Uspavanka

LeĂŻla Slimani

Uspavanka prevela s francuskog Vlatka Tor

Fraktura

Naslov izvornika Chanson douce © Éditions Gallimard, 2016. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Vlatka Tor i Fraktura, 2018.

Za Émilea

Gospođica Vezzis stigla je s druge strane Granice kako bi se brinula o djeci neke gospođe [...]. Ona je izjavila da gospođica Vezzis ništa ne valja, da nije uredna i da se ne trudi. Nijednom joj nije palo na pamet da gospođica Vezzis ima svoj život, da je muče njene vlastite brige, i da su te brige za gospođicu Vezzis najvažnije na svijetu.

RUDYARD KIPLING, Jednostavne priče s brda „Razumijete li, razumijete li vi, milostivi gospodine, što to znači kad više nemate kud?“ sjeti se iznenada Marmeladovljeva jučerašnjeg pitanja. „Jer, trebalo bi da svaki čovjek može bar nekamo otići...“1 DOSTOJEVSKI, Zločin i kazna

1

Fjodor Mihajlović Dostojevski, Zločin i kazna, prijevod s ruskog Zlatko Crnković, Šareni dućan, Koprivnica, listopad 2013.

B

eba je mrtva. Nekoliko sekundi bilo je dovoljno. Liječnik je utvrdio da dijete nije patilo. Nepokretno tijelo koje je plutalo u vodi okruženo igračkama polegli su u sivu navlaku i povukli zatvarač. A malena je još bila živa kad je hitna pomoć stigla. Borila se kao lavica. Vidjeli su se tragovi borbe, pod omekšalim noktima ostali su komadići kože. U kolima, dok su je vozili u bolnicu, nisu je mogli umiriti, tresla se u grčevima. Hvatala je zrak razrogačenih očiju, jer joj se grlo napunilo krvlju. Pluća su joj bila probušena, a glavom je bila snažno udarila o plavu komodu.

Fotografirali su mjesto zločina. Policija je uzela otiske prstiju i izmjerila površinu kupaonice i dječje sobe. Krv je natopila ružičasti tepih s likovima princeza. Stolić za presvlačenje leži napola prevrnut. Igračke su odnijeli u zapečaćenim prozirnim vrećama. Čak će i plava komoda poslužiti u sudskom postupku.

Majka je bila u stanju šoka. To su izjavili vatrogasci, tako su prenijeli policajci, napisali novinari. Kad je ušla u sobu u kojoj su ležala djeca, kriknula je, a krik je dopro odnekud iz dubina, kao urlik vučice. Zidovi su zadrhtali. Svibanjski dan se smračio. Žena je povratila, a policija ju je tako zatekla, uprljane odjeće, šćućurila se u sobi i grcala kao poludjela. Urlala je da su joj se pluća parala. Bolničar je diskretno dao znak pa su je podigli, premda se odupirala i udarala nogama.

Polako su je uspravili, a mlada joj je liječnica dala injekciju za smirenje. Njoj je to bio prvi mjesec na stažu.

I drugu je ženu trebalo spašavati. Jednako profesionalno i bez predrasuda.

Ona nije znala umrijeti. Samo zadati smrt. Prerezala si je oba zapešća i zarila nož u vrat. Izgubila je svijest, pronašli su je pored dječjeg krevetića. Podigli su je, izmjerili puls i tlak. Polegli su je na nosila, a mlada liječnica joj je rukom pritiskala ranu na vratu.

Susjedi su se okupili pred zgradom. Većinom žene. U to vrijeme obično kreću po djecu u školu. Očiju natečenih od suza promatraju kola hitne pomoći. Plaču i žele znati što se dogodilo. Propinju se na vrhove prstiju. Pokušavaju vidjeti što se zbiva iza policijskog kordona, u kolima hitne pomoći koja kreću uz zavijanje sirena. Šapuću jedna drugoj na uho. I glasine se već šire. Djeci se dogodilo neko zlo.

Lijepa zgrada u Ulici Hauteville, u desetom arondismanu. Zgrada u kojoj se susjedi srdačno pozdravljaju, a da se i ne poznaju. Stan Masséovih je na petom katu. Najmanji je u zgradi. Paul i Myriam pregradili su dnevni boravak popola kad im se rodilo drugo dijete. Njih dvoje spavaju u tijesnoj sobi između kuhinje i prozora koji gleda na ulicu. Myriam voli stari namještaj i berberske sagove. Na zid je objesila japanske grafike.

Danas se vratila ranije. Skratila je sastanak i za sutra ostavila dosje koji treba proučiti. Sjedeći na pomoćnom sjedalu u metrou linije 7, razmišljala je kako će iznenaditi djecu. Svratila je i u pekarnicu. Kupila je kruh, desert za djecu i kolač s narančom za dadilju. Ona taj najviše voli.

Razmišljala je da ih povede na vrtuljak. Ići će zajedno u trgovinu po sve što im treba za večeru. Mila će htjeti da joj kupi neku igračku, Adam će u kolicima cuclati krajac kruha.

Adam je mrtav. Mila će podleći ozljedama.

N

ećemo one bez dokumenata, dobro? Za spremačicu ili malera mi ne smeta.

Znam da ljudi moraju raditi, ali za čuvanje djece je preopasno. Neću nekoga tko će se bojati pozvati policiju ili otići u bolnicu ako bude trebalo. A od ostalog, da nije prestara, da se ne pokriva i da ne puši. Bitno je da je poduzetna i da nam može biti na raspolaganju. Da radi svoj posao, tako da mi možemo raditi.“ Paul je sve isplanirao. Pripremio je pitanja i za svaki razgovor predvidio trideset minuta. Uzeli su si subotnje poslijepodne da djeci nađu dadilju.

Nekoliko dana ranije Myriam je o traženju dadilje razgovarala s prijateljicom Emmom, ona joj se požalila na ženu koja čuva njezine dječake. „Moja dadilja ima dva sina ovdje u Francuskoj, tako da nikada ne može ostati dulje ili navečer pričuvati djecu. To nam uopće nije zgodno. Imaj to na umu kada ti dođu na razgovor. Ako žena ima djecu, bolje je da nisu s njom tu u zemlji.“ Myriam je zahvalila na savjetu. Ali bilo joj je neugodno zbog toga što je Emma rekla. Da neki poslodavac tako govori o njoj ili nekoj njihovoj prijateljici, na sav glas bi ga optužile za diskriminaciju. Užasna joj je bila pomisao da isključi neku ženu zato što ima djecu. Radije tu temu neće s Paulom ni načinjati. On je poput Emme.

Pragmatičar koji na prvo mjesto stavlja obitelj i karijeru.

Tog jutra su njih četvero, svi zajedno, bili na tržnici. Paul je Milu nosio na ramenima, a Adam je spavao u kolicima. Kupili su cvijeće i sada spremaju stan. Žele se dopasti dadiljama koje će prodefilirati. Skupljaju knjige i časopise razbacane po podu, ispod kreveta, ima ih i u kupaonici. Paul traži Milu da igračke stavi u velike plastične kutije. Djevojčica ga ne sluša i cendra, na kraju ih Paul naslaguje uza zid. Pospremaju dječju odjeću, mijenjaju posteljinu. Čiste, bacaju, bezuspješno pokušavaju prozračiti stan u kojem se guše. Žele da se vidi kako su oni pristojni ljudi, ozbiljni i uredni, koji se trude svojoj djeci pružiti najbolje. Da te žene shvate da su oni gazde.

Mila i Adam spavaju poslije ručka. Myriam i Paul sjede na krevetu. Nervozni su i neugodno im je. Još nikada nikome nisu povjerili svoju djecu. Myriam je završavala studij prava kad je ostala trudna s Milom. Diplomirala je dva tjedna prije poroda. Paul je radio kao vježbenik, pun optimizma kojim je osvojio Myriam kad su se upoznali. Bio je uvjeren da može raditi za dvojicu. Siguran da će uspjeti napraviti karijeru u glazbenoj produkciji, unatoč krizi i smanjenju budžeta.

Mila je bila osjetljiva beba, nervozna, plakala je bez prestanka. Nije dobivala na težini, nije htjela sisati i odbijala je bočice koje joj je tata pripremao. Nagnuta nad kolijevkom, Myriam je zaboravila da postoji vanjski svijet. Ambicije su joj se svodile na to da slabašna i drečava curica dobije nekoliko grama. Nije ni primjećivala kako prolaze mjeseci. Paul i ona nisu se odvajali od Mile. Pravili su se da ne primjećuju kako prijateljima idu na živce i kako im iza leđa govore da bebi nije mjesto u baru ili u restoranu. Ali Myriam nije htjela ni čuti za babysittericu. Samo se ona mogla pobrinuti za svoju kćer.

Mila je imala jedva godinu i pol kad je Myriam ponovno ostala trudna. Tvrdila je da bilo slučajno. „Pilula nikad nije sto posto sigurna“, govorila je prijateljicama smijući se. Zapravo je planirala tu trudnoću. Adam je poslužio kao izgovor da ne napusti toplo gnijezdo. Paul nije imao ništa protiv. Upravo je dobio posao kao asistent ton-majstora u poznatom studiju u kojem je provodio dane i noći, oviseći o mušicama raznih umjetnika i o njihovim rasporedima. Žena mu je, činilo se, cvala u toj atmosferi animalnog majčinstva. Život u kukuljici, daleko od svijeta i od drugih ljudi, štitio ih je od svega.

A onda se vrijeme nekako oduljilo, savršen obiteljski mehanizam je stao zapinjati. Paulovi roditelji, koji su im pomagali po rođenju Mile, provodili su sve više vremena na selu zbog radova na vikendici. Mjesec dana prije Adamovog rođenja otišli su na trotjedno putovanje u Aziju, što su Paulu spomenuli u zadnji tren. On se uvrijedio, potužio se Myriam na roditeljsku sebičnost i neozbiljnost.

No Myriam je osjetila olakšanje. Nije voljela da joj se Sylvie u sve plete.

Svekrvine savjete slušala je sa smiješkom i grizla se za jezik kad bi je vidjela kako kopa po frižideru i prigovara zbog namirnica koje bi ondje zatekla. Sylvie je kupovala salate iz biološkog uzgoja. Pripremala je Mili obroke, ali kuhinju bi ostavila u odvratnom neredu. Myriam i Sylvie nisu se nikada ni u čemu slagale pa je u stanu vladala napeta i usijana atmosfera koja se svakog trena mogla pretvoriti

u fizički obračun. „Pusti roditelje da žive. Imaju pravo na uživanje sad kad su slobodni“, Myriam je naposljetku kazala Paulu.

Nije mogla naslutiti razmjere onoga što ju je čekalo. S dvoje djece sve je bilo kompliciranije: kupovina, kupanje, odlasci liječniku, pospremanje. Računi su se gomilali. Myriam se snuždila. Počela je mrziti odlaske u park. Činilo joj se da zimskim danima nema kraja. Nije podnosila Miline hirove, ostala je ravnodušna na Adamova prva tepanja. Svakog je dana sve više osjećala potrebu da sama nekamo ode, došlo joj je da urla na ulici kao luđakinja. „Živu će me pojesti“, katkad bi pomislila.

Zavidjela je mužu. Navečer bi ga sva grozničava dočekivala na vratima. Sat vremena bi se žalila na dječju viku, premali stan, nedostatak slobodnog vremena.

Kad bi mu dala da dođe do riječi i ispriča kako je fenomenalno prošlo snimanje s nekom hip-hip grupom, srdito bi mu uzvratila: „Blago tebi.“ Uzvraćao bi joj: „Ne, blago tebi. Ja bih jako htio gledati kako rastu.“ U toj igri nikad nije bilo pobjednika.

Noću je Paul pored nje spavao dubokim snom čovjeka koji je cijeli dan radio i zaslužuje pošten odmor. Ona se dotle prepuštala ogorčenosti i žaljenju. Mislila je na sav napor koji je uložila kako bi završila studij, s malo novca i bez roditeljske potpore, kako se radovala kad su je primili u odvjetničku komoru, na trenutak kad je prvi put nosila odvjetničku odoru, a Paul ju je ponosnu i nasmijanu slikao ispred ulaza u zgradu.

Mjesecima se pretvarala da podnosi takvu situaciju. Čak ni Paulu nije bila u stanju reći koliko ju je sram. Kako joj se čini da umire jer nema ništa za ispričati osim dječjih gluposti i razgovora nepoznatih ljudi koje je prisluškivala u supermarketu. Odbijala je pozive na večere niti se javljala prijateljima na telefon.

Najviše je zazirala od ženskog društva, prijateljice su znale biti vrlo okrutne. Došlo joj je da zadavi one koje su se pravile da joj se dive ili, još gore, da joj zavide. Nije ih više mogla slušati kako se žale na posao ili da nisu dovoljno s djecom. Više od svega bojala se nepoznatih. Onih koji bi je nedužno upitali čime se bavi, a onda se, čim bi čuli da je kod kuće s djecom, samo okrenuli.

Jednoga dana, na povratku iz Monoprixa2 na bulevaru Saint-Denis, shvatila je da je ukrala dječje čarapice, nije ih uopće primijetila u kolicima. Bila je nekoliko 2

Robna kuća

metara od kuće i još se mogla okrenuti i vratiti ih u trgovinu, ali je odustala.

Paulu nije rekla ni riječ. Događaj je bio posve nevažan, a ipak se u mislima stalno na njega vraćala. Kad je nakon toga odlazila u Monoprix redovito je u sinovim kolicima skrivala šampon, kremu ili ruž koji nikad neće upotrijebiti. Dobro je znala da, ako je uhvate, bit će dovoljno da odglumi iznurenu majku i sigurno će joj povjerovati. Te smiješne krađe su je ushićivale. Smijala se sama sebi na ulici, činilo joj se da prkosi cijelom svijetu.

Kad je nabasala na Pascala, shvatila je to kao znak. Bivši kolega s prava nije ju odmah prepoznao: nosila je prevelike hlače, iznošene čizme, prljavu kosu podigla je u punđu. Stajala je pred vrtuljkom s kojeg Mila nije htjela sići. „Ovo je zadnji krug“, ponavljala je svaki put kad bi kći promakla ispred nje čvrsto se držeći za konjića i mašući. Podigla je pogled: Pascal joj se smiješio, raširio je ruke od radosti i iznenađenja. Nasmiješila mu se ne ispuštajući kolica. Pascal nije imao puno vremena, ali je slučajno imao dogovoren sastanak na dva koraka od Myriaminog stana. „Morat ću krenuti. Idemo zajedno?“ predložio je.

Myriam je zgrabila Milu koja se dala u vrisku. Morala ju je vući, ali nije skidala osmijeh s lica, praveći se da sve ima pod kontrolom. Stalno je mislila na stari pulover koji je nosila ispod kaputa, a čiji je iznošeni ovratnik Pascal sigurno primijetio. Rukom je mahnito prelazila preko čela i sljepoočnica, kao da je to moglo dovesti u red suhu i zamršenu kosu. Pascal kao da nije ništa opazio. Pričao joj je o uredu koji je otvorio s dvojicom prijatelja s iste godine, o poteškoćama i radostima kad radiš za svoj račun. Upijala je njegove riječi. Mila ju je stalno prekidala i Myriam bi dala sve samo da je ušutka. Ne skidajući pogleda s Pascala, kopala je po džepovima, po torbi, ne bi li pronašla lizalicu, bombon, bilo što čime bi kupila šutnju svoje kćeri.

Pascal je djecu jedva pogledao. Nije pitao ni kako se zovu. Čak ga ni Adam, koji je milog lišća mirno spavao u kolicima, nije ni raznježio ni dirnuo. „Evo, stigli smo“, Pascal ju je poljubio u obraz. Dodao je: „Jako mi je drago da sam te sreo“ i ušao u zgradu s masivnim plavim vratima od čijeg je treska, kad su se zatvorila, Myriam poskočila. Stala je potiho moliti. Uhvatio ju je takav očaj da je ondje, nasred ulice, mogla sjesti i zaplakati. Došlo joj je da se Pascalu objesi o noge, preklinjući ga da je povede, da joj da šansu. Kući se vratila krajnje utučena.

Promatrala je Milu koja se mirno igrala. Okupala je Adama i zaključila da joj ova jednostavna, tiha, zatočenička sreća, nije dovoljna utjeha. Pascal joj se sigurno narugao. Možda je čak nazvao bivše kolege s faksa da im ispriča o tome kako Myriam bez veze živi, da „više ničem ne sliči“ i „nije napravila očekivanu karijeru“. Čitavu je noć po glavi prevrtala zamišljene razgovore. Ujutro, tek što je izašla ispod tuša, začula je zvuk poruke. „Ne znam imaš li se namjeru opet baviti pravom.

Ako te zanima, možemo razgovarati.“ Myriam samo što nije zaurlala od radosti.

Počela je skakati po stanu i poljubila je Milu koja je rekla: “Mama, što ti je? Zašto se smiješ?“ Poslije se zapitala je li Pascal primijetio koliko je očajna ili je jednostavno procijenio da mu je sjekira upala u med kad je samo tako nabasao na Myriam Charfu, najozbiljniju studenticu koju je ikada upoznao. A možda je pomislio kako je najveći sretnik ako će moći zaposliti nekoga poput nje i vratiti je u sudnicu.

Myriam je sve ispričala Paulu i razočarala ju je njegova reakcija. Slegnuo je ramenima. „Pa nisam znao da želiš raditi.“ Strahovito se razljutila, više nego što je trebalo. Razgovor se brzo pretvorio u svađu. Optužila ga je da je sebičan, on nju da nije dosljedna. „Dobro, u redu, ići ćeš raditi, ali što ćemo s djecom?“ Podsmjehnuo se i jednim potezom njene ambicije pretvorio u nešto blesavo, u osjećaj da je u tom stanu uistinu zatočena.

Kad su se smirili, pažljivo su razmotrili opcije. Bio je kraj siječnja: nije imalo smisla nadati se da će pronaći mjesta u jaslicama ili vrtiću. Nisu imali veza u općini.

A ako Myriam počne raditi, oni će po primanjima biti u najnezgodnijoj skupini: prebogati da bi imali pravo na pomoć oko djece po hitnom postupku, a presiromašni da im zapošljavanje dadilje ne bi predstavljalo žrtvu. Naposljetku su se odlučili za ovo drugo, a Paul je zaključio: „Uz prekovremene, dadilja i ti ćete zarađivati više-manje isto. Ali ako ćeš se uz posao osjećati bolje...“ Tog se razgovora sjećala s gorčinom. I zamjerila je Paulu. Željela je sve napraviti kako treba. Da bude skroz sigurna, otišla je u agenciju koja se upravo otvorila u njihovoj četvrti. Nevelik jednostavno uređen ured vodile su dvije mlade žene od tridesetak godina. Zid prema ulici obojen je u nježnu svijetloplavu nijansu i ukrašen zvijezdama i malim zlatnim devama. Myriam je

pozvonila. Vlasnica ju je odmjerila kroz izlog. Polako je ustala i provirila kroz odškrinuta vrata. „Da?“ „Dobar dan.“ „Došli ste se upisati? Treba nam kompletan dosje. Životopis i potpisane preporuke vaših bivših poslodavaca.“ „Ne, nisam zato došla. Tu sam zbog svoje djece. Ja tražim dadilju.“ Ženino lice se potpuno preobrazilo. Bila joj je drago da joj je stigla klijentica, i tim se više posramila zbog svoje pogreške. Ali kako je mogla znati da je ova umorna žena guste kovrčave kose majka dražesne male djevojčice koja je cmoljila na ulici?

Myriam se nagnula nad veliki katalog koji je vlasnica agencije otvorila. „Sjednite“, ponudila joj je. Pred očima su joj promicali deseci fotografija žena, većinom Afrikanki ili Filipinki. Mili je bilo zabavno. Govorila je: „Ova je ružna, je l’ da?“ Majka bi je prekorila i teška srca nastavila gledati mutne ili loše kadrirane portrete na kojima se nijedna žena nije smiješila.

Vlasnica joj se gadila. Njeno licemjerje, rumeno okruglo lice, iznošen šal oko vrata. Očit rasizam, kojem je sama bila svjedok časak prije. Željela je pobjeći od svega toga. Rukovale su se. Obećala je da će porazgovarati s mužem, ali više se nikad nije vratila. Umjesto toga, ostavila je mali oglas u trgovinama po kvartu. Na prijateljičin savjet pretrpala je internetske stranice oglasima na kojima je stajalo HITNO. U tjedan dana primili su šest poziva.

Myriam dadilju čeka poput Spasitelja, iako se užasava pomisli da će ostaviti djecu. Zna sve o njima i htjela bi to znanje zadržati za sebe. Zna što vole, poznaje njihove navike. Odmah primijeti kad je netko od njih bolestan ili tužan. Nikad ih nije ispuštala iz vida, uvjerena je da ih nitko ne bi mogao štititi tako kao ona.

Od trenutka kad su se rodili, ona se svega boji. Najviše ju je strah da bi mogli umrijeti. Nikad o tome ne govori, ni prijateljima ni Paulu, ali sigurna je da su sve njih progonile iste misli. Uvjerena je da im se, kao i njoj, znalo dogoditi da promatraju dijete dok spava i da se pitaju kako bi im bilo da je to tijelo mrtvo, kad bi dječje oči zauvijek ostale sklopljene. Ne može si pomoći. Na pamet joj dolaze stravični scenariji, rastjeruje ih tresući glavom, izgovara molitve, kuca o drvo i dodiruje Fatiminu ruku koju je naslijedila od majke. Od djece odvraća uroke,

bolest, nesreće, nastrane predatore. Myriam noću sanja kako iznenada nestaju, usred ravnodušne gomile. U snu viče: „Gdje su mi djeca?“ a ljudi se smiju. Misle da je luda.

K

asni. Nije dobro za početak.“ Paul je nestrpljiv. Ide prema ulaznim vratima i gleda kroz špijunku. Dva i petnaest je, a prva kandidatkinja, Filipinka, još nije stigla.

U dva i dvadeset Gigi lagano kuca na vrata. Myriam joj otvara. Odmah primjećuje ženina sitna stopala. Premda je hladno, nosi platnene tenisice i čarape s volančićima. Ima blizu pedeset godina i stopala djeteta. Prilično je elegantna, kose skupljene u pletenicu koja joj pada niz leđa. Paul joj hladno daje do znanja da kasni, a Gigi spušta pogled mrmljajući isprike.

Loše govori francuski. Paul, tek toliko, pokušava razgovor na engleskom. Gigi priča o sebi. O djeci koju je ostavila u domovini, o najmlađem koje nije vidjela deset godina. Paul joj neće ponuditi posao. Postavlja nekoliko pitanja reda radi i u pola tri je ispraća. „Javit ćemo vam. Thank you.“ Sljedeća je Grace, nasmijana djevojka iz Obale Bjelokosti koja nema papire.

Caroline, pretila plavuša prljave kose koja se za čitavog razgovora žali na bolove u leđima i na probleme s cirkulacijom. Malika, Marokanka neodređene dobi, uvjeravala ih je u dvadesetogodišnje iskustvo i ljubav prema djeci.

Myriam je odmah bila vrlo jasna. Ne želi da joj djecu čuva Magrebinka. „Ali to bi bilo dobro“, Paul ju je pokušao uvjeriti. “Razgovarala bi s njima na arapskom, kad ti već nećeš.“ No Myriam je bila apsolutno protiv. Boji se da bi se između njih dvije moglo razviti prešutno razumijevanje, nekakva familijarnost. Da joj se žena ne bi počela obraćati na arapskom. Pripovijedati joj svoj život, a onda začas od nje tražiti tisuću stvari, sve u ime zajedničkog jezika i vjere. Oduvijek je zazirala od onoga što naziva imigrantskom solidarnošću.

A onda je stigla Louise. Kad prepričava njihov prvi razgovor, Myriam uvijek voli reći da je sve odmah bilo jasno. Kao ljubav na prvi pogled. Naročito ističe reakciju svoje kćeri. „Ona ju je izabrala“, objašnjava. Mila je bila taman ustala, iz popodnevnog sna probudila ju je bratova vriska. Paul je otišao po Adama, a djevojčica se vratila s njima skrivajući se između tatinih nogu. Louise je ustala. Dok opisuje prizor, Myriam je još uvijek jednako fascinirana dadiljinom samouvjerenošću. Louise je oprezno uzela Adama iz očevog naručja pretvarajući se da ne primjećuje Milu. „Gdje je princeza? Činilo mi se da sam vidjela princezu, ali je nestala.“ Mila je prasnula u smijeh, a Louise je nastavila igru tražeći tajanstvenu nestalu princezu po kutovima, ispod stola, iza kauča.

Postavljaju joj nekoliko pitanja. Louise kaže da joj je muž umro, njena kći Stéphanie je odrasla, „uskoro će imati dvadeset godina, ne mogu vjerovati“ i da im ona većinu vremena može biti na raspolaganju. Paulu pruža papir s imenima prethodnih poslodavaca. Spominje Rouvierove, s vrha popisa. „Kod njih sam dugo ostala. I oni imaju dvoje djece. Dva dječaka.“ Louise je osvojila Paula i Myriam, otvorenim licem, iskrenim osmijehom, usnama koje nisu zadrhtale. Čini se nepokolebljiva. Ima pogled žene kojoj se sve može reći i koja će sve oprostiti.

Lice joj je poput mirnog mora čije dubine nitko ni ne sluti.

Iste večeri nazivaju bračni par čiji im je broj Louise ostavila. Javlja se ženski glas, pomalo leden. Kad čuje Louiseino ime, istog trena mijenja ton. „Louise?

Stvarno imate sreće što ste na nju naišli. Mojim dečkima je bila kao druga mama.

Srce nam se svima slomilo kad smo se morali razići. Da vam iskreno kažem, u jednom trenu sam čak razmišljala da imam i treće dijete samo da ona može ostati s nama.“

L

ouise podiže rolete na prozorima svog stana. Tek je prošlo 5 sati i vani su ulične svjetiljke još upaljene. Muškarac hoda ulicom, tik uza zidove da se ukloni kiši.

Pljuštalo je cijelu noć. Vjetar je zavijao u cijevima i uvukao joj se u snove. Kao da pada vodoravno, kiša iz sve snage zapljuskuje fasadu i prozore. Louise voli gledati kroz prozor. Preko puta, između dvije sumorne zgrade, stoji mala kuća okružena zaraslim vrtom. Mladi par Parižana doselio se početkom ljeta, imaju djecu koja se igraju na ljuljački i nedjeljom uređuju povrtnjak. Louise se pita zašto su došli u ovaj dio grada.

Drhti zbog premalo sna. Vrhom nokta struže ugao prozora. Uzalud ih zdušno pere, dvaput tjedno, čini joj se da su stakla uvijek mutna, prekrivena prašinom i tragovima nečega crnog. Ponekad joj dođe da ih riba dok ne popucaju. Sve snažnije struže vrhom kažiprsta pa slomi nokat. Prinosi prst ustima i zagrize u vrh da zaustavi krv.

Stan ima samo jednu prostoriju koja Louise služi i kao spavaća soba i kao dnevni boravak. Vodi računa o tome da svakog jutra sklopi kauč i prekrije ga crnom navlakom. Uvijek jede na sobnom stoliću, pred upaljenim televizorom. Uza zid su naslagane još uvijek neraspakirane kutije. U njima bi se možda mogao naći kakav predmet koji bi udahnuo život ovoj garsonijeri bez duše. Desno od kauča u svjetlucavom okviru stoji fotografija vrlo mlade djevojke crvene kose.

Louise je na kauč pažljivo položila dugu suknju i košulju. S poda uzima balerinke, kupljene prije više od deset godina, ali tako ih je čuvala da joj se čini da još izgledaju kao nove. Lakirane, vrlo jednostavne, s kockastom petom i malenom mašnom. Louise sjeda i počinje ih čistiti namačući blazinicu u posudicu s kremom za skidanje šminke. Kretnje su joj polagane i precizne. Čisti nevjerojatno pomno, posve zaokupljena time što radi. Blazinica se zaprljala. Louise

primiče cipelu lampi na stoliću. Kad joj se učini da lak dovoljno blista, odlaže cipelu i uzima drugu.

Tako je rano da ima vremena urediti i nokte uništene kućanskim poslovima.

Na kažiprst stavlja flaster, a na preostale nokte nanosi vrlo diskretan ružičasti lak.

Premda ju je koštalo, prvi je put obojila kosu kod frizera. Podiže je u punđu na zatiljku. Stavlja plavo sjenilo za oči zbog kojeg izgleda starije, ali izdaleka njenom krhkom, sitnom liku dali bi jedva dvadeset godina. A ima ih i više nego dva puta toliko.

Vrti se po sobi koja joj se nikada nije učinila tako malom i skučenom. Sjeda pa opet ustaje. Mogla bi uključiti televizor. Popiti čaj. Prelistati stari primjerak ženskog časopisa koji drži pored kreveta. Ali strah ju je da bi se mogla opustiti, zaboraviti na vrijeme, zadrijemati. Zbog ranog buđenja osjeća se krhko, ranjivo. I da samo na minutu sklopi oči, zaspala bi i zakasnila. Mora si duh održati budnim, svu pozornost usmjeriti na prvi radni dan.

Ne može čekati kod kuće. Još nije 6 sati, previše je uranila, ali žustro kreće prema željezničkoj stanici. Treba joj više od četvrt sata do stanice Saint-Maur-desFossés. U vagonu sjeda nasuprot staroga Kineza koji skvrčen spava, čela naslonjenog o staklo. Zagledala se u njegovo iscrpljeno lice. Na svakoj postaji bori se sa željom da ga probudi. Boji se da će se čovjek izgubiti, otići predaleko, da će oči otvoriti na posljednjoj stanici, sam, i onda će se morati vraćati. Ali ne govori mu ništa. Pametnije je ne obraćati se ljudima. Jednom ju je neka djevojka, smeđokosa i vrlo lijepa, skoro pljusnula. „Što je, zašto me tako gledaš? Što me ti imaš gledati?“ derala se.

Na stanici Auber Louise iskočila je na peron. Ima sve više ljudi, jedna žena je gurne dok se stubama uspinje do perona metroa. Grlo joj se steže od odvratnog vonja kroasana i zagorjele čokolade. Od stanice Opera ide linijom 7 i izlazi na postaji Poissonniére.

Louise je došla gotovo sat vremena prerano, pa sjeda na terasu bezličnog kafića Raj, odakle može motriti ulaz u zgradu. Igra se žlicom. Sa zavišću promatra muškarca koji joj sjedi zdesna i razvlači cigaretu po razvratnim mesnatim ustima. Htjela bi mu je istrgnuti iz ruke i povući pošten dim. Ne može više izdržati, plaća kavu i ulazi u tihu zgradu. Pozvonit će im za četvrt sata, a dotad sjeda na

stube između dva kata. Kad začuje štropot, jedva dospije ustati, a to Paul silazi poskakujući. Pod rukom nosi bicikl, a na glavi ima ružičastu kacigu. „Louise? Već ste dugo tu? Zašto niste ušli?“ „Nisam htjela smetati.“ „Ne smetate, naprotiv. Evo, ovo su vaši ključevi“, kaže dok iz džepa izvlači svežanj ključeva. „Samo uđite, kao da ste doma.“

M

oja dadilja je dobra vila.“ Tako kaže Myriam kad priča o tome kako je Louise uletjela u njihovu svakodnevicu. Mora imati neke čarobne moći kad je tijesan, zagušljiv stan pretvorila u mirno i svijetlo mjesto. Louise je pomakla zidove. Ormare je učinila dubljima, ladice prostranijima. Unijela je svjetlost.

Prvog dana Myriam joj je dala nekoliko uputa. Pokazuje joj kako rade uređaji.

Dok upire prstom u predmete ili u komade odjeće ponavlja: „A na ovo pripazite.

Jako mi je stalo do toga.“ Upozorava je na Paulovu kolekciju gramofonskih ploča koju djeca ne smiju dirati. Louise bez riječi poslušno kima. Svaku sobu promatra sa samopouzdanjem generala dok stoji pred zemljom koju treba osvojiti.

U nekoliko tjedana otkako je došla, Louise je od neurednog stana stvorila savršen građanski interijer. Nametnula je svoje starinske navike, svoju ljubav prema savršenstvu. Myriam i Paul ne mogu doći k sebi. Prišila je dugmad na sakoe koje već mjesecima ne nose jer im se nije dalo potražiti iglu. Porubila je suknje i hlače. Pokrpala Milinu odjeću koju se Myriam bez grižnje savjesti spremala baciti.

Louise je oprala zavjese požutjele od cigareta i prašine. Jednom tjedno mijenja posteljinu. Paul i Myriam su presretni. Paul joj uz smiješak kaže da je poput Mary Poppins. Nije siguran da je shvatila kompliment.

Noću, u udobnosti čistih kreveta, par u nevjerici uživa u svom novom životu.

Imaju osjećaj da su pronašli rijedak biser, pravi blagoslov. Louiseina plaća je, naravno, teret na kućni budžet, ali Paul se više ne žali. U samo nekoliko tjedana, Louise je postala nezamjenjiva.

Kad se Myriam navečer vrati kući, večera je gotova. Djeca su mirna i počešljana.

Louise potiče i ispunjava maštarije o savršenoj obitelji kojih se Myriam srami.

Naučila je Milu da posprema za sobom, pa djevojčica, zabezeknutim roditeljima naočigled, stavlja kaputić na vješalicu.

Nepotrebne stvari su nestale. Uz nju, ništa se više ne gomila, ni posuđe, ni prljava odjeća, ni neotvorene kuverte zaboravljene ispod starih časopisa. Ništa se ne kvari, ništa ne treba baciti zbog isteklog roka trajanja. Louise nikad ništa ne zaboravlja. Louise je pedantna. Sve bilježi u mali notes na cvjetiće. Raspored u plesnoj školi, kad mala izlazi iz vrtića, preglede kod pedijatra. Zapisuje koje lijekove djeca uzimaju, cijenu sladoleda kupljenog u parku kod vrtuljka i točnu rečenicu koju joj je rekla Milina odgojiteljica.

Nakon nekoliko tjedana, usuđuje se drugačije razmjestiti predmete po stanu.

Vadi sve iz ormara, pa između kaputa vješa vrećice lavande. Slaže bukete cvijeća.

Dok Adam spava, a Mila je u vrtiću, osjeća spokojno zadovoljstvo kad može sjesti i promatrati svoje djelo. Poput neprijatelja koji moli za milost, tihi stan je sasvim u njenoj vlasti.

Ali zapravo u kuhinji čini najveličanstvenija čuda. Myriam joj je priznala da ništa ne zna spremiti i da ni ne voli kuhati. Dadilja priprema jela koja Paul proglašava izvanrednima, a djeca ih proždiru, bez riječi, i nikad im ne treba reći da pojedu do kraja. Myriam i Paul ponovno počinju pozivati prijatelje koji uživaju u Louiseinom telećem raguu, goveđem gulašu, telećoj koljenici s kaduljom i hrskavom povrću. Myriam prima pohvale, zasipaju je komplimentima, a ona uvijek otvoreno priznaje: „Dadilja je sve to skuhala.“

D

ok je Mila u vrtiću, Louise nosi Adama privezanog uza sebe u marami. Voli osjetiti djetetove bucmaste noge uz svoj trbuh, i kako joj slini za vrat kad zaspi. Oduševljena je njegovom tromošću i po čitave dane mu pjeva. Masira ga, ponosna je na njegove nabore na trbuščiću, na okrugle rumene obraze. Ujutro je dočekuje brbljajući nerazumljivo i pruža prema njoj punačke ručice. U nekoliko tjedana po Louiseinom dolasku Adam je prohodao. Prije je plakao po čitave noći, a sada mirno spava sve do jutra.

Mila je nepovjerljivija. Krhka djevojčica s držanjem balerine. Louise joj radi tako čvrste punđe da malenoj oči budu kose, rubova zategnutih prema sljepoočnicama. Takva je nalik srednjovjekovnim junakinjama visokog čela, dostojanstvena i hladna pogleda. Mila je naporno, ćudljivo dijete. Na sve što joj smeta reagira urlanjem. Baca se na tlo nasred ulice, lupa nogama, pušta da je se vuče po podu tako da se Louise posrami. Kad dadilja čučne i pokuša joj nešto reći, Mila gleda na drugu stranu. Naglas broji leptire na tapeti. A dok plače, promatra se u ogledalu. Opsjednuta je svojim odrazom. Ne skida oči s izloga kad hoda ulicom. Više se puta udarila u stup ili spotaknuta o manje prepreke na pločniku jer je promatrala samu sebe.

Mila je lukava. Zna da ljudi gledaju i da je Louise na ulici neugodno. Dadilja prije popušta kad su među ljudima. Louise mora zaobilaziti trgovinu igračkama u susjedstvu, jer ispred nje djevojčica vrišti. Na putu do vrtića Mila vuče noge.

Ukrala je malinu sa štanda na tržnici. Penje se na rubove izloga, skriva po ulazima u zgrade i bježi koliko je noge nose. Louise pokušava trčati s kolicima, doziva iz sve snage malenu koja se zaustavlja tek na samom rubu pločnika. Mili ponekad bude žao. Zabrine se zbog Louiseinog bljedila i zato što ju je uplašila. Vraća se po oproštaj draga i umiljata. Vješa se dadilji o noge. Plače i hoće da je se pomazi.

Louise je polako pripitomljuje. Svakoga dana priča joj priče u kojima se pojavljuju isti likovi. Siročad, izgubljene djevojčice, zatočene princeze i strašni ljudožderi koji za sobom ostavljaju opustošene dvorce. Louiseine krajolike nastanjuje čudnovata fauna sačinjena od krivonosih ptica, jednonogih medvjeda i sjetnih jednoroga. Djevojčica šuti. Ne miče se od nje, pozorno sluša, nestrpljiva je. Želi da se likovi opet vrate. Odakle Louise te priče? One nepresušno izviru, ne mora o njima uopće razmišljati, truditi se da se nečeg prisjeti ili da ih se dosjeti. Ali u kakvom je tamnom jezeru, u kojoj dubokoj šumi pronašla takve okrutne priče u kojima oni dobri, nakon što su spasili svijet, na kraju umiru?

M

yriam uvijek bude krivo kad začuje da se otvaraju vrata odvjetničkog ureda u kojem radi. Kolege počinju dolaziti oko 9 i 30. Kuhaju kavu, telefoni glasno zvone, parket škripi, gotovo je s mirom i tišinom.

Myriam u ured dolazi prije 8 sati. Uvijek je prva. Pali samo malu svjetiljku na svom stolu. U tom krugu svjetla, u mukloj tišini, pronalazi koncentraciju kakvu je imala tijekom studija. Zaboravlja sve i s uživanjem uranja u spise. Zna hodati mračnim hodnikom, s dokumentom u ruci i razgovarati sama sa sobom. Na balkonu puši i ispija kavu.

Onoga dana kad je počela raditi, Myriam se probudila u zoru, uzbuđena kao dijete. Obukla je novu suknju, visoke pete, pa je Louise uskliknula: „Jako ste lijepi.“ Na vratima, s Adamom u naručju, dadilja je gazdaricu izgurala van. „Ne brinite se za nas“, ponovila je. „Ovdje će sve biti dobro.“ Pascal je Myriam srdačno dočekao.

Dao joj je ured do svoga, a povezuju ih vrata koja često ostavljaju otvorena.

Samo dva ili tri tjedna nakon što im se pridružila, Pascal joj je povjerio poslove koje kolegama, starijim ljudima, nikad nije prepuštao. U idućim mjesecima Myriam sama vodi desetak slučajeva. Pascal je ohrabruje da se okuša u raznim predmetima, da razvije svoje profesionalne potencijale, jer on zna da su golemi.

Ona nikad ne kaže ne. Ne odbija nijedan dosje koji joj Pascal daje, nikad se ne žali kad radi dokasna. Pascal joj često kaže: „Ti si savršena.“ Mjesecima je zatrpana manjim slučajevima. Brani sitne dilere, mentalno zaostale, jednog egzibicionista, netalentirane pljačkaše, vozače alkoholičare. Bavi se slučajevima pretjeranog zaduživanja, kartičnim prevarama, krađama identiteta.

Pascal računa na nju i pri pronalaženju novih klijenata i potiče je da dio vremena posveti pružanju besplatne pravne pomoći. Myriam dva puta mjesečno odlazi na sud u Bobignyju i čeka na hodniku sve do 21 sat, brojeći minute, dok se vrijeme vuče u beskraj. Koji put se iznervira i osorno odgovori na pitanje

zbunjenih klijenata. Ali daje sve od sebe i postiže sve što se može. Pascal joj stalno ponavlja: „Moraš svoj slučaj znati napamet.“ A ona se trudi da tako i bude. Do kasno u noć proučava zapisnike. Postavit će pitanje i o najsitnijoj nepreciznosti, uočiti najmanju pogrešku u postupku. Poslu pristupa s manijakalnom strašću što će joj se na koncu isplatiti. Bivši klijenti preporučuju je prijateljima. Njeno ime kruži među pritvorenicima. Jedan mladić koji je zahvaljujući njoj izbjegao zatvor, obećava da će joj se odužiti. „Ti si me izvukla. To ti neću zaboraviti.“ Jednom je usred noći zovu da bude nazočna na saslušanju. Bivši klijent priveden je zbog obiteljskog nasilja. Njoj se međutim prije zakleo da nije u stanju udariti ženu. Myriam se u dva ujutro u mraku tiho obukla, pa se sagnula i poljubila Paula. On je samo zagunđao i okrenuo se.

Muž joj često kaže da previše radi, a ona nato poludi. On se onda uvrijedi zbog njene reakcije, ne djeluje iskreno u svojoj dobronamjernosti. Pravi se da se brine za njeno zdravlje, da se boji da je Paul iskorištava. Ona pokušava ne misliti na djecu, ne popustiti pred grižnjom savjesti. Ponekad joj se čini da su se svi urotili protiv nje. Svekrva je pokušava uvjeriti da je „Mila tako često bolesna jer se osjeća usamljeno“. Kolege je nikad ne pozivaju na piće poslije posla i čude se što do kasno navečer ostaje u uredu. „Pa zar ti nemaš djecu?“ Čak i odgojiteljica, koja ju je jednog jutra pozvala da porazgovaraju o nekom glupom incidentu između Mile i druge djevojčice iz grupe. Kad se Myriam ispričala jer nije stigla na nekoliko posljednjih sastanaka i jer je umjesto nje došla Louise, sjedokosa odgojiteljica je odmahnula rukom. „Ma, da samo znate! To je pošast stoljeća. Sva ta jadna djeca prepuštena sama sebi, dok roditelje tjera ambicija. Tako je to, cijelo vrijeme jure.

Znate koju rečenicu roditelji najčešće govore djeci? ‘Požuri se!’ A mi smo naravno ti koji zbog svega toga trpimo. Djeca si u vrtiću daju oduška zbog strahova i osjećaja napuštenosti.“ Myriam joj je silno željela reći što ona misli o svemu tome, ali nije bila u stanju. Je li to bilo zbog niske stoličice na kojoj je neudobno sjedila, u učionici koja je vonjala na bojice i na plastelin? Prostor, glas odgojiteljice silom su je vraćali u djetinjstvo, u doba poslušnosti i moranja. Myriam se nasmiješila. Glupavo je zahvalila i obećala da će se Mila potruditi. Suzdržala se da staroj harpiji u lice ne kaže što misli o njenoj mizoginiji i moraliziranju. Bojala se da bi se sjedokosa gospođa mogla osvetiti njenom djetetu.

Pascal, čini se, shvaća njenu strast, neizmjernu potrebu za priznanjem i za izazovom koji bi joj bio po mjeri. Tako se između njih dvoje zapodjenula borba u kojoj oboje uživaju na neki čudan način. On je potiče, ona mu se usprotivi. On je iscrpljuje poslom, a ona ga nikad ne razočara. Jedne večeri nakon posla poziva je na piće. „Šest mjeseci si s nama, to se treba proslaviti, zar ne?“ Hodaju ulicom u tišini. Pridržava joj vrata bistroa, ona mu se nasmiješi. Sjedaju u dnu sale, na tapecirane klupe. Pascal naručuje bocu bijelog vina. Razgovaraju o dosjeu na kojem rade, ali vrlo brzo počinju se prisjećati studentskih dana. Velikog tuluma koji je njihova prijateljica Charlotte napravila u svojoj vili u osamnaestom arondismanu. Célininog apsolutno urnebesnog napada panike na usmenom ispitu. Myriam pije brzo i smije se Pascalovim šalama. Ne ide joj se kući.

Voljela bi da se ne mora nikome javiti, da je nitko ne čeka. Ali ima Paula. I djecu.

Lagana erotska napetost treperi joj u grlu i u prsima. Jezikom prelazi preko usana. Nešto bi htjela. Prvi put nakon dugo vremena osjeća žudnju, bezrazložnu, besmislenu, sebičnu. Žudi za užitkom. Uzalud to što voli Paula, muževo tijelo povezano je s uspomenama. Kad ulazi u nju, on prodire u utrobu majke, u otežalu utrobu u kojoj se njegovo sjeme zadržalo već toliko puta. Njen trbuh prošaran je naborima i neravninama, na njemu su izgradili dom, on im je podario tolike brige i radosti. Paul joj je masirao noge kad su joj natekle i poplavile. Vidio je krv kako teče po plahtama. Držao joj je kosu i čelo dok je klečeći povraćala. Čuo ju je kako urla. Kad je rađala, brisao joj je lice puno crvenih mrlja. Iz nje je izvukao svoju djecu.

Oduvijek je odbijala pomisao da bi joj djeca mogla biti prepreka uspjehu i slobodi.

Kao da su sidro koje poteže u dubinu, koje lice utopljenika gura u mulj. Kad je postala svjesna da je to tako, prvo ju je obuzela silna tuga. Činilo joj se nepravedno, strahovito frustrirajuće. Shvatila je da više nikada neće moći živjeti bez osjećaja da je nepotpuna, da loše obavlja stvari, da žrtvuje jedan dio svog života u korist drugoga. Napravila je od toga pravu dramu, odbila je odustati od svog sna o savršenom majčinstvu. Tvrdoglavo je ustrajala u tome da se sve može, da će ostvariti svoje ciljeve, da neće biti ni ogorčena ni iscrpljena. Da neće glumiti ni mučenicu ni Majku Hrabrost.

Skoro svakoga dana Myriam stižu obavijesti od prijateljice Emme. Na društvene mreže stavlja slike svoje dvoje plavokose djece u sepija tonovima.

Savršena djeca igraju se u parku. Upisala ih je u vrtiću u kojoj će razviti talente koje ona u njima već naslućuje. Dala im je imena iz nordijske mitologije, koja se ne daju izgovoriti, čija značenja rado objašnjava. I Emma je lijepa na tim fotografijama.

Njenog se muža nikad ne vidi, sasvim se posvetio fotografiranju idealne obitelji kojoj pripada samo kao gledatelj. Premda bi se rado i sam našao u kadru. On nosi bradu, pulovere od prirodne vune, a na posao ide u tijesnim i neudobnim hlačama.

Myriam se nikad Emmi ne bi usudila povjeriti misao koja joj je proletjela glavom dok je promatrala Louise sa svojom djecom, pomisao koja nije okrutna, ali je sramotna. Nećemo biti sretni, rekla si je, sve dok budemo trebali jedni druge.

Tek kad budemo mogli živjeti svoj vlastiti život, koji pripada samo nama i koji se drugih ne tiče, tada ćemo biti sretni. Kad budemo slobodni.

Myriam ide do vrata i gleda kroz špijunku. Svakih pet minuta ponavlja: „Kasne.“ Mila je od toga nervozna. Sjedi na rubu kauča u jezivoj haljini od tafta, sa suzama u očima. „Misliš da neće doći?“ „Ma normalno da će doći, odvraća Louise. Treba im vremena.“ Pripreme za Milin rođendan poprimile su razmjere koji su Myriam nepojmljivi. Louise već dva tjedna ne govori ni o čemu drugome. Kad se navečer iscrpljena vrati s posla, Louise joj pokazuje ukrasne vjenčiće koje je sama napravila.

Histeričnim glasom opisuje joj haljinu od tafta koju je pronašla u nekoj trgovini i sigurna je da će Mila za njom poludjeti. Myriam se više puta morala suzdržati da se na nju ne obrecne. Umorna je od tih bedastoća. Mila je još mala! Myriam ne zna čemu tolika strka. No Louise bulji u nju razrogačenih očiju. Neka Mila, sva presretna, sama potvrdi. Jedino je to važno, princezino veselje, čarolija skorog rođendana. Myriam je progutala zajedljive primjedbe. Osjeća se malo kao da su je ulovili u nečem lošem pa na koncu obećava da će dati sve od sebe da stigne na rođendan.

Louise je odlučila da proslava bude u srijedu poslijepodne. Htjela je biti sigurna da su djeca u Parizu i da će svi moći doći. Myriam je ujutro otišla na posao, ali dala je časnu riječ da će se vratiti nakon ručka.

Kad je u rano poslijepodne došla kući, malo je nedostajalo da vrisne. Stan nije mogla prepoznati. Dnevna soba doživjela je potpunu preobrazbu, odasvud su izvirali šljokice, baloni, papirnate trake. A povrh svega, kauč je sklonjen da bi

djeca imala mjesta za igru. Čak i hrastov stol, tako težak da ga nisu micali otkako su se doselili, stajao je na drugoj strani sobe. „Pa tko je pomaknuo sav namještaj? Je l’ vam Paul pomogao?“ „Ne, odvratila je Louise. Sve sam sama.“ U nevjerici, Myriam je došlo da se nasmije. Sigurno se šali, pomislila je promatrajući dadiljine sitne ruke, tanke poput šibica. Onda se sjetila da je već primijetila Louiseinu začuđujuću snagu. Jednom ili dvaput dojmilo je se kako je, držeći Adama u rukama, podizala teške i glomazne pakete. Krhko, nježno tijelo krilo je snagu diva. Čitavog jutra Louise je napuhivala balone, oblikovala ih kao životinje, pa lijepila posvuda, od predsoblja do kuhinjskih ladica. Sama je ispekla rođendanski kolač, ogromnu šarlotu s crvenim voćem i obiljem ukrasa.

Myriam je požalila što je uzela slobodno poslijepodne. Uživala bi u miru svog ureda. Kćerin rođendan je ispunjava tjeskobom. Strahuje od prizora nestrpljive djece kojoj je dosadno. Nema volje razdvajati posvađane ni tješiti one čiji će roditelji kasniti po njih. Strese se od ružnih uspomena iz svog djetinjstva. Vidi samu sebe kako sjedi na debelom tepihu od bijele vune, podalje od grupe djevojčica koje se igraju s malim posuđem. Komadić čokoladnog kolača pao joj je na pod i otopio se između niti vunenog tepiha, a kad je to htjela nekako prikriti, napravila je još veću štetu. Slavljeničina mama pred svima ju je izgrdila.

Myriam se skriva u svojoj sobi, zatvorila je vrata, pretvara se da je zaokupljena čitanjem mailova. Zna da, kao i uvijek, može računati na Louise. Na vratima zvoni.

Dnevna soba ori se dječjom grajom. Louise je pustila glazbu. Myriam diskretno izlazi iz sobe i promatra djecu natiskanu oko dadilje. Vrte se oko nje posve očarani. Pripremila je pjesmice i trikove. Pred njihovim zadivljenim očima Louise postaje netko drugi, a djeca, koju nije tako lako prevariti, znaju da je ona poput njih. Sva im se predala, razigrana, radosna, nestašna. Zapjevala je pjesmicu, oponaša životinje. Podiže na leđa Milu i njenog malog prijatelja, a klinci vrište od veselja i mole je da i njih povede na rodeo.

M

yriam se divi Louiseinoj sposobnosti da se uistinu igra. Pritom je obuzima ona svemoćnost koju poznaju samo djeca. Jedne večeri po povratku kući Myriam zatiče Louise kako leži na podu lica natrackanog bojama. Na čelu i obrazima široke crne linije oblikuju ratničku masku. Napravila si je indijansku perjanicu od krep-papira. Nasred dnevne sobe podigla je nakrivljeni šator od plahte, metle i stolca. Myriam stoji na odškrinutim vrata i zbunjena je. Vidi kako se Louise previja, ispušta divlje vriskove, i strašno joj je neugodno. Dadilja izgleda pijano. To joj prvo padne na pamet. Kad je opazi, Louise pocrveni i teturavo ustane. „Imam trnce u nogama“, ispričava se. Adam joj se drži za nogu, pa se Louise nasmije, ali i taj smijeh još uvijek dopire iz izmaštanih predjela njihove igre.

A možda je Louise i sama dijete, pomisli Myriam. Jako ozbiljno shvaća igre s Milom. Igraju se recimo policajca i lopova, a Louise se daje zatvoriti iza imaginarnih rešetki. Neki put je ona predstavnik zakona pa naganja Milu. Uvijek vrlo precizno zamisli prostor koji Mila mora zapamtiti. Izrađuje kostime, smišlja scenarij prepun obrata. Do u detalje priprema dekor. Djevojčici je koji puta toga dosta. „Ajde, idemo početi!“ moli je.

Myriam to ne zna, ali Louise se najviše voli igrati skrivača. No nema brojanja ni pravila. Najvažniji je efekt iznenađenja. Bez ikakve najave Louise samo nestane. Šćućuri se u nekom kutu i pusti da je djeca traže. Često izabere mjesto s kojeg ih skrivena i dalje može promatrati. Uvuče se pod krevet ili iza vrata i ne miče se.

Zadržava dah.

Mila onda shvati da je igra počela. Kriči kao luda i plješće. Adam je oponaša.

Smije se toliko da gubi ravnotežu i više puta pljusne na stražnjicu. Zovu je, no Louise se ne javlja. „Louise? Gdje si?“ „Pazi se, Louise, evo nas, sad ćemo te naći.“ Louise šuti. Ne miče se iz skrovišta, čak ni kad vrište, zaplaču i obuzme ih očaj.

Stisnuta u sjeni, gleda Adama kako u panici leži na podu i jeca. Ništa mu nije jasno.

Guta zadnji slog njenog imena dok je doziva, bale mu se cijede preko usana, od ljutnje je poplavio. Na kraju se i Mila uplaši. Na čas povjeruje da je Louise stvarno otišla, da ih je ostavila u stanu dok pada noć, da su sami i da se više neće vratiti.

Strah je nepodnošljiv pa Mila počinje moljakati. Govori: „Louise, nije smiješno.

Gdje si?“ Ljuti se, udara nogama. Louise čeka. Promatra ih kao da gleda agoniju upecane ribe krvavih škrga koja se grči. Praćaka se na dnu čamca, guta zrak izmučenim ustima, nema nikakve nade za spas.

A onda je Mila počela otkrivati njena skrovišta. Shvatila je da mora povući vrata, odignuti zastore, sagnuti se i pogledati ispod kreveta. Ali Louise je tako sitna da uvijek pronađe novu rupu za skrivanje. Uvuče se u košaru s prljavim rubljem, pod Paulov radni stol ili u dno ormara i pokriva se dekom. Znala se sakriti i u tuškabinu u mračnoj kupaonici. Pa Mila opet uzalud traži. Jeca u suzama, ali Louise se ne miče. Ni dječji očaj neće je pokolebati.

A onda, jednog dana, Mila više ne plače. Louise je uhvaćena u vlastitu zamku.

Mila šuti, kruži oko skrovišta i glumi da ne zna gdje je dadilja. Sjeda na košaru s rubljem, pa Louise ponestaje zraka. „Da se pomirimo?“ šapuće.

Ali Louise se ne želi predati. I dalje šuti, brade priljubljene o koljena.

Djevojčica nogama lagano lupka o pletenu košaru. “Louise, znam da si tu“, kaže kroz smijeh. Odjednom, Louise tako naglo ustane da zatečena Mila odleti na pod.

Udara glavom o pločice. Zaplakala je jer joj se zavrtjelo, ali kad vidi ushićenu, uskrslu Louise koja je s visine pobjedonosno promatra, Milina prepast prelazi u histerično veselje. Adam je dotrčao u kupaonicu i pridružio se ženskama koje skakuću i pocupkuju gušeći se od smijeha.

Stéphanie

S

osam godina Stéphanie je znala promijeniti pelene i pripremiti bočicu. Kretnje su joj bile sigurne i mirnom je rukom prihvaćala nježan potiljak dojenčeta dok bi ga podizala iz krevetića. Znala je da ih treba polegnuti na leđa i da ih se nikad ne smije tresti. Kupala ih je čvrsto ih držeći za ramena. Vriska, kmečanje novorođenčadi, njihov smijeh i plač pratili su sva njena sjećanja iz djetinjstva, premda je bila jedinica. Svima je bilo drago vidjeti koliko voli malu djecu. Držali su da ima sjajan majčinski instinkt i da je za djevojčicu te dobi izuzetno požrtvovana.

Kad je Stéphanie bila mala, njena majka, Louise, kod kuće je čuvala bebe.

Odnosno kod Jacquesa, kako je on često isticao. Majke bi djecu donosile ujutro.

Sjeća se tih žena, žalosnih i u žurbi, prislanjale bi uho o vrata i tako malo stajale.

Louise ju je naučila da osluškuje udaljavanje njihovih tjeskobnih koraka na stubištu. Neke su se na posao vraćale ubrzo nakon poroda, a sićušno bi djetešce ostavljale u Louiseinom naručju. Davale bi joj, u neprozirnim vrećicama, preko noći izdojeno mlijeko koje je Louise stavljala u hladnjak. Stéphanie se sjeća malenih posudica poredanih na polici, na svakoj je pisalo ime djeteta. Jednom je ustala usred noći i otvorila posudicu koja je pripadala Julesu, dojenčetu crvena lica čiji su joj oštri noktići izgrebli obraz. Ispila ju je u jednom gutljaju. Nikad nije zaboravila okus po truloj dinji, trpak, još ga je danima osjećala u ustima.

Subotom navečer znala je s majkom odlaziti čuvati djecu po stanovima koji su joj se činili ogromnima. Žene, lijepe i važne, prolazile su hodnicima i na dječjim obrazima ostavljale trag ruža za usne. Muškarci nisu voljeli čekati u salonu, neugodna im je bila prisutnost Louise i Stéphanie. Tapkali su u mjestu glupavo se osmjehujući. Prigovarali su suprugama, a onda im pomagali navući kaput. Prije odlaska žena bi čučnula, održavajući ravnotežu na tankim potpeticama, i obrisala suze sa sinovog obraza. „Ljubavi, nemoj više plakati. Louise će ti ispričati

priču i pomaziti se s tobom. Je l’ da, Louise?“ Louise bi potvrdila. Jedva je držala djecu koja su se otimala i kričeći dozivala majku. Stéphanie bi ih ponekad mrzila. Užasavalo ju je kako su udarala Louise, kako joj se obraćaju poput malih tirana.

Dok je Louise djecu stavljala spavati, Stéphanie je kopala po ladicama, pretraživala kutijice naslagane po stolovima. Vadila je fotoalbume skrivene na policama niskih stolića. Louise bi sve očistila. Oprala bi posuđe, prebrisala radne površine u kuhinji. Složila odjeću koju je gospođa razbacala po krevetu dok je odlučivala što će obući. „Ne moraš im prati suđe“, ponavljala bi joj Stéphanie, „dođi, sjedni sa mnom.“ Ali Louise je to voljela. Obožavala je promatrati oduševljena lica roditelja koji bi po povratku ustanovili da su uz babysittericu dobili i besplatnu spremačicu.

Rouvierovi, kod kojih je Louise radila nekoliko godina, poveli su ih sa sobom u kuću za odmor. Louise je radila, a Stéphanie je bila na praznicima. No ne da bi se sunčala i kljukala voćem poput gazdine djece. Ona nije došla na selo da bi zaboravila pravila, ostajala dugo budna i naučila voziti bicikl. Bila je tu jer nisu znali kamo bi inače s njom. Majka joj je ponavljala da bude diskretna i da se igra u tišini. Da ne izgleda kao da previše uživa. „Mogu oni reći da smo i mi ovdje kao malo na odmoru, ali ako se budeš previše zabavljala, bit će im krivo.“ Za stolom je sjedila pored majke, podalje od domaćina i njihovih gostiju. Sjeća se da su ljudi pričali i pričali. Majka i ona bi pognule glave i jele u tišini.

Prisutnost djevojčice Rouvierovima nije baš najbolje sjela. Smetala im je, gotovo fizički. Osjećali su sramotnu antipatiju prema tom nespretnom smeđokosom djetetu bezizražajnog lica, u ispranoj majici. Kad bi sjela u dnevni boravak, da pored malog Hectora i Tancrèda gleda televiziju, roditeljima je bilo krivo. Na kraju bi je uvijek po nešto poslali „Stéphanie, budi dobra, donesi mi naočale iz predsoblja“ ili bi joj rekli da je mama čeka u kuhinji. Louise je, srećom, zabranila kćeri da se približava bazenu, tako da tu Rouvierovi nisu morali intervenirati.

Večer uoči povratka, Hector i Tancrède su pozvali susjede da se zajedno igraju na novom novcatom trampolinu. Stéphanie, tek nešto malo starija od dječaka,

izvodila je impresivne figure. Njeni vratolomni skokovi i doskoci tjerali su djecu u oduševljenu ciku. Naposljetku je gospođa Rouvier zamolila Stéphanie da siđe s trampolina i pusti male da se igraju. Prišla je mužu i sažaljivim glasom rekla: „Ne bismo je više trebali pozivati. Mislim da njoj to previše teško pada. Sigurno se žalosti kad vidi sve ovo što sama nema.“ Njen se muž s olakšanjem nasmiješio.

M

yriam je cijeli tjedan čekala ovu večer. Otvara vrata stana. Louiseina torbica odložena je na naslonjač u dnevnom boravku. Čuje dječje glasove kako pjevaju. O zelenom mišu i brodićima na vodi, o nečemu što se vrti i nečemu što pluta. Hoda na vrhovima prstiju. Louise kleči nagnuta nad kadu. Mila u vodi namače crvenokosu lutku, a Adam plješće i pjevuši. Vrlo pažljivo Louise grabi pjenu i stavlja je djeci na glave. Svi se smiju tim kapicama koje se raspršuju čim dadilja puhne.

Na povratku kući, u metrou, Myriam je bila nestrpljiva kao da je zaljubljena.

Cijeli tjedan nije vidjela djecu i obećala si je da će se večeras posvetiti samo njima.

Zajedno će se uvući u veliki krevet. Škakljat će ih, ljubit će ih, stiskat će ih sve dok ih ne ošamuti. Sve dok se ne počnu otimati.

Promatra ih skrivena vratima kupaonice i duboko udiše. Obuzima je luda želja da osjeti njihovu kožu, izljubi im ručice, da čuje kako tankim glasićima uzvikuju „mama“. Najednom je sva sentimentalna. Tako je to kad si mama. Od majčinstva je koji put pomalo glupava. Vidi nešto izuzetno u nečemu posve banalnom. I sitnice je mogu ganuti.

Cijeli se tjedan s posla vraćala kasno. Djeca su već spavala, a kad bi Louise otišla, znala je leći pokraj Mile, u njezin krevetić, i udisati ugodan miris kćerine kose, koja miriše umjetno, na bombone od jagoda. Večeras će im dati da rade ono što inače ne smiju. U krevetu će jesti sendviče sa slanim maslacem i čokoladom.

Pogledat će crtić i zaspat će kasno, stisnuti jedni uz druge. U noći će je nožicama udarati u lice, a ona će loše spavati jer će se bojati da Adam ne padne s kreveta.

Djeca izlaze iz vode i bacaju se onako gola majci u naručje. Louise posprema kupaonicu. Pere kadu spužvom, a Myriam joj kaže: „Ne treba, nemojte se mučiti.

Već je kasno. Idite kući. Znam da ste imali naporan dan.“ Louise se pravi da je nije čula pa čučeći i dalje briše rub kade i vraća na mjesto igračke koje su djeca razbacala.

Louise slaže ručnike. Prazni perilicu rublja i priprema djeci krevete. Spužvu odlaže u kuhinjski ormar, vadi lonac i stavlja ga na štednjak. Myriam je razoružana, promatra je kako se uzvrtjela po kuhinji. „Ali kad vam kažem, ja ću to napraviti.“ Pokušava joj uzeti lonac iz ruku, ali Louise ga čvrsto drži. Blago odguruje Myriam. „Odmorite se“, kaže. „Sigurno ste umorni. Uživajte s djecom, ja ću im napraviti večeru. Nećete ni znati da sam tu.“ A to je istina. Kako tjedni odmiču, Louise je sve bolja u tome da je istovremeno nevidljiva i neophodna. Myriam je više ne zove da joj kaže da će kasniti, a Mila više ne pita kad se mama vraća. Louise je tu, sama održava to krhko zdanje. Myriam joj dopušta da prema njoj postupa majčinski. Svakoga dana zahvalnoj Louise prepušta sve više poslova. Dadilja je poput onih sjena u kazalištu koje u mraku pomiču dekor po pozornici. Podižu divan, jednom rukom odguruju kartonski stup, dio zida. Louise, diskretna i moćna, posluje iza kulisa. U svojim rukama drži prozirne konce bez kojih nema čarolije. Ona je Višnu, božanski hranitelj, ljubomorni zaštitnik. Ona je vučica koja ih sve doji, nepresušan izvor obiteljske sreće.

Gledaju je, a ne vide je. Osjećaju bliskost, ali s njom nikad nisu prisni. Dolazi sve ranije, odlazi sve kasnije. Jednog jutra, izašavši ispod tuša, Myriam se gola zatekla pred dadiljom koja na to nije ni trepnula. „Što nju briga za moje tijelo?“ umiruje Myriam samu sebe. „Nije ona tako stidljiva.“ Louise potiče bračni par na izlaske. „Trebate uživati dok ste mladi“, ponavlja automatski. Myriam sluša njene savjete. Smatra je razboritom i dobronamjernom.

Jedne večeri Paul i Myriam odlaze na zabavu kod glazbenika kojeg je Paul nedavno upoznao. Stanje u potkrovlju, u šestom arondismanu. Dnevna soba je minijaturna, s niskim stropom, pa gosti, natiskani, stoje. U tom kokošinjcu vlada vesela atmosfera i začas svi počinju plesati. Glazbenikova žena, visoka plavuša s jarko ružičastim ružem, dodaje im džointe koji kruže i toči votku u ledene čaše.

Myriam razgovara s ljudima koje ne poznaje, ali zajedno se smiju iz sveg glasa. Sat vremena provodi u kuhinji u razgovoru, sjedeći na radnoj površini. U tri ujutro, gosti viču da su gladni pa plavuša priprema omlet s gljivama koji jedu svi zajedno iz tave dok im se viljuške sudaraju.

Kad su se u 4 sata vratili kući, Louise je spavala na kauču, nogu privučenih do prsa i sklopljenih ruku. Paul ju je polako pokrio dekom. „Nećemo je buditi. Izgleda baš spokojno.“ I tako Louise počinje spavati kod njih, jednom ili dvaput tjedno.

Nikad ništa nije izričito rečeno, ne razgovaraju o tome, ali Louise strpljivo gradi svoje gnijezdo u okrilju njihovog stana.

Paul se ponekad zabrine zbog Louiseinog sve duljeg radnog vremena. „Ne bih htio da nas jednoga dana optuži da je iskorištavamo.“ Myriam mu obeća da će uzeti stvar u svoje ruke. Predbacuje si da to već nije napravila, a inače je tako stroga i pravična. Razgovarat će s Louise i sve raščistiti. Neugodno joj je, ali je istovremeno i potajno presretna što se Louise prihvaća kućanskih poslova i obavlja ono što je nikad nije tražila. Myriam se stalno ispričava. Kada se kasno vrati kaže: „Žao mi je što tako iskorištavam vašu dobrotu.“ A Louise svaki put odgovara: „Ali zato sam tu. Ništa se ne brinite.“ Myriam joj često nešto poklanja. Naušnice koje je kupila u jeftinoj trgovini na izlasku iz metroa. Kolač od naranče, koji je, koliko zna, jedina Louiseina slabost.

Daje joj odjeću koju više ne nosi, premda je dugo smatrala da u tome ima nešto ponižavajuće. Myriam uvijek poduzima sve kako ne bi povrijedila Louise, izazvala ljubomoru ili je rastužila. Kad ide u kupovinu, za sebe ili za djecu, skriva novu odjeću u staru platnenu vreću i ne vadi je sve dok Louise ne ode. Paul joj odaje priznanje na tolikom obziru.

S

vi bliski Paulu i Myriam upoznali su Louise. Neki su je susreli u kvartu ili kod njih u stanu. Ostali su samo slušali o podvizima nestvarne dadilje koja kao da je iskočila iz knjige za djecu. „Louiseine večere“ postale su tradicija, omiljena prilika za druženje za sve Myriamine i Paulove prijatelje. Louise poznaje njihove ukuse. Zna da Emma anoreksiju skriva iza dobro potkovane vegetarijanske ideologije. Da Paulov brat Patrick obožava meso i gljive. Večere se obično održavaju petkom. Louise čitavo poslijepodne kuha dok joj se djeca igraju oko nogu. Posprema stan, slaže buket cvijeća i uređuje stol. Otišla je skroz na drugi kraj Pariza da bi kupila nekoliko metara platna od kojeg je sašila stolnjak. Kad je stol postavljen, umak zgotovljen, a vino pretočeno u bokal, iskrade se iz stana. Ponekad zna sresti goste, u predvorju zgrade ili na ulazu u metro. Sramežljivo odgovara na komplimente i na zavjereničke osmijehe, uz koje se hvataju rukom za trbuh i voda im ide na usta.

Jedne večeri Paul inzistira da ostane s njima. Dan je bio poseban. „Imamo toliko toga za proslaviti!“ Pascal je Myriam povjerio jedan važan slučaj, a ona je na dobrom putu da ga dobije zahvaljujući domišljatoj i vatrenoj obrani. I Paul je sretan. Dok je prije tjedan dana bio u studiju i radio na nekim svojim snimkama, ušao je poznati pjevač. Ostali su satima razgovarati, o zajedničkim glazbenim ukusima, o aranžmanima koji im se motaju po glavi, nevjerojatnom materijalu koji bi mogli prikupiti, i pjevač je na kraju predložio Paulu da producira njegov sljedeći album. „Ima takvih godina kad nam se sreća osmjehne. Treba to znati iskoristiti“, zaključuje Paul. Uhvatio je Louise za ramena i gleda je sa smiješkom. „Htjeli vi to ili ne, večeras ćete večerati s nama.“ Louise se sklanja u dječju sobu. Dugo leži pokraj Mile. Gladi joj lice i kosu.

Pod plavim svjetlom noćne lampe promatra Adamovo spokojno lice. Još se ne može prisiliti da izađe. Čuje kako se otvaraju ulazna vrata i smijeh u hodniku.

Pucanj boce šampanjca, udarac naslonjača koji su gurnuli do zida. U kupaonici Louise popravlja punđu i stavlja svjetloljubičasto sjenilo. Myriam se nikad ne šminka. Večeras nosi ravne traperice i Paulovu košulju s podvrnutim rukavima. „Mislim da se ne znate? Pascal, da ti predstavim našu Louise. Znaš da nam na njoj svi zavide!“ Myriam je obgrlila Louise oko ramena. Ona se smiješi pa okreće glavu, malo joj je neugodno zbog familijarne geste. „Louise, ovo je Pascal, moj šef.“ „Tvoj šef? Daj molim te. Radimo zajedno. Mi smo kolege.“ Pascal se glasno smije i pruža Louise ruku.

Louise je sjela u ugao kauča, dugim prstima s nalakiranim noktima steže čašu šampanjca. Nervozna je poput strankinje, izbjeglice koja ne govori jezik. S gostima oko stolića razmjenjuje zbunjene i prijazne osmijehe. Nazdravlja se Myriaminom talentu i Paulovom pjevaču, a netko čak otpjevuši i jednu njegovu melodiju. Razgovaraju o poslu, o terorizmu, o nekretninama. Patrick priča o tome kako planira odmor na Šri Lanki.

Emma se zatekla pored Louise i priča joj o djeci. O tome Louise zna razgovarati. Umiruje Emmu koja joj iznosi svoje brige. „Često sam to viđala, nemojte se zbog toga brinuti“, ponavlja dadilja. Emma, koju nitko ne sluša, a sva je nespokojna, zavidi Myriam na ovoj suzdržanoj dadilji. Emma je ugodna žena i izdaju je jedino njene ruke, koje su uvijek u grču. Draga je, ali zavidna.

Istovremeno koketna i strašno iskompleksirana.

Emma stanuje u dvadesetom arondismanu, u dijelu četvrti u kojem su skvotovi pretvoreni u eko-vrtiće. Živi u malenoj kući uređenoj s toliko ukusa da se ondje osjećate gotovo neugodno. Čini se da je svrha njenog dnevnog boravka prepunog sitnih ukrasa i jastučića da izazove ljubomoru, a ne da se čovjek u njemu raskomoti. „Škola u kvartu je katastrofalna. Djeca pljuju po podu. U prolazu ih čujete kako si govore ‘kurvo’ i ‘pederu’. Ne kažem da u našoj privatnoj školi nitko ne kaže ‘jebiga’. Ali to nekako drukčije kažu, ne mislite li? Barem znaju da to smiju govoriti samo između sebe. Znaju da je to ružno.“

Emma je čak čula da u državnu školi, onu u njenoj ulici, roditelji dovode djecu u pidžami, s više od pola sata kašnjenja. I da se jedna mama s hidžabom nije htjela rukovati s ravnateljem. „Žalosno je reći, ali Odin bi tamo bio jedini bijelac u razredu. Znam da možda nismo trebali odustati, ali ne znam kako bih podnijela kad bi se jednoga dana vratio iz škole zazivajući Boga na arapskom.“ Myriam joj se nasmiješila. „Znaš što želim reći, je l’ da?“ Uz smijeh ustaju i premještaju se za stol. Paul je Emmu posjeo do sebe. Louise juri u kuhinju, a kad se vrati noseći pripremljeno jelo, dočekuju je s ovacijama. „Pocrvenjela je“, šali se Paul, a glas mu je malo prekreštav. Louise je sljedećih nekoliko minuta u središtu pozornosti. „Kako je napravila ovaj umak?“ „Dodati đumbir, kako dobra ideja!“ Gosti je hvale, a Paul stane govoriti o njoj „naša dadilja“ onako kako se govori o djeci i starcima u njihovoj prisutnosti. Paul poslužuje vino, a razgovori se brzo uzdižu iznad zemaljske hrane. Govore sve glasnije. Gase cigarete po tanjurima, a opušci plutaju u ostatku umaka. Nitko nije primijetio da se Louise povukla u kuhinju i da je revnosno čisti.

Myriam je Paulu uputila srdit pogled. Pravi se da se smije njegovim šalama, ali ide joj na živce kad je pijan. Onda bude prost, neotesan, izgubi dodir sa stvarnošću. Čim previše popije, predlaže koješta nekakvim odurnim individuama, daje obećanja koja ne može ispuniti. Laže. Ali on ne primjećuje ženinu uzrujanost.

Otvara novu bocu vina i lupa o rub stola. “Ove godine priuštit ćemo si pravi odmor i povest ćemo dadilju sa sobom! Treba u životu malo i uživati, je li tako?“ S gomilom tanjura u rukama Louise se smješka.

Sutradan ujutro, Paul se budi u zgužvanoj košulji, usana još umrljanih vinom. Dok stoji pod tušem prisjeća se ulomaka prošle večeri. Sjeća se svog prijedloga i kako ga je žena mrko pogledala. Osjeća se glupo i odmah ga hvata umor. Eto pogreške koju će morati popraviti. Ili se praviti kao da ništa nije rekao, pustiti da vrijeme prođe. Zna da će ga zbog pijanih obećanja Myriam ismijavati. Prigovorit će mu da je nepromišljen s novcem i nepažljiv prema Louise. „Zbog tebe će biti razočarana, ali kako je draga, neće se ništa usuditi reći.“ Myriam će mu pod nos staviti račune i vratiti ga u stvarnost. I na kraju će zaključiti: „Uvijek je tako kad piješ.“

Ali Myriam nije ljuta. Leži na kauču s Adamom u naručju i smiješi mu se tako milo da ne može doći k sebi. Nosi preveliku mušku pidžamu. Paul sjeda do nje, mrmori joj u vrat, voli kako miriše na vrijesak. „Jesi li sinoć stvarno ono mislio?

Hoćemo moći povesti Louise sa sobom ovog ljeta?“ upita ga. „Daj zamisli!

Napokon bismo imali pravi odmor. A Louise će se tako veseliti: inače, što bi drugo i mogla raditi?“

T

oliko je vruće da je Louise prozor hotelske sobe ostavila odškrinut. Povici pijanaca i škripa automobilskih kočnica ne bude Adama i Milu koji hrču, otvorenih usta, a svakome po jedna noga visi s kreveta. U Ateni će provesti samo jednu noć pa Louise i djeca dijele sobu, radi uštede. Čitavu su se večer smijali.

Kasno su legli. Adam se veselio, plesao je po ulici, po atenskim pločnicima, a neki starci su mu pljeskali, osvojio ih je njegov balet. Louise se grad nije svidio, hodali su cijelo poslijepodne unatoč jakom suncu i dječjoj kuknjavi. Ona misli samo na sutrašnji dan, na put prema otocima o kojima je Myriam djeci pričala legende i mitove.

Myriam ne zna pričati priče. Na iritantan način izgovara komplicirane riječi i sve rečenice završava sa „Znaš?“, „Razumiješ?“. Ali Louise je poput vrijednog djeteta saslušala priču o Zeusu i božici rata. I njoj se kao i Mili sviđa Egej koji je sebe i svoje ime predao moru, ovome po kojem će ona prvi put zaploviti brodom.

Ujutro Milu mora izvlačiti iz kreveta. Dok je svlači, malena još spava. U taksiju koji ih vozi u pirejsku luku Louise se pokušava sjetiti antičkih bogova, ali sve je zaboravila. Više ih ne zna. Trebala je imena junaka zabilježiti u svoj notes na cvjetiće. Onda bi ih se poslije prisjetila kad bi ostala sama. Na ulazu u luku dočekao ih je ogroman zastoj i policajci nastoje regulirati promet. Već je jako vruće, a Adam, koji sjedi na Louiseinim koljenima, sav je mokar. Veliki svjetleći natpisi označavaju pristaništa za polaske prema otocima, ali Paul ništa ne razumije.

Uzrujan je i ljuti se. Vozač je napravio polukrug i rezignirano slegnuo ramenima.

Ne govori engleski. Paul mu daje novac. Izlaze iz automobila i trče prema svom pristaništu, vukući prtljagu i Adamova kolica. Posada se upravo sprema podignuti most kad opaze kako im jedna raščupana, izgubljena obitelj iz sve snage maše.

Imali su sreće.

Djeca su pozaspala čim su se smjestili. Adam u majčinu naručju, a Mila s glavom na Paulovim koljenima. Louise želi vidjeti more i otoke. Penje se na palubu. Na jednoj klupi ispružila se neka žena. Nosi bikini: majušne gaćice i nekakvu ružičastu traku koja joj jedva prekriva grudi. Kosa joj je platinasto plava i vrlo suha, ali ono što je prenerazilo Louise je njezina koža. Crvena je, gotovo ljubičasta, s velikim smeđim mrljama. Na pojedinim mjestima, s unutarnje strane bedara, na obrazima, oko grudi, ima plikove i guli se, kao da je opečena.

Leži nepomično, poput leša oderanog čovjeka izložena gomili.

Louise ima morsku bolest. Duboko udiše. Sklapa oči ali ih odmah otvara, jer joj se vrti. Ne može se pomaknuti. Sjedi na klupi, leđima okrenuta kabini, daleko od ruba. Htjela bi gledati more, upamtiti sve to, otoke bijelih obala koje turisti pokazuju prstom. Htjela bi da joj se u pamćenje urežu obrisi usidrenih jedrilica i tanke siluete koje uranjaju u vodu. Htjela bi sve to, ali okreće joj se želudac.

Sunce sve jače prži i sada već dosta ljudi gleda ženu ispruženu na klupi.

Prekrila je oči, a od vjetra ne može čuti prigušen smijeh, komentare, došaptavanje.

Louise ne može odvojiti pogled od tog silno mršavog tijela s kojeg se cijedi znoj.

Sunce ju je sažgalo, kao komad mesa na žaru.

P

aul je unajmio dvije sobe u šarmantnom obiteljskom pansionu na obronku, iznad plaže na koju dolazi mnogo djece. Zaljev se kupa u ružičastoj svjetlosti sunca na zalasku. Šeću prema glavnom mjestu, Apoloniji. Prolaze ulicama duž kojih rastu kaktusi i smokve. Na litici je manastir u koji turisti smiju i u kupaćim kostimima. Louise je posve obuzela ljepota mjesta, mir u uskim uličicama, mali trgovi s usnulim mačkama. Sjedi na zidiću, noge joj vise u prazno i promatra staricu koja mete dvorište.

Sunce je utonulo u more, ali još se nije smračilo. Svjetlost je samo poprimila pastelne tonove i još se naziru detalji krajolika. Obrisi zvona na krovu crkve.

Orlovski nos kamene biste. More i grmovite obale kao da su odahnule, obamrle od čežnje, predaju se noći, vrlo polako i zavodljivo.

Stavila je djecu spavati, ali ona sama ne može zaspati. Izlazi na terasu ispred sobe odakle može promatrati polukružni zaljev. Uvečer je počeo puhati vjetar s mora, u kojem Louise sluti okus soli i snova. Zaspala je ondje na ležaljci pokrivena samo tankim šalom. Budi je prohladna zora, a ona samo što ne ispusti krik pred prizorom novog dana. Čista, jednostavna, jasna ljepota. Pristupačna svakom srcu.

I djeca su se probudila oduševljena. Pričaju samo o moru. Adam se hoće ići valjati u pijesku. Mila želi vidjeti ribe. Odmah po doručku spuštaju se na plažu.

Louise nosi široku narančastu haljinu, neku vrst dželabe, koja je Myriam pomalo smiješna. Dobila ju je od gospođe Rouvier prije dosta godina, uz objašnjenje: „Ma znate, već sam je dosta nosila.“ Djeca su spremna. Namazala ih je kremom za sunčanje pa su jurnuli u pijesak.

Louise je sjela uz kameni zidić i privukla koljena prsima. U sjeni bora, gleda iskrice sunca na morskoj površini. Nikad nije vidjela ništa tako krasno.

Myriam se ispružila na trbuhu i čita roman. Paul je prije doručka otrčao sedam kilometara i sad drijema. Louise gradi dvorce od pijeska. Radi ogromnu kornjaču, koju Adam neprestano ruši, a ona strpljivo kreće ispočetka. Mili je prevruće pa je vuče za ruku. „Dođi, Louise, idemo u vodu.“ Dadilja se opire. Kaže joj da pričeka. Da ostane s njom. „Hajde mi pomozi dovršiti kornjaču.“ Pokazuje joj prikupljene školjke koje oprezno raspoređuje po divovskom oklopu.

Hladovina bora više nije dovoljna, jako je pripeklo. Louise je sva mokra i ponestalo joj je izgovora, a Mila je već usrdno moljaka. Poteže je za ruku, ali Louise odbija ustati. Zgrabila je djevojčicu za zglob i odgurnula je tako grubo da je pala. Louise je dreknula: „Ma daj me više pusti!“ Paul je otvorio oči. Myriam je pojurila do uplakane Mile da je smiri. Dobacuju Louise ljutite i razočarane poglede. Dadilja je posramljeno ustuknula. Prije nego što dospiju tražiti objašnjenje, polako prošapće: „Nisam vam rekla da ne znam plivati.“ Paul i Myriam ne prozbore ni riječ. Mili, koja se stala podrugljivo hihotati, daju znak da ušuti. „Louise je mala beba. Ni plivati ne zna.“ Paulu je neugodno i zbog toga je ljut. Zamjera Louise što je ovamo sa sobom dovukla svoju neimaštinu, svoje slabosti. Jer im je pokvarila dan licem mučenice. Odvodi djecu plivati, a Myriam se skriva iza knjige.

Louiseina snuždenost upropastila je jutro, pa za stolom u maloj taverni svi šute. Još nisu završili ručak kad se Paul naglo diže i podiže Adama na ruke. Odlaze do trgovine na plaži. Vraća se poskakujući jer mu tabani gore od užarenog pijeska.

U ruci drži paketić kojim maše ispred Louise i Myriam. “Evo“, kaže. Žene ništa ne odgovaraju, a Louise poslušno podiže ruke dok joj Paul do iznad lakta navlači narukvice za plivanje. „Tako ste sitni da su vam dječje narukvice taman!“

C

ijeli tjedan Paul vodi Louise na plivanje. Oboje rano ustaju i dok Myriam i djeca ostaju na malom bazenu uz pansion, Louise i Paul silaze na još pustu plažu. Čim stupe na vlažan pijesak, uhvate se za ruke i dugo hodaju kroz vodu prema obzoru. Idu sve dok im se stopala polako ne odvoje od pijeska, a tijela počnu plutati. U tom trenutku Louise svaki put uhvati panika koju ne može sakriti.

Kad tiho podvrisne, Paul zna da joj mora čvršće stisnuti ruku.

U početku mu je bilo neugodno dodirivati Louiseinu kožu. Dok ju je učio plutati na leđima, jednu joj je ruku držao na zatiljku, a drugu ispod stražnjice. Kroz glavu mu je proletjela blesava misao, tako da se u sebi nasmijao: „Louise ima stražnjicu.“ Paul osjeća da Louiseino tijelo drhti pod njegovim rukama. Tijelo koje on prije nije ni primjećivao niti bio svjestan da postoji, nekako je Louise svrstavao među djecu ili među zaposlenike. I nije je ni gledao. A Louise je međutim oku ugodna. Prepuštena Paulovim dlanovima, dadilja je poput lutkice. Nekoliko plavih pramenova pobjeglo je ispod kape za kupanje koju joj je Myriam kupila. Lagano je preplanula pa su joj se na obrazima i nosu pojavile sitne pjegice. Paul prvi put na njenom licu opaža lagane plave maljice, poput onih kojima su pokriveni tek izvaljeni pilići. Ali u njoj ima nešto čedno i dječje, neka suzdržanost, zbog koje Paul prema njoj ne može gajiti tako izravan osjećaj kao što je žudnja.

Louise promatra kako joj stopala uranjaju u pijesak i kako ih dodiruje more.

Na brodu im je Myriam ispričala da je Sifnos u prošlosti svoje blagostanje dugovao rudnicima zlata i srebra koje skriva u svojoj utrobi. I Louise je uvjerena da su sitna zrnca po stijenama koja nazire kroz vodu mrvice tih plemenitih metala.

Prohladna voda penje joj se uz bedra. Prekriva spolovilo. More je mirno, prozirno.

Nema valova koji bi je iznenadili i poprskali po prsima. Mala djeca sjede pored vode dok ih spokojni roditelji drže na oku. Kad joj voda dođe do struka, Louise više ne može do daha. Gleda blistavo, nestvarno nebo. Opipava na

nadlakticama plavo-žute narukvice s nacrtanim rakom i morskim pužem. Upire u Paula molećiv pogled. „Nemate se čega bojati“, kune joj se Paul. “Sve dok nogama dodirujete dno, nema straha.“ Ali Louise se ukočila. Osjeća da će se prevrnuti.

Dubine će je povući, glava će joj ostati pod vodom, mlatarat će nogama bez oslonca, do iznemoglosti.

Sjeća se kad je bila mala, jedan dječak iz njenog razreda pao je u jezerce u blizini njihovog sela. Bila je to zapravo malo veća mlaka, muljevita i smradna.

Djeca su se onamo išla igrati unatoč roditeljskim zabranama i komarcima, koje je privlačila ustajala voda. I sada, uronjena u plavo Egejsko more, Louise misli na tu crnu smrdljivu vodu i na dijete koje su pronašli s licem u mulju. A ovdje pred njom, Mila udara nožicama. Pluta na površini.

P

ijani su i uspinju se kamenim stubama koje vode do terase dječje sobe. Smiju se, a Louise se tu i tamo vješa o Paulovu ruku kad mora zakoračiti na neravnu stubu višu od ostalih. Sjeda ispod bugenvilije da dođe do daha i gleda plažu, ondje dolje, na kojoj mladi parovi plešu i ispijaju koktele. Bar je organizirao zabavu na pijesku. Full moon party. Paul joj prevodi. Proslava u slavu mjeseca, punog i crvenog, čitavu večer komentirali su kako je krasan. Nikada nije vidjela takav mjesec, tako lijep da je zavrijedio da ga se dohvati. Nije hladan i siv kao mjesec njenog djetinjstva.

S terase restorana na uzvisini promatrali su zaljev i zalazak sunca u bojama lave. Paul joj je pokazao kako su oblaci poput čipke. Turisti su ih fotografirali, a kad je i Louise izvadila svoj mobitel i htjela ustati, Paul joj je nježno spustio ruku. „Ništa se neće vidjeti. Radije ovu sliku sačuvajte u sebi.“ Prvi put večeraju zajedno sve troje. Vlasnica pansiona ponudila se da će čuvati djecu. Iste su dobi kao i njezini i nerazdvojni su otkako su stigli. Myriam i Paul su ostali zatečeni. Louise je isprva, naravno, odbijala. Kazala je da ih ne može ostaviti same, da ih mora staviti na spavanje. Da je to njen posao. „Plivali su cijeli dan, zaspat će bez ikakvih problema“, rekla je vlasnica na lošem francuskom.

Odšetali su do restorana u pomalo neugodnoj tišini. Uz jelo su pili više nego inače. Myriam i Paul su se pribojavali večere. Što si imaju za reći? O čemu će pričati? Uvjeravali su sami sebe da je dobro da izađu ovako svi zajedno, da će se Louise veseliti. „Neka osjeti da cijenimo njen rad, shvaćaš?“ Govore o djeci, o krajoliku, o sutrašnjem kupanju, o tome kako Mila sve bolje pliva. Vode razgovor.

Louise bi voljela nešto ispričati. Nešto. Bilo što, neku svoju zgodu, ali ne usudi se.

Duboko udiše, naginje se kao da će nešto reći, zatim se povlači ne prozborivši ni riječ. Piju pa tišina tako postaje ugodna i opuštena.

Paul koji sjedi do Louise, grli je oko ramena. Uzo ga je sasvim razgalio.

Krupnom šakom stišće joj rame i smješka se kao da su stari prijatelji, drugovi koji se oduvijek znaju. Ona očarano upire oči u njegovo lice. Preplanula koža, veliki bijeli zubi, kosa mu je posvijetlila od vjetra i soli. Malo ju je protresao, onako kao sramežljivog ili tužnog prijatelja kad želimo da se opusti ili da dođe k sebi. Kad bi se usudila, Louise bi položila ruku na Paulovu i stisnula je mršavim prstima. Ali ne usuđuje se.

Očarana je Paulovom neusiljenošću. On se šali s konobarom koji im je ponudio digestiv. U nekoliko dana naučio je dovoljno grčkih riječi da može nasmijati trgovce ili dobiti popust. Ljudi ga prepoznaju. Na plaži se sva djeca žele igrati s njim, a on im se uz smijeh pokorava. Nosi ih na leđima, baca se s njima u vodu. Ima nevjerojatan apetit. Čini se da to Myriam ide na živce, ali Louise je dirljiva ta nezasitnost koja ga tjera da naruči sve s menija. „Uzet ćemo i ovo. Da probamo, može?“ Pa prstima uzima komade mesa, paprike ili sira i guta ih s naivnom radošću.

Kad su se popeli na hotelsku terasu, sve troje pokušavaju obuzdati smijeh, a Louise stavlja prst na usta. Ne smiju probuditi djecu. Pomisao na odgovornost učinila im se u tom trenutku silno komična. Oni koji su se čitavog dana brinuli samo o dječjim potrebama, sada se ponašaju kao djeca. Neuobičajeno su bezbrižni večeras. Nakupljene strahove i napetosti koje između njih – muža i žene, majke i dadilje uzrokuju djeca, raspršilo je pijanstvo.

Louise zna koliko je prolazan ovaj trenutak. Vidi da Paul sa žudnjom promatra rame svoje žene. U svjetloplavoj haljini Myriamina koža izgleda još jače preplanula, zlatna. Zaplesali su, ljuljaju se s noge na nogu. Nespretni su i skoro da ih je sram, a Myriam se smijulji kao da je nitko već dugo nije držao oko struka.

Kao da joj je neugodno što je toliko želi. Položila je obraz na muževo rame. Louise zna da će sad zastati, poželjeti joj laku noć, odglumiti da im se spava. Htjela bi ih zaustaviti, silom zadržati, zagrepsti noktima po kamenom podu. Htjela bi ih staviti pod stakleno zvono, kao nasmiješene plesače zaustavljene u pokretu na poklopcu glazbene kutije. Pomisli kako bi ih mogla promatrati satima, a da se ne zasiti. I da bi joj bilo dovoljno da samo gleda kako žive, a ona bi djelovala iz sjene kako bi sve bilo savršeno, da se mehanizam nikad ne pokvari. U tom trenutku je uvjerena, iskreno, žarko i do bola, da njena sreća pripada njima. Louise njima pripada, a oni su njeni.

Paul se zasmijuljio. Prošaptao nešto ženi u kosu. Nešto što Louise nije čula. Čvrsto drži Myriam za ruku i, poput dobre djece, požele joj laku noć. Prati ih pogledom dok se uspinju kamenim stubištem do svoje sobe. Modra linija njihovih tijela postala je mekša, rasplinula se, vrata su se zalupila. Navukli su zastore. Louise se prepušta lascivnoj sanjariji. Nehotice osluškuje, premda ne želi. Čuje Myriamino mijaukanje, kao da lutka jeca. Čuje gužvanje plahti i kako uzglavlje kreveta udara o zid.

Louise otvara oči. Adam je zaplakao.

Rose Grinberg

B

arem sto puta opisat će gospođa Grinberg tu vožnju dizalom. Pet katova nakon kraćeg čekanja u prizemlju. Vožnja koja je trajala manje od dvije minute postala je najpotresniji trenutak u njenom životu. Presudni trenutak.

Mogla je, ponavljat će bez prestanka, promijeniti razvoj događaja. Samo da je bolje obratila pozornost na Louisein zadah iz usta. Da nije zatvorila prozore i spustila rolete kako bi odspavala. Plakat će o tome kćerima preko telefona i one je neće uspjeti umiriti. Policajce će nervirati što si pridaje toliko važnosti, i samo će je još više rasplakati kad joj hladno odvrate: „U svakom slučaju, ništa ne biste mogli napraviti.“ Sve će ispričati novinarima koji će pratiti suđenje. Reći će to, prema njenom mišljenju, uobraženoj i nemarnoj odvjetnici optužene, i ponovit će to u sudnici kad je pozovu kao svjedoka.

Louise, ponavljat će svaki put iznova, nije bila kao inače. Uvijek tako prijazna i nasmijana, stajala je nepomično pred staklenim vratima dizala. Adam je sjedio na stepenici i vrištao, a Mila je skakala i gurkala ga. Louise se nije micala. Samo joj je donja usna lagano podrhtavala. Skupila je ruke i oborila pogled. Izgledalo je kao da je se dječja galama ne tiče. Uvijek je bila tako obzirna prema susjedima i držala do pristojnog ponašanja, a djeci tada nije rekla ni riječ. Činilo se da ih ne čuje.

Gospođa Grinberg jako je cijenila Louise. Čak se i divila toj elegantnoj ženi koja se ljubomorno brinula o djeci. Malena Mila bila je uvijek počešljana u dvije čvrste pletenice ili je imala punđicu s mašnom. Adam je, čini se, obožavao Louise. „A sad kad je to napravila, možda ne bih smjela reći. Ali onda sam mislila da baš imaju sreće.“ Dizalo se spustilo u prizemlje i Louise je Adama zgrabila za ovratnik. Uvukla ga je u kabinu, a Mila je pjevušeći pošla za njom. Gospođa Grinberg je oklijevala hoće li ući s njima. Na nekoliko sekundi pomislila je da bi se mogla vratiti u

predvorje do sandučića i pretvarati se kao da provjerava poštu. Zbog Louiseinog bljedila osjećala se nelagodno. Pribojavala se da bi se vožnja od pet katova mogla otegnuti. Ali Louise je susjedi pridržala vrata, pa je gospođa Grinberg ušla i stisnula se uz stijenku dizala, s torbom namirnica između nogu. „Je li se doimala pijanom?“ Gospođa Grinberg je posve sigurna. Louise je izgledala normalno. Ne bi joj dopustila da se popne s djecom da je i na tren pomislila... Odvjetnica masne kose se podsmjehnula. Podsjetila je sud da Rose pati od vrtoglavice i da ima problema s vidom. Nekadašnja profesorica glazbe koja će uskoro navršiti šezdeset pet godina, ne vidi više dobro. Uostalom, živi u mraku, kao krtica. Od jakog svjetla ima migrene. Zato je Rose spustila rolete. I zato nije ništa čula.

Odvjetnica samo što je nije izvrijeđala usred sudnice. Gospođa Grinberg gorjela je od želje da je ušutka, da joj slomi čeljust. Kako je nije stid? Pa zar nema nimalo pristojnosti? Od prvog dana suđenja o Myriam je govorila kao o „odsutnoj majci“, „nekorektnoj poslodavki“. Opisala ju je kao bolesno ambicioznu ženu, egoističnu i hladnu do te mjere da je jadnu Louise gurnula preko ruba. Jedan novinar koji je pratio suđenje objasnio je gospođi Grinberg da se bez veze nervira jer da je to samo „taktika obrane“. Ali Rose je to smatrala gnusnim i točka.

U zgradi nitko o tome ne razgovara, ali gospođa Grinberg zna da svi na to misle. I da se noću, na svakom katu, poneke oči ne mogu sklopiti i zure u mrak. Srca snažno lupaju i poteku suze. Zna da se tijela vrte i prevrću i ne pronalaze sna. Par s trećeg kata se odselio. Masséovi se, naravno, više nisu vratili. Rose je ostala unatoč utvarama i sjećanju na krik, koje ne prolazi.

Tog je dana, nakon odmora, podigla rolete. I tada ga je čula. Većina ljudi u svom životu nikad ne čuje takav krik. Tako se vrišti u ratovima, u rovovima, na nekim drugim mjestima, na drugim kontinentima. Tako se ovdje ne vrišti. Trajao je barem deset minuta, gotovo u jednom dahu, bez stanke i bez riječi.

Postao je hrapav, napunio se krvlju, slinom, gnjevom. „Doktora“, to je bilo sve što je izgovorila. Nije zapomagala, nije dozivala upomoć, samo je ponavljala, u rijetkim trenucima kad je dolazila svijesti, „Doktora“.

Mjesec dana prije drame gospođa Grinberg srela je Louise na ulici. Dadilja je djelovala zabrinuto i na koncu joj je rekla da ima novčanih problema. Govorila je o svom stanodavcu koji joj dodijava, o dugovima koji su se nakupili, o bankovnom računu koji je stalno u crvenom. Pričala je kao balon koji se prazni, sve brže i brže.

Gospođa Grinberg se pravila da ne razumije. Poniknula je glavom, kazala „za sve su ovo teška vremena“. A onda ju je Louise zgrabila za ruku. „Ne tražim novac.

Mogu raditi, navečer ili rano ujutro. Dok djeca spavaju. Mogu čistiti, glačati, što god vam treba.“ Da joj nije tako čvrsto stisnula zapešće, da nije u nju onako uprla crne oči, kao da je izgovorila uvredu ili joj zaprijetila, Rose Grinberg bi možda pristala. I ma što god rekli u policiji, time bi sve promijenila.

A

vion je jako kasnio i u Pariz su sletjeli tek predvečer. Louise se svečano oprašta od djece. Dugo ih ljubi i steže u zagrljaju. „Da, do ponedjeljka, vidimo se u ponedjeljak. Nazovite me ako bilo što trebate“, kaže Myriam i Paulu koji su pojurili u dizalo koje vodi do parkinga u zračnoj luci.

Louise ide prema stanici. U vlaku nema nikoga. Sjela je do prozora i proklinje krajolik i perone po kojima se klatari mladež u grupama, zgrade oljuštenih fasada, balkone, prijeteća lica zaštitara. Sklapa oči i prisjeća se grčkih plaža, zalazaka sunca, večera s pogledom na more. Priziva sjećanja kao što mistik zaziva čuda. Dok otvara vrata svoje garsonijere, ruke joj počinju drhtati. Dođe joj da rastrga navlaku na kauču, da šakom razbije prozor. Poput bezoblične magme, bol joj pali utrobu i jedva se suzdržava da ne zaurla.

U subotu ostaje u krevetu do 10 sati. Leži na kauču, ruku prekriženih na prsima, promatra prašinu koja se nakupila na zelenom lusteru. Ona nikad ne bi odabrala nešto tako ružno. Unajmila je namješten stan i ništa nije mijenjala.

Nakon što je umro Jacques, njen muž, i nakon što su je izbacili iz kuće, trebalo je pronaći stan. I trebalo joj je nekakvo gnijezdo, nakon tjedana lutanja. Ovu garsonijeru u Créteilu pronašla je zahvaljujući medicinskoj sestri u bolnici HenriMondor, kojoj je bila draga. Mlada ju je žena uvjerila da vlasnik ne traži visok polog i da bi pristao na plaćanje u gotovini.

Louise ustaje. Dovlači stolac, stavlja ga točno ispod lustera i uzima krpu. Tako je čvrsto zgrabila sjenilo da je luster gotovo iščupala sa stropa. Stoji na vrhovima prstiju i stresa prašinu koja joj pada po kosi u krupnim sivim pahuljama. U 11 sati sve je očišćeno. Oprala je prozore, iznutra i izvana, čak je spužvom umočenom u sapunicu prebrisala rolete. Cipele su poredane uza zid, blistave i smiješne.

Možda će je nazvati. Zna da subotom ponekad ručaju u restoranu. Mila joj je to ispričala. Idu u pivnicu, ona smije naručiti sve što poželi, a Adamu roditelji daju

da na vršku žlice kuša malo senfa ili limuna pa ga raznježeno promatraju. Louise bi voljela biti ondje. U prepunoj pivnici, okružena zveketom tanjura koji se sudaraju i dovikivanjem konobara manje bi se bojala tišine. Sjela bi između Adama i Mile kojoj bi na koljenima namjestila veliki bijeli ubrus. Adama bi hranila, žličicu po žličicu. Slušala bi razgovor Paula i Myriam, vrijeme bi prebrzo prolazilo, a ona bi se dobro osjećala.

Obukla je plavu haljinu, onu koja joj seže skoro do gležnjeva i kopča se sprijeda nizom sitnih plavih perli. Želi biti spremna za slučaj da je trebaju. Za slučaj da im se mora što prije negdje pridružiti, a oni su sigurno smetnuli s uma kako daleko stanuje i koliko joj je vremena svakoga dana potrebno da stigne do njih.

Sjedi u kuhinji i vrhovima noktiju lupka po plastičnom stolu.

Prolazi vrijeme ručka. Oblaci su promaknuli preko čistih prozora, nebo se smračilo. Kroz platane je zapuhao vjetar i počela je kiša. Louise se uznemirila. Neće je nazvati.

Sad je prekasno da izađe. A mogla je otići po kruh ili udahnuti malo zraka.

Mogla je samo prošetati. Ali što da radi na tim praznim ulicama. Jedini kafić u kvartu je okupljalište pijanaca i već se u 3 sata popodne znaju potući kraj ograde opustjelog parka. Trebala se prije odlučiti, uskočiti u metro, lutati Parizom, među ljudima koji su u nabavci nakon godišnjih odmora. Izgubila bi se u gomili, a kod robnih kuća krenula bi za lijepim ženama koje se nekamo žure. Motala bi se oko Trga Madeleine, prolazila uz stolove za kojima ljudi piju kavu. Rekla bi „Oprostite“ onima koji bi je u prolazu gurnuli.

U njenim očima Pariz je golem izlog. Najviše voli šetati po četvrti oko Opere, niz Ulicu Royale, pa skrenuti u Ulicu Saint-Honoré. Korača polako, zagleda prolaznike i izloge. Sve bi htjela. Čizme od antilopa, kožnate jakne, torbe od zmijske kože, haljine na preklop, čipkaste potkošulje. Želi svilene košulje, ružičaste kašmirske veste, svakakve najlonke, kratke kaputiće s dvostrukim kopčanjem.

Zamišlja život u kojem bi si sve to mogla priuštiti. U kojem bi pretjerano uslužnoj prodavačici prstom pokazivala ono što joj se sviđa.

Osvanula je nedjelja, tmurna i teška, čama i tjeskoba i dalje su tu, a Louise ostaje ležati u krevetu na razvlačenje. Zaspala je u plavoj haljini koja se, zbog sintetičke tkanine, strašno izgužvala i u kojoj se sva oznojila. Tijekom noći više je puta otvarala oči, a da nije znala je li prošlo sat vremena ili mjesec dana. Spava li

kod Myriam i Paula ili pored Jacquesa, u kući u Bobignyju. Sklapala je oči i tonula u nemilosrdan san, kao u deliriju.

Louise, bez daljnjega, mrzi vikende. Kad su još živjele zajedno, Stéphanie se žalila da nedjeljom ništa ne rade, da za nju nikad ne organizira onakve aktivnosti kao za drugu djecu. Pobjegla je od kuće čim je mogla. Petkom bi po čitave noći bila vani s društvom iz kvarta. Vraćala bi se ujutro, blijeda, crvenih očiju s podočnjacima. Gladna kao vuk. Pognute glave prošla bi kroz dnevnu sobu i bacila se na hladnjak. Jela bi naslonjena na njegova vrata, stojeći, kopajući prstima po posudama koje je Louise pripremila Jacquesu za ručak. Jednom si je kosu obojila u žarko crveno. Probušila si je nos. Ponekad je nestajala preko vikenda. A onda se jednog dana nije vratila. Više je ništa nije zadržavalo u kući u Bobignyju. Ni gimnazija, u koju već dulje nije odlazila. Ni Louise.

Louise je, naravno, prijavila njezin nestanak. „Bijeg od kuće, u toj dobi to se često događa. Pričekajte malo i sigurno će se vratiti.“ Ništa joj više nisu rekli. A ona je nije tražila. Poslije je od susjeda doznala da je na jugu Francuske, da se zaljubila. Da se često seli. Susjedi nisu mogli vjerovati da Louise ne zanimaju detalji, da ne postavlja pitanja, da ih ne traži da ponavljaju tih nekoliko informacija koje su imali.

Stéphanie je nestala. Cijelog je života imala dojam da je na smetnji. Njena prisutnost smetala je Jacquesu, njen smijeh budio je djecu koju je Louise čuvala.

Svoja debela stegna, svoje krupno tijelo stiskala je uza zid u tijesnom hodniku, da propusti druge. Bojala se da ne zakrči prolaz, da je ne gurnu, da ne zauzme mjesto koje bi netko drugi htio. Kad bi progovorila, loše se izražavala. Nisu voljeli kad se smijala, jer premda bezazlen, njen smijeh ih je vrijeđao. Naposljetku je razvila dar da bude nevidljiva i onda je, logično, nestala, bez neke drame, bez najave, kao da je za to bila predodređena.

U ponedjeljak ujutro Louise izlazi iz stana prije svitanja. Hoda do vlaka, presjeda na postaji Auber, čeka na peronu, prolazi Ulicom Lafayette pa skreće u Ulicu Hauteville. Louise je vojnik. Ide naprijed, pod svaku cijenu, kao životinja, kao pas kome su zločesta djeca polomila noge.

R

ujan je topao i sunčan. Srijedom poslije škole, Louise ne da djeci da se povlače po stanu, nego ih vodi na igranje u park ili u akvarij gledati ribe. Vozili su se čamcem po jezeru u Bulonjskoj šumi, a Louise je Mili ispričala da su alge koje plutaju po površini zapravo kose svrgnute vještice koja žudi za osvetom.

Vrijeme je tako lijepo čak i pred kraj mjeseca da ih Louise sva sretna odluči povesti u botanički vrt i zabavni park.

Na ulasku u metro, stari Arapin joj nudi pomoć po stepenicama. Zahvaljuje mu se i sama podiže kolica u kojima Adam i dalje sjedi. Starac je pošao za njom.

Pita je koliko djeca imaju godina. Sprema mu se reći da nisu njezini, ali on se već nagnuo prema njima. „Jako su lijepi.“ Djeca najviše od svega vole vožnju metroom. Da ih Louise ne sprečava, otrčali bi na peron, uletjeli u vagon gazeći po nogama putnika, samo da sjednu do prozora, otvorenih usta i razrogačenih očiju. Za vrijeme vožnje stoje, a Adam oponaša sestru koja se drži za rukohvat i pravi se da upravlja kompozicijom.

U parku svi zajedno trče. Smiju se, dadilja im sve dopušta, kupuje im sladolede i balone. Slika ih kako leže na sagu od jarko žutog i krvavocrvenog otpalog lišća. Mila pita zašto su neka stabla u zlatnim, svijetlim tonovima, dok tik do njih ili preko puta rastu ista takva čije lišće izgleda kao da je trulo, od zelenog je odmah postalo tamnosmeđe. Louise ne zna objasniti. „Pitat ćemo mamu“, kaže joj.

Na vrtuljcima vrište od straha i veselja. Louise se vrti u glavi, pa Adama čvrsto drži u krilu kad vlakić zađe u mračne tunele i sjuri se strmom prugom u punoj brzini. Jedan balon je poletio prema nebu, Mickey Mouse je postao svemirski brod.

Imat će piknik na travi, a Mila se smije jer se Louise boji velikih paunova koji šeću pored njih. Dadilja je ponijela staru vunenu deku koju je Myriam smotala i nagurala pod krevet, a Louise ju je oprala i pokrpala. Sve troje zaspalo je na travi.

Louise se probudila, Adam leži stisnut uz nju. Hladno joj je, djeca su povukla deku.

Okreće se i ne vidi Milu. Doziva je. Počinje vikati. Ljudi se okreću. Pitaju: „Što se dogodilo, gospođo? Trebate pomoć?“ Ona ne odgovara. „Mila, Mila“, doziva je trčeći s Adamom na rukama. Obišla je vrtuljke, protrčala pored streljane. Oči su joj pune suza, dođe joj da zgrabi i protrese prolaznike, da gurne sve te nepoznate ljude koji se tuda motaju vodeći za ruku svoju djecu. Vraća se prema kućicama. Čeljust joj tako drhti da više ne može dozivati. Glava joj puca i osjeća kako joj koljena popuštaju. Još samo tren i srušit će se, ostat će tako, zanijemjela i posve bespomoćna.

A onda je opazi, na kraju jedne staze. Mila na klupi jede sladoled, neka žena se naginje nad nju. Louise se baca na dijete. “Mila! Pa ti stvarno nisi normalna!

Zašto si samo tako otišla?“ Nepoznata žena od šezdesetak godina privukla je djevojčicu k sebi. „Sramota. A što ste vi radili? Kako je mogla ostati sama? Baš bih trebala nazvati njene roditelje. Nisam sigurna da bi im bilo drago.“ No Mila se istrgla iz ženinog zagrljaja. Odgurnula ju je i mrko pogledala pa skočila i zagrlila Louise oko nogu. Dadilja se saginje i uzima je u naručje. Ljubi je u hladni vrat, gladi po kosi. Gleda blijedo djetetovo lice i ispričava se što nije pazila. “Mala moja, anđele, macice.“ Mazi je, zasipa poljupcima i privija na prsa.

Kad vidi kako se dijete stišče uz dadilju, stara gospođa se umiri. Ne zna više što da kaže. Trese glavom i promatra ih prijekorno. Nadala se kakvoj sceni. To bi joj bilo zabavno. Imala bi što ispričati da se dadilja razljutila, da je morala nazvati roditelje, priprijetiti, a onda nešto i poduzeti. Na kraju samo ustaje s klupe i pri odlasku kaže: „Dobro, ali sljedeći put bolje pripazite.“ Louise je prati pogledom i vidi kako se još dva-tri puta okreće. Zahvalno joj se smiješi. Dok se ženina pognuta silueta udaljava, Louise sve jače stišće Milu.

Djevojčica je moli da prestane jer joj steže prsa: „Prestani, Louise, gušiš me.“ Pokušava se osloboditi iz zagrljaja, koprca se, udara nogama, ali dadilja je čvrsto drži. Približila je usne Milinom uhu pa joj kaže mirnim i ledenim glasom: „Da se nikada više nisi udaljila, čuješ me? Hoćeš da te netko ukrade? Neki zločesti čovjek? Sljedeći put će ti se to i dogoditi. Znaš što će ti napraviti? Je li? Ne znaš?

Odvest će te, zatvorit će te, držat će te samu i nikad više nećeš vidjeti ni mamu ni

tatu.“ Louise se sprema spustiti je kad osjeti užasan bol u ramenu. Zajauče i pokuša odgurnuti djevojčicu koja ju je ugrizla do krvi. Milini zubi zarili su se u meso i ne puštaju, visi joj na ruci kao pomahnitala životinja.

Te večeri Louise nije Myriam ispričala ništa ni o bijegu ni o ugrizu. I Mila je sve prešutjela, dadilja je nije morala na to ni upozoriti niti joj zaprijetiti. Sada njih dvije imaju nešto jedna protiv druge. Nikad ih ništa nije tako zbližilo kao ova tajna.

Jacques

joj je volio govoriti da zašuti. Nije podnosio njezin glas, grozno mu je išao Jacques na živce. „Daj više začepi!“ U automobilu nije mogla prestati pričati. Bojala se vožnje, a brbljanje ju je smirivalo. Vodila je dosadne monologe, jedva da je stizala udahnuti između dvije rečenice. Mljela je, izgovarala imena ulica, prepričavala što joj se u kojoj dogodilo.

Osjećala je da joj se muž pjeni. Znala je da radio pojačava zato da je ušutka.

Da otvara prozor i pjevušeći pali cigaretu ne bi li je ponizio. Bojala se muževe ljutnje, ali morala si je priznati i da ju je to ponekad uzbuđivalo. Uživala je kad bi ga dovela do ludila, u takvo stanje gnjeva da je znao parkirati se uz rub ceste, zgrabiti je za vrat i šaptom joj zaprijetiti da će je zauvijek ušutkati.

Jacques je bio galamdžija i težak čovjek. S godinama je postao ogorčen i tašt.

Kad bi se navečer vratio s posla, barem je sat vremena razlagao što sve i kome zamjera. Ispadalo je da ga cijeli svijet želi potkrasti, izmanipulirati, izvući neku korist iz prilika u kojima se našao. Kad je prvi put dobio otkaz, poslodavca je tužio radnom sudu. Spor ga je koštao vremena i jako mnogo novca, ali konačna pobjeda donijela mu je takav osjećaj moći da mu se dopalo parničiti i provoditi vrijeme po sudnicama. Nakon toga umislio si je da će se obogatiti tužbom protiv autoosiguranja zbog najobičnije prometne nezgode. Onda su na red došli susjedi s prvoga kata, pa općina, pa upravitelj zgrade. Cijele se dane posvećivao sastavljanju nečitkih prijetećih pisama. Pročešljavao je internetske stranice s pravnom pomoći u potrazi za kakvim god člankom koji bi mogao upotrijebiti u svoju korist. Jacques je bio naprasit i uz to beskrajan licemjer. Zavidio je drugima na uspjehu i poricao im bilo kakve zasluge. Događalo mu se da poslijepodne provede na trgovačkom sudu naslađujući se tuđom nesrećom. Uživao je u naglim propastima i udarcima sudbine.

„Ja nisam kao ti“, govorio bi sav ponosan Louise. „Nisam ja ničiji otirač, pa da skupljam dječurlijina govna i bljuvotine. Još samo crnkinje rade taj posao.“ Ženu si je smatrao pretjerano pokornom. A ako ga je noću, u bračnom krevetu to i uzbuđivalo, ostatak vremena ga je izluđivalo. Neprestano joj je dijelio savjete, a ona se pravila da ih sluša. „Trebala bi ih za to tražiti novac, i gotovo“, „Ne bi trebala raditi ni minute preko vremena ako ti ne plate“, „Ma, uzmi bolovanje, pa što ti oni mogu?“ Jacques je bio prezauzet da bi potražio posao. Beznačajna zanovijetanja oduzimala su mu sve vrijeme. Rijetko je izlazio iz stana, po stoliću bi raširio svoje spise uz uvijek uključen televizor. Onda mu je i prisutnost djece postala nepodnošljiva pa je naredio Louise da radi samo po stanovima poslodavaca. Iritirao ga je dječji kašalj, kmečanje, čak i smijeh. A najviše mu se gadila Louise. Njene tričave brige koje su se uvijek ticale djece dovodile su ga u stanje krajnjeg ludila. „I tvoje bablje priče“, ponavljao bi. Smatrao je da se o takvim stvarima ne govori. Sve što se tiče beba ili staraca trebalo bi ostati skriveno od svijeta, o tome ništa ne bismo trebali znati. To su loša životna razdoblja kroz koja se mora proći, doba ovisnosti i ponavljanja istih radnji. Trenuci kada gadno i besramno tijelo, taj hladni i smrdljivi mehanizam, nadvladava sve ostalo.

Tijela zahtijevaju da budu voljena i napojena. „Da se čovjeku zgadi to što je ljudsko biće.“ U to je vrijeme na kredit kupio računalo, novi televizor i masažni naslonjač čiji je naslon mogao spustiti i odrijemati. Sate je provodio zureći u plavi zaslon dok je astmatično brujanje računala ispunjavalo sobu. U novom naslonjaču, ispred novog novcatog televizora, mahnito je pritiskao daljinski, poput djeteta koje je poblesavilo od obilja igračaka.

Sigurno je bila subota jer su zajedno ručali. Jacques je zbog nečeg gunđao, kao uvijek, ali s nekako manje živosti. Louise je pod stol stavila lavor ledene vode u kojoj je Jacques močio noge. Kad ružno sanja, Louise još uvijek vidi njegove ljubičaste noge, natečenih i bolesnih dijabetičarskih gležnjeva, stalno je tražio da mu ih masira. Louise je već nekoliko dana ranije opazila da mu je lice kao od voska, a oči bez sjaja. Primijetila je da usred rečenice mora uzeti dah. Za ručak je pripremila osso buco. Pri trećem zalogaju, baš kad se spremao progovoriti, Jacques je sve ispovraćao u tanjur. Povratio je u mlazu, onako kao novorođenčad, i Louise

je znala da je gadno. Da to neće proći. Ustala je i vidjevši Jacquesov zbunjen izraz, rekla: “Nije to ništa. To tako dođe.“ Pričala je bez prestanka, predbacila si da je u umak stavila previše vina pa je ispao prekiseo, raspredala besmislene teorije o žgaravici. Govorila je i govorila, davala savjete, krivila sebe a onda se ispričavala.

Njena uplašena i nesuvisla logoreja samo je pojačavala Jacquesov strah, osjećao se kao da s vrha stubišta promatra svoje tijelo koje je promašilo stubu pa se stropoštava, s glavom prema naprijed, slomljene kičme, sve u krvi. Da je Louise zašutjela, možda bi zaplakao, zatražio pomoć ili čak i malo nježnosti. Ali dok je sklanjala tanjure, micala stolnjak i brisala pod, ona je bez prestanka pričala.

Jacques je umro tri mjeseca kasnije. Osušio se kao voćka koju su zaboravili na suncu. Na dan sprovoda padao je snijeg, a svjetlost je bila gotovo plava. Louise je ostala sama.

Kimnula je glavom kad joj je bilježnik sa žaljenjem objasnio da su iza Jacquesa ostali samo dugovi. Zagledala mu se u gušu stisnutu ovratnikom košulje i pretvarala se da prihvaća situaciju. Od Jacquesa je naslijedila samo prekinute parnice, odgođene rasprave, račune koje je trebalo podmiriti. Banka joj je dala mjesec dana da napusti kućicu u Bobignyju, koja će biti ovršena. Louise je sama spakirala kutije. Pažljivo je spremila onih nekoliko stvari koje je Stéphanie ostavila za sobom. Nije znala što da učini s gomilama dokumenata koje je Jacques prikupio. Palo joj je na pamet da bi od njih trebala naložiti vatru, u malenom vrtu, a da bi s malo sreće vatra mogla zahvatiti zidove kuće, pa ostale kuće u ulici, onda i čitavu četvrt. I tako bi cijeli taj dio njezina života nestao u dimu.

Ne bi imala baš ništa protiv. Stajala bi ondje, diskretna i nepomična, i promatrala kako plamen proždire sjećanja, duga pješačenja pustim i tmurnim ulicama, nedjelje provedene u dosadi uz Jacquesa i Stéphanie.

Louise je međutim podigla kofer, dva puta okrenula ključ u bravi i otišla, ostavivši u predsoblju kućice kutije s uspomenama, odjeću svoje kćeri i muževe spletke.

Tu je noć provela u hotelskoj sobi plaćenoj tjedan dana unaprijed. Spremala si je sendviče koje je jela pred televizorom. Kolačiće od smokve puštala je da joj se rastope na jeziku. Louise je vidjela da tone u samoću kao u golemu rupu.

Samoća joj se lijepila za tijelo, za odjeću, mijenjala joj je crte lica i podala joj kretnje starice. Preplavila bi je u sumrak, dok se spuštala noć i dopirala graja iz kuća u

kojima ljudi ne žive sami. Pada mrak, a zvukovi su glasniji; smijeh, dahtanje, čak i uzdasi od dosade.

U toj je hotelskoj sobi u kineskoj četvrti izgubila pojam o vremenu. Bila je smućena i prestrašena. Svijet ju je zaboravio. Spavala je satima, unatoč hladnoći koja je vladala u sobi, i budila se natečenih očiju s glavoboljom. Izlazila je samo u krajnjoj nuždi, kad bi glad postala nepodnošljiva. Hodala je ulicom kao da se nevidljiva kreće kroz filmsku scenografiju i samo promatra kretanje drugih ljudi. Činilo se da svi imaju kamo otići.

Samoća je bila poput droge i Louise nije bila sigurna želi li se osloboditi. Lutala je ulicama, otupjela, očiju tako razrogačenih da bi je zaboljele. U svojoj samoći počela je vidjeti ljude. Stvarno ih vidjeti. Ljudsko postojanje bilo je opipljivo, pulsiralo je, stvarnije nego ikada prije. Do najsitnijeg detalja proučavala je geste parova na terasama. Skrivene poglede napuštenih staraca. Prenemaganja studentica koje se pretvaraju da uče, sjedeći na naslonima klupa. Po trgovima, na izlazu iz metroa prepoznavala je neobično držanje ljudi koji nekoga čekaju. I ona bi čekala zajedno s njima. Svakoga dana nailazila bi na nove sudrugove u ludilu, na one koji razgovaraju sami sa sobom, na maloumnike, klošare.

Grad je tada bio napučen luđacima.

S

tigla je zima i svi su dani isti. Studeni je kišan i jako hladan. Pločnici su zaleđeni.

Ne može se izaći. Louise se trudi zabaviti djecu. Izmišlja igre, pjeva pjesmice.

Grade kuću od kartona. Ali danu nikad kraja. Adam ima temperaturu i neprestano cmolji. Louise ga drži u naručju, ljulja ga skoro sat vremena, sve dok ne zaspi. I Mila se nervozno vrti po dnevnoj sobi. „Dođi tu“, kaže joj Louise. Mila joj priđe, a dadilja iz svoje torbe vadi bijelu kozmetičku torbicu o kojoj je djevojčica često maštala. Za Milu je Louise najljepša žena na svijetu. Slična je plavokosoj stjuardesi, vrlo dotjeranoj, koja joj je na letu za Nicu dala bombone. Louise je cijeli dan u pokretu, pere posuđe, juri između vrtića i kuće, ali uvijek je savršena. Kosa joj je uredno stegnuta u punđu. Zbog crne maškare koju nanosi u najmanje tri sloja ima pogled začuđene lutke. A onda njezine ruke, nježne su i mirišu na cvijeće. A lak s noktiju nikad joj se ne ljušti.

Louise ponekad lakira nokte pred Milom koja sklopljenih očiju udiše miris sredstva za skidanje i jeftinog laka koji dadilja nanosi žustrim pokretima, nikad preko ruba. Dok maše rukama i puše u vrhove prstiju dijete je fascinirano promatra.

Mila se Louise daje ljubiti zato da bi osjetila miris pudera na njenim obrazima i izbliza vidjela sitne iskrice na kapcima. Voli gledati kako stavlja ruž. Jednom rukom ispred sebe drži zrcalo, uvijek savršeno čisto, i razvlači usta u čudnu grimasu koju Mila onda u kupaonici oponaša.

Louise kopa po torbici. Uzima Miline ruke i maže ih kremom od ruže iz malene posudice. „Fino miriše, je l’ da?“ Dijete zapanjeno promatra dok joj Louise lakira noktiće. Lak je ružičast i vulgaran, jako miriše na aceton. Za Milu, to je miris ženstvenosti.

„Izuj čarape, može?“ Pa joj lakom premazuje i nokte na punačkim nožicama, još uvijek sasvim dječjima. Louise je sadržaj torbice istresla na stol. Rasuo se narančasti prah i širi se miris pudera. Mila kliče od veselja. Louise joj stavlja ruž, plavo sjenilo za oči, a na obraze kremasto rumenilo u narančastoj nijansi. Sagne joj glavu i natapira joj prekratku i pretanku kosu u grivu.

Obje se toliko smiju da ne čuju kako Paul zatvara vrata i ulazi u dnevnu sobu.

Mila se smiješi otvorenih usta i raširenih ruku. „Vidi, tata. Vidi što je Louise napravila!“ Paul bulji u nju. Toliko se silno radovao što će se ranije vratiti s posla i vidjeti djecu, a sad mu se smučilo. Ima osjećaj da je nabasao na nekakvu izopačenu i prljavu predstavu. Njegova djevojčica, takva malena, izgleda kao transvestit, kao istrošena i propala kabaretska pjevaljka iz nekih prošlih vremena. Ne može doći k sebi. Užasno je ljut, sasvim izvan sebe. Mrzi Louise jer mu je priredila sav taj prizor. Mila, njegov anđeo, njegova plava ptičica, ružna je kao cirkuska nakaza, smiješna kao pseto koje je stara histerična gospođa obukla za šetnju. „Pa što je ovo? Što vam pada na pamet?“ prodere se Paul. Grabi Milu za ruku i podigne je na stolčić u kupaonici. Briše joj šminku s lica. Malena dreči: „To me boli.“ Jeca, a ruž se, onako mastan i ljepljiv, sve više razmazuje po svijetloj koži djeteta. Čini mu se da ju je još više unakazio, da ju je uprljao, pa je sve ljući. „Louise, upozoravam vas da ovo više ne želim vidjeti. Grozim se toga. Nemam namjeru učiti kćer vulgarnostima. Premalena je da bi je prerušavali u... Znate što hoću reći.“ Louise je s Adamom u naručju ostala stajati na vratima kupaonice. Iako vlada strka i otac viče, maleni ne plače. Promatra ga strogo i s nepovjerenjem, kao da mu daje do znanja da je on odabrao stranu, Louiseinu. Dadilja sluša Paula. Ne obara pogled, ne ispričava se.

S

téphanie se mogla ne roditi. Louise to ponekad pomisli. Ona je mogla odlučiti da joj ne dopusti da živi. Mogla ju je ugušiti u zametku. Nitko ne bi ništa znao.

Niti bi joj tko zamjerio. Da je se riješila, društvo bi joj danas možda čak bilo zahvalno. Time bi pokazala da je odgovorna i pametna.

Louise je imala dvadeset četiri godine kad se jednog jutra probudila teških i bolnih prsiju. Neka nova, nepoznata tuga uvukla joj se u život. Osjećala je da nešto nije u redu. U to je vrijeme radila kod gospodina Francka, slikara koji je živio s majkom, u vili u četrnaestom arondismanu. Louise nije baš shvaćala radove gospodina Francka. U salonu, po zidovima u hodniku i u sobama, znala bi zastati ispred golemih portreta nakaznih žena, zgrčenih od bolova ili paraliziranih ekstazom, po kojima je slikar bio poznat. Louise ne bi znala reći jesu li joj te slike bile lijepe, ali voljela ih je.

Geneviève, majka gospodina Francka, slomila je kuk silazeći iz vlaka. Više nije mogla hodati i još je ondje, na peronu, izgubila razum. Dane je provodila ležeći, većinu vremena gola, u svijetloj sobi u prizemlju. Bilo ju je jako teško obući, jer se divlje otimala, pa su je uglavnom ostavljali da leži na raširenoj peleni, otkrivenih grudi i nepokrivenog spolovila. Strašan je bio pogled na to samo tako ostavljeno tijelo.

Gospodin Franck je u prvo vrijeme angažirao medicinske sestre, stručne i vrlo skupe. Ali one su se žalile na staričine hirove. Nakljukale bi je lijekovima. Sin ih je smatrao hladnima i okrutnima. Sanjao je da majci pronađe prijateljicu, dadilju, nježnu žensku osobu koja će njena bulažnjenja saslušati ne prevrćući očima i ne uzdišući. Louise je, istina, bila mlada, ali dojmila ga se njezina fizička snaga. Prvoga dana, čim je ušla u sobu, pošlo joj je za rukom da podigne Geneviève koja je bila teška kao kamen. Obrisala ju je, neprekidno pričajući, a Geneviève se za promjenu nije derala.

Louise je spavala sa staricom. Prala ju je. Noću slušala kako bunca. Geneviève se bojala sumraka, kao malo dijete. Urlala bi od straha kad je svjetlost gasnula, javljale se sjenke i zavladala tišina. Obuzimali su je večernji strahovi. Dozivala je majku, mrtvu već četrdeset godina, i molila da dođe po nju. Louise, koja je spavala pored njenog bolničkog kreveta, pokušavala ju je urazumiti. Starica bi je grdila, nazivala je kurvom, kučkom, kopiletom. Ponekad bi je pokušala udariti.

A onda je Louise počela spavati čvrsto kao nikad prije. Genevièveino deranje nije joj smetalo. Ubrzo više nije bila u stanju staricu ni okrenuti ni posjesti u kolica.

Ruke kao da su joj atrofirale, leđa su je užasno boljela. Jednog popodneva, kad se već smračilo i dok je Geneviève mumljala svoje žalosne molitve, Louise se popela u atelje gospodina Francka da mu objasni situaciju. Nije očekivala da će se tako razbjesniti. Zalupio je vrata iz sve snage i približio joj se, upirući u nju sive oči. Na trenutak je pomislila da će joj nauditi. A onda je prasnuo u smijeh. „Louise, kad je netko poput vas, neudan, i kad jedva zarađuje za život, onda ne pravi djecu. Da budem potpuno iskren, mislim da ste skroz neodgovorni. I došli ste mi to objaviti začuđeno trepćući okicama i s blesavim smiješkom. Što biste sad htjeli? Da otvorimo šampanjac?“ Ushodao se po velikoj sobi, među nedovršenim platnima, s rukama na leđima. „Vi mislite da je to dobra vijest? Pa jeste li vi pri sebi? Jednu stvar ću vam reći: imate sreće da radite za nekog poput mene, nekoga tko vam pokušava pomoći u životu. Znam neke koji bi vas izbacili na licu mjesta.

Ja sam vama povjerio svoju majku, za mene najvažniju osobu na svijetu, a sad vidim da ste sasvim bez pameti, posve nerazboriti. Ne zanima me što radite navečer kad ste slobodni. Ne tiče me se što ste lakog morala. Ali život nije zabava. Što ćete napraviti s djetetom?“ Gospodina Francka je zapravo jako zanimalo što Louise radi subotom navečer. Počeo joj je postavljati pitanja i sve je više navaljivao. Došlo mu je da je zgrabi za ramena i prodrma, da iz nje pljuskama istrgne priznanje. Pa da mu ispriča što radi kad nije tu, njemu pred očima i uz Genevièveinu postelju. Htio je doznati uz kakva je milovanja začeto to dijete, u čijem se krevetu Louise prepustila nasladi, bludu, smijehu. Stalno ju je iznova pitao tko je otac, kako izgleda, gdje ga je upoznala i kakve su mu namjere. No Louise je na sva pitanja davala isti odgovor: „Nije nitko.“ Gospodin Franck je stvar uzeo u svoje ruke. Rekao je da će je odvesti liječniku i čekati je dok zahvat ne bude gotov. Čak joj je obećao da će, kad sve bude gotovo

sklopiti pravi ugovor, da će joj novac isplaćivati na račun u banci i da će imati pravo na plaćeni godišnji odmor.

Na dan operacije Louise se nije probudila na vrijeme i propustila je zakazan termin. Stéphanie se nametnula, ukopala, šireći joj utrobu i razdirući joj mladost.

Rasla je kao gljiva u vlažnoj šumi. Louise se više nije vratila kod gospodina Francka. Nikad više nije vidjela staru.

Z

atvorenoj u stanu Masséovih, ponekad joj se čini da će poludjeti. Crvene mrlje pojavile su joj se prije nekoliko dana na obrazima i na zglavcima. Ruke i lice mora uroniti u ledenu vodu da ublaži nepodnošljivo žarenje. Za dugih zimskih dana Louise guši osjećaj neizmjerne samoće. Obuzima je panika pa izlazi iz stana, za sobom zatvara vrata, prkosi hladnoći i djecu odvodi u park.

Parkovi u zimska poslijepodneva. Po otpalom lišću sipi kiša. Zaleđeni šljunak lijepi se za dječja koljena. Na klupama, po tihim stazama, nailazimo na one koje svijet više ne želi. Bježe iz tijesnih stanova, žalosnih dnevnih soba, naslonjača koje su udubili svojom besposlenošću i dosadom. Radije drhte vani, stisnuti i prekriženih ruku. Oko 16 sati dani bez obaveza čine se beskonačnima. Sredinom poslijepodneva postanemo svjesni da smo protratili vrijeme, počinjemo se brinuti zbog približavanja večeri. U to doba dana čovjeka je sram što ne služi ničemu.

U zimska poslijepodneva parkove opsjedaju skitnice, klošari, nezaposleni i starci, bolesnici, beskućnici, siromasi. Oni koji ne rade, oni koji ništa ne stvaraju.

Oni koji ne zarađuju. U proljeće se vraćaju zaljubljeni, tajni parovi pronalaze svoje mjesto ispod lipa, u cvjetnim sjenicama, turisti fotografiraju kipove. Zima je nešto posve drugo.

Dadilje i njihova četa djece motaju se oko zaleđenog tobogana. Umotani u zimske jakne koje im smetaju, klinci trče kao debeljuškaste japanske lutkice, šmrkavih nosova i pomodrjelih prstiju. Očarani su oblacima pare koju izdišu.

Djeca u kolicima promatraju one starije. Neka su snuždena i nestrpljiva i sigurno jedva čekaju trenutak kad će se moći ugrijati veranjem po drvenoj penjalici.

Vrpolje se pri samoj pomisli da bi mogli umaći budnom oku žena. Ali njihove će ih ruke uhvatiti, nije važno hoće li im stisak biti siguran ili grub, nježan ili srdit.

U parku ima i mama, neke gledaju u prazno. Jedna je nedavno rodila i kao daje još na marginama ovog svijeta, sjedi na klupi i osjeća težinu opuštenog trbuha.

Kreće se u tijelu koje kao da je sačinjeno samo od boli i izlučevina, vonja po nakislom mlijeku i krvi. Ne vodi brigu o njemu i ne daje mu odmora. Ima i nasmijanih majki, onih koje blistaju, tako su rijetke da se za njih lijepe dječji pogledi. One tog jutra nisu otišle na posao i djecu nisu ostavile u naručju neke druge žene. Njih je tu doveo jedan dan neplaniranog odmora i sada s rijetkim zanosom uživaju u najobičnijem zimskom danu u parku.

I muškarci su tu, ali oko klupa, uz pješčanik i blizu djece žene čine čvrst zid, nesavladivu branu. Nepovjerljive su prema muškarcima koji se približe, onima koji pokazuju zanimanje za taj svijet ženskinja. Tjeraju one koji se osmjehuju djeci, koji gledaju njihove okrugle obraščiće i nožice. Bake sa žaljenjem konstatiraju: „Svi ti pedofili danas... U moje vrijeme toga nije bilo.“ Louise ne skida pogled s Mile. Djevojčica trči, sad je na toboganu sad na ljuljački.

Ne staje ni na tren da joj ne bude hladno. Rukavice su joj mokre pa ih trlja o svoj ružičasti kaput. Adam spava u kolicima. Louise ga je umotala u deku i miluje ga po koži na vratu, između pulovera i vunene kape. Škilji na hladnom svjetlu zubatog sunca. „Hoćeš?“ Mlada žena sjela je pored nje, razmaknutih nogu. Pruža joj posudicu sa slijepljenim medenjacima. Louise je promatra. Nema više od dvadeset pet godina i osmijeh joj je pomalo vulgaran. Duga crna kosa joj je prljava i nepočešljana, ali vidi se da bi mogla biti zgodna. Privlačna u svakom slučaju. Sa senzualnim oblinama, trbuščićem i debelim stegnima. Otvorenih usta žvače kolač i glasno sisa prste prekrivene medom. „Hvala“, Louise odmahne rukom. „Kod nas neznancima uvijek nudimo jelo. Tek sam ovdje vidjela da ljudi jedu sami.“ Dječak od koje četiri godine joj prilazi, a žena mu natrpa kolač u usta.

Dječačić se nasmije. „To ti je zdravo“, kaže mu. „I to je tajna, dobro? Tvojoj mami nećemo ništa reći.“

Dječak se zove Alphonse i Mila se voli s njim igrati. Louise je u parku svaki dan i svaki dan odbija masne slastice koje joj Wafa nudi. Zabranila je Mili da ih jede, ali Wafa se nije uvrijedila. Jako je brbljava i dok se tako na klupi stišće uz Louise, pripovijeda joj svoj život. Najviše priča o muškarcima.

Wafa podsjeća na neku vrstu velike mačke, ne baš prepredene, ali vrlo snalažljive. Još nema francuske dokumente, ali čini se da je to ne brine. U Francusku je stigla zahvaljujući starijem muškarcu kojeg je masirala u sumnjivom hotelu u Casablanci. Njemu su se dopale njene ruke, tako nježne, pa onda usta i stražnjica, i konačno čitavo tijelo koje mu je ponudila, slijedeći instinkt i slušajući majčine savjete. Starac ju je doveo u Pariz, živio je u derutnom stančiću od državne mirovine. „Bojao se da ne ostanem u drugom stanju, a njegova su ga djeca natjerala da me izbaci. Ali stari bi volio da sam ostala.“ Wafa šutljivoj Louise sve pripovijeda, kao da se povjerava svećeniku ili policiji. Priča joj detalje života o kojem ništa neće ostati zapisano. Nakon što je otišla od starog, primila ju je djevojka koja ju je stavila na web-stranice za upoznavanje za mlade muslimanke bez papira. Jedne večeri našla se s nekim muškarcem u McDonald’su na periferiji. Jako mu se dopala. Udvarao joj se. Čak ju je pokušao napastovati, ali ga je uspjela primiriti. Pa su prešli na razgovor o novcu. Youssef je pristao oženiti je za dvadeset tisuća eura. „To i nije tako skupo za francuske dokumente“, objasnio joj je.

Pronašla je posao, pravi zgoditak, kod jednog francusko-američkog para.

Dobri su prema njoj, premda su vrlo zahtjevni. Unajmili su joj sobicu u potkrovlju stotinjak metara od svog stana. „Plaćaju mi stanarinu, ali zato im ne mogu ništa odbiti.“ „Obožavam tog malog“, kaže proždirući Alphonsea očima. Louise i Wafa ušute. Ledeni vjetar zapuhao je kroz park i znaju da će uskoro morati krenuti. „Jadan mali. Vidi ga, toliko sam odjeće navukla na njega da se jedva miče. Ako se prehladi, njegova mama će me ubiti.“ Wafu je ponekad strah da će ostarjeti u jednom ovakvom parku. Da će na nekoj zaleđenoj klupi osjetiti kako joj koljena škljocaju, da više neće imati snage ni da podigne dijete. Alphonse će narasti. Neće više dolaziti u park u zimska poslijepodneva. Ići će tamo gdje ima sunca. Odlazit će na praznike. Možda će jednog dana čak odsjesti u sobi Grand Hôtela, u kojem je Wafa masirala muškarce.

Alphonsea, koga je ona odgojila, posluživat će neka njena sestra ili rođak na terasi popločenoj žuto-plavim pločicama. „Vidiš, sve se vraća i sve je povezano. Njegovo djetinjstvo i moja starost. Moja mladost i njegova zrelost. Sudbina je prevrtljiva i opaka kao zmija, uvijek nas nasamari.“ Počela je kiša. Treba poći kući.

Z

a Paula i Myriam, zima samo juri. Nekoliko tjedana rijetko se stignu vidjeti.

Sretnu se u krevetu, pridruže jedno drugome u snu. Isprepliću noge pod pokrivačem, dijele si poljupce u vrat i smiju se kad čuju kako onaj drugi brunda poput kakve zvjerke koju ometaju u spavanju. Telefoniraju si tijekom dana, ostavljaju si poruke. Myriam na post-ite piše ljubavne poruke i lijepi ih po ogledalu u kupaonici. Paul joj usred noći šalje videosnimke proba. Život se pretvorio u slijed zadaća, poslova koje se treba odraditi, sastanaka koji se ne smiju propustiti. Myriam i Paul su preopterećeni. Rado to ponavljaju kao da je iscrpljenost predznak uspjeha. Životi su im pretrpani, jedva nalaze vremena za spavanje, a kamoli za razmišljanje. Jure s jednog mjesta na drugo, cipele mijenjaju u taksijima, odlaze na piće s ljudima važnima za njihove karijere.

Zajedno su poput vlasnika uspješne tvrtka s jasnim ciljevima, prihodima i troškovima.

Po cijelom stanu može se naići na Myriamine popise, bilješke na papirnatoj salveti, post-itu ili zadnjoj stranici knjige. Vrijeme provodi u potrazi za njima.

Strahuje da bi, ako ih baci, mogla izgubiti nit svega onoga što si je zadala. Čuva i neke vrlo stare popise, a ako koji put i ne zna na što se ti nerazumljivi zapisi odnose, to ih s većom nostalgijom čita.

– Ljekarna – Ispričati Mili priči o Nilsu Holgersonu – Rezervacije za Grčku – Nazvati M. – Proći sve zabilješke – Otići još jednom do onog izloga. Kupiti haljinu?

– Ponovno pročitati Maupassanta – Iznenaditi ga nečime?

Paul je sretan. Čini mu se da konačno živi onako kako je htio, u skladu sa svojom ludom energijom i životnom radosti. Odrastao je nesputan i siguran u sebe, a sada se napokon opet može razmahati. Karijera mu je u nekoliko mjeseci doživjela pravi preokret i, prvi put u životu, radi baš ono što voli. Više ne provodi dane radeći poslušno i bez komentara ono što mu drugi nalože, uz histeričnog producenta i djetinjaste pjevače. Za njim su ostali dani kada je znao čekati grupe koje ne jave da će zakasniti šest sati. Nema više snimanja s pop-pjevačima na zalazu karijere ili onima kojima trebaju litre alkohola i desetak lajni prije nego što otpjevaju prvu notu. Paul noći provodi u studiju, u strasnoj potrazi za glazbom, gladan novih ideja, neobuzdanog smijeha. Ništa ne prepušta slučaju, satima ugađa neki zvuk instrumenta ili aranžman bubnjarske dionice. „Imamo Louise!“ ponavlja ženi koja se zabrine jer često nisu kod kuće.

Kad je Myriam ostala u drugom stanju, bio je lud od sreće, ali prijateljima je govorio da ne želi da mu to promijeni način života. Myriam je smatrala da ima pravo i s još više divljenja promatrala svog muškarca, zgodnog sportskog tipa, tako neovisnog. Obećao joj je da će voditi računa o tome da sačuvaju životnu vedrinu i da nikad ne bude kraja dobrim iznenađenjima. „Putovat ćemo i dijete će ići s nama. Ti ćeš postati poznata odvjetnica, ja ću biti producent najvećim glazbenicima i ništa se neće promijeniti.“ I pretvarali su se da je stvarno tako, silno su se trudili.

Nakon Milinog rođenja život se pretvorio u pomalo patetičnu komediju.

Myriam je skrivala podočnjake i potištenost. Bojala se priznati da joj se non-stop spava. Paul ju je tada često pitao: „O čemu razmišljaš?“, a njoj je svaki put došlo da zaplače. Pozivali su prijatelje u goste, a Myriam se morala suzdržavati da ih ne potjera, da ne prevrne stol i ne zaključa se u sobu. Društvo se smijalo, nazdravljalo, Paul im je dolijevao. Oni su vodili rasprave, a Myriam je strahovala da joj ne probude kćer. Najradije bi bila zaurlala od umora.

Bilo je još gore kad se Adam rodio. One večeri kad su se vratili iz rodilišta, Myriam je zaspala u sobi s kolijevkom pored sebe. Paul nije mogao zaspati. Činilo mu se da se u stanu osjeća neki čudan miris. Isti kao u trgovinama s kućnim

ljubimcima, onima uz Seinu, kamo su vikendom ponekad vodili Milu. Vonjalo je po izlučevinama i zatvorenom prostoru, po osušenoj mokraći u mačjem pijesku.

Od toga mu se dizao želudac.

Ustao je, otišao baciti smeće. Otvorio je prozor. Onda je shvatio da je to Mila nabacala u zahod sve do čega je došla pa se začepio, prelio, uz odvratan smrad koji se širio stanom.

Zatrpan obavezama, Paul se u to doba osjećao kao ulovljen u zamku. Smračio se, on čijoj su se opuštenosti, gromkom smijehu i povjerenju u budućnost svi divili.

On, plavokosi dugonja koji nije primjećivao kad bi se za njim okretale djevojke.

Prestao je sa šašavim idejama, nije više predlagao da se za vikend ode na planinu ili autom skokne do plaže na oštrige. Primirio je entuzijazam. Nakon Adamovog rođenja, mjesecima je izbjegavao biti kod kuće. Izmišljao je sastanke i sam potajice pio pivo u drugom dijelu grada. I njegovi su prijatelji dobili djecu pa ih se većina preselila u predgrađe, u drugi dio zemlje ili u neku toplu zemlju na jugu Europe.

Paul je na nekoliko mjeseci postao nezreo, neodgovoran i smiješan. Imao je tajne i sanjao je o bijegu. Ali nije u svemu tome ni prema sebi imao milosti. Dobro je znao kako je njegovo ponašanje banalno. Želio je samo da se ne mora vratiti kući, želio je biti slobodan, prekasno je shvatio da je malo toga proživio. Uloga oca činila mu se istovremeno previše zahtjevna i previše žalosna.

No, sada je to bilo gotovo, nije više mogao reći da ih ne želi. Djeca su tu, voljena, obožavana, nikad nije požalio što su ih dobili, ali sumnja se u sve uvukla.

Djeca, njihov miris, njihove kretnje, to koliko su oni njega željeli, nije mogao ni opisati do koje ga je mjere sve to diralo. Ponekad je želio biti dijete zajedno s njima, smanjiti se, kliznuti u djetinjstvo. Nešto je umrlo, ali nisu to bili tek mladost i bezbrižnost. On više nije bio nepotreban. Trebali su ga i s time se morao nositi. Činjenica da je postao otac priskrbila mu je principe i uvjerenja, a zaklinjao se da ih nikada neće imati. Njegova velikodušnost postala je relativna. Zanos je splasnuo. Njegov se svemir smanjio.

Louise je sada tu, pa Paul svoju ženu opet može pozvati da izađu. Jedno joj je poslijepodne poslao poruku, „Trg Petits-Pères“. Nije odgovorila, a njemu je njena šutnja bila prekrasna. Kao šutnja zaljubljene žene, iz suzdržanosti. Srce mu je

treperilo kad je stigao na trg, malo ranije i pomalo uznemiren. “Doći će, normalno da će doći.“ I došla je pa su šetali uz rijeku, kao nekad.

On zna koliko im je Louise neophodna, ali više je ne može podnijeti. Odbojna mu je, iritira ga, nervira ga njen izgled lutke. „Tako je savršena, tako fina, da mi se to koji put nekako gadi“, priznao je Myriam jednom prilikom. Grozi se njene siluete djevojčice, načina na koji analizira sve što djeca naprave. Prezire njene sumorne teorije o odgoju i zastarjele metode. Smiješno mu je što im po deset puta na dan šalje slike djece, koja drže prazne tanjure, a ona dodaje komentar: „Sve smo pojeli.“ Od incidenta sa šminkom obraća joj se što rjeđe može. One mu je večeri čak prošlo kroz glavu da je otpusti. Nazvao je Myriam. Bila je u uredu, nije za to imala vremena. Pričekao je da dođe kući i čim je oko 23 sata otvorila vrata, opisao joj je prizor, kako ga je Louise pogledala i njen ledeni muk i hladno držanje.

Myriam ga je urazumila. Umanjila je čitavu stvar. Prigovorila mu je da je bio pregrub i da ju je uvrijedio. One se i tako uvijek udruže protiv njega, kao dvije medvjedice. Sav se nakostriješi kako mu se ponekad obraćaju s visoka kad je riječ o djeci. Igraju na kartu majčinstva. Odnose se prema njemu kao prema djetetu.

Paulova mama Sylvie im se podsmjehnula. „Glumite velike gazde s tom vašom guvernantom. Ne čini vam se da ste malo pretjerali?“ Paul se uvrijedio.

Roditelji su ga odgojili da s prezirom gleda na novac i moć, i da osjeća pomalo sentimentalno poštovanje prema slabijima. Uvijek je radio s ljudima kojima se osjećao ravan, u vrlo opuštenim uvjetima. Uvijek je bio na ti sa svojim šefom.

Nikad nije naređivao. A uz Louise je postao gazda. I čuje sam sebe dok si ženi dijeli savjete vrijedne prezira. „Nemoj joj previše popuštati, jer će inače stalno nešto htjeti“, kaže joj dok pruža ruku i klizi joj dlanom od zglavka do ramena.

M

yriam se u kadi igra sa sinom. Sjedi joj između nogu, ona ga stišće k sebi i mazi sve dok se ne počne otimati i plakati. Ne može se suzdržati da poljupcima ne zaspe njegovo debeljuškasto tjelešce, savršeno kao u anđelčića.

Gleda ga i pušta da je poput bola preplavi val majčinske ljubavi. Zna da se neće još dugo moći kupati ovako, gola s njim u kadi. Uskoro se to više neće usuditi. A onda, brže nego što može zamisliti, ostarjet će, a on, ovaj ovdje nasmijani i maženi dječačić, postat će muškarac.

Dok je svlačila Adama, primijetila je neobične tragove, na ruci i na leđima, u visini ramena. Dva crvena ožiljka, gotovo nestala, ali još se može raspoznati da je riječ o tragovima zuba. Nježno ga ljubi u mjesto ozljede i privija ga k sebi. Tješi ga i moli da mu oprosti što nije bila s njim kad mu se to dogodilo.

Sutradan ujutro, Myriam je o svemu tome razgovarala s Louise. Dadilja jedva da je ušla u stan. Ni kaput nije dospjela skinuti, a Myriam joj je već pokazivala golu Adamovu ruku. Louise nije djelovala zatečeno. Podigla je obrve, objesila kaput i upitala: „Paul je Milu odveo u školu?“ „Da, upravo su otišli. Louise, jeste li vidjeli? To je trag ugriza, zar ne?“ „Da, znam. Namazala sam kremom da brže zaraste. Mila ga je ugrizla.“ „Jeste li sigurni? Bili ste s njima? Vidjeli ste je?“ „Jasno da sam bila s njima. Igrali su se u dnevnoj sobi dok sam pripremala večeru. I tada sam čula da Adam vrišti. Jadničak je plakao i u prvi tren nisam shvaćala što mu je. Mila ga je ugrizla preko odjeće, zato nisam odmah znala.“ „Nije mi jasno, ponovila je Myriam ljubeći glatku Adamovu glavu. Više puta sam je pitala je li to ona napravila. Čak sam joj rekla da je neću kazniti. Dala mi je časnu riječ da ne zna ništa o ugrizu.“ Louise je uzdahnula. Obora pogled. Čini se da oklijeva.

„Obećala sam da ništa neću reći, i jako mi je teško prekršiti obećanje koje sam dala djetetu.“ Skida crnu vestu, otkopčava haljinu i otkriva rame. Myriam se prigne i od iznenađenja usklikne, zgrožena. Zuri u smeđi trag koji prekriva Louiseino rame.

Ožiljak je star, ali jasno se razabiru tragovi sitnih zuba koji su se žarili u meso i zarezali ga. „Mila vam je to napravila?“ „Gledajte, obećala sam Mili da neću ništa reći. Molim vas da joj to ne spominjete. Ako se naruši povjerenje među nama, mislim da će je to još više uznemiriti, slažete se?“ „A tako.“ „Ljubomorna je malo na brata, to je sasvim normalno. Pustite da ja to riješim, dobro? Vidjet ćete, sve će biti u redu.“ „Da. Možda. Ali ja to stvarno ne razumijem.“ „Ne trebate si time razbijati glavu. Djeca su ista kao i odrasli. Nema se tu što razumjeti.“

K

ako se samo Louise smrknula kad joj je Myriam najavila da će tjedan dana provesti na planini kod Paulovih roditelja! Myriam prođu trnci kad se toga sjeti. Mračan pogled skrivao je oluju. Te je večeri dadilja otišla ne pozdravivši djecu. Iskrala se poput duha, čudovišno diskretno, a Mila i Adam su rekli: „Mama, Louise je nestala.“ Nekoliko dana kasnije, u dogovoreno vrijeme, Sylvie je došla po njih. Na to iznenađenje Louise nije bila spremna. Vesela otkačena baka u stan je ušla vičući na sav glas. Torbu je bacila na pod i valjala se s dječicom po krevetu obećavajući im tjedan dana zabave, uz igre i poslastice. Myriam se smijala svekrvinom glupiranju, a onda se okrenula. Ondje, iz kuhinje, Louise ih je promatrala. Dadilja je bila nasmrt blijeda, oči uokvirene podočnjacima kao da su utonule u duplje. Činilo se da nešto mrmlja. Myriam je krenula prema njoj, ali Louise je već čučnula i zatvarala kofer. Poslije, Myriam je pomislila kako joj se sigurno samo pričinilo.

Myriam pokušava samu sebe urazumiti. Nema nikakvog razloga da se osjeća krivom. Dadilji ne duguje ništa. A opet, ne može si to objasniti, ali ima dojam da svoju djecu otima Louise, da joj nešto uskraćuje. Da je kažnjava.

Louise je možda krivo jer su joj prekasno rekli i onda nije mogla isplanirati svoj odmor. Ili joj jednostavno smeta što djeca vrijeme provode sa Sylvie, prema kojoj Louise osjeća duboko neprijateljstvo. Kad se Myriam žali na svekrvu, dadilju ponese ljutnja. S pretjeranim žarom staje na Myriaminu stranu, optužujući Sylvie da je luda, histerična, da loše utječe na unuke. Uvjerava je da joj ne treba popuštati i, još gore, da je treba udaljiti od sirote djece. U tim trenucima Myriam je istovremeno drago radi podrške, ali i pomalo neugodno.

U automobilu, prije nego što krene, Paul s lijeve ruke skida sat.

„Možeš ga, molim te, staviti u svoju torbu?“ moli Myriam.

Kupio si ga je prije dva mjeseca zahvaljujući ugovoru s onim svojim poznatim pjevačem. Sat je rabljeni Rolex koji mu je prijatelj našao vrlo povoljno. Paul se dugo kolebao. Jako ga je želio, činio mu se savršen, ali bilo ga je malo sram zbog fetišizma, ispraznosti takve želje. Kad ga je prvi put stavio, činio mu se u isti mah i prekrasan i pregolem. Bio mu je težak, upadljiv. Da ga sakrije, neprestano je povlačio rukav sakoa. No prilično se brzo navikao na taj uteg oko lijeve ruke. U biti, taj jedini komad nakita koji je ikad posjedovao bio je prilično diskretan. Na koncu konca, imao je pravo ispuniti si želju. Nije ga nikome ukrao. „Zašto skidaš sat?“ pitala ga je Myriam koja zna koliko mu je drag. „Pokvario se?“ „Nije, dobro ide. Ali znaš moju mamu. Ne bi ona shvatila. A ne da mi se cijelu večer prepirati oko toga.“ Predvečer su stigli u ledenu kuću u kojoj je pola prostorija još u radovima.

Kuhinjski strop prijeti urušavanjem, a u kupaonici vise gole strujne žice. Myriam mrzi to mjesto. Boji se za djecu. Slijedi ih po svim kutovima, panično se osvrće, pruža ruke spremna da ih pridrži. Neprestano se vrti oko njih. Prekida ih u igri. „Mila, dođi da ti obučem još jednu vestu.“ „Ne čini vam se da Adam teško diše?“ Jednog se jutra budi sva promrzla. Huče u Adamove hladne ruke. Brine se zbog Milinog bljedila i inzistira da i po kući nosi kapu. Sylvie radije ništa ne govori.

Ona bi djeci htjela priuštiti malo divljaštva i fantazije koji su im zabranjeni. Kad su s njom, nema pravila. Ona ih ne zasipa besmislenim poklonima, poput roditelja koji time pokušavaju nadoknaditi svoju odsutnost. Pred djecom ne vodi računa o svom rječniku, pa je Paul i Myriam stalno kore.

Da snahu izbaci iz takta, zove ih „svojim malim ptičicama ispalim iz gnijezda“. Naglas ih sažalijeva što žive u gradu, okruženi nepristojnim ljudima i zagađenjem. Htjela bi proširiti vidike ovoj djeci predodređenoj da postanu korektni ljudi, u isti mah i servilni i autoritativni. Drugim riječima, kukavice.

Sylvie se kontrolira. Suzdržava se koliko god može od teme o odgoju djece. Prije nekoliko mjeseci njih dvije su se žestoko sukobile. Bila je to jedna od onih svađa kakvu vrijeme ne može prebrisati, a onoga što je izrečeno sjetit će se svaki put kad

se vide. Svi su popili. Puno previše. Myriam je u naletu sentimentalnosti pomislila da će u Sylvie pronaći suosjećajnu sugovornicu. Požalila joj se da nikad ne viđa svoju djecu, da joj teško pada takav mahnit način života u kojem nikome ni ne pada na pamet da joj izađe u susret. No Sylvie joj nije ponudila utjehu. Nije joj položila ni ruku na rame. Naprotiv, krenula je u pravi napad na snahu. Oružje je, po svoj prilici, imala spremno, za slučaj da se ukaže prilika. Sylvie joj je prigovorila da previše vremena posvećuje poslu, premda je i ona sama radila za čitavog Paulovog djetinjstva i uvijek se hvalila da je neovisna. Optužila ju je da je neodgovorna i samoživa. Na prste je nabrojila koliko je puta Myriam bila na poslovnom putu, čak i kad je Adam bio bolestan, a Paul završavao snimanje nekog albuma. Ona je sama kriva, rekla joj je, ako su joj djeca nesnosna, hirovita i ako se ponašaju kao mali tirani. Krive su ona i Louise, ta tobožnja dadilja, ta zamjenska majka na koju se Myriam oslanja jer joj je tako lakše i iz straha. Myriam je briznula u plač. Paul, u zaprepaštenju, nije rekao ni riječ, a Sylvie je mahala rukama i ponavljala: „I sad plače! Ma pogledajte samo. Ona plače, a i treba je žaliti jer nije u stanju čuti istinu.“ Sjećanje na tu večer tišti Myriam svaki put kad sretne Sylvie. Osjećala se tada kao da su je napali, bacili na zemlju i izboli nožem. Ostala je ležati rastrgane utrobe, mužu pred očima. Nije se imala snage obraniti od optužbi za koje je znala da su dijelom točne, ali smatrala je da je to sudbina, i njena i još mnogih žena. Svekrva ni u jednom trenutku nije pokazala razumijevanje ni nježnost. Nije joj udijelila nijedan savjet kao jedna majka drugoj, kao žena ženi.

Za vrijeme doručka Myriam ne miče pogled s mobitela. Očajnički pokušava pročitati mailove, ali signal je preslab i tako je ljuta da bi mobitel mogla zavitlati o zid. Na rubu histerije prijeti Paulu da će se vratiti u Pariz. Sylvie je podigla obrve, vidi se da joj je dosta. Zamišljala je drugačiju ženu za svog sina, nježniju, s više zanimanja za sport, originalniju. Djevojku koja bi voljela prirodu, planinarenje i koja se ne bi žalila na neudobnost ove šarmantne kuće.

Dugo je vremena Sylvie bila brbljava i pričala je uvijek iznova priče iz mladosti, o nekadašnjoj društvenoj angažiranosti, o svojim drugovima revolucionarima. S godinama je u tome postala umjerenija. Shvatila je prije svega da nikoga nije briga za njene nejasne teorije o ovom svijetu prodanih, svijetu totalnih idiota ovisnih o ekranima i othranjenih mesom zaklanih životinja. U

njihovim godinama ona je maštala samo o revoluciji. „Ipak smo bili malo naivni“, kaže njen muž Dominique, kojemu je žao kad vidi da je nesretna. „Naivni možda, ali zato manje glupi.“ Zna da muž ne shvaća njezine ideale s kojima se svi sprdaju. Sluša je sa simpatijom dok mu povjerava svoja razočaranja i strahove.

Sylvie se žalosti kad vidi kakav je čovjek postao njen sin, „A bio je tako slobodan dječak, sjećaš se?“, muškarac kojim gospodari žena, rob njene želje za novcem i njene taštine. Dugo je vjerovala u revoluciju koju će provesti oba spola zajedno, a koja bi stvorila svijet sasvim drugačiji od ovog u kojem danas rastu njeni unuci.

Svijet u kojem bi ljudi imali vremena živjeti. „Zlato, ti si naivna“, kaže joj Dominiq. „I žene su kapitalisti kao i svi ostali.“ Myriam se ushodala po kuhinji i ne ispušta mobitel. Ne bi li ih sve malo opustio, Dominique predlaže šetnju. Myriam onda ipak odahne pa na djecu krene navlačiti pulovere, šalove i rukavice u tri sloja. Čim se nađu vani i zagaze u snijeg, djeca se oduševljeno daju u trk. Sylvie je ponijela dvoje stare saonice koje su pripadale Paulu i njegovom bratu Patricku kad su bili mali. Myriam se nastoji ne brinuti i suspregnutog daha gleda kako djeca lete niz padinu. „Polomit će se“, misli ona i najradije bi zaplakala. „Louise bi me razumjela“, bez prestanka ponavlja u sebi.

Paul se sav zanio, bodri Milu koja mu maše i viče: „Vidi, tata. Vidi kako znam sanjkati!“ Ručaju u ugodnoj gostionici, uz vatru koja pucketa u kaminu. Sjeli su podalje od drugih, uz prozor kroz koji zrake sunca dotiču rumene dječje obraze. Mila se razbrbljala, a odrasli se smiju njenim glupostima. Adam konačno jede s tekom.

Te večeri Myriam i Paul odvode umornu djecu na spavanje. Mila i Adam su mirni, iscrpljenih udova, a srca su im vesela i puna novih otkrića. Roditelji ostaju s njima. Paul sjedi na podu, a Myriam na rubu Milinog kreveta. Nježno namješta pokrivač, miluje joj kosu. Prvi put nakon dugo vremena roditelji su zapjevali uspavanku koju su naučili kad se rodila Mila, često su joj je zajedno pjevali dok je bila beba. Djeca su sklopila oči, ali oni i dalje pjevaju sretni što pjesmom prate njihove snove. I što su s njima.

Paul se ne usuđuje reći ženi, ali te je noći osjetio olakšanje. Otkako su ovdje, kao da mu je nekakav pritisak u prsima nestao. U polusnu, izmoren hladnoćom,

razmišlja o povratku u Pariz. Zamišlja njihov stan kao akvarij preplavljen trulim algama, kao jamu bez zraka, po kojoj olinjale životinje hropćući hodaju u krug.

Crne misli rasplinule su se odmah po povratku. Louise je u dnevnu sobu stavila buket dalija. Večera je gotova, posteljina čisto miriše. Nakon tjedan dana spavanja u hladnim krevetima, neurednih obroka za kuhinjskim stolom, s radošću se vraćaju obiteljskoj udobnosti. I pomisle kako bez Louise ne bi mogli. Ponašaju se poput razmažene djece ili kućnih mačaka.

N

ekoliko sati nakon Paulova i Myriamina odlaska, Louise se vraća u Ulicu Hauteville. Ulazi u stan Masséovih i otvara prozorske kapke koje je Myriam zatvorila. Mijenja posteljinu, vadi stvari iz ormara i briše police. Istresla je stari berberski tepih od kojeg se Myriam ne želi rastati, usisava.

Kad je završila, sjeda na kauč i drijema. Cijeli tjedan ne izlazi iz stana i dane provodi u dnevnoj sobi, pred televizorom. Ne spava u Paulovom i Myriaminom krevetu. Živi na kauču. Da ne troši novac, jede ono što je zatekla u hladnjaku i malo načinje zalihe iz ostave, za koje Myriam zacijelo ni ne zna.

Emisije o kuhanju smjenjuju se s vijestima, kvizovima, reality-emisijama i talk-showom koji je uspije nasmijati. Zaspi za vrijeme Kriminalističkih istraga. Jedne večeri prati slučaj muškarca kojeg su pronašli mrtvog u kući na rubu planinskog gradića. Kapci na prozorima bili su mjesecima zatvoreni, poštanski sandučić prepunjen, a ipak se nitko nije zapitao što se dogodilo s vlasnikom. Tek su prilikom evakuacije cijele četvrti vatrogasci konačno otvorili vrata i pronašli leš.

Tijelo je bilo praktički mumificirano, zbog hladnoće i zbog zatvorenog prostora.

Narator je više puta istaknuo da su vrijeme smrti mogli utvrditi samo zahvaljujući posudicama jogurta u hladnjaku kojima je rok trajanja istekao nekoliko mjeseci ranije.

Jednog poslijepodneva Louise se naglo budi. Spavala je čvrstim snom iz kakvog se obično budimo nujni, dezorijentirani i plačljivi. San je tako dubok, tako mračan, vidimo sami sebe kako umiremo, oblijeva nas ledeni znoj, neobjašnjivo smo iscrpljeni. Louise se stresla, sjela i pljusnula po licu. Glava je tako boli da jedva oči drži otvorene. Gotovo da se može čuti kako joj srce lupa. Traži cipele. Skliže joj se po parketu, plače od bijesa. Zakasnit će. Djeca će je čekati, zvat će iz vrtića, nazvat će Myriam i javiti joj da Louise nije došla. Kako je mogla zaspati?

Kako je mogla biti tako nesmotrena? Mora izaći, mora potrčati, ali nema ključeve od stana. Traži posvuda, ugleda ih na kaminu. Već je na stubištu, ulazna vrata zgrade zalupila su se iza nje. Vani joj se čini da je svi gledaju, juri ulicom bez daha, kao luda. Hvata se za trbuh, negdje sa strane je jako boli, ali ne usporava korak.

Nitko ne nadgleda pješački prijelaz. Netko je obično uvijek tu, u fluorescentnom prsluku, sa znakom stop u ruci. Bilo onaj bezubi momak za kojeg misli da je bivši zatvorenik, bilo visoka crnkinja koja zna djecu po imenu. Ni pred vrtićem nema nikoga. Louise je sama, kao zadnja glupača. Osjeća kiselkast okus u ustima, povraća joj se. Djeca nisu tu. Hoda pognute glave, u suzama. Djeca su na praznicima. Zaboravila je da je sama. Sva izbezumljena, lupa se po čelu.

Wafa je zove više puta dnevno, „tek tako, da se čuju“. Jedne večeri predlaže da dođe k njoj. I njezini gazde su na praznicima, može raditi što hoće. Louise se pita što Wafa u njoj vidi. Teško joj je povjerovati da bi netko tako žarko žudio za njenim društvom. Ali još je progoni jučerašnji košmar pa pristaje.

Dogovore se da će je Louise dočekati ispred zgrade Masséovih. U predvorju Wafa glasno priča o iznenađenju koje skriva u velikoj plastičnoj torbi. Louise joj daje znak da šuti. Boji se da bi ih mogli čuti. Uspinje se stubama dostojanstveno se držeći i otvara vrata stana. Dnevna soba joj djeluje sumorno kao grob pa dlanovima pritišće oči. Došlo joj je da pobjegne, da Wafu izgura na stubište, da se vrati pred televizor koji bljuje umirujuću smjesu slika. No Wafa je torbu odložila na radnu površinu u kuhinji i vadi iz nje vrećice sa začinima, pile i jednu od onih staklenih posuda s medenjacima. „Skuhat ću ti nešto, može?“ Prvi put u životu Louise sjedi na kauču i promatra kako netko za nju kuha. Čak ni kad je bila dijete, ne sjeća se da je vidjela da netko to radi samo za nju, da bi joj ugodio. Kao malena jela je ostatke tuđih obroka. Ujutro bi joj dali mlačnu juhu, koju bi iz dana u dan podgrijavali, sve do zadnje kapi. Morala je sve pojesti, makar je po rubu tanjura ostajala skrutnuta masnoća, makar je sve imalo okus na kisele rajčice i oglodanu kost.

Wafa joj je poslužila votku u koju je dodala ledeni sok od jabuke. „Volim kad je alkohol sladak“, kaže pa se kucne s Louise. Wafa je ostala stajati. Razgledava stvarčice po sobi, police s knjigama. Pozornost joj privuče jedna fotografija.

„To si ti? Baš si zgodna u narančastoj haljini.“ Na slici Louise se smiješi raspuštene kose. Sjedi na zidiću, rukama je obgrlila djecu koja joj sjede s obje strane. Myriam je inzistirala da ta fotografija stoji u dnevnoj sobi, na jednoj od polica. „Vi ste dio obitelji“, rekla je dadilji.

Louise se jako dobro sjeća kad je Paul snimio tu fotografiju. Myriam je ušla u trgovinu s keramikom i nije se mogla odlučiti što da uzme. Louise je vani, u uskoj trgovačkoj uličici, čuvala djecu. Mila se popela na zidić. Htjela je uhvatiti sivu mačku. U tom času Paul je rekao: „Louise, djeco, pogledajte prema meni. Svjetlo je prekrasno.“ Mila je sjela do Louise, a Paul je uzviknuo: „Idemo, smiješak!“ „I ove godine“, priča Louise, „opet ćemo ići u Grčku. Tamo, na Sifnos“, dodaje upirući u fotografiju vrh nalakiranog nokta. Nisu još o tome razgovarali, ali Louise je sigurna da će svi zajedno opet otputovati na otok, plivati u bistrom moru i večerati u luci uz svjetlost svijeća. Myriam radi popise, objašnjava Wafi koja sjedi na podu prijateljici do nogu. Popisi se povlače po dnevnoj sobi, nađe ih se čak i u krevetu, a na nekima je napisala da će uskoro opet na put. Ići će u šetnje uvalicama.

Hvatat će rakove, ježince i morske krastavce koji će se stisnuti na dnu kantice dok ih Louise bude promatrala. Ona će plivati, sve dalje i dalje, a ove godine i Adam će joj se pridružiti.

A onda će se približiti dan odlaska. Večer prije puta zacijelo će otići u onaj restoran koji se Myriam jako svidio i čija je vlasnica dala djeci da na pultu izaberu još žive ribe. Popit će ondje malo vina, a Louise će im objaviti svoju odluku da se ne vrati s njima. „Ja sutra ne idem s vama na avion. Ostat ću živjeti ovdje.“ Naravno, bit će iznenađeni. Neće je ozbiljno shvatiti. Počet će se smijati, zato što su previše popili ili što će im biti neugodno. A kad uvide da se dadilja ne šali, zabrinut će se. Pokušat će je urazumiti. „Ali, Louise, pa to na kraju krajeva nema nikakvog smisla. Ne možete ostati ovdje. Od čega ćete živjeti?“ A na to će se onda Louise nasmijati. „Naravno, mislila sam o zimi.“ Tada je otok sigurno posve drugačiji. Suhi kamen, obronci obrasli origanom i stričkom moraju djelovati negostoljubivo pod zimskim svjetlom. I mora biti da je sumorno kad počnu prve kiše. Ali ona ne odustaje, nitko je neće prisiliti da se vrati. Možda će otići na drugi otok, ali povratka nema.

„Hi im neću ništa reći. Samo ću iznenada nestati“, kaže pucnuvši prstima.

Wafa sluša dok Louise izlaže svoj plan. Nije joj teško zamisliti te plave obzore, ulice popločene kamenom, jutarnje odlaske na kupanje. Osjeća silnu nostalgiju.

Louiseino pripovijedanje budi sjećanja, oštar miris Atlantika na šetnici uz more, izlasci sunca koje bi za vrijeme Ramazana cijela obitelj zajedno dočekivala. Ali Louise se iznenada počinje smijati i prekida Wafinu sanjariju. Smije se poput sramežljive djevojčice koja dlanom skriva osmijeh. Pruža ruku prijateljici koja ustaje s poda i sjeda do nje na kauč. Dižu čaše i nazdravljaju. U tom trenutku kao da su dvije mlade djevojke, školske prijateljice koje je zbližila neka šala ili neka tajna koju su si povjerile. Kao dvoje djece zalutale u odaje odraslih.

Wafa ima majčinske ili sestrinske instinkte. Pomisli kako Louise mora dati čašu vode, skuhati kavu, dati joj da nešto pojede. Louise je ispružila noge i prekrižila ih na stoliću. Kad Wafa ugleda Louiseine prljave potplate odmah do svoje čaše, pomisli da joj se prijateljica očito napila čim se ovako ponaša. Uvijek se divila Louiseinim manirama, odmjerenim i uglađenim kretnjama po kojima bi mogla proći za pravu damu. Wafa je bose noge položila na rub stola. Vragolastim tonom joj kaže: “Možda ćeš na tom svom otoku nekoga i upoznati? Neki zgodni Grk mogao bi se zaljubiti u tebe.“ „A ne, odgovara Louise. Ja tamo i želim ostati upravo zato da se više ni o kome ne moram brinuti. Da mogu spavati kad hoću, jesti ono što hoću.“

I

sprva nikakva proslava nije bila predviđena za Wafino vjenčanje. Namjeravali su samo otići na općinu, potpisati dokumente, a Wafa će onda svakog mjeseca Youssefu isplaćivati ono što mu duguje sve dok ne dobije francuske isprave.

Ali budući suprug se predomislio. Uvjerio je svoju majku, koja je rado pristala, da bi ipak bilo pristojnije ako pozovu nekoliko prijatelja. „Pa ipak se to ja ženim. A i nikad se ne zna, izgledat će uvjerljivije za one iz imigrantske službe.“ Jednog petka prijepodne sastaju se pred općinom u Noisy-le-Secu. Louise, koja je prvi put kuma na vjenčanju, obukla je nebesko plavu haljinu s Petar Pan ovratnikom i nosi naušnice. Stavlja potpis se na dnu lista koji joj je pružio matičar i vjenčanje izgleda skoro kao pravo. Uz povike „hura“ i „živjeli mladenci“ odjeknuo je pljesak, i sve se to čak doima iskreno.

Društvance se potom odšetalo do restorana Agadirska gazela, koji drži jedan Wafin prijatelj i u kojem je i ona znala raditi kao konobarica. Louise promatra ljude koji stoje i gestikuliraju, smiju se, snažno tapšaju po ramenu.

Youssefova braća su ispred restorana parkirala crnu limuzinu po kojoj su objesili na desetke zlatnih vrpci.

Vlasnik restorana pustio je glazbu. Ne brine se zbog susjeda, misli naprotiv da će ovako privući pozornost, da će ljudi u prolazu pogledati kroz izlog i vidjeti postavljene stolove pa pozavidjeti gostima na veselju. Louise promatra žene, primjećuje njihova široka lica, goleme šake, impozantne bokove koje prejako stegnuti pojasevi još više ističu. Govore glasno, smiju se, dozivaju s kraja na kraj sale. Okružile su Wafu koja sjedi za glavnim stolom i koja se, kako se Louise čini, odatle ne smije micati.

Louise su smjestili u dno sale, podalje od prozora koji gleda na ulicu, pored muškarca s kojim ju je Wafa upoznala tog jutra. “Spominjala sam ti Hervéa. On je radio neke popravke u mom potkrovlju. Radi u blizini, u našem dijelu grada.“

Wafa ju je namjerno posjela pored njega. To je tip muškarca kakvog zaslužuje.

Muškarac kojeg nitko ne želi, a Louise prihvaća kao što prihvaća staru odjeću, već pročitane časopise kojima nedostaju stranice, čak i vafle koje su djeca već zagrizla.

Hervé joj se ne sviđa. Neugodno joj je zbog Wafinih upornih pogleda. Mrzi taj osjećaj kad je se promatra, kao da je u zamci. A i muškarac je tako običan. Malo što je na njemu dopadljivo. Kao prvo, jedva da je viši od Louise. Ima kratke mišićave noge i uske bokove. Vrat gotovo da nema. Kad govori, glavu s vremena na vrijeme uvlači među ramena kao plaha kornjača. Louise neprestano gleda ruke koje je položio na stol, to su radničke ruke, ruke siromaška, pušača.

Primijetila je da nema sve zube. Neuglađen je. Vonja po krastavcima i vinu. Prva stvar koja joj je prošla kroz glavu bila je da bi se sramila predstaviti ga Myriam i Paulu. Oni bi bili razočarani. Uvjerena je kako bi pomislili da taj muškarac nije za nju dovoljno dobar.

Istovremeno Hervé promatra Louise s čežnjom kakvu starac osjeća za mladom djevojkom koja je donekle pokazala zanimanje. Izgleda mu tako elegantna, tako nježna. Pomno proučava finoću njenog ovratnika, lepršavost naušnica. Gleda nemirne ruke koje drži na koljenima, malene bijele ruke s ružičastim noktima, ruke koje izgledaju kao da se nikada nisu mučile ni rintale.

Louise ga podsjeća na porculanske lutke koje je viđao po policama u stanovima starih žena, kod kojih je znao nešto popravljati ili pomagati. I Louiseino je lice gotovo isto tako nepomično, a s vremena na vrijeme ukoči se u nekoj dražesnoj pozi. Zagleda se u prazno pa je Hervé ima potrebu podsjetiti da je još tu.

Priča joj o svom poslu. Radi kao dostavljač, ali ne puno radno vrijeme.

Obavlja razne poslove, popravke, bavi se selidbama. Tri dana u tjednu radi kao čuvar u garaži jedne banke na Bulevaru Haussmann. „Tamo imam vremena za čitanje, kaže. Čitam krimiće, ali ne samo to.“ Louise ne zna što da mu odgovori kad je upita što ona čita. „A glazba? Voliš glazbu?“ On je lud za glazbom, pa svojim kratkim pomodrjelim prstima prebire po žicama nevidljive gitare. Priča o tome kako je nekad bilo, o starim vremenima, onda kad se glazba slušala u društvu, kad su mu pjevači bili idoli. Imao je dugu kosu i obožavao Jimija Hendrixa. „Pokazat ću ti fotografiju“, kaže joj. Louise najednom shvati da nikada nije slušala glazbu. Nikad je nije zanimala. Zna samo

dječje pjesmice, jednostavne melodije koje se prenose s majke na kćer. Jedne ju je večeri Myriam zatekla kako s djecom nešto pjevuši. Rekla joj je da ima lijep glas. „Šteta, mogli ste se baviti pjevanjem.“ Louise nije primijetila da većina uzvanika ne pije alkohol. Na stolovima su boce gaziranih pića i bokali vode. Hervé bocu vina skriva na podu ispod stola, i dolijeva čim Louise isprazni čašu. Ona pije polako. Navikla se već na zaglušujuću glazbu, galamu gostiju, nerazumljive riječi mladića koji dok govore pritišću mikrofon na usta. Čak se i osmjehuje kad pogleda Wafu i zaboravlja da je sve ovo samo maskarada, mazanje očiju, obmana. Životna muka, strah od svakodnevice, sva bol otapaju se u vinu koje Louise ispija polako i skoro preko volje. I banalan restoran i nezanimljivog Hervéa sada vidi u novom svjetlu. Hervéov glas je blag i zna šutjeti. Gleda je, pa se obara pogled i smiješi se. Kad nema što reći, ne otvara usta. Njegove sitne oči bez trepavica, rijetka kosa, modar ten nisu Louise više tako odbojni.

Prihvaća njegovu ponudu da je otprati pa zajedno hodaju do ulaza u metro.

Pozdravlja ga i ne osvrćući se silazi stubama. Na povratku kući, Hervé razmišlja o Louise. Opsjeda ga kao uporna melodija neke pjesme na engleskom, koju on uopće ne razumije, i već godinama samo natuca omiljene refrene.

K

ao svakog jutra, u pola osam, Louise otvara vrata stana. Paul i Myriam stoje u dnevnoj sobi. Izgleda da su je čekali. Myriam ima izraz gladne zvijeri koja se čitave noći vrtjela po kavezu. Paul je uključio televizor i iznimno dopušta djeci da gledaju crtice prije polaska u školu. „Ostanite tu. I ne mičite se“, zapovijeda mališanima koji hipnotizirano i otvorenih usta bulje u družinu histeričnih zečeva.

Odrasli se zatvaraju u kuhinju. Paul zamoli Louise da sjedne. „Da vam skuham kavu?“ predloži dadilja. „Hvala, ne treba“, Paul kratko odgovara.

Myriam stoji iza njega i gleda u pod. Stavlja ruku preko usta. „Louise, primili smo pismo koje nas stavlja u nezgodnu situaciju. Moram vam reći da nas je jako uznemirilo to što smo doznali. Neke stvari se ne mogu tolerirati.“ Sve je izgovorio u jednom dahu, pogleda uprtog u kuvertu koju je držao u ruci.

Louise je prestala disati. Ne osjeća više svoj jezik i mora se ugristi za usnicu da ne zaplače. Htjela bi napraviti ono što čine djeca, začepiti uši, kričati, valjati se po podu, sve, samo da ne mora voditi ovaj razgovor. Pokušava otkriti o kakvom se pismu radi, ali ne vidi ništa, ni adresu ni sadržaj.

Odjednom joj padne na pamet da je pismo poslala gospođa Grinberg. Stara harpija ju je sigurno vrebala dok Paul i Myriam nisu bili tu i sad tužaka. Prijavila ju je, u pismu širi klevete da se malo razonodi jer joj je dosadno samoj. Sigurno je napisala da je Louise ovdje u stanu provela praznike. Da joj je Wafa došla u goste.

Moguće je da pismo nije ni potpisala, da ispadne tajanstvenije i pakosnije. A nesumnjivo je i štošta i izmislila, zabilježila je svoje staračke fantazije, senilna i lascivna bulažnjenja. Louise to neće moći podnijeti. Ne, neće podnijeti Myriamin

pogled, zgađen pogled svoje poslodavke koja će misliti da je spavala u njihovom krevetu, da im se rugala.

Louise se ukočila. Prsti su joj se zgrčili od mržnje, a ruke skriva ispod koljena da ne primijete kako se trese. Lice i vrat su joj blijedi. Ljutitom kretnjom prolazi rukama po kosi. Paul je čekao nekakvu reakciju, pa nastavlja. „Stiglo nam je pismo od Porezne, Louise. Žele preko nas od vaše plaće naplatiti iznos koji im dugujete, po svoj prilici već mjesecima. Niste nikada odgovorili na opomene!“ Paul bi se mogao zakleti da je u dadiljinim očima opazio olakšanje. „Sasvim mi je jasno da je ovakav postupak za vas jako ponižavajući, ali vjerujte da ni nama nije ugodno.“ Paul pruža pismo Louise, ona se ne miče. „Pogledajte.“ Louise uzima kuvertu i vlažnim, drhtavim prstima iz nje vadi list. Zamutilo joj se pred očima, pretvara se da čita, ali zapravo ništa ne razumije. „Ako je do ovoga došlo, to je posljednji korak, shvaćate? Ne smijete biti tako nemarni“, objašnjava Myriam. „Žao mi je. Žao mi je, Myriam. Obećajem, sredit ću to.“ „Mogu vam pomoći, ako treba. Donesite samo svu dokumentaciju pa ćemo pronaći rješenje.“ Louise dlanom trlja obraz, izgubljenog pogleda. Zna da bi trebala nešto reći.

Voljela bi zagrliti Myriam, stegnuti je, zamoliti za pomoć. Htjela bi joj reći da je sama, tako sama, i da se toliko toga dogodilo, toliko stvari o kojima nije mogla pričati, ali da bi ih njoj, upravo njoj htjela ispričati. Neugodno joj je i sva se trese.

Ne zna kako da se ponaša.

Došla je k sebi i pravi se da je sve u redu. Tvrdi da je riječ o nesporazumu.

Spominje nekakvu promjenu adrese. Okrivljuje Jacquesa, svog muža, koji je tako slabo vodio računa o budućnosti i držao takve stvari za sebe. Poriče, usprkos činjenicama i svemu očitom. Priča joj je tako zbrkana i nikakva da Paul koluta očima. „Dobro, u redu. To su vaše stvari, pa ih onda vi i sredite. Ne želim da mi više ikada stigne ovakav dopis.“

Pisma su Louiseu slijedila od Jacquesove kuće do njene garsonijere i na koncu ovamo, u njen prostor, u ovaj dom koji ona drži na okupu. Ovamo su poslali neplaćene račune za Jacquesovo liječenje, stambeni porez uvećan za kamate i sve zaostale rate kredita za koji Louise ni ne zna za što je podignut. Naivno je mislila da će svi oni na kraju odustati ako ne bude reagirala. Da se treba praviti mrtva, ona je ionako beznačajna, ništa nema. Zar im nije svejedno? Što imaju od toga da je progone?

Dobro ona zna gdje su pisma. Gomila kuverti koje nije bacila, stoje na električnom brojilu. Rado bi ih zapalila. I tako ne razumije ništa od tih beskrajnih rečenica, od tablica s izračunima na nekoliko stranica, stupaca u kojima iznosi neprestano rastu. Kao onda kad je pomagala Stéphanie s domaćom zadaćom. Radila je s njom diktate. Pokušavala joj je pomoći s matematičkim zadacima. Kći joj se kroz smijeh rugala: „Što ti od toga uopće znaš? Nemaš pojma.“ Navečer, kad je djeci obukla pidžame, Louise je ostala malo kod njih u sobi.

Myriam stoji u predsoblju i čeka je. „Slobodno sada idite. Vidimo se sutra.“ Louise bi silno željela ostati. Prespavala bi ondje, na podu pored Milinog kreveta. Bila bi tiha, nikome ne bi smetala. Louise se ne želi vratiti u garsonijeru. Svake se večeri vraća malo kasnije, hoda ulicom gledajući u pod, sa šalom navučenim do brade.

Strahuje da ne susretne svog stanodavca, starkelju riđe kose i krvavih očiju. Škrtac ju je uzeo za podstanarku samo zato „jer iznajmiti stan u ovoj četvrti jednoj bjelkinji skoro je pa nevjerojatno“. A sad sigurno žali zbog toga.

U metrou stišće zube da ne zaplače. Ledena, podmukla kiša natapa joj kaput i kosu. S nadstrešnica padaju krupne kapi, Louise zadrhti kad joj skliznu za vrat.

Kad stigne do ugla opustjele ulice, ima osjećaj da je netko promatra. Okreće se, ali nema nikoga. A onda u polusjeni, između dva automobila, primijeti muškarca kako čuči. Vidi mu gola bedra, goleme šake oslonio je na koljena. U jednoj ruci drži novine. Gleda u nju. Ne izgleda ni opasno ni zbunjeno. Louise je zakoračila unatrag, uhvatila ju je užasna mučnina. Dođe joj da vrišti, da dozove nekoga da ovo vidi. Čovjek sere u njenoj ulici, njoj pod nosom. Čovjek koji očito više nema srama i koji je navikao vršiti nuždu bez ustezanja i bez pristojnosti.

Louise trči sve do ulaza u zgradu i drhteći uspinje se stubama. Posprema cijeli stan. Mijenja posteljinu. Htjela bi se oprati, dugo stajati pod mlazom tople vode da se ugrije, ali tuš je već nekoliko dana neupotrebljiv. Istrunulo drvo ispod tuš-kade je popustilo i tuš je praktički propao. Otada se pere nad sudoperom uz pomoć rukavice. Kosu je oprala prije tri dana sjedeći na plastičnom stolcu.

Leži u krevetu, ali san joj ne dolazi na oči. Stalno razmišlja o muškarcu u polumraku. Ne može se suzdržati da ne pomisli kako će se uskoro ona naći na njegovom mjestu. Završit će na ulici. Bit će prisiljena napustiti čak i ovaj oduran stan i srat će na ulici, kao životinja.

S

utradan ujutro Louise ne može ustati. Cijele je noći imala temperaturu, tako visoku da je cvokotala. Grlo joj je natečeno i puno afti. Čini joj se da ni slinu ne može gutati. Jedva da je 7 i 30 kad zazvoni telefon. Louise se ne javlja. A vidi Myriamino ime na ekranu. Otvara oči, pruža ruku prema telefonu i prekida zvonjavu. Zariva lice u jastuk.

Telefon ponovno zvoni.

Ovoga puta Myriam ostavlja poruku. „Dobar dan, Louise, nadam se da ste dobro. Evo, skoro je 8 sati. Mila se sinoć razboljela, ima temperaturu. Ja imam jedan vrlo važan slučaj, spomenula sam vam da danas imam završnu riječ. Nadam se da je s vama sve u redu, da se ništa nije dogodilo. Nazovite me čim dobijete poruku. Čekamo vas.“ Louise baca telefon pod noge. Omata se u pokrivač.

Pokušava zaboraviti da je žedna i da mora ići mokriti. Ali ne želi se pomaknuti.

Krevet je približila zidu, što bliže radijatoru koji slabo grije. Leži tako da joj nos gotovo dodiruje prozorsko staklo. Gleda gola stabla u ulici i ne pronalazi više nikakav izlaz. Na neki čudan način sigurna je da je svaka borba uzaludna. I da jedino može ostati pasivna, prepustiti se i plutati, pustiti da je sve ponese i preplavi. Sinoć je skupila sve kuverte. Otvorila ih je i razderala, jednu po jednu.

Komadiće je bacila u sudoper i otvorila slavinu. Gledala je kako se gadna smjesa od mokrih papirića rastvara pod mlazom vrele vode. Telefon je zvonio i zvonio.

Louise je mobitel nagurala iza jastučića, ali od prodorne zvonjave više ne može zaspati.

Myriam hoda tamo-amo po stanu, izbezumljena, odvjetnička odora prebačena je preko prugastog naslonjača. „Ona više neće doći“, kaže Paulu. „Ne bi bilo prvi put da dadilja samo tako nestane preko noći. Čula sam puno takvih priča.“

Ponovno naziva Louise, koja joj se ne javlja, pa Myriam uopće ne zna što joj je činiti. Istresa se na Paula. Optužuje ga da je bio grub, da se prema Louise ponio kao prema nekakvoj služavki. „Ponizili smo je“, zaključuje.

Paul je pokušava urazumiti. Možda je Louise u nekoj neprilici, sigurno joj se nešto dogodilo. Nikad ih ona ne bi napustila tek tako, bez objašnjenja. Tako je privržena djeci da ne bi mogla otići bez pozdrava. „Umjesto da smišljaš sulude scenarije, trebala bi potražiti njezinu adresu. Pogledaj na ugovoru. Ako se ne javi za sat vremena, idem do nje.“ Telefon zazvoni u trenutku dok Myriam čuči i prekopava po ladicama. Jedva čujnim glasom Louise se ispričava. Tako joj je loše da nije mogla ustati iz kreveta.

Zaspala je pred jutro i nije čula telefon. Ponavlja bar deset puta: „Žao mi je.“ Myriam je zatečena ovako jednostavnim objašnjenjem. Malo ju je sram da uopće nije na to pomislila, da bi najobičniji zdravstveni problem mogao biti razlog.

Kao da je Louise neslomljiva i kao da joj tijelo ne mogu shrvati umor i bolest. „Razumijem“, odgovara Myriam. „Odmorite se, mi ćemo se snaći.“ Paul i Myriam nazivaju prijatelje, kolege, rodbinu. Netko im naposljetku daje broj neke studentice „koja može uskočiti“ i koja nasreću pristaje odmah doći.

Djevojka, zgodna dvadesetogodišnja plavuša, ne ulijeva Myriam povjerenje.

Ušavši u stan, polako skida čizme na visoku petu. Myriam primjećuje groznu tetovažu na vratu. Na sve njene upute djevojka odgovara s „Da“, premda se ne bi reklo da razumije, kao da se samo želi riješiti živčane i dosadne gospođe. Previše glumata dok se obraća Mili koja dremucka na kauču. Oponaša majčinsku zabrinutost, a i sama je još uvijek dijete.

No tek navečer, kad se vrati s posla, Myriam je u šoku. Stan je u stravičnom neredu. Posvuda po dnevnom boravku razbacane su igračke. Prljavo posuđe samo je ubačeno u sudoper. Na stoliću ima stvrdnutog pirea od mrkve. Djevojka ustaje, s olakšanjem uznika koji se oslobodio tijesne ćelije. Uzima novac i odmah izlijeće kroz vrata s mobitelom u ruci. Myriam će poslije na balkonu pronaći desetak opušaka smotanih cigareta, a u dječjoj sobi sladoled od čokolade koji se rastopio i oštetio boju na plavoj komodi.

L

ouise tri dana provodi u bunilu. Ne zapada u san nego u nekakvu neprirodnu letargiju, koja joj smućuje misli i od koje se osjeća još gore. Noću joj utrobu razdire nijemi krik. Košulja joj se lijepi o tijelo, škrguće zubima, napravila je udubinu u madracu. Osjeća kao da joj lice pritišće peta čizme, da su joj usta puna zemlje. Kukovi joj podrhtavaju kao rep punoglavca. Posve je iscrpljena. Budi se samo kad treba piti i otići u zahod, pa se vraća u svoj zaklon.

Iz sna izranja kao iz dubina, kao kad zaronimo preduboko pa nam ponestaje kisika, a voda oko nas je crna ljepljiva magma i molimo se da samo još imamo dovoljno zraka, dovoljno snage da dohvatimo površinu i požudno udahnemo.

U mali notes na cvjetiće zapisala je termin koji je upotrijebio liječnik u bolnici Henri-Mondor. „Psihotična melankolija“. Louise se to svidjelo i u njenu se tugu u trenu uvukao tračak poezije, mogućnost bijega od ružne stvarnosti. Zabilježila je naziv svojim neobičnim rukopisom, neravnim velikim slovima snažno utisnutima u papir. Riječi na listovima malog notesa nalik su klimavim drvenim zdanjima koje Adam gradi samo zato da bi s veseljem promatrao kako se ruše.

Prvi put Louise pomišlja na starost. Na tijelo koje polako posustaje, na kretnje od kojih bol sijeva duboko u kosti. Na troškove liječenja koji rastu. Tu je i strah od nemoćne starosti, u krevetu, u bolesti, u stanu s prljavim prozorima. To se pretvorilo u opsesiju. Mrzi ovaj prostor. Opsjeda je vonj plijesni koji se širi iz tuškabine. Osjeća ga i u ustima. Svi kutovi, sve pukotine pune su mahovinaste plijesni, uzalud je pomamno riba, ona preko noći opet izbija, u još debljem sloju.

U njoj buja mržnja. Mržnja koja je u sukobu s njenom poletnom uslužnošću i djetinjastim optimizmom. Mržnja koja je sve izmiješala. Louise je progutao mračan i zbrkan san. Progoni je osjećaj da je i vidjela i čula previše toga iz tuđe intime, na kakvu ona nikad nije imala pravo. Ona nikad nije imala vlastitu sobu.

Nakon dvije strahotne noći osjeća se spremnom za povratak na posao. Smršavila je, njeno lice djevojčice, blijedo i ispijeno, kao da se objesilo. Češlja se, stavlja šminku. Svjetloljubičasto sjenilo za oči je smiruje.

U 7 i 30 otključava vrata stana u Ulici Hauteville. Mila u plavoj pidžami hita joj u susret. Skače joj u naručje: „Louise, to si ti! Vratila si se!“ Adam se otima u majčinom zagrljaju. Začuo je Louisein glas, prepoznao miris pudera, laki korak po parketu. Ručicama se odguruje o majčina prsa, a ona, sva nasmijana, dijete predaje Louiseinom milovanju.

U Myriaminom hladnjaku stoje svakakve posude. Vrlo malene, naslagane jedne na druge. Ima zdjela prekrivenih staniolom. Na plastičnim policama naći će se komadići limuna, krajac uvenulog krastavca, četvrt luka čiji miris preplavi kuhinju čim se otvore vrata hladnjaka. Komad sira od kojeg je ostala samo korica.

U posudama Myriam pronalazi grašak kojemu zrna više nisu ni obla ni zdrave zelene boje. Ostatke tri vrste tjestenine. Dječje kašice za jednu žlicu.

Komadiće puretine koji ni vrapca ne bi nahranili, ali koje je Louise svejedno pospremila.

Paul i Myriam zbijaju žale na račun toga. Louiseina manija, fobija od bacanja hrane u početku im je smiješna. Dadilja struže konzerve, djeca moraju polizati čašice od jogurta. Njenim je poslodavcima to i smiješno i dirljivo.

Paul se ruga Myriam kad usred noći iznosi smeće u kojem su nepojedeni ostaci hrane ili kakva Milina igračka koju misle da ne mogu popraviti. „Priznaj, bojiš se da će te Louise izgrditi!“ i smijući se ide za njom sve do lifta.

Zabavno im je kako Louise pomno proučava letke koje im trgovine iz kvarta ostavljaju u poštanskom sandučiću, a koje oni bez razmišljanja automatski bacaju.

Dadilja skuplja bonove s popustima koje sva ponosna predaje Myriam, a nju je sram što joj je to blesavo. Myriam uostalom uzima Louise za primjer pred mužem i djecom. „Louise je u pravu. Glupo je rasipati. Ima djece koja nemaju što jesti.“ No nakon nekoliko mjeseci ta Louiseina opsesija postaje uzrok napetosti.

Myriam joj zbog toga prigovara. Žali se da je kruta i paranoična. „Na kraju krajeva, neka kopa po smeću ako baš hoće, ja njoj ne moram polagati račune“, govori Paulu koji je uvjeren da se moraju osloboditi Louiseine vlasti. Myriam je odlučna.

Zabranjuje Louise da djeci daje proizvode kojima je istekao rok trajanja. „Ne, čak ni one kojima je rok prošao jučer. I gotovo, nema diskusije.“ Jedne večeri, dok se Louise još oporavljala od bolesti, Myriam se kasno vraća. U stanu vlada tama, a Louise je čeka u predsoblju, u kaputu i s torbom u ruci. Tek što je pozdravila, pojurila je prema dizalu. Myriam je previše umorna da bi se bilo što zapitala ili se uzbuđivala. „Louise se duri. Pa što onda?“ Mogla bi se baciti na kauč i zaspati, onako u odjeći i cipelama. Ali odlazi u kuhinju po čašu vina. Želi posjediti malo u dnevnom boravku, popiti čašu bijelog vina, opustiti se uz cigaretu. Kad se ne bi bojala da će probuditi djecu, čak bi se i okupala.

Ulazi u kuhinju i pali svjetlo. Sve se doima još čišće nego inače. Osjeća se snažan miris sapuna. Vrata hladnjaka su oprana. Na radnim površinama nema ničega. Na napi ni traga masnoći, ručice ormarića su prebrisane. Prozorsko staklo, ravno ispred nje, blista od čistoće.

Myriam se sprema otvoriti hladnjak kad ga ugleda. Ondje, nasred malog stola za kojim djeca jedu s dadiljom. Na tanjuru stoji pileći kostur. Blještav, bez i najmanje mrve mesa, bez ičega. Kao da ga je oglodao lešinar ili kakav uporan, pedantan insekt. U svakom slučaju, neki gadan stvor.

Zabuljila se u smeđi kostur, njegovu zaobljenu kičmu, zašiljene kosti, skladnu i jasnu liniju kralježaka. Bataci su otkinuti, ali svinuta krila još su tu, olabavljenih zglobova, samo što se ne odlome. Sjajna žućkasta hrskavica izgleda kao sasušen gnoj. Kroz rupe, između sitnih kostiju, Myriam vidi praznu unutrašnjost prsnog koša, tamnog i beživotnog. Više nema mesa, nema organa, ničeg kvarljivog na tom skeletu, a ipak joj se čini da je pred njom strvina, ogavna lešina koja njoj naočigled i dalje trune, tu, u njenoj kuhinji.

Sasvim je sigurna da je pile bacila tog jutra. Meso više nije bilo za jelo, nije htjela da djeci bude zlo. Vrlo dobro se sjeća da je tanjur istresla u vreću za smeće i da je pile, prekriveno hladetinastom masnoćom, upalo u kantu. S tupim udarcem pljusnulo je o dno, a Myriam je rekla „bljak“. Smučilo joj se od tog mirisa tako rano ujutro.

Myriam prilazi životinji koju se ne usuđuje dotaknuti. To ne može biti neka Louiseina zabuna ili Louisein previd. Šala još manje. Ne, kostur vonja na deterdžent za posuđe s mirisom badema. Louise ga je oprala, isprala pod mlazom vode i ostavila u znak osvete, poput zlokobnog totema.

Mila je poslije mami sve ispričala. Smijala se i poskakivala objašnjavajući da im je Louise pokazala kako da jedu prstima. Stojeći na stolcima oko stola, Adam i ona su postrugali kosti. Meso je bilo suho pa im je Louise dopustila da uz jelo popiju veliku čašu Fante, da se ne uduše. Jako je pazila da se skelet ne ošteti i nije ga ispuštala iz vida. Rekla im je da je to igra i da će dobiti nagradu ako se budu točno pridržavali pravila. I na kraju im je onda dala dva voćna bombona.

Hector Rouvier

D

eset godina je prošlo, no Hector Rouvier se savršeno dobro sjeća Louiseinih ruku. Njih je najčešće dodirivao. Mirisale su na zgnječene cvjetne latice i uvijek je imala nalakirane nokte. Hector ih je stezao, privijao k sebi, osjećao ih je na potiljku dok je gledao film na televiziji. Louiseine ruke uronjene u toplu vodu trljale su Hectorovo mršavo tijelo. Zapjenile bi mu sapun u kosi, kliznule pod pazuhe, oprale spolovilo, trbuh, zadnjicu.

Kad bi legao u krevet, lica zaguranog u jastuk, zadigao bi gornji dio pidžame što je značilo da očekuje da ga mazi. Vršcima noktiju prelazila bi preko djetetovih leđa, prošli bi ga trnci, zadrhtao bi, pa bi umiren i malo posramljen zaspao, nejasno naslućujući čudno uzbuđenje u koje bi ga uronili Louiseini prsti.

Na putu do škole Hector je čvrsto stezao dadiljinu ruku. Kako je rastao, dlanovi su mu postajali sve veći i sve je više strahovao da ne zdrobi Louiseine kosti, krhke poput keksa i porculana. Zglobovi dadiljinih prstiju krčkali su u dječjem dlanu pa se Hectoru ponekad činilo da zapravo on vodi Louise za ruku i da je on taj koji je mora prevesti preko ceste.

Louise nikad nije bila stroga, ne. Ne sjeća se da je ikada vidio da se naljutila.

Sasvim je siguran da ga nikad nije udarila. Pamti je u mutnim, nejasnim slikama, premda je uz nju proveo nekoliko godina. Louiseino lice mu je daleko, nije siguran da bi je danas prepoznao da se slučajno sretnu na ulici. Ali dodir njenog mekog i nježnog obraza; miris pudera koji je nanosila ujutro i uvečer; kad bi joj se stisnuo uz noge i na licu osjetio njene prozirne najlonke; neobičan način na koji ga je ljubila, koji put bi uključila i zube, gricnula bi ga da mu pokaže kako ga divlje voli, da ga želi cijelog posjedovati. Sjeća se svega toga.

Nije zaboravio ni kako je izvrsno kuhala. Kolače s kojima je dolazila po njega pred vrtić i kako se radovala kad je u njima sa slašću uživao. Okus njenog umaka od rajčica, načina na koji je paprila odreske prije nego što bi ih samo kratko

ispekla, njen umak od gljiva, to su uspomene koje često priziva. Sve to pripada mitologiji djetinjstva, svijetu iz vremena prije smrznutih gotovih obroka koja guta ispred računala.

Sjeća se, ili misli da se sjeća, i kako je s njim bila beskrajno strpljiva. Odlazak u krevet je uz njegove roditelje često ružno završavao. Anne Rouvier, njegova majka, gubila je strpljenje kad bi Hector plakao, molio da vrata ostave otvorena, tražio još jednu priču, čašu vode, kleo se da je vidio čudovište, da je još gladan. „I ja se isto bojim zaspati“, priznala mu je Louise. Imala je razumijevanja za njegove ružne snove i bila je u stanju satima ga milovati po sljepoočnicama i ispratiti ga u san dugim prstima koji su mirisali na ruže. Nagovorila je njegovu majku da u dječjoj sobi ostavlja upaljenu svjetiljku. „Nema potrebe da se toliko boji.“ Da, njen odlazak silno ga je zabolio. Užasno mu je nedostajala, mrzio je djevojku koja ju je zamijenila, studenticu koja je dolazila po njega u školu, obraćala mu se na engleskom i, kako je govorila njegova majka, „intelektualno stimulirala“. Ljutio se na Louise što ga je napustila, što nije održala žarka obećanja, što je iznevjerila zakletvu da će ga zauvijek voljeti, i to nakon što je prisegnula da je on jedini i da ga nitko neće moći zamijeniti. Jednoga jutra više je nije bilo, a Hector se nije usudio ništa pitati. Nije znao kako oplakati ženu koja ga je ostavila jer, premda mu je bilo samo osam godina, slutio je da je ta ljubav smiješna, da bi mu se mogli rugati i da se oni koji su ga žalili zapravo pomalo pretvaraju.

Hector je oborio glavu. Šuti. Majka sjedi do njega na stolcu, stavila mu je ruku na rame. Kaže: „Sve je u redu, mili moj.“ Ali Anne je uznemirena. Policajce gleda kao da je nešto skrivila. Traži nešto što bi mogla priznati, nekakav davno počinjeni prekršaj koji joj žele naplatiti. Oduvijek je takva, nedužna i paranoična. Nikad nije prošla carinu a da se nije preznojila. Jednom je trijezna i trudna puhala u kućni alkotest jer je bila uvjerena da će je zaustaviti i privesti.

Glavna inspektorica, zgodna žena guste smeđe kose stegnute u rep, sjela je na svoj stol, nasuprot njih. Pita Anne kako je stupila u kontakt s Louise i iz kojih je razloga trebala dadilju za djecu. Anne smireno odgovara. Sve što želi je udovoljiti policajki, dati joj neki trag i, više od svega, doznati za što je Louise optužena.

Louise joj je preporučila prijateljica. O njoj je rekla sve najbolje. A i ona sama je uostalom s dadiljom bila uvijek zadovoljna. „Hector joj je, kao što ste i sami čuli, bio vrlo privržen.“ Inspektorica se osmjehnula mladiću. Vraća se za stol, otvara dosje i pita: „Sjećate li se poziva gospođe Massé? Prije nešto više od godinu dana, u siječnju?“ „Gospođe Massé?“ „Da, pokušajte se prisjetiti. Louise vas je navela kao reference pa je Myriam Massé htjela znati što mislite o njoj.“ „Tako je, sad se sjećam. Rekla sam joj da je Louise bila izvanredna dadilja.“ Već više od dva sata sjede u toj hladnoj sobi u kojoj se nema što vidjeti. Radni stol je uredno pospremljen. Na njemu nema nikakvih fotografija. Po zidovima ne vise plakati, nijedna objava o nestalima. Inspektorica povremeno zastaje usred rečenice i uz ispriku izlazi iz ureda. Anna i njezin sin kroz staklo je vide kako razgovara na mobitel, šapće nešto kolegi na uho ili pije kavu. Njih dvoje nemaju volje za razgovor jedno s drugim, čak ni toliko da si skrate vrijeme. Sjede jedno pored drugoga, ne gledaju se, drže se kao da su zaboravili da su tu zajedno. Glasno uzdišu, ustanu i naprave krug oko stolca. Hector provjerava mobitel. Anne rukama pridržava crnu kožnatu torbicu. Dosadno im je, ali su previše pristojni i previše uplašeni da bi i najmanjim znakom pokazali inspektorici da im je dosta. Umorni i pokorni čekaju da ih puste.

Inspektorica printa dokument i pruža im ga. „Ovdje potpišite, i ovdje, molim vas.“ Anne se saginje nad papir i ne podižući pogled pita bezizražajnim glasom: „A što je Louise napravila? Što se dogodilo?“ „Optužena je da je ubila dvoje djece.“ Narednica ima tamne krugove oko očiju. Pogled joj je težak od nateklih ljubičastih podočnjaka i, začudo, s njima je još zgodnija.

Hector izlazi na ulicu, na lipanjsku vrućinu. Djevojke u prolazu su lijepe, pa jedva čeka da odraste, da bude slobodan, da bude muškarac. Pritišče ga njegovih osamnaest godina, želi ih ostaviti za sobom, kao što je pred vratima policije

ostavio preneraženu i sleđenu majku. Shvaća da ono što je osjetio maloprije, nakon policajkinih riječi, nije bilo ni iznenađenje ni zaprepaštenost, već neizmjerno i bolno olakšanje. Zapravo, skoro likovanje. Kao da je oduvijek bio svjestan skrivene prijetnje koja se nad njim nadvijala, otrovne i neizrečene.

Prijetnje koju je samo on, svojim dječjim očima i srcem bio u stanju naslutiti.

Sudbina je htjela da se nesreća sručila negdje drugdje. Činilo se da je inspektorica to shvatila. Pažljivo se zagledala u Hectorovo nepomično lice i osmjehnula mu se. Onako kako se ljudi obično smiješe preživjelima.

M

yriam čitave noći razmišlja o tim kostima na kuhinjskom stolu. Čim sklopi oči, zamišlja životinjski kostur odmah tu, pored sebe, u krevetu.

Čašu vina ispila je u jednom gutljaju, rukom oslonjena o stol, krajičkom oka motreći kostur. Gadilo joj se dodirnuti ga, osjetiti ga pod prstima. Imala je čudan osjećaj da bi se, ako ga dotakne, nešto moglo dogoditi, da bi životinja mogla oživjeti i sunuti joj u lice, zgrabiti je za kosu, pritisnuti o zid. Otišla je popušiti cigaretu na prozoru dnevne sobe pa se vratila u kuhinju. Navukla je par plastičnih rukavica i kostur bacila u smeće. Bacila je i tanjur i krpu koja je stajala pokraj.

Sjurila se s crnim vrećama do smetlarnika, a onda na izlasku tresnula vratima.

Legla je u krevet. Srce joj je tako lupalo da je teško disala. Pokušala je zaspati, a onda više nije mogla izdržati i nazvala je Paula pa mu u suzama ispričala događaj s piletom. On misli da dramatizira. Smije se jer mu sve zvuči kao loš scenarij za film strave i užasa. „Pa nije valjda da ćeš se tako uzrujavati zbog nekakve živine?“ Pokušava je nasmijati, natjerati da se zapita je li situacija zbilja toliko ozbiljna. Myriam mu poklopi slušalicu. Paul je zove, ali ona ne odgovara.

U besanici glavom joj se prvo vrte razne optužbe, a onda se javlja krivnja. U mislima počinje napadati Louise. Kaže si da je Louise luda. Možda i opasna. Da protiv poslodavaca gaji bolesnu mržnju i želju za osvetom. Myriam si predbacuje da prije nije dobro procijenila Louisein temperament. Već je primijetila da se dadilja znala strašno razljutiti u sličnim situacijama. Jednom je Mila u školi izgubila vestu, a Louise je od toga napravila cijelu dramu. Svakoga je dana spominjala Myriam tu plavu vestu. Zarekla se da će je pronaći, gnjavila je

odgojiteljicu, tete koje su pazile djecu i žene u kantini. Jednog ponedjeljka ujutro, zatekla je Myriam kako oblači Milu. Malena je nosila plavu vestu. „Pronašli ste je?“ upitala je dadilja gledajući ih sva ushićena. „Ne, kupila sam istu onakvu.“ Louise se nekontrolirano razbjesnila. „Stvarno sam se onda uzalud mučila da je pronađem. I što to sad znači? Netko će nam nešto ukrasti, nećemo paziti na svoje stvari, ali ništa zato, mama će Mili kupiti drugu vestu?“ A onda Myriam krivnju prebacuje na sebe. „Problem je u meni, razmišlja, pretjerala sam. Ona mi na taj način hoće reći da sam rasipna, nepromišljena i nemarna. Louise je to što sam bacila pile sigurno doživjela kao uvredu, uz sve svoje probleme s novcem. Umjesto da joj pomognem, ja sam je ponizila.“ Ustaje u cik zore, činilo joj se da gotovo i nije spavala. Vidi da je upaljeno svjetlo u kuhinji. Izlazi iz sobe i ugleda Louise kako sjedi ispred malog dvorišnog prozora. Dadilja objema rukama drži šalicu za čaj, onu koju joj je Myriam kupila za imendan. Oblačići pare lebde joj pred licem. Louise nalikuje sitnoj starici, treperavom duhu u blijedoj jutarnjoj svjetlosti. Kosa i lice su joj bezbojni. Myriam se čini da je Louise u posljednje vrijeme stalno isto odjevena, odjednom joj dođe muka od te plave bluze i bijelog ovratnika. Silno bi željela da ne mora s njom razgovarati. Htjela bi da nestane iz njenog života, tek tako, kao rukom odnesena, dok trepneš. No Louise je ondje, smiješi joj se.

Pita je tankim glasom: „Hoćete kavu? Izgledate umorno.“ Myriam pruža ruku i prihvaća vruću šalicu.

Pomislila je na dugačak dan koji je pred njom, na sudu će braniti jednog muškarca. Ovdje u svojoj kuhinji, suočena s Louise, razmišlja o ironiji cijele situacije. Njenoj se borbenosti svi dive, Pascal veliča njezinu hrabrost pred protivnicima, a njoj se grlo stisnulo pred ovom sitnom plavokosom ženicom.

Neki mladi maštaju o filmskim kamerama, o nogometnim stadionima, o prepunim koncertnim dvoranama. Myriam je oduvijek sanjala o sudnici. Već se kao studentica trudila što češće prisustvovati sudskim procesima. Njena majka nije shvaćala kako se netko može toliko zanimati za mučne slučajeve silovanja, oduševljavati se preciznim, sumornim i bezosjećajnim izlaganjima o incestima i ubojstvima. Myriam se pripremala za pravosudni ispit u vrijeme kad je počelo

suđenje Michelu Fourniretu, serijskom ubojici čiji je slučaj pratila s velikim zanimanjem. Unajmila je sobu u središtu Charleville-Mézièresa i svakoga dana pridružila bi se skupini kućanica koje su došle vidjeti čudovište. Ispred Palače pravde postavili su golemi šator u kojem je na velikim ekranima brojna publika mogla uživo pratiti raspravu. Myriam se držala malo po strani. Nije razgovarala s ostalima. Nelagodno se osjećala kad bi te žene zažarenih lica, kratke kose i kratko podrezanih noktiju dočekivale kombi s optuženikom dobacujući uvrede i pljujući. Principijelna i ponekad vrlo stroga, Myriam je bila fascinirana prizorom otvorene mržnje i pozivima na osvetu.

Do Palače pravde Myriam ide metroom i stiže prije vremena. Puši i prstima vrti uzicu kojom je stegnut debeli dosje. Već dulje od mjesec dana Myriam pomaže Pascalu u pripremi parnice. Dvadeset četverogodišnji muškarac optužen je da je s još tri suučesnika poduzeo kaznenu ekspediciju protiv dvojice Šrilančana. Pod utjecajem alkohola i kokaina premlatili su dva kuhara, dva mirna imigranta bez dokumenata. Udarali su ih nemilice, mlatili ih sve dok jedan od njih nije umro, sve dok nisu shvatili da su se zabunili, da su jednog crnca pobrkali s drugim. Nisu znali objasniti zašto se to dogodilo. Nisu se mogli izvući jer je sve snimila nadzorna kamera.

Na prvom sastanku muškarac je odvjetnicima ispričao svoju životnu priču, uljepšanu lažima i očitim pretjerivanjima. Prijetio mu je doživotni zatvor, što ga nije spriječilo da se malo nabacuje Myriam. Ona je napravila sve kako bi zadržala „primjerenu distancu“. To je izraz koji Pascal uvijek koristi, a na čemu, prema njegovom mišljenju, počiva uspjeh svakog slučaja.

Myriam se potrudila razdvojiti istinu od izmišljotina, sustavno, potkrepljujući svoje tvrdnje dokazima. Kao učiteljica koja nešto tumači djeci, birajući jednostavne ali britke riječi, objasnila mu je da je laganje loš način obrane i da sada više nema što izgubiti ako kaže istinu.

Za suđenje Myriam je mladiću kupila novu košulju i preporučila mu da zaboravi neukusne šale i smješkanje, zbog čega izgleda bahat. „Moramo dokazati da ste i vi bili žrtva.“ Myriam se uspijeva koncentrirati, a posao joj pomaže da zaboravi užasnu noć.

Ispituje dvojicu vještaka psihologa koji iznose mišljenje o njenom klijentu.

Svjedoči jedna od žrtava, uz pomoć tumača. Svjedočenje se odvija uz dosta napora, ali emocije ljudi u sudnici mogu se opipati. Optuženi ostaje miran i ne diže pogled.

U pauzi suđenja, dok Pascal telefonira, Myriam ostaje sjediti u hodniku, gleda u prazno i hvata je osjećaj panike. Nema nikakve dvojbe da je previše omalovažila čitavu onu priču s Louiseinim dugovima. Iz obzira ili iz nehaja nije pažljivo pročitala dopis od Porezne. Predbacuje si da nije zadržala sve te papire.

Desetak puta tražila je Louise da ih donese. Louise je najprije rekla da je zaboravila, obećavala da će se sutradan sjetiti. Myriam je pokušala doznati nešto više.

Ispitivala ju je o Jacquesu, o dugovima koji se izgleda već godinama povlače. Pitala ju je zna li Stéphanie za njezine probleme. Louise je na pitanja, postavljena blagim glasom punim razumijevanja, odgovarala neumoljivom šutnjom. „To je zbog stida“, pomislila je Myriam. Način da sačuva granicu između dva svijeta. I tako je odustala od namjere da joj pomogne. Imala je grozan dojam da je Louise njenu znatiželju doživljavala poput udaraca, a i tako se u posljednje vrijeme činilo kao da joj krhko tijelo vene, blijedi, nestaje. U mračnom hodniku u kojem vlada nesnosan žamor, Myriam se osjeća bespomoćno i krajnje iscrpljeno.

Paul ju je ujutro nazvao. Bio je blag i pun razumijevanja. Ispričao se što je glupo reagirao. Što je nije ozbiljno shvatio. “Napravit ćemo onako kako ćeš ti htjeti“, ponovio je. „U ovakvim okolnostima ne može ostati s nama.“ I još je, pragmatično, dodao: „Pričekat ćemo ljeto, otići ćemo na odmor, a kad se vratimo objasnit ćemo joj da je zapravo više ne trebamo.“ Myriam mu je odgovarala bez uvjerenja, bezbojnim glasom. Pomislila je kako su se djeca obradovala dadilji nakon onih nekoliko dana njene bolesti. Sjetila se tužnog pogleda koji joj je Louise uputila, njenog izgubljenog, blijedog lica.

Još uvijek čuje nejasne i pomalo smiješne isprike, kako se sramila jer nije izvršila svoju zadaću. „To se više neće ponoviti“, rekla je. „Obećavam vam.“ Naravno, dovoljno bi bilo podvući crtu i završiti s time. Ali Louise ima ključeve od stana, ona sve zna, uvukla im se u život tako duboko da se čini da ju je sada nemoguće ukloniti. Oni će je otjerati, a ona će se ponovno pojaviti. Oprostit će se od nje, a ona će im lupati na vrata, ući s prijetnjama, poput povrijeđenog ljubavnika.

Stéphanie

S

téphanie je imala sreće. Kad je bila u višim razredima osnovne škole, gospođa Perrin, Louiseina poslodavka, predložila je da djevojčicu upišu u gimnaziju u Parizu, mnogo bolju od one u Bobignyju u koju je trebala ići. Žena je htjela napraviti dobro djelo sirotoj Louise koja toliko radi i koja to doista zaslužuje.

No Stéphanie se nije pokazala dostojnom takva dobročinstva. Nevolje su počele samo nekoliko tjedana nakon početka školske godine. Ometala je nastavu.

Nije se mogla suzdržati od smijeha, bacala je predmete po razredu, bila je bezobrazna prema nastavnicima. Ostali učenici smatrali su je istovremeno i smiješnom i zamornom. Skrivala je od Louise informativku, opomene koje je dobivala, razgovore s ravnateljem. Počela je markirati i pušiti travu već prije podneva, ležeći na klupama u parku u petnaestom arondismanu.

Jedne je večeri gospođa Perrin pozvala dadilju kako bi joj izrazila svoje duboko razočaranje. Osjećala se izdanom. Zbog Louise se užasno sramila.

Obrukala se pred ravnateljem kojeg je morala dugo uvjeravati i koji joj je napravio uslugu primivši Stéphanie. Djevojčicu su pozvali da se za tjedan dana pojavi pred disciplinskim vijećem, skupa s Louise. „To je poput suda“, hladno joj je objasnila njena poslodavka. „Vi ćete je morati braniti.“ U15 sati Louise i njena kći ušle su u dvoranu. Slabo zagrijana prostorija kružnog oblika imala je velike prozore zeleno-plavih stakala kroz koje se svjetlost prosipala kao u crkvi. Desetak osoba nastavnika, savjetnika, predstavnika roditelja sjedilo je oko velikog drvenog stola. Jedan po jedan uzimali su riječ. “Stéphanie je neprilagođena, nedisciplinirana, drska.“ „Ona nije nevaljala“, dodao je netko. „Ali kad počne, nema načina da je se urazumi.“ Čudili su se da Louise nikad nije reagirala na takvu katastrofalnu situaciju. Da nije odgovorila na pozive na sastanak

koje su joj nastavnici upućivali. Zvali su je na mobitel. Čak su joj ostavljali poruke, sve bez rezultata.

Louise ih je molila da njenoj kćeri pruže još jednu priliku. Plačući je objasnila koliko se brine o svojoj djeci, da ih kažnjava kad je ne slušaju. Da im ne dopušta da gledaju televiziju dok pišu zadaće. Kazala je da je dosljedna i da ima veliko iskustvo u odgoju djece. Gospođa Perrin ju je unaprijed upozorila da je ovo sud i da će nju prosuđivati. Sudit će njoj, lošoj majci.

Oko velikog drvenog stola, u ledenoj dvorani u kojoj su svi ostali u kaputima, nastavnici su nagnuli glave u stranu i slušali. Ponovili su: „Mi ne sumnjamo u vaš trud, gospođo. Sigurni smo da činite sve što možete.“ Profesorica francuskog, vitka i mila žena, upitala ju je: „Koliko Stéphanie ima braće i sestara?“ „Ona je jedinica“, odgovorila je Louise. „Ali spomenuli ste svoju djecu, niste li?“ „Da, djecu o kojoj se brinem. Onu koju svaki dan čuvam. I vjerujte mi da je moja gazdarica vrlo zadovoljna kako odgajam njenu djecu.“ Zamolili su ih da izađu iz dvorane dok oni donose odluku. Louise je ustala i uputila im, kako je ona mislila, osmijeh svjetske žene. Na školskom hodniku, nasuprot košarkaškom igralištu, Stéphanie se i dalje blesavo cerila. Bila je previše zaobljena, prevelika, komična sa svojim konjskim repom navrh glave. Nosila je tajice s uzorkom u kojima su joj bedra izgledala golema. Činilo se da je ozbiljan karakter sastanka nije uznemirio, samo joj je sve to bilo dosadno. Nije se bojala, upravo suprotno, opušteno se smješkala, kao da ti profesori u staromodnim puloverima od mohera i s bapskim maramama oko vrata nisu ništa drugo doli loši glumci. Čim su izašle iz dvorane, odmah je bila bolje volje i počela se producirati onako kako to već loši đaci čine. Zaskočila bi kolege koji su izlazili iz učionice nakon sata, poskakivala, šaputala povjerljivo na uho nekoj sramežljivoj djevojčici koja se suzdržavala da ne prasne u smijeh. Louise ju je poželjela pljusnuti i prodrmati iz sve snage. Natjerati da shvati kako je ponižavajuće i naporno podizati kćer poput nje. Voljela bi joj na nos nabiti svoju muku i strahove, iščupati iz nje taj tupavi nemar. Smrviti ono što joj je još preostalo od djetinjstva.

Usred buke na hodniku, Louise je susprezala drhtanje. Ušutkala je Stéphanie stežući joj sve snažnije punačku ruku. „Možete ući.“ Razrednik je provirio kroz vrata i mahnuo im da uđu. Vijećali su samo deset minuta, ali Louise nije shvatila da je to loš znak.

Kad su majka i kći sjele, razrednik je uzeo riječ. Stéphanie, objasnio je, predstavlja element koji unosi nemir, a nitko od njih ne uspijeva je valjano usmjeriti. Bezuspješno su se trudili, iskušali sve pedagoške metode, ništa nije djelovalo. Iscrpili su svoje mogućnosti. Na njima je odgovornost i ne mogu dopustiti da zbog nje trpi čitav razred. „Možda bi se“, dodao je profesor, „Stéphanie bolje osjećala u školi u svojoj četvrti. U okolini koja joj je sličnija, u kojoj bi se lakše snalazila. Shvaćate?“ Bio je ožujak. Zima se te godine oduljila. Činilo se kao da hladnoći nema kraja. „Ako vam bude potrebna pomoć oko administracije, imamo ljude za to“, umirivala ju je savjetnica za profesionalnu orijentaciju. Louise ništa nije shvaćala.

Stéphanie su izbacili.

Na povratku kući, u autobusu, Louise je šutjela. Stéphanie se smijuljila, gledala je kroz prozor sa slušalicama u ušima. Hodale su sumornom ulicom prema Jacquesovoj kući. Dok su prolazile pored tržnice, Stéphanie je zastala da pogleda štandove. Louise je spopala mržnja prema takvom nehajnom ponašanju i adolescentskom egoizmu. Zgrabila ju je za rukav i svom snagom grubo povukla.

Obuzimao ju je sve mračniji gnjev, sve žešća srdžba. Željela je zabiti nokte u meku kožu svoje kćeri.

Ušle su u dvorište i tek što je za njima zatvorila vrtna vrata, počela je mlatiti Stéphanie. Prvo ju je udarila u leđa, a snažni udarci šakom srušili su je na pod.

Djevojka se sklupčala i vrištala. Louise je nastavila tući, sitnim dlanovima šamarala ju je bez sustezanja. Vukla ju je za kosu, micala joj ruke kad je kći htjela zaštititi glavu. Udarci su padali po očima, zasipala ju je pogrdama, grebla do krvi. Kad se Stéphanie više nije micala, Louise joj je pljunula u lice.

Jacques je čuo galamu pa je prišao prozoru. Promatrao je kako Louise kažnjava kćer i nije ih ni pokušao razdvojiti.

utnja i nesporazumi sve su zatrovali. U stanu vlada teška atmosfera. Myriam se trudi da djeca ništa ne primijete, ali suzdržana je prema Louise. Jedva da joj se obraća, daje joj precizne upute. Slijedi savjete koje Paul stalno ponavlja: „Ona za nas radi, nije nam prijateljica.“

Š

Njih dvije više ne piju čaj zajedno u kuhinji, Myriam za stolom, Louise naslonjena leđima o radnu površinu. Myriam više ne izgovara nježnosti: „Louise, vi ste anđeo“ ili „Ne postoji nitko poput vas“. Petkom navečer više je ne poziva da zajedno popiju ostatak rozea koji zaboravljen stoji na dnu hladnjaka. „Djeca gledaju film, pa možemo si valjda priuštiti malo zadovoljstva“, govorila bi Myriam u tim prilikama. A sada, kad jedna uđe u prostoriju, druga iz nje izlazi.

Izvode vještu koreografiju izbjegavanja i sve se rjeđe zateknu na istom mjestu.

A onda je stiglo proljeće, žarko, neočekivano. Dani su dulji, a na stablima su prvi pupovi. Lijepo vrijeme mijenja navike, tjera Louise van, u parkove, s djecom.

Jedne večeri pita Myriam može li prije otići. „Imam dogovor“, objašnjava uzbuđenim glasom.

Nalazi se s Hervéom u kvartu u kojem on radi pa idu u kino. Hervé bi radije popio pivo na nekoj terasi, ali Louise je inzistirala. A film mu se zapravo jako svidio i ponovno će ga zajedno pogledati sljedećeg tjedna. Hervé u dvorani pored Louise diskretno drijema.

Na kraju je pristala otići s njim na piće, sjede na terasi bistroa na jednom od velikih bulevara. Hervé je sretan čovjek, misli Louise. Sa smiješkom joj izlaže svoje planove. O odmoru koji bi mogli zajedno provesti u Vogezima. Kupali bi se goli u jezerima, spavali u planinskoj kući njegovog poznanika. I cijelo vrijeme slušali glazbu. Puštao bi joj ploče iz svoje zbirke i uvjeren je da začas više ne bi mogla bez njih. Hervé se veseli odlasku u mirovinu, ali ne misli da će sam uživati u

godinama odmora. Rastao se prije petnaest godina. Nema djece i teško podnosi samoću.

Hervé je iskušao sve moguće strategije ne bi li Louise konačno jedne večeri pristala s njim poći kući. Čeka je u Raju, kafiću preko puta zgrade Masséovih. U metrou Hervé stavlja svoju pocrvenjelu ruku na Louiseino koljeno. Ona ga sluša i motri mušku ruku, koja se namjestila, koja nešto započinje i htjet će još. Diskretna je ta ruka koja dobro prikriva svoju igru.

Vode ljubav nekako nespretno, on je gore, brade im se povremeno sudaraju.

Stenje dok leži na njoj, ali ona ne zna je li to od užitka ili jer ga bole zglobovi, a ona mu baš i ne pomaže. Hervé je tako sitan da su im se gležnjevi našli jedni pored drugih. Dodir tih debelih gležnjeva i dlakavih stopala čini joj se nepriličnijim i nametljivijim od spolovila koje osjeća u sebi. Jacques je bio visok i vodio je ljubav gnjevno, kao da kažnjava. Hervé je iz zagrljaja izašao olakšan, rasterećen, i postao je nekako prisniji.

Ondje, u Hervéovom krevetu, u jeftinom društvenom stanu u četvrti Saint-Ouen, s usnulim muškarcem pored sebe, Louise je pomislila na bebu. Majušnu, tek rođenu, svu obavijenu toplim mirisom novoga života. Na bebu okruženu ljubavlju, koju bi Louise oblačila u malene kombinezone pastelnih boja i koja bi iz njenog naručja prelazila u Myriamino, potom u Paulovo. Djetešce koje bi ih zbližilo, povezalo istom novonadošlom nježnošću. Izbrisalo bi nesporazume, nesuglasice, navikama povratilo smisao. Ona bi ga satima ljuljuškala na koljenima, u polumraku sobice osvijetljene noćnom svjetiljkom po kojoj bi kružili brodići i otočići. Milovala bi mu još golu glavicu i lagano mu stavila u usta mali prst. Sisajući oteklim desnima njen nalakirani nokat, prestao bi plakati.

Sutradan s još više pažnje nego inače posprema Paulov i Myriamin krevet. Rukom prelazi preko plahte. Traži tragove njihovih zagrljaja, trag djeteta za koje je sada posve sigurna da će doći. Pita Milu bi li htjela malog brata ili sestricu. „Bebu o kojoj bismo se skupa brinule, što kažeš?“ Louise se nada da će Mila to spomenuti mami, da će joj prišapnuti misao koja će se uhvatiti i postati stvarnost. I jednog dana djevojčica pita Myriam, naočigled oduševljene Louise, nosi li bebu u trbuhu. „A ne, radije bih umrla“, odgovara Myriam smijući se.

Louise misli da to nije dobro. Ne shvaća zašto se Myriam nasmijala i kako je bez razmišljanja odgovorila na pitanje. Sigurno je to rekla zato da se ne urekne.

Glumi ravnodušnost, ali ipak razmišlja o tome. U rujnu će i Adam poći u vrtić i kuća će biti pusta, Louise više neće imati što raditi. Trebat će svakako još jedno dijete da joj ispuni duge zimske dane.

Louise prisluškuje razgovore. Stan je malen i ona to ne čini namjerno, ali na koncu sve dozna. Samo što u posljednje vrijeme Myriam govori tiše. Zatvara vrata kad razgovara na telefon. Paulu šapuće pored uha. Izgledaju tajnovito.

Louise priča Wafi o djetetu koje će se roditi. O tome kako će mu se radovati i o dodatnome poslu. “S troje djece neće moći bez mene.“ Louise povremeno hvata euforija. Neodređeno i na trenutke obuzima je slutnja potpunijeg života, prostranstva, iskrenije ljubavi, strasnijih čežnji. Misli na ljeto koje se približava, na obiteljski odmor. Zamišlja miris obrađene zemlje i koštica maslina istrunulih uz rub ceste. Vidi mjesečinom obasjane krošnje voćaka poput svoda iznad glave, i sanja da može biti bez odjeće, da ništa ne treba pokrivati, ništa skrivati.

Opet počinje spremati ukusna jela, jer sve što je posljednjih tjedana kuhala bilo je gotovo nejestivo. Za Myriam priprema rižu na mlijeku s cimetom, juhe sa začinima i svakojaka jela koja su na glasu da pomažu plodnost. S budnošću tigrice Louise motri tijelo mlade žene. Gleda je li blijeda, proučava težinu grudi, sjaj kose, sve same znakove koji, uvjerena je, nagovještaju trudnoću.

O rublju se brine s pažnjom kakve svećenice ili vudu čarobnice. Perilicu prazni kao i uvijek. Prostire Paulove gaće. Ali važno joj je da sve osjetljivo rublje opere na ruke, a u hladnoj vodi nad sudoperom u kuhinji ispire Myriamine gaćice, čipkaste ili svilene grudnjake. Izgovara molitve.

No uvijek se nanovo razočara. Ne treba ni pretraživati po smeću. Ništa joj ne promakne. Opazila je mrlju na donjem dijelu pidžame odbačene pored Myriamine strane kreveta. Jutros je na podu u kupaonici primijetila sićušnu kapljicu krvi. Tako malecnu da je Myriam nije pobrisala pa se osušila na zeleno-bijelim pločicama.

Krv stalno nadolazi, poznaje njen miris, Myriam joj je ne može sakriti, a to iz mjeseca u mjesec predstavlja smrt jednog djeteta.

N

akon euforije slijede dani potištenosti. Svijet kao da se smanjuje, skuplja, pritišće joj tijelo prevelikom težinom. Paul i Myriam zatvaraju pred njom vrata koja bi ona htjela razvaliti. Louise želi samo jedno: pripadati im, naći svoje mjesto, skrasiti se, ugnijezditi se, ukopati, imati topli kutak. Ponekad se osjeća spremnom zahtijevati svoj komad zemlje, a onda zanos mine, obuzme je tuga i posrami se što je uopće u nešto povjerovala.

Jednog četvrtka navečer, oko osam sati, Louise se vraća kući. Stanodavac je čeka u hodniku. Stoji ispod svjetiljke s pregorjelom žaruljom. „A, eto vas.“ Bertrand Alizard samo što se ne baci na nju. Ekran mobitela uperio je Louise u lice, tako da rukom mora zakloniti oči. „Čekao sam vas. Dolazio sam više puta, navečer i poslijepodne. Nikad vas nema.“ Obraća joj se umilno, naginje se prema Louise, kao da će je dotaknuti, zagrliti, šapnuti joj nešto na uho. Upiljio je u nju krmeljave oči bez trepavica, pa ih trlja kad skine naočale koje mu vise na traci oko vrata.

Ona otvara vrata garsonijere i pušta ga unutra. Bertrand Alizard nosi prevelike svijetlosmeđe hlače, a dok ga promatra s leđa Louise primjećuje da remen nije provukao kroz dvije petlje pa mu hlače vise oko struka i na stražnjici.

Pomislili bi da je starac, pogrbljen i slabašan, koji je ukrao odjeću divu. Sve na njemu izgleda bezopasno, proćelava glava, naborani obrazi prekriveni pjegama, drhturava ramena, baš sve, osim ogromnih suhih šaka s debelim noktima kao u fosila, pravih mesarskih ruku koje trlja da ih ugrije.

Ulazi u stan bez riječi, korak po korak, kao da je prvi put ondje. Pregledava zidove, prstom prelazi po besprijekorno čistim lajsnama. Sve dodiruje žuljavim rukama, gladi navlaku na kauču, dlanom prelazi preko plastičnog stola. Stan mu se čini prazan, kao da u njemu nitko ne živi. Volio bi podstanarki dati nekoliko

primjedbi, reći joj da osim što kasni sa stanarinom i ne održava garsonijeru. No stan je isti onakav kao kad joj ga je prvi put pokazao.

Rukom oslonjen na naslon stolca, gleda Louise i čeka. Zuri u nju žutim očima koje i ne vide baš dobro, ali u svakom slučaju ne namjerava spustiti pogled. Čeka da ona progovori. Da počne kopati po torbi i izvadi novac za stanarinu. Čeka da ona napravi prvi korak, da se ispriča što nije odgovarala na poruke koje joj je slao i ostavljao. Ali Louise šuti. Stoji uz vrata, kao oni usplahireni mali psi koji grizu kad ih želiš umiriti. „Vidim da ste se počeli pakirati. Fino.“ Alizard debelim prstom pokazuje nekoliko kutija naslaganih u predsoblju. “Novi stanar dolazi za mjesec dana.“ Napravi nekoliko koraka i mlitavo gurne vrata tuš-kabine. Porculanska kada kao da je utonula u pod, trule daske ispod nje su popustile. „Što se ovdje dogodilo?“ Stanodavac čučne. Gunđa, skida jaknu, odlaže je na pod pa stavlja naočale.

Louise stoji iza njega.

Gospodin Alizard se okreće i glasno ponavlja: „Pitam vas što se to ovdje dogodilo!“ Louise se trgne. „Ne znam. To se dogodilo prije nekoliko dana. Mislim da su instalacije stare.“ „Ma kakvi. Sâm sam ugradio kabinu. Trebali biste biti sretni. Nekada je bila samo zajednička kupaonica na katu. Ja sam postavio tuš u garsonijeru.“ „Ovo je samo od sebe propalo.“ „To je zbog neodržavanja, pa to je očigledno. Valjda ne mislite da će popravak ići na moj trošak, a vi ste samo tako pustili da tuš istrune?“ Louise ga odmjerava, a gospodin Alizard ne zna što znače taj bezizražajni pogled i šutnja. „Zašto me niste pozvali? Koliko već dugo živite ovako?“ Gospodin Alizard ponovno je čučnuo, oznojenog čela.

Louise mu ne kaže da je ova garsonijera za nju samo skrovište u koje se iscrpljena sklanja. A živi negdje drugdje. Svakoga dana tušira se kod Myriam i Paula. Svlači se u njihovoj sobi i odjeću pažljivo odlaže na bračni krevet. Na putu do kupaonice gola ide kroz dnevni boravak. Adam sjedi na podu, a ona prolazi

ispred njega. Pogleda dječačića koji si nešto guguće i zna da on neće odati tajnu.

Ništa neće ispričati o Louiseinom tijelu, mramornoj bjelini, o njenim sedefastim grudima koje su tako malo uživale u suncu.

Vrata kupaonice ne zatvara da može čuti dijete. Pušta vodu i dugo nepomično stoji pod vrućim mlazom, koliko god izdrži. Ne odijeva se odmah. Gura prste u posudice s kremama koje Myriam gomila, i maže listove, bedra, ruke. Bosa hoda po stanu umotana u bijeli ručnik. U svoj ručnik, koji svakoga dana skriva ispod gomile ostalih u ormaru. Ima ručnik koji je samo njen. „Vidjeli ste da postoji problem i niste ništa poduzeli da ga riješite? Radije živite kao Cigani?“ Ovu garsonijeru u predgrađu zadržao je iz sentimentalnih razloga. Dok čuči pred tuš-kabinom, Alizard glumata. Otpuhuje, opet komentira, hvata se za čelo.

Vrhovima prstiju opipava crnu plijesan i odmahuje glavom, kao da jedino on može ocijeniti koliko je stanje ozbiljno. Naglas računa cijenu popravka. „To će ispasti osamsto eura. Najmanje toliko.“ Pa se razmeće svojom majstorskom stručnošću, upotrebljava tehničke izraze, tvrdi da će trebati više od dva tjedna da se popravi ta katastrofa. Trudi se impresionirati plavokosu ženicu koja i dalje samo šuti. „Može se pozdraviti sa svojim pologom“, razmišlja. Kad se useljavala, inzistirao je da plati dva mjeseca unaprijed. „Žalosno je reći, ali ljudima se ne može vjerovati.“ Koliko se sjeća, otkako iznajmljuje stanove nikada nikome nije trebao vratiti polog. Nitko nije dovoljno pažljiv: uvijek se nešto nađe, otkrije se neki kvar, negdje neka mrlja, ogrebotina.

Alizard ima smisla za posao. Trideset je godina vozio tegljač između Francuske i Poljske. Spavao je u kabini, malo jeo, odolijevao i najbeznačajnijem iskušenju. Lagao je o tome koliko se vremena po putu odmarao, tješio se računajući koliko novca nije potrošio, zadovoljan sobom jer je bio u stanju podnijeti sve te žrtve za neko buduće bogatstvo.

Godinu za godinom, kupovao je garsonijere u pariškom predgrađu pa ih obnavljao. I sada ih iznajmljuje po pretjeranim cijenama onima koji nemaju drugog izbora. Na kraju svakog mjeseca obilazi stanove i skuplja stanarine.

Progura glavu kroz odškrinuta vrata, neki put se sam pozove i uđe, da „baci

oko“, da „provjeri je li sve u redu“. Postavlja indiskretna pitanja na koja stanari nevoljko odgovaraju, moleći se da što prije ode, da im izađe iz kuhinje, da izvuče nos iz njihovog ormara. Ali on se ne miče i na koncu mu ponude piće koje prihvaća i polako pijucka. Žali se da ga bole leđa, „trideset godina za volanom kamiona, to smlavi čovjeka“, raspriča se.

Voli iznajmljivati stanove ženama, smatra da su urednije i da s njima ima manje problema. Najdraže su mu studentice, samohrane majke, rastavljene žene, ali ne one stare koje se usele a onda ne plaćaju, zato što je zakon na njihovoj strani. I tako je jednom prilikom stigla Louise, tužnog osmijeha, plavokosa, nekako izgubljena. Preporučila ju je nekadašnja Alizardova podstanarka, medicinska sestra iz bolnice Henri-Mondor koja je stanarinu uvijek plaćala na vrijeme.

Prokleta sentimentalnost. Ova Louise nije imala nikoga. Bez djece, muž mrtav i pokopan. Stajala je pred njim, sa svežnjem novčanica u ruci, i jako mu se svidjela, tako elegantna u bluzi s velikim okruglim ovratnikom. Gledala ga je smjerno, sva zahvalna. Prošaptala je: „Bila sam jako bolesna“ i u tom je trenutku gorio od želje da je svašta pita, da dozna što je radila otkako joj je muž umro, odakle je i od čega je bolovala. No nije mu dala vremena. Rekla je: „Pronašla sam posao, u Parizu, kod fine obitelji.“ I razgovor je time završio.

A sada se Bertrand Alizard želi riješiti te mutave i nemarne podstanarke. Nije ni on naivan. Ne trpi više njene izgovore, izmotavanja, kašnjenja s plaćanjem. Ne zna zašto, ali od pogleda na nju prođu ga trnci. Nešto u njoj mu je odbojno; zagonetan osmijeh, pretjerana šminka, način na koji ga gleda s visoka i njena uvijek stisnuta usta. Nikad mu nije uzvratila nijedan osmijeh. Nikad se nije potrudila primijetiti da je obukao novi sako i da je na stranu začešljao taj svoj bijedni pramen riđe kose.

Alizard ide do sudopera. Pere ruke i kaže: „Doći ću za osam dana s materijalom i s radnikom da se to popravi. Vi biste trebali dovršiti pakiranje.“

L

ouise izvodi djecu u šetnje. Provode duga poslijepodneva u parku, krošnje stabala su potkresane, a zazelenjela trava služi za izležavanje studentima iz kvarta. Djeca na ljuljačkama su sretna što se opet vide, čak i ako u većini slučajeva jedni drugima ne znaju imena. Njima je jedino važno tko ima kakav novi kostim za prerušavanje, najnoviju igračku ili mala kolica u kojima djevojčice voze umotane bebe.

Louise u parku ima samo jednu prijateljicu. Ne razgovara ni s kim osim s Wafom. Ostalima se samo uljudno osmjehne, diskretno mahne rukom. Kad je počela dolaziti u park, dadilje su bile na distanci. Louise se držala kao da je engleska guvernanta, družbenica, školska nadstojnica. Kolegice su joj zamjerale zbog umišljenosti i smiješnih damskih manira. Znala im je držati prodike, jer nije imala toliko pristojnosti da se pravi kako ne primjećuje kad bi koja dadilja s mobitelom na uhu zaboravila primiti dijete za ruku dok prelaze ulicu. Čak se događalo da pred svima izgrdi mališane na koje nitko nije pazio, a koji bi krali tuđe igračke ili pali s ograde.

Mjeseci su prolazili i na tim klupama, za dugih sati, dadilje su se zbližile, gotovo slučajno, kao da su kolegice u uredu pod otvorenim nebom. Viđaju se svakoga dana poslije škole, susretnu se u supermarketima, kod pedijatra ili na vrtuljku na trgu. Louise je nekima zapamtila imena ili iz koje su zemlje došle. Zna u kojim zgradama rade, zanimanja njihovih poslodavaca. Dok sjedi pod tek napola rascvjetanim grmom ruže, sluša kako te žene vode beskonačne telefonske razgovore grickajući čokoladne kekse.

Oko tobogana i pješčanika čuju se tonovi afričkih jezika baule i djula, arapskog i hindija, nježne riječi izgovorene na filipinskom ili na ruskom. Jezici s kraja svijeta miješaju se s brbljanjem djece koja ponešto zapamte pa njihovi ushićeni roditelji traže da to ponavljaju. „Ma kad ti kažem, govori arapski, slušaj.“

A onda s godinama djeca zaboravljaju, i isto kao što blijedi uspomena na dadiljino lice i glas, nitko se u kući više ne sjeća kako se na lingala jeziku kaže „mama“ ili kako su se zvala egzotična jela koja je pripremala draga dadilja. “Onaj mesni ragu, kako li se ono zvao?“ Oko djece, koja su sva nalik jedno drugome, a i često nose istu odjeću kupljenu u istim trgovinama, pa su im majke na etikete napisale imena da je ne pomiješaju, mota se jato žena. Ima ih mladih pokrivenih crnim maramama, koje moraju biti još točnije, još nježnije, još urednije od drugih. Ima ih i koje svakoga tjedna mijenjaju perike. I Filipinki koje na engleskom preklinju djecu da ne skaču po lokvama. Neke su iskusne, one već godinama poznaju ovu četvrt, na „ti“ su sa školskom ravnateljicom, a na ulici susreću adolescente koje su nekada odgajale i uvjeravaju same sebe da su ih oni prepoznali, ali ih nisu pozdravili jer su previše sramežljivi. Neke dadilje su nove, rade nekoliko mjeseci pa nestanu bez pozdrava, a za njima ostaju glasine i sumnje.

O Louise dadilje malo znaju. Čak je i Wafa, za koju bi se reklo da je poznaje, suzdržana kad krene priča o njenoj prijateljici. Pokušale su je ispitivati. Zanimljiva im je dadilja bjelkinja. Koliko su je puta roditelji naveli kao primjer, hvalili je kao vrsnu kuharicu i zato što je uvijek na raspolaganju, podsjećajući da Myriam u nju ima potpuno povjerenje? Pitaju se tko je ta žena, tako krhka i tako savršena. Kod koga je prije radila? U kojem dijelu Pariza? Je li udana? Ima li djecu kojoj se vraća navečer, nakon posla? Jesu li poslodavci s njom korektni?

Louise ne odgovara ili jedva nešto kaže, a dadilje razumiju njenu šutnju. Sve one imaju tajne koje nikome ne mogu povjeriti. Skrivaju grozna sjećanja na nijemo pokoravanje, na poniženja, na laži. Pamte jedva čujne glasove na drugom kraju žice, prekinute razgovore, sjećaju se ljudi koji su umrli a da ih prije smrti nisu stigle vidjeti, novca koji od njih svakoga dana traže za bolesno dijete koje ih ne bi ni prepoznalo i koje je zaboravilo majčin glas. Zna Louise da su neke od njih ukrale nekoliko sitnica, skoro pa ništa, to dođe kao nekakav porez na tuđu sreću.

Neke taje svoja prava imena. Zato im nikad ne bi palo na pamet da Louise zamjere njenu suzdržanost. Samo su na oprezu, i to je sve.

U parku nitko ne priča puno o sebi ili ako priča, onda to čini kroz aluzije. Jer nikome nije do suza, svojih ili tuđih. A gazde im pružaju i više nego dovoljno zanimljivih tema za razgovor. Smiju se njihovim manijama, navikama, načinu života. Wafini gazde su škrti, Albini strahovito nepovjerljivi. Majka malog Julesa

ima problema s alkoholom. Većinom tih roditelja, žale se dadilje, manipuliraju njihova djeca, koju rijetko vide pa im neprestano popuštaju. Rosalia, izrazito tamnoputa Filipinka, pali jednu cigaretu za drugom. „Gazdarica me prošli puta na ulici vidjela da pušim. Znam da me kontrolira.“ Dok djeca jurcaju šljunčanim stazama, dok kopaju po pješčaniku koji su općinske vlasti nedavno deratizirale, ženama je park istovremeno zavod za zapošljavanje i sindikat, centar za reklamacije i mali oglasnik. Ovdje se prenose vijesti o poslovnim ponudama, prepričavaju se sporovi između poslodavaca i zaposlenika. Žene se dolaze požaliti Lydiji, samoproglašenoj predsjednici, krupnoj pedesetogodišnjakinji s Obale Bjelokosti, koja nosi kapute od umjetnog krzna i olovkom si iscrtava tanke crvene obrve.

U 18 sati, grupe mlađarije preuzimaju park. Svi ih poznaju. Stižu iz Ulice Dunkerque, iz kvarta oko kolodvora Gard du Nord, zna se da oni oko dječjeg parkića ostavljaju razbijene lule za crack, da pišaju u žardinjere, da samo gledaju kako da se s nekim potuku. Čim ih opaze, dadilje žurno skupljaju porazbacane kaputiće i bagere prekrivene pijeskom, vješaju svoje torbice o ručke kolica i odlaze.

Povorka prolazi kroz vrata parka i tu se žene razilaze, jedne se penju prema Montmartreu ili Notre-Dame-de-Lorette, a druge, poput Louise i Lydije, idu prema velikim bulevarima. Hodaju jedna uz drugu. Louise drži Milu i Adama za ruku. Kad je pločnik na mjestima preuzak, Louise propušta Lydie, koja sagnuta gura kolica s usnulom bebom, da prođe prva. „Jedna mlada trudnica je jučer navratila. U kolovozu će dobiti blizance“, priča joj Lydie.

Svi znaju da neke majke, one najmudrije i najsavjesnije, u park dolaze izabrati dadilju onako kako se nekada išlo u luku ili u kakvu uličicu u potragu za sluškinjom ili radnikom. Majke švrljaju između klupa, promatraju dadilje, proučavaju lica djece koja im pritrče i stisnu im se između nogu, a one im žustrom kretnjom brišu nosove ili ih tješe kad padnu. Ponekad im nove majke postave neko pitanje. Da doznaju više. „Stanuje u ulici Martyrs i rodit će krajem kolovoza. Trebat će joj netko, pa sam se sjetila tebe“, zaključila je Lydie.

Louise podiže prema njoj oči kao u lutke. Lydijin glas čuje izdaleka, odzvanja joj u glavi. Ali ne razabire riječi, iz te magme ne pomalja se smisao. Saginje se,

podiže Adama u naručje i hvata Milu ispod pazuha. Lydia govori glasnije, ponavlja nešto, misli da je Louise možda nije čula, da ne sluša, sva zaokupljena djecom. „Onda, što kažeš? Da joj dam tvoj broj?“ Louise ne odgovara. Sa zaletom kreće naprijed, gluha i gruba. Presiječe put Lydiji i u trku naglom kretnjom prevrće kolica s djetetom koje se trgne iz sna i stane urlati. „Pa što je tebi, ej?“ viče dadilja, a sve što je kupila istreslo se u kanal. Louise je već odmakla. Ljudi su se okupili oko crne dadilje. Skupljaju joj mandarine koje su se otkotrljale, bacaju smočen kruh u kantu za smeće. Zabrinuti su za bebu, ali njoj srećom nije ništa.

Lydie će više puta prepričati ovaj događaj i svaki put će se zakleti: „Ne, nije to bilo slučajno. Prevrnula je kolica. I to namjerno.“

O

psjednuta je idejom o djetetu, samo o tome misli. Ta beba, koju će voljeti do ludila, rješenje je svih njenih problema. Kad jednom bude na putu, umuknut će one babetine iz parka, smirit će se njezin grozni stanodavac. Louiseino mjesto u kraljevstvu bit će sigurno. Uvjerena je da Paul i Myriam nemaju dovoljno vremena za sebe. Da su Mila i Adam prepreka dolasku djeteta. Oni su krivi što im se roditelji ne stignu družiti. Iscrpljuju ih dječji hirovi, Adam ima lak san pa ih prekida usred nježnosti. Da se neprestano ne motaju oko njih, cendrajući, tražeći da ih se mazi, Paul i Myriam mogli bi se primiti posla i napravili bi dijete za Louise. A ona žudi za njim strašću fanatika, opsesivnom zaslijepljenošću. Želi ga kao što je malokad nešto željela, do boli, toliko da je u stanju zadušiti, spaliti, uništiti sve što joj se ispriječi na putu do ostvarenja želje.

Jedne večeri Louise nestrpljivo iščekuje Myriamin povratak. Kad otvori vrata, Louise je, sjajnih očiju, odmah zaskoči. Drži Milu za ruku. Sva je napeta i usredotočena na ono što želi reći, izgleda kao da se silno suzdržava da ne počne skakutati ili da ne podcikne. Cijeli je dan razmišljala o ovom trenutku. Plan joj se čini savršen i sad još samo da Myriam pristane, da se da nagovoriti, i onda može pasti Paulu u zagrljaj. „Htjela bih odvesti djecu na večeru u restoran. Pa da vi i muž možete u miru večerati.“ Myriam odlaže torbu u naslonjač. Louise je prati pogledom, primiče se, prišla joj je sasvim blizu. Myriam osjeća njen dah. Ne može pravo misliti. Louise je poput djeteta čije oči govore: „Onda?“, a čitavo mu se tijelo trese od nestrpljenja i ushita. „O, pa ne znam. Nismo planirali. Možda drugi put.“ Myriam skida jaknu i kreće prema sobi. Ali Mila je zadržava. Dijete stupa na scenu, savršena dadiljina suučesnica. Moli umiljatim glasićem:

„Molim te, mama. Mi hoćemo ići s Louise u restoran.“ Myriam naposljetku popušta. Inzistira da plati večeru i već kopa po torbi, ali Louise je zaustavlja. „Molim vas. Večeras ih ja častim.“ U džepu na bedru Louise drži novčanicu koju tu i tamo pomiluje vršcima prstiju. Do restorana idu pješice. Prije je primijetila mali bistro u kojem se okupljaju studenti i uživaju u pivu za tri eura. No večeras je bistro skoro prazan.

Vlasnik, Kinez, sjedi iza šanka pod neonskim svjetlom. Na sebi ima crvenu košulju kričavog uzorka i razgovara s nekom ženom koja sjedi uz pivo, s čarapama zarolanim do debelih gležnjeva. Na terasi dva muškarca puše.

Louise ugura Milu u restoran. Unutra se osjeća miris cigareta, nekakvog ragua i znoja od čega djevojčici dođe da povrati. Mila je jako razočarana. Sjeda i promatra praznu salu, prljave police na kojima stoje bočice kečapa i senfa. Nije si to tako zamišljala. Mislila je da će vidjeti zgodne gospođe, da će biti bučno, da će biti glazbe i zaljubljenih parova. Umjesto toga, skljokala se za mastan stol i zabuljila u televizijski ekran iznad šanka.

Louise s Adamom na koljenima kaže da ona neće jesti. „Naručit ću za vas, može?“ Ne daje Mili vremena za odgovor i naručuje hrenovke i pomfrit. „Oni će to podijeliti“, objašnjava. Kinez jedva promrmlja odgovor i uzima joj jelovnik iz ruke.

Louise je naručila čašu vina pa ga pijucka. Milu umiljato pokušava potaknuti na razgovor. Na stol stavlja papir i bojice koje je ponijela. Ali Mili se ne crta. Niti gladna baš nije i jedva da je okusila jelo. U kolicima Adam stisnutim ručicama trlja oči.

Louise gleda kroz staklo, na ulicu, na sat, ulicu, šank na koji se naslanja gazda.

Grize nokte, nasmiješi se, onda joj se pogled zamuti, odluta. Htjela bi nečim zabaviti ruke, usredotočiti se na samo jednu misao, ali ona se raspršila, a Louiseina duša sputana je kamenjem. Više puta prelazi rukom preko stola kao da pobire nevidljive mrve ili kao da želi zagladiti hladnu površinu. Zapljuskuju je zbrkane, nepovezane slike, prizori promiču sve brže i brže i spajaju uspomene i kajanja, lica ljudi s nikad ostvarenim sanjarijama. Miris plastike u bolničkom dvorištu kamo su je izvodili na šetnje. Stéphaniein smijeh, u isti mah praskav i prigušen, kao u hijene. Zaboravljena lica djece, mekoća njihove kose milovane vrhovima prstiju, kredast okus osušene savijače od jabuka koju je pronašla na dnu torbe i pojela.

Čuje glas Bertranda Alizarda, lažljivi glas, s kojim se miješaju drugi glasovi, svih onih koji su joj naređivali, dijelili savjete, izdavali naloge, čak i blagi glas one ovrhovoditeljice koja se, još se toga sjeća, zvala Isabelle.

Smiješi se Mili, htjela bi je utješiti. Dobro zna da se djevojčici plače. Poznat joj je taj osjećaj, pritisak u prsima, kad ti je nelagodno tu gdje si se zatekao. Zna i da se Mila suzdržava, već se naučila kontrolirati i pristojno ponašati, zna biti obzirna kako se od nekoga njene dobi ne bi očekivalo. Louise naručuje još jednu čašu vina i dok pije promatra Milu, koja se zagledala u televizor, i u djetinjem licu vrlo jasno razabire majčine crte. U nevinim kretnjama djevojčice naslućuje se ženska nervoza, osornost gazdarice.

Kinez odnosi čaše i napola pun tanjur. Na stolu ostavlja račun nažvrljan na listu s kvadratićima. Louise se ne miče. Čeka da prođe vrijeme, da večer odmakne, misli na Paula i Myriam, koji uživaju u miru, u praznom stanu, u večeri koju im je ostavila na stolu. Sigurno su jeli stojeći u kuhinji, kao prije nego što su se djeca rodila. Paul ženi toči vino, ispija svoju čašu. Ruka mu klizi niz Myriaminu kožu pa se smiju, njih dvoje su takvi, ljudi koji se smiju u ljubavi, u žudnji, u bestidnosti.

Louise konačno ustaje. Izlaze iz restorana. Mili je lakše. Kapci su joj teški, htjela bi sad ravno u krevet. Adam je zaspao u kolicima. Louise mu popravlja pokrivač. Čim padne mrak, zima, koja se preko dana pritajila, uvlači se pod odjeću.

Louise drži djevojčicu za ruku i one dugo hodaju pariškim ulicama s kojih su sva djeca iščezla. Idu duž velikih bulevara, prolaze ispred kazališta i krcatih kavana.

Zalaze u sve mračnije i uže ulice, izbiju koji put na mali trg na kojem mladi naslonjeni na kante za smeće puše džointe.

Mila te ulice ne prepoznaje. Žuta svjetlost obasjava pločnike. Čini joj se da su te kuće i ti restorani vrlo daleko od njenog doma, pa diže prema Louise zabrinut pogled. Čeka kakvu riječ utjehe. Možda neko iznenađenje? No Louise samo hoda i hoda, tišinu prekida tek da promrmlja: „Ajde, je l’ ideš?“ Mala izvrće noge na kaldrmi, u trbuhu je steže od straha, uvjerena je da bi kukanje samo još sve pogoršalo. Sluti da inat nimalo ne bi pomogao. U Ulici Montmartre Mila promatra djevojke u visokim petama koje puše ispred barova, malo previše galame pa ih gazda grdi: „Začepite više, ima ljudi koji tu žive!“ Mala se skroz pogubila, ne zna više je li uopće u istom gradu, može li odavde vidjeti svoju kuću, znaju li roditelji gdje je.

Louise se naglo zaustavlja usred vrlo žive ulice. Zamisli se, pogurne kolica uza zid i upita Milu: „Od čega hoćeš sladoled?“ Čovjek za pultom čeka s umornim izrazom da dijete odluči. Mila je preniska da bi vidjela posude sa sladoledom, podiže se na prste pa odgovara pomalo nervozno: „Od jagode.“ Jednom rukom držeći Louiseinu, a drugom stežući kornet, Mila se vraća istim putem kroz noć, ližući sladoled od kojeg je strašno boli glava. Čvrsto zatvara oči, da bol prođe, pokušava se koncentrirati na okus zdrobljenih jagoda i na sitne komadiće voća koji joj ostaju među zubima. Sladoled joj pada na prazan želudac kao u teškim pahuljama.

Ušle su u autobus. Mila pita smije li poništiti kartu, onako kao svaki put kad se zajedno voze autobusom. Ali Louise je ušutkuje. „Ne brini se, noću nam ne treba karta.“ Kad Louise otvori vrata stana, zatiče Paula ispruženog na kauču. Sklopljenih očiju sluša ploču. Mila pojuri k njemu. Skače mu u zagrljaj i zagnjuri ledeno lice u očev vrat. Paul se pretvara kao da je grdi jer je dokasna ostala vani, jer je provela večer zabavljajući se u restoranu kao velika djevojka. Myriam se, kaže im, okupala i rano legla. „Premorena je od posla. Nisam je čak ni vidio.“ Louise naglo osjeti silnu potištenost. Sve je bilo uzalud. Hladno joj je, bole je noge, potrošila je svoj zadnji novac, a Myriam nije čak ni dočekala muža prije nego što je otišla u krevet.

U

z djecu se osjećamo sami. Njih ne zanima od čega se sastoji naš svijet. Slute da je surov, mračan, ali ne žele znati ništa o tome. Louise im priča, a oni okreću glavu. Drži ih za ruke, saginje se do njihove visine, ali oni već gledaju drugamo, nešto su ugledali. Našli su neku novu igru i odmah imaju opravdanje da je više ne slušaju. Oni se ne pretvaraju da sažalijevaju nesretnike.

Louise sjeda do Mile. Čučeći na stolcu, djevojčica crta. U stanju je gotovo čitav sat ostati koncentrirana nad svojim listovima i flomasterima. Pažljivo boji, pazi i na najsitnije detalje. Louise voli sjediti uz nju, promatrati kako se boje sve više šire listom. U tišini pribiva rascvjetavanju divovskih cvjetova u vrtu narančaste kuće oko koje likovi dugih ruku i izduženih tijela spavaju na travi. Mila prostor ne ostavlja praznim. Nebo treperi gusto ispunjeno oblacima, letećim automobilima, balonima. „A tko je ovo?“ pita Louise. „To?“ Mila prstom dodiruje golem, nasmijan lik ispružen preko više od pola lista. „To je Mila.“ Louise uz djecu više ne pronalazi utjehe. Priče koje im pripovijeda nekako su zapele i Mila joj to sama kaže. Mitska stvorenja nisu više onako životna i veličanstvena. Likovi su zaboravili cilj i smisao svoje borbe, pa u pričama više nema ničega osim dugih lutanja, isprekidanih i zbrkanih, osiromašenih princeza, bolesnih zmajeva, samoživih solilokvija koje djeca uopće ne razumiju pa su nestrpljiva. „Pričaj nam nešto drugo“, moli je Mila, ali Louise ne zna što bi pričala, zaglavila je u riječima kao u živom pijesku.

Louise se rjeđe smije, ne ponesu je kao prije Čovječe, ne ljuti se i tučnjave jastucima. Ali ona obožava to dvoje djece i satima ih promatra. Dođe joj da zaplače

zbog pogleda koji joj tu i tamo dobace tražeći njeno odobravanje ili pomoć.

Posebno voli kako se Adam okrene tako da ona može vidjeti što radi, kako se veseli, da joj pokaže kako je u svakoj njegovoj kretnji i njoj nešto namijenjeno, samo i jedino njoj. Htjela bi se opiti njihovom nevinošću i zanosom. Htjela bi njihovim očima gledati nešto prvi put, kada dokuče kako nešto funkcionira, kad očekuju da će se sve moći ponavljati do u vječnost i nikad im ne padne na pamet da će se jednom i od toga umoriti.

Louise po cijeli dan ima uključen televizor. Gleda apokaliptične reportaže, blesave emisije, kvizove čija pravila ne razumije sasvim. Nakon terorističkog napada Louise joj je zabranila da djecu ostavlja pred televizorom. Louise uopće nije briga. Mila zna da ne smije roditeljima ispričati što je gledala. Ne smije reći „potjera“, „terorist“, „ubijeni“. Dijete nezasitno i u tišini gleda vijesti koje se smjenjuju. A kad joj je dosta, okreće se bratu. Igraju se pa se posvađaju. Mila ga gurne o zid, a mali urla i nasrće na nju.

Louise se ne osvrće. Sjedi pogleda prikovanog o ekran, posve nepomična.

Odbija ići u park. Ne želi sresti ostale ženske ili nabasati na staru susjedu pred kojom se neki dan ponizila nudeći joj se za razne poslove. Djeca su nemirna, vrte se po stanu, moljakaju, htjeli bi na zrak, poigrati se s prijateljima, pojesti vafl s čokoladom na kraju ulice.

Iritira je dječja dreka, i sama bi najradije vrištala. Puca joj glava od njihovog dosadnog pijukanja, kreštavih glasova, zapitkivanja „zašto?“, njihovih sebičnih želja. „Kada će biti sutra?“ pita Mila stoti put. Louise ne može otpjevati pjesmicu a da je ne traže da je otpjeva još jednom, zahtijevaju da neprestano sve ponavlja, priče, igre, grimase, a Louise ne može više. Nema više razumijevanja za suze, hirove, histerične napade veselja. Ponekad joj dođe da Adama zgrabi za vrat i trese dok se ne onesvijesti. Snažno odmahuje glavom da se riješi tih misli. I otjerala ih je, ali neka tamna ljepljiva plima cijelu ju je obavila. „Netko treba umrijeti. Netko treba umrijeti da budemo sretni.“ Dok hoda, Louise se glavom vrte morbidne rečenice. Nije ih se ona dosjetila i nije sigurna da im razumije smisao, one su u njoj. Srce joj je otvrdnulo. Godine su ga prekrile debelom ledenom korom i jedva da ga čuje kako kuca. Više je ništa

ne uspijeva dirnuti. Priznaje si da više ne zna voljeti. Iscrpila je iz srca svu nježnost, ruke joj nemaju više koga dodirivati. „Bit ću zbog toga kažnjena“, zatekne se kako misli. „Bit ću kažnjena jer nisam znala voljeti.“

P

ostoje fotografije snimljene tog poslijepodneva. Nitko ih nije razvio, ali one postoje, negdje, u nekom aparatu. Na njima su uglavnom djeca. Adam leži u travi, napola gol. Velike plave oči gledaju nekamo u stranu, odsutno, gotovo sjetno, u neskladu s njegovom dječjom dobi. Na jednoj od tih slika Mila trči sredinom široke aleje s drvoredom. U bijeloj je haljini s nacrtanim leptirima.

Bosonoga. Na drugoj fotografiji Paul nosi Adama na ramenima, a Milu u naručju.

Myriam je stajala iza objektiva, ona ih je tako uhvatila. Lice njenog muža ne vidi se jasno, osmijeh mu skriva dečkićevo stopalo. I Myriam se smije, nije joj ni na kraj pameti da im kaže da ostanu mirni. Da se na časak prestanu vrpoljiti. „Samo da vas slikam, molim vas.“ A njoj je stalo do tih fotografija, snima ih na stotine i gleda ih kad se osjeća potišteno. U metrou, između dva sastanka, ponekad čak i za vrijeme večere, lista slike svoje djece. Misli i da u njenu majčinsku dužnost spada da zadrži te trenutke, da sačuva dokaze o prohujaloj sreći. Moći će ih jednoga dana pokazivati Mili i Adamu. Prepričavat će im uspomene, a slika će prizvati stare osjećaje, pojedinosti, atmosferu. Uvijek su joj govorili da su djeca tek prolazna sreća, neuhvatljiva vizija, nemir. Stalna mijena. Okrugla lišća neprimjetno poprimaju ozbiljan izraz. I zato svaki put kad ima priliku promatra djecu kroz ekran svog iPhonea, ona su za nju najljepši krajolik na svijetu.

Paulov prijatelj Thomas pozvao ih je da provedu dan u njegovoj kući na selu.

On onamo odlazi da bi u samoći skladao i predavao se navikama okorjelog alkoholičara. Thomas na imanju uzgaja ponije. Nestvarne malene konje, kratkih nogu, svijetle dlake poput plavih kosa američkih glumica. Potočić teče kroz ogroman vrt, čak ni Thomas ne zna dokle seže. Djeca ručaju na travi. Roditelji piju roze, a Thomas na kraju na stol stavlja vino u velikom tetrapaku iz kojeg si neprestano dotače. “Svoji smo, je li tako? Nećemo sad komplicirati.“

Thomas nema djece pa Paulu i Myriam ne pada na pamet da ga gnjave pričama o dadilji, odgoju, obiteljskom godišnjem odmoru. Divan je svibanjski dan i zaboravljaju strahove. Vide svoje probleme onakve kakvi stvarno jesu: svakodnevne brige, gotovo ništa više od hirova. A sada misle samo o budućnosti, o planovima, o sreći koja je nadohvat ruke. Myriam je sigurna da će joj u rujnu Pascal ponuditi da postane partner. Moći će sama birati slučajeve, prepuštati nezahvalne poslove pripravnicima. Paul gleda svoju ženu i djecu. Kaže sam sebi da je ono najteže za njima, a najbolje tek dolazi.

Provode čaroban dan u trčanju i igri. Djeca jašu ponije i hrane ih jabukama i mrkvama. Plijeve ono što Thomas naziva povrtnjakom, premda u njemu nikad nikakvo povrće nije izraslo. Paul uzima gitaru i sve ih nasmijava. A onda se svi utišaju kad Thomas zapjeva, a Myriam ga prati. Djeca u čudu gledaju odrasle, tako su pametni, pjevaju na jeziku koji oni ne razumiju.

Kada dođe trenutak povratka, djeca udare u dreku. Adam se baca po podu i ne želi otići. Iscrpljena Mila jeca na Thomasovim rukama. Zaspali su čim su ih smjestili u auto. Myriam i Paul se voze u tišini. U čudu promatraju polja uljane repice pod bakrenim zalaskom sunca koji odmorišta uz cestu, industrijske zone i sive vjetroturbine prevlači daškom poezije.

Na autocesti je došlo do zastoja zbog nesreće pa Paul, kojeg takve prometne situacije izluđuju, odlučuje skrenuti i magistralom nastaviti do Pariza. „Samo moram pratiti GPS.“ I tako su zašli u mračne ulice s nizovima ružnih obiteljskih kuća sa zatvorenim kapcima. Myriam je zadrijemala. Lišće na stablima pod uličnim svjetiljkama blista poput tisuća tamnih dijamanata. Tu i tamo otvara oči, boji se da i Paula ne prevari san. On je umiruje i ona ponovno zaspi.

Budi je trubljenje pa napola žmireći, još konfuzna od sna i previše rozea, ne prepoznaje odmah aveniju na kojoj su se zatekli. „Gdje smo?“ pita Paula, on ne odgovara jer nema pojma i sav je zaokupljen time da shvati što se naprijed zbiva, zbog čega stoje. Myriam okreće glavu. Bila bi tad opet zaspala da ondje, na pločniku s druge strane, nije ugledala dobro poznat Louisein lik. „Vidi“, rukom pokazuje Paulu. No Paul je koncentriran na zastoj. Razmišlja kako da se izvuče, da napravi polukrug. Ušao je u raskršće u koje automobili dolaze sa svih strana, a nitko se ne miče. Skuteri se provlače, pješaci se u prolazu češu o

automobilske haube. Na semaforu crveno prelazi u zeleno u samo nekoliko sekundi. Svi stoje. „Gledaj tamo preko. Mislim da je ono Louise.“ Myriam se malo podiže sa sjedala da bolje vidi lice žene koja prolazi s druge strane raskršća. Mogla bi spustiti staklo i zovnuti je, ali najvjerojatnije bi ispala smiješna, a i dadilja je zasigurno ne bi čula. Myriam vidi plavu kosu, punđu na zatiljku, Louisein neponovljiv hod, lak i nesiguran. Čini joj se da dadilja polagano hoda trgovačkom ulicom i gleda izloge. Onda je Myriam izgubi iz vida, sitno tijelo sakrivaju prolaznici, odvukla ju je skupina koja se smije i razmahuje rukama.

Pojavljuje se opet na drugoj strani pješačkog prijelaza, kao u prizoru iz starog pomalo izblijedjelog filma s Parizom koji u tami izgleda nestvarno. Louisei s vječitim bijelim ovratnikom i predugom suknjom kao da tu nije mjesto, kao kad lik pogriješi priču i nađe se u nepoznatom svijetu, osuđen da zauvijek luta.

Paul živčano trubi i djeca su se trgla iz sna. Pruža ruku kroz prozor, gleda iza sebe i psujući punom se brzinom ubacuje u bočnu ulicu. Myriam bi ga htjela umiriti, kazati mu da imaju vremena, da ničemu ne služi da se tako ljuti.

Obuzeta čežnjom, do posljednjeg trenutka ne skida pogled s Louise koja nepomično stoji ispod svjetiljke, nestvarna i gotovo prozračna, čeka nešto na samom rubu preko kojeg se sprema zakoračiti i nestati.

Myriam se zavalila u sjedalo. Opet gleda naprijed, uznemirena je kao da je susrela nekoga tko pripada prošlosti, nekog davnog poznanika, ljubav iz mladosti. Pita se kamo Louise ide, je li to doista bila ona i što je ondje radila. Željela bi je još promatrati ovako kroz prozor, gledati je kako živi. To što ju je ugledala na pločniku, sasvim slučajno, tako daleko od njihove svakodnevice, budi u Myriam silnu radoznalost. Prvi put pokušava zamisliti, onako stvarno zamisliti, što je sve Louise kad nije s njima.

Adam je čuo kako mama izgovara dadiljino ime pa je i on pogledao kroz prozor. „To je moja dadilja“, viknuo je pokazujući prstom, kao da mu nije jasno kako bi ona mogla živjeti negdje drugdje, sama, kako bi mogla hodati a da ne gura kolica ili ne drži za ruku neko dijete.

Upitao je:

„A kamo Louise ide?“ „Ide doma, odgovorila je Myriam. Ide svojoj kući.“

G

lavna inspektorica Nina Dorval otvorenih očiju leži u krevetu u svom stanu na Bulevaru Strasbourg. Pariz je pust ovog kišnog kolovoza. I noć je tiha.

Sutra ujutro, u 7 i 30, u vrijeme kad je Louise inače dolazila čuvati djecu, skinut će pečate s vrata stana u Ulici Hauteville. Nina je obavijestila istražnog suca, tužitelja, odvjetnike. „Ja ću biti dadilja“, rekla je. Nitko se nije usprotivio.

Inspektorica slučaj poznaje bolje od ikoga. Prva je stigla na mjesto zločina, nakon telefonskog poziva Rose Grinberg. Profesorica glazbe se derala: „Dadilja je to napravila. Ona je ubila djecu.“ Tog se dana policajka parkirala ispred zgrade. Hitna pomoć upravo je otišla.

Djevojčicu su odvozili u najbližu bolnicu. Ulicu su već zakrčili znatiželjni prolaznici koje je privuklo zavijanje sirena, užurbanost bolničara, blijeda lica policajaca. Pravili su se da nešto čekaju, postavljali pitanja, stajali na vratima pekarnice ili na ulazima u zgrade. Jedan muškarac mobitelom je fotografirao ulaz u zgradu. Nina Dorval je naredila da ga maknu.

Na stubištu se mimoišla s bolničarima koji su iznosili majku. Optuženica je još bila gore, u nesvijesti. U ruci je držala mali bijeli keramički nož. „Izvedite je na stražnja vrata“, zapovjedila je Nina.

Ušla je u stan. Svakome je dala zadatak. Gledala je kako forenzičari u širokim bijelim kombinezonima obavljaju posao. U kupaonici je skinula rukavice i nagnula se nad kadu. Najprije je vrhovima prstiju prošla kroz mutnu i ledenu vodu, uzburkala površinu. Gusarski brodić zaljuljao se na valovima. Nije se mogla prisiliti da izvuče ruku, nešto ju je vuklo prema dnu. Uronila ju je do lakta, zatim do ramena i tako ju je, kako čuči, mokroga rukava, zatekao jedan od istražitelja.

Zamolio ju je da izađe; mora uzeti uzorke.

Nina Dorval je obišla stan neprestano govoreći u diktafon. Opisala je prostorije, miris sapuna i krvi, zvuk upaljenog televizora i naziv emisije koja je bila

na programu. Nije izostavila nijedan detalj: otvorena perilica za rublje iz koje je virila zgužvana košulja, pun sudoper, dječja odjeća razbacana po podu. Na stolu dva ružičasta plastična tanjura s osušenim ostacima ručka. Fotografirali su tjesteninu pužiće i kockice šunke. Poslije, kad je doznala više o Louise, kad su joj ispričali sve o opsesivnoj dadilji, Nina Dorval začudila se neredu u stanu.

Poslala je poručnika Verdiera da na kolodvoru Gard du Nord dočeka Paula na povratku s puta. On će se znati snaći, pomislila je. Iskusan je čovjek, naći će prave riječi, uspjet će ga smiriti. Poručnik je došao puno prije vremena. Sjeo je zaklonjen od propuha i promatrao vlakove u dolasku. Došlo mu je da zapali cigaretu. Iz jednog vlaka izašli su putnici i odmah potrčali, u grupicama. Zacijelo su morali uhvatiti drugi vlak, a poručnik je pogledom slijedio znojnu gomilu, žene u visokim petama stiskale su torbice uza se, muškarci su vikali: „Samo malo, da prođem!“ Onda je stigao Paulov vlak. Poručnik Verdier mogao ga je dočekati odmah na silasku iz vagona, ali radije je ostao na početku perona. Gledao je kako mu se sa slušalicama u ušima i torbom u ruci približava otac koji više nije imao djece. Nije mu pošao ususret. Htio mu je dati još koju minutu. Još nekoliko sekundi prije nego što ga prepusti beskrajnom mraku.

Pokazao mu je svoju značku. Zamolio ga je da pođe s njim, a Paul je u prvi tren pomislio da je riječ o greški.

Tjedan za tjednom glavna inspektorica Dorval rekonstruirala je tijek događaja.

Unatoč Louiseinoj šutnji, jer ona se nije budila iz kome, unatoč podudarajućim iskazima svjedoka o dadilji bez mane, rekla si je da će pronaći naprslinu, slabu točku u cijeloj priči. Zarekla se da se dokučiti što se dogodilo u tom skrivenom i toplom svijetu djetinjstva, iza zatvorenih vrata. Pozvala je Wafu u policijsku postaju i ispitala je. Mlada žena nije prestajala plakati, nije mogla prozboriti ni riječ i inspektoricu je naposljetku napustilo strpljenje. Rekla joj je da je nije briga za njezinu situaciju, za isprave, ugovor o radu, za Louiseina obećanja i za to koliko je Wafa naivna. Ono što želi znati jest je li toga dana vidjela Louise.

Wafa je ispričala da je ujutro došla do stana. Pozvonila je i Louise je odškrinuta vrata. „Kao da je nešto skrivala.“ Ali mali Alphonse je pojurio, provukao se Louisei između nogu i pridružio se djeci koja su još u pidžamama sjedila pred televizorom. „Pokušala sam je uvjeriti. Rekla sam joj da bismo mogle izaći, prošetati. Vrijeme je bilo lijepo i djeca će se kod kuće

dosađivati.“ Louise nije htjela ni čuti. „Nije me pustila unutra. Dozvala sam Alphonsea, jako mu je bilo krivo, i onda smo otišli.“ No Louise nije ostala u stanu. Rose Grinberg izričito tvrdi da je dadilju srela u prizemlju zgrade, sat vremena prije nego što će popodne prileći. Sat vremena prije ubojstva. Odakle se Louise vraćala? Gdje je bila? Koliko je dugo bila vani?

Policajci su obišli cijelu četvrt pokazujući Louiseinu fotografiju. Sve su ispitali.

Morali su ušutkati lažljivce, usamljene ljude koji izmišljaju jer ne znaju što bi sa sobom. Bili su u parku, otišli su u kafić Raj, obišli su trgovine u pasažima ulice Faubourg-Saint-Denis i raspitali se kod prodavača. A onda su naišli na videosnimku iz supermarketa. Inspektorica ju je odvrtjela tisuću puta.

Proučavala je Louiseino smireno kretanje između redova polica sve dok joj se nije smučilo. Promatrala je njene sitne šake kako uzimaju paket mlijeka, kutiju keksa i bocu vina. Na snimci se vidi da dadilja ne gleda djecu koja jurcaju između polica.

Adam ruši kutije, sudara se s koljenima žene koja gura kolica za kupovinu. Mila pokušava dohvatiti čokoladna jaja. Louise je smirena, ne kaže ni riječ, ne doziva ih. Ide prema blagajni i tada joj smijući se prilaze djeca. Hvataju joj se za noge, Adam je vuče za suknju, no ona ne obraća pozornost. Jedva da pokazuje neke naznake razdraženosti, ali inspektorica je ipak opazila lagano skupljena usta i pogled dobačen ispod oka. Pomislila je kako je Louise nalik onim prijetvornim majkama iz bajki koje djecu ostavljaju u mračnoj šumi.

U 16 sati Rose Grinberg je spustila rolete. Wafa je otišla do parka i sjela na klupu. Hervé je bio gotov s poslom. U to vrijeme Louise se uputila prema kupaonici. Sutra će Nina Dorval morati ponoviti njene kretnje: otvorit će slavinu, staviti ruku pod mlaz vode da provjeri temperaturu kao što je radila kad su njezini sinovi bili još mali. I onda će reći: „Hajde, djeco. Dođite se okupati.“ Morali su pitati Paula jesu li Adam i Mila voljeli vodu. Jesu li se, općenito gledano, nerado razodijevali. Jesu li se rado brčkali s igračkama u kadi. „Možda je izbila svađa“, objasnila je inspektorica. „Mislite li da su možda oklijevali ili da im je prije bilo čudno što se idu kupati u 4 sata popodne?“ Ocu su pokazali sliku oružja kojim je počinjen zločin. Kuhinjski nož, običan ali tako malen da ga je Louise mogla djelomice sakriti u dlanu. Nina je pitala prepoznaje li ga. Je li to bio njihov nož ili ga je Louise kupila odnosno je li isplanirala što će napraviti. “Uzmite si vremena, nemojte žuriti“, rekla je. Ali Paul ga je odmah prepoznao. Taj im je nož Thomas donio iz Japana kao poklon. Keramički, vrlo oštar, već i lagan dodir

oštrice zarezao bi jagodice prstiju. Nož za suši, za koji mu je Myriam dala jedan euro, iz praznovjerja. „Ali nikad ga nismo koristili. Myriam ga je spremila visoko u kuhinjski ormar. Da djeca ne mogu do njega.“ Nakon dva mjeseca danonoćne istrage, dva mjeseca potrage za prošlošću te žene, Nina Dorval počinje vjerovati da je Louise upoznala bolje nego itko. Pozvala je na razgovor Bertranda Alizarda. Drhtao je sjedeći u naslonjaču u policijskoj postaji. Pjegavim licem slivale su se kapi znoja. Toliko se bojao krvi i neugodnih iznenađenja da je ostao u hodniku kad su policajci pretraživali Louiseinu garsonijeru. Ladice su bile prazne, prozorska stakla besprijekorno čista. Ništa nisu pronašli.

Samo jednu staru Stéphanieinu fotografiju i nekoliko neotvorenih kuverti.

Nina Dorval duboko je posegnula u trulu Louiseinu dušu. O njoj je htjela znati baš sve. Vjerovala je da će na silu moći razbiti zid šutnje iza kojeg je dadilja živjela. Ispitala je Rouvierove, gospodina Francka, gospođu Perrin, liječnike u bolnici Henri-Mondor u kojoj je Louise boravila zbog promjena raspoloženja.

Satima je iščitavala bilješke iz notesa na cvjetiće, a noću sanjala nakrivljena slova i nepoznata imena koja je Louise zapisala marljivošću osamljenog djeteta. Pronašla je Louiseine susjede iz vremena dok je živjela u kući u Bobignyju. Razgovarala je s dadiljama iz parka. Nitko je nije dobro poznavao. „Samo smo se pozdravljale, ništa drugo.“ Ništa što bi bilo važno.

A onda je inspektorica gledala optuženu kako spava u bijelom krevetu.

Zamolila je medicinsku sestru da izađe iz sobe. Htjela je ostati sama s ostarjelom lutkom. Lutka je spavala, s debelim bijelim zavojima umjesto nakita oko vrata i ruku. Inspektorica je pod neonskim svjetlom promatrala blijede kapke, tamni korijen kose na sljepoočnicama i lagano pulsiranje vene ispod uha. Pokušala je iščitati nešto iz propalog lica, iz suhe kože prošarane borama. Nije dotakla nepomično tijelo, samo je sjela i obratila se Louise onako kako se govori djeci koja se pretvaraju da spavaju. Rekla joj je: „Znam da me čuješ.“ Nina Dorval je to već doživjela: rekonstrukcije koji put djeluju kao trenutak spoznaje, kao kad u transu u vudu obredu kroz bol zabljesne istina, kada se prošlost obasja novom svjetlošću. Kad se svi zateknu na licu mjesta, zna se stvoriti magija, pojavi se kakav detalj, proturječnosti dobiju smisao. Sutra će ući u zgradu u Ulici Hauteville, ispred koje još uvijek venu buketi cvijeća i blijede dječji crteži.

Zaobići će svijeće i ući u dizalo. Stan, u kojem se ništa nije promijenilo od tog

svibanjskog dana, u koji nitko nije došao po stvari, pa čak ni po dokumente, bit će pozornica jezivog uprizorenja. Nina Dorval dat će znak za početak.

Ondje će se prepustiti, dati da je preplavi val gađenja, odvratnost prema svemu, tom stanu, perilici rublja, vječito prljavom sudoperu, igračkama koje bježe iz kutija i leže kao mrtve ispod stolova, s mačem uperenim prema nebu i otkinutim uhom. Ona će biti Louise, Louise koja prstima čepi uši da ne čuje dreku i plač.

Louise koja ide amo-tamo od sobe do kuhinje, pa od kupaonice do kuhinje, od kante za smeće do sušilice, od kreveta do ormara u predsoblju, od balkona do kupaonice. Louise koja se vraća pa opet kreće sve ispočetka, Louise koja se saginje zatim podiže na vrhove prstiju. Louise koja poseže za nožem u kuhinjskom ormariću. Louise koja ispija čašu vina, pored otvorenog prozora, jednom nogom na malenom balkonu. „Hajde, djeco. Dođite se okupati.“

Leïla Slimani rođena je 1981. u Rabatu, a od osamnaeste godine živi u Parizu.

Radila je kao novinarka za časopis Jeune Afrique od 2008. do 2012. Objavila je knjige eseja Le diable est dans les détails (2016.), Sexe et mensonges: La vie sexuelle au Maroc (2017.), Simone Veil, mon héroïne (2017.), Comment j’écris (2018.) i strip Paroles d’honneur (2017.). Autorica je dvaju romana, Dans le jardin de l’ogre (2014.) i Uspavanka (Chanson douce, 2016.), koji je osvojio čitatelje i kritiku te nagradu Goncourt za 2016. godinu, a preveden je na više od trideset jezika.

Vlatka Tor rođena je 1971. u Zagrebu. Diplomirala je francuski jezik i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Francuskoj je više godina radila kao lektorica hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Lyonu, a po povratku u Hrvatsku predavala francuski jezik u školi stranih jezika.

Bavi se prevođenjem i radi kao asistentica uredništva u nakladničkoj kući Fraktura.

Do sada je objavila sljedeće prijevode: Antonin Artaud, Kamen mudrosti, Jean-Paul Dubois, Ponekad se smijem sam samcat, Josette Feral, Prema teoriji rasplinutih grupacija, Christian Weiss, Vodič mladog Robinsona: u planine, Nathacha Appanah, Posljednji brat, Jean Mattern, O medu i mlijeku i Antonin Varenne, Fakiri.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Fotografija na naslovnici © Marie Carr, Arcangel Images Godina izdanja 2018., lipanj Tisak Feroproms, Zagreb scan: michonne eBook: Nyks