Niz rijeku

John Hart

Niz rijeku

Zagreb, 2010

2

Za Katie, kao i uvijek

3

1 RIJEKA MI JE U NAJRANIJEM SJEĆANJU. Na nju se pruža pogled s trijema očeve kuće na omanjem brežuljku. Imam fotografije, izblijedjele i žute, iz mojih prvih dana na tom trijemu. Spavao sam u majčinu naručju dok se njihala u stolici za njihanje, igrao sam se u prašini dok je otac pecao, i čak i sada osjećam dodir te rijeke: polagano bućkanje crvene gline, crne virove ispod podrovane obale, tajne koje je šaptala tvrdom ružičastom granitu u okrugu Rowan. Sve što me je oblikovalo, dogodilo se uz tu rijeku. Nadomak nje izgubio sam majku, na njezinoj se obali zaljubio. Osjećao sam njezin miris onoga dana kad me je otac otjerao. Bila je dio moje duše i mislio sam da sam je zauvijek izgubio.

Ali stvari se mogu promijeniti, govorio sam sebi. Pogreške se mogu izbrisati, a loše učinjeno može se popraviti. To je ono što me dovelo kući.

Nada.

I bijes.

Budan sam trideset šest sati, a od toga vozim deset. Prošli su nemirni tjedni, besane noći i odluka se, poput lopova, uvukla u mene. Nisam se više nikada namjeravao vratiti u Sjevernu Karolinu – davno sam odustao od te ideje – ali tek što sam trepnuo okom i već sam se našao za upravljačem, a Manhattan je ostao iza mene na sjeveru, kao otok što tone. Imao sam bradu staru tjedan dana, traperice koje nisam skidao tri dana i bio sam napet zbog nervoze koja je graničila s boli, ali ovdje neće biti nikoga tko me ne bi prepoznao. Cijeli smisao doma i jest u tome pa bilo to dobro ili loše.

Stigavši do rijeke dignuo sam stopalo s papučice gasa. Sunce se još skrivalo nisko iza stabala, ali osjećao sam da se već diže, osjećao sam onaj snažan vruć zamah.

Automobil sam zaustavio na drugoj strani mosta, izašao na šljunak i pogledao dolje u rijeku Yadkin. Izvirala je u planinama i protezala se kroz obje Karoline. Trinaest kilometara nizvodno od mjesta na kojemu sam stajao, dodirivala je sjeverni rub farme Crvena voda, zemlje koja je od 1789. bila u posjedu moje obitelji. Još koji kilometar dalje i rijeka klizi pokraj kuće mojega oca.

4

Ne razgovaramo pet godina.

Ali nisam ja za to kriv.

Ponio sam pivo niz obalu i zastao uz vodu. Smeće i ravna zemlja prostirali su se ispod trošnog mosta. Vrbe su se naginjale i vidio sam vrčeve za mlijeko, privezane za najniže grane, kako plutaju na riječnoj struji. Znao sam da su im udice blizu blatnjava dna, a jedan je vrč bio malo dublje uronjen u vodu. Dok sam gledao hoće li se pomaknuti, otvorio sam limenku piva. Potonuo je još malo i okrenuo se protiv struje. Plutao je uzvodno i iza sebe ostavljao trag u obliku slova V. Grana se trznula, a vrč od bijele plastike umrljane crvenilom rijeke zaustavio se.

Zaklopio sam oči i pomislio na ljude koje sam bio prisiljen ostaviti. Poslije tako mnogo godina očekivao bih da će njihova lica izblijedjeti, da će im glasovi zamrijeti, ali nije bilo tako. Sjećanja su se uzburkala, oštra i svježa, i nisam ih mogao zanijekati.

Ne više.

Kad sam se ispod mosta opet popeo na nasip, zatekao sam dječaka na prašnjavu biciklu. Stajao je s jednim stopalom na tlu i s neodlučnim smiješkom. Bilo mu je oko deset godina, imao je poderane traperice i stare visoke platnene tenisice. S ramena mu je na čvornatu užetu visjelo vjedro. Pokraj njega moj je veliki njemački auto izgledao kao svemirski brod iz nekog drugog svijeta. „Jutro“, rekoh. „Da, gospodine.“ Kimnuo je, ali nije sišao s bicikla. „Pecaš pomoću vrčeva?“ upitao sam i rukom pokazao prema vrbama. „Jučer sam ulovio dvije“, reče on. „Dolje su tri vrča.“ Odmahnuo je glavom. „Jedan je tatin. Taj se ne računa.“ „Nešto se prilično veliko uhvatilo na srednji.“ Lice mu se ozarilo i znao sam da je to njegov vrč, a ne njegova oca. „Trebaš pomoć?“ upitah. „Ne, gospodine.“ Kao dječak izvukao sam dosta somova iz rijeke i sudeći po nepomičnom zatezanju srednjeg vrča pomislio sam da dječaka čeka čudovište, tamna dubinska grdosija koja je lako mogla imati desetak kilograma. „To vjedro neće biti dovoljno veliko“, rekoh mu. „Očistit ću ga ovdje.“ Prsti su mu s ponosom prešli preko tankog noža na pojasu. Imao je umrljan drveni držak s blijedim, metalnim zakovicama. Korice su bile od crne kože s bijelim napuklinama tamo gdje ih nije dobro nauljio. Jedanput je 5

dotaknuo držak i osjetio sam njegovu nestrpljivost. „U redu, onda. Sretno.“ Zaobišao sam ga u velikom luku, a on je ostao na biciklu dok sam otključavao auto i sjedao za upravljač. Skrenuo je pogled s mene prema rijeci, a osmijeh mu se raširio dok je trzajem ramena zbacio vjedro i zamahnuo tankom nogom preko bicikla. Dok sam izlazio autom na cestu, pogledao sam ga u retrovizoru: prašnjavi dječak u mekom žutom svijetu.

Gotovo sam se sjetio kakav je to bio osjećaj.

Prešao sam još kilometar i pol prije nego što je sunce zapeklo punom snagom. Bilo je to previše za moje spržene oči i stavio sam na nos tamne naočale. New York me naučio o tvrdom kamenu, uskim prolazima i sivim sjenama. Ovdje je sve bilo tako otvoreno. Tako zeleno. Negdje u primislima javljala mi se jedna riječ.

Bujno.

Tako prokleto bujno i zeleno.

Na neki način zaboravio sam, a to je bilo pogrešno iz više razloga nego što sam ih mogao pobrojiti.

Nizao sam zavoj za zavojem, a ceste su se sužavale. Stiskao sam papučicu gasa i došao do sjevernog ruba očeve farme pri brzini od sto dvanaest na sat; nisam mogao drukčije. Krajolik kao da je bio isprugan brazgotinama emocija. Ljubavi, gubitka i tihe korozivne tjeskobe. Ulaz je prohujao pokraj mene, otvorena vrata na ogradi i dugačak cestovni prilaz kroz valovito zelenilo. Igla je dotaknula sto trideset i sve ono loše nahrupilo je tako da sam jedva mogao vidjeti ostatak. Dobre stvari. One godine prije nego što se sve raspalo.

Petnaest minuta poslije pojavio se znak ograničenja brzine za gradić Salisbury i usporio sam do puževa koraka i dublje navukao bejzbolsku kapu da sakrijem lice.

Moja fascinacija tim mjestom bila je morbidna, znao sam, ali to je nekada bio moj dom koji sam volio pa sam prošao kroz gradić da ga malo pogledam. Još je imao povijesni štih i bio je bogat, malen i južnjački. Pitao sam se, poslije svih tih godina ima li u ustima još okus na mene, nakon što me je onako ispljunuo.

Prošao sam pokraj obnovljene željezničke postaje i starih vila krcatih novcem, okrenuo sam glavu od muškaraca na poznatim klupama i žena u jarkoj odjeći.

Zaustavio sam se na semaforu, gledao odvjetnike kako nose velike torbe uz široko stubište, a onda sam skrenuo ulijevo i malo zastao pred sudnicom. Još sam pamtio oči svakog porotnika, osjećao grubo drvo stola za kojim sam sjedio tri duga tjedna.

6

Ako sada zatvorim oči, mogao bih osjetiti nagurana tijela na stubama pred zgradom suda, gotovo fizičku pljusku oštrih riječi i bijelih, iskeženih zubiju.

Nije kriv.

Te su riječi podigle buru bijesa.

Bacio sam posljednji pogled. Sve je bilo tu, nekako pogrešno i nisam mogao zanijekati ogorčenje koje je gorjelo u meni. Prsti su mi grčevito stiskali upravljač, dan se naherio, a u grudima mi se raširila ljutnja sve dok nisam pomislio da će me ugušiti.

Skrenuo sam južno u Glavnu ulicu pa onda na zapad. Osam kilometara izvan grada našao sam motel Faithful. Tijekom moje odsutnosti, ništa iznenađujuće, nastavio je niz spiralu prema potpunom propadanju. Prije dvadeset godina poslovao je uspješno, ali promet se smanjio kad su pobožne majke i propovjednici zabili kolac u srce drive–in kina1 na drugoj strani ulice, koje je prikazivalo filmove s trostrukim X rejtingom. Sad je to bila rupčaga s dugim nizom oronulih vrata i soba koje su se iznajmljivale na sat, s tjednim gostima i sezonskim radnicima naguranim po četvorica u sobi.

Znao sam momka čiji je otac upravljao motelom: Danny Faith, nekoć moj prijatelj. Odrasli smo zajedno, doživjeli neke zajedničke trenutke smijeha. Volio se tući i popiti i radio bi na farmi par sati dnevno kad je bilo potrebno. Nazvao me prije tri tjedna. Bio je prva osoba koja mi je ušla u trag nakon što sam protjeran iz grada.

Nemam pojma kako me je pronašao, ali to i nije moglo biti jako teško. Danny je bio pouzdan i dobar u škakljivim situacijama, ali nije bio velik mislilac. Pozvao me da mu pomognem i zamolio da se vratim kući. Rekao sam mu: ne. Dom je za mene bio izgubljen. Sve to. Izgubljeno.

Ali telefonski poziv bio je samo početak. On nije mogao znati što će mi taj poziv učiniti.

Parkiralište je bilo zemljano, zgrada niska i duga. Ugasio sam motor automobila i ušao kroz prljava staklena vrata. Ruke su mi napipale pult, a oči proučavale jedini ukras na zidu, čavao s tucetom požutjelih osvježivača zraka u obliku zelenog bora. Udahnuo sam, ali nisam namirisao nikakav bor. Onda sam ugledao starog Meksikanca kako izlazi iz stražnje sobe. Imao je pomno uređenu frizuru, pulover u stilu gospodina Rogersa2 i veliki komad tirkiza na kožnoj vrpci oko vrata. Pogled mu je kliznuo preko mene s uvježbanom lakoćom, a znao sam što 1

Drive-in kino - vrsta kina u kojem se film gleda iz vlastitog auta parkiranog na velikom parkiralištu.

2

Fred Rogers (1928.-2003.) američki pedagog, svećenik i popularni TV voditelj dječjih emisija. Poznat po svojem puloveru s patentnim zatvaračem.

7

je vidio. Muškarca u kasnim dvadesetima, visokog i u formi. Neobrijanog, ali s dobro podšišanom kosom i skupim satom. Bez vjenčanog prstena. S ožiljcima na zglobovima prstiju.

Trepnuo je očima i, pogledavši iza mene, procijenio auto. Gledao sam ga dok je računao u mislima. „Da, gospodine?“ reče on s poštovanjem u glasu, što je ovdje bila rijetkost.

Spustio je pogled, ali vidio sam kako su mu leđa uspravna i kako su mu mirne male ruke s ogrubjelom kožom. „Tražim Dannyja Faitha. Recite mu da je došao Adam Chase.“ „Danny je otišao“, odgovori starac. „Kad se vraća?“ pokušao sam sakriti razočarenje. „Ne, gospodine. Otišao je prije tri tjedna. Mislim da se neće vratiti. Njegov otac još vodi ovaj motel. Pozvat ću ga ako želite.“ Pokušao sam sve shvatiti. U okrugu Rowan postojale su dvije vrste ljudi: oni koji su tu rođeni da ostanu i oni koji apsolutno moraju otići. Danny je pripadao prvima. „Kamo je otišao?“ upitah.

Muškarac je slegnuo ramenima, umornom gestom, s usnama opuštenim nadolje i s dlanovima prema gore. „Udario je svoju djevojku. Pala je kroz onaj prozor.“ Obojica smo pogledali staklo iza mene, a on je još jedanput indiferentno slegnuo ramenima. „Razrezalo joj je lice. Zahtijevala je da ga uhite i on je otišao.

Nitko ga otada nije vidio. Ako želite, pozvat ću vam gospodina Faitha.“ „Ne.“ Bio sam previše umoran da vozim dalje, ali nisam bio spreman suočiti se sa svojim ocem. „Imate li slobodnu sobu?“ „Si.“ „Onda, molim samo sobu.“ Ponovo me je odmjerio. „Sigurni ste? Hoćete sobu ovdje?“ Pokazao mi je dlanove i drugi put.

Izvukao sam lisnicu i na pult stavio novčanicu od sto dolara. „Si“, rekao sam. „Sobu ovdje.“ „Na koliko dugo?“ Oči mu nisu bile na meni ili na stotki nego na lisnici, koja je pucala po šavovima od debelog svežnja velikih novčanica. Zatvorio sam je i vratio u džep. „Do večeras.“ 8

Uzeo je novčanicu, izvratio mi sedamdeset sedam dolara i rekao da je soba trinaest slobodna, ako mi ne smeta broj. Odgovorio sam mu da broj sobe nije nikakav problem. Pružio mi je ključ i pošao sam. Gledao me kako premještam auto na sam kraj parkirališta.

Ušao sam u sobu i zatvorio vrata lancem.

Smrdjelo je na plijesan i na tuširanje zadnjega gosta, ali unutra je bilo mračno i tiho, a nakon nekoliko besanih noći to mi se činilo dobrim. Razgrnuo sam pokrivač, izuo cipele i spustio se na podatne plahte. Kratko sam razmišljao o nadi i ljutnji i pitao se koje je od toga jače u meni. Nisam bio siguran pa sam donio odluku o izboru. Odlučio sam se za nadu. Probudit ću se s osjećajem nadanja.

Sklopio sam oči, a soba kao da se nagnula. Činilo mi se da se dižem, plutam i sve kao da je ostalo ispod mene, a onda sam izašao kao da se nikada neću vratiti.

Probudio sam se sa zatomljenim krikom u grlu i prizorom krvave mrlje na zidu, tamnog polumjeseca koji se protezao prema podu. Čuo sam neko lupanje, nisam znao gdje se nalazim i razrogačenih sam se očiju ogledavao po sobi. Tanki se sag naborao oko nogu klimave stolice. Slabašno svjetlo probijalo se ispod zavjese.

Lupanje je prestalo.

Netko je bio pred vratima. „Tko je?“ Grlo mi je bilo kao razderano. „Zebulon Faith.“ Bio je to Dannyjev otac, muškarac nagle ćudi koji je bolje od mnogih znao neke stvari, primjerice: kako izgleda unutrašnjost okružnog zatvora, uskogrudnost ili najbolji način kako istući svojeg skoro odraslog sina. „Samo sekundu“, viknuo sam. „Želim razgovarati s vama.“ „Pričekajte.“ Otišao sam do umivaonika i poškropio lice vodom da otjeram noćnu moru. U zrcalu sam vidio svoj izmučen odraz, kao da imam više od dvadeset osam godina.

Obrisao sam se ručnikom i krenuo prema vratima, osjećajući kako mi krv struji tijelom. Otvorio sam vrata. Sunce je bilo nisko. Kasno poslijepodne. Starčevo lice izgledalo je zajapureno i ljuto. „Dobar dan, gospodine Faith. Dugo se nismo vidjeli.“ U osnovi se nije promijenio: bio je malo sitniji, ali podjednako neugodan.

9

Praznim pogledom prelazio mi je preko lica, a usne su mu se izvijale ispod brkova bez sjaja. Naježio sam se od tog osmijeha. „Izgledaš isto“, reče on. „Mislio sam da će ti vrijeme oduzeti nešto od tvog lijepog dječačkog lica.“ Progutao sam osjećaj gađenja. „Tražio sam Dannyja.“ Sljedeće je riječi izgovorio polako, s tvrdim razvučenim naglaskom. „Kad mi je Manny rekao da je Adam Chase ovdje, nisam mu vjerovao. Rekao sam kako nije moguće da je Adam Chase odsjeo tu. Svakako ne dok mu pokraj rijeke stoji njegova velika stara kuća u kojoj mu živi obitelj. Svakako ne dok obitelj Chase ima sav onaj novac. Ali stvari se mijenjaju, rekao bih, i eto te ovdje.“ Spustio je bradu i ispuhnuo smrdljivi zadah. „Mislio sam da nemaš hrabrosti za povratak.“ Zadržavao sam svoj iznenadni bijes. „Što je s Dannyjem?“ upitah.

Umjesto odgovora odmahnuo je rukom, kao da ga to ljuti. „Sjedi negdje ne nekoj plaži u Floridi. Govno malo. Dannyju je dobro.“ Prestao je govoriti, zaključio je temu o svojem sinu s neuljudnom konačnošću. Jedan dugi trenutak samo me je gledao. „Isuse Kriste.“ Odmahnuo je glavom. „Adam Chase. Kod mene.“ Slegnuo sam ramenima. „Svako je mjesto podjednako dobro.“ Starac se okrutno nasmijao. „Ovaj motel je mišolovka. Isisava iz mene i posljednju kap života.“ „Ako vi tako kažete...“ „Jesi li došao razgovarati sa svojim ocem?“ upita on, a oči su mu se iznenada zacaklile. „Planiram se susresti s njim.“ „Nisam to mislio. Jesi li došao razgovarati s njim? Hoću reći, prije pet godina bio si princ nasljednik okruga Rowan.“ Odvratno se nacerio. „Onda si doživio svoju malu nezgodu i pokupio se odavle. Koliko znam, nikad se dosada nisi vraćao. Mora da postoji neki razlog nakon sveg ovog vremena, a najbolji kojega se mogu sjetiti je da se malo urazumi tog preponosnog, tvrdoglavog kučkinog sina.“ „Ako imate nešto za reći, gospodine Faith, zašto jednostavno ne kažete?“ Prišao mi je bliže i donio sa sobom smrad ustajala znoja. Oči su mu bile tamnosive iznad nosa tipičnog za pijanca, a glas mu je bio tanak. „Ne pravi se preda mnom da si mudrijaš, Adame. Sjećam se kad si bio mali govnar baš kao i moj Danny, a ni da vas je netko združio, niste imali toliko pameti da lopatom iskopate rupu u 10

zemlji. Vidio sam te pijanog i vidio sam te u baru kako krvariš na podu.“ Podigao je pogled s mojih stopala i pogledao me u lice. „Imaš dobar auto i mirišeš na veliki grad, ali ne izgledaš nimalo bolje od nas drugih. Barem ne meni. I možeš svojem starom reći da sam to rekao. Reci mu da svakim danom ima sve manje prijatelja.“ „Mislim da mi se nimalo ne sviđa vaš ton.“ „Pokušao sam biti pristojan, ali vi se nikada nećete promijeniti, vi Chaseovi.

Mislite da ste bolji od svih ostalih samo zato što imate onu zemlju i što ste u ovom kraju od njegova postanka. Ali to ne znači da ste bolji od mene. Ili od mojega sina.“ „Nisam to nikada ni rekao.“ Starac je kimnuo glavom, a glas mu je podrhtavao od frustracije i ljutnje. „Reci svojem tati da mora prestati biti tako prokleto sebičan i da mora početi misliti i na ostale ljude u ovom okrugu. Ja nisam jedini koji to kaže. Mnogim je ljudima ovdje dozlogrdilo. Reci da sam mu to ja poručio.“ „To će biti dovoljno“, rekoh i zakoračih korak bliže.

Nije mu se svidjelo i zgrčio je šake. „Dečko, ne govori sa mnom svisoka.“ Nešto užareno bljesnulo mu je u očima, a ja sam osjetio kako se u meni budi bijes dok mi naviru sjećanja. Ponovo sam proživljavao sitničavost i nepoštovanje tog starca, njegove brze i spremne ruke kad bi mu sin napravio kakvu nedužnu pogrešku. „Reći ću vam nešto“, rekoh. „Odjebite odavde.“ Zakoračio sam još bliže, a iako je stari bio prilično visok, ja sam bio još viši. Kad je vidio sav moj bijes, počeo je pogledavati lijevo i desno. Njegov sin i ja ostavili smo za sobom pustoš u ovom okrugu i usprkos onome što je stari rekao, rijetko sam ja bio taj koji je krvario po barskim podovima. „Posao mojega oca nimalo vas se ne tiče. Nikad to nije bila niti će biti vaša briga. Ako imate nešto za reći, predlažem vam da to njemu kažete.“ Ustuknuo je, a ja sam ga slijedio van u rastopljeni zrak. Držao je ruke u zraku, nije skidao pogled s mene, a glas mu je bio oštar i promukao. „Stvari se mijenjaju, dečko. Smanjuju se i umiru. Čak i u okrugu Rowan. Čak i za proklete Chaseove!“ A onda je otišao, brzo hodajući pokraj vrata svojeg carstva uz cestu, s kojih se ljuštila boja. Dvaput se osvrnuo, a na uskom mršavu licu oštrih crta vidio sam prepredenost i strah. Pokazao mi je prst, a ja sam se zapitao, ne prvi put, nisam li pogriješio vrativši se kući.

Gledao sam ga sve dok nije nestao u svojem uredu, a onda sam ušao u sobu da se operem od smrada.

Trebalo mi je deset minuta da se istuširam, obrijem i odjenem čistu odjeću. Kad sam 11

zakoračio van iz sobe, obavio me užareni zrak.

Sunce se spustilo nisko nad stabla na drugoj strani ulice, sad je bilo blaže i niže dok se spremalo spojiti s okolinom. Maglica od peludi lebdjela je u žutom svjetlu, a uz cestu se čula pjesma cvrčaka.

Zatvorio sam za sobom vrata, a kad sam se okrenuo, primijetio sam istovremeno dvije stvari. Zebulon Faith prekriženih je ruku stajao naslonjen na zid ureda. Do njega bila su dvojica velikih tipova, snažnih ramena i s tupoglavim osmijesima. To je bilo prvo što sam vidio. A drugo je bio moj auto. Na prašnjavom poklopcu motora bila su urezana velika slova.

Ubojico.

Pola metra dugačka. Toliko o nadanju.

Starčevo lice kao da se raspuklo kad je kroz osmijeh počeo govoriti. „Dvojica ništarija“, reče on. „Pobjegli su onuda.“ Pokazao je niz praznu ulicu na staro parkiralište drive–in kina, čiji je asfalt sad bio prekriven morem korova. „Prokleto nezgodno“, završi on.

Jedan je tip gurnuo drugoga laktom. Znao sam što su vidjeli: auto bogatuna s njujorškim tablicama, gradskog dečka u sjajnim cipelama.

Nisu imali pojma.

Pošao sam prema prtljažniku, stavio unutra svoju torbu i izvukao željezni ključ za skidanje guma. Bio je to komad metala od šezdeset centimetara s nasadnim ključem na jednom kraju. Krenuo sam preko parkirališta, noseći tešku šipku nisko uz nogu. „Niste to trebali učiniti“, rekoh. „Jebi se, Chase.“ Prijetećim hodom sišli su s trijema. Zeb Faith bio je u sredini. Raširili su se, stopala su im strugala po čvrsto utabanoj zemlji. Muškarac s Faithove desne strane bio je viši od onoga drugog i izgledao je preplašeno pa sam se usredotočio na muškarca slijeva, što je bilo pogrešno. Udarac je došao zdesna, a tip je bio brz. Kao da me udario palicom. Drugi je udarac slijedio jednako brzo. Vidio me kako padam i prišao mi s aperkatom, koji mi je trebao slomiti čeljust. Ali zamahnuo sam šipkom.

Brzim i snažnim zamahom presreo sam mu ruku na pola puta i slomio je najjednostavnije što sam ikada vidio. Čuo sam kako kosti pucaju. Pao je vrišteći.

Drugi muškarac opet me udario, zahvatio me postrance po glavi. Zamahnuo sam prema njemu. Metal se spustio na mesnati dio njegova ramena. Zebulon Faith zakoračio je kako bi zamahnuo no preduhitrio sam ga, brzo udario u vrh brade te je 12

pao. A onda mi se zamračilo. Našao sam se na koljenima zamagljena vida, jer bio sam prebijen na mrtvo ime.

Faith je bio na tlu. Isto i muškarac sa slomljenom rukom. Ali onaj drugi lijepo se zabavljao. Ponovo sam vidio čizmu kako mi se primiče u luku pa sam zamahnuo svom snagom. Metalna se šipka susrela s njegovom potkoljenicom i složio se na tlo.

Nisam znao jesam li mu slomio kost, nisam ni mario. Bio je izvan igre.

Pokušao sam ustati, ali noge su mi bile klimave i slabe. Upro sam se dlanovima o tlo i osjetio kako Zebulon Faith stoji iznad mene. Dah mu je parao grlo, ali glas mu je bio dovoljno snažan. „Jebeni Chaseovi“, reče on i počne me šutati. Stopala su mu zamahivala prema meni i natrag. Zamahnula bi prema meni, a vraćala bi se krvava.

Sad sam stvarno bio poražen, nisam mogao napipati šipku, a starac je stenjao kao da je pri kraju cjelonoćne ševe. Sklupčao sam se, spustio lice na tlo i udahnuo puna pluća prašine.

Tada sam začuo sirenu.

13

2 NEJASNO SE SJEĆAM VOŽNJE U KOLIMA HITNE POMOĆI, dvadeset minuta bijelih rukavica, bolnog čišćenja rana i debelog bolničara kojemu je znoj kapao s nosa. Svjetlo je bljesnulo crveno i podigli su me da me iznesu van. Oko mene skupilo se osoblje bolnice: zvukovi koje sam znao i mirisi s kojima sam se i prečesto susretao. Već su dvadeset godina imali isti strop. Liječnik na praksi, dječjeg lica, gunđao je nad starim ožiljcima dok me krpao. „Ovo vam nije prva tučnjava, zar ne?“ Nije zapravo ni očekivao odgovor pa sam držao jezik za zubima. Tučnjave su počele otprilike kad sam navršio deset godina. Majčino samoubojstvo itekako je imalo veze s tim. A isto i Danny Faith. Ali već je prošlo dugo od posljednje tučnjave.

Pet sam godina nizao dane bez ijednog sukoba. Bez svađa. Bez grubih riječi. Pet godina mrtvila, a sada ovo: tri na jednoga, u prvom danu mojega povratka. Trebao sam sjesti u auto i otići, ali to mi nije palo na pamet.

Nijedanput.

Kad sam tri sata poslije izašao iz bolnice, imao sam flastere na rebrima, klimave zube i osamnaest šavova na glavi. Vraški me boljelo. Bio sam ogorčen.

Vrata su se zatvorila iza mene, a ja sam ostao stajati, malo nagnut ulijevo da ugodim rebrima s desne strane. Svjetla su mi se prelila preko cipela kad je nekoliko automobila prošlo ulicom. Gledao sam ih nekoliko sekundi, a onda se okrenuo prema parkiralištu.

Desetak metara dalje na jednom su se autu otvorila vrata i izašla je neka žena.

Napravila je tri koraka i zaustavila se uz haubu. Prepoznao sam svaki djelić njezina tijela, čak i s ove udaljenosti. Bila je visoka metar i sedamdeset, graciozna, crvenkastosmeđe kose i s osmijehom koji je mogao osvijetliti tamnu prostoriju. U nutrini mi se pojavila nova bol, dublja i razgranatija. Mislio sam da ću imati vremena naći pravi pristup, prave riječi. Ali bio sam prazan. Učinio sam korak i pokušao prikriti šepanje. Sreli smo se na pola puta. Lice joj je bilo upalo i na njemu se ocrtavala sumnja. Odmjeravala me od glave do pete, a njezina namrštenost jasno mi je govorila što vidi.

14

„Policajko Alexander“, rekoh uz usiljeni osmijeh, koji sam osjećao kao laž.

Pogledom je prelazila preko mojih povreda. „Detektivka“, ispravila me. „Unaprijeđena prije dvije godine.“ „Čestitam“, rekoh.

Zašutjela je nakratko tražeći nešto na mojem licu. Zaustavila se na šavovima uz rub kose i na tren joj se lice smekšalo. „Nisam mislila da ćemo se ponovo ovako sresti“, reče ona pogledavši me u oči. „Nego kako?“ „U prvo vrijeme zamišljala sam dugačak trk i snažan zagrljaj. Poljupce i isprike.“ Slegnula je ramenima. „Kad je prošlo nekoliko godina bez ijedne riječi, zamišljala sam ipak više konfrontacijski susret. Vikanje. Možda koji brzi udarac. Ali ne da ću te vidjeti ovako. Ne nas dvoje sami u mraku.“ Pokazala je rukom na moje lice. „Ne mogu te čak ni pljusnuti.“ Smiješak joj je izblijedio. Nijedno od nas nije moglo zamisliti da će se to ovako dogoditi. „Zašto nisi ušla?“ Podbočila je ruke na bokove. „Nisam znala što bih rekla. Mislila sam da će mi nadoći riječi.“ „I?“ „Ništa nije došlo.“ Isprva nisam ništa mogao reći na to. Ljubav teško umire, ako uopće umire, i nije se moglo reći ništa što već mnogo puta nije bilo rečeno u dalekoj prošlosti onog drugog života. Kad sam napokon progovorio, riječi su teško dolazile. „Morao sam zaboraviti ovo mjesto, Robin. Morao sam ga potisnuti.“ „Nemoj“, reče ona, a ja sam prepoznao bijes. Dovoljno sam dugo živio sa svojim. „I što sada?“ upitao sam. „Sada ću te odvesti kući.“ „Ne u kuću mojega oca.“ Nagnula se bliže i u očima joj se pojavio bljesak stare topline. Na usnama joj je titrao nagovještaj osmijeha. „Ne bih ti to učinila“, reče ona.

Zaobišao sam njezin auto i rekao joj preko krova. „Nisam došao ovamo da ostanem.“ „Ne“, reče ona s teškim uzdahom. „Naravno da ne.“ 15

„Robin...“ „Uđi u auto, Adame.“ Otvorio sam vrata i spustio se na sjedalo. Bio je to veliki putnički automobil, policijski auto. Gledao sam radio prijemnike i prijenosno računalo, pušku pričvršćenu za upravljačku ploču. Bio sam ošamućen.

Tablete protiv bolova. Iscrpljenost. Sjedalo auta kao da me htjelo progutati.

Dok je Robin vozila, promatrao sam mračne ulice. „Nije baš lijepa dobrodošlica za povratak kući“, reče ona. „Moglo je biti i gore.“ Kimnula je, a ja sam osjetio njezin pogled, brzo bi me pogledala kad bi cesta pred nama tekla ravno. „Dobro je vidjeti te, Adame. Teško je, ali dobro.“ Opet je kimnula kao da još pokušava samu sebe uvjeriti u to. „Nisam bila sigurna da će se to ikada dogoditi.“ „Ni ja.“ „Ostaje jedno veliko pitanje.“ „A to je?“ Znao sam koje, samo što mi se nije sviđalo. „Zašto, Adame? Pitanje je zašto. Prošlo je pet godina. Nitko od tebe nije čuo ni riječi.“ „Trebam li razlog da se vratim kući?“ „Ništa se ne događa u vakuumu. Ti bi to trebao znati bolje od većine drugih.“ „To su samo policijske fraze. Ponekad nije potreban nikakav razlog.“ „Ne vjerujem.“ Na licu joj se vidjela ogorčenost. Čekala je, ali nisam znao što bih rekao. „Ne moraš mi reći“, reče ona.

Tišina se spustila između nas dok se vjetar obavijao oko automobila. Gume su zaškripale po nenadanom dijelu grubog kolnika. „Jesi li me planirao nazvati?“ upita. „Robin...“ „Nije važno. Zaboravi.“ Ponovo šutnja. Nelagoda nas je oboje obeshrabrivala. „Što si radio u onom motelu?“ Razmišljao sam koliko toga da joj kažem i odlučio da najprije moram raščistiti stvari s ocem. Ako se ne mogu pomiriti s njim, neću se moći pomiriti ni s njom. „Imaš li kakvu ideju gdje bi mogao biti Danny Faith?“ upitao sam.

Mijenjao sam temu i znala je to. Pustila je da bude po mojem. „Znaš za njegovu djevojku?“ upita ona. Kimnuo sam, a ona je slegnula ramenima. „Nije ni prvi ni 16

zadnji pokvarenjak koji bježi od naloga za uhićenje. Već će se on pojaviti. Ljudi poput njega obično to učine.“ Pogledao sam joj tvrde crte lica. „Danny ti se nikada nije sviđao.“ Bila je to optužba. „On je gubitnik“, reče. „Kockar i veliki pijanac s neobuzdanom sklonošću prema nasilju. Kako bi mi se mogao sviđati? Povukao te na dno, izvlačio iz tebe tvoju tamnu stranu. Barske tučnjave. Pijane svađe. Natjerao te da zaboraviš svoje dobre strane.“ Odmahnula je glavom. „Mislila sam da si prerastao Dannyja. Uvijek si bio predobar za njega.“ „Štitio mi je leđa još od četvrtog razreda osnovne, Robin. Takve prijatelje ne napuštaš samo tako.“ „Ali ti ipak jesi.“ Nije izrekla sve do kraja, ali osjetio sam.

Baš kao što si napustio mene.

Pogledao sam kroz prozor. Nisam mogao reći ništa čime bih umanjio njezinu bol. Znala je da onda nisam imao izbora. „Dovraga, što si radio sve ovo vrijeme, Adame? Pet godina. Cijeli jedan život.

Ljudi su govorili da si u New Yorku, ali osim toga ništa drugo nismo znali. Ozbiljno, što si, dovraga, radio cijelo vrijeme?“ „Zar je važno?“ upitah jer meni nije bilo važno. „Naravno da je važno.“ Nikada ne bi razumjela, a ja nisam želio njezino sažaljenje. Držao sam osamljenost duboko u sebi i držao sam se jednostavne priče. „Neko sam vrijeme radio u baru pa u više teretana, čistio sam parkove.

Svakakve poslove. Nijedan nije trajao duže od mjesec, dva.“ Vidio sam njezinu nevjericu, čuo razočaranje u njezinu glasu. „Zašto bi tratio vrijeme radeći takve poslove? Pametan si. Imaš novca. Mogao si otići na fakultet i postati bilo što.“ „Nikad se nije radilo o novcu ili napredovanju. Nisam mario za to.“ „O čemu se onda radilo?“ Nisam je mogao pogledati. Stvari koje sam izgubio nikada se više neće moći nadomjestiti. To joj nisam trebao posebno naglašavati. Ne njoj. „Kod privremenih zaposlenja ne trebaš puno razmišljati“, rekao sam i zašutio. „Ako to radiš dovoljno dugo, čak ti i godine prolete kao u nekoj maglici.“ „Zaboga, Adame.“ 17

„Nemaš me pravo osuđivati, Robin. Oboje smo izabrali. Ja sam morao živjeti s tvojim odlukama. Nije pošteno da ti mene sada osuđuješ zbog mojih.“ „Imaš pravo. Oprosti.“ Vozili smo se šuteći. „Što je sa Zebulonom Faithom?“ naposljetku sam upitao. „To je u nadležnosti okruga.“ „Da, i evo te tu. Gradska detektivka.“ „Šerifov ured primio je telefonski poziv. Ali imam ondje neke prijatelje.

Nazvali su me kad su vidjeli tvoje ime.“ „Tako me se dobro sjećaju?“ „Nitko nije zaboravio, Adame. A najmanje policijsko osoblje.“ Zagrizao sam usnu da progutam riječi bijesa. Ljudi su bili takvi: brzi na osudi i spori na zaboravu. „Jesu li našli Faitha?“ upitao sam. „Pobjegao je prije nego što su stigli zamjenici šerifa, ali našli su drugu dvojicu. Čudim se da ih nisi vidio u bolnici.“ „Jesu li uhićeni?“ Robin me pogledala postrance. „Sve što su zamjenici našli bila su tri muškarca kako leže na parkiralištu. Morat ćeš dati izjavu i tražiti da se izda potjernica ako želiš da se ikoga uhiti.“ „Sjajno. Baš sjajno. A šteta učinjena na mojem autu?“ „Isto.“ „Savršeno.“ Gledao sam Robin dok je vozila. Ostarjela je, ali još je izgledala dobro. Nije imala vjenčani prsten i to me je rastužilo. Ako je bila sama na ovome svijetu, djelomično sam i ja bio kriv za to. „Dovraga, što je to sve trebalo značiti? Znao sam da sam svačija meta, ali nisam očekivao da me napadnu prvi dan kad se vratim u grad.“ „Šališ se, zar ne?“ „Ne. Ono staro kopile uvijek je imalo podmuklu dušu, ali činilo se kao da je tražio neku izliku.“ „Vjerojatno i jest.“ „Godinama ga nisam vidio. Njegov sin i ja prijatelji smo.“ Gorko se nasmijala i zatresla glavom. „Sklona sam zaboraviti da i izvan okruga Rowan postoji svijet. Ne znam zašto bi ti bio s time upoznat, ali ovdje je to već 18

mjesecima priča o kojoj se priča. Elektrana. Tvoj otac. Zbog njih se grad podijelio napola.“ „Ne razumijem.“ „Država se širi. Elektrana planira izgraditi nove nuklearne pogone da zadovolji postojeće potrebe. Ispituju mnoge lokacije, ali okrug Rowan im je prvi izbor. Treba im voda pa će stoga postrojenje biti na rijeci. Trebat će im tisuće jutara zemlje i svi su pristali prodati. Ali treba im i velik komad farme Crvena voda. Mislim, četiristo ili petsto jutara. Ponudili su pet puta veću cijenu od stvarne, ali on ne želi prodati. Pola grada ga voli. Druga polovina ga mrzi. Ako ustraje, elektrana će se morati povući i preseliti na neko drugo mjesto.“ Slegnula je ramenima. „Ljudi dobivaju otkaze. Tvornice se zatvaraju. To je posao koji vrijedi milijardu dolara. A tvoj im otac stoji na putu.“ „Zvučiš kao da želiš da se ta elektrana izgradi.“ „Radim za gradsku upravu. Teško je ignorirati moguće prednosti.“ „A Zebulon Faith?“ „On je vlasnik trideset jutara zemlje pokraj rijeke. To je sedmeroznamenkasta cifra ako se potpiše ugovor. Jako je glasan. Stvari su postale ružne. Ljudi su ljuti, a ne radi se samo o radnim mjestima i poreznoj bazi. To je veliki biznis. Cementare.

Tvrtke za poravnanje terena. Građevinari. Mnogo se novca može zaraditi i ljudi postaju očajni. Tvoj je otac bogat. Većina ljudi smatra da je sada sebičan.“ Zamislio sam oca. „Neće prodati.“ „Moguća zarada još će se povećati. A također i pritisak. Mnogi ljudi pritišću.“ „Rekla si da je postalo ružno. Koliko ružno?“ „Većina je stvari bezopasna. Uvodnici u novinama. Oštre riječi. Ali bilo je nekih prijetnji, nešto vandalizma. Netko je jedne noći pucao i ubio nekoliko goveda.

Spaljene su neke manje gospodarske zgrade. Ti si prvi koji je ozlijeđen.“ „Osim krava.“ „Adame, to je samo pozadinski šum. Uskoro će se sve razriješiti, ovako ili onako.“ „O kakvim se prijetnjama radi?“ upitah. „Kasni noćni pozivi. Neka pisma.“ „Vidjela si ih?“ Kimnula je glavom. „Prilično su slikovita.“ „Je li moguće da je iza bilo kojeg od toga Zebulon Faith?“ 19

„Zadužio se da kupi još zemlje. Mislim da mu jako treba taj novac.“ Brzo me pogledala. „Često sam se pitala nije li možda i Danny uključen u to. Zarada bi bila golema, a on baš i nema besprijekoran dosje.“ „Ni u kom slučaju“, rekoh. „Sedmeroznamenkasti broj. To je mnogo novca, čak i za ljude koji imaju novac.“ Pogledao sam kroz prozor. „Danny Faith“, reče ona, „nema novca.“ „Griješiš“, rekoh.

Sigurno nije bila u pravu. „I njega si ostavio, Adame. Pet godina. Bez riječi. Odanost ima granice kad se na stolu nađe toliko novca.“ Oklijevala je. „Ljudi se mijenjaju. Koliko je Danny bio loš za tebe, toliko si ti bio dobar za njega. Ne bih rekla da su mu stvari išle za rukom otkako si otišao. Ostao je sam sa svojim ocem, a oboje znamo kako je to.“ „Ima li što konkretno?“ Nisam želio vjerovati njezinim riječima. „Istukao je svoju djevojku, gurnuo ju je kroz prozorsko staklo. Pamtiš li ga takvoga?“ Neko smo vrijeme šutjeli. Pokušao sam utišati galamu u glavi što ju je potakla.

Uznemirilo me ono što je rekla o Dannyju. Još me više uznemirila pomisao na prijetnje upućene mojem ocu. Trebao sam već ranije biti ovdje. „Ako je grad podijeljen, tko je na strani mojega oca?“ „Uglavnom stručnjaci za okoliš i ljudi koji ne žele da se stvari mijenjaju. Mnoge stare bogate obitelji u gradu. Farmeri čija zemlja nije zanimljiva. Pobornici očuvanja prirode.“ Protrljao sam rukama lice i ispuhnuo dugi dah. „Ne brini zbog toga“, reče Robin. „Život zna postati zbrkan. To nije tvoj problem.“ Tu je imala krivo.

To je bio moj problem.

Robin Alexander još je živjela u istom stanu, na prvom katu zgrade s početka stoljeća, jednu ulicu dalje od glavnog trga u središtu Salisburyja. Prednji je prozor gledao na odvjetnički ured. Stražnji je prozor preko uske uličice gledao na izlog s rešetkama mjesne trgovine oružjem.

Morala mi je pomoći da izađem iz auta.

Kad smo ušli, isključila je alarm, upalila nekoliko svjetala i odvela me u 20

spavaću sobu. Bila je besprijekorna. Isti krevet. Sat na noćnom stoliću pokazivao je devet i deset. „Stan izgleda veći“, rekoh.

Zastala je, a ramena su joj zauzela drugačiji položaj. „Postao je veći nakon što sam izbacila tvoje stvari.“ „Mogla si poći sa mnom, Robin. Nije da te nisam pitao.“ „Nemojmo opet počinjati s time“, reče ona.

Sjeo sam na krevet i izuo cipele. Boljelo me kad sam se saginjao, ali nije mi pomogla. Gledao sam fotografije u sobi i na noćnom stoliću vidio jednu svoju. Bila je u malom srebrnom okviru; na njoj se moje lice smiješilo. Posegnuo sam za njom, ali Robin je prešla sobu u dva koraka. Bez riječi je uzela fotografiju i spremila je u ladicu komode. Kad se okrenula, pomislio sam će izaći iz sobe, ali zastala je na vratima. „Idi u krevet“, rekla je, a nešto joj je zatitralo u glasu. Gledao sam ključeve, koje je još držala u ruci. „Izlaziš?“ „Pobrinut ću se za tvoj auto. Ne bi trebao ostati tamo tijekom noći.“ „Zabrinuta si zbog Faitha?“ Slegnula je ramenima. „Sve je moguće. Idi u krevet.“ Bilo je još stvari za reći, ali nismo znali kako ih izreći. I tako sam skinuo odjeću i uvukao se među plahte. Razmišljao sam o životu koji smo nekad imali i o tome kako je završilo. Mogla je poći sa mnom. Govorio sam to sebi. Ponavljao sam sve dok me naposljetku svladao san.

Duboko sam spavao, ali sam se ipak u jednom trenutku probudio. Robin je stajala nada mnom. Raspustila je kosu, oči su joj sjale i držala se kao da će se svakog trena rasplinuti. „Sanjaš“, prošaptala je, a ja sam pomislio da je to možda i točno.

Pustio sam da me tama povuče, tamo gdje me je Robin zazivala i trčao sam za očima, sjajnim i mokrim poput novčića na dnu potoka.

Probudio sam se u hladnoći i sivilu i spustio noge na pod. Košulja mi je bila krvava pa sam je ostavio; ali hlače su bile u redu. Našao sam Robin za kuhinjskim stolom, zagledanu u hrđave rešetke na izlogu trgovine oružjem. Još je mirisala na tuširanje; na sebi je imala traperice i blijedoplavu košulju sa zavrnutim manšetama.

Pred njom se pušila vruća kava. „Dobro jutro“, rekoh, tražeći njezin pogled i prisjećajući se sna.

Proučavala mi je lice, izubijani prsni koš. „Imaš Percocet ako ti treba. Kavu.

Pecivo, ako želiš.“ 21

Glas joj je nekako bio zatvoren prema meni. Kao i oči.

Sjeo sam nasuprot nje, a svjetlo joj je potpuno obasjavalo lice. Još nije napunila dvadeset devet, ali izgledala je starije. Bore smijeha nestale su, lice joj je bilo mršavo i suzilo je nekada pune usne u nešto blijedo. Koliki je dio te promjene bio posljedica petogodišnjeg rada u policiji? A koliko zbog mene? „Dobro si spavao?“ upitala je.

Slegnuo sam ramenima. „Imao sam neke čudne snove.“ Skrenula je pogled u stranu, a ja sam znao da ono nije bio san. Gledala me je kako spavam i plakala je. „Spavala sam na kauču“, reče ona. „Budna sam već nekoliko sati. Nisam navikla imati goste koji spavaju kod mene.“ „Drago mi je to čuti.“ „Je li?“ Činilo se da joj je izmaglica nestala s očiju. „Da.“ Proučavala me preko ruba šalice, a na licu joj se ocrtavala sumnja. „Auto ti je vani“, reče ona naposljetku. „Ključevi su na pultu. Slobodno možeš ostati ovdje koliko god želiš. Naspavaj se. Imaš kabelsku i ima dobrih knjiga.“ „Odlaziš?“ upitah. „Nema odmora za zločeste“, reče, ali nije ustala.

Ustao sam da si natočim kavu. „Vidjela sam sinoć tvojeg oca.“ Njezine su me riječi udarile u leda. Ništa nisam rekao, nisam joj mogao dopustiti da mi vidi lice, nisam želio da zna kako njezine riječi djeluju na mene. „Nakon što sam uzela tvoj auto, odvezla sam se na farmu i razgovarala s njim na trijemu.“ „Stvarno?“ Nastojao sam prikriti naglu nelagodu u glasu. Nije to trebala učiniti. Ali mogao sam ih zamisliti tamo, na trijemu – uz udaljenu zakovitlanu tamnu vodu i stup na koji se moj otac volio naslanjati kad je gledao preko vode.

Robin je osjetila moje nezadovoljstvo. „Ionako bi čuo, Adame. Bolje da čuje od mene da si se vratio, a ne od nekog idiota dok ruča u zalogajnici. Ili od šerifa. Treba znati da si ozlijeđen, tako da se ne čudi ako se danas ne pojaviš kod njega. Kupila sam ti malo vremena da se zaliječiš, da se pribereš. Mislila sam da će ti biti drago.“ „A moja maćeha?“ „Ostala je u kući. Nije htjela imati ništa sa mnom.“ Zašutjela je. „Ili sa mnom.“ 22

„Svjedočila je protiv tebe, Adame. Pusti to.“ Još se nisam bio okrenuo. Ništa se nije događalo onako kako sam se nadao.

Ruke su mi se smirile na rubu radne plohe, koju sam stisnuo. Pomislio sam na oca i na jaz među nama. „Kako je on?“ upitah.

Trenutak tišine, a onda je rekla: „Ostario je.“ „Je li OK?“ „Ne znam.“ Bilo je nečega u njezinu glasu što me natjeralo da se okrenem. „Što?“ upitah, a ona je podigla pogled prema mojemu. „Bio je to tih razgovor, vrlo dostojanstven. Ali kad sam mu rekla da si se vratio kući, otac ti je zaplakao.“ Pokušao sam sakriti nelagodu. ”Je li bio uznemiren?“ upitah. „Nisam to mislila reći.“ Čekao sam. „Mislim da je plakao od radosti.“ Robin je čekala da nešto kažem, ali nisam mogao odgovoriti. Pogledao sam kroz prozor prije nego što je mogla vidjeti da su se i u mojim očima pojavile suze.

Nekoliko minuta poslije Robin je otišla da stigne u policijsku postaju na brifing u sedam sati. Uzeo sam Percocet i navukao njezine plahte oko sebe. Bol mi je svrdlala u glavi; u sljepoočnicama mi je bubnjalo, a uz rub kose kao da su mi zabijali hladne čavle. U cijelom svom životu samo sam dva puta vidio oca kako plače. Kad mi je umrla majka, plakao je danima; lio je spore, neprestane suze, kao da su navirale iz brazdi njegova lica. I jedanput sam vidio suze radosnice.

Otac je jednom spasio jedan život.

Djevojčica se zvala Grace Shepherd. Djed joj je bio Dolf Shepherd, predradnik na farmi i najstariji prijatelj mojega oca. Dolf i Grace živjeli su u maloj kućici na južnom rubu naše farme. Nikad nisam saznao što se dogodilo s njezinim roditeljima, samo sam znao da ih nema. Koji god bio razlog, Dolf se prihvatio odgajanja djevojčice. To je za njega bilo iskušenje – svi su to znali – ali uspijevao je.

Sve do onoga dana kad je odlutala.

Dan je bio prohladan, u ranoj jeseni. Suho lišće šumjelo je i šuštalo pod sivim oblačnim nebom. Bile su joj samo dvije godine i sama je izašla na stražnja vrata dok 23

je Dolf mislio da spava na katu. Moj ju je otac našao. Bio je na jednom visokom pašnjaku kad ju je spazio na molu ispod kuće, kako gleda lišće koje se vrtjelo na nabujaloj rijeci. Nikad nisam vidio oca da se tako brzo kreće.

Upala je bez zvuka bućkanja. Previše se nagnula i voda ju je samo progutala.

Otac je došao do rijeke i skočio, ali izronio je sam. Ja sam stigao na mol kad je ponovo zaronio.

Našao sam ga oko četiristo metara nizvodno kako prekriženih nogu sjedi na tlu s Grace Shepherd u krilu. Koža joj je sjala bljedilom kao da je mrtva, ali oči su joj bile širom otvorene i plakala je. Otvorena usta bila su jedini potez boje na onoj tmurnoj riječnoj obali, čvrsto je držao dijete kao da ništa drugo nije važno; i plakao je.

Promatrao sam ga jednu dugu sekundu, osjećajući već tada da je taj trenutak nešto sveto. Ipak, kad me je ugledao, nasmiješio se. „Prokletstvo, sine“, rekao je. „Ovo je bilo blizu.“ A onda joj je poljubio glavu.

Zamotali smo Grace u moju jaknu kad je Dolf stigao trkom. Znoj mu se cijedio niz lice, a onda se zaustavio, nesiguran. Otac je dijete dao meni, napravio je dva brza koraka i srušio djevojčičina djeda jednim jedinim udarcem. Nije bilo sumnje da mu je slomio nos i Dolf je krvario tamo na riječnoj obali dok se njegov najstariji prijatelj, mokar i umoran, teškim korakom uspinjao uzbrdo prema svojoj kući.

To je bio moj otac. Čovjek od željeza.

24

3 MALO SAM ODSPAVAO I TAKO ODAGNAO BOL. Probudio sam se uz oluju koja je tresla starim prozorima, a munja bi svaki put na zidu ocrtala sjene poput dječje slagalice.

Oluja je prohujala kroz grad, istresla mnogo vode, a zatim se odvrtjela prema jugu i gradu Charlotte. Pločnik se još pušio kad sam izašao iz kuće da uzmem torbu iz auta.

Prešao sam prstima po izgrebanoj boji i urezanim slovima.

Ubojico.

Vrativši se unutra, obišao sam male sobe. U meni je gorjela nemirna energija, ali osjećao sam se u sukobu sa samim sobom. Želio sam vidjeti svoj dom, ali znao sam koliko će me to boljeti. Želio sam razgovarati s ocem, ali plašio sam se riječi koje će navrijeti. Njegovih riječi. Mojih. Riječi koje se ne mogu povući ili zaboraviti; onih koje ostavljaju duboke ožiljke i površno zacjeljuju.

Pet godina.

Pet prokletih godina.

Otvorio sam vrata ormara za odjeću i zatvorio ih ne vidjevši što je unutra.

Popio sam vodu koja je imala metalni okus, zurio sam u knjige, a pogled mi je prešao preko toga a da ga nisam vidio; no vjerojatno sam ga nekako podsvjesno primijetio.

Nekako sam ga registrirao. Jer dok sam koračao, pomislio sam na svoje suđenje: na mržnju koja se svakog dana rasplamsavala protiv mene; na tumačenje dokaza koji su se skupljali da me unište; na zbunjenost onih koji su me najbolje poznavali i kako se sve pogoršalo kad je moja maćeha stupila na mjesto za svjedoke, položila zakletvu i pokušala me pokopati svojim riječima.

Veći dio suđenja ostao mi je u maglovitom sjećanju: optužbe, poricanja, izvješća vještaka o povredi uzrokovanoj tupim predmetom i o krvavim mrljama.

Sjećam se lica u sudnici i spremnih strastvenih osjećaja ljudi koji su nekoć izjavljivali kako me poznaju.

Noćna mora svakog nedužnog čovjeka koji je krivo optužen.

25

Prije pet godina, Gray Wilson imao je devetnaest godina, upravo je završio srednju školu. Bio je snažan, mlad i lijep. Nogometni junak. Jedan od omiljenih mladića Salisburyja. Onda mu je netko kamenom razbio lubanju. Umro je na farmi Crvena voda, a moja je maćeha rekla da sam to učinio ja.

Kružio sam po sobi, ponovo čuo one riječi – nije kriv – i osjetio silovitu navalu emocija koje su te riječi izazvale: zadovoljštinu i olakšanje, jednostavno uvjerenje da se stvari mogu vratiti na ono što su bile prije. Trebao sam znati da imam krivo, trebao sam to osjetiti u vlažnom zraku dupkom pune sudnice.

Nije bilo povratka na staro.

Presuda je trebala biti završetak, ali nije bila. Bio je tu i konačni sukob s mojim ocem i kratak, gorak oproštaj od jedinog mjesta koje sam ikada zvao domom. Prisilni odlazak. Grad me nije želio. Dobro. Baš super. Iako me boljelo, mogao sam živjeti s tim. Ali i otac se također odlučio. Rekao sam mu da to nisam učinio. Njegova nova supruga rekla mu je da jesam. Odabrao je vjerovati njoj.

Ne meni.

Njoj.

I rekao mi je da odem.

Moja je obitelj bila na farmi Crvena voda više od dvjesto godina i od ranog su me djetinjstva odgajali da preuzmem farmu. Moj je otac pomalo prepuštao stvari meni; i Dolf, također. Bio je to multimilijunski posao i već sam ga takoreći vodio, kad je došao šerif i odveo me u pritvor. Ta je farma bila i više nego dio mene. Bila je isto što i ja, ono što sam volio i za što sam bio rođen. Nisam mogao ostati u okrugu Rowan ako farma i moja obitelj neće biti dio mojega života. Nisam mogao biti Adam Chase, bankar ili Adam Chase, ljekarnik. Ne ovdje, nikada.

Zato sam ostavio jedine ljude koje sam volio, jedino mjesto koje sam zvao domom. Nastojao sam se izgubiti u gradu, koji je bio visok i siv i neumoran. Pustio sam tamo korijenje i udisao buku, tijek i bljedilo mliječno maglovitih beskrajnih, praznih dana. Pet sam godina u tome uspijevao. Pet godina potiskivao sam sjećanja i osjećaj gubitka.

Onda me Danny nazvao i sve raspršio.

Nalazio se na četvrtoj polici, debeo i stisnut među drugim knjigama. Blijed. Bijel.

Izvukao sam ga s police, težak svežanj s plastičnim koricama.

Država protiv Adama Chasea.

Trasnskript sa suđenja. Svaka izgovorena riječ. Zabilježena. Zauvijek.

26

Bio je mnogo korišten, zamrljan i presavijen na uglovima. Koliko ga je puta Robin pročitala? Bila je uz mene na suđenju, zaklela se da mi vjeruje. A njezina ju je vjera zamalo stajala jedinog zaposlenja do kojeg joj je bilo stalo u životu. Svaki policajac u okrugu mislio je da sam kriv. Svaki policajac osim nje. Nijednom se nije pokolebala, u ja sam je na kraju ostavio.

Mogla je otići sa mnom.

To je bila istina, ali što je to značilo? Njezin svijet. Moj svijet. Ne bi nam uspjelo.

A evo nas tu, gotovo stranci.

Pustio sam transkript da mi se rastvori u rukama; lako se otvorio, raširio se na stranici sa svjedočenjem koje me je gotovo uništilo.

SVJEDOK: Nakon polaganja zakletve da će govoriti istinu, svjedokinja tužiteljstva ispitana je i svjedočila je kako slijedi: IZRAVNO ISPITIVANJE JANICE CHASE OD STRANE OKRUŽNOG TUŽITELJA OKRUGA ROWAN Pitanje: Molim vas da sudu kažete kako se zovete?

Odgovor: Janice Chase.

P: U kakvom ste odnosu s optuženikom, gospodo Chase?

O: On mi je posinak. Njegov je otac moj suprug. Jacob Chase.

P: Imate li djece s gospodinom Chaseom?

O: Blizance. Miriam i Jamesa. Zovemo ga Jamie. Osamnaest im je godina.

P: Oni su polubraća optuženoga?

O: Oni su posvojeni. Jacob im nije biološki otac. Posvojio ih je nedugo nakon što smo se vjenčali.

P: A gdje je njihov biološki otac?

O: Je li to važno?

P: Samo pokušavamo utvrditi prirodu vaših odnosa, gospođo Chase. Tako da porota razumije tko je tko.

O: On je otišao.

P: Kamo je otišao?

O: Jednostavno je otišao.

27

P: U redu. Koliko ste dugo u braku s gospodinom Chaseom?

O: Trinaest godina.

P: Koliko je optuženik imao godina kad ste se vi i njegov otac vjenčali?

O: Deset godina.

P: A vaša ostala djeca?

O: Pet godina.

P: Oboje?

O: Blizanci su.

P: Oh, u redu. Dakle, znam da je ovo teško za vas, svjedočiti protiv vlastitog posinka...

O: To je najteže što sam ikada morala učiniti.

P: Jeste li bili bliski?

O: Ne. Nikada nismo bili bliski.

P: Ahm... Je li to zato što je bio ogorčen na vas? Jer ste zauzeli mjesto njegove majke?

Branitelj: Prigovor. Ovo vodi nagađanju.

P: Povlačim pitanje.

O: Ona se ubila.

P: Molim?

O: Njegova se majka ubila.

P: Ahm...

O: Nisam žena koja bi razorila tuđi brak.

P: OK...

O: Samo želim da jedna stvar bude odmah jasna, prije nego što njegov branitelj pokuša to prikazati onako kako nije bilo. Nikada nismo bili bliski, to je istina, ali ipak smo obitelj. Ne izmišljam ovo i ne želim nauditi Adamu.

Nemam nikakve skrivene planove. Volim njegova oca više od svega. I trudila sam se s Adamom. Jednostavno se nikada nismo zbližili. Jednostavno je tako.

P: Hvala vam, gospođo Chase. Znam da vam je ovo teško. Pričajte nam o onoj noći kada je ubijen Gray Wilson.

O: Vidjela sam što sam vidjela.

P: Doći ćemo do toga. Pričajte nam o proslavi.

28

Zaklopio sam transkript i vratio ga na policu. Znao sam sve riječi. Proslava se održala sredinom ljeta: bila je to zamisao moje maćehe. Rođendanska proslava za blizance i njihov osamnaesti rođendan. Povješala je svjetiljke na stabla, unajmila najbolji catering i iz Charlestona dovela bend koji je svirao swing. Počelo je u četiri poslijepodne, a završilo u ponoć; nekolicina se gostiju ipak zadržala malo duže. U dva ujutro, barem se tako zaklela, Gray Wilson odšetao je dolje do rijeke. Otprilike u tri, kad su već svi otišli, ja sam se popeo uzbrdo sav umrljan njegovom krvlju.

Ubijen je kamenom oštrih bridova, velikim poput šake muškarca. Kamen su našli na obali pokraj crvene mrlje na tlu. Znali su da je to oružje kojim je počinjeno ubojstvo jer je bio posve prekriven mladićevom krvlju i jer je veličinom i oblikom savršeno odgovarao rupi u njegovoj lubanji. Netko ga je udario odostraga tako snažno da su se krhotine kostiju zabile duboko u mozak. Moja je maćeha tvrdila da sam to bio ja. Opisala je to sjedeći na mjestu za svjedoke. U tri ujutro vidjela je muškarca koji je imao crvenu košulju i crnu kapu.

Isto kao i ja.

Hodao je kao ja. Izgledao je kao ja.

Nije pozvala policiju, rekla je, zato što nije shvatila da su tamne mrlje na mojim rukama i košulji zapravo krv. Nije znala da je počinjeno ubojstvo sve do sljedećeg jutra kada je moj otac našao tijelo, napola u rijeci. Prema njezinim riječima, tek je poslije sve povezala.

Porota je raspravljala četiri dana, a onda je sudac lupio čekićem i ja sam izašao slobodan. Nije postojao motiv. To je ono što je bilo odlučno za porotu. Tužiteljstvo je napravilo veliku predstavu, ali slučaj je građen isključivo na svjedočenju moje maćehe. Ona noć je bila mračna. Koga god da je vidjela, vidjela ga je iz daljine. A ja nisam imao nikakva razloga na ovome svijetu zbog kojeg bih ubio Graya Wilsona.

Jedva da smo se poznavali.

Pospremio sam kuhinju, istuširao se i na kuhinjskom stolu ostavio poruku za Robin. Napisao sam joj broj svojeg mobitela i zamolio da me nazove kad završi smjenu.

Upravo je bilo prošlo dva kad sam naposljetku skrenuo na šljunčani kolni prilaz očevoj farmi. Znao sam svaki centimetar, a ipak sam se osjećao kao uljez, kao da je sama zemlja znala da sam se odrekao svojega prava na nju. Polja su još blistala od kiše, a jarci uz kolni prilaz bili su puni blata. Vozio sam pokraj pašnjaka punih stoke, kroz prolaz u starom šumarku i onda dalje kroz polja soje. Cesta je slijedila ogradu sve do vrha uzvisine i kada sam se našao na njoj, mogao sam vidjeti kako se ispod mene prostire stotine jutara soje. Sezonski radnici bili su u poljima i radili pod 29

vrućim suncem. Nisam vidio nadglednika ni kamione; a to je značilo da radnici nemaju vode.

Otac je bio vlasnik malo više od tisuću četiristo jutara zemlje i njegova je farma bila jedna od najvećih koje su još preostale u središnjem dijelu Sjeverne Karoline.

Granice joj se nisu mijenjale otkad je kupljena 1789. Vozio sam kroz polja soje i valovite pašnjake, prelazio preko nabujalih potoka i prošao pokraj staja prije nego što sam svladao posljednji brežuljak i ugledao kuću. Nekoć je bila iznenađujuće mala, trošna stara farmerska kuća; ali onakva kakvu pamtim iz djetinjstva, davno je nestala. Kad se otac ponovo oženio, nova je supruga imala nove ideje i kuća se sada širila u krajoliku. Prednji je trijem, međutim, bio netaknut, a to sam i pretpostavljao.

Dva su stoljeća generacije Chaseovih stajale na tom trijemu i gledale rijeku, i znao sam da otac nikada neće dopustiti da se trijem sruši ili zamijeni. „Svatko ima svoju granicu“, rekao mi je jednom, „a taj je trijem moja granica.“ Na prilazu kući stajao je kamion farme. Parkirao sam pokraj njega, vidio na stražnjem dijelu aparate za hladnu vodu, s plohama vlažnim od kondenziranih kapljica. Isključio sam motor, izašao iz automobila. Okružilo me je milijun djelića mojeg nekadašnjeg života. Polagano, toplo djetinjstvo i vedar majčin osmijeh. Stvari koje me je otac volio učiti. Žuljevi koje sam dobio na rukama. Dugi dani na suncu.

Zatim kako su se stvari promijenile, majka se ubila i slijedili su crni mjeseci, koji su blijedjeli u sivilo dok sam se bavio s posljedicama samoubojstva. Očeva nova ženidba, novi brat i sestra, novi izazovi. Zatim Grace u rijeci. Odrastanje i Robin.

Planovi koje smo kovali i koji su se raspršili u komadiće.

Zakoračio sam na trijem, zagledao se u rijeku i pomislio na oca. Pitao sam se što je ostalo od nas, a onda sam ga krenuo potražiti. Njegova radna soba bila je prazna i nepromijenjena: pod od jelovine, radni stol prepun papira, visoke police za knjige i gomila knjiga na podu pokraj njih, blatne čizme uz stražnja vrata, fotografije davno uginulih lovačkih pasa, sačmarice pokraj kamenog kamina, na vješalicama jakne i šeširi; i jedna fotografija nas dvojice, snimljena prije devetnaest godina, pola godine poslije majčine smrti.

U nekoliko mjeseci nakon njezina pogreba izgubio sam desetak kilograma.

Jedva da sam išta govorio, malo sam spavao i on je odlučio da je toga bilo dosta i da je vrijeme da se krene naprijed. Jednostavno tako. Učinimo nešto, rekao je. Izađimo iz kuće. Nisam čak ni podignuo pogled prema njemu. Zaboga, Adame...

Jednog vedrog jesenjeg dana odveo me u lov. Nebo je bilo visoko i plavo, lišće još nije počelo žutjeti. Već u prvom satu pojavio se jelen, nimalo nalik nijednom kojega sam ikada prije vidio. Krzno mu je sjalo svijetlobijelo ispod rogova, dovoljno 30

širokih da nose odrasla muškarca. Bio je golem i pojavio se podignute glave, udaljen četrdeset pet metara. Gledao je prema nama, zatim je kopitom zarovao po zemlji, kao da je nestrpljiv.

Bio je savršen.

Ali otac nije želio pucati. Spustio je pušku i u očima sam mu vidio suze.

Prošaptao mi je da se nešto promijenilo. Nije to mogao učiniti. Bijeli je jelen znak, rekao je i znao sam da govori o majci. Ipak, životinja je i meni bila na nišanu. Snažno sam zagrizao, napola ispuhnuo dah i osjetio na sebi očev pogled. Jedanput je zatresao glavom i bezglasno izgovorio Ne. Pucao sam.

I promašio.

Otac mi je uzeo pušku i zagrlio me jednom rukom oko ramena. Čvrsto me stisnuo i dugo smo tako sjedili. Mislio je da sam namjerno promašio, da sam u posljednjoj sekundi i ja povjerovao kako je život na neki način dragocjen, da je majčina smrt tako djelovala na obojicu.

Ali nije se radilo o tome. Čak ni blizu. Želio sam raniti tog jelena. Tako sam to jako želio da su mi se ruke tresle.

I zbog toga je hitac propao.

Opet sam pogledao fotografiju. Onoga dana kad je snimljena imao sam devet godina, a majka je bila tek nedavno pokopana. Stari je mislio da smo prošli ono najgore, onaj dan u šumi bio je naš prvi korak dalje, znak zacijeljenja. Ali ja nisam ništa znao o znakovima ili oprostu. Jedva da sam znao tko sam.

Vratio sam fotografiju na policu i poravnao je da lijepo stoji. On je mislio da je taj dan naš novi početak i sve ove godine čuvao je tu fotografiju, nikad ni ne pomislivši kako je sve to jedna velika, divovska laž.

Mislio sam da sam spreman vratiti se kući, ali sada više nisam bio siguran.

Otac nije bio tu. Ovdje nije bilo ničega za mene. A ipak, kad sam se okrenuo, vidio sam stranicu na njegovom radnom stolu, list finog papira pokraj skupog tamnocrvenog nalivpera, koje mu je moja majka jednom poklonila. „Dragi Adame“, pisalo je. I ništa više. Praznina. Pitao sam se koliko je dugo zurio u taj prazan papir i što bi bio rekao da su mu riječi zaista nadošle?

Ostavio sam sobu onakvu kakvu sam zatekao i odšetao u središnji dio kuće.

Zidove su krasile nove slike, uključujući portret moje posvojene sestre. Bilo joj je osamnaest kad sam je posljednji put vidio. Krhka mlada žena, koja je svaki dan sjedila u sudnici, a ipak nije mogla susresti moj pogled. Bila mi je sestra, a nismo 31

razgovarali od dana kada sam otišao, ali nisam joj to zamjerao. Bila je to moja krivica podjednako kao i njezina. Čak i više, zapravo.

Sad će joj biti dvadeset tri godine, zrela je žena. Opet sam pogledao portret: bezbrižan osmijeh, samouvjerenost. Moglo bi se dogoditi, pomislio sam. Možda.

Miriamina slika skrenula mi je misli na Jamieja, njezina brata blizanca. Dok me nije bilo, odgovornost za radnike sigurno je pala na njega. Prišao sam velikom stubištu i povikao njegovo ime. Začuo sam korake i prigušene glasove. A onda su se na vrhu stuba pojavila stopala u čarapama pa traperice prljave na porubu i nemoguće mišićav torzo ispod blijede rijetke kose oblikovane u šiljke pomoću nekog gela. Jamiejevo se lice popunilo, izgubilo je onu mladenačku uglatost, ali oči se nisu promijenile, naborale su se u kutovima kad su se zaustavile na meni. „K vragu, ne vjerujem svojim očima“, reče on. Glas mu je bio velik kao i on sam. „Isuse, Adame, kad si se vratio?“ Spustio se niz stube, zastao i pogledao me.

Imao je metar devedeset tri i sigurno je bio teži od mene kakvih dvadesetak kilograma, sav u mišićima. Posljednji put kad sam ga vidio bio je isti kao i ja. „Prokletstvo, Jamie. Kad si postao tako velik?“ Napeo je ruke i proučavao svoje zategnute mišiće s očitim ponosom. „Moraš imati nešto za pokazati, baby. Znaš kako je. Ali pogledaj tebe. Nimalo se nisi promijenio.“ Pokazao je rukom na moje lice. „Vidim, netko te dobro isprašio, ali osim toga, kao da si jučer odšetao odavde.“ Dotaknuo sam prstima šavove. „Je li se to dogodilo ovdje?“ upita on. „Zebulon Faith.“ „To staro kopile?“ „I dvojica njegovih momaka.“ Kimnuo je glavom, a kapci su mu se spustili. „Volio bih da sam bio tamo.“ „Idući put“, rekoh. „Hej, zna li tata da si se vratio?“ „Čuo je. Nismo još razgovarali.“ „Nestvarno.“ Ispružio sam ruku. „Dobro je vidjeti te, Jamie.“ Njegova je ruka progutala moju. „Jebeš to“, reče on i povuče me u zagrljaj, koji se devedeset posto sastojao od bolnog tapšanja po leđima. „Hej, hoćeš pivo?“ Pokazao je rukom prema kuhinji.

32

„Imaš vremena?“ „Kakvog ima smisla biti šef ako ne možeš malo sjediti u hladu i popiti pivo s bratom? Jesam li u pravu?“ Pomislio sam držati jezik za zubima, ali još su mi pred očima bili sezonski radnici, oznojeni na poljima koja je pržilo sunce. „Netko bi trebao biti s radnicima.“ „Prošlo je tek sat vremena što sam ih ostavio. Radnici su dobro.“ „Oni su tvoja odgovornost...“ Jamie spusti ruku na moje rame. „Adame, znaš da sam sretan što te vidim, je li tako? Ali već sam davno izašao iz tvoje sjene. Dobro si radio dok si bio ovdje. To nitko ne može poreći. Ali sada ja vodim dnevne poslove. Bilo bi pogrešno od tebe da se sada odjedanput pojaviš i očekuješ da ti se svi klanjaju. To je sad moja stvar. Ne govori mi kako da vodim posao.“ Stegnuo mi je rame čeličnim prstima, koji su pronašli modrice i zakopali se u njih. „To bi nam mogao biti problem, Adame. Ne želim nikakvih problema između nas.“ „OK, Jamie. Shvaćam te.“ „Dobro“, reče on. „To je u redu.“ Okrenuo se i krenuo prema kuhinji, a ja sam pošao za njim. „Koje pivo voliš? Imam sve vrste.“ „Svejedno koje“, rekoh. „Ti izaberi.“ Otvorio je hladnjak. „Gdje su svi ostali?“ upitah. „Tata je otišao nešto obaviti u Winston. Mama i Miriam su u Coloradu. Mislim da su se jučer trebale vratiti avionom i prenoćiti u Charlotteu.“ Nasmiješio se i gurnuo me laktom. „Dvije indijanske skvo u šopingu. Vjerojatno će kasno doći kući.“ „Bile su u Coloradu?“ „Da, dva tjedna. Mama je odvela Miriam na neku farmu za debele. Stoji cijelo bogatstvo, ali hej, ja ne odlučujem o tome, znaš.“ Okrenuo se s dva piva u rukama. „Miriam nije nikada bila predebela“, rekoh.

Jamie slegne ramenima. „Recimo onda, u prirodno lječilište. Blatne kupke i alga valisnerija. Ne znam. Ovo je belgijsko, neko svijetlo pivo. A ovo je englesko crno. Koje ćeš?“ „Svijetlo.“ Otvorio ga je i pružio mi. Otpio je gutljaj svojega. „Na trijem?“ upitao je. „Da. Na trijem.“ Prvi je prošao kroz vrata, a kad sam i ja za njim izašao na vrućinu, našao sam ga naslonjenog na očev stup, kao da je vlasnik svega. U očima mu se pojavio 33

znakovit sjaj, a osmijeh se pretvorio u izjavu. „Nazdravlje“, reče on. „Svakako, Jamie. Nazdravlje.“ Boce su zvecnule i ispijali smo pivo na mirnom sparnom zraku. „Policija zna da si se vratio?“ upita Jamie. „Zna.“ „Isuse.“ „Jebeš ih“, rekoh.

U jednom trenu Jamie je podigao ruku, napeo mišić i pokazao prstom na svoj biceps. „Pedeset osam centimetara“, reče on. „Lijepo“, rekoh. „Dinamit, baby.“ Rijeke pronalaze nizinsko tlo – za to su stvorene – a gledajući ovu koja je određivala naše granice pomislio sam da se možda taj talent odrazio i na mojega brata. Pričao je o novcu koji je potrošio i o djevojkama s kojima je spavao. Nabrojao mi ih je naglas, cijeli niz. Razgovor nije tekao dalje sve dok me nije upitao za razlog povratka. Pitanje je stiglo nakon njegova drugog piva, a ubacio ga je u razgovor kao da ne znači ništa posebno. Ali oči mu nisu mogle lagati. To je bilo sve što ga je zapravo zanimalo.

Jesam li se vratio za stalno?

Rekao sam mu istinu, onakvu kakvu sam znao: sumnjao sam.

Svaka mu čast, dobro je prikrio olakšanje. „Hoćeš li ostati na večeri?“ upita on ispijajući pivo do kraja. „Misliš li da bih trebao?“ Počešao se po kosi, koja se rijedila. „Možda će biti lakše dok je samo tata tu.

Mislim da će ti oprostiti ono što se dogodilo, ali mama neće biti sretna. Tu se nema što lagati.“ „Nisam došao tražiti oprost.“ „Prokletstvo, Adame, nemojmo opet početi s time. Tata je morao izabrati stranu. Mogao je vjerovati tebi ili mami, ali nije mogao vjerovati oboma.“ „Ovo je još moja obitelj, Jamie, čak i nakon svega što se dogodilo. Ona mi ne može zapovjediti da se držim podalje.“ 34

Jamiejeve su oči odjedanput postale suosjećajne. „Ona te se boji, Adame.“ „Ovo je moj dom.“ Riječi su zvučale šuplje. „Oslobođen sam optužbe.“ Jamie zavrti svojim golemim ramenima. „Tvoja odluka, braco. Bit će zanimljivo, kako god ispadne. A meni je baš drago da imam sjedalo u prvom redu.“ Osmijeh mu je bio očito lažan; no trudio se. „Baš si magarac, Jamie.“ „Nemoj me mrziti zato što sam zgodan.“ „Onda, sutra navečer. Najbolje da to sve obavim odjednom.“ Ali to je bio samo jedan dio. Osjećao sam snažnu bol, duboku ali koja je još imala prostora da raste.

Pomislio sam na Robininu mračnu spavaću sobu, na svojega oca i pismo koje nije mogao dovršiti. Vrijeme će svima donijeti olakšanje. „Dakle, kako je tata?“ upitao sam. „Ah, otporan je na metke. Znaš kakav je.“ „Ne znam više“, rekoh, ali Jamie me je ignorirao. „Idem prošetati dolje do rijeke, a onda odlazim. Reci tati da mi je žao što ga nisam vidio.“ „Pozdravi Grace“, reče on. „Ona je dolje?“ „Svaki dan. U isto vrijeme.“ Puno sam bio mislio na Grace, ali nisam bio siguran kako joj prići. Imala je dvije godine kad je došla živjeti s Dolfom, bila je još dijete kad sam otišao, premlada za bilo kakvo objašnjenje. Trinaest godina bio sam značajan dio njezina života, a to što sam je ostavio samu, činilo mi se kao najveća izdaja. Sva su mi se pisma vratila neotvorena. Naposljetku sam ih prestao slati. „Kako je?“ upitao sam, trudeći se da ne pokažem koliko mi je važan taj odgovor.

Jamie je zatresao glavom. „Divlja je Indijanka, nema sumnje, ali uvijek je bila takva. Čini se da neće ići na koledž. Radi tu i tamo neke poslove, zadržava se na farmi, živi od zemlje.“ „Je li sretna?“ „Trebala bi biti. Najprivlačnija je cura u tri okruga.“ „Stvarno?“ upitah. „K vragu, i ja bih je poševio.“ Namignuo mi je, ne uvidjevši koliko je malo trebalo da ga izmlatim. Rekao sam sebi da time nije zapravo ništa mislio. Samo se pravio pametnjakovićem. Zaboravio je koliko sam volio Grace. Koliko sam prema njoj uvijek bio zaštitnički nastrojen.

35

Nije pokušavao ništa započeti. „Dobro te je vidjeti, Jamie.“ Spustio sam ruku na kvrgu na njegovom ramenu. „Nedostajao si mi.“ Sklopio je svoje masivno tijelo i sjeo u kamionet. „Sutra navečer“, reče on i s trzajem krene preko polja. S trijema sam vidio kako pruža ruku kroz prozor.

Mahnuo mi je i znao sam da me promatra u retrovizoru. Zakoračio sam na travnjak i gledao za njim sve dok nije nestao. Zatim sam krenuo nizbrdo.

Grace i ja nekad smo bili bliski. Možda je to bilo zbog onoga dana na riječnoj obali, kad sam je držao u naručju dok je plakala i kad je moj otac udarcem srušio Dolfa na tlo, zato što joj je dopustio da sama odluta. Ili zbog duge šetnje do kuće, kad su je moje riječi napokon smirile. Možda je to bilo zbog osmijeha koji mi je uputila ili zbog očajničkog snažnog stiska oko mojega vrata, kad sam je stavljao u krevet. Koji god razlog bio, između nas postojala je veza; i s ponosom sam gledao kako je u hipu osvojila farmu. Činilo se kao da ju je onaj pad u rijeku obilježio jer bila je neustrašiva.

Do pete je godine već mogla preplivati rijeku, a sa sedam je već jahala bez sedla. Kad je imala deset, mogla je vladati očevim konjem, velikom podlom životinjom koja je plašila svakoga osim mojeg staroga. Naučio sam je pucati i pecati. Vozila je sa mnom traktor, preklinjala da joj dopustim voziti jedan od kamiona s farme, a onda bi cičala od smijeha kad bih joj dopustio. Imala je divlju narav i često se vraćala iz škole krvavih obraza i s pričom o nekom dječaku koji ju je naljutio.

Na mnogo načina, ona mi je najviše nedostajala.

Slijedio sam usku stazicu do rijeke, a glazbu sam čuo mnogo prije nego što sam stigao. Slušala je Elvisa Costella.

Mol je bio dug devet metara, poput koščatog prsta koji je milovao rijeku po sredini sporog zavoja, koji je skretao na jug. Bila je na samom kraju. Vitka, od sunca potamnjela figura u najmanjem bijelom bikiniju koji sam ikada vidio. Sjedila je na jednoj strani mola i stopalom držala rub tamnoplavog kanua dok je razgovarala sa ženom koja je u njemu sjedila. Zastao sam ispod jednog stabla i oklijevao jer ih nisam želio prekinuti. Žena je imala sijedu kosu, srcoliko lice i vitke ruke. Izgledala je vrlo potamnjelo od sunca, u košulji boje narcisa. Gledao sam je kako je potapšala Grace po ruci i rekla joj nešto što nisam čuo. Zatim joj je kratko mahnula i Grace je nogom odgurnula čamac u rijeku. Žena je uronila veslo i usmjerila pramac uzvodno. Izgovorila je posljednje riječi prema djevojci, podigla pogled i ugledala me. Prestala je veslati i riječna ju je struja vratila. Oštro me je gledala, kimnula jedanput glavom, a meni se učinilo da sam vidio duha.

36

Krenula je opet uzvodno, a Grace je legla na tvrdo bijelo drvo mola. Taj trenutak bio je tako svijetao, gledao sam ženu sve dok je nije sakrio zavoj rijeke.

Onda sam pošao na mol, a koraci su mi glasno odzvanjali po drvenoj podlozi. Nije se ni pomaknula kad je progovorila. „Odlazi, Jamie. Neću plivati s tobom. Ne želim izlaziti s tobom. Ne želim spavati s tobom ni pod kakvim uvjetima. Ako želiš buljiti u mene, vrati se na drugi kat svojem teleskopu.“ „Nije Jamie“, rekoh.

Okrenula se postrance, spustila tamne naočale niz nos i pokazala mi oči. Bile su plave i bistre. „Bok, Grace.“ Nije se htjela nasmiješiti i opet je naočalama sakrila oči. Okrenula se na trbuh, posegnula za radijem i stišala ga. Bradu je spustila na prekrižene ruke i zagledala se u vodu. „Očekuje li se od mene da skočim i zagrlim te?“ upitala je. „Nitko drugi nije to učinio.“ „Ne želim te sažalijevati.“ „Nikad mi nisi odgovorila ni na jedno pismo.“ „Dovraga s tvojim pismima, Adame. Ti si mi bio sve što sam imala i otišao si.

Tu priča završava.“ „Žao mi je, Grace. Ako ti to išta znači, kad sam te ostavio, to mi je slomilo srce.“ „Odlazi, Adame.“ „Sad sam tu.“ Glas joj je postao oštar. „Tko je mario za mene? Tvoja maćeha nije. Ni Miriam ni James. Barem ne dok mi nisu narasle grudi. Samo dvojica staraca, koji nisu ništa znali o odgoju mladih djevojaka. Cijeli mi se svijet srušio kad si otišao, a ostavio si me samu da se nosim sa svijetom. Sa svime. Svijet govana. Zadrži svoja pisma.“ Njezine su me riječi ubijale. „Sudili su mi za ubojstvo. Vlastiti me otac izbacio iz kuće. Nisam mogao ostati ovdje.“ „Svejedno.“ „Grace...“ „Namaži mi leđa losionom, Adame.“ „Ne...“ 37

„Daj učini to.“ Kleknuo sam na drveni mol pokraj nje. Losion je bio vruć u bočici, skuhao se na suncu i mirisao je na banane. Grace je bila ispod mene, sa svojim čvrstim tamnim tijelom, koje nisam mogao spojiti s njom. Oklijevao sam, a ona je ispružila ruku i otkopčala bikini na leđima. Naramenice su joj kliznule i na tren, prije nego što se opet spustila, ugledao sam jednu dojku. Onda je opet ležala potrbuške, ja sam klečao nepokretan i potpuno jadan. Zbog njezina ponašanja, nenadanog pretvaranja u ženu i spoznaje da je Grace koju sam poznavao zauvijek nestala. „Nemoj da ti za to treba cijeli dan“, reče ona.

Stavio sam joj malo losiona na leđa, ali loše sam ga razmazao. Nisam mogao gledati njezine nježne obline, duge noge lagano razmaknute. Zato sam i ja gledao u rijeku, a nismo mogli znati jesmo li oboje vidjeli isto. Nisu postojale riječi prikladne za taj trenutak.

Jedva da sam završio, a ona je rekla: „Idem plivati.“ Zakopčala je gornji dio bikinija i ustala, a ravni trbuh bio joj je tek nekoliko centimetara od mojega lica. „Nemoj otići“, rekla je, a onda se okrenula i razdvojila vodu jednim neprekinutim pokretom. Stajao sam i gledao joj odbljesak sunca na rukama dok je snažno plivala protiv struje.

Udaljila se petnaest metara, okrenula i doplivala natrag. Rezala je kroz vodu kao da pripada rijeci, a ja sam se sjetio dana kad je prvi put upala, kako se voda otvorila i povukla je unutra.

Rijeka se u kapljicama odvajala od nje dok se penjala ljestvama. Težina vode zagladila joj je kosu unatrag i na trenuak sam ugledao nešto žestoko u njezinim ogoljelim crtama lica. Ali onda su se opet vratile naočale, a ja sam nijemo stajao dok je ona opet lijegala i puštala suncu da je osuši. „Trebam li uopće pitati koliko dugo planiraš ostati?“ upitala je.

Sjeo sam do nje. „Koliko god treba. Nekoliko dana.“ „Imaš li kakve planove?“ „Jednu ili dvije stvari“, rekoh. „Vidjeti prijatelje. Posjetiti obitelj.“ Nasmijala se smijehom koji nije praštao. „Nemoj računati na sve to. I ja imam život, znaš. Stvari koje neću samo tako ostaviti zato što si se ti odlučio nenadano pojaviti.“ Onda me, u istom dahu, upitala: „Pušiš?“ Posegnula je rukom u gomilu odjeće pokraj sebe – odrezane hlače, crvenu majicu kratkih rukava, japanke – i izvukla malu plastičnu vrećicu. Izvadila je džoint i upaljač. „Ne pušim još od koledža“, rekoh.

38

Zapalila je džoint i duboko udahnula. „Pa, ja pušim“, rekla je ukočeno. Pružila mi je džoint, ali odmahnuo sam glavom. Još je jedanput povukla, a dim se razvukao prema vodi. „Imaš li suprugu?“ upitala je. „Nemam.“ „Djevojku?“ „Ne.“ „Što je s Robin Alexander?“ „Već dugo nismo skupa.“ Povukla je još jedan dim, ugasila džoint i vratila opušak u plastičnu vrećicu.

Riječi su joj bile mekane po rubovima. „Ja imam dečke“, rekla je. „To je dobro.“ „Mnogo njih. Izlazim s jednim pa s drugim.“ Nisam znao što bih rekao. Sjela je uspravno, licem okrenuta prema meni. „Zar ti je svejedno?“ upitala je. „Naravno da mi nije svejedno, ali to se mene ne tiče.“ Onda je ustala. „To se tebe itekako tiče“, rekla je. „Ako ne tebe, onda koga?“ Napravila je korak bliže i zaustavila se na nekoliko centimetara od mene. Iz nje su strujale snažne emocije, ali bile su i kompleksne. Nisam znao što bih rekao pa sam rekao jedino što sam mogao. „Žao mi je, Grace.“ Onda se privila uz mene, još mokra od rijeke. Ruke su joj obgrlile moj vrat.

Stisnula me je iznenadnim intenzitetom. Prsti su joj našli moje lice, stisnuli ga, a onda je usne pritisnula uz moje. Poljubila me i to ozbiljno. A kad su joj se usta našla uz moje uho, još me jače stisnula, tako da nisam mogao uzmaknuti a da je ne odgurnem. Riječi su joj bile jedva čujne i još su me mogle skršiti. „Mrzim te, Adame. Mrzim te toliko da bih te mogla ubiti.“ Onda se okrenula i potrčala niz riječnu obalu, između drveća, a bijeli joj je kupaći kostim bljeskao kao rep preplašenog jelena.

39

4 NEŠTO POSLIJE, ZATVORIO SAM VRATA SVOJEG AUTA kao da ću time ostaviti svijet vani.

Unutra je bilo vruće, a krv mi je bubnjala na mjestima gdje su mi šavovi spajali kožu.

Pet sam godina živio u vakuumu, nastojeći zaboraviti život koji sam izgubio, no čak i u najvećem gradu svijeta i najvedriji dani mogu biti isprazni.

Ali ne i ovdje.

Pokrenuo sam auto.

Ovdje je sve bilo tako prokleto stvarno.

Vrativši se k Robin, prerezao sam zavoje na rebrima i ostao pod mlazevima tuša najduže što sam mogao. Našao sam Percocet i uzeo dvije tablete, malo sam razmislio pa progutao još jednu. Tada sam, pogasivši sva svjetla, otišao u krevet.

Kada sam se probudio, vani je bilo mračno, ali je u hodniku bilo upaljeno svjetlo. Lijek je još djelovao na mene i bez obzira na to koliko sam duboko utonuo, san me je ipak pronašao: mračni luk crvene mrlje i stari kist prevelik za male ruke.

Robin je stajala pokraj kreveta, tamni lik na pozadini svjetla. Bila je vrlo mirna.

Nisam joj vidio lice. „Ovo ništa ne znači“, rekla mi je. „Što to?“ Otkopčala je košulju i pustila je da padne. Nije na sebi imala ništa drugo.

Svjetlo joj se prosulo između prstiju, kroz prostor između nogu. Bila je samo obris, lutka od papira. Pomislio sam na sve naše zajedničke godine, kako smo blizu došli do onog zauvijek. Poželio sam joj vidjeti lice.

Kad sam podigao deku, uvukla se unutra, na svoju stranu, i prebacila nogu preko mene. „Jesi li sigurna?“ upitao sam. „Ne govori.“ Poljubila me postrance u vrat, podigla se da mi poljubi lice, a onda mi je poljupcima prekrila usta. Imala je okus koji sam pamtio, i na dodir je bila ista: čvrsta, vruća i uspaljena. Popela se na mene, a ja sam se trznuo od njezine težine na svojim rebrima. „Oprosti“, prošaptala je i prebacila svu težinu na moje kukove. Drhtaj joj je 40

prošao tijelom. Podigla se iznad mene i vidio sam joj obraz osvijetljen svjetlom iz hodnika, tamnu udubinu jednog oka i tamnu kosu koja je blistala tamo gdje ju je svjetlo doticalo. Uzela mi je ruke i položila ih na svoje grudi. „Ovo ništa ne znači“, ponovila je; ali lagala je i oboje smo to znali. Zajedništvo je bilo neposredno i totalno.

Kao kad prekoračite rub litice.

Kao padanje.

Kada sam se drugi put probudio, odijevala se. „Hej“, rekoh. „Hej tebi.“ „Želiš razgovarati?“ upitah je.

Navukla je košulju i počela je zakopčavati. Nije se mogla prisiliti da me pogleda. „Ne o ovome.“ „Zašto ne?“ „Trebala sam nešto dokučiti.“ „Misliš, nas?“ Odmahnula je glavom. „Ne mogu razgovarati s tobom – ovakvim.“ „Kakvim?“ „Gol si, zapetljan u plahte. Navuci hlače i dođi u dnevnu sobu.“ Navukao sam hlače i majicu. Našao sam je kako sjedi u kožnatom naslonjaču, a noge je podvukla pod sebe. „Koliko je sati?“ upitah. „Kasno je“, reče.

Gorjela je samo jedna svjetiljka, tako da je većina sobe bila u polumraku. Lice joj je bilo blijedo i nesigurno, oči ispunjene tvrdom sivom sjenom. Počela je ispreplitati prste. Ogledao sam se po sobi dok se između nas spuštala tišina. „Dakle, kako si?“ upitah naposljetku.

Ustala je. „Ne mogu to. Ne mogu razgovarati o malim nevažnim stvarima kao da smo se vidjeli prošli tjedan. Adame, prošlo je pet godina. Nisi zvao ni pisao.

Nisam znala jesi li živ, mrtav, oženjen ili još sam. Ništa.“ Prošla je prstima kroz kosu. „I usprkos svemu, ja ipak nisam krenula dalje. Evo me tu gdje spavam s tobom, a želiš li znati zašto? Zato što znam da ćeš otići; i morala sam otkriti postoji li još to nešto između nas. Jer ako je nestalo, onda ću biti OK. Ali samo ako je nestalo.“ 41

Zašutjela je, okrenula lice u stranu, a ja sam razumio. Spustila je svoj obrambeni štit i sada je bila povrijeđena. Ustao sam. Želio sam spriječiti ono što je dolazilo, ali nadglasala me. „Ne govori ništa, Adame. I ne pitaj me je li nestalo jer ću ti ionako reći.“ Okrenula se licem prema meni i slagala i drugi put. „Nestalo je.“ „Robin...“ Gurnula je stopala u razvezane tenisice i uzela ključeve. „Idem u šetnju.

Pokupi svoje stvari. Kada se vratim, potražit ćemo ti sobu u nekom hotelu.“ Zalupila je za sobom vratima, a ja sam sjeo, zaprepašten snagom strasti koje su narasle tijekom mojega bijega na sjever.

Kada se dvadeset minuta poslije vratila, već sam se istuširao i obrijao; sve što sam imao bilo je ili na meni ili u autu. Dočekao sam je u hodniku, pokraj vrata. Lice joj je bilo zarumenjeno. „Našao sam sobu u Holiday Innu“, rekoh joj. „Nisam želio otići bez pozdrava.“ Zatvorila je vrata i naslonila se na njih. „Čekaj sekundu“, rekla je. „Dugujem ti ispriku.“ Stanka. „Gledaj, Adame. Policajka sam, a to se svodi na to da zadržiš kontrolu. Razumiješ? Tu se radi o logici i otkad si otišao, tako sam se istrenirala. To mi je jedino preostalo.“ Snažno je izdahnula. „Ono što sam rekla prije, to je pet godina potisnute kontrole koja mi je pobjegla u minuti. Nisi to zaslužio. A nisi zaslužio ni da te izbacim iz stana usred noći. I sutra će biti dovoljno brzo.“ U njezinim riječima nije bilo ironije. „U redu, Robin. Razgovarat ćemo. Idem samo po svoju torbu. Imaš li kakvog vina?“ „Ima nešto.“ „Vino bi dobro došlo“, rekoh, a onda sam izašao po svoje stvari.

Stajao sam na parkiralištu. Nebo se prostiralo kao niska tama iznad svjetala gradića. Pokušavao sam shvatiti što osjećam prema Robin i onome što je rekla. Sve se događalo tako brzo, a nisam bio ništa bliže onome zbog čega sam došao ovamo.

U hodniku sam spustio torbu na pod i krenuo prema dnevnoj sobi. Čuo sam Robinin glas, vidio je kako razgovara mobitelom. Podigla je ruku, zastao sam, shvaćajući da se dogodilo nešto loše. Vidjelo se po njoj. „OK“, rekla je. „Dolazim za petnaest minuta.“ Sklopila je mobitel, posegnula za pištoljem i ramenom futrolom navukavši je. „Što je?“ upitah.

42

Dok sam govorio, lice joj se zatvorilo. „Moram izaći“, rekla je. „Nešto ozbiljno?“ Prišla mi je korak bliže. Osjetio sam promjenu u njoj, naglu navalu nepopustljivog intelekta. „Ne mogu razgovarati o tome, Adame, ali mislim da jest.“ Zaustio sam da nešto kažem, ali prekinula me. „Želim da ostaneš ovdje. Ostani uz telefon.“ „Postoji li kakav problem?“ Odjedanput sam bio oprezan; nešto joj se vidjelo u očima. „Želim znati gdje te mogu naći“, rekla je. „To je sve.“ Pokušao sam izdržati njezin pogled, ali skrenula ga je u stranu. Nisam znao što se događa, ali znao sam ovo: to joj je bila već treća laž večeras. Nisam znao o čemu se radi, ali nije moglo biti dobro. „ Bit ću ovdje“, rekoh.

Onda je otišla.

Bez poljupca. Bez pozdrava.

Sva u poslu.

43

5 ISPRUŽIO SAM SE NA KAUČU, ALI ZASPATI JE BIO NEOSTVARIV SAN. Kad je Robin otvorila vrata, uspravno sam sjeo. Na licu joj se vidjela iscrpljenost, umor i nešto što je izgledalo kao ljutnja. „Koliko je sati?“ upitah. „Prošla je ponoć.“ Primijetio sam sve stvari koje nisu bile u redu: crveno blato na njezinim cipelama, list zapleten u kosi. Lice joj je bilo crveno, sa svjetlijim mjestima u udubljenjima. Zbog kuhinjskog svjetla imala je točkice u očima.

Dogodilo se nešto vrlo loše. „Moram ti postaviti jedno pitanje“, rekla je.

Nagnuo sam se naprijed. „Pitaj“, rekoh.

Sjela je na rub niskog stolića za kavu. Koljena su nam bila blizu, ali nisu se dodirivala. „Jesi li danas vidio Grace?“ „Zar joj se nešto dogodilo?“ Adrenalin mi je pojurio tijelom. „Samo mi odgovori na pitanje, Adame.“ Glas mi je bio previše glasan. „Zar joj se nešto dogodilo?“ Gledali smo jedno u drugo. Nije trepnula. „Da“, rekoh naposljetku. „Vidio sam je na farmi. Uz rijeku.“ „U koje vrijeme?“ „Četiri. Možda četiri i trideset. Što se dogodilo, Robin?“ Ispuhnula je. „Hvala ti što mi ne lažeš.“ „Zašto bih ti lagao? Samo mi reci što se, dovraga, zbiva. Zar joj se nešto dogodilo?“ „Netko ju je napao.“ „Što to znači?“ „Netko ju je napao, možda silovao. Dogodilo se danas poslijepodne. Možda u 44

rano predvečerje. Dolje uz rijeku. Čini se kao da ju je netko odvukao sa staze. Baš su je našli kad sam primila poziv.“ Skočio sam na noge. „I nisi mi rekla?“ Robin je polaganije ustala. U glasu joj se čula rezignacija. „Prije svega sam policajka, Adame. Nisam ti mogla reći.“ Pogledao sam oko sebe, zgrabio cipele i počeo ih obuvati. „Gdje je sada Grace?“ „U bolnici. Tvoj je otac s njom. I Dolf i Jamie. Ne možeš ništa učiniti.“ „Jebeš to.“ „Pod sedativima je, Adame. Neće ništa značiti bio ti tamo ili ne. Ali vidio si je danas poslijepodne, neposredno prije nego što se to dogodilo. Možda si nešto vidio ili čuo. Trebao bi poći sa mnom.“ „Najprije idem k Grace.“ Okrenuo sam se prema vratima. Spustila mi je ruku na nadlakticu i povukla da me zaustavi. „Postoje neka pitanja koja traže odgovore.“ Istrgnuo sam ruku iz njezina stiska, zanemario njezinu iznenadnu ljutnju i osjetio vlastitu navalu emocija. „Kad si primila poziv, znala si da se radi o Grace?

Zar ne?“ Nije morala odgovoriti. Bilo je očito. „Znala si što bi mi to značilo i lagala si. Još gore, provjeravala si me. Znala si da sam vidio Grace i provjeravala si me. Zašto? Je li ti Jamie rekao da sam bio tamo? Da sam je vidio pokraj rijeke?“ „Neću se ispričavati. Ti si je posljednji vidio. Morala sam znati hoćeš li mi to reći.“ „Prije pet godina“, ispljunuo sam riječi. „Jesi li mi tada vjerovala?“ Skrenula je pogled ulijevo. „Ne bih bila s tobom da sam smatrala da si ubio onog dečka.“ „Onda, gdje je sada to povjerenje? Gdje je prokleta vjera?“ Vidjela je moj bijes, ali nije se ni trznula. „To je moj posao, Adame. To sam ja.“ „Jebeš to, Robin.“ „Adame...“ „Kako si to mogla i pomisliti?“ Silovito sam se okrenuo; podigla je ruku da me zaustavi, ali nije mogla.

Otvorio sam vrata i izašao u tamnu noć, koja je skrivala savršenu propast.

45

6 VOŽNJA JE BILA KRATKA. Prošao sam pokraj Episkopalne crkve i starog engleskog groblja. Kod vodotornja skrenuo sam lijevo, ignorirajući nekoć grandiozne vile koje su sada bile oronule i podijeljene u jeftine stanove; onda sam ušao u liječničku četvrt, s njihovim ordinacijama, ljekarnama i izlozima trgovina, koje su prodavale ortopedske cipele i hodalice. Parkirao sam na parkiralištu hitne pomoći i krenuo prema dvokrilnim vratima. Ulaz je bio osvijetljen, sve drugo bilo je u mraku. Vidio sam nečiji lik kako se naslanja na zid i žar cigarete. Pogledao sam samo jedanput, a onda sam skrenuo pogled. Iznenadio me Jamiejev glas. „Hej, buraz.“ Povukao je posljednji dim i vrškom prsta odbacio opušak na parkiralište.

Susreli smo se pred vratima, ispod jedne od mnogih svjetiljki. „Hej, Jamie. Kako joj je?“ Gurnuo je ruke u džepove traperica i slegnuo ramenima. „Tko zna? Ne daju nam da je vidimo. Mislim da je pri svijesti i sve to, ali je katatonična.“ „Je li tata tu?“ „Aha. I Dolf.“ „Gdje su Miriam i tvoja mama?“ „Bile su u Charlotteu. Sinoć su doletjele iz Colorada i ostale u šopingu. Trebale bi uskoro biti ovdje. George je otišao pred njih.“ „George?“ upitah. „George Tallman.“ „Ne razumijem.“ Jamie je odmahnuo rukom. „Duga je to priča. Vjeruj mi.“ Kimnuo sam glavom. „Idem unutra. Moram razgovarati s tatom. Kako se Dolf drži?“ „Svi su potreseni.“ 46

„Ideš sa mnom?“ Odmahnuo je glavom. „Ne mogu podnijeti to unutra.“ „Onda se brzo vidimo.“ Okrenuo sam se prema vratima kad sam osjetio njegovu ruku na ramenu. „Adame, čekaj.“ Okrenuo sam se, a on je izgledao jadno. „Nisam došao ovamo samo popušiti cigaretu.“ „Ne razumijem.“ Podigao je pogled, skrenuo ga u stranu, na sve okolo osim na moje lice. „Prizor unutra neće biti lijep.“ „Što time misliš?“ „Dolf ju je našao. Nije se vratila kući i pošao ju je tražiti. Našao ju je tamo gdje je bila odvučena, podalje od staze. Bila je krvava, jedva pri svijesti. Odnio ju je kući, stavio u auto i dovezao ovamo.“ Oklijevao je. „I?“ „I progovorila je. Otkad je ovdje nije rekla ni riječi – barem ne nama – ali razgovarala je s Dolfom. On je rekao policiji ono što mu je ispričala.“ „A to je?“ „Malo je nesuvisla, možda zbunjena i ne sjeća se baš svega, ali rekla je Dolfu da je posljednje čega se sjeća to da si je poljubio, i onda ti je rekla da te mrzi i pobjegla od tebe.“ Njegove su me riječi smoždile. „Policija kaže da je napadnuta otprilike osamsto metara dalje od mola.“ Sve sam mu vidio na licu. Osamsto metara. Lagana staza za trk.

Ponovo se događalo isto. „Misle da ja imam nešto s tim?“ Jamie je izgledao kao da bi radije bio bilo gdje drugdje, samo ne ovdje. Činilo se da se grči unutar vlastitog tijela. „Prilično je loše, zar ne, braco? Nitko nije zaboravio razlog zbog kojeg si otišao odavde.“ „Nikada ne bih naudio Grace.“ „Samo sam rekao...“ „Znam što si rekao, prokletstva mu. Što kaže tata?“ „Čovječe, ni riječi. Utonuo je u neku čudnu šutnju. Nikad još nisam vidio ništa slično. A Dolf – Isuse – izgleda kao da ga je netko udario ciglom. Ne znam. Gadno je.“ Zašutio je. Obojica smo znali kamo to vodi. „Ovdje sam već sat vremena. Mislio sam da bi trebao znati... prije nego što uđeš.“ 47

„Hvala ti, Jamie. Iskreno to mislim. Nisi morao.“ „Braća smo, čovječe.“ „Je li policija još unutra?“ Odmahnuo je glavom. „Zadržali su se dosta dugo, ali kao što sam rekao, Grace još ništa ne govori. Mislim da su otišli na farmu. Robin i neki tip po imenu Grantham. On radi za šerifa. I on je taj koji postavlja sva pitanja.“ „Šerif“, rekoh, osjećajući kako mi se osjećaji pokazuju na licu: odbojnost, sjećanja. Upravo je šerif okruga Rowan podnio protiv mene kaznenu prijavu za ubojstvo.

Jamie je kimnuo glavom. „Baš taj.“ „Čekaj malo. Zašto je Robin uključena u sve to? Ona radi za grad.“ „Mislim da radi na svim seksualnim deliktima. To je neka vrsta partnerstva s uredom šerifa, kada se radi o slučajevima izvan njezine normalne jurisdikcije. Ona je stalno u novinama. A što se tiče tog Granthama, nemoj dati da te prevari. Tu je tek nekoliko godina, ali bistar je.“ „Robin me ispitala.“ Još nisam mogao u to povjerovati. „Morala je, čovječe. Znaš koliko ju je koštalo što je stala uz tebe onda kad su te svi htjeli vidjeti kako visiš. Gotovo da su je najurili iz službe.“ Jamie gurne ruke još dublje u džepove. „Hoćeš da idem s tobom unutra?“ „Nudiš se?“ Nije mi odgovorio, samo je izgledao kao da mu je nelagodno. „Nema problema“, rekoh i okrenuh se da pođem. „Hej“, reče Jamie. Stao sam. „Ono što sam prije rekao, o tome da mi je drago što imam sjedalo u prvom redu... Nisam to stvarno mislio. Ne tako.“ „U redu je, Jamie. Ne živciraj se zbog toga.“ Ušao sam kroz dvokrilna vrata. Svjetla su zujala. Ljudi su podigli pogled i onda me ignorirali. Zaobišao sam jedan ugao i prvo ugledao oca. Sjedio je kao slomljen čovjek. Glava mu je klimavo visjela, a ruke je obavio oko svojih ramena kao da imaju i previše zglobova. Do njega je sjedio Dolf, vrlo uspravno, i potpuno nepomičan zurio u zid. Koža mu se pod očima naborala u blijedim, ružičastim polumjesecima, a i on je izgledao kao da se smanjio. Prvi me primijetio i trznuo se kao da je uhvaćen radeći nešto što ne smije.

Dublje sam zakoračio u prostor čekaonice gdje su se oni nalazili. „Dolf.“ Zastao sam. „Tata.“ 48

Dolf se odgurnuo od stolice, ustao i protrljao ruke na bedrima. Moj je otac podigao pogled. Vidio sam da je i njegovo lice potreseno. Netremice me je gledao i izravnao leđa, kao da će snagom volje ispraviti slomljeno tijelo. Sjetio sam se onoga što je rekla Robin, da je otac plakao kada je čuo da sam se vratio. Sada nisam vidio ništa od toga. Šake su mu bile stisnute i blijede. Tetive su mu se napele ispod kože vrata. „Što znaš o ovome, Adame?“ Nadao sam se da se to neće dogoditi, da je Jamie pogriješio. „Što hoćeš reći?“ „Ne pravi se pametan preda mnom, sine. Što znaš o ovome?“ Podigao je glas. „Dođavola, mislim na Grace.“ Na trenutak sam se ukočio, ali onda sam osjetio podrhtavanje u rukama, nevjericu od koje me je počela peći koža. Dolf je izgledao traumatizirano. Otac mi je prišao. Bio je viši od mene i još širokih ramena. Pogledom sam mu pretraživao lice, tražeći nešto što bi mi dalo nadu, ali nisam ništa našao. Pa neka bude tako. „Ne namjeravam sudjelovati u ovom razgovoru“, rekoh. „O, da, prokletstva mu, hoćeš. Govorit ćeš s nama i ispričat ćeš nam što se dogodilo.“ „Nemam ništa za reći o tome.“ „Bio si s njom. Poljubio si je. Pobjegla je od tebe. Ne poriči. Našli su njezinu odjeću na molu.“ On se već bio odlučio. Smirenost je bila samo površna. Neće trajati. „Istinu, Adame. Barem jedanput. Istinu.“ Ali nisam mu mogao ništa reći; i zato sam rekao jedinu stvar do koje mi je stalo. Znajući svojega oca i ono što će slijediti, izrekao sam to. „Želim je vidjeti.“ Jurnuo je na mene. Uhvatio me za košulju i snažno tresnuo u bolnički zid.

Svaki detalj na njegovu licu bio je jasan, ali uglavnom sam u njemu vidio stranca, čistu i poraznu mržnju dok je nestajao i posljednji trag vjere u mene. „Ako si to učinio,“ reče on, „neka budem proklet, ali ubit ću te.“ Nisam mu se odupirao. Pustio sam ga da me drži uza zid sve dok mu mržnja nije malo splasnula. Popustila kao bol ili osjećaj gubitka. Kao da je nešto umrlo u njemu. „Ne bi me to trebao pitati“, rekoh, odmičući njegovu ruku sa svoje košulje. „A ja ti to ne bih trebao odgovoriti.“ Odmaknuo se. „Nisi više moj sin“, reče on.

Okrenuo mi je leđa, a Dolf nije mogao susresti moj pogled; no nisam želio prihvatiti da me umanjuju. Ne sada. Ne ponovo. Zato sam se u sebi borio protiv 49

sveprožimajuće želje da im objasnim. Čvrsto sam ostao na mjestu, a kad se otac okrenuo, izdržao sam njegov pogled sve dok nije pogledao u stranu. Sjeo sam na jednu stranu čekaonice, a otac na drugu. U jednom trenutku Dolf se pomaknuo kao da namjerava prijeći k meni i razgovarati. „Sjedni, Dolfe“, rekao je moj otac.

Dolf je sjeo.

Naposljetku, otac je ustao. „Idem se prošetati“, reče. „Treba mi zrak koji nije zagađen.“ Kad je zvuk njegovih koraka utihnuo, Dolf je došao i sjeo do mene. Tek je prešao šezdesetu. Bio je muškarac koji je teško radio, imao goleme ruke i čeličnosivu kosu. Otkad pamtim, Dolf je uvijek bio tu. Cijelog mojeg života. Počeo je raditi na farmi kao mladić, a kad je otac naslijedio imanje, zadržao je Dolfa kao čovjeka broj dva. Bili su poput braće, nerazdvojni. Zapravo, uvijek sam vjerovao da bez Dolfa ni moj otac ni ja ne bismo preživjeli majčino samoubojstvo. On nas je držao zajedno i još se sjećam težine njegove ruke na svojim mršavim ramenima u onim teškim danima, kad mi se svijet srušio u trenu, kao udarcem groma.

Proučavao sam njegovo grubo lice, male plave oči i obrve prošarane sjedinama.

Potapšao me po koljenu i naslonio glavu na zid. Iz profila izgledao je kao da je isklesan iz komada sušene govedine. „Adame, tvoj je otac strastven čovjek. Ponese ga trenutak, ali obično se smiri i onda drukčije gleda na stvar. Gray Wilson je ubijen, a Janice je vidjela što je vidjela.

Ti si se sada vratio, a netko je ovo učinio Grace. On je sav izvan sebe. Proći će ga to.“ „Zar stvarno misliš da riječi ovo mogu popraviti?“ „Mislim da nisi učinio ništa loše, Adame. A da je tvoj otac mirno razmišljao i on bi to vidio na taj način. Moraš razumjeti da kad je Grace došla živjeti sa mnom, nisam imao pojma što da radim. Žena mi je otišla još dok je moja vlastita kći bila dijete. Nisam ništa znao. Tvoj mi je otac pomogao. Osjeća se odgovornim.“ Raširio je dlanove. „Ponosan je čovjek, a takvi ljudi ne pokazuju da su povrijeđeni. Okomljuju se na druge. Čine stvari zbog kojih im je poslije žao.“ „To ništa ne mijenja.“ Dolf ponovo zatrese glavom. „Svi mi imamo svoja žaljenja. Ti ih imaš. I ja. Ali što smo stariji, to je više takvih stvari koje nosimo sa sobom. Takav teret može slomiti čovjeka. To je sve što želim reći. Daj starome šansu. Nikad nije povjerovao da si ubio onog dečka, ali nije mogao tek tako ignorirati ono što je rekla njegova žena.“ „Izbacio me iz kuće.“ „ I otada to želi ispraviti. Ne mogu ni nabrojiti koliko te puta htio nazvati ili ti 50

pisati. Čak me je jednom pitao želim li ići s njim u New York. Rekao je da postoje stvari koje mora izreći i da se ne može sve staviti na papir.“ „Htjeti nije isto što i učiniti.“ „To je istina.“ Sjetio sam se praznog papira koji sam našao na očevu radnom stolu. „Što ga je spriječilo da to učini?“ „Ponos. I tvoja maćeha.“ „Janice.“ S mukom sam izgovorio to ime. „Ona je dobra žena, Adame. Požrtvovna majka. Dobra je tvojemu ocu. Usprkos svemu, još vjerujem u to, baš kao što i ona vjeruje u ono što je vidjela one noći. Mogu ti reći da proteklih pet godina ni za nju nisu bile lake. A nije ni imala izbora. Svi mi postupamo prema svojim uvjerenjima.“ „Želiš da mu oprostim?“ upitah. „Želim da mu daš šansu.“ „Njegova bi odanost trebala biti na mojoj strani.“ Dolf uzdahne. „Nisi mu jedini član obitelji, Adame.“ „Bio sam prvi.“ „To ne ide tako. Majka ti je bila prelijepa i obožavao ju je. Ali stvari su se promijenile kad je umrla. Ti si se najviše promijenio.“ „Imao sam svoje razloge.“ Dolfove su se oči iznenada zacaklile. Način na koji je umrla sve nas je jako pogodio. „Volio je tvoju majku, Adame. Nije mu bilo lako ponovo se oženiti. Smrt Graya Wilsona stavila ga je u težak položaj. Morao je izabrati hoće li vjerovati tebi ili svojoj supruzi. Misliš li da je to bilo jednostavno ili ipak opasno? Pokušaj to sagledati na taj način.“ „Danas ne postoji konflikt. Što je bilo sada?“ „Sadašnji je trenutak... kompliciran. Problem je u trenutku kad se to dogodilo.

U onome što je Grace rekla.“ „A što je s tobom? Je li ovaj slučaj i za tebe kompliciran?“ Dolf se okrenuo na stolici. Okrennuo se prema meni s iskrenim izrazom lica i pogledom bez emocija. „Vjerujem u ono što mi je Grace rekla, ali poznajem i tebe. I zato, dok ne budem točno znao u što da zaista vjerujem, mislim da će se sve ovo s vremenom razjasniti.“ Pogledao je u stranu. „Grešnici obično plate za svoje grijehe.“ Proučavao sam njegovo grubo lice, ispucale usne i ovješene kapke, koji su loše 51

prikrivali tugu. „Iskreno to vjeruješ?“ upitao sam.

Podigao je pogled prema zujavim svjetlima, tako da se činilo kako mu je svijetlosiva mrena prekrila oči. Glas mu je postao šapat i bio mutan kao dim. „Da“, rekao je. „Apsolutno vjerujem.“

52

7 DESET MINUTA POSLIJE NA VRATIMA SU SE POJAVILI POLICAJCI. Robin se činila nekako potištena dok je drugi policajac pravio male, žustre pokrete. Visok, zaobljenih ramena, prešao je pedesetu i bio odjeven u izblijedjele traperice i crvenu jaknu.

Smeđu rijetku kosu raširio je preko niska čela i iznad šiljatog nosa. Na remenu za pojasom visio mu je bedž, a male okrugle naočale bljeskale su iznad blijedih očiju. „Možemo li razgovarati vani?“ upitala je Robin.

Dolf je uspravno sjeo, ali nije ništa rekao. Ustao sam i pošao za njima. Jamieju nije bilo ni traga. Drugi policajac ispružio je ruku. „Ja sam detektiv Grantham“, reče on. Rukovali smo se. „Radim za šerifa i ne dopustite da vas moja odjeća zavara.“ Licem mu se razvukao osmijeh, ali znao sam da mu ne treba vjerovati. Večeras nijedan osmijeh nije mogao biti stvaran. „Adam Chase“, rekoh.

Lice mu se uozbiljilo. „Znam tko ste, gospodine Chase – pročitao sam dosje – i učinit ću sve da ti podaci ne utječu na moju objektivnost.“ Zadržao sam mirnoću, ali morao sam uložiti malo napora. Nitko u New Yorku nije znao ništa o meni. Naviknuo sam se na to. „Hoćete li to moći?“ upitah. „Nisam poznavao dečka koji je ubijen. Znam da je bio omiljen, da je bio nogometna zvijezda i sve to; da je ovdje imao veliku obitelj, znam da su podignuli puno graje o pravdi sklonoj bogatašima. Ali to je sve bilo prije mojeg dolaska. Vi ste za mene kao i svatko drugi, gospodine Chase. Bez predrasuda.“ Pokazao je rukom na Robin. „Dakle, detektivka Alexander ispričala mi je o vašoj vezi sa žrtvom. Nitko od nas ne voli takve slučajeve, ali kad se takvo što dogodi, važno je krenuti što je brže moguće, znam da je kasno i da ste vjerojatno uzrujani, ali nadam se da mi možete pomoći.“ „Učinit ću što mogu.“ „To je dobro. Baš lijepo. Koliko sam shvatio, danas ste vidjeli žrtvu.“ „Zove se Grace.“ Opet se nasmiješio, ali ovaj je osmijeh imao oštrinu. „Naravno“, reče on. „O 53

čemu ste vi i Grace razgovarali? Kako je bila raspoložena?“ „Ne znam kako da odgovorim na to“, rekoh. „Više je ne poznajem dobro.

Prošlo je puno vremena. Nikad mi nije odgovorila na moja pisma.“ Progovorila je Robin. „Pisao si joj?“ Po glasu sam osjetio da je povrijeđena. Njoj si pisao, ali ne i meni.

Okrenuo sam se k Robin. „Pisao sam joj jer je bila premlada da shvati moje razloge za odlazak. Želio sam da razumije zašto više nisam uz nju.“ „Ispričajte mi o današnjem danu“, reče Grantham. „Ispričajte mi ostatak.“ Zamislio sam Grace: njezinu vruću kožu pod mojim dlanom, žestinu njezina ogorčenja, skrivene tonove još nečega. Znao sam što ovaj policajac traži. Imao je Graceinu priču i želio je da je potkrijepim; k vragu i objektivnost. Dio mene želio mu je to dati. Zašto? Zato da sve ode dovraga. „Namazao sam joj leđa losionom. Poljubila me. Rekla je da me mrzi.“ Pogledao sam Granthama u oči. „Pobjegla je.“ „Jeste li je progonili?“ upita Grantham. „Nije se radilo o takvom bježanju.“ „Ali ne zvuči ni kao ponovni susret kakav bi se mogao očekivati.“ Glas mi je postao dubok i hrapav. „Pomisao da bih silovao Grace Shepherd ista je kao da netko kaže da sam silovao vlastitu kćer.“ Grantham nije ni trepnuo. „Ipak, gospodine Chase, očevi prilično često siluju svoje kćeri.“ Znao sam da je u pravu. „Nije onako kako zvuči“, rekoh. „Bila je ljuta na mene.“ „Zašto?“ upita Grantham. „Zato što sam je napustio. Htjela mi je pokazati kako je to.“ „Što još?“ „Rekla je da hoda s mnogim dečkima. Htjela je da to znam. Mislim da me je htjela i povrijediti.“ „Želite li reći da je promiskuitetna?“ upita Grantham. „Ne želim reći ništa slično. Kako bih to mogao znati?“ „Rekla vam je.“ „Također me je i poljubila. Bila je povrijeđena. Htjela mi je vratiti istom mjerom. Bio sam dio njezine obitelji, a ostavio sam je kad je imala petnaest godina.“ „Ona nije vaša kći, gospodine Chase.“ 54

„To nije važno.“ Grantham je pogledao Robin, a onda mene. Sklopio je ruke na struku. „Vrlo dobro. Nastavite.“ „Na sebi je imala bijeli bikini i sunčane naočale. Ništa drugo. Bila je mokra, upravo je izašla iz rijeke. Kad je otrčala, krenula je na jug, duž obale. Tamo je staza.

Oduvijek je tamo. Vodi do Dolfove kuće, udaljene oko kilometar i pol.“ „Jeste li napali gospođicu Shepherd?“ „Nisam.“ Grantham je napućio usne. „OK, gospodine Chase. To će zasad biti dovoljno.

Razgovarat ćemo opet poslije.“ „Jesam li osumnjičen?“ upitah. „Rijetko nagađam o takvim stvarima u ovako ranoj fazi istrage. Međutim, detektivka Alexander izjavila je, prilično uvjereno, da ne vjeruje da ste sposobni za takav čin.“ Zašutio je, pogledao detektivku Alexander, a ja sam primijetio da na naočalama ima ljuskice suhe kože. „Naravno, moram uzeti u obzir činjenicu da ste vi i detektivka Alexander očito u nekoj vrsti veze. To komplicira stvar. Sve ćemo bolje shvatiti kad razgovaramo sa žrtvom“ – prekinuo se – „s Grace.“ „Kada će to biti?“ upitah. „Čekamo da nam liječnici daju dopuštenje.“ Granthamov je mobitel zacvrkutao, a on je pogledao tko zove. „Moram se javiti.“ Javio se i udaljio. Prišla mi je Robin, ali bilo mi je teško pogledati je. Činilo se kao da ima dva lica: jedno koje sam vidio iznad sebe u poluosvijetljenoj spavaćoj sobi i jedno koje sam vidio tek nedavno, lice policajke. „Nisam te trebala provjeravati“, rekla je. „Ne.“ „Ispričavam se.“ Stajala je ispred mene, a lice joj je imalo najmekše crte koje sam vidio od svojeg povratka. „Komplicirano je, Adame. Sve što sam imala ovih pet godina bio je posao.

Shvaćam ga ozbiljno. Dobra sam u tome što radim, ali nije sve dobro. Ne stalno.“ „Što hoćeš reći?“ „Postaneš izoliran. Vidiš sjene.“ Slegnula je ramenima i potražila nove riječi objašnjenja. „Čak i dobri dečki lažu policajcu. Naposljetku se navikneš na to. Onda to počneš i očekivati.“ Trudila se dalje. „Znam da nije u redu. Ni meni se ne sviđa, ali takva sam. Postala sam takva otkada si otišao.“ 55

„Nikad nisi sumnjala u mene, Robin, čak ni kad je bilo najgore.“ Posegnula je za mojom rukom. Dopustio sam joj. „Bila je tako nedužna“, rekoh. Govorio sam o Grace. „Preboljet će ovo, Adame. Ljudi su se oporavili i od gorega.“ Ali već sam odmahivao glavom. „Ne govorim o onome što se danas dogodilo.

Govorim o vremenu kad sam otišao. Kad je bila dijete. Iz nje kao da je isijavala svjetlost. Tako je Dolf znao govoriti.“ „Što to?“ „Govorio je da većina ljudi hoda u svjetlu i mraku. Svijet obično funkcionira na taj način. Ali neki ljudi nose svjetlost sa sobom. Grace je bila takva.“ „Ona nije više ono dijete koje pamtiš, Adame. Već dugo vremena nije.“ Bilo je nečega u Robininu glasu. „Kako to misliš?“ upitah. „Prije šest mjeseci prometna ju je policija uhvatila na autocesti kako vozi sto devedeset, u dva ujutro, na ukradenom motociklu. Nije imala čak ni kacigu.“ „Je li bila pijana?“ upitah. „Nije .“ „Je li bila optužena?“ „Za krađu motocikla nije.“ „Zašto ne?“ „To je bio motocikl Dannyja Faitha. Pretpostavljam da nije znao da ga je uzela.

Prijavio je krađu, ali nije htio podnijeti tužbu. Zatvorili su je, ali je okružno tužiteljstvo odustalo od tužbe. Dolf je našao odvjetnika da sredi optužbu zbog prebrze vožnje. Izgubila je vozačku dozvolu.“ Mogao sam zamisliti motocikl, veliki Kawasaki koji je Danny oduvijek imao. Grace bi bila vrlo malena na njemu, ali i nju sam mogao zamisliti: brzinu, buku motora i njezinu kosu na vjetru iza nje. Onako kako je izgledala prvi put kad je jahala očeva konja. Neustrašiva. „Ne poznaješ je“, rekoh. „Sto devedeset kilometara na sat, Adame. U dva sata ujutro. Bez kacige.

Prometni ju je jurio policajac osam kilometara dok je nije sustigao.“ Sad sam mislio na Grace, kako leži povrijeđena u jednoj od onih antiseptičnih soba iza mene. Protrljao sam oči. „Što bih trebao osjećati, Robin? Vidjela si već nešto ovakvo.“ „Bijes. Prazninu. Ne znam.“ „Kako to da ne znaš?“ 56

Slegnula je ramenima. „Nikad se nije radilo o nekome koga volim.“ „A Grace?“ Nisam joj mogao odgonetnuti pogled. „Adame, već neko vrijeme ne poznajem Grace.“ Šutio sam i razmišljao o onome što je Grace rekla na molu.

Tko je mario za mene? „Jesi li dobro?“ upita me Robin.

Nisam bio, ni blizu. „Kad bih našao tipa koji je to učinio, ubio bih ga.“ Dopustio sam joj da mi vidi pogled. „Ubio bih prokletog govnara.“ Robin se osvrnula; nikoga nije bilo u blizini. „Ne govori to, Adame. Ne ovdje.

Nikada više.“ Grantham je završio telefonski razgovor i dočekao nas na vratima bolnice. Ušli smo zajedno. Dolf i otac razgovarali su s dežurnim liječnikom. Grantham ih je prekinuo. „Možemo li je vidjeti?“ Liječnik je bio mlad i ozbiljan. Na tankom je nosu imao naočale s crnim okvirom. Izgledao je sitan i prije vremena poguren; na grudi je stisnuo tvrdi podložak za pisanje kao da će ga to obraniti od povreda, koje su ga posvuda okruživale. Glas mu je bio začuđujuće čvrst. „Tjelesno je dovoljno snažna. Ali ne znam hoće li moći razgovarati. Nije progovorila otkad je došla, osim jedanput, tijekom prvoga sata boravka u bolnici. Tražila je nekog Adama.“ Svi se okrenuli kao jedan: otac, Dolf, Robin i detektiv Grantham. Naposljetku me je i liječnik pogledao. „Vi ste Adam?“ upitao je. Kimnuo sam, a otac je bez riječi otvorio usta. Liječnik je izgledao nesiguran. „Možda, ako biste joj se obratili...“ „Mi moramo razgovarati s njom prvi“, reče Grantham. „U redu“, reče liječnik. „I ja ću biti prisutan.“ „Nema problema.“ Liječnik nas je poveo niz uski hodnik, gdje su uza zidove bili prazni bolnički kreveti na kotačima. Zašli smo za ugao i zaustavili se pokraj blijedih drvenih vrata s malim prozorčićem. Na tren sam vidio Grace ispod tankog pokrivača. „Vi ostali pričekajte ovdje“, reče on i pridrži vrata detektivima da mogu ući.

Svjež zrak dodirnuo mi je lice i oni su već ušli. Dolf i otac gledali su kroz prozor dok sam ja koračao u malim krugovima i razmišljao o onome što mi je Grace posljednje rekla. Pet minuta poslije otvorila su se vrata. Liječnik me pogleda.

57

„Vas traži“, reče on.

Krenuo sam prema vratima, ali Grantham me zaustavio položivši ruku na moje grudi. „Nije htjela razgovarati s nama. Pristali smo vas pustiti unutra jer liječnik misli da će joj to pomoći da se trgne iz obamrlosti.“ Gledao sam ga netremice, nisam skretao pogled. „Nemojte učiniti nešto zbog čega ću požaliti ovu odluku.“ Upro sam se o njegovu ruku sve dok je nije morao maknuti. Zaobišao sam ga, ušao u sobu još osjećajući njegove prste i kako me je u posljednjoj sekundi još jako gurao. Vrata su se zanjihala na nečujnim šarkama; ona dvojica staraca gurali su se kako bi virili kroz prozorčić. A onda je bila preda mnom, a ja sam osjećao kako u meni ogorčenje vene i umire. Ništa od onoga nije bilo važno.

Bolničko svjetlo kao da joj je iz lica isisalo svu boju. Grudi su joj se dizale i spuštale, s dugim stankama kad mi se činilo da ih ne bi trebalo biti. Pramenovi plave kose visjeli su joj preko obraza, a u jednoj je uški imala osušenu krv. Pogledao sam Robin, s čijeg je lica bilo nemoguće išta pročitati.

Zaobišao sam krevet. Šavovi na usnama. Imala je goleme modrice, oči su joj bile tako natečene da ih je jedva mogla otvoriti, vidio se samo tračak plavetnila, koje je bilo vrlo blijedo. Na nadlanici joj je ljepljiva vrpca pridržavala cjevčicu, a kada sam je primio za ruku, činila mi se vrlo krhka. Pokušao sam vidjeti neki znak u njezinim očima, a kad sam izgovorio njezino ime, plavi prorez kao da se minimalno proširio i znao sam da me čuje. Dugo me je gledala. „Adame?“ upitala je, a ja sam u njezinu glasu čuo sve ono što sam znao da osjeća, blage nijanse boli i gubitka. „Tu sam.“ Okrenula je od mene glavu, ne želeći da vidim suze, velike i tihe, koje su joj klizile niz lice. Uspravio sam se tako da me može vidjeti kad otvori oči. Trebalo joj je malo vremena. Grantham je prebacio težinu s jedne noge na drugu. Nitko se više nije pomaknuo.

Nije me pogledala sve dok suze nisu stale, ali kad su nam se oči srele, znao sam da će ponovo krenuti. Bitka je bila vidljiva, tu na njezinu licu, dok sam bespomoćno promatrao kako ju je gubila. Podigla je ruke, a ja sam se nagnuo prema njima dok je brana opet popuštala; čvrsto me je zgrabila i opet počela jecati. Tijelo joj je bilo vruće, tresla se; zagrlio sam je najbolje što sam mogao. Govorio sam joj da se ne brine.

Govorio sam joj da će sve biti dobro. Onda je naslonila usta uz moje uho još jedanput i šapnula mi nešto tako tiho da sam jedva čuo. „Žao mi je“, rekla je.

Povukao sam se da mi može vidjeti lice. Kimnuo sam jer nisam imao riječi; onda me je povukla dolje i držala dok su joj drhtaji potresali tijelo.

58

Podigao sam pogled i na prozorčiću ugledao očevo lice. Kukom je protrljao oči i okrenuo se, ali ne prije nego što sam vidio kako mu prsti trepere. Dolf ga je gledao kako odlazi, a onda je zatresao glavom, kao u velikoj tuzi.

Ponovo sam se usredotočio na Grace i pokušao je progutati svojim zagrljajem.

Naposljetku je opet utonula i vratila se u skrovište, koje je njezin um stvorio za sebe.

Nije rekla više nijednu riječ, samo se okrenula na stranu i sklopila oči.

Policajci su šutjeli.

Vrativši se u hodnik, Grantham se opet obrati meni. „Mislim da bismo trebali izaći pred bolnicu“, reče on. „Zašto?“ „Znate zašto.“ Uhvatio me rukom za nadlakticu. Istrgnuo sam se iz stiska, ali me je ponovo zgrabio. „Samo trenutak, molim“, reče Dolf.

Grantham je vratio kontrolu nad samim sobom. „Rekao sam vam da me ne ljutite“, reče on. „Hajde, Adame“, reče Robin. „Izađimo.“ „Ne.“ Sve mi se skupilo: Graceina izgubljena nedužnost, sumnje koje su me progonile i tama koja je obavila moj povratak. „Ne idem nikamo.“ „Želim znati što je rekla.“ Grantham se u posljednji tren zaustavio a da me ne dotakne. „Rekla vam je nešto. Hoću to čuti.“ „Je li istina?“ upita Robin. „Je li rekla nešto?“ „Ne pitaj me, Robin. To je nevažno.“ „Ako je išta rekla, moramo znati što je to bilo.“ Pogledao sam lica oko sebe. Ono što je Grace rekla bilo je za mene i osjećao sam da to ne trebam dijeliti s drugima. Ali Robin mi je položila ruku na nadlakticu. „Jamčila sam za tebe, Adame. Znaš li što to znači?“ Lagano sam se progurao pokraj nje i provirio kroz prozorčić da još jedanput vidim Grace. Sklupčala se i okrenula leđa vanjskom svijetu. Još sam osjećao njezine vrele suze kad se onako stisnula uza me.

Govorio sam Granthamu, ali očima sam tražio oca. Rekao sam im točno ono što mi je rekla. „Rekla je da joj je žao.“ Moj se otac pogrbio. „Zbog čega joj je žao?“ upita Grantham.

59

Rekao sam im istinu, točno ono što je rekla; ali tumačenje toga nije bio moj zadatak. I zato sam im ponudio objašnjenje, za koje sam znao da će ga prihvatiti, iako je bilo laž. „Kad smo bili na rijeci, rekla mi je da me mrzi. Mislim da se ispričala zbog toga.“ Izgledao je zamišljeno. „To je to?“ upitao je. „To je sve što je rekla?“ „To je sve.“ Robin i Grantham pogledali su se i na trenutak je između njih uspostavljena komunikacija bez riječi. Onda je Robin progovorila. „Postoji još nekoliko stvari koje bismo voljeli raspraviti s tobom. Vani, ako nemaš ništa protiv.“ „Svakako“, rekoh i okrenuh se prema izlazu. Napravio sam samo dva koraka kad sam čuo oca kako izgovara moje ime. Podigao je ruke s dlanovima prema gore, a lice mu se objesilo jer je shvatio da Grace vjerojatno ne bi zagrlila čovjeka koji ju je napao. Kad su nam se oči srele, na mojem licu nije bilo oproštaja. Napravio je pola koraka i opet izgovorio moje ime, kao pitanje, kao molbu, i na trenuak sam razmislio o tome; obuzela ga je bol, naglo kajanje i tuga zbog svih godina šutnje koje su protekle između nas. „Ne dolazi u obzir“, rekoh izlazeći van.

60

8 KAD SMO IZAŠLI NA NOĆNI ZRAK, POGLEDOM SAM POTRAŽIO JAMIEJA i ugledao ga na rubu parkirališta. Sjedio je za upravljačem svojega neosvjetljenog kamioneta. Popio je gutljaj iz boce, ali nije izašao iz vozila. Stiglo je jedno vozilo hitne pomoći s ugašenim svjetlima. „Treba mi cigareta“, reče Grantham i ode u potragu za njom.

Gledali smo ga kako odlazi i stajali smo u nekoj nelagodnoj tišini, koju ljudi s problemima tako dobro poznaju. Čuo sam trubu auta i iz Jamiejeva kamioneta bljesne svjetlo. Pokazao je rukom na svoju desnu stranu, na ulaz za hitne slučajeve.

Okrenuo sam se i ugledao dugačak crni auto, koji je polako klizio kroz usku betonsku barijeru i onda se zaustavio. Ugasili su motor. Otvorila su se dvoja vrata i izašli su: Miriam, moja sestra, i zdepasti muškarac u crnim čizmama i policijskoj odori. Oboje su me istovremeno primijetili i zastali. Miriam je izgledala zatečeno i ostala je uz auto. Muškarac se nasmiješio i prišao nam. „Adame“, reče on, uhvati me za ruku i snažno protrese. „George.“ Otkad pamtim George Tallman bio je prirepak obitelji. Bio je nekoliko godina mlađi od mene i s Dannyjem je bio bolji prijatelj nego sa mnom. Povukao sam ruku i proučavao ga. Sto osamdeset sedam centimetara visok, oko devedeset pet kilograma, s gustom kosom boje pijeska i okruglim smeđim očima. Bio je čvrste građe, ali ne debeo, a pri rukovanju imao je stisak ruke na koji je bio ponosan. „Posljednji put kad sam te vidio s puškom, George, bio si pijan i zračnicom pokušavao gađati limenke piva na nekom panju.“ Letimice je pogledao Robin i oči su mu se suzile. Osmijeh je nestao. „Davno je to bilo, Adame.“ „On nije pravi policajac“, reče Robin.

George je na trenutak izgledao ljutit, ali to je brzo prošlo. „Volontiram po školama“, reče on. „Držim djeci predavanja, govorim im o drogi.“ Pogledao je Robin.

61

„I policajac sam.“ Glas mu je bio bezizražajan. „S oružjem i svim ostalim.“ Začuo sam oklijevajuće korake, okrenuo se i ugledao Miriam. Izgledala je blijeda u širokim tankim hlačama i košulji dugih rukava. Nervozno mi se osmjehnula, a u očima je bilo neke nade. Sazrela je, ali nije nimalo izgledala kao na svojem portretu. „Zdravo, Miriam“, rekoh. „Bok, Adame.“ Zagrlio sam je i osjetio kako je mršava. Uzvratila mi je stisak, ali primijetio sam da ju je još mučila sumnja. Ona i Gray Wilson bili su dobri prijatelji. Duboko ju je potreslo kada su mi sudili za ubojstvo. Još sam je jedanput zagrlio i onda je pustio.

Onoga trenutka kada sam se odmaknuo, George je ispunio prazninu. Rukom ju je obgrlio oko ramena i privukao k sebi. To me iznenadilo. Nekada je slijedio Miriam posvuda, kao štene koje vam pomalo ide na živce. „Zaručili smo se“, reče on.

Pogledao sam dolje i ugledao prsten na njezinoj ruci: mali dijamant u žutom zlatu. Pet godina, podsjetio sam samoga sebe. Stvari se mijenjaju. „Čestitam“, rekoh.

Miriam je izgledala kao da joj je neugodno. „Sada nije ni vrijeme ni mjesto da razgovaramo o tome“, rekla je.

Stisnuo ju je jače, otpuhnuo kroz nos i podigao pogled koji je prije bio uperen u tlo. „Imaš pravo“, reče on.

Osvrnuo sam se prema autu, sjajnom crnom Lincolnu. „Gdje je Janice?“ upitah.

Miriam je zaustila. „Htjela je doći...“ „Odveli smo je kući“, prekine je George. „Zašto?“ upitah, znajući odgovor.

George je oklijevao. „Kasno je“, reče on. „A i zbog okolnosti.“ „Misliš mene?“ rekoh.

Miriam kao da se stisnula od tih riječi dok je George dovršavao misao. „Rekla je da te ovo osuđuje onako kako to nije uspio sudski proces.“ Progovorila je Miriam. „Rekla sam joj da to nije fer.“ Nisam se obazreo na to. Nisam se više obazirao ni na što. Proučavao sam svoju sestru: pognut vrat, mršava ramena. Usudila se letimice me pogledati, a onda je opet spustila pogled. „Rekla sam joj, Adame. Jednostavno me nije htjela slušati.“ „Ne brini o tome“, rekoh. „Kako si ti? Jesi li dobro?“ Kosa joj se pomaknula dok je potvrdno kimala glavom. „Ružna sjećanja“, rekla je, a ja sam je razumio. Moj neočekivani povratak razgolio je neke stare rane.

62

„Preboljet ću to“, reče ona i okrene se svojem zaručniku. „Moram razgovarati s ocem. Drago mi je što sam te vidjela, Adame.“ Otišli su, a ja sam ih promatrao. Na vratima me Miriam pogledala; brada joj se oslonila na rame, a oči su joj bile velike, tamne i zabrinute.

Pogledao sam Robin. „Pretpostavljam da ne mariš puno za Georgea.“ „Nedostatak zalaganja“, reče ona. „Hajdemo. Još ima dosta stvari koje moramo raspraviti.“ Slijedio sam je do Granthamova auta, parkiranog u pokrajnjoj ulici. Cigaretu je popušio dopola i svaki put kad bi povukao dim, žar mu je obojio lice u narančasto.

Odbacio je opušak u jarak, a lice mu utone u sjenu. „Ispričajte mi o stazi uz rijeku“, reče on. „Ide prema jugu, duž rijeke, prema Graceinoj kući.“ „A dalje?“ „To je stara staza Sapona Indijanaca i proteže se kilometrima. Prolazi pokraj Graceine kuće i ide do ruba farme, zatim preko susjedne farme i nekoliko manjih imanja na kojima su kolibe za ribiče. Nakon toga, ne znam.“ „A prema sjeveru?“ „Otprilike isto.“ „Prolaze li stazom ljudi? Planinari? Ribiči?“ „Povremeno.“ Kimnuo je glavom. „Grace je napadnuta nekih osamsto metara od mola, tamo gdje staza naglo skreće prema sjeveru. Što mi možete reći o tom području?“ „Tamo su stabla gusta, ali ne radi se o dubokoj šumi. To je više okrajak šume uz rijeku. Iza drveća su pašnjaci.“ „Znači, tko god je to učinio, najvjerojatnije je došao tom stazom.“ „Ili rijekom“, rekoh. „Ali to biste vidjeli.“ Već sam odmahivao glavom. „Bio sam na molu samo nekoliko minuta. Ali tamo je bila neka žena.“ „Koja žena?“ Opisao sam što sam vidio: sijedu kosu, kanu. „No otišla je uzvodno, ne niz rijeku.“ „Poznajete li je?“ 63

Zamislio sam njezino lice, sredovječnu ženu koja je izgledala mladoliko. Nešto poznato. „Ne“, rekoh.

Grantham je to zabilježio. „Provjerit ćemo. Možda je nešto vidjela. Nekoga u drugom čamcu, kakvog muškarca. Možda je ugledao Grace i ostavio čamac negdje nizvodno na obali. Ona je lijepa, napola odjevena na osamljenom dijelu rijeke...“ Zamislio sam njezino otečeno lice, izubijane usne čvrsto stisnute čvornatim, crnim koncem. Nitko tko ju je vidio u onoj bolničkoj sobi ne bi mogao znati kako je istinski bila lijepa. U meni se razbuktala sumnja. „Poznajete li je?“ upitah.

Grantham me proučavao najmirnijim očima koje sam ikada vidio. „Ovo je mali okrug, gospodine Chase.“ „Smijem li vas pitati otkuda je poznajete?“ „To jedva da je relevantno.“ „Svejedno...“ „Sin mi je otprilike njezinih godina. Zadovoljava li vas to?“ Ništa nisam rekao, a on je nastavio jednoličnim glasom. „Razgovarali smo o čamcu. O nekome tko ju je mogao vidjeti s rijeke i pričekati u zasjedi.“ „Morao je znati da će ona krenuti kući tim putem“, rekoh. „Ili joj je možda prilazio, zatim je sreo na stazi. Možda je vidio vas dvoje na molu i pričekao. Je li to moguće?“ „Moguće je“, rekoh. „Znači li vam išta D. B. sedamdeset dva?“ Postavio je to pitanje kao usput, a ja jedan dugi trenutak nisam mogao progovoriti. „Adame?“ javila se Robin.

Zurio sam dok mi je nešto glasno i plemensko počelo bubnjati u glavi. Svijet se okrenuo naglavačke. „Adame?“ „Našli ste prsten.“ Jedva sam procijedio riječi. Učinak na Granthama bio je trenutačan. Zanjihao se na petama. „Zašto ste to rekli?“ upita on. „Zlatni prsten s granatom.“ „Kako znate?“ Moje riječi kao da je izgovarao neki drugi čovjek. „Zato što je na njemu ugravirano D. B. sedamdeset dva.“ Grantham je gurnuo ruku u džep kaputa, a kada ju je izvukao, u njoj je imao 64

smotanu plastičnu vrećicu. Pustio ju je da se odmota među njegovim prstima. Sjajila je na hladnom svjetlu, a sa strane se vidjelo razmazano blato. Unutra je bio prsten: od čistog zlata s granitnim kamenom. „Vrlo bih volio saznati što to znači“, reče Grantham. „Trebam minutu.“ „O čemu god da se radi, gospodine Chase, predlažem da mi kažete.“ „Adame?“ Robin je zvučala povrijeđeno, ali nisam se mogao brinuti zbog toga.

Mislio sam na Grace i na čovjeka koji mi je navodno bio prijatelj. „Ovo ne može biti točno.“ Odvrtio sam cijeli film u glavi, onako kako se sve moglo dogoditi. Znao sam njegovo lice, obris njegove figure, zvuk njegova glasa.

Tako sam mogao popuniti praznine i bilo je kao da gledam film, horor, dok moj najstariji prijatelj siluje ženu koju sam poznavao od njezine druge godine.

Pokazao sam prstom na prsten u vrećici. „To ste našli tamo gdje se dogodilo?“ upitah. „Bilo je na mjestu događaja, gdje ga je Dolf našao.“ Pošao sam nekoliko koraka dalje pa se vratio. To nije mogla biti istina.

Ali bila je.

Pet godina. Stvari se mijenjaju.

U glasu mi nije ostalo ni trunčice dobrote. „Sedamdeset dva bio je broj njegova nogometnog dresa. Prsten je dobio na dar od bake.“ „Dalje.“ „D. B. je skraćenica njegova nadimka. Danny Boy. Broj sedamdeset dva.“ Grantham je kimao glavom dok sam objašnjavao. „D. B. sedamdeset dva. Danny Faith.“ Robin je šutke stajala; znala je što mi je ovo značilo. „Jeste li sigurni?“ upita Grantham. „Sjećate li se da sam vam spomenuo kolibe za ribiče? One nizvodno od Dolfove kuće?“ „Da.“ „Druga po redu u vlasništvu je Zebulona Faitha.“ Oboje su me pogledali. „Dannyjeva oca“, rekoh. „Koliko je to daleko od mjesta gdje je napadnuta?“ upita Grantham. „Manje od tri kilometra.“ „Pa, u redu.“ 65

„Želim biti prisutan kada budete razgovarali s njim“, rekoh. „Ne dolazi u obzir.“ „Nisam vam morao sve to reći. Mogao sam sam obaviti taj razgovor.“ „To je policijska stvar. Držite se izvan toga.“ „Ne radi se o vašoj obitelji.“ „Ni o vašoj, gospodine Chase.“ Pristupio mi je bliže i, iako mu je glas bio odmjeren, ljutnja se prelijevala između njegovih riječi. „Kada budem želio još nešto od vas, reći ću vam.“ „Ne biste ga imali bez mene“, rekoh. „Držite se podalje od toga, gospodine Chase.“ Otišao sam iz bolnice dok se srebro niskog mjeseca probijalo kroz krošnje stabala.

Vozio sam brzo, u glavi mi je bubnjala krv i mračni bijes. Danny Faith. Robin je bila u pravu. Promijenio se, prešao je crtu i više nije bilo povratka. Ono što sam rekao Robin, bilo je istina.

Mogao bih ga ubiti.

Kada sam stigao na farmu, činila mi se drukčija: cesta je bila preuska, zavoji su bili na pogrešnim mjestima. Stupovi ograde uzdizali su se iz bezbojne trave, bodljikava žica između njih bila je tamna i napeta. Prošao sam zavoj koji je vodio do Dolfove kuće, prije nego što sam ga ugledao. Vratio sam se i skrenuo desno na dugački komad puta, gdje sam jednom učio Grace voziti. Imala je osam godina i jedva je išta vidjela iznad upravljača. Još sam mogao čuti njezin smijeh, osjetiti njezino razočarenje kada sam joj rekao da prebrzo vozi.

Sada je ležala u bolnici, sklupčana i slomljena. Vidio sam šavove na njezinim usnama i tanke proreze plavetnila kad je pokušala otvoriti oči.

Pljesnuo sam dlanom o upravljač, zatim ga čvrsto stisnuo objema rukama i pokušao presavinuti napola. Snažno sam nagazio na gas i začuo udarce i štropot kamenja odozdo po šasiji. Još jedno skretanje, zatim preko rešetke za sprečavanje prolaza stoke, po kojoj su gume poskakivale. Zaustavio sam se ispred male jednokatnice s bijelim žaluzinama i krovom od lima. Moj otac bio je vlasnik, ali Dolf je u njoj živio desetljećima. Jedan se hrast raširio preko dvorišta, u otvorenom štaglju vidio se neki stari automobil postavljen na blokove, s motorom rastavljenim u dijelove na stolu za piknik pod stablom.

Izvukao sam ključ i ugasio motor, tresnuo vratima auta, začuo visok zvuk 66

zujanja komaraca i lepet i piskanje šišmiša koji su se nisko obrušavali.

Dok sam prelazio preko dvorišta, čvrsto sam stisnuo šake. Jedna jedina žarulja visjela je na trijemu. Kvaka je zaštropotala, a vrata su se zanjihala prema unutra.

Upalio sam svjetla, ušao i stajao u Graceinoj sobi, upijajući stvari koje je voljela: postere brzih automobila, konjičke trofeje, fotografiju snimljenu na plaži. Nije bilo nereda. Krevet. Radni stol. Niz sportske obuće, čizme protiv zmija i visoke ribičke do kukova. Na zrcalu kozmetičkog stolića bilo je još slika: dvije različitih konja i jedna s autom koji sam vidio u garaži – ona i Dolf smiješe se a auto je na kamionu za prijevoz automobila.

Auto je bio nabavljen za nju.

Okrenuo sam se i zatvorio vrata. Donio sam svoju torbu i bacio je na krevet za gosta. Zurio sam u točku na zidu i razmišljao, kako mi se činilo, vrlo dugo. Čekao sam na neko smirenje, ali nije došlo. Zapitao sam se što je važno, a odgovor je bio Grace. Zato sam pretražio Dolfovu kuhinju u potrazi za baterijskom svjetiljkom.

Izvukao sam sačmaricu iz ormarića za oružje, napunio je, a onda sam ugledao pištolj. Bio je ružan, s kratkom cijevi, ali činio se dobar. Vratio sam pušku na mjesto, uzeo kutiju metaka kalibra .38 i izvadio šest komada. Bili su debeli i teški i kliznuli su u otvore kao da su podmazani.

Zastao sam na vratima, znajući da jedanput kad izađem, više neće biti zaustavljanja. Pištolj mi se zagrijao u ruci i postao težak. Dannyjeva izdaja propucala je u meni tamne rupe, iskopala bijes kakav godinama nisam osjetio. Jesam li ga planirao ubiti? Možda. Nisam zapravo znao. Ali naći ću ga. Postavit ću mu prokleto teška pitanja. I neka mi Bog bude svjedok, odgovorit će mi na njih.

Krenuo sam nizbrdo preko pašnjaka i nije mi trebalo svjetlo sve dok nisam stigao do stabala. Tada sam uključio baterijsku svetiljku i slijedio uski puteljak sve dok me nije doveo do glavne staze. Usmjerio sam svjetlo na stazu. Osim korijenja, koje se izdizalo iznad tla, bila je dobro utabana.

Otišao sam do oštrog zavoja na stazi, koji je Grantham spomenuo, ugledao sam slomljene grane i zgaženu vegetaciju. Slijedio sam tragove po stazi koja se spuštala do plitke udoline ispunjene zgnječenim lišćem i mjestimično crvenom zemljom, dok se u blatu ocrtavao obris „snježnog anđela“.

Nalazio sam se blizu mjesta na kojem je moj otac izvukao Grace iz rijeke prije mnogo godina i, dok sam zurio u znakove njezina otpora, prst mi se našao na štitniku okidača.

Prošao sam granicu očeve farme, a rijeka mi je bila s lijeve strane; zatim susjednu farmu i prvu kolibu, praznu i tamnu. Pozorno sam je promatrao. Ništa.

67

Onda sam se opet našao u šumi, a preda mnom se nalazila Faithova koliba. Osamsto metra. Pedeset metara. Mjesečina je duboko prodirala u šumu.

Na trideset metara udaljenosti skrenuo sam sa staze. Svjetlo je bilo prejako, a stabla su se prorijedila. Našao sam tamu gušće šume i skrenuo, naglo se udaljivši od rijeke, tako da prijeđem preko čistine iznad kolibe. Zaustavio sam se na rubu čistine i smjestio u niskom raslinju. Sve sam mogao vidjeti: šljunčani kolni prilaz, mračnu kolibu, auto parkiran pred vratima, šupu odmah do šume.

Policajce.

Ostavili su svoje aute na kolnom prilazu iznad mene i došli pješice gotovo do same kolibe. Kretali su se onako kako sam zamišljao da se policajci kreću. Pognuti u struku, nisko noseći oružje. Bila su petorica. Njihove su se siluete stopile jedna u drugu, a onda su se razdvojile. Požurili su preko posljednjeg nezaštićenog prostora i razdvojeni stigli do auta. Dvojica su krenula prema vratima. Trojica su krenula odostraga. Blizu. Bili su prokleto blizu. Crno na crnome. Kao da su dio kolibe. Čekao sam zvuk rascijepanja drveta, prisiljavao sam se disati i vidio sam da nešto ne valja: blijedo lice, pokret. Bilo je pokraj šupe na rubu šume, netko je virio iza ugla, zatim se povukao. Adrenalin mi je pojurio tijelom. Policajci su se nagurali sa svake strane vrata, a jedan od njih, možda Grantham, objema je rukama držao pištolj s cijevi uperenom u zrak. Činilo se kao da potvrdno kima glavom. Kao da broji.

Pogledao sam opet prema šupi. Tamo je bio muškarac u tamnim hlačama.

Nisam mu mogao razabrati lice, ali to je bio on. Morao je biti.

Danny Faith.

Moj prijatelj.

Nisko se pognuo i u sumanutom trku krenuo prema šumi, prema stazi koja će ga odvesti odavde. Nisam razmišljao. S pištoljem u ruci potrčao sam dolje prema rubu čistine, prema šumi. Čuo sam policajce kod kolibe, glasove, slamanje drvenih vrata. Netko je povikao „Čisto!“ i netko je to ponovio poput jeke.

Bili smo sami, nas dvojica. Čuo sam ga kako mlatara kroz grmlje i kako se grane ponovo vraćaju na svoje mjesto nakon njegova prolaska. Krenuo sam ravno prema šumi, a preda mnom se pojavila šupa; onda sam bio tamo i ugledao sjaj vatre koja je prosijavala kroz pukotine na vratima i kroz prljave prozore. Šupa je zapaljena.

Već je bila u plamenu. Sasvim sam se približio kada su eksplodirali prozori.

Udar zraka bacio me na tlo. Zakotrljao sam se na leđa dok su plameni jezici sukljali u nebo i pretvarali noć u dan. Mogao sam jasno vidjeti sve do ruba šume.

68

Stabla su i dalje čuvala svoju crninu. Ali on je bio tamo i pošao sam za njim.

Stigao sam do prvih stabala kada sam začuo Granthama kako izvikuje moje ime. Vidio sam ga na vratima kolibe, a onda sam napola zaslijepljen uronio među drveće. Ali ja sam odrastao u ovakvoj šumi, poznavao sam je tako da sam, čak i kad sam posrnuo, ponovo odskočio kao da sam na oprugama. No onda sam prilično snažno pao i pištolj mi je izletio iz ruke. Nisam ga mogao naći, nisam smio tratiti vrijeme i zato sam ga ostavio.

Ugledao sam ga na stazi, treptaj njegove košulje dok je nestajao iza zavoja.

Stigao sam ga za nekoliko sekundi. Čuo me je i okrenuo se. Udario sam ga u prsa u punom trku. Pao sam na njega i uvidio da sam bio pogriješio. Osjetio sam to kad su mi ruke posegnule za njegovim vratom. Bio je premršav, previše krhak da bi bio Danny Faith; ali poznavao sam ga i prsti su mi se dublje zarinuli u smežurani vrat.

Na licu mu se vidjela mržnja dok se koprcao ispod mene. Izvinuo se kako bi me ugrizao, ali nije me mogao dosegnuti. Osjećao sam njegove prste na zapešćima dok mi je pokušao strgnuti ruke sa sebe. Podigao je koljena; petama je bubnjao po tvrdoj glini. Jedan dio mene znao je da sam u krivu. Ostatak mene nije mario za to.

Možda je ono ipak bio Danny. Možda je bio u kolibi, uhićen i sada je s lisicama na rukama. Ali možda smo svi pogriješili i možda nije Danny Faith silovao moju Grace.

Ne Danny, nego ovo bijedno staro kopile. Ovaj mizerni, bezvrijedni kurvin sin, koji se rita na zemlji dok iz njega cijedim život.

Stisnuo sam jače.

Maknuo je ruke s mojih zapešća i osjetio sam kako nešto pipa oko svojega struka. Kada sam između nas osjetio nešto tvrdo, shvatio sam kakvu sam pogrešku učinio. Otkotrljao sam se s njega baš dok je pištolj opalio, dva snažna hica koja su rascijepila tamu i zaslijepila me. Nastavio sam se kotrljati, što dalje sa staze u vlagu ispod stabala. Našao sam široko deblo i oslonio se na njega leđima. Čekao sam da starac priđe i završi posao. Ali do tog hica nikada nije došlo. Začuli su se glasovi i pojavilo se neko svjetlo, zablistale su policijske značke i cijevi sačmarice glatke kao staklo. Grantham je stajao iznad mene i uperio mi svjetlo u lice. Pokušao sam ustati, ali onda me nešto odalamilo po glavi i našao sam se na leđima. „Stavi lisice ovom pizdeku“, reče Grantham jednom od svojih zamjenika.

Ovaj me zgrabio, preokrenuo na trbuh i zabio mi koljeno usred leđa. „Gdje je pištolj?“ upita Grantham. „Pucao je Zebulon Faith“, rekoh. „To je bio njegov pištolj.“ Grantham se osvrne i osvijetli stazu. „Sve što vidim ovdje si ti“, reče on.

69

Odmahivao sam glavom. „On je podmetnuo vatru i pobjegao. Pucao je na mene kada sam ga pokušao zaustaviti.“ Grantham pogleda prema rijeci, u polagani tijek vode koja je izgledala kao rastopljena crna smola, a onda uzbrdo prema uljastom sjaju zapaljene šupe. Zatresao je glavom i pljunuo na zemlju. „Kakva zbrka“, reče on i udalji se.

70

9 STRPALI SU ME NA STRAŽNJE SJEDALO POLICIJSKOG AUTA, a onda su promatrali kako šupa dogorijeva. Naposljetku su došli vatrogasci i zalili vodom paljevinu koja se još dimila, ali ne prije nego što su mi se umrtvile ruke. Razmišljao sam o onome što sam zamalo učinio. Zebulon Faith. Ne Danny. Bubnjanje stopala po glini i jarosno zadovoljstvo koje sam osjetio kada mi se činilo da se iz njega cijedi život. Mogao sam ga ubiti.

Osjećao sam kao da bi me to trebalo brinuti.

Zrak u autu postao je zagušljiv. Promatrao sam izlazak sunca. Grantham je sa sijedim vatrogascem čeprkao po mokrom pepelu. Podizali su neke predmete i pustili ih da padnu. Sat vremena nakon zore Robinin se auto iskotrljao iz šume. Prošla je pokraj mene na izrovanoj cesti i podigla ruku s upravljača. Dugo je razgovarala s detektivom Granthamom, koji je rukom pokazivao na predmete usred ruševine, zatim na glavnog vatrogasca koji im je prišao i još malo razgovarao s njima.

Nekoliko su me puta pogledali, a Grantham nije htio sakriti svoje nezadovoljstvo.

Nakon desetak minuta Robin je sjela u svoj auto, a Grantham je pješice pošao uzbrdo do mjesta gdje sam sjedio u njegovu autu. Otvorio je vrata na mojoj strani. „Van“, reče on.

Kliznuo sam preko sjedala i položio stopala na vlažnu travu. „Okrenite se.“ Napravio je pokret prstom. Okrenuo sam se i skinuo mi je lisice. „Jedno pitanje, gospodine Chase. Imate li kakve vlasničke interese prema vašoj obiteljskoj farmi?“ Protrljao sam zapešća. „Farma se smatra obiteljskim partnerstvom. Imao sam deset posto.“ „Imao?“ „Otac me je isplatio.“ Grantham kimne. „Onda kada ste otišli?“ „Kada me izbacio.“ 71

„Znači, ništa nećete dobiti ako je proda.“ „Tako je.“ „Tko je još imao udio?“ „Dao je po deset posto Jamieju i Miriam kada ih je usvojio.“ „Koliko vrijedi deset posto?“ „Puno.“ „Koliko je to puno?“ „Više od malo“, rekoh, a on je odustao. „A vaša maćeha? Ima li ona udio u farmi?“ „Ne. Nema ništa.“ „OK“, reče Grantham.

Proučavao sam ga. Bilo je nemoguće pročitati mu izraz lica. Crne su mu cipele bile uništene. „To je to?“ upitah.

Pokazao je na Robinin auto. „Ako imate pitanja, gospodine Chase, možete razgovarati s njom.“ „Što je s Dannyjem Faithom?“ upitah. „Što je s njegovim ocem?“ „Razgovarajte s Alexander“, reče on.

Zatvorio je vrata auta iza mene i sjeo naprijed za upravljač; zaokrenuo je auto i odvezao se natrag kroz šumu. Čuo sam kako auto poskakuje preko kolotečine, a onda sam sišao razgovarati s Robin. Nije izašla iz auta pa sam sjeo unutra do nje, a koljenom sam dotaknuo sačmaricu pričvršćenu na upravljačkoj ploči. Bila je umorna, još u sinoćnoj odjeći. Glas joj je bio napet. „Bila sam u bolnici“, reče ona. „Kako je Grace?“ „Malo je progovorila.“ Kimnuo sam. „Rekla je da to nisi bio ti.“ „Jesi li iznenađena?“ „Nisam, ali nije mu vidjela lice. Neuvjerljiv dokaz, prema detektivu Granthamu.“ Pogledao sam kolibu. „Jesu li našli Dannyja?“ upitah. „Ni traga.“ Zagledala se u mene. Kada sam se okrenuo, znao sam što će reći prije nego što je progovorila. „Adame, nisi trebao biti ovdje.“ 72

Slegnuo sam ramenima. „Sretan si što nitko nije poginuo.“ Provirila je kroz prozor, očito frustrirana. „Isuse. Adame. Ne razmišljaš normalno kad postaneš takav.“ „Nisam tražio da se to dogodi, ali dogodilo se. Ne namjeravam samo sjediti i ništa ne poduzeti. To se dogodilo Grace! Ne nekom stranom.“ „Jesi li došao ovamo ozlijediti nekoga?“ upita.

Sjetio sam se pištolja Dolfa Shepherda, koji je ležao tamo negdje u lišću. „Bi li mi vjerovala kad bih rekao da nisam.“ „Vjerojatno ne.“ „Zašto onda pitaš. Gotovo je.“ Oboje smo bili ranjivi, s ogoljelim živcima. Robin je na lice navukla svoj policijski izraz. Već sam ga prilično dobro prepoznavao. „Zašto me je Grantham pustio?“ upitah. „Mogao mi je od života napraviti pakao.“ Razmišljala je o tome, a onda je pokazala na gomilu crnog pepela. „Zebulon Faith u šupi je imao laboratorij za preradu metamfetamina. Vjerojatno je koristio novac da pokrije dugove zbog imanja koje je kupio. Namjestio je sve tako da šupa izgori. Sigurno je znao da policija dolazi. Otkrit ćemo kako. Senzor kretanja na cesti.

Telefonski poziv iz jedne od prikolica za stanovanje pokraj kojih si prošao na putu ovamo. Nešto mu je reklo da mora bježati. Nije mnogo ostalo.“ „Dovoljno?“ upitah. „Za sudsko gonjenje? Možda. Porota je hirovita.“ „A Faith?“ „Nestao je i ne postoji ništa osim indicija koje bi ga povezivale s laboratorijem.“ Okrenula se prema meni. „Ako dođe do sudskog postupka, Grantham će od tebe tražiti da dokažeš da je Zebulon Faith bio na mjestu događaja. To mu je prevagnulo pri odluci da te pusti na slobodu.“ „Još se čudim da je to učinio.“ „Kristalni met veliki je problem. Osuda će dobro doći. Šerif je političar.“ „A ako Grantham misli da imam veze sa silovanjem Grace? Hoće li i nju tako prodati?“ Robin je oklijevala. „Grantham ima razloga sumnjati da si upleten u napad na Grace.“ Na licu joj se vidjela nova napetost. Predobro sam je poznavao. „Nešto se promijenilo“, rekoh.

73

Razmišljala je o tome, a ja sam čekao. Naposljetku je popustila. „Tko god napao Grace, ostavio je komadić papira na mjestu događaja.

Poruku.“ Preplavila me jeza. „To si znala cijelo vrijeme?“ „Da.“ Nije se kajala. „Što piše?“ „Reci starome da proda.“ Zurio sam s nevjericom u nju. „To je pisalo u poruci.“ Pred očima mi se zacrvenilo, izašao sam iz auta i počeo hodati.

Trebao sam ga ubiti. „Adame.“ Osjetio sam njezine ruke na ramenima. „Ne znamo da je to bio Zebulon Faith. Ili Danny, kad smo već kod toga. Mnogi ljudi htjeli bi da tvoj otac proda. Zaprijetilo mu je više ljudi. Prsten je možda slučajnost.“ „Nekako sumnjam u to.“ „Pogledaj me“, reče ona. Okrenuo sam se. Stajala je u udubini na tlu, na niskom mjestu i glava joj je jedva dosezala do mojih prsa. „Danas ti se posrećilo.

Razumiješ? Netko je mogao poginuti. Ti. Faith. Moglo je završiti gore nego što jest.

Riješit ćemo to.“ „Ne dugujem ti nikakva obećanja, Robin.“ Naglo ogorčenje iskrivilo joj je usta. „Ništa ne bi značilo ni kad bi mi dugovao.

Znam koliko vrijede tvoja obećanja.“ Onda se okrenula i dok je izlazila iz tame ispod stabala, dnevno joj je svjetlo palo na ramena poput tereta. Nestala je u svojem automobilu, a dok je okretala auto, ispod guma joj je prštala zemlja. Zakoračio sam na cestu kad je prošla i gledao za njezinim stražnjim svjetlima, dok je naglo odlazila.

Trebalo mi je pola sata da nađem Dolfov pištolj, ali naposljetku sam ga opazio, jednu crnu mrlju među milijunima drugih. Nakon toga našao sam stazu, slijedio rijeku, a koraci su mi bez zvuka padali na zemlju. Rijeka je tekla kao i uvijek, ali glas joj je bio prigušen i nakon nekog vremena više je nisam čuo. Ostavio sam nasilje iza sebe, tražio sam neki mir, smirenost koja bi išla dalje od puke obamrlosti. Pomoglo je to što sam bio u šumi. Kao i sjećanja na Robin u ranim danima, na mojeg oca prije suđenja, na majku prije nego što je u njoj ugaslo svjetlo. Polako sam hodao i dodirivao prstima grubu koru stabala. Zašao sam za zavoj na stazi i stao.

74

Četiri i pol metra dalje stajao je, pognute glave kako bi pio, bijeli jelen. Dlaka mu je sjala još vlažna od noćnog zraka i vidio sam drhtaj u njegovim ramenima, gdje su držala težinu njegova debela vrata i rogova, koji su od vrha do vrha imali raspon od metar i pol. Zadržao sam dah. Podignuo je glavu, okrenuo se prema meni i vidio sam mu velike crne oči.

Ništa se nije micalo.

Vlaga mu se kondenzirala oko nosnica.

Frknuo je, a ja sam u grudima osjetio neki čudan osjećaj: utjeha me presjekla s boli. Nisam znao što to znači, ali činilo mi se kao da će me taj osjećaj rasporiti.

Prolazile su sekunde i pomislio sam na onog drugog bijelog jelena i kako sam, u dobi od devet godina, naučio da ljutnja može odagnati bol. Ispružio sam ruku ne shvaćajući da sam predaleko da bih ga dotaknuo, da je previše godina prošlo da vratim taj dan. Zakoračio sam bliže, životinja je nagnula glavu u stranu i postrugala jednim rogom o stablo. Osim toga, stajao je savršeno mirno i nastavio me promatrati.

Onda se šumom razlegao zvuk pucnja. Došao je izdaleka, možda i tri kilometra. Nije imao veze s jelenom; ali ipak, životinja se uspravila. Skočio je i u luku se nadvio nad rijeku, dok mu je težina rogova vukla glavu nadolje; onda je doskočio, preletjevši vodu i nagnuvši se naprijed prema suprotnoj obali. Snažno se uspeo klizavom glinom, a na vrhu se zaustavio i okrenuo. Na trenutak mi je pokazao jedno divlje, crno oko, a onda je zabacio glavu još jedanput i kliznuo u sivilo; vidio se blijedi treptaj, trak bjeline, mjestimice malo siv. Bez ikakva jasnog razloga, odjedanput sam jedva disao. Sjeo sam na hladno vlažno tlo. Preplavila me prošlost.

Vidio sam dan kada mi je umrla majka.

Nisam želio ništa ubiti. Nikada to nisam htio. To se u meni javila moja majka ili bi tako stari rekao, da je znao. Ali smrt i krv bile su nužne da od dječaka postane muškarac, bez obzira što je moja majka imala za reći o tome. Tu sam prepirku čuo više nego jedanput: tihe glasove u noći, dok se moji roditelji svađaju oko toga što je dobro a što loše u odgoju njihova sina. Bilo mi je osam godina i mogao sam pogoditi čep boce s udaljenosti od šezdeset metara; ali vježba je bila samo vježba. Svi smo znali što je tamo vani.

Stari je ubio svojeg prvog jelena kad mu je bilo osam i oči bi mu se još zacaklile kad bi pričao o tome. O tome kako mu je njegov otac tada po čelu razmazao vruću krv. Govorio je da je to bilo poput krštenja, nešto što se radilo oduvijek, a ja sam se probudio tog određenog jutra sa želucem punim 75

hladnoće, užasa i mučnine. Ali spremio sam se, a vani, u mračnom jutru dočekali su me otac i Dolf. Pitali su me jesam li spreman. Rekao sam da jesam.

Stali su mi svaki s jedne strane i tako smo se popeli preko ograde i krenuli u duboke i tajanstvene šume. Četiri sata poslije vratili smo se kući. Puška mi je smrdjela na sagorjeli barut, ali na mojem čelu nije bilo krvi. Nemaš se čega sramiti, rekli su mi, ali sumnjao sam u njihovu iskrenost.

Sjedio sam na stražnjem dijelu očeva kamioneta dok je on ulazio u kuću da provjeri kako je majka. Izašao je teška koraka. „Kako joj je?” upitao sam, znajući kakav će biti odgovor. „Isto.“ Glas mu je bio otresit, ali nije mogao sakriti tugu. „Jesi li joj rekao?” upitao sam i pomislio neće li joj možda moj neuspjeh donijeti malo radosti.

Ignorirao me i počeo skidati pušku. „Tražila je da joj donesem šalicu kave. Hoćeš li joj ti odnijeti?“ Nisam znao što nije u redu s majkom, znao sam samo to da je u njoj nestalo svjetla. Uvijek je bila topla i zabavna, prijateljica u dugim danima dok je otac radio na zemlji. Igrali smo se, pričali priče. Smijali sve vrijeme. Zatim se nešto promijenilo. Smrknula se. Ne znam ni sam koliko sam je puta zatekao kako plače i kako sam često bio preplašen kad bi moje riječi upućene njoj pale u tišinu njezina praznog pogleda. Smršavila je do krajnosti, koža joj je bila zategnuta i plašio sam se da ću joj jednoga dana vidjeti kosti, ako prođe pokraj prozora s razmaknutim zavjesama.

Bile su to zastrašujuće stvari i nisam znao što sve to znači.

Ušao sam u tihu kuću, namirisao kavu koju je majka voljela. Natočio sam je u šalicu i oprezno je nosio uza stube. Nisam prolio ni kap.

Dok nisam otvorio vrata.

Pištolj je već prislonila uz sljepoočnicu. Lice joj je bilo bez nade i bijelo iznad ružičastog ogrtača koji je imala na sebi.

Povukla je okidač dok su se vrata otvarala.

Otac i ja nikada nismo govorili o tome. Pokopali smo ženu koju smo voljeli i bilo je kao da sam oduvijek znao: smrt i krv bile su nužne da od dječaka postane muškarac.

Nakon toga ubio sam mnogo jelena.

76

10 DOLFA SAM NAŠAO NA TRIJEMU KAKO MOTA CIGARETU. „Jutro“, rekao sam i ostao stajati uz ogradu, gledajući njegove spretne i brze prste. Proučavao me dok je oblizivao papir i još jedanput protrljao cigaretu prstima. Izvadio je šibicu iz džepa na košulji i zapalio je noktom palca. Pogled mu se zaustavio na pištolju koji sam još imao zataknut za pojas. Puhnuo je i ugasio šibicu. „Je li moj?“ upita on.

Izvukao sam pištolj i položio ga na stol. Okružio me sladak miris duhana dok sam se saginjao, a njegovo je lice na oštrom svjetlu izgledalo kao isklesano. „Žao mi je“, rekoh.

Uzeo je pištolj i pomirisao cijev; zatim ga je odložio. „Nikakva šteta nije učinjena.“ Naslonio se na naslon stolice, koja je zaškripala pod njim. „Pet godina dugo je vrijeme“, reče on ležerno. „Aha.“ „Pretpostavljam da si se vratio s razlogom. Želiš li pričati o tome?“ „Ne.“ „Možda ti mogu pomoći.“ Bila je to dobra ponuda. Mislio je ozbiljno. „Ovaj put ne, Dolfe.“ Pokazao je rukom niz rijeku. „Osjetio sam miris vatre. Učinilo mi se da vidim i odsjaj.“ Htio je razgovarati o tome, htio je znati i nisam ga krivio. „Zvuk putuje nizvodno.“ Povukao je dim. „I na tebi osjećam miris dima.“ Sjeo sam u stolicu za njihanje do njega i podignuo noge na ogradu trijema. Još sam jedanput pogledao pištolj, a onda Dolfovu šalicu kave. Sjetio sam se majke i bijelog jelena. „Netko je u lovu na imanju“, rekoh.

Polako se njihao. „Tvoj otac.“ 77

„Opet lovi? Mislio sam da se zakleo da neće.“ „Donekle.“ „Što to znači?“ „Naokolo se muva horda divljih pasa. Pojavili su se nakon što je netko pucao na prvo govedo. Mogu nanjušiti krv kilometrima daleko. Noću traže mrtve životinje.

Sad su stekli naviku. Nikako ih ne možemo otjerati. Tvoj je otac donio odluku da ih sve pobije, do posljednjega. To mu je nova religija.“ „Mislio sam da je samo jedanput pucano na stoku.“ „Jedino smo to tada prijavili šerifu. Dosad je bilo već sedam ili osam slučajeva.“ „Kakvi su to psi?“ upitah. „Dovraga, ne znam. Veliki. Mali. Prljava podla kopilad. Svi su podmukli ko vragovi. Ali predvodnik – prokletstvo – on je nešto posebno. Izgleda kao mješanac njemačkog ovčara i dobermana. Ima možda i pedeset kilograma. Crn je. Brz. Lukav ko vrag. Nije važno s koje se strane pojavi tvoj otac, ili kako se tiho približi, taj ga crni uvijek prvi ugleda. I nestane. Tvoj stari ne stigne ispaliti ni pucanj. Kaže da je taj pas sam vrag.“ „Koliko je velik čopor?“ „Isprva ih je bilo možda desetak. Tvoj je stari ubio dva ili tri. Sad ih je ostalo pet-šest.“ „Tko je ubio druge?“ „Mislim onaj crni. Našli smo ih s iščupanim grkljanima. Svi su bili mužjaci.

Možda je to bila borba za nadmoć.“ „Isuse.“ „Aha.“ „Zašto niste prijavili da se pucalo na stoku?“ „Zato što je šerif beskoristan. Bio je beskoristan prije pet godina i nije našao nikakva razloga da se promijeni, koliko ja mogu reći. Kad smo ga prvi put pozvali, jedanput je obišao oko ubijenog goveda i onda predložio da bi za sve možda bilo najbolje kad bi tvoj otac prodao farmu. To je bilo dovoljno za mene i tvojeg oca.“ „Je li itko još ostao u bolnici?“ „Ne dopuštaju nam da je vidimo pa nema smisla tamo čekati. Vratili smo se kući prije nekoliko sati.“ Ustao sam i otišao u kut trijema. Sunce se dizalo iznad vrhova drveća.

78

Razmišljao sam koliko da kažem Dolf u i odlučio sam da bi morao sve znati. „To je učinio Zebulon Faith“, rekoh. „On ili Danny. Njih su dvojica to učinili.“ Dolf je dugo šutio. Čuo sam kako mu je stolica zaškripala i osjetio sam korake po starom podu. Zastao je do mene i položio ruke na ogradu, zagledavši se u mjesto gdje se niska izmaglica dizala s rijeke. „Nije Zebulon Faith“, reče on.

Okrenuo sam se, ne znajući što da mislim; skidao je mrvicu duhana s jezika dok sam čekao da mi objasni. Dugo mu je trebalo. „Mislim da je dovoljno podao da učini takvo što, ali prije tri godine imao je rak prostate.“ Pogledao me. „Starome se više ne može dignuti. Impotentan je. U olovci mu nije ostalo grafita.“ „Kako to možeš znati?“ upitah.

Dolf uzdahne, ne skidajući pogled s rijeke. „Imali smo istog liječnika, dobili dijagnozu nekako u isto vrijeme i kroz sve smo prošli zajedno. Ne kažem da smo bili prijatelji niti bilo što slično, ali razgovarali smo jedanput ili dvaput.“ Slegnuo je ramenima. „Jedna od onih stvari.“ „Jesi li siguran?“ „Prilično.“ Razmišljao sam o tome kako se Dolf liječio od raka dok sam ja pokušavao naći smisao svega u nekom dalekom gradu, u kojem uopće nisam trebao biti. „Žao mi je, Dolf.“ Ispljunuo je drugi komadić duhana i slegnuo ramenima na moju sućut. „Zašto misliš da je to bio jedan od njih dvojice?“ upita.

Ispričao sam mu sve što sam znao: o Dannyjevu prstenu, požaru, tučnjavi sa Zebulonom Faithom. „Možda je dobro ispalo što ga nisi ubio“, reče Dolf. „Htio sam.“ „Ne zamjeram ti.“ „Možda je to učinio Danny.“ Dolf je razmišljao o tome i progovorio oklijevajući. „Većina ljudi ima u sebi tu jednu tamnu crtu. Danny je na mnogo načina dobar mali, ali njegova je crta bliže površini nego kod većine drugih.“ „Što hoćeš reći?“ Proučavao me. „Proveo sam mnogo godina gledajući te kako zamahuješ na 79

sjene, Adame. Napadaš ih. Nedodirljiv na mnogo načina. Ubijalo me kad sam te gledao takvog, ali mogao sam razumjeti. Vidio si stvari koje nijedan dječak ne bi trebao.“ Zašutio je i pogledao u stranu. „Kad si dolazio kući krvav ili kad bismo te tata i ja jamčevinom vadili iz zatvora, uvijek je u tebi bilo neke tuge, mirnoće.

Prokletstvo, sinko, izgledao si potpuno izgubljen. Teško mi je to reći, ali tako je bilo.

No Danny je bio drukčiji. Izgledao je kao da jedva suzdržava radost. Taj je dečko upadao u tučnjave jer je uživao u njima. To je prokleto velika razlika.“ Nisam želio raspravljati. Na mnogo načina Dannyjeva tamna crta predstavljala je temelj našeg prijateljstva. Upoznao sam ga šest mjeseci nakon što se majka ubila.

Već sam se tukao i bježao iz škole. Većina mojih prijatelja udaljila se od mene. Nisu znali kako postupati sa mnom, nisu imali pojma što da kažu dečku čija si je majka prosvirala mozak. I to je boljelo, ali nisam plakao zbog toga. Još sam se više povukao u sebe i dignuo ruke od svih. Danny je ušao u moj život poput brata. Nije imao novca, samo loše ocjene i grubog, nasilnog oca. Majku ili pošten obrok nije vidio više od dvije godine.

Za Dannyja posljedice nisu značile ništa. On jednostavno nije mario za njih ni koliko je crno pod noktom. Želio sam se osjećati kao on.

Odmah smo se sprijateljili. Ako bih upao u neku tučnjavu, on bi me podržao. I ja sam činio isto. Sa starijim klincima. S našim vršnjacima. Nije bilo važno. Jedanput smo, u osmom razredu, ukrali ravnateljev auto i parkirali ga svima na očigled pred salonom za masažu, pokraj autoceste. Danny je platio zbog toga: udaljili su ga iz škole na dva tjedna, dobio je maloljetnički policijski dosje. Moje ime nije nijedanput spomenuo.

Ali sada je bio odrastao čovjek, a njegov je otac bio u položaju da zaradi brdo love. Morao sam se zapitati koliko se duboko proteže ta crna crta.

Iznos od sedam znamenki, rekla je Robin. Što je dovoljno duboko, zaključio sam. „Misliš li da je to mogao učiniti?“ upitah. „Napasti Grace?“ Dolf je razmišljao o pitanju. „Možda, ali sumnjam u to. Počinio je neke pogreške u životu, ali još tvrdim da je dobar mali. Traži li ga policija?“ „Da.“ Kimnuo je glavom. „Pretpostavljam da ćemo onda saznati.“ „S Grace je bila neka žena prije nego što je napadnuta.“ „Koja žena?“ upita Dolf.

80

„U plavom kanuu, jednom od onih starinskih drvenih, kakve danas više ne viđamo. Ima sijedu kosu, ali nekako izgleda premlada za sjedine. Razgovarale su.“ „Jesu li?“ Obrve su mu se skupile. „Poznaješ je?“ „Da.“ „Tko je ona?“ „Jesi li rekao policiji za nju?“ „Jesam.“ Pljunuo je preko ograde trijema. „Sarah Yates. Ali to nisi čuo od mene.“ „Tko je ona?“ „Dugo nisam razgovarao sa Sarah. Živi na drugoj strani rijeke.“ „Možeš biti malo konkretniji“, rekoh. „To je zapravo sve što ti mogu reći, Adame. Dođi ovamo. Pokazat ću ti nešto.“ Prestao sam ga ispitivati i sišao sam za njim s trijema u dvorište. Odveo me u štagalj i položio ruku na stari MG koji je u sredini prostora stajao položen na četiri cementna bloka. „Znaš, prije ovoga auta Grace nikada ništa nije tražila od mene.

Izlizala bi hlače na turu a tek se onda žalila na propuh.“ Protrljao je branik auta. „Ovo je najjeftiniji kabriolet koji je uspjela pronaći. Svojeglav je i nepouzdan, ali ona ga ne bi prodala ni za cijeli svijet.“ Opet me proučavao. „Opisuju li te riječi još nešto u ovom štaglju? Svojeglav. Nepouzdan.“ Znao sam na što je mislio. „Ona te voli, Adame; iako si otišao i iako ju je tvoj odlazak gotovo ubio. Ne bi te mijenjala ni za koga drugog.“ „Zašto mi to govoriš?“ „Zato što će te sada trebati više nego ikada prije.“ Položio mi je luku na rame i stisnuo me. „Nemoj opet otići. To je ono što ti govorim.“ Zakoračio sam unatrag tako da mu je ruka spala s mojega ramena; a skvrčeni su mu se prsti na trenutak trznuli. „To nikada nije ovisilo o meni, Dolfe.“ „Tvoj je tata dobar čovjek koji je napravio neke pogreške. Takav je. Baš kao i ti.

Baš kao i ja.“ „A sinoć?“ upitah. „Kad mi je prijetio da će me ubiti?“ „Kao što rekoh. Nasilan i više nego slijep. Obojica ste takvi. Potpuno isti.“ „Nije isto“, rekoh.

81

Uspravio se i složio usta u najusiljeniji osmijeh koji sam ikada vidio. „Ah, zaboravi. Dovoljno poznaješ samoga sebe. Hajdemo pojesti nešto za doručak.“ Okrenuo se i pošao. „Ovo je već drugi put da mi držiš lekciju o ocu u proteklih dvanaest sati. On te ne treba da vodiš njegove bitke.“ „Ovo nije trebala biti nikakva bitka“, reče on i nastavi hodati.

Pogledao sam u nebo pa u štagalj, ali na kraju nisam imao kamo poći. Vratili smo se u kuću, sjeo sam u kuhinju i gledao ga dok nam je točio kavu i iz hladnjaka vadio slaninu i jaja. U zdjeli je razbio šest jaja, dodao malo mlijeka i sve to istukao vilicom. Maknuo je zdjelu u stranu i otvorio paket slanine.

Trebalo je nekoliko minuta da se obojica smirimo. „Dolfe“, rekoh naposljetku. „Mogu li te nešto pitati?“ „Pucaj.“ Glas mu je bio miran kako već može biti. „Prema onome što si čuo, koliko jelen može najduže živjeti?“ „Bjelorepi?“ „Da.“ Spustio je pola kriški slanina u tavu. „Deset godina u divljini, duže u zatočeništvu.“ „Jesi li ikada čuo da je koji živio dvadeset godina?“ Stavio je tavu na peć i slanina je počela pucketati i cvrčati. „Nije uobičajeno za normalnog jelena.“ Svjetlo se provuklo kroz prozor i na skoro crnom drvetu oslikalo blijedi kvadrat. Kada sam podignuo pogled, Dolf me proučavao s neskrivenom znatiželjom. „Sjećaš se kad me je otac posljednji put odveo u lov?“ upitah. „Sjećaš se onog bijelog mužjaka kojega sam promašio?“ „To je jedna od omiljelih priča tvojega starog. Kaže da ste vas dvojica sklopili sporazum u šumi. Nešto neizgovoreno, kako je on to nazvao. Predanost životu u sjenci smrti ili nešto slično. Uvijek sam mislio da to zvuči prokleto pjesnički.“ Sjetio sam se fotografije koju je otac čuvao u svojoj radnoj sobi, snimljene onoga dana kada smo ugledali bijelog jelena. Snimljena je na kolnom prilazu poslije dugog, šutnjom ispunjenog povratka iz dubine šume. Otac je mislio da je to nov početak. Ja sam se samo trudio da ne zaplačem. „Imao je krivo, znaš. Nije bilo nikakve predanosti.“ „Što hoćeš time reći?“ upita Dolf.

82

„Želio sam ubiti tog jelena.“ „Ne razumijem.“ Podignuo sam pogled prema Dolfu i osjetio iste preplavljujuće emocije kao i onda u šumi. Utjehu. Bol. „Otac je rekao da je jelen znak. Time je htio reći da je jelen znak od nje.“ „Adame...“ „Zato sam ga želio raniti.“ Stisnuo sam ruke i osjetio bol dok su se kosti pritiskale. „Zato sam ga želi ubiti. Bio sam ljutit. Bio sam bijesan.“ „Ali zašto?“ „Zato što sam znao da je gotovo.“ „Što to?“ Nisam mogao izdržati njegov pogled. „Sve dobro.“ Dolf nije progovorio, ali razumio sam. Što je uopće mogao reći? Ostavila me, a ja čak nisam znao zašto. „Jutros sam vidio jelena“, rekoh. „Bijelog.“ Dolf je sjeo s druge strane stola. „I misliš da je to možda onaj isti?“ Slegnuo sam ramenima. „Ne znam, možda. Često sam sanjao onog prvog.“ „Želiš li da bude isti?“ Nisam mu izravno odgovorio. „Prije nekoliko godina čitao sam puno o bijelim jelenima, o mitologiji bijelog jelena. Ima toga dosta, unatrag tisuću godina. Vrlo su rijetki.“ „Kakva je to mitologija?“ „Kršćani spominju bijelog jelena koji je između rogova nosio viziju Krista.

Vjeruju da je to znak predstojećeg spasenja.“ „Zvuči lijepo.“ „Postoje legende koje idu i mnogo dublje u prošlost. Stari su Kelti vjerovali u nešto potpuno drukčije. Njihove legende govore o bijelom jelenu koji putnike odvede duboko u šumu, na tajne puteve. Kažu da bijeli jelen može čovjeka dovesti do novoga shvaćanja.“ „Ni to nije loše.“ Podignuo sam pogled. „Kažu da je on glasnik mrtvih.“

83

11 JELI SMO ŠUTKE. DOLF JE OTIŠAO, A JA SAM SE ISTUŠIRAO. U zrcalu sam izgledao izmučeno, oči su mi bile nekako starije od ostatka tijela. Navukao sam traperice i lanenu košulju, a onda izašao van na stražnji izlaz, gdje sam zatekao Robin kako sjedi na stolu za piknik i drži dio rasplinjača. Ustala je kad me je ugledala. Zastao sam na trijemu. „Nitko se nije javio kad sam kucala“, reče ona. „Čula sam da teče voda i odlučila sam čekati.“ „Što radiš ovdje?“ upitah. „Došla sam se ispričati.“ „Ako je riječ o onome ranije...“ „Nije“, reče ona. „O čemu onda?“ Sjena joj je prešla preko lica. „Bila je to Granthamova ideja.“ Spustila je pogled i uvukla ramena. „Ali to nije isprika. Nisam smjela dopustiti da ode tako daleko.“ „O čemu govoriš?“ „Da se to dogodilo u gradu ili na nekom mjestu prepunom ljudi, on vjerojatno ne bi imao potrebu... „ „Robin.“ Ispravila se, kao da će primiti kaznu. „Nije silovana.“ Ostao sam bez riječi. „Netko ju je napao, ali ne i silovao. Grantham je želio da se o tome šuti sve dok ne vidi kako svi reagirate.“ Nije silovana.

Glas mi je bio hrapav. „Tko to svi?“ „Ti. Jamie. Tvoj otac. Svaki muškarac koji je to mogao učiniti. Promatrao vas je.“ 84

„Zašto?“ „Zato što seksualni napad ne završava uvijek silovanjem, zato što nije uvijek tako slučajan kako ljudi misle i zbog mjesta na kojemu se sve dogodilo. Vrlo je mala vjerojatnost za slučajan susret na takvom mjestu.“ „I zato što misli da sam sposoban za to.“ „Većina ljudi ne zna dobro lagati. Da si znao da nije bila silovana, to bi se možda pokazalo. Grantham je želio vidjeti.“ „A ti si pristala na to.“ Izgledala je jadno. „To nije neuobičajena taktika, uskraćivanje informacija.

Nisam imala izbora.“ „Gluposti.“ „To progovaraju tvoje emocije.“ „Zašto si mi to odlučila reći?“ Osvrnula se oko sebe kao da traži pomoć. Dlanove je okrenula nastojeći uhvatiti svjetlo sunca koje je još bilo nisko nad horizontom. „Zato što na danjem svjetlu stvari izgledaju drukčije. Zato što sam pogriješila.“ „Zebulon Faith je impotentan“, rekoh. „Možda zato nije silovana.“ „Ne želim razgovarati o slučaju“, reče ona. „Hoću razgovarati o nama. Moraš razumjeti zašto sam učinila to što jesam.“ „Savršeno razumijem.“ „Ne bih rekla.“ Odmaknuo sam se od nje, a ruka mi je napipala rub otvorenih vrata. Znala je da ću ih zatvoriti, ostavljajući je na drugoj strani. Možda je zato rekla ono što je izgovorila. „Ima nešto što bi vjerojatno trebao čuti“, rekla je. „Što?“ Pogledala me. „Grace nije nikada bila spolno aktivna.“ „Ali rekla mi je.“ „To je potvrdio liječnik, Adame. Usprkos onome što ti je rekla, prilično je jasno da nije imala mnogo udvarača.“ „Zašto bi mi to rekla?“ „Mislim da se radi o onome što si i sam rekao, Adame.“ „Što?“ „Mislim da te je htjela povrijediti.“ 85

Cesta do očeve kuće bila je zapečena i tvrda, a crvena se prašina taložila na mojim cipelama dok sam pješačio. Cesta je skretala na sjever, a onda prema istoku prije nego što se uspela uz brežuljak koji se s druge strane spuštao prema rijeci. Gledao sam dolje kuću i automobile parkirane pred njom. Bilo ih je nekoliko, a jedan sam prepoznao. Ne sam auto, već registarsku tablicu J–19C, sa slovom J koje se davalo samo sucima.

Spustio sam se niz cestu i zastao pokraj auta. Na sjedalu je bio prazan omot čokoladice Twinkie.

Poznavao sam tog gada.

Gilbert T. Rathburn.

Sudac G. Gilley Štakor.

Odmaknuo sam se od auta kad su se naglo otvorila ulazna vrata. Sudac je natraške izašao kao da ga progoni neki pas. U jednoj je ruci čvrsto držao snop papira, a drugom je držao pojas. Bio je visok i debeo čovjek, s dobrim, čvrstim tupeom i naočalama koje su, male i zlatne, blistale na njegovu crvenu, okruglu licu.

Odijelo mu je bilo dovoljno skupo da kamuflira velik dio njegova tijela, ali kravata mu je ipak djelovala preuska. Moj ga je otac slijedio na izlasku. „Mislim da bi trebao još jedanput razmisliti, Jacobe“, reče sudac. „To itekako ima smisla. Kad bi mi samo dopustio da ti dalje objasnim...“ „Govorim li nerazumljivo? Je li mi dikcija tako loša?“ Sudac se malo skupio, a moj otac, koji je to osjetio, skrene pogled s njega i ugleda me kako stojim na kolnom prilazu kući. Iznenađenje mu je zaiskrilo na licu, a glas mu se stišao kad je uperio prst prema meni. „Volio bih te vidjeti u svojoj radnoj sobi“, reče on, a onda se opet okrenuo prema sucu. „A nemoj ni Dolfu govoriti o tome. Ono što ja kažem vrijedi i za njega.“ Ne čekajući odgovor, okrenuo se i ušao u kuću.

Za njim su se zalupila vrata s mrežicom, a sudac je zatresao glavom prije nego što se okrenuo meni, koji sam stajao u sjeni američkog oraha. Odmjerio me od glave do pete, proučavao me preko ruba svojih naočala, a vrat mu se sve više nadimao preko ovratnika. Poznavali smo se godinama. Kao mladić jedanput ili dvaput bio sam pred njim u sudnici, a on je još sjedio u nižem sudu. Optužbe nikada nisu bile jako ozbiljne, uglavnom se radilo o pijanstvu i tučnjavi. Nismo nikada imali veći problem, do prije pet godina, kada je potpisao nalog za uhićenje zbog ubojstva Graya Wilsona. Nije mogao sakriti prezir u pogledu. „To je nesretna odluka“, reče on. „Ponovo pokazati lice u okrugu Rowan.“ 86

„Zar više ništa ne vrijedi 'nedužan dok se ne dokaže suprotno', ti debeli gade?“ Prišao je bliže, nadvisujući se nada mnom za dobrih desetak centimetara. Na licu je imao kaplje znoja, a i na kosi postrance uz glavu. „Mladić je ubijen na ovoj farmi, a vlastita te je majka vidjela kako odlaziš s mjesta zločina.“ „Maćeha“, rekoh i uzvratih mu čvrstim pogledom. „Vidjeli su te zamrljanog njegovom krvlju.“ „To je rekla samo jedna osoba“, rekoh. „Pouzdani svjedok.“ „Isuse“, rekoh s gađenjem.

Nasmiješio se. „Što radiš ovdje, Rathburn?“ „Nitko nije zaboravio, znaš. Čak i bez osude, ljudi pamte.“ Pokušao sam ga ignorirati. „Mi se brinemo o svojima“, reče on dok sam otvarao vrata s mrežicom i osvrnuo se. Uperio je prst u mene, a sat mu je sjajio na zapešću, koje kao da je bilo od tijesta. „U tome je bit življenja u ovom okrugu.“ „Hoćeš reći da se brineš o vlastitoj kampanji i onima koji je financiraju. Je li tako?“ Tamno crvenilo oblilo mu je debeli vrat. Rathburn je bio elitistički rasist. Ako ste bili bogati i bijeli, on je bio sudac kakvog ste trebali. Cesto je dolazio mojem ocu tražeći novac za kampanju i uvijek je odlazio praznih ruku. Nisam nimalo sumnjao u to da je njegova prisutnost ovdje imala neke veze s novcem koji je bio u pitanju kad se radilo o zemlji uz rijeku. Sigurno je negdje i on tu umiješao svoje prste.

Gledao sam ga kako traži riječi i kako se ugurao u auto kad mu ništa nije palo na pamet. Okrenuo je auto na očevu travnjaku, a onda krenuo uzbrdo dižući iza sebe prašinu. Pričekao sam dok nije nestao iz vida, zatim sam zatvorio vrata i ušao u kuću.

Zaustavio sam se u dnevnoj sobi i čuo kako na katu škripe daske poda. To je Janice, pomislio sam i krenuo prema očevoj radnoj sobi prepunoj knjiga. Vrata su bila otvorena pa sam iz stare navike pokucao na dovratak. Zakoračio sam unutra.

Stajao je uz radni stol, okrenut leđima prema meni, a svu je težinu oslonio na ruke.

Spustio je glavu na prsa tako da sam mu vidio cijeli vrat i bore potamnjele od sunca.

Taj mi je prizor uzburkao sjećanja na vrijeme kad sam se kao dijete igrao ispod tog stola, sjećanja na smijeh i ljubav, kad se činilo da je cijela kuća preplavljena njima.

87

Osjetio sam dodir majčine ruke, kao da je još živa.

Pročistio sam grlo, vidio kako mu se prsti stišću oko tamnog drva. Kada se okrenuo, iznenadilo me crvenilo njegovih očiju, blijedo lice. Jedan dugi trenutak stajali smo tako i činilo se kao da je to nešto nama nepoznato, neka nagost.

U tom trenu crte lica bile su mu fluidne, ali onda su se učvrstile kao da je donio neku odluku. Odgurnuo se od stola i prešao preko trošnog saga. Stavio je ruke na moja ramena i privukao me u snažan zagrljaj. Bio je žilav i jak, mirisao je na farmu i na mnoga sjećanja. U glavi mi se zavrtjelo i trudio sam se zadržati bijes koji me je dotad nosio.

Nisam mu uzvratio zagrljaj i zakoračio je unatrag s rukama još na mojim ramenima. U očima sam mu vidio onaj isti bolni gubitak.

Pustio me kad je na vratima začuo šuštanje i iznenađen glas. „Oh. Oprostite.“ Miriam je stajala na vratima. Nije nijednog mogla pogledati u oči i znao sam da se osjeća nelagodno. „Što je, Miriam?“ „Nisam znala da je Adam ovdje“, reče ona. „Može li to pričekati?“ upita otac. „Mama te treba“, reče ona.

Otac je ispuhnuo dah u očitoj frustraciji. „Gdje je?“ „U spavaćoj sobi.“ Pogledao me. „Nemoj otići“, reče.

Kad je izašao, Miriam je i dalje ostala kod vrata. U ono je vrijeme dolazila na suđenje, tiho je sjedila u prvom redu svaki dan, ali poslije sam je vidio samo jedanput, u najkraćem oproštaju i zbogom dok sam bacao što sam stigao u prtljažnik automobila. Sjećam se njezinih zadnjih riječi. Kamo ćeš poći? pitala je. A ja sam odgovorio jedino što sam mogao. Stvarno ne znam. „Zdravo, Miriam.“ Podignula je ruku. „Nisam sigurna što bih ti rekla.“ „Onda nemoj ništa reći.“ Spustila je glavu tako da sam joj vidio tjeme. „Bilo je teško“, reče ona. „U redu je.“ „Stvarno?“ Nešto nepoznato prošlo je kroz nju. Za vrijeme suđenja nije me mogla 88

pogledati i pobjegla je iz sudnice kad je tužitelj na stalak postavio uvećane fotografije s obdukcije, tako da ih porota može vidjeti. Rana je bila vrlo jasna, fotografije su snimljene pod jarkim svjetlom s fotoaparatom visoke rezolucije. Visoka gotovo metar, prva je fotografija prikazivala kosu slijepljenu krvlju i zemljom, krhotine kostiju i mozga koji je sličio vosku. Namjestio ju je tako da porota što bolje vidi, ali Miriam je sjedila u prvom redu, udaljena tek nekoliko koraka. Prekrila je usta i otrčala središnjim prolazom. Zamišljao sam je kako povraća na travi uz pločnik. Želio sam biti tamo. Čak je i moj otac morao okrenuti glavu. Ipak, za nju je to sigurno bilo nepodnošljivo. Poznavali su se godinama. „U redu je“, ponovio sam.

Kimnula je, ali je izgledala kao da će zaplakati. „Koliko ćeš dugo ostati?“ „Ne znam.“ Kliznula je dublje u svoju široku odjeću i naslonila se na dovratak. Još me nije pogledala u oči. „Ovo je čudno“, rekla je. „Ne bi trebalo biti.“ Već je odmahivala glavom. „Jednostavno jest.“ „Miriam...“ „Moram ići.“ I onda je otišla, a koraci su joj bili tek šapat na golim daskama poda u dugačkom predvorju. U tišini čuo sam glasove na katu, svađu i povišeni glas moje maćehe. Kad se otac vratio, lice mu je bilo čvrsta izraza. „Što je Janice htjela?“ upitah, znajući odgovor unaprijed. „Htjela je znati hoćeš li nam se večeras pridružiti na večeri.“ „Nemoj mi lagati.“ Pogledao me. „Čuo si?“ „Ne želi me u kući.“ „Ovo je teško za tvoju maćehu.“ Trudio sam se ostati pristojan. „Ne bih joj želio smetati.“ „Gluposti“, reče on. „Izađimo odavde.“ Krenuo je prema stražnjoj strani radne sobe i vratima koja su vodila van. Ruka mu se zaustavila na jednoj od pušaka naslonjenih u kutu, a kad je otvorio vrata jutarnje je sunce ispunilo sobu. Pošao sam za njim. Kamionet mu je bio parkiran šest metara dalje. Pušku je stavio na prečku namijenjenu za to. „To je za one proklete pse“, reče on. „Ulazi.“ Kamionet je bio star i mirisao je na prašinu i slamu. Vozio je polako u smjeru 89

uzvodnog toka rijeke. Prešli smo preko polja kukuruza i soje, novih nasada reda borova, a zatim u pravu šumu i tek smo onda progovorili. „Jesi li imao priliku razgovarati s Miriam?“ „Nije baš htjela razgovarati.“ Otac odmahne rukom, a ja sam mu na licu ugledao brzi grč nezadovoljstva. „Nervozna je.“ „Nešto je više od toga“, rekoh. Osjetio sam njegov pogled na sebi dok sam gledao ravno naprijed. Okrenuo se prema meni, a kad je progovorio, bilo je o mrtvom mladiću. „On joj je bio prijatelj, Adame.“ Izgubio sam živce. Nisam si mogao pomoći. „Zar misliš da to ne znam? Misliš li da sam to zaboravio?“ „Sredit će se sve“, reče on slabašnim glasom. „Što je s tobom?“ upitah. „Tapšanje po leđima ne može odmah sve popraviti.“ Otvorio je usta i onda ih zatvorio. Kamionet je došao na vrh brežuljka, odakle se pružao pogled na kuću. Zaustavio je vozilo i ugasio motor. Bilo je tiho. „Učinio sam ono što sam osjećao da moram, sine. Nitko ne bi mogao dalje živjeti da si ostao u kući. Janice je bila izvan sebe. Jamie i Miriam bili su pogođeni. I ja, također. Bilo je jednostavno previše pitanja.“ „Ne mogu ti dati odgovore kojih nemam. Netko ga je ubio. Rekao sam ti da to nisam bio ja. To je trebalo biti dovoljno.“ „Nije bilo. Oslobađajuća presuda nije izbrisala ono što je Janice vidjela.“ Okrenuo sam se na sjedalu i zagledao se u njega. „Zar ćemo sad sve to početi iznova?“ „Ne, sine. Nećemo.“ Pogledao sam u pod, u slamu, blato i zgnječeno suho lišće. „Nedostaje mi tvoja majka“, reče on konačno. „I meni.“ Dugo smo sjedili u tišini dok je sunce polako prodiralo u kabinu. „Razumijem, znaš.“ „Što?“ Zašutio je. „Koliko si izgubio kad je umrla.“ „Nemoj“, rekoh.

Nova tišina, ispunjena snažnim sjećanjima na nju i kako smo sve troje bili sretni.

90

„Jedan dio tebe sigurno je mislio da sam sposoban ubiti“, rekoh.

Objema je rukama protrljao lice i posebno oči žuljevitim dlanovima. Ispod noktiju imao je prljavštinu, zemlju, ali kad je progovorio u njemu je bila samo istina. „Više nisi bio isti nakon njezine smrti. Prije toga bio si tako drag dječak. Bože, bio si savršen, čista radost. Kad je umrla, promijenio si se, postao namrgođen i nepovjerljiv. Kivan. Udaljen. Mislio sam da ćeš s vremenom preći preko toga. Ali počeo si se tući u školi. Prepirati s učiteljima. Sve si vrijeme bio ljut. Bilo je to kao neki prokleti rak. Kao da je izjedalo svu onu dobrotu i dragost u tebi.“ Opet je dlanovima prešao preko lica; gruba koža strugala je preko bora. „Mislio sam da ćeš se srediti. Pretpostavljam da je uvijek postojala i šansa da pukneš. Samo nisam mislio da će se to dogoditi. Nego da ćeš se zaletjeti autom u drvo, da ćeš se možda ozbiljno ozlijediti. Kad je onaj dečko ubijen, nikad mi nije palo na pamet da bi ti mogao biti odgovoran za to. Ali Janice se zaklinjala da te je vidjela.“ Uzdahnuo je. „Pomislio sam da su ti naposljetku sve kočnice popustile.“ „Zbog majke?“ upitah, a on nije vidio led u meni. Kimnuo je glavom, a meni je u grudima nešto nasilno zalupalo. Lažno su me optužili, sudili mi za ubojstvo i protjerali. On je za sve to krivio smrt moje majke. „Ako sam bio toliko skrenuo, zašto mi nisi našao neku pomoć?“ „Misliš kakvog psihijatra?“ „Da. Bilo što.“ „Sve što čovjeku treba je da čvrsto stoji na zemlji. Mislili smo da ćemo te dovesti do toga. Dolf i ja.“ „I to vas je zadovoljilo, zar ne?“ „Nemoj me ti prosuđivati, dječače.“ „Kao što je zadovoljilo mamu?“ Mišići na čeljustima iskočili su mu prije nego što je progovorio. „Sad bi trebao začepiti svoja prokleta usta. Govoriš o nečemu o čemu nemaš pojma.“ „Jebeš to“, rekoh i otvorih vrata kamioneta. Pošao sam niz cestu i čuo kako su se zalupila i vrata s njegove strane. „Ne odlazi samo tako od mene“, reče on.

Osjetio sam njegovu ruku na ramenu i, bez svjesne misli, okrenuo sam se i udario ga u lice. Srušio se na zemlju, a ja sam stao iznad njega. Ugledao sam bljesak boje, majčinu posljednju sekundu na ovoj Zemlji i izgovorio misao koja me je mučila posljednjih pet godina. „To si trebao biti ti“, rekoh.

91

Krv mu je pošla na nos, niz desnu stranu usta. Izgledao je malen na zemlji, a ja sam vidio dan kad je ono učinila: način na koji joj je pištolj ispao iz beživotne ruke, kako mi je kava opekla prste kad mi je ispala šalica. Ali bio je jedan trenutak, bljesak na njezinu licu kad su se vrata širom otvorila. Mislio sam, iznenađenje. Žaljenje.

Smatrao sam da sve zamišljam.

Ali ne i sada. „Vratili smo se kući“, rekoh. „Vratili smo se iz šume i ti si otišao pogledati kako joj je. Tebe je zamolila da joj doneseš kavu.“ „O čemu to govoriš?“ Razmazao je krv po licu, ali nije se potrudio ustati. Nije to želio čuti, ali znao je. „Pištolj je već prislonila uz glavu kad sam otvorio vrata. Htjela je da ti vidiš kako umire.“ Očevo je lice problijedilo. „A ne ja“, rekoh.

Okrenuo sam se da pođem.

I znao sam da će mi on to dopustiti.

92

12 SIŠAO SAM S CESTE I STAZOM I PUTELJCIMA VRATIO SE DO DOLFOVE KUĆE. Još sam pamtio.

U kući nije bilo nikoga i nitko nije vidio kako sam se zgrčio u kutu i kako sam se zamalo slomio. Nitko nije vidio kako sam se pokušao sabrati i nitko nije vidio kako sam pobacao svoje stvari u auto; ali Dolf se dovezao i stao upravo dok sam odlazio.

Zaustavio sam se iz poštovanja prema njegovoj podignutoj ruci i zbog izrazitog razočaranja na njegovu licu kad je shvatio moje namjere, pogledavši me kroz otvoren prozor.

Izašao je iz kamioneta i položio ruke na krov mojega auta. Nagnuo se prema meni unutra i vidio sam da je na stražnjem sjedalu primijetio torbu. Pogled mu se zadržao na mojem licu prije nego što je progovorio. „To nije način, Adame. Što god ti je rekao, odgovor se ne sastoji u tome da sada pobjegneš.“ Ali bio je u krivu; ništa se nije promijenilo. Nepovjerenje je bilo posvuda i moj izbor još se svodio na tugu i bijes. U usporedbi s tim, otupjelost mi se činila prilično dobra. „Bilo je sjajno opet te vidjeti, Dolfe. Ali ovo neće ići. Reci Grace da je volim.“ Pokrenuo sam auto i gledao ga kako stoji na cesti i promatra me dok odlazim.

Podignuo je ruku i nešto rekao, ali nisam čuo. Nije bilo ni važno. Robin se okrenula protiv mene. Moj je otac bio izgubljen.

Bilo je gotovo.

Završeno.

Slijedio sam uske ceste natrag do rijeke, do mosta koji se nadvisivao nad granicom okruga Rowan. Parkirao sam na istom mjestu kao i prije i prošetao do obale. Vrčevi su još bili tamo, a ja sam pomislio na izgubljenog dječaka za kojim je moj otac čeznuo, na vrijeme kad je najkompliciranija stvar bila briga da se futrola za nož naulji ili da se som skine s udice. Pitao sam se je li išta od tog dječaka ostalo u meni ili ga je rak zaista cijelog izjeo. Mogao sam se sjetiti kakav je to bio osjećaj.

Posebno sam se sjećao jednog dana. Bilo mi je sedam godina i proći će više od godine 93

dana prije nego što čudna, tamna zima ispije svu toplinu iz moje majke.

Bili smo na rijeci.

Plivali smo.

Vjeruješ li mi? pitala me.

Da. Dođi, rekla je.

Držali smo se za rub mola. Sunce je bilo visoko, a njezin osmijeh pun nestašluka. Imala je plave oči sa žutim točkicama, zbog čega se činilo kao da joj oči gore. Idemo, rekla je i kliznula pod vodu. Gledao sam kako je dvaput zamahnula nogama, a onda je nestala ispod mola.

Bio sam zbunjen, no onda se pojavila njezina ruka. Stisnuo sam je i zadržavši dah dopustio da me povuče pod mol. Svijet se promijenio u tamu, a onda sam isplivao pokraj nje na šupljem mjestu ispod dasaka. Bilo je tiho, zeleno onako kako samo u šumi može biti. Svjetlo je koso padalo između dasaka. Oči su joj plesale i kad ih je svjetlo dotaknulo, plamičci su zatitrali. To je mjesto bilo skriveno i tiho. Bio sam na molu stotinu puta, ali nikada nisam bio ispod. Bilo je poput neke tajne. Bilo je kao...

Oči su joj se nasmiješile i prekrila mi je rukom lice.

Svijet je tako čaroban, rekla je.

I to je bilo to.

Poput čarolije.

Još sam o tome razmišljao kad se Dolfov kamionet zaustavio na cesti iznad mene. Silazio je niz obalu poput kakvog starca. „Kako si znao da ću biti ovdje?“ upitah. „Riskirao sam.“ Podignuo je s tla šaku kamenja i počeo bacati „žabice“ na površinu vode. „Ako sada prijeđem preko mosta, više nema povratka.“ „Aha.“ „Zato sam se zaustavio.“ Bacio je još jedan kamen. Potonuo je na drugom poskoku. „Ne ide ti baš dobro“, rekoh. „Artritis. Gad od bolesti.“ Bacio je drugi; odmah je potonuo. „Hoćeš li mi reći koji je pravi razlog zašto si tu?“ upita me i baci drugu žabicu. „Učinit ću sve da ti pomognem, Adame. Sve što mogu, da pomognem.“ 94

Uzeo sam s tla četiri kamena. Prvi je poskočio šest puta. „Imaš već dovoljno na svojim leđima, Dolfe.“ „Možda imam, možda nemam. To zapravo nije važno. Ponuda i dalje vrijedi.“ Proučavao sam mu asimetrično lice. „Danny me nazvao“, rekoh. „Prije tri tjedna.“ „Stvarno?“ „Rekao je da mu treba moja pomoć oko nečega. Zamolio me da se vratim kući.“ Dolf se sagnuo da uzme još kamenja. „Što si mu odgovorio?“ „Pitao sam ga što hoće, ali nije htio reći ništa konkretno. Rekao je da je dokučio kako će si srediti život, ali da mu za to treba moja pomoć. Htio je da se vratim kući, da u četiri oka razgovaramo o tome.“ Dolf je čekao da završim. „Rekao sam mu da to ne mogu učiniti.“ „Što je odgovorio?“ „Postao je uporan i naljutio se. Rekao je da me treba i da bi on to učinio za mene da je situacija obrnuta.“ „Ali nije htio reći što želi?“ „Ne.“ „Misliš li da je možda htio da razgovaraš sa svojim ocem o prodaji? Da ga pokušaš nagovoriti?“ „Novac može riješiti mnoge probleme.“ Dolf je vagao to što sam rekao. „Dakle, zašto si došao kući?“ „Bilo je dana kad me je Danny mogao napustiti ako sam bio u nevolji, ali nikada to nije učinio. Nijedanput. Kad sam razmišljao o Dannyju i sebi, bilo je vrlo slično kao s tobom i tatom. Čvrsti prijatelji, znaš. Pouzdani. Osjećao sam se loše, kao da sam ga iznevjerio.“ „Prijateljstva znaju biti teška.“ „I mogu umrijeti.“ Zatresao sam glavom. „Ne znam kako sam mogao tako pogriješiti u vezi s njim. Stalno se vraćam na taj novac.“ Bacio sam drugi kamen, razmišljajući o Grace. „Sve je zbrkano.“ Zašutjeli smo i promatrali rijeku. „To nije jedini razlog zbog kojega sam se vratio kući.“ Dolf je primijetio promjenu u mojem tonu i živnuo je. „Koji je drugi razlog?“ Pogledao sam dolje prema njemu. „Ne možeš pogoditi?“ 95

Vidio sam da mu je sinulo. „Da se pomiriš s ocem.“ „Pokopao sam ovo mjesto, znaš. Jednostavno sam krenuo dalje najbolje što sam znao. Nalazio sam poslove, imao nekoliko prijatelja. Većinu vremena uopće nisam razmišljao o ovom kraju. Istrenirao sam se da to ne činim. Ipak, razgovor s Dannyjem natjerao me na razmišljanje. Kotači su se počeli okretati. Vratila su se sjećanja. Snovi. Trebalo mi je neko vrijeme da mi se razbistri u glavi, ali zaključio sam da je vjerojatno došao pravi trenutak.“ Gurnuo je palce za pojas i nije me mogao pogledati u lice. „I eto te ovdje, bacaš kamenčiće u rijeku i raspravljaš kojim ćeš putem krenuti. Onim putem.“ Pokazao je prema sjeveru. „Ili natrag kući.“ Slegnuo sam ramenima. „Što ti misliš?“ „Mislim da te predugo nije bilo ovdje.“ Nisam ništa rekao. „Tvoj tata misli isto, bez obzira je li ti to rekao ili ne.“ Bacio sam drugi kamen, ali vrlo loše. „Što je s Grace?“ upita Dolf. „Ne mogu je sada ostaviti.“ „Pretpostavljam da je onda sve jednostavno.“ „Valjda jest.“ Stavio sam četvrti kamen u džep i ostavio most iza sebe.

Slijedio sam Dolfa natrag na farmu, zatim se popeo u njegov kamionet kad je rekao da mi mora pokazati neke stvari. Odvezli smo se pokraj staje i tamo sam vidio Robin s Granthamom. Bili su u čistoj odjeći, ali ipak su izgledali umorno i iznenadila me njihova upornost. Razgovarali su s nekim radnicima i zapisivali bilješke u notese sa spiralnim uvezom. „To nije ono što sam ti htio pokazati“, reče Dolf.

Gledao sam Robin dok smo prolazili. Podignula je pogled i ugledala me. „Koliko su već dugo tamo?“ „Možda jedan sat. Žele sa svima razgovarati.“ Odvezli smo se izvan njihova vidokruga. „Nemaju prevoditelja“, rekoh. „ Robin govori španjolski.“ „'To mi je novo“, rekoh, a Dolf samo zagunđa.

Prešli smo središnji dio farme i skrenuli na jednu šljunčanu cestu koja je vodila prema dalekom sjeveroistočnom kutu imanja. Uspeli smo se uzbrdo i Dolf je 96

zaustavio kamionet. „Isuse.“ Gledao sam vinograd, bezbrojne redove bujne zelene loze koja je ispunjavala udoline ispod nas. „Koliko jutara?“ „Četiristo pod lozom“, reče Dolf. „A bio je to vraški posao.“ Kimnuo je glavom i pokazao rukom kroz vjetrobransko staklo. „Tu ima tek nešto više od sto jutara.“ „Prokletstvo, čemu to?“ Dolf se slatko nasmije. „To je novi urod koji će donijeti gotovinu, budućnost poljoprivrede Sjeverne Karoline, barem tako kažu. Ali nije jeftino. Taj je vinograd posađen prije tri godine, a nećemo imati nikakav profit od njega barem još dvije godine, možda čak i četiri. Čak ni tada nema nikakvog jamstva. Ali tržište soje ne miče se, govedina je pala, a teda borovi ne rastu ništa brže samo zato što bismo mi to htjeli. Naizmjenično sadimo i kukuruz i iznajmili smo zemlju za telekomunikacijski toranj, što se dobro isplatilo, ali tvoj se otac brine zbog budućnosti.“ Pokazao je na vinograd. „Ona je tu. Nadamo se.“ „Je li to tvoja zamisao?“ „Jamiejeva“, reče Dolf. „Trebale su mu dvije godine da uvjeri tvojega oca, a mnogo je toga vezano uz to.“ „Trebam li uopće pitati što?“ „Cijelo je bogatstvo bilo potrebno da se nabavi loza i žrtvovali smo prinos ljetine. Farma je izgubila velik dio prihoda u gotovini.“ Dolf slegne ramenima. „Vidjet ćemo.“ „Je li farma u opasnosti?“ Dolf me pozorno pogledao. „Koliko ti je stari isplatio za tvojih deset posto?“ „Tri milijuna“, rekoh. „To sam i mislio. Kaže da je sve u redu, ali neće ni zinuti o svojem novcu.

Vjerojatno je to bolna točka.“ „I sve ovo ovisi o Jamieju?“ „Tako je.“ „Prokletstvo“, rekoh. Rizik je bio golem. „Rekao bih, uspjeh ili propast.“ Zagledao sam se u tog postarijeg čovjeka. Farma mu je bila cijeli život. „Slažeš se s time?“ „Sljedeći ću mjesec napuniti šezdeset i tri.“ Pogledao me postrance i kimnuo glavom. „Ali tvoj me tata nikad prije nije iznevjerio i mislim da ni sada to ne 97

planira.“ „A Jamie?“ upitah. „Je li te on ikada iznevjerio?“ „Tu je što jest, Adame. Nadam se da ćemo vidjeti.“ Trenutak smo ostali šuteći. „Dolf, ima li otac namjeru prodati zemlju elektroenergetskoj tvrtki?“ Kad je progovorio, u glasu mu se čula oštrina. „Zabrinut si da će ti promaći brdo love?“ „Nije pošteno.“ „Imaš pravo, Adame. Nije. Ali vidio sam što je taj novac učinio ovdašnjim ljudima.“ Zagledao se kroz staklo, nekamo u daljinu. „Iskušenje“, reče on. „Dovodi ljude do ludila.“ „I misliš li da će on to učiniti?“ Nešto se pomaknulo u njegovu pogledu i skrenuo je pogled s mene u stranu, dolje prema redovima obećavajuće loze. „Je li ti otac ikada objasnio zašto se farma zove Crvena voda.“ „Uvijek sam pretpostavljao da je to zbog gline u rijeci.“ „Ne bih rekao.“ Dolf je upalio kamionet i okrenuo ga. „Kamo idemo?“ „Do izbočine.“ „Zašto?“ „Vidjet ćeš.“ Izbočina je bila najviša točka na farmi, golema granitna uzvisina koja bi mogla proći i kao manja planina. Veći je dio bio stablima prekrivena kosina, ali vrh je bio ogoljeo jer je sloj zemlje bio previše plitak da bi išta moglo rasti. S nje se pružao pogled na sjeverni dio rijeke i bila je najnepristupačniji dio cijelog imanja.

Dolf je opet progovorio kad smo stigli u podnožje izbočine, a glas mu se pojačavao dok se kamionet truckajući uspinjao po lošem putu koji je vodio na vrh. „Prije nekog vremena sve je ovo bila zemlja Sapona Indijanaca. U blizini su imali selo, možda čak i na samoj farmi, iako točna lokacija nikada nije utvrđena. Kao i većina Indijanaca, Saponi se nisu htjeli odreći svoje zemlje.“ Rukom je pokazao na put ispred nas. „Posljednja bitka dogodila se upravo ovdje.“ Izašli smo iz šume i došli na visoravan. Bila je prekrivena rijetkom travom. Na sjevernom rubu granit se izdizao iz zemlje i oblikovao neravan zid visok devet metara, a dugačak četiristo. Na njemu su bile mnoge pukotine i duboki usjeci. Dolf je 98

parkirao u njegovu podnožju i izašao iz kamioneta. Slijedio sam ga. „Prema najboljoj procjeni u tom je selu živjelo možda i tristo ljudi i svi su na kraju pobjegli ovamo. Žene i djeca. Svi.“ Dolf ubere dugu vlat trave s krševitog tla i raspori je noktima, kao da je čekao da mi se njegove riječi slegnu u glavi. Onda je počeo hodati uzduž kamenitog zida. „Ovo je bio visoki teren“, reče on i pokaže na stijenu prstom zelenim od trave. „Posljednje dobro mjesto za borbu. Odavde možeš sve vidjeti kilometrima uokolo.“ Zastao je i pokazao rukom na mali usjek u kamenu, na samom podnožju zida.

Znao sam to mjesto jer me otac često upozoravao da ga izbjegavam. Bilo je duboko. „Kad je završilo“, nastavi on, „pobacali su tijela ovamo. Muškarci su poginuli od metka, naravno, ali većina žena i djece još je bila živa. Njih su pobacali prve, a mrtva tijela odozgo. Legenda kaže da je tako mnogo krvi natopilo zemlju da su izvori vode danima bili crveni. Odatle potječe ime.“ Osjetio sam kako iz mene izlazi toplina. „Otkuda to znaš?“ „Neki arheolog iz Washingtona iskapao je jamu potkraj šezdesetih. Bio sam tu kad je radio. A i tvoj tata.“ „Kako to da ja nisam čuo za to?“ Dolf slegne ramenima. „Vremena su bila drukčija. Nitko više nije mario za to.

To nije dospjelo u vijesti. Osim toga, tvoj je djed pristao na iskapanje ako se o tome bude šutjelo. Nije želio gomilu pijanih idiota koji će poginuti ovdje gore u potrazi za strijelama. Siguran sam da papiri o tome negdje skupljaju prašinu. Možda na Sveučilištu u Chapel Hillu ili negdje u Washingtonu. Ali to nikada nije dospjelo u vijesti. Ne onako kako bi se to danas dogodilo.“ „Zašto mi otac nikada nije pričao o tome?“ „Dok si bio mali, nije te želio plašiti. Nije htio da se brineš zbog duhova i sličnog, ili zbog prirode čovjeka, kad smo već kod toga. Onda kad si malo odrastao, Jamie i Miriam bili su premladi. Kad si skroz odrastao, mislim da nije stigao do te teme. Ali to nije nikakva tajna, zaista.“ Približio sam se jami, a stopala su mi zastrugala po golom granitu. Nagnuo sam se naprijed, ali ne dovoljno da vidim do dna usjeka. Pogledao sam natrag Dolfa. „Kakve to ima veze s tim hoće li otac prodati zemlju?“ „Tvoj je stari poput Sapona Indijanaca. Što se njega tiče, za neke je stvari vrijedno ubiti.“ Oštro sam ga pogledao. „Ili umrijeti“, reče on. „Je li to točno?“ upitah. „On neće nikada prodati.“ 99

„Čak ako farma bankrotira zbog Jamiejevih vinograda?“ Dolf je izgledao kao da mu je nelagodno. „Neće doći do toga.“ „Hoćeš li se kladiti?“ Odbio je odgovoriti. Primaknuo sam se bliže, nagnuo nad okrutna usta i pogledao dolje u procjep. Bio je dubok, obrubljen oštrim kamenim izbočinama; ali sunčane su zrake su prodirale unutra. Učinilo mi se da nešto vidim dolje. „Što su arheolozi učinili s ostacima?“ upitah. „Označili ih. Izvadili. Leže negdje u kutijama.“ „Siguran si?“ „Da. Zašto?“ Nagnuo sam se još više i provirio u tamu. Spustio sam se na topli kamen i prebacio glavu preko ruba. Vidio sam blijedu, zaobljenu polutku, a ispod šupljinu i niz malih bijelih predmeta, poput perlica na uzici; i veliku tamnu hrpu nečega što je izgledalo kao umrljana, trula tkanina. „Na što ti ovo sliči?“ upitah.

Dolf se spustio pokraj mene. Gledao je dobru minutu, namreškao nos i vidio sam da je i on osjetio miris, najslabiju naznaku nečega smrdljivog. „Isuse Kriste“, reče on. „Imaš li kakvo uže u kamionetu?“ Zakotrljao se postrance, a metalne zakovice njegovih traperica zastrugale su po kamenu. „Misliš ozbiljno?“ „Osim ako nemaš neku bolju ideju.“ „Isuse Kriste“, ponovio je Dolf, ustao i otišao do kamioneta.

Pričvrstio sam uže lađarskim čvorom i slobodan kraj spustio preko ruba. Uže se trzalo dok je padajući udaralo o kamen. „Imaš li kojim slučajem baterijsku svjetiljku?“ Izvadio je jednu iz kamioneta i donio mi je. „Ne moraš to činiti“, reče Dolf. „Nisam siguran što vidim dolje. A ti?“ „Prilično sam siguran.“ „Zaista?“ Nije odgovorio pa sam se leđima okrenuo prema rupi i uhvatio uže. Njegova me ruka čvrsto zgrabila za rame. „Ne čini to, Adame. Nema potrebe.“ Osmjehnuo sam se. „Samo me nemoj ostaviti.“ 100

Dolf je promrmljao nešto što je zvučalo kao „bedasti klinac“.

Spustio sam se na trbuh i prebacio noge preko ruba. Upro sam se stopalima, pustio ih da preuzmu dio moje težine, a ostatak sam prebacio na uže. Uhvatio sam Dolfov pogled, a onda sam ušao i rub procjepa kao da se zatvorio nada mnom.

Hladnoća me počela obavijati, a zrak je postao gušći. Spuštao sam se uz slojevite stijene, a spust je sakrio topli, sjajni svijet. Sunce je nestalo i osjetio sam ih, njih tristo, neki su još bili živi kad su bačeni.

Na trenutak me napustio um. Bilo je stvarno, kao da sam čuo odjek pucnja na stijenama, prodorne vriskove žena, živih bacanih kako bi se uštedjelo na mecima. Ali to je bilo prije nekoliko stoljeća, tek blaga vibracija u drevnom kamenu.

Jedanput sam se okliznuo i začuo kako uže uzdiše kad je primilo moju punu težinu. Odbio sam se od zida i praznina me pokušala usisati nadolje, ali nisam se zaustavio. Još su ostala tri metra, ali obavio me smrad. Zaustavio sam dah no smrad je bio jak. Usmjerio sam svjetlo prema tijelu i ugledao svijene tanke noge, a onda sam pomaknuo svjetlo prema gore. Palo je na izloženu čeonu kost, ono što je odozgo sličilo na preokrenutu zdjelu. Ugledao sam upale očne šupljine, razderano tkivo i zube.

A bilo je još nečega.

Pogledao sam bolje, vidio traper koji je pocrnio i nekoć bijelu košulju a sada boje patlidžana zbog raspadanja i vlage. Zamalo sam povratio, ali to nije bilo zbog boja ili mirisa.

Ugledao sam kukce, tisuće njih. Micali su se ispod tkanine.

I strašilo je zbog njih plesalo. Četiri sata poslije, pod svodom čistog, slatkog zraka, izvukli su Dannyja Faitha iz jame. Nije bilo lijepog načina da se to izvede. Spustili su se s vrećom za tijelo i poslužili se vitlom s jednog od šerifovih kamioneta. Čak i uz cviljenje vitla, čuo sam struganje plastične vreće, apologetske udarce kostiju po stijenama.

Troje je ljudi pratilo iznošenje tijela: Grantham, Robin i liječnik patolog. Nosili su respiratore, ali su ipak izgledali krhki i sivi kao nagorjeli papir. Robin je izbjegla susresti moj pogled.

Nitko osim mene nije tvrdio da se radi o Dannyju, ali to je bio on. Visina je bila prava, a kosu je bilo teško zamijeniti s nečijom drugom. Bila je crvena i kovrčava, nešto što ne viđate često u okrugu Rowan. Šerif se pojavio dok je tijelo još bilo u jami. Desetak minuta razgovarao je sa svojim ljudima, zatim s Dolfom i mojim ocem.

101

Mogao sam nazrijeti animozitet među njima, nepovjerenje i antipatiju. Meni se obratio samo jedanput, a i tada je govorio s mržnjom: „Ne mogu te spriječiti da se vratiš“, reče on. „Ali nisi se trebao tu spuštati, ti blesavo govno.“ Odmah nakon toga otišao je, kao da je obavio neki važan posao, a čekaju ga još važnije stvari.

Uhvatio sam sebe kako trljam ruke o bedra, kao da ću se tako otarasiti mirisa ili sjećanja na vlažnu stijenu. Otac me je gledao pa sam gurnuo ruke u džepove.

Izgledao je jednako zaprepašten kao i ja i primaknuo bi se svaki put kad bi mi Grantham prišao s još jednim pitanjem. Do trenutka kad je Danny posljednji put napuštao izbočinu, otac i ja stajali smo udaljeni manje od metar i pol i činilo se da su se naši problemi smanjili u usporedbi s nezgodnom vrećom koja nije htjela ležati mirno na stražnjem dijelu šerifova kamioneta.

Ali tijelo nije zauvijek ostalo tamo. Kamioneti su otišli i tišina se ponovo spustila. Stajali smo, nas trojica, jedan do drugoga, pokraj napuklog kamenja, a Dolf je u rukama držao šešir.

Danny Faith nije bio mrtav više od tri tjedna; ali za mene, na neki čudan način, kao da je uskrsnuo. Grace je bila ozlijeđena, da, ali Danny nije imao ništa s tim.

Osjetio sam kako me mržnja napušta. Njezino je mjesto zauzelo slatko-gorko olakšanje, mirno žaljenje i nemala količina srama. „Mogu li te povesti natrag?“ upita me otac.

Vjetar mu je mrsio kosu, a ja sam se zagledao u njega. Volio sam tog čovjeka, ali nisam vidio izlaz iz naših problema. Još gore, nisam znao imam li još energije da ga pokušam tražiti. Riječi su izlazile kao da imaju cijenu. Nos mu je bio natekao od mojeg udarca. „Zašto, tata? Što se još ima reći?“ „Ne želim da odeš.“ Pogledao sam Dolfa. „Rekao si mu?“ „Umoran sam od čekanja da vas dvojica odrastete“, reče Dolf. „On mora znati koliko je blizu tome da te zauvijek izgubi. Život je prokleto kratak.“ Obratio sam se ocu. „Ostajem zbog Grace. Ne zbog tebe ili ičega drugog. Zbog Grace.“ „Hajde da se dogovorimo da ćemo se pristojno ponašati. Pristanimo na to i vidjet ćemo što nosi budućnost.“ Razmislio sam o tome. Dannyja više nema i smatrao sam da još postoje stvari koje je trebalo izreći. Dolf je shvatio i okrenuo se bez riječi. „Naći ćemo se pred kućom“, poviče otac za njim. „Mislim da bi nam svima dobro došlo piće.“ Dolfov kamionet kašljucnuo je jedanput prije nego što se motor upalio.

102

„Pristojni“, rekoh. „Ništa nije riješeno.“ „OK“, reče otac i doda, „Stvarno misliš da je to Danny?“ „Prilično sam siguran“, rekoh.

Dugo smo stajali zagledani u crnu, crnu jamu. Nije se radilo o činjenici Dannyjeve smrti ili pitanjima koja je ta smrt potaknula. Razdor između nas bio je bolan kao i uvijek, čak i više, i obojica smo se nevoljko suočavali s time. Lakše je bilo razmišljati o tamnoj rupi u zemlji, o naglom vjetru koji je priljubio rijetku travu na tlo. Kad je otac naposljetku odlučio progovoriti, bilo je to o majčinu samoubojstvu i o onome što sam bio rekao. „Nije znala što radi, Adame. Nije bilo važno jesi li to bio ti ili ja. Odabrala je svoj trenutak zbog razloga koje nikada nećemo razumjeti. Nije pokušavala nikoga kazniti. Moram vjerovati u to.“ Osjetio sam kako mi krv istječe iz lica. „Čini mi se da ovo nije dobar trenutak da se o tome govori“, rekoh. „Adame...“ „Zašto je to učinila?“ To pitanje kao da se istrglo i oslobodilo. „Depresija čini čudne stvari s umom.“ Osjetio sam da me gleda. „Bila je izgubljena.“ „Trebao si joj naći neku pomoć.“ „Jesam“, reče on i to me zaustavilo. „Veći dio godine odlazila je na terapije psihijatru, ako je to išta koristilo. Rekao mi je da joj se stanje popravlja. Tako je rekao, a tjedan dana poslije povukla je okidač.“ „Nisam to znao.“ „Nisi ni trebao. Nijedno dijete ne bi trebalo znati takvo što o majci. Znati da je uložila sav trud kako bi s mukom složila osmijeh na licu.“ Odmahnuo je rukom kao u gađenju. „Zato tebe nisam nikad poslao psihijatru.“ Uzdahnuo je. „Bio si žilav.

Mislio sam da će ti biti dobro.“ „Dobro? Ozbiljno misliš? Učinila je to preda mnom. Ostavio si me tamo, u kući.“ „Netko je morao ići s tijelom.“ „Prao sam sa zida ostake njezina mozga.“ Izgledao je zaprepašteno. „To si bio ti?“ „Imao sam osam godina.“ Činilo se kao da se udaljava od mene. „Bilo je to teško vrijeme“, reče on.

103

„Zašto je bila u depresiji? Bila je sretna cijelog mog života. Sjećam se. Bila je puna radosti, a onda je umrla duboko u sebi. Volio bih znati zašto.“ Otac je gledao u jamu, a ja sam znao da mu nikada na licu nisam vidio takav jad. „Zaboravi, sine. Iz toga sada više ne može proizaći nikakvo dobro.“ „Tata...“ „Samo je pusti da leži u miru, Adame. Ono što je sada važno smo ti i ja.“ Zaklopio sam oči, a kad sam ih otvorio, otac je stajao preda mnom. Ponovo je stavio ruke na moja ramena, kao i onda u svojoj radnoj sobi. „Dao sam ti ime Adam jer sam mislio da nikoga neću moći više voljeti, jer sam bio ponosan onoga dana kad si se rodio, kao što je i Gospod bio ponosan kad je pogledao dolje na Adama. Ti si mi sve što mi je ostalo od tvoje majke i ti si moj sin.

Uvijek ćeš biti moj sin.“ Pogledao sam starcu u oči i u svojem sam srcu našao ono tvrdo mjesto koje me je zamalo uništilo. „Bog je prognao Adama“, rekoh. „Nikad se više nije vratio u vrt.“ Onda sam se okrenuo i sjeo u očev kamionet. Gledao sam ga kroz otvoren prozor. „Što je s onim pićem?“ rekoh.

104

13 PILI SMO BURBON U RADNOJ SOBI. Dolf i otac dodali su vode i šećera. Ja sam ga pio čistog. Usprkos svemu što se dogodilo, nitko nije znao što bi rekao. Bilo je toga previše. Grace, Danny, metež zbog mojega povratka. Opasnost kao da je vrebala iza svakog ugla. Malo smo govorili, kao da smo svi znali da može postati još gore. Bilo je kao da je neki smrad u zraku pa je čak i Jamie, koji nam se pridružio desetak minuta nakon što smo natočili burbon, njuškao kao da može osjetiti taj smrad.

Poslije pomnog razmatranja, ispričao sam im što je Robin rekla o Grace. Morao sam im ponoviti. „Nije silovana“, rekao sam još jedanput i objasnio im razloge Granthamove prijevare. Moje su riječi pale u prostoriju s dovoljno težine da nam izbiju pod ispod nogu. Očeva je čaša eksplodirala u kaminu. Dolf je prekrio lice.

Jamie se ukočio.

Onda sam im rekao za poruku. ”Reci starome da proda.”

To je iz sobe isisalo zrak. „Ovo je nečuveno“, reče moj otac. „Sve to. Svaki prokleti dio.

Zaboga, što se ovdje događa?“ Nije bilo odgovora, ne još, a ja sam u bolnoj tišini odnio svoju čašu do ormarabifea zbog još jednog pića. Natočio sam dva prsta i potapšao Jamieja po ramenu. „Kako ide, Jamie?“ „Natoči mi još jedno“, reče on. Napunio sam mu čašu i gotovo sam se vratio do svojeg sjedala kad se na vratima pojavila Miriam. „Robin Alexander je ovdje“, reče ona. „Želi razgovarati s Adamom.“ Progovorio je moj otac. „Zaboga, i ja bih s njom volio razgovarati.“ Nije se mogao ne čuti tvrdi metalni ton njegova bijesa. „Želi razgovarati s njim vani. Kaže da se radi o policijskoj stvari.“ Našli smo Robin u vrtu. Nije izgledala sretno kad nas je sve ugledala. Nekoć davno i ona je bila dio ove obitelji u svakom mogućem smislu. „Robin.“ Zaustavio sam se na rubu trijema.

105

„Mogu li s tobom privatno razgovarati?“ upita ona.

Otac je odgovorio prije mene. „Sve što želiš reći Adamu, možeš reći i svima nama. A meni bi ovaj put bilo drago da to bude istina.“ Robin je znala da sam im sve ispričao, to je bilo jasno po pogledu kojim nas je pogledala, kao da procjenjuje moguću prijetnju. „Ovo bi bilo lakše da smo samo nas dvoje.“ „Gdje je Grantham?“ upitah.

Pokazala je rukom na auto, gdje sam vidio siluetu muškarca. „Mislila sam da ću biti uspješnija sama“, rekla je.

Otac je zakoračio pokraj mene, sišao na travu i svom se visinom nadvio nad nju. „Sve što imaš za reći u vezi s Grace Shepherd ili događajima koji su se dogodili na mojem zemljištu, reći ćeš, tako mi Boga, u mojoj prisutnosti. Dugo te poznajem i ne bojim se reći da sam se jako razočarao tobom. Tvoji bi se roditelji posramili.“ Smireno ga je gledala i nije ni trepnula. „Moji su roditelji već dosta dugo mrtvi, gospodine Chase.“ „Možeš sve reći ovdje“, rekoh.

Nitko se nije pomaknuo niti progovorio. Bio sam prilično siguran da znam o čemu je htjela razgovarati.

Onda su se zalupila vrata automobila i Grantham se pojavio uz Robinino rame. „Sad bi bilo dosta“, reče on. „Obavit ćemo ovo u postaji.“ „Jesam li uhićen?“ upitah. „Spreman sam učiniti i taj korak“, reče Grantham. „Zbog čega?“ htio je znati Dolf, a otac je podignuo ruku ušutkujući ga. „Prokletstvo, što se tu događa?“ upita moj otac. „Vaš mi je sin lagao, gospodine Chase. Ne slažem se baš dobro s lažima i lašcima. O tome ću razgovarati s njim.“ „Hajdemo, Adame“, reče Robin. „Idemo u postaju. Samo nekoliko pitanja.

Nekoliko diskrepancija. Neće dugo trajati.“ Ignorirao sam sve ostale. Grantham kao da je nestao, a i moj otac.

Komunikacija između mene i Robin bila je potpuna; i ona je to razumjela. „Ovo je crta“, rekoh. „Upravo ovdje.“ Odlučnost kao da joj se malo poljuljala, a onda je očvrsnula. „Molim te, odi i sjedni u auto.“ I to je bilo to.

106

Srce mi se slomilo, posljednja nada za nas umrla je i ušao sam u taj auto.

Promatrao sam svoju obitelj dok je Grantham okretao auto. Vidio sam šok i zbunjenost. Zatim sam ugledao Janice, svoju maćehu. Zakoračila je na trijem kad se za nama počela dizati prašina.

Izgledala je staro, kao da je u proteklih pet godina ostarila dvadeset. Dignula je ruku da zaštiti oči od sunca i čak i na toj udaljenosti vidio sam da joj se ruka trese.

107

14 ODVEZLI SU ME U GRAD, POKRAJ MJESNOG KOLEDŽA I TRGOVINA koje su ga okruživale; zatim niz glavnu ulicu s odvjetničkim uredima, zgradom suda i kafićima. Prošli smo i pokraj zgrade u kojoj je Robin imala stan. Ljudi su bili vani ispod ružičastog neba, dok su sjene postajale sve duže. Ništa se nije promijenilo. Ni za pet godina; ni za stotinu. Tu su bila pročelja trgovina koja su potjecala još iz prošlog stoljeća, tvrtke u vlasništvu pete generacije iste obitelji. A tu je bila još jedna stvar koja se nije promijenila: Adam Chase, pod sumnjom. „Hoćete li mi reći o čemu se radi?“ upitah. „Mislimo da znate“, odgovori Grantham.

Robin nije ništa rekla. „Detektivko Alexander?“ upitao sam je. Stisnula je čeljust.

Skrenuli smo u pokrajnju ulicu koja je vodila do pruge. Policijska postaja Salisbury nalazila se u drugom bloku zgrada. Bila je to nova katnica od cigle, s policijskim autima na parkiralištu i zastavama na stupu. Grantham je parkirao auto i uveli su me na glavni ulaz. Sve je bilo vrlo srdačno. Bez lisica. Bez ćelije. Grantham nam je pridržao otvorena vrata. „Mislio sam da je ovo okružni slučaj“, rekoh. „Zašto nismo otišli u ured šerifa?“ Šerifov ured bio je četiri ulice dalje, u podrumu ispod zatvora.

Grantham mi je odgovorio. „Mislili smo da biste voljeli izbjeći one posebne sobe za ispitivanje... s obzirom na prethodno iskustvo.“ Govorio je o slučaju ubojstva. Tada su me pokupili četiri sata nakon što je moj otac našao tijelo Graya Wilsona, s nogama u vodi dok su mu cipele udarale u klizavo, crno korijenje. Nikada nisam saznao je li bio s Janice kad je došla razgovarati s policajcima. Nikada ga nisam imao priliku to pitati i volio sam misliti da se i on podjednako iznenadio kao i ja kad su mi stavili lisice na ruke. Prevezli su me u jednom od šerifovih označenih automobila. S poderanim sjedalima. S otiscima lica i sasušenom pljuvačkom na staklu koje je dijelilo stražnja sjedala od prednjih. Odveli su me u prostoriju ispod zatvora i tri me dana cijedili, ponekad satima bez prekida. Poricao sam ubojstvo, ali 108

nisu me slušali pa sam zašutio. Nisam više izgovorio ni riječ, nijedanput, ali sjećam se kakav je to bio osjećaj, sa svim onim katovima iznad mene, sa svim onim betonom i čelikom. Možda i tisuću tona. Dovoljno da istisne svaku kap vlage iz betona. „Vrlo obzirno od vas“, rekoh i zapitah se nisam li sarkastičan. „To je bila moja ideja.“ Robin me još nije izravno pogledala.

Odveli su me u malu prostoriju s metalnim stolom i providnim ogledalom.

Možda je prostorija i bila u drugoj zgradi, ali osjećaj je bio isti: mala, četvrtasta i kao da se svake sekunde sve više smanjuje. Udahnuo sam. Isti zrak. Topao i vlažan. Sjeo sam tamo gdje mi je Grantham rekao da sjednem. Nije mi se sviđao izraz njegova lica, ali pomislio sam da je to uobičajeni izraz kad je sjedio na strani za policajce, u sobi s namještajem prikovanim za pod, s one neprozirne strane ogledala. Robin je sjela do njega, a prste na rukama čvrsto je ispreplela na sivom čeliku stola. „Idemo po redu, gospodine Chase. Niste uhićeni niti ste u pritvoru. Ovo je preliminarni razgovor.“ „Smijem li pozvati odvjetnika?“ upitah. „Ako mislite da vam treba, svakako ću vam dopustiti da ga pozovete.“ Čekao je, savršeno miran. „Želite li pozvati odvjetnika?“ upita on.

Pogledao sam Robin, detektivku Alexander. Od jarkih svjetala kosa joj je dobila odsjaj, a crte lica postale su grube. „Dajte samo da završimo s tom farsom“, rekoh. „Vrlo dobro.“ Grantham uključi kasetofon i navede datum, vrijeme i imena svih prisutnih. Zatim se nasloni udobnije na naslon stolice i zašuti. Tišina se protegla. Čekao sam. Naposljetku se nagnuo prema meni. „Prvi put razgovarali smo u bolnici, one noći kad je napadnuta Grace Shepherd. Je li to točno?“ „Da.“ „Vidjeli ste gospođicu Shepherd ranije tog dana?“ „Da.“ „Na molu?“ „Točno.“ „Poljubili ste je?“ „Ona je poljubila mene.“ „I onda je krenula stazom prema jugu?“ Znao sam što radi, uspostavlja model suradnje. Navikava me na to.

Ponavljanja. Postupnost. Potvrdni odgovori na već razjašnjena pitanja. Bezazlena pitanja. Kao da smo samo dva tipa koja neobavezno ćaskaju.

109

„Možemo li prijeći na glavno?“ upitah.

Usne su mu se stisnule kad sam mu narušio ritam; onda je slegnuo ramenima. „Vrlo dobro. Kad ste mi rekli da je gospođica Shepherd pobjegla od vas, pitao sam vas jeste li je progonili, a vi ste mi rekli da niste.“ „Je li to pitanje?“ „Jeste li trčali za gospođicom Shepherd nakon što je pobjegla od vas?“ Pogledao sam Robin. Izgledala je sitna na tvrdoj stolici. „Nisam napao Grace Shepherd.“ „Razgovarali smo sa svakim radnikom na farmi vašega oca. Jedan od njih spreman je zakleti se da zapravo jeste potrčali za gospođicom Shepherd, nakon što je pobjegla s mola. Potpuno je siguran u to. Otrčala je, a vi ste pošli za njom. Želim znati zašto ste nam lagali u vezi s tim.“ To me pitanje nije iznenadilo. Od početka sam znao da je netko možda vidio. „Nisam lagao. Pitali ste me jesam li je progonio, a ja sam rekao da se nije radilo o takvom trčanju. Sami ste popunili praznine.“ „Nemam strpljenja za igre riječima.“ Slegnuo sam ramenima. „Nisam bio sretan s time kako je naš razgovor završio.

Bila je uznemirena. Želio sam još malo razgovarati. Sustigao sam je tridesetak metara nakon što je zašla među stabla.“ „Zašto nam to nisi spomenuo?“ upita Robin. Bilo je to njezino prvo pitanje.

Pogledi su nam se susreli. „Jer bi me onda pitala o razgovoru.“ Sjetio sam se posljednjih riječi koje mi je Grace uputila, način na koji se stresla u sjeni niskih grana. „A to se nikoga ne tiče“, rekoh. „Ja sad pitam“, reče Grantham. „Osobno je.“ „Lagali ste mi.“ Sada je bio ljut. „Želim znati što ste rekli.“ Govorio sam polako tako da ne prečuje nijednu riječ. „Nema šanse.“ Grantham je ustao. „Gospođica Shepherd napadnuta je osamsto metara dalje od tog mjesta, a vi ste nas pogrešno informirali o svojim postupcima u to vrijeme.

Otkad ste se vratili, zbog vas su dvojica muškaraca završila u bolnici, umiješani ste, makar posredno, u palež, laboratorij za proizvodnju metamfetamina i pucanje iz vatrenog oružja. Upravo smo primili i leš s farme vašega oca, tijelo koje ste, vidi slučajnosti, vi pronašli. Takve se stvari ne događaju često u okrugu Rowan. Reći samo da sam zaintrigiran, bilo bi itekako preblago, gospodine Chase. Itekako preblago.“ 110

„Rekli ste da nisam u pritvoru. Je li to točno?“ „Tako je.“ „Onda, evo vam mojeg odgovora.“ Podignuo sam ruku s ispruženim srednjim prstom.

Grantham je ponovo sjeo. „Čime se bavite u New Yorku, gospodine Chase?“ „To vas se ne tiče“, rekoh. „Ako kontaktiram nadležne u New Yorku, što će mi reći o vama?“ Pogledao sam u stranu. „Zbog čega ste se vratili u okrug Rowan?“ „Ne tiče vas se“, rekoh. „Odgovor na svako pitanje koje mi postavite, osim onoga smijete li mi pozvati taksi, jest 'ne tiče vas se.“ „Gospodine Chase, ne pomažete sami sebi.“ „Trebali biste ispitivati ljude koji žele da moj otac proda farmu, one koji stalno prijete. Tu je razlog napada na Grace. Zašto, za ime Boga, tratite vrijeme na mene?“ Grantham je brzo pogledao Robin. Usne su mu se opustile. „Nisam bio svjestan da znate za to“, reče on.

Robin brzo progovori. „To je bila moja odluka“, reče ona. „Imaju pravo znati.“ Grantham je probo Robin pogledom svojih blijedih očiju i nije mogao zatomiti ljutnju. Prešla je dopuštenu granicu, ali nije se dala pokolebati. Glavu je držala visoko, nije ni trepnula. On se ponovo okrenuo prema meni, ali znao sam da to pitanje nije riješeno. „Smijem li pretpostaviti da su sada svi upoznati s tom informacijom?“ upita on. „Možete pretpostaviti što god želite“, rekoh.

Gledali smo jedan drugoga sve dok Robin nije prekinula tišinu. Govorila je tiho. „Ako postoji bilo što drugo što nam želiš reći, Adame, sada je trenutak.“ Pomislio sam na svoje razloge zbog kojih sam se vratio i na ono što mi je rekla Grace. Zatim sam pomislio na Robin i na strast koju smo doživjeli prije tako kratkog vremena; njezino lice u polusvjetlu iznad mene, laž u njezinu glasu kad mi je rekla da to ništa ne znači; i prisjetio sam se kako je izgledala na farmi kad me je zamolila da sjednem u auto, način na koji je duboko potisnula našu prošlost i utonula u svoju ulogu policajke. „Moj otac bio je u pravu“, rekoh. „Trebala bi se sramiti.“ Ustao sam. „Adame...“ rekla je.

111

Ali izašao sam i krenuo prema bolnici. Kliznuo sam se pokraj pulta za sestre i našao Graceinu sobu. Nisam trebao biti tamo, ali ponekad jednostavno znate što je ispravno. Zato sam prošao kroz tamni prorez pritvorenih vrata i privukao stolicu bliže krevetu. Otvorila je oči kada sam je uhvatio za ruku i uzvratila mi je stisak.

Poljubio sam je u čelo, rekao joj da ću prenoćiti kod nje; a kada ju je svladao san, na licu joj se vidio tračak utjehe.

112

15 PROBUDIO SAM SE U PET I UGLEDAO SJAJ U NJEZINIM OČIMA. Kad se nasmiješila, vidjelo se da je to boli. „Nemoj“, rekoh i primaknuh se bliže. U jednom oku pojavila joj se suza. „Ne budi tužna.“ Odmahnula je glavom, s najmanjim mogućim pokretom. Glas joj je bio napuknut. „Nisam tužna. Mislila sam da sam sama.“ „Nisi.“ „Plakala sam jer sam se plašila.“ Ukočila se ispod plahte. „Nikad se nisam plašila biti sama.“ „Grace... „ „Bojim se, Adame.“ Ustao sam i zagrlio je. Mirisala je na antiseptik, bolnički deterdžent i strah.

Mišići na leđima zgrčili su joj se u duge, tvrde trake; a u rukama je imala snagu koja me iznenadila. Bila je tako sitna ispod plahte. „Dobro sam“, rekla je naposljetku. „Sigurno?“ „Da.“ Opet sam sjeo na stolicu. „Mogu li ti što donijeti?“ „Samo razgovaraj sa mnom.“ „Sjećaš li se onoga što se dogodilo?“ Pomaknula je glavu na jastuku. „Samo osjećaja da je netko iskoračio iza drveta; i da mi je nešto zamahnulo ispred lica – daska, palica, nešto drveno. Sjećam se da sam pala u grmlje i onda bila na tlu. Netko je stajao iznad mene. Imao nekakvu masku. Drvo se opet spustilo na mene.“ Podignula je ruke kao da želi zaštititi lice, a ja sam joj na podlakticama vidio odgovarajuće kontuzije. Obrambene rane. „Sjećaš li se ičega drugog?“ „Malo se sjećam da me je netko nosio kući, Dolfova lica na svjetlu trijema i 113

njegova glasa. Bilo mi je hladno. Nekoliko minuta u bolnici. I da si ti bio ovdje.“ Glas joj je utihnuo i znao sam kamo su joj odlutale misli. „Adame, reci mi nešto dobro.“ „Gotovo je“, rekoh, a ona je zatresla glavom. „To je samo odsutnost lošega.“ Što sam joj mogao reći? Što sam dobro vidio otkad sam se vratio? „Tu sam ako me trebaš. Što god da zatrebaš.“ „Pričaj mi nešto drugo. Bilo što.“ Oklijevao sam. „Jučer ujutro vidio sam jelena.“ „Je li to nešto dobro?“ Taj mi je jelen cijeli dan bio u mislima. Bijeli su rijetkost, izuzetno rijetki. Kakvi su bili izgledi da vidim dva? Ili da istoga vidim dvaput? „Ne znam“, rekoh. „I ja sam viđala jednog velikog“, reče Grace. „Bilo je to poslije suđenja. Viđala bih ga noću, na travnjaku ispod mojeg prozora.“ „Je li bio bijel?“ upitah. „Bijel?“ „Nije važno.“ Odjedanput sam se smeo, vratio se mislima u prošlost. „Hvala ti što si dolazila na suđenje“, rekoh. Bila je tamo svaki dan, dijete potamnjelo od sunca u izblijedjeloj odjeći. Isprva joj je moj otac branio da dolazi. Nije ispravno, govorio je.

I zato je pješačila. Dvadeset kilometara. Nakon toga, popustio je. „Kako bih mogla ne doći?“ Opet suze. „Pričaj mi o nečemu drugome dobrom“, reče ona.

Prebirao sam po mislima što bih joj mogao dati. „Sada si potpuno odrasla“, rekoh naposljetku. „Prekrasna si.“ „ Kao da je to važno“, reče ona sumorno, a ja sam znao da misli na ono što se dogodilo između nas na rijeci, nakon što je otrčala s mola. Još sam čuo njezine riječi: Nisam tako mlada kao što misliš da jesam. „Iznenadila si me“, rekoh. „To je sve.“ „Dečki su tako glupi“, reče ona. „Ja sam odrastao muškarac, Grace.“ „A ja nisam dijete.“ Glas joj je bio oštar, kao da bi me porezala njime kad bi mogla.

114

„Jednostavno nisam znao.“ Okrenula se postrance i pokazala mi leđa. I opet sam sve vidio, to kako sam loše postupio.

Jedva je zašla medu drveće kad sam znao da moram poći za njom.

Posjedovala je kutak moje duše koji sam naučio izbjegavati; zaključano mjesto.

Zašto? Zato što sam je ostavio. Znajući kako će je boljeti, otišao sam u daleki grad i slao pisma.

Prazne riječi.

Ali sada sam bio tu. Sada je bila povrijeđena.

Zato sam potrčao za njom. Nekoliko teških sekundi još je nastavila bježati, a smeđe-ružičasti tabani kao da su namigivali. Onda, kako se staza spuštala i kad je naišla na glinu, postali su tamnocrveni. Kad se zaustavila, bilo je to naglo. Na tom je mjestu obala bila strma i na trenutak se činilo kao da se sprema skočiti u rijeku, kao da bi mogla zakoračiti ulijevo i pasti u vodu.

Ali nije to učinila, a pogled progonjene životinje začas joj je nestao iz očiju. ”Što hoćeš?” upitala je. ”Da me prestaneš mrziti.” „Dobro, ne mrzim te.” ”Hoću da to zaista misliš.”

Nasmijala se i to me zaboljelo. Kad se okrenula da pođe, ruka mi se našla na njezinom ramenu. Bilo je tvrdo i vruće, a ona se okrenula kad sam je dotaknuo. Ukočila se, a onda se naglo okrenula prema meni, pritisnula uza me kao da me želi posjedovati. Njezine su ruke našle put do mojeg zatiljka i snažno me poljubila, pritiskajući tijelo uz moje. Kupaći joj je kostim još bio vlažan i voda koja je još ostala u njemu ugrijala se; sada sam osjetio kako se upija u moju odjeću. Uhvatio sam je za ramena i odgurnuo. Na licu joj se vidio neposluh i još nešto. „Nisam tako mlada kao što misliš”, rekla je.

Još me jedanput pogodila. ”Ne radi se tu o godinama”, rekao sam joj. „Znala sam da ćeš se vratiti. Ako te budem dovoljno voljela, vratit ćeš se.“ „Ne voliš me, Grace. Ne na taj način. ” „Voljela sam te cijeloga života. Samo mi je trebala hrabrost da ti kažem.

115

Pa, sad se više ne bojim. Ne bojim se ničega.” „Grace...”

Spustila je ruke na remen na mojem pojasu. „Mogu ti pokazati, Adame.”

Zgrabio sam je za ruke, zgrabio ih čvrsto i odmaknuo ih. Sve je to bilo pogrešno. Riječi koje je izrekla, taj izraz koji joj se pojavljivao na licu dok je shvaćala moje odbijanje. Pokušala je još jedanput, ali sam je zaustavio.

Zateturala je unatrag. Gledao sam kako joj se lice smežuralo od tuge.

Zamahnula je rukom, okrenula se i potrčala, a stopala su joj bila crvena, kao da trči preko polomljenog stakla.

Glas joj je bio prigušen. Jedva sam je čuo preko njezina ramena. „Jesi li ikome rekao?“ upitala je. „Naravno da ne.“ „Misliš da sam glupa djevojka.“ „Grace, volim te više od ikoga na svijetu. Zašto bi bilo važno u kojem je obliku ta ljubav?“ „Mislim da sam sad spremna ostati malo sama“, rekla je. „Nemoj to tako prikazivati, Grace.“ „Umorna sam. Dođi poslije.“ Ustao sam i palo mi je na pamet da je opet zagrlim; ali bila je u svojem svijetu.

Zato sam je potapšao po ruci, po mjestu gdje nije imala modrice ni zavoje, ni igle zabodene u kožu. „Odmori se“, rekoh joj, a ona zaklopi oči. Ali kad sam je pogledao iz hodnika, vidio sam da se zagledala u strop i da rukama stišće isprane plahte.

Pošao sam u difuzno svjetlo još jedne zore. Nisam imao auto, ali nedaleko se nalazila zalogajnica gdje sam mogao doručkovati. Otvarala se u šest. Dok sam čekao nekoliko minuta da se restoran otvori, dva su se auta parkirala sa stražnje strane. Metalna su vrata udarila u zid napravljen od građevnih blokova, netko je šutnuo bocu koja je zakloparala po betonu. Upalila su se svjetla, a prsti debeli poput kobasice okrenuli su znak sa strane na kojoj je pisalo ZATVORENO u OTVORENO. Izabrao sam stol pokraj prozora i čekao da osjetim miris kave. Nakon minute došla je konobarica, a unaprijed namješten osmijeh nestao joj je s lica.

116

Sjetila me se.

Uzela je moju narudžbu, a ja sam pogled držao usmjeren na karirani rukav njezine bluze od poliestera. Tako je bilo jednostavnije za oboje. Starac s debelim prstima također me prepoznao. Razgovarali su šapćući pokraj blagajne i bilo mi je jasno da za njih osumnjičen znači isto što i osuđen, čak i poslije pet godina.

Dok sam jeo, zalogajnica se punila gostima: fizički radnici, službenici, pomalo od svega. Većina je znala tko sam. Nitko mi se nije obratio i pitao sam se koliko su tome razlog pomiješani osjećaji zbog tvrdoglavosti mojega oca, a koliko uvjerenje da sam ja nekakav monstrum. Uključio sam mobitel i vidio da sam propustio tri Robinina poziva.

Konobarica mi je ponovo prišla vukući noge i zaustavila se što je dalje mogla, a da ne bude previše očito. „Još nešto?“ upitala je. Rekao sam joj da ne želim. „Vaš račun“, reče ona i stavi ga na rub stola. Gurnula ga je prema meni srednjim prstom. „Hvala“, rekoh, pretvarajući se da nisam primijetio prst. „U svako doba.“ Ostao sam još sjediti, ispijajući kavu dokraja. Promatrao sam policijski auto koji se zaustavio uz pločnik. Iz njega je izašao George Tallman. Ubacio je sitniš u automat za novine, zatim podignuo pogled i ugledao me kroz prozor. Mahnuo sam mu.

Kimnuo mi je na pozdrav, a onda obavio jedan poziv na svojem mobitelu. Kad je ušao u zalogajnicu, kliznuo je u moj pregradak i položio novine na stol. Ispružio je ruku i rukovali smo se. „Koga si nazvao?“ upitah. „Tvojega tatu. Zamolio me da pripazim na tebe.“ Podignuo je ruku da privuče pažnju konobarice. Naručio je golemi doručak i pokazao na moju praznu šalicu kave. „Još?“ upita on. „Svakako.“ „I još kave“, reče konobarici, koja je zakolutala očima.

Proučavao sam ga u njegovoj odori, mornarskoplavoj trenirci s mnogo zlatnih ukrasa i zveckajućeg metala; zatim sam pogledao kroz prozor i vidio velikog psa koji je sjedio na stražnjem sjedalu njegova auta. „Zar si i pripadnik jedinice službenih pasa?“ upitah.

Nacerio se. „Klinci vole psa. Ponekad ga povedem sa sobom.“ Stigao je doručak. „Znači, ti i moj tata prilično se dobro slažete?“ upitah.

117

George je razrezao svoje palačinke u uredne četvorine, a onda je pažljivo odložio nož i vilicu na suhi dio tanjura. „Znaš moju priču, Adame. Dolazim ni od čega. Otac propalica. Mama je tu samo privremeno. Nikad neću imati novac ni položaj, ali gospodin Chase nikada nije na mene gledao svisoka niti se ponašao kao da nisam dovoljno dobar za njegovu kći. Sve bih učinio za tvojega oca. Mislim da to trebaš unaprijed znati.“ „A Miriam?“ upitah. „Ljudi misle da sam s Miriam zbog novca.“ „Uvijek je prisutan novac“, rekoh. „Ne možemo birati koga ćemo voljeti.“ „Znači, voliš je?“ „Volim je još od srednje škole, možda i duže. Sve bih učinio za Miriam.“ Odjedanput mu se u očima pojavilo čvrsto uvjerenje. „A ona me treba. Nikad prije nisam nikome bio potreban.“ „Drago mi je da je sve tako dobro.“ „Nije sve dobro, nemoj me pogrešno shvatiti. Miriam je... pa, ona je krhka žena, ali znaš, onako kao i dobar porculan. Krhka, prekrasna.“ Podignuo je teške ruke sa stola, a prste je oblikovao kao da drži sićušne drške čajnih šalica. „Moram biti nježan.“ Spustio je zamišljene čajne šalice na stol i podignuo ruke, sada s raširenim prstima. „Ali uživam u tome.“ „Sretan sam zbog tebe.“ „Tvoja maćeha sporo je dala svoj pristanak.“ Glas mu se stišao tako da sam gotovo prečuo sljedeće riječi. „Misli da sam pčela radilica.“ „Što?“ „Rekla je Miriam da se s pčelama radilicama treba izlaziti iz zabave, ali se za njih ne udaje.“ Pijuckao sam kavu, a George je uzeo u ruke vilicu. Izgledao je kao da nešto čeka. „Imam li, dakle, tvoj pristanak?“ upita.

Spustio sam kavu. „Jesi li ozbiljan?“ Kimnuo je glavom, a meni ga je bilo žao. „Nisam ovlašten davati svoje mišljenje, George. Dugo me nije bilo. Otišao sam pod sjenom sumnje. Pa ti si policajac, zaboga.“ „Miriam je drago što si se vratio.“ Već sam odmahivao glavom. „Nemaš pojma što Miriam osjeća u vezi sa mnom.“ „Onda samo recimo da se bori s tim.“ 118

„To nije isto“, rekoh, a George je izgledao kao da mu je nelagodno. „Uvijek sam ti se divio, Adame. Tvoj bi mi pristanak mnogo značio.“ „Onda neka vas Bog oboje blagoslovi.“ Opet je ispružio ruku, a ja sam je prihvatio i rukovali smo se; lice mu je sjalo. „Hvala ti, Adame.“ Vratio se doručku, a ja sam gledao kako hrana nestaje. „Ima li kakva vijest o Zebulonu Faithu?“ upitah. „Čini se da se pritajio. Ali pojavit će se. Ljudi ga traže.“ „A što je s Dannyjem?“ upitah. „Što misliš o tome?“ „Prokleto mjesto za skončati, ali nisam iznenađen.“ „Zašto ne?“ George obriše sirup s brade i nasloni se na naslon stolice. „Ti i Danny bili ste bliski, OK, ali nemoj se zato razljutiti.“ „I ti si mu bio prijatelj.“ Odmahnuo je glavom. „Možda u početku. Ali Danny se uzoholio nakon tvojeg odlaska. Odjedanput su ga htjele sve žene. Nitko nije bio takav frajer kao on. Bilo je lako prestati ga voljeti. Stvari su se još više promijenile kad sam postao policajac.“ Pogledao je kroz prozor i napućio usne. „Danny je rekao da sam ispao iz lošeg vica.

Rekao je Miriam da ne bi trebala izlaziti s likom iz vica.“ „Pretpostavljam da je pamtio drukčijeg Georgea Tallmana.“ „Jebi ga, onda. To je sve što kažem.“ „Mrtav je, George. Reci mi zašto te ta činjenica ne iznenađuje?“ „Danny je volio žene. One su voljele njega. I slobodne i udate. Možda su se neki ljuti supruzi htjeli dočepati Dannyja. A bio je i kockar. I nije igrao poker samo srijedom navečer. Hoću reći da je bio pravi profić. S kladioničarima. Posuđivao je novac. Sve što spada u tu igru. Ali vjerojatno bi o tome trebao razgovarati sa svojim bratom.“ „Jamiejem?“ Georgeova usta stisnula su se od gađenja. „Da. S Jamiejem.“ „Zašto? Jamie je prebrodio svoj problem s kockanjem. Već prije mnogo godina.“ George je oklijevao. „Možda bi bilo bolje da ga pitaš.“ „Ti mi nećeš reći?“ „Slušaj, ne znam što se događalo s Jamiejem prije nego što si otišao. Ja s tim nisam imao veze. Sve što znam je ono što sada vidim. Jamie želi biti isti igrač kakav 119

je bio Danny. No problem je u tome što je upola manje šarmantan a dvaput lošiji u kartanju. Znači, da, kocka se. I to puno, prema onome što sam čuo. Ali ne trebam ti još i to natovariti na ostale probleme. Razgovaraj s njim ako želiš, ali ne spominji moje ime.“ Na parkiralištu se zaustavio zahrđali kamionet i iz njega su izašla trojica muškaraca, radnici s farme, u blatnim čizmama i masnim kapama. Sjeli su za šank i prelistavali jelovnike. Jedan od njih zagledao se u mene i napravio izraz lica kao da će pljunuti na pod. „Shvatio sam da se ti i Robin baš ne slažete najbolje“, rekoh.

George odmahne glavom i zatrepće. „Znam da vas dvoje imate zajedničku prošlost, ali ne volim okolišati pa ću ti jednostavno reći. Previše grize.

Superpolicajka, znaš.“ „A ni ti se njoj ne sviđaš?“ „Sa mnom je lako, Adame. Volim odoru. Volim raditi s djecom i vozikati se uokolo sa svojim psom. Ja sam sretan tip. Alexander je sva usredotočena na uhićenje.“ Pretvarao sam se da me to ne uznemirava. „Promijenila se“, rekoh. „Ma nemoj.“ Sada su svi za šankom zurili u mene, cijela skupina, kao da me žele izmlatiti.

Razumio sam; prilično su voljeli onog dečka. Pokazao sam rukom, a George je pratio moj pokret. „Vidiš li ovo?“ upitah.

Proučavao je skupinu, a ja sam bio pod dojmom snage njegove osobnosti, tog policajaca u njemu. Gledao je u njih dok nisu skrenuli pogled. Lice mu se smekšalo kad me je opet pogledao. „Ljudi su idioti“, reče on.

Vani sam čuo trubu i vidio kako se jedan od kamioneta s farme zaustavio na parkiralištu. To je bio Jamie. Ponovo je zatrubio. „Tvoj prijevoz“, reče George. „Mislim da neće ući.“ Ustao sam i spustio nekoliko novčanica na stol. „Bilo je dobro vidjeti te, George.“ George pokaže rukom na Jamieja. „Ne zaboravi što sam ti rekao. Ne trebaju mi novi problemi s tvojim bratom. Uskoro ćemo biti svojta.“ „Bez brige.“ „Hvala.“ Već sam se počeo okretati od njega, ali sam se zaustavio. „George, jedno 120

pitanje.“ „Da?“ „Ti kladioničari koje si spomenuo? Jesu li velikog kalibra? Hoću reći, jesu li dovoljno veliki da ubiju nekoga zbog neplaćenog duga?“ Obrisao je usta. „Rekao bih da to ovisi o veličini duga.“ Izašao sam i nisam se osvrtao. Vani se dan pretvorio u još jedno beskrajno nebo, svod plavetnila tako golem i miran da se činio nestvaran. U kamionetu, Jamie je bio blijed i natečen, s velikim podočnjacima. Između snažnih nogu zataknuo je bocu piva. Vidio je da ga gledam. „Ne pijem tako rano ako se to pitaš. Budan sam još od sinoć.“ „Hoćeš da ja vozim?“ „Svakako. Zašto ne?“ Zamijenili smo mjesta. Pomaknuo sam sjedalo naprijed za par centimetara, a ispod nogu zakotrljala mi se još jedna prazna pivska boca. Bacio sam je straga. Jamie je rukom protrljao lice i pogledao se u retrovizoru. „Isuse. Izgledam kao govno.“ „Je li ti dobro?“ Pogledao je Georgea kroz prozor. „Maknimo se odavde“, reče on. Pokrenuo sam kamionet i uključio se u rijedak promet. Osjećao sam da me gleda. „Počni“, rekoh. „S čim?“ „Možeš me pitati.“ Povisio je glas. „Prokletstvo, Adame. Što su policajci htjeli od tebe?“ „Pretpostavljam da je to bila tema razgovora u kući.“ „Ne davi, burazeru. Ne može se reći da su svi zaboravili kako je bilo posljednji put kad su te policajci odveli. Tata svima govori da se smire, ali nije to jednostavno.

To ti odmah mogu reći. Svi su uznemireni.“ Znao sam što se sprema pa sam objasnio stvar ne gubeći živce. Jamie je izgledao sumnjičavo. „O čemu ste ti i Grace razgovarali, i zašto je to bila takva prokleta tajna?“ „To te se ne tiče“, rekoh. Pogledao sam ga postrance. Prekrižio je ruke i bio ljutit. „Jesi li zbog toga bio budan cijelu noć i pio?“ upitah. „Opet se brineš zbog brata? Imaš neke sumnje?“ „Ne.“ 121

„Onda zašto?“ „Uglavnom zbog Dannyja“, reče Jamie. „Bio je dobar frajer, znaš. Mislio sam da je dolje u Floridi, da se izležava na plažama. A on je cijelo vrijeme bio u onoj rupetini.“ Ispio je pivo dokraja. „Ne laži mi, Jamie.“ „Ne lažem“, reče on, ali i to je zvučalo neiskreno. Pustio sam da to prođe. „Danny se potukao sa svojom djevojkom i udario ju je“, rekoh. „Zato je bio na Floridi. Znaš li išta o tome? Tko je ta djevojka?“ „Nemam pojma. Imao ih je gomilu.“ „Što je s njegovim kockanjem?“ upitah, proučavajući ga sada. „Misliš li da je to moglo imati kakve veze? Možda je bio dužan pogrešnim ljudima.“ Jamie je izgledao kao da mu je nelagodno. „Znaš za to, ha?“ „Koliko je to bilo ozbiljno?“ „Povremeno prilično loše, ali ne uvijek. Znaš kako to ide. Jedan dan gore, drugi dolje.“ Nasmijao se, ali zvučao je nervozno. „Stvari se brzo preokrenu. No on se znao snaći. Pokušavao je ne pretjerati.“ „Imaš li kakvu ideju tko je primao njegove oklade?“ „Zašto bih takvo nešto znao?“ Defanzivan odgovor. Želio sam ga dalje pritiskati, ali popustio sam. Vozili smo se u tišini. Izašli smo iz grada, prešli preko rijeke i vozili se praznim cestama. Kamionet se tresao ispod nas. Vidio sam da ga je moje pitanje uznemirilo. Spustio se niže na sjedalu, stisnuo je čeljust, a kad je progovorio, nije me gledao. „Nisam to ozbiljno mislio, znaš.“ „Što?“ „Kad sam rekao da bih je poševio. Nisam to mislio.“ Govorio je o Grace. „Što je s tvojim teleskopom na drugom katu?“ upitah.

Zatresao je glavom. „To je spomenula? Prokletstvo! Miriam me jedanput uhvatila kako gledam Grace s dalekozorom. Samo jedanput, OK. Sranje. To nije zločin. Privlačna je. Samo sam gledao.“ Trznuo se, kao da mu je nešto upravo palo na pamet. „Zna li to policija?“ „Ne znam, ali siguran sam da će razgovarati s Grace. Koliko znam, ona nema razloga da ti učini bilo kakvu uslugu.“ „Jebi ga.“ „Da. Rekao si to već jedanput ili dvaput.“ 122

„Zaustavi kamionet“, reče Jamie. „Što?“ „Zaustavi jebeni kamionet.“ Usporio sam, zaustavio uz rub ceste i stao na zemljanom odmorištu. Ugasio sam motor.

Jamie se uspravio na sjedalu i okrenuo lice prema meni. „Trebamo li izaći?“ upita. „Što?“ „Trebamo li izaći iz auta i obaviti nekoliko rundi? Jer mi se čini da možda trebamo.“ Usmjerio sam pogled na njega. „Pijan si“, rekoh. „Čuvao sam ti leđa pet godina. Ljudi su te olajavali, govorili da si prokleti ubojica, a ja im govorim neka već jedanput začepe. Bio sam na tvojoj strani. Tako rade braća. Ali sad mi ne treba ova smirena furka koju provodiš. Neću to popušiti.

Plešeš oko mene otkad si sjeo u ovaj kamionet. Reci već jedanput. Što god to bilo.

Misliš da imam neke veze s onim što se dogodilo Grace? Ha? Ili s Dannyjem? Želiš se vratiti ovamo kao da se ništa nije dogodilo, kao da se ništa nije promijenilo? Želiš opet upravljati farmom? O tome se radi? Reci već jedanput.“ To su bile obrambene riječi, a ja sam znao zašto. Kockanje nije bilo ništa novo – već se prije događalo – a moje pitanje o Dannyju uznemirilo ga je. Ponekad sam mrzio kad sam bio u pravu. „Koliko si izgubio?“ Samo sam nagađao, ali dobro sam pogodio. Ukočio se i bilo mi je jasno. „Tata te opet morao izvlačiti, zar ne? Koliko je bilo ovaj put?“ Opet je potonuo u sjedalu, odjedanput preplašen i mlad. Jedanput je zapao u gabulu u posljednjem razredu srednje škole. Spetljao se s kladioničarem u Charlotteu i duboko zaglibio kladeći se na rundu doigravanja u NFL–u. Motor kamioneta kuckao je dok se hladio. „Malo više od trideset tisuća“, reče on. „Malo više?“ „OK. Pedeset tisuća.“ „Isuse, Jamie.“ Potonuo je još niže, a sav je animozitet nestao. „Opet nogomet?“ „Mislio sam da će Panthersi napokon pobijediti. Nastavio sam udvostručavati uloge. Nije se trebalo tako završiti.“ 123

„A tata je to platio.“ „To je bilo prije tri godine, Adame.“ Podignuo je ruku. „Otad se nisam kockao.“ „Ali Danny jest?“ Jamie je kimnuo glavom. „Želiš li se još tući?“ upitah. „Ne“. „Onda me ne zajebavaj, Jamie. Nisi jedini koji je imao lošu noć.“ Upalio sam kamionet i nastavili smo dalje cestom. „Hoću ime njegovog kladioničara“, rekoh.

Jamiejev glas bio je sićušan. „Ima ih više od jednog.“ „Hoću ih sve.“ „Naći ću ih. Imena su im negdje zapisana.“ Vozili smo se u tišini kilometar i pol sve dok se pred nama nije pojavila trgovina uz cestu. „Možeš li zaustaviti ovdje?“ upita Jamie. Parkirao sam vozilo pred trgovinom. „Daj mi minutu.“ Jamie je ušao. Vratio se s pakiranjem od šest piva.

124

16 VOZIO SAM PREMA FARMI I SKRENUO NA ZAVOJU PREMA DOLFOVOJ KUĆI. Tamo su bili automobili; na Dolfovu trijemu nalazila se Janice. Zaustavio sam se na kolnom prilazu. „Što se događa?“ upitah. Jamie je samo slegnuo ramenima. „Hoćeš li izaći?“ „Nisam toliko pijan“, reče Jamie.

Iskočio sam iz kamioneta, a Jamie je kliznuo preko sjedala. Položio sam ruke na okvir prozora. „Krivo sam procjenio Dannyja. Sad je mrtav. Policija bi trebala istražiti te kladioničare. Možda tu ima nečega.“ „Policija?“ „Želim ona imena.“ „Naći ću ih“, odgovori on, a onda mahne jedanput majci i okrene kamionet.

Pješice sam prešao veliki ostatak puta.

Maćeha me gledala dok sam se približavao. Bila je mlada kada se udala za oca i sad još nije napunila pedeset. Sjedila je sama na trijemu i izgledala izmučeno.

Smršavila je. Nekoć sjajna kosa izblijedjela je u britko žutu; jagodice lica bile su joj oštre, kao u jastreba. Ustala je iz stolice za ljuljanje kad su mi koraci čvrsto odjeknuli po najdonjoj stubi. Zaustavio sam se na pola puta, ali stajala je između vrata i mene pa sam joj prišao. „Adame.“ Smogla je hrabrosti zakoračiti prema meni. Bilo je jedno vrijeme kad bi pojurila naprijed i spustila lagane, suhe usne na moj obraz, ali ne i sada. Sada je bila na distanci i hladna kao daleka obala. „Vratio si se kući“, reče ona. „Janice.“ Tisuću sam puta zamišljao ovaj trenutak. Nas dvoje, kako razgovaramo prvi put nakon moje oslobađajuće presude. Ponekad, kad bih to zamišljao, ona bi se ispričala. Drugi bi me put pljusnula ili viknula od straha.

Stvarnost je bila drukčija. Bilo je nelagodno i kidalo je živce. Uspjela je održati veliku samokontrolu i izgledala je kao da će se jednostavno okrenuti i otići. Nisam se mogao dosjetiti nijedne riječi koju bih rekao. „Gdje je tata?“ „Rekao mi je da pričekam ovdje. Mislio je da bi nam moglo pomoći da se 125

ponovo upoznamo.“ „Nisam mislio da ćeš htjeti imati posla sa mnom.“ „Volim tvojeg oca“, reče ona drveno. „Ali ne mene?“ Bilo to dobro ili ne bili smo obitelj već gotovo dvadeset godina.

Nisam mogao sakriti da sam povrijeđen i na trenutak joj se na licu odrazio neki njezin nepoznati bol. Nije potrajalo. „Oslobodili su te optužbe“, reče ona, „zbog čega sam ja ispala lažac.“ Šmrcnula je i sjela. „Tvoj je otac jasno dao do znanja da se više neće razgovarati o nedjelima članova ove obitelj. Odlučila sam poštovati njegove želje.“ „Zašto mi se čini da to ne misliš ozbiljno?“ U očima joj je bljesnulo nešto od nekadašnje čelične tvrdoće. „To znači da ću udisati isti zrak kao i ti i držati jezik za zubima. To znači da ću tolerirati tvoju prisutnost u svojem domu, lašca i ubojicu. Nemoj to shvatiti nikako drukčije.

Nikada.“ Dugo je izdržala moj pogled, a onda je izvadila cigaretu iz kutije na stolu pred sobom. Zapalila ju je drhtavim rukama i iskrivila usnice da postrance otpuhne dim. „Reci svojem tati da sam se ponašala uljudno.“ Još sam je jedanput pogledao i ušao u kuću. Dolf me dočekao, a ja sam palcem pokazao prema zatvorenim vratima. „Janice“, rekoh.

Kimnuo je glavom. „Ne bih rekao da je spavala otkad si se vratio u grad.“ „Loše izgleda.“ Jedna mu je obrva poskočila. „Optužila je muževljeva sina za ubojstvo. Ne možeš ni zamisliti pakao kroz koji su to dvoje prošli.“ Njegove su me riječi zaustavile. Sve ovo vrijeme nisam nijedanput razmotrio što je sudski proces učinio njima kao bračnom paru. U mislima sam ih uvijek vidio kao nepromijenjene. „Ali tvoj ju je otac upozorio. Rekao joj je da će im brak biti u najvećoj opasnosti koju ona može zamisliti ako učini išta drugo osim da ti zaželi dobrodošlicu.“ „Pretpostavljam da je pokušala“, rekoh. „Što se tu unutra zbiva?“ „Dođi.“ Slijedio sam Dolfa kroz kuhinju i u dnevnu sobu. Tamo je bio moj otac i neki čovjek kojega nikada nisam vidio. Imao je šezdesetak godina, sijedu kosu i skupo odijelo. Obojica su ustali kad smo ušli. Otac mi je pružio ruku. Oklijevao sam, a onda smo se rukovali. Trudio se. To sam morao priznati. „Adame“, reče on. „Drago mi je da si se vratio. Je li sve u redu? Otišli smo u šerifov ured, ali nismo te našli.“ 126

„Sve je dobro. Prošlu sam noć ostao uz Grace.“ „Ali rekli su nam... nije važno. Drago mi je da te je imala pokraj sebe. Ovo je Parks Templeton, moj odvjetnik.“ Rukovali smo se i on je kimnuo kao da je nešto važno odlučeno. „Dobro je što sam te upoznao, Adame. Žao mi je što sinoć nisam stigao u policijsku postaju na vrijeme. Tvoj je otac nazvao čim si otišao s detektivom Granthamom, ali od Charlottea do ovamo treba jedan sat; a onda sam otišao u šerifov ured. Očekivao sam da ću te tamo naći.“ „Iz pristojnosti su me odveli u policijsku postaju u Salisbury. Zbog onoga što se dogodilo prije pet godina.“ „Sumnjam da je to potpuno istinito.“ „Ne razumijem.“ „Ako te nisam mogao naći, to im je dalo dodatno vrijeme s tobom. Nisam iznenađen.“ Sjetio sam se vremena provedenog u sobi za ispitivanje i onoga što mi je Robin prvo rekla.

To je bila moja ideja. „Znali su da ćete doći?“ upitah. „Ili ja ili netko poput mene. Tvoj me je otac nazvao prije nego što ste napustili imanje.“ „Ne treba mi odvjetnik“, rekoh. „Ne budi smiješan“, reče otac. „Naravno da treba. Osim toga, on je tu zbog obitelji.“ Progovorio je Parks. „Leš je nađen na imanju, Adame, otkriven na zabačenom mjestu za koje je znalo malo ljudi. Oni će provjeriti svakoga i to vrlo oštro. Neki ljudi mogu pokušati iskoristiti situaciju kako bi izvršili pritisak na tvojega oca.“ „Zaista vjerujete u to?“ rekoh. „To je nukelarka sa šest tornjeva, a izborna je godina. Sile koje djeluju jače su od bilo čega što možeš zamisliti...“ Otac ga je prekinuo. „Preuveličavaš stvari, Parks.“ „Misliš?“ upita odvjetnik. „Prijetnje su bile vrlo jasne, ali do jučer su bile samo prijetnje. Napadnuta je Grace Shepherd. Jedan je mladić mrtav, a nitko od nas ne zna zašto. Guranje glave u pijesak neće pomoći da sve to nestane.“ „Odbijam prihvatiti činjenicu da se u ovom okrugu korupcija proširila tako duboko, kako bi ti želio da vjerujemo.“ 127

„Ne radi se samo o okrugu, Jacobe. Tu je i Charlotte. Raleigh. Washington.

Desetljećima se ništa slično nije dogodilo.“ Otac je odmahujući rukom preskočio bilo kakav komentar, ali progovorio je Dolf. „Zato si nazvao Parksa, zar ne? Neka on sumnja umjesto tebe.“ „Doći će do istrage“, reče Parks. „Sada pada upaljena šibica, upravo tu. Bit će vrlo vruće. Novinari će biti posvuda.“ „Novinari?“ upitah. „Dvojica su nam došla u kuću“, reče otac. „Zato smo ovdje.“ „Trebaš jednog čovjeka postaviti na ulaz u imanje“, rekoh. „Da“, reče Parks. „Bijelca, ne migrirajućeg radnika. Nekoga tko može dobro odvratiti nepoželjne i zna kako iskazati poštovanje, ali biti čvrst. Ako se ovo pojavi u vijestima, želim da s prvih stranica gleda lice prosječnog Amerikanca.“ „Isuse.“ Dolf je sjeo s gađenjem. „Ako policija ili bilo tko drugi želi razgovarati o bilo čemu, pošaljite ih k meni.

Zato sam ovdje. Zato me plaćate.“ Otac pogleda Dolfa. „Učini to“, reče on.

Parks izvuče stolicu ispod stola za kartanje uz prozor i dovuče je preko saga.

Sjeo je preda me. „Dakle, pričaj mi o tome što se dogodilo sinoć. Želim znati što su te pitali i želim znati što si im rekao.“ Ispričao sam mu, a druga su dvojica slušala. Pitao me o rijeci, o Grace. Htio je znati koje smo riječi izrekli jedno drugome. Ponovio sam ono što sam rekao policajcima. „To nije relevantno“, rekao sam mu. „To ću ja procijeniti“, reče on i nastavi čekati moj odgovor.

Bila je to sitnica, znao sam, ali ne i za Grace; zato sam gledao kroz prozor. „Ovo neće pomoći“, reče odvjetnik.

Slegnuo sam ramenima.

Odvezao sam se u grad da kupim nešto lijepo za Grace, ali predomislio sam se i prije nego što sam ušao u grad. Danny nije napao Grace; to mi je napokon postalo jasno. Što je značilo da tko god to učinio, još je bio tu negdje. Možda je to bio Zebulon Faith.

Možda ne. Ali odlazak u kupnju nimalo me neće približiti odgovoru.

Pomislio sam na ženu koju sam vidio u plavom kanuu. Bila je s Grace nekoliko minuta prije napada. Bila je na rijeci. Možda je vidjela nešto. Bilo što.

Kako se ono zvala?

128

Sarah Yates.

Zaustavio sam se kod prve telefonske govornice koju sam ugledao. Netko je otrgnuo korice s telefonskog imenika i mnoge su stranice bile poderane, ali našao sam prezime Yates. Bilo ih je manje od jedne stranice. Potražio sam Sarah Yates, ali toga imena nije bilo. Još sam jedanput polaganije pregledao cijeli popis. Margaret Sarah Yates bila je u drugom stupcu. Nisam je namjeravao nazvati.

Odvezao sam se u povijesnu četvrt i parkirao auto u sjeni stoljetnih stabala.

Kuća je sva bila u visokim stupovima, crnim prozorskim kapcima i povijušama glicinije debelima kao moje zapešće. Vrata su bila oklopljena dvjestogodišnjim slojem olovne boje i imala su mjedeni zvekir u obliku labuđe glave. Kad su se otvorila, bilo je kao da se pomaknuo zid. Procjep koji se pojavio i zatim proširio bio je visok najmanje tri i pol metra; žena koja je stajala u procjepu imala je otprilike metar i pol. Preplavio me miris sušenih kora naranče. „Mogu li vam pomoći?“ Starost joj je pogrbila leđa, ali crte lica bile su joj oštre.

Tamne su me oči procjenjivale ispod lagane šminke i sijede, polakirane kose.

Sedamdeset i pet joj je, pomislio sam, i vitka je u krojenom odijelu. Dijamanti su joj zablistali na ušima i uz vrat, dok se iza nje antikni svileni tepih-staza protezao u svijet velikog novca. „Dobro jutro, gospođo. Zovem se Adam Chase.“ „Znam tko ste, gospodine Chase. Divim se onome što vaš otac čini da bi zaštitio ovaj grad od pohlepe i kratkovidnosti drugih. Treba nam više ljudi kao što je on.“ Na tren sam se smeo zbog njezine iskrenosti. Ne bi mnogo žena lako stajalo i ćaskalo sa strancem nekoć optuženim za ubojstvo. „Oprostite što vam smetam, ali pokušavam stupiti u kontakt sa ženom koja se zove Sarah Yates. Pomislio sam da možda živi ovdje.“ Toplina joj je nestala s lica. Tamne su oči otvrdnule, a zubi nestali. Ruku na vratima pomaknula je naviše. „Ovdje nema nikoga s tim imenom.“ „Ali vaše je ime...“ „Zovem se Margaret Yates.“ Zastala je, a kapci su joj zatreptali. „Sarah je moja kći.“ „Znate li...“ „Nisam razgovarala sa Sarah više od dvadeset godina.“ Prebacila je jedan dio težine na vrata. „Gospođo, molim vas. Znate li gdje mogu naći Sarah? Važno je.“ 129

Vrata su se prestala micati. Napućila je suhe usne. „Zašto je trebate?“ „Netko do koga mi je stalo fizički je napadnut. Moguće je da je Sarah vidjela nešto što bi mi moglo pomoći da otkrijem tko je to.“ Gospođa Yates razmatrala je što sam joj rekao, a onda je neodređeno mahnula rukom. „Zadnje što sam čula je da živi u okrugu Davidson. Tamo preko rijeke.“ S farme Crvena voda mogao sam odapeti strijelu i pogoditi okrug Davidson na drugoj strani rijeke. Ali okrug je bio velik. „Znate li otprilike gdje?“ upitah. „To mi je stvarno važno.“ „Gospodine Chase, da je ovaj trijem blistavo središte svijeta, onda bi Sarah pronašla mjesto koje je najdalje od toga.“ Otvorio sam usta, ali me prekinula. „Najmračnije, najudaljenije mjesto.“ Zakoračila je korak unatrag. „Imate li kakvu poruku?“ upitah. „Pod pretpostavkom da je nađem.“ Malo joj se tijelo ovjesilo, a osjećaj koji joj je dotaknuo lice bio je tako nježan i brz kao i lepet leptirovih krila. Zatim joj se kralježnica ukočila, oči otvorile jače, sjajne i čvrste. Plave vene nabrekle su ispod kože tanke kao papir, a riječi su zapucketale kao suha trava kad gori. „Nikad nije kasno za pokajanje. To joj recite.“ Osjećao sam da mi je preblizu pa sam zakoračio unatrag; slijedila me izašavši van, s jednim uzdignutim prstom i očima koje su postale suludo sjajne. „Recite joj da moli gospodina Isusa Krista za oprost.“ Našao sam stube. „Recite joj“, reče, „da je plamen pakla vječan.“ Lice joj je preplavila neka nepoznata emocija, a prstom je pokazala na moje desno oko dok joj je vatra u glasu zapucketala još jedanput i onda se ugasila. „To joj recite.“ Onda se okrenula prema velikim zjapećim vratima, a do trenutka kad su je usisala poput kakvih usta, kao da je naglo ostarjela.

Vozio sam se niz sjenovite ulice i ostavio iza sebe oklopljena vrata. Kako sam se približavao siromašnom dijelu grada, travnjaci s gustom travom polako su se pretvarali u korov i golu zemlju. Kuće su postale niske, uske i s fasadama koje su se ljuštile, a onda sam izašao iz grada i našao se na dugim cestama koje su se divlje prostirale krajolikom. Prešao sam u okrug Davidson, a most je zujao ispod mene.

Ugledao sam dugački, spori kamion Brown i jednog debelog muškarca bez košulje kako na obali pije pivo. Dvoje djece zamrljanih usta brala su kupine uz cestu.

130

Zaustavio sam se kod trgovine s mamcima za pecanje, u telefonskom imeniku našao jednu S. Yates i upamtio adresu. Put je vodio kroz gustu šumu dvanaest i pol kilometara dalje od posljednjeg semafora. Nakon jednog zavoja cesta je ravno vodila nizbrdo prema rijeci.

Izašao sam iz šume i ugledao autobus postavljen na cementne blokove ispod jednog povijenog hrasta. Autobus je bio blijedoljubičast s izblijedjelim nacrtanim cvjetovima. Ispred njega prostiralo se raskrčeno i obrađeno petnaest jutara zemlje.

Izašao sam iz auta.

Autobus se nagnuo jer se netko unutra pomaknuo. Izašao je muškarac i zakoračio na tlo. Imao je šezdesetak godina, nosio podrezane traperice, razvezane čizme i nije imao košulju. Bio je opaljen od sunca i mršav, sa sjedinama na prsima, s malim žuljevitim rukama i prljavim noktima. Duga sijeda kosa, ili mokra ili neoprana, uokvirivala mu je izborano, tamno lice. Kretao se postrance, s jednom rukom savijenom i sa širokim osmijehom. „Hej, čovječe. Što se zbiva?“ Prišao mi je. Oko njega širio se miris marihuane. „Adam Chase“, rekoh i ispružih ruku. „Ken Miller.“ Rukovali smo se. Izbliza je miris bio jači: zemlja, znoj i marica. Oči su mu bile crvene, zubi veliki i žuti, ali savršeno ravni. Pogledavao je od mene prema autu i onda sam vidio da gleda riječ urezanu na poklopcu motora. Pokazao je na nju rukom. „Sranje, čovječe.“ „Tražim Sarah Yates.“ Pokazao sam na autobus. „Je li kod kuće?“ Nasmijao se. „O, hej, čovječe.“ Još se jače nasmijao. Jednu je ruku podignuo s dlanom prema van, a drugu je položio na trbuh. Pognuo se iz struka, pokušavajući progovoriti kroz smijeh. „Ne, čovječe. Pogrešno si shvatio. Sarah živi tamo, u velikoj kući.“ Uspio se sabrati i pokazao mi je rukom prema sljedećem šumarku. „Dopustila mi je da živim tu, znaš. Brinem se za vrt. Pomažem joj kad je potrebno. Nešto mi malo plati i dopušta da tu živim.“ Pogledao sam zeleno polje. „To je puno rada da bi se spavalo u autobusu.“ „Ne, ovo je super. Nema telefona, nema strke. Jednostavan život. Ali ovdje sam zapravo zbog obrazovanja.“ Upitno sam ga pogledao. „Sarah je herbalistica“, izjavi on. „Što je?“ „Iscjeliteljica.“ Mahnuo je rukom prema dugim redovima biljaka u polju.

131

„Maslačak, kamilica, timijan, kadulja, mačja metvica.“ „Aha.“ „To ti je holistika, čovječe.“ Pokazao sam prema drugoj strani čistine, gdje je među drvećem bio neki prolaz. „Tamo?“ „Do velike kuće. Samo ravno.“ Velika kuća imala je oko sto četrdeset četvornih metara i bila je sagrađena od debala i imala zeleni limeni krov koji je po rubovima poprimio narančastu boju. Debla su od vremena posivjela; pukotine su sličile na riječno korito. Parkirao sam iza kombija s naljepnicom na stražnjem braniku, na kojoj je pisalo BLAGOSLOV BOŽICE. Trijem je bio u sjeni, a koža mi se naježila dok sam se primicao vratima.

Pokucao sam, sumnjajući da je kod kuće. Brvnara je djelovala prazno, a na molu nije bilo kanua. Pogledao sam na rijeku i pokušao točno procijeniti gdje se nalazim.

Zaključio sam da je ova lokacija nešto sjevernije od naše farme; možda tri kilometra.

Otišao sam na mol.

Tamo su se nalazila invalidska kolica. Zagledao sam se u njih. Činila su se kao da nikako ne pripadaju ovamo. Sjeo sam na dok i čekao. Trajalo je dvadesetak minuta. Pojavila se iza sjeverne okuke na rijeci kao da lagano klizi, pramac je skretao prema obali, ali struja je vukla krmu van sve dok ga ona čvrstim zamahom vesla nije ispravila.

Ustao sam i preplavio me osjećaj kao da je poznajem. Bila je privlačna žena, s kožom koja ne stari i izravnim pogledom. Usmjerila ga je u mene kad se približila na tri metra i nije skretala pogled, čak ni dok se kanu postrance zaustavljao uz mol.

Prihvatio sam uže iz njezine ruke i zavezao ga na kuku za vezivanje broda.

Odložila je veslo i proučavala me. „Zdravo, Adame“, rekla je. „Poznajem li vas?“ U smiješku je pokazala male zube. „Ne, ne poznaješ.“ Mahnula je rukom. „Odmakni se malo.“ Položila je ruke na rub mola i podignula se, okrenuvši se tako da je sjela na mol. Noge su joj se podvinule pod nju, tanki beživotni štapići u širokim trapericama, koje su od nošenja mjestimice imale boju pijeska. Vidio sam joj suhu kožu na gležnjevima. „Mogu li vam pomoći?“ „Naravno da ne.“ U glasu joj je bljesnula ljutnja tako da je zvučala vrlo slično majci. Odgurnula se natraške, a noge su joj beživotno klizile za njom. Zgrabila je rukohvate invalidskih kolica i podigla se na sjedalo. Posegnula je za jednom nogom, 132

a onda me prikovala svojim pogledom kao zrakom iz baterijske svjetiljke. „Nema potrebe da toliko zuriš, mladiću.“ „Oprostite“, rekoh i odmah sam potražio pogledom ima li što zanimljivo na drugoj strani rijeke. Osjetio sam njezinu prisutnost iza sebe, kako namješta noge i stopala. „Nema u tome ništa loše, pretpostavljam. Ne viđam baš često ljude. Ponekad zaboravim da se tu ima u što zagledati.“ „Upravljate kanuom bolje od većine ljudi.“ „To mi je jedina prava vježba. Dakle, sad je bolje.“ Okrenuo sam se. Smjestila se u kolicima. „Pođimo u kuću.“ Rukama je zgrabila pomoćni obruč kotača i okrenula se ne čekajući odgovor. Usmjerila je kolica uzbrdo i pokretala se snažnim, kratkim zamasima ruku. Kod brvnare je krenula prema stražnjoj strani. „Rampa je straga“, rekla je. Unutra je spretno manevrirala do hladnjaka i izvukla vrč. „Čaj?“ „Svakako.“ Gledao sam je dok je obavljala taj posao s ekonomičnom preciznošću. Čaše su bile u niskim kuhinjskim ormarićima. Led u zasebnoj škrinji za zamrzavanje.

Ogledao sam se po kući. Imala je veliku središnju prostoriju u kojoj je dominirao kamin od prirodnog kamena; kamenje je bilo smeđe i nepravilno, vjerojatno skupljeno iz tla ispod stabala. Prostor je bio spartanski uređen i čist. Pružila mi je čašu. „Ne podnosim šećer“, reče ona. „Nema problema.“ Odvezla se prema ulaznim vratima, govoreći preko ramena. „Jesi li upoznao Kena na putu ovamo?“ upitala je.

Izašli smo van. Sjeo sam na stolicu i pijuckao čaj koji je bio snažan i jak. „Zanimljiv čovjek.“ „Jednom davno zarađivao je više novca nego što bi mogao povjerovati.

Godišnje je imao prihod od sedam znamenki. Onda se nešto promijenilo. Sve je dao svojoj djeci i pitao me može li živjeti ovdje neko vrijeme. To je bilo prije šest godina.

Kanu je bio njegova ideja.“ „Neobično mjesto za život.“ „Autobus je bio tamo kad sam kupila zemlju. I sama sam živjela u njemu dok nisam dala izgraditi brvnaru.“ Ispružila je ruku i izvukla džoint iz džepa košulje.

Zapalila ga je jeftinim upaljačem, duboko povukla i pustila da joj dim polako izlazi preko blijedih ružičastih usana. Ponudila je i meni, ali odbio sam. „Kako hoćeš“, rekla je, a ja sam je gledao kako je povukla drugi dim, kako je udisala u 133

mnogostrukim malim udisajima i stisnula čeljust prije nego što je ispuhnula.

Spustila se malo u svojim kolicima, proučavala je jarki svijet zadovoljnim izrazom lica. „Znači, poznajete Grace?“ upitah. „Dobra djevojka. Razgovaramo s vremena na vrijeme.“ „Prodajete li joj travu?“ „Zaboga, ne. Nikad ne bih prodala travu toj djevojci. Ni za milijun godina.“ Povukla je drugi dim, a kad je progovorila, istisnula je riječi kroz zube. „Poklanjam joj travu.“ Smijeh joj se razvukao licem. „Ah, nemoj izgledati tako ozbiljno. Dovoljno je stara da zna što želi.“ „Napadnuta je neki dan, znate. Odmah poslije vašeg zadnjeg razgovora s njom.“ „Napadnuta?“ „Gadno su je pretukli. Dogodilo se to nekih osamsto metara južno od mola.

Nadao sam se da ste vi možda nešto primijetili. Čovjeka u čamcu ili na stazi. Bilo što.“ Smijeh je nestao, a na njegovu se mjestu pojavila smrknutost. „Je li ona sada dobro?“ „Bit će. U bolnici je.“ „Otišla sam na sjever“, reče ona. „Nisam vidjela ništa neobično.“ „Zna li Ken Miller tko je ona?“ „Da.“ „Poznajete li ga dobro?“ Odmahnula je rukom. „On je bezopasan.“ Još je povukla jedan dim iz džointa, a kad je ispraznila pluća, dim kao da je iznio velik dio njezine vitalnosti. „Lijep auto“, reče ona, ali riječi nisu imale nikakvog značenja. Auto joj je jednostavno bio u vidnom polju. „Otkud me znate?“ upitah. Skrenula je pogled prema meni, ali nije odgovorila. „Reci mi kako si me našao“, reče ona umjesto toga. „Vaša je majka mislila da živite tu negdje.“ „Ah“, reče ona i u tom jednom zvuku bila je sadržana mračna povijest.

Okrenuo sam stolicu prema njoj. „Otkud me poznajete, Sarah?“ Ali bila je ušlagirana, oči su joj se caklile, a pogled bio prazan.

134

Vidjela je nešto što ja nisam mogao vidjeti i riječi su joj plutale. „Postoje stvari na ovome svijetu o kojima ne govorim“, reče ona. „Obećanja, obećanja.“ „Ne razumijem.“ Zgnječila je džoint i bacila ga na nepometene daske trijema. Kapci su joj se opustili, ali život se nastavio iza blijedozelenih šarenica, neko znanje i nešto divlje zbog čega sam se pitao što to vidi. Mahnula mi je s povijenim prstom i nagnuo sam se k njoj. Uhvatila me rukama za lice i poljubila u usta. Usne su joj bile meke, malo razdvojene i imale su okus džointa. To nije bio čedan poljubac, ali nije bio ni pretjerano seksualan. Prsti su joj omlohavili i nasmiješila se s toliko tuge da sam doživio prožimajući osjećaj gubitka. „Bio si tako drag dječak“, reče ona.

135

17 OSTAVILA ME BEZ IJEDNE DRUGE RIJEČI, odvezla se u kolicima unutra i zatvorila vrata.

Sjeo sam u auto, odvezao se kroz pošumljeni dio i sjetio se Sarine majke, čiju poruku nisam stigao prenijeti. Njihova se obitelj pretvorila u pepeo, veza između njih bila je beživotna koliko je samo vrijeme može takvom učiniti. Možda sam zato osjećao srodstvo, zašto sam se sjetio nekoć dragocjenih veza sagorjelih u svijetlosivo ništavilo.

Usporio sam kad je Ken Miller iskoračio iz sjene i mahnuo mi da stanem.

Naslonio se na prozor. „Je li sve OK?“ upita on. „Treba li joj što?“ Lice mu je bilo otvoreno, ali znao sam koliko je to moglo biti beznačajno. Ljudi vam pokazuju ono što želite vidjeti. „Poznajete li Grace Shepherd?“ upitao sam. „Znam tko je ona.“ Kimnuo je glavom prema drveću. „Sarah govori o njoj.“ Pomno sam ga promatrao. „Napadnuta je, gotovo su je ubili. Znate li što o tome?“ Njegova je reakcija bila spontana. „Zaista mi je žao što to čujem“, reče on. „Čuo sam o njoj da je dobra djevojka.“ Činio se nedužan i zabrinut. „Policija će možda htjeti razgovarati sa Sarah.“ Brzi bljesak zabrinutosti prešao mu je preko lica. Vidio sam kako su mu se oči zakolutale nalijevo, prema dugačkom ljubičastom autobusu. Tamo mu je sigurno bila zaliha droge. „Mislio sam da će vam biti drago to znati.“ „Hvala“.

Dok sam se vozio natrag u Salisbury, uključio sam mobitel. Gotovo je odmah zazvonio. Bila je Robin. „Nisam siguran razgovaram li još s tobom“, rekoh. „Ne budi glup, Adame. Lagao si nam. Ona su pitanja morala biti postavljena.

Bolje je da sam bila tamo, nego da nisam.“ „Rekla si da je odlazak u policijsku postaju u Salisburyju, umjesto u šerifov ured, bio za moje dobro. Jesi li to stvarno mislila?“ 136

„Naravno. Zašto bismo to inače učinili?“ Prepoznao sam istinu u njezinu glasu i jedan mali dio mene malo se opustio. „Hodam po rubu, Adame. To mi je jasno. I pokušavam učiniti ono što je ispravno.“ „Što hoćeš?“ upitah. „Gdje si?“ „U autu.“ „Moram te vidjeti. Uzet ću ti samo minutu.“ Oklijevao sam. „Molim te“, reče ona.

Našli smo se na parkiralištu baptističke crkve. Zvonik se ocrtavao na plavom nebu poput bijele igle pod kojom smo bili patuljci. Odmah je prešla na stvar. „Razumijem da si ljut. Razgovor je mogao i bolje proći.“ „Mnogo bolje.“ U glasu joj se kristaliziralo uvjerenje. „Odlučio si nas zavaravati, Adame, pa se nemojmo pretvarati da si moralno bolji od nas. Još sam policajka. Još imam odgovornost.“ „Nikad nisi trebala biti dio toga.“ „Dopusti mi da ti nešto objasnim. Ti si ostavio mene. Kužiš? Ti si... ostavio... mene. Posao je bio sve što sam imala. Pet godina, to je bilo sve što sam imala. I radila sam kao sumanuta. Znaš li koliko je žena postalo detektivkama u prošlih deset godina? Tri. Samo tri, a ja sam najmlađa u povijesti cijelog odjela. Vratio si se prije dva dana. Razumiješ? To sam što sam, zato što si otišao. To je moj život. Ne mogu ga isključiti i ti to ne bi trebao očekivati od mene. Ne, kada si me učinio ovakvom.“ Bila je ljuta i defanzivna. Razmišljao sam o tome što je rekla. „U pravu si“, rekoh, a to sam i mislio. „Kud god se okreneš, sve je loše.“ „Možda postane malo lakše.“ „Kako?“ „Grantham želi da se maknem s tog slučaja“, reče on. „Ljut je.“ Velika vrana spustila se na vrh zvonika. Raširila je krila jedanput, a onda se pretvorila u crnooku nepomičnost. „Zato što si mi rekla istinu o Grace?“ „Kaže da sam pristrana prema tebi i tvojoj obitelji.“ „Život se zna zakomplicirati.“ „Pa, spremna sam to još pojačati. Raspitala sam se uokolo. Grace je imala dečka.“ „Koga?“ 137

„Nepoznat je. Djevojka s kojom sam razgovarala nije gotovo ništa znala. Dečko je zbog nečega bio tajna; ali tu su i neki drugi problemi. Nešto zbog čega je Grace bila nesretna.“ „Tko ti je to rekao?“ „Charlotte Preston. Bila je s Grace u istom razredu u školi. Sada radi u drogeriji.“ „Jesi li pitala Grace o tome?“ „Poriče.“ „Što je s Dannyjevim prstenom? Ili s porukom? To se ne slaže s frustriranim dečkom.“ „Sigurna sam da Grantham radi na tome.“ „Zašto mi to govoriš?“ upitah. „Zato što sam i ja bijesna. Zato što se radi o tebi i zato što sam zbunjena.“ „Postoji li još nešto što mi želiš reći?“ „Onaj mrtvac jest Danny Faith. To dokazuje identifikacija po zubalu.“ „Znao sam.“ „Jesi li znao da je nazvao tvoju kuću?“ Izgovorila je to s posebnom intonacijom i promatrala me s potpunom pažnjom. „Zabilježeno je na njegovu popisu poziva s mobitela. Upravo smo ih dobili. Jesi li razgovarao s njim?“ Htjela je da kažem ne. Bilo je prokleto optužujuće i nije bilo lako objasniti iz mojeg položaja. Izabrani trenutak bio je prilično loš. Oklijevao sam, a Robin je ustrajala. Vidio sam da se u njoj poput plime pojavljuje policajka. „Razgovarao sam s njim prije tri tjedna“, rekoh. „Forenzičari misle da je umro prije tri tjedna.“ „Da. Čudno je, znam.“ „O čemu ste razgovarali, Adame. Prokletstvo, što se događa?“ „Želio je jednu uslugu.“ „Kakvu uslugu?“ „Želio je da se vratim kući. Želio je osobno razgovarati o tome. Rekao sam mu da neću doći. Naljutio se.“ „Zašto si onda došao?“ „To je osobna stvar“, rekoh, a to sam i mislio. Želio sam natrag svoj život, a to je uključivalo i Robin. Ali nije mi olakšavala stvar. Prije svega bila je policajka i iako sam to shvaćao, ipak je peklo.

138

„Moraš razgovarati sa mnom, Adame.“ „Robin, cijenim to što si mi upravo ispričala, ali nisam siguran kako stojimo.

Dok ne budem sigurno znao, nastavit ću kako smatram da je potrebno.“ „Adame...“ „Grace je napadnuta, Danny ubijen, a svaki policajac u okrugu bavi se sa mnom i mojom obitelji. Koliko od toga proizlazi iz onoga šio se dogodilo prije pet godina, ne znam; ali znam ovo. Učinit ću sve što treba da zaštitim ljude koje volim.

Još poznajem ovaj grad, još znam ove ljude. Ako policajci neće gledati dalje od farme Crvena voda, onda ću to morati učiniti sam.“ „To bi bila pogreška.“ „Jedanput su me već strpali u zatvor na osnovu lažne optužbe. Neću dopustiti da to ponovo učine. Ni meni niti ikome drugome iz moje obitelji.“ Zazvonio mi je mobitel pa sam podignuo prst. Bio je to Jamie, a bio je prilično u stresu. „Policajci“, reče on. „Što je s njima?“ „Pretražuju Dolfovu kuću!“ Pogledao sam Robin dok mi je Jamie vikao u uho. „Čovječe, to je prava prokleta racija!“ Polako sam zaklopio mobitel i promatrao Robinino lice. „Grantham pretražuje Dolfovu kuću.“ Odvratnost mi se skupila u glasu. Mogao sam vidjeti nekoliko koraka u budućnost. „Jesi li znala za to?“ „Znala sam“, reče ona mirno. „Je li to razlog što si me nazvala? Tako da to Grantham može obaviti, a da ja nisam u blizini?“ „Mislila sam da će biti najbolje ako ne budeš tamo dok on provodi pretragu.

Dakle, da.“ „Zašto?“ „Ništa ne dobivamo ako se ti i Grantham opet ozbiljno sukobite.“ „Znači lagala si mi da me zaštitiš od mene samoga? Ne da pomogneš Granthamu?“ Slegnula je ramenima, bez isprike. „Ponekad možeš ubiti dvije muhe jednim udarcem.“ Prišao sam joj, tako da se učinila vrlo sitnom. „Možda, ponekad. Ali ne možeš 139

zauvijek imati i ovce i novce. Jednog od ovih dana morat ćeš izabrati što ti je važno u životu. Ja ili posao.“ „Možda si u pravu, Adame, ali ipak je onako kako sam rekla. Ostavio si me. To je bio moj život pet dugih godina. Poznajem ga. Vjerujem mu. Možda me tamo negdje čeka odluka, ali danas nisam spremna birati.“ Lice joj se nije htjelo smekšati. Ispuhnuo sam dah. „Prokletstvo, Robin.“ Zakoračio sam i okrenuo se. Želio sam nešto udariti. „Što policija traži?“ „Danny je ubijen s kalibrom .38. Jedini pištolj registriran na farmi Crvena voda glasi na ime Dolfa Shepherda i ima kalibar .38. Grantham ga traži.“ „Onda imam problem.“ „Zašto?“ Oklijevao sam. „Moji su otisci prstiju po cijelom tom pištolju.“ Robin me dugo promatrala. Moram joj odati priznanje jer me nije pitala zašto. „Tvoji su otisci prstiju u kartoteci. Neće dugo potrajati.“ Otvorio sam vrata svojeg auta. „Kamo ideš?“ „K Dolfu.“ Robin je krenula prema svojem autu. „Slijedit ću te.“ „Što je s Granthamom?“ „Ne radim za Granthama“, reče ona. Četiri policijska auta blokirala su kolni prilaz pa sam zaustavio auto u polju i dalje hodao. Robin me slijedila i prešli smo zajedno preko čeličnih prečki rešetke na cesti za sprečavanje prolaza stoke, dok mi je blato škripalo pod cipelama. Nisam vidio Granthama, ali pretpostavljao sam da je u kući. Jedan policajac u odori stražario je na trijemu, a drugi se nalazio pokraj automobila. Ulazna su vrata bila otvorena, pridržavala ih je stolica za ljuljanje. Dolf, Jamie i moj otac stajali su zajedno pokraj Dolfova kamioneta. Dvojica staraca izgledali su bijesno; Jamie je grizao nokat i kimnuo mi glavom. Pogledom sam potražio Parksa Templetona i ugledao ga u njegovom dugačkom, skupom autu. Prislonio je mobitel uz uho, jedna mu je noga visjela van iz otvorenog auta. Iznenađeno nas je pogledao, kao da želi provjeriti jesmo li to zaista nas dvoje, a onda je sklopio mobitel. Istovremeno smo stigli do mojega oca.

Parks je upro prst u Robin. „Reci mi da nisi razgovarao s njom.“ 140

„Znam što radim.“ „Ne, ne znaš.“ „Razgovarat ćemo za minutu“, rekoh Robin. Okrenula se i otišla, popevši se stubama na trijem. Ponovo sam se okrenuo prema Parksu. „Možete li učiniti išta u vezi s ovim?“ rekoh pokazujući na kuću. „To smo već provjerili“, reče moj otac. „Nalog je punopravan.“ „Koliko su dugo već ovdje?“ „Dvadeset minuta.“ Obratio sam se Parksu. „Recite mi o nalogu.“ „Nema potrebe...“ „Reci mu“, progovori moj otac.

Parks se sabrao. „Ograničen je po dosegu. To je dobro. Policiji daje pravo da iz kuće zaplijene svako oružje i streljivo.“ „I to je to?“ upitah. „Da.“ „Za to im je trebalo dvije minute. Traže pištolj .38. Nalazi se u ormariću za puške.“ Odvjetnik je stavio prst na usta i jedanput je potapkao po njima. „Kako znaš da traže kalibar .38?“ „Zato što je Danny ubijen s tim kalibrom. To sam saznao od nje.“ Pokazao sam na kuću i gledao odvjetnika u oči sve dok nije kimnuo. To je bila dobra informacija. „Dosad su ga već trebali pronaći“, rekoh. „Već su trebali otići odavde.“ Trenutak nitko nije progovorio. Poželio sam da tako i ostane. „Sakrio sam ga“, naposljetku reče Dolf. „Što?“ Jamie je kliznuo s poklopca motora. U njemu je zakipio iznenadni bijes. „Sakrio si ga? Nema razloga za skrivanje pištolja, osim ako nemaš nešto za tajiti.“ Nemir je nestao s Dolfova lica, a zamijenio ga je izraz umorne rezignacije.

Jamie je prišao bliže. „Uvijek ti odgovaram na tvoja pitanja“, reče Jamie. „Stalno mi se naviruješ preko ramena. Zašto sada ti meni ne odgovaraš? Samo je jedan razlog da se sakrije taj pištolj, Dolfe. To je potpuno jasno. Zašto nam ne kažeš?“ „Što hoćeš time reći?“ upita moj otac.

Dolf pogleda Jamieja ispod teških kapaka i u pogledu mu se vidjelo veliko žaljenje. „Danny je bio sasvim u redu i znam da si ga volio, dječače... „ „Ne, ne znaš“, reče Jamie. „I ne zovi me dječače. Nego objasni. Postoji samo 141

jedan razlog za skrivanje pištolja, a taj je da si znao da će ga oni doći potražiti.“ „Pijan si“, reče Dolf. „I to su glupave riječi.“ Prekinuo ih je Parks, a glas mu je bio dovoljno snažan da ušutka Jamieja. „Prosvijetli nas“, reče on Dolfu.

Dolf pogleda oca. Ovaj je kimnuo, Dolf je pljunuo na zemlju i zataknuo palce za remen. Zagledao se u Parksa, a onda u Jamieja. „To nije jedini razlog da se sakrije pištolj, Jamie, ti veliki, glupi klipane. Čovjek može sakriti pištolj da bi spriječio nekoga da se njime posluži. Da spriječi pametnog čovjeka da ne počini glupost.“ Dolf me oštro pogleda, a ja sam znao da je mislio na to kako sam uzeo pištolj iz ormarića i kako sam zamalo ubio Zebulona Faitha. Sakrio ga je zbog mojeg dobra. „U pravu je“, rekoh s olakšanjem. „To je dobar razlog.“ „A da nam ti to objasniš“, reče mi Parks.

Otac je progovorio prije mene. „Ne mora on ništa objašnjavati, To smo učinili prije pet godina. On to neće morati ponovo prolaziti. Ne ovdje. Niti ikada više.“ Osjetio sam očev pogled na sebi, snagu onoga što je rekao. Što je to značilo. Bilo je to prvi put da se založio za mene otkad je Janice rekla da me vidjela sveg okrvavljenog. Parks se ukočio, a lice mu se zacrvenjelo. „Jacobe, ograničavaš me da djelujem u tvoju korist.“ „Za tristo dolara po satu, ja određujem pravila. Adam će ti reći ono što misli da trebaš znati. Neću dopustiti da ga se opet ispituje.“ Parks je pokušao izdržati očev pogled, ali izgubio je hrabrost već nakon nekoliko sekunda. Odmahnuo je rukom i odmarširao. „Dobro“, reče on. Promatrao sam ga dok nije stigao do svojeg auta. Odjednom je ocu bilo nelagodno, kao da je to bilo zbog istupanja u moju zaštitu. Potapšao je Dolfa po ramenu i jednim se okom zagledao u Jamieja. „Pijan si?“ upita on.

Jamie je još bio bijesan; vidjelo se. „Nisam“, reče on. „Muči me mamurluk.“ „Pa, saberi se, dečko.“ Jamie se popeo u svoj kamionet, klonuo na sjedalu i zapalio cigaretu. Ostao sam s dvojicom starijih muškaraca. Moj nas je otac odveo nekoliko koraka u stranu.

Izgledao je kao da se želi ispričati. „Obično nije takav“, reče on, a onda pogleda Dolfa. „Jesi li dobro?“ „Potrebno je više od tog dečka da mi pokvari dan“, reče Dolf. „Gdje si sakrio pištolj?“ upitah.

142

„U limenom vrču za kavu, u kuhinji.“ „Naći će ga“, rekoh. „Aha.“ Proučavao sam Dolfovo lice. „Postoji li kakva šansa da se pištolj poveže s Dannyjevom smrću?“ „Ne vidim kako.“ „Imaš li ti kakav pištolj?“ upitao sam oca.

Odmahnuo je glavom i zagledao se u neku daleku točku. Moja se majka ubila jednim od njegovih pištolja. Bilo je to glupo pitanje, bešćutno, ali kad je progovorio, lice mu je bilo poput kamena. „Kakva zbrka“, reče.

Imao je pravo, a ja sam se čudio kako se sve poklapa. Dannyjeva smrt, koju su sada očito smatrali ubojstvom; napad na Grace; Zebulon Faith; elektrana; sve ostalo.

Pogledao sam Dolfovu kuću, punu stranaca. Približavala se promjena i nije bilo šanse da to bude jedna od dobrih. „Moram ići“, rekoh.

Otac je izgledao star.

Kimnuo sam prema kući. „Parks ima pravo u jednoj stvari. Traže kome će pripisati Dannyjevu smrt, a zbog nekog razloga Grantham kao da gleda u nas. To znači da će posebno mene uzeti u obzir.“ Nitko mi nije proturječio. „Moram s nekim razgovarati.“ „S kim?“ „Nešto mi je upravo palo na pamet. Možda nije ništa, ali ipak moram provjeriti.“ „Možeš li nam reći o čemu se radi?“ upita Dolf.

Razmislio sam. Sve dok Dannyjevo tijelo nije pronađeno u onoj rupi, svi su mislili da je na Floridi. Njegov otac. Jamie. Mora biti neki razlog za to i pomislio sam da bih ga mogao otkriti u motelu Faithful. U svakom slučaju to je bilo mjesto za početak. „Poslije“, rekoh. „Ako nešto iz toga proizađe.“ Napravio sam dva koraka i zastao, opet sam se okrenuo ocu. Lice mu je bilo teško i ispunjeno tugom. Govorio sam iz srca. „Cijenim ono što si rekao Parksu.“ Kimnuo je. „Ti si moj sin.“ Pogledao sam Dolfa. „Reci mu zašto si sakrio pištolj, hoćeš li? Nema razloga da to bude naša tajna.“ „U redu.“ 143

Ušao sam u auto pitajući se kako će se otac osjećati kad mu Dolf kaže koliko sam bio blizu da ubijem Zebulona Faitha. S obzirom kako smo se svi osjećali zbog Grace, mislio sam da će vjerojatno razumjeti. To je bio najmanji od naših problema.

Izašao sam s farme i vozio po glatkom crnom asfaltu. Cesta je bila vruća; treperila je na suncu. Vratio sam se u motel Faithful i našao Mannyja na recepciji. „Manny, zar ne?“ „Emmanuel.“ „Je li ti šef ovdje?“ upitah. „Nije.“ Kimnuo sam. „Kad sam ranije bio tu, pričao si mi o Dannyju. Rekao si da se potukao s djevojkom i otišao na Floridu, kad je ona zatražila da ga uhite.“ „Si.“ „Možeš li mi reći kako se djevojka zove?“ „Ne. Ali sada ima ožiljak ovdje.“ Povukao je prstom preko desnog obraza. „Kako izgleda?“ „Bjelkinja. Pomalo debela. Jeftina.“ Slegnuo je ramenima. „Danny bi spavao s bilo kojom.“ „Zbog čega su se potukli?“ „Htio je prekinuti s njom.“ Odjednom mi je intuitivno sinula jedna zamisao. „Ti si bio taj koji je pozvao policiju“, rekoh. „Onog dana kad sam došao.“ Osmijeh mu je prepolovio naborano, smeđe lice. „Si.“ „Možda si mi spasio život.“ Slegnuo je ramenima. „Trebam posao. Mrzim šefa. To je život.“ „Je li policija pretražila ovo mjesto?“ Imao sam drogu na umu. „Pretražuju. Ništa ne nalaze. Traže gospodina Faitha. Ne nađu ništa.“ Čekao sam da još nešto kaže, ali završio je. „Rekao si mi da je Danny na Floridi.

Kako to znaš?“ „Poslao je razglednicu.“ Nije bilo oklijevanja, nikakvog znaka neiskrenosti. „Imaš li je još?“ „Mislim da imam.“ Okrenuo se, otišao u stražnju prostoriju, vratio se i pružio mi razglednicu. Prihvatio sam je dodirujući samo rubove; prikazivala je plavu vodu i bijeli pijesak. U gornjem desnom uglu bilo je ime ljetovališta i slogan od ružičastih 144

slova na dnu: PONEKAD JE BAŠ KAKO TREBA. „Bila je na oglasnoj ploči“, reče Emmanuel.

Pogledao sam poleđinu. Tiskanim slovima pisalo je „Ludo se provodim.

Danny.“ „Kad je to stiglo?“ upitah.

Emmanuel se počeše po obrazu. „Potukao se s djevojkom i onda otišao. Možda četiri dana nakon toga. Prije dva tjedna. Dva i pol tjedna. Tako nekako.“ „Je li spakirao kakve stvari?“ „Nisam ga vidio nakon što je udario djevojku.“ Postavio sam mu još neka pitanja, ali nisu me nikamo odvela. Dvoumio sam se trebam li mu reći da je Danny Faith mrtav ili ne, ali odlučio sam da neću. To će se ionako ubrzo pojaviti u novinama. „Slušaj, Emmanuele. Ako policija nađe gospodina Faitha, možda neće biti ovdje neko vrijeme.“ Zastao sam da budem siguran da me razumije. „Možda bi bilo dobro da počneš tražiti drugi posao.“ „Ali Danny...“ „Danny neće voditi motel. Vjerojatno će se zatvoriti.“ Izgledao je vrlo zabrinut. „To je istina, to što kažeš?“ „Da.“ Kimnuo je glavom i tako se dugo zagledao u pult recepcije da nisam bio siguran hoće li više podignuti pogled. „Policija traži posvuda“, reče on naposljetku. „Ali postoji jedno spremište. Pokraj autoceste, ono s plavim vratima. Bila je jedna sobarica, Maria. Sad je otišla. Natjerao ju je da potpiše neke papire. Sada glasi na njezino ime. Broj trideset šest.“ Promozgao sam o tome. „Znaš li što se nalazi u tom spremištu?“ upitao sam.

Starac je bio posramljen. „Droga.“ „Koliko droge?“ „Puno, mislim.“ „Jeste li ti i Maria bili skupa?“ „Si. Ponekad.“ „Zašto je otišla?“ upitah.

Emmanuelovo se lice zgrčilo od gađenja. „Gospodin Faith. Kad mu je potpisala dokumente, zaprijetio joj je.“ 145

„Zaprijetio je da će pozvati INS3?“ „Ako ona nekome kaže za spremište, on će ih nazvati. Bila je tu ilegalno.

Uplašila se. Sad je u Georgiji.“ Podignuo sam razglednicu. „Volio bih ovo zadržati.“ Emmanuel je slegnuo ramenima.

S parkirališta sam nazvao Robin. Još sam imao neke sumnje u vezi s njezinom odanošću, ali imala je informacije koje su mi trebale i pomislio sam da i ja imam nešto za trampu. „Jesi li još kod Dolfa?“ „Grantham me prokleto brzo otjerao odande. Bio je ljutit.“ „Znaš li za privatna spremišta pokraj autoceste; nalaze se na izlaznoj cesti, južno od izlaza sedamdeset šest.“ „Znam.“ „Pričekaj me tamo.“ „Za pola sata.“ Odvezao sam se natrag u grad i zaustavio kod fotokopirnice, dvije ulice dalje od glavnog trga. Fotokopirao sam razglednicu, prednju stranu i poleđinu, a onda zamolio službenicu za vrećicu. Donijela mi je papirnatu, a ja sam je zamolio ima li kakvu plastičnu. U ladici radnog stola našla je prozirnu vrećicu za zamrzavanje Ziploc. Presavinuo sam fotokopiju i spremio je u stražnji džep, a razglednicu sam stavio u vrećicu i zatvorio je njezinim kliznim zatvaračem.

Svijetli je pijesak izgledao veoma bijel kroz plastičnu foliju, a logo mi je opet zapeo za oko.

PONEKAD JE BAŠ KAKO TREBA. Odvezao sam se do spremišta i parkirao na zemljanom rubu sporedne ceste.

Izašao sam iz auta i sjeo na poklopac motora. Iznad mene na autocesti su jurili auti; veliki kamioni štropotali su i vrištali. Pogledao sam prema spremištu, dugim nizovima prizemnih zgrada, koje su se bljeskale na suncu. Ugnijezdile su se u udolini pokraj autoceste. Metalna vrata obojena u plavo prekidala su dugu fasadu.

Visoka je trava rasla duž žičane ograde, na čijem se vrhu protezala bodljikava žica. Čekao sam Robin i gledao kako dan polako klizi u kasno poslijepodne. Trebalo joj je sat vremena. Kad je izašla iz auta, vjetar joj je podignuo kosu i prebacio preko 3

Immigration and Naturalization Service, Služba za useljeništvo i naturalizaciju.

146

lica, tako da ju je morala maknuti prstom. Ta me je gesta teško pogodila i s neočekivanom snagom. Podsjetila me na jedan vjetrovit dan prije sedam godina, koji smo proveli na riječnoj obali. Klečala je na deki, nakon što smo upravo vodili ljubav, a s vode se podigao nagli vjetar i prebacio joj kosu preko očiju. Maknuo sam joj kosu i nju povukao na deku. Usta su joj bila mekana, smiješak lagan.

Ali to je bilo u nekom drugom životu. „Oprosti“, rekla je. „Policijske stvari.“ „Kao na primjer?“ Kliznuo sam s poklopca motora. „Policijska postaja Salisbury i šerifov ured koriste se istim forenzičnim laboratorijem. Obradili su metak kojim je ubijen Danny Faith. Usput rečeno, pucano mu je u prsa. Sad samo čekaju usporedni uzorak.“ Pogled joj je bio čvrst. „Neće potrajati dugo“, rekla je. „A to znači...?“ „Našli su pištolj Dolfa Shepherda.“ Iako sam znao da će ga naći, u želucu kao da mi se otvorio ponor. Čekao sam da još nešto kaže. Iznad visoke trave letio je žuti leptir. „Hoće li ti tvoj prijatelj iz balistike pomoći?“ upitao sam naposljetku. „Duguje mi uslugu.“ „Hoćeš li mi javiti što će reći?“ „To ovisi o tome što će mi reći.“ „Mogu ti dati Zebulona Faitha“, rekoh i to ju je zaustavilo. „Mogu ti ga isporučiti na pladnju.“ „Ako s tobom podijelim ono što saznam?“ „Hoću znati ono što Grantham zna.“ „Adame, ne mogu obećavati naslijepo.“ „Moram znati. Mislim da nemam puno vremena. Na pištolju su moji otisci.“ „Na pištolju koji možda jest a možda i nije oružje kojim je počinjeno ubojstvo.“ „Grantham zna da sam razgovarao s Dannyjem neposredno prije nego što je umro. To je dovoljno za nalog za uhićenje. Privest će me i rešetati pitanjima. Kao i prošli put.“ „Kad je Danny ubijen, bio si u New Yorku. Imaš alibi, svjedoke koji mogu potvrditi da si bio tamo u vrijeme ubojstva.“ Odmahnuo sam glavom. „Prokletstvo, što to sad znači?“ 147

„Nemam alibi“, rekoh. „Ni svjedoke.“ „Kako je to moguće?“ „Prošlo je pet godina, Robin. To je ono što moraš najprije razumjeti. Ovo sam mjesto pokopao tako duboko da ga više nisam ni vidio. Tako sam preživljavao dan za danom. Zaboravio sam. Napravio sam umjetnost od zaboravljanja. To se promijenilo kad me je Danny nazvao. Bilo je kao da mi je stavio demona u glavu. A ovaj nije htio zašutjeti. Htio je da idem kući. Govorio mi da je vrijeme. Ako sam pokušao razmišljati, čuo sam taj glas. Kad sam zaklopio oči, vidio sam ovo mjesto.

Sve me to izluđivalo, Robin. Dan za danom. Mislio sam na tebe, na oca. Mislio sam na Grace, na sudski proces. Na onog ubijenog klinca i način na koji me ovaj grad sažvakao i ispljunuo. Odjedanput nisam više podnosio svoj život. Bio je isprazan, tako prokleto lažan, a Dannyjev je glas srušio sve što sam izgradio. Nisam išao na posao. Prestao sam viđati prijatelje. Zaključao sam se kod kuće. To me je izjedalo sve dok se nisam našao na putu kući.“ Dignuo sam ruke i pustio ih da padnu. „Nitko me nije vidio, Robin.“ „Demoni u glavi i nepostojanje alibija nešto je što više nikad ne bi trebao spomenuti. Grantham je već poslao zahtjev u njujoršku policiju. Provjerit će te. I to temeljito. Saznat će gdje si radio. Saznat će da si dao otkaz i kada. Moraš dobro razmisliti o tom alibiju. Grantham će se pitati nisi li se dovezao ovamo i ubio Dannyja. Pržit će te na vatrici. A ako može, ispeći će te kao pečenku.“ Izdržao sam njezin pogled. „Nikoga nisam ubio.“ „Zašto si se vratio kući, Adame?“ U glavi sam čuo odgovor. Zato što je tu sve ono što volim. Zato što nisi htjela poći sa mnom.

Ali nisam to rekao. Pokazao sam rukom na svijetle zgrade od aluminija i rekao joj ono što mi je Emmanuel ispričao o Zebulonu Faithu i drogi. „Broj trideset šest. On će ti pružiti sve moguće motive koji ti trebaju.“ Glas joj je zvučao prazno. „Dobre informacije.“ „Možda je ispraznio spremište. Imao je vremena.“ „Možda.“ Pogledala je u stranu, a vjetar je zavrtio prašinu na cesti. Kad me je opet pogledala, kao da se smekšala po rubovima. „Ima još nešto što ti želim reći, Adame. Važno je.“ „OK.“ „Onaj telefonski poziv baca loše svjetlo. Tajming ga čini još gorim. Otisci prstiju na pištolju. Sve to nasilje i podudarnosti. Nemaš alibi...“ Nije završila 148

rečenicu i odjedanput je izgledala krhko. „Možda si u pravu u vezi s nalogom za uhićenje...“ „Nastavi.“ „Rekao si da moram odlučiti. Ti ili posao.“ Vjetar joj se opet poigrao s kosom.

Izgledala je nesigurno i glas joj se utišao. „Maknula sam se s tvojeg slučaja“, reče ona. „Nikada prije nisam odustala od slučaja. Nikada.“ „Učinila si to zato što je Grantham krenuo na mene?“ „Zato što si bio u pravu kad si rekao da moram izabrati.“ Na trenutak je izgledala ponosno, a onda su joj se crte lica slomile. Znao sam da se nešto događa, ali sporo sam shvaćao i bio zbunjen. Ramena su joj se povila prema unutra, a nešto vlažno prešlo joj je preko lica. Kad je podignula pogled, oči su joj bile srebrno svijetle i vidio sam da plače. Glas joj se pretvorio u jecaj. „Zaista si mi nedostajao, Adame.“ Stajala je tako uz cestu, lomila se i ja sam konačno shvatio dubinu njezina razdora. Dvije su joj stvari bile važne: osoba kakva je postala i ono što je smatrala da je izgubila. Da je policajka. I nas dvoje.

Pokušala je oboje zadržati, pokušala je hodati tankom linijom koja to razdvaja, ali istina ju je naposljetku sustigla: došao je trenutak odluke. I odlučila je.

Izabrala je mene.

Bila je naga na hladnoći i znao sam da neće više reći ni riječ, ako joj ne dam neki znak. Nisam morao razmišljati o tome, čak ni sekundu. Raširio sam ruke, a ona je kliznula u prostor između njih kao da ga nikada nije napustila.

Odvezao sam nas do njezina stana, ali ovaj je put bilo drukčije, kao da je stan bio premalen da nas primi. Bili smo u jednoj sobi pa u drugoj, odjeću smo ostavili na podu iza nas dok smo se sudarali s vratima i zidovima. U nama su gorjeli stari osjećaji i bješnjeli novi. I sjećanja na tisuće drugih puta.

Držao sam je naslonjenu na zid, njezine su noge našle moj struk i omotala se oko mene. Poljubila me tako snažno da sam pomislio da će mi poteći krv, ali nisam mario. Zatim me zgrabila za kosu i povukla unatrag. Gledao sam njezine natečene usne i zagledao se u oči boje kaleidoskopa. Disala je teško i drhtala je. Riječi je izgovorila oštrim šapatom. „Ono što sam rekla prije, da je sve nestalo, da sam završila...“ Pogled joj je kliznuo na moja prsa pa opet gore. „To je bila laž.“ „Znam.“ 149

„Reci mi samo da je ovo stvarno.“ Rekao sam joj, a kad smo našli krevet, mogao je to biti i pod ili kuhinjski stol.

Nije bilo važno. Ležala je na leđima, prstima je zgrabila plahtu, a onda sam vidio da opet plače. „Nemoj prestati“, rekla je. „Jesi li dobro?“ „Učini da zaboravim.“ Znao sam, mislila je na osamljenost, na petogodišnje razdoblje praznine.

Uspravio sam se na koljena i pogledom prešao preko njezina tijela; bila je vitka i čvrsta, slomljeni borac. Poljubio sam joj vlažne obraze i prelazio rukama preko tijela osjećajući napetost njezina pada. Uzdigla je ruke s kreveta i u njima nije bilo snage, samo lakoća i vrućina koja kao da je zrcalila neki očajni dio nje. Podvukao sam jednu ruku ispod njezinih križa i stisnuo je uza sebe kao da mogu istjerati demone pukom sirovom snagom. Bila je lagana i sitna, ali našla je svoj ritam i snagu da se uzdigne poda mnom.

150

18 ZASPAO SAM S ROBININOM GLAVOM NA PRSIMA. Osjećaj mi je bio poznat, topao i dobar, a takve me stvari nasmrt preplaše. Nisam je opet htio izgubiti. Možda sam zato sanjao o drugoj ženi. Stao sam pokraj prozora i gledao Sarah Yates i travu na mjesečini. Hodala je i u jednoj ruci nosila cipele. Bijela haljina lepršala joj je oko nogu, a koža joj je bila srebrno sjajna dok je jedanput pogledala uvis i podignula ruku kao da na dlanu drži kovanicu.

Probudio sam se u sivoj tišini. „Jesi li budna?“ prošaptao sam.

Glava joj se pomaknula na jastuku. „Razmišljam“, rekla je. „O?“ „Granthamu.“ Pokušao sam se otresti sna. „Krenuo je na mene, zar ne?“ „Nisi učinio ništa loše.“ Pokušavala je uvjeriti samu sebe da je sve tako jednostavno, ali oboje smo znali da nije tako. Nedužni ljudi stradavaju cijelo vrijeme. „Nitko ne želi vjerovati u pravdu bogatog čovjeka, ali to je ono što ljudi vide. Žele odmazdu.“ „Neće se tako dogoditi.“ „Uvjeren sam u to“, rekoh.

Pomaknula se pokraj mene, a čvrsto zaobljeno bedro pritisnulo se uz moje.

Ovaj mi put nije proturječila. Riječi su joj kliznule u zrak između nas. „Jesi li mislio na mene?“ upitala je. „Svih onih godina u New Yorku.“ Razmišljao sam, a onda joj rekao bolnu istinu. „Isprva, stalno. Onda sam pokušao ne misliti. Potrajalo je neko vrijeme. Ali kako sam i rekao, zakopao sam ovo mjesto. I ti si morala otići. To je bio jedini način.“ „Trebao si nazvati. Možda bih se bila predomislila i pošla s tobom.“ Okrenula se postrance. Pokrivač joj je kliznuo s ramena. „Robin...“ „Voliš li me još?“ 151

„Da.“ „Onda me voli.“ Pritisnula je usne uz moj vrat, posegnula dolje, gdje sam osjetio lagani dodir njezine ruke. Počeli smo polako, u sjeni tih riječi i nadolazećem sivilu zore.

U deset sati odveo sam Robin natrag do njezinog auta. Prstima je stisnula moje i privila se uz mene. Izgledala je čudno ranjiva i znao sam da vjerojatno i jest. „Ne prihvaćam polovične mjere, Adame. Ne u vezi sa stvarima koje su važne.

Ne s nama. Niti s tobom.“ Položila mi je dlan na lice. „Na tvojoj sam strani. Koliko god da košta.“ „Robin, ne mogu se odlučiti za okrug Rowan. Barem ne dok ne vidim kamo vodi situacija s mojim ocem. Moram s njim izgladiti stvari. Ne znam kako to izvesti.“ Poljubila me. „Možeš smatrati da sam donijela odluku. Koliko god da košta.“ „Bit ću u bolnici“, rekoh, a onda sam je gledao kako odlazi.

U čekaonici sam zatekao Miriam. Bila je sama, sklopljenih očiju. odjeća joj je zašuštala dok je napravila mali pokret. Kad sam sjeo, umirila se i pokazala mi samo profil. „Jesi li dobro?“ upitah.

Kimnula je. „Kako si ti?“ Miriam je izrasla u prelijepu ženu, ali morali ste pozorno gledati da to primijetite. Izgledala je manja, u svemu, nego što je stvarno bila. Ali razumio sam. Za neke ljude život je jednostavno bio težak. „Drago mi je što te vidim“, rekoh joj. Kimnula je glavom, a kosa joj se zanjihala prema naprijed. „Jesi li zaista dobro?“ upitah. „Zar ne izgledam tako?“ „Izgledaš dobro. Ima li nekog kod Grace?“ „Tata. Mislio je da će moja prisutnost pomoći Grace. Već sam jedanput bila unutra.“ „Kako joj je?“ upitah. „Vrišti u snu.“ „A tata?“ „On je poput kakve žene.“ Nisam znao što bih na to rekao. „Slušaj, Adame, žao mi je što nismo puno razgovarali. Htjela sam. Jednostavno 152

je bilo...“ „Da. Čudno. Rekla si mi.“ Prešla je rukama preko bedara kao da ih zaglađuje i ispravila se tako da joj leđa više nisu izgledala kao upitnik. „Sretna sam što te opet vidim. George mi je rekao da misliš kako možda nisam. Nikako ne bih voljela da to misliš.“ „Postao je dobar muškarac“, rekoh.

Podigla je ramena i prstima s izgriženim noktima pokazala niz hodnik. „Misliš li da će ona biti u redu?“ „Nadam se.“ „I ja.“ Položio sam joj ruku na podlakticu, trznula se, trgnula ruku, a onda poprimila budalasti izgled. „Oprosti“, rekla je. „Preplašio si me.“ „Jesi li OK?“ upitah. „Ova se obitelj raspada.“ Zaklopila je oči. „Na svim su mjestima pukotine.“ Kad je otac izašao iz Graceine sobe, kretao se polako i kimnuo mi kad je sjeo. „Bok, Adame.“ Okrenuo se k Miriam. „Hoćeš li ti malo sjediti kod nje?“ Pogledala me jedanput, a onda nestala niz hodnik. Otac me potapšao po koljenu. „Hvala ti što si došao.“ „Gdje je Dolf?“ „Dolazimo naizmjenično.“ Naslonili smo se na zid. Pokazao sam rukom prema hodniku kojim je otišla Miriam. „Hoće li ona biti dobro? Izgleda...“ „Mračno.“ „Molim?“ „Mračno. Takva je od smrti Graya Wilsona. Bio je malo stariji, malo grublji, ali bili su bliski, družili se s istim prijateljima u školi. Kad se tebi sudilo za ubojstvo, ti su je prijatelji odbacili. Otada je vrlo osamljena. Nije mogla podnijeti koledž. Vratila se s Harvarda nakon jednog semestra. No to je samo pogoršalo stvar. Grace je pokušala jedanput ili dvaput da je izvuče iz toga. Dovraga, svi smo pokušali. Ali ona je jednostavno...“ 153

„Mračna.“ „I tužna.“ Pokraj nas prošla je medicinska sestra. Visoki muškarac gurao je krevet na kotačima niz hodnik. „Imaš li kakvu ideju o tome tko je mogao ubiti Dannyja?“ upitah. „Nemam pojma.“ „Zaglibio je u kockanju. Otac mu je preprodavač droga.“ „Ne volim to gledati na taj način.“ „Tko je Sarah Yates?“ upitah.

Ukočio se, a onda je polako izgovorio sljedeće riječi. „Zašto me to pitaš?“ „Grace je s njom kratko razgovarala prije napada. Izgledale su kao da su prijateljice.“ Samo se malo opustio. „Prijateljice? Sumnjam.“ „Poznaješ li je?“ „Nitko zapravo ne zna Sarah Yates.“ „To je prilično neodređeno.“ „Živi na osami. Oduvijek. Jedan je dan srdačna, a drugi podla kao zmija.

Koliko znam, nema puno toga za što Sarah Yates mari.“ „Znači, ipak je poznaš.“ Okrenuo se licem prema meni i stisnuo usne. „Znam da ne želim razgovarati o njoj.“ „Ona kaže da sam bio drag dječak.“ Otac se okrenuo na sjedalu i ispravio ramena. „Poznajem li je?“ upitah. „Drži se dalje od nje.“ „Što to znači?“ „Znači da se držiš prokleto dalje od nje.“ Otišao sam kupiti neke stvari za Grace, cvijeće, knjige i časopise. Nijedno od toga nije mi se činilo ispravno; samo sam nagađao i još sam se jedanput morao suočiti s istinom da je više ne poznajem. Bio sam nemiran pa sam se neko vrijeme vozio po gradu. Svaka je ulica bila dio sjećanja, tako živa da sam gotovo mogao dotaknuti prošlost. To je bila još jedna stvar u vezi s domom.

Već sam se vraćao u bolnicu kad mi je zazvonio mobitel. Zvala je Robin. „Gdje 154

si?“ upitao sam je. „Pogledaj u retrovizor.“ Pogledao sam i ugledao njezin auto osam metara iza sebe. „Stani. Moramo razgovarati.“ Skrenuo sam lijevo u tihu, rezidencijalnu četvrt izgrađenu ranih sedamdesetih.

Kuće su bile niske, s malim prozorima. Dvorišta su bila uredna i trava podšišana.

Dvije ulice dalje, klinci su se vozili na biciklima. Netko u žutim hlačama šutao je crvenu loptu. Robin je bila vrlo poslovna. „Provela sam jutro vrlo se diskretno raspitujući“, rekla je. „Obratila sam se ljudima kojima vjerujem. Zamolila sam ih da me obavještavaju. Upravo sam primila poziv od prijatelja detektiva, koji se spremao svjedočiti na višem sudu, kad se pojavio Grantham i razgovarao sa sucem.“ „Sucem Rathburnom?“ „Da. Rathburn je odredio stanku i odveo Granthama u svoju sobu. Deset minuta poslije otkazao je rasprave zakazane za taj dan.“ Zastala je. „Znaš zašto, zar ne?“ „Ovo sam saznala od jednog od sudskih službenika. Pouzdano je. Grantham je sucu pokazao izjavu danu pod zakletvom, kao dokaz za traženje naloga za uhićenje.

Sudac ga je potpisao.“ „Nalog za čije uhićenje?“ „Nije poznato, ali s obzirom na ono što znamo, vjerujem da je tvoje ime na njemu.“ Neki udaljeni smijeh preletio je preko nas, prodorno cičanje djece koja se igraju. Robinine oči bile su ispunjene zabrinutošću. „Pomislila sam da ćeš možda htjeti nazvati svojeg odvjetnika.“ Grace je spavala kad sam se vratio u bolnicu. Miriam je već prije otišla i u sobi je bio samo otac, sklopljenih očiju. Stavio sam cvijeće pokraj kreveta, a časopise na stol.

Stajao sam tako dugu minutu, gledajući Grace i razmišljajući o onome što mi je ispričala Robin. Stvari su se zahuktavale. „Jesi li dobro?“ upita me otac. Oči su mu bile crvene od sna. Pokazao sam na vrata, a kada sam izašao, on me slijedio. Protrljao je lice rukom. „Čekao sam da se vratiš“, reče on. „Rekao sam Janice da želim sve zajedno pozvati na večeru u našu kuću. Želim da dođeš.“ „Kladim se da se to nije svidjelo Janice.“ „To je ono što obitelji čine. Ona to zna.“ 155

Pogledao sam na svoj sat. Već smo zakoračili u poslijepodne. „Moram razgovarati s Parksom Templetonom“, rekoh.

Očevo se lice zgrčilo od iznenadne brige. „Što se događa?“ „Robin misli da je Grantham nabavio nalog za moje uhićenje.“ Odmah je shvatio. „Zato što su pronašli tvoje otiske na Dolfovu pištolju?“ Kimnuo sam glavom. „Možda bi trebao otići odavde.“ „A kamo? Ne. Neću ponovo bježati.“ „Što namjeravaš učiniti?“ Opet sam pogledao na sat. „Popijmo nešto. Na trijemu. Kao što smo nekad činili.“ „Nazvat ću Parksa iz auta.“ „Reci mu da mu je bolje da se čim prije pojavi.“ Izašli smo i krenuli prema parkiralištu. „Ima još jedna stvar koju bih volio da učiniš“, rekoh. „Što to?“ Stao sam i on je učinio isto. „Želim razgovarati s Janice. Nasamo. Želim da mi to središ.“ „Smijem li pitati zašto?“ „Svjedočila je protiv mene na sudu. Nikada nismo o tome razgovarali. Mislim da to moramo ostaviti iza sebe. Ona neće htjeti sudjelovati u tom razgovoru.“ „Sine, ona te se boji.“ Osjetio sam poznati bijes. „Što misliš kako se zbog toga osjećam?“ U autu sam izvukao razglednicu spremljenu u plastičnu vrećicu. Danny nikad nije stigao do Floride; u to sam bio prilično siguran. Proučavao sam sliku na razglednici.

Pijesak je bio previše bijel da bi bio stvaran, a voda tako čista da se njome mogao isprati grijeh.

PONEKAD JE BAŠ KAKO TREBA. Tko god da je ubio Dannyja, poslao je tu razglednicu kako bi pokušao prikriti zločin. Na njoj su vrlo lako mogli biti otisci prstiju. Pitao sam se po stoti put trebam li to ispričati Robin. Odlučio sam da još neću. Uglavnom za njezino dobro. Ali bilo je tu još nečega. Netko je, zbog nepoznatog razloga, ubio Dannyja Faitha. Netko je 156

naciljao pištoljem i povukao okidač; podigao Dannyja i bacio ga u onu duboku crnu jamu.

Prije nego što odem na policiju, morao sam znati tko je to bio.

Da nije slučajno netko koga volim.

Okupili smo se na trijemu, svi mi, i iako je viski bio skup, imao je okus kao da je razrijeđen i lažan, poput riječi ohrabrenja koje smo izmjenjivali. Nitko od nas nije vjerovao da će sve biti dobro, a kad su riječi presušile, što se često događalo, proučavao sam lica, naga na oštrim zrakama jarkog sunca koje se spuštalo.

Dolf je zapalio cigaretu, a malo mu se duhana rasipalo po košulji. Vrškom prsta odbacivao je sitne vlažne mrvice s potpunim nedostatkom koncentracije. Ipak, on je veće brige nosio kao što je nosio i čizme, kao da bi bio izgubljen bez njih; u tom pogledu moj mu je otac mogao biti brat. Bili su potpuno ogoljeli, izribani i čisti.

George Tallman gledao je moju sestru kao da će joj otpasti koji dio tijela, a on mora biti oprezan i vrlo brz kako bi uhvatio taj komad prije nego što padne i razbije se. Jednu je ruku cijelo vrijeme držao pritisnutu uz nju i nisko se naginjao kad bi progovorila. Povremeno bi pogledao mojega oca i vidio sam mu izraz obožavanja na licu.

Jamie je smrknuto sjedio pokraj reda praznih boca. Usne su mu se ovjesile u kutevima, a očne duplje ispunile su tamne sjene. Rijetko bi progovorio i tada bi nešto promrmljao dubokim glasom. „Nije pošteno“, progunđao je jedanput, a ja sam zaključio da govori o Grace; ali kad sam ga upitao, odmahnuo je glavom i nagnuo smeđu bocu nekog inozemnog piva.

I Janice je izgledala izmrcvareno, s ispucalim noktima, tamnim podočnjacima i upalim očima. Izgled joj se pogoršao tijekom proteklog dana. Njezine su se riječi često čule, ali zvučala je usiljeno i kao da su bile podjednako lomljive kao i ostatak nje. Igrala je ulogu koju joj je moj otac nametnuo, ulogu domaćice, i svaka joj čast, trudila se. Ali bilo je neugodno za gledati; a u očima mojega oca nije bilo samilosti.

Rekao joj je što želim i nije joj se svidjelo. To je bilo više nego očito.

Jednim sam okom gledao dugi kolni prilaz, očekujući da vidim prašinu iza sjajnog metala. Nadao sam se da će odvjetnik stići prvi, ali očekivao sam da će Grantham i njegovi zamjenici stići svakog trena. Jedan prijatelj odvjetnik jednom mi je rekao da je lako mrziti odvjetnike sve dok ti jedan ne zatreba. Tada su mi se njegove riječi učinile kao dosjetka, ali ne i sada.

Sada sam mislio da je bio prokleti genij.

157

Dan se smirivao dok su naši razgovori splašnjavali i utihnuli. U riječima se krila opasnost, žice poteznih mina i slijepe točke gdje su bile moguće velike ozljede.

Jer stvarnost ubojstva bila je veća nego ideja o njemu. Radilo se o mlitavom, vlažnom lešu čovjeka kojega smo svi poznavali. Radilo se o pitanjima koja su se nametala, teorijama koje smo svi pretresali, ali nijedanput nismo o njima raspravljali. Ubijen je ovdje, gdje je obitelj živjela i disala, i već je samo ta opasnost bila dovoljna; a tu je bila i Grace.

I ja.

Nitko nije znao što bi sa mnom.

Kad mi se Janice obratila, glas joj je bio preglasan, pogled usmjeren nekamo iza mojeg ramena. „I kakvi su ti sada planovi, Adame?“ Led je zazveckao u finom kristalu ispod njezinih bijelih prstiju, a kad su nam se pogledi konačno sreli, kao da se prostor između nas naglo ispunio, kao da su nas povezale bezbrojne žice, kao da su sve počele istodobno zujati. „Planiram razgovarati s tobom“, rekoh, ali nisam namjeravao riječima dati prizvuk takvog izazova.

Osmijeh joj je nestao s lica odnijevši sa sobom i veći dio boje. Htjela je pogledati oca, ali nije. „Vrlo dobro.“ Glas joj je bio hladan i ravan. Poravnala je suknju i ustala sa stolice kao da ju je podignula neka nevidljiva sila. Kao da je na glavi nosila naslagano nekoliko knjiga, čak i kad se sagnula da poljubi mojega oca u obraz.

Okrenula se na vratima, smirenija, kako mi se činilo, nego što je ikada bila. „Hoćemo li otići u moj salon?“ Slijedio sam je u svježu unutrašnjost kuće, niz dugački hodnik. Otvorila je vrata salona i pokazala mi da uđem prije nje. Vidio sam pastelne boje i otmjene tkanine, torbu s nedovršenim vezom na, kako bi ga moja majka nazvala, „kauču za padanje u nesvijest“. Zašao sam tri koraka u sobu i okrenuo se da je promatram dok je nježno zatvarala vrata. Tanke je prste raširila po tamnom drvu, onda se okrenula i pljusnula me. Bol me opekla poput zapaljene šibice.

Podignula je prst između nas, a na noktu joj je sjajio okrznut lak za nokte. Glas joj je podrhtavao. „To je zato što si naveo oca da mi drži prodiku o tome što znači obitelj.“ Prstom je probola zrak u smjeru trijema. „Da me vrijeđa u mojem domu.“ Otvorio sam usta, ali nije mi dala da dođem do riječi. „Što me je pozvao na red ispred cijele obitelji kao da sam neko zločesto, zločesto dijete.“ Spustila je ruku, povukla nadolje blijedožuti svileni kaputić i odjedanput se počela tresti. Sljedeće su riječi pale u sobu poput latica umirućeg cvijeta. „Odbijam da me se straši i odbijam da se sa mnom manipulira. Niti ti niti tvoj 158

otac. Ne više. Sad se idem gore odmoriti. Ako kažeš ocu da sam te udarila, poricat ću to.“ Vrata su se zatvorila s najtišim mogućim zvukom i mislim da bih bio pošao za njom, ali to se nije dogodilo. Kad sam napravio prvi korak, u džepu mi je zavibrirao mobitel. Prepoznao sam Robinin broj. Bila je zadihana. „Grantham je upravo napustio zgradu sa svojim zamjenicima. Planiraju provesti u djelo nalog za uhićenje.“ „Idu ovamo?“ „Takve su mi informacije.“ „Kad su krenuli?“ „Prije petnaest minuta. Stići će tamo svakog časa.“ Duboko sam udahnuo. Ponovo se događalo. „I ja sada krećem“, reče Robin. „Hvala ti na brizi, Robin, ali što god će se dogoditi, završit će davno prije nego što stigneš ovamo.“ „Je li ti odvjetnik tamo?“ „U ovom trenutku nije.“ „Učini mi uslugu, Adame.“ Čekao sam i ništa nisam rekao. „Ne čini ništa glupo.“ „Kao što?“ Stanka. „Ne opiri se.“ „Neću.“ „Ozbiljno mislim. Nemoj mu se suprotstavljati.“ „Isuse.“ „OK. Krećem.“ Isključio sam mobitel. Vaza na stoliću zaštropotala je dok sam prolazio hodnikom. Izašao sam na nenadanu toplinu zalaska sunca i ugledao Parksa Templetona kako se penje uza stube. Pokazao sam rukom na njega, a onda na oca. „Trebam vas dvojicu unutra, odmah.“ „Gdje ti je majka?“ upita otac. „Maćeha“, rekoh automatski. „Ne radi se o njoj.“ „Što je?“ upita Parks.

Osvrnuo sam se po trijemu. Svako oko bilo je upereno u mene i shvatio sam da je diskrecija nevažna. Dogodit će se uskoro i dogodit će se ovdje. Još sam jedanput 159

pogledao horizont i uvidio kako je ostalo svega nekoliko sekundi. Činilo se kao da su tri automobila. S upaljenim svjetlima i ugašenim sirenama.

Susreo sam odvjetnikov pogled. „Danas ćeš zaraditi svoj novac“, rekoh.

Izgledao je zbunjen, a ja sam pokazao rukom. Svjetla su bljeskala jače dok je oko nas blijedio dan. Bili su blizu; dvjesto metara. Buka motora doprijela je do nas i kao da nas je dotaknula. Pojačala se, a članovi moje obitelji poustajali su i stali oko mene. Čuo sam kako kamenje udara u metal, tupe zvukove klank i bang jer su automobili prebrzo vozili po šljunku. Nakon deset sekundi vodeći je auto ugasio svjetla; onda su i drugi učinili isto. „Došli su ovamo da mi uruče nalog za uhićenje“, rekoh. „Siguran si?“ „Jesam.“ „Pusti mene da govorim“, odgovori odvjetnik, ali znao sam da će biti beskoristan. Grantham neće mariti za finese. Imao je svoj nalog i to je bilo dovoljno.

Na ramenu sam osjetio nečiju ruku; moj otac. Čvrsto me stisnuo, ali nisam se okrenuo; i nijedna riječ nije našla put preko njegovih usana. „Sve će biti u redu“, rekoh, a njegovi se prsti stisnu još jače.

Tako nas je Grantham zatekao – jednu neprekinutu liniju. Ruke je oslonio na bokove, a njegovi su ga zamjenici okružili poput zida od smeđeg poliestera i crnih remena, koji su se na jednoj strani nisko spuštali.

Parks je zakoračio u dvorište, a ja sam sišao za njim. Pridružili su nam se Dolf i moj otac. Odvjetnik je progovorio prvi. „Što mogu učiniti za vas, detektive Grantham?“ Grantham je spustio bradu kako bi nas pogledao preko ruba naočala. „Dobar dan, gospodine Templeton.“ Malo se pomaknuo. „Gospodine Chase.“ „Što želite?“ upita otac.

Pogledao sam Granthama, čije su oči uporno sjale iza istih debelih i prljavih naočala. Bila su četvorica, ali nijedan nije imao nikakav izraz lica i znao sam da ne postoji način da se ovo zaustavi. „Ovdje sam po dužnosti, gospodine Chase, imam nalog.“ Njegov je pogled susreo moj i raširio je prste na ruci. „Ne želim nikakve nevolje.“ „Volio bih vidjeti taj nalog“, reče Parks. „Odmah“, odgovori Grantham i dalje me gledajući. Nijedanput nije skrenuo pogled s mene. „Možeš li zaustaviti ovo?“ upita otac tiho odvjetnika. „Ne.“ 160

„Prokletstvo, Parks.“ Ovo je bilo glasnije. „Imat ćemo svoj trenutak, Jacobe. Budi strpljiv.“ Zatim se obratio Granthamu. „Bolje vam je da imate nalog u savršenom redu.“ „Takav je.“ Zakoračio sam naprijed. „Onda prijeđite na stvar“, rekoh. „U redu“, odgovori Grantham. Okrenuo se prema mojoj lijevoj strani i izvadio lisice. „Dolfe Shepherdu, uhićeni ste zbog ubojstva Dannyja Faitha.“ Svjetlo je bljesnulo na čeliku, a kad mu je obuhvatio zapešća, starac se pognuo kao pod njegovom težinom.

Ovo je bilo pogrešno. U gotovo trideset godina nikad nisam vidio Dolfa da je podignuo ruku ili glas u ljutnji. Progurao sam se prema njemu, ali zamjenici su mi prepriječili put. Pozvao sam Dolfa imenom, a oni su izvadili palice. Čuo sam svoje ime; otac mi je vikao da se smirim, da im ne pružim nikakav izgovor. Kad su me njegove snažne i pjegaste ruke napokon zgrabile za ramena, dopustio sam da me povuče unatrag. I gledao sam kako su Dolfa ugurali u jedan od policijskih automobila.

Vrata su se zalupila, svjetla su počela pulsirati na krovu, a ja sam zatvorio oči dok mi je naglo zavijanje ispunilo glavu.

Kad je zamrlo, Dolfa više nije bilo.

Nijedanput nije bio podigao pogled.

161

19 NAZVAO SAM ROBIN IZ AUTA I ISPRIČAO JOJ ŠTO SE DOGODILO. Htjela se naći s nama u zatvoru, ali nisam joj dopustio. Već je preduboko bila umiješana u ovaj slučaj.

Protivila se i što smo se više svađali, to sam postajao uvjereniji. Donijela je odluku i odabrala – mene – i nisam namjeravao dopustiti da je ta odluka povrijedi. Dogovorili smo se da ćemo se naći idući dan, kad već budem imao neku ideju o tome što se, dovraga, događa.

Otišli smo u grad, u zgradu pritvora okruga Rowan; Parks, tata i ja. Jamie je rekao da on to ne bi podnio, a ja sam znao što misli. Rešetke, smrad. Samu činjenicu.

Nitko ga nije pokušao nagovarati. Cijelo je poslijepodne bio smrknut i između njega i Dolfa nije bilo puno ljubaznosti. Zgrada se uzdizala na pozadini neba koje kao da se spuštalo. Prešli smo preko prometne ulice, popeli se širokim stubama i prošli kroz osiguranje. Čekaonica je mirisala na vruće ljepilo i deterdžent za pod. Vrata su se zalupila za nama, tresak metala, a mlačni je zrak s uzdahom izašao iz ventila na stropu. Četvero je ljudi sjedilo na narančastim plastičnim stolicama uza zid, a ja sam ih sve obuhvatio jednim pogledom: dva Hispano-Amerikanca u odjeći umrljanoj travom, starica u skupim cipelama i mladić koji je nokte izgrizao do krvi.

Parks se izdvajao svojim besprijekornim odijelom, ali nitko nije bio impresioniran, a najmanje narednik koji je sjedio iza izgrebanog neprobojnog stakla.

Parks se uspravio i igrao na kartu odvjetnika te zamolio da vidi Dolfa Shepherda. „Ne.“ Odgovor je bio jasan i ponuđen s umornom indiferentnošću dugotrajne prakse. „Molim?“ Odvjetnik se činio iskreno uvrijeđen. „Sad ga ispituju. Nitko ga ne može vidjeti.“ „Ali ja sam njegov odvjetnik“, reče Parks.

Narednik je pokazao na dugi niz plastičnih oblikovanih stolica. „Izvolite sjesti.

Potrajat će.“ „Zahtijevam da odmah vidim svojega klijenta.“ 162

Narednik se naslonio na naslon svoje stolice i prekrižio ruke. Godine su ostavile trag na njemu: imao je duboke bore od mrštenja i trbuh poput kovčega. „Podignite još jedanput glas i osobno ću vas izbaciti iz zgrade“, reče on. „Dok mi ne jave suprotno, nitko ga ne može vidjeti. To je zapovijed samoga šerifa. A sad sjednite ili otiđite.“ Odvjetnik je zaustavljen po kratkom postupku ali oštar ton i dalje mu je ostao u glasu. „Ovo nije gotovo“, reče on, „Da, jest.“ Policajac je ustao sa stolice, otišao u stražnji dio prostorije i natočio si šalicu kave. Naslonio se na pult i zagledao se u nas kroz neprobojno staklo. Moj je otac položio ruku na odvjetnikovo rame. „Sjedni, Parks.“ Odvjetnik je odmarširao do udaljenog kuta, a otac je pokucao na staklo.

Narednik je odložio kavu i prišao. Mojem je ocu iskazao više poštovanja. „Da, gospodine Chase?“ „Mogu li razgovarati sa šerifom?“ Izraz na muškarčevu licu smekšao se. Usprkos svemu što se dogodilo tijekom prošlih godina, moj je otac još predstavljao silu u ovome okrugu i mnogi su ga poštovali. „Reći ću mu da ste tu“, reče on. „Ne obećavam ništa.“ „To je sve što tražim.“ Otac se udaljio, a narednik je podigao slušalicu s telefona. Usne su mu se malo micale, a onda je spustio slušalicu. Pogledao je mojega oca. „Zna da ste ovdje“, reče on.

Skupili smo se u kutu. Parks je govorio šapatom. „Ovo se ne može tolerirati, Jacobe. Ne mogu odvjetniku zabraniti da vidi klijenta. Čak bi i tvoj šerif to morao znati.“ „Nešto ne štima“, rekoh. „Što ti to znači?“ Na odvjetnikovu licu vidio sam frustraciju. Moj mu je otac plaćao tristo dolara po satu, a on nije mogao proći ni prijemni šalter. „Nešto nam nedostaje“, rekoh.

Parks je problijedio. „To nije neka pomoć, Adame.“ „Svejedno...“ „Što nam nedostaje?“ upita otac.

Okrenuo sam se licem prema njemu i vidio da je blizu ruba. Dolf mu je bio poput brata.

163

„Ne znam. Dolf zna da je Parks ovdje. A Parks je u pravu. Čak i šerif zna da ne smije ispitivati osumnjičenika čiji se odvjetnik šetka u predvorju.“ Pogledao sam odvjetnika. „Gdje nam je tu izlaz? Što možemo učiniti?“ Parks je sjeo i pogledao na sat. „Radno vrijeme završeno je pa ne možemo na sud tražiti oslobađanje. Iako ni suci ne bi ništa mogli. Nalog za uhićenje izgleda čvrst. Osim što mi brani pristup, šerif djeluje u okviru svojih prava.“ „Što nam možeš reći o nalogu?“ upitah. „Kratku verziju? Iz Dolfova pištolja .38 ispaljen je hitac koji je ubio Dannyja Faitha. Pištolj su našli pri pretrazi kuće. Balističari su potvrdili da je to oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Prema nalogu, na njemu su Dolfovi otisci prstiju.“ „Dolfovi otisci?“ upitah.

Ne moji? „Dolfovi otisci“, potvrdi odvjetnik. A onda mi je sinulo. Dolf je bio pedantan čovjek. Sigurno je očistio pištolj prije nego što ga je spremio u ormarić. Obrisao je moje otiske i ostavio svoje. „Oni ne mogu graditi slučaj samo na oružju kojim je počinjeno ubojstvo“, rekoh. „Za sudski će im postupak trebati više. Motiv. Prilika.“ „Prilika neće biti problem“, reče Parks. „Danny je za tvojeg oca radio na pola radnog vremena. Tisuću četiristo jutara. Dolf ga je mogao ubiti bilo kad. Motiv je druga stvar. Nalog to ne specificira.“ „Pa što?“ upita moj otac. „Samo ćemo sjediti ovdje?“ „Nazvat ću neke ljude“, reče Parks.

Otac me pogledao. „Čekajmo“, rekoh. „Razgovarat ćemo sa šerifom.“ Sjedili smo satima. Parks je našao kod kuće jednog od svojih pomoćnika i dao mu upute da počne sastavljati zahtjev za izuzećem dokaza dobivenih prilikom uskraćivanja prava na odvjetnika. To je bilo sve što je mogao učiniti, što je u osnovi bilo ništa. U devet i petnaest šerif se pojavio na zaštitnim vratima. Pratio ga je naoružani zamjenik.

Podignuo je ruku i progovorio prije nego što je Parks stigao krenuti sa svojom tiradom. „Nisam ovdje da bih raspravljao ili diskutirao o bilo čemu“, reče on. „Itekako sam svjestan vaše pritužbe.“ „Onda znate da se radi o kršenju ustavnih odredbi ako ste mojega klijenta ispitivali bez moje prisutnosti.“ Crvenilo je oblilo šerifovo lice. Zagledao se u odvjetnika. „Nemam vam ništa više za reći“, reče on i zastane na tren. „Vi ste nevažni.“ Okrenuo se mojem ocu.

164

„Jacobe, prije nego što se razljutiš, možda ćeš htjeti čuti ono što ti imam za reći. Dolf Shepherd optužen je za ubojstvo Dannyja Faitha. Dobio je savjet u vezi sa svojim pravima na odvjetnika i on je to odbio.“ Pogledao je Parksa i osmjehnuo se. „Vi niste njegov odvjetnik, gospodine Templeton. Stoga, nije bilo nikakvog kršenja Ustava.

Nećete ići dalje od ovog predvorja.“ Očeve riječi naglo su eksplodirale. „Ne želi branitelja?“ Policajac se nasmiješio. „Za razliku od nekih, gospodin Shepherd nije se voljan skrivati iza odvjetnika i njihovih trikova.“ Njegove su oči skrenule prema meni.

Okrenuo mi se želudac. Poznat osjećaj. „Što to govorite?“ htio je znati Parks. „Da je priznao?“ „Ne razgovaram s vama“, odgovori šerif. „Mislim da sam to jasno obrazložio.“ „Što to govoriš?“ upita moj otac. Šerif je izdržao očev pogled, a onda se lagano okrenuo prema meni dok mu je osmijeh polako nestajao. S lica mu se ništa nije moglo pročitati. „Želi vidjeti tebe“, reče on. „Mene?“ „Da.“ Parks se umiješao. „I to ćete dopustiti?“ Šerif ga je ignorirao. „Mogu te odvesti straga kad god budeš spreman.“ „Samo minutu, Adame“, reče Parks. „Imaš pravo. Ovo nema smisla.“ Šerif je slegnuo ramenima. „Hoćeš li ga vidjeti ili ne?“ Parks me zgrabio za ruku i povukao. Progovorio je šapćući. „Dolf je u pritvoru, koliko, tri ili četiri sata. Odbio je odvjetnika, a ipak je tražio tebe. Neobično, u najmanju ruku. Ipak, najviše brine to što je šerif spreman pristati na taj zahtjev.“ Zašutio je na tren, a ja sam vidio da je bio istinski zabrinut. „Nešto definitivno nije u redu.“ „Ali što?“ upitah.

Odmahnuo je glavom. „Ne vidim što.“ „Ništa ne mijenja stvar“, rekoh. „Ne mogu odbiti.“ „Ipak bi trebao. Pravno govoreći ne vidim što se time može dobiti.“ „Ne radi se uvijek o zakonima.“ „Ne bih to savjetovao“, izjavi Parks. „Tata?“ upitah.

165

„On te želi vidjeti.“ Ruke je zabio duboko u džepove, a na licu mu je implikacija bila jasna. Odbijanje nije bilo opcija.

Prišao sam opet šerifu, proučavao mu lice, tražeći neku naznaku. Ništa. Mrtav pogled i ravni prorez usana. „U redu“, rekoh. „Pođimo.“ Šerif se okrenuo, a na licu zamjenika pokraj njega kao da je nešto zatreperilo.

Opet sam pogledao oca. Podignuo je ruku, a Parks se nagnuo prema meni. „Slušaj što on ima za reći, Adame, ali drži usta zatvorena. Tamo unutra nemaš prijatelja. Čak ni Dolfa.“ „Što to govoriš?“ rekoh. „Poznato je da optužba za ubojstvo može okrenuti prijatelje jednog protiv drugog. To se stalno događa. Prvi koji sklopi nagodbu, bit će i prvi oslobođen. Svaki okružni tužitelj u zemlji igra tu igru. I svaki šerif to zna.“ Moj je glas bio nepokolebljiv. „Dolf nije takav.“ „Vidio sam stvari koje ne bi vjerovao.“ „Ne ovaj put.“ „Samo se pazi, Adame. Bio si optužen za ubojstvo i pobijedio si u jednom od najvećih slučajeva ikada podignutih u ovom okrugu. To šerifa izjeda već pet godina.

Politički, to mu je naštetilo i jamčim ti da nije mirno spavao zbog toga. Još želi tvoju kožu. To je u ljudskoj prirodi. Zato zapamti: bez moje prisutnosti u toj sobi, vaš razgovor ne potpada pod imunitet odvjetničke povlastice. Pretpostavljaj da vas prisluškuju, bez obzira tvrde li suprotno.“ Bilo je to nepotrebno upozorenje. Već sam u životu prošao kroz ta vrata i nisam imao nikakvih iluzija. Providna ogledala, mikrofoni, teška pitanja. Sjećao sam se. Šerif je zastao na vratima. Zazujalo je zvonce. Vrata su se otvorila uz škljocaj. „Izgleda ti poznato?“ upita šerif.

Ignorirao sam njegov samozadovoljni smiješak i prošao kroz vrata. Poslije pet dugih godina opet sam bio unutra.

Puno sam vremena tu proveo i poznavao sam taj prostor kao vlastiti dom: mirise, slijepe kutke, stražare nagle ćudi i spremnih palica. Još je smrdjelo na bljuvotinu, antiseptik i crnu plijesan.

Zakleo sam se da se nikada neću vratiti u okrug Rowan, ali vratio sam se. I sad sam bio tu, u paklu. Ali to je bilo zbog Dolfa; i ja nisam u pritvoru. Velika razlika.

Prošli smo pokraj zatvorenika u zatvorskim odijelima i japankama. Neki su se slobodno kretali; drugi su kroz hodnike prolazili s lisicama uz pratnju stražara.

Većina ih je spuštala pogled, ali neki su zurili, kao izazov; uzvraćao sam im 166

zurenjem. Znao sam kako se to radi, ratna pravila. Naučio sam kako prepoznati grabežljivce. Napali su me prvi dan. Bio sam bogat, bijel i nisam htio skrenuti pogled. To je bilo sve što im je trebalo i odmah su zaključili da me treba izmlatiti do pokornosti.

U prvom tjednu imao sam tri tučnjave. Slomljena ruka i potres mozga bili su cijena kojom sam zaradio svoje mjesto u hijerarhijskom poretku. Nisam bio na vrhu, ni blizu, ali procjena je donesena. Dovoljno žilav da ga se pusti na miru.

Dakle, da. Sjećao sam se. Šerif me odveo u najveću sobu za ispitivanje i zastao na vratima. Vidio sam dio Dolfa kroz prozorčić, a onda mi je šerif zaklonio pogled. „Evo kako ćemo“, reče on. „Uđi sam i imaš pet minuta. Čekat ću te ovdje i usprkos onome što je rekao tvoj odvjetnik, imat ćete privatnost.“ „Stvarno?“ Nagnuo se bliže meni i vidio sam mu znoj na licu, kratko ošišanu sivu kosu i suncem opaljenu kožu ispod nje. „Da. Tako je. Teško je to zeznuti. Čak i kad si ti u pitanju.“ Nagnuo sam se ulijevo i provirio kroz prozorčić. Dolf je bio pognut, zurio je u plohu stola. „Zašto to činiš?“ upitah.

Izvinuo je usne i spustio mesnate kapke. Okrenuo se, gurnuo ključ u veliku ključanicu i okrenuo ga uvježbanim pokretom. Vrata su se otvorila. „Pet minuta“, reče on. Ušao sam. Dolf nije podignuo pogled.

Koža mi se naježila kad sam zakoračio unutra i činilo mi se da me peče kad su se vrata zalupila s metalnim odjekom. Tri su me dana ispitivali, u istoj toj sobi, i sve sam vidio kao da se jučer dogodilo.

Sjeo sam na stolicu nasuprot Dolfu, s one strane stola namijenjene policajcima.

Stolica je zastrugala kad sam je povukao po betonskom podu. On je nepokretno sjedio i iako je zatvorsko odijelo visjelo na njemu, zapešća su mu ipak izgledala velika, ruke snažne i kompetentne. Svjetlo je ovdje bilo jače jer policajci nisu željeli nikakvih tajni, ali boja je bila nekako drukčija i Dolfova je koža bila žuta baš kao i linoleum na podu izvan prostorije. Glavu je pognuo i vidio sam grbu njegova nosa, bijele obrve. Na stolu su bile cigarete i pepeljara od aluminijske folije.

Izgovorio sam njegovo ime i konačno je podignuo pogled. Ne znam zašto ali očekivao sam vidjeti nešto odalečeno u njemu, neku barijeru između nas; ali nije bio takav. U njemu je bilo topline i dubine; i gorak osmijeh koji me je iznenadio.

167

„Vraška stvar, ha?“ Pomaknuo je ruke. Pogledao je u ogledalo i okrenuo glavu.

Prsti su mu napipali cigarete i jednu je istresao van. Zapalio ju je šibicom, naslonio se na naslon i jednom rukom pokazao po sobi. „Je li i tebi bilo ovako?“ „Prilično isto.“ Kimnuo je i pokazao na ogledalo. „Koliko ih je tamo iza, što misliš?“ „Zar je važno?“ Ovaj put nije se osmjehnuo. „Valjda nije. Je li tvoj otac vani?“ „Da.“ „Je li uznemiren?“ „Parks je uznemiren. Otac je izvan sebe. Najbolji si mu prijatelj. Boji se za tebe.“ Napravio sam stanku i čekao neku naznaku zašto je tražio da razgovara sa mnom. „Ne razumijem zašto sam ovdje, Doli“.

Trebao bi razgovarati s Parksom. On je jedan od najboljih odvjetnika u državi i čeka vani.“ Dolf je napravio neodređeni pokret cigaretom zbog koje je blijedi dim zaplesao. „Odvjetnici“, reče on neodređeno. „Trebaš ga.“ Dolf je tu misao odagnao drugim zamahom ruke i naslonio se na naslon stolice. „Smiješna stvar“, reče on. „Što to?“ „Život.“ „Što ti to znači?“ Ignorirao me i ugasio cigaretu zgnječivši je u jeftinoj pepeljari od folije. Nagnuo se naprijed, a oči su mu bile vrlo sjajne. „Želiš li znati koja je najveća stvar koju sam ikada vidio?“ „Jesi li dobro, Dolf?“ upitah. „Izgledaš... ne znam... rastreseno.“ „Dobro sam“, reče on. „Najveća stvar. Želiš li znati?“ „Svakako.“ „I ti si to vidio, iako mislim da nisi potpuno shvatio u to vrijeme.“ „Što?“ „Onaj dan kad je tvoj otac skočio u rijeku spašavajući Grace.“ Ne znam kakav mi je bio izraz lica. Praznina. Iznenađenje. Nisam to očekivao čuti. Starac je kimnuo glavom.

168

„Svatko bi učinio isto“, rekoh. „Ne bi.“ „Ne razumijem.“ „Osim toga dana, jesi li ikada vidio oca u rijeci ili u bazenu? Možda u moru?“ „O čemu govoriš, Dolfe?“ „Otac ti ne zna plivati, Adame. Pretpostavljam da to nisi znao o njemu.“ Bio sam šokiran. „Ne. Nisam znao.“ „Boji se vode, užasava se; takav je otkad smo bili djeca. Ali skočio je bez oklijevanja, naglavačke u rijeku punu naplavina i tako nabujalu da su je nasipi jedva zadržavali. Pravo je čudo da se nisu oboje utopili.“ Zastao je i opet kimnuo. „Najveća stvar koju sam ikada vidio. Jedinstvena. Nesebična.“ „Zašto mi to govoriš?“ Nagnuo se naprijed i zgrabio me za ruku. „Zato što si kao i tvoj otac, Adame; i zato što te trebam da učiniš nešto za mene.“ „Što?“ Oči su mu gorjele. „Potrebno mi je da digneš ruke od svega.“ „Od čega?“ „Od mene. Ovoga. Svega toga.“ U riječima mu se pojavila nova snaga, neko uvjerenje. „Nemoj me pokušati spašavati. Nemoj početi kopati. Nemoj zagristi u to.“ Pustio mi je ruku i opet sam se naslonio natrag na naslon. „Jednostavno pusti sve na miru.“ Ustao je i napravio nekoliko brzih koraka prema providnom ogledalu.

Pogledao je unatrag još sjajnim očima i rekao glasom koji je sada napuknuo. „I brini se za Grace.“ Iznenadne suze pojavile su se na izboranom licu. „Treba te.“ Pokucao je po staklu i okrenuo se, okrenuvši lice prema podu. Opet sam ovladao svojim nogama, pokušao naći neke riječi, ali nisam uspio. Vrata su se bučno otvorila. Ušao je šerif, a zamjenici su ispunili prostor iza njega. Podignuo sam ruku. „Čekajte sekundu“, rekoh.

U šerifu su se pokrenule neke emocije. Crvenilo mu je oblilo lice. Grantham se pojavio iznad njegova ramena, blijed i na distanci. „To je sve“, reče šerif. „Vrijeme je da ideš.“ Proučavao sam Dolfa: leđa su mu bila ravna, ali vrat je bio pognut; uhvatio ga je iznenadni jaki kašalj i rukom u narančastom rukavu obrisao je usta. Raširio je prste na ogledalu i podignuo glavu tako da je vidio moj odraz. Usne su mu se micale, ali 169

jedva sam ga čuo. „Samo idi“, reče on. „Hajde, Chase.“ Šerif je ispružio ruku kao da će me povući iz prostorije.

Previše pitanja, a nijedan odgovor; Dolfova mi je molba odzvanjala u glavi. Čuo sam neki plastični štropot, a dva su zamjenika na tronošcu dovezli videorekorder. „Što se događa?“ upitah. Šerif me uhvatio za ruku i povukao kroz vrata. Pritisak je popustio kad su se vrata zatvorila s metalnim udarom; izvukao sam ruku iz njegova stiska. Dopustio mi je da gledam kroz usko staklo dok su zamjenici namještali kameru. Dolf je prišao stolu, jedanput pogledao u mojem smjeru i sjeo. Podignuo je lice prema kameri dok je šerif okrenuo ključ i spustio zasun. „Što je ovo?“ upitah.

Pričekao je da ga pogledam. „Priznanje“, reče šerif. „Ne“ „Ubojstva Dannyja Faitha.“ Šerif je zastao zbog boljeg učinka. „A sve što sam morao učiniti bilo je da mu dopustim razgovarati s tobom.“ Zurio sam u njega. „To mu je bio jedini uvjet.“ Shvatio sam. Šerif je znao koliko mi Dolf znači i želio je da to vidim: kameru, starca ispred nje, naglu spokojnost u njegovu shrvanom tijelu. Parks je bio u pravu. „Ti jebeno kopile“, rekoh. Šerif se nasmiješi i priđe bliže. „Dobrodošao ponovo u okrug Rowan, ti ubojico, govno od govana.“

170

20 IZAŠLI SMO IZ ZGRADE PRITVORA I STAJALI NA VJETRU koji je nosio miris daleke kiše.

Munja je nečujno proparala vrućinu i smračilo se prije nego što se iznad nas, poput topovskog pucnja, začuo grom. Htjeli su čuti što je Dolf rekao pa sam smirio glas i sve im ispričao. Nisam spomenuo njegovu molbu upućenu meni jer nisam mogao ostaviti Dolfa Shepherda da istrune. Ni u ludilu. Nema šanse. Rekao sam im da je posljednje što sam vidio bio Dolf kako sjedi ispred videokamere. „To nema smisla“, reče otac naposljetku. „Dolf te odveo do uzvisine, Adame.

Samo što ti nije i uže pridržao. Nikad ne bi našao tijelo da nije bilo njega.“ „Otac ti je u pravu“, reče Parks i zašuti na tren. „Osim ako nije želio da se tijelo pronađe.“ „Ne budi smiješan!“ uzvikne otac. „Krivnja čini čudne stvari ljudima, Jakobe. Već sam to vidio. Masovni ubojice odjedanput priznaju. Serijski silovatelji traže od suda kastraciju. Ljudi koji su dvadeset godina čisti odjedanput izjave da su prije mnogo desetljeća ubili supružnika u bijesu ljubomore. Događa se.“ Čuo sam Dolfov glas u glavi; ono što mi je rekao u bolnici: Grešnici obično plate za svoje grijehe. „Gluposti“, reče moj otac, a odvjetnik slegne ramenima.

Vjetar je postao jači i kad su prve kapi kiše počele padati, ispružio sam ruku.

Bile su hladne, tvrde i udarale su u stube zvukom koji je sličio pucketanju zglobova na prstima. Za nekoliko sekundi kapi su se umnogostručile, a asfalt je počeo šištati od njihova naleta.

Progovorio je otac. „Idi, Parks. Razgovarat ćemo poslije.“ „Bit ću u hotelu budeš li me trebao.“ Potrčao je prema svojem autu, a mi smo ga gledali kako odlazi. Iza nas bio je natkriveni prostor gdje smo se sklonili od kiše.

Oluja je bila u punom zamahu. Kiša je bila tako jaka da se ispod nadstrešnice skupila hladna maglica.

171

„Svi smo krivi za nešto“, rekoh, a otac me na to pogleda. „Ali nema šanse da je Dolf ubio Dannyja.“ Otac je proučavao kišu kao da je u njoj sadržana neka poruka. „Parks je otišao“, reče on, okrenuvši se prema meni. „Zašto mi sad ne bi ispričao ostatak?“ „Nema se više što ispričati.“ Objema rukama prošao je kroz kosu i otro vodu s lica. „Zbog nekog je razloga želio razgovarati s tobom. Dosad nam nisi rekao koji je to razlog. Dok je Parks bio ovdje, razumio sam. Ali sada kad je otišao, reci mi.“ Jedan dio mene želio je to sačuvati duboko u sebi, ali drugi je dio smatrao da bi stari možda mogao baciti kakvo svjetlo na to. „Rekao mi je da dignem ruke.“ „Što to znači?“ „Da ne kopam. Brine se da ću potražiti istinu o tome što se zaista dogodilo.

Zbog nekog razloga, ne želi da to učinim.“ Otac se okrenuo od mene i napravio tri koraka prema rubu skloništa. Još jedan korak i kiša bi ga cijelog progutala. Uspravio sam ramena i čekao da me pogleda; morao sam vidjeti njegovu reakciju. Grom je rasparao zrak kad sam progovorio pa sam povisio glas. „Vidio sam mu lice kad smo našli Dannyjevo tijelo. On to nije učinio.“ Grmljavina je jenjavala. „Nekoga štiti“, rekoh.

Ništa drugo nije imalo smisla.

Otac je progovorio preko ramena, a riječi koje mi je uputio mogle su biti i bačeno kamenje. „On umire, sine.“ Okrenuo se licem prema meni. „Rak ga je pojeo.“ Jedva sam mogao shvatiti riječi. Sjetio sam se onoga što mi je Dolf rekao o svojem raku prostate. „Ali to je bilo prije mnogo godina“, rekoh. „Ono je bio samo početak. Sad je zahvatio sve. Pluća. Kosti. Slezenu. Nije mu ostalo više od šest mjeseci.“ Bol koja me prožela bila je gotovo fizička. „Trebao bi biti na liječenju.“ „Zašto? Da dobije još jedan mjesec? Neizlječivo je, Adame. Svi su doktori rekli isto. Kad sam mu predložio da se bori, rekao je da nema potrebe od toga praviti predstavu. Umrijeti dostojanstveno, kako Bog nalaže. To je ono što želi.“ „O, Bože. Zna li Grace?“ Odmahnuo je glavom. „Mislim da ne zna.“ Prihvatio sam tu emociju i potisnuo je duboko u sebi. Trebala mi je bistra glava, ali bilo je teško. Onda mi je sinulo. „Znao si“, rekoh. „Čim sam ti rekao da je 172

priznao, znao si zašto to čini.“ „Ne, sine. Znao sam samo ono što i ti; da Dolf Shepherd nikada ne bi mogao nikoga ubiti. Nemam pojma koga štiti, ali znam ovo. Tko god to bio, to je netko koga voli.“ Zašutio je pa sam ga potaknuo da nastavi. „I?“ Prišao je bliže. „Možda bi trebao učiniti ono što traži od tebe. Možda bi trebao dići ruke.“ „Umiranje u zatvoru nije dostojanstvena smrt“, rekoh. „Mogla bi biti. Ovisi o tome zašto to čini.“ „Ne mogu ga ostaviti unutra.“ „Nije do tebe da govoriš čovjeku kako će provesti svoje posljednje dane... „ „Neću mu dopustiti da umre u toj rupčagi!“ Spustio je pogled. „Nije u pitanju samo Dolf“, rekoh. „Ima još nešto.“ „Što još?“ „Danny me nazvao.“ Nisam ga dobro vidio u polumraku, samo tamne ruke koje su virile iz dugih, bijelih rukava. „Ne razumijem te“, reče on. „Danny me pronašao u New Yorku. Nazvao me prije tri tjedna.“ „Umro je prije tri tjedna.“ „U redu, to jest čudno. Nenadano je nazvao usred noći. Bio je sav naelektriziran, uzbuđen zbog nečega. Rekao je da je skužio kako će si srediti život.

Rekao je da se radi o nečemu velikom, ali da treba moju pomoć. Htio je da se vratim kući. Prepirali smo se.“ „Za što je trebao tvoju pomoć?“ „Nije htio reći, samo da me želi nešto pitati oči u oči.“ „Ali...“ „Rekao sam mu da se nikada neću vratiti kući. Rekao sam mu da je ovo mjesto za mene zauvijek izgubljeno.“ „To nije istina“, reče otac. „Nije?“ Spustio je glavu. „Molio me za pomoć, a ja sam ga odbio.“ 173

„Ne upuštaj se u to, sine.“ „Odbio sam ga i umro je.“ „Stvari nisu uvijek tako jednostavne“, reče otac, ali nisam se dao pokolebati. „Da sam učinio što je htio, da sam se vratio i pomogao mu, možda ga ne bi ubili. Dugujem mu to.“ Zašutio sam. „Dugujem i Dolfu.“ „Što namjeravaš učiniti?“ Pogledao sam kišu i ispružio ruku kao da ću iz zraka iščupati istinu. „Preokrenut ću neko jebeno kamenje i pogledati što je ispod.“

174

21 VOZILI SMO SE NATRAG NA FARMU. Slušao sam snažno udaranje brisača na starom kamionetu. Ugasio je motor i ostali smo sjediti pred kućom. Na krovu kamioneta kiša se pretvarala u izmaglicu. „Sine, jesi li siguran u to?“ Nisam mu odgovorio; mislio sam na Dannyja. Ne samo da sam mu odbio molbu, već sam i sumnjao u njega. Zbog onog prstena nađenog pokraj Grace. Sve je izgledalo tako jasno. On se bio promijenio, pokvario se zbog novca. Njegov je otac želio da moj proda zemlju i Danny se uključio u igru. Prokletstvo! Tako sam bio spreman povjerovati u to. Zaboravio sam one dane kad je ustajao u moju zaštitu, zaboravio sam čovjeka kakvog sam poznavao. U svim pogledima koji su bili važni, to je bila najveća nepravda koju sam mu nanio. Ali bio je mrtav. Morao sam misliti na žive. „Ovo će ubiti Grace“, rekoh. „Jaka je.“ „Nitko nije tako jak. Trebao bi nazvati bolnicu. Sve će dospjeti u novine.

Možda ih osoblje u bolnici može sakriti od nje, makar na dan ili dva. O tome bi trebala čuti od nas.“ Izgledao je nesiguran. „Možda kad joj bude bolje.“ Kimnuo je. „Za dan ili dva.“ „Moram ići“, rekoh, ali otac me zaustavio položivši mi ruku na nadlakticu.

Moja su vrata bila već otvorena i voda se slijevala unutra. Nije obraćao pozornost na to. „Dolf mi je najbolji prijatelj, Adame. Sa mnom je duže nego što si ti živ; prije nego što sam upoznao tvoju majku, od našeg djetinjstva. Nemoj misliti da mi je ovo lako.“ „Onda bi trebao osjećati isto što i ja. Moramo ga izvući van.“ „Prijateljstvo također znači i povjerenje.“ Pričekao sam jednu dugu sekundu. „Isto je i s obitelji“, rekoh naposljetku. „Adame...“ 175

Izašao sam iz kamioneta i nagnuo se unutra dok mi je voda bubnjala po leđima. „Misliš li da sam ubio Graya Wilsona? Ovdje i sada... odgovori mi, misliš li da sam to učinio?“ Nagnuo se naprijed i svjetlo u kabini obasjalo mu je lice. „Ne, sine. Ne mislim da si to učinio.“ Nešto mi je puklo u grudima, kao da se neka uzica olabavila. „Samim time što si to rekao ne znači da sam ti oprostio. Čeka nas još dug put, tebe i mene.“ „Da, tako je.“ Nisam planirao reći ono što je slijedilo; jednostavno je izletjelo iz mene. „Želim se vratiti kući“, rekao sam. „To je pravi razlog zašto sam se vratio.“ Oči su mu se raširile, ali nisam bio spreman dalje razgovarati. Zalupio sam vrata, odgacao kroz mlake i sjeo u svoj auto. Otac se popeo na trijem i okrenuo da me pogleda. Odjeća mu je bila mokra i visjela je na njemu. Voda mu se slijevala niz lice. Podignuo je ruku iznad očiju punih tame i ostao je tako sve dok nisam krenuo.

Otišao sam u Dolfovu kuću; bila je prazna i mračna. Skinuo sam vlažnu odjeću i bacio se na kauč. Misli su mi se kovitlale glavom; nagađanja, teorije, očaj. Dvadeset četiri kilometra dalje Dolf leži na tvrdom i uskom zatvorskom krevetu. Vjerojatno je budan. Vjerojatno uplašen. Rak ga izjeda, traži posljednji vitalni komadić tijela.

Koliko još dugo dok ga ne svlada? Šest mjeseci? Dva mjeseca? Jedan? Nisam imao pojma. Ali nakon majčine smrti, kad je moj otac u svojem tugovanju godinama bio za mene izgubljen, upravo mi je Dolf Shepherd pomogao. Još sam na svojem ramenu mogao osjetiti snagu njegove jake ruke. Mnogo godina. Teških godina. I upravo me Dolf Shepherd izvukao.

Ako će umrijeti, onda to treba biti sa sunčanim zrakama na licu.

Sjetio sam se razglednice u pretincu u autu. Ako sam bio u pravu i Dolf nije ubio Dannyja, onda bi ga ta razglednica mogla osloboditi. Ali tko se krije iza nje?

Netko tko ima razlog da poželi Dannyjevu smrt. Netko dovoljno jak da sakrije njegovo tijelo bacivši ga u jamu na vrhu brežuljka. Možda je došlo vrijeme da razglednicu predam Robin. Ali tata je bio u pravu u vezi s jednim: Dolf je sigurno imao svoje razloge, a mi nismo imali pojma koji su to. Zaklopio sam oči i pokušao ne misliti na ono što je rekao Parks. Možda je želio da se tijelo pronađe. Pa onda opet Dolfov glas: Grešnici obično plate za svoje grijehe. Mračne su me misli obuzele dok je vani grmjelo. Ako je Dolf ubio Dannyja, sigurno bi imao prokleto dobar razlog. Ali je li ga mogao imati? Je li to uopće bilo moguće? Dugo me nije bilo ovdje. Što se sve promijenilo u pet godina? Koji ljudi?

Premetao sam tu misao u glavi dok nisam zaspao i prvi put nisam sanjao o 176

svojoj majci ili o krvi. Umjesto toga sanjao sam zube i rak koji je izjedao dobrog čovjeka.

Probudio sam se prije šest osjećajući se kao da uopće nisam spavao. U ormariću je bilo kave, pa sam je zakuhao i izašao van u vodenasto, sivo jutro. Bilo je trideset minuta prije svitanja, tiho i mirno. Lišće se ovjesilo pod tamnim kapljama, a trava je bila polegla. Na putu su sjale mlake, crne i glatke kao da se prolila nafta.

Bilo je savršeno, tiho jutro; a onda sam ga čuo, zvuk mnogobrojnih pasa koji zavijaju krenuvši u lov. Čopor je tulio. Bio je to praiskonski zvuk od kojeg sam se naježio. Uzdigao se iznad brda i onda zamro. Uzdigao se i pao, kao luđaci koji mrmljaju nerazumljive riječi.4 Zatim su se u brzom slijedu začuli pucnji i znao sam da je i moj otac također nemiran.

Osluškivao sam još koju minutu, ali zvuk pasa nestao je u daljini i više nije bilo pucnjeva. Vratio sam se u kuću.

Zastao sam na vratima Graceine sobe prije nego što se otuširam. Ništa se nije promijenilo i zatvorio sam vrata. Otišao sam niz hodnik, pustio vodu da teče. Oprao sam se brzim, ekonomičnim pokretima i obrisao se ručnikom. Vodena para slijedila me je natrag u dnevnu sobu, gdje sam zatekao Robin kako sjedi na kauču na kojem sam spavao, a prste je raširila po jastuku. Ustala je. Izgledala je sitna, blijeda i više kao moja ljubavnica nego policajka. „Čini mi se da te uvijek zateknem pod tušem“, reče ona. „Idući mi se put pridruži.“ Nasmiješio sam se, ali dan je bio previše mračan za neozbiljnost. Raširio sam ruke i osjetio hladnoću njezina lica kad mi se privinula na prsa. „Moramo razgovarati“, rekla je. „Pričekaj da se odjenem.“ Kad sam se vratio, ona je već natočila kavu. Sjeli smo za kuhinjski stol dok se maglica izvlačila iz šume, a sunce je oštrim prstima prebiralo između stabala. „Čula sam za Dolfovo priznanje“, reče ona. „To je sranje.“ Riječi su bile jače nego što sam namjeravao. „Kako možeš biti siguran?“ „Poznajem čovjeka.“ „To nije dovoljno, Adame...“ Kontrola mi je popustila. „Poznajem ga cijeli život! Takoreći me odgojio!“ Robin je ostala mirna. „Nisi mi dopustio da završim. To nije dovoljno ako mu 4

Neke kršćanske dominacije vjeruju da Duh Sveti silazi u duše vjernika, a dokaz toga je i takva nenadana i spontana pojava, koja se iskazuje nerazumljivim riječima, uzvicima i uzdasima.

177

želimo pomoći. Treba nam pukotina u priči, neko mjesto na kojem ćemo početi grickati.“ Proučavao sam joj lice. U njoj nije bilo uzdržljivosti. „Žao mi je“, rekoh. „Razgovarajmo o tome što možemo učiniti.“ Htjela je pomoći, ali imao sam materijalne dokaze, što je zločin, možda prvi od mnogih. „Ne mi, Robin. Samo ja.“ „Što to govoriš?“ „Učinit ću sve što treba da Dolfa izvučem odande. Razumiješ li što govorim?

Sve što treba. Ako mi pomogneš, možda nećeš zadržati karijeru. I druge stvari možda neće opstati. Učinit ću ono što moram.“ Zašutio sam da može promisliti o tome što govorim. Poštivanje zakona nije bilo na mojem popisu prioriteta. „Razumiješ li?“ Progutala je slinu. „Nije me briga.“ „Izabrala si mene, ne Dolfa. Ne želim da zbog toga budeš povrijeđena. Ništa ne duguješ Dolfu.“ „Tvoj je problem i moj.“ „A kako bi bilo ovako? Pomoći ćeš mi na način koji te neće izložiti riziku.“ Razmišljala je o tome. „Kao na primjer?“ „S informacijama.“ „Više ne radim na tom slučaju, sjećaš se. Ne znam puno.“ „Što je s motivom? Grantham mora imati neku teoriju o tome. Jesi li išta čula?“ Podignula je ramena. „Samo brbljanje. Dolf nije u razgovoru dao nikakav motiv. Pokušali su ga pritisnuti, ali ostao je nejasan. Postoje dvije teorije. Prva je jednostavna. Dolf i Danny radili su zajedno. Posvađali su se, a svađa je otišla predaleko. Događa se stalno. Druga teorija svodi se na novac.“ „Što misliš time?“ „Možda je Dolf bio taj koji je ubijao stoku i zapalio gospodarske zgrade. Možda ga je Danny uhvato na djelu i zato bio ubijen. Nategnuto je, ali porota će i to saslušati.“ Odmahnuo sam glavom. „Dolf ništa ne dobiva ni s jednom teorijom.“ Zbunjenost je iskrivila Robinino lice. „Naravno da dobiva. Baš kao i tvoj otac.

Baš kao i Zebulon Faith.“ „Moj je otac vlasnik ove farme. Kuće i zemlje. Svega.“ Robin se nasloni na naslon stolice i položi ruke na rub stola. „Ne bih rekla, 178

Adame.“ Nagnula je glavu u stranu, još zbunjena. „Dolf je vlasnik dvjesto jutara, uključujući i ovu kuću u kojoj sjedimo.“ Otvorio sam usta, ali riječi nisu izlazile. Robin je govorila polako, kao da mi nedostaje koja daska u glavi. „To je šest milijuna dolara, prema posljednjoj ponudi.

Vraški motiv da se tvojega oca natjera na prodaju.“ „To ne može biti istina.“ „Provjeri“, reče ona.

Razmišljao sam o tome i odmahnuo glavom. „Prije svega, nemoguće je da je Dolf vlasnik jednog dijela farme. Moj otac nikada to ne bi učinio. Drugo,“ – morao sam pogledati u stranu – „drugo, on umire. Ne bi mu bilo stalo do novca u toj situaciji.“ Robin je razumjela koliko me ta rečenica košta, ali nije se htjela povući. „Možda to radi zbog Grace.“ Stavila je ruku na moju. „Možda bi radije umro na nekoj plaži, daleko odavde.“ Rekao sam Robin da moram malo biti sam. Pritisnula je meke usne na moje lice i rekla mi da je poslije nazovem. Ono što mi je ispričala nije imalo smisla. Moj je otac volio ovu zemlju kao što je volio svoj život. Čuvati je bila mu je posebna zadaća; zadržati je za obitelj, za sljedeću generaciju. Tijekom proteklih petnaest godina davao je svojoj djeci djelomično pravo na vlasništvo, ali to je bilo samo u svrhu planiranja nasljeđivanja posjeda. I tu se radilo samo o dionicama u obiteljskom poslovanju. On je zadržao kontrolu; a ja sam znao da se on nikada ne bi odrekao nijednog jutra, čak ni zbog Dolfa.

U osam sati otišao sam u očevu kuću da ga zapitam je li to istina, ali njegovog kamioneta nije bilo. Još je bio vani, pomislio sam, još je ganjao pse. Pogledom sam potražio Jamiejev kamionet, ali ni njega nije bilo. Otvorio sam vrata kuće, a unutra je vladala tišina kao u katedrali. Pošao sam niz hodnik do očeve radne sobe. Želio sam nešto što mogu staviti u kontekst onoga što mi je rekla Robin. Neki dokument, neki vlasnički list, bilo što. Povukao sam gornju ladicu ormarića za spise, ali bila je zaključana. Sve su ladice bile zaključane.

Zastao sam i razmišljao, ali prekinuo me bljesak boje kroz prozor. Prišao sam staklu i ugledao Miriam u vrtu. Imala je na sebi potpuno crnu haljinu dugih rukava s visokim ovratnikom i majčinim je škarama rezala cvijeće. Kleknula je u mokru travu i vidio sam da joj je haljina vlažna jer je to već više puta učinila. Škare su se sklopile oko stabljike i na travu je pala ruža boje sunčeva izlaska. Podignula ju je i dodala u 179

buket; a kad je ustala vidio sam joj na licu mali, ali zadovoljan smiješak.

Na vrhu glave skupila je kosu koja kao da je lebdjela iznad haljine, naizgled starinske, iz nekog drugog doba. Pokreti su joj bili tako fluidni da mi se u tišini, kroz staklo, činilo da promatram duha.

Prišla je drugom grmu, opet kleknula i odrezala ružu blijedu i prozirnu poput novoga snijega.

Kad sam se okrenuo od prozora, čuo sam neku buku na katu, zvuk kao da je netko nešto ispustio iz ruke. To je sigurno Janice. Mora biti.

Zbog razloga koji si nisam mogao objasniti, još sam želio razgovarati s njom.

Pretpostavljao sam da smo imali nedovršeni posao. Popeo sam se stubama, a stopala su mi nečujno padala na debeli sag koji se protezao stubištem. Hodnik na katu bio je okupan hladnim svjetlom koje je prodiralo kroz visoke prozore. Dolje sam vidio farmu i smeđu cestu koja ju je presijecala. Na zidovima su visjele slike u ulju; tepih boje vina pružao se cijelom dužinom hodnika; a vrata Miriamine sobe bila su pritvorena. Zastao sam kod njih i ugledao unutra Janice. Ladice su bile izvučene, a ona je stajala s rukama na bokovima i proučavala sobu. Kad se pomaknula, pošla je prema krevetu. Podignula je madrac i očito pronašla ono što je tražila. Kratki uzvik izvinuo joj se s usana dok je jednom rukom držala madrac i drugom pokupila ono što je ispod ležalo. Ispustila je madrac i proučavala nešto na dlanu; to je blistalo poput komadića ogledala.

Progovorio sam kad sam zakoračio u sobu. „Zdravo, Janice.“ Naglo se okrenula prema meni, a ruka joj se sklopila u grču; sakrila ju je iza sebe, iako je od boli zagrizla usnu. „Što radiš?“ upitah. „Ništa.“ Laž puna krivnje. „Što imaš u ruci?“ „To te se ne tiče, Adame.“ Lice joj se okamenilo dok se pokušavala sabrati. „Mislim da bi trebao otići.“ Skrenuo sam pogled s lica prema podu. Iza nje krv je kapala na daske poda. „Krvariš“, rekoh.

Nešto u njoj kao da se slomilo. Pogurila se i vratila naprijed ruku. Šaku je još držala čvrsto zatvorenu, zglobovi na prstima bili su joj bijeli usprkos boli; i doista, krv joj je curila kroz prste. „Koliko si ozbiljno povrijeđena?“ upitah. „Zašto bi ti mario za to?“ 180

„Koliko ozbiljno?“ Malo je pomaknula ruku. „Ne znam.“ „Daj da vidim.“ Pogled joj se zadržao na mojemu licu i u očima joj je bila neka snaga. „Nemoj joj reći da znaš“, reče ona i otvori šaku. Na dlanu je bio žilet s dvije oštrice. Od njezine krvi kao da je dobio sjaj. Duboko se porezala i krv je navirala iz savršeno usporednih rana od obje strane žileta. Podigao sam ga i položio na noćni ormarić.

Primio sam je za ruku, a drugu sam kao šalicu podmetnuo ispod da bih uhvatio krv što je kapala. „Odvest ću te u kupaonicu“, rekoh. „Oprat ćemo ovo i pogledati ranu.“ Pustio sam hladnu vodu da joj teče po dlanu, a onda joj zamotao ruku u čisti ručnik. Ukočeno je stajala cijelo vrijeme i držala oči zaklopljene. „Čvrsto drži“, rekoh. Poslušala me, a lice joj je još više problijedilo. „Možda ćeš trebati nekoliko šavova.“ Kad je otvorila oči, vidio sam koliko je blizu da se slomi. „Nemoj reći ocu. On to nikako ne bi razumio, a ni njoj ne treba takvo breme. On će samo pogoršati stvar.“ „Što ne može razumjeti? Da mu je kći sklona samoubojstvu?“ „Nije sklona samoubojstvu. Ne radi se o tome.“ „Nego o čemu?“ Odmahnula je glavom. „Nije tvoje da slušaš o tome, kao što nije do mene da ti to pričam. Ona će dobiti pomoć. To je sve što trebaš znati.“ „Nekako mislim da to nije istina. Hajde. Odvest ću te u prizemlje. Dolje ćemo razgovarati o tome.“ Nevoljko je pristala. Dok smo prolazili pokraj visokih prozora, vidio sam Miriam kako nekamo odlazi u autu. „Kamo ide?“ upitah.

Zastala je. „Nije te zapravo briga, zar ne?“ Proučavao sam joj lice: čvrstu čeljust, nove bore i opuštenu kožu. Nikada mi neće vjerovati. „Ipak mi je sestra“, rekoh.

Nasmijala se, gorko. „Želiš znati; dobro, reći ću ti. Nosi cvijeće na grob Graya Wilsona. Čini to svaki mjesec.“ Još je nevoljko proizvela neki grčeviti zvuk. „Nije li to ironija?“ Nisam imao odgovor na to pa sam držao usta zatvorena i pomagao Janice da siđe niza stube. „Odvedi me u moj salon“, rekla je. Odveo sam je tamo, gdje je sjela na rub kauča za padanje u nesvijest. „Učini mi još jednu posljednju uslugu“, rekla je. „Otiđi u kuhinju i donesi mi led i kuhinjsku krpu.“ Bio sam na pola puta do kuhinje kad sam čuo da su se vrata salona zalupila.

Još sam stajao tamo kad sam čuo da okreće ključ u bravi. Dvaput sam pokucao, ali 181

nije htjela odgovoriti. Čuo sam visoki zvuk koji je možda bio naricanje.

Miriam je bila tamo gdje je njezina majka rekla da će biti. Kleknula je, presavinula se napola i iz daljine je izgledalo kao da je divovska vrana sjela na grob. Između spomenika istrošenih od kiše i sunca puhao je vjetar i podignuo joj haljinu; nedostajalo joj je samo sjajno perje i žalobni grakćući zov. Pomaknula se dok sam je promatrao. Spretni prsti pronalazili su korov i čupali ga iz zemlje; buket je bio lijepo namješten. Podignula je pogled kad me je čula, a na licu su joj bile suze. „Zdravo, Miriam.“ „Kako si me našao?“ „Pomoću tvoje majke.“ Izvukla je drugu travku korova i bacila je u vjetar. „Ona ti je rekla da sam ovdje?“ „Zar si zbog toga iznenađena?“ Spustila je glavu, obrisala suze, a prsti su joj pod okom ostavili trag tamne zemlje. „Ne odobrava to što dolazim ovamo. Kaže da je to morbidno.“ Čučnuo sam. „Tvoja je majka, mislim, sva u sadašnjosti. U sadašnjosti i u budućnosti. Ne u prošlosti.“ Proučavala je natmureno nebo, a ono kao da ju je pritiskalo. Suze su posustale, ali još je izgledala pokunjeno i nekako sivo. Pokraj nje buket je bio blistav, jarkih boja i vlažno svjež. Naslonila ga je na kamen na kojemu je bilo ime pokojnoga mladića. „Smeta li ti što sam ovdje?“ upitah.

Odjedanput se umirila. „Nikad nisam mislila da si ga ti ubio, Adame.“ Oprezno je položila ruku na moju nogu; bila je to gesta utjehe, pomislio sam. „Ne smeta mi.“ Pomaknuo sam se želeći položiti ruku na njezinu, ali u posljednjem trenutku spustio sam je na njezinu podlakticu. Naglo se trznula unatrag, a kroz usne je istisnula kratki siktaj bola. Ispunila me crna slutnja. Isto se dogodilo u bolnici kad sam joj dotaknuo ruku; tada mi je rekla da sam je preplašio. Sada sam sumnjao da je bilo tako.

Spustila je pogled na tlo i držala ruku uz tijelo, kao da se boji da ću je još jedanput pokušati dodirnuti. Također kao da se i ramenima htjela udaljiti od mene.

Bila je preplašena i zato sam tiho govorio. „Mogu li vidjeti?“ „Što vidjeti?“ Defanzivna. Sitna.

182

Uzdahnuo sam. „Zatekao sam tvoju majku kako ti pretražuje sobu. Našla je žilet.“ Okrenula je ramena prema unutra, kao da se želi sklupčati u loptu. Pomislio sam na duge rukave koje nosi, suknje do poda i duge hlače. Nije pokazivala ni komadić kože. Isprva mi to nije bilo neobično, ali onaj je žilet na sve bacio drukčije svjetlo. „Nije to trebala učiniti. To je napad na moj prostor.“ „Mogu samo pretpostaviti da je zabrinuta za tebe.“ Pričekao sam prije nego što sam je ponovo pitao. „Mogu li vidjeti?“ Ništa nije poricala, ali glas joj se još više stanjio. „Nemoj reći tati.“ Ispružio sam otvoreni dlan. „U redu.“ „Ne činim to često“, rekla je. Oči su joj bile duboke i preplašene, ali ispružila je ruku, napola savijenu. Prihvatio sam je i otkrio da joj je dlan vruć i vlažan. Njezini su me prsti stisnuli dok sam, nježno koliko sam mogao, podizao rukav. Dah mi je šištao kroz zube. Imala je sveže porezotine i neke koje su djelomično zacijelile. A bili su tu i ožiljci, tanki, bijeli i okrutni. „Nisi bila u prirodnom lječilištu, zar ne?“ Usukala se u sebe, gotovo je nestala. „Osamnaest dana bolničkog liječenja“, rekla je. „U jednom mjestu u Coloradu. Navodno najboljemu.“ „A tata ne zna?“ Odmahnula je glavom. „To moram sama riješiti. Ja i mama. Kad bi tata znao, to bi sve učinilo još težim.“ „Trebalo bi i njega uključiti, Miriam. Ne vidim kako skrivanje može ikome pomoći.“ Još je više pognula glavu. „Ne želim da on zna.“ „Zašto ne?“ „Ionako već misli da nešto sa mnom nije u redu.“ „Ne, ne misli.“ „Misli da sam nervozna.“ Bila je u pravu. I on je sam to rekao.

Postavio sam najveće pitanje, iako sam znao da nema jednostavnog odgovora. „Zašto, Miriam?“ „To mi pomaže odagnati bol.“ Želio sam razumjeti. „Kakvu bol?“ Pogledala je nadgrobni kamen, pomilovala ugravirana slova imena Graya Wilsona. „Zaista sam ga voljela“, rekla je.

183

Riječi su me uhvatile nespremnog. „Ozbiljno?“ „To je bila tajna.“ „Mislio sam da ste samo prijatelji. Svi su to mislili.“ Odmahnula je glavom. „Voljeli smo se.“ Usta su mi se sama otvorila. „Namjeravao se vjenčati sa mnom.“

184

22 MIRIAM NIKADA NIJE BILA ONO ŠTO JE OTAC SMATRAO DA BI TREBALA BITI; u tome je imala pravo. Bila je prelijepa na neki poseban način onako blijeda i snuždena, ali povremeno toliko povučena da je čovjek lako mogao zaboraviti da je i ona u prostoriji. Bila je takva od najranijih dana; osjetljiva i sitna, lako se izgubila u sjenkama. Možda smo mi ostali bili previše ekstrovertni. Možda njezina majka nije bila jedina koja je gušila Miriam. Možda je to bio skupni napor, nenamjeran ali okrutno djelotvoran. A ja sam znao kako se slabost s vremenom može nagomilati.

Kad je imala dvanaest godina, neke su djevojčice u školi bile neljubazne prema njoj.

Nikad nismo saznali o kakvoj se neljubaznosti radilo, nešto tipično za djevojčice tog uzrasta, barem sam tako uvijek zamišljao. O kakvom se god omalovažavanju radilo, tri tjedna nije govorila ni sa kim. Otac je isprva bio strpljiv, a onda je postao frustriran. Pred kraj je došlo do eksplozije, do oštrih riječi koje nisu lako zaboravljene. Rasplakala se i pobjegla u svoju sobu, a njegove isprike, kasnije te večeri, nisu imale koristi.

Užasno se osjećao zbog toga, ali nositi se sa ženama nije bila njegova jaka strana. Bio je otresit, kad bi progovorio rekao bi ono što mu je bilo na umu; u tom čovjeku nije bilo mjesta za delikatne riječi. Miriam je bila premlada da bi to razumjela. Još se više povukla u sebe tijekom sljedećih godina, sagradila je viši zid, posolila tlo oko sebe. Povjeravala se majci i možda Jamieju. Ali ne i ocu, a svakako ne meni. To je za mene bila sitna tuga koja je počela nedužno i rasla sve dok je više nismo ni primjećivali.

Miriam je jednostavno bila tiha. Takva je bila.

Veza s Grayom Wilsonom sigurno joj je bila dragocjena, kao što je sjećanje na zalazak sunca čovjeku koji je oslijepio. Mogao sam razumjeti zašto je voljela tog dečka; bio je brbljav i odvažan, sve što Miriam nije bila. A mogao sam i nagađati zašto su sve držali u tajnosti. Otac ne bi odobravao tu vezu; a ni Janice. Miriam je upravo navršila osamnaest kad je Gray ubijen. Trebala je otići na Harvard, a on je tek tri mjeseca radio u tvornici kamiona u susjednom okrugu. Ali mogao sam shvatiti 185

zašto su njih dvoje bili zajedno. On je bio jednostavan i simpatičan, i onako snažne građe privlačan na svoj način. Možda je stvarno istina ono što se govori za suprotnosti. On je bio velik, sirov i siromašan; ona sitna, delikatna i predodređena za veliko bogatstvo. Šteta, pomislio sam. Jedna od mnogih.

Prije nego što sam otišao s groblja, upitao sam Miriam želi li da ostanem s njom, ali odbila je. Ponekad samo želim biti sama s njim, znaš. Sama sa sjećanjem.

Nijedno od nas nije spomenulo Georgea Tallmana, ali bio je tamo negdje, velik, stvaran i dosadan kao prašina. George je volio Miriam od mladih dana, ali ona mu nikad nije poklanjala puno pažnje. Bio je bolestan od ljubavi, očajan i tužan. I to toliko da ga je ponekad bilo teško gledati. Ona se odlučila, to sam sada vidio.

Osamljena i kako joj je bilo suđeno da takva ostane, izabrala je lakši put. Ona to nikad ne bi priznala, čak ni sebi; ali to je bila činjenica, kao što je i nebo iznad nas bilo činjenica, a ja sam se pitao što bi George rekao kad bi je vidio ovdje, svu u suzama i odjevenu u crno, kako plače nad grobom suparnika koji je već pet godina u zemlji.

Rastali smo se nespretnim zagrljajem i mojim obećanjem da ću šutjeti o onome što sam otkrio. Ali bio sam zabrinut. I više od toga, bio sam preplašen. Ona se samoranjavala, tako prepuna boli da joj je bila potrebna vlastita krv da ispere tu bol.

Kako to funkcionira, pitao sam se. Jedan rez na sat? Dva dnevno? Ili su dolazili bez pravila, brzi rez kad bi život pokazao svoju ružnu glavu? Miriam je bila slaba, krhka i kao da će pasti poput latica koje je položila na grob. Sumnjao sam da ima snage nositi se s problemom, a pitao sam se ima li Janice dovoljno predanosti. Tajila je to od oca. Zato da zaštiti Miriam ili zbog nekog drugog razloga? Mučilo me još jedno pitanje, koje sam si postavljao jer sam morao.

Mogu li održati obećanje da ću šutjeti?

Dok sam vozio, nakon što sam je ostavio samu, osjetio sam jaku potrebu da posjetim Grace. Nije to bila svjesna odluka, nego jedan od onih osjećaja. Njih dvije bile su toliko različite. Odrasle su na istom imanju, odgajala su ih dva muškarca koji su mogli biti i braća, a njih dvije nisu mogle biti različitije. Miriam je bila hladna i tiha kao ožujska kiša; Grace je imala sirovu snagu kolovoske vrućine.

Ali odustao sam od posjeta. Ostalo je puno toga za obaviti, a u ovome trenutku više sam bio potreban Dolfu. Zato sam prošao pokraj bolnice i nastavio voziti dalje u grad. Parkirao sam se na parkiralištu kod zgrade gradske uprave, a onda sam se stubama popeo na prvi kat. Grantham je mislio da ima mogući motiv. Morao sam to ispitati. Nadesno je bio ured procjenitelja poreza.

Ušao sam kroz staklena vrata. Dugački pult protezao se cijelom širinom 186

prijemnog ureda; iza je sjedilo sedam žena. Nijedna nije na mene obratila ni mrvicu pažnje dok sam proučavao golemi zemljovid okruga Rowan, koji je visio na zidu.

Našao sam rijeku Yadkin i pratio je sve dok mi prst nije došao do dugačkog zavoja koji je okruživao farmu Crvena voda. Našao sam referentni broj, otišao do manjih zemljovida i izvukao onaj koji mi je trebao. Raširio sam ga na jednom od velikih stolova. Očekivao sam da ću vidjeti jedinstvenu parcelu od tisuću četiristo i petnaest jutara zemlje na ime mojega oca. Ali nisam to vidio.

Na zemljovidu je farma bila označena jačom crtom: Ograničeno partnerstvo obitelji Jacoba Alana Chasea. Tisuću dvjesto i petnaest jutara.

Južni dio farme bio je odrezan. Imao je oblik grubog trokuta s jednom dugačkom stranom koja je pratila zavoj rijeke. Adolfus Boone Shepherd. Dvjesto jutara.

Robin je bila u pravu. Dolf je bio vlasnik dvjesto jutara, uključujući i kuću. Šest milijuna dolara, rekla je. Prema posljednjoj ponudi.

K vragu, što je to?

Zapisao sam stranice i broj zemljišnoknjižnog izvatka na papirić, a onda sam vratio zemljovid na njegovo mjesto. Prišao sam pultu i obratio se jednoj od službenica. Bila je srednjih godina i okrugla. Debeli sloj plavog sjenila popunjavao joj je udubljenja ispod obrva. „Volio bih vidjeti vlasnički list za ovu parcelu“, rekoh, pruživši joj papirić. Nije se ni potrudila baciti pogled na njega. „Zlato, trebaš Zbirku vlasničkih listova.“ Zahvalio sam joj, otišao u katastarski ured i obratio se drugoj službenici iza drugog pulta. Dao sam joj brojeve i rekao što želim. Pokazala je na jedan kraj pulta. „Tamo dolje“, rekla je. „Dolazim za minutu.“ Kad se pojavila, pod rukom je nosila veliku knjigu. Spustila ju je na pult, provukla debeli prst između dviju stranica i otvorila knjigu. Listala je dok nije našla onu pravu, a onda je okrenula knjigu prema meni. „Je li to ono što tražite?“ upitala je.

Tu je bio prijenos vlasništva s datumom od prije osamnaest godina. Preletio sam okom tekst; bio je prilično jasan. Moj je otac prepisao Dolfu dvjesto jutara. „Zanimljivo“, reče žena. „Što?“ Položila je isti debeli prst na papir. „Nema biljega“, reče ona. „Što to znači?“ Otpuhnula je kao da joj je to pitanje teško palo. Zatim je prolistala nekoliko stranica unatrag do drugog prijenosa vlasništva. U gornjem kutu bilo je nalijepljeno 187

nekoliko šarenih biljega. Pokazala je na njih. „To su biljezi“, rekla je. „Kad se kupuje zemlja, plaća se porez. Na dokument se stavljaju biljezi.“ Vratila se na stranicu o prijenosu dvjesto jutara zemlje s Chasea na Dolfa Shepherda. Pritisnula je prstom u kut. „Tu nema biljega“, reče. „Što to znači?“ upitah.

Sagnula se da pročita ime na dokumentu. „To znači da Adolfus Shepherd nije kupio tu zemlju.“ Zinuo sam da još nešto pitam, ali preduhitrila me njezina podignuta ruka i zadah s mirisom cigarete. Opet se nagnula nad knjigu i izvukla drugo ime. „Jacob Chase poklonio mu ju je.“ Vani me je vrućina htjela smožditi. Pogledao sam niz ulice prema sljedećem bloku zgrada, gdje se nalazila zgrada suda, bezvremena i jednostavna pod užarenobijelim suncem. Želio sam popričati s Rathburnom. Bio je na farmi i pokušao razgovarati s ocem o nečemu. A također i o nečemu što se odnosilo na Dolfa. Što je ono rekao otac? Zastao sam na pločniku i nagnuo glavu kao da ću bolje čuti riječi: A nemoj ni Dolfu govoriti o tome. Ono što ja kažem vrijedi i za njega.

Tako nekako.

Prisilio sam se koračati dalje prema zatvoru. Pojavio se preda mnom, s oštrim rubovima i neugledan, s prozorima uskim kao žensko lice. Pomislio sam na Dolfa kako trune unutra, a onda sam prošao dalje i počeo se penjati stubama u zgradu suda. Odaje sudaca bile su na prvom katu. Nisam imao dogovoren sastanak, ali sudski zaštitari prokleto su dobro znali tko sam. Proveli su me tri puta kroz detektor metala, opipali po tijelu tako dobro da pred njima ne bih mogao sakriti ni spajalicu za papir, da sam je kojim slučajem sakrio u donje rublje. Podnosio sam to kao da bih tako mogao izdržati cijeli dan. Ipak su oklijevali; ali zgrada suda bila je zgrada namijenjena javnosti. Nisu me mogli spriječiti da uđem.

Sudske odaje bile su drukčija priča. Prostoriju je bilo lako naći – stubama na kat, pokraj ureda okružnog tužitelja – ali ući unutra nije bilo jednostavno. Tu nije bio omogućen pristup za javnost. Uđete jedino ako vam sudac dopusti. Vrata su bila od čelika i neprobojnog stakla. Dvadesetak naoružanih stražara čuvalo je zgradu i svaki bi pucao u mene kad bi mu to sudac zapovjedio.

Pogledao sam gore-dolje niz prazan hodnik. Iza stakla, za stolom je sjedila niska žena. Imala je lice boje čaja, žutu kosu i stroge oči. Kad sam pozvonio, prestala je tipkati. Pogledala me, podignula prst, a onda izašla iz sobe tako brzo koliko su je 188

nosile otečene noge.

Otišla je reći sucu tko je došao.

Rathburn je na sebi imao drugo odijelo, ali izgledao je isto. Možda s malo manje znoja. Proučavao me kroz staklo i gotovo da sam mogao vidjeti kako mu se u glavi vrte kotačići. Nakon nekoliko sekundi prošaptao je nešto tajnici, koja je nekoga nazvala telefonom. Zatim je otvorio vrata. „Što želiš?“ „Minutu vašeg vremena.“ „O kojoj se temi radi?“ Naočale su mu zabljesnule i teško je progutao. Bez obzira na oslobađajuću presudu smatrao me je ubojicom. Zakoračio je naprijed pa mu je tijelo ispunilo prostor otvorenih vrata. „Imamo li kakav problem?“ „Zašto ste neki dan došli k mojem ocu? To sam vas došao pitati.“ „Mogu ti dati jednu minutu“, reče on.

Pošao sam za njim, prošavši pokraj niske žene s tvrdim pogledom. Stao sam ispred njegova stola nakon što je ušao i pritvorio vrata. „Ona samo čeka izgovor da pozove stražare“, reče on. „Nemoj joj ga dati.“ Sjeo je i ja sam sjeo. Na naušnici pojavilo mu se malo znoja. „Zbog čega ste se prepirali?“ upitah. „Vi i moj otac.“ Naslonio se na naslon i prstom se počeškao po tupeu. „Raščistimo odmah tu stvar. Zakon je zakon, a prošlost je prošlost. Ti si u mojoj odaji, a ja sam sudac. U ovim se prostorijama ne bavim osobnim stvarima. Prekoračiš li tu liniju, pozvat ću stražare tako brzo da nećeš vjerovati.“ „Zatvorili ste me zbog ubojstva. Zatvorili ste Dolfa zbog ubojstva. Teško je to ne smatrati osobnom stvari.“ „Onda možeš odmah otići. Ništa ti ne dugujem.“ Pokušao sam se smiriti. Rekao sam sam sebi da sam ovamo došao s razlogom.

Sučevo se lice zajapurilo. U susjednoj prostoriji zaškripala je stolica. Naslonio sam se na naslon stolice, duboko udahnuo i izdahnuo, a on se smješkao, od čega mi je postalo mučno. „Dobro je“, reče on. „Ovako je već bolje. Znao sam da mora postojati Chase koji može biti razuman.“ Prešao je svojim glatkim bijelim rukama preko površine stola. „Kad bi samo mogao oca nagovoriti da bude podjednako razuman.“ „Želite da proda zemlju?“ „Želim da razmotri dobrobit ovog okruga.“ „I zato ste otišli k njemu na razgovor?“ 189

Nagnuo se naprijed i sklopio dlanove kao da u njima drži veliki dragulj. „Tu je sjajna prilika. Prilika za tebe i za mene. Kad bi ga samo mogao nagovoriti...“ „On najbolje zna što hoće.“ „Ali ti si mu sin. Tebe će poslušati.“ „Zato ste me pristali primiti? Da me nagovorite da razgovaram s ocem?“ Lice mu se smračilo, osmijeh je nestao. „Netko ga mora natjerati da se urazumi.“ „Urazumi“, rekoh. „Tako je.“ Pokušao je s još jednim smiješkom, ali nije mu pošlo za rukom. „Za tvoju obitelj situacija se okrenula sa zla na gore. Čini mi se da je ovo savršena prilika da usmjeriš obitelj u boljem smjeru. Da zaradite novac. Pomognete zajednici...“ Ali nisam sve čuo. Um mi se zakočio. „Sa zla na gore...“ ponovio sam frazu. „Da.“ „Što to znači?“ Raširio je ruke, podignuo desnu s dlanom nagore. „Loše“, reče on i onda digne lijevu ruku. „Gore.“ Pokazao sam prstom na desnu ruku, a znao sam da mi se u glasu jasno čuje prigušeni bijes. Znao sam da on uživa u tome. „Počnite s lošim“, rekoh. „Počet ću s gorim.“ Zatreperio je tom rukom. „Još jedna draga osoba u zatvoru zbog ubojstva. Ljude ubijaju i napadaju na vašoj zemlji. Grad je bijesan... „ „Ne misle svi tako“, prekinuo sam ga.

Nagnuo je glavu postrance i nastavio još glasnije. „Riskantne poslovne odluke.“ „Kakve riskantne poslovne odluke?“ Jedan mu se kut usana trznuo. „Otac ti je u dugovima. Nisam siguran da ih može platiti.“ „Ne vjerujem u to.“ „Ovo je mali grad, Adame. Poznajem mnoge ljude.“ „A ono loše?“ upitah.

Spustio je ruke, namjestio bolan izraz lica koji je očito bio lažan. „Zar to stvarno moram objašnjavati?“ S mukom sam stisnuo zube. „Majka ti je bila prelijepa žena...“ 190

Okretao je nož u rani iz čistog zadovoljstva. Shvatio sam to i odbio sudjelovati u tome. Ustao sam, pokazao mu prst, okrenuo se i izašao iz prostorije. Slijedio me u čekaonicu. Osjetio sam ga iza sebe dok sam prolazio pokraj tajnice. „Sa zla na gore“, reče on, a ja se okrenuh licem prema njemu. Ne znam što je tajnica vidjela na mojem licu, ali dok sam za sobom zatvarao vrata, već je nekoga zvala na telefon.

191

23 OTAC JE BIO PIJAN. BIO JE SAM U KUĆI I NAROLJAO SE. Trebale su mi tri sekunde da to shvatim, uglavnom zato što ga nikad prije nisam vidio takvog. Njegova je religija bila raditi do krajnosti, a u svemu drugome uživati umjereno, i zato je u prošlosti, kad bih se vratio kući pijan i krvav, njegovo razočaranje žarilo poput svete vatre.

Ono što sam sada vidio... bilo je novo i ružno. Lice mu je bilo opušteno i razvučeno, oči suzne. Zavalio se u stolicu kao da ga je voda donijela. Boca je bila otvorena i skoro prazna, u čaši je jedva ostalo pola prsta viskija. Zagledao se u nešto u svojoj ruci i čudne su se emocije uzburkale u njemu, tako da je izgledalo kao da mu crte lica teku preko kostiju lica. Ljutnja, žaljenje, prisjećanje na radost. Sve je bilo tu u staccato eksplozijama i zbog toga je izgledao kao neka poremećena duša. Dugo sam stajao na vratima i mislim da nijedanput nije trepnuo očima. Da sam zatvorio oči, vidio bih sivu boju s malo hladne žute. Starca u napuklom odsječku vremena. Nisam znao što da mu kažem. „Jesi li jutros ubio kojeg psa?“ Pročistio je grlo i podignuo pogled. Otvorio je ladicu stola i to što je držao u ruci gurnuo unutra. Zatim je zatvorio ladicu s nečim što bi se moglo opisati kao brižnost i onda odmahnuo glavom. „Dopusti mi da ti nešto kažem o lešinarima, sine.

Samo je pitanje vremena prije nego što mu se počne sviđati svježa krv.“ Nisam znao govori li o psima ili ljudima koji su od njega očekivali da proda, o ljudima kao što su Zebulon Faith i Gilley Rat. Pitao sam se nije li netko opet izvršio neki pritisak. Napad i ubojstvo. Dolf u zatvoru. Dugovi koji se propinju na stražnje noge. Kakve su se sada sile urotile protiv mojega oca? Hoće li mi reći ako ga upitam ili sam i ja bio samo jedan od problema? Ustao je i uspostavio ravnotežu. Hlače su mu bile zgužvane i blatne na porubima. Na jednom kraju košulja mu je visjela izvan hlača. Zašarafio je čep na bocu burbona i odnio je natrag na bar–ormarić. Ovaj mu je dan još više povio leđa i hodao je kao da je ostario trideset godina. Spustio je bocu i ruku olabavio niz njezino grlo. „Samo sam popio piće za Dolfa.“ „Ima li kakvih vijesti?“ 192

„Ne daju mi da ga vidim. Parks se vratio u Charlotte. Ništa ne može učiniti dok ga Dolf ne ovlasti.“ Zastao je pokraj bar-ormarića, a svijetli zalisci uhvatili su malo žuto svjetlo tako savršeno da je to mogla biti jedina preostala boja na svijetu. „Je li se što promijenilo?“ upitah.

Odmahnuo je glavom. „Čudne se stvari zbivaju u ljudskom srcu, Adame. Ima tu snage da slomi čovjeka. To je jedino u što sam siguran.“ „Govorimo li još o Dolfu?“ Pokušao se pribrati. „Samo razgovaramo, sine.“ Podignuo je pogled i na zidu poravnao uokvirenu fotografiju. Prikazivala je njega, Dolfa i Grace. Bilo joj je nekih sedam godina, imala je zube prevelike za svoje lice i smijala se od uha do uha.

Zagledao se u nju i tada sam shvatio. „Rekao si Grace, zar ne?“ Polako je otpuhnuo. „Trebala je to čuti od nekoga tko je voli.“ Ispunio me nagli osjećaj očaja. Dolf je bio sve što je imala i iako se pretvarala da je žilava, još je bila samo dijete. „Kako je?“ Šmrcnuo je i odmahnuo glavom. „Ni slična onoj Grace kakvu znamo.“ Pokušao je osloniti ruku na bar-ormarić, ali je promašio. Jedva se zadržao da ne padne. Zbog nekog sam razloga pomislio na Miriam i kako je i ona teturala na rubu nekog mračnog mjesta. „Jesi li razgovarao s Miriam?“ upitah.

Odmahnuo je rukom. „Ne mogu razgovarati s Miriam. Pokušao sam, ali previše smo različiti.“ „Zabrinut sam za nju“, rekoh. „Ne znaš ništa ni o čemu, Adame. Prošlo je pet godina.“ „Znam da te nikada nisam vidio ovakvog.“ Iznenadna snaga kao da mu je prožela udove; vjerojatno ponos, pomislio sam.

To ga je uspravilo i dalo mu bakrenastu boju lica. „Još nisam ni blizu toga da ti se moram opravdavati, sine. Ni prokleto blizu.“ „Stvarno?“ „Da.“ Odjedanput sam ja osjetio bijes. Bio je neizravan i pomiješan s osjećajem nepravde. „Ova je zemlja u posjedu naše obitelji više od dva stoljeća.“ „Znaš da je tako.“ „Nasljeđuje je jedna generacija za drugom.“ „Imaš prokleto pravo.“ 193

„Zašto si onda dao dvjesto jutara Dolfu?“ upitah. „Kako bi bilo da mi to objasniš!“ „Znaš za to?“ „Govorka se da je zato ubio Dannyja.“ „Što hoćeš reći?“ „Vlasništvo nad tom zemljom daje Dolfu razlog da poželi da prodaš imanje.

Ako ti prodaš, onda može i on. Grantham misli da možda Dolf ubija stoku i podmeće požare pod zgrade. Možda je čak pisao ona prijeteća pisma. Ima šest milijuna razloga da učini nešto takvo. Danny je također radio na farmi. Ako je uhvatio Dolfa kako radi protiv tebe, onda je Dolf imao razlog da ga ubije. To je jedna od teorija koju provjeravaju.“ Riječi su mu bile pijano nerazgovijetne. „To je smiješno.“ „Znam to, dovraga. Ali nije u tome stvar. Hoću znati zašto si dao zemlju Dolfu.“ Snaga koja ga je nenadano prožela sad ga je napustila. „On mi je najbolji prijatelj i nije ništa imao. Predobar je čovjek da ne bi imao ništa. Zar zaista moraš znati išta više od toga?“ Podignuo je čašu i ispio ostatak burbona. „Sad idem leći“, rekao je. „Nismo još završili s tim.“ Nije odgovorio. Izašao je iz sobe. Stajao sam na vratima i gledao kako se udaljava, i u prigušenoj ljepoti velike kuće osjetio sam podrhtavanje njegova koraka na prvoj stubi. Kakva god tuga da ga je pogodila, bila je njegova i u normalnim okolnostima ne bih mu smetao. Ali ovi su trenuci bili daleko od normalnog. Sjeo sam za njegov stol i prešao prstima po starom drvetu. Stol je potjecao iz Engleske i bio je u obitelji već osam generacija. Otvorio sam gornju ladicu.

Bila je puna razbacanih stvari: pisama, spajalica, smeća. Tražio sam nešto dovoljno malo da može stati na veliki dlan muške ruke. Našao sam dvije stvari. Prva je bio bež samoljepljivi papirić. Ležao je na vrhu razbacanih stvari. Na njemu je bilo napisano: Jacob Tarbutton.

Površno sam ga poznavao, bio je nekakav bankar. Nikada ne bih smatrao mogućim da je on mogući uzrok očeve tjeskobe, da ispod imena nisu bili zapisani neki brojevi. Šesto devedeset tisuća dolara. Ispod je našvrakao prva isplata, a onda i datum koji je bio u sljedećem tjednu. Kad sam shvatio što je to, osjetio sam val mučnine. Rathburn je govorio istinu. Otac je bio u dugovima. A onda sam s osjećajem krivnje pomislio kako je inzistirao na novčanoj isplati za moj dio kad me je 194

protjerao s farme. Tri milijuna dolara, preneseno na račun njujorške banke tjedan dana nakon što sam otišao. Onda sam se sjetio Jamiejevih vinograda i onoga što mi je Dolf ispričao. Nabava loze zahtijevala je još koji milijun. Da bi to omogućio, žrtvovao je ljetinu koja donosi prihod.

Pomislio sam da naposljetku razumijem, ali onda sam našao i drugu stvar. Bila je skroz otraga, izgubljena u kutu. Prstima sam je skoro slučajno napipao: nešto tvrdo i četvrtasto, s oštrim kutovima i teksturom sirove svile. Izvukao sam je van.

Fotografiju. Bila je stara, sa stražnje strane ojačana kartonom i savijena na uglovima.

Izblijedjela. Isprana. Prikazivala je skupinu ljudi koji su stajali ispred kuće onakve kakvu sam poznavao kao dijete. Stare kuće. One male. Ispunjavala je prostor iza skupine s jednostavnošću koja me je dirnula. Pogledao sam dalje, proučavao ljude koji su stajali ispred nje. Majka je izgledala blijeda, u haljini neodređene boje. Ruke je čvrsto zgrčila u visini struka i okrenula je kameri profil. Prstom sam joj dotaknuo obraz. Izgledala je tako mlada, a znao sam da je fotografija snimljena malo prije njezine smrti.

Otac je stajao pokraj nje. Imao je negdje trideset ili četrdeset godina, na slici je bio širok i u dobroj formi, glatkih crta lica, s opreznim osmijehom i šeširom gurnutim na zatiljak. Položio je ruku na majčino rame, kao da je želi pridržati ili zadržati na slici. Dolf je stajao pokraj oca. Široko se smiješio s rukama na bokovima.

Neobuzdano sretan. Neka je žena stajala iza njega, a lice joj je bilo djelomično zakriveno njegovim ramenom. Bila je mlada, možda je imala dvadeset godina. Kosa joj je bila svijetla i vidio sam joj dovoljno lica da zaključim da je bila lijepa.

Prvo sam primijetio oči.

Sarah Yates.

Noge su joj bile savršeno zdrave.

Vratio sam fotografiju u ladicu i otišao na kat da pronađem oca. Vrata njegove sobe bila su zatvorena pa sam pokucao. Nije odgovorio i pritisnuo sam kvaku.

Zaključano. Vrata su bila visoka dva metra i sedamdest centimetara i od punog drva.

Pokucao sam jače, a javio se glas bez ikakvih emocija. „Odlazi, Adame.“ „Moramo razgovarati“, rekoh. „Završio sam s razgovorom.“ „Tata...“ „Ostavi me na miru, sine.“ Nije rekao „molim te“, ali svejedno sam to čuo. Nešto ga je izjedalo. Bila to Grace, dugovi ili Dolfov pad, stvarno nije bilo važno. Bio je izgubljen. Ostavio sam 195

ga na miru i okrenuo se prema stubama. Kad sam prošao pokraj drugog prozora, ugledao sam automobil kako se približava. Kad je Grantham izašao iz auta, već sam stajao pred kućom i čekao. „Jeste li došli da mi kažete da ste našli Zebulona Faitha?“ upitah. Grantham je položio ruku na krov auta. Na sebi je imao traperice, prašne kaubojske čizme i znojem natopljenu košulju. Vjetar mu je razbarušio rijetku kosu. Na remenu za pojasom imao je isti bedž. „Još ga tražimo.“ „Nadam se da pomno tražite.“ „Tražimo ga.“ Naslonio se na auto. „Prelistavao sam vaš dosje. Puno ste ljudi povrijedili tijekom godina, neke čak strpali u bolnicu. To mi je nekako promaknulo.“ Izravno me pogledao. „Također sam čitao o tome što se dogodilo vašoj majci.

Izgubiti voljenu osobu, pa to može čovjeka natjerati u ludilo. Sav taj bijes, a ne znaš kamo s njim.“ Zašutio je načas. „Imate li kakvu ideju o tome zašto je to učinila?“ „To vas se nimalo ne tiče.“ „Za neke ljude žalovanje nikad ne završi, ali ni ljutnja.“ Osjećao sam kako mi se uzburkala krv, a u venama potekao vrući val.

Primijetio je to i nasmiješio se kao da je nešto shvatio. „Ispričavam se“, reče on. „Iskrena isprika.“ Izgledao je kao da misli ozbiljno, ali znao sam da se poigrava sa mnom. Detektiv se pitao kakav mi je temperament. Sad je znao. „Što hoćete, Granthame?“ „Čuo sam da ste jutros bili u Katastru. Smijem li pitati zašto?“ Nisam odgovorio. Da je znao da provjeravam njegove teorije o motivima, također bi znao gdje sam dobio te informacije. „Gospodine Chase?“ „Gledao sam mape“, rekoh. „Možda kupim neku zemlju.“ „Točno znam što ste tražili, gospodine Chase, i već sam o tome razgovarao sa šefom policije Salisbury Cityja. Budite sigurni da će Robin Alexander odsad biti isključena iz svake faze istrage.“ „Više ne radi na tom slučaju“, rekoh. „Prevršila je mjeru. Zatražio sam da je suspendiraju.“ „Detektive, postoji li razlog za vaš posjet?“ Skinuo je naočale i protrljao greben nosa. Iznenadni nalet vjetra urezivao je kanaliće u visokoj travi na poljima iza bodiljkave žice. Stabla su se savila, a onda je vjetar zamro. Spustila se vrućina.

196

„Racionalan sam čovjek, gospodine Chase. Vjerujem da većina stvari slijedi svoju vlastitu logiku. Treba samo zaključiti kakva je to logika. Čak i ludilo ima neku logiku ako sagledate dovoljno duboko i na pravim mjestima. Šerif je sretan s gospodinom Shepherdom, sretan s njegovim priznanjem.“ Grantham slegne ramenima i ostavi ostalo neizrečeno. Završio sam umjesto njega. „Ali vi niste.“ „Šerifu se nitko od vas ne sviđa. Pretpostavljam da to nema nikakve veze s onim što se dogodilo prije pet godina, ali ne znam zašto i nije me zapravo briga. Ali ono što znam je da gospodin Shepherd nije mogao dati nikakav prihvatljiv motiv.“ „Možda ga nije ubio“, rekoh. „Jeste li razgovarali s bivšom Dannyjevom djevojkom? Zatražila je uhićenje jer ju je fizički napao. Ona bi bila osoba koju bi prema logici trebalo ispitati.“ „Zaboravljate da je ubojstvo počinjeno pištoljem gospodina Shepherda.“ „On nikada ne zaključava kuću.“ Pogledao me onim istim pogledom koji ne prašta, a koji sam već prije vidio.

Onda je promijenio temu. „Sudac Rathburn je nazvao šerifa čim ste otišli iz njegova ureda. Osjećao je da mu prijetite.“ „Ah.“ „Šerif me nazvao.“ „Jeste li došli čak ovamo da me upozorite da se držim podalje od suca?“ „Jeste li mu prijetili?“ „Nisam.“ „Je li vam otac kod kuće?“ Pitanje je bilo nenadano i učinilo me nervoznim. „Nije dostupan“, rekoh.

Granthamov pogled klizne preko očeva kamioneta pa zatim preko kuće. „Imate li što protiv toga da sam pogledam?“ Krenuo je prema vratima, a ja sam zamislio oca u stanju rastresenog očaja. Preplavio me osjećaj da ga moram zaštititi.

Negdje u glavi zazvonilo mi je zvono na uzbunu. „Da, imam“, rekoh zakoračivši pred njega. „Ovo mu je sve teško palo. Tuguje.

Sada nije dobar trenutak.“ Grantham se zaustavio i stisnuo usne. „Blisko su povezani, zar ne? Vaš otac i gospodin Shepherd?“ „Poput braće.“ „On bi sve učinio za vašeg oca.“ 197

Tada sam shvatio kamo to vodi. Glas mi je poprimio ledeni ton. „Moj otac nije ubojica.“ Grantham ništa ne reče, ali njegove su me isprane oči netremice gledale. „Kakav bi mogući razlog otac imao da poželi smrt Dannyja Faitha?“ upitah. „Ne znam“, odgovori Grantham. „Što vi mislite, koji bi to bio razlog?“ „Ne postoji razlog.“ „Je li to točno?“ Čekao je, ali nisam ništa rekao. „Vaš otac i Zebulon Faith poznaju se desetljećima. Obojica su vlasnici zemlje. Obojica su snažni muškarci i mislim da su sposobni za nasilni čin. Jedan želi da se posao obavi. Drugi ne želi.

Danny Faith radio je za vašeg oca. Bio je uhvaćen u sredini. Razdražljivi živci. Novac koji je stavljen na stol. Bilo što moglo se dogoditi.“ „U krivu ste.“ „Vaš otac nema puške ni pištolja, ali ima pristup kući gospodina Shepherda.“ Zagledao sam se u njega. „Gospodin Shepherd nije pristao na poligraf. Čudno mi je da bi priznao ubojstvo a onda odbio jednostavni test koji može posvjedočiti njegovu priču. To me prisiljava da ponovo procijenim njegovo priznanje. Ne ostavlja mi drugi izbor nego da razmotrim i druge mogućnosti.“ Zakoračio sam bliže. „Moj otac nije ubojica.“ Grantham pogleda u nebo, zatim u udaljena stabla. „Gospodin Shepherd ima rak.“ Opet je gledao u mene. „Jeste li svjesni toga?“ „Na što ciljate?“ Detektiv je ignorirao moje pitanje. „Dvadeset sam godina proveo u Charlotteu kao detektiv u odjelu za umorstva. Pretkraj je bilo toliko ubojstava da sam ih jedva mogao pratiti. Na noćnom stoliću držao sam dosjee o ubojstvima, vjerovali ili ne.

Teško je procesuirati toliko mnogo besmislene smrti. Teško je zadržati fokus.

Naposljetku, u jednom sam slučaju pogriješio i nevinog čovjeka poslao u zatvor.

Zaklali su ga nožem na zatvorskom dvorištu tri dana prije nego što je pravi ubojica priznao.“ Zašutio je na tren i čvrsto me pogledao. „Došao sam ovamo jer je u okrugu Rowan ubojstvo još nešto neobično. Imam se vremena posvetiti žrtvi. Vremena da sve dobro napravim.“ Skinuo je naočale, nagnuo se bliže. „Ozbiljno shvaćam taj posao i ne marim puno za ono što moj šef kaže.“ „Što hoćete time reći?“ 198

„Vidio sam već da otac preuzme krivnju umjesto sina, muž umjesto supruge ili obratno. Ne znam jesam li vidio da čovjek preuzme na sebe krivnju za ubojstvo umjesto prijatelja, ali siguran sam da se i to može dogoditi, ako je prijateljstvo pravo.“ „Sad je dosta“, rekoh. „Naročito ako onaj kojeg optuže umire od raka i nema ništa za izgubiti.“ „Mislim da biste sad trebali otići.“ Otvorio je vrata svojeg auta. „Još nešto, gospodine Chase. Od jutros paze na njega da ne bi počinio samoubojstvo.“ „Što?“ „Umire. Ne želim da se ubije prije nego što dođem do kraja ovog slučaja.“ Vratio je naočale na nos. „Recite svojem ocu da bih volio razgovarati s njim kad se bude osjećao bolje.“ Zatim se okrenuo i otišao, izgubio se iza prozora na kojemu su se zrcalili visoki žuti oblaci i duboko plavo nebo bez vjetra. Gledao sam ga kako odlazi i pomislio na očev jad i riječi koje je izgovorio s toliko čvrstog uvjerenja. Čudne se stvari zbivaju u ljudskom srcu, Adame. Ima tu snage da slomi čovjeka.

Još nisam znao o čemu je govorio, ali odjedanput sam se zabrinuo. Skrenuo sam pogled sa stražnjeg dijela Granthamova auta prema prozoru očeve sobe na prvom katu. Bio je samo malo otvoren, jedva koji centimetar od prozorske daske.

Isprva se ništa nije dogodilo, a onda se zavjesa malo pomaknula, kao na povjetarcu.

To sam i rekao sam sebi.

Povjetarac.

199

24 ŽELIO SAM RAZGOVARATI S DOLFOM. MORAO SAM. Ništa nije imalo smisla: ni Dolfovo priznanje, ni Granthamove sumnje. Jedino što je imalo još manje smisla od ideje da je Dolf Shepherd ubio Dannyja, bila je zamisao da je to učinio moj otac. Zato sam otišao u zgradu pritvora, gdje mi nisu dopustili posjet. Inače su posjeti dopušteni, ali samo u određeni sat i jedino ako vam je ime bilo na popisu, a moje nije. To je ovisilo o zatvoreniku, kako su mi objasnili. „Tko je na popisu Dolfa Shepherda?“ upitao sam.

Samo Grace.

Okrenuo sam se prema vratima, a onda zastao. Stražar je izgledao kao da se dosađuje. „Mora postojati neki način“, rekoh.

Nezainteresirano me gledao. „Nema.“ Tako frustriran otišao sam u bolnicu. Otac je obavijestio Grace o onome što se dogodilo Dolfu, a ja sam mogao tek nagađati kakve su joj bile misli i osjećaji. U njezinoj sam sobi zatekao raspremljen krevet i današnje novine. Dolfovo uhićenje bila je glavna vijest na naslovnici. Objavili su njegovu sliku s naslovom: UBOJSTVO BROJ DVA NA FARMI CRVENA VODA. Činjenice o Dannyjevoj smrti bile su škrte, ali opisi su bili senzacionalistički.

Dan je bio vedar i nebo plavo kad su iz duboke pukotine u zemlji izvučeni ostaci tijela, mjestimice ogoljeli čak do kosti. Dolfovo priznanje bilo je opširnije opisano. Iako je šerif konferenciju za novinare zakazao za sljedeći dan, pouzdani izvori navodno su progovorili. A nagađalo se sve u šesnaest. Pet je godina prošlo otkad je na istoj farmi ubijen još jedan mladić.

Moja je slika bila na drugoj stranici.

Nije bilo čudno što se otac napio.

Zatvorio sam vrata Graceine sobe i potražio sestre u njihovom dijelu hodnika.

Iza pulta stajala je privlačna žena koja mi je odsječnim glasom rekla da je Grace otpuštena iz bolnice prije manje od sat vremena. „S čijim dopuštenjem?“ želio sam znati.

200

„Na svoju odgovornost.“ „Nije bila spremna izaći iz bolnice“, rekoh. „želio bih razgovarati s njezinim liječnikom.“ „Zamolit ću vas da stišate glas, gospodine. Liječnik joj ne bi dopustio da izađe da nije mislio da je sposobna za to. Slobodno možete razgovarati s njim, ali on će vam reći isto.“ „Prokletstvo“, rekoh i napustih bolnicu. Našao sam je kako sjedi na rubu pločnika pred zgradom pritvora. Na krilu je stiskala vrećicu s odjećom, a glavu je pognula. Kosa joj je mlitavo visjela preko lica i lagano se njihala dok su automobili jurili udaljeni manje od metar i pol. Zaustavio sam auto najbliže što sam mogao i izašao. Nije me pogledala, čak ni kad sam sjeo do nje. Zato sam podignuo pogled prema nebu, a onda sam promatrao aute. Tu sam bio prije manje od sat vremena.

Sigurno smo se mimoišli. „Nisu me htjeli pustiti da ga vidim“, rekla je. „Ti si na popisu, Grace. Jedino tebe želi vidjeti.“ Odmahnula je glavom, a glas joj je bio jedva čujan. „Paze na njega da ne počini samoubojstvo.“ „Grace...“ „Samoubojstvo.“ Glas ju je izdao i opet se počela njihati, a ja sam po stoti put prokleo Granthama. Željela je vidjeti Dolfa i on je želio vidjeti nju. Mogla je pitati pitanja koja ja nisam mogao; ali Grantham je odredio da ga paze zbog pokušaja samoubojstva. I posjeti nisu dopušteni. Sumnjao sam da Granthamova odluka ima više veze s tim da ga izolira nego sa željom da ga održi na životu. Lukava odluka. I hladna.

Gad. Uhvatio sam Grace za ruku; bila je mlitava i suha. Osjetio sam joj nešto glatko na zapešću i vidio da nije ni skinula bolničku narukvicu. Ranije natečeno lice sad je splasnulo, a modrice su požutjele na rubovima. „Znaš li da ima rak?“ Trznula se. „Nije puno o tome govorio, ali uvijek je bilo tu, kao da je u kući prisutna još jedna osoba. Pokušao me pripremiti.“ Odjedanput sam shvatio. „To je razlog zašto nisi otišla na koledž.“ Suze su joj zamalo potekle i prinijela je ruku očima da ne brižne u plač. „Imamo samo jedno drugo.“ „Hajde“, rekoh. „Odvest ću te kući.“ „Ne želim ići kući“, reče. „Moram nešto učiniti. Bilo što.“ 201

„Ne možeš ostati tu.“ Podignula je lice i na njemu sam vidio tugu. „Ništa ne možeš učiniti.“ Odveo sam je do Dolfove kuće. Cijelo se vrijeme držala kao da je neki dio duboko u njoj zamrznut. Povremeno bi zadrhtala. Jedanput sam pokušao nešto reći, ali ušutkala me. „Ostavi me na miru, Adame. Ne možeš ovo nikako popraviti.“ To je bilo otprilike ono isto što sam rekao Dolfu kad mi je otac zaprijetio da će me ubiti.

Dopustila mi je da je uvedem unutra i posjednem na rub kreveta. Torba koju je nosila pala je na pod, a ruke je oslonila na krevet s dlanovima nagore. Upalio sam svjetiljku i sjeo pokraj nje. Ten lica izgledao joj je nekako ispran, a kapci teški.

Naročito su joj šavovi na suhim, pasivnim usnicama izgledali okrutno. „Mogu li ti donijeti vode?“ upitah.

Odmahnula je glavom i vidio sam da ima neke sijede vlasi, duge pramenove koji su sjajili poput rastegnute žice. Zagrlio sam je jednom rukom oko ramena i poljubio u glavu. „Vikala sam na tvojeg oca“, rekla je. „Došao je u bolnicu da me obavijesti. Htio je ostati sa mnom nakon što mi je ispričao što se dogodilo. Rekao mi je da ne mogu napustiti bolnicu, da on to neće dopustiti. Rekla sam neke prilično ružne stvari.“ „U redu je“, rekoh. „On razumije.“ „Kako da to odagnam od sebe?“ upitala je.

Odmahnuo sam glavom. „Ne znam zašto on to radi, Grace. Samo znam da bi ti trebala poći u krevet.“ Ustala je. „U krevetu ne mogu napraviti ništa korisno. Mora postojati nešto što bih mogla poduzeti.“ Napravila je tri brza koraka pa zastala i ostala tako. „Ne mogu ništa učiniti“, rekla je i izgledala neutješno. Povukao sam je za ruku i privukao natrag na krevet. „Možeš li se sjetiti ima li još netko tko bi možda želio smrt Dannyja Faitha? Možeš li se ičega sjetiti, a ja ću to provjeriti.“ Podignula je ruku, a u očima joj se vidjela velika bol. „Ne razumiješ“, reče ona. „Što ne razumijem?“ Rukama je stisnula moje, a oči su joj još jedanput zasjale kao zrcalo. „Mislim da je on to možda zaista učinio.“ „Što?“ Naglo je ustala i teškim korakom otišla u udaljeni kut sobe. „Nisam to trebala reći. Zaboravi. Ne znam što govorim.“ „Grace, možeš mi vjerovati. Što se događa?“ 202

Kad se okrenula, usne su joj imale nepopustljiv izraz. „Ne poznajem te više, Adame. Ne znam mogu li ti vjerovati ili ne.“ Ustao sam, otvorio usta, ali pretekla me je. „Zaljubljen si u policajku.“ „To nije...“ „Ne poriči!“ „Nisam namjeravao poricati. Htio sam reći da to nije relevantno. Nikada ne bih naštetio Dolfu.“ Grace se još više povukla u kut sobe. Skupila se i podignula ramena kao da pokušava zaštititi vitalne točke na vratu. Stisnula je šake. „Ja ti nisam neprijatelj, Grace. A nisam ni Dolfov neprijatelj. Moram znati što se događa. Mogu pomoći.“ „Ne mogu ti reći.“ Zakoračio sam prema njoj. „Ostani gdje jesi!“ reče ona i vidio sam koliko joj malo treba da se stvarno slomi. „Moram ovo razriješiti. Moram razmisliti.“ „OK. Samo se smiri. Razgovarajmo o tome.“ Spustila je ruke, a i ramena su joj se spustila. U njoj se pokrenula odlučnost. „Sad moraš otići“, rekla je. „Grace... „ „Odlazi, Adame.“ „Nismo još završili.“ „Gubi se!“ Krenuo sam prema vratima i zastao s rukom na dovratku. „Dobro promisli, Grace. To sam ja, a i ja volim Dolfa.“ „Ne možeš mi pomoći, Adame. A ne možeš pomoći ni Dolfu.“ Nisam želio otići. Neke je stvari ipak trebalo izgovoriti. Ali zalupila mi je vrata u lice, ostavivši me da zurim u tanki sloj plave boje. Želio sam razvaliti vrata. Želio sam nju prodrmati i uliti joj malo razuma, u tu ženu koja je morala donositi bolje odluke. Ali bila je poput boje, na mjestima tako tanka da sam ispod vidio golo drvo.

Kliznuo sam rukom preko vrata, a boja se ljuštila. Otpuhnuo sam komadiće s vrhova prstiju.

Stvari su se pokrenule i to one koje nisam mogao razumjeti. Stvari su se promijenile, a i ljudi; i moj je otac bio u pravu u vezi s jednim.

Pet je godina dugo vrijeme i ja nisam znao ništa ni o čemu.

Nazvao sam Robin. Bila je na mjestu događaja nekih obiteljskih razmirica i 203

rekla mi da ne može dugo razgovarati. U pozadini sam čuo ženu kako vrišti i vulgarno psuje, a neki muškarac stalno ponavlja: „Začepi“, iznova i iznova. „Jesi li čula za Dolfa?“ upitah. „Jesam. Žao mi je, Adame. Bez nekog dobrog razloga oni ne motre zatvorenike da ne bi počinili samoubojstvo. Ne znam što bih rekla.“ U mislima su mi sijevnule Granthamove riječi: Ne želim da se ubije prije nego što dođem do kraja ovog slučaja.

Sigurno je pogriješio. U vezi sa svime. „U redu je. Nisam te zato nazvao. Slučajno sam se sreo s Granthamom.

Namjerava od tvojeg šefa zatražiti da te suspendira. Mislio sam da trebaš to znati.“ „Već je to tražio. Moj ga je šef znogirao.“ „To je dobro.“ „Pa, ona tvoja dojava o spremištu bila je prava stvar. Sinoć su napravili pretragu i zaplijenili kristalnog meta u vrijednosti tristo tisuća dolara. Zebulon Faith možda je i veći igrač nego što smo mislili. Osim toga, našli su i sanduke s lijekovima protiv prehlade za koje se smatra da su ukradeni iz distribucijskog centra pokraj zrakoplovne luke u Charlotteu.“ „Lijekovi protiv prehlade?“ „Da. Koriste se kao sastojci u proizvodnji meta. Dugačka priča. Slušaj, ima još jedna stvar koju bi morao znati...“ Prekinula je, a ja sam čuo kako joj se povisio glas.

Nije govorila meni. „Gospodine, sjednite. želim da sjednete baš tu. I sada se ne mičite.“ „Moram ići, Adame. Htjela sam ti reći da DEA šalje svoje momke da provjere to što smo zaplijenili. Možda će htjeti razgovarati s tobom. Možda neće. Ne znam. Čujemo se poslije.“ „Čekaj malo“, rekoh. „Brzo.“ „Trebam ime žene koja je Dannyja Faitha prijavila zbog tjelesnog napada.“ Robin je šutjela i ponovo sam čuo muškarca. „Začepi. Začepi. Začepi.“ I onda ženu, koja mu je možda bila supruga, kako vrišti. „Ne govori mi da začepim, ti lažljivi skote, prevarantski kurvin sine!“ „Zašto?“ upita Robin. „Koliko vidim, ona je posljednja koja je Dannyja vidjela živog. Netko mora razgovarati s njom. Ako Grantham ne može odvojiti vrijeme za to, ja sigurno hoću.“ 204

„Adame, nemoj Granthamu stajati na putu. Upozorila sam te već. On nema strpljenja za takve stvari. Poludjet će ako sazna.“ „Hoćeš li mi reći?“ Čuo sam kako je ispuhnula zrak. „Zove se Candace Kane. Svi je zovu Candy.“ „Je li to ozbiljno?“ Glasovi iza Robin pojačali su se: dvoje bijesnih ljubavnika bili su spremni rastrgati jedno drugo. „Moram ići“, reče Robin. „Ime joj je u telefonskom imeniku.“ Koža u unutrašnjosti automobila bila je sva mekana, miris poznat, a motor tako tih da ga gotovo nisam ni čuo. Spustio sam prozore da nakupljena vrućina izađe van i osjetio golemo prostranstvo zemlje oko mene. Na trenutak to mi je pružilo utjehu, ali trenutak nije potrajao. Morao sam razgovarati s ocem.

Krenuo sam s kolnog prilaza ispred Dolfove kuće i došao do očeve kuće.

Njegova kamioneta nije bilo, ali Miriam je bila na ljuljački na trijemu. Izašao sam iz auta i krenuo na trijem. Podignula je pogled, ali njezine mi oči nisu ništa rekle.

Pomislio sam na oštre rubove žileta i slomljena srca. „Jesi li dobro?“ upitah. „Jesam.“ „Što radiš?“ „Osjetiš li ikad potrebu da staneš, makar na sekundu, prije nego što uđeš u neku prostoriju? Kao da želiš udahnuti posljednji udah prije nego što se suočiš s onim što je s druge strane vrata?“ „Mislim da da.“ „Samo mi je trebao taj udah.“ „Sada se mnogo toga događa“, rekoh.

Kimnula je glavom i vidio sam kako joj se kosa oslobodila iz češljića kojim ju je pričvrstila. Dugi, crni pramenovi prelili su joj se preko ovratnika. „To je zastrašujuće“, odvratila je.

Izgledala je tako tužno da sam je poželio dodirnuti, zagrliti je jednom rukom, ali nisam. To bi je možda zaboljelo ili prestrašilo. Prošlih nekoliko dana svima su bili teški, ali Miriam je bila gotovo prozirna. „Pretpostavljam da tata nije kod kuće.“ „Kamioneta nema. Mislim da je samo mama tu. Ovdje sam već dosta dugo.“ „Miriam“, rekoh. „Imaš li ikakvu ideju o tome tko je mogao ubiti Dannyja?“ Odmahnula je glavom, zatim pričekala i okrenula bradu postrance. „Što?“ upitah.

205

„Pa, bilo je nešto jedanput, prije otprilike četiri mjeseca. Netko ga je gadno izmlatio. Nije htio govoriti o tome, ali George je rekao da je to vjerojatno bio kladioničar iz Charlottea.“ „Je li to istina? Zna li George o kojem se kladioničaru radi?“ „Sumnjam. Samo je rekao da je Danny konačno dobio opravdano zasluženu isplatu. Kad sam ga pitala što mu to znači, rekao je da je Danny živio na prevelikoj nozi za svoje mogućnosti i to mu se naposljetku obilo o glavu.“ „George je to rekao?“ „Da.“ „Znaš li gdje je sada Jamie?“ „Ne.“ „Pričekaj sekundu.“ Nazvao sam Jamieja sa svojeg mobitela. Zazvonilo je četiri puta prije nego što se uključila govorna pošta. „Jamie. Adam je. Trebam imena onih kladioničara. Nazovi me kad primiš poruku.“ Ugasio sam mobitel i stavio ga na sjedalo pokraj sebe. Miriam je izgledala tako krhko, kao da će se svake sekunde slomiti. „Sve će biti u redu“, rekoh joj. „Znam. Samo je teško. Tata je tako tužan. Mama je uznemirena. Grace...“ Zašutjeli smo na tren. „Misliš li da je Dolf mogao ubiti Dannyja?“ „Bog mi je svjedok, Adame, nemam pojma. Dolf i ja ne poznajemo se tako dobro, a Dannyja nisam uopće dobro poznavala. Bio je stariji od mene, nadničar.

Nismo se družili.“ Odjednom mi je jedna misao pala na pamet. Miriam je rekla da je George za pretučenog Dannyja rekao da je to bila zaslužena isplata. Oštre riječi, pomislio sam, i sjetio se Georgea za doručkom neki dan, one ljutnje koja je nabujala u njemu dok smo razgovarali o Dannyju.

Danny je rekao da sam ispao iz lošeg vica. Rekao je Miriam da ne hi trebala izlaziti s likom iz vica.

Odgovorio sam da je Danny pamtio drukčijeg Georgea Tallmana.

Jebi ga, onda. To je sve što kažem.

Promatrao sam Miriam. Nisam je želio nepotrebno uznemiriti. Koliko sam znao, George Tallman nije imao ni mrvicu agresivnosti u sebi; ali morao sam pitati. „Miriam, jesu li George i Danny imali neke razmirice? Probleme? Nešto slično?“ „Ne baš. Prije mnogo godina bili su prijatelji. Prijateljstvo je prestalo. Jedan od njih odrastao je, drugi nije. Ne vjerujem da je bilo ikakvih drugih razmirica više od 206

toga.“ Kimnuo sam. Bila je u pravu. Danny je imao veliku sposobnost da razljuti druge ljude. Zbog tog njegovog ega. Ništa više. „A što je s tatom i Dannyjem?“ upitah. „Jesu li imali kakvih problema?“ „Zašto to pitaš?“ „Policija sumnja u Dolfovo priznanje. Misle da laže kako bi zaštitio tatu.“ Miriam slegne ramenima. „Ne bih rekla.“ „Znači li ti išta ime Sarah Yates?“ upitah. „Ne.“ „A Ken Miller?“ Odmahnula je glavom. „Zar bi trebalo?“ Ostavio sam je na ljuljački na trijemu, pitajući se ima li negdje pri ruci skriven kakav žilet. Pitajući se je li njezino spominjanje „posljednjeg udaha“ bilo samo prigodno čavrljanje.

Okrenuo sam auto prema gradu, nazvao informacije i dobio telefonski broj i adresu Candace Kane. Znao sam tu ulicu i stambenu zgradu pokraj koledža. Nazvao sam broj i pustio da zvoni deset puta prije nego što sam prekinuo. Pokušat ću opet poslije. Kad sam došao do račvanja na cesti, zaustavio sam auto na odmorištu sa strane. Policija neće gledati dalje od moje obitelji u traženju uzroka Dannyjeve smrti.

To nisam mogao prihvatiti. Imao sam dva vjerojatna traga, ljude koje je s Dannyjem povezivala agresivna epizoda: Candace Kane, koja je zatražila uhićenje i tko god bila osoba koja je istukla Dannyja prije četiri mjeseca. Candy je bila negdje izašla, a Jamie se nije javljao na telefon. Nisam imao kamo poći. Od frustracije sam imao čvorove u leđima. Morali su postojati i drugi putevi.

Ali nisu. Zebulon Faith nestao je s radara. Dolf nije htio razgovarati sa mnom.

Otac je nekamo otišao.

Prokletstvo.

Misli su mi se okrenule prema drugom pitanju koje me mučilo. Bilo je manje, ne toliko hitno, ali ipak, izjedalo me. Zašto mi je Sarah Yates bila tako poznata? Kako je znala tko sam? Pokrenuo sam auto i na račvanju ceste krenuo lijevo. Okrug Davidson bio je nalijevo.

A također i Sarah Yates.

Prešao sam rijeku, a šuma je promicala pokraj mene dok sam mozgao otkud mi 207

taj jaki osjećaj da je poznajem. Sišao sam s ceste i na uzak puteljak koji je vodio do njezine kuće pokraj rijeke. Kad sam izašao iz skupine stabala, ugledao sam Kena Millera na vrtnoj ležaljci pokraj ljubičastog autobusa. Bio je u trapericama, bose noge ispružio je po tlu, a glavu je zabacio unatrag da uhvati sunce na licu. Ustao je kad je čuo auto, zasjenio je oči, a onda zakoračio na cestu da mi prepriječi put. Ispružio je ruke kao da je razapet i namrštio se od velike predanosti.

Kad sam stao, nisko se nagnuo da se naviri unutra, a onda je prišao prozoru s moje strane auta. U glasu mu se čula ljutnja. „Zar vi, ljudi, niste dovoljno učinili u jednom danu?“ upitao je. Prstima je čvrsto zgrabio okvir prozora. Vrat mu je bio prljav od zemlje, a sijede vlasi stršale su iz ovratnika košulje. Jedno mu je oko bilo otečeno i zatvoreno. Koža je sjala, tamna i napeta. „Koji ljudi?“ „Tvoj prokleti otac. Eto koji ljudi.“ Pokazao sam prstom na njegovo oko. „On ti je to učinio?“ „Želim da odeš.“ Nagnuo se bliže. „Sada.“ „Moram govoriti sa Sarah.“ Upalio sam motor. „Unutra imam pušku“, reče on.

Proučavao sam mu lice: oštar obris brade, vena koja je pulsirala na sljepoočnici.

Bio je bijesan i preplašen, loša kombinacija. „Što se događa, Ken?“ „Moram li otići po nju?“ Zaustavio sam se na asfaltnoj cesti. Bila je prazna, dugačak odsječak crnila koji se protezao u zavoju dužine tri kilometra. Krenuo sam lijevo prema mostu, sa spuštenim prozorom, a razina buke sve se više pojačavala. Izašao sam iz zavoja vozeći osamdeset. Da sam išao imalo brže, promaknuo bi mi.

Sarin kombi.

Bio je parkiran iza stražnjeg ugla betonskog bajkerskog kafića zvanog Taverna tvrda voda. Ugurala ga je pokraj hrđavog kontejnera za smeće. Kao da je bio skriven, ali bio je definitivno njezin. Ista smeđa boja, isti zatamnjeni prozori. Usporio sam, tražeći mjesto gdje ću se okrenuti. Vozio sam još kilometar i pol, onda sam skrenuo na nekom šljunčanom prilazu, okrenuo se i nagazio na gas. Parkirao sam auto pokraj njezinog i izašao. Šesnaest Harleyja bilo je poredano između vrata i mene. Sunčevo se svjetlo odbijalo od toliko kroma. Zakovice su blistale na crnim bisagama.

208

Motorkotači su bili parkirani pod kutem s vojničkom preciznošću.

Unutra je bilo mračno, a strop nizak. Dim je visio iznad stolova za biljar. Iz džuboksa s moje lijeve strane treštala je glazba. Prišao sam baru i naručio pivo od iscrpljene žene koja je izgledala kao da ima šezdeset godina, ali vjerojatno nije bila mnogo starija od mene. Skinula je čep s boce i spustila je tako snažno na šank da je iz grla potekla pjena. Sjeo sam na barsku stolicu s pokretnim sjedalom i čekao da mi se oči priviknu na tamu. Nije potrajalo dugo. Svjetla su visjela iznad zelenog filca. Jarko svjetlo kao da se guralo unutra ispod rubova vrata.

Potegnuo sam gutljaj iz boce i spustio je na šank umrljan od vlage. Taverna se sastojala od jedne prostorije i tri stola, imala je betonski pod i odvode koji su podjednako mogli poslužiti za ispiranje pića, bljuvotine ili krvi. Tri metra od mene neka je debela žena u kratkim hlačicama spavala s glavom na šanku. Na dva stola igrao se biljar, oko njih su stajali muškarci s bradama tako crnim da su izgledale kao ulaštene. Baratali su sa štapovima smirenom familijarnošću, a između udaraca pogledavali u mojem pravcu.

Sarah Yates sjedila je za stolićem u stražnjem kutu. Odmaknuli su stolice u stranu tako da naprave mjesta za njezina invalidska kolica. Dva bajkera sjedila su s njom za stolom. Imali su vrč piva, tri krigle i petnaestak praznih čašica za žestoko piće. Dok sam ih gledao, konobarica je prošla prostorijom i donijela im još tri čaše nečega smeđeg. Kucnuli su se, rekli nešto što nisam čuo i ispili ih naiskap. Bajkeri su tresnuli praznim čašama o stol. Sarah je svoju spustila između dva delikatna prsta.

Onda me pogledala.

Nije bilo iznenađenja na njezinu licu. Skvrčila je prst i pozvala me da im priđem. Bajkeri su mi napravili mjesta da mogu proći, ali ne previše. Tvrdi su mi štapovi okrznuli ramena, oblaci dima eksplodirali su mi pred licem. Jedan je muškarac ispod lijevog oka imao istetoviranu suzu. Zastao sam kod Sarinog stola, a igrači su nastavili igrati biljar. Njezini sugovornici bili su stariji od većine drugih bajkera. Zatvorske tetovaže na debelim ručetinama izblijedjele su u bjelkasto-sivu boju. Brade su im bile prošarane sjedinama, a bore su im izbrazdale lica. Nosili su debelo prstenje i teške čizme, ali izgledali su neutralno. Djelovat će ako im Sarah da mig. Ona me proučavala pola minute. Kad je progovorila, glas joj je odjekivao. „Sumnjaš li da bi se ijedan od ovih momaka ustručavao raskoliti ti glavu, kad bih ih zamolila da to učine?“ Pokazala je rukom po prostoriji. „Zato što si im dilerica?“ rekoh.

Namrštila se, a također i bajkeri za njezinim stolom. „Zato što sam im prijateljica“, reče ona.

209

Odmahnuo sam glavom. „Ne sumnjam.“ „Pitam zato što ne želim da se ponovi isto sranje kakvo je napravio tvoj otac.

To neću tolerirati.“ „Što je napravio?“ upitah. „Jesi li zato došao?“ „Djelomično.“ Pogledala je dva bajkera. „U redu je“, reče ona. Dvojica muškaraca ustali su.

Smrdjeli su na dim, piće i kožnatu odjeću ispečenu od vreline sunca. Jedan je pokazao rukom prema baru, a Sarah Yates kimnula je. „Sjedni“, rekla mi je. „Hoćeš još jedno pivo?“ „Svakako“, rekoh.

Uhvatila je konobaričin pogled, podignula vrč i pokazala ne mene. Konobarica je donijela čistu čašu, a Sarah mi je natočila. „Obično ne pijem poslijepodne“, reče ona. „Ali tvoj mi je otac pokvario dan.“ Osvrnuo sam se. „Redovito dolaziš ovamo?“ Nasmijala se. „Nekoć, možda.“ Napravila je gestu prstom i zaokružila po prostoriji. „Kad ti se život odvija na dvadeset pet četvornih kilometara tako dugo kao meni, upoznaš takoreći svakoga.“ Gledao sam snažne tipove koji su s njom malo prije pili. Sad su sjedili leđima naslonjeni na šank, sa stopalima na podu kao da u sekundi žele prijeći preko prostorije. Za razliku od ostalih, pozorno su nas promatrali. „Čini se da im je stalo do tebe“, rekoh.

Polako je pila pivo. „Imamo zajednički pogled na svijet. I dugo se poznajemo.“ „Možemo li razgovarati?“ „Ako povučeš onu primjedbu o dilerici. Ne dilam drogu.“ „Onda je povlačim.“ „O čemu želiš razgovarati?“ Usprkos svim praznim čašama, nije se činilo da je pijana. Lice joj je bilo nježno i bez bora, ali ispod svega bila je neka tvrdoća, metalni odsjaj koji je davao neku oštrinu njezinu osmijehu. Znala je ponešto o teškom življenju i teškim odlukama.

Vidio sam to u njezinom odmjeravajućem pogledu i u načinu na koji je održala tanku liniju kontakta s dečkima za šankom. Promatrali su nas i čekali. „O dvije stvari“, rekoh. „Otkud me poznaješ i što je htio moj otac?“ Naslonila se natrag i namjestila u kolicima. Prstima je napipala praznu čašu i 210

polako je zavrtjela na stolu. „Tvoj otac“, reče ona. Čaša se zavrtjela pod njezinim dugim prstima. „Tvrdoglav kučkin sin, koji samo sebe smatra pravednim. Čovjek kojega je teško voljeti, ali lako ga je cijeniti.“ Pokazala mi je sitne zube. „Čak i kad se ponaša kao najveći seronja na svijetu.“ „Nije htio da razgovaram s tobom. Zato me jutros došao vidjeti. Došao je kao da se radi o Kristovu drugom dolasku. Ljutit, hladan. Počeo je lajati na mene kao da ima neko pravo. Ne prihvaćam takvo ponašanje. Razgovor nam se malo usijao. Ken, jadni klipan, pokušao se umiješati, a trebao je biti razumniji. Prvo, zato što mi to zaista nije trebalo. Drugo, zato što tvoj otac ne tolerira da ga takne bilo koji muškarac.“ „Udario je Kena?“ „Nekog bi ga drugog dana i ubio.“ „Zašto je bio tako bijesan?“ „Zato što sam razgovarala s tobom.“ „S Grace stalno razgovaraš.“ „To je drugo.“ „Zašto?“ „Zato što si ti u pitanju, dječače.“ Naslonio sam se natrag, frustriran. „Odakle me poznaješ? Zašto ga brine ako razgovaramo?“ „Davno sam mu obećala.“ „Našao sam tvoju fotografiju u očevu stolu. Snimljena je prije puno vremena.

Bila si s Dolfom i mojim roditeljima.“ Blijedo se nasmiješila. „Sjećam se.“ „Sarah, reci mi što se događa.“ Uzdahnula je i pogledala u strop. „Radi se o tvojoj majci“, reče ona. „Sve je o tvojoj majci.“ Negdje duboko u utrobi detonirala mi je bol. „Što s njom?“ U polutami Sarine su oči bile vrlo sjajne. Ruka joj se odmaknula od prazne čaše i ispružila je dlan na stolu. „Zaista je bila prekrasna žena“, reče Sarah. „Bile smo vrlo različite pa se nisam mogla diviti svemu u vezi s njom, ali ono što je imala, imala je preko mjere. Kao tebe, na primjer. Nikada nisam vidjela ženu koja bi bila bolja majka ili voljela dijete više nego što je ona voljela tebe. U tom pogledu, bila je rođena da bude majka. U drugim pogledima, baš i nije.“ 211

„Što time misliš?“ Sarah je ispila ostatak svojega piva i odgovorila mi. „Nije mogla zatrudnjeti“, reče. „Nakon tebe imala je sedam pobačaja. Liječnici nisu mogli pomoći. Obratila mi se i liječila sam je.“ „Jesam li te vidio? Izgledaš mi vrlo poznato.“ „Možda jedanput. Obično sam dolazila noću kad si spavao. Ja se tebe sjećam.

Bio si dobro dijete.“ Podignula je ruku prema konobarici, koja je donijela dva žestoka pića kao da ih je već držala u ruci i čekala. Sarah je podignula svoju čašu i glavom pokazala na drugu. Podignuo sam je, kucnuo se s njom i progutao piće koje me je zapeklo čitavim putem. Sarah se zagledala u neku daleku točku. „Ali moja je majka...“ „Tako je jako željela dijete. Patila je zbog toga. No pobačaji su je iscrpili, tjelesno i emocionalno. Kad sam joj počela pomagati, već je bila u depresiji. Ali kad je opet zanijela, vratila joj se iskra.“ Sarah je prestala govoriti i proučavala me. Nisam imao pojma što vidi. „Jesi li siguran da želiš čuti?“ „Samo mi reci.“ „Ta je beba izdržala čak do drugog tromjesečja prije nego što ju je izgubila. Ali izgubila je pri tom i mnogo krvi. Nikada to nije preboljela, nikada povratila staru snagu. Depresija ju je izjedala. Ostalo znaš.“ „I otac nije htio da to saznam?“ „Neke su stvari samo između muža i žene i nikoga drugog. Danas je došao ovamo jer nije želio da ti to ispričam. Želio se uvjeriti da se sjećam svojega obećanja.“ „A ipak si mi rekla.“ U očima joj je sijevnuo bijes. „Nek se jebe kad mi ne vjeruje.“ Razmišljao sam o onome što mi je ispričala. „Ipak mi sve to nema smisla. Zašto bi mu toliko bilo stalo?“ „Rekla sam ti sve što sam ti namjeravala reći.“ Ruka mi se spustila na stol i to snažno. Nisam čak ni znao da sam je pomaknuo. Oči su joj postale mirne, a ja sam vidio da su njezini prijatelji na nogama. „Oprezno“, reče ona nježno. „Nema smisla“, ponovio sam.

Nagnula se bliže, položila ruke na moje i spustila glas. „Njezine su 212

komplikacije bile posljedica teškog poroda“, rekla je. „Problema kad je tebe rađala.

Razumiješ li sad?“ Neka mi je nevidljiva ruka u srcu okrenula nož. „Ubila se zbog mene?“ Oklijevala je, a njezini su me prsti stisnuli. „Upravo je to ono što otac nije želio da misliš.“ „Zato je htio da se držim daleko od tebe.“ Nagnula se odmaknuvši se od mene i lagano povukla rukama duž ruba stola. I ono malo suosjećanja koje je imala za mene sada je nestalo. „Završili smo sad.“ „Sarah...“ Podignula je prst, a njezini prijatelji bajkeri prešli su preko prostorije i stali iza mene. Osjetio sam ih, kao da su zid. Sarino lice bilo je nepopustljivo. „Sad bi trebao otići odavde.“ Kad sam izašao, dan kao da je eksplodirao oko mene. Sunce mi je svrdlalo u zatiljak, a popijeni se alkohol bućkao u praznom želucu. Vrtio sam u mislima njezine riječi i izraz lica. Hladno, oštro sažaljenje.

Stigao sam do auta prije nego što sam začuo korake.

Naglo sam se okrenuo, s podignutim rukama. Bila je to takva vrsta mjesta.

Jedan od bajkera, koji je sjedio sa Sarah, stajao je udaljen metar i pol. Visok metar i devedeset, u kožnim hlačama i sa sunčanim naočalama sa širokim zaštitnim krilcima. Sjedine su mu na suncu imale više žutu boju. Na krajevima usta vidio sam mu mrlje od nikotina. Pomaknuo sam mu dob na šezdeset. Teških, okrutnih šezdeset. Pištolj zataknut za pojas hlača bio je kromiran.

Ispružio je ruku i preklopljen komadić papira, koji je držao između dva prsta. „Ona želi da to daš onom tipu u zatvoru.“ „Dolfu Shepherdu?“ „Kako god.“ Uzeo sam papir, presavijenu salvetu. Pisana slova široko su se protezala u tri reda, a plava se tinta raspršila u mekanom papiru.

Dobri ljudi vole te i dobri će ljudi upamtiti za što se boriš. Ja ću se pobrinuti za to. „Što to znači?“ upitah.

Nagnuo se naprijed. „To te se prokleto nimalo ne tiče.“ Pogledao sam pokraj njega prema vratima. Vidio je da razmišljam i spustio ruku na pištolj. Mišići su mu se zgrčili ispod kože, koja kao da je bila uštavljena od sunca.

213

„To nije potrebno“, rekoh. Žuti čuperci brade pomaknuli su se ispod kuteva usana. „Uznemirio si Sarah.

Nemoj je više gnjaviti.“ Gledao sam ga ravno u oči, ali ruka mu je i dalje ostala na pištolju. „To možeš smatrati upozorenjem.“ Kasno popodne ušao sam u Salisbury. Glava me boljela i osjećao sam se prazan.

Trebalo mi je nešto dobro i nazvao sam Robin, koja se javila tek na drugi zvuk zvona. „Jesi li završila s poslom za danas?“ upitah. „Još samo par sitnica. Gdje si?“ „U autu.“ „Jesi li dobro? Zvučiš loše.“ „Mislim da ću poludjeti. Nađimo se na piću.“ „Na uobičajenom mjestu?“ „Čekat ću za šankom“, rekoh.

Nismo bili na uobičajenom mjestu pet godina. Bilo je gotovo prazno. „Otvaramo tek za deset minuta“, rekla je hostesa. „A kako bi bilo da samo sjedim za šankom?“ Oklijevala je pa sam joj rekao hvala i krenuo prema baru. Barmenica nije imala ništa protiv da počne raditi nekoliko minuta ranije. Kosu je visoko podigla, imala je dugački nos i točila je piće teškom rukom. Popio sam dva burbona prije nego što se Robin napokon pojavila.

Bar je još bio prazan i ona me poljubila kao da to misli ozbiljno. „Nema vijesti o Dolfu“, reče ona, a zatim upita. „Što se dogodilo?“ Previše se toga dogodilo. Previše informacija. Nisam mogao ni pokušati to ispričati. „Sve“, rekoh. „Ništa o čemu bih želio govoriti.“ Sjela je i naručila isto piće kao i ja. Oči su joj bile zabrinute i vidjelo se da ni njoj radni dan nije protekao glatko. „Stvaram li ti kakve probleme?“ upitah.

Slegnula je ramenima, ali prebrzo. „Nema puno policajaca koji su povezani s dva osumnjičenika za ubojstvo. To komplicira stvari. Zaboravila sam kakav je osjećaj kad si na drugoj strani. Ljudi me drukčije tretiraju. Drugi policajci.“ „Žao mi je, Robin.“ „Ne brini zbog toga.“ Dignula je čašu. „Nazdravlje.“ Ispili smo piće, večerali i vratili se u njezin stan. Otišli smo u krevet i ona se 214

stisnula uz mene. Bio sam iscrpljen, mrtav umoran, a i ona. Pokušao sam ne misliti na Dolfa, samoga, ili na ono što je Sarah rekla. Uglavnom mi je polazilo za rukom.

Posljednja misao prije sna bila je da mi Jamie nije uzvratio poziv. Nakon toga su me prilično brzo preplavili snovi. Dolazili su u staccato valovima. Vizije. Sjećanja. Vidio sam krv na zidu i bijelog jelena koji se kretao uz zvuk mrvljenja kamenja. Sarah Yates, s podignutim licem, i osmjehuje mi se u noći jarkoj kao dan. Moja majka ispod mola, s užarenim očima. Muškarac odjeven u kožu, sa srebrnim pištoljem.

Probudio sam se posežući za pištoljem zataknutim za bajkerov pojas, napola sam već iskočio iz kreveta dok mi se vrisak zaledio u grlu. Robin se u snu okrenula prema meni i pritisnula glatku vruću dojku uz moja rebra. Plitko sam disao i prisiljavao se da mirno ležim. Koža mi je bila skliska od znoja, a vani je oštar, crni zrak pritiskao na prozorska stakla.

Ubila se zbog mene...

215

25 JOŠ JE BILO „Idem.“

MRAČNO KAD ME JE ROBIN POLJUBILA U OBRAZ.

„Kava je gotova“, rekla je.

Okrenuo sam se u krevetu. Nejasno sam joj vidio lice. Osjetio sam miris njezine kože i kose. „Kamo ideš?“ upitah. „Idem naći Zebulona Faitha.“ Zatreptao sam. „Ozbiljno misliš?“ „Oko nas gomilaju se loše stvari. Potrebno je da nam se dogodi nešto dobro.

Držala sam se podalje jer je to okružni slučaj, ali umorna sam od čekanja da ga oni riješe. Učinit ću to sama.“ „Iznervirat ćeš Granthama.“ „Počinjem se osjećati kao i ti. Jebeš Granthama. Jebeš politiku.“ „Misliš li da je Zebulon Faith napao Grace?“ „Isprva nisam. Previše očito. Sad više nisam tako sigurna. Mora odgovoriti na mnoga pitanja. Sve u svemu, želim razgovarati s njim. Sklona sam vjerovati svojim instinktima.“ „A što je s DEA-om?“ „Pogledali su drogu koju smo zaplijenili i potvrdili da su lijekovi za prehladu ukradeni. Raspitivat će se uokolo, ali oni su ovdje beskorisni.“ Uspravno sam sjeo u krevetu i pogledao na sat. Pet četrdeset pet. „Negdje se skriva“, rekla je, „ali mislim da nije daleko otišao. Sin mu je mrtav, droga mu je zaplijenjena, i zna gdje ga tražimo; ali glup je i podmukao i misli da iz svega postoji neki izlaz. Posjeduje trideset jutara vrijednih sedmocifrenog iznosa.

Sigurno je u nekoj obližnjoj mračnoj rupi, barem dok je ugovor s elektranom još u igri. Počet ću s njegovim ortacima. Ne bojim ih se malo pritisnuti.“ „Javi mi što saznaš“, rekoh.

Otišla je, a misli su mi jurcale glavom sve dok nije svanulo sivo jutro. U osam sati izašao sam pod teške niske oblake i zatekao Georgea Tallmana kako sjedi u 216

parkiranom policijskom autu. Izašao je kad me ugledao. Izgledao je kao da je probdio cijelu noć. Bore su narušavale savršenstvo njegove tamnoplave odore.

Gledao me zakrvavljenim očima. „Jutro“, rekoh. „Jutro.“ „Čekaš mene ili Robin?“ „Tebe.“ Lice mu je bilo mesnato i blijedo ispod dvodnevne brade. „Kako si znao da sam tu?“ „Ma daj, Adame. Svi znaju. To je glavna priča u policijskoj postaji, a vjerojatno i u gradu.“ „Što hoćeš, George? Rano je.“ Naslonio se na poklopac motora svojega auta, raširio dlanove na metalu i odjedanput postao ozbiljan. „Radi se o Miriam“, reče on. „Rekla mi je da znaš.“ „O samoozljeđivanju?“ Skrenuo je pogled u stranu, kao da mu je sama riječ zasmetala. „Da.“ „George, tu nema zafrkancije. Problemi zbog kojih to nastaje... Ne mogu ni zamisliti što sve to znači. Možeš li se nositi s tim? želiš li se nositi s tim?“ „Onako je kako sam ti rekao neki dan, Adame. Miriam me treba. Krhka je, prekrasna.“ Opet je držao zamišljenu šalicu za čaj, a onda rastvorio prste kao mađioničar. „Ona ima nekih problema. Tko nema? Ima umjetničku dušu, a to ne dolazi bez cijene. Bol osjeća jače nego mnogi od nas.“ Bio je očito potresen, i osjetio sam snagu njegovih osjećaja prema njoj. „Znaš li zašto to čini, George?“ Pomislio sam na Graya Wilsona i kako je tugovala na njegovu grobu.

Odmahnuo je glavom. „Reći će mi kad bude spremna. Znam da ne trebam siliti.“ „Otac ne bi trebao biti isključen iz nečega tako važnog.“ „Ne može pomoći Miriam. Volim ga, ali ne može. Čvrst je muškarac, a njoj treba nježan pristup. On bi joj rekao da odraste, da bude jaka, a to bi samo pogoršalo stvar. Stalo joj je do njegova mišljenja. Treba joj njegovo odobravanje.“ „Janice se ne može sama nositi s tim.“ Lupnuo je cipelama po pločniku. „Prije svega, Janice se ne bavi s tim sama. I ja se bavim s tim. Miriam posjećuje psihijatra u Winston-Salemu. Na bolničko liječenje odlazi tri ili četiri puta godišnje. Brinemo se za to, činimo ono što je potrebno.“ 217

„Samo se pobrini da prokleto dobro paziš na nju.“ Zaustio je nešto, ali spriječio sam ga da nastavi. „Ozbiljno mislim, George. To nije igra.“ Uspravio se s indignacijom. „Shvaćaš li koliko si drzak kad mi takvo što govoriš? Gdje si bio sve ovo vrijeme? Daleko u svojem velikom gradu, lagodno živio s očevim novcem. Ja sam joj bio pri ruci, ovdje. Svaki put iznova skupljam skrhane komadiće. Ja je držim na okupu. Ja. Ne ti.“ „George...“ „Začepi, Adame, ili ću ti ja zatvoriti usta. Ne namjeravam stajati ovdje da mi se sudi.“ Pričekao sam nekoliko sekundi. Bio je u pravu. „Oprosti, George. Izvan dodira sam sa situacijom, ispao sam iz štosa. Jednostavno sam zabrinut. Ona je član obitelji.

Volim je i mrzim vidjeti da pati. Nemam prava osuđivati način na koji ti i Janice rješavate problem. Siguran sam da Miriam ide najboljim liječnicima.“ „Bolje joj je, Adame. Moram vjerovati u to.“ „Siguran sam da imaš pravo i još ti se jedanput ispričavam. Što mogu učiniti za tebe, George? Zašto si došao?“ Duboko je udahnuo. „Nemoj reći ocu, Adame. To sam te došao zamoliti.

Nismo noćas spavali. Plakala je cijelu noć.“ „Miriam to traži od mene?“ Odmahnuo je svojom velikom glavom. „Ne traži, Adame. Nego moli i preklinje.“ Pokušao sam nazvati Jamieja iz auta i opet dobio govornu poštu. Ostavio sam mu poruku, ali sumnjao sam da mi je glas zvučao ljubazno. Bio je nekako neuobičajeno neprisutan i pretpostavljao sam da je ili pijan li mamuran ili da me izbjegava.

Shvatio sam da je Miriam bila u pravu. Obitelj se raspadala. Ali nisam se sada mogao brinuti zbog Miriam, čak ni zbog Grace. Morao sam se najprije pobrinuti za Dolfa.

Još je bio u zatvoru, još nije želio razgovarati ni s kim od nas. Postojale su stvari koje nisam znao, stvari koje su se događale, i morao sam to dokučiti, po mogućnosti prije nego što Grantham uspije. I to danas, rekao sam sam sebi, a Candace Kane bila je dobra startna točka. Njezin sam stan našao u osam i trideset.

Bila je to stara stambena zgrada, jednokatnica od crvene cigle, s balkonom koji se protezao duž fasade. Smjestila se na uskom komadu zemlje jednu ulicu dalje od koledža: imala je trideset stanova, uglavnom radničkih. Četrdesetogodišnje naslage razbijenih pivskih boca bile su smrvljene u staklenu prašinu ispod deset tisuća 218

automobilskih guma. Kad ga je sunce obasjalo pod pravim kutem, zemljište je izgledalo kao da je posuto šljokicama.

Candacein stan, na prvom katu, bio je u kutu zgrade i gledao na stražnje dvorište. Parkirao sam auto i krenuo prema zgradi. Kad sam došao do stubišta, pod cipelama mi je zaškripao grubi beton. S balkona sam među zgradama koledža mogao vidjeti visoki toranj kapelice i veličanstvene hrastove koji su nadvisivali četvrtasto dvorište koledža. S vrata stana otpali su brojevi, ali na izblijedjeloj boji vidio sam tragove broja šesnaest. Osušena ljepljiva vrpca prekrivala je izbušenu rupicu za špijunku. Jedan se ugao zavinuo na vrućini i vidio sam da je netko u rupu nagurao maramicu prije nego što ju je opet prelijepio vrpcom. Uza zid stajala je naslonjena plastična vrećica za smeće iz koje je smrdjelo na ukiseljeno mlijeko i ostatke kineske hrane. Pokucao sam na vrata, ali nitko se nije javljao. Minutu poslije pokušao sam opet.

Već sam bio na pola puta do svojeg auta, a sunce se napokon probilo kroz oblake i krhotine stakla zabijelile su se na asfaltu, kad sam ugledao ženu koja je prelazila parkiralište, udaljena šezdesetak metara. Promatrao sam je: oko dvadeset pet godina, u kratkim ružičastim hlačama i majici premalenoj da bi prekrila bilo njezine grudi bilo kolut sala oko njezina struka. Sjetio sam se Emmanuelova opisa: Bjelkinja. Pomalo debela. Jeftina. Odgovarala je opisu. U jednoj je ruci držala papirnatu vrećicu, a u drugoj napola popušenu cigaretu. Umjetno izblijedjela kosa virila joj je ispod bejzbolske kape. Čuo sam šljapkanje njezinih japanki.

Vidio ožiljak na licu.

Zaustavila se kad mi je prišla na tri metra. Usta su joj se otvorila u mali krug, oči se raširile, ali taj izraz nije potrajao. Lice joj se zatvorilo i promijenila je smjer kretanja samo da bi me izbjegla. Pošao sam za njom i pozvao je imenom. Suzila je oči i zaustavila se zanjihavši se na petama. Izbliza je bila zgodnija nego što sam mislio, čak i s ožiljkom. Bistre plave oči uokvirivale su malo prćasti nos.

Usne su joj bile pune, koža čista. Ali ožiljak ju je nagrdio. Bio je zategnut, ružičast i sjajio se kao suknja od skaja. Dugačak sedam i pol centimetara, u sredini malo naboran, što mi je govorilo o šivanju u hitnoj službi. „Poznajemo se?“ upitala je.

Na struku su joj visjela dva ključa, a plastični je privjesak gurnula ispod elastične vrpce hlača. Osjetio sam iz vrećice miris doručka i zaključio da je bila u lokalnom gril-restoranu da kupi jelo za van. „Ti si Candace, zar ne?“ 219

Veći dio početnog straha napustio ju je. Bilo je rano jutro, nalazili smo se pokraj prometne ulice. Pet tisuća studenata bilo je udaljeno samo par zgrada od nas. „Candy“, ispravila me. „Moram s tobom razgovarati o Dannyju Faithu.“ Očekivao sam da će se namrštiti, ali umjesto toga lice kao da joj se opustilo.

Usne su joj se razvukle i pokazale jedan pokvareni zub na desnoj strani. Oči su joj se napunile suzama, a doručak joj pao na tlo. Prekrila je lice rukama, sakrivši jarkoružičasti ožiljak na inače savršenoj koži.

Tresla se, sva se prepustila plaču.

Trebala joj je minuta da se smiri. Kad je spustila ruke, lice joj je imalo bijele mrlje tamo gdje je prejako pritiskala prstima. Podignuo sam toplu vrećicu i pružio joj je. Pronašla je unutra salvetu i ispuhala nos. „Oprosti“, rekla je. „Tek sam jučer saznala da je umro.“ „Je li ti stalo do njega?“ upitah. „On ti je dao taj ožiljak“, rekoh. „Prijavila si ga policiji.“ Pognula je glavu. „To ne znači da ga nisam voljela.“ Šmrcnula je i lagano povukla suhim dijelom salvete ispod jednog oka pa ispod drugog. „Ljudi stalno popravljaju greške. Nastavljaju dalje. Vraćaju se jedni drugima.“ „Smijem li pitati zbog čega ste se potukli?“ „Tko si ti?“ „Danny i ja bili smo prijatelji.“ Proizvela je neki vlažni zvuk i podignula prst. „Ti si Adam Chase“, rekla je. „Puno je pričao o tebi. Da. Rekao je da ste prijatelji, rekao je da ti nikad ne bi ubio onog dečka. Govorio je to svima koji su ga htjeli slušati. Ponekad bi se zbog toga potukao. Napio bi se i naljutio. Pričao je kako si bio sjajan i koliko mu nedostaješ.

Onda bi izašao van i tražio ljude koji bi o tebi svašta govorili. Pet puta, šest puta.

Možda i više. Ne sjećam se koliko se puta vraćao sav krvav. Puno puta. To me strašilo.“ „Krv ima takav učinak.“ Odmahnula je glavom. „Ne smeta mi krv. Imam četvero braće. Nego zbog onoga što bi slijedilo poslije.“ „Što hoćeš reći?“ „Kad bi se smirio i isprao krv, dokasna bi sjedio i sam pio. Samo bi sjedio u mraku i postao plačljiv. Nije zapravo plakao.“ Napravila je grimasu. „Bilo je baš sažaljivo.“ 220

Jako me pogodila vijest da me je Danny branio. Poslije pet godina šutnje, zaključio sam da je otpisao naše prijateljstvo, krenuo dalje sa svojim životom. Dok sam ja pokušao zakopati prošlost, Danny je branio sjećanje na nju. Sad sam se osjećao još gore ako je to bilo moguće. Prije sam shvaćao svoj egzil kao nužan. Učini sve što treba samo da prođu dani i sati. Zaboravi svoju obitelj i prijatelje. Zaboravi sam sebe.

Nikada nisam smio sumnjati u njega.

Trebao sam zadržati vjeru. „Nazvao me“, rekoh. „Ne znaš što je htio od mene, zar ne?“ Zatresla je glavom. „Nije ništa spomenuo.“ Oči su joj bile crvene, ali suze su se posušile. Šmrcnula je. „Hoćeš cigaretu?“ upita. Odbio sam, a ona je iz hlačica izvukla zgužvanu kutiju. „On u svojoj sobi ima tvoju sliku. Zapravo bih trebala reći sliku vas dvojice. Zagrlio te jednom rukom, ali ne kao da je zaljubljen u tebe, ništa takvoga.

Potpuno ste blatni i smijete se.“ „Vozili smo bicikle po blatu“, rekoh. „Sjećam se.“ Povukla je dim, a osmijeh joj je zamro na licu. Zatresla je glavom i u toj je gesti bilo mnogo značenja. Pomislio sam da će ponovo zaplakati. „Zbog čega ste se ti i Danny potukli?“ upitah.

Bacila je cigaretu, zgnječila je zelenom, gumenom japankom i pri tom sam vidio da je na nožnim prstima imala oguljen ružičasti lak za nokte. Nije podignula pogled. „Uvijek sam znala da ima i druge djevojke“, reče ona. „Ali kad je bio sa mnom, bio je potpuno i totalno sa mnom. Razumiješ? One druge djevojke nisu bile važne. Znala sam da sam ja ona prava. Tako mi je rekao. Nijedna od drugih ne bi dugo potrajala. Danny je jednostavno bio takav. A drugim djevojkama nisam ni zamjerala.“ Čeznutljivo se nasmijala. „Bilo je nečega u njemu. Nečega zbog čega sam sve podnosila. Sve to.“ „Što?“ „Djevojke. Opijanje. Tučnjave.“ Opet se slomila. „Bio je vrijedan loga. Voljela sam ga.“ Glas joj je zamro pa sam je potaknuo da nastavi dalje. „Udario te?“ upitao sam. „Ne.“ Slabašni glas. „Nije me udario. To sam tek tako rekla. Bila sam bijesna.“ „Što se dogodilo?“ „Htjela sam ga povrijediti, ali nemoj to reći policiji, OK? Pitali su me neki dan i rekla sam im da me je udario. Bilo me je strah promijeniti vlastitu priču.“ Zašutjela je na tren. „Samo sam mu htjela pokazati.“ 221

„Bila si ljutita.“ Kad me je pogledala, vidio sam crni ponor iza sjajnih, plavih očiju. „Pokušao je prekinuti sa mnom. Rekao je da je gotovo. To što mi se dogodilo s licem... To je moja pogreška. Ne njegova.“ „Kako to?“ „Nije me udario, kao što sam rekla policajcima. Pokušao je otići od mene, a ja sam ga vukla za ruku. Istrgnuo se, a ja sam se spotaknula na stolac. Pala sam na prozor.“ „Sad to nije važno“, rekoh. „Njega više nema. Policijska prijava ne znači ništa.“ Ali sada je plakala, sporim uljastim suzama, a glava kao da joj se klimala na vratu. „Ja sam mu natovarila policiju za vrat. Natjerala ga da se sakrije. Možda ga je to ubilo.“ „Je li se bavio nečim ilegalnim?“ Snažno je zatresla glavom, ili zato što je niječno odgovorila ili mi uopće nije htjela odgovoriti. Nisam znao. Ponovio sam pitanje. Bez odgovora. „Je li kockao?“ Kimnula je, sklopljenih očiju. „Zbog toga su ga premlatili prije četiri mjeseca? Ljudi koji su primali njegove oklade?“ „Znaš za to?“ „Tko je primao njegove uplate, Candy?“ Zagrcnula se. „Tako su ga gadno premlatili da...“ „Tko?“ inzistirao sam. „Ne znam. Danny je rekao da su ga neko vrijeme tražili. Otišli su u motel.

Tražili ga na farmi. Neko je vrijeme prije toga nestao. Mislila sam da se skriva od njih. Trebao bi pitati Jamieja. On ti je brat, zar ne?“ „Zašto bih trebao pitati Jamieja?“ „On i Danny puno su vremena provodili zajedno. Išli su na bejzbolske utakmice i u kockarnice. I na borbe pasa negdje u okrugu. Borbe pijetlova. Svugdje gdje su se mogli kladiti. Jedanput su se vratili kući s novim autom, dobili su ga na okladi od nekog tipa u okrugu Davidson.“ Blijedo se nasmiješila. „Bila je to neka krntija. Dva dana poslije zamijenili su ga za pivo i moped. Bili su prijatelji, ali Danny je jedanput rekao da Jamieju ne može vjerovati onako kako je vjerovao tebi. Rekao je da Jamie ima u sebi okrutnu crtu.“ Slegnula je ramenima. „Stvarno si mu 222

nedostajao.“ Još je malo plakala, a ja sam morao razmisliti o tome što je rekla. Bila je već druga osoba koja je mislila da su Jamie i Danny bili zajedno umiješani u kockanje.

George Tallman u osnovi je rekao isto. Razmatrao sam implikacije. Njoj sam dao još jednu sekundu. Spremalo se teško pitanje. „Zašto je htio prekinuti s tobom, Candy?“ Nagnula je glavu tako nisko postrance da nisam vidio ništa osim bejzbolske kape i suhe kose izbijeljene do boje sapuna. Kad je progovorila, mogao sam zaključiti da su je riječi boljele. „Zaljubio se. Htio je promijeniti svoj život.“ „U koga se zaljubio?“ upitah. „Ne znam.“ „Nemaš neku ideju?“ Pogledala me pogledom koji ne prašta i dok je govorila ožiljak joj se izvio. „U neku kurvu.“ Nazvao sam Robin čim se Candy Kane udaljila od mene. Kad mi se javila, čuo sam oko nje zvukove prometa. „Kako ti ide?“ upitao sam. „Polako. Dobra je vijest da ljudi iz šerifova ureda zaista traže Zebulona Faitha.

Razgovarala sam s nekima, pretresli smo mnogo istih pitanja. Loša je vijest ta da sam dobila iste odgovore. Kamo god da se Faith sakrio, ili je promijenio ime ili nije u mreži.“ „Što ti to znači?“ „Provjerila sam elektroenergetske tvrtke u Rowanu i susjednim okruzima.

Koliko vidim, on nema drugih posjeda, ništa što bi imalo telefonsku vezu ili bilo priključeno na električnu mrežu. Ali imam još aseva u rukavu. Obavještavat ću te.“ „Upravo sam razgovarao s Candace Kane.“ „Grantham je jučer razgovarao s njom.“ „Što mu je rekla?“ „Maknuli su me s tog slučaja, sjećaš se? Ja sam posljednja osoba s kojom će Grantham razgovarati. Sve što znam je da ju je tražio i našao.“ „Rekla je Granthamu da ju je Danny udario i da ga zbog toga mrzi. To nije potpuno istinito. Voljela ga je. Ostavio ju je neposredno prije nego što je umro. To bi mogao biti motiv.“ „Misliš da bi ona bila sposobna?“ „Za ubojstvo?“ Pogledao sam uvis dok se Candace penjala stubama. Duge 223

noge kao da su pumpale ispod ružičastih, frotirskih hlačica. Višak kila drmusao se na njoj. „Ne bih rekao“, rekoh. „Ali ima četvero braće. Možda im se ne sviđa ožiljak na njezinom licu.“ „To je dobar motiv, ali ipak... ubijen je Dolfovim pištoljem. Provjerit ću imena i vidjeti ima li koji od njih dosje. Tko zna. Možda nam se posreći.“ Nije zvučala kao da se previše nada, ali razumio sam. Sve se opet svodilo na pištolj. Jedino je imalo smisla ako je sam Danny uzeo taj pištolj i nekako izgubio kontrolu nad njim. A to je bilo nategnuto. Danny se znao obraniti. „Misliš li da Faith zna da mu je sin mrtav?“ „Ovisi o tome koliko se duboko sakrio.“ „Danny je možda bio zaglibio u kockanju. Čini se da ga je netko prilično gadno izmlatio prije četiri mjeseca. Možda sve ima veze s kockanjem.“ „Tko kaže?“ „Candace Kane. George Tallman.“ „George, ha?“ U glasu sam joj čuo prezir. „Što imaš protiv njega?“ „On je idiot.“ „Čini mi se da je u pitanju nešto drugo.“ Oklijevala je, a ja sam znao da razmišlja o pitanju. „Ne vjerujem mu.“ „Zbog nekog određenog razloga?“ „Komplicirano je.“ „Iskušaj moju strpljivost.“ „Radim u policiji već više od pet godina. Poznajem mnoge policajce i mnogo kriminalaca, a na neki način, oni i nisu tako različiti. Kriminalci imaju svoje dobre strane ako ih možeš naći. Policajci mogu zastraniti. Razumiješ? Policajci ne mogu biti sveci. Posao im ne dopušta. Previše je loših ljudi u njihovim životima. Previše loših dana, loših odluka. Nakupi se to. Na sličan način, kriminalci su rijetko baš potpuno loši. Imaju djecu. Imaju roditelje. Štogod. I oni su ljudi. Provedi s bilo kojom skupinom dovoljno vremena i vidjet ćeš naznake na obje strane. To je ljudska priroda. Shvaćaš što govorim?“ „Mislim da da.“ „S Georgeom Tallmanom radim četiri godine. Nikada nisam vidjela njegovu mračnu stranu.“ „Na što ciljaš?“ 224

„Nitko nije tako jednostavan. Nitko nije tako uravnotežen, najmanje policajac.“ Bila je u krivu. Georgea sam poznavao otkad je bio u srednjoj školi. Nije mogao sakriti osjećaje da je i htio. No pustio sam sada to i njezine riječi pripisao ciničnosti nastaloj tijekom dugogodišnjeg nošenja značke. „Što je s kockanjem? Misliš li da tu ima nečega? Nečega što bi se moglo povezati s Dannyjevom smrću? Candace Kane rekla je da su Dannyja tražili kladioničari. Tražili su ga u motelu. Na farmi. Jesi li vidjela išta što bi moglo ukazivati na takav motiv? Danny je ubijen na farmi.“ „U Charlotteu postoje velike ribe koje vode igru. S velikim profitima, a sve vrlo ilegalno. Ako se uvalio preko glave, moglo je biti gadno.“ „Hoće li to itko provjeriti?“ Glas joj je bio pun sažaljenja. „Dolf je priznao. Nitko ne traži druga objašnjenja.

Svaka porota bi ga u zemlji osudila.“ „Grantham ima neke sumnje u vezi s motivom“, rekoh. „To ne ovisi o Granthamu. Ovisi o šerifu, a on ne namjerava tratiti vrijeme ni novac kad već ima što želi.“ „Grantham misli da je Dolf možda priznao zato da zaštiti mojega oca.“ Robin je šutjela. „To je glupo, zar ne?“ I dalje šutnja. „Robin?“ „Grantham je pametan. Pokušavam to sagledati iz njegove perspektive.

Razmišljam.“ „Dobro, ali razmišljaj naglas.“ „Tko god je ubio Dannyja, morao je znati za pukotinu gore na onoj uzvisini.“ „To može biti bilo tko. Gore smo imali tulume. Gađali glinene golubove. Mogu ti navesti imena stotine ljudi koji su bili gore.“ „Adame, samo se igram đavoljeg odvjetnika. Dannyjev je ubojica morao biti dovoljno snažan da baci tijelo u jamu. Tvoj otac nema oružje, ali imao je pristup Dolfovu ormariću. Danny je povremeno radio za njega. Bilo je puno prilika da se problemi zakuhaju. Je li imao kakvog razloga da se naljuti na Dannyja?“ „Nemam pojma“, rekoh, ali onda pomislih na Jamiejevo kockanje. Danny je imao loš utjecaj na njega. Obitelj je slabo stajala s gotovim novcem. „Onda ne znam što bih ti rekla. Ništa nema smisla bez motiva.“ „Zasad neću pretpostavljati da Dannyjeva smrt ima veze s elektranom ili s njegovim kockanjem. Tko god je primao njegove oklade, već ga je jednom napao. To 225

moram istražiti.“ „Nemoj. Ne u Charlotteu. Ti tipovi imaju tešku ruku. Ne vole kad im se ljudi petljaju u posao. Stani na žulj pogrešnome tamo dolje i naći ćeš se u neprilikama do grla. Ne šalim se. Neću ti moći pomoći.“ Zamislio sam Dannyja kako traži sukobe, a onda se vraća kući i sam pije.

Zamislio sam Dolfa u ćeliji. Grace koja se krhala iznutra prema van. Granthamova insinuacija da Dolf laže kako bi zaštitio mojega oca. Jedna je kockica nedostajala, a netko negdje znao je koja je to. Nisam imao drugog izbora nego da kopam gdje mogu. Duboko u sebi Robin je to morala priznati. „Moram učiniti nešto“, rekoh. „Nemoj, Adame. Molim te.“ „Razmislit ću o tome“, rekao sam i nastavio dalje prije nego što me mogla natjerati da lažem. „Hoćeš li provjeriti braću?“ „Hoću.“ „Ima li još nešto što bih morao znati?“ „Sumnjam da to nešto znači, ali mislim da Candy Kane nije bila jedina djevojka koju je Danny ostavio.“ „Što misliš time?“ „Danny je živio u motelu. Pretražili smo mu sobu nakon što je tijelo nađeno.

Jedan je prozor bio razbijen, zakrpan kartonom kutije za cipele. Na noćnom ormariću našli smo kamen i ispod njega poruku. Papir je bio požutjeo, izravnat, a kamen je ležao na sredini kao držač papira. Izgledalo je kao da je netko omotao papir oko kamena i bacio ga unutra kroz prozor. Gumica je još bila oko kamena. Onaj Meksikanac, Emmanuel, kao da se sjećao da se to dogodilo kratko prije nego što je Danny nestao.“ „Što je pisalo u poruci?“ „I ti se jebi.” „Kako znaš da je od ženske osobe?“ „Po otisku usana tamo gdje bi bio potpis. Jarkocrveni otisak ruža.“ „Savršeno“, rekoh. „Meni to zvuči kao da je Danny Faith imao veliko čišćenje.“

226

26 NAZVAO SAM JAMIEJA I DOBIO GOVORNU POŠTU. Ostavio sam još jednu poruku. Nazovi me. Odmah. Moramo razgovarati. Završio sam razgovor, napravio nekoliko koraka, a onda opet otvorio mobitel. U meni je gorjela vatra, a Jamie je bio dio nje. Candace je rekla da on još kocka, on i Danny. Lagao mi je o tome. Trebao me nazvati jučer.

Pritisnuo sam tipku za ponovo biranje broja, a on se javio na drugi zvuk zvona. Prvo sam mu čuo dah, zatim glas, mrzovoljan i razdražljiv. „Što hoćeš, Adame?“ „Zašto me nisi nazvao?“ „Gledaj, imam puno sranja za obaviti.“ „Prelazim na stvar, Jamie. Našao sam Dannyjevu djevojku.“ „Koju?“ „Onu koja ga je prijavila policiji. Candace Kane.“ „Candy? Sjećam se Candy.“ „Kaže da još kockaš. Kaže da ste ti i Danny pristajali na svaku igru koju ste našli. O tome si mi lagao.“ „Prije svega, tebi nisam odgovoran. Drugo, to nije bilo kockanje. To je bilo stotinu dolara tu i tamo. Samo izlika da se izađe i nešto radi.“ „Znači, ne kockaš?“ „Prokletstvo, ne.“ „Još mi trebaju imena kladioničara.“ „Zašto?“ „Prije nekog vremena netko je premlatio Dannyja. Sjećaš se?“ „Nije govorio o tome, ali bilo je to teško ne primijetiti. Tjedan dana nije mogao hodati. Nisam siguran da mu je lice uopće stiglo zacijeliti.“ „Želim razgovarati s onim tko je to učinio. Možda im je Danny ostao dužan.

Možda su ga te osobe došle tražiti.“ „Pa...“ Razvukao je tu riječ, kao da ništa neće slijediti poslije nje.

227

„Imena mi trebaju sada.“ „Zašto ti je to važno, Adame? Dolf je priznao da je ubio Dannyja. Zbog toga će ga ispržiti. Nek se jebe, kažem ja.“ „Kako uopće možeš to pomisliti?“ „Koliko znam ti misliš da mu iz guzice sija sunce, ali između mene i staroga nikada nije bilo previše ljubavi. Zapravo, uvijek je bio davež. Danny mi je bio kompić. Dolf kaže da ga je ubio. Zašto se miješaš u to?“ „Moram li te osobno potražiti? Učinit ću to. I kunem se Bogom, pronaći ću te ako moram.“ „Isuse, Adame. Koji ti je vrag? Smiri se.“ „Želim imena.“ „Nisam ih stigao naći.“ „Sereš, Jamie. Gdje si? Doći ću tamo. Zajedno ćemo ih pronaći.“ „Dobro, dobro. Bože. Ohladi se malo. Pusti me da razmislim.“ Trebalo mu je više od minute, a onda mi je dao jedno ime. „David Childers.“ „Bijelac ili crnac?“ „Bijela južnjačka sirotinja. Pištolj čuva u ladici stola.“ „U Charlotteu je?“ „Ovdje živi.“ „Gdje?“ „Siguran si da to želiš učiniti?“ upita Jamie. „Gdje ću ga naći, Jamie?“ „Vlasnik je praonice rublja pokraj srednje škole. Ured mu je straga.“ „Postoje li stražnja vrata?“ „Da, ali su čelična. Morat ćeš ući na prednja.“ „Trebam li još nešto znati?“ „Ne spominji moje ime.“ Prekinuo je vezu.

Praonica rublja smjestila se na zasjenjenom mjestu između stambene zgrade okružene zaštitnom ogradom protiv orkana i grandiozne stare vile koja je bila na rubu propadanja. Lako ju se moglo promašiti jer je bila neupadljiva i mala. Na staklima izloga valovito se odslikavao odraz mojega auta dok sam skretao na parkiralište. Ipak, nisam se parkirao sprijeda. Umjesto toga kliznuo sam uskim prolazom pokraj zgrade i parkirao tamo gdje je žičana ograda zatvarala stražnje 228

dvorište. Popeo sam se preko ograde, spustio s druge strane i prešao asfaltiranu četvorinu punu smeća, ali skrivenu od ulice. Čelična su vrata bila otvorena, pridržavao ih je komad napuklog građevinskog bloka. Otvor je bio uži od tridesetak centimetara, zrak ustajao i vlažan. Osjetio sam miris deterdženta za rublje i nečega što je sličilo trulom voću. Glazba s teškim basom odjekivala je kroz pritvorena vrata.

Prišuljao sam se i pogledao unutra. Ured je bio polumračan, zidovi obloženi drvenim pločama, na ormarićima naslagani papiri, bio je tu i veliki jeftini stol i za njim debeo, ćelav muškarac, na uredskoj stolici okrenutoj postrance. Hlače su mu bile spuštene do gležnjeva. Glavu je nagnuo unatrag, a oči čvrsto stisnuo na zacrvenjelom licu. Žena je klečala, a glava joj se pomicala kao klip parnog stroja. Bila je vitka, mlada crnkinja, mogla je imati šesnaest godina. On je prste jedne ruke isprepleo kroz njezinu uljem namazanu kosu, a drugom se čvrsto držao za stolicu, tako snažno da sam vidio kako su mu kroz salo iskočile tetive.

Mlitava dvadesetica visjela je s jednog ugla stola.

Gurnuo sam nogom građevinski blok i s treskom otvorio vrata. Kad su lupila u zid od cigle, debeli je naglo otvorio oči. Dugu je sekundu zurio u mene dok je djevojka nastavila raditi. Usta su mu se zaokružila u crnu rupu i rekao je: „Oh, Bože.“ Djevojka se zaustavila dovoljno dugo da kaže: „Tako je, bejbi.“ Onda se bacila natrag na posao. Zakoračio sam u prostoriju i odgurnuo djevojku od njegova međunožja. Letimično sam joj pogledao lice i vidio prazninu u očima. Bila je s nečim nafiksana. „Prokletstvo, bejbi“, rekla je.

Debeli se uspentrao na noge, čvrsto držeći rukama hlače, dok je jednom nogom pokušavao pogoditi u nogavicu. Njegove su me oči netremice gledale. „Nemoj reći mojoj ženi“, reče on.

Djevojka je polako počela shvaćati da nisu sami. Ustala je i tad sam vidio da nije dijete. Bilo joj je možda dvadeset pet, bila je prljava i krvavih očiju. Kad je on navukao hlače, rukom je obrisala usta. „Ovo se računa“, rekla je i posegnula za novčanicom.

Nasmiješila se dok je prolazila pokraj mene: sivi zubi, usne s ranicama od pušenja cracka. „Zovem se Shawnelle“, rekla je. „Samo se raspitaj ako i ti želiš isto.“ Pustio sam je da ode, napravio još jedan korak unutra i zatvorio vrata. On se mučio s remenom, jako ga je potezao da ga zakopča. Četrdeset mu je, pomislio sam.

Možda pedeset. Bilo je teško reći zbog sveg znoja, sala i sjajne, ružičaste ćele.

Promatrao sam mu ruke i ladicu. Ako mu je unutra bio pištolj, nije ga imao namjeru izvaditi. Ali malo se ohrabrio, sad kad je navukao hlače. U njemu je bio bijes, 229

potisnut, ali budio se. „Što hoćeš?“ upita. „Oprosti što smetam“, rekoh. „Aha, baš.“ I onda je krenuo. „Radiš za moju ženu? Reci joj da iz kamena ne može iscijediti krv.“ „Ne znam ti ženu.“ „Što onda hoćeš?“ Napravio sam korak bliže stolu. „Koliko sam čuo, primaš oklade.“ Iz njega je provalio nervozni smijeh. „Isuse. O tome se radi? Trebao si doći na prednja vrata, dovraga. Tako se to radi.“ „Nisam se došao kladiti. Hoću da mi kažeš nešto o Dannyju Faithu. Jesi li uzimao njegove oklade?“ „Danny je mrtav. Vidio sam u novinama.“ „Tako je. Mrtav. Jesi li uzimao njegove oklade?“ „Ne namjeravam s tobom razgovarati o svojem poslu. Čak ne znam ni tko si.“ „Uvijek mogu razgovarati i s tvojom ženom.“ „Nemoj zvati moju ženu. Isuse. Zadnje je ročište sljedeći tjedan.“ „O Dannyju?“ „Gledaj, nema se tu puno pričati, znaš? Danny je bio igrač. Ja radim na malo.

Primam oklade za nogomet, bavim se zaradom ilegalnih aparata za video–poker.

Danny je izašao iz moje lige prije dvije ili tri godine. Za njega se akcija premjestila u Charlotte.“ Odjedanput sam u želucu osjetio mučninu. Jamie mi je lagao. Ovo je bila uzaludna potraga. „Što je s Jamiejem Chaseom?“ upitah. „Ista stvar. On igra na veliko.“ „Tko im prima uloge u Charlotteu?“ Nesigurno se nasmiješio. „Namjeravaš pokušati to sranje tamo dolje?“ Smiješak se razvukao. „Popušit ćeš.“ Nije bilo šuljanja kroz stražnji ulaz na mjestu kamo me je poslao. Zgrada je bila četvrtasta, sagrađena od građevinskih blokova, u istočnom dijelu Charlottea, blizu industrijske ceste s četiri traka, koja je smrdjela na svježe lijevani katran. Izašao sam iz auta i vidio kako se prema istoku na suncu cakle neboderi u središtu grada, udaljenom pet kilometara i trilijun dolara. Dvojica muškaraca lijeno su šetkali ispred 230

ulaza, a odmah nadohvat ruke bio je niz olovnih cijevi razbacanih uza zid. Gledali su me sve vrijeme dok sam prilazio. Jedan je bio crnac, star oko trideset godina, drugi bijelac možda deset godina stariji. „Što hoćeš?“ upita crnac. „Moram razgovarati s čovjekom unutra“, rekoh. „Kojim čovjekom?“ „Koji god je šef.“ „Ne poznajem te.“ „Svejedno moram razgovarati s nekim.“ Bijelac je podignuo prst. „Kako se zoveš?“ upita. „Izgledaš mi poznato.“ Rekao sam mu. „Novčanik“, reče on. Dao sam mu novčanik. Još je bio pun stotica. Novac za put. Njegove su se oči zadržale na smotku novčanica, ali nije ih ni taknuo.

Izvukao je moju vozačku dozvolu. „Ovdje piše New York. Pretpostavljam da ti ipak nisi taj na kojega sam mislio.“ „Iz Salisburyja sam“, rekoh. „Živio sam izvan njega neko vrijeme.“ Opet je pogledao dozvolu. „Adam Chase. Imao si nekih neprilika prije par godina.“ „Tako je.“ „Jesi li u rodu s Jamiejem Chaseom?“ „On mi je brat.“ Vratio mi je novčanik. „Pusti ga unutra.“ Zgrada se sastojala samo od jedne prostorije, jarko osvijetljene i moderno uređene.

Prednja polovica bila je uređena kao prostor za primanje stranaka: dvije sofe, dvije stolice, niski stolić. Prostoriju je niski pult dijelio napola. Iza pulta stolovi, nova računala, fluorescentna rasvjeta. Stalak s prašnim turističkim brošurama stajao je naslonjen uza zid. Posteri s tropskim plažama visjeli su na nejednakim intervalima.

Za računalima sjedila su dva mladića. Jedan je nogu oslonio na izvučenu ladicu.

Za pultom stajao je muškarac u odijelu. Bijelac, šezdeset godina. Čuvar s ulaza približio mu se i šapnuo nešto na uho. Muškarac je kimnuo i pokretom ruke naznačio čuvaru da se odmakne. Tada se stariji muškarac nasmiješio. „Mogu li vam pomoći?“ upitao je. „Izlet na Bahame? Možda nešto egzotičnije?“ Osmijeh je bio vedar i opasan.

Prišao sam pultu, osjetivši da me netko gleda s leđa. „Lijepo mjesto“, rekoh.

231

Muškarac je slegnuo ramenima, s dlanovima podignutim prema gore, i neobavezno se osmjehnuo. „Danny Faith“, rekoh. „Jamie Chase. To su dvojica o kojima sam došao razgovarati.“ „Ta bi mi imena trebala biti poznata?“ „Obojica znamo da jesu.“ Smiješak je nestao. „Jamie je tvoj brat?“ „Tako je.“ Odmjerio me je očima koje su bile grebežljive poput zmijskih. Nešto mi je govorilo da vidi stvari koje drugi ljudi ne vide. Snagu i slabosti, priliku i rizik. Meso na vagi. „Izvukao sam Dannyja Faitha jedanput ili dvaput iz rupe, iako je štakor kakav već jest. Ali on me ne zanima. Podmirio je svoje dugove prije otprilike tri mjeseca i otada ga nisam vidio.“ „Podmirio?“ Pokazao je zube isuviše bijele i ravne da bi bili pravi. „Platio u potpunosti.“ „Mrtav je.“ „O tome ništa ne znam. Brinem se za one koji još duguju, što me dovodi do tvojega brata. Jesi li došao platiti njegov dug?“ „Njegov dug?“ „Naravno.“ „Koliko?“ upitah. „Tristo tisuća.“ „Ne“, rekoh dok me je prožimala hladnoća. „Nisam došao platiti njegov dug.“ Odmahnuo je rukom. „Onda se nosi k vragu.“ Čuvar se pokrenuo iza mene. Bio je tako blizu da sam osjetio njegovu toplinu.

Stari se okrenuo od mene. „Čekaj“, rekoh. „Izvukao si Dannyja Faitha iz rupe. Kakve rupe?“ Okrenuo se prema meni, a na usnama mu se vidio izraz nezadovoljstva. „O čemu govoriš?“ „Rekao si da si izvukao Dannyja iz rupe. Tražim njegova oca. Možda se i on skriva u istoj rupi.“ Odmahnuo je glavom i namrštio se. „Vodi ga odavde.“ „Platit ću za tu informaciju.“ „Dobro. Cijena je tristo tisuća dolara. Imaš toliko kod sebe? Rekao bih da 232

nemaš. A sada se gubi.“ Na rame mi se spustila ruka. Mladići iza pulta ustali su iza svojih stolova.

Vani je pržilo sunce, a posvuda je smrdio katran. Crnac je još bio naslonjen na zid. Onaj drugi gurnuo me je prema mojem autu i slijedio dva koraka iza mene. „Samo nastavi hodati“, rekao je. A onda, pet koraka od auta, tiho je prosiktao: „Petsto dolara.“ Okrenuo sam se, leđima naslonjen na vrući lim. Obrve su mu se skupile. Malo je okrenuo glavu i bacio pogled prema muškarcu kod zida. „Da ili ne?“ „Petsto dolara za što?“ Namjestio se tako da je bio između mene i drugog muškarca, kao da me zakrivao. „Taj tvoj Danny kasnio je s isplatom trideset milja. Veći dio tjedna proveli smo tražeći ga. Kad smo ga našli, ubili smo boga u njemu. Ne samo zato što je bio dužan, nego i zato što smo se prokleto namučili tražeći. Bili smo ljuti.“ Opet je nagnuo glavu. „Položi mi petsto dolara na dlan i reći ću ti gdje smo ga našli. Možda je to rupa koju tražiš.“ „Prvo mi reci.“ „Cijena će skočiti na tisuću. Zini još jednu riječ i bit će tisuću petsto.“ Izvukao sam iz stražnjeg džepa novčanik. „Požuri“, reče on.

Izbrojio sam pet novčanica, presavinuo ih i pružio mu. Zgrbio je ramena i gurnuo ih u prednji džep traperica. Dao mi je adresu. „Usrani kućerak, vani usred ničega. Adresa je točna, ali prokleto ju je teško pronaći.“ Počeo se okretati. „Kako je uspio platiti trideset tisuća dolara?“ upitah. „Što te briga?“ U glasu mu se čuo samo podrugljiv smijeh.

Pružio sam mu još jednu novčanicu. „Evo još stotka“, rekoh.

Zavrtio se opet prema meni, zgrabio novčanicu i unio mi se u lice. „Našli smo ga. Malo smo ga izbubetali. Osam dana poslije pojavio se s trideset tisuća u gotovini.

Novim novcatim novčanicama, još u paketićima s omotom. Rekao nam je da je tu kraj, da prekida s kockanjem. Više nismo čuli za njega. Ni riječ. Ni pisak. Sve je lijepo sređeno i riješeno.“ Vožnja iz Charlottea bila je prava noćna mora zbog sunca i vrućine. Imao sam spuštene prozore jer mi je trebao vjetar na licu, sjeverno-karolinški zrak pri brzini od sto tridest kilometara na sat. Održavao me pri zdravoj pameti dok su vragovi 233

vrućine uvijali horizont, a utroba mi se grčila od hladne činjenice da me je brat prevario. Bio je kockar, pijanica i bezočni lažac. Tristo tisuća dolara bilo je bogatstvo i mogao se nadati da će se samo na jedan način domoći tog novca. Ako se otac odluči na prodaju. Jamiejev udio bio bi deset posto, recimo milijun i pol.

Lijepa parica.

A sigurno je bio očajan. Ne samo zato što se morao izvući od batina kakve je dobio Danny, nego i da sakrije istinu od oca, koji ga je već jedanput iskupio. Ali koliko je bio očajan?

Koliko mu je crna bila duša?

Pokušao sam ostati miran, ali nisam mogao izbjeći jednu jednostavnu činjenicu. Netko je napao Grace, gotovo je nasmrt pretukao da bi obznanio što želi.

Reci starome da proda. Tako je pisalo u poruci. To je učinio ili Jamie ili Zebulon Faith.

Jedan ili drugi. Moralo je tako biti. Molim te, molio sam. Ne daj da bude Jamie.

Ne bismo to preživjeli.

234

27 ADRESA „USRANOG KUĆERKA“ ZEBA FAITHA BILA JE U DRUGOM SUSJEDNOM OKRUGU, na području koje su dokrajčila dva desetljeća neuspješne šljakerske ekonomije. Prije sto godina to je bilo jedno od najproduktivnijih obradivih područja u državi. Sada je bilo zapušteno i zaraslo, puno zatvorenih tvrtki, malih pogona koji su se urušavali i prikolica za stanovanje na seoskim putevima. Polja su ležala jalova, a šume su se polako širile na njih niskim raslinjem. Iz ruševina i smeća uzdizali su se dimnjaci.

Kudzu bršljan prebacio je svoje dugačke ruke preko telefonskih žica kao da ih želi povući na zemlju.

Tu je bilo Faithovo skrovište, duboko u zaraslom zelenilu.

Trebalo mi je dva sata da je nađem. Triput sam zastao da pitam za smjer i što sam bio bliže, to mi se više činilo da krajolik zaudara na znoj siromaštva i očaja.

Cesta je vijugala. Uska i neravna, provlačila se između niskih brežuljaka i smrdljivih močvara, i završavala petljom od tri kilometra, koja je obuhvaćala rubne dijelove udoline samo s jednim ulazom i s više svježeg hlada nego većina drugih.

Bio sam šezdeset pet kilometara od Salisburyja, jednog od najbogatijih gradova u državi, a manje od sto kilometara od srebrnih nebodera-tornjeva Charlottea, ali kao da sam se nalazio u nekoj drugoj zemlji. U oborima stajale su koze u izmetu do gležnja. Kokošinjci u dvorištima bili su na goloj zemlji ispred kuća s prozorima od plastičnih vrećica i zidova od neobojene šperploče. Automobili su krvarili hrđom.

Psi, kojima su stršala rebra, odmarali su se u sjeni dok su bosonoga djeca otupjelo trpjela buhe i gliste. U cijelom svom životu nisam vidio takvo što. Bilo kod crnaca ili bijelaca, svejedno.

Tu je završavala kanalizacija.

Udolina je bila široka kilometar i pol, u njoj možda dvadesetak straćara, neke uz cestu, druge tek pljesnive sablasti iza savijenog trnovitog grmlja i drveća, koje se ukočenim udovima borilo za dragocjeno svjetlo. Cesta je bila zavojita petlja kroz pakao. Slijedio sam je sve dok me nije ispljunula na početku. Onda sam počeo iznova, polaganije, i osjetio pogled očiju iz tamnih kutaka, iza poderanih zaštitnih 235

mreža na vratima. Čuo sam da su se negdje zalupila vrata, vidio sam ženu mliječnobijelih očiju, koja je držala mrtvog zeca, i nastavio sam voziti tražeći pravi broj.

Slijedio sam zavoj ceste i naišao na dječaka čija je koža bila toliko crna da je izgledala ljubičasto. Nije imao košulju, trbuh mu je bio okrugao, a u jednoj ruci oštar štap. Pokraj njega prašnjava je tamnoputa djevojčica u izblijedjeloj žutoj haljini ljuljala lutku na ljuljački od automobilske gume. Zagledali su se u moj auto spuštenih kapaka i s opuštenim, rastvorenim usnama. Polako sam se zaustavio, a golema je žena poput lavine nahrupila kroz vrata od smolastog papira. Imala je debele, kvrgave gležnjeve i bilo je očito da je gola ispod tanašne haljine, bez oblika i boje. U jednoj je ruci držala drvenu kuhaču s koje je kapao umak, crven kao sirovo meso. Zgrabila je dječaka jednom rukom i podigla kuhaču kao da će me poprskati umakom. Oči su joj bile uvučene u mesnatom licu. „Nosi se dalje odavde“, rekla je. „Ne uznemiravaj ovu djecu.“ „Gospođo“, rekoh. „Nije mi namjera nikoga uznemiravati. Tražim broj sedamdeset devet. Možda mi možete pomoći.“ Razmišljala je o tome što sam rekao, treptala kapcima, stisnula usne. Dječak joj je još visio na ruci, povijen u struku, a ruke i noge opruženo su mu visjele. „Brojevi ovdje ne znače puno“, naposljetku je rekla. „Koga tražiš?“ „Zebulona Faitha.“ Glava joj se zavrtjela na kratkom vratu. „Ime ništa ne znači.“ „Bijelac. Ima oko šezdeset. Mršav.“ „Ne znam.“ Okrenula se da ode. „Sin mu ima crvenu kosu. Oko dvadest pet godina. Velik tip.“ Okrenula se na jednoj nozi i spustila dječaka ispruživši zapešće. Podignuo je svoj štap i ukrao lutku s ljuljačke. Djevojčica je dignula ruku i zaplakala blatnim suzama. „Onaj crveni“, reče ona. „Sama nevolja.“ „Nevolja?“ „Opija se. Zavija na mjesec. Tamo iza ima tri metra visoku gomilu boca na kojima vježba pucanje. Zašto ga tražiš?“ „On je mrtav. Tražim njegova oca.“ To nije bio odgovor na njezino pitanje, ali činilo se da ju je zadovoljio. Cmoknula je kroz prazninu među zubima i pokazala rukom niz cestu. „Iza onog zavoja vidjet ćeš puteljak koji skreće nadesno. Na stablu je prikucan okrugli lim, kalup za pečenje pite. To je ono što tražiš.“ „Hvala“, rekoh.

236

„Samo se drži dalje od ove djece.“ Istrgnula je lutku iz dječakovih ruku i vratila je djevojčici, koja je podlakticom razmazala suze, poljubila plastično lice lutke i ručicom poravnala raščupanu, sintetičku kosu.

Lim za pitu imao je sedam rupa od metaka. Puteljak je bio gotovo nevidljiv, a moglo ga se prepoznati po dvije stvari: masivnom stablu na kojemu je bio prikucan lim i do koljena visokoj travi, koja je rasla između kolotečina kotača. Štogod da je bilo na kraju puteljka, sumnjao sam da itko njime često prolazi. Zašao sam autom iza drveta i parkirao ga tako da se ne vidi s ceste. Kad sam izašao, miris se pojačao, obilan smrad ustajale vode, nepomičnog zraka i vlažne zemlje. Staza je skretala nalijevo i nestajala iza izbočine šume i granita. Odjedanput sam posumnjao u to je li bilo pametno doći ovamo. Zbog tišine. Zbog osjećaja prigušenog očekivanja. U daljini se oglasio neki grabežljivac, a ja sam se slijeganjem ramena pokušao otarasiti tog osjećaja.

Tlo je bilo spužvasto, udubine kotača nastale su nedavno. Vlati trave bile su slomljene i povijene. Moja je procjena bila: tragovi su bili stari dan ili dva.

Držao sam se lijeve strane dok nisam stigao do zavoja, a onda sam se priljubio uz granitnu stijenu. Staza je naglo skretala ulijevo, natrag među stabla. Odlučio sam se naglo proviriti, povukao se brzo natrag, a onda sam opet pogledao i proučavao usrani kućerak Zebulona Faitha. Bila je to stara prikolica, možda i trideset godina, što je za prikolicu bilo kao da je tristo godina. Naginjala se nadesno, položena na građevinske blokove. Bez telefonske linije. Bez struje. Beživotna ljuštura.

Nije bilo ni auta, zbog čega je bilo malo vjerojatno da je itko tu. Svejedno, oprezno sam se približavao. Prikolica je puno korištena. Netko ju je davno kupio nerabljenu ili ju je dovukao s otpada prošle godine. Dvanaest komada ili tuce. Ovako ili onako. Kako god bilo, prikolica će ovdje ostati sve dok je zemlja ne proguta.

Stajala je usred prokrčenog usjeka među stablima. Preko stražnjeg dijela već su se pružale vitice bršljana. Gomila propucanih boca bila je visoka šezdesetak centimetara, a ne tri metra.

U travi sam vidio tragove gdje je stajao parkiran automobil.

Skliske stube vodile su na klimavo drveno odmorište ispred ulaznih vrata. Tu je bila i jedna plastična stolica, još boca u travi i vrlo mekano tlo koje kao da je popuštalo pod mojim stopalima dok sam se približavao. Provirio sam kroz prozor, jednim pogledom obuhvatio odlijepljeni linoleum na podu i namještaj pokupljen iz 237

kontejnera za smeće. Na kuhinjskom su stolu bile pivske boce, omoti obroka brze hrane, a na radnoj plohi loto listići.

Pokušao sam otvoriti vrata – zaključano – zatim sam obišao prikolicu, gazeći preko odbačenog namještaja i drugog otpada. Stražnja je strana izgledala kao i prednja, s jednom iznimkom, imala je generator ispod mlitave cerade, pričvršćene ciglama. Pogledao sam kroz sve prozore. Dvije spavaće sobe, jedna prazna, u drugoj na podu okvir kreveta i madrac. Bila je jedna kupaonica. Na polici pasta za zube i pornografski časopisi na stolici. Provjerio sam ponovo glavnu sobu i vidio televizor sa sobnom antenom i video rekorderom, s gomilom naslaganih vrpci i na podu pepeljaru i dvije boce votke.

Bio je to ćumez, mjesto za sakriti se od svijeta, što je imalo smisla ako ste bili čovjek poput Zebulona Faitha. Želio sam provaliti unutra i sve uništiti. Želio sam sve spaliti.

Ali znao sam da će se vratiti pa sam prikolicu ostavio takvu kakva je bila.

Nema smisla da ga zastrašim i otjeram.

Vozio sam prema farmi, sunce je bilo nisko i blještalo mi je u lice. Nazvao sam Robin i puno smo razgovarali o bezveznim stvarima, rekao sam joj da ćemo se vidjeti sutradan. Zebulona Faitha nisam ni spomenuo. Neke je stvari najbolje obaviti u mraku, a nisam htio da ona bude u to umiješana. Točka. Isključio sam mobitel i još brže pojurio u pržeću naranču sunca. Dan je zamirao i pitao sam se što će odnijeti sa sobom.

Već iz daljine ugledao sam očev kamionet, parkiran poprijeko na prilazu Dolfovoj kući. Zaustavio sam se iza njega i izašao. On je bio u staroj odjeći, izblijedjeloj od sunca. Miriam je sjedila do njega i izgledala iscrpljeno.

Nagnuo sam se prema njegovu prozoru. „Jesi li dobro?“ upitah. „Ona ne želi s nama razgovarati“, reče on.

Slijedio sam smjer u kojem je kimnuo glavom i ugledao Grace u dvorištu sa strane kuće. Bila je bosonoga, u izblijedjelim trapericama i bijeloj majici bez rukava.

U blagom je svjetlu izgledala vrlo čvrsto, vrlo vitko. Postavila je metu za pucanje na udaljenosti od trideset metara. Držala je luk i strijelu, koji su u njezinim rukama izgledali golemi. Promatrao sam je dok napinje strunu i otpušta je. Strijela je letjela kao misao i zarinula vršak u samo središte mete. Šest se strijela tamo posložilo, debeo snop fiberglasa, čelika i jarkih, šarenih perca. Namjestila je još jednu strijelu u luk, a čelični je vršak zabljesnuo. Kad je poletjela, učinilo mi se da je čujem.

238

„Dobra je“, rekoh. „Besprijekorna je“, ispravi me otac. „Već se sat vremena bavi time. Još nije promašila.“ „Sve ste to vrijeme ovdje?“ „Dvaput smo pokušali razgovarati s njom. Ne želi.“ „U čemu je problem?“ Lice mu se zgrčilo. „Dolf se danas prvi put pojavio na sudu.“ „Je li bila tamo?“ „Uveli su ga u lancima. Oko struka, gležnjeva i zapešća. Jedva je mogao hodati.

Posvuda novinari. Onaj glupan od šerifa. Okružni tužitelj. Šest sudskih stražara, kao da je Dolf neka prijetnja. Prokletstvo. Bilo je neizdrživo. Nije htio pogledati nikoga od nas. Ni mene, ni Grace, čak ni kad mu je pokušala privući pozornost. Skakala je gore-dolje... „ Zašutio je časak. Miriam se nelagodno promeškoljila. „Ponudili su mu branitelja, ali odbio je. Grace je otišla u suzama. Došli smo ovamo provjeriti je li s njom sve u redu.“ Ponovo je kimnuo glavom u njezinom smjeru. „Ovako smo je zatekli.“ Oči su mi opet skrenule na Grace. Napela je luk i otpustila. Pljesak udarca tvrdog čelika u podloženo platno. Osjećaj rascijepljenog zraka. „Grantham te traži“, rekoh. „Čini se da misli kako još ima stvari o kojima treba raspravljati.“ Pomno sam ga promatrao. Nastavio je gledati Grace, a izraz lica nije mu se promijenio. „Nemam Granthamu ništa reći. Pokušao je razgovarati sa mnom poslije izlaska iz sudnice, ali odbio sam ga.“ „Zašto?“ „Pogledaj što nam je učinio.“ „Znaš li o čemu želi razgovarati?“ Usne su mu se jedva pomaknule. „Zar je važno?“ „I što će se dogoditi s Dolfom? Što je sljedeće?“ „O tome sam razgovarao s Parksom. Okružni će tužitelj tražiti podizanje optužnice. Nažalost po Dolfa, velika porota sastaje se ovaj tjedan. Okružni tužitelj neće tratiti vrijeme. Dobit će tu optužnicu. Onaj je glupan priznao. Kad velika porota odobri podizanje optužnice, on će biti i optužen. Onda će oni razmišljati trebaju li razmatrati smrtnu kaznu ili ne.“ Osjetio sam poznatu hladnoću u kostima. „Pravilo je da se glavna rasprava 239

održi dvadeset četiri sata nakon podizanja optužnice“, rekoh bezizražajnim glasom. „Kojom se određuje je li smrtna kazna primjerena.“ „Sjećaš se.“ Nije me mogao pogledati u oči. Znao sam postupak iz prve ruke. To je bio najgori dan u mojem životu, dok sam satima slušao kako se odvjetnici prepiru oko toga hoću li ili neću dobiti smrtonosnu injekciju ako me osude. Otresao sam se tih sjećanja, pogledao dolje prema ocu i vidio da je položio ruku na snop papira na sjedalu do sebe. „Što je to?“ pokazao sam rukom.

Podignuo je papire, u grlu mu se začuo neki zvuk, a onda mi ih je pružio. „To je peticija“, reče on. „Sponzorirala ju je trgovačka komora. To su mi danas dali. Njih četvorica. Predstavnici, tako su se predstavili, kao da ih ne poznajem trideset godina pa i više.“ Prelistao sam stranice, vidio stotine imena, od kojih sam većinu poznavao. „To su ljudi koji žele da prodaš zemlju?“ „Šesto sedamdeset i sedam imena. Prijatelji i susjedi.“ Vratio sam mu papire. „Imaš kakvo mišljenje o tome?“ „Ljudi imaju pravo na svoje mišljenje. Nijedno od toga neće promijeniti moje.“ Nije više namjeravao o tome raspravljati. Pomislio sam na dug koji je morao otplatiti za nekoliko dana. Želio sam razgovarati o tome, ali nisam mogao pred Miriam. Bilo bi mu neugodno. „Kako si, Miriam?“ upitah.

Pokušala se nasmiješiti. „Spremna za poći kući.“ „Idite“, rekoh ocu. „Ja ću ostati.“ „Budi strpljiv s njom“, reče on. „Previše je ponosna za teret koji nosi.“ Okrenuo je ključ. Stajao sam u prašini i gledao ih kako odlaze, a onda sam sjeo na poklopac motora svojega auta i čekao Grace. Bila je opuštena i sigurnih pokreta, izvlačila je strijele mirnom odlučnošću. Nakon nekoliko minuta odvezao sam auto na kolni prilaz, ušao u kuću i vratio se s pivom. Dovukao sam stolicu za ljuljanje na drugu stranu trijema, odakle sam je mogao gledati.

Sunce je zašlo.

Grace nije nimalo gubila na ritmu.

Kad je napokon došla na trijem, pomislio sam da će proći pokraj mene bez riječi, ali zaustavila se na vratima. U sumraku su joj modrice izgledale crne. „Drago mi je da te vidim“, rekla je.

240

Nisam ustao. „Mislio sam napraviti večeru.“ Otvorila je vrata. „Ono što sam prije rekla. Nisam to mislila ozbiljno.“ Govorila je o Dolfu. „Idem se istuširati“, rekla je.

U hladnjaku sam našao mljevenu govedinu i kad se ona pojavila, večera je već bila na stolu. Mirisala je na čistu vodu i cvjetni sapun. Vlažna joj je kosa padala na frotirski ogrtač, a pogled na njezino lice probadao mi je srce iglama. Oči su joj bile bolje, ali napukle usne još su izgledale bolne, sa crnim šavovima, nekako stvrdnutim i kao da tu nikako ne pristaju. Središta modrica bila su ljubičastoplava poput patlidžana, a rubovi su blijedjeli na zeleno. „Koliko je loše?“ upitah. „Ovo?“ Pokazala je na svoje lice. „Ovo je bez značaja.“ Zagledala se u vodu koju sam joj natočio, a onda je iz hladnjaka izvadila pivo. Otčepila je bocu, otpila gutljaj i sjela. Povukla je rukave na gore da može jesti, a ja sam vidio da joj je i lijeva podlaktica izranjena. Struna luka nažuljala ju je, ostavila joj crvene pruge dugačke gotovo dvadeset pet centimetara. Grace je uhvatila moj pogled. „Isuse, Grace. Trebala bi nositi štitnike za ruke.“ Uzela je jedan zalogaj ne trepnuvši okom i pokazala rukom na moj tanjur. „Hoćeš to jesti?“ Završili smo s večerom, popili pivo i jedva da smo progovorili. Pokušali smo, ali nije išlo i tišina je gotovo postala ugodna. Bilo je važno da smo zajedno. To je bilo dovoljno. Kad sam joj zaželio laku noć, oči su joj bile pospane. Legao sam u krevet za goste, razmišljajući o Jamiejevoj prevari i sutrašnjem razgovoru, o svim stvarima koje su u ovoj kući živjele takvom snagom. Od količine toga soba kao da se zavrtjela oko mene. Život, sa svim svojim komplikacijama, kao da se slijevao iz nekog velikog mjesta, tamo gore, tako da kad je Grace otvorila vrata, činilo se da je tako propisano.

Nije više bila u ogrtaču, nego u spavaćici tankoj kao paučina, kao da nije ništa imala na sebi. Kad je zakoračila u tamu, bila je poput šapata. Sjeo sam u krevetu. „Grace...“ „Ne brini, Adame. Samo želim biti blizu tebe.“ Brzim je koracima prešla sobu i uvukla se pod pokrivač, pazeći da zadrži plahtu između nas. „Vidiš“, rekla je. „Nisam tu da bih te pokvarila za druge žene.“ Primaknula se bliže i kroz tanku tkaninu osjetio sam toplinu njezina tijela. Bila je mekana i čvrsta i stisnula se uza me s gotovo savršenom nepokretnošću. I tada mi je, u mraku i vrućini, sinulo. Uz njezin miris, način na koji su se njezine grudi spljoštile 241

uz mene i s čvrstom oblinom njezinih bedara. Otkriće mi se javilo uz čujni škljocaj, uz zvuk svih komadića koji su se posložili na svoje mjesto. Sjetio sam se Dannyjeva poziva prije tri tjedna. Hitnosti u njegovu glasu. Potrebe. Pa zatim i Graceina prijateljica Charlotte Preston, koja je radila u drogeriji i u razgovoru s Robin spomenula joj nekog nepoznatog dečka. Rekla je da postoje neki problemi, nešto zbog čega je Grace bila nesretna. I drugi su se komadići slagalice pomaknuli i složili.

Ona noć kad je Grace ukrala Dannyjev motocikl. Poput gusjenice vijugav i ružičast ožiljak na licu Candace Kane i njezine riječi koje su provalile s toliko otrova, kad sam je upitao zašto ju je Danny ostavio.

Zaljubio se. Htio je promijeniti svoj život.

Ono što mi je prije nekoliko sekundi bila prazna nepoznanica, sada se prelijevalo u jarkim snažnim bojama. Grace nije bila ona djevojka koja je živjela u mojim mislima. Nije bila ono dijete koje sam pamtio. Nego odrasla žena, bujna i kompleksna.

Najprivlačnija cura u tri okruga, rekao je Jamie.

Još su postojale neke praznine, ali oblik se nazirao. Danny je radio na farmi i vjerojatno su se viđali svakodnevno. Danny je znao da je voljela mene. Okrenuo sam se u krevetu i upalio svjetiljku na ormariću. Morao sam joj vidjeti lice. „Danny je bio zaljubljen u tebe“, rekoh.

Sjela je i povukla pokrivač do brade. Znao sam da sam u pravu. „Zato je prekidao s ostalim djevojkama“, rekoh. „Zato je otplatio svoje dugove.“ Na licu joj se pojavila neka nelagoda, ukočenost koja je naznačavala prkos i neposluh. „Želio se dokazati. Mislio je da će me uspjeti navesti da se predomislim.“ „Izlazila si s njim?“ „Izašli smo nekoliko puta. Na utrke motocikala na lokalnim cestama. Kasni izlasci u Charlotte, u disko–klubove. Bio je neustrašiv, šarmantan na neki način. Ali nisam htjela ići dokle je on želio.“ Podignula je glavu. Oči su joj blistale, čvrstog i ponosnog pogleda. „Nisi htjela spavati s njim?“ „To je bio jedan razlog. Početak. Onda je poludio. Želio je da provedemo cijeli život zajedno, pričao je o djeci.“ Zakolutala je očima. „Istinska ljubav, ako možeš vjerovati u to.“ „A ti nisi bila zainteresirana.“ Pogledala me ravno u oči i smisao njezinih riječi bio je nedvojben. „Čekam 242

nekoga.“ „Zato me je nazvao.“ „Htio je da shvatim da se ti ne namjeravaš vratiti. Mislio je da ako mi to sam kažeš, možda ću i povjerovati u to. Rekao je da uludo tratim život čekajući nešto što se nikad neće dogoditi.“ „Isuse.“ „Čak da si učinio što je htio, da si se vratio kući i rekao mi u lice, to ništa ne bi promijenilo.“ „One noći kad si uzela Dannyjev motocikl...?“ Slegnula je ramenima. „Ponekad jednostavno moram vidjeti kako se isprekidana crta pretvara u neprekinutu bijelu liniju. Danny nije volio da to činim bez njega. Stalno sam uzimala njegov motocikl. Samo što me nikad nisu uhvatili.“ „Zašto misliš da ga je Dolf možda ubio?“ Ukočila se. „Ne želim razgovarati o tome.“ „Moramo.“ Skrenula je pogled. „Udario te“, rekoh. „Zar ne? Danny je poludio kad si ga odbila.“ Trebala joj je minuta da progovori. „Nasmijala sam mu se. Nisam trebala, ali jesam.“ „I udario te?“ „Jedanput, ali prilično jako.“ „Prokletstvo.“ „Nije mi ništa slomio, samo sam imala modricu. Odmah mu je bilo žao. I ja sam udarila njega, još jače. To sam i Dolfu rekla.“ „Znači, Dolf je znao.“ „Znao je, ali pomirili smo se, Danny i ja. Mislim da je Dolf to razumio. Barem isprva.“ „Što to znači?“ upitah. „Danny je bio tvrdoglav, kako sam već rekla. Nije htio prihvatiti 'ne' kao odgovor. Kad su se stvari smirile, otišao je k Dolfu i zamolio ga za moju ruku. Mislio je da me Dolf može nagovoriti na udaju.“ Naglo se nasmijala. „Koja drskost.“ „Što se dogodilo?“ „Dolf je smatrao da je to najgora ideja koju je ikada čuo, a to je i rekao Dannyju.

243

Rekao mu je da nema šanse da mi dopusti udaju za muškarca koji je dignuo ruku na ženu, pa makar to bilo samo jedanput. Bez obzira na sve. Nema šanse. Danny je u tom trenutku bio pijan, pretpostavljam da je pokušavao skupiti hrabrost. Nije mu se to sviđalo. Posvađali su se i postalo je ružno. Danny je zamahnuo, ali Dolf ga je srušio na tlo. Žilaviji je nego što izgleda. Dan ili dva poslije Danny je nestao.“ Razmišljao sam o onome što je rekla. Mogao sam to zamisliti. Grace je bila Dolfov ponos i radost. Razbjesnila bi ga i sama pomisao da ju je netko udario. A Danny ju je još pokušavao silom uvući u vezu... Ako je inzistirao...

Grace je čekala da je pogledam. „Zapravo ne mislim da ga je Dolf ubio. Samo ne želim da itko pomisli da je imao neki razlog za ubojstvo.“ Legla je i spustila glavu na jastuk. „Jesi li ga uopće voljela?“ upitao sam, misleći na Dannyja. „Možda malo.“ Sklopila je oči i potonula dublje ispod pokrivača. „Ne dovoljno da bi bilo važno.“ Trenutak sam je gledao. Završila je s razgovorom. I ja, također. „Laku noć, Grace.“ „Laku noć, Adame.“ Ugasio sam svjetlo i legao. Oboje smo bili ukočeni i svjesni, ne samo prisutnosti onoga drugoga, nego svih neizrečenih stvari. Uz otvoren prozor prolazili su sati prije nego što sam uspio zaspati.

Kad sam se probudio, bilo je to zbog mirisa vatre.

244

28 NAGLO SAM SJEO. TAMA MRKLE NOĆI SIPILA Prodrmao sam Grace. „Probudi se“, rekoh.

JE KROZ PROZOR,

a s njom i dašak dima.

„Što je?“ „Osjećaš li miris?“ Ispružila je ruku da upali svjetiljku. „Nemoj“, rekoh. Prebacio sam noge preko ruba kreveta i navukao hlače i cipele. I Grace je ustala. „Odjeni se.“ Potrčala je uzeti odjeću, a ja sam prošao tamnim hodnikom i izašao na trijem, a iza mene zaštitna su vrata s mrežicom zaškripala kao glas neke noćne ptice. Čvrsto crno nebo pritiskalo je zemlju: bez zvijezda i mjeseca. Preko vrhova brežuljaka dolazio je vjetar i miris paljevine tako neznatan da sam ga lako mogao i ne zamijetiti.

A onda se vjetar pojačao i donio dim tako gust da se gotovo mogao kušati. Kad je nekoliko sekundi poslije Grace izašla, bila je odjevena i spremna. „Što ćemo učiniti?“ upitala je. Pokazao sam prema sjeveru, gdje je naglo rumenilo obasjalo rubove niskih oblaka. „Uđi u auto.“ Šljunak je poletio dok sam nagazio na papučicu i natraške izašao s kolnog prilaza. Jurili smo niz tamni tunel, a Graceina ruka stisnula mi je rame. Kad smo se popeli na vrh brda, odsjaj se povećao. Još je bio u daljini, kilometar ili dva, a onda smo krenuli prema kući mojega oca. „Ostavit ću te pred kućom. Probudi ih. Nazovi vatrogasce.“ „Kamo ćeš ti?“ „Vidjeti gdje gori. Imam mobitel kod sebe. Nazvat ću vas ovdje kad otkrijem što je. Moći ćeš dati informaciju vatrogascima kad stignu.“ Jedva da sam se zaustavio pred kućom. Grace je iskočila pred stubama, a ja sam stisnuo gas. Stigao sam do ruba pošumljenog dijela za par sekundi, motor je rzao dok sam jurio preko šljunka. Uspostavio sam kontrolu nad autom, usmjerio ga prema dugom vijugavom brežuljku koji je presijecao šumu. Sjaj požara pojačavao se 245

kako sam se približavao vrhu brežuljka. Kad sam stigao, naglo sam zakočio zbog čega je auto nakratko klizio i poskakivao. Zaustavio sam se i izašao u vrući zrak, jer je dim bio poput pokrivača. Dolina ispod mene plamtjela je. Tu je bio vinograd, onih stotinu jutara koje mi je Dolf pokazao. Narančasti jezici lizali su prema nebu. Crne su sjene plesale dok su vrućina i plamenovi usisavali velike jastuke zraka i pljuvali dim prema visinama. Gorjela je trećina vinograda.

Odjedanput sam shvatio.

Jamiejev je kamionet bio prepriječen nasred ceste, udaljen manje od dvadeset metara od plamena, a vrata na vozačevoj strani bila su otvorena. S prozora se reflektiralo jarko žutilo vatre. Boje su plesale. Potražio sam pogledom Jamieja i ugledao ga na pola puta s druge strane udoline. Kretao se poput lokomotive kroz neizgorjele redove loze blizu vanjskog ruba vatre. Požar mu je presjekao put prema kamionetu i bio je u punom trku, mašući rukama. Učinilo mi se da se osvrnuo, ali nisam bio siguran.

Već sam bio u punom sprintu.

Spustio sam se nizbrdo, namjeravajući ga uhvatiti na drugoj strani vinograda, pokraj jarka s kaskadama tamne vode. Pod nogama mi se odronjavala rahla zemlja.

Posrnuo sam, a onda još brže potrčao. Želio sam ga uhvatiti. To sam govorio sebi, ali jedan dio duboko u meni znao je da ću, budem li jako trčao, dovoljno brzo, moći izbjeći istinu o bratovoj izdaji. Na trenutak je djelovalo; um mi se ispraznio, a onda se zacrnio od čistog, slatkog bijesa. Tada mi je noga zapela za nešto i pao sam potrbuške, raširivši ruke i klizeći po zemlji. Udario sam glavom u korijen, oderao kožu na rukama. Kad sam uspio kleknuti, morao sam se ispovraćati, ali ne zbog boli.

Preplavila me istina, njezin ružan gorak val u samom središtu duše. Cijelo sam vrijeme bio u krivu. Nije se radilo o Zebulonu Faithu. Nego o Jamieju. Mojem bratu.

Mojoj prokletoj obitelji.

Ali ja ću to popraviti.

Bez obzira na sve.

Potisnuo sam mučninu i ustao. Na trenutak nisam osjećao noge, ali gravitacija je bila na mojoj strani pa sam do dna brežuljka stigao u punom trku. Preskočio sam jarak za navodnjavanje i utrčao u vinograd, dok mi je iza leđa žarila vrućina.

Provlačio sam se ispod trsova i izašao u dugački red gdje je svjetlo poskakivalo i izvijalo se sa zastrašujućom preciznošću. Dim me je pekao u grlu, ali bio sam zadihan i nisam mogao prestati duboko disati. Ugledao sam na tren Jamieja kako desetak metara ispred mene utrčava u prolaz između loze. U trku je rukama trgao vitice. Posrnuo je jedanput i zamalo pao. Onda je nestao iza zelenila, a ja sam brže 246

potrčao, dok je iza mene požar sve gutao.

Bacio sam pogled ulijevo, ugledao prolaz među lozom i uletio kroz njega. Kad sam izašao, Jamie je bio tri metra ispred mene, stopala su mu tvrdo udarala u zemlju, a goleme ruke mlatarale su na sve strane. Vjerojatno sam povikao jer je naglo okrenuo glavu, baš kad sam ga sustigao i srušio. Bio je velik i snažan kao hrast.

Zabio sam svoje desno rame u njegova križa i osjetio kako mu se tijelo trznulo, a koljena mu se zabila u tlo. Brzina nas je zanijela i dok sam padao na njegova leđa, usmjerio sam podlakticu u njegov zatiljak i porinuo mu lice u zemlju.

Većinu bi muškaraca to omamilo, ali njemu nije nimalo zasmetalo. Zakotrljao se postrance, preko mene i uspravio se na noge s kamenom u ruci. Podignuo ga je, a emocije su mu iskrivile crte lica, no onda me prepoznao i suočili smo se ispod plamenog zida. Ispustio je kamen iz ruke. „Jebiga, što to izvodiš, Adame?“ Nisam bio raspoložen za razgovor. „Kučkin sine“, rekoh i udarih ga u kost iznad očiju. Glava mu se trznula unatrag. „Prokletstvo, Adame.“ „Dovraga, Jamie, što s tobom nije u redu?“ Nešto mu se promijenilo u očima. Počeo se uspravljati, a meni se od bijesa zacrnilo pred očima. Vidio je to. „Čekaj...“ rekao je, ali već sam bio na njemu i šake su mi poletjele. Brzim zamasima i snažnim udarcima, koje nije mogao izbjeći. Bio je golem, ali ja sam bio borac. A on je to znao.

Povukao se, ali trećim sam mu zamahom rasparao kožu iznad oka, to ga je zaslijepilo, no i dalje sam ga mlatio po rebrima. Bilo je kao da udaram u tešku vreću.

Nastavio sam udarati još jače.

Zateturao je natraške, rekao nešto, ali ja sam bio onkraj toga. Pred očima mi je bila Grace, onako skrhana, osjetio sam vrućinu vatre koja je proždirala četiri godine očeva života. A zbog čega? Zato što je Jamie bio kockar i kukavica. Slabić, kučkin sin, koji je sebe stavljao na prvo mjesto. Pa, jebeš to.

Udarci su padali u nizu. Svaki drugi čovjek bio bi već poražen. Ali ne i on.

Uvukao je glavu, navalio, no ovaj put nisam bio dovoljno brz. Obuhvatio me onim svojim rukama i srušio. Lica su nam bila udaljena samo nekoliko centimetara. Na rebrima sam osjetio težinu. Glas mu se podignuo do vriska. Mojeg imena. Izvikivao je moje ime. A onda još nešto. „Zebulon Faith!“ vikao je. „Prokletstvo, Adame. To je bio Zebulon Faith!

Gotovo sam ga ulovio!“ 247

Osjećao sam se kao da izlazim iz tunela. „Što si rekao?“ „Hoćeš li me udariti?“ „Ne. Završili smo.“ Skotrljao se s mene i ustao, brišući krv s jednog oka. „Faith je krenuo prema rijeci.“ Zagledao se u tamu. „Ali sad je otišao. Nikad ga nećemo naći.“ „Jamie, nemoj me pokušavati zbuniti. Znam za tvoje kockanje.“ „Ne znaš o čemu govoriš.“ „Upao si u gabulu od tristo tisuća dolara.“ Otvorio je usta da mi proturječi, ali onda je pognuo glavu i priznao istinu. „Zar si mislio da ćeš zapalivši vinograd natjerati tatu na prodaju? Je li to bio plan?“ Podignuo je glavu trzajem. „Naravno da ne. Nikad to ne bih učinio. Vinograd je bio moja zamisao.“ Pokazao je na plamen. „Ovo gore moja dječica.“ „Ne seri, braco. Lagao si mi o kockanju. Poslao si me u besmislenu potragu samo da ne saznam prave stvari, ali jesam. Tristo tisuća dolara, a Dannyja su gotovo prebili nasmrt ti isti ljudi, zbog duga koji je iznosio desetinu tvojega. Tko zna u što si još umiješan. Piješ danju i noću, mrzovoljan si i nesusretljiv, i previše sklon tome da Dolf bude žrtva. Koliko znam i tvoje je ime na onoj prokletoj peticiji.“ „Dosta, Adame. Rekao sam ti prije, za svoje postupke ne odgovaram tebi.“ Zakoračio sam bliže i morao sam podignuti glavu da ga pogledam u oči. „Jesi li ti napao Grace?“ upitah. „Sad je dosta“, ponovi on, ljutit ali potresen. „Vidjet ćemo“, rekoh. „Naći ćemo Zebulona Faitha i onda ćemo vidjeti.“ Jamie je podignuo ruke u zrak. „Naći ga?“ Pogledao je u tamu. „Nikad ga nećemo naći.“ „Da, hoćemo.“ Prišao sam mu još korak bliže. „Ti i ja.“ „Kako?“ Ubo sam ga prstom u grudi. Rastvorio je oči, velike i jarkožute. „Bolje ti je da si u pravu“, rekoh.

Blijedožuta zora kao da se prijeteći dizala nad udolinom s jednim ulazom kad smo parkirali ispod propucanog lima za pitu. Četiri su sata prošla otkad sam se probudio zbog mirisa dima. Slijedila su vatrogasna vozila, bespomoćni bijes mojega oca i bitka 248

da se spasi ono što je ostalo od vinograda. Vatrogasci su ubacili svoje cijevi u Yadkin i iskoristili njezinu blatnjavu vodu da ugase požar. To je bila jedina dobra stvar, blizina neograničenog izvora vode. Inače bi cijeli vinograd izgorio. Sve. Otišli smo odande prije nego što je došla policija. Uhvatio sam Jamieja za ruku i povukao ga u mrak. Nitko nije vidio da smo otišli. Jamie je imao tvrd i natmuren izraz lica, a ten mu je dobio boju pepela. Iznad lijevog oka skorjela mu se krv, a po licu je imao crvene tragove debljine prsta. Jedva da smo progovorili, ali važne su riječi još visjele između nas i tako će biti sve dok ovo ne završi.

Dok ne nađemo Zebulona Faitha i to ne riješimo jednom zauvijek.

Ušao je u auto kad sam mu pokazao rukom, zinuo je da nešto kaže kad sam zaustavio kod Dolfove kuće i izašao s puškom i kutijom patrona. Deset minuta nakon što smo krenuli progovorio je: „Nemaš pravo u vezi sa mnom.“ Oči su mi poletjele nadesno i znao sam da mi je glas okrutan kad sam progovorio. „Vidjet ćemo“, rekoh.

Sada, do koljena u visokoj travi na kraju civiliziranog svijeta, Jamie je izgledao preplašeno. Raširio je ruke po krovu mojega auta dok je gledao kako otvaram pušku i ubacujem unutra dvije debele, crvene patrone. „Kakvo je ovo mjesto?“ upitao je, a ja sam znao što je vidio. Sivo svjetlo bilo je neumoljivo, cesta prema unutra bila je tvrdi, brzi spust prema najnižoj prečki ljudskog iskustva. „Tek jedno mjesto“, rekoh.

Osvrnuo se oko sebe. „Vukojebina.“ Udahnuo sam ustajali smrad vode. „Ne rađaju se baš svi pod sretnom zvijezdom.“ „Sad mi i propovijedaš?“ „Faith ima prikolicu odmah iza onog zavoja. Ako sam se prevario u tebi, ispričat ću se i to iskreno. U međuvremenu, obavimo ovo.“ Zaobišao je auto. „Kakav ti je plan?“ Zatvorio sam pušku uz škljocaj metala. „Nemam plan“, rekao sam i krenuo.

Pratio me u stopu, ukočenih nogu i nespretno. Došli smo do zavoja, granitna je stijena pod prstima bila hladna i vlažna. Još je nismo mogli vidjeti, ali zora se pomaljala na nekom dalekom horizontu. Ptice su se javljale iz dubine šume, a nad tlom su se pojavile boje nakon što se hladno sivilo počelo gasiti.

Zaobišao sam zavoj i dočekalo me tiho zujanje dizelskog generatora. U prikolici su gorjela svjetla, slabašno žuto i treptanje televizora. Blatnjavi je džip bio parkiran pokraj ulaznih vrata. Jamie se spoticao iza mene, jedanput mi je kimnuo 249

glavom, a ja sam se odšuljao do stražnjeg dijela džipa. Na podu ispred prednjih sjedala bili su karnisteri za benzin. Pokazao sam na njih bradom, uvjerivši se da ih je Jamie vidio. Podignuo je obrve kao da želi reći 'zar ti nisam rekao'. Ali nisam još bio uvjeren. Možda je to dizel za generator.

Dok sam se kretao, kukovima sam kliznuo preko metala auta. Sasušeno blato odronilo se i palo u travu. Položio sam dlan na poklopac motora i osjetio da je još malo topao od vožnje. I Jamie ga je opipao. Kimnuo sam i pokazao rukom na prednji trijem. Prešli smo preko posljednje čistine i kleknuli ispod prozora. Jamie je jedva dočekao i krenuo prema stubama. Zaustavio sam ga, sjetivši se kako se drvo uvijalo pod težinom. Nas dvojica zajedno smo imali oko dvjesto trideset kilograma i nisam želio da se trijem raspadne. „Polako“, šapnuo sam.

Išao sam prvi, s kundakom puške na boku, a dvostruku sam cijev nagnuo pod kutem. Stube su bile skliske od noćne vlage. Generator je vibracije prenosio na cijelu kuću, tako da je sve treperilo vjerojatno i na nivou molekula. Primijetio sam da je u visini mojega lica hrđa napala zid prikolice. Iznutra je dolazio zvuk muklog i ritmičnog udaranja. Učinilo mi se da tu nešto nije u redu. Bio je previše pravilan, previše šupalj.

Vrata su bila malo odškrinuta, a unutarnja zaštitna vrata s mrežicom zatvorena. Izbliza su udarci bili još glasniji. Pomislio sam da bih sigurno osjetio vibracije kad bih stavio ruku na zid. Kleknuli smo pokraj vrata.

Ustao sam i pogledao kroz prozor.

Zebulon Faith ležao je ispružen na podu, s leđima naslonjenima na jednu od onih raspadajućih stolica. Traperice su mu bile crne od blata, cipele u kutu. Opeklina na podlaktici crvenjela se bojom trešanja. Lijeva mu je ruka ležala pokraj prazne boce votke, u koju su bile nagurane kriške limete. Podignuo ju je, obujmio grlo boce usnama i progutao tri velika gutljaja, zagrcnuvši se. Ispod čvrsto stisnutih kapaka probile su se rijetke suze, a onda je tresnuo bocom o pod. Otvorio je usta i zatresao glavom. Televizor je obasjavao sobu titrajima zone sumraka.

Desnom je rukom držao pištolj, crni revolver s debelom cijevi, vjerojatno isti onaj s kojim me pokušao ubiti pokraj rijeke. Držao ga je labavo prstima sve dok se nije stresao od progutane votke, a onda je otvorio oči. Zatim ga je čvrsto stisnuo i počeo drškom udarati u pod prikolice. Gore-dolje, dizanje i udar, jedanput svakih pet sekundi. To je bio taj zvuk udaranja. Drvo i metal na trulom podu.

Soba je izgledala isto. Smeće, razbacani papir, potpuni nered i raspadanje.

Faith se lijepo uklapao. Prednja strana košulje bila mu je umrljana bljuvotinom.

Prestao je udarati pištoljem po podu, pogledao ga je i nagnuo, a onda je počeo 250

tući po svojoj glavi. Pogladio se njime po obrazu, a oko otvorenih usana kao da se pojavio neki osjećaj senzualnosti. Onda je udario jače, u sljepoočnicu, dovoljno jako da mu se glava okrenula postrance. Potegnuo je još jedan gutljaj votke i dignuo pištolj, zagledao se u otvor cijevi, a onda na najodvratniji način ispružio jezik kao da ga kuša.

Spustio sam glavu. „Sam je“, prošapće Jamie. „I sjeban. Ostani iza mene.“ Čvrsto sam stao, otkočio pušku i brzo i glatko prošao kroz vrata. Nije me čak ni primijetio. Jedne sekunde bio sam na trijemu, a druge na linoleumu njegove kuhinje, možda tri metra udaljen od njega. Pušku sam držao podignutu, a on još ništa nije primjećivao. Gledao sam njegov pištolj. Oči je imao stisnute, a na televizijskom ekranu bio je bijeli snijeg.

Jamie se približio i stao odmah iza mene. Prikolica se nagnula od njegove težine i Faith je otvorio oči. Pištolj se nije micao. Zakoračio sam naprijed i malo u stranu, tako da sam imao bolju liniju pucanja. Osmjehnuo se s toliko mržnje da takvo što još nikad nisam vidio, nisam ni znao da postoji takav smiješak. Mržnja ga je preplavila, a onda je splasnula. Na njezinu je mjestu bujala duboka, tekuća beznadnost kakvu sam samo jedanput ranije vidio.

Pištolj se počeo dizati. „Nemoj“, rekoh.

Oklijevao je, a zatim je potegnuo posljednji veliki gutljaj votke. Oči su mu se zastaklile kao da je već umro. Upro sam se u kundak, a prst mi je bio tako čvrst na okidaču da sam osjetio kako škripi.

Ali duboko u sebi znao sam.

Pištolj se podignuo, ravan, gladak i nezaustavljiv. Tvrdi okrugli otvor priljubio se ispod kože starčeve brade. „Nemoj“, rekoh ponovo, ali ne jako glasno.

Povukao je okidač.

I obojio strop crvenom omaglicom.

Zvuk je odjeknuo u malom prostoru, Jamie je zateturao unatrag i srušio se na kuhinjsku stolicu. Bio je u šoku, otvorenih usta, razrogačenih očiju i raširenih zjenica. „Zašto si čekao?“ napokon je upitao nesigurnim glasom. „Mogao nas je upucati.“ Naslonio sam pušku na zid i pogledao zgrčenu ruinu od čovjeka kojega sam poznavao skoro cijeli život. „Ne“, rekoh. „Nije mogao.“ 251

Jamie je zurio. „Nikad nisam vidio toliko krvi.“ Skrenuo sam pogled s Faitha i oštro pogledao brata. „Ja jesam“, rekao sam i izašao iz prikolice.

Kad je Jamie izašao, pridržavao se za rasklimanu ogradu kao da će se sagnuti preko nje i skočiti. „Jesi li što dotaknuo?“ upitah. „Prokletstvo, nisam.“ Čekao sam da me pogleda. „Faith je bio sav prekriven čađi i imao je gadnu opekotinu na ruci. Cijela je prostorija smrdjela na benzin.“ Jamie je shvatio o čemu govorim. Položio sam mu ruku na rame. „Dugujem ti ispriku“, rekoh.

Odmahnuo je rukom, ali nije govorio. „Ozbiljno mislim, Jamie. Žao mi je. Pogriješio sam.“ „Kockanje je moj problem“, reče. „Ničiji drugi. Ne ponosim se time i nemam pojma što ću poduzeti u vezi s tim, ali nikada ne bih učinio ništa čime bih povrijedio tatu ili Grace ili bilo koga drugog.“ Zastao je. „To je moj problem. Ja ću ga riješiti.“ „Pomoći ću ti“, rekoh. „Ne moraš.“ „Brat si mi i to ti dugujem. Ali sada moramo smisliti što ćemo učiniti.“ „Učiniti? Nosimo se, dovraga, odavle. To ćemo učiniti. On je samo ludi stari pijanac koji se ubio. Nitko ni ne mora znati da smo bili tu.“ Odmahnuo sam glavom. „Nije dobro. Jučer sam bio ovdje, postavljao pitanja. U kući su vjerojatno otisci prstiju. I iako su prozori pokraj kojih smo prošli na putu ovamo bili zamračeni, jamčim ti da nismo neopaženi stigli ovako daleko. Ovo mjesto poznaje stranca.

Morat ćemo to prijaviti.“ „Prokletstvo, Adame. Kako će to izgledati? Nas dvojica ovdje u cik zore. U ovoj kući, sa sačmaricom.“ Dopustio sam si mali smiješak. „Nitko ne mora znati za pušku.“ Vratio sam se u prikolicu po pušku. „Odnesi to i zaključaj u prtljažnik. Idem malo pogledati uokolo.“ „Prtljažnik. Dobra ideja.“ Uhvatio sam ga za ruku. „Imali smo svoje sumnje u vezi požara. Došli smo ovamo postaviti nekoliko prijateljskih pitanja. Pokucali smo na vrata i ušli upravo u trenutku kad se ubio. Ništa drukčije od onoga što se dogodilo. Samo bez puške.“ Vratio sam se unutra i proučio prizor. Stari je ležao postrance, a gornji mu je 252

dio glave bio otvoren. Prišao sam mu nekoliko koraka, pazeći gdje stajem. Na licu uglavnom nije imao krvi. Osim što se malo odužilo, lice mu je izgledalo isto.

Televizor sam ostavio uključen. Votka je natopila izlizani tepih. Na podu pokraj njega ležale su novine: na prvoj stranici slika njegova sina.

Priča o njegovom ubojstvu.

Jamie se vratio u prikolicu. „Provjeri ostale prostorije“, rekoh.

Nije mu trebalo dugo. „Ništa“, reče. „Samo gomila smeća.“ Pokazao sam rukom na novine i promatrao Jamiejevo lice da vidim kako će reagirati na fotografiju. „Ovdje se skrivao danima. Mislim da je tek sinoć dobio novine.“ Jamie je stao iznad tijela. „Ne bih rekao da je to učinio zbog Dannyja. Bio je seronja od oca. Sebičan. Zaokupljen samim sobom.“ Slegnuo sam ramenima, još jedanput pogledao tijelo i pomislio na Grace.

Očekivao sam da ću nešto osjetiti. Zadovoljstvo. Olakšanje.

Ali dok sam stajao iznad skrhanog starca u starudiji od prikolice na usranom kraju svemira, osjećao sam se samo prazno. Ništa se od toga nije trebalo dogoditi. „Idemo odavde“, reče Jamie. „Za minutu.“ Tu je negdje bila poruka, nešto o životu i kako ga živjeti. Sagnuo sam se da posljednji put pogledam lice čovjeka kojega sam poznavao od djetinjstva. Umro je uvrnut i ogorčen. Osjetio sam kako mi se nešto okreće u grudima i dobro sam se zagledao, ali u sebi nisam našao oprost. Jamie je imao pravo. Bio je seronja od oca, loš čovjek i sumnjao sam da bi se ubio zbog toga što mu je ubijen sin jedinac. Moralo je tu biti još nešto.

Našao sam to u njegovoj lijevoj ruci.

U dlanu je stisnuo novinski isječak, zgužvan i vlažan. Držao ga je između ruke i boce votke. Izvukao sam mu papir iz raširenih prstiju i pridigao prema svjetlu. „Što je to?“ Susreo sam Jamiejev pogled. „Obavijest o zapljeni nekretnina.“ „Ha?“ „To je ona zemlja koju je kupio uz rijeku.“ Prolistao sam novine na podu i našao stranicu iz koje je istrgnuo komadić. Provjerio sam datum, onda sam opet zgužvao isječak i vratio ga u njegovu ruku. „Izgleda da mu se kockanje nije isplatilo.“ 253

„Što misliš time?“ Bacio sam posljednji pogled na zgrčenu ljušturu Zebulona Faitha. „Izgubio je sve.“

254

29 IDUĆIH ŠEST SATI PROVELI SMO PLJUSKAJUĆI RUKAMA u nastojanju da ubijemo mušice dok smo razgovarali s ljudima kamena pogleda. Prvi su se pojavili lokalni policajci, onda Grantham i Robin, u odvojenim automobilima. Ovdje nisu imali policijske ovlasti, ali lokalni su im dopustili da ostanu kad su čuli sve razloge zbog kojih su njih dvoje bili zainteresirani: ubojstvo, napad, palež, metamfetamini. Radilo se o pravom zločinu, tvrdokornom slučaju. No nisu im dopustili da razgovaraju s nama.

Lokalna je policija imala tijelo, ovdje i sada; zato je lokalna imala prednost, a Granthamu se to nije sviđalo. Prepirao se i prijetio je, ali ovdje nije imao ovlast.

Osjetio sam njegov bijes preko čistine. Ovo je bio drugi leš koji sam prijavio. Prvo sin, a sada i otac. Grantham je osjećao da se radi o nečemu velikom i želio je mene. Želio me odmah.

U tri je navrata stjerao u kut glavnog istražitelja. Podigao je glas i žestoko mahao rukama. Prijetio je da će nazvati neke ljude. Jedanput, kad se činilo da bi se lokalna policija mogla povući, intervenirala je Robin. Nisam mogao čuti što su govorili, ali Grantham se još više zajapurio, a kad joj se obratio, bio je skoro nepomičan, nije napravio nijedan pokret. Očita frustracija bila je potisnuta, zatomljena, ali osjetio sam napetost i ogorčenje, a dok je Robin odlazila, njegove su je oči oštro pratile i bile uperene u njezina leđa.

Lokalna je policija postavljala pitanja, a ja sam im dao svoje odgovore. Pokucali smo. Otvorili vrata. Bang. Kraj priče.

Jednostavno.

Neposredno prije podneva pojavili su se i ljudi iz agencije za borbu protiv droge. Izgledali su otmjeno u usklađenim sakoima i bili bi došli i ranije, ali su se izgubili. Robin nije mogla sakriti ni svoj prezir ni razdraganost. A nije mogla sakriti ni svoje osjećaje prema meni. Bila je ljutita. Vidio sam joj to u očima, po izrazu usana, držanju tijela. Po svemu. Ali to je bila drukčija vrsta emocije, osobnija, prožeta povrijeđenošću. Ako se nju pitalo, prevršio sam mjeru i to nije imalo nikakve veze sa zakonom ili s onim što sam učinio. Sada se radilo o onome što nisam učinio. Nisam 255

je nazvao. Nisam joj vjerovao. I opet sam se morao suočiti s opasnošću te dvosmjerne ulice.

Ona je donijela odluku. Sad se pitala kakva je moja.

Zato sam, dok se sunce dizalo, gledao Granthama kako se u sebi izjeda, a lokalna policija vodi istragu kako smatra da je potrebno. Policajci su ulazili i izlazili iz prikolice. Sudski se liječnik također pojavio. Jutro se pretopilo u vrućinu i vlagu.

Zebulona Faitha iznijeli su u crnoj mrtvačkoj vreći. Gledao sam kako se dugačko vozilo udaljava i dan se protezao dalje. Nitko se nije pojavio od ljudi koji su živjeli u okolici. Nije bilo usputnih promatrača. Niti micanja zavjesa. Pognuli su glave i sakrili se poput skvotera. Nisam im zamjerao. Na ovakvim mjestima policajci se nisu u svakodnevnici nastojali približiti ljudima u zajednici. Kad su se pojavljivali, to je bilo s razlogom, a taj nikada nije bio dobar.

Uskoro su se pojavila i prava pitanja, a postavio ih je Grantham. Bijes je u njemu splasnuo u bezbojnu neumoljivost i kad su mu lokalni policajci odobrili da razgovara s nama, bio je potpuno profesionalan. Gledao sam kako se približava i znao sam što slijedi. Razdvojit će nas i rešetati tražeći slabu točku. Zebulon Faith bio je mrtav. A i njegov sin. Sa svakim sam na određeni način bio povezan i bio sam prvi na mjestu događaja kad su nađena njihova tijela. Grantham je sumnjao u Dolfovo priznanje i bio je spreman napasti me, ako treba i motornom pilom. Ali bit će prepreden. Znao sam ponešto o policajcima i njihovim pitanjima pa će on zato pokušati biti profinjen. U to sam bio siguran.

No iznenadio me.

Prišao mi je izravno i progovorio prije nego što se zaustavio. „Hoću vidjeti što imate u prtljažniku“, reče on.

Jamie se trznuo, a Grantham je to vidio. „Zašto?“ upitah. „Sjediš na njemu već šest sati. Na suncu. Nepomično. Tvoj je brat u proteklih sat vremena pogledao taj prtljažnik devet puta. Volio bih vidjeti što je unutra.“ Proučavao sam detektiva. Poprimio je odvažno držanje, ali sve je bio blef. I ja sam njega bio promatrao. U šest sati obavio je najmanje dvanaestak telefonskih poziva. Da je uspio dobiti sudski nalog za pretres prtljažnika, sad bi ga držao u ruci. „Ne bih se složio“, rekoh. „Nemojte me tjerati da ponovo pitam.“ „To je prava riječ, zar ne? Pitati. Kao pri traženju dopuštenja.“ Crte lica zgrčile su mu se, a ja sam nastavio. „Treba vam dopuštenje ili osnovana sumnja. Kad biste imali sumnju, imali biste i nalog za pretres. Ja vam neću dati dopuštenje.“ 256

Ostao sam smiren dok se njegova prisebnost raspadala. Gledao sam kako se trudi zadržati onu vrstu samokontrole, koju je normalno uzimao zdravo za gotovo.

Robin je čekala na maloj udaljenosti. Odvažio sam se da je letimično pogledam i u njezinim očima ugledao upozorenje. Grantham je zakoračio bliže, a kad je progovorio, riječi su bile izgovorene tiho i prijetećim tonom. „Ljudi mi lažu, gospodine Chase. Vi. Gospodin Shepherd. Nema sumnje i ostali. To mi se ne sviđa i namjeravam doći do srži problema.“ Ustao sam i pogledao dolje na detektiva. „Imate li za mene kakvih pitanja?“ „Znate da imam.“ „Onda ih postavite.“ Uspravio se i mučio da povrati prisebnost. Nije mu trebalo dugo. Razdvojio nas je i počeo s Jamiejem. Odveo ga je preko čistine, a ja sam gledao i mislio kako je Jamie napravljen od otpornijeg materijala nego što je Granhtam pretpostavljao.

Potrajalo je neko vrijeme. Jamie je izgledao preplašeno, ali zadržao je pribranost.

Ispričat će sve upravo onako kako se dogodilo, samo bez puške. Detektiv je bio blijed i smrknut kad se vratio po mene. Pitanja je ispaljivao brzo i oštro. Tražio je u priči slabu točku. Zašto smo bili tu? Kako smo našli ovo mjesto? Što se dogodilo? Što smo dotaknuli? „Niste dotaknuli tijelo?“ „Samo papir u njegovoj ruci. I novine pokraj njega.“ „Jeste li dotaknuli pištolj?“ „Nisam.“ „Je li vam gospodin Faith rekao da smijete ući?“ „Vrata su bila otvorena. Vrata s mrežicom potrgana. Gurnuo sam ih i ugledao ga s pištoljem pritisnutim uz glavu.“ „Dogodio se požar. Mislili ste da ga je Faith podmetnuo. Zašto ste to mislili?“ Rekao sam mu. „Jeste li bili ljuti?“ „Bio sam uznemiren. Da.“ „Jeste li došli ovamo ozlijediti gospodina Faitha?“ „Došli smo mu postaviti nekoliko pitanja.“ „Je li što rekao?“ „Ne.“ Nastavio je, brzo me bombardirajući pitanjima, vraćajući se natrag u priči, 257

tražeći nedosljednosti. Jamie je tridesetak koraka dalje uznemireno koračao i grizao nokte. Ja sam sjedio na toplom metalu prtljažnika svojeg auta. Povremeno bih pogledao u plavo nebo i rekao sam mu istinu o gotovo svemu. Granthamova je frustracija rasla, ali nijedan nam zakon nije branio da dođemo ovamo kao što jesmo, a kad je Faith povukao okidač, nismo ni u čemu prekršili pravila. Barem ne nijedno koje bi Grantham mogao otkriti. Zato sam uzeo ono što mi je mogao dati. Odgovarao sam mu na pitanja i čuvao svoju guzicu. Mislio sam da već vidim kraj, ali prevario sam se.

Najbolje je ostavio za kraj. „Svoj ste posao napustili prije tri mjeseca.“ To nije bilo pitanje. Oštro me gledao u lice tako da sam gotovo mogao osjetiti dodir njegova pogleda. Čekao je da odgovorim, ali nisam ništa rekao. Znao sam kamo smjera. „Radili ste u sportskoj dvorani McClellan's u Ulici Front u Brooklynu.

Njujorška mi je policija to provjerila. Sam sam razgovarao s upraviteljem. Kaže da ste bili pouzdani, dobri s mladim boksačima. Svi su vas voljeli. Ali prije tri tjedna nestali ste s radara. Upravo u vrijeme kad vas je nazvao Danny Faith. Zapravo, nitko vas nakon toga nije vidio. Ni susjedi. Ni stanodavac. Znam da mi Dolf Shepherd laže. Pretpostavio sam da je to zato da bi zaštitio vašeg oca. Sad nisam više tako siguran.“ Zastao je malo, ne trepnuvši očima. „Možda štiti vas.“ „Je li to pitanje?“ „Gdje ste bili prije tri tjedna?“ „Bio sam u New Yorku.“ Spustio je bradu. „Sigurni ste u to?“ Zagledao sam se u njega, znajući što je već u procesu. Provjerit će izvatke mojih kreditnih kartica, isplata s bankomata, provjeriti imam li kakvih prometnih prekršaja. Bilo što, što bi me moglo smjestiti u Sjevernu Karolinu prije tri tjedna. „Tratite vrijeme“, rekoh. „Vidjet ćemo.“ „Jesam li uhićen?“ „Ne još.“ „Onda smo završili.“ Okrenuo sam se i otišao, napola očekujući njegovu ruku na svojem ramenu.

Jamie je izgledao snuždeno. Uhvatio sam ga za nadlakticu. „Idemo odavde“, rekoh.

258

Vratili smo se do mojeg auta. Grantham se od prtljažnika pomaknuo do prednjeg poklopca motora. Jednim je prstom prešao preko riječi urezane u boji.

Ubojico, pisalo je, a Grantham se osmjehnuo kad je vidio da ga gledam. Protrljao je prste, zatim se okrenuo prema prikolici i podu natopljenom krvlju.

Kad sam otvorio vrata automobila, prišla mi je Robin, bezizražajna lica. „Vraćaš se u grad?“ upitala je. „Da.“ „Slijedit ću te.“ Zatvorio sam vrata, a Jamie je ušao i sjeo do mene. Upalio sam motor i odvezao nas odande. „Je li bilo problema?“ upitao sam.

Odmahnuo je glavom. „Čekao sam da počnu pretraživati auto.“ „Nije to mogao. Ne bez naloga za pretres ili osnovane sumnje.“ „Ali što da ih je imao?“ Ukočeno sam se nasmiješio. „Nijedan zakon ne brani da u prtljažniku imaš pušku.“ „Ipak... malo čudo, čovječe.“ Pogledao sam ga. Očito je bio uznemiren. „Oprosti što sam sumnjao u tebe, Jamie.“ Opustio se, ali glas mu je bio slabašan. „Ne pušku nego puške, baby.“ Nikoga nije mogao zavarati.

Vozili smo se nekoliko minuta i obojica smo se na svoj način nosili s jutrošnjim događajima. Kad je progovorio, nije zvučao nimalo bolje. „Ono je bilo prilično zastrašujuće“, reče on. „Koji dio?“ „Sve.“ Bio je blijed, staklenih očiju i znao sam da u sebi proživljava posljednje sekunde koje je ono drugo ljudsko biće proživjelo na ovome svijetu. Nasilje i mržnju.

Beznađe i crvenu maglicu. Nešto mu je bilo potrebno. „Hej, Jamie“, rekoh. „U vezi s požarom i cijelom tom stvari. Ono što se dogodilo u vinogradu...“ Pričekao sam da me pogleda, da mu se oči razbistre. „Žao mi je što sam te morao onako prebiti. To je vjerojatno bio najstrašniji dio, ha?“ Trebao mu je trenutak da shvati, onda mu je napetost nestala s lica i pomislio sam da će se zapravo nasmiješiti. „Jebi se“, reče on i udari me u ruku tako snažno da me zaboljelo.

259

Ostatak vožnje bio je med i mlijeko.

Zamalo.

Robin je upalila rotirajuća svjetla onu sekundu kad smo ušli u grad. Nisam se iznenadio. Njezin teren. Imalo je smisla. Zaustavio sam se na parkiralištu trgovine mješovite robe i ugasio motor. Bit će gadno i nisam je krivio zbog toga. Našli smo se na asfaltu ispred njezina auta. Bila je puna nezadovoljstva i tvrdih crta lica. Ruke je držala spuštene uz tijelo dok mi se nije dovoljno približila, a onda me pljusnula, jako.

Zanio sam se i udarila me još jedanput. Mogao sam izbjeći tu drugu pljusku, ali nisam. Lice joj je bilo ispunjeno čistim bijesom i naznakom nadolazećih suza.

Otvorila je usta da nešto kaže, ali bila je previše napeta. Odmaknula se nekoliko koraka i stala, dok joj se cijelo tijelo odmicalo što dalje od mene. Kada se okrenula, emocije su opet bile ispod neprobojnog stakla. Vidio sam njihove naznake, poput tamnih zavijutaka, ali glas joj je bio besprijekoran. „Mislila sam da smo to riješili. Ti i ja. Da smo ekipa. Donijela sam odluku i odabrala. Razgovarali smo o tome.“ Prišla je bliže i vidio sam kako ljutnja prelazi u povrijeđenost. „Na što si mislio, Adame?“ „Pokušao sam te zaštititi, Robin. Nisam znao kako će se sve odvijati i nisam htio da i ti budeš umiješana.“ „Nemoj“, rekla je. „Svašta se moglo dogoditi.“ „Ne vrijeđaj me, Adame. Isto tako, nemoj ni na minutu pomisliti da je Grantham idiot. Nitko ne vjeruje da si došao ovamo na prijateljski razgovor.“ Spustila je ruke. „Oni će sve dobro pogledati. Nađu li išta što te tereti, neće ti ni sam Bog pomoći.“ „Zapalio je farmu“, rekoh. „Napao je Grace i pokušao ubiti mene.“ „Je li ubio i svojega sina?“ Izgovorila je to hladno. „U igri su i drugi elementi.

Stvari koje ne razumijemo.“ Nisam želio popustiti. „Uzimam što mi dođe.“ „Nije tako jednostavno.“ „Zaslužio je to!“ povikao sam, iznenađen silinom svoje reakcije. „To kopile zaslužilo je umrijeti zbog onoga što je učinio. Time što se sam ubio, učinio je pravdu još savršenijom.“ „Prokletstvo!“ Napravila je nekoliko koraka, okrenula se, a na mjestu gdje je neprobojno staklo napuklo mogao sam vidjeti crnu izmaglicu. „Što ti daje pravo da se ljutiš, kao da si ti jedini koji je ikada bio povrijeđen? Što je tako posebno na tebi, Adame? Cijeli svoj život živiš na laj način, kao da pravila za tebe ne vrijede. Gajiš 260

ljutnju kao da te ona čini posebnim. Ali, dopusti da ti nešto kažem...“ „Robin...“ Podignula je šaku između nas. Crte lica bile su joj zategnute. „Svatko pati.“ To je bilo to. Otišla je s gađenjem i ostavila mi samo bijes, koji je toliko prezirala.

Jamie me upitno gledao kad sam se vratio do auta. Osjećao sam toplinu u licu i jake grčeve u želucu. „Ništa“, rekao sam i odvezao ga kući. Sjedili smo u autu još dugu minutu. Nije mu se žurilo izaći. „Jesmo li OK?“ upitao je. „Ti i ja?“ „Pogriješio sam. Ti mi reci.“ Nije me gledao. Vidio sam da mu se boja vratila u lice. Kada se okrenuo, podignuo je šaku i držao je u zraku sve dok je nisam dotaknuo svojim savijenim člancima na prstima. „Sjajno“, reče on i izađe iz auta.

Kada sam stigao do Dolfove kuće, tamo nije bilo nikoga. Grace je otišla. Bez poruke. Istuširao sam se, isprao prljavštinu, znoj i miris vatre. Kada sam izašao, navukao sam čiste traperice i majicu. Bilo je milijun stvari za obaviti, ali nijedna nije bila u mojem dosegu. Izvadio sam iz hladnjaka dva piva, uzeo mobitel i ponio ga na trijem. Prvo je pivo nestalo otprilike za minutu. Onda sam nazvao očevu kuću. Javila se Miriam. „Nije tu“, rekla je kad sam upitao za oca. „Gdje je?“ „Vani s Grace.“ „Što rade?“ „Traže pse.“ Glas joj je bio sumoran. „To je ono što radi kad se osjeća beznadno.“ „A Grace je s njim?“ „Dobra je s puškom. Znaš to.“ „Reci mu da bih ga volio vidjeti kad se vrati.“ Tišina. „Miriam?“ zazvao sam je. „Reći ću mu.“ Dan je prolazio pokraj mene. Promatrao sam kako se svjetlo i sjene produžuju, a niske udoline ispunjava tama. Dva sata. Pet piva.

Ništa za raditi.

Misli su mi se rojile.

261

Čuo sam kamionet prije nego što sam ga ugledao. Vozila je Grace. Oboje su bili zarumenjeni, nisu se baš smiješili, ali bili su osvježeni, kao da su na nekoliko sati uspjeli pobjeći onom najgorem. Popeli su se na trijem, a pogled na mene raspršio im je vedrinu. Udarac stvarnosti. „Jeste li imali sreće?“ upitao sam. „Ne.“ Sjeo je pokraj mene. „Hoćeš večerati?“ upita Grace. „Svakako“, rekoh. „A ti?“ Otac je odmahnuo glavom. „Janice kuha.“ Podignuo je dlanove u zrak. Ja sigurno nisam pozvan.

Grace me pogledala. „Moram otići u trgovinu. Smijem li uzeti tvoj auto?“ „Uzeli su ti vozačku dozvolu“, reče moj otac. „Neće me uloviti.“ Pogledao sam oca, koji je slegnuo ramenima. Dao sam joj ključeve. Čim je auto krenuo, otac se okrenuo prema meni. Njegovo me pitanje zapeklo. „Jesi li ubio Zebulona Faitha?“ „Robin te nazvala.“ „Smatrala je da bih trebao znati. Jesi li ga ubio?“ „Nisam“, rekoh. „Učinio je to sam, baš onako kako sam ispričao policiji.“ Stari se ljuljao u stolici. „Je li mi on zapalio vinograd?“ „Da“, rekoh. „U redu.“ „Samo to?“ upitah. „Nikad mi se nije sviđao.“ „Grantham misli da je Dolfovo priznanje budalaština.“ „I jest.“ „Misli da Dolf nekoga štiti. Možda tebe.“ Otac me pogledao u oči. Govorio je polako. „Grantham je policajac. Posao mu je da izmišlja paranoidne, seratorske teorije.“ Ustao sam sa stolca i naslonio se na ogradu. Želio sam mu vidjeti lice. „Ima li razloga za to?“ „Za što?“ 262

„Da te štiti.“ „Prokletstvo, kakvo je to pitanje?“ Moj je otac bio neprofinjen i grub, častan i pošten, ali bio je i najiskreniji čovjek kojega sam ikada sreo. Da mi je sada lagao, znao bih. „Imaš li ikakav razlog zbog kojega bi želio smrt Dannyja Faitha?“ Trenutak se odužio. „To je apsurdno pitanje, sine.“ Bio je ljut i uvrijeđen – znao sam kako se osjeća – pa sam pustio da pitanje ostane u zraku. Kao što sam rekao prije, moj otac nije bio ubojica. Morao sam vjerovati u to. Ako neću, onda nisam ništa bolji od njega. Ponovo sam sjeo, ali napetost je rasla. Pitanje je visjelo između nas. Otac je proizveo zvuk gađenja i ušao u kuću na pet dugih minuta. Kad je napokon izašao, nosio je još dva piva. Pružio mi je jedno. Govorio je kao da pitanje nikada nije izgovoreno. „Sutra će pokopati Dannyja“, rekao je. „Tko je sredio pokop?“ upitah. „Neka tetka iz Charlottea. Misa je u podne. Na groblju.“ „Jesi li znao da je bio zaljubljen u Grace?“ upitah. „Mislim da bismo trebali otići.“ „Jesi li znao?“ ponovio sam glasnije.

Otac je ustao i prišao ogradi. Okrenuo mi je leđa. „Ona je predobra za njega.

Oduvijek je bila predobra za njega.“ Okrenuo se i podignuo jednu obrvu. „Ti nisi zainteresiran za nju, zar ne?“ „Ne na taj način“, rekoh.

Kimnuo je glavom. „Ona ima tako malo vrijednih stvari u životu. Ako izgubi Dolfa, to će je ubiti.“ „Žilava je.“ „Puca po šavovima.“ Bio je u pravu, ali nijedan od nas nije znao što učiniti u vezi s tim i zato smo gledali kako sjene postaju duže, i čekali da sunce eksplodira iza stabala. Primijetio sam da mi nije odgovorio ni na drugo pitanje.

Kad je zazvonio mobitel, javio sam se. „Ovdje je“, rekoh i pružih ga ocu. „Miriam.“ Uzeo je aparat i slušao. Usta su mu se stisnula u nepokolebljivu crtu. „Hvala“, reče on. „Ne. Ništa ne možeš učiniti za mene.“ Još je slušao. „Isuse, Miriam. Što, na primjer? Ne možeš mi ništa pomoći. Nitko ne može ništa učiniti. Da. Dobro. Bok.“ 263

Vratio mi je mobitel i ispio pivo. „Zvao je Parks“, reče on. Čekao sam. „Podigli su optužnicu protiv Dolfa.“

264

30 VEČERA JE BILA BOLNO ISKUSTVO. Mučio sam se naći neke smislene riječi dok se Grace pretvarala da joj podizanje optužnice nije izvuklo tlo ispod nogu. Jeli smo u tišini jer nismo mogli raspravljati o sljedećem koraku, o odredbi da se glavna rasprava održi dvadeset četiri sata nakon podizanja optužnice. Iznosit će se argumenti i donijeti odluka. Život ili smrt. Doslovno. Noć nas je pritiskala i nismo se mogli dovoljno opiti, dovoljno zaboraviti. Rekao sam joj da ne gubi nadu i šetala je vani skoro sat vremena. Kad smo otišli spavati, nad kuću se nadvila neka tama i znao sam da nas je napustila nada.

Ležao sam u gostinjskoj sobi i položio dlan na zid. Grace je bila budna.

Pomislio sam da je vjerojatno i Dolf. I moj otac. I Robin. U tom sam se trenutku upitao spava li itko. Kako bi uopće mogli. San je naposljetku došao, ali nemiran.

Probudio sam se u dva sata i opet u četiri. Nisam se sjećao nijednog sna, ali svaki bi me put probudile uskomešane misli i osjećaj sve većeg užasa. U pet sam ustao, u glavi mi je bubnjalo i nije postojala šansa da opet zaspim.

Odjenuo sam se i iskrao van. Bilo je mračno, ali poznavao sam staze i polju.

Hodao sam do izlaska sunca. Tražio sam odgovore, a kad mi nije uspjelo, bio bih se zadovoljio i s nadom. Ako se uskoro nešto prijelomno ne dogodi, bit ću prisiljen poći drugim putem. Morat ću naći neki način da uvjerim Dolfa da povuče svoje priznanje.

Morat ću se naći s odvjetnicima. Moramo početi planirati nekakvu obranu.

Nisam želio opet prolaziti kroz takvo što.

Dok sam prelazio preko posljednjeg polja, planirao sam svoj napad za taj dan.

Candyna su braća tu negdje i netko bi trebao razgovarati s njima. Pokušat ću ponovo posjetiti Dolfa. Možda me puste k njemu. Možda će se urazumiti. Za kladioničare u Charlotteu nisam imao imena, ali imao sam adresu i osobne opise. Mogao sam identificirati dvojicu koja su napala Dannyja prije četiri mjeseca. Možda bi Robin mogla razgovarati s nekim iz policijske uprave u Charlotteu. Morao sam razgovarati s Jamiejem. Pogledati što radi Grace.

Pogreb je bio u podne.

265

Kuća je bila prazna kad sam se vratio. Bez ostavljene poruke. Telefon je zazvonio baš kad sam namjeravao otići. Bila je to Margaret Yates, Sarahina majka. „Zvala sam u kuću vašega oca“, objasnila je. „Neki mi je mladić rekao da vas mogu naći na ovom broju. Nadam se da vam ne smetam.“ Zamislio sam staricu u njezinoj otmjenoj kući: s naboranom kožom i malim rukama, riječima punima mržnje, koje je izgovarala s toliko uvjerenja. „Ne smetate mi“, rekoh. „Što mogu učiniti za vas?“ Govorila je glatko, ali osjetio sam veliko oklijevanje. „Jeste li našli moju kćer?“ upitala je. „Jesam.“ „Pitala sam se mogu li vas nagovoriti da me danas posjetite. Znam da je molba neuobičajena... „ „Smijem li pitati zašto?“ Teško je disala. Nešto je zaštropotalo kod nje u pozadini. „Noćas nisam spavala. Ne spavam otkad ste pozvonili na moja vrata.“ „Ne razumijem.“ „Pokušala sam prestati misliti na nju, ali onda sam u novinama vidjela vašu sliku i zapitala se jeste li je našli. O čemu ste razgovarali.“ Zašutjela je nakratko. „Pitala sam se što bi moglo biti dobroga u životu moje kćeri jedinice.“ „Gospođo... „ „Vjerujem da ste poslani k meni, gospodine Chase. Vjerujem da ste Božji znak.“ Oklijevala je. „Molim vas, ne tjerajte me da vas preklinjem.“ „U koliko bi vam sati odgovaralo?“ „Sada bi bilo idealno.“ „Jako sam umoran, gospođo Yates i imam puno stvari za obaviti.“ „Pristavit ću kavu.“ Pogledao sam na sat. „Mogu vam dati pet minuta“, rekoh. „Onda ću stvarno morati ići.“ Kuća je bila kao i prošli put kad sam je vidio, veliki bijeli dragulj na postolju od zelenog baršuna. Zastao sam na trijemu, a visoka vrata kao da su se rascijepila kad se desno krilo naglo otvorilo. Gospođa Yates stajala je u mračnom prostoru, pognutog vrata, natmurena u besprijekornoj sivoj flanelskoj haljini s čipkanim ovratnikom.

Osjetio sam miris osušene narančine kore i upitao se mijenja li se išta ikada u toj kući. Ispružila je ruku koja je na dodir bila suha i kao da je imala šuplje kosti. „Puno 266

vam hvala što ste došli“, reče. „Izvolite.“ Stala je u stranu i pokazala rukom prema mračnoj unutrašnjosti. Prošao sam pokraj nje, a vrata su se zatvorila kao da se namještaju u dovratku. „Mogu vam uz kavu ponuditi vrhnje i šećer ili nešto žešće, ako više volite. Ja ću šeri.“ „Samo kavu, molim. Bez vrhnja.“ Slijedio sam je niz široki hodnik prepun ozbiljnih umjetničkih slika i fino ispoliranog namještaja. Teške zavjese štitile su unutrašnjost od previše sunčeva svjetla, ali u svakoj su sobi bile upaljene ukrasne svjetiljke. Kroz otvorena sam vrata vidio kožu koja je sjajila i naznake prigušenih boja. Visoki starinski sat kuckao je u nekoj velikoj prostoriji. „Imate lijep dom“, rekoh. „Da“, složila se.

U kuhinji je uzela poslužavnik i odnijela ga u malu primaću sobu. „Sjednite“, rekla je i natočila mi kavu iz srebrnog servisa. Sjeo sam u uski naslonjač s tvrdim naslonima za ruke. Porculanska je šalica bila lagana kao šećerna vata. „Mislite da sam hladna“, reče bez uvoda. „U vezi s mojom kćeri, mislite da sam hladna.“ Spustio sam šalicu na tanjurić. „Znam ponešto o disfunkcionalnim obiteljima.“ „Bila sam prilično oštra kad smo posljednji put govorili o njoj. Nikako ne bih voljela da mislite kako sam senilna ili da nemam srca.“ „Stvar može biti komplicirana. Ne bih se usudio suditi o tome.“ Pijuckala je svoj šeri, a kad je kristalnu čašu na nožici spustila na srebrni poslužavnik, zazveckala je kao zvonce. „Nisam vjerski fanatik, gospodine Chase. Ne osuđujem svoju kćer zato što štuje drveće i zemlju i sam Bog zna što još. Zaista bih bila bešćutna da se odreknem svojeg jedinog djeteta zbog razloga tako neopipljivih kao što su tek puke razlike u vjerovanju.“ „Smijem li onda pitati zašto?“ „Ne smijete!“ Udobnije sam se naslonio u naslonjaču i isprepleo prste. „Uz sve dužno poštovanje, gsopođo Yates, moram reći da ste vi načeli temu.“ Osmijeh joj je bio zategnut. „Imate pravo, naravno. Misli lutaju a usta su, čini se, više nego voljna da ih slijede.“ Zašutila je i odjedanput je izgledala nesigurna. Nagnuo sam se naprijed tako 267

da su nam lica bila blizu. „Gospođo, o čemu ste sa mnom htjeli razgovarati?“ „Jeste li je pronašli?“ „Jesam.“ Spustila je pogled, a na njezinim kapcima, tankima poput papira, vidio sam plavkaste žilice. Napućila je usne, tanke i bez krvi, ispod ruža boje prosinačkog zalaska sunca. „Prošlo je dvadeset godina“, reče ona. „Dva desetljeća otkad sam posljednji put vidjela svoju kćer ili razgovarala s njom.“ Podigla je šeri i ispila, a onda položila ruku na moje zapešće. Oči su joj se raširile dok je govorila napuklim glasom. „Kako je ona?“ Odmaknuo sam se od očaja na njezinu licu, od tihe, slabe gladi. Ona je stara žena, sama i nakon dva desetljeća zid bijesa naposljetku se srušio. Nedostajala joj je kći. To sam razumio. I zato sam joj ispričao što sam mogao. Sjedila je savršeno mirno i upijala sve što sam govorio. Ništa nisam uljepšao. Do kraja priče pogled joj je bio spušten. Veliki dijamant labavo joj se vrtio na prstu, dok se igrala prstenom. „Bila sam u tridesetima kad sam je rodila. Bila je... neplanirano dijete.“ Podigla je pogled. „Kad sam je zadnji put vidjela, bila je više dijete nego žena. Prije pola njezina života.“ Bio sam zbunjen. „Koliko vam kći ima godina?“ upitah. „Četrdeset jednu.“ „Mislio sam da je mnogo starija.“ Gospođa Yates namrštila se. „To je zbog kose“, reče, pokazujući na vlastitu kosu, rijetku, sijedu i polakiranu. „Nesretna nasljedna osobina. Ja sam posijedila u ranim dvadesetima. Sarah još i mlađa.“ Podigla se sa stolca i ukočenim gležnjevima prešla preko sobe. S police pokraj kamina uzela je fotografiju u uglačanom, srebrnom okviru. Smiješak joj je savinuo bore na licu dok ju je gledala. Jedan je prst zadrhtao na staklu dok je pratila obris koji nisam mogao vidjeti. Vratila se na svoje mjesto i pružila mi fotografiju. „To je posljednja koju sam snimila. Imala je devetnaest godina.“ Proučavao sam sliku: smiješak kao u nacerene životinje, izrazite zelene oči i plava kosa prošarana sjedinama. Jahala je bez sedla, na konju boje sjevernog mora.

Prste je ispreplela kroz njegovu grivu. Jedna joj je ruka ležala na vratu životinje dok se naginjala naprijed kao da konju šapće u uho.

Na trenutak kao da sam se odvojio od stvarnosti jer riječi koje su slijedile kao da nisu bile moje. „Gospođo Yates, prije sam vas pitao o razlozima zbog kojih ste vi i 268

vaša kći prestale razgovarati.“ „Da.“ Oklijevala je. „Želio bih vas opet pitati.“ Ustuknula je, a ja sam opet brzo pogledao fotografiju. „Molim vas“, rekoh.

Sklopila je ruke na krilu. „Nastojim ne misliti na to.“ „Gospođo Yates...?“ Kimnula je glavom. „Možda će to pomoći“, rekla je, ali prošla je minuta prije nego što je progovorila. „Svađale smo se“, naposljetku je rekla. „To vam se može činiti normalno, ali nismo se svađale kako to čine većina majki i kćeri. Već u ranoj dobi znala je kako da me povrijedi, znala je gdje treba zabiti nož i kako ga okrenuti.

Da budem poštena, pretpostavljam da sam i ja nju povrijedila, ali odbijala se pokoravati pravilima. A to su bila dobra pravila“, doda ona brzo. „Poštena pravila.

Nužna.“ Zatresla je glavom. „Znala sam da je predodređena za veliki neuspjeh.

Samo nisam mislila da će je snaći tako mladu.“ „Kakav neuspjeh?“ „Već je tada bila smušena. Trčala je po cijelom okrugu kao kakav druid.

Svađala se sa mnom o značenju Boga. Pušila je marihuanu i Bog zna što još. Kunem vam se, to je bilo dovoljno da natjera majku da oplakuje dušu svoje kćeri.“ Ponovo si je nalila šeri i ispila veliki gutljaj. „Imala je dvadeset jednu godinu kad je došlo dijete. Neudana i bez pokajanja. Živjela je u šatoru u šumi. S mojim unučetom!“ Zatresla je glavom. „Nisam to htjela dopustiti. Nisam mogla.“ Zastala je, kao da se zagledala u svoju unutrašnjost. „Učinila sam što sam morala.“ Čekao sam znajući više-manje kako će priča završiti.

Sjela je uspravnije. „Razgovarala sam s njom, naravno. Pokušala sam joj ukazati na to da uvidi da griješi. Pozvala sam je natrag u svoj dom, rekla da ću joj pomoći propisno odgajati dijete. Ali nije htjela slušati. Rekla je da će sagraditi kuću od drveta, ali zavaravala se. Nije imala novaca, nikakvih sredstava.“ Starica je pijuckala šeri i šmrcala. „Obratila sam se vlastima...“ Riječi su ostale u zraku. Spremao sam se potaknuti je da nastavi kad je progovorila i to glasno. „Pobjegla je. S mojim unučetom. U Kaliforniju, koliko sam čula, u potrazi za istomišljenicima. Ako mene pitate, sve sami luđaci. Vještice, pogani i narkomani.“ Kimnula je glavom. „Pa, dopustite da vam kažem“ – opet je kimnula i ponovila svoje riječi – „dopustite da vam kažem...“ „U Kaliforniju?“ Dokrajčila je šeri. „Bila je napušena kad je skrenula s ceste. Pušila je marihuanu 269

dok je u autu imala dijete. Sarah nikad više nije stala na noge. A ja nikad više nisam vidjela dijete. Moje je unuče umrlo u Kaliforniji, gospodine Chase. Kći mi se vratila kao invalid. Nikad joj nisam oprostila i otada ne razgovaramo.“ Naglo je ustala, trljajući oči. „A sada, kako bi bilo da nešto pojedemo?“ Sitnim je koracima pošla u kuhinju, gdje je stala s obje ruke pritisnute na uglačani granit i pognula glavu. Nije se micala. Otvorila je oči. Hrana, znao sam, neće biti pripremljena.

Ustao sam i vratio fotografiju natrag na policu. Nagnuo sam je tako da uhvati onoliko svjetla koliko ga je ostalo.

Sve je bilo tu.

Sada mi je bilo tako jasno.

Spustio sam prst na staklo, pratio obris njezina vedrog osmijeha i razumio, konačno, zašto mi je izgledala tako poznato.

Izgledala je isto kao Grace.

Sa svijetlog, praznog dijela ceste skrenuo sam među stabla i bez usporavanja prošao pokraj autobusa Kena Millera. Kada sam se zaustavio pred kućom Sare Yates, u zraku iza mojeg auta visio je oblak crvene prašine. U dva sam koraka prešao preko trijema i glasno pokucao. Nitko se nije javio. Ali kamionet je bio tu, a kanu na molu.

Zalupao sam opet i čuo unutra buku, prigušene zvukove koji su se pretvorili u korake.

Vrata je otvorio Ken Miller.

Oko bokova imao je ručnik. Znoj mu je slijepio dlačice na prsima. Lice mu je oblilo crvenilo ljutnje. „Što, dovraga, hoćeš?“ upita.

Iza njega glavnu su prostoriju ispunjavale sjene. Vrata spavaće sobe bila su pritvorena. „Želio bih razgovarati sa Sarah“, rekoh. „Nije raspoložena.“ Zatim se iznutra začuo Sarahin glas. „Tko je to, Ken?“ Viknuo je preko ramena. „Adam Chase, sav zajapuren i uznemiren zbog nečega!“ „Zamoli ga da pričeka minutu, a onda dođi i pomozi mi.“ „Sarah...“ Bio je nezadovoljan. „Ne tjeraj me da ti moram ponoviti“, reče Sarah.

270

Kad me Ken opet pogledao, njegov me je pogled htio ubiti. „Pun mi te je kufer“, reče on, a onda pokaže na red stolica na trijemu. „Čekaj tu.“ Pet minuta poslije vrata su se opet otvorila. Ken se progurao pokraj mene ne podižući pogled.

Traperice su mu bile nezakopčane, cipele nezavezane. Udaljio se ne pogledavši nijedanput unatrag. Nekoliko trenutaka kasnije na trijem se dovezla Sarah u svojim kolicima.

Govorila je kao da se to samo po sebi razumije. „Nijedan muškarac ne voli kad ga se prekine in flagrante delicto.“ Na sebi je imala flanelski kućni ogrtač i papuče.

Kosa na potiljku još joj je bila vlažna od znoja. „Takva je priroda zvijeri.“ Zaustavila se i zakočila kotače kolica. „Ti i Ken...?“ rekoh.

Slegnula je ramenima. „Kad je povoljno.“ Pretraživao sam joj lice, tražeći neku sličnost s Grace i pitajući se kako mi je to moglo promaknuti. Imale su isti srcoliki oblik lica, ista usta. Oči su im bile različite boje, ali istog oblika. Sarah je bila starija, lice joj je bilo punije, sijeda kosa... „Pa, ispljuni to“, reče ona. „Došao si ovamo s nekim razlogom.“ „Danas sam bio kod tvoje majke.“ „Baš fino.“ „Pokazala mi je tvoju fotografiju dok si bila mlada.“ „I?“ „Izgledala si isto kao Grace Shepherd. Još izgledaš, na mnogo načina.“ „Ah.“ Ništa više nije rekla. „Što to znači?“ „Dvadeset godina čekam da netko primijeti. Ti si prvi. Pretpostavljam da to nije nikakvo iznenađenje. Ne viđam mnogo ljudi.“ „Ti si joj majka.“ „Nisam joj majka već dvadeset godina.“ „Dijete ti, dakle, nije umrlo u Kaliforniji?“ Uperila je pogled svojih oštrih očiju u mene. „Pretresao si neke teme s mojom majkom, zar ne?“ „Nedostaješ joj.“ Sarah je mlako odmahnula rukom. „Glupost. Njoj nedostaje njezina mladost i stvari koje je izgubila. Ja sam samo simbol svega toga.“ „Ali Grace joj je unuka.“ 271

Povisila je glas. „Nikad joj ne bih dopustila da odgaja moje dijete! Znam kakva je to cesta: uska, oštra i bez opraštanja.“ „Znači lagala si o nesreći?“ Protrljala je svoje beživotne noge. „To nije bila laž. Ali moja je kći preživjela.“ „I dala si je na usvojenje?“ Smiješak je bio hladan, oči kao od zelenog kamena. „Ja nisam nikakva majka.

Mislila sam da bih možda mogla biti, ali to je bilo samozavaravanje.“ Pogledala je u stranu. „Bila sam nesposobna na svaki način.“ „Tko je otac?“ Uzdahnula je. „Jedan muškarac. Visok, fin i ponosan, ali samo muškarac.“ „Dolf Shepherd“, rekoh.

Izgledala je uplašeno. „Zašto to misliš?“ „Dala si mu dijete da ga odgaja. U poruci koju si mi dala pisala si o dobrim ljudima koji ga vole. O dobrim ljudima koji će pamtiti.“ Crte lica otvrdnule su joj. „Ne postoji drugi razlog zašto bi to učinila.“ „Ne znaš ti ništa“, reče ona. „Uklapa se.“ Odmjeravala me i odvagivala svoje riječi. Kad je progovorila, bilo je to s odlučnom konačnošću. Kao da je donijela neku brutalnu odluku. „Nisam uopće smjela razgovarati s tobom“, rekla je.

Dannyja Faitha pokopali su ispod bezličnog, čeličnosivog neba. Smjestili smo se na sklopive stolice, koje su možda bile napravljene od istog metala. Vrućina je sve prožimala pa je odjeća postala vlažna, a cvijeće je pognulo glave. Žene koje nikada nisam vidio mahale su raširenim lepezama ispred lica našminkanih s teško stečenom savršenošću. Pogreb je organizirala i platila jedna Dannyjeva tetka, koju nikada prije nisam sreo. Lako sam je prepoznao – imala je istu crvenu kosu – a za ostale sam žene zaključio da su joj prijateljice. Došle su u starim automobilima s onižim muškarcima, a dijamanti su im se trudili sjajiti na mutnom svjetlu dana.

Njegova je tetka izgledala kao da pati, ali promatrao sam je s nijemim divljenjem. Lijes je koštao više nego njezin auto. Prijateljice su joj prešle dalek put da bi bile s njom.

Dobra žena, pomislio sam.

272

Sjedili smo neko vrijeme u gotovo savršenoj tišini i čekali predviđeni trenutak i riječi koje će Dannyja Faitha ispratiti u zemlju. Ugledao sam Granthama u istom trenu kad i on mene. Stajao je na udaljenosti, u tamnom zakopčanom kaputu.

Promatrao je okupljene, proučavao lica, a ja sam ga pokušao ignorirati. Radio je svoj posao – ništa osobno – ali vidio sam da ga i moj otac promatra.

Svećenik je bio onaj isti koji je pokopao moju majku, a godine su bile okrutne prema njemu. Iz očiju mu je sipila tuga. Lice mu je bilo izduženo i izmučeno. Ipak, njegove su riječi još imale snagu pružanja utjehe. Sve su glave ujednačeno kimale.

Jedna se žena prekrižila.

Za mene je ironija imala veliku težinu. Našao sam Dannyja u jednoj jami da bi ga stavili u drugu. Ali i ja sam kimao povremeno i s mojih su usana također izlazile molitve. Bio mi je prijatelj, a ja sam ga iznevjerio. Zato sam se molio za njegovu dušu.

I za svoju.

Gledao sam Grace dok je svećenik završavao propovijed o spasenju i vječnoj ljubavi. Lice joj je bilo bezizražajno, ali oči su joj bile plave kao i Dolfove. Držala se ukočeno i malu je torbicu stisnula uz crnu haljinu. Bilo je očito zašto ju je Danny volio, zašto bi je itko volio. Čak i ovdje, na ovome mjestu, činilo se da je privlačila poglede. Čak su i žene obraćale pozornost.

Kad je svećenik završio, dao je znak Dannyjevoj tetki, koja se polako primaknula grobu i položila bijeli cvijet na lijes. Onda se okrenula i krenula prema nizu poredanih stolica. Rukovala se, izrazila zahvalnost mojem ocu, Janice i Miriam.

Lice joj se raznježilo kad se zaustavila ispred Grace. Uzela je jednu njezinu ruku u svoje i zastala, tako da su to svi mogli primijetiti.

U tom je trenutku blistala. „Koliko sam čula, jako te je volio.“ Pustila je Graceinu ruku da padne, a suze su joj klizile niz sasušene obraze. „Bili biste predivan par.“ Onda je zajecala i krenula dalje, kao pognuti lik ispod mutnog metalnog neba.

Prijateljice su je slijedile i ušle u stare automobile, sa svojim muževima koji su šutjeli.

I moja je obitelj otišla, ali zbog nekog razloga ja sam se još zadržao. Ne, govorio sam sebi. To je bila laž. Znao sam razlog i nikoga nisam mogao zavarati. Ni svojega oca.

Ni svećenika.

Nikoga.

Sjedio sam na maloj metalnoj stolici dok nisu otišli svi osim kopača grobova, koji su stajali na pristojnoj udaljenosti. Gledao sam ih dok sam ustajao: grubi 273

muškarci u izlizanoj odjeći. Čekat će koliko god bude potrebno. Navikli su na to, za to su bili plaćeni. I onda će, kad svi odu, spustiti Dannyja u zemlju.

Pogledom sam potražio Granthama, ali i on je otišao. Spustio sam ruku na lijes svojega prijatelja, osjetio glatku savršenost, a zatim sam krenuo niz dugu padinu koja je vodila prema nadgrobnom kamenu s imenom moje majke. Kleknuo sam u travu i osluškivao udaljene zvukove Dannyjeva spuštanja. Pognuo sam glavu i izrekao posljednju molitvu. Dugo sam se zadržao, ponovo oživljujući sjećanja. Često sam se vraćao na onaj dan ispod mola kad je kosa sunčana zraka zapalila vatru u njezinim očima. Rekla je da je svijet pun čarolije, ali nije bila u pravu. Veći dio te čarolije umro je s njom.

Kad sam naposljetku ustao, ugledao sam svećenika. „Oprosti što smetam“, reče on. „Dobar dan, oče. Ne smetate mi.“ Pokazao sam rukom prema Dannyjevu grobu. „Održali ste lijep govor.“ Primaknuo se bliže i zagledao u majčin spomenik. „Još mislim na nju, znaš.

Takva šteta. Tako je bila mlada i puna života...“ Znao sam kamo su mu misli odlutale. Tako puna života sve dok si ga nije oduzela.

Mir koji sam ranije osjećao sada je nestao. Na njegovu se mjestu rađao poznati bijes.

Gdje je bio ovaj čovjek, pitao sam se, ovaj svećenik? Gdje je bio kad ju je izjedala tama? „To su samo riječi, oče.“ Vidio je u meni navalu emocija. „Riječi ništa ne znače.“ „Nikoga ne treba kriviti, Adame. Osim sjećanja, riječi su sve što imamo. Nisam te htio uznemiriti.“ Njegovo me žaljenje nije dotaknulo i, gledajući bujnu travu koja je prekrivala moju majku, osjetio sam prazninu kao nikad dotad. Čak je i bijes nestao. „Ništa ne možete učiniti za mene, oče.“ Sklopio je ruke ispred halje koju je imao na sebi. „Takav gubitak može prouzročiti neslućenu štetu u izmučenoj duši. Trebao bi se okrenuti obitelji koju još imaš. Jedni drugima možete pružiti utjehu.“ „Dobar savjet.“ Okrenuo sam se da pođem. „Adame.“ Stao sam. Pogled mu je bio uznemiren. „Vjerovao ili ne, obično se držim podalje od problema drugih ljudi, osim, naravno, ako me ne zamole drugačije.

Zato se sad nerado uplićem. Ali nešto me zbunjuje. Smijem li te nešto pitati?“ „Naravno.“ 274

„Jesam li ispravno razumio da je Danny bio zaljubljen u Grace?“ „Tako je. Bio je zaljubljen.“ Odmahnuo je glavom, a u očima mu se produbio pogled uznemirene zbunjenosti. Melankolija je isijavala iz njega u valovima. „Oče?“ Pokazao je rukom prema udaljenoj crkvi. „Poslije mise, zatekao sam Miriam kako kleči pred oltarom i plače. Zapravo, roni suze.“ Opet je odmahnuo glavom. „Jedva je mogla nešto suvislo izgovoriti. Proklinjala je Boga, točno tamo preda mnom. Zabrinut sam. Još ne razumijem.“ „Što ne razumijete?“ „Plakala je za Dannyjem.“ Razdvojio je prste iz stiska i raširio dlanove poput krila. „Rekla je da su se namjeravali vjenčati.“

275

31 ZAMIŠLJAO SAM PRIZOR DOK SAM PALIO AUTO. Miriam u svojoj širokoj crnoj haljini, s licem punim mržnje i tajne povrijeđenosti.

Vidio sam je sklupčanu ispod blistavog raspela, sa stisnutim šakama kako proklinje Boga u njegovoj vlastitoj kući i kako izbjegava pomoć iskrenog svećenika.

Mislio sam da razumijem, vidio sam ružnu stranu svega toga. Grace, savršeno mirnu, glave zabačene prema nebu dok Dannyjeva tetka kaže: Koliko sam čula, jako te je volio. I Miriamino lice iza nje, koje kao da je naglo splasnulo, i crne naočale koje su joj skrivale oči dok su se one riječi prelijevale preko Dannyjeva kovčega, a tužni stranci poginjali glave u tihoj sućuti za izgubljenu veliku ljubav.

Rekla je svećeniku da će se vjenčati s Dannyjem. I meni je rekla isto, samo s Grayom Wilsonom.

Namjeravao se vjenčati sa mnom.

Danny Faith. Gray Wilson.

Obojica su mrtvi.

Sve je poprimilo novo značenje i mada ništa nije bilo sigurno, obuzeo me neki osjećaj užasa. Sjetio sam se posljednje rečenice koju mi je svećenik rekao, posljednjih riječi koje je Miriam izgovorila prije nego što je pobjegla iz crkve i od svećenika.

Nema Boga.

Tko bi rekao takvo što vjerskom čovjeku? S njom je bilo gotovo. Bila je izgubljena.

A ja sam bio toliko spreman da to ne vidim.

Pokušao sam nazvati Grace, ali nije se javljala. Kad sam nazvao očevu kuću, Janice mi je rekla da opet vani ganja pse. Ne, rekla je. Miriam nije tamo. Ni Grace. „Jesi li znala da je zaljubljena u Dannyja?“ upitao sam. „Tko?“ „Miriam.“ „Ne budi smiješan.“ 276

Prekinuo sam vezu.

Ništa nije znala, nijednu prokletu stvar, i vozio sam brže, ubrzavao sve dok mi se učinilo da je auto ispod mene postao lagan. Možda sam ipak ja u krivu.

Molim te, Bože, daj da sam u krivu.

Skrenuo sam na farmu. Grace će sigurno biti tu. Možda vani, ali bit će tu.

Prešao sam preko rešetke za sprečavanje prolaza stoke i zaustavio auto. Srce mi je bubnjalo iza rebara, ali nisam izašao. Pas na trijemu imao je velike trokutaste uši i prljavu crnu dlaku. Podignuo je glavu i zagledao se u mene. Njuška mu je bila natopljena krvlju. Zubi su blistali crvenilom.

Iza ugla kuće pojavila su se još dva psa, jedan crni, drugi smeđi. Dlaka im je bila puna čičaka i krpelja, nosnice okružene balama, a jedan je imao osušeni izmet u dugačkim dlakama stražnjih nogu. Trčali su dugim koracima uza zid, s njuškama blizu tla i pokazujući zube. Jedan je podignuo glavu i pogledao prema meni s isplaženim ružičastim jezikom i očima znatiželjnim i brzim poput uzlepršalih ptičica.

Svrnuo sam pogled na psa na trijemu. Velik. Crn kao vrag. Krvavi potočići kapali su s gornje stube. U kući nije bilo kretanja, vrata su bila čvrsto zatvorena. Dva su se psa pridružili onom prvom, krenuvši uza stube i zastavši na trijemu. Jedan je prišao preblizu i onaj prvi skočio je na njega. Nastao je metež psećeg krzna i iskešenih zubi. Završilo je za sekundu. Uljez je gotovo ljudski kriknuo, zatim brzo pobjegao podvinuta repa i s razderanim uhom. Gledao sam ga kako nestaje iza kuće.

Sada su na trijemu ostala samo dva psa.

I lizala pod.

Otvorio sam mobitel i nazvao Robin. „Kod Dolfove sam kuće“, rekoh. „Moraš doći ovamo.“ „Što se događa?“ „Nešto loše. Ne znam.“ „Trebam znati više od toga.“ „U autu sam. Vidim krv na trijemu.“ „Čekaj me, Adame.“ Gledao sam kako krv kaplje niz stube. „Ne mogu“, rekoh i prekinuh vezu.

Polako sam otvorio vrata i promatrao. Jedna noga vani, zatim druga. U prtljažniku sam imao sačmaricu. Napunjenu. Posegnuo sam za ručkom prtljažnika. Psi su podigli pogled kad su čuli škljocaj, a onda se vratili onome što su radili. Pet koraka, procijenio sam. Pet koraka do puške. Pet metara do pasa.

Vrata sam ostavio otvorena, hodao sam leđima okrenut autu i rukom nastojao 277

otvoriti prtljažnik. Gurnuo sam prst ispod metala i povukao poklopac. Dignuo se nečujno, a ja sam riskirao skrenuti pogled unutra. Puška je ležala s cijevi okrenutom prema van. Prsti su mi se obavili oko kundaka. Nisam skidao pogled s pasa.

Puška je bila vani, čista i glatka. Otvorio sam je da provjerim streljivo. Prazna.

Prokletstvo. Sigurno ju je Jamie ispraznio.

Pogledao sam prema trijemu. Jedan je pas još imao spuštenu njušku, ali onaj veliki nepokretno je zurio u mene. Riskirao sam baciti pogled u prtljažnik. Kutija s patronama bila je na udaljenijem kraju, preokrenuta naopačke i neotvorena. Ispružio sam ruku prema njoj i izgubio trijem s vidika. Kundak je zveknuo u auto dok sam prste obavio oko kutije. Uspravio sam se očekujući bešumni napad, ali pas je još bio na trijemu. Zatreptao je i isplazio crveno obojeni jezik.

Petljao sam oko poklopca i otvorio kutiju. Glatke, plastične patrone. Mjedene kapice jarko su sjale na crvenom naboju. Izvukao sam dvije i ubacio ih u pušku, zatvorio je i otkočio. I u tom trenutku promijenila se dinamika situacije.

Tako to bude s puškama.

Prinio sam kundak ramenu i krenuo prema trijemu, istovremeno provjeravajući uglove kuće da se ne bi pojavili neki novi psi. U čoporu ima više pasa.

Ostali moraju biti tu negdje.

Tri metra. Dva i pol.

Alfa mužjak spustio je glavu. Usne su mu se nabrale, crne i sjajne s unutrašnje strane, a čeljust je otvorio pet centimetara. Iz grla mu se začulo režanje, postajalo je glasnije tako da je i drugi pas podigao pogled i pridružio mu se; sad su oba imala iskešene zube. Veći je zakoračio bliže, a meni su se na vratu nakostriješile dlake. Taj je zvuk bio tako iskonski. Začuo sam očeve riječi: Samo je pitanje vremena prije nego što im se počne sviđati svježa krv.

Još jedan korak. Sad sam blizu. Dovoljno blizu da vidim pod.

Lokva krvi bila je duboka i široka, tako tamna da je mogla biti i crna. Bila je razmrljana tamo gdje su lizali, zakoračili u nju, ali neki su dijelovi bili glatki poput boje i s tankim crtama tamo gdje je krv prodrla između dasaka. Od lokve krvi pred ulaznim vratima vodili su tragovi povlačenja i krvavih otisaka ruku.

Krv na vratima.

Ali tu se nije radilo o napadu pasa. To sam vidio na prvi pogled. Zbog načina na koji je krv iscurila u lokvu i kako se već zgušnjavala kao da je ljepilo.

Lešinari, rekoh sebi. Ništa više.

Skrenuo sam postrance uza stube, a psi su pratili svaki moj korak, zgrbljenih 278

ramena i pognutih glava. Ostavio sam im dosta prostora, ali nisu se micali. Ostali smo tako nepomični. Puška naciljana, zubi iskešeni.

Onda je alfa mužjak jurnuo niz stube i preko dvorišta. Zaustavio se jedanput i kao da se nacerio, a drugi je pošao za njim. Trčali su kroz travu i nestali u šumi.

Popeo sam se stubama i dalje gledajući za psima, i prešao sam preko trijema najtiše što sam mogao. Nosnice mi je ispunio miris bakra. Krvavi otisci šapa po cijelom podu. Polako sam okrenuo kvaku i vrhom prsta gurnuo vrata.

Grace je bila zgrčena na podu, oko nje krv, crna haljina tamna i vlažna od krvi. Čvrsto se držala za trbuh. Stopalima je nesigurno dodirivala pod, a svečane cipele za crkvu klizale su po tankoj crvenoj kopreni krvi. Krv joj je navirala između prstiju.

Slijedio sam njezin pogled.

Na drugom kraju sobe Miriam je sjedila u bijelom naslonjaču, licem okrenuta prema Grace. Nagnula se naprijed, oslonila laktove na koljena, a kosa joj je padala preko lica. U desnoj joj je ruci visio pištolj, mali automatik, plavkast i nauljen.

Zakoračio sam u sobu i uperio pušku u Miriam. Uspravila se, maknula kosu s lica i uperila pištolj u Grace. „Uzela mi ga je“, reče Miriam. „Spusti pištolj.“ „Trebali smo se vjenčati.“ Zašutjela je na tren i obrisala suze. „Volio je mene.“ Ubola je zrak pištoljem. „Ne nju. Ona gadura od tetke lagala je.“ „Slušat ću te, Miriam. Želim sve čuti. Ali najprije spusti pištolj.“ „Neću.“ „Miriam...“ „Ne!“ zavrištala je. „Ti spusti pušku!“ „Iskoristio te je, Miriam.“ „Spusti je!“ Napravio sam jedan korak. „Ne mogu to učiniti.“ „Sljedeći metak ide u njezine grudi.“ Pogledao sam Grace: skliski, crveni prsti, agonija u poplavljelom licu.

Odmahnula je glavom i nešto nečujno rekla. Spustio sam pušku, stavio je na stol i podignuo ruke. „Sad ću joj pomoći“, rekoh i kleknuh pokraj Grace. Skinuo sam jaknu, presavio je preko rane na trbuhu i rekao joj da čvrsto pritisne. U očima joj je eksplodirala bol. Zastenjala je dok je pritiskala. Zadržao sam svoju ruku na njezinim. „Nije ona ništa posebno“, reče Miriam. „Treba liječnika.“ 279

Miriam je ustala. „Pusti je da umre.“ „Ti nisi ubojica“, rekao sam i odmah shvatio da nemam pravo. Bilo je to zbog načina na koji su joj se oči zacaklile, s iskricama suludog svjetla. „O, moj Bože.“ Sve mi je postalo jasno. „Danny je prekinuo s tobom.“ „Začepi.“ „Prekidao je sa svim svojim djevojkama. Želio se vjenčati s Grace.“ „Začepi!“ poviče Miriam i zakorači bliže. „Iskoristio te je, Miriam.“ „Adame, začepi.“ „A Gray Wilson...“ „Začepi, začepi, začepi!“ Bila je nesuvisla. Riječi su se pretvarale u vrisak.

Onda joj je pištolj poskočio u ruci. Jedan je metak završio u podu i ogulio čiste bijele iverke. Drugi me pogodio u nogu i bol mi je eksplodirala tijelom. Pao sam na pod pokraj Grace, držeći se rukama za ranu. Miriam se spustila do mene, lica iskrivljenog od brige i divljeg žaljenja. „Oprosti“, rekla je brzo i glasno. „Oprosti. Nisam to htjela. Bilo je slučajno.“ Pokušavao sam otkopčati svoj remen. Krv je lila po podu prije nego što sam remen zavezao oko noge. Prskanje se smanjilo. Ali ne i bol. „Jesi li dobro?“ upita Miriam. „Isuse...“ Agonija mi je svrdlala tijelom, poput užarenih šiljaka kiseline.

Miriam se uspravila. Koračala je užurbano u krug, uzbuđeno mahala pištoljem, a crno joj je oko letjelo prema meni i natrag. Zabrinuto sam promatrao njezine oči i čekao da zatrepere crvenim bijesom.

Koračanje se usporilo, iz Miriamina je lica nestalo boje. „Stvari koje mi je Danny činio. Ono što me natjerao da osjećam.“ Kimnula je glavom. „Volio me.

Morao me voljeti.“ Nisam mogao odoljeti. „Volio je mnoge žene. Bio je takav.“ „Ne!“ bijesno je viknula. „Kupio mi je prsten. Rekao je da treba novaca. Mnogo novaca. Nije htio reći za što, ali znala sam. Žena uvijek zna. I zato sam mu posudila novac. Za što bi ga drugo mogao upotrijebiti? Kupio mi je prsten. Lijep prsten, za vječnost. Namjeravao me iznenaditi.“ Ponovo je kimnula glavom. „Znala sam.“ „Pusti da pogodim“, rekoh. „Trideset tisuća dolara.“ Ukočila se na mjestu. „Otkud znaš?“ Lice joj se iskrivilo. „Rekao ti je?“ 280

„Iskoristio je novac da otplati kockarski dug. Nije te volio, Miriam. Grace nije učinila ništa loše. Nije čak ni željela Dannyja.“ „Oh! Ona je tako jebeno posebna.“ Nešto je preplavilo Miriamino lice, neka nova svijest o nečemu. „Misliš da sve znaš“, reče ona. „Misliš da si tako prokleto pametan? Ne znaš ti ništa. Ništa!“ Zastala je i iznenada počela plakati. Izvan sebe.

Njihala se s jedne noge na drugu. „Tata je više voli.“ „Što...?“ „Više od tebe!“ Glas joj se utišao. „Više od mene...“ Opet se zanjihala i pritisnula pištolj uz svoju glavu, onako kako je to učinio Zebulon Faith.

Na otvorenim vratima začuo se glas. „To nije istina, Miriam.“ Bio je to otac.

Nisam čuo kad je došao. Ispunjavao je cijela vrata. Imao je blatnjave visoke čizme i čvrste hlače otporne na trnje. Nisko je držao pušku, ali usmjerio ju je prema Miriam.

Iako mu je lice bilo opaljeno suncem, sad je posivjelo. Prst je uvukao na okidač puške. Kad ga je Miriam ugledala, trznula se i opet uperila pištolj prema Grace. Suze su joj brže potekle. „Tata... „ rekla je. „To nije istina“, ponovio je otac. „Uvijek sam te volio.“ „Ali ne kao nju“, reče Miriam. „Nikada kao nju.“ Otac je zakoračio u sobu. Pogledao je Grace pa Miriam. Nije ponovo porekao. „Čujem ono što govorite“, reče ona. „Ti i Dolf, kad razgovarate noću. Nikad me ne primijetiš. Ne bi me vidio ni da sjednem pokraj tebe. Oh. Ali ne i Grace.

Savršena, draga Grace! Ona kao da isijava svjetlo... To si volio reći, zar ne? Tako je čista. Tako drukčija od svih drugih. Drukčija od mene.“ Udarila se pištoljem u glavu. „Bolja od mene.“ Glas joj je zamro, a kad je podigla pogled, čovjek bi rekao da ima srodnosti s onim divljim psima. „Znam tvoju tajnu“, reče. „Miriam...“ „Tvoju prljavu, odvratnu tajnu!“ Otac je zakoračio bliže. Puška se nije pomicala. „Uništio si me“, reče ona. Onda je ponovo počela vrištati. „Pogledaj kako si me uništio!“ Povukla je i razderala prednji dio haljine, gumbi su letjeli sve dok je nije rastvorila. Držala je komade tkanine raširene i pokazala nam svoje blijedo tijelo.

Svoje blijedo, izrezano tijelo.

Svaki centimetar. Svaka oblina. Ožiljci su sjali kao sva bol koju će svijet ikada doživjeti. Njezin trbuh. Bedra. Ruke. Svako mjesto koje je odjeća mogla sakriti bilo je zarezano iznova i iznova.

281

Iznad srca imala je urezanu riječ bol; a na trbuhu deny5. Čuo sam oca, zvučalo je kao da se guši. „Dragi Bože“, reče on. Vidjevši je, znao sam da se nije samoranjavala samo zadnjih pet godina. Ne od smrti Graya Wilsona.

Ni slučajno. To je trajalo već jako, jako dugo.

Miriam me pogledala, a lice joj je bilo otvorena rana. „Ona je njegova kći“, reče. „Prestani, Miriam.“ Ali nije htjela. Bol joj je iskrivila lice. Gubitak. Muka. Pogledala je Grace i vidio sam ljubomoru i mržnju. Mračne emocije. Tako jako mračne. „Svih ovih godina.“ Glas joj je pukao. „Uvijek ju je više volio.“ Pištolj se počeo dizati. „Nemoj“, reče otac.

Pištolj je zadrhtao. Miriam je pogledala Grace pa oca i lice joj se smežuralo.

Suze. Bijes. One iste iskrice suludog svjetla. Cijev se pomaknula i prelazila preko poda prema Grace.

Otac je progovorio, a u glasu mu se čuo očaj. „Zaboga, Miriam. Ne tjeraj me da biram.“ Ignorirala ga je i okrenula se prema meni. „Izračunaj malo“, reče ona. „I tebe je uništio.“ Onda je podignula pištolj, a otac je povukao okidač. Cijev puške poskočila je, izrigala vatru i buku dovoljne da dokrajče svijet. Metak je pogodio Miriam visoko u desnu stranu grudi. Zavrtio ju je dvaput, kao plesačicu, i odbacio preko sobe. Pala je kao da nema kostiju i znao sam, na prvi pogled, da se više neće dići.

Ni sada.

Ni ikada.

Soba je bila puna dima. Grace je povikala. A moj je otac zaplakao četvrti put u životu.

5

Može značiti: ne htjeti vjerovati, uskratiti, poricati, ne priznati.

282

32 GRACE JE JOŠ BILA ŽIVA KAD SU STIGLA BOLNIČKA KOLA. Živa, ali jedva. Radili su oko nje kao da će umrijeti svakog trena. U jednom se trenutku onesvijestila. Preokrenula je očima, rastvorila krvave prste. Nisam bio svjestan da potiljkom udaram u zid sve dok me Robin nije dotaknula rukom. Oči su joj bile mirne i jako smeđe. Pogledao sam Grace. Jedna joj se noga trzala, a elegantna cipela kuckala je po drvenom podu dok su joj puštali zrak u grlo i nemilosrdno udarali po prsnom košu. Jedva da sam čuo kako je udahnula dok su je vratili među žive, a netko je već rekao: „Dobro je“, i onda su je odnijeli.

Susreo sam očev pogled na drugom kraju sobe. Sjedio je uza zid. Ja sam bio naslonjen na drugi. Koliko god da sam bio ranjen, i bez obzira na to koliko je Grace bila blizu smrti, mislim da je moj otac najviše patio. Gledao sam ga dok se bolničar naginjao nad moju nogu. Jedanput je provjerio Miriamino tijelo, a onda je držao Grace kao da je dovoljno jak da zadrži njezinu dušu na mjestu. Bolničari su ga morali silom odvući kako bi joj mogli pomoći. Otac je bio natopljen njezinom krvlju i otvoreno je pokazivao bol i zabrinutost, a ja sam znao da je djelomičan uzrok tome i ono što je davno učinio, dok je drugi razlog bila istina koju je Miriam izgovorila posljednjim dahom. Znao je što to znači, a i ja sam također znao.

Grace je bila njegova kći. Dobro. Pošteno. Događa se svaki dan. Gledajući unatrag, imalo je smisla. Njegova ljubav za nju nikada nije bila pritajena. Ali ona se pojavila na farmi tek dvije godine nakon smrti moje majke. Nikada nisam zbrojio dva i dva. Nikad mi nije palo na pamet. Ali znao sam datum Graceinog rođenja i, sad mi je bilo jasno, to je bio Miriamin dar.

Istina u tamnoj kutiji.

Grace je rođena dva dana prije nego što se moja majka ubila i to nije mogla biti slučajnost.

Miriam je bila u pravu.

I mene je uništio, također.

283

Otac je podignuo ruku i otvorio usta kao da će nešto reći, ali nisam to mogao dopustiti. Stavio sam ruku na bolničarevo rame. „Možete li me iznijeti odavde?“ zamolio sam ga.

Još sam jedanput pogledao oca, a kad mi je vidio lice, zatvorio je usta.

Probudio sam se u bolnici: prigušena svjetla, ja omamljen od lijekova, bez sjećanja na operaciju noge. Ali sjetio sam se da sam sanjao o mladoj Sarah Yates. Isti san kao i onaj od prije nekoliko dana. Gotovo isti. Hodala je u vrtu punom mjesečine, a haljina joj se labavo obavila oko nogu. Kad se okrenula, podignula je ruku kao da na dlanu drži novčić. U prošlosti je san tu završavao. Ne i ovaj put. Ovaj sam put sve vidio.

Ruka se digla i prstima je dotaknula usne. Smiješila se i poslala poljubac, ali ne meni.

Taj san nije bio san. Nego sjećanje. Dok sam kao dječak stajao na svojem prozoru, sve sam to vidio. Otpuhnuti poljubac, tajnovit osmijeh, a onda svojeg oca koji bosonog hoda po blijedoj vlažnoj travi. Kako ju je uzeo u ruke i podignuo i zaista poljubio. Vidio sam sirovu golu strast, koju sam čak i tada prepoznao.

Sve sam vidio i zakopao u sebi, potisnuo na neko malo mjesto u umu tog dječaka kakav sam bio. Ali sada sam se toga sjetio i osjećao da mi razdire dušu.

Sarah Yates nije mi bila poznata zato što sliči Grace. Poznavao sam baš nju.

Pomislio sam na ono što mi je svećenik rekao o prirodi smrti moje majke. „Nikoga ne treba kriviti“, rekao je, a u sjeni crkve koju kao da sam oduvijek poznavao, te su riječi onda imale nekakav smisao. Ali ne i sada.

Bio sam ljut dvadeset godina, nesređen, nemiran. Bilo je kao da sam imao krhotinu stakla u umu, crvenu oštricu koja se okretala u mekim dijelovima mojega bića, putovala tamnim putevima i rezala. Uvijek sam krivio majku, ali sada sam razumio. Povukla je okidač, da, učinila je to preda mnom, svojim jedinim djetetom.

Ali ono što sam rekao ocu bila je istina. Htjela je da on to vidi, a sada sam razumio i zašto. Osam godina neuspješnih trudnoća i pobačaja. Stalni neuspjeh sve dok je to nije potpuno izmorilo.

A onda je, nekako, saznala.

I povukla okidač.

Naposljetku sam shvatio da ljutnja nije bila usmjerena na moju majku, čija je duša jednostavno uvenula i bilo ju je nemoguće obnoviti.

Ljutiti se na nju nije bilo pošteno i u tome sam je iznevjerio. Zaslužila je bolje.

Zaslužila je više. Htio sam plakati, ali nisam mogao.

U meni nije bilo mjesta za nježne emocije.

284

Pritisnuo sam zvono da pozovem medicinsku sestru, veliku ženu smeđe boje kože i indiferentnih očiju. „Doći će ljudi koji će htjeti razgovarati sa mnom“, rekoh. „Ne želim ni sa kim razgovarati do devet i trideset. Možete li mi to omogućiti?“ Nagnula se unatrag, a na licu joj se pokazao početak smiješka. „Zašto devet i trideset?“ „Moram nazvati neke ljude.“ Okrenula se da pođe prema vratima. „Vidjet ću što mogu učiniti.“ „Sestro“, pozvao sam je. „Ako dođe detektivka Alexander, s njom ću razgovarati.“ Pogledao sam na sat. Pet četrdeset osam. Nazvao sam Robin kod kuće. Bila je budna. „Jesi li stvarno mislila ono što si rekla o odabiru?“ „Mislim da sam bila prilično jasna.“ „Riječi su jednostavne, Robin; život je težak. Moram znati misliš li ozbiljno. O svemu. O dobru i zlu. O posljedicama.“ „Ovo je posljednji put što ću ti to reći, Adame, i nemoj me više pitati. Izabrala sam. Ti oklijevaš. Ako želiš razgovarati o odabirima, onda moramo razgovarati o tebi. To ne može biti jednosmjerna ulica. U čemu je stvar?“ Pričekao sam sekundu, a onda sam se prepustio, bilo dobro ili zlo. „Potrebno mi je da učiniš nešto za mene. To znači dati prednost onome što je meni važno nad onime što je važno policiji.“ „Provjeravaš li me?“ Zvučala je ljutito. „Ne.“ „Zvuči ozbiljno.“ „Nećeš ni vjerovati koliko ozbiljno.“ „Što trebaš?“ Nije uopće oklijevala. „Trebam te da mi nešto doneseš.“ Sat kasnije pojavila se u sobi držeći u ruci razglednicu koju sam stavio u pretinac u automobilu. „Jesi li dobro?“ upitala je. „Ljutit. Kao premlaćen. Uglavnom ljutit.“ Poljubila me, a kada se uspravila, ostavila je razglednicu na krevetu. Gledao sam plavu vodu, bijeli pijesak. „Gdje si to našao?“ upitala je. „U Faithovom motelu.“ Sjela je i privukla stolicu bliže. „Poštanski žig ima datum nakon Dannyjeve smrti. Tko god je to poslao, sudionik je u ubojstvu, makar i posredno.“ 285

„Znam.“ „Hoću li je dobiti natrag?“ „Ne znam.“ „Jesi li ozbiljan?“ Pogledao sam na sat. „Saznat ćemo za nekoliko sati.“ „Što planiraš učiniti?“ „Pričaj mi o Grace“, rekoh. „Nimalo mi ovo ne olakšavaš.“ „Ne mogu razgovarati o tome što namjeravam učiniti. Jednostavno to moram učiniti. Ne radi se o tebi. Možeš li to razumjeti?“ „OK, Adame. Razumijem.“ „Htjela si mi reći kako je Grace.“ „Malo je nedostajalo. Još nekoliko minuta i umrla bi. Vjerojatno je bilo dobro što me nisi čekao.“ „Kako se to dogodilo?“ „Vratila se s pogreba i ušla u kuću. Pola sata kasnije netko je pokucao na vrata.

Otvorila je i Miriam je pucala u nju. Nije rekla ni riječ. Samo je povukla okidač i promatrala dok se Grace vukla unutra.“ „Odakle joj onaj pištolj?“ upitah. „Registriran je na Dannyja Faitha. Mala pucaljka. Vjerojatno ga je držao u pretincu u autu.“ „Zašto to kažeš?“ „Policija iz Charlottea našla je njegov kamionet parkiran na duže vrijeme na parkiralištu zračne luke Douglas. Jučer sam vidjela zaplijenjene stvari. U pretincu je imao kutiju metaka kalibra .25, ali ne i pištolj.“ „Miriam ga je ubila“, rekoh. „Uzela je za to Dolfov pištolj i onda ga vratila u ormarić za puške. Sigurno je našla .25 kad je ostavljala kamionet.“ Vidio sam kako joj se kotačići u glavi okreću i sitne bore u uglovima očiju. „U toj teoriji ima puno rupa, Adame. To je veliki skok. Kako si to smislio?“ Ispričao sam joj ono što je Miriam rekla o sebi i Dannyju. Pričekao sam malo, a onda sam joj ispričao i ostalo: o Grace, o mojoj majci. Nastojao sam da mi lice bude neutralno, čak i kad sam govorio o dugogodišnjoj obmani mojega oca.

Robin je zadržala svoju masku na licu i samo kimnula kad sam završio. „To se 286

poklapa s izjavom tvojega oca.“ „Rekao ti je? Sve to?“ „Ispričao je Granthamu. Nije mu bilo lako, ali želio je da Grantham shvati zašto je Miriam pukla. Iako je mrtva, on je želio preuzeti krivnju za to.“ Nagnula se naprijed. „To ga ubija, Adame. Potpuno ga izjeda, kao da je sve njegova krivica.“ „I jest njegova krivica.“ „Ne znam. Miriamin otac napustio ju je kad je bila vrlo mala. To je teška stvar za djevojčicu. Kad se tvoj otac pojavio, postavila ga je na prilično visok pijedestal.

Gadno je pasti s te visine.“ Nisam bio spreman razmišljati o tome. „Ubojstvo Dannyja samo je jedan dio“, rekoh. „Ona je napala i Grace. Pretukla ju je zato što ju je Danny volio.“ Skrenuo sam pogled u stranu. „I zato što je kći mojega oca.“ „To ne možeš znati.“ „Pretpostavljam da je tako. Namjeravam to dokazati.“ Osjetio sam na licu njezin pogled, ali nisam mogao zamisliti o čemu razmišlja. „Jesi li dobro?“ upitala je. „Ono što je Miriam rekla istina je.“ Zašutio sam na tren. „Otac je uvijek najviše volio Grace.“ „U svemu tome ispustio si jednu dobru stvar.“ „A to je?“ „Imaš sestru.“ U praznini mojih grudi raširilo se nešto krhko i lomljivo. Pogledao sam kroz prozor i zagledao se u duboko plavetnilo jutarnjeg neba. „Miriam je ubila Graya Wilsona“, rekoh naposljetku. „Što?“ Robin je bila šokirana. „Bila je zaljubljena u njega.“ Ispričao sam joj o tome kako sam zatekao Miriam na grobu Graya Wilsona.

Kako je odlazila tamo svaki mjesec i donosila svježe ubrano cvijeće, kako je tvrdila da su se namjeravali vjenčati. Isto ono što je rekla i za Dannyja. To nije mogla biti slučajna podudarnost. „Bio je zgodan i popularan, sve što ona nije bila. Vjerojatno je mjesecima skupljala hrabrost da mu kaže o svojim osjećajima, fantazirala je o njegovom odgovoru. Vrtila je to u mislima. Onda je došao dan zabave.“ Slegnuo sam ramenima. „Mislim da ga je pokušala zavesti i nije uspjela. Rekao je nešto 287

omalovažavajuće. Možda se nasmijao. Mislim da ga je udarila kamenom u glavu kad je pokušao otići od nje.“ „Zašto to misliš?“ „To se dogodilo i Dannyju, više–manje.“ „Voljela bih imati još neke informacije.“ „Pitaj me za tri sata.“ „Ozbiljno?“ „Zasad se radi samo o teoriji.“ Pogledala je razglednicu. To je bio sudski dokaz za ono što je mogao biti proces za najteže kazneno djelo. Ona bi mogla dobiti otkaz, mogli bi je sudski goniti. Uzela je razglednicu u ruku. „Ako su na ovome otisci prstiju, to bi moglo osloboditi Dolfa.

Jesi li razmišljao o tome?“ „Bez obzira na to, bit će oslobođen.“ „Hoćeš se kladiti?“ „Prepoznajem osnovanu sumnju kad je vidim. I ti također. Miriam je zbog Dannyja ubila dvoje ljudi u napadaju ljubomore. Koristila je pištolj koji je uzela iz njegova napuštenog kamioneta, dala mu je trideset tisuća dolara, mislila je da će je oženiti.“ Zatresao sam glavom. „Taj slučaj nikad neće na sud.“ „Hoćeš li mi makar reći što planiraš?“ „Ti si odlučila i izabrala. Ja sam izabrao. Vrijeme je da i moj otac učini isto.“ „Radi li se tu o opraštanju?“ „Opraštanju?“ upitah. „Ne znam čak ni što ta riječ znači.“ Robin je ustala i ispružila ruku. „Ne mogu ostati ovdje“, rekoh. „Ne nakon ovoga. Znajući ono što znam. Kad se prašina slegne, vraćam se u New York. Želim da ovaj put pođeš sa mnom.“ Sagnula se i poljubila me. I dalje me je držala s dva prsta za bradu nakon što se uspravila. „Što god da radiš“, rekla je, „nemoj zeznuti.“ Oči su joj bile tamne i velike, ali ovo nije bio nikakav odgovor i oboje smo to znali.

288

33 NAZVAO SAM GEORGEA TALLMANA KOD KUĆE. Telefon je zvonio devet puta, a kad se pokušao javiti, ispala mu je slušalica. „George?“ upitao sam. „Adame?“ Glas mu je bio promukao. „Čekaj.“ Spustio je telefon. Čuo sam kako udara u drvenu plohu. Prošla je skoro minuta prije nego što je ponovo uzeo slušalicu. „Oprosti“, reče on. „Ne nosim se dobro s ovim.“ „Želiš li razgovarati o tome?“ Znao je većinu onoga što se dogodilo i zvučao je kao čovjek u potpunom šoku.

I dalje je o Miriam govorio u sadašnjem vremenu, a onda bi se ispričao, s osjećajem nelagode. Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim da je pijan. Pijan i smeten. Nije želio ništa reći što bi naštetilo sjećanju na Miriam. Izrekavši to, počeo je plakati.

Sjećanje na nju. „Znaš li koliko sam dugo bio zaljubljen u nju?“ upitao je naposljetku. „Ne.“ Rekao mi je, prekidajući i nastavljajući priču. Godinama. Još od srednje škole, ali ona nikad ništa nije htjela imati s njim. „Zbog toga je to bilo posebno“, objašnjavao je. „Čekao sam. Znao sam da je to pravo. Ostao sam vjeran. Naposljetku je i ona to shvatila. Kao da je tako moralo biti.“ Čekao sam par trenutaka. „Mogu li te nešto pitati?“ „OK.“ Glasno je šmrcnuo. „Kad su se Miriam i Janice avionom vratile kući iz Colorada, provele su noć u Charlotteu i ostale tamo sljedeći dan.“ „Da kupuju.“ „Ali Miriam se nije osjećala dobro.“ Samo sam nagađao. Želio sam da mi potvrdi. „Bila je... kako to znaš?“ „Ti si odveo Janice u kupnju, a Miriam je ostala u hotelu.“ 289

U glasu mu se začula sumnjičavost. „Zašto me to pitaš?“ „Samo još jedno pitanje, George.“ „Što?“ Još je bio sumnjičav. „U kojem su hotelu odsjele?“ „Reci mi zašto to želiš znati?“ Sad se otrežnjavao, a sumnje su rasle pa sam učinio ono što sam morao. Lagao sam. „To je nedužno pitanje, George.“ Minutu kasnije završio sam razgovor, a sljedeće dvije nisam ništa radio, samo sam zaklopio oči i pustio da sve pređe preko mene. Bol se penjala na višu razinu kako je popuštalo djelovanje lijekova. Pomislio sam na pumpicu morfija, ali zadržao sam ruku na krevetu. Kad sam osjetio da mogu, nazvao sam hotel u Charlotteu. „Htio bih razgovarati sa šefom recepcije.“ „Trenutak.“ Telefon je dvaput škljocnuo, zatim se začuo glas drugog muškarca. „Šef recepcije.“ „Da. Imate li aute koje dajete gostima na raspolaganje?“ „Imamo službu privatnih limuzina.“ „Iznajmljujete li aute svojim gostima? Imate li službu za posudbu automobila?“ „Ne, gospodine.“ „Koja je rent–a–car agencija najbliža vašem hotelu?“ Rekao mi je. Bila je to jedna od velikih. „Možemo vas odvesti tamo hotelskim autom“, reče on. „Možete li mi dati njihov broj telefona?“ Žena koja se javila u rent–a–car agenciji bila je standardni tip službenice.

Monotona. Nezainteresirana. Neuslužna kad sam joj postavio pitanje. „Gospodine, ne možemo davati takve informacije.“ Nastojao sam ostati miran, ali bilo je teško. Tri sam je puta pitao. „Vrlo je važno“, rekao sam. „Žao mi je, gospodine. Ne možemo davati takve informacije.“ Prekinuo sam vezu i nazvao Robin na mobitel. Bila je u policijskoj postaji. „Sto je Adame? Jesi li dobro?“ „Trebam neke informacije. Ne mogu ih dobiti. Mislim da bi ih rekli policiji.“ „Kakve informacije?“ Rekao sam joj što želim i dao joj broj auto agencije. „Sigurno imaju te podatke.

Potvrde o plaćanju kreditnom karticom. Nešto. Ako te bude zavlačila, uvijek možeš 290

pokušati u uredu direktora.“ „Znam kako se to radi, Adame.“ „U pravu si. Oprosti.“ „Ne trebaš se ispričavati. Javit ću ti. Ostani uz telefon.“ Gotovo sam se nasmijao. „Je li to šala?“ „Razvedri se, Adame. Najgore je prošlo.“ Ali ja sam mislio na svojeg oca. „Nije“, rekoh. „Nije prošlo.“ „Nazvat ću te.“ Potonuo sam u jastuke i promatrao veliki sat na zidu. Trebalo joj je osam minuta i u prvoj sam sekundi znao da je dobila ono što sam tražio. Glas joj je imao onu posebnu oštricu. „Bio si u pravu. Miriam je unajmila zeleni Taurus, s tablicama ZXF-839. Koristila je svoju kreditnu karticu. Visu, da budemo precizni. Unajmila je auto ujutro i vratila ga istog poslijepodneva. Na brojaču kilometara zabilježeno je sto devedeset kilometara.“ „To je udaljenost do farme i natrag.“ „Gotovo u kilometar. Provjerila sam.“ Protrljao sam oči. „Hvala“, rekoh.

Zašutjela je nakratko. „Sretno, Adame. Doći ću te posjetiti poslijepodne.“ Sljedeći je poziv morao čekati do početka radnog vremena. Nazvao sam u devet. Žena koja se javila na telefon bila je opasno sretna. „Dobro jutro“, rekla je. „Worldwide Travels. Kako vam mogu pomoći?“ Zaželio sam joj dobar dan i odmah krenuo na pitanje. „Ako bih želio iz Charlottea letjeti u Denver“, rekao sam, „biste li me mogli uputiti preko Floride?“ „Gdje u Floridi?“ Razmišljao sam. „Bilo gdje.“ Gledao sam sat dok je ona tipkala tražeći informaciju. Odgovor sam dobio za sedamdeset tri sekunde.

Opet sam zaklopio oči, čudno ostavši bez daha. Bol u nozi rasla je kao da nikada neće prestati: oštri šiljci koji su zračili prema van u valovima. Pozvonio sam sestri.

Nije se baš jako žurila. „Koliko će ovo još boljeti?“ upitao sam.

291

Bio sam blijed i znojan. Znala je što mislim, ali na njezinu licu nije bilo sažaljenja. Pokazala je vrlo dobro izribanim prstom. „Pumpica za morfij tu je s razlogom. Pritisnite gumb svaki put kad bol postane prejaka. Neće vam dopustiti da se predozirate.“ Počela se okretati da ode. „Ne trebate me da vas držim za ruku.“ „Ne želim morfij.“ Opet se okrenula, s jednom podignutom obrvom i ravnodušnim glasom. „Onda će postati još puno gore.“ Napućila je usne i izašla iz sobe sporo njišući svojim širokim bokovima.

Zagnjurio sam se u jastuke, zabio prste u plahtu dok je bol pokazivala svoje zube. Želio sam morfij, strašno sam ga želio, ali morao sam ostati bistar. Dotaknuo sam razglednicu.

PONEKAD JE BAŠ KAKO TREBA. A ponekad je sve pogrešno.

Otac je stigao u deset.

Izgledao je užasno: isplakane oči, slomljeno držanje. Izgledao je kao ukleta duša koja čeka da joj pod propadne pod nogama. „Kako si?“ upitao me i ušao u sobu vukući noge.

Riječi su me iznevjerile. Tražio sam mržnju, ali nisam je mogao naći. Prisjetio sam se ranih godina i kakvi smo bili nas troje. Zlatno doba. Preplavio me taj osjećaj i gotovo sam puknuo. „Istina je, zar ne?“ Ništa nije rekao. „Mama je znala za Sarah i dijete. Zato se je ubila. Zbog onoga što joj je to učinilo. Ta izdaja.“ Zaklopio je oči i pognuo glavu. Nije morao ništa reći. „Kako je saznala?“ upitah. „Ja sam joj rekao“, reče. „Toliko je zavrijedila.“ Skrenuo sam pogled s njega. Jedan dio mene nadao se da je sve to pogreška.

Da se još mogu vratiti kući. „Rekao si joj i ubila se.“ „Mislio sam da je ispravno to učiniti.“ „Malo je prekasno brinuti o tome.“ „Nikad nisam prestao voljeti tvoju majku...“ Prekinuo sam ga. Nisam to želio slušati. „Kako je Miriam saznala? Prilično sam siguran da njoj nisi rekao.“ 292

Okrenuo je dlanove prema gore. „Uvijek je bila tako tiha. Povlačila se po kutevima. Sigurno je čula kad smo Dolf i ja razgovarali o tome. Činili smo to s vremena na vrijeme, obično kasno noću. Vjerojatno je shvatila prije dosta godina.

Prošlo je najmanje deset godina otkad sam zadnji put naglas govorio o tome.“ „Deset godina.“ Jedva sam mogao pojmiti kako je Miriam morala patiti s tim saznanjem, što je morala osjećati kad je vidjela kako se starčevo lice ozari svaki put kad bi Grace ušla u prostoriju. „Povrijedio si tako mnogo ljudi. A zbog čega?“ „Volio bih dobiti priliku da objasnim“, reče on i u tom je trenutku staklo u mojem umu počelo pucati. „Ne“, rekoh. „Ne želim te slušati kako opravdavaš ono što si učinio. Ili ću povratiti ili ću sići s ovog kreveta i prebiti te na mjestu. Ne postoji ništa što možeš reći. Pogriješio sam što sam te pitao. Moja je majka bila slaba, izmučena slabim zdravljem i razočaranjem, već je bila na rubu. Saznala je da imaš kćer i to ju je gurnulo preko. Ubila se zbog tebe.“ Zastao sam pod težinom onoga što sam se spremao reći. „Ne zbog mene.“ Neka ga je nevidljiva sila gnječila. „I ja sam s time morao živjeti“, reče on.

Odjedanput to više nisam mogao podnositi. „Nosi se odavde“, rekoh. Počeo se okretati, a u mene se opet slijevao led. „Čekaj. Neće biti tako lagano. Reci mi što se dogodilo. Hoću to čuti od tebe.“ „Sarah i ja...“ „Ne taj dio. Ostalo. Kako je Grace došla živjeti s Dolfom. Kako si nam obojici lagao gotovo dvadeset godina.“ Sjeo je bez pitanja, kao da su mu popustila koljena. „Grace je bila nesretan slučaj. Sve je to bio nesretan slučaj.“ „Prokletstvo...“ Pokušao se uspraviti. „Sarah je mislila da želi dijete. Mislila je da je to sudbina, da je tako moralo biti. Odvela ju je u Kaliforniju da započne nov život. Dvije godine poslije vratila se, kao invalid, bez iluzija. Nije ju baš zanimalo da se bavi roditeljskim dužnostima. Htjela je da ja preuzmem dijete.“ „Zašto govoriš 'dijete' kad misliš na Grace?“ Nagnuo je glavu u stranu. „Grace joj nije pravo ime. Ja sam joj dao to ime.“ „Pravo joj je ime...?“ „Sky6.“ 6

Nebo.

293

„Isuse.“ „Htjela je da uzmem dijete, ali imao sam novu obitelj.“ Zastao je. „Već sam izgubio jednu ženu. Nisam želio izgubiti i drugu. Ali ona je bila moja kći...“ „Pa si podmitio Dolfa da je odgaja. Dao si mu dvjesto jutara da ti pomogne sakriti tvoju tajnu.“ „Nije bilo tako.“ „Nemoj...“ „Zemlja je bila za Grace da je naslijedi! Zaslužila je to. Ništa od svega nije bilo njezina krivica. A što se tiče Dolfa, bio je usamljen. Htio je taj posao.“ „Sranje.“ „Istina je. Supruga ga je napustila prije mnogo godina. Nikada ne viđa vlastitu kćer. Grace je za njega učinila veliku stvar.“ „Iako je sve laž.“ „On je, sine, bio na mračnome mjestu. Svi smo bili nakon smrti tvoje majke. To je dijete za nas bilo poput izlazećeg sunca.“ „Zna li Grace?“ „Ne još.“ „Gdje je Janice?“ upitah. „Ona već zna, sine. Rekao sam joj. Nema potrebe i nju uvlačiti u ovo.“ „Želim je vidjeti.“ „Želiš me povrijediti. Razumijem.“ „Nema veze s tobom. Mi smo s time završili. Postoji još nešto sasvim drugo.“ „Što hoćeš reći?“ „Dovedi Janice“, rekoh. „Onda ćemo razgovarati.“ Nova bol pojavila mu se na licu. „Sinoć sam joj ubio kćer. Pod sedativima je, a i da nije, sumnjam da je spremna razgovarati s ijednim od nas. Ne osjeća se nimalo dobro.“ „Potrebno je da dođe ovamo.“ „Zašto, za Boga miloga? Ništa od svega nije njezina krivica.“ Osjećao sam se nedodirljiv za njegovu patnju. „Reci joj da bih volio razgovarati o Floridi.“ „To nema nikakvog smisla.“ 294

„Samo učini tako.“

295

34 GRANTHAM JE DOŠAO SAT POSLIJE I DAO SAM MU IZJAVU. Inzistirao je na detaljima pucnjave i rekao sam mu da otac nije imao izbora. To nije bila nikakva usluga starome, jednostavno čista istina.

Grace ili Miriam.

Teška, brutalna odluka.

Također je htio još razgovarati o smrti Zebulona Faitha. Htio je znati zašto sam imao pušku u prtljažniku auta. Ali to je bilo u drugom okrugu. Čak nije bio ni njegov slučaj. Rekao sam mu da me pusti na miru i nije imao drugog izbora nego da me posluša. Ja nisam Dannyjev ubojica. Niti sam ubio Zebulona Faitha. To mu je sada bilo jasno.

Kad je otišao, pomislio sam da ću se ipak odlučiti za morfij i pritisnuti tipku prije nego što učinim ono što moram. Bio sam u takvoj agoniji da sam se na trenutke tresao. Gotovo sam popustio, ali nazvala je Robin i zvuk njezina glasa pomogao mi je. „Prošlo je više od tri sata“, rekla je. „Strpljenja“, rekoh joj, a pokušao sam i sebe u to uvjeriti.

Pojavili su se dva sata poslije.

Moj otac.

Moja maćeha.

Izgledala je još gore, ako je to moguće, nego on. Kapci su joj se ovjesili i jednom je rukom grabila zrak kao da je vidjela nešto za što se može uhvatiti, a što mi ostali nismo vidjeli. Neravno je nanijela ruž na usne, kosa joj je bila neuredna. Izgledalo je kao da ju je izvukao iz kreveta. Ali kad je sjela i pogledala me, vidio sam u njoj strah, i tada sam znao da sam bio u pravu. „Zatvori vrata“, rekao sam ocu. Zatvorio ih je i sjeo. Suočio sam se s Janice. Želio sam biti ljutit i jedan je dio mene bio. Međutim, ostatak mene preplavila je melankolija.

Ona je prije svega bila majka i imala je svoje razloge.

296

„Razgovarajmo o noći kad je ubijen Gray Wilson.“ Janice se počela dizati, a onda se zaustavila. Ponovo je potonula na stolicu. „Ne razumijem...“ „Miriam je bila prekrivena njegovom krvlju. Donijela ju je u kuću nakon što ga je ubila. Zato si rekla da sam to bio ja. Zato si svjedočila protiv mene. Da zaštitiš Miriam.“ „Što?“ Oči su joj bile razrogačene i bijele. Rukama je kao kandžama gužvala tkaninu suknje. „Da si rekla da je to bio netko drugi, a da je policija našla krv u kući, onda bi se priča počela urušavati. Nije mogao biti stranac. Morao je biti netko tko ima pristup kući. Naročito gornjem katu. Nije mogao biti Jamie ni otac. Morao sam biti ja. Ja sam bio jedini s kojim nisi bila bliska.“ Otac se konačno pomaknuo, ali podignuo sam ruku prije nego što je stigao progovoriti. „Uvijek sam mislio da vjeruješ u to. Mislio sam da si vidjela nekoga koga si zaista zamijenila sa mnom.“ Zastao sam. „Ali nije tako. Morala si svjedočiti protiv mene. Za svaki slučaj.“ Progovorio je otac. „Jesi li lud?“ „Ne, nisam.“ Janice je stavila ruke na stolicu i odgurnula se da ustane. „Odbijam to slušati“, rekla je. „Jacobe, želim ići kući.“ Izvukao sam razglednicu ispod plahte i podignuo je visoko, tako da ju je mogla vidjeti. Jednu je ruku prinijela grlu, a drugom posegnula za stolicom. „Sjedni“, rekao sam joj. Učinila je tako. „Što je to?“ upita otac. „Gray Wilson je, nažalost, davna prošlost. Mrtav i pokopan. Ne mogu ništa dokazati. Ali ovo...“ – zamahnuo sam razglednicom – „ovo je drukčija stvar.“ „Jacobe...“ Posegnula je za njegovom rukom i prsti su joj se obavili oko njegova zapešća.

Otac je ponovio pitanje. „Što je to?“ „Ovo je izbor“, rekoh mu. „Tvoj izbor.“ „Ne razumijem.“ „Kakvi god da su demoni progonili Miriam, opsjedali su je dugo vremena i Janice je znala sve o njima. Zašto ih je skrivala, ne mogu razumjeti. Ali Miriam je bila bolesna. Ubila je Graya Wilsona jer je mislila da ga voli, a on nije htio imati ništa s 297

njom. Isto se dogodilo i s Dannyjem Faithom.“ Zastao sam. „Do one je uzvisine teško doći. Treba ti kamionet za tijelo, a Danny je bio velik muškarac.“ „O čemu govoriš?“ upita otac. „Miriam nije mogla sama baciti Dannyja u onu jamu.“ „Ne“, reče on. Ali znao je. Vidio sam mu to na licu. „Mislim, također, da Miriam nije poslala ovu razglednicu.“ Okrenuo sam je tako da on može pročitati što piše na poleđini. Ludo se provodim, pisalo je. „Poslana je nakon što je Danny umro.“ „To je smiješno“, reče Janice. „Janice je odvela Miriam u Colorado dan ili dva poslije Dannyjeve smrti. Do Denvera možeš putovati tako da ideš preko Floride. Obavio sam jutros nekoliko telefonskih poziva. Sat i četrdeset minuta za presjedanje s jednog aviona na drugi.

Dovoljno vremena da se pošalje razglednica. Policija može provjeriti plan puta.

Datumi će se poklapati.“ Gledao sam oca u oči. „Sumnjam da su na ovoj razglednici otisci Miriaminih prstiju.“ Otac je dugo ostao šutjeti. „To nije istina“, reče Janice. „Jacobe...“ Nije ju pogledao. „Kakve veze sve to ima s izborom?“ „Onaj tko je poslao ovu razglednicu, pokušao je sakriti činjenicu da je Danny mrtav. Policija će htjeti razgovarati s osobom koja je poslala tu razglednicu.“ Ustao je, glas mu je bio povišen, a Janice se trznula kad je progovorio. „Kakav izbor, dođavola?“ Trenutak se odužio i nisam uživao u njemu. Ali to se moralo učiniti. Previše je pogrešnih stvari poput smeća zasulo cestu iza nas: izdaja i laži; ubojstvo i suučesništvo. Jezero tuge.

Spustio sam razglednicu na rub kreveta. „Dajem je tebi“, rekoh. „Spali je. Predaj je policiji. Daj je njoj.“ Pokazao sam na Janice, koja se odmaknula što dalje od mene. „Tvoj izbor.“ Oboje su zurili u razglednicu. Nitko je nije taknuo. „Obavio si još neke telefonske razgovore?“ upita on. „Koga si još zvao?“ „Janice i Miriam doletjele su iz Colorada noć prije nego što je Grace napadnuta.

Tu su noć odsjele u hotelu u središtu Charlottea. George je stigao sljedećeg jutra i proveo je dan s Janice...“ 298

„Odveo me u kupnju“, prekine me Janice. „A Miriam je ostala.“ „U hotelu“, reče Janice.

Odmahnuo sam glavom. „Unajmila je auto dva sata prije nego što je Grace napadnuta. Zeleni Taurus. S tablicama ZXF-839. Policija zna i za to.“ „Što to govoriš?“ upita otac. „Govorim da je još bila ljuta na Dannyja. Imala je osamnaest dana da razmišlja o Grace i Dannyju, kako ju je Danny ostavio zbog Grace. Govorim da je još bila ljutita zbog toga.“ „Ja ne...“ Bio je izgubljen u svemu tome pa sam prešao na ono glavno. „Dva sata nakon što je Miriam unajmila auto, netko je iskoračio iza stabla i izmlatio Grace s palicom.“ Pogledao je razglednicu, pogledao je mene. Janice mu je stisnula ruku tako jako da sam pomislio da će mu poteći krv. „Ali što je s Dannyjevim prstenom? S bilješkom...“ „Vjerojatno je zadržala prsten kad je ubila Dannyja. Možda ga je ostavila uz Grace kao neku vrstu čudne poruke. Ili je možda, kao s bilješkom, htjela prikriti tragove, sakriti pravu prirodu napada na Grace. Prsten je implicirao da je Danny bio uključen u napad, čak da je još živ. Ako ljudi to progutaju ili ako se nađe Dannyjevo tijelo, onda će ih bilješka uputiti na ljude koji su zainteresirani za zemlju uz rijeku.

Mislim da je to bilo jednostavno zavaravanje. Nešto što je naučila gledajući svoju majku.“ Otac je pogledao svoju suprugu. „Žao mi je“, rekoh.

Uzeo je razglednicu i oči su nam se srele. Pokušao je govoriti, ali odustao je kad nikakav zvuk nije izlazio. Janice je s mukom ustala držeći se za njegov rukav.

Pogledao ju je posljednji put, a onda se okrenuo kao vrlo star čovjek i izašao. Janice je pognula glavu i pošla za njim. Čekao sam dok njihovi koraci nisu utihnuli, a onda sam posegnuo za morfijem.

Pritisnuo sam tipku i preplavila me toplina. Držao sam prst na tipki čak i kad je morfij prestao teći.

Oči su mi se zastaklile.

Gumb je škljocao u praznoj sobi.

299

Robin se vratila kad je sunce nestalo. Poljubila me i pitala kako je prošlo. Sve sam joj ispričao, a ona je dugo ostala šutjeti. Otvorila je svoj mobitel i nazvala neke ljude. „Nije zvao“, reče. „Ni policijsku upravu u Salisburyju. Niti šerifov ured.“ „Možda neće.“ „To ti ne smeta?“ „Ne znam više. Mrzim ono što mi je Janice učinila, ali Miriam joj je bila kći.

Učinila je što je osjećala da mora.“ „Šališ se.“ „Nemam djece pa mogu samo zamišljati, ali za Grace bih lagao. Za tebe bih lagao. Učinio bih i gore da moram.“ „Ulizico.“ Ispružila se na krevetu pokraj mene i položila glavu na jastuk pokraj moje. „U vezi s New Yorkom“, rekoh. „Nemoj me to još pitati.“ „Mislio sam da si izabrala.“ „Jesam. Ali to ne znači da ćeš ti donositi svaku odluku do kraja našeg života.“ Pokušala je održati vedri ton. „Zaista ne mogu ostati ovdje“, rekoh.

Okrenula je glavu na jastuku. „Pitaj me za Dolfa.“ „Reci mi.“ „Okružni je tužitelj blizu toga da odustane od optužbe. Većina ljudi misli da nema izbora. Sad je to samo pitanje vremena.“ „Uskoro?“ „Možda sutra.“ Pomislio sam na Dolfa, zamišljao sam kako će okrenuti lice prema suncu kad izađe iz zatvora. „Jesi li već vidio Grace?“ upita ona. „Još je na intenzivnoj njezi i posjeti su ograničeni. Ali to je u redu. Nisam još spreman.“ „Suočio si se s ocem i Janice, ali oklijevaš razgovarati s Grace? Ne razumijem.“ „Trebat će joj vremena da sve shvati. Osim toga, teško je.“ „Zašto?“ „Nešto ću izgubiti s Grace. S ocem nisam imao što izgubiti.“ Ukočila se pokraj 300

mene. „Što je?“ upitao sam. „Ne tako davno i ja bih to isto rekla za tebe.“ „To je drukčije.“ Okrenula se postrance. „Adame, život je kratak. Ne dobijemo puno ljudi koji su nam važni. Trebali bismo učiniti što god je potrebno da zadržimo one koje imamo.“ „Što to govoriš?“ „Govorim da svi griješimo.“ Ležali smo u mračnoj sobi i u jednom sam trenutku zadrijemao. Prenuo me njezin glas. „Zašto se Miriam pristala udati za Georgea Tallmana?“ „Jutros sam s njim razgovarao. Bio je prilično pijan. Pitao sam ga kako se to dogodilo. Godinama je bio zaljubljen u nju. Izlazili su, ali ona nikada nije rekla 'da'.

Nazvala ga je dan prije nego što je otputovala u Colorado. Rekla mu je da je ponovo zaprosi i taj je put pristala, samo tako. On je već imao prsten. Mislim da je to bila Janiceina ideja. Ako pronađu tijelo, malo će ljudi posumnjati u zaručnicu jednog policajca. Nije planirala odigrati sve do kraja.“ „Zašto to kažeš?“ „Prva stvar koju je učinila kad se vratila bilo je da ga pošalje u kupnju s majkom, tako da se ona može prikrasti ovamo i izmlatiti Grace. On je bio paravan.

To je sve što je uvijek trebao biti.“ „Tužno je to“, reče Robin. „Znam.“ Robin je sklopila oči i privila se bliže k meni. Uvukla je ruku pod moju košulju.

Dlan joj je na mojim prsima bio svježe hladan. „Pričaj mi o New Yorku“, rekla je.

301

35 IZAŠAO SAM IZ BOLNICE ISTI DAN KAD JE DOLF IZAŠAO IZ ZATVORA. Došao je po mene autom i odvezao nas do ruba kamenoloma izvan grada. Granit je bio siv u sjeni, ružičast tamo gdje ga je dodirivalo sunce. Štake su mi se urezivale u ruke dok sam stajao i gledao dolje u bistru vodu na dnu kamenoloma. Dolf je zatvorio oči i okrenuo lice prema suncu. „O ovome sam mislio dok sam bio unutra“, reče on. „Ne o farmi ni o rijeci. O ovome mjestu, a tu desetljećima nisam bio.“ „Ovdje nema nikakvih sjećanja“, rekoh. „Nikakvih duhova.“ „I lijepo je.“ „Ne želim razgovarati o svojem ocu“, rekoh i pogledah ga. „To je pravi razlog zašto si me doveo ovamo. Zar ne? Tako da umjesto njega možeš obaviti prljavi posao.“ Dolf se naslonio na kamionet. „Sve bih učinio za tvojeg oca. Želiš li znati zašto?“ Okrenuo sam se i počeo šepati nizbrdo. „Ne namjeravam to slušati.“ „Dugačak je put natrag do grada.“ „Uspjet ću.“ „Prokletstvo, Adame.“ Dolf me uhvatio za ruku. „I on je čovjek. Zabrljao je stvar. Davno je to bilo.“ Istrgnuo sam ruku iz njegova stiska, ali nastavio je govoriti. „Sarah Yates bila je mlada, prelijepa i voljna. Pogriješio je.“ „Za neke pogreške moraš platiti“, rekoh. „Pitao sam te želiš li znati razlog. Pa, reći ću ti. To je zato što je on najbolji čovjek kojega poznajem. Biti njegov prijatelj za mene je povlastica, ma, prokleta čast.

Slijep si ako to ne vidiš.“ „Imaš pravo na svoje mišljenje.“ „Znaš li što vidi kad pogleda Grace? Vidi odraslu ženu i sjećanja skupljana cijeloga života, jedno iznimno ljudsko biće koje ne bi bilo ovdje da nije bilo pogreške, zbog koje ga ti tako spremno osuđuješ. On u tome vidi Božju ruku.“ 302

„A ja vidim smrt najbolje žene koju sam znao.“ „Stvari se događaju s razlogom, Adame. Božja je ruka posvuda. Zar to još nisi shvatio?“ Okrenuo sam se i počeo hodati, ali znao sam da je u jednoj stvari imao pravo.

Do grada je bio dalek put.

Iduća četiri dana proveo sam kod Robin. Naručivali smo gotovu hranu. Pili smo vino. Nismo govorili o smrti, ni o opraštanju, niti o budućnosti. Ispričao sam joj sve što sam znao o New Yorku.

Zajedno smo čitali novine.

Pucnjava je bila velika vijest i o tome se pisalo u cijeloj državi. Farma Crvena voda opisana je kao znamenitost Sjeverne Karoline. Tri leša u pet godina. Nuklearka sa šest tornjeva. Milijarde su bile na kocki. Nije potrajalo dugo da priča krene izvan granica države. Neki je poduzetni izvjestitelj uklopio priču u jednu širu o nuklearnoj energiji, o uništavanju ruralnih područja i cijeni nezaustavljivog napretka. Drugi su govorili o opstrukcionizmu. Novinski uvodnici u svim glavnim novinama bili su vatreni. Ljudi su od mojega oca glasno zahtijevali da proda farmu. Aktivisti za zaštitu okoliša protestirali su. Situacija je eskalirala. Četvrti je dan energetska tvrtka izjavila da se odlučila za drugu lokaciju u Južnoj Karolini. Tvrdili su da je tamo bolja opskrba vodom. Iste pogodnosti. Ali ja sam imao svoje sumnje. Previše je bilo kontroverzija. Previše pritisaka i galame.

Nakon izjave tvrtke cijeli je okrug ostao u zaprepaštenoj šutnji.

Gotovo sam mogao osjetiti zvuk vakuuma koji je zamišljeno bogatstvo usisavao natrag u eter. Tog sam dana nazvao Parksa. To je bio dan kad sam odlučio probleme maknuti u stranu i pomoći koliko mogu. Našli smo se na kavi u restoranu petnaest kilometara niz autocestu. Nakon nekoliko opreznih riječi, zamolio me da pređem na stvar. „Koliko je velik očev dug?“ To je bilo moje pitanje.

Dugo me gledao pokušavajući dokučiti što mislim. Znao sam da je već prije razgovarao s mojim ocem. To mi je i sam rekao. „Zašto želiš znati?“ „Farma je u vlasništvu obitelji već dva stoljeća. Veći dio vinograda izgorio je.

Otac je u dugovima. Farma je u opasnosti i želim pomoći.“ „Trebao bi razgovarati s ocem“, reče Parks. „A ne preko posrednika.“ 303

„Nisam spreman na to.“ Dugim je prstima bubnjao po stolu. „Što predlažeš?“ „Otkupio je moj udio za tri milijuna. Kupujem ga natrag po istoj cijeni. To bi mu trebalo biti dovoljno da se izvuče.“ „Toliko ti je ostalo?“ „Pametno sam ulagao. Ako mu treba više, imam.“ Odvjetnik je protrljao lice i razmišljao o tome. Pogledao je na svoj sat. „Jesi li u žurbi?“ upitao je. „Nisam.“ „Čekaj ovdje.“ Gledao sam ga kroz prozor. Stajao je na parkiralištu s mobitelom uz uho i raspravljao s mojim ocem. Lice mu je još bilo zažareno kad se vratio za stol. „Odbio je.“ „Je li rekao zašto?“ „Ne mogu govoriti o tome.“ „Ali dao ti je neki razlog?“ Odvjetnik kimne glavom. „Prilično dobar.“ „I nećeš mi reći o čemu se radi.“ Raširio je ruke i odmahnuo glavom.

Dolf je bio taj koji mi je napokon sve objasnio. Pojavio se u Robininu stanu iduće jutro. Razgovarali smo vani, u sjeni zgrade, na rubu parkirališta. „Tvoj otac želi popraviti stvar. Želi da se vratiš kući, ali ne zato što si financijski zainteresiran. Ne zato da štitiš svoju investiciju.“ „Što je s novcem koji duguje?“ „Refinancirat će, staviti još zemlje pod hipoteku. Što god je potrebno.“ „Može li to učiniti?“ „Imam povjerenja u tvog oca“, reče on, a ta je rečenica imala više slojeva značenja.

Otpratio sam Dolfa do njegova kamioneta. Govorio mi je još i kroz otvoren prozor. „Nitko nije vidio Jamieja“, reče on. „Nema ga kod kuće.“ Obojica smo znali zašto. Miriam je bila njegova blizanka, a otac ju je ubio. Zabrinutost je ispunila Dolfov pogled. „Potraži ga, molim te.“ 304

Nazvao sam svojega brokera u New Yorku i dogovorio prijenos novca u lokalnu podružnicu. Kad sam krenuo tražiti Jamieja, imao sam u džepu gotovinski ček u iznosu od tristo tisuća dolara. Našao sam ga u jednom od lokalnih sportskih barova.

Sjedio je u separeu u stražnjem kutu. Prazne boce piva protezale su se pred njim s jednog kraja stola na drugi. Koliko sam vidio, danima se nije brijao ni tuširao.

Došepao sam do njega i uvukao se na sjedalo s druge strane stola. Štake sam naslonio na zid. Izgledao je uništeno. „Jesi dobro?“ upitah.

Ništa nije rekao. „Svi te traže.“ Kad je progovorio, riječi su mu bile nerazgovijetne i u njemu sam prepoznao onaj isti bijes, koji je zamalo i mene uništio. „Bila mi je sestra“, reče on. „Razumiješ li?“ Jesam. Koliko god da su bili različiti, ipak su bili blizanci. „Bio sam prisutan“, rekoh. „Nije imao izbora.“ Jamie tresne bocom o stol. Pivo je poskočilo i poškropilo me po rukavu. Ljudi su zurili, ali Jamie nije bio svjestan ničega oko sebe. „Uvijek postoji izbor.“ „Ne, Jamie. Ne uvijek.“ Nagnuo se unatrag i divovskim žuljevitim rukama protrljao lice. Kad me pogledao, bilo je kao da gledam u ogledalo. „Odlazi, Adame. Samo idi.“ Spustio je glavu u ruke, a ja sam mu preko stola gurnuo ček. „Ako što trebaš“, rekoh i odšepah van. Na vratima sam se jedanput okrenuo i pogledao ga. Držao je ček u ruci, zatim ga odložio. Njegov me pogled našao preko prostorije i podignuo je ruku. Nikada neću zaboraviti lice koje mi je pokazao.

Zatim je spustio pogled i posegnuo za još jednom bocom piva.

Kad sam otišao posjetiti Grace, bilo je lakše nego što sam mislio. Nisam vidio svoju majku dok sam gledao nju. Otac je, makar u tome, bio u pravu. To nije bila njezina krivica i nisam je zato ništa manje volio. Izgledala je izmučeno, ali istinu je mnogo lakše prihvatila nego ja. „Uvijek sam mislila da su mi roditelji mrtvi“, objašnjavala je. „Sada ih imam dvoje i još brata.“ „Ali Dolf ti nije djed“, rekoh. „To si izgubila.“ Odmahnula je glavom. „Ne mogu ga voljeti više nego što ga volim. Za nas se ništa neće promijeniti.“ 305

„Što je s tobom i sa mnom? Je li to čudno?“ Trebala joj je minuta da mi odgovori. Kad je progovorila, osjetio sam u njoj zbunjenost. „Nade teško umiru, Adame. To boli. Naviknut ću se jer nemam izbora.

Jedino sam sretna što nisi spavao sa mnom.“ „Ah. Humor.“ „Pomaže.“ „A Sarah Yates?“ „Sviđa mi se, ali napustila me je.“ „Prije gotovo dvadeset godina, Grace. Mogla je živjeti bilo gdje drugdje, ali izabrala je mjesto pet kilometara uzvodno. To nije slučajnost. Htjela je biti blizu tebe.“ „Blizu nije baš isto.” „Ne, nije.“ „Vidjet ćemo kako će se sve odvijati.“ „A naš otac?“ „Radujem se putovanju niz tu cestu.“ Pogled joj je bio tako iskren da sam morao pogledati u stranu. Stavila je ruku na moju. „Nemoj otići, Adame. Putuj tom cestom sa mnom.“ Povukao sam ruku, prišao prozoru i pogledao van. Krošnje stabala prostirale su se iznad susjednih kuća iza bolnice. Vidio sam tisuće nijansi zelene. „Vraćam se u New York“, rekoh. „Robin ide sa mnom. Željeli bismo da i ti pođeš s nama.“ „Već sam ti ranije rekla. Nisam osoba koja bježi.“ „To nije bježanje“, rekoh. „Nije li?“

306

36 MIRIAM SU POKOPALI PO NEZAMISLIVO SVJEŽEM DANU. Otišao sam na pogreb, a Robin je stajala pokraj mene. Otac je došao s Janice, oboje su izgledali nenaspavano, izmučeno i sumorno. Dolf je stajao između njih poput stijene. Ili zida. Nisu gledali jedno u drugo, a ja sam znao da ih tuga i krivica izjedaju. Jamie se zadržavao na rubu skupa, ispijenih obraza s crvenim mrljama. Bio je pijan i ljutit, bez oprosta na licu kad bi pogledao mojega oca.

Slušao sam istog svećenika koji je pokopao moju majku i Dannyja. Imao je na sebi istu snježnobijelu halju, izgovarao je slične riječi, ali nisu mi pružale utjehu.

Miriam je u životu imala malo mira i bojao sam se da bi i njezina duša mogla imati istu sudbinu. Umrla je kao ubojica, bez pokajanja i nadao sam se da je našla neko bolje mjesto.

Pogledao sam preko njezina groba.

Molio sam se za milost njezinoj ranjenoj duši.

Kad je svećenik završio, moja se maćeha priljubila tijelom uz lijes i tresla se kao list na jakom vjetru. George Tallman zurio je u prazno dok su mu se suze slijevale niz bradu i ostavljale tamne mrlje na plavoj odori.

Odmaknuo sam se od malobrojnog skupa. Prišao mi je otac. Stajali smo tako sami ispod mutnog sunca. „Kaži mi što da učinim“, reče on.

Pogledao sam na ono što je ostalo od moje obitelji i pomislio na Miriamine proročanske riječi. Obitelj se raspadala.

Na svim su mjestima pukotine. „Nisi zvao policiju.“ Govorio sam o razglednici. „Spalio sam je.“ Pogledao je u zemlju i ponovio. „Spalio sam je.“ Onda je i on počeo drhtati.

Ostavio sam ga.

307

37 NEŠTO SAM OTKRIO TIJEKOM SLJEDEĆE GODINE. New York s nekim koga volite bolji je nego kad ste sami u tom gradu. Deset je puta bolji. Tisuću. Ali nije bio dom. To je bila činjenica, jednostavna i čista. Pokušao sam s time živjeti, ali bilo je teško. Kad bih zaklopio oči, mislio sam na otvorene prostore.

Nismo imali pojma što da napravimo s ostatkom svojih života, jedino smo znali da ih želimo provesti zajedno. Imali smo novca i imali smo vremena.

Razgovarali smo o vjenčanju. „Jednog dana“, rekla je. „Uskoro“, inzistirao sam. „Djeca?“ Pomislio bih na svojega oca i ona je prepoznavala bol. „Trebao bi ga nazvati“, rekla je.

On je zvao svaki tjedan. Nedjeljom navečer. U osam sati. Mobitel bi zvonio i na zaslonu bi se pojavio njegov broj. Zvao je svaki tjedan. I svaki tjedan ja bih pustio da telefon zvoni. Nekad je ostavljao poruku. Nekad nije. Jedanput smo dobili pismo. U njemu je bila kopija razvoda njegovog braka i kopija njegove nove oporuke. Jamie je još imao deset posto, ali otac je upravljanje farmom ostavio Grace i meni. Želio je da zaštitimo budućnost farme.

Nas dvoje.

Njegova djeca.

Grace i ja redovito smo razgovarali i stvari su se s vremenom poboljšale. Naša je veza počela postajati normalna. Zamolili smo je da nas posjeti, ali uvijek je odbijala. „Jednoga dana“, rekla bi, a ja sam razumio. Hodala je naslijepo novom cestom. To je tražilo koncentraciju. Jedanput je spomenula oca. „Adame, on pati.“ „Nemoj“, rekao sam i nikad više nije načela tu temu.

Dolf je došao dvaput, ali grad mu se nije osobito svidio. Izašli smo na večeru, skoknuli u nekoliko barova, ispričali neke priče. Izgledao je bolje nego što sam očekivao, ali nije želio govoriti o onome što kažu liječnici. „Liječnici“, rekao bi, a 308

onda promijenio temu. Jedanput sam ga upitao zašto je preuzeo krivicu za Dannyjevo ubojstvo. Njegov me odgovor nije iznenadio. „Tvoj je tata dobio napadaj kad sam mu rekao da je Danny udario Grace. U cijelom svom životu nisam ga vidio tako bijesna. Danny je nestao odmah nakon toga.

Mislio sam da ga je možda tvoj otac ubio.“ Slegnuo je ramenima i pogledao lijepu djevojku na pločniku. „Ionako sam umirao.“ Često bih se toga sjetio: snage njihova prijateljstva. Pedeset i više godina. Cijeli jedan život.

Njegova me smrt gotovo dotukla.

Nisam vidio da se približava i nisam bio prisutan kad se dogodilo. Vratio sam se u okrug Rowan na još jedan pogreb, a otac mi je rekao da je Dolf umro s licem obasjanim suncem. Onda je podignuo ruke i zamolio da mu oprostim, ali nisam mogao govoriti. Plakao sam kao dijete.

Kad sam se vratio u New York, nisam bio isti. Još danima. Ni tjednima. Tri sam puta sanjao o bijelom jelenu i svaki put je san bio snažniji od prethodnoga. Rogovi su mu bili glatki poput kosti, a između njih sjalo je zlatno svjetlo. Stajao je na rubu šume i čekao da ga slijedim, ali ja nikada nisam. Nisam se mogao suočiti s onim što mi je htio pokazati i bio sam oprezan zbog onoga što je čekalo s druge strane tvrdih, crnih stabala.

Pokušao sam objasniti san Robin, njegovu snagu, osjećaj strahopoštovanja i strah, koji bi me gotovo ugušio kad bih se trzajući budio u mraku sobe. Rekao sam joj da mi Dolf pokušava nešto reći ili moja majka; ali ona je samo slegnula ramenima.

Zagrlila me i rekla kako to znači da se dobro još kreće svijetom. Kratko i jednostavno. Dao sam sve od sebe da joj povjerujem, ali u meni je bila neka rupa.

Zato je ponovila, prošaptala glasom koji sam volio: Dobro se još kreće.

Ali to nije bilo pravo značenje.

Bilo je nečega iza onih stabala, neko tajno mjesto i mislio sam da znam što ću tamo pronaći.

Kad se moja majka ubila, ubila je i moje djetinjstvo. Ponijela je čaroliju sa sobom. Za mene je to bilo previše da oprostim, bilo je predestruktivno, i u nedostatku oprosta ispunio me bijes, dvadeset godina bijesa, i tek sam sada počinjao shvaćati. Učinila je što je učinila, ali njezin je grijeh bila slabost, baš kao i očev; i dok su posljedice njegova čina bila goleme, sam grijeh bio je samo ljudska slabost. To je bilo ono što mi je Dolf pokušao reći, a ja sam sada znao da se njegove riječi nisu odnosile samo na oca, nego i na mene. Pogreške mojega oca bile su začetak mojega bijesa, to je bilo ono što je zavrtilo krhotinu stakla, ali svaki se dan ta stvar činila sve 309

manjom. Zato sam čvrsto zagrlio svoju ženu i rekao sebi da ću, kad sljedeći put budem sanjao, slijediti taj bljesak bjeline. Kročit ću tamnom stazom i pogledati ono što se plašim vidjeti.

Možda će to biti čarolija.

Ili oprost.

Možda ništa.

U sumrak iduće nedjelje Robin je rekla da ide u šetnju. Čvrsto me poljubila i stavila mi mobitel u ruku.

Stajao sam pokraj prozora i gledao rijeku. Nije to bila ona koju sam volio.

Različite su bile boje. Različite obale. Ali voda je tekla. Odnosila je sve sa sobom i obnavljala se, izlijevajući se u isto golemo more.

Pomislio sam na vlastite pogreške i na oca, zatim na Grace i na ono što mi je Dolf rekao; kako je čovjek samo čovjek i da u svemu postoji Božja ruka.

Mobitel će zazvoniti za deset minuta.

Pitao sam se hoću li se večeras javiti.

310

Zahvale SVOJE BIH KNJIGE OPISAO KAO TRILERE ILI KRIMIĆE, ALI ONE SE TAKOĐER BAVE S OBITELJI. To nije slučajno. Svi imamo obitelji. Dobre, loše, odsutne, indiferentne. Za moje potrebe to gotovo da i nije važno. Skok je jednostavan i čitatelji se mogu poistovjetiti, bez obzira na sve. Često kažem da je disfunkcionalna obitelj bogato literarno tlo i to je zaista tako. Ona je plodna zemlja, savršeno mjesto za uzgajanje tajni i nedjela, koja izrastu u eksplozivne priče. Izdaja može jače zapeći, bol duže boli, a sjećanje postaje bezvremenska pojava. Za spisatelja to je pravi dar.

Zato bih prije svega želio zahvaliti svojoj obitelji što sve to podnosi. Moji roditelji nisu zlikovci – predivni su. Isto tako i roditelji moje supruge, moja braća, moja supruga i djeca. Iskazivali su mi nevjerojatnu potporu tijekom ovog procesa i ne bih to mogao učiniti bez njih. To osobito vrijedi za Katie, moju suprugu, kojoj posvećujem ovu knjigu. Volim te, baby. Hvala ti što si uvijek uz mene.

Dobri ljudi u izdavačkoj kući Thomas Dunne Books/St. Martin's Press također su mi s vremenom postali kao obitelj. Posebna zahvala mojem uredniku Peteu Wolvertonu, neumornom zagovorniku i suradniku. Moja iskrena zahvalnost ide i Katie Gilligan, još jednoj oštrovidnoj urednici. Vas dvoje činite sjajan tim. Postoje i drugi ljudi koje sam upoznao i čija mi je potpora bila od velika značaja: Sally Richardson, Matthew Shear, Thomas Dunne, Andy Martin, Jennifer Enderlin, John Murphy, Lauren Manzella, Christina Harcar, Kerry Nordling, Matt Baldacci, Anne Marie Tallberg i Ed Gabrielli. Hvala vam svima. Zahvaljujem također Sabrini Soares Roberts, koja je redigirala tekst, i onima koji su puno radili na produkciji knjige: Amelie Littell, Cathy Turiano, Frances Sayers i Kathie Parise.

Potrebno je mnogo ljudi da pripreme knjigu za tiskanje i znam da ih nisam sve spomenuo. Ipak, svi ste bili fantastični.

Također bih volio spomenuti ljude iz prodajnog odjela VHPS, marljive, predane profesionalce koji čine sve da osiguraju uspjeh knjige, više nego što čitatelji mogu zamisliti. Hvala na vašoj energiji i potpori.

Moj agent Mickey Choate zaslužuje posebno mjesto na ovoj stranici. Hvala, Mickey. Dobar si prijatelj i savjetnik. Također hvala Jeffu Sanfordu, mojem filmskom agentu, koji je znalac i siguran u sebe i ne ustručava se ispričati dobru priču.

311

Također moram posebno spomenuti grad Salisbury. Kao i moja obitelj, Salisbury ne zaslužuje tamu kojom sam ga obavio. To je sjajan grad i ponosan sam što sam u njemu odrastao. Želio bih da moji čitatelji imaju na umu da je grad stvaran, ali ljudi koje sam stvorio nisu: ni suci, ni policajci, ni šerif, niti njegovi zamjenici. Ali ipak sam posudio tri imena stvarnih ljudi: Gray Wilson je moj šogor, Ken Miller, čovjek s kojim sam nekoć radio, a Dolf Shepherd, čovjek kojega sam poznavao kao dječak. Hvala Grayu i Kenu što su mi posudili imena, i Dolfovoj obitelji, koja mi je dala dozvolu za korištenje njegova imena.

Zahvala ide i sljedećim ljudima, koji su pomogli da se dogodi čarolija: Brett i Angela Zion, Neal i Tessa Sansovich, Alex Patterson, Barbara Sieg. Učinili ste i više od očekivanog, svi vi, i neću vas zaboraviti.

Pisanje knjige zahtijeva mnogo vremena provesti sam. Hvala sljedećim prijateljima, koji su dali sve od sebe da me održe pri zdravoj pameti: Skipper Hunt, John Yoakum, Mark Witte, Jay Kirkpatrick, Sanders Cockman, Robert Ketner, Erick Ellsweig, James Dewey, Andy Ambro, Clint Robins i James Randolph, koji je također provjeravao pravne izraze.

Također bih želio zahvaliti Peteru Hairstonu i pokojnom sucu Hairstonu jer su mi omogućili da provedem neko vrijeme s njima na plantaži Cooleemee, jednom zaista izuzetnom mjestu.

Naposljetku, posebna zahvala Saylor i Sophie, mojim djevojčicama.

scan i obrada: KIKA

312