usprkos svim ubilačkim mislim i nagonima koje netko ima, usprkos neobuzdanoj želji da oduzmeš nečiji život, ipak mora postojati neka vrsta okidača koji će te na kraju gurnuti preko ruba.« Istoga se časa Hunter i Taylorica sjete odlomka koji su pročitali u Lucienovu notesu koji im je jučer pokazao Kennedy. »To je kod Jessice bio način na koji te pogledala kad si je primio za ruku da joj pomogneš izaći iz automobila«, nastavi Lucien. »Način na koji te poljubila tamo na parkiralištu. Vas dvoje ste se toliko voljeli da sam čak i s mjesta na kojem sam stajao to mogao osjetiti na svojoj koži.« Hunter opet stisne šake u pesti. »Pokušao sam, Roberte. Pokušao sam se oduprijeti. Zato ti tada nisam pristupio. Nisam to želio učiniti. Nisam ti htio oduzeti Jessicu. Narednog jutra otišao sam iz Los Angelesa i dao sve od sebe da je zaboravim. Ako sam se ikada htio othrvati porivu, to je bilo tada. No nitko od vas nikad neće razumjeti da je, čim se jednom odapne taj okidač, sve gotovo. Opsesija te izluđuje. Možeš odgađati, ali je ne možeš obuzdati. Vraća se iz noći u noć, iz dana u dan, bubnja ti u glavi, sve dok to više ne možeš podnijeti. Sve dok maštarija ne zavlada tvojim životom. A taj je trenutak došao osam mjeseci kasnije.« Hunter se odmakne korak od pleksiglasa. »I zato sam isplanirao da sve izgleda kao pljačka«, nastavi. »Ubio sam dvije osobe samo da se dočepam njihovih otisaka. Znao sam da ih nikad nitko neće pronaći, bez obzira koliko policija tragala za njima, nikad neće otkriti čiji su ti otisci. Vratio sam se u Los Angeles. Opet sam vas vidio zajedno i zatim slijedio Jessicu do njezine kuće.« Sad se čak i Taylorica osjećala obamrlo. »Nije bilo nikakvog mučenja«, doda Lucien. »Nikakvog seksualnog zadovoljavanja. Učinio sam to što sam brže mogao.« »Nije bilo mučenja?«, prekine ga Taylorica. »Robert je rekao da je izbodena po cijelom tijelu.« »Nakon smrti«, odvrati Lucien gledajući u Huntera. »Da su patolozi bili dovoljno kompetentni, zaključili bi da je prva rana, ona na vratu, bila smrtonosna.

Sve ostale zadobila je nakon smrti. To je bio dio plana namještene pljačke.« Ta činjenica nije dala mira Hunteru otkako je pročitao obdukcijski izvještaj.

Višestruke ubode pripisao je izljevu gnjeva počinitelja zbog toga što je Jessica bila zaručena za policajca. »Namjestio sam poprište tako da sam razbio sve okvire, rasparao fotografije, isprevrtao kuću i ukrao nakit i novac. I to je bilo to. Tako se to dogodilo. Zbog toga se to dogodilo.« Hunter se opet približi pleksiglasu i netremice zagleda u Luciena, šaka još uvijek stisnutih u pesti.

»Imao si pravo, Lucien.« Glas mu je bio toliko miran da je prestrašio Tayloricu. »Zajebi to što sam detektiv. Zajebi zakletvu koju sam dao. Ti si mrtav čovjek.« Okrene se i izađe iz hodnika i podruma.

79.

Devedeset sekundi kasnije Hunter i Taylorica stajali su u uredu direktora Adriana Kennedya. Tamo je bio i doktor Lambert. »Roberte, u potpunosti shvaćam da se sada za tebe promijenio cijeli scenarij«, reče Kennedy dok je Hunter gledao kroz prozor. »Nitko nije mogao predvidjeti ovakvo otkriće i meni je neizmjerno žao. Neću ti lagati i reći da u potpunosti shvaćam kako se osjećaš, jer nije tako. Nitko to ne može shvatiti. Ali mogu zamisliti kako ti je.« Zvučao je umorno.

Priđe svom stolu i uzme ispis koji je stajao uz monitor kompjutora, zatim izvadi naočale za čitanje iz džepa na prsima. »Postoji jedna stvar koja se nije promijenila«, reče, zatim počne čitati s ispisa. »Madeleine Reed, stara dvadeset tri godine, rođena u Blue Springs Cityu u Missouriu, ali je u to vrijeme živjela u Pittsburghu u Pennsylvanii. Posljednja ju je vidjela njezina cimerica 9. travnja, kad je izašla van na večeru s nekim koga je upoznala nekoliko dana ranije u baru. Te se noći nije vratila, što je cimerici bilo čudno jer Maddy – tako su je svi zvali – nije imala običaj na prvom spoju ostati vani cijelu noć.« Hunter je i dalje promatrao vidik kroz Kennedyev prozor. »Nije se vratila ni dva dana kasnije«, doda Kennedy. »Tada je njezina cimerica, Selena Nunez, otišla na policiju i prijavila njezin nestanak. Usprkos svim naporima Odjela za nestale osobe, nisu otkrili apsolutno ništa. Nitko nije znao kako izgleda taj tajanstveni muškarac koji ju je 9. travnja izveo na večeru.

Barmen iz bara u kojem je bila nekoliko dana prije, zapamtio ju je. Sjećao se i da ju je vidio kako razgovara s nekim muškarcem koji je izgledao mnogo stariji od nje, ali mu nije dobro vidio lice da bi mogao policiji dati točan opis.« Bolje namjesti naočale za čitanje. »Madeleine je radila u onkološkom centru, preciznije, radila je društvo i pružala podršku djeci u zadnjem stadiju raka, Roberte. Ona je dobra osoba.« Pruži Hunteru ispis.

Hunter se ne pomakne. »Pogledaj je, Roberte.« Prođe nekoliko trenutaka dok Hunter napokon ne okrene glavu od prozora i pogleda komad papira u Kennedyevoj ruci. Za papir je bio pričvršćen drugi ispis – portret Madeleine Reed, veličine 15x10 cm. Bila je veoma privlačna, svijetle i

naizgled glatke kože, zelenih očiju pomalo orijentalna oblika i crne sjajne kose koja joj je padala na ramena. Smiješila se iskreno i nedužno. Izgledala je sretno. »Roberte, činjenica da bi Lucien mogao znati gdje je Madeleine Reed nije se promijenila«, opet reče Kennedy. »Ne možeš sad jednostavno otići. Ne možeš joj okrenuti leđa.« Hunter se još nekoliko trenutaka zagleda u fotografiju, zatim je šutke vrati direktoru.

Kennedy iskoristi priliku i navali. »Znam da ne radiš za mene, pa ti ne mogu ništa narediti, ali poznajem te. Znam da si moralan čovjek. Znam za što se zalažeš i čemu si posvetio cijeli svoj život. Ako sada dopustiš da tvojim djelima upravljaju emocije, nećeš kasnije moći živjeti sam sa sobom, bez obzira koliku bol i gnjev sada osjećaš. Nećeš se moći pogledati u ogledalu. I sam to dobro znaš.« Glavobolja ga počne bockati i štipkati iza očiju. »Adriane, dvadeset godina tragao sam za Jessicinim ubojicama.« Govorio je tiho, glasom punim boli. »Otada nije prošao niti jedan jedini dan da nisam požalio što te večeri nisam bio tamo. Otada nije prošao niti jedan jedini dan da se nisam zaklinjao da ću ih naći, a kad ih nađem, natjerat ću ih da pate, bez obzira što će kasnije biti sa mnom.« »Razumijem te«, reče Kennedy. »Zaista?«, upita Hunter. »Zaista me razumiješ?« »Da, razumijem te.« »Bila je trudna«, reče Hunter.

Kennedy ostane bez zraka. Zbunjeno pogleda Huntera. »Jessica je bila trudna«, ponovi Hunter. »Saznali smo to tog jutra. Napravila je jedan od onih testova za trudnoću iz trgovine, no oboje smo znali da je istina.

Zbog toga je te večeri rezervirala stol u restoranu. Trebali smo proslaviti novost.

Oboje smo bili...« Zastane i udahne. »... silno sretni.« Taylorica osjeti paralizirajuću hladnoću. Htjede reći nešto, ali nije znala što ni kako. »Adriane, Lucien mi nije oduzeo samo ženu kojom sam se trebao oženiti«, reče Hunter. »Oduzeo mi je obitelj koju sam trebao imati.« Kennedy nijemo obori pogled na pod. Ovo je bio njegov način priznavanja i poštivanja Hunterove boli. »Žao mi je, Roberte«, napokon reče. »Nisam to znao.« »Nitko nije znao«, odvrati Hunter. »Čak ni njezina obitelj. Htjeli smo pričekati dok ne ode na pregled, dok ne dobijemo službenu potvrdu.« Skrene pogled na prozor. »Zamolio sam patologa da to ispusti iz izvještaja. Nisam htio da njezini roditelji saznaju na takav način. Nisam vidio smisla u tome da im dodatno zadajem bol.«

»Mogu samo zamisliti tvoju bol, tvoj gnjev, tvoju shrvanost«, reče Kennedy nakon duge mučne tišine. »Jako mi je žao.« »No svejedno me želiš strpati u zatvoren prostor s osobom za kojom tragam dvadeset godina, s osobom kojoj se želim osvetiti, bez sigurnosnog pleksiglasa između nas.« »Roberte, uhvaćen je«, odvrati Kennedy odmjerenim glasom. »Lucien sjedi pet katova ispod zemlje u FBI-evoj Jedinici za biheviorističku znanost u ćeliji iz koje ne može pobjeći. Platit će za sve što je učinio. Platiti će za ono što je učinio Jessici i tebi.« Pokaže na ispis. »Ali ova djevojka može umrijeti ako ne sjedneš s Lucienom u taj avion. Znam da nećeš dopustiti da se to dogodi.« »Možeš poslati nekoga drugoga.« »Ne, Roberte, ne možemo«, reče Taylorica stojeći kraj Kennedyeva stola. »Čuo si što je Lucien rekao dolje. Ti, ja i on. Nitko više i nitko manje. Ne držimo li se toga, Madeleine će umrijeti, ukoliko već nije. Umrijet će sama. Vjerojatno će se do posljednjeg trenutka nadati da će je netko pronaći. Dugujemo joj to, Roberte.« Hunter ne reče ništa. »Roberte, Courtney je u pravu«, reče Kennedy. »Ako Madeleine već nije mrtva, ovdje samo gubimo dragocjeno vrijeme. Moramo odmah djelovati. Molim te, ne dopusti da tvoj bijes i tuga upropaste njezine šanse da je spasimo. Njezinu jedinu šansu da bude spašena.« Hunter još jednom pogleda njezinu fotografiju zakačenu za ispis. »Nije mrtva«, reče bez trunke sumnje u glasu. »Što?«, upita Kennedy. »Rekao si ‘ako Madeleine već nije mrtva’.« Hunter odmahne glavom. »Madeleine Reed nije mrtva. Još je živa.«

80.

Nepokolebljiva samouvjerenost u Hunetrovu glasu istovremeno je djelovala i ohrabrujuće i zbunjujuće.

Taylorica ne izreče pitanje, postavi ga lagano nakrivljenom glavom i suženim očima. »Živa je«, ponovi Hunter uz odlučno kimanje. »Kako možete biti toliko sigurni?«, upita doktor Lambert. »Nemojte me krivo shvatiti, detektive Hunter. Slažem se s direktorom Kennedyem. Uvjeren sam da odmah morate krenuti u akciju, ali morate biti pripravni na to da ćete možda prekasno stići za sirotu djevojku. Ili na to da vas Lucien šalje u uzaludnu potragu.

On je po naravi prevarant, s mnogogodišnjim iskustvom. Kao što je rekla agentica Taylor za vrijeme vašeg posljednjeg razgovora, možda je Lucienu ovo posljednja šansa da izađe van i pokuša nešto što ne može učiniti dok sjedi u ćeliji pet katova ispod zemlje.« »Može biti«, odvrati Hunter. »Ali Madeleine je još uvijek živa.« »Ponovit ću pitanje doktora Lamberta«, reče Kennedy. »Kako možeš biti toliko siguran?« »Zato jer je Madeleine Reed Lucienov adut«, odgovori. »Računa na njega od prvoga dana. Kad ste ga doveli ovamo u BSU?« »Prije sedam dana«, odvrati Kennedy. »Znaš i sam.« »A sve dosad ju nije spomenuo«, podsjeti ih Hunter. »Kao što je rekao doktor Lambert, Lucien ima mnogo iskustva. Ovu igru igra već neko vrijeme. Iako je uhvaćen pukom slučajnošću, svaki njegov potez iskalkuliran je do posljednjeg detalja. Iskusan igrač jako dobro zna glavno pravilo o adutima.« »Nikad ih nemoj odigrati prerano«, reče Taylorica. »Drži ih sve do pravog trenutka.« Hunter kimne. »Ili dok ih ne budeš primoran iskoristiti. Svi ste se rekli koliko je impresivan Lucienov unutarnji sat i proračunatost, je li tako? On točno zna koliko je hrane i vode ostavio Madeleinei. Već je rekao da je ona gotovo do savršenstva naučila štedljivo koristiti zalihe. Točno je procijenio koliko će joj potrajati. Zna to od prvoga dana, a siguran sam i da točno zna kad će nastupiti kritični trenutak. Pa ipak, sve dosad nije vidio razlog za otkrivanje svoga aduta.

A sad je dobio razlog – pretvoriti sve ovo u utrku s vremenom, jer nas tako izvrgava velikom pritisku. Vraški većem pritisku od pronalaženja ostataka žrtava.«

Svi se na trenutak zamisle nad njegovim riječima. »Upravo je zbog toga sve dosad čekao s otkrićem da je on ubio vašu zaručnicu«, reče doktor Lambert, »jer vas time ne stavlja samo pod ogroman pritisak, već će to utjecati i na vaše rasuđivanje. Time vas je destabilizirao.

Potresao vas je i zato ste postali ranjiviji, podložniji greškama. Lucien to jako dobro zna.« Taylorici se naježi koža. »Robert je ujedno postao i nepromišljeniji«, reče. »Da Lucien nije bio iza onog pleksiglasa, vjerojatno bi sada bio mrtav.« Pogleda Huntera čiji pogled potvrdi njezine riječi. »A možda je to upravo ono što želi«, reče doktor Lambert. »Ne namjerava pobjeći dok je vani s vama, već želi da ga ubije policajac.« Kennedy i Taylorica ga namršteno pogledaju, no Hunter je upravo o tome razmišljao dok je gledao kroz prozor. »Zašto bi želio da ga ubije policajac?«, upita Taylorica. »Zato jer, bez obzira što se dogodilo, Lucien želi da ga se pamti«, reče Hunter. »Želi postati slavan.« Prstima u zraku napravi navodnike. »Želi ‘ugled’ slavnog serijskog ubojice. Želi da njegovu ostavštinu proučavaju oni koji studiraju kriminologiju i kriminalno ponašanje. To je jedan od razloga zbog kojeg piše tu svoju enciklopediju, ukoliko je to stvarno ono što radi.« »Shvaćam«, reče Taylorica, »no to će se vjerojatno ionako dogoditi. Ne mora biti ubijen da bi to postigao.« »Istina«, složi se Hunter, »no on ujedno zna i to da će njegova reputacija dodatno porasti ako ne završi iza rešetaka ili ga ne pogubi država. Uvjeren sam da po njegovu mišljenju to ne bi bio prikladan završetak njegova životnog projekta. S druge strane, ako ga ustrijele agenti FBI-a dok pokušavaju spasiti njegovu posljednju žrtvu...« Hunter slegne ramenima i pusti da značenje njegove nedovršene rečenice visi u zraku. »Postat će legenda«, dovrši doktor Lambert.« »Dakle, misliš da je Madeleine Reed još uvijek živa«, reče Kennedy obraćajući se Hunteru. »Pod pretpostavkom da je Lucien sve jako dobro proračunao, što misliš, koliko još imamo vremena?« Hunter se zamisli. »U najboljem slučaju, oko dvadeset četiri sata, računajući od vremena kad nam je rekao za Madeleine. Mislim da se po isteku tog vremena možemo maločemu nadati.« Kennedy pogleda na sat. »Znači da moramo brzo djelovati«, reče. »Roberte, ne smijemo više ovdje trošiti vrijeme.« Madeleineina fotografija još je uvijek bila na stolu. Činilo se da gleda ravno u Huntera. »Avion je spreman?«, upita Hunter.

»Bit će dok dođemo na pistu«, odvrati Kennedy, »ali se vas dvoje najprije morate pripremiti.« »Budite spremni«, reče doktor Lambert kad su svi krenuli, »jer mislim da je detektiv Hunter u pravu. Lucien će vas oboje pokušati dovesti na rub živaca, a s obzirom na to da zna kako sada stvari stoje, neće se morati previše truditi. Mislim da će, kad se jednom nađe vani, učiniti sve samo da se ne bi vratio ovamo. Čak i po cijenu vlastitog života.« Hunter zakopča jaknu. »Meni odgovara.« Pogleda Tayloricu, »Sve dok ja budem taj koji će pritisnuti okidač.«

81.

Prije nego što su se uputili dolje do terenca koji ih je čekao na jednom od izlaza na stražnjoj strani zgrade, Hunter i Taylorica predali su svoje košulje kako bi im na njih pričvrstili najmodernije bežične mikrofone. Izgledali su poput obične dugmadi, ali kako se ne bi razlikovali od ostale dugmadi na košuljama, morali su ih sve zamijeniti. Dugmad s mikrofonima nalazila se tik iznad njihovih trbuha.

Malom žicom bili su spojeni na veoma snažan i neupadljiv satelitski odašiljač na njihovim leđima, nalik na komadić gume. Mikrofoni su ujedno služili i kao GPS lokatori. Direktor Kennedy i njegov tim u svakom će trenutku znati gdje se nalaze.

No čim su im vratili košulje, Hunter se usprotivi. »Dugmad nije jednake boje kao ona prethodna«, reče Kennedyu. »Dovoljno su slični«, odvrati mu. »Možda većini ljudi«, reče Hunter. »Ali ne i Lucienu.« »Govoriš li to da će primijetiti boju dugmadi na tvojoj i Tayloričinoj košulji?« »Vjeruj mi. Lucienu nikad ništa ne promakne. On je poput spužve.« »Pa ovo je najbolje što možemo u ovako kratkom vremenu«, odvrati Kennedy. »Moramo vas čuti cijelo vrijeme, pa ćemo se morati zadovoljiti s tim.« Ovo bi mogla biti skupa pogreška, pomisli Hunter.

Kad je, deset minuta kasnije, Lucien u pratnji dva marinca stigao do izlaza, sve je bilo spremno. Nosio je onaj isti narančasti zatvorenički kombinezon koji je nosio i za vrijeme njihovih razgovora. Ruke i noge bile su mu okovane lancima pričvršćenim oko struka, što mu je ograničavalo kretanje – ruke nije mogao pomaknuti dalje od prsa, mogao je napraviti samo korak od tridesetak centimetara, što mu je onemogućavalo bijeg. »Ovdje nešto nedostaje«, reče Lucien Taylorici kad mu je otvorila stražnja vrata terenca. »Detektiv Hunter nas čeka u avionu«, odvrati mu, točno znajući na što misli.

Lucien se nasmije. »Pa naravno. Treba mu vremena da se pribere i zauzda osjećaje kako se sve ovo ne bi pretvorilo u totalni fijasko. Nije li tako, agentice Taylor?« Nije mu odgovorila. Kad bi se prepustila osjećajima, vjerojatno bi ga istoga časa tresnula posred lica i upucala ga u koljena. Umjesto toga, držala je otvorena vrata i čekala da ga dva marinca smjeste na stražnje sjedalo, pričvrste lance za metalnu kuku na podu automobila i predaju joj ključeve.

»Sviđaju mi se tvoje naočale, agentice Taylor«, reče Lucien kad je sjela na suvozačko mjesto. »Jako su... FBI-evske. Misliš li da bih i ja mogao dobiti jedne, samo na ovom putovanju?« Taylorica ne reče ništa. »Pretpostavljam da to znači ne.« Na trenutak se zagleda u svoje okovane ruke. Kad je opet progovorio, glas mu je bio suzdržan i odmjeren – bez uzbuđenja, bez ljutnje, tek ravnomjeran robotski ton. »Što misliš, agentice Taylor, kako će ovo završiti?« Vozač, marinac Afroamerikanac, koji je izgledao kao da bi na rukama mogao podići cijeli terenac, polako krene.

Taylorica nije skretala pogled s ceste. »Daj, agentice Taylor«, navali Lucien. »Pitanje je pošteno. Veoma me zanima kakva su tvoja očekivanja. Dosad ti je dobro išlo. Uspjela si dobiti informacije koje su FBI dovele do ostataka tri žrtve.« Naglo podigne i spusti obrve. »Pod pretpostavkom da je tvoj tim dovoljno kompetentan da slijedi upute, trebali biste naći i ostatke pet žrtava koje sam ostavio u New Havenu. I uspjela si dobiti informaciju koja te može dovesti do žive žrtve. Uspiješ li je spasiti, agentice Taylor, postat ćeš junakinja. To uopće nije loše nakon samo dva dana razgovora.

Zato mislim da je moje pitanje pošteno. Kako će po tvom mišljenju završiti sve ovo? Misliš li da ćete ti i Robert postati junaci ili će se ovo pretvoriti u tvoju najgoru noćnu moru?« Taylorica zamijeti brz upitan pogled vozača.

Htjela se okrenuti i reći mu da će pronaći Madeleine Reed i spasiti je od daljnjeg mučenja. Zatim će ga odvesti natrag u BSU gdje će im reći gdje su ostaci ostalih žrtava. Nakon toga on će ili trunuti u zatvoru ili će biti pogubljen. Uopće ju nije briga hoće li se dogoditi jedno ili drugo, važno joj je samo to da mu nikad više neće morati gledati lice. No ostane smirena i ne reče ni riječ. Čak ga ni ne pogleda.

No Lucien ne posustane. »Misliš li da će to učiniti?«, upita istim robotskim glasom. »Misliš li da će Robert osvetiti Jessicinu smrt? Misliš li da će zaboraviti sve čega se pridržavao cijeli svoj život i dopustiti da prevlada njegov bijes?« Bez odgovora. »Misliš li da će me upucati ili će koristiti ruke – mlatiti me sve dok ne ispustim dušu?« Nije ga pogledala, ali je bila potpuno sigurna da na licu opet ima onaj svoj odvratan osmijeh.

Izašli su iz kampusa FBI-eve akademije i krenuli na sjever prema pisti Turner Field.

»Kako bi ti to učinila, agentice Taylor? Da sam brutalno ubio osobu koju si neizmjerno voljela i ostavio ti jedino dvojbe i mnogo krvi? Kako bi mi se željela osvetiti?« Osjeti ključanje krvi u žilama, no ipak ostane mirna i proguta sve riječi koje su joj zamalo izmakle.

Lucien promijeni taktiku. »A ti, Grdosijo?«, obrati se vozaču. »Da sam provalio u tvoju kuću i divljački ubio tvoju ženu, da me tražiš dvadeset godina, kako bi mi se osvetio kad bi se napokon našao sa mnom licem u lice? Izgledaš kao da bi jednim stiskom tih tvojih prstiju sličnih bananama mogao zdrobiti moju lubanju. Kladim se da pružaju veliku zabavu tebi i tvojoj ženi.« Vozač se ljutito namršti i u retrovizoru pogleda Luciena u oči. »Vojnice, da nisi ni slučajno pomislio odgovoriti na zatvorenikovo pitanje«, reče Taylorica promatrajući ga. »U potpunosti zanemari sve što govori, bez obzira koliko bilo uvredljivo. Jasno?« »Da, gospođo«, reče dubokim basom.

Lucien prasne u glasan smijeh. »Da ti kažem što ja mislim, agentice Taylor. Mislim da će to učiniti. Mislim da će Robert puknuti i napokon se osvetiti. I mislim da ćeš ga moći spriječiti samo na jedan način, da ga upucaš. Pitanje je samo, hoćeš li?«

82.

Hunter je zajedno s dva marinca čekao uz mali, specijalno proizvedeni Lear mlažnjak s pet sjedala, kad se pokraj njega zaustavio crni terenac s Tayloricom i Lucienom.

Na nebu su se počeli gomilati olovni oblaci, promijenivši atmosferu dana – svjetlo zamijeni tama, modru boju siva.

Taylorica izađe iz automobila i preda jednom marincu ključeve Lucienovih okova. Marinci otključaju lance na stražnjem sjedalu i izvedu ga van. Dok su na putu prema avionu prolazili uz Huntera, Lucien se okrene i pogleda ga u oči. U njima ne uoči ništa osim boli i gnjeva. Morao se silno obuzdati da se ne nasmiješi.

Tek kad su Lucienovi lanci bili dobro pričvršćeni za specijalne metalne kuke ugrađene u pod aviona pokraj jednoga sjedala, tek tada su Hunter i Taylorica ušli u letjelicu.

Lucienovo sjedalo nalazilo se u stražnjem dijelu, okruženo metalnim kavezom zatvorenim vojnom elektronskom bravom otpornom na obijanje koja se mogla otvarati i zatvarati jedino pritiskom na dugme uz ulaz u pilotsku kabinu.

Taylorica stavi svoju jaknu na sjedalo ispred kaveza, ali ne sjedne. Hunter sjedne s druge strane prolaza. Pilot je strpljivo čekao u kokpitu. »Dakle, kamo idemo u Illinois?«, upita Taylorica Luciena. »Ne idemo«, ravnodušno odgovori.

Taylorica zastane. »Kako to misliš? Rekao si da idemo u Illinois.« »Ne, nisam. Rekao sam da nam treba dovoljno goriva da odavde stignemo do Illinoisa. Ukoliko budemo imali dovoljno goriva da stignemo do Illinoisa, onda to znači da ćemo ga imati dovoljno i da stignemo do New Hampshirea. Tamo idemo.« Njegovo je sjedalo bilo nepomično, ali su se ostala dva mogla okrenuti za cijelih 360 stupnjeva. No Hunter ne okrene svoje da ga pogleda, i dalje ostane okrenut naprijed. Nimalo ga ne iznenadi što se Lucien i dalje poigravao njima. »New Hampshire«, reče Taylorica. »Tako je, agentice Taylor, ‘živi slobodno ili umri’.«7 »U redu, u koje mjesto?« »Možeš reći pilotu da krene prema New Hampshireu. Podrobnije detalje dat ću mu kad uđemo u njihov zračni prostor.« 7

službeni moto države New Hampshire

Taylorica prenese upute pilotu i vrati se na svoje sjedalo. I ona je, kao i Hunter, radije okrenula leđa zatvoreniku.

Minutu kasnije avion stigne do kraja piste i pilot objavi da su spremni za uzlijetanje. Motor mlažnjaka zagrmi i za dvadesetak sekundi vine se u nebo. Kako je avion skrenuo udesno, tako se kroz tamne oblake probije nekoliko sunčevih zraka i obasja njegov trup.

Dok se avion sve više udaljavao od zemlje, Hunter je gledao kroz prozor. Činilo mu se da je zrak u avionu postao gušći nego ikada, kao da ga je zagadila Lucienova prisutnost.

Taylorica je sjedila mirno, naprijed uprta pogleda. Očito je pokušavala srediti gomilu misli koje su joj se vrzmale u glavi. U ruci je držala bočicu vode i svakih nekoliko minuta otpijala male gutljaje. Ne zato što je bila žedna, bio je to nervozni refleks, nešto na što ju je njezino tijelo podsvjesno prisiljavalo kako bi smirila živce.

I Huntera su mučile misli, obuzdavao je dvadeset godina gnjeva i frustracije koji samo što nisu izbili.

Letjeli su više od pola sata kad su opet začuli Lucienov glas. »Vjeruješ li, agentice Taylor, da se netko može roditi ‘zao’?«, upita.

Ona opet otpije gutljaj vode i preko prolaza pogleda Huntera. Izgledao je kao da nije čuo Lucienovo pitanje. Svu je pažnju usmjerio na svijet izvan aviona.

Taylorica ne odgovori. Lucien nastavi dalje. »Znaš da postoji velik broj kriminologa, kriminalističkih psihologa i psihijatara koji su uvjereni da se osoba može roditi ‘zla’? Znaš to, zar ne? U pitanju je neka vrsta gena zla.« Taylorica ne odvrati ništa. »Ako vjeruju u gen zla, znači da vjeruju i u to da izopačenost i brutalno nasilje mogu biti genetske bolesti. Misliš li da je to istina, agentice Taylor? Misliš li da novorođenče zaista može naslijediti zlo i izopačenost i zbog toga postati ubojica, kao što neki nasljeđuju hemofiliju ili daltonizam?« Još jedan nijemi gutljaj vode. »Ma daj, agentice Taylor, udovolji mi«, reče joj. »Što misliš, može li izopačeni i bezosjećajni ubojica poput mene biti plod genetskog nasljeđa?« Prvo što joj padne na pamet bile su misli: zašto ovaj avion nisu zvučno izolirali? Zašto nisu umjesto kaveza sa željeznim rešetkama stavili onaj od pleksiglasa? »Dvadeset sedam«, reče Lucien i nasloni glavu na naslon sjedala.

Taylorica opet refleksno pogleda Huntera. On je još uvijek gledao kroz prozor, ali je bila sigurna da je čuo Lucienove riječi. Je li to upravo promijenio temu i davao im koordinate? Okrenula je svoje sjedalo. »Dvadeset sedam?«

»Dvadeset sedam«, potvrdi Lucien kimanjem. »Dvadeset sedam, čega?« »Država«, odvrati Lucien.

Na njezinu licu pojavi se zbunjenost. »Bio sam u bankama sperme u dvadeset sedam različitih država«, objasni Lucien. »U svakoj pod drugim imenom i sa životopisom koji bi impresionirao i englesku kraljicu. Sve je to dio moga dugogodišnjeg eksperimenta koji je još uvijek u tijeku.« Taylorica u grlu osjeti trpki okus žuči. »Dakle, agentice Taylor, ukoliko vjeruješ da se genetskim nasljeđivanjem može postati ubojica«, reče Lucien, »onda bismo se za nekoliko godina svi mogli dobrano iznenaditi.« Taylorica osjeti mučninu i od same pomisli što se nalazi u istom zatvorenom prostoru s njim i udiše isti zrak kao i on. »Ne samo da si perverzan«, reče s gnušanjem na licu, »već si potpuno poremećen.« Iz razglasa se začuje pucketanje, potom pilotov glas. »Približavamo se granici između Massachusettsa i New Hampshirea. Imam li kakve nove upute?« Lucienovo lice živne. »Neka pustolovina započne.«

83.

Skrovita lokacija.

Prije dva dana.

Madeleine Reed nekoliko puta polako i omamljeno trepne i tek nakon toga uspije otvoriti oči. Sve joj je bilo mutno, trebale su joj skoro cijele dvije minute dok njezin iscrpljeni i skrhani um nije počeo razaznavati oblike.

Još je uvijek sklupčano ležala u kutu svoje zatočeničke ćelije, malaksala tijela umotana poput čahure u smrdljivu deku. No bez obzira koliko se grčila u tom kutu i čvrsto privijala tu odvratnu krpu oko sebe, nije se uspijevala zagrijati.

Možda zato što se vrućica pogoršala ili je minula, nije znala. Boljela ju je svaka tjelesna stanica, toliko intenzivno da je stalno bila na rubu nesvjestice.

Jedini zvuk u ćeliji bilo je dosadno zujanje muha oko prepunjene kante izmeta u suprotnom kutu.

Zakašlje se nekoliko puta. Istoga časa osjeti žarenje u grlu, lice i glava samo što joj nisu eksplodirati. Od mukle boli kapci joj zatitraju poput leptirovih krila, pa nasloni glavu na zid nadajući se da se neće opet onesvijestiti.

I nije.

Još se jednom pribere i zagleda u svoje neprepoznatljivo koščate ruke i prste.

Nokti svi odreda slomljeni, vrhovi prstiju prekriveni skorenom krvlju. Članci crveni i otečeni kao u starice koja pati od akutnog reumatizma. Još nikad nije bila toliko mršava, toliko gladna, toliko žedna.

Opazi da su neki dijelovi deke još uvijek mokri. Vjerojatno od njezina znoja kad je imala visoku temperaturu. Bila je toliko očajna da je u jednom trenutku mahnitosti prinijela deku ustima i počela halapljivo sisati, pokušavajući na raspucane usne i u suha usta iscijediti malo tekućine. No isisala je samo prljavštinu i odvratan okus od kojega odmah povrati.

Prestane kašljati i ogleda se po ćeliji, no već su nastupile fiziološke i neurološke posljedice dehidracije i pothranjenosti. Nije imala dovoljno snage da usredotoči pogled i vidi bilo što dalje od jednog metra.

Po podu su bile razbacane plastične boce. U njima više nije bilo ni kapi vode, no to ju ne spriječi da ne uzme jednu i opet pokuša. Prinese bocu ustima, zabaci glavu i obim šakama počne gnječiti bocu.

Ništa.

Iscrpljena ovim naporom, pusti da boca padne na tlo.

Kapci joj još jednom zatrepere. Osjećala je strašan umor i nepodnošljivu tupu bol, ali nije htjela opet zaspati. Znala je da je uzrok umoru otkazivanje njezina tijela. Ono jednostavno nije imalo dovoljno energije ostati budno. Nije imalo dovoljno energije za pravilno funkcioniranje organa. Kao kad velika tvornica zatvara neke pogone jer nema dovoljno pogonske snage da i dalje svi nastave besprijekorno raditi.

Sjeti se kako je na televiziji jednom o tome gledala dokumentarne. O tome kako dehidrirano i pothranjeno tijelo počne polako izjedati samo sebe. Najprije nestaju zalihe masti, zatim bjelančevine i hranjive tvari iz mišićnog tkiva, sve dok tijelo potpuno ne ostane bez energije. Nakon toga tijelo polako počne otkazivati.

Organi poput jetre i bubrega prestanu funkcionirati. Zbog dehidracije dolazi do znatnog oštećenja mozga koji je sastavljen od otprilike 75 do 80 posto vode.

Reakcija mozga razlikuje se od osobe do osobe, može biti potpuno različita, od živopisnih halucinacija do potpunog pomračenja uma. U tom su trenutku moždane stanice već nepopravljivo oštećene.

Tijelo bez hranjivih tvari ostaje bez energije i potpuno malaksa. No ništa na kugli zemaljskoj nije toliko složeno i inteligentno kao ljudsko tijelo i mozak.

Obrambeni mehanizam čak i pod takvim silnim pritiskom daje sve od sebe. Kako bi sačuvalo ono malo preostale energije i poštedjelo osobu od smrti u strašnim mukama, iscrpljeno tijelo prisili se na san. Kad se to dogodi, organi počnu polako i bezbolno otkazivati, sve do milosrdne smrti. Osoba zaspi i nikad više ne otvori oči.

Znala je da umire. Znala je da se vjerojatno nikad više neće probuditi ako sada zaspi, ali nije znala što bi drugo mogla učiniti. Osjećala je toliki umor da joj je čak i pomicanje prsta izgledalo poput trčanja maratona. »Ne želim umrijeti«, jedva procijedi šapatom. »Ne želim ovako umrijeti. Ne želim ovdje umrijeti. Neka mi netko pomogne.« Tada joj na um padne jedna suluda ideja. Čula je priče o tome kako su neki ljudi pili vlastitu mokraću. Iako je njoj zvučalo odvratno, znala je da to neke ljude seksualno uzbuđuje. No njezin iscrpljeni mozak borio se da je održi na životu.

Odvratno ili ne, nije imala drugog izbora.

Bez daljnjeg razmišljanja uzme jednu praznu bocu. Nadljudskom snagom osovi se na noge, otkopča dugme i šlic na prljavim i poderanim hlačama i povuče ih do gležnjeva. Zatim gaćice. Namjesti bocu, zatvori oči, koncentrira se iz petnih žila i stegne mišiće nogu i trbuha.

Ništa.

Tijelo joj je bilo toliko dehidrirano da nije iscijedilo ni kap. Ali nije htjela odustati. Pokuša još jednom. I još jednom. I još jednom. Nije imala pojma koliko puta. No napokon, nakon naizgled cijele vječnosti, nekoliko kapljica zažubori po

dnu boce. Bila je toliko sretna da je prasnula u histeričan smijeh. Sve dok nije pogledala bocu.

Tih par kapljica koje je uspjela istisnuti iz svoga tijela imalo je tamnu boju jantara. Znala je da je to jako loš znak. Što je tamnija boja ljudske mokraće, to je tijelo više dehidrirano.

Pije li osoba mnogo tekućine, primjerice vodu, zdrava jetra i bubrezi je veoma brzo filtriraju, uzimaju iz nje ono što je potrebno tijelu, ostalo odbacuju.

Ta se odbačena tekućina skuplja u mokraćnom mjehuru. Čim se mjehur napuni, osoba osjeća potrebu za mokrenjem. Mokrenje je glavni način na koji se tijelo rješava onoga što mu ne treba, uključujući i otrovne tvari. Ali ne uvijek. Pije li osoba previše tekućine, mjehur se svejedno puni kako bi se iz tijela izlučio višak tekućine. Sadržaj otrovnih tvari u takvoj mokraći je minimalan. Što je manje otrovnih tvari, to je svjetlija boja mokraće, i obratno, što ih je više, boja je tamnija.

Ugledavši boju onih par kapljica u boci, znala je da vjerojatno sadržavaju 99 posto otrovnih tvari. Popije li to, bit će kao da je popila čisti otrov. Neće joj pomoći da preživi. Ubrzat će njezinu smrt.

Dugo je vremena zurila u bocu koja se tresla u njezinoj drhtavoj ruci. Htjela je zaplakati. Zapravo je i plakala, samo što u tom stadiju dehidracije njezine suzne žlijezde nisu mogle izlučiti suze.

Na koncu potpuno ostane bez snage i skljoka se na pod. Boca se otkotrlja na drugi kraj ćelije. »Ne želim umrijeti«, riječi jedva prijeđu preko njezinih usana. No više nije imala snage za borbu. Sve joj se zamagli. Oči se počnu sklapati. Više nije imala snage ostati budna.

Više nije imala nade.

Više nije imala vjere.

Sklopi oči i počne prihvaćati ono neizbježno.

84.

Kako Lucien zbog okova nije mogao podignuti ruke s prsa, nagne se naprijed i počeše nos.

Taylorica je još prije okrenula svoje sjedalo sučelice njemu, Hunter je još uvijek gledao naprijed. »Dobro«, reče Taylorica. »Ušli smo u zračni prostor New Hampshirea.

Kamo sad?« Lucienu se nije žurilo. »Prokletstvo, ovo je skroz neudobno. Bi li bila toliko dobra, agentice Taylor, i počešala me po nosu?« Dobaci mu preziran pogled. »Da, i mislio sam si.« Nasloni se na sjedalo. »Reci pilotu da nastavi na sjever.

Obavijesti me kad bude iznad White Mountain National Foresta.« Nacionalni park White Mountain je šuma koja se prostire na 750 852 rali.

Oko 94 posto njezine površine nalazi se u državi New Hampshire. Toliko je golema da je nijedan privatni avion ne može previdjeti.

Taylorica prenese upute pilotu i vrati se na svoje sjedalo.

Nakon dvadeset sedam minuta leta, kroz zvučnik se oglasi pilot. »Upravo stižemo do južne granice White Mountaina. Da nastavim dalje prema sjeveru ili imam kakve nove upute?« Taylorica se opet okrene k Lucienu i pričeka.

Lucien je zurio u svoje nadlanice. »Sad dolazi ono najbolje«, reče ne podignuvši pogled. »Reci pilotu da idemo u Berlin.« Taylorica se u nevjerici zagleda u njega. »Molim?« »Reci pilotu da idemo u Berlin«, opušteno ponovi Lucien. Još je neko vrijeme promatrao svoje ruke, zatim se zagleda u nju.

Ona se ne pomakne, no iznenađenje na njezinu licu u rekordnom se vremenu promijeni u bijes. »Opusti se, agentice Taylor«, reče Lucien. »Ne mislim na Berlin u Njemačkoj. To bi bilo predaleko čak i za mene. Ali ako pogledaš mapu New Hampshirea, vidjet ćeš da se sjeverno od White Mountain National Foresta nalazi mali grad Berlin. Zanimljivo je što se njegov gradski aerodrom nalazi još trinaest kilometara sjeverno, u blizini jednog drugog gradića koji se zove Milano.« Nasmije se. »Kako europski, nije li?«

Taylorica se malo opusti. »Reci pilotu da moramo sletjeti na Berlinskom gradskom aerodromu.« Taylorica interfonom javi pilotu upute.

Hunter malo razmisli, potom se iznenadi koliko se Lucien dobro pripremio.

Koliko je dugo ovo planirao?, zapita se.

New Hampshire je jedna od tek šačice država u kojoj FBI nema svoj područni ured, već potpada pod jurisdikciju bostonskog područnog ureda u Massachusettsu koji se nalazi predaleko da bi direktor Kennedy iz njega poslao rezervni tim. Iako im je Lucien dao jasne upute da ih nitko ne smije slijediti ni u zraku ni na zemlji, Hunter je bio siguran da Adrian Kennedy neće tek tako udovoljiti zahtjevu serijskog ubojice. Nesumnjivo će biti veoma oprezan, jer je na kocki život otete žrtve, ali će sasvim sigurno imati rezervni plan. Budući da u New Hampshireu nema područnog ureda, Kennedy će morati naći neki drugi, lokalni tim, koji će pratiti Huntera i Tayloricu, a to znači da će morati kontaktirati okružni šerifov ured ili lokalnu policijsku postaju. No ni jedni ni drugi nisu dovoljno stručni za praćenje i nadgledanje. To bi bilo previše rizično. Lucien je sve to uračunao u svoj bolesni plan. »Upravo sam kontaktirao gradski aerodrom u Berlinu«, začuje se kroz razglas pilotov glas. »Imamo odobrenje za slijetanje. Počet ćemo se spuštati za pet minuta.« Nitko ne primijeti kako se Lucien potajno smiješi.

85.

Nakon što su u zraku proveli nešto manje od dva sata, Lear sleti na malu pistu Berlinskog gradskog aerodroma u New Hampshireu. Zaustavi se na kraju piste, podalje od ostalih malih aviona, i pričeka. Pilot je već obavijestio kontrolni toranj da se radi o službenom FBI-evu avionu i službenoj misiji te da mu se nitko ne približava. »Što sada?«, upita Hunter Luciena i prije nego što se avion zaustavio. Ovo se sada prvi put obratio Lucienu otkako su napustili Quantico. »Sad nam treba automobil«, odvrati Lucien i napravi neodlučnu grimasu. »No, Roberte, ovo nije međunarodni losanđeleški aerodrom i nema agencije za iznajmljivanje automobila u aerodromskoj zgradi. Zapravo, ovdje nema ni aerodromske zgrade.« Glavom pokaže na prozor. »Vidjet ćeš. Bit ćeš sretan ako negdje ovdje uopće nađeš kakav auto koji se nudi na prodaju.« Taylorica dobaci Hunteru upitan pogled. »Ako hoćeš, možeš nazvati kompaniju za iznajmljivanje«, nastavi Lucien. »Uvjeren sam da ćeš dobiti broj neke u Berlinu ili Milanu, no potrajat će barem dvadeset pet minuta dok sve ne srede i ovamo dovezu automobil. Ukoliko ne želiš čekati, savjetujem vam da improvizirate.« »Da improviziramo?«, upita Taylorica.

Lucien slegne ramenima. »Zaplijenite ga ili nešto slično. Kao u filmovima.

Ta imate FBI-eve značke. Siguran sam da ćete njima veoma impresionirati ove ljude ovdje.« Taylorica razmisli. »Sjetite se da sirotoj Madeleine otkucava svaka sekunda«, doda. »Na vama je koliko će sve ovo potrajati.« »Ti ostani ovdje s njim«, reče Hunter prilazeći izlazu iz aviona. »Idem ja.« Taylorica kimne. U ovome trenutku zaista nije željela ostaviti Huntera nasamo s Lucienom. »Idemo«, reče Hunter ulazeći u avion. »Već smo dobili automobil?«, upita Taylorica i skoči na noge. Hunter se vratio za manje od tri minute.

Kimne joj. »Recimo da sam ga posudio od momka koji ovdje nadzire zračni promet.« »Izvrsno«, odvrati Taylorica. Nije tražila daljnja objašnjenja. Izvadi pištolj i uperi ga u Luciena. »U redu, ovo ćemo obaviti mirno i polako. Kad Robert pritisne

dugme za otvaranje tvoga kaveza, oslobodit će se i okovi na podu. Tada ćeš ustati, jako polako, izaći iz kaveza i stati. Je li jasno?« Lucien nimalo impresionirano kimne.

Taylorica da Hunteru znak glavom. On izvadi svoj pištolj, uperi ga u Luciena i pritisne dugme kraj ulaza u kokpit.

U kabini glasno odjekne elektroničko zujanje. Vrata kaveza glasno zveknu i otvore se. Metalni lanci kojima su bile sputane njegove ruke i noge, oslobode se iz metalnih kuka na podu. »Polako ustani«, reče Taylorica.

Lucien posluša. »Sad kreni naprijed i izađi iz kaveza.« Lucien posluša. »Mirno i polako kreni prema izlazu.« Lucien posluša.

Taylorica krene naprijed i stane tik iza njega. Hunter je stajao pred njim. Prvi siđe stubama, Lucien i Taylorica ubrzo nakon njega.

Nekoliko metara dalje bio je parkiran džip Grand Cherokee. Hunter mu priđe i otvori stražnja vrata. »Lijep automobil«, komentira Lucien. »Ulazi«, reče Hunter.

Lucien zastane i pogleda oko sebe. Nikoga u blizini. Berlinski gradski aerodrom je asfaltna pista izgrađena uz rub šume. Nikakvih aerodromskih zgrada, foajea, ničega. Istočno od piste dva hangara srednje veličine, dovoljno velika da u svaki stanu po dva mala privatna aviona. Nešto južnije od njih tek par malih administrativnih zgrada. I to je sve, ništa više.

Pogleda nebo. Noć se brzo spuštala, zapuše hladan povjetarac. Dugo je vremena promatrao nebo i osluškivao.

Nije vidio ni čuo ništa. »Ulazi«, zapovijedi mu opet Hunter.

Gejšinim koračićima Lucien krene prema automobilu. Hunter je držao otvorena vrata. Poput fino odgojene dame, Lucien najprije sjedne, zatim uvuče noge. Sa sputanim rukama i nogama, to je bio najlakši način.

Hunter zatvori vrata i signalizira Taylorici da zaobiđe automobil. Tek kad je s druge strane sjela na stražnje sjedalo do Luciena, Hunter sjedne na vozačevo mjesto.

Taylorica je držala pištolj uperen u Luciena. »Nasloni se na sjedalo«, reče mu. »I stalno drži ruke na naslonu za ruke na vratima.« Podigne naslon za ruke između njih, napravivši kakav-takav razmak

među njima. »Samo napravi kakav nagli pokret i kunem ti se da ću ti raznijeti koljena. Jesi li razumio?« »Savršeno«, odvrati.

Hunter upali motor. »Kamo sad idemo?«, upita.

Lucien se nasmiješi. »Apsolutno nikamo.«

86.

Hunter je bio u pravu. Direktor Kennedy je uvijek i u svakoj situaciji imao rezervni plan.

Točno deset minuta nakon što je uzletio avion s Hunterom, Tayloricom i Lucienom, s piste Turner Field u Quanticu uzletio je i drugi. U njemu se nalazilo njegovih pet vrhunskih agenata, svi odreda izvrsni strijelci uvježbani za tajne operacije. Imali su napravu za satelitsko praćenje povezanu s GPS signalom koji su odašiljali mikrofoni u Hunterovu i Tayloričinu dugmetu. U avionu su mogli pratiti i njihov razgovor, budući da mikrofoni nisu bili povezani samo s direktorom Kennedyem na FBI-evoj akademiji, već i s drugim avionom.

U kontrolnoj prostoriji u Quanticu, Adrian Kennedy i doktor Lambert su na radarskom monitoru pratili napredovanje oba aviona. Čuli su svaku riječ koju su izgovorili Hunter, Taylorica i Lucien. Čim je njihov avion sletio na Berlinski gradski aerodrom, Kennedy izvadi mobitel iz džepa. »Direktore«, javi se nakon prvog zvona agent Nicholas Brody, vođa tima u drugom avionu. »Ptica Jedan upravo je sletjela«, reče Kennedy. »Da, vidjeli smo«, odvrati Brody. I oni su na radaru pratili prvi avion. »Reci svom pilotu da sada nastavi kružiti«, reče Kennedy. »Neka ne leti, ponavljam, neka ni u kojem slučaju ne leti tamo gdje bi ga se moglo vidjeti s Berlinskog gradskog aerodroma. Nazvat ću te kad bude sigurno za slijetanje.« »Razumijem, gospodine.« Agent Brody prekine razgovor, prenese upute pilotu, vrati se na svoje sjedalo i nastavi čekati.

87.

Hunter u retrovizoru pogleda u Lucienove hladne oči. Na usnama mu je lebdio osmijeh pun arogancije i prkosa. »Što je pak sad?«, upita Taylorica nimalo strpljivim glasom.

Lucien je i dalje u retrovizoru zurio u Hunterove oči. »Ne idemo apsolutno nikamo«, ponovi suzdržanim i mirnim glasom.

Hunter rezignirano ugasi motor. »Kako to misliš?« »Mislim točno ono što sam rekao u svojoj ćeliji«, odvrati Lucien. »Dogovor je bio da idemo samo nas troje, bez ikakve pratnje. Prekršite li dogovor, ja vas nikamo neću dovesti. Mislio sam da sam to rekao savršeno jasno.« Hunter makne ruke s volana i okrene dlanove. »Vidiš li ti ikoga drugoga osim nas troje? Nekoga tko nas prati?« »Još ne«, samouvjereno odvrati Lucien, zatim podigne pogled udesno, »ali oni su vjerojatno tamo negdje i čekaju, kruže naokolo. Vi to znate i ja to znam.« Taylorica upitno pogleda Huntera u retrovizoru. On nije skidao pogled s Luciena. »Ne, ne znamo«, reče Hunter. »A ne znaš ni ti. Samo nagađaš. I zbog tog tvojeg nagađanja želiš da sjedimo ovdje dok Madeleine istječe vrijeme?« »Moje su pretpostavke uvijek točne, jer su utemeljene na činjenicama«, reče Lucien. »Na činjenicama?«, upita Taylorica. »Na kakvim činjenicama?« Lucien napokon prestane buljiti u retrovizor i pogleda ju. Zamijeti da joj je malo popustio stisak na pištolju. »Pa, agentice Taylor, možemo nastaviti dalje čim ti i Robert skinete košulje i bacite ih kroz prozor. Što kažeš na to?« »Molim?«, reče Taylorica. Povrijeđeni izraz kojim ga je pogledala zasluživao je Oscara. »Vaše košulje«, ponovi Lucien. »Skinite ih i bacite kroz prozor.« Ni ona ni Hunter ne odvrate ništa. »Razočarao si me, Roberte«, reče Lucien. »Zar si mislio da neću primijetiti dugmad na vašim košuljama?« Taylorici se trgne mišić na čeljusti.

Lucien joj se obrati: »Jako dobar pokušaj, ali dugmad nije iste boje kao prije.« Podigne desni kažiprst i pokaže na njezinu košulju. »Ova je dvije nijanse tamnija. Pretpostavljam da su tu mikrofon, GPS odašiljač, a možda i kamera.« Nitko ne reče ništa. »Razočarali ste me. Mislio sam da će FBI biti pažljiviji.« Slegne ramenima. »A opet, nisam vam dao mnogo vremena, zar ne?« Hunter se sjeti svoje pomisli: ovo bi mogla biti skupa pogreška. »Dakle«, nastavi Lucien, »pred nama je više opcija. Možete skinuti košulje i baciti ih kroz prozor...« Provokativno namigne Taylorici. »Tako bih mogao ipak malo više uživati ovdje na stražnjem sjedalu. Ili možete otrgnuti svu dugmad i baciti je kroz prozor.« Još uvijek je buljio u Tayloricu. »Kladim se, agentice Taylor, da imaš lijep pupak.« »Jebi se«, nije se mogla suzdržati.

Lucien se nasmije. »Ili možete zadržati svoje košulje i dugmad i jednostavno skinuti satelitske odašiljače. Siguran da su vam zalijepljeni negdje na tijelu.« Taylorica ne primijeti da izgleda poput srdita djeteta uhvaćena u laži. »Kako hoćete«, doda Lucien. »Samo vi razmišljajte koliko vas volja i trošite vrijeme.« Nasloni glavu na kožnati naslon i zatvori oči. »Obavijestite me kad donesete odluku.« Hunter otkopča sigurnosni pojas, nagne se naprijed i strgne satelitski odašiljač sa slabina.

Držeći pištolj uperen u Luciena, i Taylorica napravi isto.

U operativnoj prostoriji u Quanticu, direktor Adrian Kennedy začuje škripu.

Trenutak nakon toga, Hunterov mikrofon zanijemi. Nekoliko sekundi nakon njega, zanijemi i Tayloričin. Dvije točkice koje su ih predstavljale na radarskom ekranu, nestanu.

Agent brzo utipka nekoliko naredbi u svoj kompjutor, zatim pogleda Kennedya koji je stajao uz njega. »Izgubili smo ih, gospodine, žao mi je. Odavde više ne možemo učiniti ništa.« »Kučkin sin«, promrsi Kennedy kroz zube.

U Ptici Dva koja je kružila nebom u blizini Berlinskog gradskog aerodroma, agent Brody prođe rukom kroz svoju kratku kosu i promrsi isto.

88. »Sad je puno bolje«, reče Lucien kad su Hunter i Taylorica bacili satelitske odašiljače kroz prozore. »A sad kad smo već krenuli, mogli bismo nastaviti dalje, hoćemo li? Skinite pojaseve i njih isto bacite kroz prozor.« »Ono su bili jedini odašiljači koje smo imali«, reče Taylorica. »Primljeno na znanje«, reče Lucien i ljubazno kimne. »Ali nemojte mi zamjeriti što vam ne vjerujem. A sad pojaseve, molim.« Hunter i Taylorica poslušaju i bace ih kroz prozor. »Sad ispraznite džepove. Sitniš, kreditne kartice, novčanike, olovke... sve. I skinite satove.« »A što s ovime?«, upita Taylorica pokazujući njegove ključeve kojima su otključali njegovu kuću u Murphyu u Sjevernoj Karolini. »O, agentice Taylor, bilo bi najbolje da ih zadržiš. Trebat će nam.« Ona i Hunter bace satove i sadržaj džepova kroz prozor. »Ne brinite«, reče Lucien. »Siguran sam da će pilot sve to pokupiti čim odemo. Ništa nećete izgubiti. A sad kad nam već sve tako lijepo ide, učinite isto i s cipelama. Skinite ih i ostavite vani.« »Cipele?«, upita Taylorica. »Agentice Taylor, viđao sam odašiljače skrivene u potpeticama. A budući da ste već jednom iznevjerili moje povjerenje, više ništa ne želim prepustiti slučaju.

No ukoliko želite i dalje gubiti vrijeme, meni to nimalo ne smeta.« Trenutak kasnije, na asfaltu pokraj automobila nađu se Hunterove čizme i Tayloričine cipele.

Lucien se polako nagne naprijed i zagleda u njezina stopala. »Imaš lijepe nožne prste, agentice Taylor«, kimne. »Crveni lak, boja strasti.

Zanimljivo. Jesi li znala da su prema statistikama za trideset do četrdeset posto muškaraca ženska stopala fetiš? Uvjeren sam da tu vani ima onih koji su spremni ubiti samo zato da mogu dodirnuti te lijepe prste.« Na njegove riječi Taylorica se zgrbi i instinktivno povuče noge kao da ih želi sakriti.

Lucien se veselo nasmije. »A sad posljednje, ali ne i najmanje važno«, nastavi. »Riješimo se mobitela, hoćemo li? Svi znamo da imaju GPS sustav kojem se može ući u trag.«

Iako ih je sve ovo izluđivalo, Hunter i Taylorica mu nisu mogli proturječiti.

Još uvijek je držao sve karte u rukama. Naprave što im je rečeno i bace mobitele kroz prozor.

Lucien pogleda Huntera u retrovizoru i zadovoljno se nasmiješi. »Mislim da je sada sve u redu«, reče. »Roberte, možeš krenuti.« Hunter upali motor. Na komandnoj ploči uključi se satelitski navigacijski sustav na touchscreenu od 8.4 inča. »To ti neće trebati«, reče Lucien. »Cesta nema imena ni broja, ničega. To je samo zemljani put.« »Kako ćemo stići tamo?« »Ja ću vas voditi«, reče Lucien. »Ali najprije otiđimo s ovog usranog aerodroma.«

89.

U operativnoj prostoriji FBI-eve akademije u Quanticu, direktor Adrian Kennedy dugo je vremena zurio u radarski ekran pokušavajući smisliti naredni potez. »Možemo pokušati pratiti GPS signal iz njihovih mobitela«, predloži agent za radarskom stanicom.

Kennedy slegne ramenima. »Možemo pokušati, ali taj tip je previše pametan.

Za Boga miloga, skužio je dugmad samo zato što su bila par nijansi tamnija od originalne. Tko drugi obraća pažnju na boju dugmadi na nečijoj košulji?« »Onaj tko zna što može očekivati«, reče doktor Lambert. »Lucien nije očekivao da će FBI jednostavno udovoljiti njegovim zahtjevima. Znao je da ćemo nešto pokušati i bio je spreman.« »Upravo o tome govorim«, reče Kennedy. »Ako je primijetio dugmad, mislim da nikako neće dopustiti Robertu i agentici Taylor da zadrže mobitele. Čak i desetogodišnji klinac zna da se može ući u trag GPS sustavu mobitela.« Pogleda agenta za radarskom stanicom. »Ali svejedno pokušaj.« Agent otvori internu FBI-evu aplikaciju na svom kompjutoru. »Kako se zove agentica?«, upita. »Courtney Taylor«, odgovori Kennedy. »Radi u Jedinici za biheviorističku znanost.« Još malo tipkanja po tipkovnici. »Našao sam je«, reče agent.

Aplikacija koju je otvorio prikazivala je popis svih mobitela izdanih FBIevim agentima. »Dajte mi par sekundi.« Počeo je mahnito tipkati. Trenutak kasnije, na zaslonu se pojavi riječi »lociranje«, potom tri treptave točkice. Samo nekoliko sekundi iza toga pojavi se natpis: »GPS pronađen.« Na radaru se pojavi nova točkica. »Mobitel je uključen«, reče agent. »GPS još uvijek odašilje signal, što znači da mobitel nije uništen i da je baterija još uvijek u njemu. Lokacija je potpuno ista kao i prije. Još uvijek su na pisti Berlinskog gradskog aerodroma.« »Ili to«, reče Kennedy, »ili su morali ostaviti mobitele.« Pogleda doktora Lamberta koji kimne. »To bih i ja učinio.«

Zazvoni mobitel u Kennedyevu džepu. Agent Brody iz Ptice Dva. »Direktore«, reče Brody kad se Kennedy javio. »Naš pilot je upravo kontaktirao pilota iz Ptice Jedan. Rekao je da je automobil s metom otišao, ali su na pisti ostavili hrpu stvari – mobitele, novčanike, pojaseve, čak i cipele. Meta očito nije htjela riskirati.« Kennedy dobije svoj odgovor. »Što predlažete?«, upita Brody. »Više nemamo audio kontakta, nemamo točne lokacije mete, slijetanje može biti previše riskantno, a čak i ako se uspijemo spustiti a da meta to ne primijeti, nemamo pojma kamo su otišli.« »Razumijem«, reče Kennedy. »Odgovor je: još nisam siguran. Nazvat ću te čim smislim nešto.« Prekine vezu. Njegov umorni mozak trudio se smisliti kakvu ideju. I tada se nečega sjeti. »Automobil«, reče pogledavši doktora Lamberta, zatim agenta. »Robert je posudio automobil od tipa koji nadzire zračni promet na aerodromu. Zove se Josh. Čuli smo cijeli njihov razgovor kroz Robertov mikrofon, sjećaš se? Josh je rekao da je prije dva mjeseca kupio novi džip Grand Cherokee.« »A većina novih automobila«, reče agent slijedeći Kennedyev tok misli, »opremljena je satelitskim sustavom protiv krađe. To je svakako vrijedno pokušaja.« Kennedy kimne. »Nazovimo odmah Josha.«

90. Čim su izašli kroz aerodromski ulaz, Hunter se nađe na East Side River Roadu. »Skreni lijevo«, reče Lucien, »Zatim na prvom skretanju desno. Moramo prijeći mali most da bismo ušli u Milano. Nažalost, ne može se ni usporediti s Milanom u Italiji. Tamo nećemo vidjeti Milansku katedralu. Zapravo, tamo se nema što vidjeti.« Hunter je slijedio njegove upute. Prijeđu most i prođu uz osnovnu školu s desne strane, zatim se na kraju ceste nađu na raskrižju. »Skreni desno i samo nastavi ravno«, zapovijedi Lucien.

Hunter učini kako mu je rekao. Nekoliko stotina metara dalje prošli su uz tek nekoliko kuća, nekih malih, nekih malo većih, ali nijedne previše raskošne. »Dobrodošli u grad Milano u New Hampshireu«, reče Lucien trgnuvši bradom prema prozoru. »Ovdje nema ničega osim seljačina, polja, usamljenih i skrovitih mjesta. Izvrsno mjesto za nestajanje, za pritajivanje. Ovdje vas nitko neće uznemiravati. Nikoga nije briga. I to je jedna od najboljih stvari u Americi – prepuna je takvih gradića. U svakoj ćete državi naći na desetke Milana, Berlina, Murphya i Govnograda. Zabitih mjesta Bogu iza nogu, u kojima većina ulica nema čak ni imena, u kojima vas ljudi neće zamijetiti.« Taylorica u džepu osjeti težinu Lucienova privjeska i pomisli na sedamnaest ključeva na njemu. Svaki je mogao pripadati različitoj kući u zabiti bilo gdje u državi. Kao i kuća u Murphyu.

Lucien ju pročita kao otvorenu knjigu. »Pitaš se kako sam došao do tih mjesta, zar ne, agentice Taylor?« »Ne, ne pitam se«, odvrati samo da mu se suprotstavi. »Uopće me ne zanima.« Hunter je pogleda u retrovizoru.

Njezin odgovor ne omete Luciena. »Zapravo se do njih može jako lako doći«, objasni. »Možeš ih kupiti takoreći za ništa jer su napuštene, zapuštene i napola razrušene i nitko ih više ne želi niti mari za njih. Ukoliko i postoji vlasnik, on se obično samo želi što prije riješiti tereta, tako da je svaka ponuda dobra, bez obzira koliko je mala. Ne treba ih niti lickati. Posve suprotno, što su sjebanije, prljavije, trulije i smrdljivije, to bolje. A ti znaš zbog čega je tako, zar ne, Roberte?«

Hunter nije skretao pogled s ceste, no točno je znao odgovor: zbog faktora straha. Baci otetu žrtvu u prljavu, smrdljivu i mračnu prostoriju punu štakora i žohara pa će je na smrt isprepadati i samo to mjesto.

Lucienu nije trebao odgovor. Znao je da Hunter zna. Pomakne glavu s jedne strane na drugu, zatim naprijed-natrag, pokušavajući ublažiti napetost u vratu. »Tu kuću«, nastavi, »našao sam pukom srećom. Pripadala je nekome koga sam upoznao na Yaleu. Izgradio ju je njegov pradjed prije stotinjak godina. Kuća je prelazila s generacije na generaciju, dvaput se nabavljala dok na kraju nije pripala mom prijatelju, no on je mrzio sve na toj kući – lokaciju, izgled, tlocrt, ali i njezinu povijest i ostavštinu, kako je rekao. Mislio je da je ukleta. Njegova majka umrla je u nezgodi u stražnjem dvorištu. Nekoliko godina kasnije, njegov se otac objesio u kuhinji. I njegov djed je tamo umro. Rekao je da nikad više ne želi vidjeti tu kuću. Da je vidi, spalio bi je. Ponudio sam da je kupim, ali nije htio.

Jednostavno mi je dao ključeve, potpisao ugovor i rekao: ‘Uzmi je. Tvoja je.’« Čim su prošli uz tih nekoliko kuća, pejzaž se počne mijenjati. S desne strane, uz obalu rijeke, sve dokle god je sezao pogled, prostirala su se lijepa pokošena polja. S lijeve strane ništa osim guste šume.

Nakon otprilike tri kilometra Hunter zamijeti nekoliko uskih zemljanih staza koje su s njihove lijeve strane vodile u šumu. Ovako s ceste nije mogao vidjeti koliko daleko vode.

Lucien je još uvijek u retrovizoru promatrao Huntera. »Pitaš se koja bi te od ovih staza odvela do Madeleine, nije li tako, Roberte?« Hunter ga na trenutak pogleda u oči.

Lucien mu se osmjehne. »Pa, uskoro ćemo stići. A za tvoje dobro, stvarno se nadam da nećemo stići prekasno.«

91.

Nastavit će izazivati.

Taylorica opet čvršće stegne okidač kad joj u krvi proključa gnjev.

Lucien to primijeti i mirno nasloni glavu na prozor. »Lakše malo s tim okidačem, agentice Taylor. Mislim da me ne želiš još ustrijeliti.« Opet joj namigne. »Osim toga, siguran sam da bi time raspizdila Roberta. On želi taj privilegij.« Hunter se odjednom sjeti prizora Jessice kako leži u svom dnevnom boravku u lokvi vlastite krvi. Stisne volan toliko čvrsto dok mu šake nisu pobijelile.

Cesta je blago skretala ulijevo, zatim udesno, potom opet ulijevo. Nije bilo nikakvih raskrižja ni oštrih zavoja, tek više zemljanih od vojaka koji su s ceste vodili u nepoznato. Činilo se da šuma s njihove lijeve strane postaje sve gušća.

Nije bilo rasvjetnih stupova, tama ih je počela zaodijevati poput uskog i neudobnog odijela. Hunter uključi svjetla u automobilu. Nije kanio dopustiti Lucienu da u tami sakrije svoje pokrete. »Koliko još?«, upita Taylorica.

Lucien se okrene i pogleda kroz prozor, zatim kroz onaj na drugoj strani. »Još malo.« Cesta opet, u obliku polumjeseca, skrene ulijevo i nastavi uz rijeku s njihove desne strane. Pokošena polja nestanu. Sada se s obje strane ceste nalazila samo gusta šuma. »Sada pripazi na oštar lijevi zavoj koji slijedi«, reče Lucien. »Ne gledaj zemljane staze.« Hunter uspori i prijeđe još sto pedeset metara. »Da«, reče Lucien i kimne, »to je to. Ravno naprijed.« Cesta obrubljena gustim drvećem protezala se u neprozirnu tamu. Otkako su izašli iz aerodroma nisu sreli ni jedan jedini automobil. Nikoga nije vidio ni u retrovizoru. Što su dalje vozili, to je izgledalo da se sve više udaljavaju od civilizacije i ulaze u nekakvu zonu sumraka. Jedno je bilo sigurno: Lucien je itekako znao odabrati skrovito mjesto.

Vozili su se još osamsto metara, zatim se cesta pretvori u makadamsku neravnu stazu. Hunter prebaci u manju brzinu i zapita se bi li trebao, za svaki slučaj, uključiti pogon na sva četiri kotača.

»Imamo sreće«, reče Lucien, »čini se da ovdje dugo nije padala kiša. Ove se ceste na kiši za tren pretvore u pravu noćnu moru. Pune su lokava vode i debelog blata.« Hunter još malo uspori, skrene s jedne strane staze na drugu, birajući najbolji put kako se automobil ne bi previše drmusao. »Slijedi desno skretanje«, objavi Lucien i nakrivi glavu na stranu da bolje pogleda kroz vjetrobran. »Moramo onuda, Roberte.« »Ovuda?«, upita Hunter i pokaže na skretanje dvadeset pet metara ispred. »Da, to je to.« Hunter skrene.

Sada se nađu usred ničega. Posljednji znakovi civilizacije ostali su kilometrima iza njih. Da ovdje na ovome mjestu eksplodira bomba, nitko je ne bi čuo. Nitko ne bi mario. Nitko ne bi došao.

Staza postane još grbavija. Trebala im je cijela vječnost da pređu dva kilometra. »Sada dolazi lijevo skretanje«, reče Lucien, »i onda smo brzo tamo. Ali pazi, Roberte, staza je uska i nije ju lako uočiti.« Hunter je ugleda nakon daljnjih pedesetak metara, ali ju zamalo promaši.

Uistinu je bila uska. Da je nisu tražili, nikad je ne bi opazili.

Hunter skrene lijevo. Staza je bila jedva široka za džip. Svi začuju grebanje šiblja i grmlja po stranama automobila. »Uh«, reče Lucien, »mislim da kontrolor leta na aerodromu neće biti previše sretan zbog ovoga, a opet, budući da mu je FBI zaplijenio automobil, vlada će se sigurno pobrinuti da mu namiri štetu.« Hunter više nije imao kamo skretati da zaobiđe velike rupe i grbe. Sva sreća što su bili u novom automobilu čiji je ovjes dovoljno snažan.

Narednih osamsto metara sjedili su ukočeno u automobilu koji je poskakivao kao lud. Tada je cesta naglo nestala. Hunter izbaci iz brzine i pogleda oko sebe.

Taylorica učini isto. Oko njih ničega osim šume. »Jesmo li negdje krivo skrenuli?«, upita Taylorica. »Nismo«, odvrati Lucien. »To je to.« Taylorica opet pogleda kroz prozor. Svjetla džipa osvjetljavala su samo drveće i grmlje. »To je to? Gdje?«, upita.

Lucien glavom pokaže na prednji dio automobila. »Preostali dio puta moramo pješke. Ne možemo tamo automobilom.«

92.

Hunter prvi izađe iz džipa. Izvadi pištolj i otvori Lucienu stražnja vrata.

Ubrzo izađe i Taylorica. »Što sada?«, upita i ogleda se naokolo. »Onuda«, reče Lucien i pokaže naprijed i desno od parkiranog džipa na nekoliko otkinutih grana skupljenih na hrpu. »Idemo duboko u ovu šumu bez svjetla i cipela?«, upita Taylorica Huntera gledajući svoje bose noge. »Što se tiče cipela, ne mogu bogzna što učiniti«, odvrati joj, zatim otvori pretinac za rukavice u automobilu. Izvadi Maglite Pro Led 2. »Ali svjetlo imamo.« »Izvrsno«, reče Taylorica. »Znao sam da je noć blizu«, reče Hunter, »a i pomislio sam da nećemo brzo stići do Lucienova skrovišta. Zato sam zamolio kontrolora leta da mi posudi i baterijsku svjetiljku.« »Robert Hunter«, reče Lucien. Kimao je glavom i naškubio usne kao da će zazviždati. »Uvijek misli korak unaprijed. Šteta što nisi predvidio i problem s cipelama.« »Idemo«, zapovijedi Hunter.

Zauzeli su iste pozicije kao kad su izlazili iz aviona: Hunter na čelu, za njim Lucien, Taylorica četiri koraka iza njega, s pištoljem stalno uperenim u njegova leđa, tek nekoliko centimetara ispod zatiljka.

Hunter brzo makne grane koje je pokazao Lucien. Iza njih ukaže se utabana pješačka staza. »Samo kreni stazom«, reče Lucien. »Kuća nije daleko odavde.« Iako je cijelo vrijeme bio u žurbi, Huntera obuzme osjećaj velike hitnje, kao da nešto nije u redu. Nije mogao točno odrediti što, no sad nije imao vremena razmišljati o tome. »Idemo«, reče.

Svjetiljka je imala širok i blistav snop svjetla, što im je malo olakšalo stvar.

Krenuli su stazom i, začudo, Lucien ih nije pokušavao usporiti izgovarajući se svojim okovanim nogama. Nije morao. Šljunak, kamenje i suhe grančice oštrih vrhova prisilile su Huntera i Tayloricu na mnogo sporije napredovanje nego što su htjeli.

Prešli su tek tridesetak metara kad je staza naglo skrenula udesno, zatim ulijevo. Nakon toga učini im se kao da su zaista prošli kroz ulaz u zonu sumraka.

Odjednom je nestalo drveće i grmlje, pred njima se prostirala livada – čistina usred ničega.. »I eto nas«, reče Lucien uz ponosan osmijeh.

Hunter i Taylorica zastanu. U nevjerici se ogledaju oko sebe. »Koji je ovo vrag?«

93.

Hunter osvijetli građevinu ispred njih.

Visoku kvadratnu kuću od opeke prekrivena bršljanom, s bijelim stupovima u rimskom stilu koji su nekoć vjerojatno djelovali impozantno ispred glavnog ulaza. Sad su ostala samo dva od prvobitna četiri, a i oni su napukli od vrha do dna.

Kuća je izgrađena prije sto godina i nakon toga dvaput renovirana, tako da je sada bila tek uspomena na ono što je nekoć bio nečiji veličanstveni dom. Usto, izobličena atmosferilijama, potpunom zapuštenošću i nebrigom za održavanje, od nje je ostao samo kostur – tek bijedna ljuštura jednog davnašnjeg doma.

Od četiri vanjska zida ostala su samo tri, s toliko rupa i velikih pukotina, kao da se nalazi u ratnoj zoni negdje na Bliskom istoku. Južni zid s desne strane, gotovo se cijeli urušio u hrpu šute. Srušila se i većina unutarnjih zidova, tako da unutarnje prostorije gotovo i nisu bile odijeljene, već ispunjene ostacima zidova.

Krov je gotovo posvuda bio urušen, osim iznad stare dnevne sobe u prednjem dijelu, hodnika i kuhinje s lijeve strane, gdje je djelomično stajao na svom mjestu.

Kroz podne daske i iz šute izrasli su trava i korov. Svi su prozori razbijeni, neki okviri istrgnuti iz zidova kao da je došlo do neke vrste unutarnje eksplozije. »Dobrodošli u jedno od mojih najomiljenijih skrovitih mjesta«, reče Lucien.

Taylorica se pribere od iznenađenja. »Madeleine?«, zazove i korakne desno.

Bez odaziva. »Madeleine?«, poviče opet, sada glasnije. »Ovdje FBI. Možeš li me čuti?« Nikakva odgovora. »Čak i ukoliko je živa, neće te čuti«, reče Lucien.

Taylorica ga bijesno pogleda. »Ovo je sranje. Ovdje nema nikoga.« »Jesi li sigurna?«, upita Lucien. »Pogledaj ovu kenjaru. Ovo nije skrovito mjesto. Kako možeš nekoga skrivati ili držati pod ključem u kući koja nema zidova ni vrata? Tamo gdje svatko može bez problema ući ili izaći.« »Opet si pogodila«, reče Lucien gledajući Tayloricu. »Zato se i zove skrovito mjesto.« »Pričaš sranja.« Nije mogla prikriti bijes u glasu. »Kažeš nam da si ostavio Madeleine negdje u ovoj olupini od kuće – bez prozora, bez vrata, bez zidova – i ona nije otišla?«

Lucien ju pogleda. U tom trenutku oči su mu sličile na tamne bočice napunjene otrovom. »Ne negdje u kući, agentice Taylor.« Zastane i poput guštera prijeđe jezikom preko gornje usne. »Zakopao sam je ispod.«

94.

Od njegovih riječi Taylorici se naježi koža. Zbunjeno pogleda ostatke kuće, zatim zemlju oko nje. »No dobro, nisam je doslovno zakopao«, pojasni. »Dajte da vam pokažem.« Podigne sputane ruke i pokaže na sjevernu stranu razrušene zgrade. »Onuda.« Hunter uperi svjetiljku i užurbano krene, Lucien i Taylorica za njim. »Djed moga prijatelja«, reče Lucien dok su hodali, »a pod prijateljem mislim na osobu od koje sam dobio ovu kuću, bio je zadrti domoljub stare škole. Rečeno mi je da je najbolje godine svoga života proveo u ovoj kući za vrijeme hladnog rata između SAD-a i SSSR-a. Od onoga kova ‘smrt svim komunistima’, znate. I uistinu se držao te ideologije. A onda su počele glasine o mogućem atomskom ratu.« Čim su stigli u drugi dio kuće, Hunter i Taylorica shvate o čemu govori Lucien.

Na pola puta do sjevernog zida, u zemlji ugledaju veoma velika, debela dvostruka metalna vrata. Bila su zatvorena vojnim lokotom Sargent and Greenleaf, veoma sličnim onome kakav su našli i u kući u Murphyu. »Prijateljev djed«, nastavi Lucien, »u svojoj je paranoji i duboku uvjerenju o neizbježnosti atomskog rata, preuredio cijelo ovo mjesto i proširio podrum u kojem je izgradio pouzdano atomsko sklonište.« Pokaže glavom na vrata zatvorena lokotom. »Ključ je na kolutu.« Taylorica odmah izvadi ključeve. »Koji?«, brzo upita podignuvši svežanj.

Lucien se nagne naprijed i na trenutak se zagleda u njih. »Šesti s tvoje lijeve strane.« Taylorica odabere ključ i primi lokot.

Hunter i Lucien pričekaju i u tom trenutku Huntera obuzme neugodan osjećaj, kao da nešto nije u redu. Istoga časa pogleda oko sebe. »Što se nalazi iza kuće?«, upita.

Lucien se zagleda u njega, zatim pogleda suprotni dio kuće. »Jako zapušten vrt«, odvrati. »I veliki ribnjak koji sada više sliči duboku blatu. Da vas malo povedem u razgledavanje? Na raspolaganju mi je sve vrijeme ovoga svijeta.«

Klik. Lokot se otključa. Taylorica ga skine s vrata i baci, zatim uhvati jednu ručku i povuče vrata prema sebi. Vrata se jedva pomaknu. »Teška su, zar ne?«, posprdno reče Lucien. »Već sam rekao, agentice Taylor, da ovo nije običan podrum. To je atomsko sklonište.« »Ja ću«, reče Hunter.

Taylorica se odmakne. Hunter otvori desno, zatim lijevo krilo.

Istoga časa zapahne ih topao, ustajali zrak. Iza vrata ukažu se betonske stube koje su se spuštale mnogo dublje nego što su mislili. Bilo ih je negdje između trideset i četrdeset. »Duboko, ha?«, reče Lucien. »Jako dobro izgrađeno sklonište.« Hunter žurno krene prvi, ostali za njim.

Na dnu se nađu pred još jednim vratima od debela metala s veoma velikom bravom. »Sedmi ključ«, obznani Lucien, »s desne strane onoga kojim si otključala lokot.« Taylorica krene naprijed, otključa vrata i otvori ih.

Zrak u mračnoj prostoriji bio je težak i pun prašine, no u njemu je bilo još nešto, nešto što su Hunter i Taylorica odmah prepoznali, jer ih je mnogo puta okruživalo.

Zadah smrti.

95.

Katkada kiselkast, katkada truo, katkada mučno slatkast, katkada opor, katkada mučan, a većinom kombinacija svega toga. Nitko ne zna kakav je zapravo vonj smrti. Većina će reći da smrt nema neki specifični miris, no svatko tko joj je bio u blizini toliko puta kao Hunter i Taylorica, prepoznat će ga u djeliću sekunde, jer će mu se istoga časa stegnuti srce i tuga će mu preplaviti dušu kao malošto drugo na ovome svijetu. Čim su osjetili zadah, Huntera i Tayloricu ispuni uznemirujući strah i sine im ista misao.

Protraćili smo previše vremena. Zakasnili smo.

Hunter unutra uperi svjetiljku i gotovo mahnito počne hodati po prostoriji.

Bila je prazna.

Ovdje nije bilo nikoga.

Lucien duboko udahne, poput gladnog čovjeka koji udiše miris svježe skuhane hrane. »Ajme, koliko mi je nedostajao ovaj miris.« »Madeleine?«, zazove Taylorica slijedeći pogledom zraku svjetla. »Madeleine?« »Bio bih jako glup da sam ostavio Madeleine zaključanu u prvoj prostoriji skloništa, ne bi li?« Zagonetan osmijeh pojavi se na njegovim usnama. »Gdje je ona?«, upita Taylorica. »S desne strane vrata nalazi se prekidač za svjetlo«, reče im Lucien.

Hunter pritisne prekidač.

Slabunjava žućkasta žarulja na sredini stropa par puta žmirne, kao da se ne može odlučiti hoće li se upaliti ili ne. Na koncu se upali uz elektroničko zujanje koje uznemirujuće odjekne prostorijom.

Našli su se u polupraznoj prostoriji veličine šest puta šest metara. Na dva debela i čvrsta betonska zida bilo je pričvršćeno nekoliko polica kućne izrade, prepunih knjiga prekrivenih debelim slojem prašine. Na sredini zida s njihove lijeve strane stajala su jednokrilna čelična vrata. Površina im je izgledala poput prošarane mjedi, kao da su odmah trebala upasti u oči. Pokraj njih se uza zid nalazila kontrolna konzola stara najmanje pedeset do šezdeset godina, s mnoštvom dugmadi, prekidača, ručica i starinskih mjernih instrumenata. Na zidu iznad kontrolne ploče visio je isključeni kompjutorski monitor. Ovo je definitivno bila glavna kontrolna prostorija skloništa.

Pod je bio od glatkog betona. Mnoštvo metalnih i plastičnih cijevi različitih promjera križalo se na stropu, vodilo u svim smjerovima i nestajalo iza zidova. U drugom kutu stajalo je nekoliko kartonskih kutija srednje veličine te drvenih kutija naslaganih jedna na drugu. Izgledale su kao kutije s namirnicama.

Hunter pogledom pretraži prostoriju.

Koliko je žrtava Lucien mučio i ubio u ovoj zaključanoj paklenoj rupi, pomisli. »Madeleine se nalazi iza onih vrata«, reče Lucien. »Predlažem vam da požurite.« »Koji ključ?«, upita Taylorica, još jednom podignuvši ključeve. »Drugi do posljednjeg s tvoje desne strane.« Taylorica spremi pištolj u korice i oprezno krene prema vratima. Lucien krene za njom, Hunter tri koraka iza njega.

Taylorica stavi ključ u bravu i okrene ga ulijevo. Uz dva glasna klika, brava se jednom okrene za 360 stupnjeva, zatim i drugi put.

Kad je okrenula kvaku i počela otvarati vrata, Taylorica osjeti kako joj srce lupa u prsima.

Je li to bio policijski instinkt, hiperosjetljivost, obuka, iskustvo ili parapsihološka sposobnost, nešto što se osjeti u sličnim situacijama, no Hunter i Taylorica to osjete u istom trenutku – novi život, novu prisutnost, kao da je otvaranje vrata izoštrilo njihovu policijsku intuiciju.

I opet se oboma pojavi identična pomisao: Možda nismo zakasnili. Još uvijek ima nade.

No nada veoma brzo zamre jer taj novi život, ta prisutnost koju su osjetili, nije bila pred njima. Bila je iza njih.

96.

Klik.

Osjetili su nečiju prisutnost, ali prije nego što su se uspjeli okrenuti, začuju škljocaj umetanja metka u cijev 9-milimetarskog poluautomatskog pištolja. »Ako se netko od vas šupaka samo pomakne, raznijet ću vam usrane glave.

Je l’ jasno?« Glas koji je dopro s drugog kraja prostorije bio je oštar, odlučan i mlad. »A sad dignite te svoje jebene ruke iznad glave.« Hunter pokuša odrediti iz kojeg smjera dopire glas. Bio je sasvim siguran da su zvuk metka i prve progovorene riječi doprle iz onoga kuta s mnoštvom kutija – vjerojatno se zločinac tamo skrivao, no iza njih je bilo jedva toliko mjesta da se sakrije patuljak. Doduše, druga rečenica je doprla iz potpuno suprotna smjera, što je značilo da je u pokretu, no jeka u prostoriji i neprestano zujanje žarulje onemogućavali su mu da točno odredi mjesto.

Bio je prilično siguran da se može okrenuti i ispaliti hitac i prije nego što zločinac shvati što se događa, no to bi upalilo jedino kad bi točno znao kamo treba pucati. Od nagađanja nikakve koristi – promaši li, bit će mrtav čovjek. Odluči da neće riskirati. »Šta sjedite na jebenim ušima?«, reče opet mladi glas, no ovaj put mnogo nervoznije. »Ruke iznad glave.« Hunter i Taylorica napokon podignu ruke.

Dok je prolazio mimo Huntera, Lucien se okrene i pobjedonosno nasmiješi. »Jesam dobro napravio, ha?«, upita mladi glas. »Držao sam se uputa baš kako si me naučio.« »Izvrsno si to obavio«, začuju Lucienovu pohvalu onome tko im se pridružio u prostoriji. »O.K.«, reče Lucien obraćajući se njima. »Došlo je vrijeme da oboje odložite pištolje na pod i da ih, bez da se okrenete, šutnete prema meni, jedan po jedan. Roberte, ti prvi. Mirno i polako. I moram napomenuti da je moj prijatelj veoma lak na okidaču. I nikad ne promašuje.« Nekoliko trenutaka oklijevanja. »Koji kurac čekaš, grmalju?«, reče mladi glas. »Idemo. Stavi pištolj na pod i šutni ga prije nego što ti prosvrdlam rupu u glavi.« Hunter opsuje samoga sebe. Otkako su stigli do te napuštene kuće, jedan glasić u glavi stalno mu je govorio da nešto nije u redu. No u žurbi da pokuša spasiti Madeleine, zanemario je svoje instinkte i nastavio dalje u atomsko sklonište bez provjeravanja kontrolne prostorije.

»Učini to, Roberte«, reče Lucien. »Stvarno će ti rasuti mozak po ovim zidovima.« »Prokleto si u pravu, i hoću. Misliš da je ovo neka igra, grmalju?« Glas dopre izbliza. Hunter je bio gotovo sasvim siguran da se nalazi njemu zdesna. No sada je držao pištolj visoko iznad glave, dok je klinac držao svoj uperen točno u njegovu glavu. Prednost je bila na mladićevoj strani. Hunter nije imao izlaza. »U redu«, reče. »Samo polako«, zapovijedi Lucien. »Čučni dolje, stavi pištolj na pod, zatim se uspravi i šutni ga prema meni.« Hunter učini kako mu je rečeno. »Na tebi je red, agentice Taylor«, reče Lucien.

Ona se niti ne pomakne. »Kujo, nisi čula šta je rek’o?«, upita ljutit mladi glas.

Lucien podigne ruke, dajući znak svom suučesniku da pričeka. »Agentice Taylor, jako su mi dobro poznata mnoga FBI-eva protokolarna pravila na terenu«, reče smirenim glasom bez prijetnje. »I svjestan sam toga da neka pravila nemaju nikakvih izuzetaka. Visoko na tom popisu obveznih pravila je ono da FBI-ev agent u talačkoj situaciji nikad ne smije predati svoje oružje osumnjičeniku ili počinitelju.« Taylorica od frustracije zaškrguće zubima. »Nemoj sad pogriješiti, agentice Taylor, ovo nije tipična talačka situacija.

Ovo je pitanje života i smrti... to jest, za tebe i Roberta. Ako ne gurneš svoj pištolj prema meni, umrijet ćeš. To nije prijetnja. To je činjenica. Moraš donijeti odluku i to veoma brzo.« »Zajebi ta sranja, Lucien«, bubne mladi glas. »Jednostavno ukokajmo ove gnjide i završimo s tim.« Po drukčijem tonu mladićeva glasa Hunter zaključi da je mladić na rubu živaca. Ne treba mu mnogo da ga prekorači. »Na tebi je odluka, agentice Taylor«, reče Lucien. »Imaš pet sekundi, četiri...« Hunter pogleda njezino napeto tijelo. »Courtney, ne budi luda«, reče joj tiho. »Tri, dvije...« Hunter se pripremi za napad. »U redu«, reče Taylorica.

Hunter ispusti zrak.

Taylorica polako odloži pištolj na pod, zatim ga nogom odgurne prema Lucienu.

Ubrzo zatim oboje začuju struganje lanaca po podu.

Lucien je podigao njezin pištolj. »A ne, ne«, reče mladi glas kad se Taylorica počela okretati. »Ni’ko ti nije rek’o da se okreneš, kujo. Gledaj u ta jebena vrata ispred sebe ili ću ti raznijeti usranu glavu.« Taylorica zastane. »Stvarno to misli, agentice Taylor«, reče Lucien. »Šta ova kuja misli da se zajebavam?« I bez gledanja, Hunter i Taylorica osjete da je mladić uperio pištolj u njezinu glavu. Trebao mu je samo razlog za pucanje.

Taylorica mu ga nije dala. Na kraju ga posluša, okrene glavu i zagleda se u vrata. »A sada vas moram zamoliti da kleknete i stavite ruke iza glave«, reče Lucien te istovremeno da znak svom suučesniku, a da to Hunter i Taylorica ne primijete. »Učinite to odmah.« I opet nisu imali izlaza. Morali su učiniti što im je rečeno. »I što sada?«, upita Taylorica. »Tek tako ćete nas ustrijeliti u leđa?« »Nije u mom stilu, agentice Taylor«, odvrati Lucien.

Klink.

Začuju rezak zvuk udarca metala o metal. Začuju ga i nekoliko trenutaka kasnije, nakon toga provlačenje lanca kroz prsten i njegovo padanje na pod. »Samo sam htio biti oprezan dok se ne riješim ovih lanaca. O, sada je puno bolje.« Nakon toga začuju glasan tresak, kao da je težak metalni predmet bačen na drugu stranu prostorije gdje je udario o zid. »A sada lijepo molim da se ustanete i okrenete«, zapovijedi Lucien.

Naprave kako im je rečeno.

Uz Luciena je stajao mršav i nizak čovječuljak građen poput džokeja, star oko dvadeset pet godina. U ruci je držao poluautomatski pištolj Heckler & Koch USP9. Nakrivo se smiješio, na istu onu stranu na koju mu se naginjalo rame, što mu je davalo pomalo prijeteći izgled. Imao je potpuno obrijanu glavu, plave oči sjajile su uznemiravajućim intenzivnim sjajem. Imao je velik i nepravilno zarastao ožiljak koji se protezao od lijeve strane brade preko obraza, sve do iza desnoga uha. Čak i na toj udaljenosti Hunter je vidio da je nastao ili od tupoga noža ili debelog komada stakla. Na drugoj strani prostorije ugledao je i snažan rezač za metal kojim je prerezao Lucienove lance. »Sjećaš li se kad sam ti rekao da mi, ukoliko želim, ne bi bilo teško naći šegrta?«, reče Lucien uz ironičan smiješak. »Pa, dakle, poželio sam i kao što sam rekao, nije ga uopće bilo teško naći. Da te upoznam s Duhom.« Pokaže rukom na mladića obrijane glave sa svoje desne strane. »Zovem ga Duh jer se tako i kreće, tako spretno i nečujno da ga nitko ne čuje kad se približava. A zahvaljujući

njegovoj veličini i nevjerojatnoj gipkosti, može se sakriti na mjestima kakva ne može ni zamisliti.« Pogleda kartonske kutije. »Znam da je teško povjerovati, ali stvarno se skrivao u jednoj on njih.« Jedan od Duhovih prvih zuba bio je otkrhnut. Svakih nekoliko sekundi nervozno je prelazio jezikom po neravnom rubu. Izgledao je kao da je veoma nervozan, kao da mu samo malo fali da izgubi kontrolu. »Ova mi se sviđa«, reče Duh i odmjeri Tayloricu pogledom kao da je gola. »I ima jako lijepe nožne prste. To mi se stvaaarno sviđa. Ubijmo ovu grdosiju, a nju uzmimo sa sobom. Možemo se malo zabaviti.« Taylorica ne skrene pogled s Duhovih očiju. Bijes u njezinim očima sudari se s požudom u njegovima. »Sve si sredio kako smo planirali?« Duh kimne. Još uvijek nije odvajao pogled od Taylorice. »Ne želim da mislite kako sam vam cijelo vrijeme lagao«, reče Lucien, »jer nisam. Agentice Taylor, zašto ne otvoriš ta vrata?« Pokaže na čelična vrata. »Da vidiš što je iza.« Taylorica još neko vrijeme izdrži njegov pogled, zatim se okrene i otvori vrata. Iza njih nalazio se hodnik na čijem su stropu žmirkale i zujale dvije veoma slabe fluorescentne cijevi. Izgledale su kao da će svaki čas eksplodirati. Njihovo se svjetlo, kao u usporenom kretanju, polako primicalo kraju hodnika. Kad je doprlo do kraja, Tayloričino srce umalo prestane kucati.

97.

I Hunter se okrene da vidi što je iza vrata.

Hodnik je bio dug i uzak. Zidovi napravljeni od debela betona, jednako kao i u kontrolnoj prostoriji skloništa. S obje strane nalazilo se nekoliko vrata te jedna na samome kraju. Sva su vrata bila jednako prošarana bojom mjedi kao ona koja je Taylorica upravo otvorila. Sva su bila zatvorena, osim onih na samom kraju hodnika.

Svjetlo iz fluorescentnih cijevi nije bilo dovoljno snažno da osvijetli prostoriju na kraju hodnika, tako da su nazirali samo nejasne obrise, no čak i tako Hunter i Taylorica bez problema razaznaju oblik golog ženskog tijela. Sjedila je na stolici. Glava joj je visjela naprijed pod neobičnim kutom. Činilo se da su joj ruke vezane otraga na leđima. Nije se micala.

Duboko u želucu, Taylorica osjeti mučninu. »Duše«, reče Lucien, »svjetlo.« Glavom pokaže na kontrolnu ploču.

Ne ispuštajući Huntera i Tayloricu iz vida, Duh napravi nekoliko koraka udesno i pritisne dugme na starinskoj kontrolnoj ploči.

U prostoriji na kraju hodnika slaba žarulja se nekoliko trenutaka kolebala i na koncu se upali. Blijedim žućkastim svjetlom osvijetli prostoriju. Svaki mišić u Hunterovu tijelu se napne.

Madeleine Reed nije mrtva. Bila je itekako živa, no u usporedbi s fotografijom koju su prije samo nekoliko sati vidjeli u uredu direktora Kennedya, sada nije bila čak ni blijeda sjena te žene. Drastično je smršavjela. Glatka koža izgledala je kao da je u samo nekoliko mjeseci ostarjela četrdeset godina – priljubila se uz njezine kosti kao u pacijenta u posljednjem stadiju raka. Tamni kolobari oko njezinih očiju bili su toliko upadljivi da su izgledali kao masnice nakon operacije. Zbog upalih očiju izgledala je kao leš. Usne su joj suhe i ispucane, tijelo veoma onemoćalo i krhko. Čim se upalilo svjetlo, Madeleine trepne nekoliko puta. Žalosne i zbunjene oči mučile su se na svjetlu nakon tko zna koliko sati provedenih u tami. Trebalo joj je vremena da razbistri pogled, a tada njezin iscrpljeni mozak nije mogao shvatiti što vidi. Polako podigne glavu. Izraz na licu promijeni se od zbunjenosti u nadu, potom u preklinjanje i na kraju u čisti očaj. Micala je usnama, no ako je i uspjela nešto reći, glas joj nije bio dovoljno snažan da dopre do njih na drugom kraju hodnika.

U osvijetljenoj prostoriji Hunter i Taylorica napokon jasno ugledaju cijeli prizor.

Madeleine je uistinu bila gola, ruku čvrsto vezanih iza naslona, gležnjeva za noge stolice. Čim je registrirala ljude na drugom kraju hodnika, počne se tresti. Disala je isprekidano, kao da u prostoriji nema dovoljno kisika. »Madeleine«, reče Hunter uočivši na njoj prve znakove panike. Znao je da će biti u takvom stanju. Toliko je dugo bila prestrašena i mučena da joj je, čim je ugledala nekoga na hodniku, prva psihološka reakcija morala biti užasan strah. U ovome trenutku za nju su svi predstavljali prijetnju jer su je svi koji su dosad dolazili ovamo samo mučili. »Slušaj me, dušo.« Hunter je nastojao da mu glas zvuči što smirenije i nježnije. »Zovem se Robert Hunter i radim za FBI. Ovdje smo da ti pomognemo.

Ostani mirna i izvući ćemo te odavde, u redu?« Osjećao se neizmjerno beskorisno dok je izgovarao ove riječi. Htio joj je prići, osloboditi joj ruke i noge, izvesti je iz tog atomskog skloništa i uvjeriti da je na sigurnom, da je noćna mora gotova, da joj nitko više neće nauditi. No nije mogao učiniti ništa od toga. Mogao je samo izgovarati šuplje riječi s drugog kraja hodnika i nadati se da će to biti dovoljno da ostane pribrana.

Njezine se usne opet pomaknu, zatim opet, ali riječi nisu bile dovoljno glasne da stignu do ušiju onih u kontrolnoj prostoriji. No Hunter je znao čitati s usana. »Molim vas, pomozite mi...« Hunter brzo pogleda Duha. Stajao je uz kontrolnu ploču, čvrsto držeći pištolj u ruci i zureći u zatiljak Tayloričine glave. Lucien je stajao korak lijevo od njega, ali je sve imao pod kontrolom – njemu ništa ne bi promaknulo. Pokuša li Hunter nešto, bit će mrtav.

Lucien kimne Duhu, pa on pritisne nekoliko različitih prekidača na kontrolnoj ploči. Vrata prostorije u kojoj je bila Madeleine s treskom se zatvore, nesumnjivo izazvavši pravu lavinu straha u svakoj molekuli njezina tijela.

Taylorica se refleksno okrene Lucienu i Duhu. »Ne, molim te, nemoj.« Njezin iznenadni pokret zateče Duha, gotovo ga gurne preko ruba, ruka mu se još više napne, prst napola stisne okidač. »Bolje bi ti bilo da se ne mičeš, kujo.« »Molim te«, reče Taylorica podignuvši ruke u znak predaje. »Počet će još više paničariti zbog zatvorenih vrata.« Lucien bezbrižno slegne ramenima. »Da, znam.« Iz Taylorice izbije bijes. »Ti kučkin sine.« »Pusti je, Lucien«, reče Hunter. »Pusti Madeleine. Ona ti više ne treba. Ne moraš je ubiti. Ona ti ništa ne znači. Uzmi mene, a nju pusti. Dopusti da Courtney odvede Madeleine, a umjesto nje uzmi mene.«

»Glupi seronjo«, reče Duh. Pištolj je još uvijek držao uperen u Tayloricu. »Da ti kažem nešto, grmalju – već te imamo, kao i onu kurvu tamo unutra i ovu lijepu FBI-evu kuju s lijepim prstićima.« Dobaci Taylorici poljubac i istovremeno protrlja međunožje. »Kujo, uskoro ćeš biti moja. Natjerat ću te da vrištiš. Možeš se kladiti.« Taylorica potpuno ostane bez samokontrole. »Jebi se, ružna gnjido, mikroskopski malog kurca.« Možda su uzrok bile njezine riječi ili mu je jednostavno dojadila ova igra, no u Duhovoj glavi prekipi. »Ne«, reče s tolikim gnjevom da ga je gotovo ispljunuo zajedno sa slinom. »Ti se jebi, glupa kurvo.« I stisne okidač.

98.

FBI-eva akademija – Quantico, Virginia. Četrdeset pet minuta ranije.

FBI-u nije trebalo dugo da stupi u kontakt s Joshuom Fosterom, kontrolorom zračnog prometa na Berlinskom gradskom aerodromu. Poziv je odmah prebačen u operativnu prostoriju direktora Kennedya. »Gospodine Foster«, reče Kennedy i uključi razglas. »Zovem se Adrian Kennedy. Ja sam direktor Nacionalnog centra za analizu nasilnih zločina i Jedinice za biheviorističku analizu u FBI-u. Mislim da ste bili u kontaktu s jednim našim agentom. Zove se Robert Hunter. Dali ste mu ključeve svog džipa.« »Hm, točno.« U glasu Joshue Fostera osjećala se nervoza, što je bilo posve razumljivo. »U redu, gospodine Foster, molim vas, pažljivo slušajte«, reče Kennedy. »Ovo je veoma važno. Čuo sam da je vaš automobil potpuno nov.« »Da, kupio sam ga prije dva mjeseca.« »Izvrsno. A sad mi recite ima li automobil lokacijski transponder ili GPS lokator u slučaju krađe?« »Da, ima.« Kennedyevo se lice ozari. »Ali ovdje sa sobom nemam transponderski kod«, reče Foster, predviđajući Kennedyevo naredno pitanje. »Imam ga kod kuće.« »Ne treba nam«, ubaci se agent za radarskom stanicom. »Treba nam samo broj registarske pločice. Po njemu ću naći transponder.« »Oh, u redu.« Foster im izdiktira broj registarske pločice. »Puno vam hvala, gospodine Foster«, reče Kennedy. »Mnogo ste nam pomogli.« »Mogu li pitati...?«, zausti Foster, ali je Kennedy već prekinuo razgovor. »Koliko će ti trebati da nađeš kod?«, upita agenta. »Jako malo«, odvrati agent tipkajući po tipkovnici.

Dok je Kennedy čekao, u džepu jakne mu opet zazvoni mobitel. Bio je to specijalni agent Moyer, vođa tima poslanog na jezero Saltonstall u New Flavenu.

Tražili su ostatke Karen Simpson i ostale četiri žrtve.

»Direktore«, reče agent odlučnim i pomalo pokornim glasom da iskaže poštovanje. »Gospodine, informacija je sto posto točna. Dosad smo iskopali ostatke točno pet tijela.« Zavlada neugodna tišina. »Da nastavimo dalje s kopanjem? Ovo je prilično veliko područje, a ako je počinitelj ovo koristio kao groblje, tko zna koliko bismo ih još mogli pronaći.« »Ne, nema potrebe«, odvrati Kennedy. »Nećete naći druga tijela.« Nije nimalo sumnjao u to da im je Lucien rekao istinu. »One koje ste našli, pripremite za transport. Trebaju nam ovdje u Quanticu što je prije moguće.« »Razumijem, gospodine.« »Dobro obavljen posao, agente Moyer«, reče Kennedy i prekine. »Dobio sam kod za praćenje«, izjavi agent za radarskom stanicom i utipka još nekoliko naredbi u svoj kompjutor.

Svi pogledaju njegov zaslon. »Ulazim mu u trag.« Sekunde su se otegnule kao minute. Napokon se mapa na zaslonu promijeni i pokaže se svijetla pulsirajuća točkica. »Imamo lokaciju džipa«, uzbuđeno reče agent. Nakratko ušuti. »Ali čini se da se ne miče.« »Da, vidim«, reče Kennedy namršteno gledajući zaslon. »Gdje li je to, dovraga?« »Točno usred ničega, sudeći po izgledu«, reče doktor Lambert.

Sudeći prema mapi, džip je bio parkiran na kraju bezimene zemljane staze duboko u šumi, nekoliko kilometara dalje od Berlinskog gradskog aerodroma. »Treba nam satelitska snimka tog područja, ne mapa«, reče Kennedy. »Samo časak«, odvrati agent i odmah počne tipkati.

Dvije sekunde kasnije, umjesto mape, na zaslonu se pojavi satelitska snimka područja.

Svi se načas namršte. »Što je to?«, upita Kennedy pokazujući nedaleko od mjesta gdje je bio parkiran džip, na nešto što je sličilo gradilištu.

Agent zumira snimku i namjesti rezoluciju. »Izgleda kao stara napuštena kuća ili neka druga građevina«, odvrati. »Ili njezini ostaci.« »To je to«, reče Kennedy. »Tamo su. Tamo Lucien drži svoju žrtvu.« Izvadi mobitel i nazove agenta Brodya u Ptici Dva. Morali su sletjeti i stići do kuće – ODMAH.

99.

Hunter je sve vidio i prije nego što se dogodilo.

Vidio je kako je nešto eksplodiralo u hladnim Duhovim očima, kao da mu je netko ubrizgao preveliku dozu čistog gnjeva i zla. U tom je trenutku znao da će Duh preći preko ruba s kojeg nema povratka. No iako je to uvidio, ovaj put nije mogao dovoljno brzo reagirati. Nije imao vremena ubaciti se između Duha i Taylorice. Duh je stisnuo okidač u djeliću sekunde.

Kad je okidač aktivirao udarnu iglu u Duhovu pištolju, kao da je ujedno za Huntera aktivirao i usporeno kretanje: praktički je vidio kako metak izlazi iz cijevi, putuje zrakom i uz fijuk prolazi uz njegov desni obraz, promašivši ga tek za milimetar. U refleksnoj reakciji počne se okretati prema Taylorici, ali nije morao. S te udaljenosti ne bi promašio ni početnik, a u Duhovim je očima vidio da mu ovo nije prvi put. Tisućinku sekunde nakon hica, Tayloričina glava se rasprsne, a on na zatiljku i obrazu osjeti toplinu poprskane krvi i moždanog tkiva.

Prostorija se istog časa ispuni mirisom kordita.

Ipak se uspio okrenuti dovoljno brzo da vidi kako je njezino tijelo odletjelo unatrag, udarilo o vrata i skljokalo se na pod. Istoga časa zid iza nje prekrije grimiznocrvena boja s komadićima kosti, sive tvari i plave kose. Metak ju je pogodio ravno među oči. Zbog Duhove male visine i mjesta na kojem je stajao u odnosu na Tayloricu, metak je u uzlaznoj putanji skrenuo s lijeve na desnu stranu.

Posljedice su bile grozomorne. Nestao joj je veći dio glave i tjemene kosti koju je raznijelo razorno djelovanje rasprskavajućeg metka – specijalne vrste zrna sa šupljim vrhom koje se prilikom udara rascvjeta poput uleknute gljive i rasprskava na sve strane.

Taylorica nije imala nikakve šanse.

Hunter se brzo okrene prema Duhu koji je sada ciljao u njegovo lice. »‘Ajde, junačino, samo mrdni, daj, mrdni, i raznijet ću ti mozak po njezinoj truloj lešini.« Hunter osjeti kako mu se od bijesa ukočio svaki mišić. Morao je upotrijebiti svu snagu volje da se ne baci na Duha. Zato je samo ostao stajati, dahtati i tresti rukama. No ne od straha. »Da, tako sam i mislio«, reče Duh. »Znači, ipak nisi neki junak, ha?« »KOJI JE TO BIO KURAC?«, vikne Lucien. Izgledao je više iznenađen i od samoga Huntera. »Zašto si je ubio?«

Duh je držao pištolj uperen u Huntera. »Zato što mi je kuja počela ić’ na živce«, odvrati ozbiljnim i nimalo zabrinutim glasom. »Znaš da mrzim kad ne’ko tako razgovara sa mnom.« Lucien se odmakne i prođe rukom preko čela. »Lajava kuja je dobila ono šta zaslužuje.« Duh slegne ramenima kao da nije učinio ništa više negoli bacio strelicu pikada u metu. »Uostalom, kakve to ima veze? Ionako će oboje umrijeti, je l’ tako? Vidjeli su nam lica, Lucien. I ti i ja znamo da nikad odavde neće izaći živi. A sve ono sranje od čavrljanja skroz me raspizdilo pa sam samo malo ubrzao stvar.« Glavom pokaže na Huntera. »Znaš šta? Isto ću napravit’ i njemu.« Lice mu je usplamtjelo od sadističke želje. Hunter u njegovim očima opazi istu odlučnost kao i prije nekoliko trenutaka.

Nije imao dovoljno vremena za reakciju.

Još jedno povlačenje okidača.

I opet kao i prije, metak nevjerojatnom preciznošću pogodi metu.

100.

Nebo iznad grada Milana, New Hampshire. Četrdeset minuta ranije.

U Ptici Dva, agent Brody i njegov tim počeli su gubiti nadu.

Njihov avion već je nekoliko minuta kružio iznad Berlinskog gradskog aerodroma. Pilot je već rekao Brodyu da će im ubrzo trebati plan daljnjeg djelovanja. Avion je imao dovoljno goriva za još nekih trideset do trideset pet minuta. Ukoliko se ne spuste na aerodrom, uskoro će se morati spustiti negdje drugdje da natankaju gorivo prije povratka u Quantico. To je značilo okretanje aviona i let do nekog drugog aerodroma.

Najbliži aerodrom Berlinu bio je Gradski aerodrom Gorham – otprilike pet do deset minuta leta na jug, zavisno o vjetru. Kao mjeru opreza, pilot je uvijek uračunavao dodatnih deset minuta za slučaj čekanja na slijetanje ili nekih drugih nepredviđenih okolnosti. Tako im je preostalo još dodatnih deset do petnaest minuta kruženja. Nakon toga pilot će okrenuti avion i uputiti se prema Gorhamu.

Brody je na stolu pred sobom držao mobitel. Hipnotizirano je zurio u njegov tamni zaslon. Kad je napokon provjerio svoj sat, vidio je da je prošlo sedam minuta. Još tri minute i ova će operacija biti gotova. Mora nazvati Kennedya.

Dok je uzimao mobitel, on zazvoni.

101.

Ovo Hunteru nije bio prvi put da se našao s pištoljem uperenim u lice. Nije se prvi put našao ni u situaciji u kojoj se radilo o njegovu životu ili smrti, no Duh je bio predaleko da bi do njega stigao na vrijeme, a ujedno i preblizu da bi Hunter mogao izbjeći metak.

Ovaj put nije imao izlaza.

U djeliću sekunde prije nego što je Duh povukao okidač, Hunter je mislio samo na to koliko mu je žao što nije mogao zaštititi Tayloricu i što nije ispunio obećanje koje je prije toliko godina dao Jessici dok je držao njezino unakaženo tijelo u svom naručju.

Unatoč pištolju uperenom u lice, nije zatvorio oči. Nije niti trepnuo. Neće pružiti Duhu to zadovoljstvo. Zurio je u Duhovo lice. I vidio kako mu je raznesena glava.

Bio je to savršen hitac. Metak ga je pogodio u lijevu sljepoočnicu. Šuplji vrh zrna napunio se krvlju i tkivom dok je prolazilo kroz lubanju i Duhov mozak, uništavajući sve na svojoj putanji.

Punjenje šupljeg vrha zrna tkivom znatno smanjuje njegovu brzinu pa u većini slučajeva nema izlazne rane. Obično metak ostane u žrtvi. No iz takve blizine snaga .45-kalibarskog zrna bila je i više nego dovoljna da izađe iz Duhove obrijane glave.

Izlazna rana .45-kalibarskog zrna je veoma impresivna. U Duhovu slučaju bila je velika kao grejpfrut. Nestala mu je polovica desne strane lica, od uha do vrha čela, kao da se iz velikog jajeta izlegao vanzemaljac. Krv, komadići kosti i moždane tvari poprskali su zid i kontrolnu ploču s njegove desne strane, prekrivši sve ljepljivom sluzavom crvenom kašom.

Neobično glasan prasak ispaljena hica nagna Huntera da se trgne, no ipak ne zatvori oči. Vidio je kako iz Duhovih očiju nestaju bijes, odlučnost i zlo prije nego što je cijelo njegovo tijelo od siline udara metka praktički podignuto s tla.

Tresnulo je o kontrolnu ploču i poput prazne vreće brašna skljokalo se na pod.

Oko njegove glave na podu se brzo stvori lokva krvi.

Na kontrolnu ploču je pao i njegov pištolj, ali je odletio na drugu stranu prostorije i zaustavio se negdje iza kartonskih kutija.

Hunterovo srce udaralo je poput čekića. Adrenalin je navro u svaku njegovu žilu, uzrokujući drhtanje cijeloga tijela. Napokon pogleda Luciena. Još je uvijek

vidio tanak pramičak dima iz njegova pištolja, no Lucien je, i prije nego što se Hunter uspio snaći, već u njega uperio Tayloričin pištolj. »Ostani gdje jesi, Roberte. Stvarno ti ne želim stjerati metak u srce, ali hoću ako budem prisiljen. Znaš da ozbiljno mislim.« Hunter se zagleda u njega. Nije mogao sakriti iznenađenje zbog onoga što se upravo dogodilo. »Ionako mi se nikad nije previše sviđao«, objasni Lucien na svoj uobičajeni prozaičan način. »Bio je glup i sadistički klinac bez ikakva cilja u životu, traumatiziran u djetinjstvu, zbog čega je iz puke zabave obožavao mučiti i ubijati ljude.« Hunteru se učini smiješnim što ovakav komentar dolazi od Luciena. »I upravo je ispunio svoju svrsishodnost«, nastavi Lucien, bez trunke kajanja i žaljenja u glasu. »Kao i svi oni prije njega. Svi je na kraju ispune, tako da uvijek iznova moram tražiti novog pomoćnika.« Hunter se usredotoči na Lucienov pištolj. »Vjerovao ti meni ili ne, no uopće nisam namjeravao ubiti agenticu Taylor, osim, dakako, ako ne budem morao, no ona je, nažalost, dotakla veoma osjetljivu temu što se tiče Duha. Vidiš, on je odrastao u disfunkcionalnoj obitelji. Oba roditelja zlostavljala su ga i fizički i psihički na načine koje je čak i meni teško zamisliti. Prisiljavali su ga da stalno hoda gol oko kuće, stalno su se sprdali s njim, posebno s njegovom muškošću, nazivali ga nizom pogrdnih imena. Možeš li pogoditi koje od njih?« Hunter duboko udahne. »Mikroskopski mali kurac.« Lucien kimne. »To je taj. Nažalost, i Taylorica ga je tako nazvala.« Veoma traumatiziranoj i poremećenoj osobi dovoljna je jedna riječ, jedan zvuk, boja, slika, miris... neka jednostavna stvar za otvaranje nepodnošljivo bolne rane. Obično je reakcija takve osobe nepredvidljiva, ali kad se radi o nasilnoj osobi, u reakciji je uvijek prisutno nasilje. U slučaju psihopata kakav je bio Duh, nasilna reakcija obično je smrtonosna. »Kad je Duh imao sedamnaest godina«, nastavi Lucien, »napokon mu je dozlogrdilo. Svezao je oca za krevet, kastrirao ga i ostavio da iskrvari. Nakon toga je bejzbolskom palicom udarao po majčinoj glavi sve dok od nje nije ostala samo kaša. Bio je previše istraumatiziran. Zato sam znao da ću ga se brzo morati riješiti.« Unatoč svom krvavom kaosu u kontrolnoj prostoriji, Hunter se prisili jasno razmišljati. Sjeti se svoje najveće brige pa okrene glavu i pogleda hodnik iza sebe.

Vidio je i Tayloričino tijelo na podu pa mu se srce opet stisne. Zatim pogleda Luciena. »Lucien, pusti Madeleine«, reče još jednom. »Molim te. Želiš li stvarno još jednu žrtvu, uzmi mene. Ona ti ništa ne znači.«

»Istina, i upravo zbog toga bih je trebao ubiti«, odvrati. »Zato što mi ne znači ama baš ništa. A ti si mi bio najbolji prijatelj. Zajedno smo prošli mnogo toga.

Zašto bih onda umjesto nje ubio tebe?« »Zato što si mi već uzeo pola života kad si ubio Jessicu«, odvrati Hunter. »A znam da ne voliš ostavljati napola dovršene stvari.« Iako se Hunter trudio prikriti osjećaje u glasu, Lucien ih svejedno uoči. »Ovo je prilika, Lucien«, nastavi Hunter. »Pusti nju i završi sa mnom ono što si započeo, jer ako to ne učiniš, ja ću ubiti tebe.« Unatoč ozbiljnosti riječi, Hunter ih izgovori smirenim i tihim glasom, kao da se nalazi u knjižnici. »U redu«, reče Lucien i korakne bliže krvlju prekrivenoj komandnoj ploči, još uvijek držeći pištolj uperen u Hunterovo srce. »Da vidimo jesi li čovjek od riječi.« Pritisne dugme i vrata na kraju hodnika se opet otvore.

Hunter se okrene i pogleda niz hodnik.

Madeleine odmah podigne pogled. Izgledala je još užasnutije nego prije.

Hunter je znao da je čula oba hica i nesumnjivo je njezina isprepadana mašta zamišljala najgore. I još gore od toga, što će sada biti s njom.

Izgledala je kao da je prestala disati. U tom trenutku ništa na svijetu nije moglo spriječiti njezino drhtanje.

Lucien trgne pištolj prema hodniku. »Idemo joj se pridružiti, hoćemo li?

Imam još jedno, posljednje iznenađenje za tebe.«

102.

Hunter je morao prekoračiti Tayloričino tijelo da bi ušao u hodnik. Lucien krene za njim, ali na sigurnoj udaljenosti. Hunter ga ni u kojem slučaju nije mogao napasti a da Lucien prije toga ne ispali u njega posljednja dva metka.

Dok je hodao hodnikom, Madeleine ga pogleda u oči. U njima nije vidio ništa osim čistog užasa. »Molim te, pomozi mi.« Ovaj put Hunter napokon začuje njezine riječi. Slabašan glas drhtao je od straha. »Madeleine, molim te, samo ostani mirna«, reče joj ohrabrujućim glasom. »Sve će biti u redu.« Ona pogleda iza njega u Luciena. Kao da se upravo pred njom materijaliziralo čudovište koje ju je još odmalena progonilo u najgorim noćnim morama. Strah izbije iz nje poput vihora, počne vrištati i migoljiti svojim krhkim tijelom na stolici. »Madeleine«, reče opet Hunter. »Pogledaj me.« Pogleda ga. »Tako. Dobra cura. Gledaj u mene i pokušaj ostati mirna. Izvući ću te odavde.« Mrzio je samoga sebe zbog laži, no u ovoj situaciji nije mogao učiniti ništa drugo.

Madeleine je i dalje izgledala užasno prestrašeno, no činilo se da je ipak na nju djelovalo nešto u Hunterovu glasu. Zagleda se u njega i prestane vrištati. »Uđi, skreni lijevo, napravi pet koraka i klekni«, reče mu Lucien kad su stigli do vrata.

Hunter učini kako mu je rečeno.

Prostorija je bila potpuno prazna, osim stolice na kojoj je sjedila Madeleine i malog ormarića s dvije ladice na suprotnom kraju od mjesta gdje je Hunter kleknuo. Osjećao se slab miris mokraće i bljuvotine te oštar miris dezinfekcijskog sredstva, kao da je nekome pozlilo, a zatim je to traljavo očišćeno.

Lucien uđe za njim, skrene desno i priđe ormariću. Otvori gornju ladicu i izvadi nešto.

Madeleine skrene pogled na njega. »Madeleine, mene gledaj«, reče opet Hunter. »Ne brini za njega. Mene gledaj. Daj, pogledaj ovamo.«

Ona opet skrene pogled na Huntera. »Roberte, jako ti dobro ide s taocima«, reče Lucien prilazeći lijevoj strani stolice.

Hunter napokon ugleda što je Lucien izvadio iz ladice – nož s oštricom od nehrđajućeg čelika, dužine dvanaest centimetara. »Znaš«, reče Lucien, »stvarno mrzim pištolje.« Brzim pokretom izvadi spremnik iz Tayloričina .45 Springfield Professionala. Spremnik padne na pod, a on ga šutne iza sebe, sve do mjesta na kojem je stajao Hunter. Drugim brzim pokretom repetira pištolj i ubaci metak u cijev.

Hunter ga nije ispuštao iz vida. Napokon uoči svoju šansu.

Lucien potom odmakne pištolj i prstom pritisne polugu za rastavljanje. U trenutku je u potpunosti rastavio pištolj i ispustio sve dijelove na tlo.

Hunter ispusti zrak i napne mišiće, istovremeno se pitajući može li dovoljno brzo stići do Luciena. »Niti ne pomišljaj na to, Roberte«, reče Lucien. Korakne naprijed i postavi se djelomično iza Madeleineine stolice. Desnom rukom zgrabi je za kosu i zabaci joj glavu, lijevom približi nož njezinu grlu. Opazi kako Hunter umire od želje da se baci na njega.

Madeleine osjeti hladnu oštricu na koži. Srce joj zamalo stane. Toliko se prestrašila da sada više nije mogla ni vrištati.

Hunter ostane mirno stajati. »Znam da me prezireš, kompa«, reče Lucien smiješeći se gotovo kao da se ispričava. »I ne krivim te. Svatko tko ne zna pravi razlog zbog kojega sam sve to činio, prezirao bi me. Ja sam za sve njih samo psihopatski sadistički ubojica koji dvadeset pet godina muči i ubija ljude, je li tako? No tebi sam mnogo više od toga.

Ja sam osoba za kojom tragaš dvadeset godina. Osoba koja je divljački izmasakrirala jedinu ženu koju si volio. Ženu s kojom si se htio oženiti. Ženom koja bi ti pružila obitelj.« Hunter osjeti kako u njemu opet jačaju gnjev i bijes. »Ali ja sam mnogo više i od toga«, reče Lucien. »S vremenom ćeš shvatiti.

Ostavljam tebi i FBI-u jedan poklon.« Glavom pokaže na hodnik. »Naći ćeš ga bez problema. No malo kasnije, jer ti sada namjeravam pružiti šansu da održiš obećanje koje si prije toliko godina dao sebi i Jessici. I ovo će ti biti jedina šansa koju ćeš dobiti, jer ako me sada ne ubiješ, više me nikad nećeš vidjeti. Ne u ovome životu.« Hunteru srce još više ubrza. »Problem je«, nastavi Lucien, »moralna dilema koja će se odvijati u tvojoj glavi i koja će neprestano mučiti tvoju savjest, kompa.« Lucien načas pogleda Madeleine, zatim opet Huntera. »Da ti pojasnim što mislim, postavit ću ti jedno pitanje.« Ušuti i pogleda ga, kao da pogledom pokušava izvrtati rupe u

Hunterovim očima. »Pitanje glasi: ako sad napadneš mene, kako ćeš zaustaviti njezino krvarenje i odvesti je u bolnicu prije nego što potpuno iskrvari?« Neobično brzim pokretom klizne nožem s Madeleineina vrata i zabode ga u gornju lijevu stranu trbuha, tik ispod rebara. Zabio ga je skroz do drške.

Hunter od šoka razrogači oči. »Ne!«, poviče i skoči naprijed, no Lucien je bio spreman; prije nego što je Hunter uspio stati na noge, Lucien ga svom snagom udari potplatom čizme u prsa.

Snažan udarac odbaci ga unatrag. Lucien izvuče nož iz Madeleine, rana počne obilno krvariti. »Održi obećanje koje si dao Jessici ili spasi Madeleine«, reče Lucien krenuvši prema vratima. »Ne možeš oboje. Odluči se, stari prijatelju.« Nakon toga nestane u hodniku.

103.

Hunteru je trebalo par sekundi da opet počne disati, a tada osjeti žarenje u plućima i prsima kao da je udahnuo vrući ugljen. Refleksno stavi ruku na prsa i pogleda vrata. Čarapama je strugao po podu dok je pokušavao naći uporište da se osovi na noge.

Kad je napokon uspio, povede se za prvim instinktom i otrči prema vratima.

Ni u ludilu neće dopustiti da mu Lucien sada pobjegne. Znao je da je Lucien stvarno mislio ono što je rekao – ne ubije li ga Hunter sada, vjerojatno nikad više neće dobiti priliku. Sasvim sigurno je do posljednjeg detalja isplanirao svoj bijeg.

FBI-u je trebalo dvadeset pet godina da ga uhvate – tko zna hoće li im to ikada više poći za rukom?

Napravio je samo tri koraka prema hodniku, kad je ugledao Madeleine. Krv je obilato istjecala iz otvorene rane. Glava joj je opet klonula na prsa. Kapci su joj napola zatvoreni. Život istječe iz nje.

Prilično je dobro poznavao anatomiju. Rana se nalazila na Madeleineinoj gornjoj lijevoj strani trbuha, tik ispod prsnog koša. Nož koji je Lucien koristio imao je oštricu dužine dvanaestak centimetara i cijelu ju je zario u njezino tijelo.

Sudeći po količini krvi koju je izgubila, Lucien joj je probio neki organ.

Gornja lijeva strana, pomisli. Nož je probio slezenu.

Primijetio je i da je Lucien zakrenuo nož dok ga je izvlačio iz njezina tijela, proširivši ranu na organu i cijelom ubodnom kanalu. Ne zaustavi li sada njezino krvarenje, za tri do pet minuta Madeleine će umrijeti zbog gubitka krvi. Čak i ukoliko uspije zaustaviti vanjsko krvarenje, protiv unutarnjeg nije mogao poduzeti ništa. I još je mora što prije odvesti u bolnicu na operaciju.

Hunter trepne. Njegovi prioriteti su se sukobili, baš kako je Lucien i predvidio.

Lucien je bježao.

Nikad me više nećeš vidjeti. Ne u ovome životu.

Hunter opet trepne. Borba u njegovoj glavi o kojoj je govorio Lucien, sada je bila u punom jeku.

Održi svoje obećanje Jessici ili spasi Madeleine, ne možeš oboje. Odaberi, stari prijatelju.

Hunter još jednom trepne, zatim potrči k Madeleine.

Klekne na tlo kraj nje, strgne svoju košulju, smota je u loptu i lijevom rukom pritisne njome ranu. Košulja se istoga časa natopi krvlju.

»Pogledaj me, Madeleine«, reče i ispruži desnu ruku da dohvati nož koji je Lucien ispustio. »Pogledaj me«, reče opet.

Ona ga ne pogleda.

Hunter ispruži ruku. Još samo maaalo. Ima ga. »Madeleine, pogledaj me.« Ona pokuša, no kapci joj počnu treperiti. »Ne, ne, ne. Ostani sa mnom, dušo. Nemoj zatvarati oči. Znam da si umorna, ali moraš ostati budna, u redu? Izvući ću te odavde.« Brzo pogleda iza stolice. Ruke su joj bile svezane plastičnom trakom za kabele, jednako kao i noge. Još uvijek pritišćući ranu lijevom rukom, nagne se udesno i nožem prereže traku iza stolice.

Poput krpene lutke, njezine ruke mlitavo padnu niz bokove.

Hunter brzo prereže traku na njezinim nogama. »Madeleine...« Odloži nož, uhvati je za bradu i lagano joj protrese glavu s jedne na drugu stranu. »Ostani sa mnom, dušo. Ostani budna.« Njezine pospane oči zagledaju se u njegovo lice. »Tako treba. Gledaj me u oči.« Uhvati njezinu lijevu ruku i stavi je na ranu. »Moraš ovo držati i pritiskati što više možeš. Razumiješ li, dušo?« Uzme i njezinu desnu ruku pa je položi preko lijeve, tako da je sada obje držala na košulji.

Ne odvrati mu ništa. »Ostani budna i pritišći što jače možeš, u redu?« Pokušala je, no bila je preslaba da dovoljno pritisne ranu i zaustavi krvarenje.

To je morao on, a morao ju je i iznijeti iz tog atomskog skloništa i staviti u džip čije je ključeve još uvijek imao u džepu. I nakon toga je odvesti u bolnicu. Osim ukoliko se u narednim trenucima ne pretvori u hobotnicu, veoma će teško napraviti sve što je potrebno.

Stavi lijevu ruku na njezine obadvije i pomogne joj pritisnuti ranu.

Misli, Roberte, misli, govorio je samome sebi ogledavajući se po prostoriji.

Ovdje nije bilo apsolutno ničega što bi mu moglo pomoći.

Pomislio je da bi mogao otrčati do kontrolne prostorije i tamo potražiti kakvu vrpcu ili konopac, nešto što bi mogao zavezati oko njezina tijela da drži njegovu košulju na rani, no to bi mu oduzelo previše vremena, a vrijeme je ono čega nema dovoljno.

Misli, Roberte, misli. Još uvijek se ogledavao po prostoriji.

U jednom trenu razmisli o svemu i sjeti se – Duh. Duh je bio malen, imao je veoma uzak struk, ali Madeleine je toliko smršavjela da je bio sasvim siguran kako će moći Duhov pojas svezati oko njezina torza. »Maddy, pritisni ovu košulju što snažnije. Odmah se vraćam.«

Pogleda ga svojim smućenim očima. »Dušo, drži to čvrsto«, ponovi joj. »Odmah se vraćam.« Pusti njezine ruke. Istoga časa iz rane navre krv. Ona jednostavno nije imala dovoljno snage da pritisne košulju na ranu. Morao je brzo djelovati.

Ustane i otrči kroz hodnik poput sprintera olimpijca. Za tri sekunde stigne do kontrolne prostorije i Duha.

Duh je nosio jeftin crni kožni pojas s klasičnom kopčom. Hunter je otkopča i jednim potezom izvuče pojas s hlača. Začas je opet trčao hodnikom. Sve je to trajalo samo devet sekundi.

Košulja je zamalo ispala iz njezinih ruku. »Ovdje sam, Maddy, ovdje sam«, reče, lijevom rukom uzme košulju i pritisne ranu da barem djelomično zaustavi krvarenje.

Desnom rukom odmakne njezina leđa od naslona stolice i omota Duhov pojas oko njezina trupa i krvlju natopljene košulje. »Malo ću te stisnuti, u redu?«, reče i čvrsto zategne pojas.

Madeleine se zakašlje. U njezinim ustima se ne pojavi krv. Dobar znak.

Pojas je savršeno odgovarao. Zakopča ga u prvu rupicu. »U redu, dušo, sad ću te podignuti i idemo iz ove rupe, u redu? Odvest ću te u bolnicu. Ostani budna. Znam da si umorna, ali nemoj zaspati, u redu? Drži otvorene oči. Spremna? Idemo.« Objema rukama podigne je sa stolice i uspravi se. Pojas je ostao na svom mjestu. Madeleine se opet zakašlje. Još uvijek nema krvi.

Hunter izjuri iz prostorije i potrči hodnikom koliko su ga noge nosile.

104.

Vani je vladao gotovo potpuni mrak, no nakon izlaska iz onoga što se komotno moglo nazvati sotoninim podrumom, udisanje svježega noćnog zraka bio je pravi blagoslov. »Madeleine, ostani sa mnom. Nemoj zatvarati oči«, reče Hunter kad je zastao pri vrhu dugog stubišta. Zapravo nije vidio ima li Madeleine ili ne zatvorene oči, ali je znao da joj se stalno mora obraćati. Nije joj smio dopustiti da utone u san.

U džepu je još uvijek imao baterijsku svjetiljku pa se namjesti na stubama – lijevom nogom prekorači dvije stube više od one na kojoj je stajao desnom – i lijevom rukom nespretno posegne za svjetiljkom. Uhvati je. Upali je.

Madeleine je teškom mukom držala otvorene kapke. »Dobro ti ide, dušo. Ostani budna.« Imao je izvanredan osjećaj za orijentaciju. Sjeti se da su ulazu u podrum prišli s lijeve strane, pa se okrene i počne brzo hodati. Šuta, kamenje i grančice zabadali su mu se u stopala, ali stisne zube i nastavi dalje. »Izvrsno ti ide, Madeleine. Začas ćemo biti u automobilu, u redu?« Ona ne odgovori. Glava joj klone na njegovo rame. »Ne, ne, ne... hej, nema spavanja. Dušo, reci mi svoje ime. Kako se zoveš?« »Ha?« »Tvoje ime. Reci mi tvoje puno ime, dušo.« Ovime je htio testirati i stupanj njezine svijesti. »Maddy«, odvrati slabim šapatom.

Unatoč podvezu, njezina je krv već prekrila Hunterove ruke, cijeli donji dio njegova trupa, a sad je počela natapati i gornji dio njegovih hlača. Od njegova trčanja, malo krvi poprskalo mu je i prsa i lice. »Izvrsno. To je stvarno izvrsno. Maddy je kratica od nečega?« »Ha?« »Maddy je skraćeno ime, od čega?« »Madeleine.« »Oho, to je lijepo ime. A kako se prezivaš?« Nikakva odgovora.

»Maddy, probudi se. Ostani sa mnom, dušo. Kako se prezivaš? Reci mi svoje prezime.« Ništa. Gubio ju je.

Skrene pogled s puta i pogleda joj lice. U tom trenutku nešto se zabije u njegov lijevi taban. Bol ga, poput rakete, prostrijeli cijelom nogom, pa nespretno zatetura, izgubi ravnotežu i skoro padne na tlo. Ova trešnja probudi Madeleine.

Naglo otvori oči i napokon ga pogleda.

Unatoč velikoj boli, Hunter se nasmiješi. »Još malo. Drži otvorene oči, u redu?« Njegovo trčanje pretvori se u očajničko hramanje – lijevo stopalo ga je nepodnošljivo boljelo kad god bi dodirnuo tlo.

Napokon stignu ispred kuće. »FBI. Ostani gdje jesi ili pucamo.« Povik je došao s Hunterove lijeve strane.

Okrene glavu u tom smjeru, no svjetlo mu obasja lice i zaslijepi ga. Nije mogao vidjeti tko je izdao naredbu.

Ipak stane kao ukopan.

U narednom trenutku iz mraka se pojave još četiri svjetla – još jedno s njegove lijeve strane, dva s desne i jedno pravo ispred njega. Sve svjetiljke zajedno dobro su osvijetlile područje. Tada ugleda da je okružen FBI-evim agentima. Svi su uperili oružje u njega. Nema nikakve sumnje, ovo je Kennedyev tim. »Stavi ženu na tlo i napravi tri koraka unatrag. Mirno i polako«, vikne ista osoba koja mu je maloprije zapovjedila da stane. »Ja sam iz FBI-a«, vikne Hunter glasom u kojem se osim olakšanja čula i ljutnja. »Zovem se Robert Hunter. Svoje dokumente morao sam ostaviti na pisti Berlinskog gradskog aerodroma. Možete provjeriti kod direktora Kennedya ako hoćete, ali malo kasnije, jer ovoj ženi treba hitna medicinska pomoć.« Agent Brody, onaj koji je izdao naređenja, približi se i zagleda u Huntera.

Trebalo mu je malo više vremena da usporedi njegovo krvlju poprskano lice s fotografijom koju mu je e-mailom poslao Kennedy. »Odstupite. On je naš«, reče Brody svome timu i brzo krene k Hunteru. »Trebali biste biti dvoje«, reče čim je stigao do njega. »Agentica Taylor?« Hunter polako odmahne glavom, što je Brodyu reklo sve.

Pridruže im se još dva agenta. Dvojica ostanu na svome mjestu, osvjetljavajući svjetiljkama okolni prostor. »A zatvorenik?«, upita Brody dok su hodali prema parkiranom džipu. »Pobjegao je«, odgovori Hunter. »Gdje je vaš auto?« »Parkiran iza džipa koji si uzeo kontroloru leta.« »Kad ste stigli ovamo?«, upita Hunter.

»Prije otprilike minute. Upravo smo krenuli prema kući, kad smo te ugledali kako izlaziš.« »I niste nabasali na Luciena?« Stigli su do automobila. Brodyev tim došao je terencem GMC. »Nismo.« Jedan agent otvori stražnja vrata. Drugi pomogne Hunteru smjestiti Madeleine na stražnje sjedalo. On joj nježno makne kosu s čela. »Madeleine, ostani budna, u redu? Još samo malo.« Ona umorno trepne.

Hunter pogleda agenta koji je držao ključeve. »Moraš je odmah odvesti u bolnicu.« Agent je već uskočio na vozačevo mjesto. »Krećem.« Hunter se okrene drugom agentu. »Sjedni iza s njom. Ne dopusti joj da zaspi.

Javi bolnici da ima ubodnu ranu u gornjem lijevom dijelu trbuha, duboku otprilike dvanaest centimetara. Nož je probio slezenu i izvučen je zakretanjem suprotno od kazaljke na satu.« Agent kimne i uskoči u automobil.

Madeleine pomakne usne. »Što si rekla, dušo?«, upita Hunter. Sagne se i približi uho na centimetar od njezinih usana. »Molim vas, ne ostavljajte me«, reče jedva čujnim glasom. Nastupio je šok. »Neću, obećavam. Ovi momci će te odvesti u bolnicu da te tamo mogu izliječiti, u redu? Ja ću biti odmah iza njih. Neću te ostaviti. Samo se najprije moram pobrinuti za onog nitkova koji ti je to napravio.« Nakon toga zatvori vrata i pogleda vozača. »Kreni.«

105.

Dok se automobil udaljavao, Hunter se okrene k agentu Brodyu, »Došli ste ovim putem i niste nabasali na Luciena?«, ponovno upita. »Nismo«, opet potvrdi Brody.

Hunter pogleda šumu oko njih. »Postoji još jedan put do ove kuće«, reče Brody.

Hunter ga pogleda. »Može se vidjeti na satelitskoj snimci i mapi«, objasni Brody. »Dug je i zaobilazan. Vodi do stražnjeg dijela kuće.« Hunter je posumnjao da postoji još jedan put do kuće čim je ugledao Duha: taj sigurno nije pješačio do kuće, morao je doći automobilom. »Idemo«, reče Hunter.

Brzo krenu natrag prema kući. Opaze ih ona dva agenta pa im se i oni pridruže. Prođu uz stubište koje je vodilo dolje u sotonin podrum i nastave dalje prema stražnjem dijelu kuće.

I stražnje je dvorište bilo jednako zapušteno kao i kuća. Lucien mu je rekao istinu. Tu je bio i mali ribnjak ili barem ono što je nekoć bio ribnjak. Sad je to bila samo ružna jama blata. Tu se nalazila i široka betonska staza, puna rupa i napuklina. S desne strane zemljane staze koja je vodila dalje od kuće bio je parkiran ulubljeni, petnaest godina star Ford Bronco. Svi izvuku oružje i polako se približe automobilu. Bio je prazan. Ovo je nesumnjivo bio Duhov auto.

Ovaj put se okrene agent Brody i promotri šumu koja je okruživala kuću. »Misliš da je išao pješke?«, upita. »Kroz šumu?« Hunter priđe zemljanoj stazi, klekne i svjetiljkom osvijetli tlo. »Nije«, odvrati nakon nekoliko trenutaka. »Ima motocikl.« Pokaže na tragove guma. »Koliko ima prednosti?«, upita Brody. »Pet minuta, šest najviše.« Brody izvadi mobitel. »Znači da nije daleko. Nazvat ću direktora Kennedya.

On će se pobrinuti za blokadu okolnih cesta.« Hunter zatvori oči i opsuje samoga sebe što nije pretpostavio da će se ovo dogoditi. Nije rekao ništa agentu Brodyu, no znao je da blokada cesta neće biti ni od kakve koristi. Ne na ovom zabitom mjestu i ne u tako malo vremena kojim su raspolagali.

Potpuna blokada okolnih cesta zahtijeva mnogo ljudi i vraški mnogo vozila, a Hunter je bio siguran da to nemaju policijske postaje ni u Berlinu ni u Milanu u New Hampshireu. Jako bi se iznenadio kad bi obje postaje zajedno skupile više od osam ljudi i četiri vozila. Kennedy će morati zatražiti pomoć policijskih postaja iz susjednih gradova. Najbliži FBI-ev područni ured nalazio se u sasvim drugoj državi. Dok Kennedy okupi sve potrebne ljude za zatvaranje cesta, Lucien će sigurno već prijeći državnu granicu.

Znao je da ništa od ovoga nije tek puka slučajnost. Sve je to bilo dobro isplanirano. Lucien apsolutno ništa nije prepustio slučaju.

106. Četiri sata kasnije.

Sada je cijelo atomsko sklonište vrvjelo agentima FBI-a. Tijela Courtney Taylor i Duha spremljena su u vreće i odvezena na aerodrom, odakle će ih avionom dopremiti glavnom mrtvozorniku u Quanticu.

Agenti iz Brodyeva tima u rekordnom su vremenu stigli do bolnice Androscoggin Valley u Berlinu. Madeleine Redd je još uvijek bila na operaciji, ali su liječnici rekli agentima kako zbog lošeg stanja njezina tijela – pothranjenosti i djelomične dehidracije – njezine šanse za preživljavanje nisu baš najbolje. No sve dok je postojala šansa, postojala je i nada.

Hunter i direktor Adrian Kennedy nalazili su se u kontrolnoj prostoriji skloništa. Hunter je Kennedyu potanko ispričao sve što se dogodilo otkako su na aerodromu izgubili satelitsku vezu.

Kennedy je sve saslušao ozbiljna izraza lica i bez prekidanja. Kad mu je Hunter ispričao kako je agentica Taylor ubijena izbliza i razlog njezina ubojstva, Kennedy je zatvorio oči i spustio bradu na prsa. Hunter je vidio kako drhti od bijesa. »Roberte, kako se to moglo dogoditi?«, napokon ga upita kad je Hunter završio s pričom. »Kako je taj Duh mogao ovdje čekati na vas? Nije valjda cijelo vrijeme bio ovdje, zar ne?« »Vjerojatno nije«, odvrati Hunter. »Pa kako to da vas je čekao? Kako je znao kad ćete doći?« »Nije znao.« Kennedy ga razdraženo pogleda. »Kako to misliš?« Hunter je već neko vrijeme razmišljao o tome. »FBI ima određene tajne postupke koji se aktiviraju jedino kad se kaže lozinka, neki šifrirani broj ili nešto slično, je li tako?« Kennedy kimne i načas zastane. »Kažeš da je Lucien imao spreman rezervni plan? Strategiju u slučaju da bude uhvaćen?« Hunter kimne. »Siguran sam u to. Postoji razlog zbog kojega je tolike godine mučio i ubio tolike ljude, a da nitko ništa ne posumnja, čak ni oni koji su mu bili bliski. A taj je razlog njegova izvanredna pripremljenost. Metodičan je, pedantan,

discipliniran i izvrsno organiziran. Ono što se dogodilo ovdje, odavno je isplanirao.« Dok je razmišljao o Hunterovim riječima, Kennedy pogledom obuhvati prostoriju. Zastane na lokvi krvi kraj vrata koja su vodila u hodnik – krvi agentice Taylor. U očima mu bijesnu gnjev i tuga. »Uvjeren sam da Lucien nije lagao kad je rekao da je Madeleine ostavio dovoljno hrane i vode za nekoliko dana«, nastavi Hunter. »No jednostavna kodna riječ ili znak trebali su pokrenuti cijeli ovaj plan. Ako u tom času Duh već nije bio ovdje, morao je doći i spriječiti njezinu smrt. Očito je stigao ovamo prije više dana kad joj je dao dovoljno hrane i vode da ne umre. Znao je da će nakon nekoliko dana od dobivena signala, Lucien natjerati one koji ga drže u pritvoru da ga dovedu ovamo.« Kennedy ništa ne odvrati, i dalje je razmišljao o informaciji. »Duh nije bio njegov prvi ‘šegrt’«, doda Hunter. »Tako je Lucien rekao.« Kennedy ga zaintrigirano pogleda. »Lucien je rekao da je Duh ispunio svoju svrhu kao i svi oni prije njega.

Rekao je da svi to na kraju naprave te da nakon toga mora potražiti novog pomoćnika.« Kennedy se zamisli. »Uvjeren sam da je Lucien samo iz jednog razloga tražio pomoćnike – da se planovi poput ovoga mogu provesti u djelo ako mu ikada zatrebaju. Vjerojatno ih je tražio i nalazio, podučio ih postupku, držao ih neko vrijeme, a zatim bi ih se riješio i nalazio nove. Tako je postupak mogao opet započeti ispočetka.« »Zato što su, dugoročno gledajući, predstavljali opasnost«, reče Kennedy. »Rizik bez kojega je mogao.« Hunter kimne.

Kennedy još uvijek nije izgledao potpuno uvjeren. »Ali da bi se pokrenuo postupak, Lucien je morao dojaviti kodnu riječ ili signal likovima kao što je bio taj Duh. Kako je to učinio?« »Telefonskim pozivom?« Kennedy odmahne glavom. »Lucien nije imao pristup telefonu. Nisu mu bili dopušteni telefonski razgovori. Cijelo vrijeme nije ni s kim stupio u kontakt.« »Otkako ga je preuzeo FBI, to misliš reći«, odvrati Hunter. »No uhitio ga je šerifov ured u Wheatlandu u Wyomingu. Možda je tada nazvao?« Na trenutak zavlada tišina, zatim Kennedy zatvori oči kao da osjeća bol. »Kučkin sin«, šapne. Sad se sjetio da je u izvještaju o uhićenju pisalo kako je uhićeniku odobreno pravo na jedan telefonski poziv. Na poziv se nitko nije javio. Telefonski kod – nepostojeći broj na kojem se nitko nije trebao javiti, osim... osim ako taj telefonski broj nije bio kodni signal.

»Kako je taj Duh ušao ovamo?«, upita Kennedy. »Rekao si da su vrata ove rupe bila izvana zatvorena lokotom.« »Posljednja prostorija na desnoj strani hodnika«, reče Hunter. »U njoj su vrata koja vode u jedan drugi prolaz koji pak vodi do izlaza na stražnjoj strani kuće. Duh je onuda ušao. Prva prostorija s lijeve strane je«, reče Hunter pokazujući u hodnik, »prostorija za nadzor, s dva kompjutorska monitora. Lucien je vani imao osam skrivenih nadzornih kamera sa senzorima pokreta. Čim bi se nešto pomaknulo u njihovu dosegu, u cijelom skloništu upalilo bi se crveno alarmno svjetlo.« Pokaže crvenu žarulju na zidu iza Kennedya. »Jedna kamera postavljena je na stablo na kraju zemljane staze koja vodi do prednjeg dijela kuće.« »Tamo gdje si parkirao džip«, reče Kennedy. »Tako je. Duh je imao i više nego dovoljno vremena da izvuče Madeleine iz njezine ćelije – posljednje prostorije na lijevoj strani – zaveže je za stolicu i sakrije se u tu kutiju.« Kennedy se okrene i pogleda kartonske kutije naslagane u tamnom kutu. »Tu se skrivao?« Hunter kimne. »Bio je niskog rasta i mršav, a sudeći prema onome što je rekao Lucien, bio je savitljiv poput akrobata.« Zavlada neugodna tišina. »Adriane, sve je ovo bilo uvježbano. Ušli smo ravno u stupicu. Oprosti što to nisam predvidio.« »Jako dobro pripremljena stupica«, reče Kennedy. »Lucien je tebe i agenticu Taylor stavio pod nevjerojatan pritisak kako biste spasili život taokinje. Tebe je stavio pod još veći psihički pritisak kad je, nekoliko minuta nakon što te prisilio da ga dovedeš ovamo, otkrio da je on ubio tvoju zaručnicu. Vrata su lokotom bila zatvorena izvana i svi smo bili uvjereni da radi sam. Ni ti ni agentica Taylor niste imali razlog posumnjati da će vas netko čekati ovdje.« »Ipak sam trebao dobro provjeriti prostoriju«, reče Hunter. »Ne mogu ti reći koliko mi je žao zbog onoga što se dogodilo Courtney.« Jedno vrijeme ni jedan ni drugi ne rekoše ništa. »Neće prestati s ubijanjem«, napokon reče Kennedy. »Obojica to znamo. A kad opet ubije, ući ćemo mu u trag i uhvatiti ga.« »Ne, nećemo«, reče Hunter.

Kennedy ga pogleda. »Adriane, ubijao je dvadeset pet godina, a da to nitko nije znao. Nikakvih poveznica. Lucien se ne drži nikakvog obrasca. Ne ponavlja isti modus operandi.

On eksperimentira. Ubija sve odreda – stare, mlade, muškarce, žene, plavuše, brinete, Amerikance, strance. Njemu ništa nije važno osim iskustva. I danas može ubiti nekoga, možda je to već i učinio. Možda ćemo naći truplo i pretražiti poprište zločina, ali svejedno nećemo moći sa sigurnošću utvrditi je li Lucien ubojica.«

»Znači, ti vjeruješ u ono što ti je rekao?«, upita Kennedy. »Da ga nikad više nećeš vidjeti?« Hunter kimne. »Osim ako ga ne nasamarimo.« »A kako bismo pak to trebali napraviti?« »Možda ćemo pronaći nešto u onim knjigama.« Kennedy pogleda prašinom prekrivene knjige na policama. »To su oni notesi koje si tražio«, objasni Hunter. »Lucien je rekao da će nam ostaviti dar. Pa, eto, to je taj dar. Sveukupno pedeset tri knjige. Svaka od njih ima između 250 i 300 stranica.« Kennedy priđe jednoj polici, nasumce izvadi jedan notes i otvori ga. Sve su stranice bile ispisane rukom. Nigdje nikakvog datuma ni naznake vremena.

Skupine stranica koje su označavale poglavlja bez naziva i brojeva jednostavno su bile odijeljene jednom praznom stranicom. »Ne znam što ćemo naći u njima sve dok ih ne pročitamo«, reče Hunter. »Ali ipak imam jednu ideju.« »Slušam.« »Prelistao sam neke prije tvoga dolaska. Sudeći prema onome što sam vidio, te knjige ne sadržavaju samo Lucienove osjećaje, stanje svijesti, kako se osjećao prije i nakon ubojstva, različite načine ubojstava i slično, već i sve što je radio, sve ljude koje je upoznao i sva mjesta na kojima je bio otkako je započeo pisati tu svoju ubojitu enciklopediju, uključujući i skrovita mjesta poput ovoga. Mjesta za koja nitko živ ne zna.« Kennedy brzo shvati. »A Lucienu u ovom trenutku treba mjesto za skrivanje.

Kuća u Murphyu i ovo atomsko sklonište sigurno nisu jedina mjesta na kojima se skrivao, zatvarao i mučio žrtve.« »Točno tako.« Kennedy trenutak razmisli. »Naš je problem u tome što, ukoliko si u pravu, Lucien je vjerojatno već na pola puta do tog mjesta, a siguran sam da se neće dugo skrivati na istom mjestu. Sve će brzo organizirati i zatim će vjerojatno nestati.« Hunter ne reče ništa.

Kennedy opet pogleda police. Pedeset tri knjige, svaka oko 300 stranica.

Hunter uoči sumnju u njegovim očima. »Adriane, koliko brzo možeš sastaviti tim najboljih brzih čitača?«, upita. »Ljudi koji mogu brzo čitati i tražiti nešto određeno. Lokaciju, u ovom slučaju.« Kennedy pogleda na sat. »Započnem li odmah, dok ove knjige dođu u Quantico, tamo će me već čekati tim.« »Znači, budemo li dovoljno brzi, do jutra bismo mogli dobiti popis«, reče Hunter. »Zatim ćemo istovremeno navaliti na sva mjesta s tog popisa«, složi se Kennedy.

»Znam da nije pouzdano«, reče Hunter, »ali s Lucienom moramo pokušati sve što možemo, jer nemamo previše šansi.« Priđe polici i uzme osam knjiga. »Što to radiš?«, upita Kennedy. »Ja sam najbrži čitač kojeg ćeš naći.« Kennedy je znao da je to istina. »Ja ću pročitati ove, a ti reci svojim ljudima da pročitaju ostale. Za par sati dobit ćeš moj popis.« Krene prema izlazu. »Kamo ideš?« »U bolnicu. Obećao sam Madeleine da ću biti uz nju.« Kennedy je znao da pronalaženje Lucienovih skrovišta nije jedini razlog zbog kojeg je Hunter htio pročitati te knjige. Da je mogao, uzeo bi ih sve. »Roberte«, zazove ga Kennedy.

Hunter stane. »Pronalaženje poglavlja o Jessici u nekoj od tih knjiga neće ublažiti bol. I sam to znaš. Posve suprotno, samo će ga ojačati, i bol i gnjev.« Hunter se na trenutak zagleda u njega. »Kao što rekoh, Adriane, imat ćeš moj popis za nekoliko sati.« Uspne se stubama i izađe iz sotoninog podruma.

107.

Kad je Hunter stigao u bolnicu, liječnici su upravo završili s operacijom Madeleine Reed. Rekli su mu da je izgubila mnogo krvi. Da je stigla minutu-dvije kasnije, više ništa ne bi mogli učiniti za nju. Onaj tko je podvezanim pojasom zaustavio vanjsko krvarenje, napravio je dobar posao. Da nije bilo podveza, umrla mi zbog gubitka krvi pet minuta prije negoli bi je agenti dovezli na hitni trakt.

Također su mu rekli da se operacija odvijala prema njihovim očekivanjima.

Uspjeli su zaustaviti unutarnje krvarenje i zašiti ranu na slezeni prije nego organ zataji, no Madeleine je i prije operacije bila veoma slaba. Sada su mogli samo čekati i nadati se da će njezino krhko tijelo nekako smoći snagu da se probudi i samostalno diše, da će njezina volja za životom biti dovoljno snažna. Narednih nekoliko sati je kritično. U ovom trenutku, na životu je održavaju aparati.

Hunter sjedne u stolicu u kutu, tek nekoliko metara dalje od Madeleineina kreveta. Ležala je mirno ispod tankog pokrivača. Iz usta, nosa i ruku izlazile su joj cijevi različita promjera, spojene na dva različita aparata, po jedan sa svake strane kreveta. Čak i kroz pokrivač mogao je vidjeti da joj je trbuh omotan debelim zavojima. Monitor s desne strane kreveta koji je pratio rad srca ujednačeno je bipkao i ocrtavao hipnotičku krivulju sa šiljcima. Sve dok god ocrtava šiljke, postoji nada.

Prije nego što je sjeo, dugo je vremena promatrao njezino lice. Izgledala je smireno i nimalo prestrašeno, prvi put nakon tko zna koliko vremena.

Roditelje su obavijestiti prije pola sata i sad su dolazili iz Missouria. »Znam da si dovoljno snažna, Maddy«, šapne joj. »Znam da se možeš izvući iz ovoga. Ovaj put Lucien neće pobijediti. Nemoj mu dopustiti da pobijedi.

Siguran sam da ćeš sama išetati iz bolnice.« Cijelu noć čitao je Lucienove notese. Sad je 4:18 i već je pročitao šest od osam knjiga koje je ponio sa sobom. Zasad se njegov popis sastojao od tri različite lokacije koje je Lucien koristio kao komore za mučenje. Svaka se nalazila u drugoj državi.

Nije naišao na spominjanje Jessice i onoga što se te kobne noći prije dvadeset godina dogodilo u Los Angelesu. Iskreno govoreći, nije bio siguran osjeća li zbog toga olakšanje ili gnjev. Nije bio siguran što bi osjećao da je pročitao stranice s opisom onoga što se dogodilo te noći. Čitao je još dvadeset minuta, zatim zastao. Ne zbog nečega na stranici koju je upravo čitao, već nečega što je pisalo na prethodnim stranicama, ali je njegovu

umornu mozgu trebalo malo više vremena da to procesuira. Brzo okrene stranice i još jednom pročita odlomak.

Gdje li je to već prije čuo?

Napne mozak pokušavajući se sjetiti.

I tada se napokon sjeti.

108.

Hunter brzo izađe iz Madeleineine bolničke sobe i nađe WC na dugom i praznom hodniku. Uđe, izvadi mobitel i nazove Kennedyev broj. Znao je da je Kennedy još uvijek budan.

Kennedy se javi na drugo zvono. »Već si pročitao svih osam notesa?« »Skoro«, odvrati. »Ostao mi je još jedan. Kako ide tvome timu?« »Svaki od njih pročitao je po četiri notesa«, objasni Kennedy. »Devetorica čitaju, svaki po pet notesa. Ovom brzinom trebali bismo do zore imati popis.« »To bi bilo izvrsno«, reče Hunter. »No morat ćeš im reći da prekinu i vrate se na početak. Moraju tražiti još nešto osim lokacije. Napraviti još jedan popis.« Praktički je mogao osjetiti kako se Kennedy namrštio. »Što? Kako to misliš? Što još moraju tražiti? Kakav drugi popis?« Hunter mu brzo reče. »Zašto?« Objasni mu razlog. Sada je gotovo mogao osjetiti kako Kennedy razmišlja.

Nastane duga tišina. »Vrag me odnio«, zadahta Kennedy. »Misliš li da...?« »To je još jedna šansa«, odvrati Hunter. »A dogovorili smo se da ćemo istražiti svaku šansu.« »Točno...« Zavlada još jedna tišina. »Ako si u pravu, Roberte, mogli bismo dobiti kakav rezultat. Problem je u tome što taj rezultat možemo dobiti sutra, naredni tjedan, naredni mjesec, bilo kad u sljedećih dvadeset ili trideset godina.

Nikako ne možemo biti sigurni.« »Spreman sam na čekanje ako bih ga tako mogao uhvatiti.« »U redu«, složi se Kennedy. »No tim samo što nije dovršio popis lokacija, a znaš da ne možemo gubiti vrijeme na to. Zato pustimo da najprije naprave taj popis, a zatim ću im reći da počnu ispočetka.« »U redu. Za sat vremena dobit ćeš moj popis lokacija.« Prekine vezu i vrati se u Madeleineinu sobu.

Za trideset jednu minutu završi s čitanjem i posljednjeg notesa. Nije našao ništa nova. Njegov popis sastojao se od samo tri lokacije. Pošalje ih Kennedyu SMS-om, uzme prvi notes i počne ispočetka.

Kad ga je u 11:22 nazvao Kennedy, Hunterove oči bile su crvene od umora i čitanja.

»Mislio sam da bi ovo htio znati«, reče mu. »Sveukupno imamo petnaest lokacija u petnaest različitih država. FBI i specijalci se pripremaju dok mi govorimo. Trebali bismo završiti s koordiniranjem ove velike racije za otprilike sat, sat i pol.« »Zvuči izvrsno«, reče Hunter. »Kako napreduješ s drugim popisom?« »Još malo pa sam gotov. Daj mi još pola sata. Kako ide tvome timu?« »Iscrpljeni su i premoreni. Žive samo od jake crne kave. Ljudi ovdje zovu ih ‘tim ružičastih očiju’.« »Da, znam kako im je.« »I oni bi trebali biti gotovi za sat vremena. Kako je Madeleine?« »Još uvijek nije pri svijesti.« »Žao mi je što to čujem.« »Izvući će se ona«, reče Hunter. »Ona je snažna žena.« Kennedy se morao zadiviti samopouzdanju u Hunterovu glasu. »Čim dobiješ novi popis, znaš što ti je činiti, je li tako, Adriane?« »Da, naravno.« Prekinu vezu.

Nakon što se vratio u Madeleineinu sobu, trebalo mu je samo dvadeset četiri minute da dovrši novi popis. Sad je imao četiri zapisa. Pošalje ih SMS-om Kennedyu i za pet sekundi primi njegov odgovor: »Započet ćemo s postupkom čim dobijem kompletan popis. Racije na lokacijama započinju za 53 minute.

Obavijestit ću te o rezultatu.«

109.

Za točno pedeset tri minute, Hunter primi novu Kennedyevu poruku. »Racije u tijeku. Obavijest ću te. Drugi popis gotov – postupak započeo.« Sada više nije mogao ništa drugo osim sjediti i čekati. Malo promasira ukočeni vrat. Umor je polako ovladao njegovim mozgom, zglobovima i mišićima.

Svaki put kad bi se pomaknuo, osjetio bi kako bi mu se zategnule tetive na cijelome tijelu, kao da im treba samo malo da puknu. Na trenutak zatvori oči i ubrzo osjeti vibriranje mobitela u džepu na prsima.

Spavao je osamdeset četiri minute, a njemu se činilo kao da je drijemao samo dvije sekunde. Brzo izađe iz sobe i javi se. »Nemamo ništa, Roberte«, reče Kennedy. »Lucien nije bio ni na jednoj lokaciji.« Zvučao je poraženo, kao da je ostao bez svake nade. »I čini se da tjednima nije bio ni na jednoj od njih. Sudeći prema fotografijama koje sam primio od timova u raciji, neka od tih mjesta bila su pravi raj za mučenje, prave klaonice. Ne možeš vjerovati kakve su sve sprave za mučenje našli u njima.« Znao je da može. »Forenzičkim timovima trebat će tjedni, možda i mjeseci, da pročešljaju sve na tih petnaest lokacija i možda svejedno nećemo imati pojma gdje bi Lucien mogao biti. Rekao bih da su ti notesi naša najbolja šansa da nešto nađemo... ukoliko uopće postoji nešto što treba naći. No treba ih podrobno pročitati i preispitati svaki pa i najmanji detalj, a to će trajati jako dugo.« I ne znajući, Kennedy poraženo uzdahne. Nimalo nije sumnjao da će, dok oni završe s analizom svega onoga što im je Lucien ostavio, ubojica pobjeći i zauvijek nestati.

Kao što je Lucien rekao, nikad ga više neće vidjeti.

110.

Vrativši se u Medeleineinu sobu, Hunter iznenada stane. Naježe mu se sve dlačice na zatiljku. Madeleine je još uvijek mirno ležala, no oči su joj bile otvorene ili, bolje rečeno, poluotvorene, teški kapci su treperili.

Dotrči do njezina kreveta. »Madeleine?« Ona omamljeno trepne.

Hunter joj nježno dodirne ruku. »Madeleine, sjećaš me se?« Opet trepne i tada napokon otvori oči i pogleda ga u lice. Ništa ne reče, samo joj se usne razvuku u slabašan osmijeh.

Hunter joj se nasmiješi. »Znao sam da ćeš se izvući«, šapne. »Idem po liječnika. Odmah se vraćam.« Ona mu lagano stisne ruku.

Hunter istrči iz sobe i za manje od minute vrati se s niskim, debeljuškastim liječnikom koji je hodao kao da mu je nošenje tjelesne težine svakodnevna pokora.

Dok je liječnik prilazio Madeleineinu krevetu, Hunter osjeti vibriranje mobitela u džepu. Ispriča se i brzo izađe iz sobe. »Roberte«, reče Kennedy, »onaj drugi popis, ona tvoja ideja?« »Da, što s njom?« »Nećeš vjerovati.«

111.

Sedam sati kasnije.

Međunarodni aerodrom John F. Kennedy, New York.

»Želite li kakvo piće dok čekamo da se ukrcaju ostali putnici, gospodine Tailor-Cotton?«, upita mlada stjuardesa uz blještav osmijeh. Plava kosa bila joj je skupljena u savršenu punđu, pomno nanesena šminka savršeno je isticala njezine crte lica. »Možda šampanjac ili kakav koktel?«, predloži. Šampanjac i kokteli su samo neke od mnogobrojnih prednosti letenja prvom klasom.

Putnik svrne pogled s prozora i pogleda njezino lijepo lice. Na bluzi je imala bedž s imenom KATE. Uzvrati joj osmijeh. »Šampanjac će savršeno odgovarati.« Imao je tih glas, s blagim kanadskim naglaskom. Pogled njegovih tamnozelenih očiju bio je intenzivan i znalački.

Stjuardesa se nije prestajala smiješiti. Gospodin Tailor-Cotton izgledao je tajanstveno i šarmantno, a njoj se to jako sviđalo. »Izvrstan izbor«, odvrati mu. »Začas se vraćam s čašom.« »Oprostite, Kate?«, zazove ju kad se okrenula. »Koliko još do uzlijetanja?« »Večeras smo skroz popunjeni«, odvrati. »A tek smo počeli s ukrcajem ostalih klasa. Ukoliko nitko ne bude kasnio, trebali bismo krenuti na pistu za dvadeset do trideset minuta.« »Oh, izvrsno. Hvala.« »Želite li da nešto učinim kako bi vam ovo čekanje brže prošlo, samo mi javite.« U njezinu osmijehu primijeti malo koketiranja.

Gospodin Tailor-Cotton kimne, pa se i on koketirajući nasmiješi. »Imat ću to na umu.« Slijedio ju je pogledom dok se udaljavala prolazom između sjedala. Kad je nestala iza zavjese, ponovno se zagleda kroz prozor. Još nikad nije bio u Brazilu, no čuo je sjajne priče o njemu i istinski se veselio što će tamo provesti neko vrijeme. Bit će to lijepa promjena. »Čuo sam da plaže u Brazilu jednostavno oduzimaju dah«, reče putnik koji je sjedio iza gospodina Tailor-Cottona i nagne se naprijed. »Nikad nisam bio tamo, ali sam čuo da su pravi raj na zemlji.«

U djeliću sekunde srce gospodina Tailor-Cottona zastane, potom se nasmiješi svom odrazu na prozoru aviona. Taj bi glas svugdje prepoznao.

Putnik iza njega ustane, krene naprijed i ležerno sjedne na naslon za ruke sjedala s druge strane prolaza. »Zdravo, Roberte«, reče gospodin Tailor-Cotton okrenuvši glavi i pogledavši Huntera. »Zdravo, Lucien«, smireno odvrati Hunter. »Izgledaš grozno«, primijeti Lucien. »Znam«, prizna Hunter. »S druge strane, ti si pak dobro poradio na svom izgledu. Drukčija boja kose, kontaktne leće, brade više nema, nema čak ni ožiljka.

I sve to u samo nekoliko sati.« Lucien je izgledao kao da mu prija kompliment. »Kad znaš što radiš, možeš napraviti čuda sa šminkom i malo protetike.« »I savršeno si svladao taj kanadski naglasak«, prizna Hunter. »Nova Scotia, nije li?« Lucien se nasmiješi. »Još uvijek imaš izvrsno uho, Roberte. Tako je. Halifax.

No imam cijelu zbirku naglasaka koje sam svladao. Želiš li čuti neke?« Posljednju rečenicu izgovorio je savršenim naglaskom Srednjega Zapada – preciznije, iz Minnesote. »Ne bih u ovome trenutku«, odvrati Hunter.

Lucien bezbrižno pogleda svoje nokte. »Kako je Madeleine?« »Živa je. Potpuno će se oporaviti.« Lucien ga pogleda. »Misliš reći fizički, zar ne? Jer će psihički vjerojatno biti sjebana cijeli život.« Hunterov pogled otvrdne. Znao je da je Lucien opet u pravu. Trauma koju je prošla pratit će je do kraja života. Pravi razmjer posljedica neće se znati još mnogo godina. Kao ni koliko će potrajati te psihičke posljedice.

Nastane duga tišina. »Kako si me našao?«, napokon upita Lucien. »Uz pomoć tvojih notesa«, odvrati Hunter. »Tvoga životnog projekta. Tvoga ‘dara’, kako si rekao, koji si nam ostavio. Ili, bolje rečeno, tvoje enciklopedije.« Lucien se znatiželjno zagleda u njega. »Da«, reče Hunter. »Još se uvijek sjećam onoga dana kad si mi na Stanfordu pričao o toj ideji.« Lucien se nasmiješi. »Mislio si da je ideja suluda.« Hunter kimne. »Još uvijek to mislim.« »Pa, Roberte, suluda ideja postala je stvarnost. Informacije koje su u tim notesima zauvijek će promijeniti način na koji FBI, NCAVC, Jedinica za biheviorističku analizu i svaka agencija za provođenje zakona u ovoj zemlji, a

možda i u svijetu, gleda na nasilne i sadističke višestruke počinitelje. Shvatit će stvari koje dosad nitko nije uspio shvatiti, stvari koje svijet nikada ne bi shvatio.

Intimne stvari i misli koje dosad nitko nije znao objasniti. Stvari koje će znatno poboljšati vaše šanse da uhvatite takve zločince. To je moj dar tebi i ovom sjebanom svijetu. Moja djela i te knjige proučavat će generacije koje će tek doći.« Slegne ramenima. »Pa što ako sam zbog tog istraživanja oduzeo nekoliko života?

Svako znanje ima svoju cijenu, Roberte. Neka mnogo višu od ostalih.« Hunter kimne i nabere obrve. »Imaš sve to silno znanje o psihologiji i kriminalnom ponašanju, a ipak nisi uspio uočiti vlastitu psihozu. Ti nisi istraživač, Lucien, a kamoli znanstvenik. Ti si samo još jedan najobičniji ubojica koji se, da bi opravdao svoja djela i zasitio psihopata u sebi, zavaravao uvjerenjem da sve to radiš iz plemenita razloga. To je jadno, stvarno, jer čak nije ni originalno.

Napravljeno je već bezbroj puta.« »Roberte, ništa od onoga što sam učinio nije već učinjeno«, odvrati Lucien.

Hunter nehajno slegne ramenima. »Ja nisam tvoj psihijatar, Lucien. Nisam ovdje da ti pomognem i ovo nije seansa, pa se možeš nastaviti i dalje zavaravati koliko god hoćeš. Nikoga nije briga, no dobra je stvar što si bio toliko ljubazan pa si u svojim notesima zapisao apsolutno sve vezano uz tvoje eksperimente – lokacije, korištene metode, imena žrtava i još mnogo, mnogo više. Proveo sam cijelu noć listajući neke od njih.« »U jednoj noći pročitao si pedeset tri knjige?« »Nisam, ali sam ih pročitao osam. I tu mi se posrećilo, na tvoju žalost.« Na Lucienovu licu pokaže se zanimanje. »Dok sam čitao jednu, naišao sam na ime jedne tvoje žrtve. Bio sam siguran da sam ga već negdje čuo – Liam Shaw.« Hladnoća se pojavi u Lucienovim očima. »Bio si i toliko ljubazan da podrobno opišeš sve svoje žrtve«, nastavi Hunter. »I tada sam shvatio da ti i Liam Shaw imate više zajedničkih fizičkih obilježja – jednake ste visine, jednake građe, imate sličan ten, jednak oblik lica, kao i očiju, nosa i usta. A i približno ste iste dobi.« Lucien je još uvijek šutio. »Zatim sam se sjetio još nečega što si rekao u jednom od naših razgovora.

Rekao si Courtney da to što si uhvaćen nije FBI-eva zasluga. FBI nije istraživao nijedno tvoje ubojstvo i nijedno tvoje lažno ime.« Lucien se promeškolji na sjedalu. »Pa, upravo to me navelo na razmišljanje pa sam se vratio na početak i provjerio koje si sve muške žrtve opisao u svojim notesima. Nije ih bilo mnogo, no svi su oni imali veoma slične fizičke karakteristike kao i ti.« Lucien se počeše po bradi.

Hunter gurne ruke u džepove hlača. »Upravo si ih zbog toga odabirao. Ne zato da budu dio tvoje enciklopedije mučenja i smrti, već zato što si stvarao niz lažnih identiteta koje bi mogao iskoristiti kad se nađeš u škripcu.« Lucien okrene glavu prema prozoru i zagleda se van u tamu. »Neki od tvojih muških žrtava su se prostituirali«, nastavi Hunter. »Neki jednostavno nisu imali sreće u životu, ali svima je jedna stvar bila zajednička – svi su bili usamljene duše. Ljudi tko zna odakle, koji nisu nailazili na razumijevanje, koje su njihove obitelji i prijatelji vjerojatno odbacili. Ljudi koji su svoje stare živote ostavili za sobom i započeli nove u novim gradovima. Ljudi koji nisu bili vezani ni za koga. Oni čiji nestanak nitko neće prijaviti.

Zaboravljeni. Oni koji nikome neće nedostajati.« »Takvi su uvijek bili najbolje žrtve.« Lucien je još uvijek zvučao bezbrižno. »A zato što su ti fizički veoma sličili, nije bio nikakav problem zauzeti njihovo mjesto – malo šminke, malo boje za kosu, možda kontaktne leće, novi naglasak i ‘zbogom Luciene Folteru, dobar dan novi identitetu’. U ovom slučaju Anthonyu Tailor-Cottonu iz Halifaxa u Kanadi.« Lucien napokon shvati što Hunter govori. »Znači ti i FBI-evci ste cijelu noć čitali one knjige tražeći imena muških žrtava.« Hunter kimne. »Izdana je savezna tjeralica za svakim imenom koje smo našli. No moram priznati da se nismo previše nadali. Najviše čemu smo se nadali bilo je da će možda, posreći li nam se, neko od tih imena uskrsnuti za nekoliko godina u kakvoj transakciji kreditnom karticom. To bi nam samo naznačilo gdje bi ti mogao biti. Možeš li sad zamisliti naše iznenađenje kad smo za samo dva sata saznali da je Anthony Tailor-Cotton, vlasnik kanadske putovnice i izgleda opisana u jednom od tvojih notesa, kupio avionsku kartu za večerašnji let u Brazil?« »Pretpostavljam da sam trebao krenuti ranijim letom«, primijeti Lucien.

Hunter u potpunosti shvati Lucienovu logiku. Imao je dvije opcije. Prva: ostati u Sjedinjenim Državama i pritajiti se neko vrijeme... zapravo, dugo vremena i vjerojatno živjeti pod maskom. Njegovo ime nalazilo bi se na vrhu FBI-eva popisa deset najtraženijih osoba, njegova bi fotografija bila poslana u svaku policijsku postaju i šerifov ured u zemlji. Lucien Folter više nije bio nepoznati ubojica-duh.

Druga opcija: brzo nestati, po mogućnosti izvan Sjedinjenih Država. Hunter je znao da Lucien ne podcjenjuje FBI. Znao je da će njegova enciklopedija biti proučena do najsitnijih detalja, jer je upravo to i želio. Računao je na to da će Biro povezati ime jedne od njegovih žrtava s imenom koje je koristio kad je uhićen, kao i da će uočiti jednake fizičke karakteristike svih njegovih muških žrtava. I zato, nestane li dovoljno brzo negdje izvan granica države, sve te poveznice ne bi bile nimalo važne jer ga se FBI ionako ne bi mogao dočepati. Samo što nije predvidio da će Biro uspjeti u samo nekoliko sati sve to povezati.

»Možda si trebao«, reče Hunter. »Kao što rekoh, meni se posrećilo, a tebi nije, jer se ime ‘Liam Shaw’ našlo u jednoj od osam knjiga koje sam ja uzeo. Da ja nisam uzeo tu knjigu, FBI-u bi vjerojatno trebali mjeseci da spoji sve točkice, a tebi bi mogli staviti soli na rep.« Hunter napokon odvrati pogled od Lucienovih očiju i krene prema zavjesi u prednjem dijelu aviona. Zavjesa se odjednom razmakne i izađe direktor Adrian Kennedy zajedno s četiri FBI-eva agenta te krenu prema Hunteru. S druge strane pojave se četiri specijalca njujorške policije i počnu im se približavati.

Po prvi put Lucien pokaže istinsko iznenađenje. »Predat ćeš me FBI-u?« Hunter ne reče ništa. »Jako si me razočarao, Roberte. Mislio sam da si čovjek od riječi. Mislio sam da nisi obećao samo sebi, već i uspomeni na svoju ubijenu zaručnicu da ćeš naći onoga tko ti je oduzeo Jessicu i ubiti ga. To je ono što si tražio dvadeset godina, zar nije? Osvetiti Jessicinu smrt. Pa, stari prijatelju, evo me, tu sam. Sad mi samo moraš prosvirati glavu i tvoja dvadesetogodišnja potraga je završena.

Možeš biti ponosan na sebe.« Brzo pogleda niz prolaz. »Daj, Roberte. Ovdje sam.

Nepomični glineni golub. Obećavam ti da neću mrdnuti. Bit će ti to lak posao.« Hunter se promeškolji na nogama.

Kennedy i ostali prilazili su sve bliže. »Mislim da si rekao kako Jessica više od svega zaslužuje pravdu. Kaniš li to ne održati riječ? Iznevjerit ćeš uspomenu na jedinu osobu koju si istinski volio? Ženu kojom si se htio oženiti? Ženu koja je nosila tvoje dijete?« Hunter se skameni.

Lucien opazi bol na njegovu licu. Nastavi navaljivati. »Da, znam da je bila trudna. Rekla mi je to dok me preklinjala da je ne ubijem, ali sam je svejedno ubio. A znaš li da je posljednja riječ koju je izgovorila prije nego što sam joj prerezao grkljan bilo tvoje ime? Prije nego što sam ubio nju i tvoje dijete?« Hunteru se zacrveni pred očima, krv mu opet proključa. Misli u njegovoj glavi više nisu imale nikakva smisla. Njime više nisu upravljali zdrav razum i logika, već čisti bijes. Od neizmjerna bijesa tresla mu se ruka kad je posegnuo za svojim pištoljem.

Kennedy opazi pogled u Hunterovim očima, ali je još uvijek bio daleko od njega. »ROBERTE, NEMOJ!«, poviče niz prolaz.

Prekasno.

112.

Toliko je bio brz da je u samo djeliću sekunde izvadio pištolj i uperio ga u Luciena.

Lucien se trgne. Hunter opazi kako mu se tijelo ukočilo, ali ne od straha, već od iščekivanja, od zadovoljstva što je postigao ono što je htio. To zadovoljstvo je kratko trajalo.

Hunter baci lisičine na Lucienovo krilo.

Lucien ga zbunjeno pogleda. Hunter više nije držao pištolj. »U pravu si«, reče Hunter. »Jessica zaslužuje pravdu. Njezini roditelji zaslužuju pravdu. Moje nerođeno dijete zaslužuje pravdu. I ja zaslužujem pravdu zbog onoga što si učinio. Ništa mi ne bi pružilo toliko zadovoljstvo kad bih ti sada i ovdje stjerao metak u glavu. No mi nismo jedini koji zaslužuju pravdu zbog onoga što si učinio. Roditelji, obitelji i prijatelji svake osobe koju si mučio i ubio tijekom ovih godina isto zaslužuju pravdu. Zaslužuju znati što se sve dogodilo ljudima za koje većina vjeruje da su još uvijek živi i nada se da su samo nestali.

Zaslužuju znati gdje su ostaci njihovih voljenih. Zaslužuju da ih dolično pokopaju shodno svojim vjerskim uvjerenjima. I najviše od svega, zaslužuju znati da čudovište koje je ubilo njihove voljene više nikad nikoga neće ubiti.« Hunter pogleda Kennedya koji mu se sada približio, potom opet Luciena. »Zbog tih razloga, da, prekršit ću svoje obećanje koje sam dao sebi i Jessici.

A ovaj put, Lucien, nema više razgovora. Više nisi u poziciji da pregovaraš jer imamo tvoje knjige i sve što trebamo znati nalazi se na tim stranicama, uključujući i mjesta gdje se nalaze ostaci svake tvoje žrtve. Ovo je zaista tvoj kraj.« Hunter kimne specijalcu s lijeve strane. »Sad ga možeš odvesti.«

113.

Unatoč kroničnoj nesanici i uskomešanim mislima, Hunter je bio toliko iscrpljen da je ipak uspio odspavati četiri sata u komadu.

Nakon Lucienova uhićenja, odletio je natrag u Quantico. Kao što je Kennedy prije rekao, još uvijek je bio »na posudbi« FBI-u pa je morao napisati svoj posljednji izvještaj. To je napravio kasno sinoć.

Probudio se prije svitanja. Kennedy je sredio da ga FBI-ev avion rano ujutro vrati u Los Angeles, a on je jedva čekao da ode s tog mjesta. Još uvijek mu se sve činilo nestvarnim. Prije samo nekoliko dana trebao se ukrcati na avion za Havaje, otići na svoj prvi odmor nakon toliko dugo vremena da se više nije niti sjećao kad je zadnji put bio na odmoru. Umjesto toga, odvukli su ga u FBI-evu Jedinicu za biheviorističku analizu u Quanticu i uključili u nešto što je mogao opisati samo kao paklenu noćnu moru. U tako malo vremena otkrio je toliko toga da mu se zavrtjelo u glavi.

Bio je spreman za odlazak. Ono malo svojih stvari spakirao je u ruksak i sada mu nije preostalo ništa drugo nego da čeka da po njega dođe vozač. Priđe prozoru na istočnom zidu i stavi šalicu kave na prozorsku dasku. Vani, još uvijek pod okriljem noći, nekolicina FBI-evih novaka već je započela sa svojim napornim vježbama i trčanjem.

Pogleda zvijezdama posuto nebo i izvadi novčanik. Iz njega izvuče dvadeset godina staru fotografiju. Boje su malo izblijedjele, no osim toga, bila je u prilično dobrom stanju.

Sam ju je snimio, dan nakon što su se on i Jessica zaručili. Stajala je na molu Santa Monica, smiješila se fotoaparatu, oči su joj blistale od neizmjerne sreće.

Promatrajući fotografiju, srce mu se ispuni svom silom starih i novih osjećaja.

Osjeti čvor u grlu, a zatim se sjeti riječi direktora Kennedya koje mu je jutros rekao. »Roberte, prije nego što odeš, htio bih biti siguran da si nešto shvatio. Neću se pretvarati da znam, jer ne mogu niti zamisliti što se sada odvija u tvojoj glavi.

No mogu ti reći ovo: bez obzira na bilo što, moraš biti ponosan na sebe jer, zahvaljujući tebi, moći ćemo pružiti konačni završetak i spokoj najmanje osamdesetak obitelji diljem Sjedinjenih Država. Lucienov dvadesetpetogodišnji ubilački pohod napokon je gotov. Ti si ga okončao. To nikad nemoj zaboraviti.« Znao je da neće.

Zahvale Opće je poznata činjenica da se pisanje smatra usamljeničkim zanimanjem, no otkrio sam da roman, iako ga je napisala samo jedna osoba, nikad nije samo njezino postignuće.

Najiskrenije se zahvaljujem nevjerojatnim ljudima u Simon & Shusteru u Ujedinjenom Kraljevstvu i mojoj urednici Jo Dickinson čiji su veliki doprinos i dragocjene sugestije omogućile oživljavanje radnje i likova ovoga trilera. Također se zahvaljujem svome lektoru Ianu Allenu na njegovu nevjerojatnu trudu i obraćanju pažnje na detalje u cijeloj knjizi.

Riječima ne mogu izraziti koliko sam zahvalan najstrastvenijem i najboljem agentu kakvom se svaki pisac može samo nadati, Darleyu Andersonu.

Vječnu zahvalnost dugujem fantastičnom timu i nevjerojatno marljivim ljudima u književnoj agenciji The Darley Anderson.

Također zahvaljujem svim čitateljima i svima onima koji su otpočetka pružali podršku meni i mojim romanima. Da nije bilo njihove podrške, ja ne bih pisao.

Chris Carter rođen je u Brazilu u obitelji talijanskog podrijetla. Studirao je psihologiju i kriminalno ponašanje na Sveučilištu Michigan. Kao član tima za psihologiju kriminalaca u Uredu javnog tužitelja države Michigan, ispitivao je i proučavao mnoge zločince, uključujući višestruke i serijske ubojice koji su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora.

Početkom 1990-tih otišao je u Los Angeles i deset godina proveo kao gitarist brojnih poznatih bendova, a potom je odustao od glazbe i posvetio se pisanju.

Trenutno živi u Londonu i, prema Sunday Timesu, spada u prvih deset najprodavanijih autora.

Posjetite www.chriscarterbooks.com. ili ga pronađite na Facebooku.

Ostali romani: Ubojica Krucifiks, Krvnik, Noćni vrebao, Jedan po jedan.