Život ili smrt

MICHAEL ROBOTHAM

ŽIVOT ILI SMRT Preveo s engleskoga Damir Biličić

Posvećujem Isabelli

Život može biti čudesan i neodoljiv... U tome se krije cijela njegova tragičnost. Bez ljepote, ljubavi i opasnosti, bilo bi gotovo jednostavno živjeti.

Albert Camus Biti ili ne biti, to je pitanje.

William Shakespeare

1.

Audie Palmer nikada nije naučio plivati. Dok je još kao dječak s ocem išao u ribolov na jezero Conroe, doznao je da se dobri i izdržljivi plivači mogu naći u velikoj opasnosti upravo zbog lažnog osjećaja sigurnosti. Većina se ljudi uputi jer krene prema obali, misleći da se mogu spasiti, dok uglavnom prežive oni koji se ostanu držati za ostatke olupine. »I zato se tako drži«, rekao mu je tata, »drži se poput priljepka.« »Što je priljepak?« upitao je Audie.

Njegov se otac nad tim pitanjem zamislio. »OK, drži se onako kako se čovjek s jednom rukom drži za rub litice dok ga škakljaju.” »Ja sam škakljiv.« »Znam.« I tata ga je škakljao dok se cijeli čamac ljuljao, a sve se ribe u blizini zavukle u neke mračne rupe i sve dok se Audie nije popiškio u hlače.

To je njima dvojici postala stalna šala - ne mokraća, nego primjeri takvog držanja za nešto. »Moraš se držati poput divovske lignje koja je ticalima obuhvatila ulješuru«, rekao bi tako Audie. »Moraš se držati kao što se preplašeni mačić drži za pulover«, odgovorio bi njegov otac. »Moraš se držati poput bebe koju doji Marilyn Monroe.« I tako dalje, u nedogled...

Dok tako stoji nasred zemljanog puta, nešto nakon ponoći, Audie se s toplinom prisjeća tih ribičkih izleta i razmišlja o tome koliko mu nedostaje tata. Mjesec blista nad njim, onako pun i bijel, dok na površini jezera ostavlja srebrnu stazu. Ne vidi suprotnu obalu, no zna da je sigurno ondje. Njegova je budućnost na toj drugoj obali, baš kao što ga na ovoj vreba smrt.

Vidi farove koji se pojavljuju na zavoju i ubrzavaju prema njemu.

Audie se baca niz strminu, licem okrenut prema tlu, kako se na njemu ne bi odrazila svjetlost. Kamionet juri kraj njega, za sobom ostavljajući oblak prašine koji se diže i širi, a onda se sliježe oko njega, tako da ga na koncu osjeća i u ustima i na zubima. Pridignuvši se na sve četiri,

Audie se provlači kroz pravu malu džunglu trnja, a za sobom vuče plastične kanistre od četiri litre. U svakom trenutku očekuje da će čuti neke povike i onaj nedvosmislen zvuk metka koji ulazi u komoru.

Došavši do ruba jezera, uzima blato i njime premazuje lice i ruke.

One prazne boce lupkaju mu uz koljena. Povezao ih je osam, komadićima konopca i poderanim komadima plahte.

Skida cipele, veže jednu za drugu, pa ih tako stavlja oko vrata.

Potom oko struka veže platnenu torbu za rublje. Na rukama ima porezotine od bodljikave žice, ali krvarenje nije jako. Dere košulju i od nje radi zavoje, pa njima omotava dlanove, vezujući ih zubima.

Cestom iznad njega prolazi još vozila. Snopovi svjetla. Glasovi.

Ubrzo će dovesti pse. Gazeći dublje u vodu, Audie rukom obavija one kanistre i privija ih na prsa. Počinje udarati nogama, trudeći se da se taj zvuk na površini vode ne čuje prejako dok se još malo ne udalji od obale.

Ravnajući se po zvijezdama, nastoji plivati pravocrtno. Na tome je mjestu akumulacijsko jezero Choke Canyon široko oko pet i pol kilometara. Približno na polovici te udaljenosti, možda i manje, nalazi se otočić. Ako preživi do ondje.

Minute i sati prolaze, a on gubi orijentaciju u vremenu. Dvaput pada s tih kanistara i već osjeća da se utapa, da bi onda uspio snažnije priviti boce na prsa i ponovno se uspeti na njih i iznad površine. Dvije se boce odvajaju i plutaju dalje od njega. U jednu počinje prodirati voda. One zavoje na dlanovima voda je odavno odnijela.

Misli mu vrludaju od sjećanja do sjećanja - uspomena i ljudi, neke je od njih volio, nekih se bojao. Razmišlja o djetinjstvu, o igranju s bratom. O sladoledu koji je podijelio s djevojkom po imenu Phoebe Carter, a koja mu je dopustila da stavi dlan na njezine snježnobijele gaćice. Bilo je to u stražnjem redu, u kinu, kad mu je bilo četrnaest godina. Gledali su Jurski park i jedan tiranosaur upravo je pojeo odvjetnika krvopiju koji se pokušao sakriti u neki kemijski nužnik.

Audie se u vezi s tim filmom ne sjeća mnogo drugih pojedinosti, ali Phoebe Carter i dalje mu je živo u sjećanju. Otac joj je bio šef u nekome pogonu za recikliranje akumulatora i baterija i West Dallasom se vozio u Mercedesu u vrijeme kad su svi ostali imali krntije na kojima je bilo više hrđe nego boje. G. Carteru se nije sviđalo da se njegova kći druži s dečkima kao što je bio Audie, no Phoebe nije dopuštala da joj on to određuje. Gdje je sada? Udana. Trudna. Sretna, Razvedena. Radi na dva posla. Boji kosu. Postala je mlohava. Gleda Opru.

Još jedna mala uspomena - vidi mamu kako stoji za sudoperom i pjeva »Skip to My Lou« dok pere posuđe. Običavala je sama smišljati stihove, o muhama u mlaćenici i mačićima u vuni. Njegov bi otac došao iz radionice i u istoj vodi s pjenom oprao prljavštinu i masnoću s ruku.

George Palmer, sada pokojnik, bio je muškarac građen poput medvjeda, dlanova veličine rukavice za bejzbol, te s pjegama preko cijelog nosa, nalik na oblak crnih muha koje su mu u roju sletjele na lice i ondje ostale kao zalijepljene. Zgodan. Zapečaćene sudbine. Muškarci su u Audiejevoj obitelji uvijek umirali mladi - uglavnom u nesrećama povezanima s rudnicima ili naftnim bušotinama. Urušavanjima.

Eksplozijama metana. Nesrećama u tvornicama. Njegovu djedu s očeve strane lubanju je zgnječio komad cijevi dugačak tri i pol metra koji je eksplozija odbacila više od šezdeset metara. Stric Thomas ostao je zakopan s još osamnaestoricom kolega. Nisu se ni potrudili izvući tijela.

Audiejev otac malo je promijenio trend i poživio do pedeset pet.

Radeći na bušotinama uštedio je dovoljno novca da kupi lokal s dvije benzinske crpke, radionicom i hidrauličnom dizalicom. Dvadeset godina radio je šest dana tjedno i odškolovao troje djece, odnosno, tako bi bilo da se Carl imalo potrudio oko škole.

George je imao najdublji i najtiši glas od svih muškaraca koje je Audie ikada upoznao - nalik na zvuk šljunka u bačvi s medom - ali kako su godine odmicale, a njegovi zalisci postajali sve sjedijima i dok mu je rak proždirao organe, imao je sve manje toga za reći. Audieja nije bilo na pogrebu. Ni tijekom bolesti. Ponekad se pitao je li uzrok bilo slomljeno srce, a ne cjeloživotno pušenje.

Audie ponovno dolazi pod površinu. Voda je topla i gorka i ulazi mu svugdje, u usta, grlo i uši. Želi se boriti i hvatati zrak, no iscrpljenost ga vuče pod površinu. Osjeća žarenje u nogama, bol u rukama i neće uspjeti preplivati jezero. Ovo je sada kraj. Otvara oči i vidi anđela u bijeloj halji koja se nadima i nabire oko te prikaze, kao da leti, a ne pliva. Siri ruke da ga privije, naga pod tom poluprovidnom tkaninom.

Osjeća miris njezina parfema i osjeća toplinu njezina tijela na svojim prsima. Oči su joj napola otvorene, usne razdvojene, iščekuje poljubac.

A onda ga svom snagom dlanom udara po licu i kaže: »Plivaj, gade jedan!« Snažno udarajući rukama i nogama, grčevito hvatajući zrak, on se hvata za one plastične kanistre, prije nego što otplutaju. Prsa mu se nadimaju, a voda mu izlazi i iz usta i iz nosa. Kašlje. Ubrzano trepće.

Pokušava izoštriti vid. Vidi odraz zvijezda na površini vode i obrise vrhova odumrlog drveća u čijoj je pozadini mjesečina. I tako ponovno udara nogama, kreće naprijed, zamišlja ono nešto pod vodom što nalikuje na duha i prati ga poput podvodnog mjeseca.

A u jednom trenutku, više sati kasnije, stopalima dodiruje kamenje i izvlači se na obalu, pa se gotovo beživotno spušta i pruža na uskoj obali, nogama odguruje boce. Noćni zrak ispunjen je zgusnutim mirisom divljine, i dalje pun dnevne topline. Maglica lebdi nad vodom u pramenovima koji bi mogli biti i duhovi ribara koji su se utopili.

Leži na leđima i gleda mjesec koji nestaje iza oblaka, oblaka koji kao da lebde negdje daleko u svemiru. Sklapa oči i osjeća težinu one anđeoske pojave koja mu sjedi na bedrima. Ona se naginje naprijed, na obrazu osjeća njezin dah, usne joj gotovo dodiruju njegovo uho. I tako mu šapuće: »Ne zaboravi obećanje.«

2. Čuju se sirene. Moss se pokušava vratiti snu, ali na metalnim stubama čuje se topot čizama. Ruke se snažno hvataju za željeznu ogradu, a prašina podrhtava na gazištima. Još je prerano. Jutarnje prebrojavanje obično počinje u osam. Čemu te sirene? Vrata ćelije sada se otvaraju, kližu u stranu i zaustavljaju se uz tup tresak.

Moss otvara oči i stenje. Sanjao je suprugu, Crystal, a bokserice su mu pridignute od raskoši jutarnje snage. Još uvijek mogu, misli si, znajući da bi Crystal rekla: »Hoćeš ga upotrijebiti ili namjeravaš cijeli dan piljiti u njega?« Zatvorenicima se naređuje da iziđu iz ćelija. Češu se po pupku, hvataju za testise i trljaju oči. Neki izlaze svojevoljno, dok druge treba potaknuti udarcima pendreka. Ćelije na tri razine raspoređene su oko pravokutnog dvorišta natkrivenog zaštitnim mrežama, kako bi se spriječila eventualna samoubojstva ili bacanje ljudi s visine. Na stropu se vidi zamršena mreža cijevi u kojima se čuju klokot i udaranje, kao da u njima živi nešto jezovito.

Moss se pridiže i izlazi. Bosih nogu. Stoji na prostoru ispred ćelije, lica okrenuta prema zidu. Stenje. Prdi. Riječ je o krupnome muškarcu, kojem je središnji dio torza sve mekši, ali je i dalje čvrst u području ramena, zahvaljujući sklekovima i dizanju na metalnoj prečki, vježbama koje izvodi i više od deset puta na dan. Koža mu je smeđa poput mliječne čokolade, a oči se nekako doimaju prevelikima za to lice, tako da izgleda mlađe i nitko ne bi rekao da mu je četrdeset osam.

Moss kratko pogledava ulijevo. Junebug se glavom naslonio na zid i pokušava spavati u stojećem položaju. Tetovaže mu skaču i kese se s podlaktica i prsa. Taj bivši ovisnik o metamfetaminu ima usko lice i brkove njegovane tako da nalikuju na široka krila koja mu dopiru sve do pola obraza. »Što se zbiva?« Junebug otvara oči. »Zvuči kao neki bijeg.« Moss skreće pogled u suprotnome smjeru. Uzduž uskog prolaza ispred ćelijâ vidi desetke zatvorenika. Sada su svi izvan ćelija. Ipak nisu svi. Moss se naginje u desno i pokušava zaviriti u susjednu ćeliju.

Približavaju se čuvari. »Hej, Audie, ustaj, stari«, mumlja.

Tišina.

S više razine čuje neki glas. Netko se prepire. Dolazi i do naguravanja i udaranja, no onda nindža-kornjače već jure stubama i počinju udarati na sve strane.

Moss prilazi Audiejevoj ćeliji. »Diži se, čovječe.« Ništa.

Okreće se prema Junebugu. Pogledi im se susreću, bez riječi izražavajući pitanje.

Moss radi dva koraka u desno, svjestan toga da ga čuvari možda gledaju. Gleda u tamu Audiejeve ćelije i razabire ležaj učvršćen za zid.

Umivaonik. Nužnik. Nema tijela, ni toploga, ni već hladnoga.

Neki čuvar odozgo viče: »Svi na broju.« S donje strane čuje se drugi glas. »Svi na broju.« Približavaju im se kacige i pendreci. Zatvorenici se priljubljuju uza zidove. »Ovamo, gore!« viče neki čuvar.

Topot čizama.

Dvojica uniformiranih čuvara pretražuju Audiejevu ćeliju kao da bi se u njoj mogao nekako skrivati - pod jastukom ili iza dezodoransa.

Moss se izlaže opasnosti i malo okreće glavu, pa vidi kako zamjenik upravitelja Grayson dolazi do vrha stuba, već oznojen od uspona. Deblji je od Alberta, a trbuh mu visi preko ulaštenog kožnog remena, dok mu kolutovi kože na vratu pokušavaju posve spljoštiti ovratnik.

Grayson dolazi do Audiejeve ćelije. Gleda unutra i udiše, pa cmače usnama. S pojasa skida pendrek, njome udara po dlanu druge ruke, pa se obraća Mossu. »Gdje je Palmer?« »Ne znam, gospo’ine.« Pendrek ga zahvaća po stražnjoj strani koljena, tako da pada poput srušenog stabla. Grayson stoji nad njim. »Kad si ga posljednji put vidio?« Moss oklijeva, pokušava se sjetiti. Vršak pendreka prodire mu u slabine s desne strane, neposredno ispod rebara. Svijet mu pred očima poskakuje gore-dolje. »U vrijeme večere«, kaže, jedva dolazeći do zraka. »Gdje je sada?« »Ne znam.«

Graysonovo lice kao da svjetluca. »Sve zaključajte. Želim da ga pronađete.« »A doručak?« pita jedan od čuvara. »Pričekat će.« Mossa odvlače u ćeliju. Vrata se zatvaraju. Sljedeća dva sata leži na ležaju, sluša kako zatvorske zgrade podrhtavaju i stenju. Sad su u radionici. Ranije su bili u praonici rublja i knjižnici.

Iz susjedne ćelije čuje se kuckanje. Junebug lupka po zidu. »Hej, Moss!« »Što je?« »Misliš da je pobjegao?« Moss ne odgovara. »Zašto bi pobjegao kad mu je to bila posljednja noć u zatvoru?« Moss i dalje šuti. »Cijelo vrijeme govorim da je taj kučkin sin lud.« Ponovno dolaze čuvari. Junebug se vraća na ležaj. Moss sluša, osjećajući kako mu se čmar otvara i zatvara. Koraci se zaustavljaju ispred njegove ćelije. »Na noge! Stani uza stražnji zid! Raširi noge!« Ulaze trojica. Mossu stavljaju lisice na ruke, koje mu još lancem vežu oko struka, dok mu drugim lancem vežu gležnjeve. Sada može samo vući noge. Hlače su mu otkopčane i nema vremena zakopčati dugmad. Mora ih pridržavati jednom rukom. Zatvorenici viču u ćelijama i dobacuju mu poruke. Moss prolazi kroz stupove sunčeve svjetlosti i na trenutke vidi policijska vozila ispred glavnog ulaza, gdje se svjetlost u obliku zvijezda odražava s ulaštenih površina.

Nakon što je došao do upravne zgrade, govore mu da sjedne. Čuvari između kojih se nalazi šute. Moss ih vidi iz profila, vidi njihove šapke, sunčane naočale, žutosmeđe košulje s tamnosmeđim epoletama. Iz susjedne sobe za sastanke čuje glasove. Jedan glas povremeno nadglasava ostale. Optužbe. Okrivljavanje.

Dolazi i hrana. Moss osjeća kako mu se želudac grči, a usta ispunjavaju slinom. Protječe još jedan sat. I više. Ljudi odlaze. Na redu je Moss. Kratkim i opreznim koracima ulazi u tu prostoriju, cijelo vrijeme oborena pogleda. Upravitelj Sparkes odjeven je u tamno odijelo koje je već izgužvano od sjedenja: Riječ je o visokome muškarcu s gustom sijedom grivom i dugačkim tankim nosom, a hoda kao da na glavi drži položenu knjigu. Čuvarima pokazuje da se udalje od zatvorenika, pa oni zauzimaju mjesto kraj vrata, svaki s jedne strane.

Uz jedan zid nalazi se stol prepun tanjura napola pojedene hrane: prženih račića, rebara, pohane piletine, pirea i salate. Na pečenim

klipovima kukuruza vide se crni tragovi gril-tave i blistaju od maslaca.

Upravitelj uzima jedno rebro i siše meso, odvajajući ga od kosti, pa briše prste vlažnim ubrusom. »Kako se zoveš, sinko?« »Moss Jeremiah Webster.« »Kakvo je to ime Moss1?« »Pa, gospo’n, mama nije znala u rodni list upisati Moses.« Jedan se čuvar smije. Upravitelj palcem i kažiprstom stišće gornji dio nosa. »Jeste li gladni, gospodine Websteru? Poslužite se.« Moss skreće pogled prema gozbi, u želucu mu se čuje grmljavina. »Mislite me smaknut’?« »Zašto ti to pada na pamet?« »Takav obrok čovjeku može bit’ posljednji.« »Nitko te neće smaknuti... barem ne u petak.« Upravitelj se smije, no Mossu šala nije osobito smiješna. U međuvremenu se nije ni pomaknuo.

Možda je hrana otrovana. Upravitelj je jede. Možda zna koje dijelove smije jesti. Dovraga, baš me briga!

Vuče se prema stolu, pa na plastični tanjur počinje trpati hranu, hrpu rebara, rakova kliješta i pire, a na vrh svega toga pokušava staviti klip kukuruza. Jede objema rukama, nadvijen nad tanjur, dok mu razni sokovi ostavljaju mrlje na obrazima i klize niz bradu. U međuvremenu upravitelj Sparkes uzima još jedno rebro i sjeda mu nasuprot, s blagim izrazom gađenja na licu. »Iznuda, prijevara, preprodaja droge - uhvatili su te s marihuanom vrijednom dva milijuna dolara.« »Obična trava.« »A onda si u zatvoru šakama ubio čovjeka.« Moss ne odgovara. »Je li to zaslužio?” »Tako sam tada mislio.” »A sada?« »Mnogo toga učinio bi’ drukčije.” »Koliko je otada prošlo vremena?” »Petnaest godina.« Moss je jeo prebrzo. Komadić mesa zapeo mu je nasred grla. Šakom se udara po prsima, tako da mu lisice zveckaju. Upravitelj mu nudi piće.

Moss ispija cijelu limenku gaziranog soka, pribojavajući se da bi mu ga mogli oduzeti. Briše usta. Podriguje. Nastavlja jesti.

Upravitelj Sparkes u međuvremenu je posve očistio rebro. Naginje

se naprijed i kost gura u Mossov pire, iz kojeg sada strši uvis poput gole motke za zastavu. »Krenimo od početka. Prijatelj si s Audiejem Palmerom, je li tako?« »Znam ga.« »Kad si ga posljednji put vidio?« »Jučer na večeri.« »Sjedio si s njim.« »Tako je, gospo’n.« »O čemu ste razgovarali?« »O uobičajenim stvarima.« Upravitelj čeka, bezizražajna pogleda. Moss na jeziku osjeća maslac s pečenog klipa kukuruza, »O žoharima.” »Molim?« »Razgovarali smo o tome kako se riješiti žohara. Ja sam Audieju govorio da upotrijebi zubnu pastu AmerFresh i stavi je u pukotine u zidu. Žohari ne vole pastu za zube. Ne pitajte zašto, ali jednostavno je ne vole.« »Žohari.« Moss govori između zalogaja, sada jede pire. »Čuo sam za neku ženu kojoj se žohar uvukao u uho dok je spavala. Mladi žohari ukopali su joj se duboko u mozak. Jednog dana pronašli su je mrtvu, a žohari su joj izlazili iz nosa. Mi ratujemo protiv njih. Neki će vam crnje reći da upotrijebite pjenu za brijanje, no to sranje neće vam potrajati ni preko noći. Najbolji je AmerFresh.« Upravitelj Sparkes pomno ga mjerka. »U mojem zatvoru nema problema sa štetočinama.« »Ne znam jesu li žohari dobili taj dopis, gospo’n.« »Zaprašujemo dvaput godišnje.« Moss zna sve o mjerama koje se provode. Čuvari se pojave, zatvorenicima narede da legnu na ležaj i potom im ćeliju našpricaju nekakvom kemikalijom koja smrdi po otrovu i od koje se svi loše osjećaju, iako ni najmanje ne djeluje na žohare. »Što je bilo nakon večere?« pita Sparkes. »Vratio sam se u ćeliju.« »Jesi vidio Palmera?« »Čitao je.« »Čitao?« »Nekakvu knjigu«, kaže Moss, za slučaj da je potrebno dodatno objašnjenje.

»Kakvu knjigu?” »Debelu, bez slika.« Sparkes u toj situaciji ne vidi ništa smiješno. »Znao si da je Palmer danas trebao izići na slobodu?” »Jesam.« »Zašto bi netko pobjegao večer uoči puštanja?« Moss briše masnoću s usana. »Nemam pojma.« »Sigurno barem nešto slutiš. Tip je u zatvoru proveo deset godina.

Još jedan dan i bio bi slobodan, no on je umjesto toga odlučio postati bjeguncem. Kad ga uhvate, ide pred sud i sud će mu odrediti kaznu.

Dobit će još dvadeset godina.« Moss ne zna što bi trebao reći. »Čuješ li ti mene, sinko?« »Da.« »Nemoj mi reći da nisi bio blizak s Audiejem Palmerom. Nemoj na to ni pomišljati. Nisam od jučer i znam kad mi netko farba oči.« Moss ga gleda i ubrzano trepće. »Bio ti je prvi susjed u ćeliji - koliko - sedam godina? Zasigurno ti je nešto rekao.« »Nije, gospo’n, kunem vam se Bogom, ni riječi.« Moss osjeća kako mu se kiselina iz želuca diže u jednjak. Podriguje.

Upravitelj i dalje govori. »Moj je posao držati zatvorenike iza rešetaka do trenutka kada savezna vlada kaže da ih smijemo pustiti. Gospodina Palmera nismo smjeli pustiti do danas, no on je odlučio otići ranije.

Zašto?« Moss sliježe ramenima. »Pokušaj spekulirati.« »Ne znam što ta riječ znači, gospo’n.« »Da čujem tvoje mišljenje.« »Moje mišljenje? Ja bi’ rek’o da je Audie Palmer glup k’o neka stvar kad je to učinio.« Moss zastaje i gleda nepojedenu hranu na tanjuru. Upravitelj Sparkes iz džepa sakoa vadi neku fotografiju i stavlja je na stol. Na slici je Audie Palmer, s onim umiljatim štenećim očima i pomalo razbarušenom kosom, puca od zdravlja poput čaše mlijeka. »Što znaš o pljački blindiranog vozila u okrugu Dreyfus?« »Samo ono što sam pročitao.« »Audie Palmer to ti je morao spomenuti.« »Nije, gospo’n.«

»A ti nisi pitao?« »Naravno da sam pitao. Svi su pitali. Raspitivali su se i svi čuvari.

Svi štemeri. Svi posjetitelji. Članovi obitelji. Prijatelji. Sve kučkine sinove pod ovim krovom zanimalo je što je bilo s novcem.« Moss nije morao lagati. Sumnjao je da u teksaškim zatvorima postoji čovjek ili zvijer koja ne zna priču o toj pljački - ne samo zbog nestalog novca, nego i jer je tog dana četvero ljudi izgubilo život. Jedan je pobjegao. Jednog su uhvatili. »I što je Palmer rekao?« »Baš ništa.« Upravitelj Sparkes napuhuje obraze kao da se sprema napuhati balon, a onda polagano ispušta zrak. »I zato si mu pomogao u bijegu? Je li ti obećao novac?« »Nisam nikome pomogao u bijegu.« »Ti to dižeš nogu i pišaš po meni, sinko?« »Ne, gospo’n.« »Znači želiš da povjerujem da ti je najbolji prijatelj pobjegao iz zatvora bez riječi?« Moss kima, pogledom pretražuje prazan prostor iznad upraviteljeve glave. »Je li Audie Palmer imao djevojku?« »Znao je u snu govoriti o nekoj djevojci, ali čini mi se da je već dugo nije imao.” »Obitelj?” »Ima majku i sestru.” »Svi imamo majku.« »Redovito mu piše.” »Još netko?« Moss sliježe ramenima. Ne otkriva ništa što upravitelj ne bi mogao doznati i u Audiejevu dosjeu. Obojica znaju da od cijelog razgovora neće biti osobite koristi.

Sparkes ustaje i počinje koračati amo-tamo, a cipele mu škripe na linoleumu pri svakom okretu. Moss mora kriviti glavu čas na jednu, čas na drugu stranu kako bi ga zadržao u vidnome polju. »Dobro me slušajte, gospodine Webster. Kad ste došli ovamo, imali ste određenih problema s disciplinom, no to su bile tek sitnice koje smo u međuvremenu sredili. Stekli ste određene povlastice. Uz visoku cijenu. Zato znam da vas peče savjest i zbog toga ćete mi reći kamo je otišao.«

Moss bezizražajno pilji u njega. Upravitelj prestaje koračati, pa oba dlana polaže na stol. »Objasnite mi nešto, gospodine Webster. Što mislite, što se postiže zavjetom šutnje koji vlada među vama sličnima? Živite kao životinje, razmišljate kao životinje, ponašate se kao životinje. Prepredeno.

Nasilno. Sebično. Jedni od drugih kradete. Međusobno se ubijate.

Međusobno se ševite. Udružujete se u bande. Čemu služi takav zavjet?« »To je druga stvar koja nas udružuje«, kaže Moss, samome sebi govoreći da treba držati jezik za zubima, iako se ni u tom trenutku ne drži vlastitog savjeta. »A što je prvo?« pita upravitelj. »Mržnja prema ljudima kao što ste vi.« Upravitelj zatvora naglo prevrće stol, tako da tanjuri s hranom uz zveket završavaju na podu. Umak i pire klize niza zid. Čuvari samo čekaju znak. Mossa pridižu na noge i guraju kroz vrata. Mora jako brzo vući noge kako ne bi pao. Napola ga nose dok se spuštaju niz dva kraka stuba i kroz još pet-šest vrata koja treba otključati s druge strane. Ne vraća se u svoju ćeliju. Odvode ga na Odjel za posebni smještaj. U samicu. U Rupu.

Još jedan ključ ulazi u bravu. Pri otvaranju gotovo uopće nema škripe. Preuzimaju ga druga dvojica čuvara. Mossu naređuju da se svuče. Cipele. Hlače. Košulju. »Zašto si ovdje, šupčino?« Moss ne odgovara. »Pomogao je u bijegu«, kaže drugi čuvar. »To nisam učinio, gospo’n.« Prvi čuvar pokazuje prema Mossovu vjenčanom prstenu. »Skini ga.« Moss ubrzano trepće. »Propisi kažu da ga smijem zadržati.” »Skini ga ili ću ti slomiti prste.” »To mi je jedino preostalo.« Moss stišće šaku. Čuvar ga dvaput udara pendrekom. Pozivaju pomoć. Čvrsto drže Mossa i nastavljaju ga udarati, a udarci zvuče neobično prigušeno i na njegovu sve otečenijem licu sada se odražava neobična zapanjenost. Pada pod udarcima, stenje i izbacuje krv dok mu nečija čizma pritišće glavu tako da bude priljubljena uz pod, gdje osjeti miris slojeva sredstva za laštenje i znoja. Želudac mu se diže, no rebarca i pire ipak ostaju njemu.

Nakon svega bacaju ga u maleni kavez od gusto isprepletene čelične žice. Dok leži na betonu i ne miče se, iz Mossova grla čuje se hripanje, pa briše krv iz nosa, trlja je među prstima, gdje ima osjećaj da

je riječ o ulju. Pita se kakvu bi to pouku trebao izvući.

A onda se prisjeća Audieja Palmera i nestalih sedam milijuna dolara. Nada se da je Audie otišao po taj novac. Nada se da će do konca života samo piti piña colade2 u Cancúnu3 ili koktele u Monte Carlu.

Jebeš te gadove! Najbolja je osveta dobro živjeti.

3.

Neposredno pred svitanje zvijezde se čine svjetlijima i Audie uspijeva razabrati zviježđa. Nekima zna i naziv: Orion i Kasiopeja, te veliki Medvjed. Druge su toliko daleke da njihova svjetlost putuje već milijunima godina, kao da prošlost prelazi nezamislive vremenske i prostorne udaljenosti da obasja sadašnjost.

Neki vjeruju da im je sudbina zapisana u zvijezdama, a ako je to točno, onda se Audie rodio pod nekom nesretnom zvijezdom. Ne vjeruje ni u sudbinu, ni u karmu. Niti misli da se sve događa zbog točno određenog razloga i da se sreća u konačnici tijekom života nekako izjednačuje, da pada malo ovamo, malo onamo, kao da dopire iz kišnog oblaka koji brzo promiče nebom. Duboko u srcu zna da bi ga smrt mogla zateći u svakom trenutku i da je bit života pravilno izvesti sljedeći korak.

Odvezavši onu torbu za rublje, iz nje vadi čistu odjeću: traperice i košulju dugih rukava koju je ukrao jednome čuvaru. Ovaj je u nezaključanome autu bio ostavio sportsku torbu. Navlači čarape i mokre visoke cipele, te ih veže.

Nakon što je zakopao zatvorsku odjeću, čeka da se na istočnome obzoru pojave prvi tragovi narančaste svjetlosti, pa počinje hodati.

Neki potok prelazi uski pojas prekriven šljunkom, ulijevajući se u jezero. Maglica lebdi iznad nižih dijelova terena, a dvije čaplje stoje u plićaku, poput onih ukrasnih ptica koje se postavljaju na travnjak.

Blatnjave obale pune su rupa, tragova gnijezda lastavica koje neprestano lete amo-tamo, jedva dodirujući površinu vode. Audie prati potok do jednog prašnjavog seoskog puta i uskog mosta. Drži se ceste, osluškujući eventualni zvuk vozila i pogledom tražeći moguće oblake prašine.

Sunce izlazi, crveno i blistavo iznad krošnja kržljavog drveća. Četiti sata kasnije, voda ostaje samo u sjećanju, a onaj užareni krug nalik je na plamen aparata za zavarivanje koji mu prži stražnju stranu vrata.

Prašina mu prekriva sve bore i rupice u koži, a na cesti je posve sam.

Nešto iza podneva uspinje se na neku uzvisinu i pokušava se

orijentirati. Čini mu se da prelazi neki odavno mrtvi svijet ostao iza neke drevne civilizacije. Drveće je načičkano uz nekadašnje vodene tokove, nalik na malena stada životinja, a jara svjetluca i lebdi iznad ravnice prošarane tragovima motocikala i zemljanim putevima. Žutosmeđe hlače spustile su mu se gotovo ispod struka, a pod pazusima ima znojne mrlje. Dvaput se mora skrivati od kamioneta u prolasku, tako da kliže niz rahlo tlo koje se sastoji od kamenja i kremenog pijeska i skriva se iza kakvog grma ili većeg kamena. Zastaje da se odmori i sjedi na nekome ravnom kamenu, te se prisjeća kako ga je tata jednom lovio po dvorištu kad ga je uhvatio da ljudima ispred vrata krade novac koji su ostavljali za mlijeko. »Tko te na to nagovorio?« pitao je i usput ga natezao za uho. »Nitko.« »Reci mi istinu ili će ti biti još gore.« Audie je samo šutio. Kaznu je podnio kao pravi muškarac, trljajući masnice na bedrima i gledajući razočaranje u tatinim očima. Stariji brat Carl gledao ga je iz kuće. »Bio si dobar«, rekao mu je kasnije Carl, »ali trebao si sakriti novac.« Audie se vraća na cestu i nastavlja pješačiti. Tijekom poslijepodneva prelazi asfaltiranu cestu s četiri vozna traka i slijedi je iz daljine, skrivajući se kad god naide kakvo vozilo. Nakon još kilometar i pol dolazi do nekog zemljanog puta koji skreće na sjever. U daljini, uz taj neravni put pun kolotečina vidi rezervoare za otpadni mulj i crpke.

Jedna bušotina ocrtava se na nebu s plamenom na vrhu oko kojeg zrak podrhtava. Noću se zacijelo vidi kilometrima, budući da se nalazi na vrhu mini-grada svjetala, nalik na kakvu slabašnu koloniju na nekome dalekom planetu.

Dok motri tu konstrukciju, Audie ne primjećuje nekog starca koji motri njega. Zdepast je i smeđe kože, a na sebi ima kombinezon i šešir širokog oboda. Stoji kraj ulazne rampe koja je obojana i na jednome kraju ima uteg. U blizini se nalazi i maleno sklonište, kućica s tri zida i krovom. Kraj jednog samotnog stabla parkiran je Dodgeov kamionet.

Starac ima lice puno ožiljaka, plosnato čelo i široko usađene oči.

Sačmarica mu počiva u pregibu ruke.

Audie se pokušava nasmiješiti. Sasušeni slojevi prašine pucaju mu na licu. »Bog.« Starac nesigurno kima.

»Imate možda malo vode?« pita Audie. »Totalno sam suh.« Položivši pušku na rame, onaj čovjek dolazi do jedne strane one kućice i otvara poklopac bačve s vodom. Pokazuje metalnu zaimaču koja visi s čavla. Audie je uranja u vodu, remeteći mir površine, pa prve gutljaje gotovo udiše, uvlačeći vodu kroz nos. Kašlje. Ponovno pije.

Voda je hladnija nego što je očekivao.

Starac iz džepa vadi izgužvanu kutiju cigareta i pali jednu od njih, pa uvlači dim duboko u pluća, kao da u njima želi zamijeniti sav svježi zrak. »Što radiš ovdje?« »Posvađao sam se s curom. Kučka se odvezla i napustila me. Mislio sam da će se vratiti - ali nije.« »Možda je ne bi trebao tako zvati i vrijeđati ako želiš da se vrati.« »Možda«, kaže Audie, pa vodom polijeva glavu. »Gdje te ostavila?« »Kampirali smo.« »Kraj jezera.« »Da.« »To ti je skoro dvadeset pet kilometara odavde.” »Sve sam to prepješačio.« Cestom uz grmljavinu prolazi velika cisterna. Starac se naslanja na onu stranu rampe na kojoj je uteg, pa se ona tako diže prema nebu.

Maše vozaču, a vozač njemu. Kamion odlazi dalje. Oblak prašine se sliježe. »Što vi radite ovdje?« pita Audie. »Čuvam.« »A što?« »Bušotinu. Ovdje ima mnogo skupe opreme.« Audie pruža ruku i predstavlja se, srednjim imenom, Spencer, jer je manje vjerojatno da ga je policija objavila. Stari ne traži ništa više.

Rukuju se. »Ja sam Ernesto Rodriguez. Ljudi me zovu Ernie jer tako zvuči manje meksički.« Smije se. Približava im se još jedan kamion. »Mislite da bi me netko od tih vozača mogao povesti?« pita Audie. »Kamo si se uputio?« »Važno mi je samo da negdje mogu doći do busa ili vlaka.” »A cura?« »Čini mi se da se neće vratiti.” »Gdje živiš?«

»Odrastao sam u Dallasu, ali već sam neko vrijeme na zapadu.« »Što radiš?« »Malo ovo, malo ono.« »Znači ideš bilo kamo i pomalo radiš bilo što.” »Tako nekako.« Ernie gleda u smjeru juga, preko ravnice izbrazdane malim kanjonima i načičkanu stjenovitim izbočinama. Od njih se dalje proteže ograda koja kao da se spušta sa samog ruba Zemlje. »Ja te mogu povesti do Freera«, kaže ovaj, »ali smjena mi završava približno za sat vremena.« »Najljepša hvala.« Audie sjeda u hlad i skida cipele, oprezno dodirujući žuljeve i porezotine na dlanovima. Kroz onaj ulaz ulaze i drugi kamioni. Odlaze puni, vraćaju se prazni.

Ernie voli pričati. »Do mirovine sam radio kao kuhar«, kaže. »Sad zarađujem dvostruko više, zbog procvata.« »Kakvog procvata?« »Nafte i plina, to je sada velika stvar. Jesi čuo za naftonosni škriljevac?« Audie odmahuje glavom. »To su ti sedimentne formacije, prostiru se ispod južnog i istočnog Teksasa, a prepune su morskih fosila iz nekakvog pradavnog mora.

Tako ondje nastaje nafta. A među tim stijenjem zarobljen je i zemni plin. Trebaju ga samo izvući.« Po Erniejevu pričanju, sve izgleda tako lako.

Neposredno prije sumraka iz suprotnog smjera dolazi neki kamionet. U njemu je noćni čuvar. Ernie mu daje ključ kojim će zaključati lokot na rampi. Audie čeka u Dodgeu. Pita se o čemu ona dvojica razgovaraju i pokušava obuzdati paranoju. Ernie se vraća i sjeda za upravljač. Polagano napreduju neravnim putem i onda skreću na magistralnu cestu u smjeru istoka. Prozori su otvoreni. Ernie spušta glavu da zapali cigaretu, a upravljač pridržava laktovima. Viče da nadglasa motor i zrak koji ulazi kroz prozore, govori Audieju da živi s kćeri i unukom. Imaju kuću nadomak Pleasantona, koji izgovara kao »Pledenten«.

Zapadno od njih prava džungla oblaka proždrijela je sunce prije nego što će se spustiti ispod obzora. Kao da gledaju plamen koji prodire kroz komad vlažnih novina. Audie je lakat naslonio na okvir prozora i pomno motri ne bi li ugledao eventualne prepreke na cesti ili

policijska vozila. Sad bi već trebao biti na sigurnome, no ne zna koliko će ga dugo tražiti. »Gdje kaniš prenoćiti?« pita Ernie. »Još nisam odlučio.« »U Pleasantonu ima nekoliko motela, no nikada nisam odsjeo ni u jednome od njih. Nije bilo potrebe. Imaš love?« Audie kima. »Trebao bi nazvati curu... Ispričati se.” »Odavno je već daleko.« Ernie prstima lupka po upravljaču. »Ne mogu ti ponuditi više od ležaja u sjeniku, ali jeftiniji je od motela, a kći mi dobro kuha.« Audie se pravi da odbija ponudu, no zna da ne može riskirati odlazak u motel, jer će ga ondje tražiti nekakav dokument. Policija je sad vjerojatno već objavila njegovu fotografiju. »To je onda dogovoreno«, kaže Ernie, pa pruža ruku prema radiju. »Želiš slušati malo glazbe?« »Ne«, kaže Audie, malo pregrubo. »Razgovarajmo.« »U redu.« Nekoliko kilometara južno od Pleasantona kamionet se zaustavlja ispred neke sumorne kuće kraj sjenika i šumarka niskih topola. Motor se nekako neskladno zaustavlja, a neki pas besciljno prelazi zemljano dvorište, njuškajući Audiejeve visoke cipele.

Ernie izlazi iz kamioneta, penje se stubama, dovikuje da je kod kuće. »Imamo gosta na večeri, Rosie.« Negdje duboko u otvorenome predvorju vidi se svjetlost iz kuhinje, gdje neka žena stoji uz štednjak. Ima široke bokove i okruglo, zgodno lice, a koža joj je mliječnosmeđa, oči izduljene, više indijanske nego meksičke. Odjevena je u izblijedjelu haljinu s otisnutim uzorkom, a noge su joj bose.

Gleda Audieja, pa onda opet oca. »Zašto mi to govoriš?« »On bi trebao jesti, a ti kuhaš.« Ona se ponovno okreće prema štednjaku, gdje meso cvrči u tavi. »Da, ja kuham.« Starac se smiješi Audieju. »Bit će najbolje da se malo operes. Ja ću ti pronaći nešto čiste odjeće. Rosie ti ovo kasnije može oprati.« Sada se obraća kćeri. »Gdje držiš Daveovu staru odjeću?« »U onoj kutiji ispod mojeg kreveta.« »Možemo pronać’ nešto za ovog momka?« »Radi što hoćeš.«

Audie dobiva čistu odjeću i doznaje gdje je tuš. Dugo stoji pod vrućim kapljicama, pušta da mu se koža od vode zarumeni. Prepušta se raskoši. Sanjari. Tuširanje u zatvoru bilo je skraćena, strogo kontrolirana i opasna aktivnost nakon koje se nikada nije osjećao čišće.

U tuđoj odjeći, sada prstima češlja kosu i vraća se istim putem kroz predvorje. Čuje zvukove s televizora. Neki novinar govori o bijegu iz zatvora. Audie oprezno viri kroz otvorena vrata i vidi televizijski ekran. »Audie Spencer Palmer približavao se završetku izdržavanja desetogodišnje zatvorske kazne zbog pljačke blindiranog vozila u okrugu Dreyfus, u Teksasu, pri čemu su život izgubile četiri osobe. Vlasti smatraju da se popeo preko dvije ograde služeći se plahtama iz zatvorske praonice, nakon što je omotom žvakaće gume izazvao kratki spoj na jednome od alarmnih sustava...« Na sagu pred televizorom sjedi neki dječak. Igra se s kutijom plastičnih vojnika. Podiže pogled prema Audieju, a zatim prema ekranu. Na redu je neka druga vijest. Meteorologinja pokazuje nešto na zemljovidu.

Audie se spušta u čučanj. »Bok.« Dječak kima. »Kako se zoveš?« »Billy.« »Kako se to igraš, Billy?” »S vojnicima.” »Tko pobjeđuje?” »Ja.« Audie se smije, a Billy ne razumije. Rosie doziva iz kuhinje. Večera je spremna. »Jesi gladan, Billy?« On kima. »Bit će najbolje da se požurimo, da ne nestane.« Rosie još jednom pogledom provjerava stol, a dok Audieju stavlja tanjur, nož i vilicu, nadlakticom mu ovlaš dodiruje rame. Sjeda i Billyju pokazuje da izgovori molitvu. Dječak mumlja riječi, ali »amen« na kraju izgovara razgovijetno. Tanjuri se dodaju, hrana se grabi, nabada i konzumira. Ernie postavlja pitanja sve dok mu Rosie ne kaže da »šuti i pusti čovjeka da jede«.

Ona povremeno pogledava Audieja. U međuvremenu se preodjenula. Na sebi sada ima noviju haljinu koja je malo pripijenija.

Nakon večere, muškarci odlaze na trijem, dok Rosie raščišćava stol, pere i suši posude, te briše klupe i priprema sendviče za sutra. Audie

čuje kako Billy recitira abecedu.

Ernie puši cigaretu i podiže noge na ogradu trijema. »Onda, koji su ti planovi?« »Imam rodbinu u Houstonu.« »Želiš ih nazvati?« »Na zapad sam otišao prije desetak godina. Izgubili smo kontakt.« »U današnje vrijeme nije lako izgubiti vezu - bit će da si se svojski potrudio.« »Izgleda da jesam.« Rosie je dotada stajala s unutarnje strane vrata i slušala ih. Ernie zijeva i proteže se, kaže da je vrijeme da krene u krpe. Audieju pokazuje ležaj u sjeniku i želi mu laku noć. Audie se još nekoliko trenutaka zadržava vani, zagledan u zvijezde. Već se sprema poći na spavanje kad primjećuje Rosie u sjenovitoj tami u blizini rezervoara za kišnicu. »Tko si ti zapravo?« pita ga s optužbom u glasu. »Neznanac koji vam je zahvalan na dobroti.« »Ako nas se spremaš opljačkati, nemamo novca.« »Treba mi samo mjesto na kojem ću prespavati.« »Tati si ispričao hrpu laži o curi koja je pobjegla od tebe. Ovdje si već tri sata, a nisi pitao smiješ li se poslužiti telefonom. Zašto si zapravo došao?« »Samo nastojim održati jedno obećanje.« Rosie prijezirno otpuhuje. Ne miče se, napola u sjeni, napola izvan nje. »Čija je ovo odjeća?« pita Audie. »Pripada mojem suprugu.« »A gdje je on?« »Pronašao je nekoga tko mu se sviđa više od mene.” »Žao mi je.« »Zašto? Nisi ti kriv.« Kraj njega gleda u tamu. »Rekao je da sam se udebljala. Više me nije htio ni taknut’.« »Meni si baš lijepa.« Ona ga hvata za ruku i stavlja je na svoju dojku. On osjeća kako joj srce snažno udara. A potom pridiže lice prema njemu i snažno ga ljubi.

Poljubac je energičan, pun požude, na rubu očaja. On osjeća okus njezine povrijeđenosti.

Odvajajući se od nje, Audie je sada drži na razmaku, ispruženim rukama, zagledan u njezine oči. A onda je ljubi u čelo. »Laku noć, Rosie.«

4.

Zatvor je Audieja Palmera pokušavao ubiti iz dana u dan. Na javi. U snu. Dok je jeo. Dok se tuširao. Dok je u krug šetao dvorištem. U svim godišnjim dobima, dok se pržio ljeti, smrzavao zimi, rijetko da je između toga bilo nečega drugog, zatvor je pokušavao usmrtiti Audieja Palmera, no on je nekako ipak preživio.

Mossu se činilo da Audie postoji u nekakvome paralelnom svemiru u kojem čak ni najgora zlodjela ne mogu promijeniti njegovo držanje.

Moss je gledao filmove o ljudima koji se vraćaju iz raja ili iz pakla jer je nešto u njihovu životu ostalo neriješeno. Pitao se jesu li i Audieja možda poslali natrag iz pakla zbog nekakve pogreške u vražjoj evidenciji ili zbog zamjene identiteta. Ako je tako, možda bi mogao više cijeniti život u kaznionici jer je vidio i mnogo toga gorega.

Mossu je Audie prvi put zapeo za oko kad se kao mladić pojavio na prilaznoj rampi zajedno s ostalim novim zatvorenicima. Dugačak poput nogometnog terena, s ćelijama s obiju strana, taj je prilaz bio velik prazan prostor s ulaštenim podom i fluorescentnom rasvjetom koja je zujala iznad glava. Stalna zatvorska populacija gledala ih je iz ćelija, dovikujući i zviždeći novim ribicama. A onda su se ćelije odjednom otvorile i svi su navalili van. To se događalo samo jednom na dan i tada je sve izgledalo poput prometne špice u podzemnoj željeznici. Zatvorenici su ravnali račune, davali narudžbe, preuzimali zabranjenu robu ili tražili mete. Bilo je to dobro vrijeme za nekažnjeno puštanje krvi.

Ljudima nije trebalo mnogo vremena da otkriju Audieja. I inače bi privukao pozornost, jer je bio mlad i zgodan, no ljude je više zanimao novac. Postojalo je sedam milijuna razloga za sklapanje prijateljstva s njim ili za to da ga se prebije na mrtvo ime.

Već nekoliko sati nakon dolaska, cijeli je zatvor brujao o njemu.

Trebao je biti prestravljen ili preklinjati da ga strpaju u Rupu, no Audie je umjesto toga staloženo šetao dvorištem, kao i tisuće muškaraca, milijune koraka prije njega. Audie nije bio ni gangster, ni mudrijaš i provokator, nj ubojica. Nije se ni pretvarao da nije tako i to će mu

uvijek izazivati probleme. Nije imao konkretno porijeklo. Nije imao zaštitu. A za preživljavanje u kaznionici čovjek mora sklapati saveze, pridružiti se nekoj skupini, ili pronaći zaštitnika. Ne može si priuštiti da bude zgodan, kao ni osjetljiv, ni bogat.

Moss je sve to promatrao s distance, znatiželjan, ali bez stvarnog uloga u igri. Većina novih nastojala je vrlo rano zauzeti stav, obilježiti teritorij ili upozoriti i odbiti grabežljivce. Dobrota i ljubaznost smatraju se slabošću. Kao i suosjećanje. Dobronamjernost. Baci hranu u smeće, samo da ti je netko ne uzme. Nikad ne nudi svoje mjesto u redu.

Kockar je pokušao prvi. Audieju je ponudio da će mu nabaviti malo zatvorske cuge. Audie je uljudno odbio. Kockar je iskušao drukčiji pristup. U prolasku kraj njegova stola, prevrnuo je Audiejev pladanj s hranom, Audie je pogledao proliveni umak, izbačeni pire i piletinu.

Potom je podignuo pogled prema Kockaru. Neki su se kažnjenici nasmijali. Kockar kao da je narastao za petnaest centimetara. Audie nije rekao ni riječ. Samo je čučnuo i počeo skupljati zgnječenu hranu, vraćati je na pladanj.

Ljudi su se malo povukli od njih, premještajući se na klupama. Činilo se da svi iščekuju nešto, poput putnika u zaustavljenome vlaku.

Audie je i dalje čučao na podu, skupljao hranu, ne obazirući se ni na koga. Bilo je to kao da ima životni prostor koji je sam stvorio, izvan razmišljanja drugih, mjesto o kojem drugi, manje vrijedni ljudi, mogu samo sanjati.

Kockar je spustio pogled na vlastite cipele. Na njima je bilo nekoliko kapi umaka. »Poliži to«, rekao je.

Audie je umorno uzdahnuo. »Znam što radiš.” »A što?« »Pokušavaš me natjerati na sukob ili uzmak, ali ja se s tobom ne želim sukobljavati. Ne znam ni kako se zoveš. Započeo si nešto i misliš da se više ne možeš povući, ali možeš. Nitko zato neće misliti nešto lošije o tebi. Nitko se ne smije.« Audie je tada ustao. I dalje je držao onaj pladanj. »Smatra li netko da je ovaj čovjek duhovit?« povikao je.

To je pitanje postavio toliko iskreno da je Moss jasno vidio da neki ljudi posve ozbiljno razmišljaju. Kockar je gledao uokolo kao da se posve izgubio. Zamahnuo je šakom prema Audieju, jer mu je to bilo uobičajeno rezervno sredstvo. U tren oka, Audie je pladnjem raspalio

Kockara postrance po glavi. Dakako, to ga je samo još više razjarilo.

Nasrnuo je naprijed, no Audie je bio brži. Ugao pladnja zario je u Kockarov vrat tolikom snagom, da ga je oborio na koljena, tako da se ovaj već trenutak kasnije sklupčao na podu, s mukom hvatajući zrak.

Do njih su dotrčali zatvorski čuvari koji su Kockara odveli u zatvorsku bolnicu.

Moss je već pomislio da Audie priželjkuje smrt, no nije bilo tako.

Zatvor je pun ljudi koji smatraju da svijet izvan njihova uma uopće ne postoji. Ne mogu zamisliti život izvan tih zidina, pa stvaraju vlastiti svijet. Čovjek je unutra ništa. Tek zrno pijeska pod nečijom cipelom, buha na psu, prišt na dupetu nekog debeljka. Čovjek će u zatvoru najviše pogriješiti bude li smatrao da nešto uopće znači.

Svakog jutra to je išlo ispočetka. Audie se zacijelo sukobio s desetak muškaraca prvoga dana i još desetak drugoga. U vrijeme zatvaranja ćelija već je bio toliko isprebijan da nije mogao žvakati, dok su mu oba oka bila nalik na ljubičaste šljive. Četvrti dan Kockar je iz zatvorske bolnice poslao poruku da Audieja Palmera želi vidjeti mrtvog. Njegova je banda sve organizirala. Te je večeri Moss svoj pladanj donio do stola za kojim je Audie sjedio sam. »Mogu li sjesti?« »Živimo u slobodnoj zemlji«, promumljao je Audie. »Ali ne«, uzvratio je Moss. »To nije točno nakon što si u zatvoru proveo vremena koliko i ja.« Njih su dvojica jeli u tišini sve dok Moss nije rekao što je bio naumio reći. »Ujutro će te ubiti. Možda bi trebao tražiti Graysona da te premjesti u Rupu.« Audie je uzdignuo pogled iznad Mossove glave, kao da čita nešto u zraku, a onda je rekao: »To ne mogu.« Mossu se učinilo da je Audie naivan ili glupo hrabar ili da možda želi umrijeti. To nije bio sukob oko novca koji nedostaje. Nitko u zatvoru ne može potrošiti sedam milijuna dolara - čak ni uz najtežu ovisnost o drogi, ni uza potrebu za zaštitom. A nije se radilo ni o sitnicama kao što su čokoladice ili višak sapuna. Kad u zatvoru nešto zajebeš, umireš. Nekoga krivo pogledaš... umireš. Sjedneš za pogrešan stol tijekom obroka... umireš. Hodaš pogrešnom stranom hodnika ili dvorišta, ili si preglasan dok jedeš... umireš. Sitničavo. Glupo. Nesretno.

Kobno.

Trebalo je živjeti u skladu s određenim kodovima ponašanja, no njih nipošto nije bilo dobro zamijeniti s nekakvim tragovima

drugarstva. Zatočenost zbližava ljude, ali ih ipak ne spaja, ne ujedinjuje.

Sutradan ujutro u pola devet vrata su se otvorila, a ona se prilazna kosina ispunila. Kockarove su snage čekale. Za posao su bili zadužili nekog pridošlicu, koji je u rukavu skrivao oštar komad pleksiglasa.

Ostali su bili razmješteni kao izviđači ili pomagači koji će mu pomoći da se riješi oružja. Riba će biti temeljito očišćena, ostati bez utrobe, baš kao prava riba.

Moss uopće nije htio sudjelovati u tome, no nešto u vezi s Audiejem ipak ga je intrigiralo. Svatko normalan već bi popustio ili bi počeo servilno puzati ili bi preklinjao upravu da ga stavi u samicu. Svatko normalan već bi bio omotao plahtu oko rešetaka. Audie je ili najgluplji ili najhrabriji kučkin sin. Što on vidi u svijetu a da to ne vidi nitko drugi?

Zatvorenici su bili izišli iz ćelija i pretvarali se da nešto rade, no uglavnom su samo čekali. Audie se nije pojavio. Možda je sam nekako izišao, pomislio je Moss, no onda su se začuli gromoglasni zvukovi i mukli bas-ritam stvari »Eye of the Tiger«, pojačane gotovo do daske u Audiejevoj ćeliji.

Potom se pojavio, golih prsa, u boksericama, dugačkih čarapa i teniska zacrnjenih kremom za cipele. Plešući na vršcima prstiju, zadajući boksačke udarce u prazno, na šakama je imao po jednu čarapu napunjenu toaletnim papirom, kako bi izgledale kao divovske boksačke rukavice. Unakažena lica izgledao je kao Rocky Balboa koji izlazi na megdan Apollu Creedu u petnaestoj rundi.

Onaj mali s oštrim komadom pleksiglasa nije znao bi li se smijao ili plakao. Audie je poskakivao i plesao, udarao, izmicao se i saginjao, sve u tim apsurdnim rukavicama. No onda se dogodilo nešto neobično.

Crnci su se počeli smijati. Počeli su pljeskati. Počeli pjevati. Nakon što je završila ona snimljena pjesma, nosili su Audieja iznad glave, kao da je osvojio svjetski naslov u teškoj kategoriji.

I upravo taj dan Moss najbolje pamti kad god se sjeti Audieja Palmera - pamti da gleda kako ovaj plesnim boksačkim koracima izlazi iz ćelije, kako udara fantome, kako se izmiče i fintama vara sjene. To nije bio ni početak ni kraj nečega, no Audie je uspio smisliti način na koji će preživjeti.

Dakako da je ljude i dalje zanimalo što je bilo s novcem, čak i čuvare, koji su odrasli u istome siromaštvu gradskih stanova kao i ljudi koje su čuvali, a zahvaljujući čemu su bili podložni podmićivanju i krijumčarenju zabranjenih stvari. Neke od zaposlenica zatvora predložile su Audieju da novac prebaci na njihov račun, u zamjenu za

seksualne usluge. Bile su to žene koje su mogle pojesti hamburgera u količinama koje su odgovarale njihovoj vlastitoj težini, ali koje su nakon više godina iza rešetaka počinjale izgledati sve bolje i bolje.

Audie je odbio njihove ponude. Niti jednom u deset godina nije spomenuo ni pljačku, ni novac. Nije nikoga navlačio, niti nešto obećavao. Umjesto toga, prenosio je osjećaj mira i spokoja, poput čovjeka koji je iz života izgnao sve površne osjećaje, sve oblike žudnje i svo strpljenje za ono što nije presudno. Bio je poput Yode, Bude i Gladijatora u jednome liku.

5.

Sunčeva zraka dolazi na Audiejev kapak i on je pokušava otjerati, kao da se radi o kakvome kukcu. Svjetlost se vraća i on čuje hihotanje.

Billy u ruci ima maleno ogledalo i usmjerava obijene sunčeve zrake kroz otvorena vrata sjenika. »Vidim te«, kaže Audie.

Billy se naglo saginje, pa se ponovno hihoće. Na sebi ima nekakve poderane kratke hlače i preveliku majicu kratkih rukava. »Koliko je sati?« pita Audie. »Već smo doručkovali.” »Ne bi ti trebao biti u školi?” »Subota je.« Zbilja, misli si Audie, pa se pridiže na sve četiri. U nekom trenutku u noći prevalio se s ležaja i sklupčao na podu, koji mu je bio nekako normalniji od madraca. »Pao si s kreveta?« pita Billy. »Izgleda da jesam.« »I ja sam nekada padao iz kreveta, ali više ne padam. Mama kaže da sam to prerastao.« Audie izlazi na suncem okupano dvorište i umiva se kod ručne crpke za vodu. Sinoć, kada je došao, bilo je mračno. Sada vidi skupinu malih, neobojanih zgrada okruženih zahrđalim vozilima, rezervnim dijelovima, koritom, vjetrenjačom i hrpom drva za ogrjev posloženih uz oronuli kameni zid. Neki mali crnac vozi se na prevelikome biciklu, tako da sjedi na okviru kako bi nogama došao do pedala, te tako vijuga između kokoši. »To je moj prijatelj Clayton«, kaže Billy. »On je cm.” »To vidim.« »Nemam puno crnih prijatelja, ali Clayton je dobar. Malen je, ali trči brže od bicikla, osim ako se voziš nizbrdicom.« Audie steže remen na hlačama, kako mu ne bi pale. Na trijemu susjedne kuće vidi nekog mršavog muškarca u kariranoj košulji i crnome kožnom prsluku koji ga promatra. Audie mu maše. Ovaj ne uzvraća pozdrav.

Pojavljuje se Rosie. »Doručak je na štednjaku.«

»Gdje je Ernie?« »Na poslu.« »Rano odlazi.« »Kasno dolazi.« Audie sjeda za stol i jede. Tortille. Jaja. Grah. Kavu. Na policama iznad štednjaka vidi staklenke s brašnom, suhim grahom i rižom. Kroz prozor vidi kako Rosie vješa rublje. Ovdje ne može ostati. Ovi su ljudi prema njemu bili dobri, ali im na vrat ne želi navući nevolje. Želi li ostati živ, mora se držati plana i skrivati se koliko je dulje moguće.

Kad se ponovno pojavljuje, pita Rosie može li ga prebaciti do grada. »Mogu te odvesti oko podneva«, kaže ona dok u sudoperu ispire njegov prazni tanjur. Iz očiju uklanja pramen kose. »Kamo si krenuo?« »Houston.« »Mogu te ostaviti na Greyhoundovom kolodvoru u San Antoniju.« »Je li ti to izvan ruke?« Ne odgovara. Audie iz džepa vadi novac. »Volio bih nešto platiti za smještaj.« »Samo zadrži taj novac.” »Čist je.« »Ako ti tako kažeš.«

Do San Antonija se voze šezdeset kilometara, u smjeru sjevera, državnom cestom br. 37. Rosie vozi maleni japanski auto s rupom u ispušnoj cijevi i bez klime. Voze se s otvorenim prozorima i glasnom glazbom s radija.

Na puni sat spiker čita kratke vijesti i spominje bijeg iz zatvora.

Audie počinje nešto govoriti, trudeći se da to zvuči posve neutralno.

Rosie ga prekida i pojačava zvuk s radija. »To si ti?« »Ne želim nikome nauditi.” »To je lijepo znati.« »Ako si zabrinuta, možeš me ostaviti i ovdje.« Ne odgovara. Samo nastavlja voziti. »Što si učinio?« pita ona. »Rekli su da sam opljačkao blindirano vozilo.« »I jesi?« »Čini mi se da to više baš i nije bitno.« Načas ga gleda. »Ili jesi ili

nisi.« »Ponekad te okrive za stvari koje nisi skrivio. U nekim drugim prilikama izvučeš se iako si kriv. Možda se to u konačnici i nekako izjednači.« Rosie prelazi u susjednu traku, traži izlaz. »Više nemam baš neki moralni autoritet, budući da sam prestala ići u crkvu, ali ako si nešto skrivio, od toga ne bi trebao bježati.« »Ne bježim«, kaže Audie.

A ona mu vjeruje.

Zaustavlja se ispred autobusnog kolodvora i gleda kraj Audieja, prema nizu autobusa koji se spremaju krenuti u daleke gradove. »Kad te uhvate, ne spominji što sam učinila za tebe«, kaže ona. »Neće me uhvatiti.«

6.

Specijalna agentica Desiree Furness prelazi na suprotnu stranu velikog ureda s mnoštvom stolova kako bi se vidjela sa šefom. Tko god bi podignuo pogled od računalnog ekrana vidio bi joj samo glavu iznad stolova, ekrana i niskih pregrada i pomislio da je možda neko malo dijete ušlo u zgradu da posjeti nekoga od roditelja ili da proda kekse koje su ispekli mali izviđači.

Desiree je veći dio života posvetila nastojanjima da nekako naraste, ako već ne fizički, onda barem emocionalno, društveno i profesionalno.

I majka i otac bili su joj niski, a njihovo jedino dijete naslijedilo je genetski materijal iz najnižeg percentila. U vozačkoj dozvoli stajalo joj je da je visoka metar pedeset sedam, no u stvarnosti su joj trebale visoke potpetice da dosegne takve visine. Visoke potpetice tako je nosila i tijekom cijelog studija, zbog toga gotovo postajući invalidom, jer je željela da je ozbiljno shvaćaju i jer je željela hodati s košarkašima.

Bio je to još jedan primjer okrutne igre sudbine, to što su je privlačili visoki muškarci - ili je možda imala neku unutarnju želju da dobije krakate potomke, da svojoj djeci podari drukčije genetske karte. Čak i sada, u dobi od trideset godina, u barovima i restoranima i dalje su je tražili dokaze o punoljetnosti. Većini žena to bi možda laskalo, no Desiree je zbog toga trpjela stalna poniženja.

Dok je odrastala, roditelji su joj često govorili da se »dobre stvari pojavljuju u malim dozama« i da »ljudi u životu vole male stvari«. A takvo je razmišljanje, koliko god bilo dobronamjerno, bilo teško prihvatiti tinejdžerici koja je i dalje odjeću kupovala na dječjem odjelu.

Na faksu, dok je studirala kriminalistiku, sve je to bilo bolno neugodno.

Na policijskoj akademiji propadala je u zemlju od stida. No Desiree je silnom snagom volje nadjačala i taj rast, pa je u Quanticu diplomirala s najboljim ocjenama u generaciji, dokazala da je fizički spremnija, bistrija i odlučnija od sviju ostalih. Prokletstvo joj je bilo motivacija.

Zbog stasa je počela težiti većim stvarima.

Kuca na vrata Erica Warnera i čeka da je pozove unutra.

Prerano osijedjeli Warner podružnicu u Houston vodi još otkako je

Desiree prije šest godina premještena u rodni grad. Od svih utjecajnih muškaraca koje je upoznala, ovaj posjeduje istinski autoritet i karizmu, a usto se i gotovo uvijek prirodno mršti, tako da mu i osmijeh izgleda ironično tužno ili samo tužno. Ne ruga se njezinoj visini, niti se prema njoj odnosi drukčije jer je žena. Ljudi ga slušaju, ne jer viče, nego jer se sluša i njegov šapat. »Onaj bijeg u Three Riversu - bio je to Audie Palmer«, kaže Desiree. »Tko?« »Ona pljačka blindiranog vozila u okrugu Dreyfus. 2004.” »Tip koji je trebao dobiti iglu?” »To je taj.« »Kad je trebao biti pušten?” »Danas.« Dvoje se agenata pogledava. Misle na isto. Kakav bi to idiot pobjegao iz zatvora dan prije puštanja na slobodu? »Jedan od mojih štićenika«, kaže Desiree. »Taj slučaj držim na oku otkako je Palmer zbog pravnih razloga premješten u Three Rivers.« »Kakvih pravnih razloga?« »Novi savezni javni tužitelj bio je nezadovoljan trajanjem izvorne kazne, pa je htio pokrenuti novo suđenje.” »Nakon deset godina!” »Već smo viđali i čudnije stvari.« Warner kemijskom kucka po zubima, a zatim je njima drži kao da se radi o cigareti. »Ima kakvog traga lovi?” »Ne.« »Odvezi se onamo. Da vidimo što kaže upravitelj zatvora.« Sat vremena kasnije Desiree je na Southwest Freewayu i prolazi kraj Whartona. Na ravnome i zelenom području nižu se farme, nebo je beskonačno i plavo. Ona sluša tečaj španjolskog jezika i ponavlja izraze. ¿Dónde puedo comprar agua? ¿Dónde está el baño?4 Misli joj skreću na Audieja Palmera. Njegov slučaj naslijedila je od Franka Senoglesa, još jednog agenta koji je od rada na terenu napredovao na hijerarhijskoj ljestvici, pa joj sada dobacuje svoje ostatke. »Ovaj je slučaj zaleđen k’o dupe kopača bunara na Arktiku«, rekao je kad joj je uručio svoje bilješke, zagledan u njezine grudi, a ne lice.

Takvi stari slučajevi obično se dijele među aktivnim agentima, pri čemu početnici obično dobivaju najstarije slučajeve koji stoje na

mjestu. Desiree je povremeno tražila nove informacije, no tijekom deset godina od pljačke nije pronađen ni dio ukradenog novca. Sedam milijuna dolara u rabljenim novčanicama, koje nisu bile obilježene i kojima nije moguće ući u trag, jednostavno je nestalo. Nitko nije znao serijske brojeve, jer se taj novac povlačio iz optjecaja i trebao je biti uništen. Radilo se o starim, uprljanim i poderanim, ali i dalje zakonitim sredstvima plaćanja.

Audie Palmer preživio je pljačku iako je dobio metak u glavu, dok je četvrti član bande - za kojeg se smatralo da je Palmerov stariji brat Carl - pobjegao s novcem. Tijekom posljednjih deset godina javljale su se lažne dojave i nepotvrđene priče o tome da je netko negdje vidio Carla.

Policija u Tierra Coloradu, u Meksiku, navodno ga je uhitila 2007., no pušten je nakon što FBI nije uspio ishoditi nalog za izručenje. Godinu dana kasnije, neki američki turist koji je bio na odmoru na Filipinima, ustvrdio je da Cari Palmer vodi neki bar u Santa Mariji, sjeverno od Manile. Bilo je i drugih sličnih informacija, iz Argentine i Paname - no uglavnom se radilo o anonimnim dojavama koje nisu vodile nikamo.

Desiree isključuje tečaj španjolskoga i promatra okolno poljoprivredno područje. Kakav to idiot može pobjeći dan prije puštanja?

Već je razmišljala o mogućnosti da je Audie možda pobjegao kako bi izbjegao odbor za doček. Inače bi valjda svakako pričekao još jedan dan. Prema odredbama zakona o ponavljanju prijestupa u Teksasu, mogao bi dobiti još dvadeset pet godina.

Desiree je jednom već bila u saveznome zatvoru Three Rivers i razgovarala s Audiejem, pitala ga gdje je novac. Bilo je to prije dvije godine i tada nije stekla dojam da razgovara s idiotom. Imao je kvocijent inteligencije 136 i do prekida studirao građevinarstvo.

Naravno, karakter mu se mogao promijeniti nakon što je pogođen u glavu, no Audie je ostavio dojam pristojne i inteligentne osobe koja se gotovo ispričava. Govorio joj je »gospođo« i nije spominjao njezinu visinu, niti se uzrujao kad ga je optužila da laže. »Ne sjećam se baš puno u vezi s tim danom«, rekao joj je tada Audie. »Netko me pogodio u glavu.« »Ali čega se sjećate?« »Da me netko pogodio u glavu.« Pokušala je još jednom. »Gdje ste upoznali tu bandu?« »U Houstonu.« »Kako?«

»Preko jednog daljnjeg rođaka.” »Ima li taj rođak ime?« »U jako smo dalekome srodstvu.« »Tko vas je angažirao za taj posao?« »Verne Caine.« »Kako je s vama stupio u kontakt?” »Telefonom.« »Koja je bila vaša dužnost?« »Bio sam vozač.« »A vaš brat?« »On nije bio ondje.« »Tko je, onda, bio četvrti član bande?« Audie je slegnuo ramenima. Jednako je reagirao i kad je spomenula novac, šireći ruke kao da je spreman da ga na licu mjesta pretraži.

Bilo je tu još pitanja - cijeli sat - kojima su se kretali u krug, prelazili prepreke i provlačili se kroz obruče, sve dok se pojedinosti pljačke nisu pretvorile u nemoguće zapetljani kaos. »Samo da pojasnimo«, rekla je Desiree, ne skrivajući koliko je frustrirana. »Ostale članove bande prvi ste put vidjeli samo sat uoči pljačke. Imena ste im doznali kasnije i svi su nosili masku.« Audie je kimnuo. »Što je trebalo biti s novcem?« »Kasnije smo se trebali naći i podijeliti ga.« »Gdje?« »Nisu mi rekli.« Uzdahnula je i iskušala drukčiji pristup. »Nije ti lako, Audie. Znam da te svi traže - čuvari, prevaranti. Ne bi ti bilo lakše da jednostavno vratiš novac?« »Ne mogu.« »Ne smeta ti što neki ljudi na slobodi sada troše sav taj novac, dok ti ovdje truneš?« »Novac nikada nije bio moj.« »Zasigurno se osjećaš prevareno. Osjećaš bijes.« »Zašto?« »Ne zamjeraš im što su se izvukli?« »To je kao da popiješ otrov pa čekaš da umre ona druga osoba.« »Sigurna sam da misliš da je to vrlo dubokoumno, no meni to zvuči kao obično sranje«, rekla mu je.

Audie se prepredeno nasmiješio. »Jeste kada bili zaljubljeni,

specijalna agentice?« »Nisam došla razgovarati o...« »Oprostite. Nisam vam htio izazvati nelagodu.« Dok se prisjeća tog trenutka, ponovno proživljava iste one emocije.

Crveni se. Desiree se nije mogla prisjetiti da je ikada upoznala nekog muškarca, a kamoli zatvorenika, koji je bio toliko siguran u sebe i tako prihvaćao sudbinu. Fućkalo mu se ako su njegove stube strmije i ako su mu sva vrata zatvorena. Čak i kad ga je optužila za laganje, nije se uzrujao. Umjesto toga se ispričao. »Prestani se već jednom ispričavati.« »Razumijem, gospođo, ispričavam se.«

Došavši do saveznog zatvora Three Rivers, parkira se na prostoru za posjetitelje i pilji kroz vjetrobransko staklo, pogledom prelazeći preko pojasa trave, do dvostruke ograde s bodljikavom žicom. Iza toga vidi čuvare na tornjevima i glavne zatvorske zgrade. Zakopčavši čizme, izlazi iz automobila i popravlja položaj sakoa, pripremajući se za peripetije u prijemnome uredu - ispunjavanje obrazaca, predaju oružja i lisica, pretraživanje torbice. Šačica žena čeka početak termina za posjete - riječ je o djevojkama koje su završile s pogrešnim tipovima, ili pogrešnim kriminalcima, onima koje su uhvatili. Pušioničarima.

Nespretnjakovićima. Prevarantima. Onima koje je pregazilo vrijeme.

Nije lako pronaći dobroga kriminalca, kao ni dobroga muškarca, misli si Desiree, koja je već zaključila da su najbolji među njima obično gej, oženjeni ili izmišljeni (muškarci, ako već ne kriminalci). Dvadeset minuta kasnije uvode je u upraviteljev ured. Ne sjeda. Umjesto toga, pušta upravitelja da sjedne, te gleda kako mu postaje sve nelagodnije dok ona korača amo-tamo. »Kako je Audie Palmer pobjegao?« »Prebacio se preko vanjskih ograda služeći se plahtama iz zatvorske praonice i provizornom kukom izrađenom od bubnja perilice. Jedan neiskusni čuvar pustio ga je u praonicu izvan radnog vremena, da uzme nešto što mu je ondje ostalo. Čuvar nije primijetio da se Palmer nije vratio. Smatramo da se skrivao u praonici do smjene straže na tornjevima u jedanaest navečer. »A alarmi?« »Jedan od njih aktivirao se neposredno prije jedanaest, no činilo se da je riječ o slučajnome kratkom spoju. Resetirali smo sustav, što traje

oko dvije minute. Bit će da je upravo to vrijeme iskoristio za prelazak ograde. Psi su ga uspjeli pratiti sve do akumulacijskog jezera Choke Canyon, no čini nam se da je to bila tek varka, pokušaj da nas skrene s traga. Nitko nikada nije uspio pobjeći preko jezera. Palmera je po svoj prilici netko čekao s vanjske strane ograde.« »Ima nešto novca?« Upravitelj se s nelagodom meškolji, nimalo ne uživajući u takvom razgovoru. »Utvrđeno je da je Palmer svaka dva tjedna podizao maksimalnih 160 dolara s računa zatvoreničkog fonda, ali da nije trošio praktički ništa. Procjenjujemo da bi mogao imati čak tisuću dvjesto dolara.« Od bijega je proteklo šesnaest sati. Nitko nije dojavio da ga je primijetio. »Je li jučer na parkiralištu bilo kakvih nepoznatih automobila?« »Policija pregledava snimke.« »Treba mi popis sviju koji su u posljednjih deset godina posjetili Palmera, kao i sve pojedinosti o njegovoj eventualnoj korespondenciji, bilo poštom bili e-mailom. Je li imao pristup računalu?« »Radio je u zatvorskoj knjižnici.« »Ondje imaju pristup internetu?« »Pod nadzorom je.« »Tko ga nadzire?« »Imamo knjižničare.« »Moram razgovarati s njima. Kao i sa zatvorskim psihijatrom i osobom zaduženom za Palmerov slučaj, te svim pripadnicima osoblja koji su s njim imali tješnje veze. Što je s ostalim zatvorenicima - je li s kime bio konkretnije blizak?« »S njima se već razgovaralo.« »Ali ja nisam razgovarala s njima.« Upravitelj podiže slušalicu i zove zamjenika, a govori kao da među stisnutim zubima drži kemijsku. Desiree ne čuje razgovor, no ton je više nego jasan. Dobrodošla je poput tvora na kakvoj roštiljadi.

Upravitelj Sparkes odvodi specijalnu agenticu Furness u zatvorsku knjižnicu, a onda je napušta, govoreći da mora obaviti više poziva. U ustima osjeća gorčinu koju želi isprati čašicom bourbona. I za boljih dana od ovoga pije previše i mora navlačiti rolete i otkazivati sastanke,

tvrdeći da ga muči migrena.

Iz jedne ladice ormara za spise vadi bocu i ulijeva piće u šalicu za kavu. Na mjestu upravitelja zatvora Three Rivers radi dvije godine, otkako su ga promaknuli i premjestili iz jedne manje ustanove sa slabijim mjerama sigurnosti, budući da nije prekoračio budžet i da je zabilježio tek minimalan broj incidenata. Na taj način stvorio je lažan dojam o svojim sposobnostima Da je takve ljude moguće kontrolirati, ne bi bili iza rešetaka.

Upravitelj Sparkes nikada se nije zamarao raspravama o tome je li za zločinačko ponašanje i stopu ponavljanja zločina ponajprije kriv odgoj ili okolina, no smatra da je riječ o neuspjehu društva, a ne zatvorskog sustava. Takvi stavovi ne uklapaju se u aktualnu situaciju u Teksasu, saveznoj državi koja se prema kriminalcima odnosi kao prema stoci i dobiva glupe zvijeri kakve i zaslužuje.

Na njegovu stolu otvoren je prikaz zatvorskog života Audieja Palmera. U njemu nema slučajeva zloporabe narkotika ili alkohola. Nije kažnjavan. Nisu mu oduzimane povlastice. Tijekom prve godine hospitaliziran je desetak puta, zbog sukoba s drugim zatvorenicima.

Uboden nožem (dvaput). Zarezan. Pretučen. Davljen. Trovan. Stvari su se nakon toga smirile, iako ga je tu i tamo netko pokušavao ubiti. Prije mjesec dana neki je zatvorenik kroz rešetke njegove ćelije po Audieju poprskao tekućinu iz upaljača i pokušao ga zapaliti.

Unatoč tim napadima, Palmer nikada nije tražio da ga izoliraju od ostalih zatvorenika. Nije tražio poseban odnos, ni pokušavao izvući nekakve usluge, niti nastojao zaobići pravila kako bi si olakšao situaciju. Kao i u većini zatvorskih dosjea, i u ovome je pisalo vrlo malo o njegovoj prošlosti. Možda je Audie odrastao u nekoj usranoj rupi.

Možda mu je otac bio alkoholičar, a majka kurva i narkomanka ili je imao tu nesreću da se rodi u siromaštvu. Nema nikakvih objašnjenja, ni otkrića, kao ni upozorenja, no nešto u vezi s njim upravitelja ipak navodi na riječi koje ne smije izgovoriti u pristojnome društvu. Stvar je mogla biti u ona dva nepoznata automobila koje je jutros vidio na parkiralištu za posjetitelje. Jedan od njih bio je tamnoplavi Cadillac, a drugi kamionet s ojačanim prednjim odbojnikom i reflektorskim svjetlima. Onaj muškarac iz Cadillaca nije se čak ni potrudio doći do ulaza za posjetitelje, nego je samo povremeno izlazio iz vozila i protezao se. Onako visok, mršav i bez pokrivala za glavu, na sebi je imao pripijeno crno odijelo i visoke čizme. Lice mu je bilo nekako neobično beskrvno.

Drugi vozač onamo je došao u osam ujutro, ali je do prijemnog ureda došao tek tri sata kasnije. Bio je snažne grade, iako i očito sve širi u srednjem dijelu torza. Kosa mu je bila uredno podšišana iznad istaknutih ušiju, a na sebi je imao uniformu šerifa s oštrim crtama od vrućega glačala. »Ja sam šerif Ryan Valdez iz okruga Dreyfus«, rekao je, pa ispružio hladnu i suhu ruku. »Daleko ste od doma, šerife.« »Tako je gospodine, bit će da jesam. A vi ste imali naporno jutro.« »A još je rano. Kako vam mogu pomoći?« »Došao sam vam pomoći u potrazi za Audiejem Palmerom.« »Cijenim vašu ponudu, ali FBI i mjesna policija sve imaju pod nadzorom.« »FBI nema jebenog pojma!« »Kako, molim?« »Radi se o hladnokrvnome ubojici kojem nikada nije smjelo biti ni dopušteno da se nade u ustanovi s osrednjim mjerama sigurnosti.

Trebao je završiti na električnoj stolici.« »Ja ne donosim presude, šerife, samo ih čuvam iza rešetaka.« »I kako vam to ide?« Krv se naglo povukla iz upraviteljevih obraza, dok mu je crveni oblak raspirene žeravice stao pulsirati ispred očiju. Deset sekunda.

Dvadeset. Trideset. Postao je svjestan muklog udaranja bila u sljepoočicama. Na koncu je uspio progovoriti. »Jedan zatvorenik pod mojom paskom uspio je pobjeći. I za to preuzimam odgovornost. To je dobra pouka iz poniznosti. Trebali biste je i vi jednom iskušati.« Valdez je raširio ruke i ispričao se. »Žao mi je što ovo nismo započeli u najsretnijem tonu. Šerifov ured okruga Dreyfus osobito se zanima za Audieja Palmera. Mi smo ga uhitili i izveli pred sud.« »To prihvaćam, ali ovo više nije vaš problem.« »Smatram da bi se mogao pokušati vratiti u okrug Dreyfus i povezati s nekadašnjim zločinačkim suradnicima.« »Na temelju kojih dokaza?« »Te informacije ne smijem otkriti, ali uvjeravam vas da je Audie Palmer iznimno opasan i da ima izvrsne veze. Saveznoj državi Teksas duguje sedam milijuna dolara.« »Bio je to novac savezne vlade.« »Rekao bih da cjepidlačite, gospodine.« Upravitelj Sparkes pomno je promotrio mlađeg muškarca,

uočavajući neispavanost i tragove akna na obrazima. »Zašto ste zapravo došli, šerife?« »To sam već objasnio.« »Nestanak Audieja Palmera objavili smo tek u sedam ujutro, a vi ste u to vrijeme ovdje bili parkirani već barem sat vremena. Stoga pretpostavljam da ste ili znali da će pobjeći ili ste došli zbog nekog drugog razloga.« Valdez je ustao i ugurao palčeve pod remen. »Upravitelju, nešto vam kod mene smeta?« »Možda biste ostavili bolji dojam da izvučete glavu iz vlastitog dupeta.« »Prilikom te pljačke život su izgubile četiri osobe. Palmer je bio odgovoran za njihovu smrt bez obzira na to je li povukao okidač ili nije.« »To je vaše mišljenje.« »Ne, to je činjenica. Bio sam ondje. Prelazio preko dijelova tijela i prolazio kroz lokve krvi. Vidio sam kako je živa žena izgorjela u svome autu. Još čujem njezine krikove...« I posljednji trag nekakve kolegijalnosti iščeznuo je poput ribe koja je ispljunula udicu. Šerif se nasmiješio ne pokazavši zube: »Došao sam ponuditi pomoć jer znam Palmera, ali čini se da vas moje usluge ne zanimaju.« Stavio je šešir na glavu, bolje namjestio obod, pa izišao, gurnuvši vrata umjesto da povuče ručicu, nešto mumljajući sebi u bradu.

Upravitelj je s prozora ureda gledao van i ubrzo ga vidio kako izlazi kroz glavni ulaz, te prelazi parkiralište i dolazi do svog kamioneta.

Zašto bi se šerif iz jednog okruga vozio više od tri stotine kilometara da upravitelju zatvora objasni kako treba raditi svoj posao?

7.

Moss je proveo besanu noć u Rupi, viđajući više ego nego ozljede.

Zbog batina ne krivi čuvare. Dao im je povoda kad je izgubio živce. »Omogućio im je reakciju«, rekla bi njegova psihijatrica. Moss je oduvijek imao problema s kontrolom bijesa. Kad god se nade pod pritiskom ili osjeti stres, ima dojam da mu je u glavi zatočena neka ptičica, koja bruji i pokušava se osloboditi. A on je želi zgnječiti. Želi da taj zvuk nestane.

U trenucima u kojima posve gubi nadzor nad sobom osjeća gotovo pravu euforiju. Sva njegova mržnja, strah, gnjev i taština, svi uspjesi i neuspjesi, nekako se stapaju i stječe dojam da njegov život ima određeno značenje. Oslobađa se svijeta tame i neznanja. Osjeća se živim. Opijenim. Nedodirljivim. No sad shvaća koliko ta sila može biti razorna. Uložio je velik trud u nadzor nad sobom i bijeg od prošlosti, silno se potrudio da postane drukčijom osobom.

Dok trlja prst na mjestu na kojem bi mu se trebao nalaziti srebrni vjenčani prsten, razmišlja o Crystal i tome što će reći kad ga sljedeći put posjeti. U braku su dvadeset godina (a on je od toga petnaest u zatvoru), no neke su veze zapisane u zvijezdama... ili nisu. Crystal je bilo sedamnaest godina kad su se upoznali na velikome godišnjem rodeu u San Antoniju. Pod rukom se držala s nekim krivozubim mladićem čije je lice nalikovalo na pizzu s kobasicom, no činilo se da traži nekog zanimljivijeg, iako možda ne baš toliko zanimljivog kakvim se Moss u konačnici pokazao.

Majka ju je oduvijek upozoravala na takve kao što je Moss, no Crystal je zbog toga postala još samo znatiželjnijom. Bila je djevica, otkrio je Moss. Jednom ili dvaput poželjela je da je neki mladić baci na krevet i nauči o čemu se tu zapravo radi, ali u glavi joj je neprestano odzvanjao majčin glas o tome kako je požuda smrtni grijeh, a kako tinejdžerske trudnoće trajno uništavaju život.

Moss je bio došao na rodeo kako bi provjerio sigurnost i izvidio kako stoje stvari na ulazima, ali je od potencijalnog posla odustao kad je vidio koliko je ondje raspoređeno policajaca savezne države Teksas.

Stoga je kupio kobasicu obloženu kukuruznim brašnom i pogodio dvanaest metalnih pataka, te tako osvojio Pinka Panthera. Kasnije je vidio Crystal kako promatra svečanu povorku. Nije bila ni približno zgodna kao neke djevojke koje je poznavao, no nešto u vezi s njom svakako mu je uzburkalo krv.

Njezin dečko otišao joj je donijeti neko gazirano piće. Crystal je otišla dalje s Mossom, smijući se njegovu laskanju i slušajući glazbu. On se htio praviti važan. Na streljani i u gađanju lopticama osvojio joj je Patka Dodu, dva balona punjena helijem i lutku na štapu. Sjedili su zajedno i gledali rodeo. Moss je znao kako će to djelovati na Crystal dok bude gledala kauboje kako jašu na bikovima i konjima. Po njegovu mišljenju, rodeo je kriv za više trudnoća nego gotovo ijedan drugi oblik zabave, osim možda muškog striptiza. Crystal je bila opijena uzbuđenjem i Moss je znao da je sada njegova. Da bi za njega bila u stanju učiniti bilo što. Odvest će je k sebi, ili će to učiniti u autu, ili čak na brzinu, na uzdrhtalim nogama, iza kuće duhova.

No prevario se. Crystal ga je poljubila u obraz, ne obazirući se na njegove najbolje ulete, te mu dala broj telefona. »Nazvat ćeš me sutra navečer u sedam. Ni minutu ranije, ni minutu kasnije.« A onda je otišla, ljuljajući bokovima poput metronoma, a Moss je znao da ga je sredila kao mačka miša, no u istom je trenutku shvatio i da mu to ne smeta. Ženska je pametna, seksi i puna duha i živahnosti. Što još muškarac uopće može poželjeti?

Neki čuvar šakom mu lupa po vratima. Moss ustaje i okreće se prema zidu. Ponovno ga stavljaju u lance, odvode na tuširanje, a potom i u prijemni prostor - ne u glavnu dvoranu za posjetitelje, nego u malenu sobu za razgovore u kojoj odvjetnici posjećuju klijente.

Zatvorska psihijatrica, gospođica Heller, čeka ispred te sobe.

Zatvorenici je zovu gđica. Twiggy, jer je jedina žena u zatvoru koja ima manje od devedeset kilograma. Moss sjedi i čeka da ona nešto kaže. »Trebao bih nešto početi govoriti?« pita on. »Nisi došao radi razgovora sa mnom«, kaže ona, »Ne?« »Treba te netko iz FBI-a.« »U vezi s čime?« »Audiejem Palmerom.«

Gospođica Heller Mossa je uvijek podsjećala na logopedicu koja ga je poučavala pravilnome izgovoru kad je krenuo u srednju školu, jer nije mogao dobro izgovoriti ni »r« ni glas koji se piše kao »th«. Ta je terapeutkinja imala dvadeset i koju godinu i gurala mu je prste u usta, pokazujući mu kamo staviti jezik kad izgovara određene riječi. Jednog je dana Moss osjetio erekciju, no ona se zbog toga nije naljutila.

Stidljivo mu se nasmiješila i obrisala prste papirnatim ubrusom.

Otvaraju se neka vrata, a službenica zadužena za njegov slučaj izlazi, kimajući gospođici Heller, koja je sljedeća na redu. Moss čeka, široko razmaknutih nogu, zatvorenih očiju, glave naslonjene na zid.

Zatvorenici su stručnjaci za ubijanje vremena, budući da stare u psećim godinama. U stanju su nebrojeno puta čitati iste časopise i knjige, gledati iste filmove, voditi iste razgovore i pričati iste viceve, tako da mjeseci i godine samo nestaju.

Razmišlja o Audieju i zamišlja ga kako uživa u slobodi, spava s nekom hollywoodskom starletom ili baca prazne boce pjenušca s kakve jahte. Zna da je to malo vjerojatno, no od tih slika blago mu se razvlače usne.

Nakon što je preživio onu »borbu za naslov«, Audie je počeo u kantini sjediti s Mossom. Rijetko su razgovarali prije nego što bi dovršili jelo, a i onda se uglavnom radilo o neobaveznom čavrljanju i opažanjima, a ne dubljem promišljanju života. Audie je i dalje bio meta, jer je bio mlad i čist, a ljude je uporno mučio i onaj novac. Bilo je samo pitanje vremena kad će ga pokušati slomiti netko drugi.

Zatvorenik po imenu Roy Finster, koji je samog sebe zvao Vukodlak, zbog vučjih dlaka na licu, presreo je Audieja ispred prostora za tuširanje i počeo udarati. Moss mu je skočio na leđa i oborio ga poput mladoga vola uhvaćenog lasom, da bi mu onda koljenom pritisnuo vrat. »Treba mi novac«, rekao je Roy, brišući oči. »Moja će Lizzie ostati bez kuće ak’ nešto ne poduzmem.« »Kakve to ima veze s Audiejem?« upitao je Moss.

Roy je iz džepa na košulji izvukao nekakvo pismo. Moss ga je proslijedio Audieju. Lizzi je napisala da će banka zaplijeniti kuću u San Antoniju i da se ona i djeca vraćaju u Freeport, gdje će živjeti s njezinima. »Neću ih uopće viđati ak’ se presele u Freeport,« šmrcao je Roy. »Kaže da me više ne voli.« »Ti još voliš nju?« upitao je Audie, i dalje zadihan. »Molim?«

»Voliš li ti i dalje Lizzie?« »Da.« »Kažeš joj to ikada?« Roy se uvrijedio. »Želiš reći da sam mekušac?« »Kad bi joj rekao, možda bi se malo više potrudila da ostane.« »A kako da to postignem?« »Napiši joj pismo.« »Ne ide mi baš nikakvo pisanje.« »Ako želiš, ja ću ti pomoći.« I tako je Audie napisao pismo u Royevo ime, a pismo je moralo biti uistinu osobito jer Lizzie nije povela klince u Freeport i zubima se i noktima borila da zadrži kuću, a svi zajedno ustrajno su posjećivali Roya svaki drugi tjedan.

Jedna se vrata otvaraju, a neki čuvar nogom udara u stražnju stranu Mossove stolice i govori mu da se probudi. Ustavši, Moss polagano, vukući noge, ulazi u sobu, pognutih ramena kako bi ostavio dojam da je niži. Ponizniji. U sobi za razgovore čeka neka tinejdžerica. Nije djevojka, nego žena kratko podšišane kose i s ukrasnim iglama u ušnim resicama. Pokazuje službenu iskaznicu sa značkom. »Specijalna agentica Desiree Furness. Kako da te zovem, Moss ili Jeremiah?« Moss ne odgovara. I dalje ne može pojmiti njezinu gradu. »Nešto nije u redu?« pita ona. »Je U vas netko stavio u sušilicu za veš? Jer mogao bih se zakleti da ste se stisnuli barem pet brojeva...« »Ne, ovo mi je normalna veličina.« »Ali tako ste sićušni.« »Znaš koji je najveći problem kad si tako nizak?« Moss odmahuje glavom. »Po cijele dane moram gledati šupke.« On ubrzano trepće. Ceri se. Sjeda. »Taj vam je dobar.« »Imam ih još hrpu.« »Da?« »Nazvao je Willy Wonka i rekao da želi da dođeš kući. Din-don, nisi čuo da je vještica mrtva? Nisi ti bila u Gospodaru prstenova? Da si Kineskinja, zvali bi te Ma La...« Moss se od smijeha ljulja na stolici.

Lisice mu zveckaju. »...Tako sam niska da ne mogu stajati ni u dječjem bazenu. Trebaju mi ljestve da dođem do donjeg vojničkog ležaja. Kad kišem, glavom udaram u pod. Treba mi zalet da dođem do nužnika. Ne,

nisam u srodstvu s Tomom Cruiseom.« Zastaje. »Jesmo li to sada riješili?« Moss briše oči. »Nisam vas htio uvrijediti, gospođo.« Desiree ponovno posvećuje pozornost njegovu dosjeu, ne obazirući se na njegovu ispriku. »Što ti se dogodilo s licem?« pita ona. »Automobilska nesreća.« »Baš si duhovit.« »Čovjeku je lakše ako na ovakvome mjestu zadrži smisao za humor.« »Bio si prijatelj s Audiejem Palmerom.« Moss ne odgovara. »Zašto?« pita ona. »Što zašto?« »Zašto ste bili prijatelji?« To je već zanimljivo pitanje. Moss o njemu zapravo nikada nije razmišljao. Zašto je čovjek uopće s nekim prijatelj? Zajednički interesi.

Slična prošlost. Ona neka kemija. Ništa od toga nije se odnosilo na njega i Audieja. Zajedničko im je bilo jedino to što su bili u zatvoru.

Specijalna agentica iščekuje njegov odgovor. »Odbio se predati.« »Što to znači?« »Neki ljudi na ovakvome mjestu trunu. Ostare i postanu ogorčeni, sami sebe uvjere da je za sve krivo društvo, a da su oni tek žrtva usranog djetinjstva ili nesretnih okolnosti. Ili psuju Boga ili ga traže.

Neki slikaju, pišu poeziju ili proučavaju klasike. Drugi vježbaju ili igraju rukomet ili pišu pisma djevojkama koje su ih voljele prije nego što su odbacili život. Audie nije radio baš ništa od toga.« »Što je on radio?« »Trpio.« Ona i dalje ne shvaća. »Vjerujete li u Boga, specijalna agentice?« »Odgojena sam kao kršćanka.« »Mislite da Bog za svakog od nas ima poseban plan?« »Ne bih znala.« »Moj otac nije vjerovao u Boga, ali je rekao da postoji šest anđela Jad, Očaj, Razočaranje, Beznađe, Okrutnost i Smrt. ›Prije ili kasnije upoznat ćeš svakog od njih‹, rekao mi je. ›Ali nadajmo se ne u paru.‹ Audie Palmer na svoje je anđele nailazio u parovima. Ponekad su se javljali i po tri odjednom. S njima se viđao svaki dan.« »Misliš da nije imao sreće?«

»Taj je dečko imao sreće kad ga nije snašla nesreća.« Moss spušta glavu i prstima prelazi po tjemenu. »Je li Audie Palmer bio religiozan?« pita Desiree. »Nikada nisam čuo da se moli, ali vodio je duboko filozofske rasprave sa zatvorskim svećenikom.« »O čemu?« »Audie uopće nije smatrao da je jedinstven ili da ima nekakvu zacrtanu sudbinu. I smatrao je da kršćani nemaju monopol na moral.

Običavao je reći da su nekima puna usta lijepih riječi, ali da se ponašaju više kao John Wayne nego kao Isus. Kužite što želim reći?« »Da, valjda.« »Tako je to kad dvije tisuće godina zagovarate Bibliju i pokušavate opravdati užasno zastrašivanje i ugnjetavanje ljudi iako u njoj piše da treba voljeti bližnjega i okrenuti drugi obraz.« »Zašto je pobjegao, Moss?« »To doista ne znam, gospođo.« Moss dlanovima trlja lice, opipava modrice i otekline. »U ovakvim ustanovama temelj svega su zabranjena roba i glasine. Svaki će vam čovo ovdje ispričati drukčiju priču o Audieju. Kažu da su ga ustrijelili četrnaest puta i da je preživio.« »Četrnaest?« »Tako sam čuo. Vidio sam mu ožiljke na glavi. Vjerojatno kao da su ponovno sastavljali Humptyja Dumptyja.« »A novac?« Moss se lukavo smiješi. »Ljudi pričaju da je podmitio suca da izbjegne električnu stolicu. Sada će pričati da je podmitio čuvare da mu omoguće bijeg. Raspitajte se malo - svaki čovac ima svoju priču. Neki kažu da love već odavno nema ili da Audie Palmer ima svoj otok negdje na Karibima ili da je zakopao lovu na naftnim poljima u istočnom Teksasu ili da mu brat Carl živi na visokoj nozi u Kaliforniji, u braku s nekom filmskom zvijezdom. Ovakva su mjesta prepuna priča, a krv ništa neće uzburkati jače od pravog bogatstva u neobilježenim novčanicama.« Naginje se prema naprijed. Okovi na gležnjevima zveckaju u dodiru s metalnim nogama stolice. »Zanima vas što ja mislim?« Desiree kima. »Audieju Palmeru fućka se za lovu. Čini mi se da mu nije smetalo ni što je bio ovdje. Drugi su brojali sate i dane, no Audie je bio u stanju piljiti u prazno kao da se zagledao u površinu mora ili kao da promatra iskre koje lete iznad logorske vatre. Uspijevao je postići to da ćelija

izgleda kao da uopće nema zidove.« Moss malo oklijeva. »Da nije bilo tih snova...« »Kakvih snova?« »Često sam ležao na svome ležaju, osluškivao i pitao se hoće li možda jedne noći samo tako izlanuti kamo je sakrio novac, ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, više puta čuo sam kako jeca. Zvučao je poput kakvog djeteta izgubljenog u kukuruzu, djeteta koje plače i doziva mamu. Često sam se pitao što to odraslog muškarca tjera na plač. Pitao sam ga, ali o tome nije htio razgovarati. Nije se stidio plača. Nije se bojao slabosti na koju plač ukazuje.« Specijalna agentica gleda u svoj notes. »Vas dvojica radili ste u knjižnici. Što je Audie ondje radio?« »Učio. Čitao. Slagao knjige. Obrazovao se. Pisao je pisma. Pripremao žalbe drugim, ali nikad u svoje ime.« »Zašto?« »I to sam ga pitao.« »Što je rekao?” »Rekao je da je kriv.« Znaš da je jučer trebao biti pušten?« pita ona. »Čuo sam.« »Zašto bi onda pobjegao?« »Razmišljao sam o tome.« »I?« »Postavljate pogrešno pitanje.« »A što bih trebala pitati?« »Ljudi uglavnom smatraju da su izdržljivi i nedodirljivi, ali život ih svaki dan podsjeća da nije tako. Audie je deset godina nastojao ostati živ. Gotovo da i nije bilo tjedna da ga čuvari nisu posjetili u ćeliji i prebili poput crvenokosog posinka, postavljajući ista pitanja kao vi. A tijekom dana tu je bila meksička mafija, ili teksaški udruženi zločinci ili Arijsko bratstvo ili bilo koji tupi kukavički gad koji bi ga poželio maltretirati ih izmlatiti. »Ovdje ima i ljudi s određenim kompulzivnim oblicima ponašanja koji nemaju veze s pohlepom i moći. Možda su takvi u Audieju vidjeli nešto što su željeli uništiti - to njegovo optimistično držanje ili dojam unutarnjeg mira. Takve protuhe ne žele samo nauditi drugima, nego ih žele i proždrijeti, žele im rasporiti prsa i jesti im srce dok im niz lice ne potekne krv, a zubi postanu crveni. »Koji im god bili motivi, Audie je od prvog dana bio ugrožen, a pritisak se prije mjesec dana udvostručio. Tog su malog napadali

nožem, davili, mlatili, na njega nasrtali staklom i vatrom, ali on nikada nije pokazao ni mržnju, ni kajanje, ni slabost.« Moss podiže pogled i gleda je u oči. »Zanima vas zašto je pobjegao, no to je pogrešno pitanje. Trebate pitati zašto to nije učinio ranije.«

8.

Audie ne ide na prvi dostupni autobus. Umjesto toga tumara ulicama San Antonia i navikava se na vrtoglavo kretanje oko sebe, kao i stalne zvukove. Neboderi su viši nego što ih pamti. Suknje su kraće.

Ljudi deblji. Telefoni manji. Boje prigušenije. Ljudi druge ne gledaju u oči. Samo se guraju i prolaze, nekamo žure: majke s kolicima, poslovni ljudi, uredski službenici, kupci, dostavljači, učenici, vozači dostavnih vozila, prodavačice i tajnice. Svi kao da silno žele nekamo doći ih od nečega bježe.

Primjećuje veliku reklamu na vrhu neke poslovne zgrade. Dvije slike, jedna uz drugu; na prvoj je neka žena u poslovnome kostimu, naočalama i visoko vezane kose. Radi nešto na računalu. Na drugoj je ista ta žena u bikiniju, na užarenoj pješčanoj plaži, uz more boje njezinih očiju. Ispod tih slika piše: Izgubite se na Antigui.

Audieju se izgled tog otoka sviđa. Može se zamisliti na toj plaži, kako postupno tamni, kako utrljava ulje za sunčanje u ramena neke ljepotice, pušta da joj ulje klizi niz leđa i spušta se u razne udubine.

Koliko je već vremena prošlo? Jedanaest godina bez žene. Jedne žene.

Kad god odluči ući u neki autobus, Audieju nešto odvuče pozornost, pa tako prođe još jedan sat. Kupuje kapu i sunčane naočale, kao i rezervnu odjeću, tenisice, jeftini sat, kratke hlače i šišač za kosu. U prodavaonici mobitela, neki mu prodavač pokušava uvaliti nekakvu elegantnu, pravokutnu prizmu od stakla i plastike, govoreći o nekakvim aplikacijama, podatkovnim paketima i 4G-u. »Treba mi samo telefon kojim je moguće nekoga nazvati«, kaže Audie.

Osim mobitela, kupuje i četiri SIM-kartice na bonove, a sve to sprema u džepove malog ruksaka. Kasnije sjedi u jednom baru nasuprot Greyhoundovu kolodvoru i gleda kako ljudi dolaze i odlaze.

Vidi vojnike u uniformama koji nose platnene torbe, odlaze u prekomandu u neku od vojnih baza kojih je prepun taj dio Teksasa.

Neki od njih zabavljaju ulične princeze, kojima je baza u obližnjem motelu.

Dok proučava mobitel, Audie razmišlja o tome da nazove mamu.

Ona sad već sigurno zna. Policija ju je već svakako obišla. Možda joj prisluškuju telefon i motre kuću. Nakon što mu je umro tata, odselila se sestri Avi u Houston. Ondje je odrasla i jedva čekala da odande pobjegne, no sada se vratila upravo onamo gdje je i počela.

Audieju misli lutaju. Prisjeća se kako se kao šestogodišnjak provukao kroz prozor Wolfeove prodavaonice alkoholnih pića kako bi ukrao cigarete i gume za žvakanje. Brar Carl pridignuo ga je do prozora i uhvatio ga kad je iskočio. Carlu je bilo četrnaest godina i Audieju se činilo da nitko ne može imati fornijeg starijeg brata, iako je ovaj ponekad bio grub i mnogi su ga se klinci bojali. Carla je krasio rijedak osmijeh, od onakvih na kakve čovjek naide tek par puta u životu. U hipu je umirivao i izgledao simpatično, no čim bi osmijeh iščeznuo, pretvarao se u drugu osobu.

Kad je Carl prvi put završio u zatvoru, Audie mu je svaki tjedan pisao pisma. Rijetko je dobivao odgovor, no znao je da Carl nije osobito sklon ni čitanju ni pisanju. A kasnije, kad su ljudi pričali razne stvari o Carlu, Audie se trudio da im ne vjeruje. Htio je pamtiti brata u kojem je vidio idola, brata koji ga je vodio na sajmove i kupovao mu stripove. Često su pecali u rijeci Trinity, no zbog polikloriranih bifenila i drugih otrovnih tvari nisu mogli jesti ulov. Uglavnom su izvlačili kolica iz samoposluga i odbačene automobilske gume, dok je Carl pušio travu i Audieju pričao priče o tijelima bačenima u mutne dubine rijeke. »Stave im betonski uteg da lakše potonu«, govorio je nehajno. »I dalje su dolje, zaglavjela u mulju.« Carl je pričao i o glasovitim gangsterima i ubojicama kao što su bili Clyde Batrow i Bonnie Parker, koja je odrasla na manje od kilometar i pol od mjesta na kojem se Audie rodio. Bonnie je polazila srednju školu u Cement Cityju, koja je u Audiejevo vrijeme već imala drugi naziv i iz čijih su se učionica vidjele druge tvornice, ali iste kuće. »Bonnie i Clyde bili su zajedno jedva dvije godine«, rekao je Carl. »Ali svaku prokletu minutu proživjeli su kao da im je posljednja. Bila je to prava ljubavna priča.« »Ne želim slušati o ljubljenju«, rekao je Audie. »Jednog ćeš dana željeti«, rekao je Carl i nasmijao se.

Nagnuvši se naprijed, govoreći tiho, prepričao je završne trenutke i zasjedu, kao da uz logorsku vatru priča o duhovima. Audie je zamišljao maglovito doba prije svitanja, samotnu cestu negdje nadomak Sailesa, u Louisiani, gdje su policija i teksaški rendžeri par presreli 23. svibnja

1934, godine, pucajući u njih bez upozorenja. Bonnie Parker bile su tek dvadeset tri godine. Pokopana je na groblju Fishtrap, ni stotinu metara od mjesta na kojem su odrasli Audie i Carl (iako su tijelo kasnije premjestili na groblje Crown Hill, da bude s bakom i djedom). Clyde je pokopan kilometar i pol dalje, na groblju Western Heights, gdje mu ljudi i dalje obilaze grob.

Carl je prvi put završio u zatvoru zbog poštanskih manipulacija i prevara s bankomatima, no upropastila ga je droga. Navukao se u državnoj kaznionici u Brownsvilleu i više se nije uspio riješiti te navike.

Audieju je bilo devetnaest godina i studirao je kad je Carl izišao na slobodu. On ga je dovezao iz Brownsvillea. Carl je izišao u košulji sa zelenim prugama i sintetičkim hlačama, te kožnome kaputu pretoplome za vremenske prilike. »Nije ti u tome vruće?« »Radije ću ga imati na sebi, nego ga nositi u ruci«, rekao je ovaj.

Audie je i dalje igrao bejzbol i redovito odlazio u teretanu. »Dobro izgledaš, mali.« »I ti«, rekao je Audie, iako to nije bilo točno. Carl je izgledao isprano, ispijeno i gnjevno. Kao da mu treba nešto što mu je izvan domašaja.

Ljudi su govorili da je Audie u njihovoj obitelji pokupio svu pamet - kao da inteligencija nekako dolazi preporučenom pošiljkom, pa samo moraš tog dana biti kod kuće, jer se pošiljka inače vraća. No to nema veze s inteligencijom. Radi se o hrabrosti, iskustvu, želji i mješavini još desetak sastojaka.

Audie je Carla provezao njihovom nekadašnjom četvrti, sada bogatijom nego što ju je Carl pamtio, no ondje je i dalje bilo malih trgovačkih centara, prodavaonica, oronulih zdanja, okupljališta narkomana, kao i djevojaka koje su operirale iz automobila u Singleton Boulevardu.

U jednoj prodavaonici 7-Eleven Carl se zagledao u dvije srednjoškolke koje su došle po sladoled. Bile su u odrezanim trapericama i pripijenim majicama kratkih rukava. Poznavale su Audieja. Smiješile se. Očijukale. Carl je nešto rekao i djevojke su se prestale smiješiti. U tom trenutku Audie je bolje promotrio brata i u njemu prepoznao nešto novo: naglašenu, gotovo prestrašenu notu samoprijezira.

Kupili su paket sa šest limenki piva i sjeli uz rijeku Trinity, ispod željezničkog mosta. Vlakovi su im tutnjali iznad glave, na putu prema Union Stationu. Audie ga je htio ispitivati o zatvoru. Kako je unutra?

Jesu li priče i napola točne? Carl ga je upitao ima li trave. »Na uvjetnoj si.« »Tako se lakše opustim.« Sjedili su u tišini, gledali kako se smeđa struja vrtloži i ponire. »Zbilja misliš da dolje ima leševa?« upitao je Audie. »U to sam siguran«, rekao je Carl.

Audie je Carlu pričao o svojoj stipendiji za sveučilište Rice u Hustonu. Oni mu plaćaju školarinu, no sam mora osigurati sredstva za život, pa zbog toga radi po dvije smjene na jednoj kuglani.

Carl ga je volio zadirkivati zbog toga što je »obiteljski genijalac«, no Audieju se činilo da se brat njime u sebi zapravo ponosi. »Što ćeš sada?« upitao je Audie.

Carl je slegnuo ramenima i rukom zgnječio limenku. »Tata kaže da ti može pronaći posao na građevini.« Carl nije odgovorio.

Kad su napokon došli kući, susret je bio prepun zagrljaja i suza.

Njihova mama neprestano je hvatala i grlila Carla s leđa, kao da bi joj mogao pobjeći. Tata im se vratio ranije s posla u automehaničarskoj radionici, što je bila rijetkost. Uglavnom je šutio, no Audie je jasno vidio da je sretan što je Carl ponovno kod kuće.

Mjesec dana kasnije, Audieu je počela druga godina studija i u Dallas je ponovno došao tek za Božić. Carl je tada već bespravno živio u nekoj napuštenoj kući u Heightsu i radio raznorazne neodređene poslove. Bio je prekinuo s djevojkom i vozio se na motociklu za koji je rekao da ga »čuva jednom prijatelju«. Činilo se da je nekako napet.

Nervozan. »Jesi za poker?« upitao je Audieja. »Pokušavam nešto uštedjeti.« »Ovako bi mogao nešto i dobiti.« Carl ga je nagovorio, ali je neprestano mijenjao pravila, govoreći da se tako igra u zatvoru. No sve promjene kao da su išle u korist samo njemu i Audie je ostao bez pola novca koji je štedio za studij. Carl je izišao i vratio se s pivom. Imao je i nešto kristalnog metamfetamina i speeda. Htio se urokati i nikako mu nije bilo jasno zašto je Audie odlučio otići kući.

Sljedećeg ljeta Audie je radio na kuglani i u radionici. Carl je

povremeno svraćao, pokušavao posuditi novac. Njihova sestra Bernardette bila je počela hodati s tipom koji je radio u jednoj banci u centru grada. Imao je novi auto i skupu odjeću. Carla se to nije osobito dojmilo. »Što si on umišlja?« »Ne radi ništa loše«, rekao je Audie. »Misli da je bolji od nas.« »Kako?« »Pa to se vidi. Drži se kao da je iznad nas.« Carl nije htio slušati nikoga tko bi mu govorio da neki ljudi rade itekako naporno kako bi živjeli u zgodnoj kući ili vozili novi auto. Bilo mu je draže zamjerati im na uspjehu. Kao da stoji ispred kuće u kojoj se održava neki tulum, nosa priljubljena uz staklo, gleda zgodne djevojke koje plešu uz glazbu, dok im se lijepe haljine vrte i zadižu. Ne gleda samo sa zavišću. Nego ima upitni pogled. Ogorčen. Željan.

Negdje potkraj ljeta Audieju je oko deset navečer zazvonio telefon, Carl je u nekom baru u East Dallasu. Pokvario mu se motocikl. Treba mu prijevoz do kuće. »Ne idem po tebe.« »Neki me tip opljačkao. Nemam prebijene pare.« Audie se odvezao na suprotnu stranu grada. Parkirao se ispred lokala. Ispred bara se nalazio veliki osvijetljeni znak Dixie Beer, dok su drveni podovi bili prekriveni tragovima opušaka koji su izgledali poput zgnječenih žohara, Bajkeri su igrali biljar, udarali kugle toliko snažno da je zvuk podsjećao na pucketanje biča. Jedinoj prisutnoj ženi bila je četrdeset i koja godina. Bila je odjevena poput tinejdžerice i pijano je plesala ispred džuboksa, dok ju je promatralo desetak muškaraca. »Ostani na piću«, rekao je Carl. »Mislio sam da nemaš love.« »Nešto sam osvojio.« Pokazao je prema biljarskome stolu. »Što želiš popiti?« »Ništa.” »Popij 7Up.« »Idem kući.« Audie je već krenuo prema izlazu. Carl je za njim izišao na parkiralište, bijesan što je tako diskreditiran pred novim prijateljima.

Zjenice su mu bile raširene i u prva dva pokušaja promašio je ručicu na vratima. Audie je natrag vozio s otvorenim prozorima, za slučaj da Carlu pozlije. Vozili su se u tišini i Audieju se učinilo da je Carl zaspao.

No onda se ipak javio, glasom izgubljenog djeteta. »Nitko mi neće pružiti drugu priliku.« »Strpi se malo«, rekao mu je Audie. »Nemaš pojma kako je to.« Carl se malo uspravio. »Treba mi samo jedan dobar dobitak. I sve bi se riješilo. Mogao bih otići odavde i početi ispočetka negdje gdje ljudi ne bi imali predrasude.« Audie ga nije razumio. »Pomogni mi da opljačkam banku«, rekao je Carl, kao da je to nešto najnormalnije. »Molim?« »Mogu te ubaciti da dobiješ dvadeset posto. Trebaš samo voziti. Ne moraš ući. Jednostavno ostani u autu.« Audie se nasmijao. »Neću ti pomoći da opljačkaš banku.« »Trebaš samo voziti.« »Ako želiš doći do novca, zaposli se.« »Lako je tebi reći.« »Što bi to trebalo značiti?« »Ti si plavooki mladić, uvijek miljenik. Ne bih imao ništa protiv da budem sin razmetni - daj mi moj dio i više me nećeš vidjeti.« »Nemamo nikakve dijelove.« »Jer sve ide tebi.« Vratili su se u roditeljsku kuću. Carl je prespavao u svojoj nekadašnjoj sobi. Audieja je usred noći probudila žeđ, pa je pošao u potragu za čašom vode. Zatekao je Carla u kuhinji. Sjedio je u tami, a jedini izvor svjetlosti bio je hladnjak, čija su vrata bila otvorena. Lice mu je bilo ozareno. »Što si uzeo?« »Samo neš’ malo da lakše zaspem.« Audie je isprao čašu i već se okrenuo da se vrati u krevet. »Žao mi je«, rekao je Carl. »Zbog čega ti je žao?« Nije odgovorio. »Gladi u svijetu, globalnog zatopljenja, evolucije, zbog čega ti je žao?« »Što sam takvo razočaranje.«

Audie se vratio na Rice i na gotovo svim ispitima ostvario najbolje rezultate na drugoj godini. Noću je radio u jednoj pekarnici koja je

radila cijelu noć, a na predavanja je dolazio s brašnom na odjeći. Jedna djevojka, koja je izgledala kao voditeljica navijačica i hodala kao manekenka, nadjenula mu je nadimak »Brašnasti«, koji se nekako i zadržao.

Kad je za Božić došao kući, otkrio je da nema njegova auta. Carl ga je bio posudio, ali se nije potrudio vratiti ga. Više nije živio kod kuće.

Boravio je u nekom motelu kraj autoceste Tom Landry i živio s curom koja je izgledala kao kurva i imala dijete. Audie ga je zatekao kako sjedi kraj bazena, u istome onom kožnom kaputu koji je na sebi imao prilikom izlaska iz Brownsvillea. Oči su mu bile staklaste, a pod njegovom ležaljkom bilo je više zgnječenih limenki piva. »Trebaju mi ključevi mog auta.« »Donijet ću ih kasnije.« »Ne, želim ih sada.« »Rezervoar je prazan.« Audie mu nije povjerovao. Sjeo je za upravljač i okrenuo ključ.

Motor se odmah ugasio. Bacio je ključeve u Carla i kući se vratio autobusom. Uzeo je svoju palicu za bejzbol, otišao na žicom ograđeno vježbalište i udario osamdeset loptica, kako bi iz sebe izbacio frustriranost.

Audie je tek kasnije spojio dijelove slagalice i shvatio što se dogodilo te večeri. Nakon što je otišao iz motela, Carl je ulio gorivo iz kanistera i odvezao se u prodavaonicu alkoholnih pića uz Harry Hines Boulevard. Iz hladnjaka je uzeo paket sa šest piva, paketiće kukuruznog čipsa i žvakaće gume. Prodavač je bio neki stari Kinez, u radnoj uniformi s neizgovorivim imenom na pločici.

U prodavaonici je bio još samo neki muškarac, u najudaljenijem prolazu među policama, koji je čučao i tražio paketić kukuruznog čipsa točno određenog okusa koji je zahtijevala njegova trudna supruga. Bio je to policajac koji nije bio na dužnosti, Pete Arroyo, a njegova supruga Debbie čekala je vani, jela sladoled, jer je žudjela za nečim slatkim, ali i pikantnim.

Carl je prišao prodavaču i iz kaputa izvadio automatski Browning .22, pa ga prislonio onom starcu uz glavu i zatražio da mu da sav novac iz blagajne. Ovaj ga je preklinjao na kineskome, no Carl nije ništa razumio.

Bit će da je Pete Arroyo vidio Carla u onim kružnim ogledalima postavljenima iznad prolaza. Prišuljavši se bliže, povukao je ruku iza leđa i izvadio pištolj. Sagnuo se, naciljao i rekao Carlu da podigne ruke.

I upravo je tada Debbie otvorila teška vrata, trbuha koji je stršao poput kakve budneve u Noći vještica. Debbie je ugledala pištolj. I kriknula.

Pete nije opalio. Carl jest. Policajac je pao i ispalio jedan metak, pogodio Carla u leđa kad je ulazio u auto koji se zatim odvezao. Hitna je četrdeset minuta spašavala Petea Arroya, no umro je prije nego što je došao u bolnicu. Svjedoci su tada već policiji bili dali opis ubojice i naveli da je moguće da je netko bio s njim, netko tko je sjedio za upravljačem.

9.

Autobus za Houston kreće u 19.30. Audie ulazi u posljednjem mogućem trenutku i sjeda u blizini nužnog izlaza. Pretvara se da spava, ali kroz jedva otvorene kapke motri peron, očekujući zvuk sirena i ljeskanje rotirki. »Ovo je zauzeto?« pita ga netko.

Audie ne odgovara. Neki debeli muškarac uspijeva ubaciti kovčeg na policu iznad sjedala, pa na stolić na naslonu sjedala ispred stavlja vreću s hranom iz nekog lokala brze prehrane. »Dave Myers«, kaže, pa pruža krupnu, crvenu ruku. Može mu biti oko šezdeset godina, ima krupna zakošena ramena i veliki komad kože i sala koji mu visi ispod brade. »Vi imate ime?« »Smith.« Dave se smijulji. »Ne može bolje.« Jede glasno, siše sol i umak s prstiju. Potom pali svjetlo iznad sjedala i rastvara novine, bučno ih lista. »Vidim da će opet smanjiti granične ophodnje«, kaže. »Kako će spriječiti nelegalne useljenike u ovoj državi? Daj im prst, a oni će ti uzeti cijelu ruku.« Audie ne ogovara. Dave okreće stranicu i nešto gunđa. »U ovoj zemlji zaboravili smo kako se ratuje. Pogledajte Irak.« (naziv zemlje izgovorio je Aj-Rek.) »Ako se mene pita, trebalo bi baciti nuklearnu bombu na sve te muslimanske zemlje, shvaćate što hoću reći, ali to se neće dogoditi dok je crnac u Bijeloj kući, i to crnac kojem je srednje ime Hussein.« Audie se okreće prema prozoru i gleda krajolik već zastrt tamom, tek nazirući isprekidana svjetla na rančevima i navigacijska svjetla na dalekim vrhovima. »A znam o čemu govorim«, kaže Dave. »Borio sam se u Vijetnamu.

Trebali smo nuklearnom bombom pogoditi te kosooke seljačine. Agent Orange za njih je bio predobar. Ne za žene. Te su kosooke ženske znale biti dosta fine. Neke su izgledale kao da im je dvanaest, ali svršavale su kao kad se ribe bacakaju na suhome.«

Audie ispusta nekakav nezadovoljan zvuk. Onaj muškarac šuti. »Smeta ti što govorim?« »Da.« »A zašto?« »Žena mi je Vijetnamka.« »Ne sereš? Ispričavam se, čovječe, nisam htio vrijeđati.« »Jesi.« »Kako sam mogao znati?« »Upravo si uvrijedio cijeli narod i rasu, cijelu vjeru i žene općenito.

Rekao si da ih želiš ševiti i pogoditi nuklearnom bombom, što znači da si rasist i pokvareni gad.« Daveovo lice poprima crvenu boju, dok mu se koža zateže, kao da ju je netko rastegnuo preko te velike lubanje. Ustaje i uzima kovčeg. Još nekoliko trenutaka Audie misli da možda traži pištolj, no onda se premješta dalje, pronalazi drugo sjedalo, gdje se predstavlja nekom drugom suputniku, tužeći se na »netolerantne šupke« na koje čovjek nailazi u međugradskim autobusima.

Nakon zaustavljanja u Seguinu i Schulenburgu, u Houston dolaze nekoliko minuta prije ponoći. Unatoč tako kasnom satu, na kolodvoru se nalazi više nasumičnih skupina ljudi. Neki spavaju na podu, neki leže na više sjedala. Među odredištima ispisanima na autobusima vide se Los Angeles, New York, Chicago i mnogi gradovi na putu do tih odredišta.

Audie odlazi u nužnik. Otvara vodu i umiva se, češkajući čekinje na donjoj vilici. Brada mu raste presporo da bi mu poslužila kao krinka, a prebrzo preplanula koža već mu se guli na nosu i čelu. U zatvoru se obično brijao svako jutro, jer je time ispunjavao pet minuta svakoga novog dana i pokazivao da mu je još stalo. Sada u ogledalu vidi muškarca, a ne više mladića: starijeg, mršavijeg, okorjelog onako kako to nikada nije bio.

Neka žena i djevojčica ulaze u WC. Obje su plavokose i obje su u trapericama i platnenim tenisicama. Ženi je dvadeset i koja, kosa joj je sa stražnje strane podignuta i vezana u visoki rep. Na sebi ima majicu kratkih rukava s natpisom Rolling Stones koja joj visi sa šiljatih grudi.

Djevojčici može biti šest-sedam godina. Nedostaje joj jedan prednji zub, a preko ramena joj je prebačen ruksak Barbie. »Ispričavam se«, kaže majka, »ženski WC zatvorili su zbog čišćenja.« Na rub umivaonika odlaže toaletnu torbicu i iz nje vadi četkice i

zubnu pastu. Ovlaživši papirnate ubruse, kćeri svlači majicu i pere je pod pazusima i iza ušiju. Potom je naginje nad umivaonik, pa joj tekućom vodom vlaži tjeme, perući joj kosu tekućim sapunom koji je postavljen uz umivaonik, govoreći joj da ne otvara oči.

Tada se okreće prema Audieju. »Što piljite?« »Ništa.« »Vi ste nekakav perverznjak?« »Nisam, gospođo.« »Ne zovite me gospođom!« »Oprostite.« Audie u žurbi odlazi, brišući ruke u traperice. Na ulici ispred autobusnog kolodvora ljudi puše i stoje. Neki su od njih preprodavači.

Neki svodnici. Neki grabežljiva koji traže bjegunce i zastranjele duše, djevojke koje je moguće pridobiti slatkorječivošću, djevojke koje prestaju vikati kad im se rukama stisne vrat. Možda sam jednostavno okorio, misli si Audie, koji inače ne traži ono najgore u ljudima.

Dok obilazi ulični blok, nailazi na jedan McDonaldsov lokal, jarko osvijetljen i ukrašen jakim osnovnim bojama. Uzima obrok i kavu. Malo kasnije uočava onu majku i kći iz WC-a. Sjede u jednom separeu i pripremaju sendviče od kruha i marmelade od jagoda iz staklenke.

Audie uživa u tom prizoru kada do njih dolazi voditelj restorana. »Ovdje ne smijete jesti ako neš’ ne kupite.« »Nikome ne smetamo«, kaže žena. »Radite nered.« Audie uzima svoj pladanj i prilazi im. »Požurite se malo, cure, što ste odlučile uzeti?« Sjeda im nasuprot i gleda šefa restorana. »Pojavili su se neki problemi?« »Ne, gospodine.« »To mi je drago. Možda biste nam mogli donijeti još malo ubrusa.« Ovaj nešto mumlja i povlači se. Audie reže hamburger na četvrtine i gura ga na suprotnu stranu stola. Djevojčica već poseže prema njemu, no majka je udara po nadlanici. »Ne uzimamo hranu od nepoznatih ljudi.« S optužbom u očima gleda Audieja. »Vi nas pratite?« »Ne, gospođo?« »Izgledam vam kao stara usidjelica?« »Ne.« »Onda me ne zovite gospođom! Mlada sam od vas. I ne treba nam vaša milostinja.« Djevojčica razočarano uzdiše. Gleda hamburger, pa onda majku.

»Znam što smjerate. Pokušavate zadobiti moje povjerenje, kako biste nam onda radili užasne stvari.« »Mislim da ste malo paranoični«, kaže Audie. »Nisam ni narkomanka, ni prostitutka.« »Drago mi je.« Audie otpija gutljaj kave. »Ako želite, vratit ću se za onaj stol.« Ona šuti. Pod jarkom neonskom rasvjetom vide joj se pjegice na nosu, a oči su joj - kakve? - zelene ili plave ili nešto između. Djevojčica je u međuvremenu uspjela krišom uzeti četvrtinu hamburgera i sad ga jede, skrivajući ga dlanom. Pruža ruku i uzima jedan prženi krumpirić. »Kako se zoveš?« pita je Audie. »Fcarlett.« »Jesi li nešto dobila za taj zub, Scarlett?« Kima i pokazuje mu lutku Raggedy Anne, koja izgleda rabljeno, ali i jako voljeno. »Kako se zove?« »Bethie.« »Baš lijepo ime.« Scarlett rukavom prekriva nos. »Fmrdite.« Audie se smije. »Radim na tome da se vrlo ubrzo otuširam.« Pruža ruku. »Ja sam Spencer.« Scarlett gleda njegov dlan, pa onda majku. Pruža ruku. Cijela njezina šaka stane u njegov dlan. »A vi ste?« pita Audie majku. »Cassie.« Ona ne prihvaća ruku. Iako je zgodna, Audie jasno vidi da Cassie okružuje tvrda ljuštura, nalik na ožiljak koji prekriva neku staru ranu.

Zamišlja kako je odrasla u nekoj siromašnijoj četvrti, kako je navodila dječake da je časte sladoledima u zamjenu za kratko pokazivanje gaćica, služeći se tom svojom seksualnošću, ali nikada posve ne shvaćajući opasnosti takve igre. »A što vi, moje dame, radite vani tako kasno?« pita. »To vas se ni najmanje ne tiče«, kaže Cassie. »Fpavamo u autu«, kaže Scarlett.

Majka je ušutkava. Scarlett gleda u pod i grli lutku. »Znate li za kakav jeftin motel u blizini?« pita Audie. »Koliko jeftin?« »Jeftin.« »Onamo se može doći taksijem.« »To nije problem.« On izlazi iz separea. »No, da, bit će najbolje da

krenem. Bilo mi je drago.« Na trenutak zastaje. »Kada ste se posljednji put tuširali toplom vodom?« Cassie ga bijesno gleda. Audie podiže ruku. »To nije zazvučalo kako treba. Ispričavam se. Stvar je u tome da mi je netko u busu ukrao novčanik i da ću teško unajmiti sobu u motelu bez nekog dokumenta.

Imam hrpu love, ali nemam osobnu.« »Kakve to ima veze sa mnom?« »Ako unajmite sobu na svoje ime - ja ću platiti. Platit ću dvije sobe.

Vi i Scarlett možete prespavati u jednoj od njih.« »Zašto biste to učinili?« »Meni treba krevet, a svima nam treba i tuš.« »Možete biti silovatelj ili serijski ubojica.« »Ili zatvorenik u bijegu.« »Upravo tako.« Cassie mu pomno proučava lice, kao da pokušava odlučiti hoće li donijeti jako glupu odluku. »Imam elektrošoker«, kaže odjednom. »Samo pokušajte nešto muljati i osjetit ćete ga na vlastitoj koži.« »U to uopće ne sumnjam.«

Ona vozi ofucanu Hondu CRV, koja se nalazi na praznome parkiralištu ispod reklame za Coca-Colu. Uzima kaznu koja joj je ostavljena ispod brisača i gužva je. Audie u naručju nosi Scarlett, koja mu je naslonila glavu na prsa. Spava. Nekako je tako malena i krhka da se boji da bi se mogla slomiti. Prisjeća se kad je posljednji put nosio neko dijere - dječaka očiju toliko smeđih da su bile samo utjelovljenje riječi »smeđe«.

Cassie se naginje u auto, gura vreće za spavanje u kutove, a odjeću sprema u kovčeg, preslaguje njihovu imovinu. Audie stavlja Scarlett na stražnje sjedalo i pod glavu joj stavlja jastuk. Motor se prvo nekoliko puta bezuspješno počinje vrtjeti, no onda se ipak pokreće.

Elektropokretač je na izdisaju, razmišlja Audie, pa se prisjeća onih godina koje je proveo u radionici i gledao tatu kako radi. Podvozje straže po rubu pločnika i tako dolaze na pustu ulicu. »Koliko dugo već živite u autu?« pita. »Mjesec dana«, kaže Cassie. »Bile smo kod moje sestre, dok nas nije izbacila. Rekla je da očijukam s njezinim mužem, no to je radio on. Nije se uspijevao suzdržati. Kunem vam se da u ovom gradu nema jednog

jedinog poštenog i pristojnog tipa.« »A Scarlettin otac?« »Travis je poginuo u Afganistanu, no vojska mi ne želi plaćati mirovinu, niti priznati Scarlett, jer Travis i ja nismo bili u braku. Bili smo zaručeni, ali to se ne računa. Poginuo je od IB-a - znate što je to?« »Improvizirane bombe?« »Da. Ja nisam znala kad su mi rekli. Nevjerojatno je što čovjek sve nauči.« Ručnim zglobom češka se po nosu. »Njegovi roditelji prema meni se odnose kao prema nekoj vještici koja ovisi o socijalnoj pomoći i koja je rodila dijete samo da od države iskamči neku lovu.« »A vaši roditelji?« »Nemam mamu. Umrla je kad mi je bilo dvanaest godina. Tata me izbacio kad sam zatrudnjela. Nije ga zanimalo što smo se Travis i ja namjeravali vjenčati.« I dalje tako priča, pokušava smiriti živce, govori Audieju da je završila školu za kozmetičarku, da »ima i diplomu i sve«. Pokazuje mu nokte. »Pogledajte ovo.« Uredila ih je tako da izgledaju kao bubamare.

Izlaze na North Freeway. Cassie sjedi uspravno i objema rukama drži upravljač. Audie točno može zamisliti što je očekivala od života odlazak na studij, lude proljetne praznike na Floridi, bikini, mojitose i rolanje uz plažu, posao, muža i kuću... Umjesto toga spava u autu i djetetu pere kosu u umivaoniku javnog WC-a. Tako to ide s očekivanjima, misli si on. Samo jedan događaj ili pogrešna odluka mogu promijeniti sve. To može biti puknuće automobilske gume ili silazak s pločnika u pogrešnom trenutku ili prolazak kraj improviziranog eksplozivnog sredstva. Audie ne smatra da čovjek sam oblikuje sreću. Niti uopće razmišlja o pojmu pravednosti, osim ako se radi o boji kože ili čovjekovoj kosi.

Nakon nešto manje od deset kilometara izlaze na Airport Drive i zaustavljaju se ispred Star City Inna, gdje palme stražare kraj ulaza, a parkiralište svjetluca od razbijenog stakla. Šačica crnaca u širokim hlačama i majicama s kapuljačom besposleno stoji ispred jedne sobe u prizemlju. Motre Cassie poput lavova koji gledaju ranjenog gnua. »Ne sviđa mi se ovdje«, šapuće ona Audieju. »Neće vas gnjaviti.« »A kako vi znate?« Odmah donosi odluku. »Uzet ćemo jednu sobu. S dva zasebna kreveta. Ne spavam s vama.« »Dogovoreno.« Soba na prvome katu stoji četrdeset pet dolara. Audie stavlja

Scarlett u jedan od kreveta, a ona odmah počinje mirno spavati, s palcem u ustima. Cassie nosi kovčeg u kupaonicu i puni kadu vrućom vodom, pa u nju stavlja deterdžent za pranje. »Trebali biste se malo odmoriti«, kaže Audie. »Želim da mi se ovo do ujutro osuši.« Audie zatvara oči i tone u san, osluškujući prigušeni zvuk vode i cijeđenja odjeće. U jednom trenutku Cassie se uvlači u krevet do kćeri i gleda prema Audieju. »Tko ste vi?« šapuće. »Ne trebate se bojati, gospođo.«

10.

U dvorani je barem tisuću uzvanika - muškaraca u frakovima i svečanim kravatama, žena u visokim potpeticama i večernjim haljinama s dubokim dekolteima ili ogoljenim leđima. To su parovi profesionalaca, stručnjaka ulagača i bankara, knjigovođa i poslovnih ljudi, poduzetnika i lobista, a ovamo su došli na susret sa senatorom Edwardom Dowlingom, koji je tek izabran i koji im je zahvalan na potpori, koji je njihov čovjek u gornjem domu zakonodavne skupštine savezne države Teksas.

Senator obilazi uzvanike poput iskusnog profesionalca, uz čvrst stisak ruke, dodiruje nadlaktice, ima opasku osobne prirode za svakog uzvanika i uzvanicu. Ljudi uz njega stoje suspregnuta daha, uživaju okupani slavom kojom on zrači, no i unatoč tom sjaju i očitome šarmu, u Dowlingovim interakcijama i dalje se uočavaju tragovi onog prodavača rabljenih vozila, kao da je to bezgranično samopouzdanje pokupio s CD-a za samopomoć i iz motivacijskih knjiga.

Ne obazirući se na pladnjeve s pjenušcem, Victor Pilkington pronašao je ledeni čaj u čaši od mutnog stakla. Zahvaljujući visini od metar devedeset tri, bez problema gleda to more glava i u glavi bilježi novostvorene saveze, kao i tko s kime ne razgovara.

I njegova supruga Mina negdje je u toj masi, u svilenoj haljini koja joj u skladnim naborima pada do križa i između grudi. Četrdeset osam joj je godina, ali izgleda deset godina mlađe, zahvaljujući tenisu koji igra tri puta tjedno, kao i jednome kalifornijskom plastičnom kirurgu koji sebe naziva »skulptorom tijela«. Mina je odrasla u Angletonu i igrala tenis za reprezentaciju srednje škole, da bi potom počela studirati, udala se, razvela, pa pokušala još jednom. Dvadeset godina kasnije, i dalje izgleda izvrsno, i na terenu i izvan terena, bilo da igra mješovite parove, bilo da očijuka s mladim muškarcima u svečanoj dvorani Magnolia.

Pilkington pretpostavlja da održava neku izvanbračnu vezu, no u tome je barem diskretna. I on se trudi postupati na jednak način.

Spavaju svatko u svojoj sobi. Žive svatko svoj život. Ali održavaju privid

zajedništva, jer bi sve ostalo bilo preskupo.

Neki muškarac provlači se kraj njega. Pilkington podiže ruku i hvata ga za rame. »Kako ide, Rollande?« pita šefa senatorova kabineta. »Trenutačno sam malo u gužvi, gospodine Pilkington.« »Zna da se želim s njime vidjeti.« »Zna.« »Rekao si da je važno?« »Jesam.« Rolland nestaje u gužvi. Pilkington uzima još jedno piće, pa čavrlja s nekolicinom poznanika, ni u jednom trenutku ne odvajajući pogled od senatora. Nije bas veliki ljubitelj političara, iako ih je nekolicina ponikla i iz njegove obitelji. Njegov pradjed, Augustus Pilkington, bio je kongresnik u vrijeme Coolidgeove vlade. U to je vrijeme njegova obitelj u vlasništvu imala pola Bellmorea, s ulozima u eksploataciji nafte i prijevozu, sve dok Pilkingtononov otac sve to nekako nije uspio izgubiti tijekom naftne krize sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Obiteljsko bogatstvo nastajalo je tijekom šest naraštaja, a uništeno je tijekom samo šest mjeseci - takva je nepredvidiva ćud kapitalizma.

Victor otada daje sve od sebe da vrati ugled prezimenu - u figurativnome smislu otkupljuje obiteljsku farmu jutro po jutro, zgradu po zgradu, opeku po opeku. Neki ljudi uspiju zbog roditelja, a drugi unatoč roditeljima. Pilkingtonov otac odležao je pet godina u zatvoru i na koncu je čistio bolničke zahode. Victor je prezirao njegovu slabost, ali i cijenio njegovu plodnost. Da 1955. nije napumpao jednu prodavačicu tinejdžericu, kad ju je silovao na stražnjem sjedalu Daimlerova oldtimera (posebno dopremljenog iz Engleske), Victor se ne bi ni rodio.

Neobično je kako neke obitelji mogu slaviti vlastitu veličinu, pratiti obiteljsko stablo još od velikih utemeljitelja Teksasa, njihove političke dužnosti, tvrtke i dinastijske brakove, dok je glavno postignuće nekih drugih obitelji puko preživljavanje. Tek zahvaljujući bankrotu i očevu odlasku u zatvor Victor je počeo shvaćati koliki je uspjeh uzdignuti se iznad običnog puka, no večeras, u toj svečanoj dvorani, osjeća se poput propalice.

Na suprotnoj strani dvorane senator Dowling okružen je ulizicama i političkim mešetarima koji mu izražavaju čestitke. Žene ga vole, osobito matrone. Ovdje su se okupile sve ugledne obitelji čije se bogatstvo gomila od davnina, a među njima je i jedan mladi Bush koji

priča o dogodovštinama sa sveučilišnih utakmica američkog nogometa. Svi se smiju. Angedote ne moraju biti smiješne kad pripadaš obitelji Bush.

Otvaraju se vrata kuhinje i na njima se pojavljuju četvorica konobara koji nose dvokatnu rođendansku tortu sa svjećicama. Bend koji svira u stilu dixielanda izvodi »Happy Birthday«, a Senator stavlja dlan na srce i klanja se prema svim stranama dvorane. Fotografi spremno čekaju. Bljeskovi fleša odražavaju mu se na ispoliranim zubima. U tom trenutku, kao iz vedra neba, kraj njega se ukazuje supruga, u gotovo prozirnoj crnoj haljini s ogrlicom od safira i dijamanata. Ljubi ga u obraz i na njemu ostavlja trag ruža. Upravo taj prizor naći će se u nedjelju na društvenim mrežama The Houston Chroniclea.

Triput mu se kliče. Pljesak. Netko se šali u vezi s brojem svjećica.

Senator mu nešto duhovito odgovara. Pilkington se već bio okrenuo na drugu stranu i otišao do šanka. Treba mu nešto jače. Bourbon. Led. »Koliko mu je godina?« pita muškarac koji se kraj njega naslanja na šank, otkopčane leptir-kravate, koja mu sada visi prema prsima. »Četrdeset četiri. Najmlađi senator u Teksasu u posljednjih pedeset godina.« »Nemam dojam da vas se to osobito dojmilo.« »Političar je. Prije ili kasnije mora razočarati.« »Možda će s njim biti drukčije.« »Nadam se da neće.« »A zašto?« »Bilo bi to kao kad doznate da nema Djeda Mraza.« Pilkington je sit čekanja. Prolazi kroz masu, dolazi do senatora, prekida ga usred anegdote. »Ispričavam se, Teddy, ali trebaju te.« Na Dowlingovu licu jasno se vidi koliko je iziritiran. Ispričava se i napušta krug. »Čini mi se da bi me trebao oslovljavati sa ›senatore‹«, govori Pilkingtonu. »Zašto?« »Jer sam senator.« »Znam te još od vremena kad si drkao na mamin katalog iz JC Penneyja, pa bi moglo potrajati dok se naviknem na novu titulu.« Njih dvojica prolaze kroz vrata i pomoćnim se dizalom spuštaju do kuhinje. Posude od nehrđajućeg čelika marljivo se peru u sudoperima, a na radnim plohama već su poredani tanjuri s desertom. Njih dvojica

izlaze. Zrak ispunjava miris nedavne kiše, a u lokvicama se odražava žućkasta mjesečina. Promet praktički stoji u oba smjera u Glavnoj ulici.

Senator Dowling otkopčava leptir-kravatu. Ima profinjene, gotovo ženstvene ruke koje su posve u skladu s njegovim jagodičnim kostima i malenim ustima. Tamna kosa uredno mu je podšišana i začešljana s gelom, tako da na lijevoj strani tjemena ima razdjeljak. Pilkington vadi cigaru i jezikom prelazi po jednome vršku, ali je ni ne pokušava pripaliti. »Audie Palmer preksinoć je pobjegao iz zatvora.« Senator se trudi ne reagirati, no Pilkington jasno uočava napetost u ramenima mlađega muškarca. »Rekao si da je to pod nadzorom.« »I jest. Psi su mu slijedili trag do akumulacijskog jezera Choke Canyon. Ondje je široko gotovo pet kilometara. Najvjerojatnije se utopio.« »A što je s medijima?« »Nitko se ne bavi tom pričom.« »Ako počnu postavljati pitanja?« »Neće.« »Ako ipak počnu?« »Koliko si ljudi tužio kao javni tužitelj? Radio si svoj posao. Ne trebaš reći ništa više od toga.« »Što ako nije mrtav?« »Ponovno će ga uhvatiti i vratiti u zatvor.« »A dotada?« »Sjedimo i čekamo. Sve protuhe u Teksasu tražit će Palmera. Vezat će ga i čupati mu nokte u nastojanju da doznaju što je bilo s novcem.« »I dalje bi nam mogao nauditi.« »Ne, jer ima oštećenja mozga, sjećaš se? I to samo nastavi govoriti ljudima. Reci im da je Audie Palmer opasan odbjegli zatvorenik koji je trebao završiti na električnoj stolici, ali je FBI zeznuo stvar.« Pilkington zubima stišće cigaru, pa žvače komadić lista koji je odgrizao. »U međuvremenu, trebaš potegnuti par veza.« »Rekao si da je sve pod kontrolom.« »Ovo su samo dodatne mjere sigurnosti.«

11.

Trojica čuvara vuku Mossa s ležaja i tjeraju ga da klekne, napola gol, na hladni betonski pod. Jedan od njih udara ga pendrekom po leđima, bez očitijeg razloga osim osvetoljubivosti, zlobe ili one sadističke crte koja kao da obuzima muškarce zadužene za čuvanje zatvorenika.

Nakon što su ga pridignuli, Mossu u naručje daju hrpu odjeće, a zatim ga tjeraju da hoda uskim prolazom ispred ćelija, pa kroz dvoja vrata i zatim niza stube. Jeftine pamučne bokserice koje ima na sebi gube elastičnost, pa ih mora pridržavati jednom rukom. Zašto nikad nema pristojno donje rublje kad ga pozivaju van?

Jedan čuvar govori mu da se odjene. Ručni zglobovi i gležnjevi vezani su mu lisicama, kao i za lanac koji mu obavija struk. Bez ikakva objašnjenja vode ga prilaznom rampom do mjesta u središnjem dvorištu na kojem je parkiran zatvorski autobus. U njemu je već šačica drugih zatvorenika, odvojenih u pravim malim kavezima. Odredili su mu premještaj. Uvijek je tako - usred noći, kad su najmanji izgledi za frku. »Kamo idemo?« pita nekog drugog zatvorenika. »U neki drugi zatvor.« »Toliko sam i ja shvatio.« Vrata se zatvaraju. Osmorica zatvorenika zatvorena je u čvrste metalne kaveze koji na podu imaju odvod, sigurnosne kamere i sjedala.

Jedan savezni šerif sjedi leđima okrenut prema vozačkoj kabini, a u krilu ima sačmaricu.

Moss mu dovikuje: »Kamo idemo?« Bez odgovora. »Imam određena prava. Morate izvijestiti moju suprugu.« Tišina.

Autobus kreće u smjeru juga. Ostali zatvorenici drijemaju. Moss prati znakove uz cestu i pokušava otkriti kamo ga voze. Noću se zatvorenike obično odvozi u druge države. Možda mu je to kazna.

Poslat će ga u neki usrani zatvor u Montani, na dvije-tri tisuće kilometara od kuće. Sat vremena kasnije autobus skreće u Jedinicu za transfere West Gaza, u blizini Beevillea. Iz vozila odvode sve osim

Mossa.

Autobus ponovno kreće. Moss je u njemu jedini zatvorenik. Nema više ni onog saveznog šerifa, a u vozilu je još jedino vozač, čiji se obris nazire kroz prljavi plastični zaslon. Saveznom autocestom 59 voze se u smjeru sjeveroistoka još dva sata, pa dolaze nadomak Houstona i onda skreću na jugoistok. Da ga žele prebaciti u neku drugu saveznu državu, odvezli bi ga na aerodrom. Tu nešto smrdi.

Neposredno prije svitanja autobus skreće s autoceste i zatim još više puta skreće na različitim raskrižjima, da bi se na koncu zaustavio na nekome opustjelom odmorištu. Gledajući kroz čeličnu žicu, Moss razabire obrise drveća. Nigdje ne vidi nikakvu zatvorsku rasvjetu, ni stražarske tornjeve, ni ogradu od bodljikave žice. »Na noge.« Moss se okreće prema prozoru. Sluša kako ključ ulazi u lokot i kako se zasun otvara. Na glavu mu stavljaju jutenu vreću koja miriše po luku.

Mossa guraju naprijed, potiču pendrekom ili cijevi puške. Kotrlja se niz stube i zaustavlja na sve četiri. Sitni šljunak bolno mu probada dlanove.

Zrak je svjež i prohladan, baš kao da počinje novi dan. »Ostani ovdje. Ne miči se.« »Što se događa?« »Zaveži!« Čuje kako se koraci stišavaju i gube, čuje zvukove kukaca, pulsiranje vlastite krvi. Tijekom sljedećih nekoliko minuta ima dojam da prolaze sati. Moss kroz jutene niti vreće razabire nejasne obrise. Preko njega prelaze snopovi svjetla automobilskih farova. Dva vozila. Obilaze autobus i parkiraju se nešto dalje.

Vrata se otvaraju. Dvojica muškaraca koračaju šljunkom. Zastaju ispred njega. Moss vidi njihove obrise. Jedan od njih na nogama ima ulaštene crne cipele. Službene i elegantne. Ima višak kilograma, no stoji uspravno i odaje dojam da je vitkiji. Tip koji je s njim u boljoj je formi, možda i mladi. Na nogama ima kaubojske čizme i odjeven je u smeđe hlače. Čini se da se nikome ne žuri s riječima. »Ubit ćete me?« pita Moss. »Još nisam odlučio«, kaže stariji muškarac. »Mogu ja nekako utjecati na to?« »Ovisi.« Moss čuje zvuk izvlačenja pištolja. Pištolj je sada već i otkočen. »Da nisi pisnuo, dok te nešto izravno ne pitam, je li to jasno?« Moss ne odgovara. »To je bilo izravno pitanje.«

»O, da. Jasno je.” »Gdje je Audie Palmer?« »Ne znam.« »Baš šteta. A mislio sam da bi čovjek s tobom mogao surađivati.« Pištolj sada dodiruje Mossovu glavu, vrh cijevi radi mu udubinu ispod desnog uha. »Mogu surađivati«, kaže Moss. »Odaj Audieja Palmera.« Moss čuje zatezanje udarača. »Ne mogu vam reći nešto što ne znam.« »Više nisi u zatvoru. Nema razloga da nekoga štitiš.« »Rekao bi’ da znam.« »Možda si samo odan.« Moss odmahuje glavom. Vidi kako mu pred očima poskakuju boje.

Možda je to ono što ljudi spominju kad kažu da vide svjetlost ili kad kažu da im je prilikom suočavanja sa smrću pred očima bljesnuo čitav život. Moss je razočaran. Gdje su sve one žene, tulumi, zabava? Zašto ne može to zamisliti?

Onaj se mlađi muškarac naglo okreće i šakom ga udara u trbuh.

Dubok i posve neočekivan, taj udarac pogađa ga u meko mjesto točno ispod prsne kosti. Otvaraju mu se usta. Zrak izlazi. Ali ne ulazi. Možda više nikada neće prodisati. Nečija čizma zahvaća mu leđa, tako da pada prema naprijed i lice mu se priljubljuje uz otpalo lišće. Slina mu klizi niz bradu. »Kolika ti je kazna?« »Cjelodnevna.« »Doživotna, ha? Koliko si već odgulio?« »Petnaest.« »Izgledi za uvjetnu?« »Živim u nadi.« Onaj stariji muškarac sada čuči uz Mossa. Glas i dikcija izrazito su mu melodični, gotovo hipnotički. Riječ je o pravome južnjačkom gospodinu. Pripadniku stare škole. »Iznijet ću vam jednu ponudu, gospodine Websteru. I to dobru.

Moglo bi se reći da se takve ponude čovjeku u životu ukažu samo jednom, jer je alternativa gledanje metka koji vam izlazi iz očne duplje.« Dugotrajna tišina. Ona vreća malo se podignula i Moss sada vidi nekoliko centimetara trave. Neka gusjenica približava mu se ustima.

»Slušam«, kaže Moss. »Dajem ti vremena da promisliš o ponudi.« »Ali ne znam o čemu se radi.” »Petnaest sekundi.« »Niste mi rekli...« »Deset, devet, osam, sedam, šest, pet...« »Prihvaćam!« »Tako treba.« Mossa povlače u sjedeći položaj. Miris urina ispunjava mu nosnice i on na hlačama, u području prepona, osjeća ljepljivu vlagu. »Nakon što mi odemo odavde, brojat ćeš do tisuću i tek onda skinuti tu vreću s glave. Ondje ćeš vidjeti parkiran kamionet. Ključevi su u bravi. U pretincu ćeš pronaći tisuću dolara, mobitel i vozačku.

Mobitel ima uređaj za praćenje GPS-om. Ako ga isključiš, ili izgubiš, ili se javi netko drugi, mjesna policija izvijestit će FBI o tvome bijegu iz zatvora Darrington u okrugu Brazoria. Usto ću poslati šestoricu muškaraca tvojoj supruzi kod kuće - da, znam gdje živi - a oni će se s njome malo igrati onako kako se ti nisi mogao igrati već petnaest godina.« Moss ne reagira, ali osjeća kako mu se stišću šake. Onaj muškarac u odijelu ponovno je čučnuo. Nogavice mu se podižu tako da mu se iznad crnih čarapa vide blijede potkoljenice bez dlaka. Iako mu ne vidi oči, Moss zna da su prikovane za njega, da ga ovaj gleda poput hvatača u bejzbolu koji je spreman na sve što brzo leti ili se odbije od prašine. »U znak zahvalnosti za dodijeljenu slobodu, ti ćeš pronaći Audieja Palmera.« »Kako?« »Služeći se svojim vezama u zločinačkome podzemlju.« Moss mora potisnuti smijeh. »Iza rešetaka sam petnaest godina.« Zbog tih riječi slijedi brz udarac. Moss je već sit svih udaraca. »Radi se o novcu?« pita on, trpeći bol. »Možeš ga uzeti. Nas zanima samo Audie Palmer.« »Zašto?« »On je odgovoran za smrt ljudi. Optužnicu za ubojstvo izbjegao je jedino zbog toga što je dobio metak u glavu.« »A što se događa ako ga pronađem?« »Javiš se nama. Broj ti je upisan u onaj telefon.« »Što se događa s Audiejem?« »To nije vaša briga, gospodine Websteru. Pokušali ste tri puta i

ispali iz igre. Sad imate priliku vratiti se. Pronađite Audieja Palmeta, a ja ću se pobrinuti za to da vam se promijeni ostatak kazne. Ostat ćete na slobodi.« »Kako znam da vam mogu vjerovati?« »Sinko, upravo sam te iz saveznog zatvora premjestio u teksaški zatvor otvorenijeg tipa, koji čak ni ne zna da im dolaziš. Pomisli samo što još sve mogu učiniti. Ne pronađeš li Palmera, ostatak tog svog jadnog života provest ćeš u najgoroj, najnesmiljenijoj kaznionici u Teksasu. Jesi li shvatio?« Ovaj se naginje prema njemu i kraj lica mu baca onaj natopljeni kraj nezapaljene cigare. »Imate samo jednu mogućnost, gospodine Websteru, a što to ranije shvatite, bit će vam lakše. Zapamtite što sam rekao o tome mobitelu.

Izgubite li ga, naći ćete se na potjernici.«

12.

Kad god sklopi oči Audie se ponovno zaljubi. Tako je bilo desetak godina - od trenutka kad je prvi put ugledao Belitu Cieru Vegu i kad ga je ona snažno pljusnula.

Belita je iz kuhinje nosila vrč s vodom, hodala užarenom betonskom stazom da napuni vodu u kavezu u kojem su se nalazile dvije afričke sive papige. Vrč je bio težak i voda se prelijevala, čas s jedne, čas s druge strane, zalijevala joj prednju stranu tanke pamučne haljine. Činilo se da je tek napunila dvadesetu, duge kose toliko tamne da se pod svjetlom prelijevala u ljubičastim nijansama, poput satena. A bila je i upletena poput konjskoga repa, sežući joj sve do križa, gdje joj je haljina bila vezana mašnom.

Audie na uglu kuće nije očekivao nikoga, baš kao ni Belita. Beton je bio užaren, a ona nije bila u sandalama. Poskakivala je s noge na nogu, nastojala smanjiti taj osjećaj pečenja na tabanima. Tako je prolijevala još više vode i prednji dio haljine na koncu joj je ostao zalijepljen za kožu, tako da su joj bradavice pod tkaninom stršale poput tamnih žireva. »Dopusti da ti pomognem«, rekao je Audie. »Ne, señor.« »Izgleda teško.« »Ja sam jaka.« Obraćala mu se na španjolskome, koji je Audie poznavao dovoljno da je razumije. Gotovo na silu uzeo joj je vrč i odnio ga do kaveza s pticama. Belita je prekrižila ruke i tako zakrila prsa. Stajala je u hladu, podalje od užarenog betona. Čekala. Oči su joj bile smeđe sa zlatnim mrljicama kakve se katkada viđaju na pikulama.

Audie preko vrta i bazena gleda prema dramatičnim liticama. Za vedrijih dana vidio bi i Tihi ocean. »Kakav pogled«, kaže i prigušeno zviždi.

Belita je podignula pogled u istome trenutku kada se Audie okrenuo. Pogled mu se spustio s njezina lica na grlo i grudi. Ona ga je svom snagom pljusnula po lijevome obrazu.

»Nisam mislio na njih«, rekao je on.

Sažalno ga je pogledala i već se okrenula prema kući.

On je pokušao još jednom, na nemuštome španjolskom. »Lo siento, señorita. No quería mirar5... ovaj... ah... vaše...« Nije znao kako se kažu grudi. Tetas ili pechos?

Nije odgovorila. On ne postoji. Udaljila se od njega, dok joj se tamna kosa energično ljuljala s jedne na drugu stranu. Vrata sa zaštitnom mrežom snažno su se zalupila. Audie je čekao vani, u rukama držeći šiltericu. Slutio je da se nešto dogodilo, nekakvo otkrivenje, ali nije uspijevao proniknuti u njegovo značenje. Osvrnuo se uz onu betonsku stazu s koje su već bili isparili oni tragovi prolivene vode. O incidentu više nije bilo baš nikakvih tragova, osim onoga što se očuvalo u njegovu sjećanju.

Pojavila se u drugoj haljini, još izlizanijoj od one prve. Ostala je stajati iza zaštitne mreže na vratima, a ovaj put obratila mu se na lošem engleskom. »Señor Urban nema kod kuće. Vi vratiti se.« »Došao sam po paket, neku žutu omotnicu. Sobre amarillo.« Audie je rukama pokazao približne dimenzije. »Rekao je da je u stoliću u radnoj sobi.« Ona ga je prijezirno pogledala i ponovno nestala. Audie je gledao tkaninu kako se ljulja u ritmu njezinih bokova. Kretala se krajnje skladno, bez ikakva napora, kao da klizi kakvom staklenom plohom.

Potom se vratila. On je od nje uzeo omotnicu. »Ja sam Audie.« Zaključala je vrata s mrežom i okrenula se na drugu stranu, nestajući u tami i svježini kuće. Audie je samo tupo stajao. Više nije imao što vidjeti, ali on je i dalje gledao.

Crvene brojke na digitalnome satu pokazivale su da je tek nekoliko minuta nakon osam, no svjetlost se uz rubove zastora probijala već oko sat vremena. Cassie i Scarlett i dalje spavaju. Tiho ustavši, Audie odlazi u kupaonicu. Prolazeći kraj malenog stola, na lakiranome drvu uočava automobilske ključeve. Na privjesku se nalazi ružičasta zečja šapa.

Navukavši traperice i majicu, spušta zahodsku dasku i sjeda da napiše poruku na listu iz motelskog bloka.

Posudio sam vaš auto. Vraćam se za par sati. Molim vas da ne zovete

policiju.

Izišavši, sjeda za upravljač, pa izlazi na Međudržavnu autocestu 45 i kreće sjeverno od Houstona. Nedjelja je ujutro i na autocesti nema mnogo prometa, tako da je već za pola sata izišao iz grada, pa skrenuo na izlazu 77 i Woodlands Parkwayem krenuo kraj terena za golf, jezera i ulica rustikalnih naziva kao što su Timber Mill, Doe Run Drive i Glory Bower. U glavi vidi zemljovid - koji je zapamtio kad je na računalu u zatvoru Three Rivers tražio adresu.

Zaustaviviši se na praznome parkiralištu osnovne škole Lamar, Audie svlači traperice i navlači kratke hlače, pa veže nove tenisice.

Kreće polagano, trči biciklističkim stazama pod krošnjama hrastova, javora i kestena. Na svakom raskrižju nalaze se znakovi »STOP«, a kuće su uvučene podalje od ceste, s pomno održavanim i zalijevanim travnjacima i cvjetnim lijehama. Kraj njega se vozi dječak na biciklu s prikolicom koji razvozi novine. Svaki primjerak baca poput indijanske sjekirice, tako da se okreće oko osi sve dok ne padne na trijem ili stazu pred kućom. Audie je kao tinejdžer također raznosio novine, no nikada u ovakvoj četvrti.

Sunčeva svjetlost prodire kroz drveće i stvara prošarane sjene na asfaltu kojim trči. Vidi muškarce na terenu za golf, debele poput faraonâ, kako se voze u blistavim bijelim vozilima za golf. Ovo je njihovo utočište, bjelačko, čisto, u skladu sa zakonima polusamotnjačko utočište prepuno kuća namijenjenih razmetanju s motkama za zastavu i ljuljačkom na trijemu, leđa stalno okrenutih susjedima.

Audie zastaje i podiže nogu na jedan protupožarni hidrant, da lakše istegne tetive. Kriomice gleda dvoetažnu kuću sa zabatom i velikim trijemom na tri strane. Na betonu ispred trostrukih garažnih vrata neki tinejdžer vozi se na skejtbordu. Ima kožu maslinaste boje i tamnu kosu, a kreće se lako i skladno. Od komada iverice i dvaju betonskih blokova izradio je malu rampu. Odguruje se nogom, dva-tri puta i vrlo snažno, a onda se diže zahvaljujući toj rampi, pa kratkim pokretom nogu okreće skejt i na tlu se dočekuje na kotačima.

Dječak podiže pogled, pa štiti oči od svjetlosti, a Audie osjeća kako mu zastaje dah. Trebao bi nastaviti trčati, no kao da je ukopan na mjestu. Saginje se tako da čelom gotovo dodiruje potkoljenicu. Iza njega na prilaz skreće neki automobil, čije gume gnječe ljuske velikih američkih oraha. Dječak pridiže skejtbord nogom i hvata ga. Ulazi u kuću, a vrata garaže se otvaraju i automobil ulazi unutra. Neka žena

izlazi iz nje, noseći smeđu papirnatu vreću s namirnicama. U trapericama je, balerinkama i bijeloj bluzi. Dodaje namirnice dječaku, pa se prilaznim putem počinje približavati Audieju. Na trenutak ga zamalo obuzima panika. Ona se saginje da uzme novine, a onda vidi njega, uočavajući vlažne krugove pod njegovim pazusima i pramen kose koji mu se zalijepio za čelo. »Lijepo jutro za trčanje.« »Da.« Ona s lica miče jedan zlatni uvojak i tako pokazuje zelene oči. U ušnim resicama blistaju joj malene dijamantne naušnice. »Živite u blizini?« »Tek sam se doselio.« »I činilo mi se da vas inače ne viđam. Gdje živite?« »Riverbank Drive.« »Oh, ondje je lijepo. Imate nekoga od obitelji?« »Supruga mi je prije nekog vremena preminula.« »Žao mi je.« Ona jezikom prelazi preko malenih bijelih zuba. Audie gleda preko raskošnog travnjaka. Dječak na skejtu radi piruete. Gubi ravnotežu i zamalo pada. Pokušava još jednom. »Kako to da ste se doselili u Woodlands?« pita ona. »Radim na reviziji poslovanja jedne tvrtke. Potrajat će samo par mjeseci, no oni su mi pronašli kuću. Prevelika je, ali oni plaćaju...« Osjeća kako mu se na leđima suši znoj. Rukom pokazuje prema kući. »Nije zgodna kao vaša kuća.« »Trebali biste se učlaniti u naš klub. Igrate golf?« »Ne.« »Tenis?« Audie odmahuje glavom.

Ona se smiješi. »Mogućnosti su vam onda malo sužene.« Dječak je doziva, govori nešto o tome da je gladan. Ona se osvrće i uzdiše. »Max ne bi pronašao mlijeko u hladnjaku ni da mu zamuče pred nosom.« »Tako se zove?« »Da.« Ona mu pruža ruku. »Ja sam Sandy. Suprug mi je ovdje šerif.

Dobro nam došli.«

13.

Moss dodiruje džep na košulji, uvjeravajući se da je omotnica s gotovinom u njemu. Budući da je sve u redu, proučava plastincirani jelovnik i guta slinu koja mu se ubrzo nakuplja u grlu. Gleda cijene.

Otkada hamburger stoji šest dolara?

Konobarica ima tamne oči i kožu boje meda, a odjevena je u bijele kratke hlače i crvenu bluzu. Zrači onakvom živahnom gorljivošću kakva joj po svoj prilici donosi mnoštvo napojnica. »Što želite?« pita. U ruci umjesto bloka ima crnu kutijicu.

Moss recitira narudžbu. »Palačinke. Vafli. Slanina. Kobasice. Jaja, omlet, poširana, pržena i kakav je ono umak?« »Hollandaise.« »Da, i nešto toga zajedno s popečcima od krumpira, grahom, pecivom i umakom.« »Očekujete nekoga?« »Ne.« Ona ponovno gleda narudžbu. »Vučete me za nos?« On gleda njezinu pločicu s imenom. »Ne, Amber.” »Sve to kanite pojesti?« »Da. Odavde ću izići noseći trbuh u rukama.« Amber nabire nos. »Želite i neš’ čime ćete to zaliti?« »Kavu i sok od naranče.« Još malo razmišlja. »Imate grejpfrut?« »Da.« »Počet ću s time.« Amber odlazi u kuhinju, a Moss vadi mobitel. Divi se njegovim malim dimenzijama. Mobiteli su u njegovo doba nalikovali na opeke koje su uokolo nosili špijuni i muškarci u odijelima. Sada izgledaju poput komada nakita ili upaljača za cigarete. Viđao ih je u filmovima i na televiziji - gdje se nude drečavo poput razmažene djece - i viđao kako ljudi tipkaju po njihovu ekranu kao da šalju poruke Morseovim kodom.

Koga da nazove? Crystal za početak, ali nju ne želi miješati u sve ovo. Već je petnaest godina nije držao u naručju kako treba. Obično

razgovaraju kroz pregradu od pleksiglasa, čak se ne drže za ruke, nego provedu sat vremena zajedno, a Crystal se onda autom vrati u San Antonio, gdje kao asistentica radi u zubarskoj ordinaciji. Što ako prisluškuju njegove pozive, pita se. Mogu li tako prisluškivati? Hoće li oni održati svoj dio dogovora ako on pronađe Audieja Palmera. Vjerojatno neće. Zajebat će ga i ovako i onako govoriti mu jedno, a raditi suprotno i cijelo se vrijeme smiješiti.

Možda postoji i neki drugi izlaz, ako uspije pronaći novac. Čovjek sa sedam milijuna zelembaća može kupiti cijelo kraljevstvo, otok, novi identitet ili novi život. Može kupiti kartu za napuštanje pakla, samo ako poznaje putničku agenciju koja posluje s vragom.

On i Audie dugo su bili prijatelji, no što to znači kad ti se radi o životu? U zatvoru se prijateljstvo svodi na preživljavanje i obostranu korist, a ne poštovanje i odanost. Zašto mu Audie nije rekao da će pobjeći? Moss ga je održao na životu. Čuvao mu leđa. Sredio mu posao u zatvorskoj knjižnici i ćeliju do sebe, kako bi navečer mogli igrati šah, tako što su svaki potez zapisivali na komadić papira i bacali ga na betonski pod. Audie mu je trebao reći. Toliko je ipak zavrijedio.

Iz kuhinje izlazi kuhar. Riječ je o zdepastome Meksikancu tamnog tena čiji su obrazi toliko izbrazdani tragovima akna da izgleda poput izgrižene olovke. Konobarica pokazuje prema Mossu. Kuhar kima. Čini se da je zadovoljan, a Amber Mossu donosi kavu i narančin sok. »O čemu se radilo?« pita je. »Sef traži da platite unaprijed.« »Zašto?« »Smatra da ćete nestati prije nego dobijete račun.« Moss vadi omotnicu iz džepa, pa joj daje tri novčanice po dvadeset dolara. »Da vidimo koliko ću daleko s time dogurati.« Amber gleda omotnicu razrogačenih očiju. Moss joj daje još deset dolara. »A ovo je za tebe.« Sprema novac u stražnji džep, sada već malo prigušenijega glasa, gotovo promukloga. Moss osjeća ono iskonsko komešanje u utrobi.

Dovoljno je star da joj bude otac, no osjećaj je osjećaj. Kod te djevojke nema ničega ogorčenoga, ni kivnosti, ni životne obojenosti, nikakvih tetovaža, ni piercinga, ničega izblijedjeloga, isluženoga ili premorenoga. Zamišlja kako s lakoćom završava srednju školu, popularna među dečkima, kako maše pomponima uz aut-liniju, radi zvijezde i tako pokazuje gaćice, kao i najblistaviji osmijeh. Sada je na faksu, honorarno radi, a roditelji se njome ponose.

»Imate govornicu?« pita.

Amber gleda njegov mobitel, ali ne govori ništa. »Straga, između muškog i ženskog WC-a.« Donosi mu nešto kovanica. Moss utipkava broj. Sluša kako zvoni.

Crystal se javlja. »Bok, srce, ja sam«, kaže. »Moss?« »Glavom i bradom.« »Inače ne zoveš nedjeljom.« »Nikada nećeš pogoditi gdje sam.« »To je neka smicalica?« »Sjedim u jednom restoranu i spremam se lijepo doručkovati.« Nekoliko trenutaka potpune tišine. »Piješ nešto iz kućne radinosti?« »Ne, srce, totalno sam trijezan.« »Pobjegao si?« »Nisam.« »Što se dogodilo?« »Pustili su me.« »Zašto?« »Duga priča - objasnit ću ti kad dođeš ovamo.« »Gdje si?« »U okrugu Brazoria.« »Dolaziš kući?« »Tek kad odradim jedan posao.« »Kakav posao?« »Moram pronaći nekog tipa.« »Koga?« »Audieja Palmera.« »Pa on je pobjegao! Vidjela sam u vijestima.« »Misle da znam gdje je.« »A ti znaš?« Moss se smije. »Nemam pojma.« Crystal u tome ne vidi ništa smiješno. »Tko to traži od tebe?« »Moji poslodavci.« »Vjeruješ li im?« »Ne.« »O, Moss, što si to učinio?« »Smiri se, srce, sve je pod kontrolom. Užasno se želim vidjeti s tobom. Imam takvu erekciju da bi mi pozavidio i slon, kužiš?«

»Sad si samo nepristojan«, kori ga ona. »Mislim najozbiljnije, srce, erekcija mi je tako velika da više nemam dovoljno kože na kapcima da sklopim oči.« »Zašuti.« Moss joj daje broj mobitela i kaže joj da će se vidjeti u Dallasu. »Zašto u Dallasu?« pita ona. »Ondje živi Audiejeva mama.« »Ne mogu samo tako sve pustiti i doći u Dallas.« »Slušaš ti mene uopće? Imam tako veliku ere...« »Dobro, dobro.«

14.

Onoga dana kad je njegov brat Carl ubio onog policajca koji nije bio na dužnosti Audie je kući došao tek nakon večere. Udarao je loptice u kavezu na igralištu kod srednje škole, a onda otišao k jednom prijatelju, da posudi kosilicu. Kanio je još nešto zaraditi košenjem trave prije povratka na studij.

Gurajući kosilicu ispucalim pločnikom, Audie je skrenuo u svoju ulicu i prešao je, da izbjegne psa obitelji Henderson, koji se izbezumi od lajanja kad god netko prođe kraj njihove kuće. I tada je primijetio policijska vozila i upaljene rotirke. Audiejev ofucani Chevy bio je parkiran kraj pločnika, a vrata i prtljažnik bili su mu otvoreni.

Susjedi su stajali ispred kuća - Prescotti, Walked i oni Masonovi blizanci - ljudi koje je Audie poznavao, a koji su sada gledali kako pauk podiže prednji kraj Chevyja.

Audie je povikao da stanu, ali je onda ugledao jednog policajca kako se naslonio na poklopac motora, ispruženih ruku, objema rukama držeći pištolj i žmireći na jedno oko. »RUKE UVIS! ODMAH!« Audie je oklijevao. Neki ga je reflektor zaslijepio. Odvojio je ruke od kosilice i objema se grčevito uhvatio za nebo. Iz sjena su poput rakova izišli još brojni policajci. »NA TLO!« Audie je kleknuo. »ISPRUŽI SE.« Legnuo je na trbuh. Netko mu je sjeo na leđa. Netko drugi koljenom mu je pritisnuo stražnju stranu vrata. »Imaš pravo šutjeti i odbiti odgovoriti na sva pitanja. Jesi li shvatio?« Audie nije mogao kimnuti zbog onog koljena na vratu. »Što god kažeš može se na sudu upotrijebiti protiv tebe, je li ti jasno?« Audie je pokušao nešto reći. »Ako ne možeš platiti odvjetnika, sud će ti odrediti besplatnu pravnu pomoć.«

Na rukama je već imao lisice. Okrenuli su ga i pretražili mu džepove. Uzeli mu novac. Smjestili na stražnje sjedalo patrolnih kola.

Jedan šerif sjeo je kraj njega. »Gdje ti je brat?« »Carl?« »Imaš još nekog brata?« »Ne.« »Gdje je?« »Ne znam.« Audieja su odvezli u sjedište policije Jack Evans, u ulici South Lamar i pustili ga da dva sata čeka u sobi za ispitivanje. Zatražio je vodu, mogućnost da ode na WC i da mu omoguće da telefonira, no nitko ga nije ni slušao. Na koncu je onamo ušao detektiv koji se predstavio kao Tom Visconte. Imao je kovrčavu kosu poput murjaka iz kakve televizijske serije iz sedamdesetih, sa sunčanim naočalama podignutima na tjeme. Sjeo je nasuprot Audieju i zažmirio. Minute su prolazile. Audieju se već činilo da je ovaj možda zaspao, no onda je naglo otvorio oči i promumljao: »Želimo ti uzeti uzorak DNA.« »Zašto?« »Odbijaš?« »Ne.« Tada je ušao i neki drugi policajac, koji je uzeo bris s unutarnje strane Audiejeva obraza, a štapić s uzorkom stavio u neku staklenu epruvetu s čepom. »Zbog čega ste me priveli?« »Suučesništvo u ubojstvu.« »Kakvom ubojstvu?« »U Wolfeovoj prodavaonici alkoholnih pića danas poslije podne.« Audie je ubrzano zatreptao, ništa ne shvaćajući. »To ti je dobar izraz lica. Mogao bi dobro utjecati na porotu. Tvoj auto viđen je kako se udaljava od te prodavaonice.« »Nisam vozio svoj auto.« »A tko ga je onda vozio?« Audie oklijeva. »Znamo da je Carl bio s tobom.« »Nisam išao u tu prodavaonicu. Udarao sam loptice na igralištu.« »Ako si udarao loptice, gdje ti je palica?« »Kod prijatelja - od njega sam posudio kosilicu.« »I to je tvoja priča?« »To je istina.«

»Ne vjerujem ti«, rekao je Visconte. »Čini mi se da ni ti ne vjeruješ u to, pa ću ti dati još malo vremena da se prisjetiš.” »Ništa se neće promijeniti.« »Gdje je Carl?« »Bez prestanka pitate isto.« »Zašto je ustrijelio policajca Arroya?« Audie je odmahnuo glavom. Tako su se neprestano vrtjeli u krug.

Detektiv bi Audieju rekao što se dogodilo, kao da imaju nedvosmislene dokaze, snimke i svjedoke. Audie bi odmahivao glavom i govorio da griješe. A onda se prisjetio kako je slučajno naišao na djevojku s kojom je išao u školu. Ashleigh Knight. Na benzinskoj joj je pomogao napumpati gume. Ona ga je pitala kako je na faksu. Ashleigh je radila u Walmartu i išla na tečaj za kozmetičarku. »U koliko je to bilo sati?« »Oko šest.« »To ću provjeriti«, rekao je Visconte, ne vjerujući mu. »Ali znaj da tvoja situacija nije nimalo blistava, Audie. Ljudi završavaju na električnoj stolici za ubojstvo murjaka, čak i kao suučesnici. Poroti će biti svejedno koji je od vas povukao okidač - osim, naravno, budeš li surađivao s policijom i odao brata.« Audie se počeo osjećati poput pokvarene ploče. Koliko im god puta ponavljao istu priču, oni su izvrtali njegove riješi i pokušavali mu nekako podmetnuti nogu. Rekli su mu da je Carl pogođen metkom. Da krvari. Da bi bez medicinske pomoći mogao umrijeti. Audie ga može spasiti.

Trideset šest sati kasnije ispitivanje je završilo. Visconte je u međuvremenu razgovarao s Ashleigh i proučio snimke nadzornih kamera s benzinske postaje. Audie nije imao novca. Pješice se vratio kući. Majka i otac nisu dva dana izišli iz kuće. Ispred nje je i dalje bilo mnoštvo novinara, koji su na travnjaku ostavljali papirnate čaše od kave i ljudima pod nos gurali mikrofone.

Uz večeru su samo šutjeli. Jedni drugima dodavali hranu. Čulo se struganje noževa i vilica na tanjurima. Kucanje zidnoga sata. Audiejev otac postao je nekako manji, kao da mu se kostur pod kožom smanjuje.

Doznavši za novosti, Bernadette se dovezla iz Houstona. Bila je upravo završila školovanje za medicinsku sestru i zaposlila se u jednoj velikoj gradskoj bolnici. Četvrtog dana novinara je već bilo nešto manje. Carl se nije javio nikome.

Te je nedjelje Audie kasnio na posao na kuglani jer je morao ići na

dva autobusa i posljednji kilometar prepješačiti. Policija mu još nije vratila Chevy, važan dokazni materijal u onom slučaju.

Audie se ispričao zbog kašnjenja. »Možeš se vratiti kući«, rekao je vlasnik. »Ali trebam odraditi smjenu.« »Već sam popunio tvoje mjesto.« Otvorio je blagajnu i Audieju dao 25 dolara koje mu je bio dužan. »I vratit ćeš mi tu košulju.« »Nemam se u što preodjenuti.« »To nije moj problem.« Vlasnik je čekao. Audie je svukao košulju. Pješačio je jedanaest kilometara do kuće, jer mu nisu dopustili da bez košulje ude u autobus.

U Singleton Boulevardu, nasuprot Garyjevu auto-otpadu, kraj njega se zaustavio neki kamionet. Za upravljačem je bila Colleen Masters, jedna od Carlovih drogerašica. Zgodna, izbjeljene kose i s previše maskare, bila je nervozna i uzvrpoljena. »Upadaj.« »Nemam košulju.« »Nisam slijepa.« Sjeo je na suvozačko mjesto, s nelagodom zbog golog torza, zimski blijedog i punog mrlja. Colleen se uključila u promet, redovito pogledavajući u retrovizore. »Kamo idemo?« »Posjetiti Carla.« »Je li u bolnici?« »Hoćeš ti već jednom prestati zapitkivati?« Više nisu razgovarali. Ona ga je rasklimanim kamionetom dovezla do jednog skupljališta otpada u ulici Bedford, kraj željezničke pruge.

Audie je na sjedalu primijetio smeđu papirnatu vrećicu. Zavoje.

Analgetike. Viski. »Koliko je teško stanje?« »Uvjeri se sam.« Parkirala se pod jedim divovskim hrastom i Audieju dodala vrećicu. »Ja ovo više neću raditi. To je tvoj, a ne moj brat.« Dobacila mu je ključeve kamioneta, pa se udaljila. Audie je Carla zatekao u uredu, sklupčanoga na ležaju. Krv mu je i dalje prodirala kroz zavoje. Od mirisa mu se dizao želudac.

Carl je otvorio jedno krvavo oko. »Hej, brate moj mali, jesi mi donio nešto za piti?«

Audie je odložio vrećicu. Natočio je viski u neku šalicu i prinio je Carlovim usnama. Koža mu je imala bolesno žut sjaj koji kako da se zalijepio i za Audijeve prste. »Pozvat ću hitnu.« »Ne«, rekao je Carl i uzdahnuo. »Nemoj.« »Umireš.« »Sve će biti u redu.« Audie je pogledom obuhvatio unutrašnjost barake. »Što je ovo?« »Nekoć je bilo odlagalište otpada. Sada je tek odlagalište smeća.« »Kako si znao za ovo mjesto?« »Ovdje mi je radio jedan kompić. Uvijek je skrivao ključeve na istome mjestu.« Carl je počeo kašljati. Cijelo mu se tijelo nadimalo i podrhtavalo.

Načinio je bolnu grimasu i Audie je tada na njegovim zubima ugledao krv. »Moraš mi dopustiti da ti pomognem.« »Rekao sam ne.« »Neću gledati kako krvariš i umireš.« Carl je ispod jastuka izvukao pištolj i usmjerio ga prema Audiejevoj glavi. »I ne vraćam se u zatvor.« »Nećeš me ustrijeliti.« »Siguran si u to?« Audie je ponovno sjeo. Koljenima je dodirivao rub ležaja. Carl je posegnuo za bocom viskija i zavirio u papirnatu vrećicu. »Gdje su mi stvari?« »Koje stvari?« »Kakva lažljiva kučka! Obećala je. Poslušaj moj savjet, brate moj: nikad ne vjeruj narkomanu.« Carlove su ruke drhtale, a na čelu mu je izbijao znoj. Sklopio je oči, a iz bora u obliku trokuta počele su se pojavljivati malene suze. »Molim te, dopusti da pozovem hitnu«, rekao je Audie. »Želiš prekinuti bol?« »Naravno.« »Mogu ti reći što da kupiš.« »Neću ti kupiti drogu.« »Zašto? Imaš lovu. Što je s onom tvojom ušteđevinom? Možeš mi je dati.« »Ne.« »Ja imam veću potrebu.«

Audie je odmahnuo glavom. Carl je uzdahnuo, pa isprekidano udahnuo. Još dugo su šutjeli. Audie je gledao kako neka muha hoda po smrdljivome zavoju, hrani se gnojem i sasušenom krvi.

Prvi se oglasio Carl: »Sjećaš se kad smo išli u ribolov na jezero Conroe?« »Da.« »Boravili smo u onoj brvnari u blizini Wildwood Shoresa. Nije baš bila nešto privlačna, ali mogao si uloviti ribu s mola ispred kuće. Sjećaš se kad si ulovio onog grgeča od gotovo sedam kilograma? Čovječe, mislio sam da će te ta riba izvući iz čamca. Morao sam te držati za remen.« »Vikao si da zatežem nit.« »Nisam želio da ga izgubiš.« »Mislio sam da se ljutiš na mene.« »Zašto?« »To je trebala biti tvoja riba. Dao si mi da držim tvoj štap dok si tati vadio pivo iz hladnjaka. Tada je zagrizao.« »Nisam se ljutio. Bio sam ponosan na tebe. Bio je to državni juniorski rekord. O tebi su pisali u novinama i sve to...« Smiješi se. Ili je to možda bila bolna grimasa. »Čovječe, to su bili dani. Voda je bila tako čista i bistra. A ne kao u rijeci Trinity, u kojoj mogu plivati samo leševi i one iglice.« Udiše zrak uz glasnu hripu. »Želim otići onamo.« »Na jezero Conroe?« »Ne, na rijeku. Želim je vidjeti.« »Ne vodim te nikamo, osim u bolnicu.« »Odvedi me na tijeku i obećajem ti da nakon toga možeš raditi što god želiš.« »A kako da te otpremim onamo?” »Imamo onaj kamionet.« Audie je pogledao kroz prozor, prema pruzi i zahrdalim teretnim vagonima koji se nisu pomaknuli već dvadeset godina. Već poderane zavjese nadimale su se poput kakvih duhova. Što da sad radi? »Vodim te do rijeke, ali onda idemo u bolnicu.«

Audie se u mislima vraća na sadašnjost. Stoji ispod ovješenih grana neke vrbe i krišom gleda istu onu kuću, razmišljajući o onom dječaku. Žena je rekla da se zove Max. Izgledao je kao da mu je oko petnaest

godina. Ima profinjeno lice koje se prema bradi sužava, te široko razmaknute smeđe oči. Osmi razred. Što vole petnaestogodišnjaci?

Djevojke. Akcijske filmove. Kokice. Junake. Kompjutorske igrice.

Nedjelja je, oko podneva, i sjene su se povukle pod drveće kao da žele izbjeći najtopliji dio dana. Max odlazi od kuće i na skejtbordu kreće dalje pločnikom, preskakujući pukotine i zaobilazeći neku ženu koja je izvela psa u šetnju. Prešavši Woodlands Parkway, kreće na sjever, do ulice Market i The Mewsa, gdje kupuje limenku gaziranog soka, pa sjedi na jarkome suncu, na klupi u Central Parku i gurka skejtbord od noge do noge.

Osvrnuvši se na obje strane, potom u usta stavlja cigaretu, pa dlanovima štiti zapaljenu šibicu i onda njome maše, da je ugasi. Audie prati smjer njegova pogleda i vidi djevojku koja radi na uređenju izloga jedne od prodavaonica. Navlači haljinu na jednu lutku, preko ćelave plastične glave, ramena i skladnih oblina. Djevojka je približno Maxove dobi, možda malo starija. Saginje se i suknja joj se tada zadiže, tako da joj se gotovo vide gaćice. Max uzima skejtbord i stavlja ga u krilo. »Premlad si za cigarete«, kaže mu Audie. »Punoljetan sam«, kaže Max, koji se naglo okrenuo i pokušao spustiti glas za cijelu oktavu. »Napunio si petnaest godina.« Audie sjeda i otvara tetrapak sa čokoladnim mlijekom. »Kako znate?« »Jednostavno znam.« Max gasi cigaretu i prodorno gleda Audieja, pokušava utvrditi je li to kakav poznanik njegovih roditelja.

Audie mu pruža ruku i predstavlja se, pravim imenom. Max pilji u ispruženi dlan. »Jutros ste razgovarali s mojom mamom.« »Tako je.« »Reći ćete joj da pušim?” »Neću.« »Zašto sjedite ovdje?« »Odmaram noge.« Max ponovno usmjerava pogled na onaj izlog, u kojem ona djevojka na lutku sada stavlja debelu ogrlicu. Ona se okreće i gleda kroz izlog.

Maše. Max stidljivo uzvraća pozdrav. »Tko je to?” »Jedna cura iz škole.” »Kako se zove?”

»Sophia.” »To ti je cura?” »Nije!« »Ali sviđa ti se?« »To nisam rekao.« »Zgodna je. Jeste kada razgovarali?« »Družimo se.« »Što to znači?« »Da smo u istoj skupini - manje-više.« Audie kima i otpija još jedan gutljaj čokoladnog mlijeka. »U tvojim godinama sviđala mi se jedna cura, Phoebe Carter. Uvijek sam se previše bojao pozvati je van. Mislio sam da želi da budemo samo prijatelji.« »I što je bilo?« »Odveo sam je na Jurski park.” »Tko to nije gledao?« »Ali to je tada bio novi film, i dosta strašan. A kad se Phoebe prestrašila, skočila mi je u krilo. Ne sjećam se ničega drugog u vezi s tim filmom.« »To je baš bez veze.« »Siguran sam da bi promijenio mišljenje kad bi Phoebe Carter tebi uskočila u krilo.« »Siguran sa da ne bih, jer je Phoebe Carter sad već stara.« Audie se smije. Max također. »Možda bi trebao pozvati Sophiju u kino.« »Ima dečka.« »Pa što onda? Nemaš što izgubiti. Jednom sam upoznao neku ženu koja je imala baš gadnog dečka. Pokušao sam je nagovoriti da ga ostavi.

Njoj se činilo da je nitko ne treba spašavati, no nije bilo tako.« »Po čemu je bio tako gadan?” »Bio je gangster, a ona mu je bila robinja.” »Više nema robova. Oslobođeni su 1865.” »O, to je bio tek jedan oblik ropstva«, kaže Audie. »Ima ih još mnogo.« »I što se onda dogodilo?” »Morao sam mu je ukrasti.” »Bio je opasan?” »Da.« »Je li vas onda tražio?”

»I da i ne.” »Što to znači?” »Jednom ću ti ispričati.« S udaljenosti od pedesetak metara promatra ih policajac u uniformi. Jede sendvič. Pojevši i posljednji zalogaj, prilazi klupi, s košulje uklanjajući mrvice.

Max podiže pogled: »Bok, policajče Gerard.« »Gdje ti je stari?« »Danas radi.« Policajac znatiželjno gleda Audieja. »Tko je ovo?” »Max i ja samo malo razgovaramo«, kaže Audie. »Živite u ovom kvartu?« »Upravo sam se doselio. Iza ugla u odnosu na Maxa. Jutros sam mu upoznao majku.” »Sandy.« »Bila je vrlo srdačna.« Policajac se slaže, pa omot sendviča baca u koš za smeće. Prstom dodiruje rub kape i tako ih pozdravlja. Audie i dječak gledaju kako odlazi. »Kako ste znali kako se zovem?« pita Max. »Rekla mi je tvoja majka«, kaže Audie. »I zašto stalno tako piljite u mene?” »Podsjećaš me na nekoga.« Dječak ponovno gleda prema onom izlogu. Sophie više nema. »I zapamti što sam ti rekao«, kaže Audie, ustajući. »O čemu?« »O tome da je pozoveš van.« »A-ha, svakako«, kaže Max sarkastično. »A u međuvremenu... učini mi uslugu i prestani pušiti. To ti nikako ne ide uz astmu.« »Kako znate da imam astmu?” »Jednostavno znam.«

15.

Cassie svom snagom udara Audieja šakom u trbuh. »Ukrao si mi auto!« »Posudio sam ga«, kaže on, hvatajući zrak. »Ne seri. Nisi pitao, znači da ga nisi ni posudio.« »Spavala si.« »Da vidimo što će na to reći sud. Izgledam ti tako glupo?« Cassie razgibava šaku. »Isuse, kako to boli! Ti si građen od betona? Kamo si uopće išao?« »Morao sam podignuti nove kreditne kartice.« »Nedjelja je. Banke ne rade.« »Morao sam se vidjeti s nekim ljudima.« »S kojim ljudima?« »Sestra mi živi u Houstonu.« »Sestra?« »Da.« »Zašto nisi odsjeo kod nje?« »Već se neko vrijeme nismo vidjeli.« Cassie ne pada na te fore. U ispruženoj ruci drži elektrošoker. »Želiš malo ovoga?« Oni tragovi blagosti koje je Audie u jednom trenutku uočio kod Cassie nestali su pod oklopom gnjeva i kivnosti, njezinih prirodnih obrambenih mehanizama. Okrenuvši se na drugu stranu, podiže kovčeg na krevet na kojem Scarlett leži na trbuhu i gleda The Disney Channel. »Dođi, idemo.« »Ali ovdje mi se sviđa«, kaže Scarlett. »Učini što ti kažem!« Cassie skuplja vlažno rublje iz kupaonice, ubacuje odjeću u kovčeg. »Zbilja mi je žao zbog auta«, kaže Audie. »Neće se ponoviti.” »Bogme i neće.« »Dopusti da vas odvedem na večeru - ići ćemo na neko zgodno mjesto.

Scarlett s iščekivanjem promatra majku. »Potrošio si mi sav

benzin?« pita Cassie. »Napunio sam rezervoar.” »U redu. Večera, a onda idemo.« Cassie bira restoran. Voze se u Denny’s, u kojem se na plastificiranome jelovniku nude fotografije svih jela. »Volim vidjeti što ću jesti«, kaže ona, pa naručuje odrezak i krumpir pečen u ljusci.

Scarlett odabire špagete s mesnim okruglicama, a između svakog zalogaja bojom ispunjava neki crtež, služeći se kutijicom slomljenih drvenih boja. Nakon što su pojeli i nakon što je konobarica odnijela tanjure, a oni počeli razgovarati o desertu, Cassie postaje nekako popustljivija. »Što bi učinio da imaš milijun dolara?« pita Audieja, kao da je to nekakva njihova stalna tema. »Majci bih kupio novi bubreg.« »Što joj je sa sadašnjim?« »Ne radi baš najbolje.« »Koliko bi stajao novi bubreg?« »Nisam baš siguran.« »Ali preostalo bi ti barem nešto novca, zar ne? Ne bi stajao baš milijun - samo jedan bubreg?« Audie se slaže i pita što bi ona učinila s milijun dolara. »Kupila bih kuću, nešto poštene odjeće i novi auto. Otvorila bih vlastiti salon - možda i cijeli lanac.« »Bi li tada posjetila tatu?« »Samo da mu to nabijem na nos.« »Ljudi u afektu kažu i mnogo toga što zapravo ne misle.« Cassie šuti, prstom prolazi kroz vlažni krug koji je na stolu ostao od kondenzacije. »Tko je ona?« »Kako, molim?« »Sinoć, dok si spavao, ponavljao si neko žensko ime.« Audie sliježe ramenima. »To ti mora biti netko. Cura?« »Ne.« »Supruga?« Audie mijenja temu i sa Scarlett razgovara o njezinu crtežu, pomaže joj odabrati boje. Nakon što je platio račun, obilaze noćne štandove i razgledavaju drangulije.

Nakon što su se vratili u motel, on odlazi u kupaonicu, zaključava vrata, pa pomno proučava vlastiti odraz u ogledalu. Iz torbe vadi šišač, pa njime počinje prelaziti tjemenom, redom, kao da je riječ o

malenome travnjaku. Tamne kovrče padaju u umivaonik. Kasnije stoji pod tušem, širi ruke i okreće lice izravno prema kapljicama. Iz kupaonice izlazi kao regrut koji je tek pristupio vojsci. »Zašto fi fe ošišao?« pita Scarlett. »Htio sam nešto promijeniti.” »Mogu opipati?« Staje na krevet i dlanom prelazi preko kratkih čekinja, pa se smijulji.

Odjednom prestaje. »Što je to?« Vidi ožiljke. Sada kada je kosa tako kratka, daleko su uočljiviji.

Cassie dolazi na suprotnu stranu sobe i hvata Audiejevu glavu dlanovima, pa je okreće prema svjetiljci. Izgleda kao da mu je lubanja bila razbijena na komadiće, pa ju je netko zalijepio, kao da se radi o krhotinama kakve vaze. Još ožiljaka ima na podlakticama, mnoštvo tih spljoštenih sivih crva koji mu obavijaju mišiće. Tragovi samoobrane.

Uspomene na zatvor. »Tko ti je to učinio?« »Nisam mu zapisao broj.« Cassie ga odguruje i odlazi u kupaonicu. Priprema kupku za Scarlett i izlazi tek kad se djevojčica već igra u kadi. Sjeda na krevet na suprotnoj strani, sklapa ruke u krilu i pilji u Audieja, koji je u međuvremenu navukao košulju dugih rukava, da sakrije podlaktice. »Što se to ovdje zbiva?« Audie podiže pogled, pokušava shvatiti pitanje. »Nosiš te tamne naočale i kapu sa šiltom, a spuštaš glavu kad god prolaziš kraj neke kamere. I sada si se ošišao. Ti si nekakav bjegunac?« Audie gotovo s olakšanjem ispusta zrak iz pluća. »Neki me ljudi traže.« »Dileri droge, gangsteri, utjerivači dugova, policija?” »Duga priča.” »Nekome si naudio?” »Nisam.« »Jesi prekršio jednu od Deset zapovijedi?” »Nisam.« Cassie uzdiše i jednim stopalom prekriva drugo, poput kakve djevojčice. Kosa joj je toliko svijetla da joj se tamnije obrve ističu kao da su nacrtane, a dižu se i spuštaju dok govori. »Kao da nije dovoljno što si mi lagao i ukrao mi auto...” »Nisam kriminalac.” »Ali se tako ponašaš.” »To nije isto.«

Obavijena ručnikom, na vratima kupaonice pojavljuje se Scarlett.

Kovrče su joj od pare ravnije. »Ne želim fpavati u autu, mama. Ne možemo oftati ovdje?« Cassie oklijeva, pa privija kći, grli je i rukama i nogama, kao da se drži za stablo usred bujice. Preko djevojčičina golog ramena gleda Audieja. »Još jednu noć.«

16.

Ryan Valdez obično ne ide kući patrolnim kolima. Više voli svoj kamionet, jer je manje uočljiv, iako se baš ne uklapa u četvrt Woodlands, gdje većina njegovih, susjeda vozi BMW-e, Mercedese ili luksuzne terence.

Sandy kaže da u tom kamionetu izgleda kao prava seljačina. »Možda i jesam seljačina.” »Ne govori tako.” »A zašto?« »Jer se nikada nećeš uklopiti.« A uklapanje je Sandy važno, pa Valdez ponekad ima osjećaj da se više stidi njegove uniforme, nego vozila. Stvar nije u tome da njihovi susjedi ne poštuju policiju i ne misle da ima važnu ulogu, ali to ne znači da se žele družiti s okružnim šerifom. To bi ipak bilo malo preprisno kao da na večeru pozoveš vlastitog proktologa.

Valdezu je trebalo gotovo godinu dana da se uspije učlaniti u golfklub, a i to se dogodilo tek nakon što je njegov tetak, Victor Pilkington, potegnuo par veza. Dotada su Ryan i Sandy priređivali roštilje i degustacije vina, a Sandy je bila pokrenula i čitateijski kružok, no ni to im nije otvorilo vrata, niti donijelo pozivnicu. Život u Woodlandsu bio je nalik na povratak u srednju školu, no umjesto štrebera, umišljenih sportaša, rokera koji žive samo za bend i navijačica, ondje je sada imao društvene zvijezde, roditelje čija su djeca napustila obiteljsko gnijezdo, golfere, republikance (domoljube) i demokrate (socijaliste). Valdezu nikako nije bilo jasno kamo pripada.

Skrenuvši na prilaz kući, čeka da se otvore garažna vrata i gleda veličanstveni skup šindre i opeke koji ga je stajao više od milijun dolara. Visoki prozori u obliku luka odražavaju poslijepodnevno sunce, a sjene se razliježu preko travnjaka, nalik na naftne mrlje.

Ulazi u kuću, doziva ukućane i već zaključuje da nema nikoga.

Uzima pivo iz hladnjaka, pa izlazi na terasu. I tada vidi da dječak pliva u bazenu, amo-tamo, od kraja do kraja, laganim, opuštenim zaveslajima.

Max se prebacuje na leđa, zagledan u nebo dok zamahuje leđnim

stilom, a voda mu se prelijeva preko ramena. Dolazi do suprotnog kraja i zaustavlja se. Pridiže se na noge. »Bok.« Max šuti. »Gdje ti je mama?« Sliježe ramenima.

Valdez pokušava smisliti neko drugo pitanje. Kada je razgovor s Maxom točno postao toliko naporan? Tinejdžer se izvlači iz bazena i omata ručnik oko struka, tako da mu sada služi kao svojevrsni sari.

Sunce na zalasku zlatnim sjajem obasjava travnjak. Max sjeda na ležaljku i otpija gutljaj iz neke limenke jarke boje. »Je li tko spomenuo neku večeru?« pita Valdez. »A-a.« »Priredit ću nešto.” »Ja idem van.” »Kamo?« »kod Tobyja. Radimo nešto za biologiju.« »Zašto Toby ne dođe ovamo?« »Ima neke stvari.« »Znam li ja uopće tko je Toby?« »Ne znam, tata. Znaš Tobyja? Morat ću ga pitati.« »Nemoj tako razgovarati sa mnom.« »Kako?« »Znaš što mislim.« Max sliježe ramenima kao da nema pojma. Nešto se u Valdezu slama i cijelom šakom grabi dječakovu kosu, pa ga povlači na noge.

Vidno mu se polje suzilo i čini se da svijet promatra kroz oslikano staklo. »Misliš da možeš tako razgovarati sa mnom? Ja sam ti dao krov nad glavom. Ja te hranim. Ja plaćam taj tvoj telefon i odjeću i onaj kompjutor u tvojoj sobi. Prema meni ćeš se odnositi s poštovanjem ili ću te udaviti u tom jebenom bazenu. Jesi me shvatio?« Max kima i potiskuje suze.

Valdez ga gura od sebe. Već mu je neugodno i želi se ispričati, ali mali se povlači prema drvenoj kućici uz bazen, zaključava vrata i počinje se tuširati. Proklinjući samog sebe, Valdez limenku s pivom baca preko pola travnjaka, gdje odskakuje i počinje se pjeniti. Mali ga je izazivao. Na to nije imao nikakvo prokleto pravo! Sada će sve ispričati majci i izazvati još više problema. Ona će, kao i uvijek, stati na Maxovu stranu. Kad bi mali barem malo popustio. Pokazao barem malo

poštovanja. Više nemaju ništa zajedničko. Više zajedno ne gledaju utakmice Rangersa, niti igraju Xbox, niti zadirkuju Sandy zbog kuhanja.

Iz sjećanja mu se ukazuju neke starije slike s Maxom - dječačićem u kaubojskome šeširu koji za ruku drži šerifa. Bili su najbolji prijatelji.

Bili su otac i sin. Suučesnici u zločinu. Bili su bliski. Osjeća kako ga napušta bijes. Nije Max kriv. Njemu je petnaest godina. To je normalno za tinejdžere - bune se protiv roditelja, iskušavaju granice. I Valdez je približno u toj dobi imao naporan odnos s ocem, a njegov stari nije trpio baš nikakvo odgovaranje ili mudrovanje.

Sandy kaže da sva djeca prolaze kroz takvu fazu. Hormoni. Pubertet.

Pritisak okoline. Djevojke. Zašto Max jednostavno ne masturbira četiri puta na dan, kao i svi ostali tinejdžeri? Još bolje: Valdez bi ga mogao odvesti u neki bordel - jedno od onih urednijih mjesta - i maloga osloboditi muke. Sandy uvijek govori da bi trebali raditi više stvari zajedno, kao otac i sin. On se u sebi smiješi. Poludjela bi da on Maxu namjesti neku žensku. Čuje kako se otvaraju klizna vrata, pa se okreće. Sandy izlazi na terasu i grli ga. Kosa joj je razbarušena i miriše po nečemu seksi i oznojenome. »Gdje si bila?« pita je. »U teretani.« Negdje visoko čuje se glasanje jastreba ili možda orao ribič. Pridiže glavu i štiti oči, ali uspijeva razabrati tek obris. »Pokušao sam te dobiti. Mobitel ti je bio isključen«, kaže on. »Sinoć sam ga nekamo odložila i nisam ga mogla pronaći.« Max izlazi iz kućice i prelazi travnjak. Ljubi Sandy u obraz. Ona mu gladi mokru kosu. Kako je bilo u školi? Imaš zadaću? Kod Tobyja? Nema problema. Nemoj ostati predugo.

Valdez kasnije sjedi za središnjom radnom plohom u kuhinji i gleda kako Sandy priprema večeru. Kosa joj je kratko ošišana, kovrča se na vrhovima, plava je, a plavozelene oči odlikuju se onim nečim zagonetnim zbog čega muškarci u nju pilje dulje nego što bi trebali.

Kako ju je uopće uspio pridobiti za to da se uda za njega? Nada se da je stvar bila u ljubavi. Nada se da je još uvijek tako. »Mislio sam da bih idući vikend mogao povesti Maxa na kampiranje.« »Znaš da baš nije veliki ljubitelj prirode.« »Sjećaš se onog odmora u Yosemiteu? Maxu je bilo negdje sedam godina. Bio je oduševljene tim izletom.«

Sandy ga ljubi u tjeme. »Moraš se prestati toliko truditi.« Valdez gleda prema vratima koja vode na terasu, prema dvjema patkama koje su sletjele u bazen. Ne želi se prestati truditi. Kad bi barem mogao nekako vratiti sat unatrag i vratiti se u ono vrijeme kada se Max volio igrati nogometnom ili bejzbolskom loptom... »Daj mu malo vremena« kaže Sandy. »Trenutačno se ne osjeća dobro u vlastitoj koži, ne sviđa mu se to tko je u ovom trenutku.” »A što ti misliš tko je?” »Naš sin.«

Nakon večere zajedno sjede na sjedalu za ljuljanje na trijemu, Sandy je podignula smeđe koljeno u pregib lakta i lakira nokte minijaturnim kistom koji drži palcem i kažiprstom. »Kako je bilo na poslu?« pita. »Mirno.« »Ispričat ćeš mi zašto si išao sve do okruga Live Oak?« »Morao sam provjeriti nešto u vezi s nekim.” »S kime?« »Jednim zatvorenikom koji je trebao biti pušten. Pobjegao je dan prije puštanja.” »Zaboga, zašto?” »To nije važno.« Sandy spušta nogu. Okreće se prema njemu i čeka objašnjenje. »Sjećaš se one pljačke blindiranog vozila s novcem - tipa koji je preživio?« »Onoga kojeg si upucao?« »Da. Pokušao sam ishoditi da ga zadrže iza rešetaka, no odbor za uvjetne odlučio ga je pustiti. Da nije pobjegao, sad bi ionako bio na slobodi. Otišao sam u zatvor, da razgovaram s upraviteljem, no Palmer je već bio prešao žicu.« Sandy se malo uspravlja i gleda ga stisnutih kapaka. »Je li opasan?« »Sada je već vjerojatno u Meksiku.« Valdez je privlači, a ona se svom težinom naslanja na njega, podlaktice postavljene između grudi i glave koja je sada na njegovu ramenu. On će tu priču malo ostaviti po strani, no sada uzima mobitel i pregledava slike. »Ovako izgleda Palmer«, kaže, pa joj pokazuje jednu fotografiju

snimljenu u skorije vrijeme.

Ona je gleda razrogačenih očiju. »Vidjela sam ga!« »Molim?« »Danas. Ispred kuće«, muca. »Trčao je. Rekao je da se upravo doselio u susjednu ulicu, iza ugla. Pomislila sam da sad živi u nekadašnjoj kući Whitakerovih.« Valdez je već na nogama, obilazi unutrašnjost kuće, viri iza zavjesa, dok mu se misli kovitlaju. Provjerava brave na prozorima i vratima. »Jesi li vidjela neko vozilo?« Sandy odmahuje glavom. »Što je još rekao?« »Rekao je da je udovac... da radi na nekakvoj reviziji. Zašto je došao ovamo?« »Gdje je onaj pištolj koji sam ti kupio?« »Na katu.« »Donesi mi ga.« »Sad me već plašiš.« Valdez u mobitel utipkava neki broj. Dobio je dežurnog službenika i izdao potjernicu za Audiejem Palmerom, tražeći da u tu četvrt dođu i dodatna patrolna kola. »Ali rekao si da je sad već sigurno u Meksiku«, kaže Sandy. »Zašto bi došao ovamo?« Valdez je već uzeo njezin pištolj i u njega stavio pun okvir. »Odsada ovo nosiš kamo god ideš.« »Ne namjeravam nositi pištolj.« »Učini što ti kažem.« On uzima ključeve. »Kamo ideš?« »Po Maxa.«

17.

Motel Shady Oaks nalazi se uz autocestu Tom Landry - riječ je zdanju iz sedamdesetih godina, funkcionalnome, praktičnome i ružnome poput odjeće za safari. Moss onu plavu krntiju od kamioneta parkira ispred svoje sobe, tušira se, pa liježe na krevet i čeka Crystal.

Ona dolazi u sunčanim naočalama i sjajnome crnom baloneru, kao da se skriva od paparazza. Moss otvara vrata i ona mu se baca u zagrljaj, obavija ga nogama oko struka, pa ga strastveno ljubi dok je on nosi u sobu.

Ona gleda uokolo. »Nisi mogao pronaći ništa bolje?« »Ima jacuzzi.« »Želiš da pokupim koleru?« On je hvata za ruku, »Ne, ali želim da opipaš ovo.« Ona ga gleda razrogačenih očiju. »Samo ćeš me razmaziti.« »Tvrdoća maslaca povezana je s mekoćom kruha. A tvoj je kruh mekan, srce.« Ona se smije i svlači baloner, a onda mu počinje otkopčavati hlače. »Odakle ti odjeća?« »Ostavili su mi je u autu.« »Imaš i auto?« »Da.« Ona ga gura na krevet i već sjedi na njemu. Uopće ne govore, sve dok oboje već nisu posve oznojeni i iscrpljeni. Crystal odlazi u kupaonicu. Moss leži na krevetu s ručnikom prebačenim preko struka i međunožja. »Nemoj mi se previše opustiti«, dovikuje joj. »A zašto?« »Idemo ispočetka, čim mi oči ponovno počnu gledati ravno naprijed.« Crystal pušta vodu u nužniku i dolazi na krevet. Uzima cigaretu iz džepa balonera i pali je, pa mu je stavlja među usne, a onda pali i cigaretu za sebe. »Koliko je prošlo vremena?« »Petnaest godina, tri mjeseca, osam dana i jedanaest sati.«

»Brojao si.« »Nisam, ali tu negdje.« Nju zanima sve o Audieju Palmera i nestalim milijunima. Sluša ga bez prekidanja, iako se na određene dijelove priče mršti i buni podsmijehom, pokazujući da nije od jučer. »Tko su ti ljudi?« »Nemam pojma, ali svakako su jako moćni kad su me uspjeli tako izvući.« »I dopustit će ti da zadržiš novac?« »Tako su rekli.« »A ti im vjeruješ?« »Ne.« Leži glave položene na njegovo rame i bedra prebačenog preko njegova struka. »Što ćeš onda učiniti?« Moss uvlači dim, pa ga otpuhuje u obliku koluta koji se diže sve dok ga ne rasprši strujanje zraka iz klimatizacijskog uređaja. »Pronađi Audieja Palmera.” »Kako?« »Mama mu živi u Westmoreland Heightsu - ni kilometar odavde.« »A ako ne zna?« »Pitat ću njegovu sestru.« »A onda?« »Isuse, ženo, pokušavam ne trčati pred rudo! Imaj malo povjerenja.

Ako netko može pronaći Audieja, onda sam to ja.« Crystal i dalje nije uvjerena. »Kakav je?« Moss još nekoliko trenutka razmišlja o tome. »Audie je pametan.

Onako knjiški bistar, znaš, ali nema veliko iskustvo s ulice. Ja sam ga naučio da ima oči i na leđima, a on je mene naučio neke druge stvari.« »Na primjer?« »U vezi s filozofijom i sličnim sranjima.« Crystal se smijulji. »I što znaš o filozofiji?« Moss je štipa zbog tog smijeha. »Jedan dan užasno me naživciralo pisanje pisma odboru za žalbe, pa sam rekao Audieju: ›Znam samo da ništa ne znam‹, a Audie mi je rekao da sam upravo citirao jednog slavnog filozofa - nekog Sokrata. Audie kaže da je čovjek pametan kad sumnja i sve dovodi u pitanje. Pouzdano znamo jedino da ništa ne znamo pouzdano.« Sada gleda Crystal. »Ima to nekakvog smisla?« »Ne, ali zvuči pametno.«

Crsytal se prebacuje na svoju stranu, pa u pepeljari gasi cigaretu.

Tanahan pramen dima diže se iz zgnječenog opuška. Ona hvata Mossovu ruku i primjećuje da nema vjenčani prsten. Naglo se uspravivši u sjedeći položaj, savija mu prst unatrag tako da on ne uspijeva suspregnuti bolan krik. »Gdje je?« »Što?« »Vjenčani prsten.« »Skinuli su mi ga u samici i nisu ga vratili.” »Jesi li lijepo zamolio?” »Borio sam se zubima i noktima, srce.” »Ne glumiš mi tu nešto da si slobodan?« »Ni u snu.« »Jer da samo pomislim da mi nisi vjeran, odrezala bih ti tog malog Mossa i bacila ga psima. Sve jasno?” »Kristalno.«

18.

Mobitel poskakuje na kuhinjskome stolu. Specijalna agentica Desiree Furness spašava ga od pada preko ruba. Zove je šef, promukao i napola snen. Nije od onih koji najbolje funkcioniraju ujutro. »Audie Palmer viđen je jučer ujutro u Woodlandsu.« »Tko ga je vidio?« »Supruga jednog šerifa.« »Što je Palmer radio u Woodlandsu?« »Džogirao.« Desiree uzima sako i sprema pištolj u futrolu pod pazuhom. Još jede prepečenac dok juri niz vanjske stube, maše svome stanodavcu, g.

Sackvilleu, koji živi ispod nje i kroz mali otvor među zavjesama prati kada odlazi i kada dolazi. Vozi se na sjever, u smjeru suprotnome od glavnine prometa usred špice, a dvadeset minuta kasnije zaustavlja se ispred jedne velike kuće koju dijelom zakriva drveće. Na prilazu garaži parkirana su policijska patrolna kola, a u njima su dvojica uniformiranih policajaca. Igraju igrice na mobitelu.

Desiree uspravlja ramena, u dobro poznatome pokušaju da izgleda viša dok im pokazuje svoju značku, pa prilazi ulaznim vratima. Šiške su joj prekratke da ih učvrsti i neprestano joj padaju preko jednog oka.

Bila je upozorila frizera da ne krati previše, no on ju nije poslušao.

Sandy Valdez otvara vrata, samo koliko joj dopušta sigurnosni lančić, te govori kroz otvor širok deset centimetara. Na sebi ima pripijeni gornji dio, tajice, niske sokne i teniske za trčanje. »Moj je suprug odvezao Maxa u školu«, kaže, glasom kakvim uglavnom govore školovane Južnjakinje. »Htjela sam razgovarati s vama.” »Već sam sve ispričala policiji.« »Bila bih vam zahvalan kad biste jednako obzirni bili i prema meni.« Sandy otkopčava lančić i vodi Desiree kroz kuću do zimskog vrta.

Nosi konfekcijski broj 38, ima plavu kosu i glatku kožu. Zgodna je. Kuća je namještena ukusno, uz tek tračak dokaza o tome da se netko malo

previše trudio ispasti otmjen i elegantan, u beskonačnost prelistavao specijalizirane časopise za uređenje doma, bez donošenja odluke o pravoj i jedinstvenoj temi.

Nudi se piće za osvježenje... i odbija. U jednom kratkom trenutku objema ženama ponestaje tema za neobavezno čavrljanje i Desiree već gleda uokolo, kao da ponovno razmišlja o nekakvoj ponudi.

Sandy primjećuje njezine cipele. »U njima vas zacijelo bole i stopala i leđa.« »Čovjek se navikne.« »Koliko ste visoki?« »Dovoljno.« Desiree prelazi na stvar. »O čemu ste razgovarali s Audiejem Palmerom?« »O kvartu«, odgovara Sandy. »Rekao mi je da se upravo doselio odmah tu iza ugla. Ja sam mu rekla da bi se trebao učlaniti u golf-klub, da stekne prijatelje. Nekako mi ga je došlo žao.« »Zašto?« »Rekao je da mu je supruga umrla.” »O čemu ste još razgovarali?« Sandy se pokušava prisjetiti. »Rekao je da radi nekakvu reviziju za svoju tvrtku. Mislila sam se da se doselio u kuću u kojoj je nekoć živjela obitelj Whitaker. Uhvatit ćete ga, zar ne?« »Činimo sve što je u našoj moći.« Sandy kima, ali ne izgleda kao da ju je ova u to uvjerila. »Je li ga još tko vidio?« »Max, naš sin.« »Gdje je on bio?« »Na skejtbordu ispred garaže. Ja sam se vratila iz dućana, a Palmer je stajao kraj početka prilaznog puta i istezao se.« »Je li Maks razgovarao s njim?” »Tada nije.” »Kako to mislite?« »S njim se vidio kasnije, u Mewsu - to nije daleko. Max je bio na skejtu, a Palmer je sjedio na klupi u parku. Sve sam to već ispričala ostalim detektivima.« Sandy krši ruke u krilu. »Ryan je htio da Max danas ostane kod kuće, ali nakon škole će sve biti u redu, neće biti u opasnosti, zar ne? Mislim, postupamo ispravno kad se ponašamo kao da je sve u redu. Ne želim da Max odraste misleći da je svijet prepun čudovišta.« »Uvjerena sam da ste donijeli ispravnu odluku«, kaže Desiree, koja

nije naviknuta na takve sestrinske razgovore. »Jeste li se ikada ranije vidjeli s Audiejem Palmerom?« »Ne.« »Što mislite, zašto je došao do vaše kuće?” »Nije li to očito?” »Meni nije.« »Ryan ga je ustrijelio - to svi znaju. Audie Palmer dobio je metak u glavu. Vjerojatno je trebao umrijeti i tako sve poštedjeti muka. Ili to ili završiti na električnoj stolici - iako ne vjerujem u kažnjavanje smrću, ni ovako, ni onako... Ali život je izgubilo četvero ljudi, za ime svijeta!« »I mislite da se Audie Palmer želi osvetiti?« »Da.« »Kako biste opisali njegovo držanje?” »Molim?« »Je li se doimao uznemirenim? Pod pritiskom? Ljutitim?” »Jako se znojio - ali zaključila sam da je samo dugo trčao.” »A osim toga?« »Izgledao je opušteno... kao da nema Božje brige.«

Nepuna tri kilometra dalje Ryan Valdez automobilom ulazi u školsko dvorište i isključuje radio. Nikako se ne može načuditi ljudima koji se telefonom uključuju u govorne emisije, pa iz sebe tako izbacuju predrasude i javno pokazuju neukost. Zar doista nemaju pametnijeg posla nego da se neprestano tuže na situaciju, koja je »u dobra stara vremena« bila bolja, kao da im je vrijeme ublažilo sjećanja, ocat pretvorilo u vino? »To je, znači, jasno. Čekaš da netko dođe po tebe. Ne odlaziš sam iz škole. Više ne razgovaraš s nepoznatim ljudima...« Max iz uha vadi slušalicu. »Što je taj tip učinio?” »Nije važno.« »Mislim da bih trebao znati.” »Ukrao je hrpu novca.” »Koliko?” »Puno.« »I ti si ga uhitio?” »Da.« »Jesi ga upucao?”

»Bio je ranjen.« Čini se da se Maxa to istinski dojmilo. »I sad ti se došao osvetiti?« »Ne.« »Zašto bi onda došao do naše kuće?« »To prepusti meni. I nemoj uzrujavati mamu takvim pitanjima.« »Je li taj Audie Palmer strašan?« »Da.« »Meni nije izgledao jako opasno.« »Prvi dojam može i varati. Radi se o ubojici. To zapamti.” »Možda bi i meni trebao dopustiti da nosim pištolj?« »Ni slučajno ne nosiš pištolj u školu.« Max s gađenjem uzdiše i otvara vrata. Pridružuje se pravoj rijeci učenika koji idu prema ulazu. Valdez pogledom prati kako dolazi do glavnih vrata, pitajući se hoće li se osvrnuti ili mahnuti. Odgovor je ne.

Nakon što je dječak nestao u zgradi, uzima mobitel i zove ured šerifa okruga Dreyfus. Razgovara sa svojim zamjenikom, Hankom Poljakom, i kaže mu da izvijesti sve dispečere u Houstonu i okolnim okruzima. »Ako netko vidi Audieja Palmera, želim da prvo izvijesti mene.« »Još nešto?« pita Hank. »Da, danas neću doći u ured.«

19.

Taksi se probija prometnom autocestom pod užarenim sjajem sunca. Audie kroz zatamnjeni prozor gleda pravo more bezličnih trgovačkih centara, kuća s crvenim crepovima i jeftinih montažnih skladišta s bodljikavom žicom na krovu i rešetkama na prozorima.

Kada je to Houston počeo izgledati tako glupo i primitivno? Oduvijek je bio neobičan grad - zbir različitih četvrti, poput Los Angelesa, u kojem ljudi putuju od kuće na posao, gotovo bez ikakvih interakcija. Jedina je razlika u tome što je Houston odredište, dok je L. A. tek usputna postaja do nekog boljeg mjesta.

Taksist je stranac, no Audie nema pojma odakle je došao.

Pretpostavlja da se radi o jednoj od onih zemalja u kojima vladaju tragične okolnosti, diktatori, fanatici ili glad. Ima tamnu kožu, više maslinastu nego smeđu, i prorijeđenu kosu koja kao da mu puzi s glave.

Otvara klizni prozor između prednjeg i stražnjeg dijela kabine, ne bi li zapodjenuo razgovor, no Audie nije zainteresiran. Umjesto toga, u mislima se vraća na vrijeme kad je Carla ostavio na obali rijeke Trinity.

U životu ima trenutaka kad je potrebno donijeti važne odluke.

Imamo li sreće, donosimo ih sami, no češće se događa da drugi odlučuju umjesto nas. Carla nije bilo kod rijeke kad se Audie onamo vratio s policajcima i ekipom hitne pomoći. Nije bilo ni krvavih zavoja, ni poruka, ni isprika. Audie je znao što se dogodilo, ali to nikome nije rekao. Više iz poštovanja prema roditeljima, nego prema Carlu. Policija je protiv Audieja htjela podnijeti prijavu zbog lažnog poziva na intervenciju, te ga zadržala u pritvoru još dvanaest sati i tek ga potom pustila kući.

Prolazili su tjedni, a Carlovo ime sve se manje spominjalo u naslovima. U siječnju se Audie vratio na studij i tada je pozvan u dekanov ured. Ukinuta mu je stipendija, jer je »osoba povezana« sa slučajem ubojstva policajca. »Ničime nisam prekršio zakon«, rekao je tada Audie. »Siguran sam da si u pravu«, rekao je dekan. »A kad se ovo sve riješi i pronađu ti brata, možeš se ponovno prijaviti, pa će služba procijeniti

ispunjavaš li uvjete i odgovaraš li karakterom.« Audie je spakirao stvari i podignuo ušteđevinu, pa kupio jeftini auto i uputio se na zapad, fizički se udaljujući od prošlosti i onoga što će uslijediti, o čemu god točno bila riječ. Caddie je kašljucao i lupao tijekom vožnje od gotovo dvije i pol tisuće kilometara, u svakom trenutku prijeteći podlijeganjem naporima, ali iskazujući i želju za preživljavanjem kakvu ljudi obično pripisuju svjesnim bićima. Audie nikada nije vidio zalazak sunca nad morem. Nikada u stvarnosti nije vidio da netko surfa. Na jugu Kalifornije vidio je i jedno i drugo. Bel-Air, Malibu, Venice Beach - poznati nazivi, prizori iz filmova i televizijskih serija. Život na Zapadnoj obali bio je drukčiji. Žene su mirisale po ulju za sunčanje i mlijeku za tijelo, a ne po lavandi i puderu. Govorile su o sebi i bile opsjednute materijalizmom, duhovnošću, terapijama i stilom.

Muškarci su bili preplanuli, guste i sjajne kose ili nauljene lubanje, u košuljama od stotinu dolara i cipelama od tri stotine. Bavili su se sređivanjem poslova, preprodajom, pušili travu, sanjarili, bavili se glumom, pisali i drmali scenom.

Putujući na sjever sve do Seattlea, Audie je radio kao konobar, izbacivač, pakirač, berač voća i dostavljač. Odsjedao je u jeftinim motelima i najjeftinijim pansionima, povremeno kod žena koje bi ga odvele kući. Nakon šest mjeseci takvog putovanja ušetao je u striptizklub Urbana Covica, trideset pet kilometra sjeverno od San Diega.

Unutra je bilo mračno kao u kakvoj špilji, osim pozornice, osvijetljene reflektorima, na kojoj je neka blijeda djevojka kojoj su se obline prelijevale preko ruba gaćica bedrima polirala srebrnu metalnu motku.

Desetak muškaraca u odijelu poticalo ju je ili se pravilo da ne primjećuje. Uglavnom se radilo o studentima ili poslovnim ljudima koji su željeli ostaviti snažan dojam na partnere iz Japana.

Te djevojke u južnoj Kaliforniji izgledale su kao da uživaju u tom poslu, te su se izvijale i zabacivale bokove onako kako je to nalagala tradicija, pošteno zaradivši svaku novčanicu koja bi se nasla u njihovim minijaturnim tangama ili grudnjaku.

Voditelju kluba iz džepa na košulji virio je češalj, a kosa mu je bila začešljana unatrag i nauljena, tako da su te brazde nalikovale na svježe izorano polje. »Imate kakvog posla?« upitao je Audie. »Ne trebaju nam muzičari.« »Nisam muzičar. Mogu raditi za šankom.«

Voditelj je izvadio češalj i njime prešao preko tjemena, s prednje strane unatrag. »Koliko ti je godina?« »Dvadeset jedna.« »Iskustvo?« »Nešto.« Dao mu je obrazac na popunjavanje i rekao da može za probu odraditi jednu smjenu bez plaće. Pokazalo se da je Audie vrlo marljiv radnik. Radnik koji ne pije. Ne puši. Ne šmrče. Ne kocka. Ne pokušava povaliti djevojke.

Osim bara i soba, Urban Covic bio je vlasnik i susjednog meksičkog restorana, kao i benzinske postaje na suprotnoj strani ulice. Ti su lokali privlačili obitelji i pomagali mu u pranju dijela novca koji je zaradio manje zakonitim aktivnostima. Audie je najčešće počinjao raditi u osam navečer, te je radio do četiri ujutro. Prvo bi mu dopustili da jede u restoranu. Restoran je imao stražnje dvorište s pergolom koju prekriva vinova loza i žbukanim zidovima prekrivenima vinskim bocama.

Nakon dva tjedna rada na novome poslu, na parkiralištu je primijetio neko vozilo sa zakrivenim registracijskim pločicama.

Pozvao je policiju i ispraznio blagajne, a novac sakrio pod velike posude za sušenje čaša. Muškarci su u lokal upali sa sačmaricama skraćene cijevi i maskama preko cijelog lica. Audie je prepoznao jednu tetovažu. Bio je to tip koji je hodao s jednom od plesačica i koji se uvijek zadržavao kako bi se uvjerio da nitko od mušterija po njoj ne počne previše plaziti.

Audie je podignuo ruke u vis. Ljudi su se uvukli pod stolove.

Djevojka na štangi pokrila je grudi i prekrižila noge.

Naoružani napadači na silu su otvorili blagajne i razbjesnili se zbog mršavog plijena. Tip s tetovažom zamahnuo je puškom prema Audieju, koji je ostao pribran. Sirene su se približavale. Culi su se pucnjevi.

Jedan metak razbio je ogledalo iznad šanka. Nitko nije ozlijeđen.

Urban Covic došao je tijekom sitnih noćnih sati, lica i dalje izgužvanog od dodira s jastukom. Voditelj lokala ispričao mu je što se dogodilo. Ovaj je pozvao Audieja u ured. »Odakle si ti, mali?« »Iz Teksasa.« »Kamo si se uputio?« »To još nisam smislio.« Urban se počešao po bradi. »Klinac tvojih godina mora znati bježi li

od nečega ili juri prema nečemu.” »Valjda.” »Imaš vozačku?” »Imam, gospodine.« »Odsada si moj vozač.« Dobacio mu je svežanj ključeva crnog Jeepa Cherokeeja. »Pokupiš me svako jutro u deset, osim ako ti kažem drukčije. Obavljaš mi posliće ako treba nešto obaviti. Kad kažem, odvezeš me kući. Udvostručit ću ti plaću, ali na raspolaganju si mi dvadeset četiri sata na dan. Ako to znači da spavaš u autu, onda spavaš u autu.« Audie je kimnuo. »A sada ćeš me odvesti kući.« I tako je započela njegova nova karijera. Dobio je sobu iznad bara.

Stisnuta u potkrovlju, bila je jedva malo šira od kakvog hodnika, ali je nije trebao plaćati. Imao je krovni prozor i krevet od jelovine. Na hrpi u kutu nalazile su se njegove knjige i ruksak. Zadržao je knjige sa studija građevinarstva, jer je nekako neodređeno mislio da bi jednog dana mogao doći i do diplome.

Audie je Urbana vozio na sastanke ili išao po ljude na aerodrom ili odlazio po odjeću u kemijsku čistionicu ili dostavljao pošiljke. I tako je upoznao Belitu - kad je došao u Urbanovu kuću po neku omotnicu. Nije znao da je to Urbanova ljubavnica - za to mu se fućkalo - no od trenutka kad ju je prvi put ugledao obuzeo ga je taj užasno neobičan osjećaj da mu krv kola u suprotnome smjeru, da pulsira kroz zaliske njegova srca u obrnutome smjeru, da se slijeva, umjesto da se penje, dolazeći do njegovih ekstremiteta i onda se naglo vraćajući. Čovjek ponekad osjeti kad je upoznao osobu kojoj je sudbina namijenila da mu promijeni život.

20.

Moss postaje svjestan ptičica koje cvrkuću, kao i zvuka biciklističkog zvonca koje zvuči nekako vedro i hirovito. Posljednjih petnaest godina budila ga je jutarnja mješavina lupanja, podrigivanja, kašljanja i puštanja vjetrova, a svaki novi dan nudio je nadu tek u ono malo svjetlosti koja je dopirala kroz maleni kvadrati prozor iznad njegove glave. Ljepše se buditi ovako, zaključuje, čak i ako u krevetu kraj njega nema nikoga. Crystal je otišla rano, automobilom se vratila u San Antonio. Još se sjeća njezine težine kad ga je uzjahala i poljubila za rastanak, govoreći mu da bude oprezan.

Prebacivši noge s ruba kreveta na pod, malko rastvara zavjesu i pomno motri parkiralište. Blistavi neboderi u središtu Dallasa vide se u daljini, odražavajući sunčevu svjetlost. Moss se pita pokušavaju li bogataši izgraditi stube koje vode na nebo, jer je to jednostavnije nego provući devu kroz ušicu igle.

Otuširavši se, obrijavši i odjenuvši, Moss se vozi na sjever, u Westmoreland Hights, gdje se uz većinu ulica nižu drvene kućice koje vrijede manje od automobila koji su ispred njih, a neki od tih automobila stoje na betonskim blokovima, a ne na kotačima, ih im je unutrašnjost odavno progutala vatra. U otužnim ulicama tu i tamo čovjek naide na pokoju iskricu nade - novo zdanje ili montažno skladište - no svi goli zidovi pravi su poziv na pisanje grafita, a svaki nerazbijeni prozor na bacanje kamena.

Moss se parkira ispred jedne prodavaonice mješovite robe u Singleton Boulevardu. Prozori na katu zatvoreni su daskama, dok donje štite metalne rešetke toliko debele da onemogućuju čitanje reklama zalijepljenih s unutarnje strane stakla.

On ulazi, a na vratima se oglašava zvono. Unutra vidi kutije naslagane do stropa i kartonske palete obavijene plastičnom folijom, pune limenki s grahom, kukuruzom i mladim mrkvama. Dio natpisa ispisan je na stranim jezicima. Žena za blagajnom sjedi u velikome naslonjaču prekrivenome pokrivačem sa škotskim uzorkom. Gleda neku propagandnu emisiju u kojoj nasmiješeni par stavlja povrće u

blenden »Bacite sva stara kuhinjska pomagala, ovim blenderom odsada ćete raditi sve«, kaže nasmiješeni voditelj. »Pa to je pravo čudo, Steve«, kaže ona žena. »Istina, Brianna kuhinjsko čudo. Ovakvim sokovnikom služi se i Bog u Raju.« Publika u studiju se smije. Mossu nije jasno zašto. »Kako vam mogu pomoći?« pita žena, ne odvajajući pogled od ekrana. Pedesetih je godina, oštrih crta lica koje se zbijaju oko sredine lica. »Trebao bih malu pomoć. U ovom kvartu nekoć mi je živio prijatelj. Čini mi se da mu je majka još uvijek tu.” »Kako se zove?” »Irene Palmer.« Moss ne vidi donji dio ženina tijela, ali vidi da je za nečim posegnula. Negdje dublje u prostoru iza nje čuje se zvono. »Tražite Irene Palmer?« »Tako je.« »Ne znam nikoga tko se tako zove.« »Znate po čemu vidim da lažete?« kaže Moss. »Ponovili ste pitanje prije nego što ste odgovorili. Ljudi to rade kad nešto izmišljaju.« »Mislite da lažem?« »Eto vidite - to je još jedna taktika - na pitanje odgovarate pitanjem.« Kapci su joj se toliko suzili da su već gotovo posve zatvoreni. »Ne tjerajte me da zovem policiju.« »Ne želim nikakve nevolje, gospođo. Samo mi recite gdje mogu pronaći Irene Palmer.« »Ostavite tu siroticu na miru. Majka nem’re bit odgovorna za sve što rade djeca.« Prkosno uzdiže bradu, gotovo kao da izaziva Mossa da joj se usprotivi. Na vratima se pojavljuje neki muškarac koji na sebi ima samo donji dio trenirke i tetovaže. Dvadeset i koja godina. Mišićav. Pun sebe i spreman na sve. »Imaš problema, mama?« »Traži Irene.« »Reci mu neka odjebe.« »Jesam.« Za pojasom trenirke ima veliki automatski pištolj. Moss se prvo koncentrira na to. »Prijatelj sam Audieja Palmera«, kaže Moss. »Samo prenosim

poruku njegovoj mami.« »Možeš je ostaviti i kod nas. Mi ćemo se pobrinuti da je dobije.« »Rečeno mi je da je osobno izručim.« Čuje se zvono iznad vrata i u prodavaonicu ulazi neka stara crnkinja, naborana poput uvele grimizne ruže. Moss joj pridržava vrata.

Ona mu zahvaljuje. »Što trebaš, Noelene?« pita prodavačica. »Ovaj je mladić došao prvi«, kaže ona i pokazuje na Mossa. »On je baš na odlasku.« Moss zaključuje da se neće prepirati. Izlazi i pronalazi neko mjesto u hladu, pa čeka da iziđe i ona starica. Za sobom vuče kolica za kupovinu sa škotskim uzorkom i tvrdim plastičnim kotačima. »Mogu vam pomoći s time, gospođo?« »Mogu i sama.« Prolazi kraj njega pločnikom, koji se na pojedinim mjestima posve raspada, vukući noge. Moss je slijedi tridesetak metara. Ona zastaje. »Kanite me opljačkati?« »Ne, gospođo.« »Zašto me slijedite?« »Tražim Irene Palmer.« »E, pa, ja vam nisam Irene Palmer.” »To znam. Prijatelj sam njezina sina.” »Kojeg?” »Audieja.« »Sjećam se Audieja. Često mi je kosio travu i uređivao dvorište. Školskim autobusom prolazio je ispred moje kuće. Bistar dečko.

Pametan, znate, i uvijek pristojan. Nikada nije radio nikakve probleme... za razliku od brata.« »Carla?« »Poznavali ste ga?” »Nisam, gospođo.« Ona odmahuje glavom. Srebrna kosa nakovrčana je toliko sitno da izgleda poput kugle čelične vune koja joj prianja za lubanju. »Carl je iz maternice izišao okrenut na pogrešnu stranu, shvaćate?« »Zapravo ne.« »Neprestano je upadao u nevolje. Njegovi roditelji davali su sve od sebe. Tata mu je imao automehaničarsku radionicu u Singleton Boulevardu. Nema ga više. Nema ni tvornica, ni talionice olova. I dobro da je nema. Trovala nam je djecu. Znate što olovo radi djeci?«

»Ne, gospođo.« »Od njega postaju glupa.« »Nisam znao.« Muči se u nastojanju da kolica povuče preko pukotine u betonu.

Moss ih podiže kao kovčeg i nosi ih dalje. »Što je bilo s Carlom?« Noelene se mršti. »Mislila sam da ste rekli da vam je Audie prijatelj.« »Nije govorio o bratu.« »Nije na meni da vam govorim o tome. Neću ogovarati kao neki koje bih mogla imenovati.« U istome dahu počinje mu govoriti koga bi trebao izbjegavati. Naziva ih »ništarijama«. »Ovdje imamo nešto ništarija, ružnih i opasnih ljudi. Jeste čuli za Gator Boyze?« Moss odmahuje glavom. »Angažiraju tinejdžere da za njihov račun prodaju drogu. Njihov voda na uzici ima pravog aligatora živog aligatora kojeg vodi uokolo kao da mu je pas. Nadam se da će mu jednom odgristi nogu.« Nakratko zastaje, da dođe do daha, pa se naslanja na Mossovu ruku.

Uočava njegove tetovaže. »Bili ste u zatvoru. Ondje ste upoznali Audieja?« »Tako je, gospođo.« »Tražite onaj novac?« »Ne.« Sumnjičavo ga gleda. Došli su do ulaza u dvorište malene neobojane drvene kuće s lijepo uređenim vrtom. Uzevši kolica, prolazi uskom stazom, pa podiže kotače i tako se uspinje stubama do uskoga trijema.

Vadi ključ i otključava vrata sa zaštitnom mrežom. Neposredno prije nego to će ih zatvoriti, okreće se prema njemu. »Irene Palmer preselila se u Houston. Ondje živi sa sestrom.« »Imate adresu?« »Možda. Pričekajte malo.« Starica nestaje u mračnoj unutrašnjosti.

Moss se pita hoće li nazvati policiju. Gleda dalje niz ulicu, prema mjestu na kojem je pod skupinom borova uređeno maleno igralište. Ljuljačke su slomljene, a netko je pod penjalicu bacio umrljani madrac.

Vrata se otvaraju. Kroz njih proviruje ruka, a u njoj je miomirisni papirić iz bloka. »Irene mi je poslala božićnu čestitku. Navela je ovu adresu.« Moss uzima papirić i zahvaljuje naklonom.

21.

Taksi Audieja ostavlja ispred Dječje bolnice Texas. On daje novac, a vozač pogledom pokazuje da je zaslužio i napojnicu. Audie mu kaže da bi trebao biti ljubazniji prema svojoj majci, a dobiva odgovor koji ne bi podržala ničija majka.

Nakon što je u jednom lokalu na suprotnoj strani ulice kupio kavu i punjeno lisnato pecivo, Audie sjeda na betonski stupić i promatra glavni ulaz u bolnicu. Medicinske sestre u skupinama po dvije ili tri iz noćne smjene odlaze na spavanje. Nova smjena dolazi još mokre kose i uredno izglačanih plavih hlača, kao i košulja sa sitnim uzorkom u obliku kapljica. Audie jezikom s prsta skida mrvice i u jednom trenutku vidi Bernadette preko vrha papirnate čaše s kavom. Jednostavna i zgodna, na bluzi ima dvije pločice s oznakama i hoda malko pognuto, jer je viša nego što bi željela biti.

Dok su odrastali, Audie nije imao previše dodirnih točaka sa sestrom, koja je bila starija dvanaest godina i izgledala kao da nema toga što ne zna. Sjeća se kako ga je Bernadette prvi dan vodila u školu, kako mu je stavljala flastere na krvava koljena i govorila mu laži kako bi se prestao neprilično ponašati. Bude li se igrao penisom, otpast će mu, govorila je. Ako kihne, prdne i zatrepće u isto vrijeme, eksplodirat će mu glava.

S kapom navučenom nisko na oči, Audie ulazi u bolnicu i slijedi Bernadette sa sigurne udaljenosti. Ona pretrpanim dizalom odlazi na deveti kat. Audie ima pognutu glavu i pretvara se da čita poruke na mobitelu. Nakon što je Bernadette ušla u prostoriju za bolničarke, Audie čeka na završetku hodnika, osjećajući se izloženo i ranjivo. U blizini su vrata na kojima piše samo za osoblje. Ulazi onamo i vidi da je riječ o garderobi. Sprema kapu u džep, s jedne vješalice uzima bijelu liječničku kutu, pa oko vrata stavlja stetoskop, nadajući se samo da nitko od njega neće zatražiti da nekome da umjetno disanje ili nekome odblokira dušnik. S držača na jednome ležaju uzima podložak s podacima o pacijentu i kreće dalje hodnikom kao da zna kamo ide.

Bernadette namješta krevet u jednoj praznoj sobi, snažno zatežući

plahte, tako da im površina bude poput kože na bubnju. Tako ih je naučila majka, a Audie se prisjeća kako mu je gotovo trebala neka metalna šipka da ih razmakne i uvuče se između gornje i donje plahte. »Bok, seko.« Ona se uspravlja i mršti, prinosi jastuk prsima. Čini se da joj se na licu izmjenjuje cijeli spektar emocija, a glava joj se polagano okreće amo-tamo, kao da poriče dokaze koje joj donose oči. Izgleda kao da ga se boji, ili kao da se boji sebe. No nešto u njoj ipak popušta, pa mu prilazi i snažno ga grli. Audie udiše miris njezine kose i istog trenutka poput plime ga zapljuskuje čitavo djetinjstvo.

Ona mu miluje obraz. »Znaš da zakon zabranjuje lažno predstavljanje u liječničkoj ulozi.« »Čini mi se da imam i većih problema.« Ona ga odvlači od otvorenih vrata, pa ih zatvara. Prstima prelazi po ožiljcima koji mu se naziru kroz kratko podšišanu kosu. »Nevjerojatno«, kaže. »Kako si, za ime svijeta, uopće preživio?« Audie ne odgovara. »Policija je bila kod mene«, kaže ona. »To sam i mislio.« »Zašto, Audie? Imao si još samo jedan dan.« »Najbolje je da ti ne spominjem razloge.« Zujanje klima-uređaja jedini je zvuk u prostoriji. Strujanje zraka pomiče joj pramen kose koji se oslobodio iz punđe. Audie primjećuje tragove sijedih. »Prepuštaš se?« »Prestala sam koristiti boju.« »A tek ti je... koliko?« »Četrdeset pet.« »To nije puno.« »Pokušaj živjeti u mojoj koži.« Audie je pita kako živi, a ona kaže dobro. Ni ona ni on ne znaju odakle početi. Ona je sada i službeno, sudski, razvedena. Bivši muž bio joj je pun nježnosti i pametan i uspješan, a usto i pijani nasilnik, no nasreću alkohol mu je umanjivao preciznost, a Bernadette se znala pobrinuti za sebe. Njezin novi dečko radi na platformama. Žive zajedno. Klinci ne dolaze u obzir. »Kao što sam rekla, prestara sam.« »Kako je mama?« »Bolesno. Ide na dijalizu.« »A transplantacija?«

»Liječnici nisu sigurni da bi preživjela.« Nastavlja namještati krevet, no oči joj odjednom postaju zamagljene. »Zašto si došao ovamo?« »Nedovršeni poslovi.« »Ne vjerujem da si ti opljačkao ono blindirano vozilo.« On joj stišće ruku. »Trebaš mi pomoći.« »Ne traži novac.« »Što kažeš na neki auto?« Bernadette križa ruke, a oči su joj pune sumnje. »Moj dečko ima auto. Da nestane, možda ni tjedan dana ne bih primijetila.« »Gdje je?« »Parkiran na ulici.« »Ključevi?« »U zatvoru te baš ništa nisu naučili?” »Ne znam spojiti te žice.« Ona mu piše adresu. »Ostavit ću ih na kotaču.« Na vratima se pojavila jedna druga sestra, Bernadetteina šefica. »Sve je u redu?« pita Audieja, pitajući se zašto su vrata bila zatvorena. »Da«, kaže on.

Ona kima i čeka. Audie je netremice gleda u oči, sve dok joj ne postaje toliko neugodno da se okreće i izlazi. »Zbog tebe ću dobiti otkaz«, šapuće Bernadette. »Treba mi još nešto.« »Da?« »One datoteke koje sam ti ostavio... Isprintala si ih?« Ona kima. »Za dan-dva nazvat ću te i reći što da radiš s njima.« »Uvalit ću se u nevolje?« »Ne.« »Hoćemo se opet vidjeti?” »Sumnjam.« Bernadette ponovno uzmiče za korak, širi ruke i stišće ga toliko snažno da jedva uspijeva disati. »Volim te, braco mali.«

22.

Cassie je spakirala i prepakirala stvari u kovčezima, ali još nije otišla iz motela. Pilji u digitalni sat između dvaju kreveta i čuje kako joj otkucava u glavi, kao da je izaziva i tjera da donese odluku.

Spencerov ruksak spremljen je pod njegov krevet. Je li mu to uopće pravo ime? Odakle mu svi oni ožiljci na glavi? Zamišlja neku veliku, strašnu silu i osjeća kako se nešto u njoj raspada, oslobađa.

Scarlett na televiziji gleda Istraživačicu Doru, ležeći ispred ekrana brade položene na spojene dlanove. Još je davno odgledala sve epizode, no i dalje je uzbuđena. Možda djeca vole znati što slijedi.

Cassie uzima onaj ruksak, pa počinje prekopavati po džepovima, otvarati patentne zatvarače i pretraživati. Pronalazi neku bilježnicu, pa je odnosi u kupaonicu, zatvara vrata i sjeda na nužnik, tako da joj haljina među koljenima nalikuje na mrežu za spavanje. Otvara bilježnicu. Iz nje ispada neka fotografija. Cassie je uzima s podnih pločica. Na njoj je neka mlada žena, tamnije kože i prelijepa, a u ruci drži buket cvijeća. Cassie načas osjeća bolnu ljubomoru, iako joj nije jasno zašto.

Vraća fotografiju među stranice, posve unutra, pa otvara prvu stranicu. S unutarnje strane korica ispisano je ime: Audie Spencer Palmer. Ispod toga je naljepnica s cijenom i etiketa na kojoj piše Savezni zatvor Three Rivers.

Stranice su prepune teksta, ispisanog sitnim i tankim slovima koja je teško čitati. Cassie je uz velike muke uspjela shvatiti tek par rečenica. Sve izgleda i zvuči poput poezije, s izrazima kao što su »percepcije istine« i »patos izočnosti«, što god to značilo.

Uzima mobitel, pa gleda stranicu koju je iščupala iz telefonskog imenika. Javlja joj se neka žena, koja kao da čita zadani tekst: »Dobar dan, dobili ste Dojave o zločinima u Teksasu - svi pozivi povjerljive su prirode. Ja sam Eileen. Kako vam mogu pomoći?« »Nudite nagrade za informacije?« »Osiguravamo financijsku nadoknadu za informacije koje dovode do uhićenja i optužnog prijedloga osumnjičenih za teška kaznena djela.«

»Koliko?« »Ovisi o težini prijestupa.” »A koliko može biti?” »Pet tisuća dolara.« »Što ako znam gdje je jedan odbjegli robijaš?” »Kako se zove?« Cassie oklijeva. »Mislim da se zove Audie Spencer Palmer.« »Mislite?” »Da.« Cassie gleda prema zaključanim vratima, pa se predomišlja. »Možete li mi se predstaviti?” »Ne.« »Za Audiejem Palmerom raspisana je savezna tjeralica. Recite mi gdje ste. Policajci mogu doći po vas.« »Rekli ste da je sve strogo povjerljivo.« »Kako ćemo vam isplatiti novac ako ne znamo kako se zovete?« Cassie razmišlja. »Što se dogodilo?« pita Eileen. »Samo razmišljam. »U opasnosti ste.« »Morat ću vas nazvati drugom prilikom.” »Nemojte prekinuti vezu!«

23.

Moss se sve do Houstona vozi s otvorenim prozorima i uz radio pojačan gotovo do maksimuma. Ne sluša country. Više voli klasični južnjački blues koji govori o patnji, spasenju i ženama koje ti slome srce. Kasno poslije podne zaustavlja se ispred bijelo obojene baptističke crkve s drvenim križem na prednjem zidu, iznad natpisa koji glasi: Isus ne treba tweetati.

Parkira se u hladu nekog izobličenog brijesta čvorovitog debla i korijenja koje pridiže beton pločnika, nalikujući na najusporeniji potres na svijetu. Vrata crkve su zaključana, ali on pokrajnjom stazom dolazi do malene drvene kućice na betonskim blokovima, u sjeni drugog drveća. Cvijeće raste u skladnim lijehama čije je rubove netko štihačom izveo posve ravno.

Moss kuca. Iza zaštitne mreže na vratima ukazuje se neka krupna žena koja se u hodu oslanja na štap. »Ne kanim ništa kupiti.” »Vi ste gospođa Palmer?« Ona traži naočale koje joj vise na lančiću oko vrata. Gleda ga. Moss uzmiče za korak-dva, da je ne prestraši. »Tko ste vi?« »Audiejev prijatelj.« »Gdje je onaj drugi?« »Koji?« »Bio je ovdje ranije, Rekao je da zna Audieja. Nisam mu povjerovala, kao ni vama.« »Ja sam Moss Webster. Audie me možda spominjao u pismima.

Znam da vam je pisao svaki tjedan.« Ona oklijeva. »Kako znam da ste to vi?« »Audie je rekao da vam nije dobro, gospođo. Rekao je da vam treba novi bubreg. Obično ste mu pisali na ružičastome papiru obrubljenom cvjetićima. Imate divan rukopis, gospođo.« »Sad mi samo laskate«, kaže ona, pa govori Mossu da dođe na stražnji ulaz kućice.

Plahte mu vijore na konopcu iznad glave u trenutku kad skreće iza

ugla. Ona ga doziva iz kuhinje i daje mu da na vanjski stol, prekriven ljuskama velikih oraha odnese vrč limunade i dvije čaše. Još dugo pokušava ukloniti sve ljuske, a Moss tada na njezinoj podlaktici uočava ružnu izbočinu nalik na modricu, kao da su joj pod kožom zaglavjeli mjehuri krvi. »To je fistula«, kaže ona. »Dvaput tjedno idem na dijalizu.« »Baš mi je žao.« Ona stoički sliježe ramenima. »Razne stvari s mene samo otpadaju još otkako sam rodila djecu.« Moss otpija malo limunade, toliko kisele da osjeća kako mu se usne nabiru. »Tražite novac?« pita ona. »Ne, gospođo.« Ona se lukavo smiješi. »Znate li koliko me ljudi posjetilo u posljednjih jedanaest godina? Neki dolaze s fotografijama, neki imaju pisma za koja kažu da ih je potpisao moj Audie. Drugi dolaze s prijetnjama. Jednog sam uhvatila kako mi prekopava vrt, evo, baš ondje.« Pokazuje u podnožje stabla oraha. »Nisam došao zbog novca.« »Nego ste lovac na ucjene?« »Nisam.« »Zašto ste bili u zatvoru?« »Učinio sam neke stvari kojima se ne ponosim.« »Barem priznajete.« On ulijeva još limunade u čašu. Od kondenzacije je na stolu ostao okrugli mokri trag. Sada ostavlja i drugi trag, pa između njih povlači mokru liniju.

Gospođi Palmer oči se vlaže dok govori o tome kako je Audie dobio stipendiju za studij i kako je studirao građevinarstvo dok Carl sve nije zeznuo. »Gdje je sada Carl?« pita Moss. »Mrtav je.« »Mislite doslovno ili figurativno?« »Nemojte me zbunjivati kompliciranim riječima«, kori ga ona. »Majka zna kad joj je sin mrtav.« Moss diže ruke. »Znam da ste razgovarali s policijom, gospođo Palmer, ali postoji li nešto što im niste rekli? Neka mjesta na koja je Audie mogao otići. Prijatelji...« Ona odmahuje glavom.

»A njegova djevojka?« »Tko?« »Imao je fotografiju koju je nosio kamo god je išao. Bila je jako zgodna., ali nikada nije pričao o njoj - osim u snu. Belita, tako se zvala.

Audie je, koliko sam vidio, poludio samo jednom: kad mu je netko ukrao tu fotografiju.« Gospođa Palmer se koncentrira. Još nekoliko trenutaka čini joj se da bi se mogla nečega sjetiti, ali to nešto tada se gubi. »U četrnaest godina vidjela sam ga samo dvaput - jednom dok je ležao u komi i kad su rekli da će umrijeti. A onda su rekli da će preživjeti, ali s velikim oštećenjima mozga, zbog metka u glavi, no i tu ih je demantirao. Vidjela sam ga onog dana kad mu je pročitana presuda. Rekao mi je da se ne brinem. A koja se to majka neće brinuti?« »Znate li zašto je Audie pobjegao?« »Ne, ali ne bih rekla da je uzeo onaj novac.« »Ali priznao je.« »Za to je onda svakako imao razlog.” »Razlog?« »Audie ništa ne radi nepromišljeno. On o svemu dugo razmišlja.

Jako je bistar. Nije mu trebala pljačka da bi imao od čega živjeti.« Moss gleda prema nebu, gdje je svjetla sve manje, a tri ptice jasno se ocrtavaju u letu, poput pataka obješenih na bijelome zidu. Gospođa Palmer i dalje govori. »Ako pronađete mog Audieja, recite mu da ga volim.« »Mislim da to zna, gospođo.«

Dok se udaljava od crkve, Moss na suprotnoj strani ulice primjećuje nekog muškarca. U crnome je odijelu, barem broj premalome, ima sivosmeđu kosu koja se nastavlja na zaliske, a potom i bradu koja izgleda poput vrpce koja mu pridržava kacigu. Preko ramena ima prebačenu neku staru plastičnu torbu, neispravnog patentnog zatvarača, pa unutrašnjost izgleda poput velike crne rupe. Čuči pod nekim stablom, jedne ruke prebačene preko koljena, dok drugom kucka po zapaljenome dijelu cigarete. Moss prelazi ulicu. Ovaj načas podiže pogled prema njemu, a onda nastavlja gledati kolonu mrava koja mu prolazi kraj cipela. Svako malo spušta ruku i prstom ostavlja brazdu u prašini. Mravi se raspršuju i reorganiziraju. Uvukavši

dim, spušta zapaljeni vršak do same kolone mrava, gleda ih kako se izvijaju pod vrućinom. Neki se pridižu i žele se boriti. Drugi šepaju i bježe, u nastojanju da se nekako oporave od ozljeda. »Mi se znamo?« pita ga Moss.

Onaj muškarac podiže pogled, pušta da mu dim polagano izlazi iz kutova usta, diže se ispred očiju koje su nekako prazne, ali imaju i neku gotovo sadističku dubinu. »Ne bih rekao.« »Što radiš ovdje?« »Isto što i ti.« »Ne bih rekao.« »Obojica tražimo Audieja Palmera. Trebamo se udružiti. Dijeliti informacije. Dvije glave znaju više od jedne, amigo.” »Nisam ti nikakav amigo.« Ovaj gricka palac. Moss mu prilazi. Tip ustaje. Viši je nego što je Moss očekivao, a desno mu je stopalo već povučeno iza lijevoga, pod kutem, pa se po tom stavu vidi da poznaje borilačke vještine. Zjenice kao da mu se šire, preplavljuju cijelu šarenicu, nosnice se također razmiču. »Uznemiravao si gospođu Palmer?« »Koliko i ti.« »Ostavi je na miru.« »Vodit ću računa o tome.« Moss se ne trudi pobijediti u tom nadmetanju pogledima. Zna da bi izgubio. Umjesto toga želi otići što dalje i više nikad ne pomisliti na tog muškarca. Istodobno nekako sluti da se to neće dogoditi. Kao kad znaš da slijedi okretanje stranice i da će novosti biti samo još gore, ali ipak ne možeš drukčije, nego moraš čitati do kraja.

24.

Urban Covic bio je velikodušan šef koji se prema Audieju odnosio s poštovanjem i pošteno ga plaćao. Kamo god da je išao na području južne Kalifornije, Urbana su, kako se činilo, svugdje znali. Dobivao je najbolje stolove u restoranima, vrata su mu se otvarala u gradskim upravama i ništa nije bilo preteško i nemoguće. Ipak, unatoč očitome bogatstvu i utjecajnosti, činilo se da Urban sluti da ga ljudi smatraju odbojnim. Nije bio zgodan. Bog mu je podario nekakvo zdepasto tijelo, gegavi hod i izbuljene oči. »Mogao sam se roditi zgodan i glup, ali sam ispao ružan i mudar«, rekao je jednom Audieju. »Tako mi je draže.« Nasilnici i zlostavljači iz Urbanove mladosti bili su ili ušutkani ili primjereno kažnjeni. Za te je svrhe imao nekolicinu pomoćnika od povjerenja koji su obavljali najnapornije poslove, uglavnom nećake ili rođake, koji nisu imali njegovu pamet, ali su znali fizički zastrašiti.

Urban je imao cijelu flotu različitih vozila, odreda američkih, jer je smatrao domoljubnom dužnošću podupirati američke tvrtke i radna mjesta. Audie bi svakog jutra došao po njega, a Urban bi mu rekao koji auto treba oprati i izvesti iz garaže. Urban je sjedio straga, a kad nije telefonirao, volio je čitati knjige o grčkim legendama i citirati naslove iz novina - ne iz Los Angeles Timea, niti San Diego Tribunea, nego iz onih tabloida iz samoposluga u kojima su se objavljivale senzacionalne vijesti o otimačima iz svemira, pobačajima slavnih i ljudima koji su posvajali bebe čovjekolikih majmuna. »Ova je zemlja totalno sjebana«, govorio je, »i neka samo tako nastavi.« Usto je Audieju pričao priče o tome kako je otišao iz Las Vegasa jer mu je Uprava za nadzor nad igrama u Nevadi »jebeno zagorčavala život«, te je većina mafijaša ostala istisnuta na rubove, podvodeći djevojke i vodeći protuzakonito kockanje. »I tako sam došao ovamo i otvorio vlastitu nišu.« Audieju se učinilo da je to vrlo zanimljiv opis Urbanovih brojnih i raznolikih poslovnih interesa, koji su obuhvaćali farme, klubove, restorane i motele.

Prošlo je mjesec dana. Unatoč tome što je svako jutro dolazio po Urbana i vraćao ga kući, Audie nije vidio Belitu. Urban je u jednom trenutku završio telefonski razgovor i upitao: »Kartaš poker?« »Znam pravila.« »Večeras priređujem partiju pokera kod kuće. Imam jedno slobodno mjesto.« »To bi bilo daleko iznad mojih mogućnosti.« »Ako postane preopasno, povuci se. Nitko ti neće oderati kožu.« Audie je pomislio kako bi se tako mogao ponovno vidjeti s Belitom, pa je pristao. Odjenuo je novu košulju, ulaštio visoke cipele i stavio gel u kosu.

Za stolom su bila još trojica igrača. Jedan od njih bio je jedan gradski vijećnik iz San Diega, zatim jedan poslovni čovjek, dok je posljednji izgledao poput talijanskog mafijaša sa zubima nalik na porazbijano nadgrobno kamenje, umrljanima crnim vinom i naslagama hrane.

Igrali su u blagovaonici, iz koje se pružao pogled na dolinu, no svjetlost je već bila toliko nisko i toliko jarka da Audie nije vidio ništa, osim vlastitog odraza. Osjećao je miris hrane u kuhinji i čuo kako se netko negdje kreće.

Nešto nakon devet Urban je predložio stanku. Zazvonio je zvoncem koje je stajalo na jednoj komodi. Pojavila se Belita, donoseći pladanj prženih pilećih krila, pikantne oraščiće i teksaški kavijar, kukuruzni čips i umak guacamole. Bila je u haljini i dugačkoj pregači čvrsto stisnutoj oko struka. Pletenice kose spuštale su joj se toliko nisko niz leđa da bi joj dodirivale vrh procjepa među guzovima da Audie je tada već mjesec dana maštao o toj djevojci i osjetio je kako se u njezinoj nazočnosti rumeni. Nije nikoga pogledala u oči. Nakon što je izišla, onaj mafijaš polizao je umak s prstiju i upitao Urbana gdje ju je pronašao. »Brala je voće na farmi.« »Znači da je latina«, rekao je poslovni čovjek. »Tako ih više ne smijemo zvati«, rekao je gradski vijećnik. »A kako onda?« upitao je poslovni čovjek. »Piñatas6«, rekao je mafijaš. »Ako ih poševiš dovoljno jako, svršit će po tebi.« Ostali su se nasmijali. Audie je samo šutio. Još su malo kartali. Pili.

Jeli. On je ostao trijezan. Belita je donijela još hrane. Mafijaš joj je stavio ruku na nogu, pa je počeo dizati između njezinih bedara. Ona se lecnula i prvi put pogledala Audieja. Bilo joj je neugodno. Bilo ju je stid.

Mafijaš ju je povukao u krilo. Ona je već uzdignula ruku da ga pljusne. On ju je uhvatio i počeo okretati sve dok ona nije kriknula, pa ju je samo tako odbacio na pod. Audie je naglo ustao i odgurnuo stolicu unatrag, već stisnutih šaka i spreman za borbu.

Urban se umiješao i rekao Beliti da se vrati u kuhinju. Mafijaš je omirisao prste. »Ne zna za šalu?« »Smatram da se trebate ispričati«, rekao je Audie. »A ja mislim da ti trebaš jebeno sjesti i začepiti«, uzvratio je mafijaš. Pogledao je Urbana. »Ti je ševiš?« Urban nije odgovorio. »Ako ne, trebao bi.« »Nastavimo partiju«, rekao je Urban i podijelio karte.

U dva ujutro gradski vijećnik i poslovni čovjek već su bili otišli kući.

Audie je pred sobom imao poveću hrpu žetona, no najveći dobitak imao je onaj mafijaš. Urban je bio pijan. »Mrzim ovu igru«, rekao je, pa odbacio karte. »A da ti pružim priliku da sve vratiš?« upitao je mafijaš. »Kako misliš?« »Jedno dijeljenje, sve ili ništa.« »Nisam zaradio lovu udvostručavanjem uloga nakon niza gubitaka.« »Uloži curu.” »Molim?« »Tu svoju spremačicu.« Dvama prstima uhvatio je nekoliko žetona, pa ih ispustio na hrpu. »Ako dobiješ, vraćam ti sve. Ako ja dobijem, dobivam curu za ovu noć.« Audie je pogledao prema kuhinjskim vratima. Vidio je kako Belita puni perilicu za posude i briše čaše. Urban je pogledao stol. Dotada je izgubio pet, možda šest tisuća. »Predlažem da zaključimo večer«, rekao je Audie. »Ja želim još jedan krug«, rekao je mafijaš. »Ti ne moraš igrati« Usne su mu se prijeteći razvukle, pokazujući sve one oronule zube. »Ovo je ludost«, rekao je Audie. »Nije vaše vlasništvo.« Obraćao se Urbanu, koji se odmah narogušio. »Što si to rekao?« Audie se pokušao opravdati. »Samo kažem da nije ništa učinila. Iza nas je ugodna večer. Pođimo kući.« Mafijaš je sve žetone odgurnuo na sredinu stola. »Jedno dijeljenje.

Sve ide pobjedniku.« Urban je počeo miješati karte. Audie bi najradije bio preokrenuo

stol i razasuo karte. Urban je presjekao špil. »Texas hold’em, jedno dijeljenje.« Pogledao je Audieja. »Hoćeš biti curica ili muškarac?« »Računajte na mene.« Urban ju je zazvao, a Belita se pojavila iz kuhinje. Spuštena pogleda brisala je ruke u pregaču. Kosa joj je blistala pod onom niskom rasvjetom, te je izgledalo kao da oko glave ima aureolu. »Ova gospoda žele igrati u sve što je na stolu, ali meni je ponestalo žetona«, rekao je Urban, odjednom nekako pun nove energije. »Predlažu da uložim tebe kao jamstveni polog.« Nije ga razumjela. »Ako izgubim, jedan od njih dobiva te na jednu noć, no uvjeren dam da će onaj gospodin ondje biti vrlo velikodušan s ostalim dobicima.« Ponovio je tu rečenicu i na španjolskome.

Ona ga je pogledala razrogačenih očiju. Prestravljeno. »No, no, znaš da imamo dogovor. Ja ne bih prenaglio s odbijanjem.« Odmahnula je glavom, preklinjući ga. Odgovorio je glasom od kojeg kao da su joj se sledile kosti. »Pensar en el niño7!« Audie je znao da niño znači dječak, ali nije uspijevao odrediti je li to prijetnja ili tek izjava. Belita je nadlanicom prešla preko očiju i tako razmazala suze. »Zašto to radimo?« upitao je Audie. »Ja samo igram poker«, rekao je Urban. »Vi je želite ševiti.« Audie nije bio u stanju pogledati Belitu. Ona je uspravila ramena i pokušala zadržati koliko-toliko dostojanstva, okrećući se od stola, no noge su joj se tresle dok se vraćala u kuhinju. »Želim da gleda«, rekao je mafijaš.

Urban ju je pozvao natrag. Podijelio karte. Audie je prvo izvukao sedmicu i kralja. Nakon toga dobio je devetku, kraljicu i još jednu sedmicu. Imao je par sedmica. Slijedile su još dvije karte. Audie je sklopio oči i otvorio ih: as i još jedna sedmica.

Urban ih nije pustio da čekaju. Imao je dva para. Njih dvojica pogledali su Audieja. Tri sedmice. Mafijaš je zakriještao: »Ma kako su samo zgodne ove dame - osobito kad se pojave tri odjednom.« Audie je piljio u dame na stolu i osjetio kako mu se želudac steže i grči. Stvar nije bila u gubitku novca, nego u izrazu Belitina lica - to nije bio ni šok, ni iznenađenost, ni gnjev, nego pomirenost, kao da je to tek još jedno poniženje u nepreglednome nizu.

Urban je ustao i protegnuo se. Trbuh mu je provirivao iz nezakopčane košulje. Stoički je podnio poraz. Bit će i novih partija. I

boljih karata. »Nadam se da nisi obdaren poput konja«, rekao je, navlačeći sako. »I nemoj da mi dođe s masnicama ili da je zlostavljaš na neki drugi način. Je li to jasno?« Mafijaš je kimnuo. »Odsjeo sam u Park Hyattu.« »Vrati je do podneva.” »Prepijan sam da vozim.« Urban je pogledao Audieja. »Ti ih odvezi. I pobrini se za to da je vratiš kući.« Dok su se spuštali s planine, Belita je sjedila gotovo priljubljena uz prozor, kao da se pokušava nekako smanjiti, ili posve nestati. Mafijaš je pokušavao potaknuti nekakav razgovor, no ona mu nije odgovarala. »Znam da znaš engleski«, rekao je, otežala jezika.

Ona nije podizala glavu. Možda se molila ili je plakala. Nakon što je zaustavio automobil ispred hotela, Audie je iskočio i otvorio stražnja vrata, kao pravi vozač. »Treba mi samo nekoliko trenutaka s Belitom«, rekao je. »Zašto?« upitao je mafijaš. »Da dogovorimo kad ću doći po nju.« Audie ju je odveo na suprotnu stranu automobila. Ona ga je zbunjeno pogledavala. U očima su joj se odražavala svjetla hotelskog predvorja. »Neka pije. A ovo mu stavi u piće«, prošaptao je, pa joj u dlan utisnuo četiri tablete za spavanje i zatim ga sklopio. »Pravi se da si s njim spavala. Ostavi mu poruku. Napiši da je bio dobar. Ja ću te čekati.« Sat vremena kasnije Belita je izišla iz hotela, ne obazirući se na pozive taksista. Audie joj je otvorio stražnja vrata, no ona je sjela kraj njega, naprijed. Odvezli su se u planine, a ona se nije oglasila petnaest kilometara, samo rukama obavijajući tijelo. Obratila mu se na španjolskome »Što bi ti učinio da si me osvojio?« »Ništa.« »Zašto onda...?« »Činilo mi se da to nije u redu.« »Koliko si novca izgubio?« »Ne znam.« »Nisam toga vrijedna.« »Zašto to kažeš?« Oči su joj bile pune suza. Odmahnula je glavom, više ne uspijevajući ništa reći.

25.

Gradska knjižnica u Houstonu, u ulici McKinney, graditeljski je pandan djeteta rođenog iz ljubavi velike miješalice betona i kubističkog slikara. Čak i uz svježe očišćenu fasadu i drveće zasađeno na otvorenim prostorima, zdanje nema ni najmanje topline i šarma.

Neka sredovječna žena na šalteru ne podiže pogled sve do trenutka kad je Moss zašutio. Udara žig na neki obrazac, pa ga stavlja u neki držač za papire i tada mu pokazuje plave oči i još plavije sjenilo. »Zašto?« »Kako, molim?« »Čula sam što želite, pa pitam zašto.« »Zanima me.« »Zašto?« »To je privatna stvar, a ovo je javna ustanova.« Moss i knjižničarka još nekoliko trenutaka pilje jedno u drugo, a ona ga zatim upućuje gore, na osmi kat, gdje mu neki knjižničar, nešto bolje raspoložen, kako se čini, pokazuje kako se služiti indeksnim karticama i ispuniti zahtjev za uvid u The Houston Chronicle iz siječnja 2004. godine.

Mikrofilmovi se dopremaju iz arhiva u podrumu. Moss zbunjeno gleda kutije. »Što radim s njima?« Knjižničar mu pokazuje niz uređaja. »Kako se njima služiti?« pita Moss.

Knjižničar uzdiše i uzima mu kutije, pa mu pokazuje kako da namjesti crveni namotaj i provuče film kroz otvor za gledanje. »Ovime se krećete naprijed. Ovime natrag. Ovo je za izoštravanje.« »Smijem li vas zamoliti malo papira i neku olovku?« pita Moss, kojem je neugodno što se nije pripremio. »Ne bavimo se izdavanjem pisaćeg pribora.” »To mi je jasno.« Knjižničar misli da je pitanje time riješeno, no Moss i dalje stoji kraj šaltera, čeka, a u tome je jako dobar. Tako dobiva papir, kao i nekakvu jeftinu žutu kemijsku.

»To mi vratite«, kaže knjižničar. »Svakako, gospodine.« Smjestivši se za uređaj, Moss pretražuje izdanja dnevnika, koncentrirajući se na naslovnice, te tako dolazi do prvog primjera spominjanja pljačke. Naslov i tekst glase: OTMICA BLINDIRANOG VOZILA Naoružani napadači prerušeni u građevinske radnike oteli su kasno jučer blindirano vozilo koje je prevozilo gotov novac, u sklopu smionog prepada, usred dana, nadomak Conroea, u Teksasu.

Dvojica su čuvara pretučena, dok je treći nestao nakon što je vozilo Armaguard upalo u zasjedu prilikom napuštanja jednog odmorišta na autocesti I-45., ubrzo nakon 15 sati.

Skupina naoružanih napadača u odjeći ekipe za održavanje cesta nasilno je iz vozila istjerala dvojicu čuvara, te im oduzela oružje i zauzela vozilo. Treći čuvar ostao je unutra kad su se otmičari odvezli. »Već za petnaest minuta blokirana je autocesta, no više nisu viđeni«, rekao je detektiv Peter Yeomans iz okruga Dreyfus. »Naravno, prioritet su nam sudbina i dobrobit čuvara koji je s njima nestao.« Svjedokinja Denise Peters kaže da su pljačkaši imali fluorescentne prsluke i zaštitne kacige. »Mislila sam da nose lopate, no to su bile puške«, rekla je. »Imali su rezač betona i pokazivali znak STOP.« Konobarica Gail Malakhova rekla je da su čuvari prije toga jeli u lokalu u kojem radi. »Smijali su se i šalili, no ubrzo nakon što su izišli nastao je pakao. Bilo je strašno.« Moss prelazi na izdanje od sljedećeg dana, 28. siječnja 2004. ČETVERO MRTVIH U PLJAČKI BLINDIRANOG VOZILA Četvero ljudi izgubilo je život, a još se jedna osoba bori za život nakon krvavog sukoba s policijom kasno jučer u okrugu Dreyfus. Među poginulima su jedna vozačica, jedan čuvar i dvojica pripadnika bande koja je ranije otela blindirano vozilo s novcem. Još jednog osumnjičenika za pljačku policija je pogodila iz vatrenog oružja, a trenutačno je u kritičnome

stanju.

Dramatični događaji počeli su nešto nakon 15h jučer, kada su lažni radnici na održavanju cesta sjeverno od Conroea zaustavili vozilo za prijevoz novca Armaguard. Napadači su svladali dvojicu čuvara, dok je treći ostao zatočen u tovarnom prostoru kada su vozilo oteli i odvezli.

Pet sati kasnije dvojica policajaca, pomoćnika šerifa okruga Dreyfus, uočila su ukradeno vozilo na odmorištu u blizini magistralne ceste 830, sjeverozapadno od Conroea. Ugledavši policajce, napadači su ispalili više metaka i odjurili s tog mjesta. Policijska potjera trajala je više od dvadeset minuta, a u pojedinim trenucima brzina je dosezala i gotovo 145 km/h na Old Montgomery Roadu, da bi vozač blindiranog vozila zatim na vrhu jedne uzvisine izgubio nadzor i sudario se s vozilom koje je dolazilo iz suprotnog smjera. U tom sudaru poginula je vozačica drugog vozila, kao i onaj čuvar koji je ostao u tovarnom prostoru prevrnutog blindiranog vozila.

U pucnjavi koja je uslijedila, ubijena su dvojica pljačkaša, dok je treći teško ranjen. Smatra se da je četvrti osumnjičenik pobjegao u nekome tamnom terencu, koji je kasnije i pronađen, napušten i spaljen u blizini jezera Conroe.

Sljedećih, nekoliko dana slučaj pljačke redovito je dolazio na naslovnicu, a osobito kad je 30. siječnja potvrđen iznos plijena. Tako je The Houston Chronicle izvijestio: I DALJE NEMA 7 MILIJUNA DOLARA Jedan od pljačkaša na aparatima U blindiranome vozilu koje je u utorak oteto i opljačkano u blizini Conroea, u Teksasu, nalazilo se više od 7 milijuna dolara, te je tako, prema podacima FIB-a, koji I dalje pokušava pronaći novac, riječ o jednoj od najvećih pljački u povijesti SAD-a.

Ukupno je poginulo četvero ljudi, a među njima i zaštitar i dvojica naoružanih pljačkaša, dok je treći pripadnik bande u kritičnome stanju i liječnici kažu da je moguće da više nikada neće doći k svijesti. Taj osumnjičenik, kojem se ne navodi

ime, pretrpio je teške ozljede glave i liječnici su ga zbog toga doveli u stanje Inducirane kome. »Trenutačno je na aparatima, a stanje mu se tijekom noći dodatno pogoršalo«, izjavio je predstavnik bolnice. »Izvedena je operacija radi smanjenja pritiska na mozak, no riječ je o velikim i teškim ozljedama.« Pljačka je završila dramatičnom potjerom i prometnom nesrećom. Policija je ubila dvojicu pljačkaša, dok su jedan čuvar i jedna vozačica poginuli u sudaru. Smatra se da je četvrti pripadnik pljačkaške bande pobjegao u tamnome Land-Cruiseru, koji je kasnije, napušten i spaljen, pronađen u blizini jezera Conroe.

Forenzičari su jučer prikupljali dokaze na mjestu nesreće, a ta prometnica vjerojatno će ostati zatvorena još dvadeset četiri sata.

Moss traži još prikaza pljačke, no izvještaja je tijekom sljedećih dana sve manje. Tu priču kao da je posve zasjenila bradavica Janet Jackson koja se ukazala na Superbowlu XXXVIII, budući da je golotinja uvijek medijski atraktivnija od oružanih zločina i pljačke. Policija je objavila i imena ubijenih pljačkaša: Vernon Caine i njegov mlađi brat Billy, obojica iz Louisiane. Navedeno je i ime Audieja Palmera, kao i da je njegov brat Carl, poznati bjegunac i zloglasni ubojica policajca, također »predmet zanimanja« u slučaju velike pljačke. Osam tjedana nakon vatrenog okršaja, Audieja su skinuli s aparata, no k svijesti je došao tek nakon još mjesec dana.

Dok čita, Moss piše bilješke, povlači linije između pojedinih imena i radi grafičke prikaze. Uživa u tome što može upotrijebiti mozak. Pita se što je sve možda mogao postići da nije odrastao u zgradama s gradskim stanovima i kao jedanaestogodišnjak počeo provaljivati u automobile. U to je doba još mislio da će uvijek moći birati. Sada je sve što je mogao birati uglavnom bilo iza, a ne ispred njega.

Odlazi iz knjižnice s papirima s bilješkama presavijenima u džepu košulje. Služeći se rukom nacrtanom kartom, vozio se na sjever, autocestom I-45, a onda s južne strane zaobišao Conroe, vozeći u smjeru zapada, da bi potom skrenuo na Old Montgomery Road, magistralnu cestu s dvosmjernim prometom koja prolazi kroz guste šume bora i hrasta.

U jednom trenutku zaustavlja se uz rub ceste i polaže dlanove na

upravljač. Neki usamljeni list odvaja se od guste krošnje iznad njega.

Ispred njega je ravan dio ceste, s blagim usponom i zatim oštrim desnim zavojem nakon blagog spuštanja. Moss izlazi i nastavlja pješice, promatrajući odvodni kanal ispunjen blatnjavom vodom i travom do visine struka, uz gustu šumu s obiju strana. Među drvećem se proteže dalekovod, a Moss uočava i malenu kućicu sklepanu od ostataka drvene grade i lima, kao i otrcanih komada šindre. Uz jednu stranu dvorišta, obraslog i u sjeni starih hrastova, kao i panjeva stabala koja su pala ili odrezana, prolazi i potok.

Moss preskače jarak i zemljanim putem prolazi kroz visoku travu, te tako na koncu dolazi do trijema ispred kućice. Kuca. Nitko se ne javlja. Dok uzmiče za pokoji korak, uvjeren je da ga netko promatra, no nigdje ne vidi ni tragove guma, ni tragove cipela, nikakav znak života.

Obilazi kuću i sa suprotne strane nailazi na zvonce s plastičnim prekidačem.

Pritisnuo ga je palcem, a zatim začuo uvijek jasno prepoznatljiv zvuk repetiranja puške i ulaska metka u cijev. Vrata se otvaraju i neki muškarac gleda ga kroz zaštitnu mrežu. Na sebi ima hlače, otkopčani remen i trbuh koji mu kroz nezakopčanu košulju viri kao da je trudan. »Kakav hrabar crnjo«, kaže mu ovaj. »Zašto?« »Kad bez poziva dolaziš čovjeku na posjed.« »Ali to se podrazumijeva.« »Što?« »Vidite zvonce?” »Ne radi.« »Nije važno. Kad čovjek ima zvonce, to znači da mu netko tu i tamo dođe u posjet, tako da je to onda implicitni poziv.« »O čemu ti to, jebote?« »U pravnome smislu imao sam implicitni poziv da vam pozvonim, jer u protivnom ne biste imali zvonce.« »Upravo sam ti rekao da ne radi. Jesi gluh?« Moss očito tapka u mjestu. »Koliko već živiš ovdje, stari?« »Trideset godina.« »Sjećaš se kad se prije nekih jedanaest godina tam’, iza drveća, dogodila nesreća? Policija je jurila za blindiranim vozilom koje se skršilo...?« »To baš i neću samo tako zaboraviti.« »Odavde si zacijelo čuo pucnjavu.«

»Čuo i vidio.« »Što točno?« Starac oklijeva. »Vidio sam i sve i ništa.« »Što to znači?« »Znači da ne guram nos u tuđe stvari, a to predlažem i tebi.« »Zašto?« »Nemoj da počnem...« Njih dvojica gledaju se u oči, kao da čekaju koji će prvi trepnuti. »U tome je sudjelovao jedan moj prijatelj«, kaže Moss. »Rekao je da mi ti možeš pomoći.« »Lažeš.« »Čega se bojiš?« Starac odmahuje glavom. »Znam kad trebam šutjeti. Tako reci svome prijatelju. I reci mu da može imati povjerenja u Thea McAllistera.« Vrata se zatvaraju uz tresak.

26.

Sljedećih dana nitko nije spominjao onu partiju pokera. Audie je Urbana vozio na razne sastanke i slušao njegove stavove i predrasude. Šef mu je sada bio manje simpatičan nego ranije, ali se nekako uspijevao pretvarati da se među njima ništa nije promijenilo. Jednog jutra vozili su se do Urbanove najveće farme. Ovaj je sjedio na sredini stražnjeg sjedala i Audie ga je dobro vidio u retrovizoru. »Čuo sam što si one večeri učinio za Belitu«, rekao je. »Jako plemenito od tebe.« »Je li vaš prijatelj nešto rekao?« »Rekao je da mu je to bila najbolja ševa u životu.« »Bit će da ima poprilično velik ego.« »Nije baš Robinson Crusoe.« Audie je prošao kroz ulaz na farmu. Luksuzna limuzina podizala je oblak prašine koji se širio, a onda padao na tamnoplavo lišće stabala naranče. Radnici su prskali bilje i plijevili, prolazeći između redova.

Kojih pola kilometra dalje prošli su kraj skupine vrlo jednostavnih niskih zdanja, izgrađenih od ostataka drvene grade, mrežaste ograde, kamenja i deformiranih limenih ploča. Oprano rublje bilo je izvješeno na improviziranome konopcu. Neka malena djevojčica prala je kosu u limenoj kadi. Majka širokih bokova podignula je pogled i rukom punom pjene pridignula joj pramen kose s čela. »Jesi li je poševio?« upitao je Urban. »Nisam.« »Rekla je da nisi ni pokušao.” »Bilo mi ju je žao.« Urban razmišlja o tim riječima. »Imaš vrlo dragocjenu savjest.« Zaustavili su se ispred bijelo obojane hacijende. Audie je u kuću unio torbe s novcem - novac za isplatu plaća radnicima ili za umirivanje sindikalnih dužnosnika ili za potkupljivanje političara ili za mito carinicima. Audieju se činilo da se Urban uspio priključiti na glavnu arteriju korupcije u San Diegu. Znao je koje kotačiće treba podmazati, čije džepove napuniti.

»Moralne osude vrlo su nepredvidiva zvijer«, objasnio je Urban. »I zato se kad je riječ o prihodima od kojih živiš ne možeš uvijek oslanjati samo na striptiz i plesačice. Važna je diversifikacija. To zapamti.« »Svakako, gospodine.« Audie je odložio novac na ulašteni stol od javora, pa se okrenuo leđima dok je Urban uklanjao jednu sliku sa zida i okretao brojčanik sigurnosne brave sefa. »Odvest ćeš Belitu u kupnju«, rekao je Urban. »Pomogni joj da kupi nešto elegantne odjeće. Za posao.” »Ona vam održava kućanstvo.« »Promaknut ću je. Jedan od mojih dostavljača jučer je pretučen i opljačkan. Možda je rekao istinu. Možda je sam organizirao cijeli prepad. Odsada će Belita dostavljati novac.« »Zašto baš ona?« »Nitko neće ni pomisliti da bi zgodna mlada žena mogla nositi toliko gotovine.« »A ako netko to ipak pomisli?« »Ti ćeš paziti na nju.« Audie je nešto zamucao, pa nastavio: »Nije mi jasno zašto trebate mene.« »Ona ti vjeruje. Ja također.« Urban je iz hrpe gotovine izdvojio osam novčanica po stotinu dolara. »Kupi joj par lijepih stvari - neki od onih elegantnih kostima u kojima se viđaju žene. Ali ne s hlačama, može? Volim kad je u suknji.« »Kada?« »Sutra. Odvedi je u Rodeo Drive, Pokaži joj gdje žive filmske zvijezde. Ja bih je rado odveo, ali nemam vremena...« Načas je zašutio, a onda dodao: »A ona je još bijesna na mene zbog one večeri kad smo igrali poker.«

Audie je došao po Belitu nakon doručka. Bila je u istoj onoj haljini u kojoj je bila i kad su se prvi put vidjeli, a preko nje je bila navukla lagani i rijetko pleteni prsluk. Ruke su joj bile prekrižene na prsima i čedno je sjedila na suvozačkome mjestu, skupljenih koljena, s platnenom torbom u krilu.

Umjesto da uzme limuzinu ili terenac Cherokee, Audie je posudio Urbanov Mustang kabriolet, za slučaj da Belita poželi da vozi spuštena

krova. Pokazivao joj je važna mjesta i zdanja, pričao o vremenu i povremeno je krišom pogledavao. Kosu joj je vezanu na potiljku držala kopča od kornjačevine, dok joj je koža izgledala kao da je lijevana od bronce i ulaštena mekom tkaninom. Počeo joj se obraćati na španjolskome, no ona je rekla da želi vježbati engleski. »Iz Meksika si?« »Ne.« »Odakle onda?« »Iz Salvadora.« »Tamo dolje, ravno, zar ne?« Pogledala ga je posve zbunjeno. Sad se osjećao glupo zbog neuspjele šale. Pokušao je još jednom. »Ne izgledaš osobito...” »Kako?” »Nije važno.« »Otac mi se rodio u Barceloni«, objasnila je. »U Salvador je došao kao mornar trgovačke mornarice kad mu je bila dvadeset i koja. Mama je bila iz Argentine. Zaljubili su se.« Audie je krenuo na sjever autocestom San Diego Freeway, koja prvih stotinu kilometara vjerno prati samu obalu - more je s lijeve, planine s desne strane. Nakon San Clementea skrenuli su u unutrašnjost, držeći se I-5 sve do središta Los Angelesa. Sredinom tjedna, i ljeta, Rodeo Drive bio je prepun turista i došljaka, kao i imućnih stanovnika Los Angelesa. Ispred hotela stajali su vratari u livreji, na ulazima u restorane izbacivao i u smokingu, a svi natpisi i znakovi bili su čisti i blistavi, kao da su proizvedeni u nekoj sterilnoj tvornici u Silicijskoj dolini.

Tijekom vožnje Audie je postavio više pitanja, no nekako se činilo da Belita nije zainteresirana za razgovor o sebi. Kao da nije željela da je nešto podsjeća na to tko je i odakle je potekla. Audie je stoga govorio o sebi - o tome kako je studirao građevinarstvo, ali i kako je prekinuo studij nakon dvije godine i došao u Kaliforniju. »Zašto nikada ne ideš s djevojkama?« upitala ga je. »Molim?« »One djevojke u baru... sve te smatraju... ne znam kako se kaže. Una marica.” »Što to znači?” »Misle da voliš kurac.” »Misle da sam gej?« Ona se smije. »Što je tu smiješno?« »Taj izraz... na licu.« Audie se osjećao glupo i samo je šutio. Zapravo

nije imao pojma što uopće reći. U životu nije čuo nešto toliko apsurdno. Vozili su se u tišini. On je u sebi kipio, no ubrzo je uvidio da ju je ponovno počeo krišom pogledavati, upijati je, pamtiti pojedinosti, pohranjivati ih u sjećanje.

Audieju se činilo da je neobično stvorenje, nalik na divlju životinju koja oklijeva na rubu čistine, ne znajući bi li trebala izići na otvoreno ili ne. Zračila je nekom dirljivom, gotovo magičnom tugom koja kao da je praznila svijet. Dojmom da bol zaokružuje njezinu ljepotu i da se u toj savršenosti može uživati jedino kad se spozna koliko je nemoguća, kad se uvide mane.

Pokazivala je prema prodavaonicama dizajnerske odjeće poznatih naziva kao što su Armani, Gucci, Cartier, Tiffany i Coco Chanel. Služila se svojevrsnim školskim engleskim, kao da iskušava svaki izraz dok ih niže u rečenicu. Ponekad bi upitala je li nešto rekla ispravno.

On je parkirao Mustang, pa su krenuli pješice Rodeo Driveom, kraj raznih butika, nuditelja svega i svačega, auto-salona, restorana i barova sa skupim pjenušcima. Na prostoru između samo dva križanja Audie je nabrojao tri Lamborghinija, dva Ferrarija i jedan Bugattijev dvosjed. »Gdje su filmske zvijezde?« upitala je ona. »Koga bi željela vidjeti?” »Johnnyja Deppa.« »Čini mi se da on ne živi u Los Angelesu.” »A Antonio Banderas?” »On je iz Salvadora?« »Nije.« Zagledavala se u izloge prodavaonica, u kojima su ispijene prodavačice, odreda u crnoj odjeći, zračile uvježbanom indiferentnošću. »Gdje je sva odjeća?« upitala je ona. »Izlažu tek dio po dio.« »Zašto?« Tako izgledaju ekskluzivnije.« Belita je zastala da pogleda jednu haljinu. »Želiš je probati?« upitao je on. »Koliko stoji?« »Moraš pitati.« »Zašto?« »Jednostavno je tako.« Nastavila je hodati. Ista priča ponavljala se kod svih prodavaonica.

Pogledala bi u izlog ili kroz vrata, ali se ni jednom nije odvažila ući. Sat vremena hodali su amo-tamo između iste tri ulice. Belita nije htjela sjesti na piće, ni kavu, niti nešto pojesti. Nije se više željela ondje zadržavati. Audie ju je odvezao bulevarom Santa Monica, kraj policijske postaje u Santa Monici, u smjeru West Hollywooda. Vidjeli su kino Chinese Theatre i Stazu slavnih, prepunu skupina japanskih turista koji su slijedili vodiče s kišobranima jarkih boja i snimali jedni druge s uličnim zabavljačima koji su glumili Marilyn Monroe, Michaela Jacksona i Batmana.

Belita kao da se malo opustila. Dopustila je Audieju da je počasti sladoledom. Rekla mu je da pričeka, pa je otišla u neku suvenirnicu. On je kroz izlog vidio kako kupuje majicu kratkih rukava s natpisom Hollywood. »Premala je za tebe«, rekao je, zavirivši u vrećicu. »To je poklon«, rekla je ona, pa mu uzela vrećicu. »Još ti uvijek nismo kupili ništa od odjeće.« »Odvezi me u neki trgovački centar.« Odvezao ju je u neki bezlični betonski centar okružen hektarima parkiranih automobila i načičkan palmama koje su izgledale lažno, ali su po svoj prilici bile prave. Belita je Audieja posjela na plastičnu stolicu ispred kabine. Išla je amo-tamo, pozirala mu kao manekenka, u suknjama i sakoima, tražila njegovo mišljenje. On je svaki put kimao, misleći kako bi mogla navući i jutenu vreću pa i dalje izgledati prelijepo. To je bila jedna od stvari koje Audieju u vezi sa ženama nikada nisu bile jasne. Toliko ih smatra da se mora totalno dotjerati, navući minicu i obuti cipele s visokim potpeticama, izgledati elegantno poput čaše za pjenušac, iako zapravo jednako dobro izgledaju i u majici kratkih rukava i izlizanim trapericama.

Belita je pomno birala. Audie je platio. Kasnije ju je natjerao na to da sjednu u restoran s pravim stolnjacima. U jednom trenutku shvatio je da je neobjašnjivo sretan, sretan kako, koliko je pamtio, nije bio već dugo, dugo. Razgovarali su na španjolskome, a on je gledao kako joj se svjetlost poigrava u očima, ne uspijevajući ni zamisliti ljepšu ženu.

Zamišljao je kako sjede u nekome kafiću uz obalu u Salvadoru, dok iznad njih šušte palme, a more je kristalnoplavo, kao na onim slikama u reklamama putničkih agencija. »Što si željela biti kad si bila mala?« upitao ju je. »Sretna.« »Ja sam htio postati vatrogasac.”

»Zašto?« »Kao trinaestogodišnjak sam vidio kako vatrogasci iz zgrade u plamenu izvače troje ljudi. Samo je jedna od tih žrtava preživjela, ali sjećam se kako vatrogasci izlaze iz dima, prekriveni čađom i prašinom.

Izgledali su poput kipova. Poput spomenika.« »Htio si postati kip?« »Htio sam biti junak.« »Mislila sam da si htio postati inženjer.” »To je bilo kasnije. Sviđala mi se mogućnost da projektiram mostove i nebodere - nešto što će me nadživjeti.” »Mogao si posaditi stablo«, rekla je ona. »Nije isto.« »U mojoj zemlji ljude više zanima uzgoj hrane, nego podizanje spomenika.« Kasno poslije podne uputili su se kući, noseći se s gustim prometom. Sunce je već bilo nisko, ostavljajući široku stazu na površini mora, ravnu poput strijele, zlatne boje. No oluja je negdje bila podignula valove koji su sada zapljuskivali pješčane sprudove ispred obale, podižući veliku pjenu i pravu maglicu kapljica. »Željela bih se prošetati po obali«, rekla je ona. »Ubrzo će mrak.« »Molim te.« Na sljedećem izlazu skrenuo je na Old Pacific Highway, pa se zemljanim putem uputio ispod zlaćanih litica, da bi se na koncu parkirao iza jednog praznog tornja za čuvare plaže. Belita je sandale ostavila u autu. Potrčala je pijeskom, a sunce joj je blistalo kroz tanku tkaninu haljine, naglašavajući sve obline.

Audie je tek s mukom uspio svući visoke cipele. Zadignuo je nogavice traperica. Zatekao ju je u šetnji zapjenjenim plićakom, gdje je rub haljine zadizala sve više, kako joj se ne bi smočio u valovima. »Morska voda pravi je lijek«, rekla je. »Kao djevojčici su mi operirali stopalo. Otac me vodio do mora i svaki dan sjedila sam u malenome prirodnom bazenu, od stijena, a noga mi se zaliječila. Sjećam se kako me uspavljivao zvuk valova. I zato volim more. More me se sjeća.« Audie nije znao što da kaže. »Okupat ću se«, rekla je ona, pa istrčala iz mora, otkopčala haljinu, spustila je preko bokova i ostavila na pijesku. »A odjeća?” »Imam novu.« Ušla je u more u donjem rublju, gotovo ostajući bez daha od hladnoće. Osvrnula se, bila je to gesta koju nikada neće preboljeti,

trenutak koji mu se trajno urezao u pamćenje - ta njezina savršena koža, melodičan smijeh, oči na pojedinim mjestima neizrecivo smeđe. I upravo u tom trenutku spoznao je da će zauvijek čeznuti za Belitom, bilo da do konca života žive zajedno, bilo da se s njome više nikada ne vidi.

Uronila je u val. Izgubio ju je iz vida. Vrijeme je prolazilo. Zagazio je dublje u more, dozivajući je. I dalje je nije bilo na površini. Sa sebe je strgnuo košulju i bacio je na pijesak iza leđa. Otišao je još dublje. Već izbezumljen. U jednom se trenutku poskliznuo i upao u more. Hladnoća ga je obavila sa svih strana.

Ugledao ju je trenutak prije nego što ga je preplavio val, potisnuo ga duboko pod površinu, okrenuo mu cijelo tijelo. Više nije znao što je gore, a što dolje. Glavom je udario u nešto tvrdo. Posve se okrenuo.

Stao mahnito pokušavati doći do površine. Novi val gurnuo ga je prema dolje. Progutao je nešto vode i stao izbezumljeno mlatarati rukama i nogama.

Oko struka su ga odjednom obavile nečije ruke. U uhu je začuo šapat. »Samo budi miran.« Povlačila ga je unatrag, sve dok nogama nije došao do dna. Stao je kašljati i pljuvati vodu, osjećajući se kao da je progutao cijeli val. B elita mu je dlanovima obuhvatila lice, a Audie je obrisao oči i stao je gledati jednako netremice, prodorno, obavijen neobičnom prisnošću koja ga je uznemiravala. »Zašto mi nisi rekao da ne znaš plivati?« upitala je. »Mislio sam da se utapaš.« Belitino donje rublje bilo je pripijeno uz tijelo kao i onda kad ju je prvi put vidio u Urbanovoj kući. »Zašto me neprestano pokušavaš spasiti?« Audie je znao odgovor, ali se prestrašio pitanja.

27.

Valdez je od doručka četiri puta nazvao Sandy, uvjeravajući je da je sve u redu i da će Audie Palmer ubrzo biti uhićen. Razgovori su im bili kratki, napeti, rezervirani i prepuni neizgovorenih optužaba i opovrgavanja. Pita se kada su njihov brak počele određivati šutnje i razmaci između riječi.

U početku je sve bilo drukčije. Sandy je upoznao u teškim okolnostima. Na sebi je imala bolnički ogrtač i sjedila je na rubu bolničkog kreveta, jecala na ramenu terapeutkinje specijalizirane za silovanja. Odjeću su joj bili poslali u laboratorij, a njezini roditelji trebali su joj uskoro donijeti čistu odjeću od kuće. Sandy je bilo tek sedamnaest godina, a silovao ju je jedan igrač footballa iz školske momčadi, na proslavi završetka sezone.

Roditelji su joj bili vjernici i uzorni građani. Čestiti ljudi. Ali nisu željeli da njihovu kći ispočetka siluje nekakvo »smeće od odvjetnika«, pa protiv mladića nikada nije ni podignuta optužnica.

Valdez je ostao u kontaktu s obitelji, a pet godina kasnije slučajno je naišao na Sandy u jednom baru u Magnoliji. Počeli su izlaziti, pa su se zaručili i vjenčali na njezin dvadeset treći rođendan. Njih dvoje zapravo i nisu imali mnogo dodirnih točaka. Ona je obožavala modu, glazbu i putovanja u Europu. Njemu su bili draži američki nogomet, automobilske utrke i lov. On je volio ozbiljan seks, gotovo posvećen, dok se ona voljela smijati, škakljati i poigravati. On je htio da ona bude čedna, pristojna i šarmantna, dok je ona željela da je on ponekad okrene i uzme je straga.

Sandy je smatrala da ne može zanijeti zbog silovanja. U jajnicima joj se nastanilo nešto štetno i otrovno, a to je značilo da u njezinu vrtu ne može ništa rasti. Ili je to možda bila božja kazna za promiskuitet. Na onom tulumu nije bila djevica. Djevičanstvo je izgubila još kao petnaestogodišnjakinja. Da je barem malo pričekala... Da je barem bila čedna...

Valdez se parkira ispred Dječje bolnice i na recepciji pokazuje iskaznicu sa značkom, te kaže da traži Bernadette Palmer. Prsti plešu po kompjutorskoj tipkovnici. Službenica obavlja nekoliko telefonskih poziva. Valdez gleda na suprotnu stranu predvorja i prisjeća se koliko su puta on i Sandy prošli tim prostorom. Sedam godina pokušavali su dobiti dijete, dolazili u Obiteljski centar za plodnost, podvrgavali se režimu injekcija, prikupljanja jajašaca i začećima u epruveti. Tako je s vremenom zamrzio bolnice. Zamrzio tuđu djecu. Zamrzio redovito mjesečno Sandyino zdvajanje kad bi dobila mjesečnicu.

Službenica mu daje posjetiteljsku iskaznicu i upućuje ga na više katove. Još mu želi ugodan dan, kao da bi on to inače nekako zaboravio.

Bernadette Palmer je na pauzi. Valdez je pronalazi u bolničkoj kamini s delikatesama na šesnaestome katu zapadnog krila zgrade.

Nije slična bratu. Visoka je i krupne grade, obla lica i sa sijedim pramenovima koji joj ispadaju iz punđe. »Znate li zašto sam došao?« pita. »Već sam razgovarala s policijom.« »Je li vam se brat javio?« Oči joj vrludaju, sijevaju u svim smjerovima, osim prema njegovu licu. »Znate da je pomaganje bjeguncu kazneno djelo?« pita. »Audie je odgulio svoje.” »Pobjegao je iz zatvora.« »Samo jedan ušljivi dan prije roka - ne možete ga nekako ostaviti na miru?« Valdez privlači stolicu i još nekoliko trenutaka divi se pogledu. Nije osobito lijep, no ne događa se prečesto da vidi grad iz te perspektive. S te visine raspored ulica doima se manje nasumičnim i lakše je uočiti generalni plan - manje ulice koje vode do velikih i prostor podijeljen na jednolične ulične blokove. Prava je šteta što sve u životu ne možemo gledati s visine, tako se orijentirati i sve sagledati u primjerenoj perspektivi. »Koliko braće imate?« pita je. »Znate koliko ih je.« »Jedan je ubojica policajaca, a drugi obični ubojica - zacijelo se ponosite.« Bernadette zastaje i odlaže sendvič, pa papirnatim ubrusom briše usta. Pomno ga presavija. »Audie nije poput Carla.”

»Što to znaci?« »Možete jesti iz istog lonca, a ipak biti različiti.” »Kad vam se Audie posljednji put javio?” »Ne sjećam se.« On se prepredeno smiješi. »To je baš neobično. Pokazao sam fotografiju vašoj šefici. A ona kaže da vas je netko tko izgleda baš poput vašeg brata posjetio jutros.« Bernadette šuti. »Što je trebao?« »Novac.« »Dali ste mu nešto?” »Nemam novac.” »Gdje se smjestio?” »Nije rekao.” »Mogao bih vas uhititi.« »Samo naprijed, šerife.« Pruža ruke prema njemu. »Bit će najbolje da mi stavite lisice. Možda sam opasna. O, ne, tako je - vama je draže pucati u ljude.« Valdez ne grize mamac, iako bi joj volio nadlanicom izbrisati taj osmijeh s lica.

Bernadette masnim papirom omotava sendvič i baca ga u smeće. »Vraćam se na svoj odjel. Treba se brinuti za bolesnu djecu.« Valdezu zvoni telefon. Gleda osvijetljeni ekran. »Šerife?” »Da?« »Dispečerski centar za Houston. Zanimalo vas je li se negdje pojavilo ime Audieja Palmera. Prije sat vremena jedan od naših operatera primio je poziv žene koju je zanimalo je li za Palmera raspisana nagrada. Nije se predstavila.« »Odakle je zvala?« »Nije rekla.« »A broj?« »Nazvala je s mobitela. Triangulacijom smo utvrdili da je u tom trenutku bila u jednom motelu u Airline Driveu, uz North Freeway.

Namjeravao sam izvijestiti FBI.« »Ja ću to učiniti«, kaže Valdez.

Djevojke gledaju glazbene spotove i plešu na krevetu. Nekoć gipka i odvažna, Cassie sada iznad struka traperica više nalikuje na gornji dio muffina, no zna se kretati i tako drži ruke visoko u zraku i bokovima se sudara sa Scarlett. »Propustio sam tulum?« pita Audie. »Pokaži nam što znaš«, odgovara Cassie.

Audie daje sve od sebe, pleše i pjeva uz Justina Timberlakea, no posljednji put plesao je tako davno da sada izgleda krakato i nekoordinirano. Obje djevojke ples dovršavaju bacanjem na krevet i smijehom.

Audie prestaje plesati. »Nemoj se sustezati, samo nastavi«, kaže Cassie. »Da«, kaže Scarlett, koja sada oponaša njegove plesne pokrete. »Drago mi je da vas mogu zabaviti«, kaže Audie, pa se leđima baca na krevet. Scarlett skače na njega. On je škaklja sve dok ona ne počne gicati od smijeha. Potom mu pokazuje najnovije crteže, mršavih koljena položenih na madrac, jezikom po ustima premještajući gumu za žvakanje boje staklarskog kita. »Dopusti da pogodim... ovo je princeza.« »A-ha.« »A ovo je konj?” »Nije, nego je jednorog.” »Naravno. A tko je ovo?” »Ti?« »Zbilja? A što sam to?” »Ti fi princ.« Audie se smiješi i krišom gleda Cassie, koja se pretvara da ne sluša. Čini se da Scarlettin unutarnji svijet nastanjuju princeze, prinčevi, dvorci i sretni završeci iz bajke. Kao da čistom snagom želje pokušava stvoriti neki drugi život.

Cassie stoji leđima okrenuta navučenim zastorima i ruku sklopljenih na prsima. Audie podiže pogled prema njoj. »Nisam mislio da ćete još uvijek biti ovdje.« »Odlazimo sutra.« Još nekoliko dugih trenutaka nitko ne govori ništa. »Možda bi trebala razmisliti o povratku kući.« Cassie obara pogled. »Ondje nismo dobrodošle.” »Kako znaš?” »Rekao mi je tata.”

»A to je bilo... kada?” »Prije šest godina.« »Čovjek se u šest godina može predomisliti i deset puta. Je li raspaljiv?« Ona kima. »Je li te kad udario?« Oči joj sijevaju. »Ne bi se usudio.« »Je li kada vidio Scarlett?« »Došao je u bolnicu, ali mu nisam dopustila da je vidi - nakon toga kako me ranije oprao.” »Zvučiš malo kao on.« Na donjoj vilici, sa strane, trza joj se jedan mišić. »Ni slučajno nisam kao on.« »Brzo planeš, tvrdokorna si, sklona prepiranju, nisi spremna na kompromise.« »Za pola tih riječi uopće ne znam što znače.” »Ne popuštaš.« Ona sliježe ramenima. »Zašto ga ne nazoveš? Budi iznad toga. Pa da vidiš kako će se stvar razvijati.« »Možda ne bi trebao zabadati nos u tuđe stvari.« Audie se naginje preko kreveta i uzima Cassiein mobitel Ona mu ga pokušava preoteti. »Ja ću ga nazvati.« »Ne!« »Reći ću mu da je s tobom i Scarlett sve u redu.« Drži telefon izvan njezina dosega. »Jedan običan telefonski poziv - koliko to može škoditi?« Gleda ga prestrašeno, zdvojno. »Što ako poklopi?« »Na gubitku će biti on, a ne ti.« Cassie sjedi na rubu kreveta, dlanova stisnutih među koljenima, blijede kože. Sluteći da se događa nešto važno, Scarlett joj prilazi i stavlja glavu na njezino rame.

Audie zove broj Cassieina oca. Taj mu se čovjek javlja mrzovoljno, kao da ga je odvukao od omiljene televizijske emisije. »Gospodin Brennan?« »Tko zove?« »Cassiein prijatelj... Mislim, Cassandrin.« Nekoliko trenutaka neodlučnosti. Audie čuje kako g. Brennan diše. Pogledava Cassie, u čijim očima vidi tračak krhke nade. »Je li s njom sve u redu?« pita onaj

osorni glas. »Sve je u redu.” »A Scarlett?” »S objema je sve u redu.” »Gdje su?” »U Houstonu.« »Moja druga kći rekla je da je Cassie otišla na Floridu.« »Nije dospjela onamo, gospodine Brennan.« Ponovno tišina, no Audie ne dopušta da se previše otegne. »Ne poznajete me, gospodine, i nemate me razloga slušati, ali držim da ste dobar čovjek koji uvijek pokušava učiniti ono što je najbolje za njegovu obitelj.« »Kršćanin sam.« »Kažu da vrijeme liječi sve rane - čak i najdublje. Možda se sjećate zašto ste se vi i Cassie svađali. Ja dobro znam kako neslaganja brzo mogu prerasti u velike svađe. Znam koliko čovjeka frustrira kad misli da se netko gubi, da skreće s pravog puta, pa pokuša spriječiti takvu grešku. Ali i vi i ja znamo da neke stvari nije moguće nekome samo tako reći ili ga naučiti. Ljudi nešto moraju i sami spoznati.« »Kako se zoveš, sinko?« »Audie.« »Zašto si me nazvao?” »Potrebni ste i kćeri i unuci.” »Ona želi samo novac.” »Ne, gospodine.« »Zašto me onda nije sama nazvala?« »Tvrdoglava je... u pozitivnome smislu. Možda je to naslijedila od vas. Ponosna je. I dobra je majka. Sve to uspijeva posve sama.« Gospodina Brennana zanimaju pojedinosti. Grlo mu se steže, u glasu se sve više čuje kajanje. Audie i dalje govori i odgovara na njegova pitanja, sluša argumente koji se nakon toliko vremena doimaju manje postojanima. Umrla mu je supruga. Radio je na dva posla. Cassie nije posvetio onoliko vremena koliko je zavrijedila. »Ovdje je, uz mene«, kaže Audie. »Želite li razgovarati s njom?« »Da, želim.« »Pričekajte trenutak.« Audie podiže pogled prema Cassie. Tijekom cijelog razgovora na njezinu licu smjenjivale su se razne emocije: nada, bijes, strah, nelagoda, tvrdoglavost, rub plača. Sada uzima mobitel, drži ga objema rukama, kao da se pribojava da bi joj mogao ispasti i razbiti se. »Tata?«

Suza joj klizi niz obraz i sada joj visi s kuta usta. Audie hvata Scarlett za ruku. »Kamo idemo?” »Van.« On joj veže tenisice i izlazi iz sobe, niza stube, pa kraj bazena, u kojem se pod površinom naziru pravi mali tuneli mutnoplavičaste svjetlosti. Prolaze kraj nizova parkiranih automobila i palma, glavnom ulicom do benzinske postaje, gdje joj on kupuje sladoled na štapiću i gleda kako ga jede s donje strane prema gore. »Fašto moja mama uvijek plače?« pita ga. »I smije se.« »Ne baf puno.« »Ponekad nije lako biti to što se od nas očekuje?« »Miflila fam da fe to famo tako dogodi...?« »Ako imaš sreće. »Ne rafumijem.« »Jednog ćeš dana možda shvatiti.«

Nešto prije ponoći, Audie osjeća kako mu se Cassie uvukla pod pokrivač i priljubila se uz njega svojom nagošću. Prebacivši jednu nogu preko njegova tijela, dolazi na koljena i već sjedi na njemu, dodirujući mu čekinjavu bradu obrazom, usnama mu ovlaš prelazeći po ustima. »Moramo biti tihi.” »Sigurna si?« pita on.

Ona ga prodorno gleda u oči. »Sutra odlazimo.” »Drago mi je.« Uzdahnuvši, ona se spušta na njega, stežući mišiće, tako da on već prigušeno stenje.

Jedanaest godina bez žene, ali mišići i dalje sve pamte. Možda ljudi na to misle kad govore o instinktivnome ponašanju životinja, kad znaju što trebaju raditi, iako im to nitko ne pokazuje. Dodiruju se. Ljube.

Kreću. Uzdišu.

Nakon toga ona odlazi, vraća se u onaj drugi krevet. Audie spava i budi se, pitajući se li to možda ipak bio samo san.

Audie je s Belitom prvi put vodio ljubav u njezinoj sobi u Urbanovoj

kući u planinama. Urban je bio otputovao u San Francisco »obiteljskim poslom«, za koji se Audieju činilo da bi mogao biti tek eufemizam za nešto drugo. Urban je rekao da je San Francisco prepun »pedera i raznih tetkica«, ali jednako uvredljivo znao se izražavati i o demokratima, akademskoj zajednici, ekolozima, televizijskim propovjednicima, vegetarijancima, sportskim sucima, žabarima, kosookima, Srbima i Zidovima.

Puna dva mjeseca Audie je odvozio Belitu da u Urbanovo ime obavlja poslove s gotovinom, preuzima je i dostavlja. Zadaća joj je bila zabilježiti iznos, ispisati potvrdu o primitku i odnijeti novac u banku.

Ponekad su imali vremena za mali piknik u La Jolla Coveu ili Pacific Beachu, pa su pili limunadu i jeli sendviče koje je Belita pripremila ujutro. Kasnije bi šetali drvenim šetalištem, kraj raznih kioska sa suvenirima, barova i restorana, među drugim šetačima, biciklistima i rolerima. Audie joj je pričao o sebi, nadajući se da će se i ona otvoriti, no Belita je rijetko spominjala prošlost. Dok su jednom ležali na deki iznad uvale La Jolla, pridignuo je prste i počeo stvarati sjene koje su joj poskakivale po kapcima. Potom je ubrao ivančice i od njih joj ispleo krunu, te joj je stavio na glavu. »Sada si princeza?« »S travom na glavi?« »Cvijećem, ne travom.« Nasmijala se. »Odsada mi je to najdraže cvijeće.« Svakog poslijepodneva ostavljao ju je kod kuće, otvarao joj vrata i gledao kao stazom prilazi kući. Nije se osvrtala, nije mu mahala, nije ga pozivala unutra. Tijekom sljedećih sati, on se uvijek pokušavao prisjetiti svih pojedinosti njezina lica, ruku, prstiju, ispucalog laka na noktima i ušnih resica koje kao da zazivaju njegove usne. Ali uvijek je mijenjao određene sitnice, ovisno o tome kako se tog dana osjećao.

Tako mu je u mislima postajala djevicom, ili princezom ili majkom ili kurvom. To nisu bile halucinacije, nego različite ljubavnice u istoj ženi.

Onako plah kao i uvijek, Audie nije ništa rekao. Kasnije, kad bi se našao nasamo, izgovorio bi sve što mu je bilo na duši, rječito, strastveno, iznosio argumentaciju. Sutra, govorio je samome sebi.

Sutra će biti taj presudan dan.

Na koncu je, jednog poslijepodneva, otvorio njezina vrata i prije nego što je Belita uspjela umaći, uhvatio ju je za ručne zglobove i privukao je, pa je poljubio, snažno i nespretno. »Dosta je!« rekla je ona, pa ga odgurnula.

»Volim te.« »Ne pričaj takve gluposti.« »Prelijepa si.« »Ti si usamljen.« »Smijem te ponovno poljubiti?« »Ne.« »Želim biti s tobom.” »Ne poznaješ me.« On ju je zagrlio. Poljubio ju je snažno, privijao je još snažnije, pokušao joj rastvoriti usta, no ona ih je bila čvrsto stisnula. Nije je htio pustiti i malo-pomalo počeo je osjećati kako joj se tijelo predaje i kako joj se zubi razdvajaju, glava zabacuje, dok mu rukama obavija vrat. »Ako ti dopustim da spavaš sa mnom, hoćeš me pustiti na miru?« upitala je, kao da se užasno boji i toga što bi se moglo dogoditi čak i ako mu prepusti tako malo teritorija. »Neću«, odgovorio je on, pa je podignuo i ponio u kuću. Nakon što su tako posrćući ušli u njezinu spavaću sobu, počeli su se razodijevati, žurno i nespretno, otkopčavajući dugmad, kopče, trgajući, povlačeći, odbacujući, poskakujući samo na jednoj nozi, ne želeći jedno drugo ispustiti čak ni na trenutak. On ju je ugrizao za usnu. Ona njega povukla za kosu. On ju je uhvatio za ručne zglobove, pa joj ih stao držati visoko iznad glave, ljubeći je kao da joj želi prisvojiti dah.

Sam čin bio je brz i jednostavan, strastven, oznojen i mahnit, no sve se nekako usporilo i Audie se iznenadio kada je uvidio kako se čini da vrijeme nekako nestaje, povlači se. I ranije je bio sa ženama, bili su to uglavnom apsurdni, nespretni susreti u studentskim sobama, pod posterima filmskih zvijezda i obiteljskim foto-kolažima. Na faksu su to najčešće bile djevojke naklonjene umjetnosti koje su se namjerno odijevale nemarno i čitale feminističke rasprave ili poeziju Sylvije Plath. On bi kod njih prenoćio, pa se iskrao prije svitanja, samoga sebe uvjeravajući da one neće imati ništa protiv ako ih ne nazove ili ne pošalje poruku.

Druge djevojke koje je susretao uvijek su same sebi pokušavale pridavati veliku važnost odjećom i tajnama, no Belita nije pokušavala impresionirati ni njega, ni bilo koga. Bila je drukčija. Nije morala govoriti. Nisu morali znati što ono drugo misli. Ipak, već i uz jedva primjetan pokret njezinih očiju, ili usana, ili kratak osmijeh, mogla je duboko pogoditi Audieja, koji je imao dojam da se zagledao u dubine kakvog bunara. Trebao se samo prepustiti i pasti.

Čega se još sjeća? Svega. Svih pojedinosti njezine kože boje melase, njezina mirisa, njezina uzdignutog nosa i gustih obrva, jedva primjetnog sjaja znoja na njezinoj gornjoj usni, uskog kreveta, njihove odjeće na podu - njezine pamučne haljine, izblijedjele od nebrojenih pranja. Njezinih sandala, njezinih jeftinih plavih gaćica, lančića oko njezina vrata s malenim srebrnim križem, načina na koji su mu njezine grudi ispunile dlanove. Kako je zacendrala, poput izgubljene mačkice, kad je svršila. »Pripadam Urbanu«, rekla je, dok mu je odsutno milovala ručni zglob. »Da«, rekao je Audie, iako je zapravo nije slušao. Njezin ga je dodir elektrizirao i paralizirao. Dok su se držali za ruke, isprepletenih prstiju, čitav život sveo se na tu jednu jedinu meku i toplu točku dodira.

Ponovno su vodili ljubav. Nju je brinula mogućnost da se Urban vrati kući i zatekne ih zajedno ili da je Audie počne smatrati kurvom, no ipak se nekako činilo da žudi za težinom njegova tijela među bedrima i njegovim ubrzanim dahom kraj svojega uha kao i svakim klizavim propinjanjem njegova tijela.

Kasnije je ustala i uputila se u kupaonicu. On je sjeo na rub kreveta, očiju naviknutih na tamu. Kad se vratila, vrškom prsta prešao joj je po stražnjoj strani vrata, pa joj ga spustio po cijeloj duljini kralježnice, cako da se spuštao i dizao po kralješcima. Zadrhtala je, a ti drhtaji kao da su se poput valova proširili cijelim njezinim tijelom. Nešto je umorno promumljala i sklupčala se. Zaspala. I on je zaspao, a probudio se u sitnim noćnim satima. Čuo je zvuk vode. Ona je izišla iz kupaonice, napola odjevena. Navukla gaćice. »Sada moraš ići.« »Volim te.« »Odmah!«

28.

Houstonski Greater Third Ward ima maleni komercijalni dio u kojem djeluju zelenaši, štandovi s meksičkom brzom hranom, crkve, striptiz-klubovi, depresivni barovi, iza prozora sa zaštitnim rešetkama, mrežama i protuprovalnim vratima.

Moss zastaje ispred jednih takvih vrata, ulaza u lokal iznad čijeg izloga piše: jamčevine četiri asa. Ispod toga je ispisan i poetski dodatak - Otac vašeg djeteta leži iza rešetaka? Prodajte zlato i uplatite mu jamčevinu.

Dlanovima štiteći oči od odsjaja, viri kroz debelu žičanu mrežu. Vidi vitrine pune nakita, satova i elektronike. Neka krupna žena hispanskog podrijetla pere pod brisačem na dršku i kantom vode s deterdžentom.

Moss kuca, tako da se tresu i vrata i brave. Čistačica vrata otvara tek za nekoliko centimetara. »Tražim Lestera.« »Gospodina Duberleyja nema.« »Gdje je?« Ona oklijeva. Moss iz svežnja vadi novčanicu od deset dolara. Ona uzima novac kao da bi svakog trena mogao odletjeti na nepostojećem vjetru, pa pokazuje na suprotnu stranu ulice, prema ulazu u neki country-bar s neonskim znakom u obliku nage kaubojke koja na glavi ima Stetson, a usput zamahuje lasom.

Moss se ponovno okreće prema vratima, no već su zatvorena, »Hvala, gospođo«, kaže vratima. »I meni je bilo drago.« Prelazi ulicu i uranja u tamu onog bara, pa gotovo posrće na posljednje dvije stube i ulazi u veliku prostoriju ispunjenu mirisom znoja, piva i nadutosti od pržene hrane. Dugački šank proteže se po cijeloj duljini zida obloženog zrcalnim staklom, s policama na kojima se nalaze boce svih mogućih oblika i boja, od kojih su neke okrugle, neke vitke i izdužene, a neke su na vrhu zapečaćene crvenim voskom ili imaju čep koji se odvija.

Lester Duberley drži oba lakta na šanku i nadvija se nad čašu s ledom tamnim od bourbona. Riječ je o debelome muškarcu krupnih

šaka i zglobova na prstima, te s busenima sijedih dlaka koje mu niču iz ušiju. Prsluk sa sitnim uzorkom ne može zakopčati preko trbuha.

Negdje iza Lestera, neka djevojka u toplesu, u tangi sa šljokicama i cipelama s ultratankim potpeticama ljulja bokovima na zakošenoj pozornici, kože ružičaste od reflektorske rasvjete. Ima velike grudi, koje su malko ovješene, s jedva primjetnim tankim strijama, bjeljima od okolne kože. Za stolovima pred njom sjede petorica-šestorica muškaraca. Više ih zanima druga djevojka, podjednako obnažena, koja se naginje naprijed i gleda ih između raširenih koljena.

Lester ne pokazuje iznenađenost zbog činjenice da je Moss došao do njega. Gotovo uopće ne reagira. »Kad si izišao?” »Prekjučer.« »Mislio sam da ostaješ do kraja.” »Promjena plana.« Lester prislanja čašu uz čelo. Moss naručuje pivo. »Koliko je prošlo vremena?” »Petnaest godina.« »Bit će da uočavaš puno promjena. Mogu se okladiti da nisi ni čuo za iPad ili pametni telefon.« »Bio sam u zatvoru, ne u Arkansasu.« »Reci mi tko je Kim Kardashian.« »Tko?« Lester se dlanom udara po bedru i smije se, pokazujući zlatne plombe.

Jedan od pijanijih gostiju posrće prema onoj sagnutoj plesačici, a izbacivač ga rukom obavija oko vrata, pa ga vuče na ulicu. »Nije mi jasno zašto to rade«, kaže Lester. »Djevojci nije smetalo.« »Pitao si je?« »Policija je ovamo upala dvaput u posljednjih šest mjeseci. Cisto rasipanje novca poreznih obveznika, ako se mene pita.” »Nisam znao da plaćaš porez.« »Govorim ozbiljno. Što ljudi rade u privatnome životu ne tiče se nikoga. Žele li trošiti novac na precijenjena pića u ovakvim rupama, čemu ih onemogućavati? Ovi tipovi nekoj sirotici pomažu da prehrani djecu ili da se školuje. Što je tu onda tako moralno pogrešno u ovom teškom ekonomskom trenutku?« »Ti se zalažeš za manji utjecaj vlade.« »Ja sam kapitalist, ali nisam za takav sitničavi i lažno čistunski

oblik kapitalizma kakav se prakticira u ovoj zemlji. Želim gledati čisti oblik kapitalizma. Želim gledati Ameriku u kojoj imaš dovoljno novca da radiš što god ti padne na pamet. Želiš zabetonirati Kansas i za to imaš novac - samo izvoli. Želiš tražiti naftu i plin frackingom? Plati i traži. Umjesto toga imamo sva ta pravila i propise, proklete zelene i sindikate i neandertalce iz Tea Partyja i proklete socijaliste. Neka odlučuje jebeni novac.« »Govoriš kao pravi domoljub«, kaže Moss.

Lester uzdiže čašu. »Amen!« Pije, pa pridiže ramena. »Što hoćeš?« »Treba mi sastanak s Eddiejem Barefootom8.« »Jesi poludio? Pa tek si izišao.« »Trebaju mi određene informacije.« Lester zubima drobi led. »Mogu ti nabaviti broj telefona.« »Ne, s njim se želim vidjeti.« Lester ga sumnjičavo gleda. »A ako se on ne želi vidjeti s tobom?« »Reci mu da mi je Audie Palmer prijatelj.« »Radi se o lovi?« »Kao što si rekao, Lestere, uvijek je stvar u lovi.« Moss uzdiže pivo i pije ga dugo i polagano. »Tu je i još nešto.« »Što?« »Treba mi četrdesetpetica. Čista. S mecima.« »Ja ti izgledam kao takav naivac?« »Platit ću.« »Da, platit ćeš.«

29.

Valdez parkira kamionet podalje od motela i pješice prelazi posljednje dvije ulice, na udaru zračnih struja koje nastaju dok veliki kamioni jure autocestom koja u svakom smjeru ima po tri vozna traka.

U jakni koja ga štiti od svježega zraka, zastaje na ulazu, gdje se vrhovi palma povijaju na vjetru, a mjesec nalikuje na srebrni tanjur iza tih raskošnih grana koje se ljuljaju.

Noćnu smjenu na recepciji odrađuje neki sredovječni muškarac hispanskih korijena, koji sjedi nogu podignutih na stol i gleda maleni televizor na kojem se prikazuje neka meksička sapunica, serija u kojoj su frizure i odjeća glumaca zastarjeli već dvadesetak godina, a svi razgovaraju kao da će se među sobom ševiti ili potući. Šerif pokazuje iskaznicu, a ovaj ga nervozno gleda. »Vidjeli ste ovog tipa?« pita Valdez i pokazuje mu fotografiju Audieja Palmera. »Da, jesam, ali sad već nekoliko dana ne. Kosa mu je sada drukčija.

Kraća.« »Je li unajmio sobu?« »Unajmila ju je njegova cura. Na prvome katu. S njom je i dijete.« »Koji broj?« Službenik gleda u računalo. »Dvjesto trideset devet. Cassandra Brennan.« »Kakav auto vozi?« »Hondu. Totalnu krntiju. Prepunu stvari.« Valdez ponovno pokazuje onu fotografiju. »Kad ste ga posljednji put vidjeli?« »Radim samo noćnu smjenu.” »Kada?« »Pretprošle večeri. Što je učinio?« »Traži se zbog bijega.« Valdez sprema fotografiju u džep. »Sobe s jedne i druge strane... zauzete su?” »Već dva dana nisu.« »Treba mi ključ.« Valdez uzima magnetsku karticu. »Ne vratim li se

za pet minuta, nazovite ovaj broj i recite da policajcu treba pomoć.« »Zašto vi ne nazovete?« »Još ne znam treba li mi pomoć ili ne.«

Audie se budi s neobično čvrstim osjećajem da je sanjao, ali se ne sjeća sna. Osjeća onu dobro poznatu bol, čežnju za nečim što je upravo palo s ruba njegove svijesti, nešto što je zamalo ugledao, ali je sada izgubio. Ima osjećaj da mu je takva i prošlost - vrtlog prašine i nanijetog smeća.

Otvara oči, ne znajući je li to čuo neki zvuk ili je osjetio promjenu u tlaku zraka. Ustavši iz kreveta, prilazi prozoru. Vani je mračno. Tiho. »Što je?« pita Cassie. »Ne znam, ali sada idem.« »Zašto?« »Vrijeme je. Ti se ne miči. Ne otvaraj vrata, osim ako je policija.« Cassie oklijeva i gricka donju usnu, kao da se pokušava suzdržati i nešto ne izgovoriti. Audie veže cipele i uzima ruksak. Malko otvara vrata, pa gleda na jednu i drugu stranu odmorišta i prolaza ispred soba. Čini se da se na parkiralištu ništa ne miče, ali zamišlja neke nevidljive pojave koje vrebaju sa svih strana. Područje recepcije vidi se djelomično, no ne vidi nikoga za pultom.

Prolaz skreće udesno. Držeći se zida, on kreće prema stubama, ali čuje da netko dolazi. Na najbližim vratima piše samo za osoblje. Audie pokušava okrenuti ručicu, koja mu se klima u ruci. Riječ je o vrlo jeftinoj i jednostavnoj bravi. Gura vrata ramenom i ulazi, pa zatvara vrata. U jednim kolicima uspravno su posložene metle i pribor a pranje.

Kraj vrata s rebrenicama prolazi neka sjena. On čeka još nekoliko trenutaka. Strah mu je zapeo u grlu. U tom trenutku čuje kako netko viče: »Policija!«, kao i ženski krik. Audie već trči. Spustivši se niz stube, skreće desno i poput kakvog raka bježi između parkiranih automobila i tako dolazi do stražnjeg zida. Penje se. Prelazi ga. Svom težinom dočekuje se na suprotnoj strani. Ponovno trči, prelazi krug neke tvornice, pronalazi otvorena vrata koja vode na neki prilazni put. Čuje kako ljudi viču. Čuje praske. Alarme. Psovke.

Valdez je uvijek smatrao da na tijek čovjekova života utječe tek

šačica donijetih odluka. To nisu nužno odluke iz kategorije »ispravnopogrešno«, no svaka od njih iscrtava drukčiji put. Što bi bilo da je on pristupio marincima, a ne policiji savezne države Teksas? Mogao je završiti u Afganistanu ili Iraku. Mogao je biti mrtav. Što da nije radio one večeri kad je Sandy silovana? Možda je nikad ne bi upoznao i tješio.

Možda se ne bi bili zaljubili. Što da im se u životu nije pojavio Max? Toliko je tih »da«, »ako«, »ali« i »možda«, no tek mali broj odluka uistinu ima stvarne i dalekosežne posljedice jer su u stanju promijeniti život.

Zastavši ispred motelske sobe, provjerava službeni revolver, ali i odlučuje da će ga spremiti u futrolu pod pazuhom. Umjesto njega, vadi drugi pištolj, koji drži u futroli na desnoj potkoljenici. Tome ga je još davno, na početku profesionalne karijere, podučio jedan šerif koji je preživio čistke zbog ušteda i političke korektnosti provedene tijekom devedesetih godina - uvijek imaj rezervu, jer nikad ne znaš kad će ti dobro doći. On ima mali poluautomatski pištolj napuknutog drška koji je omotan samoljepivom trakom. Pištolj koji nema prošlost. Pištolj kojem se ne može ući u trag.

Gleda preko balkona. Parkiralište je prazno. Lišće palma nalikuje na tamne sjene koje se ljuljaju na betonu oko bazena. Priljubivši uho uz vrata sobe 239, osluškuje. Ništa. Karticom prelazi preko kontaktne pločice. Crvena lampica sada je zelena i treperi. Ručica se okreće i vrata mračne sobe malo se otvaraju.

Neka žena odjednom se pridiže u sjedeći položaj i čvrsto se obavija plahtom. Oči su joj razrogačene. Bez riječi. Valdez pogledom prelazi po sobi, krevetima, podu, premješta pištolj s jedne na drugu stranu. »Gdje je?« šapće. Žena otvara usta. Iz njih ne izlazi nikakav glas.

Neka sjena izlazi iz kupaonice. Valdez reagira instinktivno i viče: »Policija!« Iz cijevi se pojavljuje bljesak. Djevojčica leti unatrag, a kapljice njezine krvi već prekrivaju ogledalo. Njezina majka vrišti. On okreće pištolj. Ponovo puca. U njezinu čelu pojavljuje se rupa. Tijelo joj pada na bok, pada s kreveta, za sobom povlači posteljinu.

Sve se događa u tren oka, no u njegovoj glavi odvija se kao u usporenome filmu - preusmjerava pištolj, povlači otponac, osjeća kako se oružje trza, a srce mu poskakuje sa svakim pogotkom.

Pucnjava je prestala. Valdez stoji kao ukopan, zna da je kriv jer je podlegao panici, zna da je pretjerao. Nadlanicom briše usta i pokušava razbistriti misli. Palmer je bio ovdje. Gdje je? Što sam to učinio?

Netko trči niza stube. Valdez prilazi prozoru i vidi neki mračni lik koji trči na suprotnu stranu parkirališta. Udarcem noge otvara spojna vrata, trči kroz susjednu sobu i viče: »STANI! POLICIJA! ODLOŽI ORUŽJE!« Juri prolazom i vadi službeni revolver. Podižući ga iznad glave, dvaput puca u zrak, a onda juri niza stube i počinje vijugati između parkiranih automobila. Vadi mobitel i zove 911. »Pucnjevi. Policajac progoni naoružanog bjegunca... Airline Drive.

Star City Inn. Pogođeni su žena i dijete. Potrebna hitna.« Preskače zid i trči odlagalištem iza neke tvornice, pa dolazi do širokog betonskog kanala čijim središnjim dijelom teče smrdljiva voda.

Pištoljem cilja s jedne na drugu stranu, u širokome luku, gleda lijevo i desno, zatvara cijeli krug, i dalje na telefonu. »Treba mi pojačanje i helikopter.« »Još vidite počinitelja?« »Da. Krenuo je na istok, uz rub odvodnog kanala. Tvornice su mi s desne strane. Drveće s lijeve.« »Možete nam dati opis?« »Znam o kome se radi. To je Audie Palmer. »Što ima na sebi?« »Premračno je, ne vidim.« Patrolna kola upućuju se u East Whitney Street, Oxford Street i Victoria Drive. Ubrzo će začuti sirene.

Valdez usporava i zaustavlja se. Saginje se, stavlja dlanove na koljena, hvata zrak. Znoj mu klizi u oči i niz središnji dio leđa. Prsa mu se nadimaju i on sada pljuje žuč na ispucali beton između cipela. Psuje.

Trese se. Nadlanicom ponovno briše usta, pokušava usporiti misli i sve postaviti u pravu perspektivu. Mora promisliti. Disati. Planirati.

Maramicom briše otiske s onog rezervnog pištolja. Cijev. Okidač.

Kočnicu. Držeći ga iznad kanala, jednostavno ga ispušta. Pištolj dvaput odskače od betona i završava u vodi.

On piskutavo udiše, pa podiže mobitel. »Čini mi se da sam ga izgubio.«

Audie trči uz kanal prema jugu, kroz lokve u kojima štakori ciče i bježe u rupe, i gdje su kolica iz samoposluga počinila samoubojstvo bacanjem s raznih mostova i nadvožnjaka.

Nenaviknut na tako otvoreno bojno polje, mora se odupirati zovu otvorenog prostora koji ga okružuje, osjećajući kako ga pokušava otrgnuti i rastrgati na komadiće. Godinama je oko sebe imao zidove, ograničenja i bodljikavu žicu. Nešto čvrsto iza leđa, tako da se nije morao boriti na svim stranama.

Kako je policija doznala gdje je? Bit će da je Cassie nekoga nazvala. I ne krivi je. Kako je mogla znati? Mlada je, već potrošena, više nije uvjerena da će živjeti zauvijek, pokušava blefirati iako u ruci ima vrlo loše karte.

Audie se mora nastaviti kretati dalje, jer nipošto ne može krenuti natrag ili ispočetka. Začuo je pucnjeve, Od same pomisli na to osjeća vrtoglavicu, kao da mu je netko satima vikao u uho, pa sad u glavi osjeća užasno zujanje. Trči kraj crnih vreća sa smećem, smrdljivih poput vreće za leševe, te skladišta ravnoga krova s metalnim vratima.

Kosi krovovi zgrada jasno se ocrtavaju na pozadini maglice i mjeseca, koji izgleda poput prerezanog krumpira. Zastavši ispod jednog željezničkog mosta, skida visoke cipele i iz njih izlijeva vodu. Pruga za teretne vlakove vodi u smjeru istoka i zapada. Izlazi iz onog betonskog kanala i počinje slijediti prugu, posrćući preko grubog kamenja na nasipu, krećući se u smjeru sve svjetlijeg neba.

S Cassie i Scarlett sve će biti u redu. One nisu ništa učinile. Nisu znale da je on pobjegao iz zatvora. Nikako nije smio tražiti njihovu pomoć. Nije se smio nikome približiti. Ništa obećavati. Tako je ovo i počelo. Nešto je obećao Beliti. A onda je sebi obećao da neće umrijeti u zatvoru.

Kod Kashmere Transit Centera hvata autobus za centar grada, kojim se voze radnici iz noćne smjene i oni koji već idu na posao, još napola u snu, glave naslonjene na prozor. Nitko nikoga ne gleda. Nitko ne govori. Kao u zatvoru, misli si on. Pokušavaš se uklopiti, a ne se isticati.

Audie nije osobito jedinstven, niti se po nečemu ističe i lako uočava, zašto je onda nečija boksačka vreća? Novo u kinima - Dušo, poševio sam maloga.

Iz autobusa izlazi u hladu Minute Maid Parka. Iscrpljen, želi se samo prestati kretati, no um mu ne može usporiti. Ispruživši se na nekim vratima, stavlja glavu na ruksak i sklapa oči.

30.

Desiree Furness prolazi kroz sobu u motelu, prelazi preko tijela neke djevojčice, čije su oči iznenađeno razrogačene. Pramenovi njezine plave kose slijepljeni su od krvi, a neka otrcana lutka s kosom od vune leži na samo koji centimetar od njezina otvorenog dlana. Desiree se mora oduprijeti silnoj želji da uzme lutku i stavi je djevojčici pod ruku.

Majka leži između kreveta i zida. Gola. Maleni pivski trbuh strši joj nisko na torzu, dok joj se na križima vidi neka tetovaža puna vijuga.

Plava kosa. Pjegice. Zgodna. Jaka lučna rasvjeta sve je posve izbijelila jarkim sjajem, ali ne može ukloniti smrad ispražnjenih crijeva u trenutku smrti, kao ni krvavu mrlju na zidu iznad njezine glave.

Forenzičari ondje još imaju posla. Trojica muškaraca i jedna žena, u besprijekornim bijelim kombinezonima, pokrivalima za kosu i obuću, postavljaju UV-lampe kako bi na madracu potražili mrlje od sjemena.

Desiree gleda dva kreveta. Oba su korištena. Žena je ustrijeljena kad je pokušala ustati, ali zašto se djevojčica nalazila u blizini kupaonice?

U jednome kutu između pisaćeg stola i televizora uočava koš za smeće prepun časopisa i omota porcija brze hrane. Ima tu i raznih brošura, štapića za uši, kao i papirnatih maramica. Zatim još kutija žitnih pahuljica i prazna limenka spreja protiv žohara. Jedan dječji crtež postavljen je pod rub ogledala. Ime djevojčice, Scarlett, ispisano je raznolikim drvenim bojicama.

Rotirke vani obasjavaju motel bljeskovima boje. Znatiželjnici su se okupili na parkiralištu, krive vrat ne bi li bolje vidjeli policijska vozila i kola hitne pomoći. Neki sve fotografiraju iPhoneima. Drugi se nadvijaju nad ekrane i pišu poruke. Nekolicina lokalnih policajaca viri u sobu, želeći barem načas vidjeti ubijene, potom ipak žaleći što se nisu suzdržali.

Desiree su probudili nekoliko minuta nakon pet ujutro, a ona se odvezla praktički na suprotnu stranu grada, do tog jeftinog motela punog putnika, svodnika, prostitutki i mentalnih bolesnika - ondje je mogao odsjesti svatko tko bi pokazao neki dokument s fotografijom i platio četrdeset devet dolara za noćenje. Ima agenata koji sanjaju o

takvome slučaju, prilici da istražuju višestruko ubojstvo, da uhvate počinitelja i zatvore ga. Desiree se samo želi vratiti u krevet.

Drugi agenti imaju partnere, djecu i život koji je gotovo na rubu normalnoga. Desiree nije imala dečka još otkako je nogirala Skeetera, pravim imenom Justina, prije godinu dana, jer je oponašao neobične glasove i davao joj čudne nadimke, obraćajući joj se kao da joj je sedam godina, čak i kad ga je preklinjala da se uozbilji. Na koncu je na njega željela vrištati, protresti ga, pokazati mu ovakve prizore, no umjesto toga rekla mu je samo da spakira stvari. Čučnuvši kraj tijela djevojčice, uočava nekoliko krvavih tragova cipele na sagu i proučava potrganu bravu na vratima koja vode u susjednu sobu, pokušavajući rekonstruirati što se u toj sobi dogodilo, no ništa od toga što vidi nema smisla.

Iz djetetovih očiju uklanja pramen kose, žaleći što ne može postaviti pitanja Scarlett, što djevojčica ne može odgovoriti.

Skida rukavice i kreće u potragu za svježim zrakom. Tehničari su i vani, kod automobila ubijene žene, traže otiske uzduž odmorišta i prolaza ispred soba, a usput čavrljaju kao da je riječ tek o još jednome uobičajenom radnom danu. Forenzičare predvodi muškarac kojem je oko trideset pet godina. Ima mesnato lice i tamne kolutove pod očima.

Desiree se predstavlja, ali mu ne stišće ruku u rukavici. »Što ste utvrdili?« »Tri, možda četiri hica - dva u majku, jedan u djevojčicu.” »Oružje?« »Vjerojatno pištolj kalibra .22, poluautomatski.” »Gdje je ubojica stajao?« »Prerano je...” »Pretpostavka?« »Majka je bila na krevetu. Kći je izišla iz kupaonice. Ubojica je vjerojatno stajao nasred sobe, bliže prozoru nego kupaonici.« Desiree se okreće na drugu stranu i prstom se poigrava pramenom kose. »Želim vidjeti balistički izvještaj čim bude dovršen.« Jarka svjetlost s jedne televizijske kamere načas je zasljepljuje.

Novinari s parkirališta dovikuju pitanja. Vidi izvjestiteljske ekipe iz lokalnih televizijskih i radijskih postaja. Jedan helikopter kruži iznad njih, snima materijal za jutarnje vijesti. Jedna snimateljska ekipa prati skupinu iz odjela za ubojstva mjesne policije i snima reality-emisiju za neku kablovsku postaju, pretvara murjake u zvijezde i plaši javnost tako da kupuje još više pištolja i protuprovalnih uređaja.

Desiree šerifa Ryana Valdeza zatječe u jednoj praznoj motelskoj sobi koju je prisvojila policijska ekipa. Leži na krevetu, a Stetson mu je navučen preko lica, kao da malo drijema. Predao je službeni revolver, a ruke su mu umotane u plastične vrećice, no netko mu je donio kavu.

Iako ga nikada nije ni vidjela, Desiree je o šerifu već donijela sud, pod velikim utjecajem onoga što je upravo vidjela u onoj sobi. Valdez se pridiže u sjedeći položaj i gura šešir prema potiljku. »Zašto niste zatražili pojačanje?« pita ona. »Drago mi je«, kaže on. »Čini mi se da nas nisu upoznali.« »Odgovorite na pitanje.« »Nisam znao da je Audie Palmer ovdje.« »Recepcionar ga je prepoznao na fotografiji koju ste mu pokazali.« »Rekao je da ga nije vidio dva dana.” »Pa ste odlučili samo tako upasti?” »Pokušao sam ga uhititi.« Desiree pilji u njega, stišćući šake toliko snažno da su joj se nokti već žarili u dlanove. Vadi iskaznicu. Valdez kao da uopće ne obraća pozornost. Gleda je i trepće krvavim očima, no čini se da je tim pogledom mjerka i posve odbacuje, tako da o njoj više ni ne razmišlja. »Ispričajte mi što se dogodilo.« »Predstavio sam se, žena je kriknula i začuo sam pucnjavu. Ušao sam, no već su bili mrtvi. Hladnokrvno ih je ustrijelio. Jednostavno pokosio. Taj čovjek uopće nema savjest.« Desiree privlači stolicu i postavlja je ispred šerifa. Njemu iz kuta usta malo ide krv. »Što se dogodilo?« Ona pokazuje prema njegovu licu. »Bit će da sam udario u neku granu.« Ona šmrca i u slini osjeća neki okus, želi to ispljunuti. »Što ste radili ovdje, šerife?« »Neka žena nazvala je besplatnu liniju Crime Stoppersa i pitala je li raspisana nagrada za Audieja Palmera.« »A vi to znate... kako?« »Rekao mi je dispečer.« »To nije u vašoj nadležnosti. Vi ste šerif u okrugu Dreyfus.« »Tražio sam da me izvještavaju. Palmer je bio ispred moje kuće.

Razgovarao s mojom suprugom i sinom. Imam pravo zaštititi obitelj.« »I tako ste odlučili postati Charles Bronson i sjesti mu za vrat?« Kutovi Valdezovih usana sada se uzdižu. »Budući da, kako se čini, imate odgovore na sva pitanja, specijalna agentice, što mislite zašto

me Audie Palmer tražio? Možda mu mozak ne funkcionira kako treba.

Možda se želi osvetiti. Ne znam što se događa u sjebanoj ubojičinoj glavi. Samo sam slijedio trag koji je FBI propustio.« »FBI nije obaviješten ni o čemu. A sada je dvoje ljudi mrtvo, a njihova je krv na vašim rukama.« »Nije na mojima, nego na njegovima.« Desiree osjeća kako joj se oko cijelog čela pojačava pritisak. Taj joj se muškarac ni najmanje ne sviđa. Možda govori istinu, no kad god otvori usta, ona vidi rupu u čelu one žene, kao i djevojčicu koja leži u lokvi krvi. »Ispričajte mi sve još jednom«, kaže ona, budući da želi doznati točan slijed događaja. Gdje je stajao kad je čuo pucnje? Kad je otvorio vrata? Što je vidio?

Valdez priča istu priču, opisuje kako se predstavio i kako je začuo hice. »Ušao sam i ugledao mrtva tijela. On je bio izišao u susjednu sobu, pa sam pojurio za njim. Povikao sam mu da stane. Ispalio sam par metaka, no preskočio je ogradu kao da ima krila.« »Kad ste ušli, pištolj vam je bio izvučen, u ruci?« »Jest, gospođo.« »Dok ste trčali za Palmerom, koliko ste hitaca ispalili?” »Dva, možda tri.” »Pogodili ste ga?« »Možda. Kao što sam rekao, taj je mali jako brz.” »I gdje ste ga izgubili iz vida?« »Prešao je onaj kanal. Čini mi se da sam vidio da je nešto bacio.« »Gdje?« »U blizini mosta.” »Koliko je bio daleko.” »Devedesetak metara.” »Ali vidjeli ste ga u tami?” »Čuo sam pljusak.” »I onda ste ga izgubili.« »Vratio sam se ovamo i pokušao pomoći toj ženi i njezinoj djevojčici.« »Pomicali ste tijela?« »Čini mi se da sam okrenuo djevojčicu, da joj provjerim puls.” »Jeste li oprali ruke?” »Na njima je bilo krvi.« Valdez čvrsto zatvara oči. Među borama mu se pojavljuje suza, koja

još nekoliko trenutaka tako stoji. On je briše. »Nisam znao da će ih Palmer ustrijeliti.« Jedan policajac iz šerifova ureda kuca na vrata. Mlad je.

Neiskvarenog lica. Smiješi se. »Pogledajte što sam pronašao«, kaže, a palcem i kažiprstom drži neki blatnjavi pištolj. »Čovječe! Jesi usput pronašao i vlastiti mozak?« Ovaj se mršti.

Osmijeha više nema.

Desiree otvara plastičnu vrećicu sa zatvaračem. »To je dokaz, idiote!« Blatnjavi pištolj završava u vrećici. »Pokaži mi gdje si ga pronašao.« Izlazi za njim, prolaze između patrolnih kola i vozila hitne pomoći, kraj gledatelja, turista, prolaznika i znatiželjnika. Ne čuje komentare, ali zna da se nitko ne može načuditi njezinu patuljastom stasu, zna da se šale i izruguju slatkoj maloj agentici FBI-a. S time se mora nositi svakodnevno, no Desiree zna da, koliko god to žarko željela, ništa neće promijeniti njezinu DNA, niti joj uzeti koji centimetar s bokova i premjestiti ih na noge.

Onaj policajac, šerifov pomoćnik, vodi je uzduž betonskog kanala za oborinske vode, iza neke tvornice i skladišta, sve do nekog betonskog mosta. Baterijskom svjetiljkom osvjetljava kanal i tako joj pokazuje nekakvu masnu lokvu. Navukavši gumene rukavice, Desiree se spušta kosinom i pretražuje travu, šljunak, razbijeno staklo, odbačene kondome, limenke piva, boce vina i omote hamburgera.

Njezin prvi šef rekao joj je da većina agenata griješi jer stvari promatra od vrha prema dnu, iako slučaju zapravo treba pristupiti obrnuto. »Moraš razmišljati kao kriminalac«, rekao je. »Zavući se u kal i svijet promotri njihovim očima.« Trenutačno gaca smrdljivom vodom u blatnjavome kanalu. S tog mjesta može gledati samo prema gore.

31.

Audie čuje kako netko otključava i podiže metalnu roletu. Otvorivši oči, vidi pokretni štand s tacosima obojen jarkim bojama, s prikazom miša velikih ušiju i velikim žutim sombrerom. Kao klinac, Audie je gledao crtice sa Speedy Gonzalesom, najbržim mišem u Meksiku, koji bi uvijek nadmudrio glupe mačke i spasio selo od gringosa. »Gadna noć«, kaže vlasnik štanda, koji otvara plastične posude s narezanim lukom, paprikom, jalapeñom9 i sirom. Pali gril i briše ga. »Da vam neš’ složim?« Audie odmahuje glavom. »Može onda piće?« Audie prihvaća bocu vode. Kuhar je nizak i zdepast. Ima neuredne brkove i umrljanu pregaču. I dalje govori dok vodom škropi ploču za pečenje i čisti je žičanom četkom. Maleni televizor pričvršćen je za zid iznad njegove glave. Uključen je i prikazuje Fox News - uravnotežen i nepristran program za one koji vole posrtati. Neka novinarka nešto govori u kameru, a stoji ispred policijske trake kojom se obilježava mjesto zločina. U pozadini se vide tehničari u kombinezonima koji pretražuju neku Hondu CRV. »Houstonska policija jutros je u potrazi za opasnim bjeguncem, nakon dvostrukog ubojstva koje se u ranim jutarnjim satima dogodilo u jednome motelu u gradu. Majka i kći ubijene su u sobi na katu u Star City Innu, u Airline Driveu. Istražitelji su na mjestu zločina, a njihova tijela još su u sobi.

Dramatični događaji počeli su se odvijati negdje prije pet ujutro, kada su gosti čuli nekoliko hitaca, a policija je od počinitelja zatražila da se preda...« Audie osjeća kako mu se sadržaj želuca penje u jednjak i ispunjava mu usta. Guta, osjeća okus svega što je dan ranije pojeo. Boca s vodom ispala mu je iz ruke i voda se sada izlijeva u odvod. U međuvremenu, na ekranu se pojavljuje svjedok - neki krupni bijelac u kariranoj košulji. »Čuo sam pucnjavu i kako netko viče: ›Stani ili ću pucati!‹ Zatim još pucnjeva. Meci su letjeli posvuda.«

»Vidjeli ste napadača?« »Ne, nisam ni podizao glavu.« »Znate išta o žrtvama?« »Neka žena i njezina kći: jučer sam ih vidio kako doručkuju.

Djevojčica je jela vafle. Baš je bila slatka, nije imala prednje zube.« Audie više ne može gledati ekran. Cassie i Scarlett u njegovim su mislima žive, dišu, ne krvare, i on ne želi vjerovati da je nešto drukčije. Želi pobjeći. Ne, želi se boriti. Želi da netko objasni. »Policija je objavila ime i fotografiju muškarca kojeg želi ispitati...« Podiže pogled prema ekranu i vidi svoju službenu policijsku snimku, koju ubrzo zamjenjuje slika iz njegova srednjoškolskog godišnjaka. Ima dojam kao da je starenje kod njega promijenilo smjer, koža mu posrtaje sve glatkija, kosa dulja, oči blistavije...

Na ekranu se ponovno vidi prostor oko motela. Audie prepoznaje nekoga u prednjem planu - onu nisku FBI-evu agenticu sa sitnim kovrčama koja ga je jednom posjetila u zatvoru. Tada je htjela razgovarati o onom novcu, no na koncu su počeli razgovarati o knjigama i piscima kao što su Steinbeck i Faulkner. Rekla mu je da bi trebao čitati Alice Walker i Toni Morrison, kako bi upoznao i ženski pogled na neimaštinu.

Onaj vlasnik štanda dotada je ribao ploču za pečenje. Sada briše ruke i gleda Audieja. »Ti plačeš?« Audie ga gleda i ubrzano trepće. »Pripremit ću ti jedan burrito za doručak. Život je uvijek lakši i ljepši kad imaš nešto u želucu.« Na ploču već stavlja luk i papriku. »Drogiraš se?« Audie odmahuje glavom. »Piješ?” »Ne.« »Ne osuđujem te«, kaže ovaj. »Svatko ima svoje poroke.« U vijestima je sada riječ o nekom tornadu u Oklahomi i trećoj utakmici finalne serije u bejzbolu. Audie se okreće na drugu stranu, osjećajući peckanje na licu i pravu grozničavost u očima. Još uvijek osjeća Cassieno tijelo na sebi, njezin dah u uhu, osjeća miris njezina međunožja na vršama prstiju. Ovo je plod njegova ludila. Njegova greška. Einstein je rekao da je glupost kada u beskonačnost radiš isto, a pritom očekuješ drukčiji ishod. Audiejev je život upravo takav. Iz dana u dan. Iz veze u vezu. Iz tragedije u tragediju.

Nagnuvši se prema odvodu uz rub kolnika, s mukom hvata zrak, curi mu nos i osjeća bol na mjestima za koja ne zna ni kako se zovu.

Izbezumljen je od gubitka, posve je izgubio nadzor. Ako je nekoć i imao nekakav plan, to mu sada izgleda posve nevažno. Ne čini mu se ni mogućim.

Ljudi oko njega nastavljaju živjeti uobičajenim ritmom: idu na posao, u kupnju, turistički razgledavaju, bave se biznisom, dječaci hodaju u kapama sa šiltom, prosjaci u dronjcima - ljudi su odlučni u nakani da budu to što jesu, drugi pokušavaju biti netko drugi. Audie jednostavno želi biti.

32.

Moss čeka na uglu ulica Caroline i Bell, gleda kako se vozila zaustavljaju na semaforu kad se uključi crveno, pa kreću kad se uključi zeleno svjetlo. Pogledava na mobitel. Još ga nitko nije nazvao. Možda su mu lagali u vezi s onim praćenjem s pomoću GPS-a. Gleda uvis i vidi blistavo plavo nebo, pitajući se promatraju li ga sada s njega sateliti.

Dolazi u iskušenje da im mahne ili da im pokaže srednji prst.

Autocrat koji sa svake strane ima troja vrata zaustavlja se uz rub pločnika, a vozač crnac izlazi i kaže Mossu da raširi noge i dlanovima se nasloni na vozilo. Vozač ga s prednje i stražnje strane pregledava detektorom za metal, njime mu prolazi oko ruku i između nogu. Moss je četrdesetpeticu ostavio ispod prednjeg sjedala u kamionetu, omotanu u krpu umrljanu motornim uljem, zajedno s kutijom metaka i lovačkim nožem koji mu je Lester dodao bez naknade.

Vozač kima prema autu i stražnja se vrata otvaraju. Eddie Barefoot u tamnome je odijelu i ima cvijet u zapučku, kao da ide na kakvo vjenčanje ili pogreb. Kad je riječ o dobi, može mu biti između dvadeset pet i pedeset godina, no zbog žutih uvojaka i tankih nogu izgleda staro, poput osobe koja je izišla s neke prastare, požutjele fotografije.

Kao nekadašnji mafijaš iz Miamija koji je u Houston došao potkraj osamdesetih, kad je mafijaška obitelj Bobano počela širiti interese s područja južne Floride, Eddie je stvorio vlastitu ekipu, bogateći se na bankovnim i poštanskim prijevarama, drogi, prostituciji i pranju novca. Otada se proširio i na legitimne poslove, no na području istočnog Teksasa i dalje nije bilo ozbiljnijeg projekta u kojem Eddie Barefoot nije imao barem mali udio. Ili mu iskažeš poštovanje, ili platiš postotak ili plaćaš slomljenim kostima.

Limuzina već kreće. »Iznenadio si me kad si se javio«, kaže Eddie, dok prilagođava položaj cvijeta na suvratku. »Prema mojim izvorima, još si iza rešetaka.« »Možda ne bi bilo loše da promijeniš izvore«, kaže Moss, nastojeći ostaviti dojam opuštenosti, ali ipak u strahu da bi ga glas mogao odati.

Pogled mu privlači udubina u Eddiejevu čelu. Prema pričama, to je uspomena na jedan čekić s okruglim vrškom. A čovjek koji ga je njime udario, neki poslovni suparnik, kasnije je do grla zakopan u pijesak, te je morao progutati aktiviranu granatu. To bi, dakako, mogao biti mit, no Eddie nije ničim osporio priču. »Čuo sam i da si prešao na čistu stranu. Braći se čini da si možda pronašao Boga.« »Tražio sam ga, ali je već bio otišao.« »Možda je čuo da dolaziš.« »Moguće.« Eddie se smiješi, očito mu se sviđa takvo šegačenje. U glasu mu se jasno čuje Jug. »I, kako si izišao?” »Država me pustila.« »Vrlo velikodušno od nje. Što si joj dao za uzvrat?” »Ništa.« Eddie malim prstom uklanja nešto s unutarnje strane jednog zuba. »Samo su te tako pustili?« »Možda se radilo o zamjeni identiteta.« Eddie se smije. Moss zaključuje da bi mu se trebao pridružiti.

Automobil juri autocestom. »Znaš što je istinski smiješno«, kaže Eddie dok briše oči. »Ti misliš da ja padam na takva sranja. Imaš točno petnaest sekundi da mi kažeš što tražiš prije nego što te izbacim iz auta. I da se razumijemo nećemo usporiti.« Osmijeha više nema. »Prije dva dana izvukli su me iz ćelije, ubacili me u bus i izbacili uz neku cestu južno od Houstona.« »Tko?« »Ne znam kako se zovu. Na glavi sam imao vreću.” »Zašto?« »Pa valjda nisu željeli da ih prepoznam.” »Ne, idiote, zašto su te pustili?« »Ah, traže da pronađem Audieja Palmera. Prije tri dana pobjegao je iz zatvora.« »Čuo sam.« Eddie se prstom lupka po upalome obrazu, tako da mu se to čuje i u ustima. »Tražiš lovu.« »Tako nekako.« »Znaš uopće koliko ju je ljudi pokušalo pronaći?” »Da, ali ja znam Audieja Palmera. Pomogao sam mu da preživi iza

rešetaka.« »Znači da je tvoj dužnik.” »Da.« Na Eddiejevu licu pojavljuje se osmijeh i izgleda kao da bi trebao biti na televiziji, igrati svodnika ili velikog preprodavača droge u Zakonu i redu ili Žici. Limuzina se kreće u smjeru zaljeva Galveston, prolazeći kraj teretnih terminala i željezničkih kolodvora, te hektara i hektara kontejnera posloženih poput kockica za dječju igru. »I što bi se trebalo dogoditi kad pronađeš Palmera?« pita Eddie. »Dali su mi telefon.” »I što onda?” »Ukidaju mi kaznu.« Eddie se ponovno smije, udara se po stegnu, kao u kakvom plesu. »Ti samo zagrizi, mali. Nitko te neće samo tako pustiti iz zatvora uz takav dosje.« Unatoč porugama i vrijeđanju, Moss sluti da Eddie pokušava utvrditi tko bi bez njegova znanja mogao voditi takvu operaciju. Tko ima dovoljno utjecaja da iz zatvora izvuče osuđenog ubojicu? To mora biti netko s vrlo ozbiljnim vezama - vezama s nekim visokim dužnosnikom u Ministarstvu pravosuđa, ili FBI-u ih zakonodavnoj skupštini savezne države. A takva veza mogla bi biti vrlo vrijedna. »Pronađeš li Palmera, prvo nazovi mene, može?« Moss kima, budući da nije u položaju da se protivi. »Što ti znaš o onoj pljački blindiranog Armaguarda u okrugu Dreyfus?« »Bio je to veliki zajeb. Četvero poginulih.” »A banda?« »Vernon i Billy Caine bili su dio ekipe iz New Orleansa. Braća. U Kaliforniji su opljačkali desetak banaka, a onda došli na istok, u Arizonu i Missouri. Vernon je bio glavni. Imali su još jednog stalnog člana, Rabbita10 Burroughsa, koji je trebao sudjelovati i u ovom poslu, ali su ga vikend uoči pljačke priveli zbog vožnje pod utjecajem alkohola.

U Louisiani je za njim bila raspisana tjeralica.« »Tko je još bio u ekipi?« »Imali su i nekoga unutra.« »Zaštitara?« »Moguće.« »A Audie Palmer?« »Za njega nitko nikada ranije nije ni čuo. Njegov brat Carl bio je na glasu kao netko tko često zezne stvar. Kao sedamnaestogodišnjak je

dilao krek u gradskim stambenim naseljima - meksički smeđi i crank, što god je postojalo - i imao prste u svemu. Kasnije je radio s jednom ekipom u West Dallasu, uglavnom prijevare na bankomatima i poštom.

Odgulio pet godina u Brownsvilleu. Izišao kao još veći ovisnik nego prije zatvora. Godinu kasnije u prodavaonici alkohola ustrijelio je murjaka koji nije bio na dužnosti. Nestao.« »Gdje je onda?« »To ti je, prijatelju moj tamnoputi, pitanje koje vrijedi sedam milijuna dolara.« Eddie se drži više stoički, nego uznemireno. Za takvu pljačku obično bi znao unaprijed, no Vernon i Billy Caine nisu bili iz grada, a Carl i Audie bili su sitne ribe koje su vjerojatno izvodile posao.

Eddie stišće nos, kao da želi pročistiti uši. »Zanima te moje mišljenje? Lova je odavno isparila. Carl Palmer ili je nekakav humak u pustinji ili je potrošio silne milijune u nastojanju da ostane skriven. U svakom slučaju, oglodan je do kosti.« »Gdje da pronađem Rabbita Burroughsa?« »Radi uglavnom zakonito, ali jos ima dvije cure koje rade, a baza im je jedna praonica u Cloverleafu. Usto honorarno pere podove u jednoj školi u okrugu Harris.« Eddie pritišće neku tipku. Limuzina se zaustavlja uz rub. S tri strane vide se vodene površine. Nalaze se na rubu Morgans Pointa, kraj kontejnerskog terminala prepunog velikih dizalica. »Ovdje izlaziš«, kaže Eddie. »A kako da se vratim do svog auta?« »Nakon petnaest godina u buksi, čini mi se da će ti goditi mala šetnja.«

33.

Desiree je budna provela veći dio noći, u glavi vrtjela pojedinosti onih ubojstava, nadajući se da će joj se odgovor ukazati usred svih ostalih misli koje su joj samo smetale. Zatvara oči i mora upotrijebiti svu snagu volje da ih ponovno otvori. Netko stoji iza nje, naslonjen na pregradu među radnim stolovima.

Eric Warner gricka šibicu. »Nazvali su me iz ureda pomoćnika ministra pravosuđa. Netko se službeno požalio na tebe.« »Zbilja? Dopusti da pogodim - kažu da sam preniska za vožnju u lunaparku?« »Stvar nije smiješna.« »Tko?« »Šerif Ryan Valdez.« »I što kaže?« »Tvrdi da si ga vrijeđala, da si bila gruba i nepristojna. Kaže da si ga oklevetala bez ikakvih osnova.« »Upotrijebio je riječ kleveta?« »Da.« »Nazvala sam ga lažljivcem, a on je progutao rječnik sinonima.« Warner se polovicom stražnjice naslanja na rub njezina stola. Sada ima prekrižene ruke na prsima. »Taj sarkazam će te uvaliti u nevolje.« »Kad bih se odrekla sarkazma, za komunikaciju bi mi preostao još jedino interpretativni ples.« Warner se ovaj put smiješi. »Inače ne maltretiraš policajce.” »Tip nije imao pravo biti tamo gdje je bio. Trebao je zatražiti pojačanje. Trebao izvijestiti FBI.« »Misliš da bi to nešto promijenilo?” »Majka i kći možda bi još bile žive.” »To ne možeš znati.« Desiree šmrca i češka se po nosu. »Možda ne, ali čini mi se da tek tanka linija razdvaja policajce-kauboje i kriminalce, a mislim da Valdez balansira upravo na tom užetu i da nam se smije.« Warner izgriženu šibicu baca u smeće. Treba joj priopćiti još nešto,

ali ni najmanje ne uživa u tim vijestima. »Slučaj preuzima Frank Senogles.« »Molim?« »Radi se o hijerarhiji. Ovo je sada dvostruko ubojstvo.” »Ali i dalje sam u toj ekipi, zar ne?” »Morat ćeš pitati njega.« Desiree želi reći puno toga, ali ipak samo šuti i pilji u Warnera, osjećajući se razočarano i izdano. »Već će ti se pružiti prilika«, kaže on. »U to ni najmanje ne sumnjam«, kaže ona, pogledavajući prema papirologiji na stolu.

Nakon što je podignula pogled, Warnera više nije bilo. Barem se nije osramotila uzrujavanjem i preklinjanjem. Morat će razgovarati sa Senoglesom... prema njemu biti ljubazna. Iza njih dvoje mnogo je toga.

Netko neutralan rekao bi da je taj odnos obilježen i ljubavlju i mržnjom: Senogles bi bio presretan kad bi se mogao domoći njezina međunožja, a Desiree mrzi njegovo samozadovoljstvo i sklonost zastrašivanju.

Mnogi su agenti koji rade na terenu agresivni u ophođenju s ljudima, uživaju u moći koju im osigurava službena iskaznica. Potiču, nagovaraju, lažu i zastrašuju kako bi dobili željene rezultate, kasnije se u vezi s time hvale, kao da se međusobno nadmeću. Tko može riješiti najviše slučajeva? Tko može pišati najviše po zidu?

Kao žena, Desiree je automatski u nepovoljnijem položaju kad je riječ o mokrenju, dok je zbog visine stalni predmet šala, no činilo se da Senogles samo njezino postojanje u FBI-u smatra osobnom uvredom.

Radna skupina zadužena za taj slučaj ima sastanak u podne.

Senogles ulazi poput vihora, za njim se ostaju ljuljati mnoga vrata, rukuje se, srdačno se pozdravlja i plješće po ramenima, svima govori da se okupe. Uredski naslonjači dovlače se sa svih strana. Nakon što su formirali krug, obraća se agentima i kao da nekako raste dok sluša vlastiti glas. Tek je prevalio četrdesetu, ima kontaktne leće s pojačanom plavom bojom, blistave mostove u ustima i frizuru poput JFK-a. »Svi znate zašto smo se okupili. Ubijeni su majka i kći. Glavni je osumnjičenik ovaj čovjek: Audie Palmer.« Pokazuje im fotografiju. »Riječ je o osuđenome ubojici i bjeguncu, koji je posljednji put viđen kako se pješice udaljava s ovog područja.« Područje pokazuje na velikome planu grada.

Senogles se sada obraća jednom drugom agentu i raspituje se o

žrtvama. »Cassandra Brennan, dvadeset pet godina, rođena u Missouriju, otac joj je propovjednik. Majka joj je umrla kad joj je bilo dvanaest godina. U devetom razredu napustila je školu i nekoliko puta pobjegla od kuće. Kasnije je završila tečaj za kozmetičarku.« »Kada je došla u Teksas?« »Prije šest godina. Prema sestrinim riječima, bila je zaručena za nekog vojnika koji je poginuo u Afganistanu, no njegova obitelj nije htjela priznati taj odnos. Do prije mjesec dana živjela je kod sestre i radila kao konobarica, no bilo je problema sa šogorom.« »Kakvih problema?« »Tip se malo previše zanimao za Cassandrinu dobrobit. Sestra joj je rekla da se mora iseliti. Otada živi u autu.« »Još nešto iz prošlosti?« »Dva naloga zbog neplaćenih kazna za parkiranje i zbog toga što nije vratila 650 dolara pomoći za samohrane roditelje koji su joj isplaćeni greškom. Osim toga, nema dosje, nema lažna imena, nema drugih pripadnika uže obitelji.« »Kako se upoznala s Palmerom?« »Nema je na popisu posjetitelja zatvoru«, kaže neki drugi agent. »I nije se pojavila u ranijim istragama«, dodaje treći. »U to vrijeme bilo joj je čak četrnaest godina«, kaže prvi. »Možda joj je taj hotel bio baza za prostituiranje«, kaže Senogles. »Tip s recepcije, iz noćne smjene, kaže da nije.” »Možda je on dobivao postotak.« Na bijelu ploču sada stavljaju fotografiju - snimku iz Cassieinog srednjoškolskog godišnjaka. Izgleda nekako živahno i stidljivo, s jako svijetlom plavom kosom i šiškama. »Teksaška policija u okolnim ulicama ide od vrata do vrata, uz pomoć pasa pretražuju dvorišta i šupe. Vrlo je vjerojatno da će se Palmera domoći prije nas, ali mene zanima gdje je bio, s kime je bio u kontaktu i odakle mu pištolj. Razgovarajte s članovima Palmerove obitelji, prijateljima, poznanicima - potražite sve koji su ga znali i koji bi mu mogli pomoći. Utvrdite je li Palmer imao kakvih omiljenih mjesta na koja je odlazio kao klinac. Je li kada išao na kampiranje? Gdje se osjeća ugodno i sigurno?« Desiree podiže ruku. »Odrastao je u Dallasu.« Senogles je iznenađeno gleda. »Nisam vidio da ste ovdje, specijalna agentice Furness. Sljedeći put morat ćete stati na stolicu.«

Čuje se smijeh. Desiree ne reagira. »Kojim ste nam dobrom došli?« pita Senogles. »Nadam se da ću biti u ekipi.« »Imam dovoljno ljudi.« »Cijelo vrijeme pratim slučaj one oružane pljačke i novca koji je nestao«, kaže Desiree. »Novac više nije važan.« »Pročitala sam psihijatrijske i zatvorske izvještaje o Palmeru. S njim sam razgovarala.” »Znaš gdje je?” »Ne.« »Onda mi baš i nisi od neke koristi.« Senogles s čela skida sunčane naočale i stavlja ih u etui.

Desiree i dalje stoji. »Majka Audieja Palmera sad živi u Houstonu, a sestra mu radi u Dječjoj bolnici Texas. Ryan Valdez bio je među onima koji su ga prije jedanaest godina uhitili.« Senogles podiže jedno stopalo na stolicu, pa nasljanja lakat na koljeno, kao da se naslonio na kakvu ogradu. U kutevima očiju vide mu se sitne bore, nalik na jedva primjetne napukline na starome porculanu. »Što time želiš reći?« »Čini mi se neobično da je Audie Palmer pobjegao dan prije puštanja, a onda se pojavio ispred kuće policajca koji ga je uhitio.« »Još nešto?« »Čini mi se i da je čudno da je Valdez pokušao uhititi Palmera a da nije pozvao pojačanje nakon što mu je recepcionar u onom motelu identificirao Palmera na temelju fotografije.« »Misliš da je Valdez umiješan?« Desiree ne odgovara.

Senogles gleda prisutne agente. Čini se da se predomišlja. Sada se uspravlja. »U redu, bit ćeš u ekipi, ali nemoj mi se približavati tom šerifu. On ti je zabranjeni teritorij.« Desiree mu želi iznijeti protuargumente. »Palmer je bio ispred njegove kuće. Valdez je imao razloga za zabrinutost. Sjetite se koga ovdje hvatamo. Ako je Palmer krenuo u nekakvu osvetu, trebamo potražiti i druge ljude koji bi mu mogli biti meta - suca, branitelja, javnog tužitelja. Sve ih treba obavijestiti.« »A zaštita?« pita netko. »Samo ako zatraže.«

34.

Kino Old Granada u Jenson Driven propada još od sredine devedesetih godina. Zatvoreno je daskama. Išarano sprejem. Umrljano ptičjim izmetom. Napušteno zbog multipleksa koji se nalazi kojih osamsto metara dalje. Podignuto je pedesetih godina 20. stoljeća, kada je North Houston bio posljednje veće trgovačko područje južno od Humblea, pa je obiteljima već bio ritual da subotom prijepodne odlaze u kupnju namirnica, dok im djeca gledaju dva filma za redom.

Lamontova pekarnica, u kojoj je Audie povremeno radio tijekom studija, nalazila se na suprotnoj strani ulice, no u tom lokalu sada je bio kineski restoran pod nazivom Veliki zid. Njegov šef u pekarnici, g.

Lamont, jednom mu je rekao da je njegova imenjaka, teksaškog ratnog junaka Audieja Murphyja, upoznao u kinu Granada, kad je došao u Houston promovirati Do pakla i natrag, film o svome životu. »I zato sam ti dao ovaj posao - dobio si ime po najhrabrijem čovjeku kojeg sam ikada upoznao. Znaš li što je učinio?” »Ne«, rekao je Audie. »Stajao je na tenku u plamenu i pucao iz teške strojnice, dok mu je plamen lizao stopala. Bio je užasno izrešetan, ali je odbio medicinsku pomoć, ne prestajući sve dok se njegovi ljudi nisu našli na sigurnome. Što misliš, koliko je Švaba pobio?« Audie je slegnuo ramenima. »Hajde, pogađaj.« »Stotinu.« »Ne budi glup!« »Pedeset?« »Upravo tako! Ubio je pedeset Nijemaca.« Audie je g. Lamontu obećao da će jednog dana pogledati taj film, ali na koncu nije došao do toga. Još jedna stvar zbog koje može žaliti.

Skrenuvši za ugao zgrade kina, sada se uspinje požarnim stubama i nogom udara vrata zaključana lokotom koja se otvaraju uz tresak, na već trulim šarkama, sa zida odvaljujući komade vlažne žbuke.

Pogledom obuhvaća prazan prostor, koji miriše po truleži i plijesni.

Redovi sjedala u međuvremenu su istrgnuti i odnijeti, tako da je od svega ostao tek prazan prostor sa zakošenim podom na kojem su preostali komadići saga, izobličenog metala i razbijenih rasvjetnih tijela. Zidovi, obojeni tamnozelenom i crvenom bojom, i dalje imaju one ukrasne reljefe uz arhitrave i zaštitnu oplatu.

Audie ondje pokušava spavati, sklupčan poput fetusa, glave položene na jaknu. Zaboravio je koliko mu je godina. Mora računati i tako dolazi do brojke trideset tri. Spušta se noć, koja podrhtava i blista od munja. Audieja podsjeća na sve one noći u zatvoru, kad je bio sklupčan na ležaju, stisnut uz opeke, i iznova proživljavao tragedije. »Uhvatit će te strah«, rekao mu je Moss. »A kad te uhvati, sjeti se da i najdulja noć traje samo osam sati, a najdulji sat samo šezdeset minuta. Uvijek će opet svanuti - osim ako to ne želiš - ali moraš se boriti protiv takvih misli. Pričekaj još jedan dan.« Audieju se činilo da mu u vezi sa zatvorom ništa ne može nedostajati - ali nedostaje mu Moss. Taj mu je krupni tip dijelom bio tjelohranitelj, dijelom pokrovitelj, a još ponajviše prijatelj.

Sigurno su ga ispitivali u vezi s njegovim bijegom. Možda je popio i nešto batina. Audieja takve misli bole, ali bilo je sigurnije nikome ne spomenuti planove - čak ni Mossu. Jednog će mu dana pisati i sve objasniti.

Prisiljavajući samog sebe da počne misliti o drugim stvarima, razmišlja o Beliti i prisjeća se prvih nekoliko mjeseci njihove veze, zadivljeno se čudeći tome kako se živo uspijeva prisjetiti određenih trenutaka. Ljubav je bila nesreća koja je prijetila na svakom koraku, zaključio je. Kao da iz aviona baciš padobran, pa se baciš za njim, uvjeren da ga možeš nekako sustići i uhvatiti. On je padao, no imao je dojam da ga ne očekuje smrt.

U tim počecima s Belitom se viđao četiri-pet puta tjedno, dok ju je vozio na predaju ili kakvo preuzimanje. Vodili su ljubav u autu i u Audiejevoj sobi, kao i u Urbanovoj kući, kad bi on bio na farmi ili nekamo otputovao. Nikada nije ostao preko noći. Nikada nisu jedno drugome zaspali u naručju, niti se ujutro zajedno budili. Umjesto toga, krali su te trenutke kao lopovi, kasnije zagledani u more, ili noćno nebo ili u strop Audiejeve sobe. »Koliko si osoba u životu volio?« upitala ga je jednog dana. »Samo tebe.« »Lažeš.« »Da.«

»U redu. Možeš mi nastaviti lagati.” »Koliko si ti muškaraca voljela?” »Dvojicu.« »To se odnosi i na mene?” »Da.« »Tko je bio drugi?” »Nije važno.« Ležali su na stražnjem sjedalu Urbanova terenca, parkiranog iznad obale na kojoj su se valovi komešali i zapljuskivali pijesak, nadimajući se i povlačeći poput divovskih pluća. Zanimalo ga je toliko toga o Beliti.

Sve. Mislio je da će možda, ako on njoj otkrije pojedinosti iz svoga života, i ona postupiti tako, no ona je nekako uspijevala sudjelovati u dugotrajnim razgovorima, a da pritom kaže vrlo malo. Njezine oči, tamne i pozorne, istodobno kao da su skrivale sjećanja i spoznaje koje Audie nije mogao ni početi spoznavati ili ih je trebao posve ostaviti na miru. Što je doznao? Njezin otac Španjolac imao je malenu prodavaonicu u Las Colinasu, dok joj je majka izrađivala vjenčanice koje je on prodavao. Živjeli su iznad prodavaonice, na dvije etaže, i Belita je u tom stanu dijelila sobu sa starijom sestrom, o kojoj nije željela govoriti. Ne voli pse, priče o duhovima, potrese, kandidozu, gljive, šećernu vatu, bolnice, kemijske iz kojih curi tinta, sušilice za rublje, info-reklame, protupožarne alarme, električne pećnice i iznutrice.

Iz njezine sobe nije doznao ništa. U njoj gotovo da i nije bilo osobnih stvari, a većina ladica bila je prazna, izuzme li se njezino donje rublje. U ormaru se nalazilo pet-šest haljina, kao i odjeća koju su kupili onom prilikom kad ju je odvezao u kupnju.

Kad god bi je pitao nešto više o obitelji i tome gdje je odrasla i kad je došla u Ameriku, reagirala je ljutito. Kao i kad bi joj iskazao ljubav.

Ponekad je to prihvaćala, ponekad mu govorila da je glup i gurala ga od sebe. Rugala se njegovoj mladosti ili umanjivala vrijednost toga što se događalo među njima. Možda se nadala da će ga tako odbiti, ali učinak je bio suprotan, jer je to njezino izrugivanje značilo da joj je stalo. Belita je pogledala na Audiejev ručni sat i rekla da je vrijeme za polazak.

Previše su se opustili, izlagali se prevelikim opasnostima, iskušavali sreću.

Audie nikako nije volio voziti je kući i ondje je ostavljati. Nije znao odlazi li svake večeri u Urbanovu postelju, ali se toga pribojavao, a od same pomisli na to da neki drugi muškarac dodiruje Belitu bilo mu je

zlo. Rastrgan ljubomorom i željom, ležao bi u krevetu, sklopljenih očiju, prepuštao se projekcijama svojih fantazija. Posvuda je osjećao Belitin miris. Njime je posve ispunila njegov svijet. »Sviđa ti se tako živjeti?« upitao ju je dok su se vozili cestom uz obalu. Bila je to jedna od onih prilika kada su uspijevali ukrasti pola dana samo za sebe. On je sada tako računao svoj život - satima koje je provodio s Belitom.

Nije odgovorila, a lice joj je bilo bezizražajno.

Ponovio je pitanje. »Sviđa ti se živjeti s Urbanom?« »Dobar je prema meni.« »Ali nije ti vlasnik.« »Ne razumiješ.« »Objasni mi.« Audie je vidio kako joj se žare i vrat i obrazi. »Premlad si«, rekla je ona. »Nisam mlađi od tebe.” »Ja sam više toga proživjela.« Audie se na trenutak zagledao u more. Frustriran. Tužan. Zbunjen.

Htio ju je upitati je li skrivena ljubav ipak ljubav ili je poput stabla koje pada u šumi kad u blizini nema nikoga da čuje taj pad. Ti trenuci s Belitom njemu su se činili toliko stvarnima da je sve ostalo izgledalo poput iluzije. »Mogli bismo otići odavde«, rekao je.« »A kamo?« »Na istok. Imam obitelj u Teksasu.« Tužno se nasmiješila, kao da sluša nekog simpatičnog maloumnika. »Što je tako smiješno?” »Ne želiš me.” »Želim.« Prozor je bio otvoren i vjetar joj je pridignuo kosu, noseći joj je u kutove usta. Pridignula je koljena do prsa i pognula glavu. »Što ti se dogodilo?« upitao ju je.

Nije odgovorila. A onda je shvatio da plače. Audie je skrenuo i zaustavio se uz rub ceste. Već je bio gotovo pao mrak. Nagnuo se i poljubio je u obraz, ispričavajući se. Koža joj je bila gotovo hladna.

Vršcima prstiju lagano joj je prešao po licu, po uzvisinama i udolinama, kao da je slijep, pa tako čita njezinu ljepotu. I tada je prvi put spoznao da ljubav može izazvati jad, biti okrutna i posve razarati, jednako lako kao što može donijeti užitak i radost.

Odgurnula mu je ruke i rekla mu da je odveze kući. On se kasnije

otuširao i još dugo nepomično stajao ispred ogledala, držeći četkicu za zube, uopće ne gledajući vlastiti odraz. Progonilo ga je Belitino lice, tako blizu, a ipak tako daleko, lice koje je gledalo kroz njega i iza njega.

Obrve su joj bile tako guste i izražene, usne blago razmaknute, ta glatka koža, te smeđe oči, ono plitko disanje i kaskade uzdaha. Imao je dojam da njihova strast može obasjati cijele gradove, a ona je ipak već prolazila kraj njega, služila se njegovim tijelom da otputuje na neko udaljeno mjesto do kojeg on ni u snu ne bi mogao doći.

Kasnije je otišao do govornice na hodniku i nazvao majku u Dallas.

S njom do tada nije razgovarao već pola godine, ali joj je slao razglednice i poklon za rođendan, okvir za slike ukrašen školjkama (što donosi nesreću, rekla je B elita, prepuna raznih oblika praznovjerja).

Praktički je čuo kako zvoni telefon i zamišljao majku kako se probija uskim hodnikom, izbjegava stolić i držač za kapute i šešire. Na liniji se čula jeka. Pitao se prenose li žice uistinu njegove riječi ili ih pretvaraju u signale. »Je li kod tebe sve u redu?« upitala ga je. »Upoznao sam nekoga...” »Odakle je?« »Iz Salvadora. Želio bih se njome oženiti.« »Premlad si.« »To je ona prava djevojka.« »Jesi li je zaprosio?« »Nisam.«

Budući da je zaspao tek u svitanje, Audie se budi tek nešto prije podneva. Želi biti vani i osjećati sunčevu toplinu na koži, udisati slobodu dok u njoj još može uživati. Izišavši iz onog kina, tumara ulicama i pokušava razbistriti misli. Nakon bijega iz zatvora imao je određeni plan, no sada se počinje pitati je li cijena previsoka. Još dvije nedužne žrtve - kako bilo kakav cilj može opravdati takva sredstva?

Zamišlja da ljudi u njega pilje, pokazuju prstom, šapuću dok usta zaklanjaju dlanom. Prolazi kraj nekog muškarca u kućnome ogrtaču i mlade žene s tetovažama, već izbezumljene od bijesa, kako viče ispod prozora na katu, nekome govori da »Otvori prokleta vrata.« Prolazi kraj jednog izgorjelog automobila, ostavljenog hladnjaka, diskontnih prodavaonica, salona i povorke motociklista.

U jednom trenutku podiže pogled i vidi crkvu na čijoj prednjoj

strani piše: AKO ISTINSKI VOLIŠ BOGA, POKAŽI MU NOVAC. Na suprotnome je uglu malena prodavaonica alkoholnih pića s jarkim neonskim znakom iznad vrata. Na policama se nižu nebrojene boce, žestoka pića i likeri, pića od fermentiranih plodova koja nikada nije kušao, čak ni čuo za njih, no ipak razmišlja koliko bi bilo Iako napiti se tako da sve zaboravi.

Iznad glave čuje zvonce, U prolazima među policama nema nikoga.

Jedna kamera snima ulaz. Audie se vidi na ekranu. Kima prodavaču koji stoji za pultom.

U prodavaonici se nalazi govornica. Audie razmišlja o tome da nazove majku, no umjesto toga na informacijama traži neki broj, pa sluša kako zvoni. Javlja se neka službenica. »Trebao bih specijalnu agenticu Furness«, kaže on. »Tko je treba?« »Imam neke informacije za nju.” »Morate mi se predstaviti.” »Audie Palmer.« Službenica odlaže slušalicu na neku tvrdu površinu. Audie čuje prigušene glasove i povike u hodnicima. Gleda prema prodavaču. Kima.

Okreće mu se leđima.

Javlja mu se neki ženski glas. »Specijalna agentica Furness?« »Da.« »Ovdje je Audie Palmer. Upoznali smo se.” »Da, sjećam se.« »Pročitao sam knjige koje ste mi preporučili. Knjižnici je trebalo nešto vremena da dođe do njih, ali zbilja sam uživao u njima.” »Nisi me nazvao da razgovaramo o knjigama.” »Nisam.« »Znaš da te tražimo, Audie.” »Zaključio sam.” »Predaj se.” »To ne mogu.” »Zašto?« »Još moram obaviti određene stvari, ali morate znati da nisam ubio Cassie i Scarlett. Dajem vam časnu riječ. Kunem vam se majčinim životom i očevim grobom. Nisam ih ubio.« »A kako bi bilo da dođeš ovamo i sve mi lijepo objasniš?« Audie osjeća kako mu se znoj cijedi ispod pazuha. Udaljuje slušalicu

od uha i ramenom briše uho. »Još si tu?« »Jesam, gospođo.« »Zašto si pobjegao, Audie? Trebao si izdržati još samo jedan dan.« »Nisam ukrao onaj novac.« »Priznao si pljačku.« »Za. to sam imao određene razloge.« »Zašto?« »To vam ne mogu reći.« Specijalna agentica Furness prekida tišinu. »Jasno mi je da si možda preuzeo krivnju umjesto brata ili nekoga drugog, Audie, ali u očima pravde, svi koji su sudjelovali u pljački jednako su krivi, bilo da su oteli vozilo, vozili auto prilikom bijega ili samo telefonirali.” »Ne razumijete.« »Onda mi objasni. Zašto si pobjegao iz zatvora? Trebali su te pustiti.« »Nije bilo šanse da budem slobodan.« »Zašto?« On uzdiše. »Proteklih jedanaest godina živio sam u strahu, agentice Furness. Bojao sam se stvari koje bi se mogle dogoditi. Bojao se stvari koje se jesu dogodile. Spavao sam s jednim okom otvorenim. Leđima se uvijek naslanjao na zidove. Ali znate što - otkako sam izišao, spavam posve dobro. Čini mi se da sam uspio spoznati da mi je pravi neprijatelj strah.« Ona duboko udiše. »Gdje si?« »U jednoj prodavaonici alkoholnih pića.« »Dopusti da dođem po tebe.« »Neću biti ovdje.« »Što je s Carlom?« »Mrtav je.« »Od kada?« Audie slušalicom snažnije pritišće uho i čvrsto zatvara oči, sve dok mu se pred zjenicama ne ukazuje pravi kaleidoskop raznobojnih svjetala. Svjetla malo-pomalo nestaju, a on zamišlja brata kako sjedi kraj rijeke, lice sjajnog od znoja, dok u krilu drži pištolj. Krv mu je prodrla kroz zavoje na prsima i Carl je sjedio zagledan u crnu vodu, kao da ta rijeka krije odgovor na najvažnije životno pitanje. Carl je znao da neće ići u bolnicu. Neće pobjeći u Kaliforniju i krenuti ispočetka. »Taj čovjek kojeg sam ubio imao je ženu i dijete na putu«, rekao je. »Volio bih da mi se za neke stvari pruži druga prilika. Volio bih da se

nisam ni rodio.« »Pozvat ću liječnika«, rekao je Audie. »Sve će biti u redu.« No još dok je izgovarao te riječi, Audie je znao da nisu istinite. »Nisam zavrijedio ni oprost, ni molitve«, rekao je Carl. »Pripadam onamo.« Pokazao je prema rijeci, gdje se struja vrtložila i ponirala, gusta, crna i nesmiljena. »Ne govori takve stvari«, rekao je Audie. »Reci mami da je volim.« »Zna.« »Nemoj joj reći što slijedi.« Audie mu se htio usprotiviti, no Carl je već bio prestao slušati.

Usmjerio je pištolj prema Audieju i rekao mu da se udalji. On je odbio.

Cari mu je prislonio otvor cijevi na čelo i stao vikati, tako da mu je lice zasuo mješavinom sline i krvi.

Audie je sjeo u kamionet i odvezao se, poskakujući neravnim zemljanim putem, pogleda zamućenog od suza. Pogledao je u retrovizor, no na obali rijeke nije vidio nikoga. Još je godinama nastojao samog sebe uvjeriti u to da je Carl ipak nekako pobjegao, da negdje živi pod drugim imenom, ima dobar posao, suprugu i obitelj, no duboko u sebi znao je što je Carl učinio. Specijalna agentica Furness i dalje je na telefonu, želi da joj Audie sve objasni. »Carl je umro prije četrnaest godina, u rijeci Trinity.« »Kako?« »Utopio se.« »Nismo pronašli njegovo tijelo.« »Za sebe je vezao nekakav komad metalnog otpada i tako skočio u rijeku.« »Kako mogu znati da govoriš istinu?« »Pretražite riječno dno.« »Zašto to nisi nikome rekao?« »Natjerao me da obećam.« Audie se sprema prekinuti vezu. »Čekaj!« kaže Desiree. »Zašto si bio ispred senfove kuće?« »Morao sam se uvjeriti. »U što?« Veza se prekinula.

35.

Moss Rabbita Burroughsa pronalazi tek kasno poslije podne.

Podvornik pere pod školske sportske dvorane, a peračem se služi kao da je riječ o anoreksičnoj plesnoj partnerici. Sve je prožeto mirisom znoja, tigrove masti i još nečega što je Mossu poznato iz mladosti.

Možda hormona. Neka djevojčica sjedi na tribinama i igra se mobitelom. Vjerojatno joj je oko trinaest godina. Pretila je. Dosađuje se. »Nemaju već neke strojeve za to?« pita Moss podvornika. »Pokvaren je«, kaže Rabbit, pa se polagano okreće. Na sebi ima košulju kratkih rukava s havajskim uzorkom, za broj premalenu, tako da mu podlaktice iz nje strše kao dvije šunke, dok mu je dugačka kosa vezana u prosijedi rep. »Nastava je završila. Svi su otišli kući.« »Trebam vas.« Rabbit prebacuje perač iz lijeve u desnu ruku. Sada može poslužiti i kao oružje. Mjeri Mossa od glave do pete, pokušava zaključiti treba li mu se suprotstaviti ili pobjeći. »Ničim vas ne ugrožavam«, kaže Moss, pa podiže ruke. »Koliko već radite ovdje?« »Ne tiče vas se.« »Ovdje znaju da ste bili osuđeni?« Rabbit ubrzano trepće. Lice mu je grozničavo, koža vlažna, kapci kao da ih jedva drži otvorenima. »Siguran sam da nemaju pojma.« Rabbit je već objema rukama podignuo perač. »Opusti se. Prolijevaš vodu.« Rabbit sada gleda lokvicu. »Tko je ona mala?« pita Moss. »Ovdje joj je mjesto.” »Što to znači?« »Majka joj radi. Ja pazim na nju.” »Što joj radi majka?” »Čisti zahode.« Moss besciljno hoda ulaštenim parketom. Uzima imaginarnu loptu i baca je, zamišljajući kako ulazi u koš. Zvukovi odjekuju u dvorani. On je

malo istražio Rabbitovu prošlost i zna da je dvaput gulio u državnim kaznionicama, najdulje šest godina. Nešto vremena proveo je i u maloljetničkom zatvoru, zbog poštanskih prevara i posjedovanja droge. Ali dosje o kažnjavanju ne pokazuje ništa o tome kako je čovjek odgojen - je li mu otac bio nasilni pijanac ili je li bio ružan, siromašan ili glup.

Rabbit je alkoholičar. Moss to jasno vidi. Bjeloočnice su mu prepune tankih crvenih žilica, a slina mu se sasušila u kutovima usta. Postoje različite vrste pijanaca. Neki se napiju zbog trenutačnog uzbuđenja, dobrog raspoloženja. Drugi piju da pobjegnu. Sami. Natopljeni. »Reci mi nešto o pljački blindiranog vozila u okrugu Dreyfus.” »Ne znam o čemu govorite.” »Bio si dio te bande.” »Ja sigurno nisam.« »Prije pljačke priveli su te zbog vožnje pod utjecajem alkohola.” »Griješite.« Rabbit nastavlja prati pod, daleko energičnije nego ranije, sada već plešući fokstrot, a ne valcer. Moss mu prilazi za nekoliko koraka. Perač se podiže prema njegovoj glavi. On mu se lagano izmiče i otima ga Rabbitu iz ruku, pa lomi držak preko koljena. Ona djevojčica podiže pogled. Sve se zbilo tako brzo da to nije ni vidjela. Ponovno se posvećuje mobitelu.

Moss Rabbitu daje dva dijela drška, a podvornik ih sada drži onako kako rasplesane navijačice drže pompone. »Ovo ću morati platiti.« Moss uvlači ruku u džep i vadi dvadeseticu. Gura je u džep na Rabbkovoj havajskoj košulji. Pomirivši se sa situacijom, Rabbit sjeda na klupu u prvom redu tribina i iz džepa vadi metalnu pljosku.

Odvrtjevši čep, otpija nekoliko gutljaja. Oči mu odmah postaju vodenije. Briše usne. »Svi vi mislite da me možete zastrašiti. Svi mislite da sam nitko i ništa, tek slomljena ništarija, ali ja ne dopuštam zastrašivanje. Znate koliko me ljudi došlo ispitivati o toj pljački? Prijetili su mi, tukli me, palili mi kožu cigaretama, zastrašivali me i zlostavljali. FBI me i dalje svakih par godina odvuče na ispitivanje. Znam da mi prisluškuju pozive i provjeravaju moje bankovne račune.« »Znam da novac nije kod tebe, Rabbit. Samo mi ispričaj o toj pljački.« »Bio sam u okružnome zatvoru.«

»Trebao si voziti auto.« »Trebao sam, ali nisam bio ondje.« »Reci mi nešto o Vernonu i Billyju Caineu.« »Poznavao sam ih.« »S njima si pljačkao banke.« Rabbit ponovno otpija velik gutljaj. »Billyja sam upoznao u maloljetničkome zatvoru i ostali smo prijatelji. Vernona nisam znao dok me jednog dana, posve nenajavljeno, nije nazvao Billy i rekao da za mene ima određeni posao. Bio sam upravo dobio otkaz, a još sam otplaćivao auto. Vernon je bio šef. Modus operandi bio mu je ovakav: on i Billy ušli bi u banku svaki za sebe i stali svaki u jedan red.

Propuštali su ljude ispred sebe, tako da bi svaki do jednog šaltera došli približno u isto vrijeme, s presavijenim novinama ili nekim časopisom koji bi skrivao pištolj. Vidio bi ga tek službenik na šalteru. Nisu vikali, niti ljude pozivali da se ispruže na podu, nit su pucali u zrak. Umjesto toga, službenicima su se obraćali vrlo tiho, govoreći im da vreće napune novcem. Potom bi mirno izišli i odvezli se. Tako su sredili trideset-četrdeset banaka. Počeli su od Kalifornije, pa nastavni prema istoku.« »A što je bilo s tom pljačkom u okrugu Dreyfus?« »To je bilo nešto posve drugo. Vernon je znao tipa iz zaštitarske firme koja je imala ugovor za prikupljanje i odvoz novca iz banaka i drugih financijskih institucija.« »Scotta Beauchampa?« »Nisam ga upoznao.« »Zaštitar koji je poginuo u pljački.« Rabbit sliježe ramenima. »Možda je on radio iznutra, a možda i nije.

Vernon to nije rekao. Sve je bilo savršeno pripremljeno. Blindirano vozilo odlazilo je u banke dvaput mjesečno i prikupljalo oštećene novčanice - poderane, slučajno oprane ili umrljane. Novac se odvozio u pogon za uništenje podataka i blizini Chicaga. Središnja savezna banka tu lovu spaljuje u jebenoj divovskoj peći. Nevjerojatno! Vernon je znao vrijeme i točan smjer kretanja tog vozila, pa smo planirali otmicu vozila, vezivanje zaštitara, otvaranje stražnjih vrata eksplozivom i odnošenje neobilježenog novca. Nitko nije znao čak ni serijske brojeve novčanica. Zapravo i nismo nekome nešto krali. Taj novac ionako bi završio u vatri, nije li tako?« »Kako je Audie Palmer došao do tog posla?« »Bit će da ga je pronašao Vernon.«

»Upoznao si Palmera?« »Ne.« »A njegova brata?« Rabbit odmahuje glavom. »Nisam ni čuo za nekoga od njih dok stvar nije krenula po zlu. To me jako pogodilo, kažem vam, kad sam tako ostao bez Vernona i Billyja. Billy je bio malo čudan. Kao tinejdžer je neko vrijeme uzimao acid, pa je postao paranoičan, ali bio je dobar klinac. Jedno vrijeme hodao je s mojom mladom sestrom.« »A otada... je li bilo kakvih informacija o Carlu?« »Čuo sam da je u Južnoj Americi.« »Misliš da je on uzeo lovu?« »Tako su rekli murjaci. Računam da meni duguju barem pola milje.« »Zašto?« Vernon mi je obećao udio iako nisam mogao odraditi posao. A pogledajte me sada - perem jebene podove i čuvam princezu Fionu.« Djevojčica pridiže glavu i cendravim glasom kaže: »Gladna sam.« »Uzmi neš’ iz automata.” »Nemam love.« Rabbit prekopava po džepovima. Ima samo onu dvadeseticu. Gleda Mossa. »Imate nešto sitnije?« Moss mu daje novčanicu od pet dolara. Djevojčica je uzima i zabacuje kosu. Rabbit gleda kako se udaljava, previše pozornosti poklanjajući njezinim bokovima. »Što si rekao, gdje joj je majka?« »Radi.« »Bilo bi ti pametno da više gledaš pod.” »Pogled još nikome nije naškodio«, kaže Rabbit i ceri se. »A onda se vratim kući i u mraku joj ševim mamu.« Moss ga hvata za košulju, tako da mu dugmad otpada i poskakuje na drvenome podu. Rabbit nožnim prstima očajnički nastoji pronaći oslonac. »Bila je to šala«, cendra. »Gdje ti je smisao za humor?« »Čini mi se da se izgubio u tvom dupetu. Možda bih onamo trebao poslati cipelu, da ga potraži.« Moss ga gura unatrag, preko one klupe i izlazi iz dvorane, a u podnožju stuba mimoilazi se s onom djevojčicom. Jede čips iz vrećice i oblizuje prste.

On zastaje. Okreće se. »Je li te kad dirao kako ne bi trebao?« Ona odmahuje glavom. »Što ćeš učiniti ako tako nešto pokuša?«

»Odrezati mu pimpek.« »Pametna si ti cura.«

36.

Audie je dva sata čekao ispred Bernadetteina stana, motreći ulicu i pazeći na zatamnjene prozore, napola očekujući specijalce na stubištima i obrise snajperista na krovovima. Spušta se mrak i kvart je prošaran sjenama kišnih oblaka koje povremeno zaklanjaju sunce.

Stanari dolaze i odlaze. Kraj njega sad prolazi neka žena, šeće nekakvog neodlučnog i usporenog psa koji je prelijen da onjuši hidrant ili predebeo da uopće podigne nogu. Neki visoki mršavi muškarac u crnome odijelu puši na odmorištu pred ulaznim vratima, zagledan u tlo između vlastitih cipela, kao da pokušava pročitati poruku koju je netko kredom nažvrljao na betonu.

Audie prelazi ulicu, pokušava ostaviti dojam da pripada onamo, iako više ne zna kamo točno pripada. Automobili su parkirani u označenim prostorima između prašnjavih grmova i izrazito zelenih travnatih ploha koje izgledaju prije kao da su umjetno obojene, a ne prirodne. Zastaje kraj automobila prekrivenog plavom plastičnom ceradom koja se mreška na vjetru, izgleda kao da je ispod nje nešto živo. Čučnuvši, uvlači ruku pod ceradu, pa prstima prelazi po gornjem dijelu guma, na svim kotačima, tražeći ključeve. Bernadette je obećala.

Možda se predomislila. Traži još jednom, ležeći na trbuhu. Pozornost mu privlači neki mah srebrni bljesak. Ključ leži na asfaltu iza kotača. On se uvlači pod automobil.

Iza sebe čuje korake na pločniku. Pridiže se u čučanj, već očekujući da će ugledati desetak pušaka usmjerenih prema sebi. Iznad njega stoji onaj muškarac koji je ranije stajao na stubama i zaklanja mu sunce.

Visok je i ima dugačak nos, kao i uski pojas dlaka pod bradom koje su zacijelo bile tek zalisci, ali su se s vremenom pretvorile u bradu.

Nogavice su mu zataknute u visoke cipele. »Bog.« Audie se pokušava nasmiješiti i kimnuti. »Nešto ste izgubili?« »Ključeve.« Muškarac duboko uvlači dim iz cigarete. Zažareni vršak poprima još svjetliju boju. Audie mu ne vidi oči, ali instinktivno zna da su mutne

i okrutne - od onakvih kakve se viđaju u zatvorenika u zatvorskome dvorištu kojima nitko nikada ne bi pristupio, osim igrom slučaja, i nikad više od jednom.

Audie počinje skidati ceradu s auta, Toyote Camry, gotovo posve nove. Onaj muškarac gazi odbačeni opušak. »Dobaci mi te ključeve.« »Zašto?« »Određene se stvari moraju obaviti. Nemoj ih otežavati.« Ruka mu je u džepu sakoa. »Ako ovo izvadim, onda ću to i upotrijebiti.« Audie mu baca ključeve.

Ovaj prilazi stražnjoj strani automobila i otvara prtljažnik. Poklopac je sada visoko gore. »Ulazi.« »Neću.« Pojavljuje se ruka, u njoj pištolj, cijevi nalik na neki mali šuplji crni štap, usmjeren prema Audiejevim prsima. »Nisi murjak.« »Ulazi.« Audie odmahuje glavom i gleda kako se pištolj uzdiže, s razine prsa dolazi mu do čela. »Rekli su mi živ ili mrtav, amigo. Meni se fućka.« Audie se naginje prema prtljažniku, a držak pištolja pogađa ga u potiljak. Ne vidi ni bljesak, ni vatromet. U tom djeliću sekunde tama se sužava, ostavlja tek malenu bijelu točkicu, pa posve nestaje, kao da je netko isključio stari crno-bijeli televizor.

Audie ponekad zamišlja da proživljava neki tuđi san. U nekim drugim trenucima razmišlja o mogućnosti postojanja nekakvog paralelnog svemira u kojem Belita živi u Kaliforniji, brine se za domaćinstvo Urbana Covica, spava u gospodarevoj postelji. U tom paralelnom svemiru Carl popravlja motore u radionici njihova oca, cigarete nisu kancerogene, a Bernadettein suprug nije nasilni pijanac, dok je Audie inženjer građevinarstva koji radi za neku inozemnu humanitarnu agenciju koja gradi vodovodne i kanalizacijske sustave.

Ljudi spominju klizna vrata ili račvanje puta kad im život krene nekim drukčijim smjerom. Ponekad tek kasnije, s vremenskim odmakom, spoznajemo da smo uopće mogli birati. Uglavnom smo

žrtve okolnosti ili zatočenici sudbine.

Kad se tako osvrne, Audie točno zna dan kada je došao do jednog takvog raskrižja puteva. Bilo je to jedne srijede ujutro, sredinom listopada, kada je došao po Belitu u veliku kuću, a ona je u auto došla s tamnim naočalama i slamnatim šeširom. Otvorio joj je vrata. Ona je sjela. A onda mu je pogled zapeo za njezino lijevo oko, natečeno i napola zatvoreno, već drukčije boje. »Što se dogodilo?« »Ništa.« »Udario te?« »Razljutila sam ga.« »Nije imao pravo.« Belita mu se sažalno nasmiješila, kao da pred sobom ima nekog dječačića koji nikada neće spoznati kako funkcionira svijet odraslih, nikada neće shvatiti kako je to biti žena, biti ona. Izišla je iz auta i sjela na stražnje sjedalo. Vozili su se bez riječi, u napetosti, bez srdačnosti i topline, bez prilike da se Audie opusti i upije svu njezinu ljepotu.

Je li Urban doznao za njihovu vezu? Je li je zbog toga kaznio?

Istukao? Audie je osjetio kako mu se pogled zamutio i osjetio je želju da sruši cijeli Urbanov svijet - da mu razbije sve kartaške stolove, džuboksove, boce s pićima i voćke.

On i Belita tog su dana razmijenili tek par riječi. Ona je podignula novac, ispisivala potvrde i obrasce za stavljanje pologa. U tri popodne već su se vratili. Audie joj je otvorio vrata kuće i posegnuo za njezinom rukom. Ona se nije obazirala. Potom je primijetio da na sebi ima nešto novo. Umjesto onog srebrnog križića na lančiću, oko vrata je imala privjesak koji je izgledao poput smaragda. »Odakle ti taj privjesak?« Nije odgovorila. »On ti ga je dao? Prije ili nakon što te udario?« Odbijala ga je slušati. »Prvo te poševio?« Naglo se okrenula i snažno ga pljusnula. Bila bi ga udarila još jednom, no on ju je uhvatio za ruku i pokušao privući. Poljubiti je.

Oduprla mu se. On je počeo vikati. »Zašto?« »Spasio me.« »Ja te mogu spasiti.« »Ne možeš spasiti ni samog sebe!« Uspjela se osloboditi njegovih ruku, a zatim se izgubila negdje u

kući.

Sljedeća četiri tjedna Belita se držala distancirano, samo povećavajući tu otuđenost. Između njih je postavljala zamke, klinove, zatrovane razgovore. Ako želi prostora, dobit će ga, govorio je samome sebi, no njegovo srce davalo je drukčiji odgovor. Belitu je viđao posvuda... u svemu. A od pomisli na to da je ima netko drugi žarili su mu se obrazi, u prsima ga boljelo kao da mu iz tijela otječe i sama bit života.

Jedne subote u Urbanovoj kući u brdima, svukao se do pojasa i tako popravljao fontanu koja se bila začepila nekoliko tjedana ranije.

Zagazivši u mutnu i prljavu vodu, došao je do kipa nimfe, grudi veličine jabuke, širokih bokova i s vijencem na glavi.

Keramičke pločice bile su jarkoplave, a nekoliko ih je i nedostajalo.

Počeo je uklanjati prljavštinu s odvoda, služeći se svojim džepnim nožićem. Belita ga je gledala s verande. Rekla mu je da navuče košulju, jer će inače izgorjeti. Bilo je to prvi put u mjesec dana da je pokazala da ga uopće primjećuje.

Oštrica je skliznula i zarežala mu ruku. Pogledao je porezotinu.

Uzdignuo ruku. Krv mu se počela slijevati niz ručni zglob. »Idiote!« povikala je ona na španjolskome. Već nekoliko trenutaka kasnije pojavila se s priborom za prvu pomoć. Zavojima. Sredstvom za dezinfekciju. »Možda će ti trebati šavovi.” »Sve će biti u redu.« Očistila mu je ranu i zaustavila krvarenje. »Ljutiš se na mene?« upitao ju je. Nije mu odgovorila. »Čime sam te toliko uzrujao?” »Ovo ti se ne smije smočiti.” »Voliš li me?” »Nemoj to pitati. »Želim se tobom oženiti.” »Prestani! Ne govori tako.” »Zašto?« »Jednog dana poslat će me natrag.« »Što to znači? Reci mi. Zašto se toliko bojiš?« »Već sam jednom sve izgubila - to se ne smije ponoviti.« A onda mu je ispričala cijelu priču, opisala kako se zemlja podignula i nagnula i kako su ljudi padali, ostajali prevrnuti poput kornjača zatočenih na leđima, dok su se zgrade mrvile poput keksa, a zvuk nalikovao na grmljavinu lokomotive koja juri tunelom. Četrdeset sekunda. Toliko je trebalo da se cijela planina stušti obronkom i odnese četiristo kuća u Las Colinasu, istočno od San Salvadora. Broj

poginulih bio je veći jer je većina ljudi u tom trenutku spavala.

Belitu je van izvukao suprug. Vratio se unutra po njezina brata. Pa i treći put po sestru, no nisu izišli ni on, ni ona. Četiri etaže armiranog betona urušilo se poput kakve harmonike, za sobom ostavljajući ruševine i veliki oblak prašine. Kopali su osam dana, povremeno izvlačili pokoju preživjelu osobu iz raznih zgrada, no najčešće su nailazili na mrtva tijela. Kopali su golim rukama, sve dok leševi nisu prekrili pločnike, a smrad postao nepodnošljiv. Iz podruma su izvukli jednu osmogodišnjakinju. Pronašli su i postariji par u zagrljaju, obložen blatom kao da je lijevan u bronci.

Beliti su poginuli roditelji. Suprug, sestra, desetak susjeda... potres ih je sve samo tako odnio. Belita i brat jedini su preživjeli iz obitelji.

Oscaru je bilo šesnaest godina. Njoj devetnaest i bila je trudna.

Buldožeri su još raščišćavali ruševine kada su odlučili poći na sjever, u Ameriku. Što im je drugo preostalo? Ostali su bez doma. Bez ičega. Bez ikoga.

I tako su prešli tisuću petsto kilometara džungle, planina, rijeka i pustinje, putujući u tovarnome prostoru kamiona, autobusom ili pješice. U Meksiku su platili dva »kojota« da ih odvedu preko granice, da ih vode i lukavstvima kroz pustinju dovedu u Arizonu. Pješačili su noću, noseći vodu u bocama, ništa ne videći i derući kožu na ogradama od bodljikave žive i trnovitome grmlju. Bježali su od graničara, a ovi su ih uhvatili. Vezali. Ubacili u neki kombi i prebacili u zatvor, gdje su tri noći spavali na golome podu, da bi ih autobus potom vratio u Meksiko.

Drugi put pokušali su sami, no banditi su ih pronašli dok su čekali da se provuku kroz rupu u ogradi. Svukli su ih do gola i sve im oduzeli.

Belita je pokušavala sakriti grudi i trudnički trbuh. Muškarci su počeli raspravljati o tome hoće li je silovati. »Trudna je čovječe«, rekao je jedan od njih. »Trudnice su najbolje«, rekao je drugi. »Ševe se kao zečice jer žele da tatica bude uz njih kad dođe dijete.« Dodirnuo joj je trbuh. Oscar se bacio u prostor između njih. Umro je prije nego što ga je stigao udariti. »Sranje, čovječe, pogledaj što si učinio.« Oscar je ležao na tlu, a iz nosa mu je curila krv. Belita je kleknula u prašinu do njega, ljuljajući se nad njegovim tijelom. Banditi su je ostavili. Pogledala je rupu u ogradi i pustinju koja se prostirala s druge strane. Osvrnula se prema smjeru iz kojeg je došla. Navukavši odjeću, provukla se kroz otvor, očekujući da neće doživjeti sljedeće jutro.

Pred njom su bili najmračniji sati noći. Prelazila je pustinju bez hrane i vode, opirala se noćnoj hladnoći, kukcima, oštrome kamenju.

Bacala se u jarke kad bi naišla na pripadnike pogranične patrole na terenskim motociklima s četiri kotača. Pješačila je do svitanja, pa zatim i do podneva, sve dok joj jedan vozač kamiona nije dao vode i odvezao je sve do Tucsona. Dvije noći prespavala je u nekoj napuštenoj krntiji.

Jednu noć provela je na hrpi piljevine u jednoj pilani, a sljedeću u jednome teretnom vagonu na nekom slijepom kolosijeku. Jela je pseću hranu i prekopavala po kantama za smeće. Stopirala je i pješačila, pa na koncu došla do San Diega.

Jedna rođakinja rekla joj je da se traže berači voća, no rijetki su poslovođe bili spremni angažirati trudnu tinejdžericu. Prala je odjeću i kuhala u jednome logoru berača sve dok joj nije puknuo vodenjak, pa je rodila na bolničkome hodniku, dok je čekala da je smjeste u postelju.

To je bilo prije tri godine. Otada je brala voće, prala odjeću, prala podove i radila još gore stvari. Uvijek sin papeles. Bez dokumenata.

Neprijavljena. Nevidljiva.

Belita je sve to Audieju pričala bez suza. Nije tražila njegovo suosjećanje, niti ga je pokušavala šokirati. Čak i kad je govorila o onome danu kad su je dvojica muškaraca odvela s polja, vezala joj oči i usta, prijetila joj smrću ne pristane li raditi u bordelu, nije se bunila zbog nepravde. Njezina prošlost bila je određeni dio života, ne alegorija, i nije se razlikovala od priče tisuća drugih ilegalnih useljenika koje je naprijed tjerala neimaština, a privlačila nada.

Audie je nepomično slušao kako govori, kao da se boji da bi mogla prestati pričati i jednako u strahu od svega onoga što bi još mogla reći... Ruka mu je počivala kraj njezina dlana, ali je imao dojam da je preteška da je podigne i uhvati je. Ona je tako nastavila, divovskih očiju punih užasne ozbiljnosti, uvlačeći ga u priču koja nije bila njegova, ali se ipak pribojavao da će se izgubiti u tim pojedinostima.

Završila je.

On je nehotice zastenjao, glasom koji mu nije bio poznat. »Gdje ti je sin?« »Moja se rođakinja brine za njega.” »Gdje?« »U San Diegu.« Prstom je prešla preko Audiejeva dlana obavljenog zavojem. »Viđam ga nedjeljom.” »Imaš fotografiju?« Povela ga je u svoju sobu i otvorila neku ladicu, pa mu pokazala

sliku dječačića u malenome srebrnom okviru. Sjedio je u njezinu krilu, a ona mu je bila naslonila bradu na tjeme. Kosa mu je padala gotovo do obrva, tamnijih od svake tamnosmeđe boje, baš kao što su to bile i majčine oči. Netko je pri dnu fotografije napisao: Život je kratak. Ljubav je beskrajna. Zivi kao da sutra ne postoji.

Belita je uzela fotografiju i više nije rekla ništa. Ispričala je priču. On sada zna.

37.

Moss sjedi kraj prozora u motelu Fourth Ward i gleda prolaznike, neobičnu mješavinu ovisnika i prostitutki - ljudi koji su zaostali za najnovijim procvatom gospodarstva ili su se nasukali na obali, poput raznoraznih ostataka nakon oluje. U Teksasu novac ne ključa i ne teče, koliko kapka i lagano curi, kao u kakvom pisoaru, i ljudi će rado potapšati po ramenu čovjeka koji je imao sreće da uspije, ali će se protiviti svakom prijedlogu da mu pomognu u ostvarenju uspjeha.

U sobi se nalaze zastori s uzorkom i sagovi od sintetičkih materijala, dok se na susjednim balkonima vide crnkinje, pod budnim okom svodnika koji se zadržavaju na ulici ispred motela. Prije stotinjak godina Houston je bio prepun bordela i lokala u kojima se uživao opijum. Čak su i ugledne i imućne gradske dame sudjelovale u tom obredu pušenja, kako bi umirile dušu. Preprodavači droge danas su obično crni tinejdžeri, na čijim se licima odražava samoljubiva arogancija, dok su im džepovi dizajnerske odjeće prepuni najnovije tehnologije.

Moss u suton odlazi u potragu za nekim barom i jeftinom zalogajnicom. Osobni automobili i taksiji naguravaju se poput ljudi spremnih za tučnjavu. On ulazi u jedan lokal i naručuje pivo, sjedajući leđima okrenut vratima. U takvim je rupama običavao piti kao maloljetnik, služeći se bratovom osobnom iskaznicom.

Gleda kako se mjehurići dižu u orošenoj čaši, pa otpija još gutljaj i zadržava ga u ustima. Pivo nije tako ukusno kao kad je bio tinejdžer, kad mu je to bilo zabranjeno voće i sve to, ali ga ipak pije do kraja, jer već tako dugo nije ništa pio.

U jednome trenutku Moss želi ponovno biti vani. Uvukavši ruke u džepove, prolazi kraj tvornica i prodavaonica automobila i lokala s brzom hranom koji se poput masnoće drže blizine autoceste sa šest prometnih traka. Došavši do jednog raskrižja, gleda automat za prodaju novina. S naslovnice ga gleda Audie Palmer - s onim nakrivljenim osmijehom i podužim šiškama.

DVOJE MRTVIH U PUCNJAVI U MOTELU U HOUSTONU Moss ne vidi što piše ispod sredine na kojoj su novine presavijene, a nema kovanice. Obraća se nekom prolazniku, koji ga zaobilazi kao da prenosi zarazu. Moss pokušava na silu otvoriti vrata automata s novinama. Frustriranost u njemu doseže vrhunac, pa nogom udara automat. Udara i udara, tako da vrata na koncu popuštaju. Uzima novine, rastvara ih i čita pojedinosti, ne želeći povjerovati da bi Audie bio u stanju ubiti majku i kći.

Možda je napokon puknuo, misli si Moss, svjestan vlastitog kratkog fitilja i prisjećajući se situacija u kojima je to već viđao. Zatvorenik dobije pismo od supruge ili djevojke. Ona ga napušta. Živjet će s njegovim najboljim frendom. Pobjegla je s njegovom ušteđevinom.

Neki ljudi tada totalno skrenu. Vežu omču za rešetke ili režu žile žiletom ili namjerno ulaze u sukob s najgorim gadom u dvorištu ili trče izravno na žicu, pa padaju pod kišom metaka.

Možda je upravo zato Audie Palmer pobjegao iz zatvora.

Neprestano je gledao tu neku fotografiju u bilježnici, prstima prelazio preko lica neke žene, ili se budio zbog vlastitih krikova, sav zadihan, lica prekrivena znojem. Ljubav često tako djeluje na čovjeka - izludi ga.

On ne postaje slijep Mi neuništiv, nego ranjiv. Poprima ljudske odlike.

Postaje stvaran.

Lokal ima nizove žarulja u boji koji prelaze preko terase, obješeni s pergole s čvorovitim trsom. Na maloj pozornici svira bend. Svi su u identičnim kaubojskim košuljama i izvode neku stvar Beach Boysa na slide-gitari, koja zvuči kao da netko nogama gazi živu mačku.

Moss vijuga, probija se između golih ramena, prolazi kraj stola sa ženama u identičnim ružičastim majicama kratkih rukava i baletnim haljinicama. Jedna od njih na glavi ima učvršćen veo za mladenke, dok joj oko vrata visi pločica sa slovom »L«. Pleše na podiju, a u svakoj ruci ima po jednu bocu piva.

Pronašavši nekoliko slobodnih kvadratnih centimetara, Moss se naslanja na zid, na njega stavlja i jedno stopalo, pa kima u ritmu glazbe.

U jednom trenutku osjeća vibriranje u džepu. Treba mu još nekoliko sekunda da shvati da je to zvuk mobitela na koji nije naviknut.

Nespretno pritišće desnu tipku, budući da su sve presitne za njegove krupne prste. Oprezno prinosi uređaj uhu, sluša, ali ne čuje ništa zbog glazbe.

»Samo trenutak«, kaže, pa se kroz gužvu probija do nužnika. Ulazi u jednu kabinu. Stražnja strana vrata ukrašena je grafitima i crtežima genitalija. Netko je nažvrljao: Morao sam nadrasti sretno djetinjstvo da bih postao ovako sjeban. »Ti bi trebao tražiti Audieja Palmera«, kaže mu neki glas. »Možda ga i tražim.« »Bit će da živi s Beach Boysima.« Moss bi najradije bacio mobitel u školjku i pustio vodu kao da se radi o kakvom govnu. »Palmer je lociran«, kaže mu taj glas. »Pokupi ga.” »Gdje je?« »Tekstualno ću ti prenijeti upute.” »Kako?« »Poslat ću ti poruku, idiote!” »Ako imate Audieja, što ću vam ja?” »Želiš se vratiti u zatvor?” »Ne.« »Onda učini što ti se kaže.«

Još od djetinjstva Audie se užasava zatočenosti u skučenim prostorima. Carl ga je jednom, dok su se igrali skrivača, zaključao u neki stari zamrzivač. Audie se zamalo ugušio prije nego što ga je ovaj pustio. »Cičao si kao kakva curica«, rekao je Carl. »Reći ću te tati.« »Samo izvoli, pa ću te opet zatvoriti.« Audie se sada budi poput slijepca pred kojim je prvi dan bez vida, u nadi da bi svijet nekako iznenada mogao ponovno poprimiti boju i svjetlo. Od okretanja guma na cesti osjeća vibracije u ramenu i kuku.

Ručni zglobovi i gležnjevi vezani su mu tankim plastičnim sponama, a u svakom udahu osjeća neugodnu mješavinu ispušnih plinova i vlastitog znoja. Pokušava se ne prepustiti panici, pa razmišlja o nekim sretnijim vremenima - o jednoj bejzbolskoj utakmici, u srednjoj školi, regionalno prvenstvo, dvije neuhvatljive loptice, udarene tako da su nestale daleko iza lijevoga polja. Pokazuje uzdignutu stisnutu šaku dok optrčava prvu bazu, pa se usput, dok se vraća na početnu bazu, u prolasku, pljeskom dlanova pozdravlja sa suigračima. Vidi tatu na

tribini kako prihvaća čestitke gledatelja i drugih roditelja, upija posrednu slavu. Ukazuje mu se i jedna druga uspomena - sajam savezne države u Dallasu, vatromet iznad velikog kotača u lunaparku i Butch Menzies koji jaše na 140 kilograma teškom biku koji se zove »Frenzy«11, drži se poput čička za njegova nepostojana leđa koja se izvijaju, propinju i izmiču.

Automobil se s vremena na vrijeme zaustavlja, možda na semaforima. Audie čuje radio: neku country-pjesmu o usamljenome kauboju i ženi koja mu je naudila. Zašto uvijek krive žene, pita se on. On ne smatra da je Belita izazvala njegove nedaće. Ona ga je spasila.

Prihvatila je mladića pred kojim nije bila nikakva budućnost i dala mu razlog za to da mu bude stalo. Zašto bi inače još bio ovdje?

Automobil se spušta preko ruba ceste i snažno poskakuje putem koji se diže i spušta. Gume odbacuju kamenčiće na unutarnju stranu blatobrana i podvozje. Audie pipa, tražeći moguće oružje. Rezervni kotač je ispod njega. Sklupčavši se, prstima povlači prekrivač prtljažnika od umjetnog materijala. Dlanovima prelazi po rubovima otvora za rezervni kotač, koji pridržava središnji vijak, koji s gornje strane ima maticu.

Pokušava olabaviti maticu, no zbog poskakivanja automobila zglobovi na prstima neprestano mu udaraju u oštri metal i tako na mjestima skidaju gornji sloj kože. Pokušava još jednom, osjeća kako matica popušta, ali ne može podignuti kotač, jer ga pritišće težinom vlastitog tijela. Nema smisla. Bilo je to nepromišljeno. Ne može to izvesti. Pokušava još jednom. Čini mu se da bi mu lijevo rame svakog trenutka moglo puknuti.

Automobil usporava. Staje. Motor radi. Čuju se koraci na tlu i poklopac prtljažnika se otključava. Diže se. Audie udiše svježi noćni miris šume. Obris onog visokog muškarca ocrtava se na pozadini neba i drveća. Hvata Audieja za ovratnik, pa ga vuče preko ruba prtljažnika i odbacuje na zemlju. Audie stenje i okreće glavu, gleda prema najbližim stablima, mutnosrebrnima pod svjetlošću farova. Nalaze se na čistini na rubu zemljanog puta. Audie razabire stare kamene temelje neke kuće ili pilane, zdanja kojeg nema već odavno. Kroz ostatke niče gusti korov, snažnih stabljika.

Onaj visoki muškarac reže plastične spone koje vežu Audiejeve gležnjeve, ali mu ne oslobađa ruke. Potom otvara vrata na suvozačevoj strani i vadi lopatu, te skraćenu sačmaricu kalibra 12. Pokazuje Audieju da krene, gura ga prema polukrugu svjetlosti. Prolaze kroz travu koja

im seže do koljena. Neka ptica naglo izlijeće iz krošnje iznad njih. Onaj visoki muškarac usmjerava pušku uvis. »To je obična sova«, kaže Audie. »A ‘ko si ti, jebote... Al Gore?« Dolaze do pjeskovite čistine iza onih ostataka kuće. Temelji se sastoje od betonskih blokova djelomično usađenih u zemlju. Jedan od njih na jednome kraju ima učvršćen metalni prsten. Onaj visoki muškarac za taj prsten veže lanac i tjera Audieja da klekne. Lancem mu obavija desni gležanj, tako da je sada vezan za onaj betonski blok poput psa na uzici. Ovaj mu onda reže plastične lisice na ručnim zglobovima i udaljuje se od njega. Audie ustaje, masirajući ogrebotine kožu na zglobovima. Kraj njega pada lopata. »Kopaj.« »Zašto?« »To će ti biti grob.« »Zašto bih kopao vlastiti grob?« »Jer ne bi htio da ti tijelo rastrgaju pume, kojoti i strvinari.” »Bit ću mrtav - bit će mi svejedno.« »Istina, ali ovako ćeš malo dobiti na vremenu. Malo se pomoliti.

Oprostiti se od mame i prijatelja. Pa ti smrt neće pasti toliko teško.« »To je tvoja teorija?” »Velikodušan sam čovjek.« Položivši nogu na njezin gornji rub, Audie objema rukama hvata držak i lopatom prodire duboko u meki pijesak. Osjeća kako mu srce snažno udara u prsima, dok mu se iz pazuha širi kiselkast smrad. Um mu grozničavo radi dok kopa, procjenjuje što može izgubiti, a što dobiti takvim trošenjem energije.

Lanac mu omogućuje kretanje u krugu od oko četiri i pol metra. Dok provjerava te granice, osjeća da se betonski blok malko pomiče kad posve zategne lanac. Onaj visoki muškarac sjedi na nekome ravnom kamenu, naslonjen i prekriženih kaubojskih čizama, dok mu puška počiva u pregibu lijeve ruke.

Audie zastaje i briše čelo. »Jesi li ih ubio?« »Koga?« »Onu ženu i njezinu kćer.” »Nemam pojma o čemu govoriš.” »U motelu.” »Zaveži i kopaj.«

Mjesec se ukazuje iza oblaka, stvara sjene pod stablima i jedva primjetnu aureolu oko viših grana. Rupa se produbljuje, no strane se neprestano urušavaju, jer je zemlja pomiješana s kamenjem gruba i suha. Visoki muškarac pali cigaretu. Čini se da ispušta više dima nego što ga udiše. »Samo pitam voliš li više ubijati žene i djecu«, kaže Audie, izazivajući sreću. »Nikada nisam ubio ni ženu, ni dijete.« »Za koga radiš?« »Za sve koji su voljni platiti.« »Ja ti mogu platiti više. Ne znaš tko sam? Audie Palmer. Čuo si za pljačku blindiranog vozila u okrugu Dreyfus? Sedam milijuna. To sam bio ja.« Audie premješta težište na drugu nogu. Lanac zvecka. »Nikada nisu pronašli novac.« Visoki se muškarac smije. »Rekli su mi da ćeš to reći.« »Istina je.« »Da imaš toliku lovu, ne bi se povlačio po usranim motelima i ne bi odgulio deset godina u saveznome zatvoru.« »Kako znaš da sam živio u usranome motelu?” »Gledam vijesti. Nastavi kopati.” »Imam prijatelje koji ti mogu platiti.« Cijev puške cilja u Audiejeva prsa, pa se spušta. »Ako ne začepiš, upucat ću te u nogu. Možeš istovremeno kopati i krvariti. Toj zemlji i treba malo vlage.« Visokome muškarcu tada zvoni mobitel. Puška mu je i dalje usmjerena prema Audieju dok uvlači ruku u džep i otvara telefon.

Audie razmišlja o tome bi li mu mogao u oči nekako baciti punu lopatu pijeska. Možda bi nekako došao do šume kad bi ponio onaj betonski blok, no što bi učinio nakon toga? Čuje samo jednu stranu razgovora. »Kad si ga nazvao... i dolazi ovamo... koliko on zna? U redu. To će te stajati dvostruko više.« Razgovor završava i visoki muškarac prilazi rubu rupe. »Nije dovoljno velika.«

Moss prati dobivene upute, napušta grad i vozi na istok, da bi zatim napustio međudržavnu autocestu i uputio se nizom sporednih prometnica koje postaju sve uže i sve neravnije. Na koncu dolazi na područje guste borove šume, ispresijecane zemljanim protupožarnim

putovima i presušenim koritima potoka. Pogledava na mjerač udaljenosti. Rečeno mu je da se mjesto nalazi četiri i pol kilometra od posljednjeg skretanja. U prašini se vide svježi tragovi guma. Usporava, pa gasi motor i farove, te se bez pomoći motora spušta niz sljedeću kosinu. Dok tako gleda u tamu, kroz drveće uočava jedva primjetno svjetlucanje.

Skreće s ceste i polagano otvara vrata. Čuje se pucketanje motora koji se hladi. Ispod sjedala vadi pištolj kalibra .45 i stavlja ga za pojas traperica na leđima, a onda oprezno i tiho zatvara vrata. Oči mu se privikavaju na tamu i pješice kreće dalje cestom, u smjeru one svjetlosti. Ovo mu više izgleda kao nekakva zasjeda nego kao razmjena zatočenika. Jezikom vlaži usne, osjeća miris borovih iglica i čuje zvuk lopate koja nešto kopa.

Moss nije ljubitelj prirode. Rodio se i odrastao u gradu, više voli znati koliko je udaljen od najbližeg mjesta s kojeg može ponijeti hranu kući nego gledati tek izlegnutu janjad kako se igra na livadi ih polje žita koje se povija na povjetarcu. U prirodi je previše stvari koje zuje, grizu, klize i vijugaju ili reže. Usto je igrom slučaja prepuna i ubijanju sklonih seljačina koji misle da bi linč crnaca i dalje trebao biti priznat kao sportska disciplina, osobito u pojedinim dijelovima Juga.

Dalje naprijed vidi neku čistinu. Neki srebrni automobil parkiran je na suprotnoj strani, a njegovi farovi osvjetljavaju suho plitko korito pokriveno kržljavim grmljem i travom. Dvojica muškaraca. Jedan od njih sjedi na nekom kamenu, drugi kopa rupu.

Tražeći neki povišeni dio terena, Moss se uspinje malenom uzvisinom, koncentrirajući se na uporište pri svakom koraku. Čuje podizanje i spuštanje lopate. Neki kamen odvaja se od tla pod njegovom nogom, pa izaziva pravu malu lavinu kamenja koja odjekuje kotrljajući se prema presušenome koritu potoka.

Muškarac koji sjedi naglo skače na noge i gleda u tamu, već držeći spremnu skraćenu sačmaricu. »Ono nije bila nikakva sova«, kaže. »Moglo je biti bilo što«, kaže muškarac koji kopa rupu. Moss prepoznaje glas. To je Audie Palmer. Pod tom bijelom svjetlošću, Audiejeva koža izgleda bolesno žućkasto, dok su mu udubine pod očima nalik na tamne mrlje. Ali najviše ga šokiraju same oči. Nekoć su gotovo prštale životom i energijom, a sada pilje iz nekog dubokog mjesta u njegovoj unutrašnjosti, kao da je riječ o kakvoj prestrašenoj životinji ili pretučenome psu.

Moss leži na vrhu malene uzvisine i viri između dva kamena, i dalje topla od dnevne topline. Audie i dalje kopa. Onog drugog muškarca obilježava isti onaj jad koji je vidio ispred kuće Audiejeve majke. To je bivši zatvorenik okrutnih očiju i nekakve apsurdne brade. Došao je do ruba osvijetljenog područja i ondje i dalje gleda, drži pušku i cilja s jedne na drugu stranu. »Ima koga?« Moss se povlači, a kamen mu do krvi grebe koljena i donji dio dlanova. Uzima kamen i baca ga preko glave, kao da se radi o kakvoj granati. Visoki muškarac podiže pušku prema izvoru tog zvuka i ispaljuje hitac koji u potpunoj tišini zvuči poput topovskog praska.

Nakon što je zvuk posve utihnuo, spušta se u čučanj iza urušenih temelja one kuće. »Znam da si tu«, viče. »Ne želim ti nauditi.« »Zato si pucao?« uzvraća Moss. »Ne bi se trebao tako šuljati.” »Rečeno mi je da me očekuješ.” »Vi ste gospodin Webster?« Audie je u međuvremenu prestao kopati. Pilji prema uzvisini kao da pokušava odrediti čiji je to točno glas. »Zašto niste najavili da dolazite?« pita visoki muškarac. »Izgledao si mi kao netko tko voli prvo pucati.” »Ne želim vam nauditi.” »U tom slučaja spusti pušku.” »A zašto?« »Da vidiš izlazak sunca.« Audie i dalje gleda gore. »Kada si ti izišao, Moss?” »Prije par dana?« »Nisam znao da imaš pravo na uvjetni otpust.” »Ni ja.” »Kako si?« »Dobro. Uspio sam se vidjeti sa svojom starom.« »Pretpostavljam da ste morali nadoknaditi određene stvari.« Moss se smije. »Poderali smo posteljinu. Još me sve boli.« Onaj visoki muškarac nešto gunđa. »Što je sad ovo... roditeljski sastanak?« Moss se ne obazire. »Hej, Audie! Kažu da si ubio neku ženu i dijete.« »Znam.« »Jesi?«

»Nisam.« »Tako sam i mislio. Zašto kopaš rupu?« Audie rukom pokazuje prema visokome muškarcu. »Rekao je da mi je to grob.« Visoki muškarac sada ih prekida. »Samo sam htio da nešto radi do vašeg dolaska.« »Trebam ga iskopati tako da bude dovoljan za dva leša«, viče Audie. »Govori gluposti, amigo«, kaže visoki muškarac, pa sada pušku usmjerava prema Audieju.

Moss razmišlja o sljedećem potezu dok se premješta dalje na vrhu male uzvisine, da bolje promotri onog visokog muškarca. Viri preko ruba jedne stijene, nastoji ne stvoriti novi obris na nebu, i dalje cilja onim svojim pištoljem, kojem je udarac posve zategnut. Cijev podrhtava koliko snažno stišće držak. S te udaljenosti vjerojatno ne može pogoditi ništa, osim pukim slučajem. »Hoćeš ga preuzeti ili što?« viče onaj visoki muškarac, a glas mu neobično odjekuje od okolnog drveća. »Prvo moramo popričati o određenim stvarima«, odgovara Moss. »Kako bi bilo da odložiš tu pušku? Meni razgovor najbolje ide kad me nitko ne drži na nišanu.« »Kako mogu znati da nisi naoružan?« »Morat ćeš mi vjerovati na riječ.« Visoki muškarac dolazi na mjesto jarko osvijetljeno farovima. Drži pušku visoko iznad glave i odlaže je na poklopac motora Camryja.

Uzdiže prazne ruke. »Odložio sam je.« »Nisi valjda od onih koji lažu, zar ne?« »Nisam od tih, amigo.« »Volio bih da me prestaneš tako zvati. Nismo si baš frendovi koji se dopisuju.« Moss gura pištolj za pojas hlača i ustaje, uklanjajući prašinu s prednje strane košulje. Spušta se s uzvisine, ne odvajajući pogled od one puške na automobilu, kao ni njezina vlasnika.

Audie osjeća grčenje u mišićima vrata. Pokušava dokučiti kako su Mossa pustili iz zatvora i što radi ovdje. Saginje se i masira mjesto na gležnju na kojem mu lanac struže po koži i kosti. Onaj visoki muškarac kaže mu da uđe u rupu.

»Neću.« »Ustrijelit ću te.” »Čime?« Moss je i dalje na pedesetak metara od njih. Audie mu ne vidi crte lica, ali prepoznaje taj hod. Primičući se onome betonskom bloku, Audie uzima lanac u ruku i omata ga oko suprotne šake kao da je riječ o lasu.

Ona su dvojica muškaraca sada bliže. Moss vadi maramicu i lijevom rukom briše čelo. Desna mu počiva na boku. Visoki muškarac pripalio je cigaretu i stoji ispred automobilskih farova, tako da ovi svijetle izravno u Mossove oči. »Kako se vas dvojica znate?« pita. »Znamo se odavno«, odgovara Moss. »Gdje si parkirao auto?« »Iza ove uzvisine, malo dalje.« Tišina. Prekida je visoki muškarac. »Onda, kako ćemo to izvesti?« »Ti predaš Audieja i nakon toga odjebeš.” »To moliš ili mi naređuješ?« »Ako će ti tako biti lakše, možeš ljudima reći da sam te zamolio.« Moss gleda prema lancu oko Audiejeva gležnja. »Trebat će mi ključevi.« »Naravno.« Visoki muškarac povlači ruku prema stražnjem džepu. Umjesto ključa, izvlači pištolj koji je imao za pojasom. U onom djeliću sekunde koliko je bilo potrebno da pištolj prođe kraj kuka, Audie zabacuje lanac, koji se izvija u zraku i vraća, ali prije toga udara ruku u kojoj ovaj drži pištolj. Metak prolazi Mossu kraj glave i udara u nešto tvrde od kosti, tako da se pojavljuju iskre. Drugi je hitac bliži meti, no Moss se već sklonio iza jednog velikog kamena. Svom se težinom spušta na tlo, bolno savijajući koljeno, psujući i uzvraćajući vatru bez ciljanja. Sada pucaju i jedan i drugi.

Audie ponovno obavija lanac preko podlaktice i saginje se da podigne onaj blok. Posrće pod njegovom težinom. Tako kreće prema automobilu, držeći blok kao da je u visokom stupnju trudnoće ili da svakog trenutka očekuje metak u leđa. U mišićima mu se nakuplja mliječna kiselina, tako da osjeća žarenje u podlakticama, ali tako trči sve do trenutka kada dolazi do Camryja. Odbacuje blok i uzima pušku, hvata je jednom rukom, pa cilja preko poklopca motora.

Visoki muškarac primjećuje ga u posljednji trenutak, pa se baca na tlo i u onu rupu. Audie i jednome i drugome viče da prekinu paljbu.

Ponovno se ne čuje ništa, osim Audiejeva disanja i krvi koja mu pulsira u ušima. »Imaš ga na nišanu?« viče Moss. »Imam obojicu«, kaže Audie. »Došao sam ti pomoći.« »To ćemo još vidjeti.« Audie pridiže glavu iznad ruba prozora i gleda što se nalazi u autu.

Motor i dalje radi. »U redu, ja ću vam reći kako ćemo. Ja ću se odvesti odavde, a vas se dvojica što se mene tiče možete i poubijati.« »Sjedni za upravljač, pa ću te ubiti«, kaže onaj visoki. »Možeš pokušati, ali vjerojatnije je da će te pogoditi ova sačmarica.« Audie spušta pogled prema gležnju. »Gdje su ključevi?” »Nećeš ih dobiti.” »Kako god želiš.« Audie se saginje, pa podiže onaj betonski blok. Otvara vrata automobila i stavlja ga unutra. Potom se prebacuje preko njega i sjeda za upravljač.

Visoki muškarac Mossu viče da nešto poduzme. »Što bih ja trebao učiniti?« »Upucaj ga.« »Ti ga upucaj.« »Bježi nam.« »Ja ću ga upucati ako mi kažeš zašto je iskopao rupu za dva leša.” »Kao što sam ti rekao, htio sam da se nečim zabavi.« Audie ubacuje u rikverc. Snopovi iz farova skreću, udaljavaju se od one rupe u kojoj se skriva onaj visoki muškarac, pa prolaze kraj hrpe velikog kamenja iza kojeg se sklonio Moss i dolaze na zemljani put koji vodi kroz borovu šumu. Čeka ne bi li čuo nove hice, rasprskavanje stakla.

Ništa. Počinje normalnije disati. Uzdiše. Znoj mu hladi lice.

Oblak prašine širi se prema drveću dok Moss sluša kako se automobil uspinje cestom, a gume za sobom odbacuju kamenčiće. »Onda, amigo, što sada?« viče onaj visoki muškarac. »Trebao bi’ te upucati i zakopati u tu rupu.« »A zašto misliš da ja neću upucati tebe?«

»Jer nemaš metaka.« »To ti je vrlo smjela pretpostavka.« »Brojao sam.« »Nemaš pojma o matematici. Možda imam još jedan okvir. Možda sam ga ponovno napunio.” »Ne bih rekao.« »Možda ti nemaš metaka, amigo, pa mi tu sad blefiraš.” »Možda.« Moss ustaje, u koljenu osjeća jaku bol. Šepajući izlazi iz zaklona i kreće prema visokome muškarcu, koji je tek sjena koja leži u tek iskopanoj rupi. Mjesec se pojavljuje u pravi trenutak, tako da sve bolje vidi. »Mi smo amigosi«, kaže visoki. »Obojica želimo odraditi posao.

Spusti taj pištolj.« »Meni nije ponestalo metaka.« »To stalno ponavljaš, ali to nije točno.« Moss mu je dovoljno blizu da vidi tu neobičnu bradu. »Što si kanio učiniti meni i Audieju?« »Njega sam namjeravao izručiti.« Moss pridiže pištolj. »I tražim iskren odgovor, jer će ti inače mozak izletjeti kroz potiljak.« Visoki muškarac i dalje cilja prema Mossu. Povlači okidač i čuje samo škljocaj. S gađenjem odbacuje pištolj. »Na koljena! Ruke na potiljak!« kaže Moss, koji sada stoji na rubu rupe. Kruži oko muškarca koji kleči. »Još mi nisi odgovorio.« »U redu, u redu, trebao sam te ubiti... radilo se o nekakvim nerazriješenim računima.« »Tko ti je to naredio?« »Ne znam kako se zove. Dao mi je mobitel.« »Lažeš?« »Ne, kunem se Bogom da je to istina.” »Kad god se netko počne pozivati na Boga, obično znači da laže.« »Kunem ti se.” »Gdje ti je taj mobitel?” »U džepu.” »Dobaci mi ga.« Visoki muškarac spušta jednu ruku i vadi mobitel. Baca ga Mossu.

Telefon je isto onakvo sranje, istog proizvođača i isti mobitel, kakav je dobio i on.

»Kako je tip izgledao?« »Nisam mu vidio lice.« Moss zatvara jedno oko i drugim gleda niz ruku, prstom dodiruje okidač. »Što namjeravaš učiniti?« pita ga visoki muškarac. »Još nisam odlučio.« »Ako me pustiš, više me nikada nećeš vidjeti. Neću nastaviti tražiti Audieja Palmera. Možeš ga slobodno preuzeti.” »Legni.« »Molim vas, gospodine, nemojte.” »Legni.« »Imam majku. Sedamdeset šest joj je godina. Slabo čuje, a ni ne vidi najbolje, ali je svake večeri zovem. I zato nikada ne bih naudio mami Audieja Palmera. Rečeno mi je da joj zaprijetim, ali nisam mogao.« »Začepi, razmišljam«, kaže Moss. »Dio mene govori mi da te trebam upucati, ali tako su i počeli svi moji problemi. Kad god bih se našao pred odborom za pomilovanja, predsjednik bi me pitao kajem li se zbog svojih zločina, a ja bih svaki put položio ruku na srce i rekao da sam sad druga osoba, opreznija i tolerantnija, da se teže prepuštam bijesu. Kad bih te sad upucao, dokazao bih da sam lažljivac. A tu je i još jedan problem.” »Koji?« »Nemam više metaka.« Moss zamahuje kratko i snažno, a držak pištolja pogađa visokog muškarca u sljepoočicu, tako da mu iz usta odmah leti slina. Tijelo mu pada prema naprijed, u rupu, uz tup udarac. Ujutro će se probuditi s oteklinom i gadnim uspomenama, ali barem će se probuditi.

38.

Camry je na cesti tek još jedno vozilo na još jednome putovanju.

Audie drži obje ruke na upravljaču, pokušava nadvladati silnu želju da vozi prebrzo i tako privuče neželjenu pozornost. Neprestano pogledava u retrovizore, uvjeren da ga prate ili da svaki par svjetala koja mu se približavaju ide izravno na njega, traži ga, osvjetljava mu dušu.

U jednom trenutku skreće s asfalta i prolazi kraj nekog sjenika i pašnjaka na kojem vidi konje i rezervoar za vodu. Malo dalje na uzbrdici vidi obris neke kuće s mračnim prozorima i skupom ukrasnom ogradom na trijemu, izvlači onaj blok s poda ispred suvozačkoga mjesta i polaže lanac preko ruba nekog kamena.

Završetak cijevi stavlja na karike i okreće lice na drugu stranu, pa poteže otponac. Prasak je bolan za uši, a komadići kamena udaraju ga u glavu. Lanac iz kojeg se još diže dim baca u stranu.

Nakon što se ponovno našao za volanom, vraća se na autocestu i razmišlja o Mossu. U prvi mah, kad ga je ugledao, Audie je htio potrčati kroz travu i zagrliti ga. Htio je plesati i smijati se, pa da se kasnije napiju i jedan drugome prepričaju događaje, a dok se tako prisjećaju, zatvorske godine pretvaraju se u ništa i svi mrtvi njima postaju živi, poskakujući i udarajući u njihovim prsima toliko snažno da će im trebati još jedno piće da malo ublaže taj osjećaj.

U zatvoru su Mossa zvali Veliki, jer je zahvaljujući fizičkoj veličini i glasu koji ga je pratio uspješno izbjegavao većinu svakodnevnih sukoba oko teritorija i nadzora. Moss nije tražio takav odnos, niti je iskorištavao taj status. Audie se ponekad pitao je li stvorio Mossa snagom volje, jer se toliko očajnički htio povezati s nekim drugim ljudskim bićem - čovjekom koji se s njime ne želi tući i ne želi ga ubiti. Što Moss radi na slobodi i kako je pronašao Audieja u onoj šumi? Je li mu i dalje prijatelj ili za nekoga radi?

Zagledan u bijele linije na cesti, Audie osjeća kako ga obuzimaju stid, kajanje i potisnuti bijes. Planovi mu se raspadaju. Jasno zamišlja Cassie i Scarlett, još uvijek živih i nasmijanih, lica, kako su sada mrtve,

zbog njega. Nije ih osobno ubio, ali je ipak kriv. Bjegunac je iz zatvora.

Izubijan poput piñate. Isplahnut poput govna. Pretučen. Izboden.

Gotovo zadavljen. Zapaljen. Okovan. Što mu još uopće mogu raditi?

Audie nikada nije bio sklon mržnji, jer kad ljudi u mržnju ulože previše energije, obično najviše mrze upravo nešto u vezi sa sobom.

No sve otkako je ostao bez Belite, kao da ga najviše od svega ispunjava upravo bijes, kao da je to neka stalna postavka na uređaju. Zna kada je sve to počelo: na Staru godinu 2003., kada mu se najavila budućnost i prisilila ga da odluči.

Urban je bio odlučio organizirati doček, a Audie je tjednima odrađivao sitne poslove, organizirao dobavljače hrane i pića, postavljao stolove i odlazio po pošiljke. Za samu proslavu angažirani su i dodatni pomagači. Na travnjaku su podignuti šatori, a po drveću su razvučene raznobojne lampice, tako da su ubrzo svjetlucala poput zviježđâ. Dobavljači su dovezli pune kombije hrane i organizirali improviziranu kuhinju. Na metalnome ražnju pekao se odojak, iznad vatre s ugljenom, okrećući se polagano, dok je masnoća kapala na ugljen i šištala, a miris se miješao s mirisom cvjetnih aranžmana.

Audie se s Belitom nije vidio još od Božića, kad ju je bio odvezao na misu. Nije mu dopustila da ude u crkvu i nije mu dopustila da je nakon toga dodirne, jer se radilo o svetome danu, kako je rekla, i jer bi Bog mogao gledati. Audieju to nije smetalo. Već je bio otkrio užitak u tome da razmišlja o Belitinu tijelu, a da ga ne posjeduje. Poznavao ju je toliko intimno da je bio u stanju sklopiti oči i zamisliti one glatke udubine na njezinim ramenima, usađene u kosti, i zamišljati kako jezikom prelazi po tim udubinama. Osjećao je obline njezina struka, težinu njezinih grudi, čuo kako joj se dah ubrzava kad bi prstima izveo određene tonove.

Belita će kasnije Audieju prepričati razgovor koji je s Urbanom vodila prije onog organiziranog dočeka. Sjedila je za toaletnim stolićem i u ogledalu promatrala Urbana koji je otvarao baršunom obloženu kutiju i iz nje izvadio ogrlicu s narančastocrvenim opalom okruženim malenim dijamantima. »Večeras ću te svima predstaviti«, rekao joj je na španjolskome. »I što ćeš reći za mene?« »Reći ću da si mi djevojka.« I dalje ga je nepomično gledala. Obrazi su joj se zažarili. »To želiš, nije li tako?« Nije odgovorila. »Ne mogu se tobom oženiti. Kad se dvaput opečeš, shvaćaš... Ali

imat ćeš sve što ima svaka zakonita supruga.” »A moj sin?« »Njemu je dobro tamo gdje jest. I dalje ga možeš posjećivati vikendom. Blagdanima.« »Zašto ne može živjeti ovdje?” »Ljudi bi se počeli pitati...« Doček je počeo u suton. Audie je imao zadaću usmjeravati promet kroz velika kamena vrata kojima se dolazilo na imanje i parkirati vozila. Većinom se radilo o skupim automobilima. Europske proizvodnje. Vidio je kako se Urban druži s gostima, rukuje, priča viceve, igra ulogu srdačnog domaćina. Belita mu je u jedanaest donijela pladanj s hranom. Njezina svilena haljina imala je gotovo providni veo preko gornjeg dijela grudi i kao da je vjerno pratila baš svaku liniju njezina tijela. Držale su je bretele nalik na vezice za cipele i bila je lakša od zraka, tako da je izgledala kao da bi joj svakog trenutka mogla skliznuti i ostati joj ležati oko stopala. »Umjesto toga, udaj se za mene«, rekao joj je. »Neću se udati za tebe.« »Zašto? Volim te. A čini mi se da i ti voliš mene.« Ona je odmahnula glavom i osvrnula se prema gostima. »Ne sjećam se kad sam posljednji put plesala.” »Ja ću plesati s tobom.« Tužno mu je pomilovala obraz. »Ti moraš ostati ovdje.” »Možemo se vidjeti kasnije?” »Urban će htjeti da budem s njim.” »Bit će pijan. Mogla bi se iskrasti.« Odmahnula je glavom. »Čekat ću te u blizini ulaza na imanje«, rekao je Audie kad se već počela udaljavati.

Preostali dio večeri slušao je glazbu i gledao kako Belita pleše zadignute kose i visoko uzdignute brade, dok su joj se bokovi ljuljali skladno poput vodene površine, a svi je muškarci gledali poput noćnih leptira koje je privukla svjetiljka na trijemu.

U ponoć je začuo kako pjevaju »Auld Lang Syne« i vidio vatromet koji se u kuglama svjetlosti koja se razlijeva rasprskavao iznad uzvisine, tako da su psi počeli lajati, a oglasile su se i automobilske sirene.

Posljednji slavljenici imanje su napustili u četiri ujutro. Urban im je mahao na odlasku. Pijan. Nestabilan na nogama. Audie je zatvorio vrata imanja i skupio prazne boce odbačene uz prilazni put.

»Jesi se dobro proveo?« upitao ga je Urban. »Dok sam parkirao aute?« Ovaj se nasmijao i zagrlio ga. »Kako bi bilo da pođeš u Pleasure Chest? Odaberi djevojku. Ja častim.« »Sretna nova godina«, rekao je Audie. »I tebi, sinko.« Ispred ulaza na imanje čekao je Belitu. Drveće u vrtu i dalje je svjetlucalo od silnih lampica. Prošlo je sat vremena. Dva. I dalje je čekao. Nije došla. Imao je ključ, pa je ušao na stražnji ulaz kuće, te se hodnikom iskrao do Belitine sobe, gdje se razodjenuo i uvukao u krevet, ne želeći je probuditi. Nije joj ni dodirnuo kožu, nego je vršcima prstiju držao rub njezine spavaćice i gledao kako joj se prsa ritmički dižu i spuštaju dok diše, gotovo potpuno nečujno.

Potom je zaspao.

Ona ga je ubrzo probudila. »Motaš otići.” »Zašto?« »Dolazi.” »Kako znaš?” »Jednostavno znam.« Pogledala je prema vratima. »Jesi li ostavio otvorena vrata?” »Nisam.« Sada su bila rastvorena i vodila u tamu. »Vidio nas je.” »To ne znaš.« Izgurala ga je iz kreveta i rekla mu da se odjene. On se bosonog iskrao kroz kuću, u ruci noseći čarape i cipele. U jednoj od soba čuo je radio. Osjetio miris kave. Iskrao se kroz kuhinju i spustio stubama, oprezno prelazeći oštar šljunak na prilaznome putu.

Odvezao se i otišao u svoju sobu. Bila je Nova godina i ulice su bile gotovo posve puste. Ispred bara bilo je parkirano tek nekoliko automobila. Bit će da neke od djevojaka rade prekovremeno, pomislio je Audie.

U trenutku kad je zakoračio u svoju sobu, netko ga je gurnuo s leđa.

Trojica muškaraca oborila su ga na pod. Omotala mu glavu, usta i oči, ljepljivom vrpcom koja je neugodno škripala dok su je odmotavah.

Vezanog i pokrivene glave odvukli su ga niza stube i ubacili na stražnje sjedalo nekog automobila. Prepoznao je glasove. Urban je vozio, a dvojica njegovih nećaka sjedila su lijevo i desno od Audieja. Znao ih je samo po inicijalima - J. C. i R. D, - i identičnim uskim trapericama i košuljama s metalnim kopčama. Imali su i pomodno njegovane čekinje

kakve su časopisi nekoć preporučivali čitateljima, no za koje se Audieju činilo da se više sviđaju homoseksualcima nego ženama.

Audieju su se usta osušila i osjećao je kako mu se koža na licu steže.

Urban zna. Kako je to moguće? Vidio ih je zajedno. Instinkt mu je nalagao da sve zaniječe. No onda je pomislio da bi mogao pasti na koljena i sve priznati. Mogao bi živjeti s tim osjećajem krivnje. Mogao bi prihvatiti kaznu - pod uvjetom da Urban poštedi Belitu.

Audie je pokušavao pratiti skretanja i raskrižja, no bilo ih je previše.

Jedan od onih nećaka rekao je: »Ima sreće što nije u Meksiku, jer bi mu inače pronašli glavu u kakvom jarku.« Automobil je skrenuo s ceste. Kolotečine su bile toliko duboke da je auto donjim dijelom strugao po zemlji, a kotači postrance klizali u rupe. Onda su se zaustavili. Vrata su se otvorila. Njega su izvukli.

Prisilili da klekne.

Obratio mu se Urban. »Ne biramo kad ćemo se roditi, sinko, ali trenutak smrti može nam unaprijed odrediti kakav metak ili neka druga smrtonosna intervencija.« Strgnuo mu je onu krinku s lica i Audieja su odjednom zaboljele oči od jarke svjetlosti. Ubrzano je zatreptao i ugledao kameni zid u nekom kamenolomu ispod kojeg se skupljala voda, stvarajući jezerce tamnije i od ulja u automobilskome karteru.

Zatim su mu strgnuli traku, koja mu je čupala i kožu i kosu. Urban mu je bio oduzeo novčanik. Izvadio je vozačku dozvolu i iskaznicu socijalnog osiguranja, pa ih bacio na zemlju. Pronašao je i fotografiju Belite - snimljenu u jednoj automatskoj kabini za fotografiranje u Sea Worldu, na kojoj je Belita sjedila Audiejeu u krilu. Urban je fotografiju bacio u onu vodu, gdje se polagano okretala na povjetarcu, poput lista koji je s grane pao u vodu. Čučnuvši kraj Audieja, položio je dlanove na bedra. »Znaš zašto si ovdje?« Audie nije odgovorio. Urban je dao znak nećacima, a oni su ga povukli na noge. Urban ga je šakom snažno udario u pleksus, tako da mu je cijeli gornji dio tijela poletio prema naprijed i dolje, te je kriknuo. »Misliš da si lukaviji od mene«, rekao je Urban.

Razjapljenih usta, Audie je odmahnuo glavom. »Misliš da sam neki neuki latino koji ne razlikuje vlastito dupe od rupe u zemlji.« »Ne«, izustio je Audie, hvatajući dah. »Vjerovao sam ti. Pustio te posve blizu sebi.«

Urbanov je glas drhtao, a oči mu se iskrile. Dao je znak glavom nećacima, koji su Audieja odvukli do ruba vode, tjerajući ga da klekne.

Audie je na površini glatkoj poput stakla ugledao vlastiti odraz. Vidio kako stari, u samo nekoliko sekunda vidio kako je postao star. Vidio je očevu sijedu kosu. Bore. Razočaranost. Kajanje.

Licem je dodirnuo vodu i slike je nestalo. Pokušao se osloboditi onih ruku, no one su mu samo gurnule glavu još dublje. Stao je udarati nogama i pokušao držati usta zatvorenima, no tijelo mu je ubrzo počelo vapiti za zrakom, a mozak reagirati instinktivno. Udahnuo je, a voda mu je ispunila pluća. Zrak mu je izlazio iz usta, a mjehurići se dizali ispred očiju. Zatim su mu naglo podignuli glavu. Stao je kašljati i pljuvati, usta su mu se otvarala i zatvarala kao da je riba koja umire na suhome. Ponovno su mu uronili glavu i snažno mu pritisnuli stražnju stranu vrata, gurnuli mu glavu toliko duboko da je čelom dodirnuo dno. Što se više otimao, to je više gubio snagu. Hvatao ih je za noge i remene, pokušavao puzati uz njihova tijela poput čovjeka koji se na kakvoj litici očajnički drži za uže.

Ostao je bez svijesti i nije se sjećao kako su ga odvukli od vode. Kad je ponovno došao k sebi, ležao je na trbuhu, izbacivao vodu, dok mu se cijelo tijelo nadimalo i drhturilo. Urban je čučao kraj njega, očinski ga držao za stražnju stranu vrata. Zatim mu je približio usta, tako da je Audie njegov dah na koži osjetio kao da je riječ o dodiru pera. »Pustio sam te u svoju kuću, dao ti svoju hranu i svoje piće... prema tebi se odnosio kao prema sinu. I bio bi postao mojim sinom. Ali izdao si me.« Audie je šutio. »Znaš priču o Edipu? Ubio je oca i oženio se majkom, pa izazvao pravu katastrofu u svome kraljevstvu, zbog proročanstva još iz doba kad se rodio. Stari kralj pokušao je to onemogućiti. Uzeo je dijete i ostavio ga u planini, no neki ga je pastir spasio i odgojio, te je tako odrastao i ispunio proročanstvo. Ne vjerujem u te mitove, ali jasno mi je zašto toliko opstaju. Možda je stari kralj trebao ubiti Edipa. Možda je pastir trebao gledati svoja posla.« Urban sada snažnije stišće Audiejev vrat. »Belita me voljela dok se ti nisi pojavio. Spasio sam je. Odškolovao je. Dao joj odjeću i krov nad glavom.« Pomicao je prst lijevo-desno. »Mogao sam joj napuniti želudac balonima s kokainom i slati je amo-tamo preko granice, ali ja sam joj umjesto toga dopustio da sa mnom dijeli postelju.« Pogledao je nećake, a zatim ponovno i Audieja, pa opet povisio glas.

»Ako te ikad opet ugledam, dat ću te ubiti. Približiš li se ikada Beliti, dat ću ubiti i tebe i nju. Želiš li postati mučenikom, mogu ti to srediti. Želiš li da umrete kao Romeo i Julija, i to ti mogu omogućiti. Ali smrt neće biti brza. Imam ljude koji se mogu pobrinuti za to da umiranje traje tjednima, ljude koji buše rupe u kostima, izlijevaju kiselinu po koži, vade oči, režu udove. I u tome uživaju. Njima je to nešto posve prirodno. Molit ćeš ih da te ubiju, no neće te slušati. Odreći ćeš se svega u što si ikada vjerovao. Odat ćeš tajne. Molit ćeš, preklinjati i obećavati, ali oni te neće slušati. Jasno?« Audie je kimnuo.

Urban je spustio pogled na vlastite šake, zagledao se u pukotine na koži, pa se okrenuo i krenuo prema autu.

Audie je za njim doviknuo: »Dugujete mi novac.” »To je otpisano.” »A moje stvari?« »Nadam se da dobro gore.« Urban je otvorio vrata automobila.

Uzeo sako sa sjedala i navukao ga, pa povukao rukave prema dolje. »Ja bih na tvome mjestu zaboravio Belitu. Upotrijebljena je više puta od zatvorskog kondoma.« »Onda je pusti.« »Kakvu bih time poruku poslao?” »Ja je volim«, izlanuo je Audie. »Kakva divna priča«, rekao je Urban. Kimnuo je nećacima, a oni su nogom raspalili Audieja, jedan ga je udario u trbuh, drugi u leđa. Od boli mu se gotovo učinilo da će mu se raspasti utroba. »Ugodan život«, rekao je Urban oporo. »Budi zahvalan.«

39.

U podrumu Kaznenog suda okruga Dreyfus čuvaju se dosjei svih suđenja u posljednjih 150 godina: pravni dokumenti, zapisnici sa suđenja, popisi dokaznog materijala i izjave - riječ je o divovskome arhivu prepunome sumornih priča i mračnih zlodjela. Žena koja sjedi na šalteru zove se Mona i ima kosu crnu kao noć, podignutu i učvršćenu tako visoko da se stječe dojam da joj je težište glave iznad tjemena i da bi joj se glava mogla prevaliti. Odlaže napola poharani sendvič i podiže pogled prema Desiree. »Kako ti mogu pomoći, srce?« Desiree je već ispunila obrazac za traženje arhivskog materijala.

Mona gleda obrazac. »Moglo bi potrajati.« »Pričekat ću.« Nakon što se također potpisala na obrazac i udarila dva žiga. Mona ga mota tako da dobiva maleni tuljac, pa ga stavlja u neki držač, spojen s cijevi koja ga uvlači i odnosi kat niže. Stavlja olovku iza uha, pa sada malo bolje motri Desiree. »Koliko ste dugo u FBI-u?« »Šest godina.« »Tjerali su vas da preskočite sve prepreke?” »Neke od njih...« »U to uopće ne sumnjam. Sigurna sam da ste morali biti barem dvostruko bolji od muškaraca.« Mona ustaje i naginje se naprijed, pa gleda njezine cipele. »Nešto nije u redu?« Mona je ponizno gleda i pokazuje prema čekaonici.

Desiree sjeda i počinje prelistavati nekoliko starih časopisa, povremeno pogledavajući na ručni sat, koji je nekoć pripadao njezinu ocu. Dao joj ga je kad je diplomirala, govoreći joj da ga svake večeri mora naviti i pritom misliti na roditelje. »Tijekom čitavog radnog vijeka, samo sam jednom zakasnio na posao«, rekao joj je tada. »Onog dana kad sam se ja rodila«, rekla je ona. »Znaš tu priču?« »Da, tata«, nasmijala se. »Znam tu priču.«

Divovski prostor arhiva ima miris po fotokopirnim tonerima, sredstvu za laštenje podova, papiru i kožnatome uvezu. Čestice prašine lebde na jarkim snopovima svjetlosti koji se koso spuštaju s visokih prozora.

Uzima kavu iz automata, ali je već prvi gutljaj užasava. Baca je u smeće, pa uzima neki gazirani sok. U želucu joj kruli. Kad je posljednji put nešto pojela?

Mona je zove i kroz otvor u staklenoj pregradi dodaje desetak fascikala. »To je sve?« »O, ne, srce.« Pokazuje iza sebe. Kolica su prepuna kutija sa spisima. »I imam još dvoja takva kolica.« Desiree u čitaonici pronalazi slobodan stol i vadi notes. Počinje čitati o onoj oružanoj pljački, bilježiti stranicu po stranicu, nizati pojedinosti kao da montira kakav film, u mislima režući i spajajući prizore. Fotografije. Vremenski slijed. Izvještaje s obdukcije. Izjave.

Blindirano vozilo našlo se u zasjedi, tek koji kilometar sjeverno od Conroea, nekoliko minuta nakon 15 sati. Zaštitarska tvrtka Armaguard imala je ugovor za prikupljanje oštećenih novčanica iz banaka i financijskih institucija, koje je potom odvozila u pogon za uništavanje novčanica u Illinoisu.

Raspored dostave, kao i smjerovi kretanja mijenjali su se svaka dva tjedna, a to je značilo da su pljačkaši od nekoga morali dobiti dojavu.

Zaštitar koji je poginuo u pljački, Scott Beauchamp, osumnjičen je kao osoba koja je pljačkašima dostavila povjerljive informacije, no na suđenju nisu podastrijeti nikakvi dokazi o tome. Istraženi su podaci o njegovim telefonskim pozivima i kretanju, dok su agencije tražile posljednjeg člana bande i nestali novac, no jedini dokazi protiv Beauchampa svodili su se na indicije.

Audie Palmer priznao je krivnju, ali je odbio odati imena drugih sudionika. Nije odao ni brata, niti je okrivio onog zaštitara. Zbog pretrpljenih ozljeda, policija ga nije mogla ispitati tri mjeseca, a za suđenje se dovoljno oporavio tek nakon još osam mjeseci.

Desiree se posvećuje izjavama svjedokâ. Prema policijskim podacima, približno u 20.13 - pet sati nakon napada na blindirano vozilo - dvojica policajaca u redovnoj ophodnji primijetila su blindirano vozilo parkirano na sjevernoj prilaznoj cesti uz autocestu I45, kod League Line Roada. Dok je provjeravao registarsku oznaku, jedan je šerifov pomoćnik uočio kako vozilu prilazi neki tamni terenac

u kojem je samo jedna osoba. Stražnja vrata blindiranog vozila bila su otvorena i sada je počeo pretovar vreća.

Policajac je pozvao pojačanje, no njihovo je patrolno vozilo u međuvremenu uočeno i oba sumnjiva vozila počela su se udaljavati velikom brzinom.

Desiree čita prijepis radio-komunikacije i bilježi imena policajaca koji su sudjelovali u akciji: prvi su na mjesto događaja došli Ryan Valdez i Nick Fenway. Potjeri su se pridružila i druga patrolna kola, kojima je upravljao Timothy Lewis.

Prva radijska poruka zabilježena je u 20.13 sati, 27. siječnja.

Policajac Fenway: 1522, sumnjivo vozilo parkirano u Longmire Roadu, u blizini Farm Marketa 3083 West. Istražujemo.

Dispečer: Primljeno.

Policajac Fenway: Imamo blindirano vozilo, registracija EN-CE-DEnula-četiri-sedam-devet. Parkirano je uz rub prometnice. Možda se radi o onoj pljački.

Dispečer: Primljeno. Ima koga u vozilu?

Policajac Fenway: Dvojica, možda trojica muškaraca. Bijelci.

Srednje građe. Tamna odjeća. Kolega Valdez pokušava doći bliže...

Pucaju! Pucaju!

Dispečer: Policajci pod paljbom. Svim vozilima: raskrižje Longmire Roada i Farm Market Road Westa.

Policajac Fenway: Bježe. Krećemo u potjeru!

Dispečer: Primljeno. Sva raspoloživa vozila, sva raspoloživa vozila.

U tijeku je policijska potjera. Puca se. Pristupite oprezno.

Policajac Fenway: Prolazimo kraj Holland Spiller Roada. Sto deset kilometara na sat. Promet rijedak. I dalje pucaju... Dolazimo do League Line Roada. Gdje su vozila?

Dispečer: I dalje udaljena pet minuta.

Policajac Lewis: 1522 gdje me trebate?

Policajac Fenway: Približite se League Line Roadom. Imate šiljke?

Policajac Lewis; Nemamo.

Policajac Fenway: Blindirano vozilo upravo je prešlo League Line Road. I dalje ide na sjever. Dispečer: Imamo ljude koji dolaze sa zapada.

Potjera se nastavila još sedam minuta, a patrolna vozila i blindirani kombi dostizali su brzinu i veću od 140 kilometara na sat. U 20.29 zabilježeno je ovo:

Policajac Fenway: Izgubio je nadzor! Kombi je gotov! Gubi nadzor!

Sranje! Čini mi se da se sudario s nekim.

Dispečer: Primljeno.

Dispečer: Dajte mi lokaciju.

Policajac Fenway: Old Montgomery Road. Oko pola kilometra zapadno od naselja kamp-prikolica. Pucaju na nas! Pucnjevi. Pucnjevi...

Policajac Lewis: Dolazim.

Policajac Fenway: (nerazumljivo) Dispečer: Možete ponoviti 1522?

Policajac Fenway: Izlazimo iz vozila. Pod paljbom. (Slijede četiri minute tišine tijekom kojih dispečer pokušava dozvati policajce.)

Policajac Fenway: Tri osumnjičenika onesposobljena. Imamo teško ranjenog zaštitara i vozilo u plamenu. Kod 4.

Dispečer: Primljeno Kod 4. Vatrogasci i hitna već su na putu.

Desiree se vraća na prve izjave policajaca koji su prvi došli na mjesto događaja i primjećuje kako se pri opisivanju događaja često služe sličnim frazama i gotovo identičnim izrazima, kao da su razmijenili bilješke ili zajednički dogovorili službenu priču. To je uobičajena praksa među policajcima i drugim pravosudnim dužnosnicima, jer žele da nitko na suđenju koje će uslijediti ne bude ugrožen. Potjera je završila kad blindirano vozilo nije uspjelo svladati zavoj, te se prevrnulo i udarilo u neki automobil, koji se zapalio i u kojem je poginula vozačica, ujedno i jedina osoba u tom vozilu. Audie Palmer i braća Caine pokušali su se probiti i pobjeći pucnjavom.

Prema njihovim iskazima, šerifovi pomoćnici, policajci Fenway i Valdez, nisu se mogli ni pomaknuti zbog silne paljbe. Zaklonili su se iza svog vozila, uzvraćajući vatru, ali su bili preslabi i izloženi, sve do dolaska policajca Lewisa. On je, vozeći unatrag, automobilom došao nasred vatrene linije, što je njegovim kolegama omogućilo da zauzmu bolje pozicije. Trojica policajaca ispalila su ukupno više od sedamdeset metaka. Pogođena su sva trojica osumnjičenika. Dvojica su preminula na mjestu događaja, dok je treći bio teško ranjen. Prema riječima mrtvozornika okruga Dreyfus, Hermana Willforda, Vernon Caine umro je od metka koji ga je pogodio u prsa, dok je njegov mlađi brat Billy pogođen tri puta - u nogu, prsa i vrat. Obojica su iskrvarila na mjestu događaja. Audie Palmer pogođen je u glavu. Zaštitar Scott Beauchamp, vezanih udova i usta u tovarnom prostoru blindiranog vozila, umro je od ozljeda zadobivenih u sudaru.

Desiree uzima pet albuma s fotografijama snimljenima na mjestu događaja i brzo ih pregledava, a zatim se ponovno posvećuje pojedinim snimkama. Vide se oba policijska vozila, prepriječena preko ceste, kao i izobličeni blindirani kombi i izgorjeli osobni automobil. Vrata kombija su rastvorena. Unutra se vidi lokva krvi. Služeći se crtežima i kompjutorskim simulacijama, Desiree stvara mentalni prikazu koji smješta sve aktere.

U albumima nedostaju određene fotografije - ima više brojeva i oznaka nego samih snimaka. Ili su bile pogrešno označene, ili ih je netko uzeo. Godine 2004. većina policijskih vozila u Teksasu imala je kameru i sustav snimanja na tvrdi disk. Mogli su ih aktivirati ili sami policajci, ili bi se aktivirale same kad bi vozilo dosegnulo određenu brzinu. Noviji sustavi snimaju bez prestanka i bežično prenose snimke u središnji sustav čim se vozilo vrati u bazu.

Tijekom iznošenja iskaza, obrana je postavila pitanje o kamerama u vozilima. Odgovor je glasio da ona dvoja patrolna kola nisu imala takvu opremu. Ta pojedinost sada je kopka i zadržava joj se u podsvijesti.

Ponovno pregledava fotografije. Vozilo u kojem su bili Fenway i Valdez prikazano je kako stoji dijagonalno preko prometnice. Vjetrobransko je staklo razbijeno, a u vanjskoj oplati vrata vide se rupe od metaka.

Služeći se aplikacijom za povećavanje na mobitelu, promatra tu snimku, koncentrirajući se na ploču s instrumentima, te uočava karakterističnu izbočinu iznad stakla. Kamera. Desiree zapisuje oznaku fotografije i uz nju u notesu upisuje upitnik.

Proučava i druge fotografije i u pozadini vidi ostatke izgorjelog automobila. Pougljenjeno tijelo jedva se nazire u prevrnutome vozilu, toliko deformiranome od temperature i udara da izgleda poput kakve apstraktne skulpture.

Desiree traži podatke o vozilu - Pontiac iz 1985., registarske pločice iz Kalifornije. Prema izvještaju s obdukcije, radilo se o vozačici srednjih dvadesetih godina. Na fotografijama se vidi pougljenjeno tijelo u gotovo boksačkoj pozi sa savijenim laktovima i stisnutim šakama, zbog stezanja tkiva i mišića na visokoj temperaturi. U tijelu nisu pronađeni tragovi alkohola, ni droge, kao ni prijeloma iz djetinjstva.

Bez lica i otisaka prstiju, policija je imala problema s identificiranjem žrtve, što je dovelo do pretraživanja podataka o DNA i zubarskim kartonima širom zemlje. Potraga je kasnije proširena tako da je obuhvatila i međunarodne agencije kao što je Interpol, kao i organizacije koje se bave neevidentiranim imigrantima. Desiree traži

evidenciju vlasništva nad vozilom. Taj Pontiac 6000 prvi je prodao jedan posrednik u Columbusu, u Ohiju, još 1985., a nakon toga prodan je još dvaput. Posljednji evidentirani vlasnik bio je neki Frank Aubrey, iz Ramone, na jugu Kalifornije.

Desiree uzima svoj iPhone i zove kolegu u Washington. Ona i Neil Jenkins zajedno su bili na obuci, no Jenkins nije pokazao nimalo interesa za rad na terenu. Želio je dobiti posao u uredu u sjedištu FBI-a, po mogućnosti na odjelu za nadzor podataka, gdje bi mogao prisluškivati tuđe razgovore.

I upravo u skladu s time, Jenkins želi čavrljati, no Desiree za to nema vremena. »Trebaš mi potražiti podatke o jednom vozilu. Pontiac 6000, model iz 1985. Kalifornijske tablice, 3HUA172.« Diktira mu broj šasije vozila. »Auto je uništen u prometnoj nesreći u siječnju 2004.« »Još nešto?« »Vozila ga je neka žena - pogledaj mi je li u međuvremenu identificirana.« »Hitno je?« »Nazovi me.« Desiree prelazi na onog zaštitara koji je poginuo prilikom pljačke.

Scott Beauchamp bio je nekadašnji marinac koji je dvaput služio u Zaljevu i jednom u Bosni. Vojsku je napustio 1995., a za Armaguard je radio šest godina. Policija je pretpostavljala da je pljačkašima dojavu dao netko iz tvrtke, no nije uspjela povezati Beauchampa s bandom preko ispisa telefonskih poziva. Međutim, jedan račun za gorivo pokazao je da se mjesec dana prije otmice nalazio u istome restoranu na odmorištu kraj benzinske postaje kao i Vernon Caine. Jedna konobarica nedvosmisleno ga je prepoznala s fotografije, ali se nije mogla sjetiti da je njih dvojicu vidjela zajedno u razgovoru.

Desiree na dnu kutije pronalazi i neki DVD. Oznaku uspoređuje s popisom dokaznog materijala. Riječ je o saslušanju Audieja Palmera prilikom privođenja.

Odlazi do Mone, koja se čudi što je vidi. »Ovdje ste već šest sati.” »Bit ću ovdje i sutra.« »Zatvaramo za četrdeset pet minuta, pa ako niste ponijeli vreću za spavanje...« »Treba mi DVD player.« »Vidite onu prostoriju? Ondje ćete pronaći računalo. Ovo je ključ.

Nemojte ga izgubiti. Imate vremena do šest, inače nastavljate sutra.« »Sve jasno.« Desiree uključuje računalo i čuje kako se DVD već vrti dok se na ekranu pojavljuje slika. Snimka s fiksne kamere pokazuje Audieja Palmera u bolničkome krevetu, glave omotane debelim slojem zavoja, s cjevčicama u nosu i ručnim zglobovima. Već je ranije pročitala medicinske izvještaje. Nitko nije očekivao da bi Audie mogao preživjeti. Kirurzi su mu morali sastavljati komadiće lubanje kao da se radi o kakvoj slagalici, služeći se komadićima kosti i metalnih pločica.

Audie je tri mjeseca ležao u komi, prvih nekoliko tjedana pokazujući tek minimalnu moždanu aktivnost. Specijalisti su vijećali o tome trebaju li isključiti aparate, no Teksas ubija samo ljude koji su osuđeni na smrtnu kaznu, a ne kad su pretrpjeli moždanu smrt, jer bi to inače značilo da se moraju riješiti i većine političara. Čak i kad se probudio iz kome, liječnici su sumnjali da će Audie ikada progovoriti i prohodati. Pokazalo se da su bili u krivu, no trebala su mu još dva mjeseca da ojača dovoljno da ga ispitaju u bolničkoj postelji.

Na snimci se vidi branitelj, Clayton Rudd, kako sjedi kraj Audieja, koji komunicira tako što ispisuje kratke poruke na posuđenoj ploči s ispisanim slovima i brojkama. Okružni tužitelj bio je, Edward Dowling, sada senator u Senatu Teksasa. Na licu je imao kiruršku masku, kao da se pribojavao da bi se mogao zaraziti.

Prije početka službenog saslušanja, sudac Hamilton upitao je Dowlinga za što tužiteljstvo optužuje Palmera. »Optuženiku se moglo suditi prema saveznome zakonu ili prema zakonu savezne države Teksas, časni sude, ali koliko znam, iskrsnuo je sukob interesa«, rekao je Dowling, namjerno se izražavajući neodređeno. »Kakav sukob interesa?« »Mogući svjedok u krvnom je srodstvu s jednim visokim saveznim dužnosnikom«, rekao je Dowling. »FBI je stoga predložio da stvar preuzme okružno tužiteljstvo.« Sudac Hamilton izgledao je zadovoljno tim odgovorom, te je upitao g. Rudda razumije li njegov klijent svrhu tog postupka. »Razumije, časni sude.« »Ali taj čovjek ne može u zapisnik izgovoriti vlastito ime i prezime.« »Može slovkati na ploči.« »Gospodine Palmer, čujete li me?« upitao je sudac. Audie je kimnuo.

»Danas ću vas službeno saslušati po optužnici koja obuhvaća tri slučaja ubojstva kažnjiva smrtnom kaznom, otimanje vozila, kao i ubojstvo iz nehaja u prometu. Je li vam to jasno?« Audie je zastenjao i sklopio oči. »Za takve zločine predviđene su kazne u rasponu od smrtne, do doživotnog zatvora bez mogućnosti pomilovanja i bilo koje vremenske zatvorske kazne. Razumijete li optužbe i maksimalne zakonske posljedice?« Polagano i promišljeno, Audie je na ploči pomaknuo ruku do riječi »da«.

Sudac Hamilton obratio se Dowlingu. »Možete nastaviti.« »Ovo je slučaj u kojem narod savezne države Teksas tuži Audieja Spencera Palmera. Slučaj broj četrdeset osam, evidencijska knjiga šesto četrdeset dva.« Okružni tužitelj punih je deset minuta navodio optužbe za ubojstva i pljačku, da bi potom iznio optužnu argumentaciju. Palmer je optužen za zavjeru sa suučesnicima radi krade sedam milijuna dolara u vlasništvu američke središnje banke.

Potom se oglasio sudac Hamilton. »Gospodine, optuženi ste za više teških kaznenih djela za koja je predviđena čak i smrtna kazna. Moram vam priopćiti da imate određena prava. Imate pravo da vas zastupa odvjetnik, a gospodin Rudd dodijeljen vam je na trošak poreznih obveznika. Želite li angažirati vlastitog odvjetnika, to vam je dopušteno. Slažete li se s time da vas na današnjem saslušanju zastupa gospodin Rudd?« Audie je pokazao »da«. »Želite li se izjasniti o krivnji?« Audie je već počeo pokazivati odgovor, no Clayton Rudd uhvatio ga je za drhtavu ruku. »Neka u zapisnik uđe da se moj klijent ne smatra krivim«, rekao je, pa pogledao Dowlinga, kao da od njega očekuje odobravanje. Sada se ponovno nagnuo prema Audieju. »Najbolje je ostaviti sve mogućnosti otvorenima, sinko.« »Što je s jamčevinom?« upitao je sudac. »Tužilaštvo se protivi puštanju uz jamčevinu«, rekao je Dowling. »Riječ je o najtežim kaznenim djelima, časni sude, a novca i dalje nema.« »Moj klijent ionako neće uskoro izići iz bolnice«, rekao je Rudd. »Ima koga od obitelji?« upitao je sudac. »Roditelje i sestru«, rekao je Rudd.

»Još kakve veze sa zajednicom ili neku značajniju imovinu?” »Ne, časni sude.” »Jamčevina se odbija.« Snimka time završava. Desiree vadi DVD, sprema ga u plastični omot i vraća u kutiju.

Tek pet mjeseci kasnije Audie se pojavio na sudu, u zgradi suda okruga Dreyfus. Tada je izveden pred nekog drugog suca, a Clayton Rudd bio se nagodio s okružnim tužilaštvom, pa su optužbe za najteža zlodjela, u zamjenu za priznanje krivnje po svim točkama, promijenjene u optužbe za ubojstvo iz nehaja. Audie nije osporio ništa od činjenica, te je odbio dati izjavu kojom bi eventualno olakšao vlastiti položaj.

The Houston Chronicle objavio je sljedeći izvještaj o presudi: Jedan dvadesettrogodišnjak jučer je osuđen za oružanu pljačku i ubojstvo iz nehaja u slučaju nespretno izvedene otmice blindiranog vozila u kojoj su poginuli jedan zaštitar, jedna vozačica i dvojica njegovih suučesnika.

Sudac Matthew Coghlan osudio je Audieja Palmera na deset godina zatvora nakon što je priznao krivnju po svim točkama optužnice, pa tako i za krađu 7 milijuna dolara u gotovini koji nisu pronađeni.

Prije nego što je izrekao presudu, sudac Coghian ukorio je okružnog tužitelja Edwarda Dowlinga zbog toga što Palmera za ulogu koju je odigrao nije optužio za teško ubojstvo. »Radilo se o zločinima koji zaslužuju smrtnu kaznu i po mojem je mišljenju današnja presuda prava uvreda policajcima koji su izložili život opasnosti kako bi ovog zločinca doveli pred lice pravde«.

Ispred zgrade suda specijalni agent FBI-a Frank Senogles rekao je novinarima da je FBI proveo više od tisuću razgovora u vezi s tom pljačkom, koncentrirajući pozornost na rodbinu i poznate suradnike i prijatelje pripadnika bande, no pokazalo se da nije moguće ući u trag novcu, jer nigdje nisu zabilježeni serijski brojevi novčanica koje su trebale biti uništene. »Uvjeravam javnost da je dosje i dalje otvoren i da i dalje redovito komuniciramo s državnom i lokalnom policijom u vezi sa strategijom i taktikom. Nismo se predomislili u vezi s time tko je odgovoran, no kako vrijeme prolazi, slučaj postaje sve teže riješiti bez pomoći javnosti.«

Desiree se čudi tome što list navodi riječi Franka Senoglesa. Zašto nije spomenuo da je sudjelovao u početnoj istrazi? Istragu je vodio FBI, a to je značilo da je Senogles svakako ispitao i Ryana Valdeza i ostale policajce i šerifove pomoćnike. Morao je razgovarati i s Audiejem Palmerom. Ipak, kad je Desiree ustvrdila da o slučaju zna više nego itko, Senogles je nije ispravio, niti joj se usprotivio, niti joj se narugao, što bi inače učinio bez imalo oklijevanja.

Okrenuvši stranicu, sada nailazi na još jedan novinski članak.

GUVERNER HVALI POLICAJCE JUNAKE Autor: Michael Gidley Iako su se našli pod paljbom, pomoćnici šerifa okruga Dreyfus, Ryan Valdez, Nick Fenway i Timothy Lewis, nisu ni trenutka razmišljali kad je trebalo priskočiti u pomoć kolegama nakon dramatične potjere za ukradenim blindiranim vozilom.

Zahvaljujući takvome junaštvu, trojica su policajca danas živi i zdravi, a opasni je kriminalac iza rešetaka. Za hrabrost koju su iskazali tog kaotičnog dana u siječnju 2004. godine policajci Valdez, Fenway i Lewis danas su primili Teksašku zvijezdu - najviše odličje u ovoj saveznoj državi, priznanje za »junačka djela koja po svemu nadilaze ono što nalaže dužnost«.

Guverner Rick Perry i ministar pravosuđa savezne države Texas, Steve Keneally, dodijelili su im odličja na svečanosti, hvaleći policajce zbog iznimne hrabrosti i služenja javnosti.

Na fotografiji su prikazana sva trojica policajaca u odori, kraj guvernera Perryja, kako se smiješe snimateljima. Fenway, Valdez i Lewis izgledaju kao da im je u toj ulozi pomalo nelagodno, no guverner nedvojbeno uživa u tom trenutku i njihovoj slavi. U pozadini, snimljen iz profila, u trenutku kad se okreće od snimatelja, vidi se i Frank Senogles. U ruci drži radiouređaj. Možda je ondje bio zadužen za osiguranje.

Desiree s mobitela ponovno zove isti broj. »Treba mi još nešto«, kaže Jenkinsu. »Trebam nekako doći do dvojice pripadnika državne policije: Nicka Fenwaya i Timothyja

Lewisa. Obojica su 2004. radila u Uredu šerifa okruga Dreyfus.«

40.

Nevidljiv duboko u unutrašnjosti kina Old Granada, Audie leži sklupčan i pokušava spavati, ali i ustrajno sanja rijeku Trinity onog olujnog dana prije dvanaest godina. Stojeći kraj samoga ruba, pilji u dubine, dok munje sijevaju uz prasak iz tmastih nabujalih oblaka njemu iznad glave. Odjednom se iz dubine na površini pojavljuje nekakav kostur, nošen crnim valovima. Unutar prsnoga koša nalazi mu se stvorenje nalik na tuljana, oštrih bijelih zuba. Ondje je zatočeno, vrišti jer se želi osloboditi. Kostur ponovo nestaje pod površinom, ne ostavljajući ništa osim malog nabiranja na samoj vodi. Iz vode izranjaju i druge stvari, novi užasi koji se dižu iz tmine, posežu za Audiejem, traže slobodu.

Oči mu se naglo otvaraju, a u grlu mu zamire krik. Uspravlja se u sjedeći položaj, vidi odraz u razbijenome ogledalu i ne može se prepoznati, tu ispijenu sjenu, tu neslanu šalu od čovjeka, tu olupinu...

Noć je završila. Audie se naslanja na vlažni zid i piše popis stvari koje mu trebaju. Drugi bi se ljudi dali u bijeg. Prodali bi sat, zlatne zube, jedan bubreg. Autobusom bi otišli u Meksiko ih Kanadu, odradili jednu plovidbu na nekome kontejnerskom brodu ili otplivali na Kubu. Možda i priželjkuje vlastito uništenje, premda sumnja da posjeduje dovoljno moralne snage za ispunjenje smrtne želje. Što još staviti na popis?

• Ljepljiva traka • Vreće za spavanje • SIM-kartice • Voda Prisjeća se kako je sastavljao sličan popis, liječio drukčije rane, nakon što su ga pretukli Urbanovi nećaci i nakon što mu je on rekao da se više nikada ne smije vidjeti s Belitom. Bio je uzeo sobu u nekome jeftinom motelu u blizini meksičke granice, gdje je ležao u postelji poput bolničkog pacijenta i čekao da istina obiđe sve točke do kojih

treba doći. Povremeno bi otpuzao do kupaonice i u umivaonik pljuvao krv, sišući je iz slomljenog zuba. Četvrtog dana trebalo mu je sat vremena da prijeđe dvije ulice do ljekarne i prodavaonice alkoholnih pića, pa je kupio analgetike, protuupalna sredstva, ledene obloge i bocu bourbona.

U motel se vratio lebdeći od mješavine tableta i cuge. Usput mu se učinilo da je ugledao Belitu. Išla mu je ususret, a suknja joj se čas nadimala i zadizala, čas joj pripijeno obavijala bokove. Kosa joj je bila začešljana unatrag, a bila je učvršćena kopčom za koju je on znao da je izrađena od kornjačevine, jer je to bila jedina stvar koja je preživjela njezino putovanje iz Salvadora.

Koračala je toliko skladno, uspravnih leđa i visoko uzdignute glave da se činilo da joj se prolaznici sklanjaju s puta, staju u stranu i smiješe se. Bila je samo pedesetak metara do njega kad ju je zazvao. Nije reagirala. Pokušao je potrčati i ponovno je zazvao. Nije ni zastala. »Belita«, povikao je, ovaj put glasnije. Ubrzala je korak i prešla ulicu.

Neki je auto naglo zakočio. Ljutito zatrubio. »Belita!« Zaustavila se. Okrenula. Kako je samo omršavjela. Kako ostarjela.

To nije bila Belita. Ta mu je žena rekla neka se nosi, ali ne tako uljudnim riječima. Audie je ustuknuo, raširenih ruku i otvorenih dlanova, ne uspijevajući ispustiti ni glasa.

Vrativši se u motel, sastavio je popis potrebnih stvari. Znao je pojedinosti o Urbanovim računima, poslovnicama, nazive i brojeve računa. U petak 9. siječnja neki muškarac sa sunčanim naočalama i sportskom kapom sa zaslonom ušao je u osam bankovnih podružnica i u svakoj od njih podignuo po tisuću dolara. Taj je muškarac mogao podignuti i deset-dvadeset puta više novca - mogao je uzeti sve - ali uzeo je onoliko koliko je mislio da mu bivši poslodavac duguje i još mali dodatak za pretrpljene ozljede. Tako je to objašnjavao samome sebi dok je ispunjavao obrasce za podizanje gotovine i krivotvorio Urbanov potpis. Kasnije je kupio nešto nove odjeće i počeo čitati oglase za rabljene automobile. »Još jednom«, rekao je Audie samome sebi, mora se s njom još jednom vidjeti. Neće je preklinjati, jednostavno će pitati, svjestan toga da će njegov ponos preživjeti čak i ako mu se srce raspadne na tisuće komadića.

Došavši do crkve sat vremena prije mise, parkirao se u obližnjoj slijepoj ulici i pričekao da se otvore vrata. U prtljažniku je imao malenu

torbu sa stvarima, kao i novac. Malena mrlja obrisa gradskih nebodera tek se nazirala iznad krovova, a čuo je i šum autoceste udaljene manje od jednog uličnog bloka. Hoće li doći, pitao se. Hoće li je Urban pustiti?

Kad je svećenik otvorio vrata, Audie je sjeo u sjenu krstionice i stao gledati dolazak vjernika. Belita je došla među posljednjima. Dovezli su je oni nećaci, ali su ostali čekati vani, gdje su pušili i slušali radio. Audie dotada nije primijetio dječaka. Sjedio je u četvrtome redu od naprijed, kraj neke žene hispanskog podrijetla, mjesecolika lica, obojene crne kose koja je malo virila ispod šarene marame koja joj nije nimalo ublažila crte lica.

Belita je vršcima prstiju dodirnula svetu vodicu i prekrižila se, prolazeći kraj njega oborena pogleda. Spustila se u koljenima i ušla u prostor između klupa, pa objema rukama stisnula dječaka, koji je u taj zagrljaj utonuo kao da je pao u svježe napadali snijeg.

Na misu je došlo tek tridesetak ljudi. Audie se premjestio u klupu iza Belite i sjeo tako da joj je vidio jednu stranu lica. Bila je u izblijedjeloj plavoj ljetnoj haljini, zategnutoj preko trbuha, te u iskrzanim bijelim sandalama koje su iznad prstiju imale zlatnu kopču.

Nešto zaprljano na obrazu pretvorilo se u staru modricu kad ju je bolje promotrio. Dobila je udarac šakom, a za to je bio kriv on, baš kao da ju je sam udario. Dječak koji je sjedio uz nju bio je u kratkim hlačama, imao dugačke čarape i ulaštene crne cipele. Noge su mu stršale ravno s klupe i čvrsto joj se držao za ruku, lica uzdignutog prema njoj, trepavica gustih poput epoleta.

Svi su ustali. Počela je prava mala procesija. Neki zdepasti svećenik krenuo je središnjim prolazom uz zvukove orgulja, mumljajući neku crkvenu pjesmu. Neki dječak i djevojčica, možda brat i sestra, u bijeloj halji, nosili su Bibliju i svijeću. Belita se okrenula prema njima. Tako je ugledala Audieja. U njezinim očima ugledao je olakšanje, a onda i strah.

Okrenula se od njega. Ona žena u marami se osvrnula. Činilo se da je shvatila. Lice joj se skamenilo. Bit će da je to Belitina rođakinja, pomislio je, ona koja se brine za njezinog sina.

Audie nije odvajao pogled od Belke. »Moramo razgovarati«, prošaptao je.

Ona je šutjela. Svećenik je došao do oltara, gdje je uzeo Bibliju i položio je na stalak propovjedaonice. Pjesma je bila pri kraju. Glasovi su sada, u završnome refrenu, bili snažniji, imali više samopouzdanja.

Belita se prekrižila. Audie je sada stajao točno iza nje, bradom joj gotovo dodirivao rame. Osjećao je miris njezina parfema. Ne, nešto

drugo. Ne sapun, ne šampon, ne puder, nego nešto iskonsko i sirovo, samu njezinu bit. Kako je samo bio glup kad je pomislio da bi nekako mogao živjeti bez nje.

Dječak je jednom rukom gnječio nabore Belitine haljine, a drugom držao plišanog medvjedića. U krilu je držao pjesmaricu i pretvarao se da čita. »Pođi sa mnom«, prošaptao je Audie.

Belita se nije obazirala. »Volim te«, rekao je on. »Ubit će i tebe i mene«, rekla je ona tiho. »Možemo otići daleko. Nikad nas neće pronaći.« »Pronaći će nas kamo god otišli.« »Neće ako odemo u Teksas. Ondje imam obitelj.« »Prvo će nas tražiti upravo ondje.« »Sakrit ćemo se.« Pokušavali su šaputati, no ljudi su se počeli osvrtati. Belitina rođakinja okrenula se i izravno obratila Audieju. »¡Fuera! ¡Fuera! Usted es el Diablo12.« Prstom ga je gotovo ubola u prsa i mahnula rukom, tjerajući ga.

Netko ih je počeo ušutkavati. Svećenik je preko gornjeg ruba naočala pogledao prema njima.

Audie se nagnuo još bliže, sada tako da mu je dah dolazio do Belitina vrata. »Izložila si se takvoj opasnosti da dođeš ovamo.

Zavrijedila si više od ovoga. Zaslužna si da budeš sa sinom. Zaslužila si da budeš sretna.« Suza joj je zablistala na rubu donjih trepavica, a ruke joj načas prešle preko blago izbočenog trbuha. »Život je kratak«, rekao je Audie. »Ljubav je neizmjerna«, prošaptala je ona.

Brada mu je bila na njezinu ramenu. »Ako iziđeš kroz pokrajnja vrata, kreni uz ogradu i tako ćeš doći do izlaza. Pazi da te ne vide. Čekat ću te. Imam auto i novac.« Nakon propovijedi, Audie se iskrao i vratio do Pontiaca. Na suprotnoj strani ulice nalazio se betonski poligon za skejtere išaran grafitima. Skejteri su se vozili amo-tamo, izvodeći skokove i razne figure, a potom se odmarajući na odmorištima iznad kosina. Audie je jezikom prelazio po unutrašnjosti usne šupljine, tražeći tragove vlage. Što ako ne dođe? Zašto bi mu trebala vjerovati? On je ovaj potez, nasumičan i nepromišljen, povukao više u slijepoj nadi nego u

stvarnome očekivanju.

Misa je završila. Nitko se nije pojavio. Audie se polagano provezao kraj crkve i vidio kako nećaci prate Belitu u automobil. Ona je zagrlila sina, koji joj se držao za nogu, lica uronjena u nabore njezine haljine, ne želeći je pustiti. Čučnula je i uklonila mu kosu iz očiju. On je zaplakao i ona je plakala, a onda su se vrata zatvorila i ubrzo je više nije bilo.

Audie je još nekoliko dugih trenutaka piljio u taj prizor, kao da očekuje da će se akteri nekako vratiti. Ovo nikako ne može biti kraj, nije h tako? Shrvan tugom zbog gubitka, podignuo je pogled prema nebu, poput roba koji razmišlja o slobodi, zagledao se u beskonačno plavetnilo koje kao da je odražavalo njegovu unutarnju prazninu. »Hajde, pokaži mi nešto«, bio bi najradije kriknuo. »Pokaži mi kako da ovo preživim.« Netko mu je pokucao na prozor. Ona rođakinja nesmiljena lica pokazivala mu je da otvori prozor. Držala je dječaka za ruku. »Napiši adresu«, rekla je na španjolskome.

Audio je očajnički počeo tražiti olovku... papir. Pronašao je račun koji je dobio prilikom kupnje auta i zapisao naziv motela. Soba broj 24. »Javit će ti se.” »Kada?« »Prosjaci moraju biti zahvalni.«

Čekanje zvuči kao nešto pasivno, no to nije bilo za Audieja. Njegovo je bdijenje bilo mučnije i napornije od svega što je dotada radio u životu. Koračao je amo-tamo. Pokušavao sve razumno sagledati. Radio sklekove. Nije se obazirao na televiziju. Nije spavao. Nikako nije uspijevao ubiti višak vremena. Mogao je kolcem probiti vlastito srce, razrezati ga na komadiće, spaliti, zakopati duboko u zemlju, no ono bi i dalje živjelo. Čekao je tri dana, a onda je dobio poruku od Belitine rođakinje, pa zatim još dva dana dok se nije našao na Greyhoundovu autobusnom kolodvoru u aveniji National, gledajući kako se jedan autobus prazni, pomno prateći lica. Što ako je zakasnila na autobus? Što ako se predomislila?

No ona je onda sišla sa stube i našla se između dvaju autobusa, s malenim kovčegom u ruci. Audie je odjednom ostao bez teksta.

Zanijemio. Činilo mu se da je udaljenost između njih neizmjerna. Ona

se nasmiješila. Ispijena. Umorna. Prelijepa. Grčevito je držala neki ružni narančasti kovčeg, a uz trbuh joj se privijao neki mali dječak. Bio je očito užasnut, odjeven u žutosmeđe hlače od samta, majicu kratkih rukava i jarkocrvene teniske.

Audie nije znao što da kaže ili učini. Uzeo je Belitin kovčeg. Pa ga odložio. Zagrlio je. Prejako je stisnuo. »Polako«, rekla je ona, pa se odvojila od nje.

Izgledao je nekako pokislo. Ona ga je uhvatila za ruku i položila je na svoj trbuh. Upitno ju je pogledao. »Tvoje je«, rekla je, čekajući njegovu reakciju.

On se sagnuo i uhvatio je, obavio je rukama oko bokova, te je podižući visoko u zrak, tako da mu se lice našlo na njezinu trbuhu i da ju je mogao ljubiti kroz pamučnu haljinu. Ona se nasmijala i rekla mu da je spusti.

Onaj dječak stajao je kraj kovčega. Kosa mu je bojom podsjećala na čokoladu za kuhanje i imao je one nevjerojatno smeđe oči, »Bok«, rekao je Audie. »Kako se zoveš?« Dječak je pogledao majku. »Miguel«, rekla je ona. »Drago mi je, Miguel.« Audie mu je stisnuo ruku. Miguel je nakon toga pogledao prste, kao da se boji da mu je Audie možda neki od njih ukrao. »Lijepe tenisice«, rekao je Audie.

Miguel je spustio pogled. »Jako crvene.« Miguel je jedno stopalo okrenuo prema unutra, da i sam pogleda tenisicu, a onda je ponovo naslonio lice uz majčinu suknju.

Krenuli su već te večeri i vozili se do ponoći. Miguel je spavao na stražnjem sjedalu, privijao onog izlizanog medvjedića kojeg je nosio kamo god je išao. Nije bio osobito velik za tu dob, a palac mu je automatski ulazio u usta kad bi mu se kapci počeli sklapati.

Vozili su se s otvorenim prozorima i razgovarali o budućnosti.

Belita mu je pričala o djetinjstvu, ostavljajući mu pojedinosti kao krušne mrvice, želeći da pode njezinim tragom i postavlja joj pitanja. U pojedinim trenucima uopće nije bilo potrebe govoriti. Ona bi naslonila glavu na njegovo rame ili mu prstima ovlaš prešla po bedru. »To želiš?« upitala ga je. »Naravno.” »Voliš me.” »Da.« »Ako me samo navlačiš ili me iznevjeriš ili pobjegneš...” »Neću.«

»I vjenčat ćemo se?” »Da.” »Kada?” »Sutra.« Na radiju se začula neka pjesma. »Ne slušam country«, rekla je ona. »I neću se vjenčati u kapeli Elvisa Presleyja.« »Zbilja?« »Zbilja. »U redu.«

41.

Pri jutarnjoj svjetlosti Desiree u zdjelicu stavlja pahuljice s grožđicama i orasima i na njih narezanu bananu. Mora nazvan roditelje i reći im da sutra neće doći do njih. Obično ih posjećuje subotom, sjeda uz domaći objed, a zatim gleda kako njezin otac iz naslonjača sudi u utakmici američkog nogometa, viče na ekran i podiže imaginarne zastavice.

Skupljajući odlučnost, zove kućni broj roditelja. Javlja joj se mama i deklamira svoj broj, a onda pita: »Kako vam mogu pomoći?« otmjenim naglaskom koji zvuči kao afektiranje. Njezina majka jednako tako često naručuje jela istim naglaskom kao konobarica ili konobar koji je poslužuju i ne shvaća kako bi to itko mogao shvatiti kao ponižavanje te osobe. »Ja sam«, kaže Desiree. »Bok, srce, baš smo razgovarali o tebi, nije li tako, Harolde? Desiree zove. Da, DESIREE je na telefonu.« Njezin otac bez slušnog aparatića ne čuje ništa i Desiree pretpostavlja da ga namjerno isključuje, samo da ne mora slušati njezinu majku. »Upravo sam kupila šunku«, kaže njezina majka. »Namjeravam je ispeći onako kako voliš - premazanu senfom i medom.« »Neću uspjeti doći«, kaže Desiree. »Moram raditi.« »O, kakva šteta... Desiree neće doći, Haroide. MORA RADITI.« »Ali imat ćemo pečenu šunku«, viče njezin otac iz pozadine. kao da su i svi ostali gluhi. »Zna, Harolde, upravo sam joj rekla.« »Ima li dečka?« pita on. »Pita jesi li pronašla nekog dragog i pristojnog muškarca«, kaže njezina majka. »Reci mu da sam se udala i rodila blizance. Zovu se Timon i Pumbaa. Pumbaa često prdi, ali inače je vrlo drag.« »Bilo bi mi draže da se ne šališ u vezi s tim stvarima«, kaže njezina majka.

Njezin otac iz pozadine viče: »Reci joj da je u redu i ako je lezbijka. Ne smeta nam.« »Nije lezbijka«, kori ga njezina majka. »Samo kažem da nam neće smetati ako je lezbijka«, kaže njezin otac. »Nemoj joj to reći!« Ubrzo se već prepiru. »Moram ići«, kaže Desiree. »Žao mi je zbog sutra.« Prekida vezu i skuplja stvari. Izišavši iz stana, spušta se vanjskim stubama i maše svome stanodavcu, g. Sackvilleu, koji žurno navlači zavjesu. Promet je vikendom rijedak, te ubrzo dolazi do sjevernih predgrađa Houstona.

Pola sata kasnije dolazi do Tomballa i parkira se ispred skladne plavo-bijele prizemnice sa smaragdnim travnjakom i ukrasnim grmljem koje je toliko orezano da izgleda ogoljeno i hladno. Nitko se ne javlja na zvonce kraj vrata. Desiree iz vrta iza kuće čuje dječju ciku i smijeh. Otvara vrata u ogradi kraj kuće i stazom je zaobilazi.

Baloni i zastavice ukrašavaju pergolu iznad stražnje terase. Djeca i unuci trče među drvećem, jureći za psom. Žene čavrljaju za stolom, tuku jaja i pripremaju pohani kruh, te spravljaju tijesto za palačinke. Šačica prisutnih muškaraca okupila se oko roštilja, koji najbolje izjednačava društvene klase i položaje, uz koji se muškarca prosuđuje po tome koliko često okreće odrezak, a ne koliko zarađuje, ni koji automobil vozi.

Bivši patolog okruga Dreyfus, Herman Wilford, sada u mirovini, sjedi na sklopivoj stolici i u krilu drži plastični tanjur. Remen na hlačama stoji mu visoko iznad struka, dok mu je pleteni prsluk zakopčan na prsima. Gleda djecu i lecne se na svaki prodorni povik kao da mu ta cika pili živce.

Neka postarija žena, pravi majčinski tip, prilazi Desiree, brišući ruke pregačom. Gleda službenu iskaznicu sa značkom. »Ovo je obiteljski skup.” »Važno je. Inače ga ne bih gnjavila.« Žena uzdiše, no Herman izgleda kao da gotovo osjeća olakšanje što se može udaljiti. Odvodi Desiree u kuću i nudi joj piće. Oru odbija, a on nastavlja čavrljati, tužeći se na to kako je star i nema strpljenja, kako samo želi da svi odu. »To vam je problem u vezi s obitelji«, kaže, prodorna pogleda pod obrvama koje se gotovo bez prestanka miču. »Od obitelji se ne možete povući u mirovinu.« Desiree je ponijela fotografije s mjesta događaja, zemljovide i

grafičke prikaze. Širi ih na stoliću u dnevnoj sobi. Stari patolog gleda ih gotovo s ljubavlju, kao da se prisjeća vremena kad se osjećao mlađe i korisnije. »Pitate me odakle su ispaljeni smrtonosni hici?” »Pokušavam shvatiti slijed događaja.” »Vernona i Billyja Cainea usmrtilo je policijsko oružje. Vet je pogođen u vrat, a Billyju je metak probio srce.” »A Audie Palmer?” »S male udaljenosti.” »Koliko male?« »Možda s udaljenosti od metar, metar i dvadeset.« Stari patolog uzima jednu fotografiju. »Sudeći po kutu pod kojim je ušao metak, rekao bih da je ustrijeljen s prednje strane.« »Pronašli ste metak?« »Postojala je ulazna i izlazna rana, ali zrno nije pronađeno.” »Je li to neuobičajeno?« »Tog dana ispaljeno je sedamdeset metaka - svi nisu pronađeni.« »Možete mi reći koji ga je policajac ustrijelio?” »Pouzdano ne.« »Zašto?« On se smijulji. »Nastojim ne raditi obdukcije osoba koje prežive.« »Zašto je pronađen toliko dalje od ostalih?” »Prema policijskim izvještajima, pokušavao je pobjeći.” »Ustrijeljen je s udaljenosti od metar i dvadeset.« On sliježe ramenima. »I ruke su mu bile opečene. Kako to objašnjavate?« »Jedan rezervoar s gorivom pogođen je metkom i zapalio se.« »Zašto su mu bile opečene samo šake?« Patolog uzdiše. »Čujte, specijalna agentice, kakve veze ima tko je ispalio taj metak i zašto su mu opečene šake? Preživio je. Moj je posao bio da mrtvozorniku kažem kako su oni ljudi umrli.« »Žena nikada nije identificirana. Nije li vam to neobično?« »Nije.« »Doista?« »Obiđite mrtvačnicu bilo kojeg okruga, pa ćete naići na tijela koja nitko nije preuzeo.« »Koliko ih je neidentificirano?« »Iznenadili biste se. U okrugu Brooks lani su pronašli stotinu dvadeset devet tijela. Šezdeset osam ih je neidentificirano - po svoj

prilici radi se o ilegalnim useljenicima koji su umrli u pustinji. Ponekad pronađu samo kosti. Ta je Žena izgorjela do neprepoznatljivosti. Nismo joj mogli rekonstruirati čak ni lice, jer je silno visoka temperatura izazvala nebrojene frakture. To nije bila nikakva zavjera, specijalna agentice. Sirotoj ženi jednostavno nismo mogli pronaći nikakav identitet.« Desiree primjećuje da Willfordova kći proviruje kroz odškrinuta vrata, kao da je spremna umiješati se da ga zaštiti. Skupivši fotografije, zahvaljuje patologu i ispričava se što mu je prekinula kasni doručak.

Izvana se čuju dječji povici i suze. Willford uzdiše. »Kažu da su unuci pravi blagoslov, no moji su pravi užas. Kao da sam zatočen u umobolnici prepunoj patuljaka.« Načas gleda Desiree. »Nisam vas htio povrijediti, gospođo.«

42.

Audie promatra Sandy Valdez kroz velike staklene prozore fitnesscentra, gdje trči na traci, a kosa joj poskakuje po ramenima.

Nešto kasnije izlazi, otuširana, u bijelim kratkim hlačama za golf i skupoj majici bez rukava koja joj, iako nije pripijena, nekako naglašava grudi. Preplanule noge protežu se do tenisica bez čarapa. Uzima kavu iz automata. Razgledava izloge. Isprobava neku košulju.

Audie podiže pogled s novina, gleda kako prolazi jarko osvijetljenim predvorjem i pokretnim stubama odlazi na kat. Nalaze se pod prozirnom kupolom jednog trgovačkog centra u kojem se voda niz staklenu stijenu slijeva u bazen koji bi trebao glumiti džunglu. Maše prijateljici koja se spušta drugim stubama. Dogovaraju se mimikom.

Telefon. Kava. Čujemo se.

U jednoj drugoj prodavaonici Sandy odabire suknju i bluzu, pa odlazi u kabinu. Iz nje se pojavljuje nekoliko minuta kasnije, pa se vraća do izložene odjeće, tražeći drugi broj.

Audie je bez imalo sreće preživio toliko dugo da gotovo i ne prepoznaje priliku koja mu se ukazala. Sandy je u kabini ostavila torbu sa sportskom opremom. Kliznuvši u kabinu, otkopčava patentni zatvarač na torbi i uzima njezin mobitel.

Kraj kabine prolazi jedna prodavačica. »Mogu vam nekako pomoći?« »Supruzi treba mobitel«, kaže on, pa pokazuje prema Sandy, koja proučava neku etiketu. U tom se trenutku okreće i kreće prema kabini.

Neka druga mušterija zaokupila je pozornost one prodavačice. Audie spušta glavu i prolazi na tridesetak centimetara od Sandy, u svakom trenutku očekujući zvuk alarma ili nečije povike i pozive policiji. Pet metara... sedam... deset metara... i sad je već izišao iz prodavaonice... na pokretnim je stubama... prešao na drugu stranu predvorja.

Već nekoliko minuta kasnije sjedi za upravljačem Camryja, pregledava Sandyine poruke i pronalazi poruku koju joj je poslao onaj dječak. Odgovarajući na nju piše: Promjena plana. Želimo da dođeš kući. Za petnaest minuta doći ću po

tebe u školu. Mama. Pusa. Šalje poruku i čeka. Telefon vibrira. Došla je nova poruka. Što se zbiva?

Objasnit ću kasnije. Vidimo se na parkiralištu.

Audie ponovno pretražuje popis brojeva i zove jedan od njih. Javlja se neka žena. Vedro. Prpošno. »Srednja škola Oak Ridge.« »Ovdje šerif Ryan Valdez«, kaže Audie, pritom malo otežući samoglasnike. »Kako vam mogu pomoći, šerife?« »Moj je sin u trećem razredu. Trebao bi ići kući, Doći ću po njega za nekoliko minuta.« »Je li ispunio obrazac za puštanje s nastave?« »Nije. Zato i zovem.« »Vaša nam je supruga rekla da postoje određeni sigurnosni problemi.« »Zato je važno da dođemo po njega. Zovem s njezinog mobitela.« Tajnica provjerava broj. »Uredu. Izvući ću Maxa s nastave.« Audie prekida vezu i odlaže mobitel u krilo. Dok stoji na sljedećem semafora pruža ruku iza sebe i uzima skraćenu sačmaricu koju je držao na sjedalu ispod ruksaka. Ima tri metka. Dok ih kotrlja na dlanu, osjeća hlad noću zaobljenih metalnih rubova.

Skrenuvši na jedno parkirališno mjesto u blizini ulaza na školski kompleks, ostavlja motor da radi i motri glavna vrata na zgradi. Nebo je besprijekorno plavo, ni kobaltno, ni sparno, niti zastrto smogom. Čuje zvučni signal s mobitela. Max šalje poruku: Gdje si? Dođi do izlaza. Moraš nešto potpisati.

Reci im da ću potpisati kasnije. Moramo se požuriti.

Nekoliko trenutaka kasnije vidi kako Max gura teška staklena vrata i poskakuje niza stube. Šilterica mu je navučena nisko na uši, a kreće se onako tinejdžerski neskladno i traži majčin auto.

Audie uključuje sva četiri žmigavca. Max mu prilazi. Saginje se da pogleda kroz zatamnjeno staklo. Prozor se spušta. »Ulazi u auto.« Dječak ubrzano trepće. Pogled mu se spušta na pušku u Audiejevu krilu. U jednome kratkom trenutku čini se da razmišlja o bijegu. »Oteo sam ti mamu«, kaže Audie. »Kako bih ovo inače organizirao?« Max oklijeva. Audie mu pokazuje Sandyin mobitel. »Uđi, pa te vozim

do nje.« Dječak se osvrće. Nesigurno, Prestrašeno. Sjeda na suvozačko mjesto. Audie odlaže pušku na pod, ispod lijeve ruke, pa kreće. Sva se vrata zaključavaju nakon što je pritisnuo tipku. Max iskušava ručicu. »Želim razgovarati s mamom.« »Uskoro.« Voze s na sjever autocestom I-45, držeći se središnjeg prometnog traka. Audie pogledava u retrovizore, povremeno usporava ili ubrzava, pazi da ih nitko ne slijedi. »Gdje je mama?« Audie ne odgovara. »Što si joj učinio?« »S njome je sve u redu.« Audie prelazi u vanjsku traku. »Daj mi mobitel.« »Zašto?« »Samo me poslušaj.« Max mu daje mobitel. Audie otvara prozor. Baca mobitele, prvo Sandyin, potom Maxov, na tvrdi pojas uz autocestu, gdje se razbijaju, tako da komadići poskakuju i kližu po asfaltu. »Hej! Pa to je bio moj mobitel!« viče Max, gledajući prema uređaju kroz stražnji prozor. »Kupit ću ti novi.« Max ga bijesno gleda. »Ne vodiš me mami, zar ne?« Tišina.

Max povlači ručicu na vratima i počinje vikati. Šakama lupa po prozoru, vičući prema vozilima u prolasku. Vozači se ne obaziru, zatvoreni svaki u svome malom svijetu. On sada navaljuje na upravljač.

Camry skreće preko dvije trake i zamalo udara u zaštitnu ogradu.

Druga vozila naglo skreću da ga izbjegnu. Čuju se ljutite sirene. Max i dalje drži upravljač. Audie ga laktom udara u lice, a dječak se vraća na sjedalo. Drži se za nos. Kroz prste mu se probija krv. »Mogao si nas ubiti«, viče Audie. »Ionako ćeš me ubiti«, kaže Max isprekidano. »Molim?« »Ubit ćeš me.« »A zašto bih te ubio?« »Iz osvete.« »Ne želim ti nauditi.« Max spušta ruke. »A što je onda ovo?« Audiejevo srce i dalje divljački udara. »Žao mi je što sam te udario.

Prestašio si me.« Vadi maramicu i daje je Maxu. Tinejdžer je drži na

nosu. »Nagni glavu unatrag«, kaže mu Audie. »Znam što trebam raditi«, uzvraća ljutito Max. Voze se u tišini.

Audie ponovno pogledava u retrovizore, pitajući se je li onaj incident u kojem su zamalo doživjeli nesreću zabilježen na nekoj kameri ili ga je prijavio netko od vozača.

Maxu je nos prestao krvariti. Oprezno ga dodiruje. »Moj tata kaže da si ukrao puno novca. I zato te upucao. Ponovno će te uhvatiti. Ovaj put će te i ubiti.« »Siguran sam da to želi.« »Što bi to trebalo značiti?« »Tvoj tata želi da budem mrtav.« »I ja!« Spušta glavu i ramena, brada mu sad dodiruje prsa i samo tako promatra polja i farme kraj kojih prolaze. »Kamo idemo?« »Na neko sigurno mjesto.«

43.

Desiree kuca na vrata jednostavne drvene kuće u Conroeu. Čuje kako neka žena iznutra nešto viče, nekome tko se zove Marcie govori da »stiša glazbu« i da »ne pusti psa«.

Neka tinejdžerica otvara vrata tek za koji centimetar. Na sebi ima posve pripijene odrezane traperice i majicu kratkih rukava na kojoj je prikazana Minnie Mouse. Neki pas grebe po drvenome podu, pokušava joj se provući između nogu. »Ništ’ ne kupujemo.« Desiree pokazuje službenu iskaznicu.

Marcie preko ramena viče: »Mama! FBI.« Ova mala previše gleda telku.

Marcie za ovratnik hvata psa koji izgleda mokro, pa ga vuče niz hodnik, a Desiree ostaje stajati na pragu. Pojavljuje se neka žena koja briše ruke.

Desiree joj pokazuje iskaznicu. »Ispričavam se na smetnji.« »Iskustvo mi govori da ljudi to nikad ne misle iskreno.« Gospođa Beauchamp gornjim dijelom ručnog zgloba uklanja pramenove kose iz očiju. U kratkim je hlačama i prevelikoj traperkošulji punoj vlažnih mrlja. »Kupam psa. Uvaljao se u nekakvu lešinu.« »Željela bih vam postaviti par pitanja o pokojnome suprugu.« »U siječnju je bila dvanaesta godišnjica njegove smrti, tako da baš i ne može biti pokojniji.« Ulaze u pretrpanu dnevnu sobu. Žena skuplja časopise sa sofe, da napravi malo mjesta. Desiree sjeda. Gospođa Beauchamp pogledava na ručni zglob, ali na njemu nema sat. »Još sam jednom malo proučavala onu otmicu i pljačku Armaguardova blindiranog vozila«, kaže Desiree. »Pobjegao je, zar ne? Vidjela sam u vijestima.« Desiree ne odgovara. »Ljudi me i dalje čudno pogledavaju... u samoposlugama ili na benzinskim postajama ili kad dolazim po Marcie u školu - svi misle isto: da znam gdje je novac.« Sarkastično se smije. »Misle da bih ovako živjela da imam sve te mlijune?« Rubovi nosnica poprimaju joj bijelu

boju, kao da se prisjeća još neke nedovršene misli. »Krivili su Scottyja.« »Tko ga je krivio?« »Svi - policija, susjedi, neznanci, ali osobito Armaguard. Zato su odbili isplatiti njegovo životno osiguranje. Morala sam ih tužiti. I dobila sam spor, ali je većina novca završila kod odvjetnika. Kakav kradljivi ološ!« Desiree bez riječi sluša dok joj ta žena priča o pljački, o tome kako je za otmicu vozila doznala slušajući radio i kako je pokušala nazvati supruga. »Nije se javio. Kad se Marcie vratila kući iz škole, lagala sam joj i rekla da je tata doživio prometnu nesreću. Nisam joj mogla reći što se dogodilo. Mrtvozornik je rekao da je umro od ozljeda. Poginuo je pokušavajući zaštititi taj novac. Bio je prokleti junak, a oni su ga prikazali kao zlikovca.« »Što je rekla policija?« »Oni su pokrenuli te glasine. Nikada nije bilo nikakvih dokaza, ali su odlučili nekoga obratiti jer nisu uspjeli doći do novca, a Scottyja nije bilo da se brani.« »Je li i inače tako išao u Chicago?« »Prije toga bio je pet, možda šest puta.« »Uvijek drukčijim smjerom kretanja?« Ona sliježe ramenima. »Scotty sa mnom nije razgovarao o poslu.

Bio je bivši vojnik. Kad se borio u Afganistanu, nikad mi nije ha pričati o tome gdje je razmješten i što radi. To su bili tajni podaci.« Gospođa Beauchamp ustaje i rastvara mrežastu zavjesu. »Nije čak ni trebao ići na taj put.« »Zašto?« »Jedno od vozila bilo im je pokvareno, pa nisu obavili prethodnu dostavu. Scotty se trebao cijepiti, ali su ga zamolili da odradi ovaj transport.« »Tko ga je tražio?« »Njegov šef.« S obraza briše neku mrlju. »I zato je u vozilu bilo toliko novca. Gotovina koja se skupljala četiri, a ne dva tjedna.” »Kako se to vozilo pokvarilo?” »Netko ga je napunio pogrešnim gorivom.” »Tko?« »Ne znam - neki pripravnik ili obični idiot.« Gospođa Beauchamp navlači zavjesu. »Radim na dva posla - na oba dobivam tek malo više od minimalca, ali ljudi me i dalje čudno gledaju ako kupim nešto novo.«

»Bit će da su imali neki razlog za sumnju u vašeg supruga.« Žena prijezirno otpuhuje i radi grimasu. »Imali su fotografiju s neke benzinske postaje snimljenu mjesec dana prije pljačke. Vidjeli ste tu snimku?« Desiree odmahuje glavom. »Pa onda je pogledajte! Moj Scotty drži vrata nekome muškarcu koji ulazi. A taj netko bio je Vernon Caine. Scotty je možda rekao ›Izvolite‹.

Možda su spomenuli vrijeme ili sportske rezultate. To ne znači da je Scotty pripadao toj bandi.« Sada se već jako uzrujala. »Borio se za svoju zemlju i poginuo na poslu, a oni se prema njemu odnose kao prema nekakvom gadu i kriminalcu. A onda je onaj mali sve priznao, ali je dobio deset godina umjesto električne. Sada je negdje slobodan kao ptičica. Ako zvučim ogorčeno i izopačeno - razlog je to što i jesam takva. Scootty je odlikovan. Zaslužio je više od ovoga.« Desiree odvraća pogled, ne znajući što da kaže. Ispričava se što joj je oduzela toliko vremena i želi joj sretan Dan zahvalnosti. Vani sve nekako izgleda vedrije, dok je drveće tamnije zeleno na plavoj nebeskoj pozadini. Desiree zove Jenkinsa u Washington, traži popis zaposlenika Armaguarda, među njima i ime šefa iz siječnja 2004. »To je bilo prije jedanaest godina«, kaže on. »To možda uopće u arhivu.« »Vjerojatno nije.«

44.

Moss parkira kamionet iza niza prodavaonica iznad kojih se nalaze uredski prostori. Naslanja se i sklapa oči. Osjeća se kao da mu je mozak ižmikan i stavljen da se suši na jarkome suncu. To mu je prvi mamurluk u ovome stoljeću, a sljedeći bi više nego rado čekao i stotinu godina.

Sada već sigurno znaju - ljudi koji su ga izveli iz zatvora. Znaju da se nije domogao Audieja Palmera, a to znači da će prijaviti da je nestao ili poduzeti nešto još gore. Što se god dogodilo, ovo neće završiti ranijim otpustom. Ili će ga ponovno uhvatiti ili ubiti - spaliti negdje u šumi ili pustinji ili baciti u Zaljev. Prema pričama koje kruže, Eddie Barefoot rješava se tijela na nov način. Unajmi prijenosnu sjeckalicu za grane i dovuče je na željeno mjesto. Sama pomisao na to da onaj krvavi luk ostavlja trag na du u Mossu budi potrebu da povraća.

Glavno pitanje glasi: zašto? Zašto žele da Audie bude mrtav? Sve bi bilo lakše prihvatiti kad bi razumio razloge. Možda bi bio spreman oprostiti i zaboraviti, kad bi mu netko samo objasnio.

Neprestano se prisjeća toga kako je Audie izgledao na onoj čistini.

Progonjeno. Prestrašeno. Tijekom svih godina koje su proveli zajedno u zatvoru Moss Audieja nikada nije vidio toliko uznemirenog i prestrašenog. Jednostavno je bio plemenit i uzvišen u situacijama u kojima drugi nisu bili takvi. Kao da živi još od doba kad je Adam zagrizao jabuku, a Eva pokrila tijelo. Nije ga bilo moguće ni iznenaditi, ni šokirati, jer je sve već ranije vidio.

Moss spušta pogled na gole podlaktice. Sunčeva svjetlost prodire kroz prozor, no on i dalje osjeća hladnoću. Želi biti s Crystal... držati je... čuti njezin glas.

Na uglu vidi neku staru govornicu. Iz džepa uspijeva izvući nešto kovanica, pa ulazi i slijedi upute. Ona se javlja nakon trećeg zvona »Hej, srce.” »Hej ti...” »Kak’ ide?” »Zvučiš pijano.” »Popio sam čašicu-dvije.”

»Sve u redu?« »Pronašao sam Audieja Palmera, ali sam ga ponovno izgubio.” »Jesi ozlijeđen?” »Ne.« »Jesi u frci?« »Čini mi se da se stvari baš i neće razvijati kako sam zamislio.” »Žao mi je što moram reći, ali rekla sam ti.” »Znam. Oprosti.« »Zašto odmah zaključuješ da te krivim?” »Jer me trebaš kriviti.” »Što ćeš sada?” »Ne znam točno.« »Predaj se. Ispričaj policiji što se dogodilo.” »Predao bi’ se kad bi’ znao kome mogu vjerovati. Čuj, idi do svojih i ostani par dana.« »Zašto?« »Ne vjerujem tim ljudima, a želim da budeš na sigurnome.« Pogledavši kroz prozor, vidi da se u blizini, u Mercedesu, zaustavlja neki pretili muškarac u svečanoj košulji i plavoj kravati. Izlazi, pa s vješalice uzima sako, te aktovku sa sjedala, pa se već uspinje stubama, preko ramena daljinski zaključavajući vozilo. »Moram ići, srce«, kaže Moss. »Kamo?« »Nazvat ću te kasnije.« Moss trči na suprotnu stranu ulice i grabi po dvije stube, pa stavlja nogu na prag prije nego što se vrata automatski zatvore. Onaj odvjetnik gurnuo je aktovku pod bradu i sada nešto pedja s velikim svežnjem ključeva i dvostrukom bravom. »Clayton Rudd?« Odvjetnik se okreće prema njemu. Negdje je na pola puta između šezdesete i sedamdesete, s velikim trbuhom i gustom sijedom kosom, no na njemu je najuočljiviji onaj južnjački brk koji se na krajevima suče, kao da prodaje prženu piletinu13. U odijelu je koje mu je možda pristajalo dok je bio mlađi, no sada je dugmad toliko napeta da bi nekome mogla iskopati oko. »Imamo zakazan sastanak?« »Ne, gospodine.« Moss za Ruddom ulazi u njegov ured, u kojem odvjetnik stavlja sako na vješalicu i sjeda za stol. Blijede izbuljene oči kao da se bez prestanka miču i gledaju na sve strane, ni u jednom se trenutku dulje ne

zadržavajući na jednoj točki. »Pričaj, sinko. Kakva te to velika sreća, gromovi i pakao, donosi ovamo?« »Kako, molim?« »Je li te netko tužio? Jesi ozlijeđen? Oštećen?« »Nisam, gospodine.« »A zašto ti onda treba odvjetnik?« »Ne radi se o meni, gospodine Rudd. Došao sam razgovarati o Audieju Palmeru.« Odvjetnik se istog trenutka ukočio, a zjenice mu se iza naočala bez okvira šire. »Ne poznajem nikoga tko se tako zove.« »Zastupali ste ga.« »Griješite.« »Pljačka blindiranog kombija u okrugu Dreyfus.« Posve zakriveno od Mossova pogleda, Rudd nogom otvara najnižu ladicu u pisaćem stolu.

Moss ga iznenađeno gleda. »Ako kanite izvući pištolj iz te ladice, gospodine Rudd, molim vas da još jednom promislite.« Odvjetnik spušta pogled u ladicu, pa je zatvara. »Opreza nikad dosta«, kaže kao da se ispričava. »Vi ste prijatelj gospodina Palmera?« »Poznajemo se.« »On vas je poslao?« »Ne.« Rudd pogledava prema telefonu. »Ne smijem razgovarati o slučajevima. Riječ je o povjerljivome odnosu odvjetnika i klijenta.

Shvaćate? Audie Palmer nikako se ne smije tužiti. Imao je sreće.« »Sreće?« »Što je imao mene! Izvukao sam mu pogodbu stoljeća. Mogao je završiti na električnoj stolici, a dobio je deset godina.« »Kako vam je to pošlo za rukom?” »Dobro sam odradio posao.« »Nadam se da vam je zahvalio.« »Klijenti rijetko zahvaljuju. Kad se tako izvuče, klijent misli da je pobijedio sustav. Kad posrne, krivi mene. Meni nikada ne idu zasluge.« Moss zna da je to točno. Svaki zatvorenik reći će da ga je zeznuo odvjetnik ili da su mu murjaci sve smjestili ili da jednostavno nije imao sreće. Nitko nikada ne prizna da je bio glup, pohlepan osvetoljubiv.

Audie je bio jedina iznimka. Nije pričao o suđenju, niti se žalio na presudu. Pomagao je drugima sa žalbama i molbama, ali nikada nije

spomenuo svoju situaciju. »Imate ikakvu predodžbu o tome zašto bi Audie pobjegao samo dan prije otpuštanja?« Claytoon Rudd sliježe ramenima. »Taj mali u glavi ima više metala nego kakav toster.« »Mislim da je to pogrešno«, kaže Moss. »Mislim da je točno znao što radi. Je li kada spomenuo onaj novac?« »Nije.« »A pretpostavljam da vi nikada niste pitali...” »To mi i nije posao.« »Ispričavam se na izrazu, gospodine, ali rekao bih da serete.« Rudd se naslanja i sklapa prste na prsima. »Dopusti da ja tebi nešto kažem, sinko. Sudbina je već radila prekovremeno kad je Audie Palmer dobio deset godina.« »Zašto nije tražena smrtna kazna?« »Tražena je, ali ja sam nagodbom umanjio optužnicu.« »Vraški dobra nagodba.« »Kao što sam rekao - odradio sam svoj posao.« »Zašto je tužiteljstvo pristalo? Na temelju čega?« Odvjetnik umorno uzdiše. »Znaš što ja mislim? Mislim da nitko nije očekivao da će Audie Palmer preživjeti. Nitko nije ni želio da preživi. Čak i kad je nekim čudom preživio, liječnici su rekli da će biti biljka, pa je zato tužitelj predložio nagodbu. Priznanjem krivnje državi smo uštedjeli troškove sudskog postupka. Palmer je pristao.« »Ne, nije moglo biti samo to.« Rudd ustaje i otvara ormar sa spisima. Vadi jedan registrator koji izgleda kao da teži poput vreće s pijeskom. »Evo! Možeš sve sam pročitati.« U tom dosjeu ima izrezaka iz novina koji se bave suđenjem, a tu je i fotografija na kojoj Audie stoji kraj Claytona Rudda u sudnici, i dalje zavojima omotane glave. »Nisam ga mogao staviti na mjesto za svjedoke jer nije mogao normalno govoriti. Novinari su poput bijesnih pasa željeli da dobije smrtnu kaznu, jer je uz jednog zaštitara poginula i nedužna žena.« »Ljudi su krivili Audieja.« »A koga drugog?« Rudd gleda prema vratima. »A sada se ispričavam, imam posla.« »Što je bilo s novcem?« »Iskoristio si sva dopuštena pitanja. Nemoj da te vrata raspale po

dupetu.«

45.

Policijsko-pravosudni kompleks okruga Dreyfus nalazi se na kućnome broju 1 Criminal Justice Drivea - riječ je o ambicioznoj adresi za koju se može smatrati da izražava čvrste nakane ili tek puste želje.

Zdanje je moderno i funkcionalno, ali nema onaj arhitektonski šarm starijih policijskih postaja, okružnih sudova i gradskih vijećnica koje su uglavnom prodane jer zemlja vrijedi više od povijesti.

Desiree se gleda u retrovizoru na automobilskim vratima. Iz misli nikako ne uspijeva odagnati telefonski poziv Audieja Palmera.

Zanijekao je da je ubio majku i kći, ali je nije preklinjao da mu povjeruje, niti je molio razumijevanje. Kao da mu se fućka hoće li mu Desiree vjerovati na riječ ili ne. Rekao je i da mu je brat mrtav i da mogu pretražiti dno rijeke Trinity ako žele doći do dokaza.

Zašto bi joj sad to rekao? Zašto to nije otkrio prije jedanaest godina, kad mu je to moglo koristiti? Ipak, nešto u vezi s Audiejevom iskrenošću i izostankom prijetvornosti tjera je na to da mu želi vjerovati.

Prisjeća se trenutka kad je ušla u onu sobu u motelu. Nešto u vezi s tim prizorom - osim bezumnog nasilja - učinilo joj se nekako neskladnim. Zašto bi Audie ubio Cassie i Scarlett? Možda je krivio Cassie za poziv policiji, ali zašto bi je ubio upravo tada - upravo kad je Valdez pokucao na vrata i objavio da je policajac?

Prema šerifovu iskazu, Audie je ispalio tri metka, ubio dvije osobe, a onda provalio kroz vrata koja vode u susjednu sobu, kroz nju pobjegao, pojurio prolazom, spustio se stubama i otrčao preko parkirališta, posve odjeven, za sobom u motelskoj sobi u kojoj je proveo prethodne dvije noći ne ostavljajući ni jednu jedinu stvar. I sve to za ono vrijeme koliko je šerifu trebalo da zakuca na vrata, predstavi se i karticom otvori vrata. To jednostavno nema logike. To je uvreda zdravom razumu. Nije ni čudo da se ona ne može osloboditi sumnje. Šerif Valdez ima ured na četvrtome katu, a odande se pruža pogled na neku bezličnu tvornicu bez natpisa na ulazu, kao ni ikakve naznake o tome što se ondje eventualno čuva ih proizvodi. Valdez ne podiže

pogled kada Desiree kuca i ulazi. Telefonira i širokim pokretom ruke pokazuje Desiree da sjedne.

Završava razgovor. Šerif se naslanja. »Nadam se da vas nisam zatekla u velikoj gužvi«, kaže ona. »Teško je biti u gužvi kad vas suspendiraju. Tko god ispali metak iz službenog pištolja mora odraditi suspenziju do dovršetka istrage.« »Takva su pravila.« »Znam.« Desiree je u međuvremenu sjela. Odlaže torbicu u krilo, gornji dio čvrsto držeći objema rukama. Zbog toga joj je malo neugodno, jer se osjeća poput Miss. Marple koja je na službeni razgovor ponijela pletivo.

Odlaže torbicu na pod, između nogu. Šerif spaja dlanove na potiljku i pomno je mjerka. »Nisam vam baš osobito simpatičan, zar ne, specijalna agentice?« »Ne vjerujem vam, u tome je razlika.« Valdez kima, kao da je njegova vjerodostojnost tek nekakvo semantičko pitanje. »Zašto ste došli?« »Htjela sam se ispričati. Čini se da vas je uvrijedio način na koji sam neki dan pristupila ispitivanju.” »Pretjerali ste.” »Samo sam radila svoj posao.« »Nije u redu da tako razgovarate s ljudima, a osobito s kolegom iz policijske službe. Prema meni ste se ponijeli kao prema ljudskome otpadu... kao prema kriminalcu.« »Kad sam ugledala onu mladu ženu i njezinu kći, onako mrtve, bit će da sam malo izgubila osjećaj za perspektivu.« »Da, tako je.« Desiree je uvježbala sve što je kanila reći Valdezu, no riječi joj nekako zapinju u grlu, kao da pokušava progutati komad kruha bez maslaca. »Nisam osobito iskusna kad je riječ o tako izravnome suočavanju s prizorima smrti«, kaže. »Vi ste na to očito naviknuti.” »A to bi značilo...?« »Pljačka onog blindiranog vozila po svemu je bila pravo krvoproliće. Kakav je osjećaj bio upucati te dečke?« »Samo sam radio svoj posao.« »Prepričajte mi pljačku još jednom.« »Pročitali ste dokumentaciju.« »Dah ste izjavu o nekome terencu parkiranom kraj blindiranog

vozila, no on se u izvornoj poruci prenijetoj radiovezom ne spominje.« »Bio je parkiran sa suprotne strane blindiranog vozila. U prti mah nismo ga vidjeli.« »To zvuči uvjerljivo«, kaže Desiree. »Uvjerljivo? Dovraga, pa to je istina!« Desiree skriva svaki tračak užitka koji osjeća dok tako iritira šerifa. »Nekako sam se nadala da bih mogla razgovarati s Lewisom i Fenwayem.« »Oni više ne rade za pravosudnu vlast okruga.« »Bila bih vam zahvalna kad biste mi pribavili brojeve telefona ili adrese.« Još jedan djelić sekunde vlada potpuna tišina. Desiree gleda kroz prozor, gdje su prašina i dim nekog udaljenog požara zamutili svjetlost i pridali joj zlatne tonove. »Mogu vam dati Lewisovu adresu. Imate olovku i papir?« pita Valdez. »Imam.« »Groblje Magnolia, Beaumont, okrug Jefferson, u Teksasu.” »Molim?« »Poginuo je u nesreći sportskog zrakoplova.” »Kada?« »Prije šest, možda sedam godina.” »A Fenway?« »Koliko znam, otvorio je nekakvu rupu, jeftini bar, na Florida Keysu.« »Adresa?” »Nemam.” »A naziv?« »Čini mi se da ga je nazvao Rupa.« Njegov sarkazam u Desiree budi nešto novo. »Što je bilo sa snimkom s kamere na vjetrobranskome staklu?« Valdez malo oklijeva, ali ipak dolazi k sebi, pa zateže donju vilicu. »Snimkom?« »Na fotografijama s mjesta događaja vidi se da su vaša patrolna kola naprijed imala kameru. Nigdje nisam vidjela da se spominje nekakva snimka s te kamere.« »Kamera nije radila.« »Zašto?« »Bit će da ju je onesposobio jedan od brojnih metaka ispaljenih

prema nama.« »To je službeno objašnjenje?« Čini se da Valdez snažno potiskuje gnjev, da ga guta i premješta po ustima kao da ima veliki hračak. Usiljeno se smiješi. »Ne znam za službeno objašnjenje. Nisam mu poklanjao previše pozornosti. Bit će da sam bio odviše zauzet izbjegavanjem metaka koje su ispalili oni koji su me željeli ubiti. Jesu na vas kada pucali, specijalna agentice?« Ne čeka odgovor. »Ne, vjerojatno nisu, Ljudi poput vas žive u povlaštenoj sigurnosti, u kulama od bjelokosti, daleko od činjenica i praktičnih briga stvarnoga svijeta. Nosite pištolj i značku i lovite računalne kriminalce, pronevjeritelje poreza i savezne bjegunce, ali ne znate kako je to suočiti se s ovisnikom o metamfetaminu koji zamahuje mačetom ili preprodavačem droge koji ima poluautomatski pištolj. Nikada niste radili na prvoj crti. Nikada niste imali posla sa šljamom. Nikada niste izložili život opasnosti zbog kolege ili prijatelja. Nakon što odradite nešto od toga, možete se vratiti i u pitanje dovoditi moje postupke i motive. A dotada lijepo odjebite iz mog ureda.« Valdez je već na nogama. Mišići na vratu žestoko su mu iskočili, dok mu na čelu izbijaju kapljice znoja.

Zvoni mu telefon na radnome stolu. Naglo podiže slušalicu. »Kako to misliš? ...Ja ih nisam zvao... A škola ga je samo tako pustila?« Gleda prema Desiree. »U redu, u redu, smiri se ...ispričaj mi sve još jednom... gdje si posljednji put imala mobitel? ...Što znači da je vjerojatno ukraden... Smiri se, pronaći ćemo ga... Znam... Sve će biti u redu... Nazvat ću školu. Gdje si sada? ...Poslat ću patrolna kola po tebe.« Udaljava slušalicu od glave i rukom pokriva mikrofon. »Netko je nazvao školu mog sina i predstavio se kao ja.« »Kada?« »Prije četrdeset pet minuta.« »Gdje vam je sada sin?« »Ne znaju.«

46.

Audie South Freewayem prolazi rubnim dijelovima Houstona i dolazi u okrug Brazoria. Kod jezera Jackson skreće na zapad, na autocestu 614, u smjeru East Columbije. Na zahrđalome kamionetu ispred sebe, na stražnjem prozoru vidi naljepnicu: Odcjepljenje ili smrt: teksaški domoljub. Vozač kroz prozor baca cigaretu, koja uz iskre poskakuje na asfaltu.

Većina okolnih farma ostavlja dojam uređenosti i uspješnosti. Polja su puna suncokreta, pamuka i slomljenih stabljika ubranog kukuruza.

Prolaze kraj silosâ, vjetroelektrana, žitnica i traktora. Ljudi obavljaju svakodnevne poslove, ne primjećujući obični Camry u kojem su neki muškarac i tinejdžer.

Jednom ili dvaput Audie je krišom pogledao Maxa, primijetio male tragove sline u kutovima usta, kao i crvene kolutove oko očiju. Dječak je prestrašen. Ne razumije. A kako bi i razumio? Djeca obično odrastaju s određenom slikom o svijetu. Slušaju bajke i gledaju optimistične filmove u kojima svako siroče pronađe obitelj, a svaki pas lutalica nekog udomitelja. Te priče imaju pouku. Dobrim ljudima događaju se dobre stvari, a ljubav nekako uvijek premosti prepreke, no u slučaju mnogobrojne djece stvarnost nije toliko blistava i ugodna, jer o životu uče preko remena koji ih mlati, kakvog štapa ili šake.

Audie je imao ujaka, koji ga je na obiteljskim okupljanjima obožavao stavljati u krilo. Jednom rukom bi ga golicao, dok bi mu palac druge ruke toliko snažno zario u rebra da se dječaku činilo da bi se mogao onesvijestiti od boli. »Ma poslušaj ga samo«, govorio je taj majčin brat, »ne zna bi li se smijao ili plakao.« Audieju nikada nije bilo jasno zašto je ujak kod njega tako volio izazivati bol. Kako je mogao uživati u mučenju jednog dječaka. Sada pogledava Maxa i nada se da je u životu izbjegao ujake sadiste, školske nasilnike i sve one koji toliko vole nasrtati na najslabije.

Dva sata nakon što su napustili Conroe, dolaze do Sargenta praktički tek male skupine zgrada raspoređenih uz Caney Creek, koji

kilometrima vijuga u velikim i širokim zavojima i tako dolazi do obale Zaljeva. Cesta ih vodi gotovo posve ravno, a onda prelazi okretni most i naglo završava kod Sargent Beacha.

Došavši do raskrižja u obliku slova T, Audie skreće na istok. Canal Driveom, uskom cestom prepunom pukotina nastalih od vrućine, tako da površina nalikuje na paukovu mrežu, prometnicom koj¿ se na mjestima raspada. Cesta još gotovo pet kilometara prolazi uza samu obalu. Malo-pomalo broj kuća uz nju počinje se smanjivati. Većinom se radi o vikendicama na visokim stupovima, jer velike plime i olujni valovi dovode morsku vodu gotovo do visine poda. Kuće su preko zime uglavnom dobro zatvorene, na motkama nema zastava dok je namještaj s terasa spremljen unutra ili vezan, a plovila ih u spremištima ili vezana za molove ispred kuća.

S lijeve strane ceste nalazi se veliki kanal kojim plove jaružala. teglenice i izletnički brodovi, a koji je dio velikog plovnog sustavi Intracoastal Waterway. Dalje u unutrašnjosti prostiru se močvare i nepregledni kilometri prerija bez drveća i močvarnog da, načičkani plitkim jezercima i uskim vodenim tokovima. Pri svjetlosti neobičnog sutona Audie vidi patke koje lete u V-formaciji, kao da su oblikovale strijelu koja pokazuje u smjeru neke daleke obale.

Sa suprotne strane ceste, dugačka i ravna obala prepuna je nakupina morske trave i ispresijecana tragovima guma. Audie izlazi iz automobila i pogledom prelazi po praznoj obali. Svjetlost ubrzano iščezava, a zrak poprima boju prljave vode. Prilazi desnoj strani automobila i otvara vrata, »Zašto smo stali?« pita Max. »Moram vidjeti gdje ćemo prenoćiti.« »Želim ići kući.« »Sve će biti u redu. Ovo će ti biti kao da si došao prespavan kod nekog frenda.« »Sad mi je opet... koliko? Devet godina?« Audie tinejdžeru veže ruke ljepljivom trakom. Potom ga gurka naprijed, pokazujući prema obali. Približavaju se nekoj mračnoj kući, zaklonjenoj pješčanim dinama i kržljavim stablima. Čučeći u jednoj udubinu u pijesku, uza sam rub mora, Audie je promatra desetak minuta, tražeći bilo kakav znak aktivnosti. »Moraš mi obećati da ćeš biti ovdje i da ćeš šutjeti. Nemoj pokušati pobjeći, Inače ću te morati zaključati u prtljažnik.« »Ne želim ići u prtljažnik.” »U redu, neću dugo.«

Max u polutami gubi Audieja iz vida i očekuje da će osjetiti olakšanje, no događa se upravo suprotno. Ne voli tamu. Ne sviđa mu se kako tama pojačava zvuk kukaca, kao i njegova vlastitog disanja, te udaranja valova u obalu. Gleda preko obale i vidi svjetla na moru koja bi mogla pripadati nekom brodu ili naftnoj platformi, nečemu što se kreće vrlo sporo ili se uopće ne kreće.

Zašto nije u većem strahu od tog čovjeka? Jednom ili dvaput krišom je pogledao Audieja, potajno mu proučavao lice, pokušavao utvrditi čime se to odlikuje lice ubojice, kao da bi mu to nešto mogao ugledati u očima ili ispisano na čelu. To nešto trebalo bi biti očito - nekakva mržnja, krvožednost, želja za osvetom.

Tijekom cijele vožnje, Max je pamtio znakove i uočljivija obilježja u krajoliku kojim su prolazili, pratio kretanje i lokacije za slučaj da mu se ukaže prilika da pozove policiju. Iz Houstona su se vozili na jug, pa skrenuli na zapad, kroz Old Ocean i Sugar Valley, te došli do Bay Cityja.

Audie je pokušavao potaknuti kakav-takav razgovor, ispitujući ga o roditeljima. »Zašto te to zanima?« »Zanima me. Slažeš li se s tatom?« »Da, valjda.« »Radite nešto zajedno?« »Ponekad.« Baš i ne. Više ne.

Sada, dok čuči u tami i osluškuje valove, Max se pokušava prisjetiti vremena kad je bio blizak s tatom. Možda bi sve bilo drukčije da Max igra bejzbol, košarku ili da se voli biciklom voziti neuređenim stazama.

Nije dobar čak ni na skejtu - barem u usporedbi s Deanom Aubynom i Patom Kreinom, dječacima s kojima ide u razred. Max nema mnogo dodirnih točaka s tatom, no to nije glavni razlog zbog kojeg su se udaljili. Najviše mrzi te prepirke. Ne svoje, nego one koje sluša noću, dok nepomično leži u krevetu.

Trebala si se vidjeti! Zbilja! Očijukala si s njim. Znam što sam vidio.

Ljubomoran? Ja? Ni u snu. Zašto bih bio ljubomoran na ledenu i jalovu kučku kao što si ti?

Te svađe završavale su bacanjem stvari, lupanjem vrata, ponekad i suzama. Maxu se činilo da njegov tata smatra da njegova supruga i sin ne cijene njegove napore, da su nezahvalni, možda čak i nedostojni, no

svađe bi rijetko potrajale do jutra. Za doručkom bi sve opet bilo normalno, mama bi tati pakirala užinu i na odlasku ga ljubila.

Maxu nedostaju i mama i tata i želi da tata dođe po njega. Zamišlja cijelu povorku policijskih vozila s uključenim rotirkama i sirenama, kako jure cestom prema njemu, dok se u zraku čuje grmljavina helikopterske elise, a cijela ekipa vojnih specijalaca iskrcava se na obali iz gumenih čamaca. Na trenutak ćuli uši, ali ne čuje ni sirene, ni helikoptere, ni čamce. Oprezno kreće stazom, osvrćući se, pitajući se motri li ga Audie. Dolazi do automobila i načas zastaje, upijajući tamu.

Do ceste ima još stotinjak metara. Mogao bi zaustaviti neki auto.

Uzbuniti policiju.

Sada trči, gotovo postrance, kao da galopira, budući da su mu ruke vezane, pa njima ne može slobodno mahati. Odjednom se o nešto spotiče i pada licem u pijesak. »To je već bio lijepi pad na nos«, kaže Audie, koji je dotada bio iza neke ograde, dok mu je puška položena na rame. Max pljuje pijesak. »Rekao si da me nećeš ozlijediti.” »Rekao sam da te ne želim ozlijediti.«

Audie mu pomaže da ustane i s njega uklanja ostatke pijeska. Max mu ljutito gura ruke, ne želeći da ga Audie dodiruje. Vraćaju se istom onom stazom, prilaze kući od mora, uspinju se stubama do stražnje terase koja gleda na more. Na ogradi više nema boje zbog udruženog djelovanja soli, vjetra i sunčeve svjetlosti.

Nakon što je provjerio prozorske kapke i vanjska vrata, Audie šakom omata podlakticu i laktom prolazi kroz maleni četverokut stakla iznad ručice na vratima. Uvukavši ruku unutra, otključava bravu i otvara vrata, govoreći Maxu da pazi kamo staje, jer na podu ima razbijenih komada stakla. Ostavlja ga da sjedi za kuhinjskim stolom, pa brzo prolazi kroz kuću, pretražuje sve prostorije redom. Ustajao miris govori mu da je kuća već dulje zatvorena. Preko sofa prebačene su plahte, dok na krevetima nema posteljine, nego su prekriveni plastičnim folijama.

Audie pronalazi neki stalak za časopise, a u njemu zemljovide i novine stare tri mjeseca. Na okviru iznad kamina i u nekim spavaćim sobama ima nešto obiteljskih fotografija. Otac. Majka. Troje djece. Mala djeca koja su tijekom deset ili više godina poodrasla i postala

tinejdžerima.

Uključuje hladnjak i u kuhinjskim ormarićima traži konzervirane i nekvarljive namirnice. Ne uključujući svjetlo, otvara samo jedan prozorski kapak na morskoj strani i gleda Zaljev, prema naftnim platformama koje izgledaju poput gradova koji lebde u zraku.

Max u međuvremenu nije rekao ni riječ. Audie pronalazi posteljinu u jednome sanduku i pali signalnu lampicu na bojleru za vodu. »Trebat će par sati da se zagrije«, kaže. »Možda ćemo se morati tuširati ujutro. U ormaru ima nešto odjeće.« »Nije naša.« »Istina«, kaže Audie. »Ali nužda ponekad iziskuje kršenje pravila.« »Moram biti vezan?« Audie razmišlja o tom pitanju. U jednoj sobi na polici je vidio def.

Donosi ga u kuhinju i kaže Maxu da ustane, a onda mu ga ljepljivom vrpcom učvršćuje između koljena. Ne može se pomaknuti, a da se jasno ne čuje svaki njegov pokret. »Sjedni u onu fotelju. Čujem li da se mičeš, vezat ću ti i ruke i noge.

Jasno?« Max kima. »Jesi gladan?« pita Audie. »Nisam.« »Ja ću ipak nešto pripremiti. Ako želiš, možeš jesti.« U smočnici pronalazi kutiju punu fusilla, pa ih ubacuje u lonac sa zakuhalom vodom. Potom pronalazi limenku rajčica, nešto začinskog bilja, češnjak u prahu i mirodije. Max gleda kako kuha.

Kasnije za kuhinjskim stolom jedu u tišini. Čuje se jedino povremeno zveckanje i šuškanje onog defa i zvuk vilica koje stružu po dnu tanjura. »Nisam baš neki kuhar«, kaže Audie. »Nisam imao puno prilike vježbati.« Max gura tanjur prema sredini stola. Uklanja šiške iz očiju i gleda ožiljke kojima su ispresijecane Audiejeve podlaktice. »To ti je iz zatvora?« pita nakon još nekoliko dugih trenutaka tišine.

Audie kima. »Kako?« »Ljudi se posvađaju.« Max pokazuje prema Audiejevoj desnoj nadlanici, gdje se jedan ožujak proteže od donjeg dijela palca do ručnoga zgloba. »Odakle ti je ovaj?« »Od rezača načinjenog od rastopljene četkice za zube.” »A ovaj?”

»Od britve.« »Kako netko uspije nabaviti britvu?« »Bit će da mu ju je prokrijumčario neki od čuvara.« »Zašto?« Audie ga tužno gleda. »Da ubije mene.« Dok ispire njihove tanjure u sudoperu, pogledava kroz prozor, proučava nebo. »Večeras nam se možda sprema oluja, ali ako se sutra razvedri, možemo ići na pecanje.« Max ne odgovara. »Znaš pecati, zar ne?« Sliježe ramenima. »A lov?« »Tata me jednom odveo...« »Kamo?« »U planine.« Audie razmišlja o Carlu i njihovim odlascima u lov dok su bili tinejdžeri. Uvijek smiren na okidaču, Carl nikada nije pokazivao emocije, ni najmanji trag, dok je pucao. Patke, vjeverice, bjelorepi jeleni, grlice, zečevi, guske - lice mu je uvijek bilo bezizražajno, dok bi se sve što bi Audie ubio trzalo od njegove nervoze, krvarilo od njegove tjeskobe. »Hoćeš me ubiti?« pita Max. »Molim? Neću!« »Zašto sam onda ovdje?« »Htio sam da se sprijateljimo.« »Sprijateljimo!« »Da.« »Pa ti si jebeno lud!« »Ne psuj. Imamo mnogo toga zajedničkoga.« Max samo prijezirno otpuhuje. »Jesi kada bio u Las Vegasu?« pita Audie. »Nisam.« »Ja sam se jednom vjenčao u Vegasu. Bilo je to prije jedanaest godina. Oženio sam se najljepšom ženom...« Zastaje i uz iskrivljeni osmijeh prisjeća se tog trenutka. »Bila je to jedna od onih kapela o kakvima se često čita.« »Kapela Elvisa Presleyja?« »Ne baš ta«, kaže Audie. »Zvala se Kapela zvona u Las Vegas Boulevardu. Obred je stajao 145 dolara, zajedno s glazbom i vjenčanim listom. Prije toga išli smo u kupnju. Mislio sam da ona želi kupiti haljinu, no zapravo je tražila željezariju.« »Zašto?«

»Kupila je dva metra mekog konopca. I rekla mi je da moram pronaći trinaest zlatnih novčića koje joj moram pokloniti. ›Ne moraju biti od pravog zlata‹, rekla je. ›To je samo simbolično‹.« »To je simbol čega?« pita Max. »Trebali su simbolizirati Isusa i njegove učenike«, odgovara Audie. »A time što sam joj poklonio novčiće, rekao sam da ću se brinuti za nju i njezina sinčića.« »Sinčića? Nisi spomenuo nikakvo dijete.« »Nisam?« Audie prstom prelazi po ožiljku na ruci. »Bio mi je kum.

Držao je vjenčani prsten.« Max ne govori ništa, no Audie u jednome prolaznom trenutku sluti da bi se tinejdžer mogao sjetiti. Trenutak je sad iza njih. »Kako se zvao?« »Miguel - to je španjolska verzija imena Michael.« Pnovno ništa. »Tijekom obreda, Belita je onaj meki konopac vezala oko mog ručnog zgloba, a potom i oko svoga. Rekla je da je to simbol naše vječne veze, jer su nam sudbine sada povezane.« »Zvuči dosta praznovjerno«, kaže Max. »Da«, kaže Audie, dok se sjene povlače pred prvim bljeskovima munja. »Vjerojatno je bila praznovjerna, ali smatrala je da zlo ne počiva u stvarima, nego samo u ljudima. Mjesto ne može biti ukaljano, nego samo duša.« Max zijeva. »Trebaš malo odspavati«, kaže Audie. »Sutra je važan dan.« »Što će biti sutra?« »Vodim te na pecanje.«

47.

Policijska patrolna kola parkirana su na prilaznome putu ispred garaže obitelji Valdez, a neobilježena policijska vozila poredana su s obiju strana ulice. Detektivi idu od vrata do vrata, dok su forenzičari već uzeli otiske i uzorke kose iz Maxove sobe.

U kuhinji se čuje vika. Optužbe. Protuoptužbe. »Ne znamo da je otmičar Audie Palmer«, govori Desiree, pokušavajući smiriti strasti. »A tko bi drugi mogao biti?« pita Valdez. »Već nam je prijetio«, slaže se Sandy, koja briše oči papirnatom maramicom. »Kako vam je prijetio?« »Pa time što se pojavio ovdje, naravno... i razgovarao s Maxom.« Desiree kima i gleda Senoglesa, koji sjedi na barskoj stolici, gladi bradu i glumi velikog mudraca. »Time se ne objašnjava zašto bi oteo Maxa«, kaže Desiree.

Sandy se više ne može suzdržati. »Slušate vi što se ovdje govori?

Ryan ga je upucao. Ryan ga je uhitio. Ryan ga je dao zatvoriti.« »U redu, to mi je jasno, ali i dalje sve nema smisla.« Desiree mijenja pristup. »Koliko je Maxu godina?« »Upravo je napunio petnaest.« »Jeste li Palmeru ikada spomenuli da imate sina?« Valdez odmahuje glavom. »Jeste li nakon završetka suđenja imali ikakve kontakte ili se dopisivali s Palmerom?« »Ne. Na što ciljate?« »Samo pokušavam dokučiti zašto se Palmer prošle nedjelje pojavio ovdje. A ako je Max bio meta, zašto ga nije odveo taj prvi dan? Zašto je čekao do sada?« Valdez je bijesno gleda, ubrzano trepćući. »Taj je čovjek lud! Ima oštećen mozak!« »Psihijatrica koja se njime bavila u zatvoru kaže da nije tako.« Desiree nastoji govoriti mirnim i jednoličnim tonom. »O čemu je

razgovarao s Maxom?« »Kakve to ima veze?« »Pokušavam dokučiti njegove motive.« Valdez diže ruke u zrak. »Trebali smo imati zaštitu. Trebali ste nam omogućiti boravak u čuvanom prostoru.« Odgovara mu Senogles. »Ja bih ti bio dao zaštitu, Ryane, ali nisi je tražio.« »Znači da sam ja kriv, Frank?« »Rekao si da se možeš sam pobrinuti za sve.« Njih se dvojica mjerkaju. Desiree se pita kad su prešli na ti. Možda još tijekom one prve istrage. »Max nije smio ići u školu«, kaže Sandy, jecajući na suprugovim prsima. »Ja sam kriva. Trebala sam te slušati.« Valdez je grli. »Nitko nije kriv. Sve će biti u redu, vratit ćemo ga živog i zdravog.« Pogledava Senoglesa. »Ti joj reci, Frank.« »Dat ćemo apsolutno sve od sebe.« Senogles ustaje i trlja dlanove. »U redu, evo što znamo. I Sandyin i Maxov mobitel bili su povezani s odašiljačem deset minuta nakon što je Max izišao iz škole. Posljednji signal zabilježen je na I-45, oko dvadeset pet kilometara sjeverno od Woodlandsa. Proučavamo snimke s te autoceste i trgovačkog centra, da vidimo možemo li identificirati Palmerovo vozilo. Nakon što to doznamo, moći ćemo pratiti njegovo kretanje na prometnim kamerama i suziti područje za pretragu.« Pogledava Sandy. »Treba nam neka svježija fotografija Maxa koju ćemo proslijediti medijima. A možda održimo i konferenciju za novinare. Bi li bila spremna dati izjavu?« Sandy gleda supruga. »Na taj način može se povećati publicitiet«, kaže Senogles. »Emotivan poziv na pomoć iz obitelji: molim vas, vratite nam našeg sina... tako nešto.« Desiree pita: »Ima li Max kakvih medicinskih problema? Alergija?« »Ima astmu.« »Lijekovi?« »Ima nešto kod sebe.« »Znate li njegovu krvnu grupu?« »Kakve to ima veze?« »Tek mjera opreza«, objašnjava Desiree. »O tome obavijestimo hitnu i liječnike, tako da budu spremni.« Sandy već jeca, a Valdez prijekornim pogledom šiba Senoglesa.

»Vodi je odavde, Frank.« Senogles pokazuje Desiree da krene prema kliznim vratima, pa je izvodi na terasu. Nakon što su se našli sami, okreće se i gleda preko bazena, lica preplavljena nestvarnim plavičastim sjajem od podvodnih reflektora. »Čini mi se da se prema tim ljudima odnosiš kao da su nešto skrivili.« »Ne slažem se.« »I čini mi se da se pališ na Audieja Palmera. Jesam li u pravu?

Uzbuđuju li vas gadovi i ubojice, specijalna agentice?” »Tko si ti, dovraga, da me to pitaš?« »Tvoj prokleti šef, eto tko. Čini mi se da je vrijeme da to prihvatiš.« Desiree se okreće od svjetala, kose pripijene uz obraze, očiju sjajnih i u sjeni. »Audie Palmer nema oštećen mozak. Vrlo je inteligentan, gotovo genijalan. Zašto bi se izlagao opasnosti i ponovno došao ovdje ako na raspolaganju ima sav onaj novac od pljačke? Zašto bi izveo tako riskantan potez kao što je otmica šerifova sina? Ništa od toga nema smisla. Osim ako...« »Osim ako što?« Desiree zastaje i otpuhuje pramen kose koji joj se tako diže čak i sa čela. »Što ako nije bilo četvrtog sudionika? Što ako su policajci uzeli novac?« »Molim?” »Poslušaj me.« Senogles čeka. »Zamisli na trenutak da su Palmer i banda oteli blindirano vozilo, ali je policija na njih slučajno naišla prije nego što su uspjeli istovariti lovu. Uslijedila je potjera i pucnjava. Članovi bande bili su mrtvi. Novac im je bio na pladnju.« »A Audie Palmer?« »On je bio član bande.« »On bi ih prokazao.« »Njega su upucali. Nisu očekivali da će preživjeti.” »Ali je preživio.« »Možda se zato vratio - traži svoj udio.« Senogles odmahuje glavom, pa palcem i kažiprstom briše usta. »Čak i da je to što govoriš točno - a nije - Palmer bi bio nazvao odvjetnika i pokušao ishoditi nekakvu pogodbu.«

»Možda je upravo tako i bilo - dobio je deset godina, iako je stvar po njega mogla biti neusporedivo gora.« »Ali ne tih deset godina koje je odgulio. One su bile najgore.« Desiree se pokušava usprotiviti, no Senogles je prekida. »Govoriš o zavjeri u kojoj bi sudjelovali policajci, okružno tužiteljstvo, branitelj, mrtvozornik, možda čak i sudac.« »Možda i ne«, kaže Desiree. »Neki dosje nestane. Optužnica se mijenja.« »Pridignuvši jednu nogu, Senogles ulašteni vrh cipele briše o stražnju stranu nogavice na drugoj nozi. »Čuješ ti samu sebe?« pita, a glas mu podrhtava od bijesa. »Audie Palmer hladnokrvni je ubojica, a ti mu i dalje nastojiš pronaći izlike.

Ako si slučajno zaboravila - priznao je krivnju. Priznao zločin.« Senogles uvlači sluz iz nosa, pa je pljuje u travu. »Misliš da sam previše strog prema tebi, agentice Furness, a evo ti i razloga. Ja se bavim činjenicama, a ti fantazijama. Odrasti već jednom. Nije ti više sedam godina i ne igraš se barbikama. Ovo je stvarni život. A sada lijepo idi unutra i ovim čestitim ljudima reci da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da im vratimo sina.« »Razumijem, gospodine.« »Nisam te čuo.« »Razumijem, gospodine!«

48.

Oluja nailazi u ranim jutarnjim satima, prelazeći Zaljev i donoseći kišu i sol kojima zapljuskuje prozore, dok ledeno strujanje zraka prodire ispod vrata i kroz pukotine u drvenome podu. Bljesak munje iza dalekih oblaka na trenutak ih posve osvjetljava. Kao dijete, Audie je obožavao takve noći, dok je ležao u krevetu, slušao kako kiša bubnja po prozorima i grgolji u olucima. Sada spava na podu jer mu se tijelo naviknulo na tvrde podloge i tanke deke.

Još dugo promatra dječaka kako spava, pita se kamo odlazi u snovima. Posjećuje li djevojke kojima je simpatičan ili udara neobranjive udarce u bejzbolu ili postiže zgoditke u američkome nogometu?

Dok je odrastao, Audieju su govorili da može postati što god poželi: vatrogasac, policajac, astronaut, čak i predsjednik... Kao devetogodišnjak htio je postati vojnim pilotom, ali ne poput Toma Cruisea u Top Gunu, koji je njemu izgledao više kao kompjutorska igrica nego kao prava borba. Umjesto toga, htio je biti barun von Richthofen, legendarni njemački zračni as. Imao je neki strip o Crvenom Barunu, a jedan prizor bio mu se osobito snažno urezao u pamćenje. Barun je vojnički pozdravljao Sopwith Camel14 u plamenu koji je padao na zemlju. Umjesto da na licu ima slavodobitan izraz, činilo se da žali zbog gubitka odvažnog protivnika.

Nakon što je napokon zaspao, Audie sanja putovanje od Las Vegasa do Teksasa, kroz Arizonu i planine južnog Novog Meksika. Usput su se zaustavljali u turističkim mjestima, kao na primjer u Dječjem muzeju u Phoenixu, u Montezuma Castleu u blizini Camp Verdea i špiljama Carlsbad Caverns u gorju Guadalupe. Dvije noći proveli su na jednome ranču u Novome Meksiku, gdje su jahali i skupljali stoku. Audie je Miguelu kupio kaubojski šešir i plastični pištolj u futroli od umjetne kože.

Obično su odsjedali u motelima uz cestu ili u kampovima s bungalovima. Miguel je ponekad spavao između njih, dok su u nekim drugim prilikama imali i drugi krevet. Belita se jednog jutra probudila i

pljusnula Audieja. »Što je to bilo, zaboga?« »Sanjala sam da si otišao«, rekla je. »Molim?« »Sanjala sam da sam se probudila, a tebe više nije bilo.« On ju zagrlio i položio glavu na njezin trbuh, udišući miris čistog pamuka njezine spavaćice. Ona je prekrižila ruke i zadignula spavaćicu i tako se posve otkrila. A onda mu je stavila ruku onamo gdje je bila najkorisnija, te su dugo i polagano vodili ljubav. Kad su se našli samo na korak od vrhunca, Belita se pripila uz njega kao da će je zadržati da ne padne. »Hoćeš li me uvijek voljeti?« upitala je. »Uvijek.« »Nisam dobra supruga?” »Najbolja na svijetu.«

Petoga dana ušli su u Teksas. Nebo se ispred njih širilo unedogled, prošarano blijedim tragovima, dok su avioni bili toliko visoko da se uopće nisu vidjeli. Miguel je u međuvremenu postao razgovorljiviji, smijao se Audiejevim šalama i često mu sjedio na ramenima. Navečer je tražio da mu Audie čita priče.

Beliti to nije smetalo. Bdjela je nad jednim i drugim, nikada se posve ne opuštajući, uvijek provjeravajući da je na vrata navučen i sigurnosni lanac. Opuštala se tek u snu, dišući toliko jedva čujno da joj je Audie pipao puls, nježnim dodirom prstiju na vratu, kako bi osjetio kako krv kola ispod kože skladno i tečno poput kakve pjesme.

Sve dotada Audie je smatrao da nitko ne može umrijeti od ljubavi.

Mislio je da takvu sudbinu izmišljaju pjesnici i pisci poput Johna Donnea i Shakespearea, no sada mu je bilo jasno na što su mislili kad su govorili o takvim patnjama i kad su govorili da takve užitke ne bi mijenjali ni za što na svijetu.

Vjetar se vani pojačao, tako da su se tresli prozorski kapci i okviri.

Pojavljuje se bljesak munje i gotovo istovremeno čuje prasak. Max se naglo uspravlja i skače iz kreveta, tako da svom snagom udara u vrata ormara. Audie ga hvata kad se odbija od njih, nespretnim pokretnom.

Grli ga. Pridiže ga s poda, jer mu se noge još uvijek trzaju, kao da trči, dok mu onaj def zveči među koljenima.

Max kašlje i očajnički hvata zrak, kao da pokušava odgristi dijelove zraka i brže ih gutati. »Sve u redu?« Ne može odgovoriti.

Audie ga spušta na krevet i pretražuje mu džepove. Iz tinejdžerovih usta sad već dopiru hripanje i pištanje. »Samo se pokušaj opustiti. Diši polagano«, kaže Audie.

Preokreće torbu i trese je, tako da sve iz nje ispada na krevet.

Pumpica za astmu poskakuje na podnim daskama. Audie se spušta na sve četiri. Snažno trese pumpicu i odlučno je gura između Maxovih usana i zuba. Dječak ne reagira. »Hajde, udahni.« Max odvraća glavu. »Nemoj mi to raditi«, kaže Audie.

Snažno hvata dječaka za glavu i stavlja mu Inhalator među usne. pa pritišće gornji dio. Čeka da Max udahne, pa mu onda stišće nosnice, prisiljavajući ga da zadrži dah.

Malo kasnije pušta ga da normalno diše. Max se opušta. Prsa mu se spuštaju. Oči su mu zatvorene, obrazi vlažni. »Želim ići kući.« »Znam.« Iznad njih se opet čuje jaka grmljavina. »Mrzim oluje.” »Takav si bio i kao mali«, kaže Audie. »Kako znaš?« Audie uzdiše, bojeći se nastaviti. Možda i nema izbora. Max sjeda i naslanja se na uzglavlje kreveta, sada dišući posve normalno. »Znao si da imam astmu.« »Da.« »Kako?« Audie sklapa oči. I dalje je u stanju jasno zamisliti to mjesto: neki motel uz autocestu nadomak Thoreau, u Novome Meksiku - jedan od onih prizemnih kompleksa od betonskih blokova izgrađenih tako da se možeš parkirati ispred svoje sobe. Parkiralište je bilo prepuno šlepera, kamioneta s pogonom na sva četiri kotača i kampera. Recepcionistica je skakutala i zujala poput pčele, kao da ima baterijski pogon i da su joj baterije upravo napunjene, iako je bila ponoć. »Stavite maloga u krevet«, rekla je. »Doručak poslužujemo do deset.

Imamo i bazen, al’ u njemu bi moglo bit’ malo hladno do podneva.« Audie je odnio Miguela do sobe i položio ga u manji krevet. Nije se mogao načuditi i nadiviti tome kako to dijete izgleda krhko, kako

savršeno formirano. Soba se nalazila na manje od dvadeset metara od autoceste i svi farovi prelazili su po zidovima, svi kamioni u prolasku tresli svjetiljke, zvučeći kao da bi svakog trenutka mogli prodrijeti kroz prozor.

Unatoč toj buci, svi su spavali. Iz dana u dan sve su se više udaljavali od Kalifornije, no ni on ni ona nisu se uspijevali osloboditi osjećaja da ih Urban Covic traži.

U jednom trenutku Audieja je probudio napola zatomljeni krik.

Miguel se trzao usred nekakve noćne more, a prsa su mu se nadimala i spuštala kao da se užasno bori baš za svaki dah. Belita je iz torbe uzela Inhalator i stavila mu masku preko usta i nosa, držeći je tako sve dok se nije uvjerila da mu je lijek ušao duboko u pluća. Zatim ga je ljuljala na prsima, tješeći ga dok joj je jecao uz vrat i na koncu zaspao, sklupčan, lica koje su svako malo osvjetljavali kamioni u prolasku. »Moraš mi nešto obećati«, rekla je ona kasnije, glave položene na Audiejeva prsa. »Što god...« »Ne želim što god... želim nešto.” »U redu.« »Obećaj mi da ćeš se brinuti za Miguela.« »Brinut ću se i za tebe i za njega.« »Ali ako se meni nešto dogodi...« »Ništa ti se neće dogoditi. Pusti tako sumorne misli.« »Što je sumorno?« Audie joj je pokušao objasniti, ali nije se uspijevao sjetiti riječi na španjolskome.

Belita mu je rekla da zašuti. »Obećaj mi životom... majčinim životom... pred Bogom kao svjedokom... Obećaj mi da ćeš se, ako se meni nešto dogodi, brinuti za Miguela.« »Ne vjerujem u Boga«, našalio se Audie. Ona mu je stisnula donju usnu tako da je osjetio prodornu bol. »Obećaj mi.« »Obećajem.«

Vjetar jača i nadire u bjesomučnim zapusima, tako da zidovi škripe.

Max sjedi naslonjen na uzglavlje kreveta i čeka da Audie odgovori na njegova pitanja, no Audie je utonuo u tišinu, sklopljenih očiju, trza se zbog neke uspomene. Dječak ga gotovo žali, ali si ne može objasniti

zašto. Izgleda kao da je slomljen. Ne, kao da je ulovljen u klopku. Poput zeca u zamci, zeca koji nogama udara po tlu, bori se protiv klopke iako je tako samo jače zateže. »Kojeg ti je datuma rođendan?« pita ga Audie. »Sedmog veljače.« »Koje si se godine rodio?« »Dvijetisućite.« »Gdje?« »U Teksasu.« »Čega se prvog sjećaš?« »Kako misliš?« »Koja ti je najranija uspomena?” »Ne znam.« »Oduvijek živiš u istoj kući?« »Da.« »Jesi li kada bio u Kaliforniji?” »Nisam.« Audie ustaje s kreveta i uzima ruksak. U jednome od mnogih džepova nalazi se fotografija žene koja stoji pod cvjetnim lukom i drži maleni buket. Iza skuta njezine haljine, jedva vidljivo, proviruje neki maleni dječak i stidljivo se smiješi objektivu.

Audie je dodaje Maxu. »Znaš tko je to?« Dječak gleda sliku i odmahuje glavom. »To je moja supruga.” »Gdje je sada?” »Ne znam.« Audie mu uzima fotografiju, nježno je drži palcem i kažiprstom. U očima mu blistaju suze. Sprema fotografiju i vraća se na mjesto na podu na kojem je spavao. »Trebao si mi reći kako me znaš«, kaže Max. »To može pričekati do sutra.«

49.

Valdez uzima ključeve svog automobila i odlazi iz kuće, ne obazirući se na mnoštvo novinara koji su se okupili na početku prilaznog puta koji vodi do garaže. Kreće na zapad Magnolijom, i dalje uznemiren zbog prepirke sa Sandy. Ta žena ima tako oštar jezik i puna je sumnji. Čas krivi sebe, čas njega.

Sve je bilo toliko jednostavnije dok je bio samac. U ono vrijeme morao se brinuti samo o sebi. Sad ima dojam da oko vrata ima lanac koji ga, koliko se god visoko vinuo, uvijek vuče natrag na zemlju, čim ona već malo pomakne ručni zglob.

Victor Pilkington živi u vili s pogledom na jezero Old Mill. Riječ je o zdanju u južnjačkome gotičkom stilu s polukružnim verandama po cijeloj dužini na obje etaže, a obojeno je tako da nalikuje na svadbenu tortu. Europsko pročelje zakriva najsuvremenije opremljenu unutrašnjost sa sobom za biljar, privatnim kinom i sefom za oružje koji je moguće pretvoriti u krizni stožer i sklonište.

Vrata otvara neka crnkinja. Ona se već dvadeset godina brine za kućanstvo obitelji Pilkington, ali rijetko govori osim kad joj se netko obrati. Neki pripadnici posluge nastoje se ulizivati obitelji, ali ta žena kućom prolazi poput duha koji ne zna što drugo raditi.

Sada vodi Valdeza u dnevnu sobu. Već nekoliko trenutaka kasnije otvaraju se dvokrilna vrata i u sobu u dugačkoj spavaćici ulazi njegova teta Mina. Riječ je o starijoj sestri njegove majke, kojoj je četrdeset i koja, ima savršeno oblikovano tijelo, ali i tijelo koje na rubovima poprima mekše obrise. Baca mu se oko vrata i jeca. »Užasno mi je žao - čula sam vijesti. Kakav šok. Nemam druge riječi, čisti šok.” »Ne ispušta ga iz zagrljaja. »Kako je Sandy? Drži se?

Namjeravala sam je nazvati, ali jednostavno ne znam što da kažem.« Spušta dlanove i prelazi mu preko ramena, pa i niz podlaktice. »Max je tako divan dječak. Sigurna sam da će sve biti u redu. Policija će ga pronaći. Uhvatit će tog užasnog čovjeka.« Valdez se mora na silu riješiti njezina zahvata.

»Gdje je Victor?« »U uredu.« Pogledava prema stubama. »Ni on ni ja nismo mogli zaspati. Idi gore.« Pilkington gleda neki boksački meč na kablovskoj televiziji. Naginje se naprijed u kožnome naslonjaču, spušta ramena i zamahuje, kao da doista sudjeluje u boksačkome meču. »Hajde, udari ga, pičkice!« Rukom pokazuje Valdezu da sjedne, ne odvajajući pogled od ekrana. A onda još kaže: »Duboko udahni, Ryane. Nemoj mi ulaziti gnjevan.« »Što ćemo sad, jebote?« Pilkington se ne obazire. »Znaš u čemu je problem s današnjim boksačima? Nisu spremni izložiti se i malo dobiti batina. Evo, na primjer, ovaj klinac... Portorikanac. Ako dobije ovu borbu, mogla bi mu se pružiti prilika da izazove Pacquaija, ali protiv Mannyja može preživjeti dvije runde jedino ako mu priđe i pretrpi pokoji udarac.« »Jesi čuo što sam rekao?« »Čuo sam.« Pilkington ustaje. Toči kavu iz staklene posude. Ne nudi je. Iako je razlika među njima samo petnaest godina, Pilkington je Valdezov tetak.

Godine nisu narušile snagu i formu starijeg muškarca. »Kako je ona tvoja prelijepa ženica?« pita. »Kriste! Slušaš ti mene?« »Na spominji ime Božje uzalud.« »Sin nam je otet, a ti se držiš kao da je sve u redu.« Pilkington se ne obazire na te riječi. »Oženio si ženu na koju treba paziti i pod svaku je cijenu zadržati. Znaš po čemu znam?« Valdez šuti. »Po mirisu.« Pilkington u kavu ubacuje kockicu šećera. Miješa. »Ljudi su dosta slični psima. Kod nas se prvo javlja njuh. To je iskonski instinkt. Neposredan. Moćan. Shvaćaš?« Ne, misli si Valdez, koji ne shvaća. Što se njega tiče, Pilkington može ševiti i pečenu puricu, samo ako se drži podalje od Sandy... i ako pomogne pronaći Maxa.

Meč je završio. Mali Portorikanac je izgubio. Pilkington isključuje televizor i odnosi kavu do prozora, gdje stoji starinski teleskop usmjeren prema kućama na suprotnoj strani. »Ti si kriv.« »Molim?« »To s Palmerom. Stvar si trebao neutralizirati kad ti se pružila prilika.«

»Misliš da nisam pokušao? Pola onog ološa u zatvoru uzelo je novac da ga ubije.« »Izlike su ti čisto sranje, Ryane. Što si mislio da će se dogoditi kad Palmer iziđe? Mislio si da će kupiti novi pleteni prsluk i posvetiti se golfu?« »Čini mi se da mi ne bi trebao držati predavanja.” »Molim?« »Ne sviđa mi se kad mi netko soli pamet.” »Ma je li?« »Što si radio u ratu, striko moj? Koliko si metaka ispalio?« Pilkington uzima uteg za papir u obliku grizlija i odvaguje ga u ruci.

Valdez i dalje govori, daje oduška bijesu, licem na samo nekoliko centimetara od starijeg muškarca. »Ne sviđa mi se da mi pamet soli netko tko traži druge da umjesto njega obave prljave poslove, a onda se još žale na smrad.« Već je zaustio da kaže još nešto, no za to nema vremena. Pilkington zamahuje onim utegom ispod ruke i svom snagom njime udara mlađeg muškarca u trbuh, tako da ovaj odmah pada na koljena. Neočekivano spretno i brzo za tako krupnog muškarca, drži brončanog medvjeda iznad Valdezove glave. »Za čovjeka koji nema krave, baš jako sereš, poput bika, Ryane. Bez mene bi bio nitko i ništa. Tvoj posao, tvoja otmjena kuća, tvoj portfelj nekretnina za koji nitko ne zna - sve to stekao si zahvaljujući meni. Ja sam doveo Franka na tu poziciju i sad ti čuva dupe, ali na tebe više ne kanim trošiti politički kapital. Trebao si ušutkati Palmera kad si još imao priliku.« »I što da radim sada?« pita Valdez, i dalje s mukom hvatajući zrak. »Pronađi ga.” »Sam? »Ne, Ryane, na raspolaganju su ti udružene snage okruga, savezne države i saveznih agencija. Čini mi se da bi to trebalo biti dovoljno. A kad ga pronađeš, ja ću se pobrinuti za to da se posao odradi kako treba.« »A moj sin?« »Nadaj se da se neće ispriječiti na putu.«

50.

Desireein stan na prvome katu nalazi se nasuprot Milroy Parku, u Houston Heightsu, a do njega se dolazi uskom stazom i drvenim stubama. Prema podacima njezina agenta za iznajmljivanje, prostor ima 90 kvadrata, no ona u to sumnja kad god pokuša drukčije razmjestiti namještaj.

Dok se uspinje drvenim stubama, odjednom je obuzima osjećaj da je nešto zaboravila. Gleda u torbicu. Ključevi. Mobitel. Sve je kako treba.

Došavši do odmorišta, primjećuje da su vrata odškrinuta. Stoji posve nepomično i pita se je li moguće da ju je posjetila majka. Ima ključ, ali obično prvo nazove. I ona bi svakako zatvorila vrata.

Tko još ima ključ? Možda je njezin stanodavac, g. Sackville, došao u inspekciju. Možda je sad unutra i isprobava njezino donje rublje.

Izvadivši poluautomatski Glock iz futrole, razmišlja o tome da prijavi incident, ali ne može biti sigurna da nije riječ o lažnoj uzbuni.

Kako bi joj se samo rugali da pogriješi. Senogles joj nikada ne bi dopustio da izbriše uspomenu na tu sramotu.

Naslanja uho na vrata i osluškuje, ne bi li čula kakve korake, kretanje ili razgovor. Njezina bi majka bila uključila televizor, koji se u kući njezinih roditelja štuje kao pravo božanstvo.

Gurnuvši vrata malo nogom, ulazi u kratki hodnik. Pištolj je topao i neuobičajeno ljepljiv. Na suprotnome kraju nalazi se dnevna soba i uska čajna kuhinja. Spavaća je soba s lijeve, a kupaonica s desne strane.

U tom stanu živi tri godine. Sad ga promatra drukčijim očima. Sjene su sada skrovišta, a kutovi nevidljivi.

Prvo pretražuje spavaću sobu, pištoljem prelazi s jedne na drugu stranu, gleda iza vrata. U toj dugačkoj i uskoj prostoriji nalazi se francuski ležaj, naguran u kut na suprotnome kraju, zatim drvena komoda, ormar i veliki crveni naslonjač. Sve je onako kako je i ostavila, s odjećom iz kemijske čistionice prebačenom preko kreveta. Radi se o crnome sakou i hlačama koji su još uvijek u plastičnoj foliji. Na noćnome ormariću nalazi se starinski srebrni okvir za slike s crno-bijelom fotografijom na kojoj su njezina majka i otac, snimljeni na dan

vjenčanja.

Na suprotnoj strani malenog hodnika nalazi se kupaonica.

Umivaonik je pretrpan šamponima, pjenama za kupanje i puderom. Još proizvoda nanizano je na staklenoj polici na kojoj ima pletenu košaricu punu onih minijaturnih bočica kakve se dobivaju u hotelima. Zastor na kadi je navučen. Je li ga ona navukla? Je li se upravo pomaknuo?

Pružajući lijevu ruku iza sebe, uključuje stropno svjetlo. Bijeli zastor propušta svjetlost. Iza se ne vide nikakve sjene. Kada je prazna. Iz slavine kapa voda.

Okreće se i vraća u predvorje, pa ulazi u dnevnu sobu. Ondje se nalaze sofa, naslonjač, stolić i polica s knjigama koje želi pročitati, iz pera autora za koje misli da ih je trebala pročitati. Gleda hrpu nesloženog opranog rublja, košaru rublja za glačanje i posude od doručka u sudoperu - dokaze o zanemarivanju ili posvećenosti jednome poslu, ne zna koji je točan razlog.

Nije na stoliću ostavila neki fascikl? Unutra su se nalazile kopije slika s mjesta pljačke blindiranog vozila, a osobito važne bile su snimke na kojima se vide kamere u policijskim vozilima. Izjave. Bilješke.

Izresci.

Pogledom prelazi po sobi. Fascikla nema ni na polici s knjigama, ni na sofi. Je li ga odnijela u sobu? Spušta se na jedno koljeno, pa gleda ispod sofe i stolića. Naslanjajući obraz na pod, osjeća lagano strujanje zraka. Bit će da je otvoren neki prozor - ili možda klizna vrata koja vode na balkon.

U istom trenutku pada joj na pamet da rijetko otključava ta klizna vrata, osim ako želi zaliti onu svoju jedinu, samotnu biljku. Trebala je provjeriti balkon. I to joj je posljednja misao: već trenutak kasnije neka sjena prelazi svjetlost i nešto je udara u potiljak.

Moss se budi sat prije svitanja s bocom bourbona pod pazuhom i umrljanom čašom na jastuku kraj glave. Ležeći posve nepomično, čuje polagano pulsiranje vlastite krvi i snažne udare vjetra vani. Ne sjeća se kad je i kako zaspao, sjeća se samo nekakvog nepovezanog sna - prave povorke lica iz zatvorskih godina. Kažu da ubojica sanja ljude koje je ubio, no Moss kasnije više nije ni pomislio na muškarca kojeg je u dvorištu za tjelovježbu zatukao utegom. Nije da Dewie Heartwood to nije zaslužio, no Moss je sada stariji, mudriji i bolje se kontrolira.

Posrćući ulazi u zamračenu kupaonicu, pa se saginje da popije vode iz slavine i ublaži sprženost usne šupljine. Vani čuje beskućnike kako se svađaju oko kartonskih kutija i opušaka.

U spavaćoj sobi uključuje televizor. Maleni ekran prvo zuji, pa onda treperi. Neka žena donosi izvještaj o stanju u prometu, takvim tonom kao da se radi o nečemu od životne važnosti. Prizor se mijenja i dvoje spikera izvještava o najvažnijim vijestima tog dana. »Bjegunac kojeg traže zbog ubojstva majke i djeteta iz Houstona navodno je oteo šerifova sina koji je posljednji put viđen jučer popodne, pri izlasku iz škole.« Moss pojačava ton. »Judie Palmer pobjegao je prije tjedan dana iz saveznog zatvora i sada je cilj velike potjere koju provode policija, FBI i Uprava za zatvorski sustav.« »Oteti dječak, kojem je petnaest godina, zove se Maxwell Valdez i sin je šerifa okruga Dreyfus, Ryana Valdeza, koji je prije više od deset godina uhitio Palmera nakon pljačke blindiranog vozila. Očekuje se da će obitelj u toku dana održati konferenciju za novinare...« Moss ne sluša ostale vijesti. Pokušava prokljuviti zašto bi Audie učinio tako nešto. Tijekom svih onih godina u zatvoru, Audie je bio najpametniji čovjek kojeg je Moss ikada upoznao. Pravi Yoda. Gandalf.

Morpheus.15 Kako se pretvorio u tako odlučnog samoubojicu. Zašto?

Mossa boli mozak, a stvar nije samo u bourbonu. Motiviranost je precijenjena kao nadzorna sila u čovjeku, zaključuje. Sranja se jednostavno događaju. Nema logike. Nema nekakvog šireg plana.

Nespretno pretražuje džep sakoa i izvlači bočicu aspirina, pa grize dvije tablete. Potom se spušta na pod i radi pedeset sklekova, od kojih mu se glavobolja samo pogoršava. Zatežući mišiće, gleda se u ogledalo, svjestan toga koliko postaje mlohav.

Tušira se, brije i navlači traperice, te zakopčava košulju. Dok uzima sako, čuje kako mu u džepu šušti neki papir. Prstima pronalazi bilješke koje je zapisao u knjižnici. Ponovno ih čita i pokušava shvatiti pljačku i sve što se događalo nakon nje. Imena i datumi umrljani su od Mossova znoja. Prisjeća se kako je razgovarao s onim starcem koji je svjedočio pucnjavi i koji je blebetao nešto o tome kako će šutjeti.

Theo McAllister bio je prestrašen - ali nije se bojao Mossa. Što može prestrašiti čovjeka koji živi sam u šumi, sa sačmaricom kraj vrata?

51.

Desiree sjedi na rubu sofe i drži paketić s ledom na potiljku. Neka pripadnica hitne službe baterijskom joj svjetiljkom osvjetljava oči, traži da gleda gore, pa dolje, lijevo, pa desno. »Koliko prstiju vidite?« »Bez palca?« »Koliko?« »Tri.« Senogles ih gleda s balkona. »Prvo si trebala provjeriti balkonska vrata«, kaže, majstorski izražavajući najočitiju činjenicu.

Desiree ne reagira. Jezik joj je natečen. Bit će da ga je zagrizla kad je dobila udarac. »Zašto nisi odmah prijavila?« pita je Senogles. »Nisam bila sigurna.« On pogledom obuhvaća njezin stan, prstima prelazi po knjigama na polici. Philip Roth. Annie Proulx. Toni Morrison. Alice Walker. »Vjerojatno neki narkoman.« »Takvi obično ne obijaju bravu«, kaže Desiree, odupirući se novome valu mučnine. »I kažeš da ti ništa ne nedostaje.” »Osim tog fascikla.« »S fotografijama i izjavama koje nisu trebale biti ovdje.« Senogles sada proučava njezine kuharice. »Jasno ti je da ja vodim ovu istragu? Ja sam tebi nadređen...« »Da, gospodine.« Desiree zna da slijedi bukvica, a nagon za samoodržanjem nalaže joj da šuti i sve otrpi. Istodobno pokušava shvatiti zašto bi joj netko uzeo onaj fascikl. Tko je znao da u njemu ima kopije snimaka s mjesta događaja i izjava? Ime joj je bilo upisano na prijemnome šalteru Arhiva.

Posjetila je Hermana Willforda. Kod Ryana Valdeza raspitivala se o kamerama.

Senogles i dalje govori, no Desiree uzdiže ruku. »Možemo o tome kasnije? Trenutačno moram povraćati.«

Hitna i forenzičari na koncu odlaze, a Senogles kaže Desiree da ujutro ne treba doći na posao. »Suspendirana sam?« »Na bolovanju si.« »Dobro mi je.« »Onda si do daljnjega suspendirana kad je riječ o aktivnoj službi. I ne trebaš zvati Warnera. Odobrio je moju odluku.« Nakon što se otuširala, sjeda na rub kreveta, dok joj misli škripe u tami. Bosonoga prolazi stanom, pa iz hladnjaka vadi još jedan paketić leda. Na mobitelu ima dva propuštena poziva. Prvu glasovnu poruku ostavio joj je Jenkins iz Washingtona: »Ono vozilo koje tražiš - Pontiac 6000 iz 1985... Prvi put prodano je u Ohiju 1985. i imalo je troje bivših vlasnika. Posljednji je bio neki Frank Robredo iz San Diega, u Kaliforniji.

Tip kupuje rabljene aute i preuređuje ih. Kaže da je Pontiac prodao tipu koji mu je u siječnju 2004. platio devetsto dolara. Potpisao je vlasnički list, potpisao kupoprodajni ugovor i za pet dana predao obrazac za odricanje odgovornosti, no cijeli prijenos nikada nije posve dovršen, jer kupac nije otišao u ured za registraciju motornih vozila i zatražio službeni prijenos, niti je platio pristojbe. Nije se mogao sjetiti tipova imena, ali se sječa da je razgovarao s jednim šerifom pomoćnikom iz okruga Dreyfus koji mu je rekao da se kupac poslužio lažnim imenom. Kontaktirao sam kalifornijsku Upravu za motorna vozila, da vidim imaju li još originalne dokumente. Izvijestit ču te kako to napreduje.« Poruka tu završava, a onda počinje nova. Ponovo Jenkins: »Javili su mi se iz kalifornijske Uprave za motorna vozila u vezi s onim Pontiacom. Nestala je digitalna verzija dokumenata, ali traže papirnate primjerke. I nešto najneobičnije u cijeloj priči - netko drugi već se raspitivao za istu stvar. Prije šest mjeseci. Zahtjev je poslao zatvorski knjižničar u saveznome zatvoru Three Rivers.« Desiree gleda na sat. Prekasno je da nazove zatvor. Poruka se nastavlja: »Provjerio sam i imena koja si mi dala. Timothy Lewis poginuo je prije sedam godina, u nesreći sportskog aviona. O Nicku Fenwayu kao vlasniku nekakvog bara na Floridi ne uspijevam pronaći ništa, ali nastavit ću tražiti.« Poruka završava. Desiree kroz prozor gleda praznu ulicu. Audie Palmer imao je pristup računalu u knjižnici, ali zašto bi njega zanimao taj Pontiac? Cijeli slučaj obilježavaju neskladni tonovi, kao kad neko dijete nabada po tipkama klavira, stvara buku, a ne glazbu.

Dok sjedi za pisaćim stolom, Desiree vadi stvari iz torbe i uzima iPad. Pretražuje stare elektroničke poruke. Jedna od njih ima i privitak - Palmerov zatvorski dosje, s imenima ljudi koji su ga posjetili tijekom proteklih deset godina.

Pogledom prelazi po popisu, koji ne zauzima ni pola stranice. Sestra je Audieja posjetila desetak puta. Na popisu je još osma imena. Među njima je i Frank Senogles, koji je Audieja zacijelo ispitao kad je bio zadužen za neriješeni slučaj bez neispitanih tragova. U zatvoru je bio tri puta: dvaput 2006. i, što je najneobičnije, prije samo mjesec dana.

Tada je slučaj već bio prepustio Desiree. Zašto bi uopće razgovarao s Audiejem, ako to više nije njegov neriješeni slučaj?

Gleda imena ostalih posjetitelja s popisa. Jedan od njih, Urban Covic, na uvid je dao vozačku dozvolu izdanu u Kaliforniji. Desiree unosi njegovo ime u tražilicu i nailazi na podatke o nekome poslovnom čovjeku iz San Diega. Covicove riječi navode se u nekoliko članaka, u vezi s projektom izgradnje terena za golf pod nazivom Sweetwater Lake koji je izazvao prosvjede mjesne ekološke skupine koja je ustvrdila da će ugroziti močvarni teren na tom području. Na sjedište te skupine bačena je zapaljiva bomba, a zabilježene su i optužbe za nezakonite donacije gradskim vijećnicima.

Desiree ulazi u FBI-evu bazu podataka, služeći se svojim korisničkim imenom i lozinkom. Na privjesku za ključeve nosi maleni token koji generira nasumične brojeve i tako osigurava još jednu razinu sigurnosti. Ušavši u bazu, traži Urbana Covica i odmah ga pronalazi. Ima četiri lažna imena, a prema obavještajnim podacima, nekoć je u Las Vegasu radio za mafijašku obitelj Panaro, ali je za njih prestao raditi sredinom devedesetih godina, kad je sud Bennyja Panara i dvojicu njegovih sinova osudio za reket.

Covic se otada obogatio vodeći noćne klubove i striptiz-klubove u San Diegu, da bi se kasnije proširio na građevinske poslove, nekretnine i uzgoj na farmama.

Zašto bi Urban Covic posjetio Audieja Palmera u zatvoru?

U dosjeu se nalazi i popis adresa i poznatih Covicevih suradnika, zajedno s telefonskim brojevima. Desiree gleda na ručni sat. Nekoliko je minuta do ponoći. U Kaliforniji je još deset navečer. Ona zove broj.

Javlja se neki muškarac. To je prije gunđanje nego pozdrav. »Jesam li dobila Urbana Covica?« »Tko pita?« »Specijalna agentica Desiree Furness, iz FBI-a.« Kratki trenutka

potpune tišine. »Odakle vam ovaj broj?” »Imamo ga u dosjeu.« Ponovno stanka. »Kako vam mogu pomoći, specijalna agentice?” »Prije sedam godina posjetili ste jedan savezni zatvor u Teksasu.

Sjećate se?” »Ne.« »Posjetili ste zatvorenika po imenu Audie Palmer.« »I?« »Kako znate Palmera?« »Nekoć je radio za mene,” »U kojoj ulozi?« »Bio mi je potrčko. Kad bi mi nešto trebalo, on bi mi to obavio.” »Koliko je dugo radio za vas?” »Ne sjećam se.« Covic zvuči kao da mu razgovor jako dosađuje. »Znači da nije bio osobito vrijedan i važan zaposlenik?” »Nije.« »Ali vi ste ipak prešli pola zemlje da ga posjetite u zatvoru.« Ponovno tišina. Covic uzdiše. »Ako me kanite za nešto optužiti, specijalna agentice, predlažem da ili pišate ili oslobodite JVC.« »Audie Palmer optužen je za otmicu blindiranog vozila i kradu sedam milijuna dolara.« »To nema nikakve veze sa mnom.« »Znači da ste ga posjetili kao prijatelja?« »Prijatelja!« Covic se smije. »Što je toliko smiješno?« »Ukrao mi je nešto.« »Što vam je ukrao?« »Nešto do čega mi je bilo jako stalo - kao i osam tisuća dolara.« »Prijavili ste tu krađu?« »Nisam.« »Zašto?« »Odlučio sam stvar riješiti sam, no pokazalo se da nije bilo potrebe truditi se.« »Kako?« »Audie Palmer sve je sam zajebao.« »Zašto ste ga onda posjetili?« »Da uživam u prizoru.«

52.

Sada već budan, Audie pilji u strop i osjeća se omamljeno zbog apsurdnosti svega što je učinio - oteo dječaka, valjda očekujući da će još jedan prijestup nekako poslužiti kao protuteža ostalima i nekako ispraviti situaciju. Izgledi u uspjeh ne mijenjaju se samo zato što je novčić deset ili vise puta pao na istu stranu. I ne postoji nekakva nevidljiva vaga ili divovska knjiga prihoda i rashoda koju tijekom života treba uravnotežiti.

Kad ljudi prežive neku katastrofu - poplavu ili uragan - novinari ih često pitaju kako su se s time nosili. Neki od njih zahvaljuju Bogu što im je odgovorio na molitve ili kažu »nije mi još kucnuo čas«, kao da svatko od nas negdje skriva datum kad mu istječe rok. Obično nemaju odgovor. Nemaju tajnu. Nemaju neku specijalnu sposobnost. I upravo zato toliki preživjeli osjećaju grizodušje. Tu sreću nisu zavrijedili time što su bili hrabriji, pametniji ili snažniji. Jednostavno ih je pomazila sreća.

Ustavši, Audie odlazi u kuhinju i gleda kroz prozor. Vidi polegnute busene trave koji prianjaju za dine i osjeća vjetar koji i dalje nesmiljeno šiba kuću, tako da se prozorski kapci tresu. Takva jutra, netaknuta i sirova, izgledaju poput pobjede nad noći. Čuje zvuk puštanja vode u kotliću, a onda i onaj def. Max se bosih nogu naslanja na okvir vrata, razbarušene kose i lica na kojem se još vide tragovi jastuka. »Jesi za doručak?« pita Audie. »Imamo instant-kavu, ali ne i mlijeko.« »Ne pijem kavu.« »To je dobro znati.« Audie u zdjeli miješa jaja u prahu, i nastavlja govoriti. »Jesi dobro spavao? Kakav je bio madrac? Mogu ti dati još jednu deku.« Max šuti. »Ne moramo razgovarati«, kaže Audie. »Naviknut sam na jednostrane razgovore.« Izlijeva jaja u vruću tavu. »Žao mi je što nema kruha, ali pronašao sam krekere.« Pogledava kroz otvoreni prozorski kapak. »Znam da sam obećao da ćemo ići na pecanje, ali vjetar je i dalje

jak. Oluja još nije posve završila. Poslušao sam vijesti na radiju. Još jedna oluja jača u blizini Kube. Kažu da bi mogla prerasti u uragan, iako im je sezona već praktički završila, no ne očekuje se da će ubrzo krenuti prema sjeverozapadu.« »Ne želim ići pecati. Želim ići kući«, kaže Max. Audie pred njega postavlja tanjur. Jedu u tišini. Nakon toga, Audie pere i briše tanjure. Max se u međuvremenu nije ni pomaknuo. »Rekao si da ćeš mi danas reći.« »Istina.« Audie pogledava uokolo, kao da pokušava proračunati dimenzije prostorije. Odlazi do svoje torbe, vadi bilježnicu i Maxu pokazuje onu istu fotografiju. »Sjećaš se da sam ti rekao da sam oženjen?« Tinejdžer kima. »Trebalo mi je mnogo vremena da ovo pronađem. Fotograf u kapeli za vjenčanja ostao je bez posla zbog pijanstva, te je napustio Las Vegas.

Nije ostavio novu adresu. Zatim je nekoliko godina putovao Europom.

Već je mislio da bi mogao baciti sve stare digitalne snimke, ali je ipak u nekoj kutiji zadržao nekoliko CD-a.« Max se mršti, ali nešto, negdje kao da se u njemu budi. »Zašto mi to pokazuješ?« »Ovo si ti«, kaže Audie, pa pokazuje dječaka na fotografiji. »Molim?« »Bile su ti tek tri godine. A žena koja te drži za ruku tvoja je mama.« Max odmahuje glavom. »To mi je Sandy.« »Zove se Belita Ciera Vega i ovamo je došla iz Salvadora.« Ponovno tišina, ovaj put još dugotrajnija. »Pravo ti je ime Miguel Ciera Vega«, kaže Audie. Rodio si se u bolnici u San Diegu, 4. kolovoza 2000. Vidio sam tvoj rodni list.« »Rođen sam 7. veljače«, kaže Max, sada već uzrujaniji. »I Amerikanac sam.« »Nisam rekao da nisi.« »I nisam nezakonit. Imam i majku i oca.« »Znam.« »Ali kažeš da sam posvojen.” »Samo kažem da ti je ovo majka.« »Obično sranje«, viče Max. »Nikada nisam bio ni u Las Vegasu, ni u San Diegu. Rodio sam se u Houstonu.« »Dopusti da objasnim...«

»Ne, lažeš!« »Kao mali imao si omiljenu igračku - sjećaš se? Imao je ljubičastu leptir-kravatu i crne oči, a zvao si ga Boo Boo, poput Yogijeva malog prijatelja.« Max neodlučno šuti. »Kako znaš?« »Imao je samo jedno uho«, kaže Audie. »Drugo je nestalo jer si ga stalno sisao. Baš kao što si sisao palac.« Max i dalje šuti. »Išli smo iz Kaliforije u Teksas. Stali smo da se vjenčamo u Las Vegasu, a onda smo se još vozili kroz Arizonu i Novi Meksiko. Posjetili smo i obišli mnogo toga. Sjećaš se Carlsbad Cavernsa? Gledali smo stalaktite i stalagmite.

Rekao si da te podsjećaju na ružičasti sladoled.« Max odmahuje glavom, kao da se pokušava riješiti nekakve predodžbe.

Audie priča od početka, pokušavajući sve prenijeti riječima kojima se poslužila i Belita - opisuje potres i to kako je ostala bez muža, njezine roditelje i sestru. Prepričava odlazak i prijelazak pustinje, kao i smrt njezina brata i putovanje do Kalifornije. I Audiejeve oči počinju se ispunjavati suzama, no ne prestaje, jer se pribojava da bi ga riječi mogle napustiti, te riječi ljubavi i gubitka. »Nosila te u trbuhu«, kaže. »Rodio si se u San Diegu, ali ja sam te upoznao tek kasnije. Tada sam se već bio zaljubio u Belitu.

Bilo je to tako lako, kao da posve zaboravljaš sebe i samo misliš na nekoga drugoga. Zajedno smo pobjegli - pobjegli od jednog zlog čovjeka. U Teksasu smo namjeravali otpočeti novi život. Ona je trebala roditi drugo dijete. Naše dijete. Tvog brata ili sestru...« Dok govori, Audie vidi svoj odraz u dječakovim očima i pita se je li pogriješio. Posve mijenja okvir Maxove prošlosti, ruši sve što je taj tinejdžer ikada doznao, u što je vjerovao i na što se oslanjao. »Griješiš«, šapuće Max. »Lažeš.« Te su riječi pune ledene sigurnosti i mržnje i Audie osjeća užasnu vrtoglavicu, kao da ga guta divovski vrtlog koji može izazvati jedino uništenje.

Tijekom svih godina provedenih u zatvoru Audie je zamišljao kako Miguel odrasta, kako uči voziti bicikl, kako ostaje bez prvog zuba, kako kreće u školu, uči čitati, pisati i crtati, kao i još stotine novih svakodnevnih rituala. Zamišljao je kako ga vodi na neku bejzbolsku utakmicu, kako slušaju pucketanje drvene palice i osjećaju uzbuđenje u publici dok loptica leti prema nebu i pada u pravu šumu uzdignutih ruku. Zamišljao je kako upoznaje njegovu prvu djevojku, časti ga prvim pivom, vodi ga na prvi rock-koncert. Razmišljao je o tome kako zajedno

odlaze u Salvador i traže Belitine rođake, kako šeću plažom kojom je ona hodala kao dijete. Želio se uspinjati na vrhove, spuštati brzacima, gledati zalaske sunca, čitati iste knjige, gledati iste filmove, lomiti isti kruh i spavati pod istim krovom.

Obične gluposti. Uništene. Prošlo je previše vremena.

Max mu neće zahvaliti što mu je spasio život - krivit će ga što mu ga je uništio.

53.

Konferencija za novinare počinje u neželjenoj atmosferi, budući da izvjestitelji, fotografi i snimatelji moraju čekati na kiši, budući da ih škola ne pušta u dvoranu sve do dolaska senatora Dowlinga. Senator se ispričava pokislim novinarima i počinje davati izjavu o obrazovanju, no novinare zanima otmica sina šerifa okruga Dreyfus. »Poznajem tog šerifa«, kaže senator. »On mi je dugogodišnji prijatelj i ovom prilikom uvjeravam Ryana Valdeza i njegovu obitelj da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da mu vratimo tog dječaka.« Senator Dowling vraća se pripremljenome govoru, no pitanjem ga prekida netko drugi od novinara. »Zašto Audie Palmer nije optužen za ubojstvo s predumišljajem kad ste ga tužili kao okružni tužitelj u okrugu Dreyfus?« Dowling dlanom briše usta, a mikrofon prenosi zvuk prelaženja brkova po dlanu. »Ispričavam se, ali ne kanim se vraćati u prošlost i raditi obdukciju svih slučajeva koje sam ikada vodio.« »Je li Audie Palmer podmitio dužnosnike savezne države Teksas da ishodi blažu optužnicu?« »To je apsurdna laž!« Senator prstom pokazuje prema novinaru, a lice mu poprima crvenu boju. »To nije bila moja odluka, ja nisam osudio Audieja Palmera. I neću opravdavati svaki potez koji sam povukao kao tužitelj. Moji rezultati govore dovoljno sami za sebe.« Jedan pomoćnik prilazi mu i nešto mu šapće. Dowling kima, a usta mu se nesigurno grče prije nego što će se ponovno oglasiti, sada blažim tonom, punim otvorenosti i poštenja. »Morate shvatiti jedno. Vama je to tek još jedna vijest, jedna priča, no za ovu obitelj radi se o sinu. Prije nego što počnete optuživati, pomislite malo i na tog sirotog dječaka u ubojičinim kandžama, kao i na njegovu obitelj koja čeka i moli se. Bit će više nego dovoljno vremena da se na cijeli slučaj osvrnemo kad dječak stigne kući, ako Bog da, živ i zdrav. A kao izabrani dužnosnik, ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da bude upravo tako.«

Ne obazirući se na dodatna pitanja, udaljava se od govornice i sa svojom svitom pokrajnjim vratima izlazi na hodnik, gdje uz mnoštvo psovki započinje tiradu o »jebenim novinarima, krvoločnim pijavicama i gubavcima.« Meta njegova bijesa mijenja se kad pod kišobranom ispred glavnog ulaza vidi Victora Pilkingtona. Svojim poslušnicima govori da »odjebu«, pa Pilkingtona niza stube odvlači do limuzine koja ga čeka.

Vozač i jednog i drugog pokušava slijediti s drugim kišobranom, no Dowling mu govori da »prošeće«.

Gura Pilkingtona u automobil. »Rekao si da je ovo pod nadzorom.« »U biti«, kaže Victor. »U biti?« »Pojavio se manji problem.« »Pa oteo je tog jebenog klinca! Ako to smatraš manjim problemom, onda gledaš kroz pogrešnu stranu jebenog teleskopa. Ne možemo ga ničim pritisnuti.« »Policija čini sve što je u njezinoj moći.« »O, kako mi to samo ulijeva povjerenje. Što ako propjeva?« »Nitko mu neće vjerovati.« »Kriste!« »Smiri se.« »Nemoj mi govoriti da se smirim. Telefonom sam razgovarao s Claytonom Ruddom, cendrao je da mu treba zaštita. Kaže da mu je neki crnac došao u ured i raspitivao se o Audieju Palmeru. A mene sad novinari pitaju zašto nisam tražio smrtnu kaznu kad mi se pružala prilika. Ne kanim preuzeti odgovornost za ovo.« »Nitko ne mora preuzeti odgovornost.« »Jedan čovjek. Jedan jedini jebeni pojedinac.” »Ako samo smijem primijetiti, ja...« »Ne! Začepi, jebote! Jebe mi se koliko si love potrošio na moju kampanju, Victore. Sve ću ti vratiti. Ne želim te vise vidjeti. Ne želim te čuti. Pronađi tog jebenog gada i među nama je onda gotovo.«

54.

Moss parkira kamionet u borovome šumarku osamdesetak metara od one straćare i prolazi stazom, te kroz travu koja mu seže do struka dolazi do trijema. Vjetar se u međuvremenu smirio, a kiša prestala, no nebo je i dalje boje raskvašene cigarete. Briše dlanove o hlače, a onda povlači vrata sa zaštitnom mrežom i pridržava ih stopalom. Kuca.

Unutarnja se vrata iznenada otvaraju. Par očiju promatra ga iz tamne unutrašnjosti nalik na blijede oblake, mijenjajući oblik kad do njih dođe svjetlost. Načas zatečen, Moss se povlači za korak-dva, a vrata s mrežom se zatvaraju uz tresak. »Opet ti! Jednostavno tražiš da te upucam.« Theo McAllister objema rukama drži pušku. Ima vunenu kapu ispod koje mu vire pramenovi sijede kose. »Što želiš?« »Imam još jedno pitanje.” »Odjebi.« »Radi se o onom dječaku.« Theo oklijeva i gleda ga stisnutijih kapaka. »Kako znaš za dječaka?« »Jednako kao i ti.« »Je li te poslao šerif?« »Da.« »Što želi?« »Da nastaviš surađivati.« Moss nema pojma o čemu razgovaraju, ali kani utvrditi koliko može ići u tom smjeru prije nego što Theo shvati da peca bez mamca.

Starac ga mjeri od glave do pete, češući se po mjestu ugriza nekog kukca na vratu. »Najbolje je onda da uđeš.« Moss za Theom ide mračnim predvorjem koje miriše po jestivom ulju i talogu kave. Dnevna soba okupana je plavičastom svjetlošću televizora. Neka Azijka sjedi u naslonjaču i gleda neku humorističnu seriju sa snimljenim smijehom. Upola je mlada od staroga, a na sebi ima kratke hlače od trapera i potkošulju. »Nudi li šerif još novca?« »Tražiš više?«

»Tek sam se oženio i moram se brinuti za drugu ženu. Bez prve sam ostao prije tri godine. Ovu sam nabavio iz Azije, ali je ipak Amerikanka, shvaćaš što mislim... pobrinuo sam se za to.« Pod u kuhinji je prljav, linoleum se na pojedinim mjestima podiže, a ispod njega se vide požutjele novine. »Šerifu reci da nikome živom nisam ni spomenuo tog maloga. Baš nikome. Ja sam se držao dogovora.« »I dobio novac.« »Ali ne dovoljno.« »Koliko još tražiš?« Theo se ponovno češe po vratu, pa razmišlja o iznosu. »Dvije tisuće.« »To je puno.« »Da se razumijemo, ne prijetim. Samo molim. Ne bih htio da me smatrate nezahvalnim.« »Da budemo posve jasni - želiš da ti šerif da još novca da šutiš o dječaku.« »Da.« Theo prilazi sudoperu i otvara slavinu, pa toči vodu u staklenku od džema. Pije, a voda mu kapa po čekinjama na bradi i pada na dugmad karirane košulje. Ponovno puni staklenku, pa je nudi Mossu. »Ne, hvala«, kaže Moss. »Gdje si pronašao dječaka?« Theo prazni staklenku. »Tam’.« Pokazuje neko mjesto kroz dronjke od zavjesa. »Izgubljeno malo siroče - bio je prljav od glave do pete najviše tri-četiri godine, s kaubojskim šeširom i plastičnim srebrnim pištoljem u koricama. Pravo je čudo da nije poginuo. Mogao je pasti u potok ili slomiti nogu ili ga je mogao pregaziti auto. Bio je jako sitan i slabašan. Prljav. Mokar. Pogledao sam ga i upitao: ›Odakle nam ti stižeš, mali junače?‹ Nije ništa rekao.« Moss gleda kako se starcu izraz lica mijenja dok govori o tome. »Je li bio ozlijeđen?« »Koliko sam uspio vidjeti, ne.« Theo palcem pritišće jednu nosnicu, pa ispuhuje sve iz druge, tako da sudoper od toga načas podrhtava. »Odakle je došao?« Prstom kucka po nosu. »Imam određene pretpostavke, ali o njima ne govorim.« Moss kima. »Pokaži mi gdje si ga pronašao.« »Zašto?« »Zanima me.«

Theo odvodi Mossa van, pa idu uz ogradu, kroz vrata koja vise na samo jednoj preostaloj šarki. Probijaju se kroz visoku travu i trnje. »Ovdje sam držao pse. Uzgajao sam ih za lov. Mogli su pojesti malog da su bili dovoljno gladni, no on je sjedio među njima, kao da pripada tom leglu. Prljav. Samo je šutio. Ni riječi od njega. Ovdje je zacijelo proveo cijelu noć.« »Što si učinio?« »Odveo sam ga kući i dao mu nešto da jede. Noge su mu bile pune porezotina i masnica. Neprestano sam nekako mislio da će mu se svakog trena pojaviti mama, pokucati mi na vrata, ali nije došla. Stoga sam na televizoru potražio vijesti i počeo slušati. Mislio sam da će netko, ako je izgubio dječaka, nazvati policiju ili poslati nekoga u potragu. Shvaćaš što mislim?« Moss kima. »I što si učinio?« »Posjetio me šerif, da se raspita o onoj pljački i pucnjavi. U to vrijeme bio je tek šerifov pomoćnik.« »To je, znači, bilo istog dana kad se dogodila i ta pucnjava?« »Ne, dan kasnije... ili možda dva.« »Rekao si da si vidio pucnjavu.« »Vidio sam bljeskove u tami.« »I tada si upoznao policajca Valdeza?« »Rekao je da ću dobiti nagradu i pomogao mi napisati izjavu.” »O dječaku?” »I pucnjavi.” »Što ti je rekao?« »Rekao mi je da ako se netko počne raspitivati o dječaku trebam reći da sam ga pronašao negdje drugdje.” »Gdje?« »Oko tri kilometra odavde... kod jezera.” »Je li rekao zašto?« »Ne.« Theo s glave skida vunenu kapu i osvrće se prema kući, prikolici i zahrđalim podvozjima kamioneta. »I tada mi je dao nagradu.

Dobio sam dvije tisuće dolara zbog pronalaženja tog malog kauboja, a u novinama je izišao članak o meni.« »Jesi poslije toga kada vidio dječaka?« Theo odmahuje glavom. »U novinama sam vidio Valdezovu sliku.

Dobio je odličje za hrabrost jer je ubio one naoružane pljačkaše.« »I otada se s njim nisi vidio?« »Svrati svakih par godina. Tako znam da su ga promaknuli u šerifa.

Mislim da se nada da sam možda umro, ali ja se još ne dam. Ovo je prvi put da je poslao nekoga drugog. Bit će da ti jako vjeruje.« »Izgleda.«

55.

Sunce je žuto i visoko na nebu, a s terase se diže para, dok asfalt svjetluca. Max sjedi na sofi, nadvijen nad fotografiju Belke. Audie ga gleda iz naslonjača. Čeka. Ako malko stisne kapke, i dalje vidi onog trogodišnjeg dječaka koji se pretvara da čita pjesmaricu dok kraj majke sjedi u crkvi. Sad je odrastao - već gotovo muškarac. Audieja nije bilo da mu čita priče prije spavanja, niti da mu stavlja flaster na porezotine, niti da mu objasni da je život ponekad tragičan, a ponekad čudesan. »Znači, kažeš da mi je to prava majka i da je ilegalna useljenica iz Salvadora?« »Bez dokumenata.« »A ja sam se rodio u San Diegu?« »Da.« Tinejdžer se naslanja i gleda u strop.

Audie i dalje govori. »Bila je prelijepa, dugačke crne kose koja je blistala na sunčevoj svjetlosti i sa zlatnim mrljicama, nalik na saće, u očima.« »Gdje je sada?« Audie ne odgovara. Tog trenutka užasavao se još otkako je počeo razmišljati o tome da otme Maxa. S tog mjesta više nema povratka. Ili će mu ispričati cijelu priču ili će ostati šutjeti. »Nisam znao hoće li mi se ikada pružiti prilika da se opet vidimo.

Mislio sam da će me možda ubiti tijekom bijega ili da ću se utopiti u jezeru ili da će me sada već ponovo uhvatiti. Zato sam sve zapisao, kako bi ti eventualno mogao doznati istinu čak i da mi se nešto dogodi.

Možeš sam pročitati ili je možeš spaliti. Ovisi o tebi.« Maxu pruža bilježnicu, no ovaj je ne uzima. »Ispričaj mi priču.” »Siguran si?” »Da.«

Audie tako priča po sjećanju i iz srca, oživljava događaje iz prošlosti:

Posljednjeg dana provezli su se kraj Austina i uputili na istok, autocestom 290, te tako prošli kroz Elgin, McDade i Giddins. U Brenhamu su skrenuli na 105 u smjeru Navasote, a zatim i Montgomeryja, jer je Audie Beliti htio pokazati jezero u kojem je u djetinjstvu pecao.

One užurbanosti sada više nije bilo i vozili su se sporednim prometnicama, područjima prepunima farma i vinograda, vozili se otvorenih prozora i uz uključen radio, pjevali pjesme o kaubojima koji se vraćaju kući. Miguel nikada dotada nije vidio bizona. Audie mu je pokazao jednu takvu životinju. »Pa to je dlakava krava«, rekao je dječak. Svi su se smijali.

Audie je upitao Miguela zna li brojati do deset.

Brojao je. »Znaš abecedu?« Miguel je odmahnuo glavom. »Znam ABC.” »Pa to ti je to.« I ponovno su se smijali, a Miguel se mrštio, jer mu nije bilo jasno što je toliko smiješno.

Ipak, unatoč svoj vedrini i dobrome raspoloženju, kako su kilometri promicali Audie je osjećao sve veću zabrinutost i nemir. Približavali su se jezeru Conroe - mjestu koje nije uspijevao odvojiti od brata Carla, jer su mu uz to jezero bile vezane tolike uspomene iz djetinjstva, neki od najsretnijih dana u životu - prije nego što je Carl otišao u zatvor i prije nego što su tati na plućima pronašli tumor. Pecanje. Kupanje. Vožnja kanuom. Pripremali su jela na logorskoj vatri, pričali priče o duhovima i viceve ili se s baterijskim svjetiljkama igrali skrivača.

Na kilometar i pol od izlaza Audie je prešao preko nekog mosta.

Među drvećem je bio smješten prostor za piknike. Maleni drveni mol, izblijedjeo od sunca, dijelio je onaj dio jezera u kojem je bila usidrena plutajuća platforma, stotinjak metara od obale. Voda je bila tamna i hladna, gotovo svilenkasta pod Audiejevim prstima.

Imali su podnevni piknik na obali rijeke Conroe, nasuprot otoku Ayer’s. Kasnije su kore kruha bacali patkama i kupili sladoled. Miguel je stajao Audieju u krilu, a čokolada mu je kapala po prednjoj strani košulje. Odbijao je skinuti i kaubojski šešir i pištolj. Kasnije su razgledali jahte usidrene u marini, pitajući se kojima su vlasnici slavne osobe.

Audie je zagrlio Belitu i njezinu pletenicu obavio oko svoje šake.

Izgledala je svježe, mlado i prelijepo.

»Vjeruješ li da su neke stvari suđene?« »Misliš na sudbinu?« »Da.« »Mislim da izvlačimo najbolje iz nesreće i sve što možemo iz sreće.« Audie ju je čvrsto stisnuo. Ona je uzvratila stisak, a on je osjetio pomicanje njezina boka pod suknjom. »Danas mi izgledaš tužno. O čemu razmišljaš?« upitala ga je. »O bratu Carlu.« Audie ju je poljubio u kosu. »Ovamo smo često dolazili kao klinci. Mislio sam da će biti zgodno ponovno vidjeti ovo mjesto, ali sad jedva čekam da odemo odavde.« »U Salvadora se kaže da nas uspomene griju«, rekla je ona, milujući mu obraz, »no čini mi se da se to na tebe ne odnosi.« Dalje su krenuli tek kasno poslijepodne. Audie je planirao da će se zaustaviti negdje nadomak Houstona. Ujutro će nazvati majku. Nije je htio posjetiti dok se ne uvjeri da Urban nije poslao nekoga tko će ga ondje već dočekati. »Moram piškiti«, rekao je Miguel. »Možeš još malo izdržati?« »Što trebam držati?« Audie je skrenuo s ceste. »OK, stari moj, to ćemo obaviti iza nekog drveta.« »Kao kauboji.« »Upravo tako, kao kauboji.« Prolazili su između drveća, kroz vlažni zrak, pokrovom od nebrojenih slojeva otpalih iglica i lišća. Gotovo pri svakom koraku ispod nogu su im se dizali oblaci komaraca. »Želiš da te držim?« »Ne.« Miguel je stao raširenih nogu, kukova izbočenih prema naprijed, gledao kako zlatni mlaz zalijeva neko deblo. »Tako to rade veliki dečki«, rekao je. »Da«, rekao je Audie.

Dječak je još nešto zaustio, no Audie se već bio usredotočio na nešto drugo. S nekog mjesta, činilo mu se negdje visoko u zraku, čuo se zvuk sirena. »Jesu li to vatrogasna kola?« upitao je dječak. »Ne bih rekao«, odgovorio je Audie, osvrćući se. Ipak, ni tako nije vidio dalje od zavoja.

Sirene su se približavale. Audie u početku nije uspijevao odrediti smjer njihova kretanja. Pogledao je Belitu, koja mu je mahnula sa suvozačkog sjedala u Pontiacu. Potom se okrenuo i ugledao neki veći kombi kojem su bljeskala prednja svjetla. Trebalo mu je još nekoliko trenutaka da shvati koliko juri, prebrzo da svlada zavoj. Brzina ga je zanijela na pogrešnu stranu ceste i gume s te strane prešle su na meki pojas kraj asfalta. Vozač je pretjerao sa skretanjem u suprotnu stranu i vozilo je naglo skrenulo ulijevo. Audie je mogao jasno zamisliti muškarca za upravljačem kako nastoji steći nadzor i kako onda diže ruke onako neobično kako ljudi to čine kada nastoje izbjeći sudar. Bilo je prekasno. Vozilo je nekoliko trenutaka bilo nagnuto na dva korača, a onda se prevalilo, sada se već na boku kližući dvosmjernom cestom.

U jednom trenutku Pontiac je stajao uz cestu, a već trenutak kasnije nije ga bilo. Audie je začuo tresak metala, vidio bljesak iskrenja i začuo prasak. Vrijeme se usporilo. Vrijeme je posve stalo. Ulažući neopisiv trud, sagnuo se i podignuo Miguela, držeći ga ispod stražnjice kao da je riječ o malome djetetu. Potom je potrčao natrag, između drveća i tako došao do samoga ruba ceste.

Vidio je ono vozilo, ali ne i automobil. Spustio je Miguela na do, pa ga ščepao za podlakticu, zarivši mu prste u ono oskudno meso na kostima. »Ne miči se odavde. Uhvati se za ovo stablo. Ne ispuštaj ga.« »Gdje je mama?« »Jesi čuo što sam rekao?« »Kamo je otišla?« »Ne miči se.« O, Bože! O, Bože! O, Bože!

Trči. Posrće. Uspeo se nasipom, pokušavajući pojmiti što se upravo dogodilo. Bila je to nekakva optička varka. Doći će do automobila i uvidjeti da je sve u redu.

Iza njega su bile sirene i rotirke. Onaj kombi ležao je na boku, rasporen, kao da je nešto u njemu eksplodiralo. Audie je pokušao disati, ali nije uspijevao. Vidio je i preokrenuti Pontiac, tridesetak metara dalje. Vise nije nalikovao na Pontiac. Nije izgledao čak ni kao automobil. Toj izobličenoj hrpi metala i dalje su se u zraku okretala dva kotača.

Audie je kriknuo, izgovorio neko ime. Pokušao je otvoriti ostatke vrata, koje kao da je silina sraza zavarila za karoseriju. Posve se ispruživši na cesti, uvukao se kroz razmrskano stražnje staklo, preko ulubljenog krova Pontiaca. Gorivo mu je natapalo prednju stranu

košulje, a staklo mu prodiralo u dlanove i koljena.

Usred te zbrke pokidanih žica i izobličenih sjedala, ugledao je ruku i šaku kojoj je među prstima curila krv. Još djelić sekunde mislio je da uopće nema tijela.

Uhvativši se za sjedalo iznad sebe, povukao se naprijed i zamalo iščašio rame. A onda ju je ugledao. Tijelo joj je bilo ukliješteno ispod ploče s instrumentima, neprirodno spljošteno. Ispružio je ruku i dodirnuo joj lice. Otvorila je oči. Živa. Prestrašena. »Što se dogodilo?« »Sudar.« »Miguel?« »Sve je u redu.« Oči su ga pekle od isparavanja goriva, neugodno mu ispunjavajući i grlo, tako da se već gotovo počeo gušiti. Jasno je čuo kako gorivo koje curi cvrči na užarenome metalu. »Možeš pomaknuti noge?« Ona je pomaknula nožne prste. »A prsti na rukama?« Pokrenula je prste. Ruka joj je bila slomljena. Staklo joj je bilo porezalo obraz i čelo.

Pokušala se pomaknuti, no noge su joj bile ukliještene pod pločom s instrumentima. Audie je začuo pucnje. U onom prevrnutom vozilu bila su dvojica muškaraca. Uspjeli su se provući kroz prozor i spustiti na do.

Jedan se od njih okrenuo i pao, držeći se za vrat, dok mu je krv prodirala između prstiju. Drugi je pogođen gotovo istovremeno, a metak mu je raznio koljeno. Uniformirani policajac objema je rukama držao pištolj, usmjeren prema gore. Imao je vojnički podšišanu frizuru i vrlo preplanulu kožu.

Audie je gledao kroz razbijene prozore Pontiaca, ispod kotača koji se još uvijek vrtio. Na udaljenosti od tridesetak metara vidio je još jednog policajca, na suprotnoj strani onog prevrnutog vozila. Jedan od ranjenih muškaraca pokušao je ustati. Bespomoćno je pogledao Audieja, nepostojana pogleda, pištolja koji mu je beskorisno visio u ruci. Onaj je policajac opalio. Dva metka pronašla su cilj i onog muškarca odbacila unatrag, a košulju mu ukrasila grimiznim cvjetovima. Posljednji metak posve ga je okrenuo i tada je jednostavno sjeo na prekrižene noge, kao da je odjednom ostao bez kostura.

Onaj policajac još uvijek nije bio vidio Audieja. Njegov je kolega nešto povikao. Policajac je spremio pištolj i nestao iz vidnog polja.

Audie se već spremao zazvati ga, no zbog nečega se ipak predomislio.

Ponovno je vidio dvojicu policajaca. Ovaj put nosili su zatvorene platnene vreće prema otvorenome prtljažniku policijskih patrolnih kola. Tako su još mnogo puta išli amo-tamo i prenosili vreće. Jedna vreća zapela je za oštri komadić metala i rasparala se, pa su iz nje ispale novčanice, koje je ponio povjetarac, tako da su stale lepršati po asfaltu i hvatati se za travu uz cestu i drveće. Čulo se još sirena.

Audie je ponovno otpuzao prema Beliti, vukući se na podlakticama i laktovima. Glava joj je zbog ulubljenog krova bila nagnuta pod neprirodnim kutem. Audie ju je uhvatio za ruku. Prstima joj obavio ručni zglob. Povukao je i čuo kako je zastenjala od boli.

Audie se povukao i pokušao dozvati one policajce. Jedan se od njih okrenuo i krenuo prema njemu. Na hlačama je imao izglačanu crtu.

Crne kožne cipele. Audie je podignuo pogled. Blijedi policajčevi obrazi bili su crveni od napora. Vreću s novcem spustio je na tlo. »Moramo je izvući«, rekao je molećivim glasom Audie.

Onaj se policajac okrenuo. »Hej, Valdez?« »Što je?« »Imamo problemčić.« Valdez mu se pridružio, čučnuvši i položivši ruke na bedra. Iz desne ruke visio mu je revolver, cijevi usmjerene prema dolje. »Odakle se on stvorio?« Njegov je partner slegnuo ramenima.

Valdez se nagnuo prema Audieju, kiselkasta zadaha i s paučinastim slojem sline koji se razvlačio i pucao među njegovim usnama. Okrenuo je glavu i ugledao Belitu prikliještenu u olupini. Počešao se po bradi.

Audie ga je ščepao za košulju, nabrao tkaninu tako da je njome ispunio šaku. »Pomognite joj!« uskliknuo je.

Istog trenutka cesta je zablistala, a zrak je ispunio gromoglasni udar, dok se plavi plamen počeo širiti asfaltom od probijenog rezervoara onog prevrnutog vozila. Belitine oči bile su razrogačene i nepomične. »Požar!« povikao je Audie, ponavljajući tu riječ u beskonačnost.

Ponovno se uvukao u izobličenu olupinu i pokušao povući Belitu prema sebi. Vikao je na policajce, tražio da mu pomognu, no oni su ga samo gledali, ruku spuštenih uz bokove. Audie se izvukao, pa je otrčao na suprotnu stranu olupine. Poderao je košulju i njome počeo gasiti

plamen, no on mu je ubrzo zahvatio ruke. Odbacio je košulju, ali je prstima i dalje pokušavao razdvojiti metal. Zbog visoke temperature morao se povući. Valdez je podignuo šešir i stavio ga na glavu. Drugi policajac uzeo je vreće s novcem.

Belitini su se krikovi stišali, pa posve utihnuli. Audie je pao na sve četiri, jecajući. Krv mu je u tankim potočićima klizila niz crne palčeve. U jednom trenutku postao je svjestan činjenice da nad njim stoji neki policajac. Valdez je izbacio prazne čahure i počeo puniti pištolj. Stao je iznad Audieja i usmjerio mu pištolj prema čelu, očiju u kojima nije bilo nikakve emocije, poput čovjeka koji zna da razlozima i logici nema baš nikakvog mjesta u nerazumnome svijetu.

Audie se osvrnuo i vidio kako Miguel stoji među drvećem, i dalje s onim kaubojskim šeširom na glavi i s medvjedićem u rukama. Pokušao se stisnuti u vlastitu kožu, iz uma izbaciti sve tragove svijesti i osjeta, postati tek prašinom koja će odletjeti na povjetarcu i kasnije se ponovno spojiti, iznova formirati njegovo tijelo i dušu, omogućiti mu da ponovno postane cjelovit. »Nemoj to uzeti k srcu«, rekao je onaj policajac i povukao okidač.

Max se prisjeća. Negdje duboko u njemu otvaraju se neka vrata i prozori. Vjetar odnosi papire s radnih stolova. Podiže se prašina.

Uređaji bruje. Telefoni zvone. Pojedinačni se prizori spajaju poput dijelova filmske trake, premotavaju i iznova reproduciraju. Slike žene u haljini s cvjetnim uzorkom, koja je mirisala po vaniliji i mangu, koja ga je vodila u lunapark u kojem je bilo raznobojnih svjetala. Vatrometa.

Ipak, i dok mu se um tako otvara, Max ga pokušava zatvoriti. Ne želi drukčiju prošlost. Želi prošlost koju poznaje - prošlost koju je proživio.

Zašto ne postoje slike njega kao novorođenčeta, pita se. To zapravo nikada ranije nije dovodio u pitanje, no sada u glavi prelistava one albume koje Sandy čuva u ladici svoje komode, mentalno okreće stranice. Nigdje nije prikazan umotan u bolnički pokrivač, niti kako ga majka doji na bolničkoj postelji.

Njegovi roditelji nikada nisu razgovarali o njegovu rođenju.

Umjesto toga koristili su se izrazima kao što su »kad si došao« i »dugo smo te čekali«. Razgovarali su o umjetnoj oplodnji. Pobačajima. On je voljen. Željen.

Ovaj čovjek izmišlja priče. Pa on je ubojica! Lažljivac. Ipak, nešto u

vezi s načinom na koji je pričao priču Maxu je jasno pokazivalo da govori istinu. Audie je govorio kao da je bio prisutan od samog početka. »Sve u redu s tobom?« pita Audie.

Max ne odgovara. Bez riječi odlazi u kupaonicu, pije vodu i malo je zadržava u ustima, da ispere onaj okus. Gleda svoj odraz u ogledalu.

Nalikuje na oca. Imaju istu onu maslinastu kožu i smeđe oči. Sandy je svjetlija, plave kose i s pjegicama, no to ništa ne znači. Oni su mu roditelji. Oni su ga podignuli. Oni ga vole.

Spusta poklopac na nužniku i sjeda. Dlanovima pridržava glavu.

Zašto mu je taj čovjek, taj neznanac, to trebao reći? Zašto ga nije mogao ostaviti na miru?

U djetinjstvu je htio postati kaubojem. Imao je srebrni pištolj koji je pucao slijepe metke i kaubojski šešir sa zvijezdom. Imao je medvjedića s ljubičastom leptir-kravatom. Zna da je to istina, no ipak je u posljednjih nekoliko sati postao drugom osobom.

Rodio se u San Diegu. Putovao u Teksas. Vidio majčinu smrt.

56.

Desiree prelazi na suprotnu stranu uredskog predvorja, prolazi kraj neke žene koja je približno njezinih godina, elegantno odjevenom, zgodnom, užurbanom. Osoba koja vjerojatno ima planove za vikend.

Možda će s dečkom ići u kino ili se s nekom prijateljicom naći na piću.

Desiree nema takve dogovore, što bi je trebalo deprimirati više nego što je zapravo deprimira.

Netko je na bijelu ploču kraj automata za vodu zalijepio izrezak iz novina - fotografiju snimljenu ispred Star City Inna. Na njoj se vidi Desiree, šezdesetak centimetara niža od detektiva koji stoji kraj nje i pokazuje nešto na prvome katu. U balončić iznad nje netko je upisao: »Avion, šefe! Avion!« Desiree ostavlja izrezak na ploči. Neka se samo zabavljaju. Ona ne bi trebala biti u uredu, no zna da je Senogles izišao prije sat vremena i sumnja da nekoga drugog zanima oporavlja li se ona kod kuće ili za svojim stolom.

Zvoni joj mobitel. »Specijalna agentica Furness?« »Tko je treba?« Vjerojatno me se ne sjećate. Razgovarali smo u zatvoru Three Rivers.

Zanimao vas je Audie Palmer.« Desiree se mršti i gleda broj na ekranu. »Sjećam vas se, gospodine Webster. Imate neke informacije o Audieju?« »Da, gospođo, držim da imam.« »Znate li gdje je?« »Ne.« »Što ste mi željeli reći?« »Mislim da možda nije kriv za onu pljačku koju mu pripisuju.« Desiree u sebi uzdiše. »A što vas je dovelo do tog nevjerojatnog zaključka?« »Onaj dječak kojeg je oteo... Čini mi se da je to bio sin žene koja je poginula u toj pljački - žene koju nikada nisu identificirali.” »Molim?«

»Mislim da je bila s djetetom. Ne pitajte zašto nije bio u autu u trenutku sudara. Možda ga je udarac izbacio. Pronađen je tek nekoliko dana kasnije.« »Kako to znate?« »Upravo sam razgovarao s čovjekom koji ga je pronašao.« »Telefonom?« »Ne, gospođo.« »Došao je u zatvor?« »Više nisam u zatvoru.« »Bili ste osuđeni na doživotnu!« »Pustili su me.« »Tko?« »Ne znam kako se zovu. Rekli su da će mi umanjiti kaznu ako pronađem Audieja Palmera, ali čini mi se da su mi lagali. Mislim da će ubiti Audieja i da će ubiti mene jer sam razgovarao s vama.« Desiree i dalje pokušava pojmiti činjenicu da Moss Webster nije u zatvoru. »Čekajte! Čekajte! Vratite se!« »Ponestaje mi kovanica«, kaže Moss. »Morate me poslušati. Čovjek s kojim sam razgovarao kaže da mu je jedan šerifov pomoćnik rekao da laže u vezi s time gdje je pronašao dječaka. Policija je rekla da je to bilo više kilometara dalje, no bilo je to ipak u neposrednoj blizini mjesta na kojem se dogodila pucnjava.« »Vratite se na početak... tko vas je pustio iz zatvora?« »Ne znam« »Vidjeli ste te ljude?« »Na glavu su mi stavili vreću. Reći će da sam pobjegao, gospođo, ali nisam. Pustili su me.« »Moraš se predati vlastima, Moss. Ja ti mogu pomoći.« Po glasu se čini da je Moss na rubu suza. »Pomoć treba Audieju.

Zaslužio ju je. Ja se ionako vraćam u zatvor, ako toliko poživim. Više bih volio da se nikada nisam sprijateljio s Audiejem. Volio bih da mu sada mogu pomoći.« U slušalici se čuje zvučni signal. »Nemam više kovanica«, kaže Moss. »Ne zaboravite što sam rekao o dječaku.« »Moss? Predaj se. Zapiši broj mog mobitela«. Izvikuje mu broj, ali ne zna je li čuo posljednje brojke prije nego što se linija prekinula.

Zove centralu i pita je li moguće utvrditi mjesto odakle ju je nazvao.

Službenik je zove i prenosi lokaciju: telefonska govornica u jednoj samoposluzi u Conroeu. Desiree je u međuvremenu već uspjela telefonom dobiti upravitelja Sparkesa u zatvoru Three Rivers. »Moss Webster prebačen je dva dana nakon bijega Audieja Palmera«, kaže joj on. »Zašto?« »Svaki put nam ne navedu razloge. Neprestano selimo pojedine zatvorenike. Razlozi mogu biti operativne ili suosjećajne prirode.” »Netko je to morao odobriti«, kaže Desiree. »Morat ćete se obratiti Washingtonu.« Sat vremena kasnije - nakon još desetak poziva - Desiree i dalje telefonira. »To je obično sranje!« viče i kori nekog niže rangiranog službenika u Upravi za savezne zatvore koji zacijelo žali što se javio na njezin poziv. »Zašto je Moss Webster iz saveznog zatvora s visokim stupnjem sigurnosti premješten u odmaralište u okrugu Brazoria?« »Uz dužno poštovanje, specijalna agentice, Darrington je zatvorska farma, a ne odmaralište.« »Riječ je o osuđenome ubojici koji služi doživotnu kaznu.« »Mogu vam reći jedino to što mi piše na ekranu.« »A to je...?« »Webster je nožem vlastite izrade zaprijetio i razoružao saveznog šerifa tijekom kratkog zaustavljanja u jednom Dairy Queenu16 u West Columbiji. Šerif prilikom bijega nije ozlijeđen. Obaviještena je policija savezne države.« »Tko je odobrio premještaj?« »Taj podatak nemam.« »Zašto FBI nije dobio informaciju o bijegu?« »Podatak je u sustavu.« »Želim uvid u izjave šerifa i svih eventualnih svjedoka. Želim doznati zašto su ga premještali. Želim znati tko je dao dopuštenje.« »Ostavio sam poruku direktoru. Uvjeren sam da će se time pozabaviti čim u ponedjeljak dođe na posao.« Desiree jasno čuje sarkastičan prizvuk u činovnikovu glasu. Ljutito spušta slušalicu i već razmišlja o tome da bi mogla baciti cijeli telefon, no to bi bila muška reakcija, a njoj je sada već zlo od muškaraca.

Umjesto toga, vraća se na ono što je doznala od Mossa. Ulazi u sustav preko svog računala, pa traži informacije o nestaloj djeci.

Znate li uopće, gospodine Webster, koliko djece svake godine nestane u Teksasu?

Filtrira rezultate pretrage i koncentrira se na okrug Dreyfus u siječnju 2004., pa tako dolazi do jednog članka u Houston Chronicleu: PRONAĐEN BOSONOG DJEČAK Maleni dječak odjeven poput kauboja pronađen je u ponedjeljak u blizini Burnt Creek Reservoira u okrugu Dreyfus. Prema informacijama iz policije, po svemu se može zaključiti da je cijelu noć proveo sam u divljini.

Dječak je u dobi između tri i četiri godine, a pronašli su ga Theo McAllister i njegov pas Buster, na istočnome rubu akumulacijskog jezera. »Prolazili smo putem, a Buster je ispod jednog grma pronašao nekakvu hrpu dronjaka. Približio sam se i uvidio da se radi o malenom dječaku«, rekao je g. McAllister. »Bio je to gladan mali junak, pa sam mu dao nešto hrane. Budući da mu nisam uspio pronaći mamu, pozvao sam policiju.« Dječaka su odveli u bolnicu St. Francis, gdje su liječnici utvrdili da je dehidrirao, da je pothlađen i da ima mnoštvo ogrebotina i modrica, po čemu su zaključili da je cijelu noć proveo na otvorenome, Šerifov pomoćnik Ryan Valdez izjavio je: »Očito je da je dječak doživio traumu i s njim još nismo uspjeli razgovarati.

Sada je najvažnije da pronađemo njegovu majku i da pružimo svu potrebnu pomoć.« Desiree na ekranu otvara zemljovid. Akumulacija Burnt Creek Reservoir nalazi se gotovo tri kilometra od mjesta na kojem je došlo do vatrenog okršaja. Prema podacima, dječak je ondje pronađen tri dana kasnije. Ništa ne povezuje ta dva događaja, osim Ryana Valdeza... i telefonskog poziva Mossa Webstera.

Gotovo tjedan dana kasnije, u Cbronideu se pojavio još jedan članak.

ZAGONETKA SAMOTNOG KAUBOJA Savezne vlasti, kao i vlasti savezne države pojačale su napore na rješavanju zagonetke povezane s dječakom u kaubojskome šeširu koji je prošli ponedjeljak pronađen kako tumara u blizini Burnt Creek Reservoira, u okrugu Dreyfus.

Za dječaka, kojem su približno četiri godine, navode da ima

maslinastu kosu i smeđe oči, tamnu kosu. Visok je 89 centimetara, težak petnaest kilograma. Pronađen je u plavim trapericama s elastičnim strukom, pamučnoj košulji i kaubojskome šeširu.

Vlasti se sada služe FBI-evim sustavom NCIC, kao i nacionalnim sustavom za nestale i neidentificirane osobe (NamUs), u nadi da će nekako doći do dječakovih roditelja iii staratelja.

Istragu vodi šerifov pomoćnik Ryan Valdez. »Jedan je od većih problema i to što dječak dosada nije progovorio ni jednu jedinu riječ. Pretpostavljamo da ne govori engleski ili je još pod utjecajem traumatičnog događaja. Zasada ga zovemo Buster, po psu koji ga je pronašao.« Desiree zove Upravu za obitelj i socijalnu pomoć okruga Dreyfus.

Mora tri puta objašnjavati tko je i što želi prije nego što su je uspjeli spojiti s jednom službenicom koja ondje radi od 2004. godine. »Samo brzo, u gužvi sam«, kaže ta žena, koja stoji u nekoj bučnoj ulici. »Sa mnom su četvorica policajaca i moramo spasiti jedno dijete iz ovisničkih ralja.« Desiree praktički diktira natuknice. »Siječanj 2004... dječak, tri do četiri godine, pronađen sam u blizini jednog umjetnog jezera u okrugu Dreyfus. Što je bilo s njim?« »Mislite na Bustera?« »Da.« Žena nekome viče da pričeka. »Da, da, sjećam ga se. Neobičan slučaj. Mali nikada nije prozborio ni riječ.« »Pronašli ste nekoga od rodbine?« »Ne.« »I što se dogodilo?” »Udomljen je.« »Kod koga?« »Ne smijem iznositi takve pojedinosti.« »Jasno mi je. Evo kako ćemo. Ja ću vam iznijeti pretpostavku - ako sam u krivu, prekinite vezu. Ako sam u pravu, ostanite na vezi.« »Možda ionako prekinem.« »Dječaka su udomili jedan šerifov pomoćnik i njegova supruga.

Mislim da su ga kasnije i posvojili.« Dugotrajna tišina. Desiree čuje kako ta žena diše. »Čini mi se da je

to dovoljno dugo«, kaže žena. »Hvala.«

57.

Sunce se načas ukazuje iza raspršenih oblaka, na vodi stvarajući sjene koje izgledaju poput pretpovijesnih morskih čudovišta koja se kreću ispod površine. Audie i Max sjede na terasi s koje se pruža pogled na plažu, iznad koje galebovi lebde na povjetarcu. »Kakav je to bio osjećaj kad si dobio metak u glavu?« »Zapravo se ne sjećam.« »To je moralo biti slučajno«, kaže Max. »Mislili su da pripadaš toj bandi.« Audie ne odgovara. »Moj tata to ne bi učinio namjerno. Bila je to pogreška«, kaže Max. »I nije uzeo taj novac. Ako mu se obratiš, pomoći će ti.« »Za to je prekasno«, kaže Audie. »Previše je ljudi koji bi tako mogli previše izgubiti.« Max skida boju koja se ljušti na naslonu za ruku. »Zašto nisi ranije nešto rekao?« »Tri mjeseca bio sam u komi.« »Ali onda si se probudio - mogao si razgovarati s policijom... ili nekim odvjetnikom.« Audie se prisjeća kako se probudio u bolnici, malo-pomalo postajao svjestan svijeta koji ga okružuje. I ranije je čuo sestre kako međusobno razgovaraju, osjećao njihove ruke dok su ga prale, ali bilo je to poput kakvog prizora izvučenog iz pijanog sna. Kad je prvi put otvorio oči, vidio je tek nejasne obrise i uskovitlane boje. Svjetlost je bila prejarka, pa je zaspao. Razdoblja u kojima je bio pri svijesti postajala su sve duljima, neprekinuta razdoblja koja su blistala poput tunela, svjetlosti, s tamnim sjenama koje se kreću unutar tog blistavila. Obrisi. Anđeli.

Audie je nešto kasnije ponovno otvorio oči i ugledao neurologa koji je stajao kraj njegova kreveta i nešto govorio skupini stažista. Netko od njih upitao je smije li pregledati pacijenta. Neki mladić kovrčave kose nadvio se nad krevet i već se spremao Audieju otvoriti kapak. »Budan je, doktore.« »Ne budi smiješan«, rekao je neurolog.

Audie je zatreptao i izazvao pravu pomutnju.

Nije mogao govoriti, budući da je imao cijev u ustima, ali i u nosu, cjevčice za koje je imao osjećaj da se povlače amo-tamo u njegovim plućima. Nad bi okrenuo glavu, razabrao bi narančaste brojčanike na nekom uređaju kraj postelje i zelenu točkicu koja je klizna preko ekrana od tekućeg kristala, kao kod onih audio-linija na kojima tako poskakuju valovi raznobojne svjetlosti.

Kraj uzglavlja mu se nalazio kromirani stalak s plastičnom vrećicom nekakve tekućine koja je prolazila kroz savitljivu cijev i nestajala pod širokim komadom ljepljive vrpce omotane oko njegove lijeve podlaktice.

Na stropu iznad kreveta nalazilo se ogledalo. U njemu je vidio muškarca koji leži na bijeloj plahti, imobiliziran poput kolekcionarskog kukca na stiroporu, glave obavijene zavojima koji su mu pokrivali i lijevo oko. Prizor je bio toliko nestvaran da je Audie već pomislio da je možda mrtav i da proživljava nekakvo izvantjelesno iskustvo.

Tako su prolazili tjedni. Naučio je komunicirati podizanjem ruku obavijenih zavojima ili treptanjem. Onaj neurolog obilazio ga je gotovo svakodnevno. Bio je u trapericama i kaubojskim čizmama, a zvao se Hal. Govorio je polagano, pomno naglašavao riječi, kao da je Audie mentalno na razini kakvog petogodišnjaka. »Možete pomaknuti nožne prste?« Audie ih je pomaknuo. »Pratite moj prst«, rekao je Hal, pomičući ga s jedne na drugu stranu. Audie ga je pratio očima.

Nekakvu metalnu kuku počeo je povlačiti uz Audiejve ruke i tabane. »To osjećate?« Audie je kimnuo.

Tada su mu već bili uklonili cjevčice iz usta i nosa, no glasnice su mu bile bolne i nije mogao govoriti. Hal je približio stolicu, sjeo tako da mu se naslon našao između nogu, te je preko njega prebacio ruke. »Ne znam razumijete li me, gospodine Palmer, ali objasnit ću vam što se dogodilo. Ustrijeljeni ste u glavu. Metak je ušao s prednje strane i prošao cijelom lijevom stranom vašeg mozga, po cijeloj duljini, a zatim izišao na stražnjoj strani. Moglo bi trajati i mjesecima dok utvrdimo točne razmjere eventualnih trajnih oštećenja, no činjenica da ste još živi i da uopće komunicirate pravo je pravcato čudo. Ne znam jeste li vjernik, ali bit će da se netko negdje za vas jako molio,« Hal se nasmiješio, želeći ga umiriti. »Kao što sam rekao, metak vam je prošao kroz lijevu polutku, a to je bolje nego da je prošao kroz obje

polovice. Mozak ponekad može podnijeti gubitak jedne polovice - to vam je otprilike kao kad dvomotorni avion ostane samo bez jednog motora. U vašem je slučaju zrno promašilo područje s najvrednijim nekretninama, da se tako izrazim, moždano deblo i talamus. »Ta lijeva strana vašeg mozga zadužena je za jezik i govor, pa bi zato moglo još neko vrijeme potrajati da se sve to oporavi. Ili do toga možda ne dođe nikada. Za nekoliko dana, napravit ćemo magnetsku, pa ćemo obaviti još nekoliko neuroloških ispitivanja, da vidimo kako vam funkcionira mozak.« Uhvatio je Audieja za ruku. Audie mu je stisnuo prste.

Nekoliko sati kasnije Audie se probudio u nekoj zamračenoj prostoriji u kojoj je jedina svjetlost dopirala od raznoraznih uređaja.

Kraj njegova kreveta sjedio je neki muškarac. Audie nije mogao okrenuti glavu da mu vidi lice.

Taj se netko nagnuo i stavio šaku na zavoje oko Audiejeve glave, pa snažno pritisnuo razmrskane kosti. Audie je imao osjećaj da mu se lubanja raspada od eksplozije granate. »To osjećate?« začuo se glas. Audie je kimnuo. »Razumijete me?« Ponovno je kimnuo. »Znam tko ste i odakle vam je obitelji, gospodine Palmer.« Šaka je i dalje pritiskala glavu, gnječila slomljene kosti i metalne pločice. Audie je mahao rukama, kao da im je netko presjekao vezu s centrima za motoriku. »Dječak je kod nas. Je li vam to jasno? Želite li da preživi, postupit ćete kako vam kažem.« Bol je bila toliko snažna da ga je Audie jedva čuo, no ipak je shvatio poruku. »Šutjet ćete. Je li to jasno? Priznat ćete krivnju ili će dječak umrijeti.« Na monitoru rada srca oglasio se alarm. Audie je izgubio svijest.

Nije očekivao da će se probuditi. Nije se htio probuditi. Samome sebi govorio je da želi umrijeti i iznova je proživljavao nesreću, slušao kako Belita vrišti na samrti i gledao Miguelovo lice. Svake noći budio ga je isti san, sve dok nije postao odviše prestrašen da spava, pa je umjesto toga piljio u svoj odraz u ogledalu na stropu, dok mu se grlo jedva primjetno nabiralo kad je gutao slinu. »Tko je to bio?« pita ga Max. »Jedan FBI-ev agent. Frank Senogles.« Tinejdžer pilji u Audieja kao da pokušava odrediti pretjeruje li ovaj ili samo u hodu izmišlja odgovore.

»Želiš reći da si u zatvoru završio zbog mene?« »Nisi me ti smjestio iza rešetaka.« »Ali to si učinio jer sam ja bio ugrožen?« »Obećao sam tvojoj majci.« »Mogao si reći policiji.« »Misliš?« »Mogao si im dokazati tko si.” »Kako?« »Vjerovali bi ti.« »Nisam mogao govoriti. A kad sam napokon progovorio, dokazi su već bili izobličeni, izgubljeni ili fabricirani. Nikako nisam mogao dokazati nedužnost - a da sam i pokušao, oni bi ubili tebe.« Max ustaje i ljutito korača amo-tamo. »Pogriješio si! Ovo je sve totalno sjebano! Meni tata nikada ne bi naudio. Ubio bi svakoga tko bi mi naudio. Ubit će tebe kad te pronađe...« Max čvrsto stišće kapke, škrguće kutnjacima, lica izobličena od gnjeva i gađenja. »Moj je otac dobio odličje za hrabrost. Pa on je prokleti junak!« »On ti nije otac.« »A ti si jebeni lažljivac! Griješiš! Bio sam sretan. Vole me. Nisi imao pravo oteti me.« Max bijesno juri u kuću i lupa vratima spavaće sobe. Audie ni ne pokušava ići za njim. Cijeli odnos s dječakom čini mu se nekako odvojenim od njega samoga, kao da na oku drži kameru, njome snima sve događaje, ali u njima ne sudjeluje. On i Max na istome su mjestu, ali nisu povezani. Ono meko uže prekinuto je prije dosta vremena - u onom trenutku kad je plamen progutao Pontiac, a Belita kriknula njegovo ime. Što je on očekivao od dječaka? Što je drugo mogao reći?

Punih jedanaest godina ljudi su željeli da Audie šuti - da se stopi s pozadinom, da se izgubi, da umre... Možda bi im i ispunio želju da su ga ostavili na miru. Možda bi podlegnuo nekome od brojnih pokušaja da ga ubiju ili pao kao žrtva beskonačnog kola nasilja koje se svaki dan odigravalo u zatvoru. Međutim, nije mogao odustati od uspomene na Belitu, koja ga je i dalje opčinjala i privlačila ga onako kako ponor privlači mjesečara. Obećao joj je.

To ne znači da je Audie bio pasivan. Prvo je kažnjavao sebe, trpeći sve batine i poniženja jer mu je takva bol pomagala da prikrije bol koju je uistinu osjećao. Ali u jednom trenutku više nije mogao samo tako okrenuti drugi obraz, jer su mu obje strane lica bile prepune modrica i

oba oka zatvorena. Znao je da trpi pokoru za tuđe grijehe. Znao je da je štakor bačen u pitonovu jazbinu, da ga malo--pomalo gnječi težina vlastite boli i danog obećanja.

Maxu nije mogao pričati o tome kako su ga mlatili, napadali nožem, palili i kako su mu prijetili. I nije spomenuo da ga je isti onaj čovjek koji ga je posjetio u bolnici mjesec dana prije nego što je trebao izići iz zatvora posjetio i u Three Riversu. Sjeo je na suprotnu stranu zaslona od pleksiglasa i Audieju pokazao da podigne slušalicu. On ju je polagano prinio uhu. Bilo je neobično ponovno čuti taj glas i prisjetiti se trenutka kad su posljednji put razgovarah.

Taj muškarac dokono se počešao po licu, pritom koristeći četiri prsta. »Sjećaš me se?« Audie je kimnuo. »Bojiš se?« »Bojim?« »Onoga što te čeka vani.« Audie nije odgovorio. Drhtao je i vrtjelo mu se u glavi. Činilo se da ne uspijeva držati slušalicu na uhu, no pritiskao ju je toliko grčevito da mu je od nje ostala modrica koju je osjećao još tjednima. »Moram reći da sam zadivljen«, rekao je taj muškarac. »Da mi je netko rekao da ćeš biti živ i nakon deset godina iza rešetaka, rekao bih mu da je prokleti maloumnik. Kako si preživio?« Nije pričekao odgovor. »Kamo ide ovaj svijet kad u zatvoru više ne možeš pronaći jednog sposobnog ubojicu?« »Sposobne ne uhvate«, rekao je Audie, trudeći se da zvuči neustrašivo, iako mu je srce u prsnome košu udaralo poput mačke koja je zapela u kanti za smeće. »Čak smo ti pokušali osigurati novo suđenje, no savezni tužitelj ipak se predomislio.« Muškarac je prstima lupkao po pregradi. »Sad, znači, misliš da izlaziš odavde. Što misliš, koliko ćeš izdržati? Dan? Tjedan?« Audie je odmahnuo glavom. »Samo želim da me ostavite na miru.« Onaj muškarac uvukao je ruku u sako i iz unutarnjeg džepa izvadio neku fotografiju, pa je prinio pregradi, da je Audie bolje vidi. »Prepoznaješ ga?« Audie je ubrzano zatreptao, gledajući nekog tinejdžera u kratkim hlačama i majici kratkih rukava. »I dalje je kod nas«, rekao je onaj muškarac. »Ispustiš li samo dašak u našem smjeru... shvaćaš?«

Audie je poklopio slušalicu i odšepao natrag u ćeliju, pognute glave, lancima vezanih ruku i nogu, očajan poput osuđenika na smrt. Te je noći divljao i iskaljivanje tog bijesa bilo je ugodno, pročistilo ga, sastrugalo, odnijelo ožiljke. Već se predugo borio protiv duhova, no ti duhovi sad su dobili ime.

58.

Audie čuje kako se približava neki automobil, gotovo kao da i nije ubačen u brzinu dok poskakuje po nebrojenim rupama u cesti. S kuhinjskog prozora vidi neki stari Dodgeov kamionet koji se probija kroz lokve zaostale nakon oluje. Zaustavlja se na privjetrinskoj strani kuće, pa stražnjim dijelom prilazi vratima spremišta za čamce.

Iz njega izlazi neki starac. Odjeven je u kombinezon i radne čizme, a na glavi ima šiltericu, gotovo bezbojnu od ispranosti, sa znakom Houston Oilersa. Oilersi su Houston napustili još 1996., no nekima sjećanja na taj hokejaški klub nikada neće izblijedjeti. Otključava spremište i skida pokrov s aluminijskog čamca. Ceradu uredno slaže, a onda prikolicu učvršćuje za kuku na stražnjoj strani kamioneta.

Radi se o nekom susjedu ili prijatelju koji je došao posuditi čamac.

Možda se neće uspeti stubama. Možda nema ključ. Gdje je Max? U spavaćoj sobi sluša glazbu na iPadu.

Starac iz tovarnog prostora kamioneta odnosi izvanbrodski motor do čamca, učvršćuje ga za krmu i steže matice. Potom donosi rezervoar za gorivo i kutiju s ribičkim priborom. Nakon što je smjestio sve što mu treba, sjeda za upravljač kamioneta, no onda podiže pogled i primjećuje otvoreni prozorski kapak. Počešavši se po glavi, izlazi iz Dodgea i prelazi travnjak, prilazeći kući.

Audie uzima pušku i drži je uz bok. Sve još uvijek može biti u redu.

Zaključit će da se kapak otvorio zbog oluje. Samo da ne provjerava vrata... Sada je na vrhu stuba. Drvo škripi pod njegovom težinom.

Zatvara kapak i provjerava šarke. Čini se da ništa nije ni slomljeno, ni iskrivljeno. Terasom dolazi do vrata. Još s udaljenosti od četiri koraka vidi razbijeni stakleni pravokutnik. »Prokleti klinci«, mumlja, pa uvlači ruku kroz otvor i otključava vrata. »Koliko ste štete počinili, gadovi mali?« Otvorivši vrata, ulazi i nalazi se oči u oči s dvjema crnim rupama na završetku cijevi sačmarice, koje se nalaze na dva-tri centimetra od njegova čela. Već posrće na uzdrhtalim nogama, a s lica mu nestaje i posljednji tračak rumenila.

»Neću ti ništa«, kaže Audie.

Starac pokušava odgovoriti, no usta mu se samo otvaraju i zatvaraju, kao da govori jezikom koji bi mogle razumjeti zlatne ribice.

Istodobno se dlanom udara po prsima iznad srca, tako da se čuje mukli pljesak.

Audie spušta pušku. »Je li vam dobro?« Stariji muškarac odmahuje glavom. »Srce?« Kima. »Imate tablete?« Ponovno kimanje. »Gdje?” »Kamionet.« »Ploča s instrumentima? Pretinac? Torba?” »Torba.« Max izlazi iz spavaće sobe, i dalje s onim defom među koljenima.

Vidi starca i prestaje zveckati. »Ima problema sa srcem«, kaže Audie. »U kamionetu ima tablete.

Idi odmah po njih.« Max ne dovodi naredbu u pitanje. Def zvecka do kraja stuba, pa preko travnjaka, a onda se više ne čuje. Audie ne vidi kamionet jer je kapak sada zatvoren.

Starcu dovlači stolicu i tjera ga da sjedne. Lice mu je žutobijelo i vlažno od znoja. Pilji u Audieja kao da je ugledao duha. »Kako se zovete?« »Tony«, izgovara ovaj s mukom. »Je li to srčani udar?” »Angina...« Max otvara vrata kamioneta, traži i pronalazi staru sportsku torbu.

Ključevi vozila ostali su u kontaktnoj bravi. To mu je možda jedinstvena prilika. Mogao bi pokrenuti kamionet i nestati prije nego što bi se Audie uopće spustio stubama. Mogao bi nekoga zaustaviti ili pronaći telefon. Mogao bi se spasiti i postati junakom. Možda bi i Sophia Robbins pristala izići s njim.

Razmišlja o tome dok pretražuje torbu, a u jednom trenutku prsti mu se zatvaraju oko mobitela. Kraj njega je plastična bočica s tabletama. Osvrnuvši se prema kući, Max otvara mobitel i s njega šalje SMS ocu; Ja sam, Max. Sve je u redu. Kuća na obali. Istočno od Sargenta, između Zaljeva i nekog kanala. Plava kuća. Šindra na krovu. Terasa. Spremište za čamce.

Isključuje mobitel i sprema ga u gaće. Uzima tablete i zatvara vrata, pogledava dalje niz plažu. Kojih osamsto metara zapadnije vidi neko vozilo s pogonom na sva četiri kotača koje u pijesku ostavlja tragove nalik na krafne. »Jesi pronašao tablete?« viče Audie. Stoji na velikoj terasi. »Da, jesam.« Max mu pokazuje bočicu, mašući njome iznad glave. »Donesi cijelu torbu.” »U redu.« Audie Tonyju donosi čašu vode. Otvara bočicu. »Jednu ili dvije?« Tony pokazuje dva prsta. Audie mu stavlja tablete u dlan i gleda kako ih guta s vodom. »Hoće sve biti u redu?« pita Max. »Mislim da hoće.” »Možda bismo trebali pozvati hitnu.” »Pričekajmo još malo.« Tony otvara oči i izgleda gotovo spokojno, pod utjecajem sredstva koje mu održava pravilan rad srca ili onemogućuje bol. Smiješi se Maxu i moli još čašu vode. »Bolesno srce«, objašnjava, i dalje teških kapaka. »Kažu da mi treba premosnica, ali nemam osiguranje. Moja kći štedi, ali to bi stajalo 159.000 dolara. Sada radi na dva posla, ali ja ću ipak već dvadeset godina biti mrtav kad bude u mogućnosti toliko platiti.« Briše lice rupčićem, tek ostatkom nekakve krpe. »I zato idem u ribolov, da osiguram barem malo hrane. Posuđujem čamac obitelji Halligan, što ti ljudi ne znaju.« Podiže pogled prema Audieju. »Pretpostavljam da ne znaju ni za vas.« Audie ne odgovara. »Onda, tko ste vi i što radite ovdje?« Pomno motri Maxa i Audieja, pogled mu se tako spušta sve do trenutka kad uočava onaj def među Maxovim koljenima. »Ti is onaj dječak kojeg traže. To je u svim vještima.« Namršteno gleda Audieja. »I kažu da si ti ubojica.« »To nije točno.« »I što ćeš onda sa mnom?« »Razmišljam.« »Neću ići na pecanje.« »Danas ne. Kada vas je kći očekivala kod kuće?” »U vrijeme sumraka.” »Imate mobitel?«

Max se ubacuje u razgovor. »U torbi ga nema.« Znakovito gleda Tonyja, a ovaj na trenutak uzvraća sličnim pogledom. »Kći me neprestano gnjavi, traži da ga počnem nositi«, kaže Tony, »no meni ti mobiteli nikada nisu sjeli.« »Je li vam bolje?« pita Audie. »Sve će biti u redu.« »Trebao bi ga odvesti u bolnicu«, kaže Max. »Ako mu se stanje pogorša«, kaže Audie, pa provjerava prozore i pušku stavlja u otkočeni položaj. »A što ćemo s mojom kćeri?« pita Tony. »Bit će zabrinuta.« Audie gleda na ručni sat. »Tek kad se počne spuštati mrak.«

59.

Desiree prolazi kroz mnoštvo novinara i televizijskih ekipa koji oko nje poskakuju poput pasa koji iščekuju hranu. Njihovi kombiji i reportažna kola posve zakrčuju ulicu ispred kuće obitelji Valdez, tako privlačeći dokone promatrače i ljubitelje tragedija koji su došli uživo pratiti nastanak vijesti.

Jedna policajka zadužena za vezu s obitelji otvara vrata, a jedna ruka počiva joj na drsku pištolja. Sandy Valdez stoji iza nje u predvorju.

Razrogačenih očiju. Punih nade. Odjevena je u izblijedjelu majicu kratkih rukava i traperice, bosih nogu, razbarušene kose, lica na kojem nema šminke i na kojem se vide tragovi neispavanosti. Razgovaraju u dnevnoj sobi, u kojoj su navučene zavjese i spuštene rolete. Desiree sjeda. Odbija kavu. »Je li vam suprug kod kuće?« Sandy odmahuje glavom. »Od čovjeka poput Ryana ne možete očekivati da sjedi skrštenih ruku. Želi biti na terenu, viriti pod svaki kamen, vikati s krovova kuća.« Desiree kaže da razumije, iako se čini da Sandy u to sumnja. »Zašto nam niste rekli da je Max posvojen?« Sandy na trenutak šuti, držeći papirnatu maramicu ispod nosa. »Kakve to ima veze?« »Jeste li hotimice uskratili taj podatak?« »Ne! Naravno da ne!« »Kada ste ga posvojili?« »Bile su mu četiri godine... Zašto je to važno?« Desiree se ne obazire na pitanje. »Preko neke agencije?« »Išli smo posve redovnim putem, ako na to mislite.« Sandy sjeda na rub sofe, spojenih koljena, gnječeći razmočenu maramicu među prstima, tako da se sad već raspada. »Ryan je rekao da je napušten.

Netko ga je pronašao kako tumara šumom. Prljav i promrzao. Ryan ga je odveo u bolnicu i pokušao mu pronaći mamu. Kasnije je ostao u vezi sa socijalnom službom. »Udomili ste ga, a onda i posvojili?«

»Tada smo već neko vrijeme pokušavali dobiti dijete. Iskušali smo sve - injekcije, uzimanje jajašaca, in vitro - ali ništa nije davalo rezultate. Zapravo nikada nismo razgovarali o posvajanju dok se nije pojavio Max. Kao da nam ga je poslao sam Bog.« »Max zna za to?« Sandy spušta pogled na dlanove. »Namjeravali smo mu reći kad dovoljno poodraste.« »Pa petnaest mu je godina.« »Nikad nema prave prilike.« Brzo mijenja temu. »Znate li da pet mjeseci nije progovorio ni jednu jedinu riječ. Ispustio ni zvuka. Nitko nije znao kako mu je pravo ime. Još smo ga dugo zvali Buster - po onom psu koji ga je pronašao - no onda je progovorio i rekao da se zove Miguel. Ryan ga nije htio tako zvati, pa smo se dogovorili da će biti Max. Činilo se da dječaku to ne smeta.« Desiree na to ne kaže ništa. »Je li vam Miguel rekao kako mu je prezime?” »Nije.« »Je li rekao odakle je?« »Jednom ili dvaput pokazao je prema nekim slikama ili rekao nešto što se moglo shvatiti kao nekakav trag, no Ryan je rekao da ga ne bismo trebali tjerati i prisiljavati da nam još nešto otkrije.« Sandy podiže pogled prema nebesima. »Užasno sam se bojala da će ga netko doći tražiti. Kad god bih čula telefon ili kucanje na vratima - odmah bih pomislila da je majka došla po njega. Ryan je rekao da to što je Max sada i zakonski bio naš ne bi imalo nikakve veze.« Gleda Desiree, a oči su joj pune suza. »Čime smo zaslužili kaznu?

Učinili smo nešto dobro. Dobri smo roditelji.«

Audie pregledava kuhinjske ormariće, gleda na što sve može računati. Prije će mu ponestati vremena nego hrane. Tony ga promatra.

Lice mu je blijedo, ali više nije sjajno od znoja.

Voli pričati - iznositi opažanja koja se onda prelijevaju u priče o njegovu životu. Možda je negdje pročitao da se taoci trebaju pokušati tješnje povezati s otmičarima. Ili to ili Audieja pokušava ubiti dosadom. »Jesi kada služio?« pita. »Nisam.«

»Ja sam bio u Ratnoj mornarici - premlad za Švabe i Korejce, prestar za Vijetnam. Postao sam varilac. Radio sam instalacije i izolirao strojarnice azbestom. Od njega je umrla Maggie - moja žena. Kažu da sam ga donio kući s odjećom, a ona ju je prala i vlakna su joj ušla u pluća. Nije utjecao na moja pluća, ali nju je usmrtio. Na to ljudi misle kad kažu da je nešto ironično?« »Ne bih rekao.« »Takva sreća, valjda. Ne žalim se.« Na trenutak šuti, a usne su mu stisnute, tek dvije tanke linije. »Ne, jebemti! Žalim se, samo što nitko nikada ne sluša.« »Nemate zdravstveno osiguranje kao veteran?« pita Audie. »Nisam služio u inozemstvu.« »Čini mi se da to baš i nije pravedno.« »To što znaš što je pravedno, a što nije ne znači da će se nepravda ispraviti.« Lecnuvši se, Tony se udara po prsima, kao da želi pokrenuti pejsmejker kojeg ondje nema. Trebao bi biti u bolnici ili barem otići liječniku. Audie na savjesti ne želi još jednu smrt. Za sljedeći dio plana uvijek je znao da će biti problematičan. Moglo bi se reći da se nije previše ni trudio oko izlazne strategije jer nije ni očekivao da će dogurati tako daleko. Max sada zna istinu. Možda ne vjeruje u određene pojedinosti, ali sada barem može birati. Kao da dijete vodiš u crkvu i na nedjeljni vjeronauk, daješ mu vjeru koju može prihvatiti ih odbaciti.

Audieju je preostalo stotinu dvanaest dolara. Broji novac i stavlja ga u prednji džep. Otkopčavši patentni zatvarač na ruksaku, vadi mobitel i stavlja novu SIM-karticu, a onda ga uključuje i traži signal.

Prvo zove Dječju bolnicu Texas i traži svoju sestru. Bernadette je na odjelu. Netko mora otići po nju.

Audie gleda Tonyja. On i Max razgovaraju. Kimaju. Možda i kuju zavjeru protiv njega. Ubrzo će biti svejedno. »Ja sam. Ne mogu dugo...« »Aude? Policija je bila ovdje.« Bernadette dlanom zakriva usta i telefon, šapuće. »Znam.« »Namjeravaš nešto učiniti tom dječaku?” »Ne.« »Predaj se. Pusti ga kući.« »I hoću, ali trebaš mi nešto obaviti. Onaj fascikl koji mi čuvaš... Još je kod tebe?” »Da.«

»Dat ćeš ga nekome. Žena se zove Desiree Furness. Specijalna agentica u FBI-u. Moraš ga dati izravno njoj - nikome drugome.

Osobno. Jasno?« »Što da joj kažem?« »Reci joj da prati trag novca.« »Molim?« »Shvatit će kad pročita dosje.« Bernadettein glas drhti. »Pitat će gdje si. »Znam.« »I što da kažem?« »Reci joj da je mali na sigurnom i da se brinem za njega.” »Samo ćeš me uvući u još veću frku. Ljudima neprestano govorim da si dobar čovjek, no onda me uvijek opovrgneš.” »Odužit ću ti se.« »Kako ako budeš mrtav? Pusti tog malog kući.« Gdje je dom, pita se Audie. »Hoću.« Prekida vezu, pa zove još jedan broj. Jedina osoba kojoj još kolikotoliko može vjerovati pomogla mu je da preživi u zatvoru. Nije mu jasno kako je Moss izišao iz Three Riversa i uspio ga pronaći, no onaj grob koji je Audie kopao u šumi bio je namijenjen i njemu i Mossu.

Javlja se neka žena. »Zubarska ordinacija Harmony.” »Trebao bih Crystal Webster.” »Pri telefonu je.« »Ja sam Audie Palmer - vidjeli smo se jednom ili dvaput.« »Znam tko si«, kaže Crystal nervozno. »Je li ti se Moss javio?« »Nazove me gotovo svaki dan.« »Znaš zašto su ga pustili iz zatvora?« »Trebao je pronaći tebe.« »A onda?« Ona oklijeva. »Izručiti te. Rekli su da može zadržati novac ako ga pronađe.« »Tog novca nema.« »Moss to zna, ali nadao se da bi mu u slučaju da ispuni zadaću mogli umanjiti kaznu.« »Što sad misli?« »Zna da su lagali.« Audie gleda kroz prozor, gdje galebovi lebde nad valovima, mašu krilima i ispuštaju neobične grlene krikove. Ponekad zvuče poput

novorođenčadi. »Kad ti se Moss javi, reci mu da imam plan. Želim da dođe po maloga. Može preuzeti zasluge za to. Daj mu ovu adresu. Bit ću ovdje još šest sati.« »Može te nazvati?« »Isključit ću ovaj mobitel.« »Je li s malim sve u redu?« »Potpuno u redu.« »A zašto da odmah ne nazovem policiju i kažem im gdje si?« »Zamoli Mossa. Ako pristane, neka on nazove policiju.« Crystal još nekoliko trenutaka razmišlja o tome. »Ako se mojem Mossu nešto dogodi, osobno ću te potražiti. I budite uvjereni, gospodine Palmer, da sam puno opasnija od njega.« »To znam, gospođo. Rekao mi je.«

60.

Pilkington podiže pogled prema oblacima koji brzo promiču, žmirkajući prema jakoj svjetlosti. Zrak prožima vlažan divlji miris koji donosi povjetarac sa zapada. Dva vozila stoje na uskome prilaznom putu njegovoj kući. Parkirani su u oskudnome hladu jednog uvelog stabla čije grane nalikuju na izblijedjele kosti na dnu presušenog jezera. »Ovaj put sve ćemo izvesti kako treba«, kaže, grickajući razmočeni kraj nezapaljene cigare. »Nitko neće samo tako pobjeći.« Pogledava Franka Senoglesa, koji provjerava pušku, desnome oku prinosi teleskopski nišan, pritom zatvarajući lijevo oko. Valdez zatvara prtljažnik automobila i otvara crnu kutiju za pušku. S njima su još dvojica muškaraca u crnim terenskim hlačama s džepovima našivenima na bedrima. Kao plaćenici s izmišljenim imenima, Jake i Stav, neće se oglasiti osim ako baš trebaju reći nešto važno. Obavit će posao, pod uvjetom da za to dobiju novac. Jake ima dugačku kosu, straga vezanu u rep, ali vidi se da mu je s prednje strane prorijeđena, kao da su mu nakon kakve oseke ondje nekako preostale obrve. Stav je niži i tamnije puti, vojnički podšišan. Nervozu pokazuje navikom brisanja usta nadlanicom. Vrat mu je prepun ožiljaka, kao da je preživio požar i teške opekline.

Pilkington ne može ne pogledavati tu naboranu kožu. »Nešto vam smeta na mojem licu?« pita Stav.

Pilkington odvraća pogled i mumlja svojevrsnu ispriku. Ne voli kad ga netko tjera i na nešto ga prisiljava. Ne voli kad gubi nadzor nad situacijom. To nije njegov svijet. Njegov je otac završio u zatvoru zbog vrijednosnica i prijevara, te je stekao neočekivano poštovanje prema kriminalcima i prijestupnicima. U tome nasilnom svijetu, ljudi moć cijene više nego novac. Nasilje je cilj, a ne samo sredstvo. Zamahni većom batinom. Udari jače. Udari ranije. Udaraj češće.

Pilkington plješće rukama u rukavicama, kao da želi osokoliti amatersku bejzbolsku momčad. »Svi za jednoga, jedan za sve, može?« Nitko mu ne odgovara.

Senogles ljutito gleda Valdeza. »Meni se čini da bi problem trebao

riješiti tip koji ga je stvorio.« »Upucao sam tipa u glavu«, uzvraća Valdez. »Što sam još trebao učiniti?« »Pucati dvaput.« »Prestanite se prepirati«, kaže Pilkington. »Palmer je poput kakvog jebenog vampira«, kaže Valdez. »Možeš mu probosti i srce, spaliti i pokopati, ali netko će ga opet iskopati i oživjeti.« »Znači da je gada teško ubiti«, kaže Jake. »Krvari kao i svi«, kaže Stav, koji navlači crnu pancirku i učvršćuje je čičak-trakama. »Što ako se mali sjeti?« pita Senogles. »Neće«, odgovara Valdez. »Zašto bi ga Palmer inače oteo? Želi da mali potkrijepi njegovu priču.« »Maxu nisu bile ni pune četiri godine - nitko mu neće vjerovati.« Senogles nije posve uvjeren. »A ispitivanje DNA, ha? Što ako Palmer uspije dokazati da nije sudjelovao u pljački?« »To ne može dokazati.« Valdez skida, pa ponovno stavlja okvir sa streljivom u automatski pištolj. Senogles gleda Pilkingtona, tražeći kakav znak potpore. »Max će šutjeti. Dobar je to dečko«, kaže stariji muškarac. »Max je jebena neriješena stvar.« Valdez ga prekida. »Da ga nitko nije ni taknuo, dobro? Želim da se oko toga svi složimo.« »Ja ne pristajem ni na što«, uzvraća Senogles. »I ne idem u zatvor jer si ti posvojio nekog malog latinosa.« Valdez svom težinom tijela pritišće agenta na kamionet, koji se od udara ljulja. Podlakticom mu još snažnije pritišće grlo. »To mi je jebeni sin! Nitko ga neće ni taknuti!« Senogles ga gleda u oči. Ni jedan ni drugi ne popuštaju. »U redu, hajdemo malo lakše«, kaže Pilkington. »Moramo obaviti posao.« Valdez i Senogles netremice se gledaju još nekoliko trenutaka, a onda Valdez popušta stisak i njih se dvojica međusobno odguruju. »U redu, Frank, objasni nam sve redom«, kaže Pilkington.

Senogles na poklopcu motora Fordova Explorera širi satelitski prikaz terena. »Smatramo da je kuća ovdje, u Canal Driveu. Do nje i od nje vodi

samo jedna cesta. Nakon što je zatvorimo, ostaje u zamci, osim ako ima čamac.« »Palmer zna da dolazimo?« pita Pilkington. »Sumnjam.« »Je li naoružan?« »Pretpostavit ćemo da jest.« »Koja će biti naša priča?« pita Pilkington.

Odgovara mu Senogles. »Obitelj je dobila zahtjev za otkupninom i šerif Valdez preuzeo je stvari u svoje ruke, jer se brinuo za Maxovu sigurnost.« Sada se obraća i ostalima. »Ja nisam bio ovdje, je li to jasno? Ako nas netko zaustavi, šerif govori. Nema mobitela, nema pagerâ, nema GPS-uređaja, nema transponderâ, nema identifikacijskih dokumenata - sakrijte oružje.« »Meni treba mobitel ako se javi Max«, kaže Valdez. »U redu, samo tvoj telefon.«

Valdezovom glavom roje se samo razna proturječja i sumnje. Svaki ubojica mora živjeti sa slikama koje ne može protjerati iz snova prizorima ubojstva koji su mu neizbrisivo utisnuti u podsvijest. Tri noći opsjedale su ga slike Cassie Brennan i njezine kćeri Scarlett.

Kad ih je ubio, nije poznavao ni jednu ni drugu. Mislio je da je u kupaonici Audie, no radilo se o toj djevojčici. Nakon što je ubio nju, morao je ubiti i majku. Druge mogućnosti nije bilo.

A sad to ne može reći nikome, ni supruzi, ni kolegama, ni svome svećeniku, ni svome konobaru za šankom. Kriv je Audie Palmer. To nema nikakve veze s novcem - novac je još davno potrošen. Radi se o Maxu, dječaku koji mu je spasio brak, dječaku koji je upotpunio njegovu obitelj. Da, mogli su pokušati još jednom, bilo je na raspolaganju i agencija za posvajanje i agencija za surogat-majčinstvo, no Maxa im se ukazao igrom slučaja. Bila je to najsretnija moguća okolnost i odgovor na njegove molitve.

Sad ga u šaci drži Audie Palmer. Glavno pitanje glasi zašto. Da je želio ubiti Maxa, to je mogao učiniti već onaj prvi dan, ispred njegove kuće. Ne, on ni u snu ne bi ubio tog dječaka - u tome i jest stvar - ali što ako Maxu ispriča što se dogodilo ili mu pomogne da se prisjeti? Što ako Maxa okrene protiv ljudi koji su ga podignuli?

Da je Audie Palmer barem umro kad je trebao.

61.

Bernadette Palmer i dalje je u bolničkoj odori, košulji jarke boje i po mjeri krojenim hlačama, dok čeka u predvorju sjedišta FBI-a.

Samo traži najnižu ženu koju si ikada vidjela, rekao joj je Audie.

To mora biti ona, misli Bernadette kada Desiree Furness izlazi is dizala. Čak i u čizmama s visokom potpeticom, specijalna agentica toj ženi ne dopire ni do prsa. Ipak, sve na njoj posve je proporcionalno, kao da se radi o umanjenoj maketi prave žene.

Desiree predlaže da sjednu. Spuštaju se svaka na jedan kraj kožne sofe. Ljudi koji idu prema dizalima pogledavaju prema njima, zbog čega Bernadette osjeća blagu nelagodu. Što prije sve ovo okonča, to bolje. Iz torbice prebačene preko ramena vadi smeđi fascikl. »Ne znam što to znači, kao ni zašto je važno, ali Audie mi je rekao da to moram dati vama i nikome drugom.” »Javio vam se.” »Nazvao me na posao.” »Kada?« »Prije sat vremena.« »Gdje se nalazio? Jeste li izvijestili policiju?” »Kažem sada vama.« Desiree otvara fascikl. Prvi je dokument rodni list iz Salvadora, na ime neke Belite Ciere Vege, rođene 30. travnja 1982. godine. Roditelji su joj bili neki trgovac rođen u Španjolskoj i krojačka rođena u Argentini. Sljedeći je dokument vjenčani list, na kojem je također Belitino ime, a u siječnju 2004. godine izdala ga je jedna kapela u Las Vegasu. Ime mladoženje: Audie Spencer Palmer.

Desiree podiže pogled s dokumenata. »Odakle vam ovo?« Bernadette kao da razmišlja o implikacijama tog pitanja, očito se pita hoće li se uvaliti u nevolje. »Sve to poslao mi je Audie. Imali smo svojevrsni sistem. Imao je jednu e-mail adresu za koju mi je dao šifru i korisničko ime. Ja sam se svaki tjedan spajala i ulazila u taj sustav, a on mi je u folderu s radnim verzijama poruka ostavljao poruke. Ponekad su poruke u prilogu imale

i određene dokumente. Sve sam morala isprintati, a zatim potpuno izbrisati poruke. Nisam smjela nikome ništa reći. I tu adresu nikada nisam smjela upotrijebiti ni za što drugo.« Desiree vrlo jasno zamišlja kako je to funkcioniralo. Audie je otvorio anonimni korisnički račun na Gmailu ili Hotmailu, služeći se računalom u zatvorskoj knjižnici. Ostavljanje poruke u folderu s radnim verzijama neposlanih poruka stara je smicalica kojom se služe teroristi i tinejdžeri kad ne žele da ih netko otkrije, jer se te poruke nikad ne šalju, pa stoga ostavljaju teže vidljiv digitalni trag.

U fasciklu je i fotografija na kojoj Audie stoji ispod nekog luka od bijelih i ružičastih cvjetova. Grli neku mladu ženu oko struka, dok iz skuta njezine haljine viri neki maleni dječak. »Znali ste da vam je brat bio oženjen?« Bernadette odmahuje glavom. »Poznajete tu ženu?« »Ne.« Desiree uzima rodni list iz okruga San Diego. Neki dječak rodio se 4. kolovoza 2000. Ime Miguel. Prezime: Ciera Vega. Očevo ime: Edgar Roberto Diaz (pok.).

Sada već brže listajući dokumente, letimično pregledava i sve ostalo što se nalazi u fasciklu, a riječ je o rezultatima pretrage zemljišnih knjiga u Teksasu, kopijama vlasničkih listova, računima, potvrdama, financijskim podacima, korporativnim financijskim izvještajima i člancima iz časopisa. Prikupljanje svega toga moralo je trajati godinama.

U dokumentima se gotovo bez iznimke pojavljuje jedno ime: Victor Pilkington. A to ime poznato je svima koji su odrasli u Teksasu. Desiree s tim imenom ima i osobitu obiteljsku vezu. Njezin prapradjed, Willis Furness, rodio se 1852. na jednoj plantaži obitelji Pilkington i gotovo pedeset godina radio na njezinim poljima. Njegova supruga, Esme, dojilja i krojačka, po svoj je prilici dojila djecu Victora Pilkingtona ili mu krpala čarape.

Obitelj Pilkington dala je dvojicu kongresnika i petoricu senatora u Senatu Teksasa, da bi se njezino carstvo urušilo tijekom naftne krize sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Obitelj je ostala bez cjelokupnog bogatstva, a jedan njezin pripadnik - Desiree se više ne sjeća koji - završio je u zatvoru zbog prijevara s vrijednosnim papirima i trgovanja na temelju povlaštenih informacija.

Posljednjih je godina Victor Pilkington uspio povratiti dio

obiteljskog ugleda i bogatstva, bogateći se trgovanjem nekretninama i agresivnim preuzimanjem raznih korporacija. Među izrescima se nalazila i jedna fotografija na kojoj se smiješi objektivima ispred Muzeja likovnih umjetnosti u Houstonu, gdje je predsjedao svečanom večerom na kojoj su se prikupljala sredstva za pomoć Latinskoj Americi. Smoking i leptir-kravata. Bijeli zubi. Nauljena valovita kosa. U jednom drugom članku prikazan je kako simboličkim bacanjem loptice otvara jednu bejzbolsku utakmicu Rangersa, a sportska uniforma još nosi tragove stajanja u kutiji. Mediji su mu nadjenuli nadimak »Predsjedatelj« i Pilkington je ispunjavao takva očekivanja, uvijek se fotografirajući s nezapaljenom cigarom u ruci. Oženio se djevojkom iz visokog društva s dvostrukim prezimenom, čiji je otac tulumario s Georgeom Bushom Mlađim one noći kad je 1976. u Maineu priveden zbog vožnje pod utjecajem alkohola.

Novac se lijepi na novac, zna Desiree dobro, no nikada nije zavidjela pripadnicima takve elite, ljudima koji su najčešće neopisivo dosadni i nemaju pojma o tome kako drugi žive, jednako kao što uopće ne uočavaju ljepotu prirodnoga svijeta. Nastavlja pregledavati Audiejev fascikl. U nekima od dokumenata spominju se fiktivne tvrtke i inozemni računi u poreznim oazama. Za objašnjavanje svega toga trebat će joj netko tko se bavi forenzičkim knjigovodstvom.

Pri dnu hrpe dokumenata nailazi na papir koji ispada između druga dva papira, pa lebdi i ljulja se poput otpalog lista i pada na pod. Riječ je po polovici papira standardnog formata. Netko je otrgnuo donju polovicu. Naslov glasi: KALIFORNIJSKA UPRAVA ZA MOTORNA VOZILA OBAVIJEST O PRIJENOSU I ODRICANJU OD ODGOVORNOSTI Desiree treba još nekoliko trenutaka da spozna važnost dokumenta, u kojem se spominje neki Pontiac 6000, isti model i registarski broj kao i onaj automobil koji se zapalio i u kojem je 2004. izgorjela ona vozačica u okrugu Dreyfus. Auto je kupljen u San Diegu, u Kaliforniji, 15. siječnja 2004, od Franka Robreda, za 900 dolara. Kupac se predstavio kao Audie Spencer Palmer.

Desiree okreće stranicu. Riječ je o fotokopiji, ali ne izgleda kao krivotvorina. »Prepoznajete ovaj potpis?” »Audiejev potpis.”

»Shvaćate li što to znači?” »Ne.« Desiree shvaća. Uzevši fascikl, ostavlja Bernadette u predvorju i žustro prilazi dizalu. Pojedinosti se ubrzano slažu u suvisao mozaik.

Više ih je nego što uspijeva probaviti. Osjeća se poput djeveruše koja na vjenčanju pokušava uhvatiti buket, ali mladenka ih baca na desetke i Desiree ih ne može sve držati u naručju. Žena u automobilu bila je Belita Ciera Vega, Audiejeva supruga. Dječak na fotografiji najvjerojatnije je njezin sin.

Desiree je došla do svog radnog stola. Ponovno otvara fascikl i gleda fotografiju s vjenčanja, proučava onog dječaka. Crte lica više su mu španjolske nego salvadorske. Belitin otac bio je iz Španjolske, a majka iz Argentine. Traži fotografiju Maxa Valdeza kao tinejdžera i uspoređuje ta dva dječaka. Zanemare li se godine - to je isti dječak.

Kako je to moguće?

Valdez je organizirao posvajanje. Ima veze u tužiteljstvu, među odvjetnicima i sucima, ljudima koji mogu otvoriti razna vrata. Nitko nije došao po Miguela. Otac mu je poginuo u potresu. Majka izgorjela u automobilu. Audie je ležao u komi, bez izgleda za oporavak.

Bolnička dokumentacija pokazuje da je ustrijeljen s vrlo male udaljenosti, gotovo iz neposredne blizine. Kao da ga je netko pokušao smaknuti. A on je ipak preživio. Vidio što se dogodilo. Kako ušutkati takvog čovjeka? »Radiš prekovremeno?« Desiree preneraženo uvlači zrak i naglo zatvara fascikl. Dotada je bila toliko usredotočena da nije čula kad joj se približio Eric Warner. »Kriste, pa nervoznija si od djevice uoči zatvorske redaljke«, kaže on, pa obilazi njezin stol. »Iznenadio si me.« »Što čitaš?« »Neki stari dosje.« »Ima kakvih novosti o Palmeru?« »Ne, gospodine.« »Tražim Senoglesa, ne javlja se na mobitel.” »Nisam ga vidjela od sinoć.« Warner iz džepa uzima tablete protiv želučane kiseline i iz omota vadi jednu od njih. »Čuo sam za onu provalu. Je li ti sada dobro?” »Da.« »Mislio sam da ti je rečeno da ostaneš kod kuće.«

»Da. Mogu te nešto pitati?« On stavlja tabletu na jezik, »Ovisi.« »Zašto si za istragu zadužio Franka?« »Ima dulji staž.« »Još neki razlog?« Warner uzdiže dlan i prekida je. »Jesam ti kada ispričao da sam upoznao JFK-a? Moj je otac radio u Kennedyjevu osiguranju - nije bio na dužnosti u onim posljednjim trenucima, hvala Bogu. Čini mi se da s time nikako ne bi mogao živjeti. Bio sam tek dječak. Jedan od omiljenih Kennedyjevih citata govori o tome da je politika nalik na američki nogomet - kad ugledaš svjetlost, ideš kroz tu rupu.« »Politički razlozi?« Osmijeh mu je nekako ironično tužan. »Ne svodi li se sve na to?«

62.

Prije nego što će napustiti onu kuću na stupovima, Audie skida posteljinu s kreveta, pere posude i za svaki slučaj još jednom pušta vodu u nužnicima. Potom uzima nešto čistog rublja i kišnu kabanicu i trpa ih u jednu jastučnicu. »Ovo ću samo posuditi«, govori Maxu. »Kasnije ću vratiti.« »Kamo ideš?« »Još nisam odlučio.« »Znaš uopće što radiš?« »Krenuo sam s određenim planom.« »Kakvim planom?« »Da pazim da ti budeš na sigurnome.« »I kako ti zasada ide?« Audie se smije. Max mu se pridružuje i Audie osjeća navalu topline i olakšanja. U zatvoru je često zamišljao takve trenutke, ali ništa nikada nije točno onako kako zamišljamo - život razara i kontaminira i najobičnije snove - a ovaj izgleda kao da je gotovo točno u skladu s njegovim očekivanjima. »I što će biti sa mnom?« pita Max. »Po tebe će doći jedan moj prijatelj. Pobrinut će se za to da se sigurno vratiš kući.« Tony ih gleda s jedne stolice, za kuhinjskim stolom. Ruke su mu s prednje strane vezane ljepljivom trakom, tako da može doći do čaše s vodom i tableta. Audie mu je malo popustio stisak ljepljive trake oko gležnjeva. »A ja?« pita. »Tebe ću odvesti u bolnicu.« »Ne želim ići u prokletu bolnicu. Samo će mi reći ono što već znam.« Audie motri sve izraženiju tamu. Obzor je na zapadu prošaran crvenom i narančastom bojom, kao da je netko prorezao i rastvorio vreću s užarenim ugljenom. Uzima torbu i onu jastučnicu. »Stavit ću ovo u auto i vratiti se po tebe, Tony.«

»Ukrast ćeš mi kamionet?« »Ostavit ću ga na nekome sigurnom mjestu.«

Max nervozno pogledava zatvorene prozorske kapke. Još otkako je poslao poruku ocu, duboko u sebi osjeća kako ga nešto grize, nešto nalik na gladnog štakora koji pokušava izići. Ne zna je li postupio kako treba. Otac će se njime ponositi. Tapšat će ga po ramenu i hvaliti se prijateljima. Govorit će da je Max ostao pribran baš kao i njegov stari za vrijeme one pucnjave. »Nemoj ići!« izlijeće mu sada.

Audie zastaje na vratima. »Moss će doći vrlo brzo.« »Ne želim biti sam.« »Ja mogu ostati s njim«, kaže Tony. »Ih to ih ja mogu povesti dječaka. A ti ćeš već imati prednost prije nego što nazovem policiju.« Audie odlaže torbu na kuhinjski stol i otvara jedan džep na njoj.

Vadi mobitel, kao i još neupotrijebljenu SIM-karticu. »Čim mi odemo, smiješ nazvati mamu.« Max šuti. »Što je?« pita Audie. »Ništa.” »Siguran si?« Max neuvjerljivo kima. Osjeća Tonyjev mobitel u hlačama i zamišlja dolazak policije. Želi reći Audieju što je učinio, ali ne želi ga razočarati. »Nemoj se brinuti«, kaže Audie. »Sve će biti u redu.« »Kako znaš?« »U tvom je slučaju sve uvijek u redu.«

63.

Ulubljeni plavi kamionet oguljene boje zaustavlja se uz Desiree kad se približava svome autu u podzemnoj garaži. Ona okreće glavu i zamalo pada na pod kad vidi muškarca za upravljačem.

Još se nekoliko trenutaka klimajući, pokušava se uspraviti, no jedna potpetica u međuvremenu joj je zapela u rešetki ventilacijskog otvora.

Pokušava je izvući, ali mora se povući za korak i okrenuti čizmu. »Trebate pomoć?« pita Moss, kojem je jedna ruka prebačena preko upravljača, dok druga počiva na naslonu suvozačkoga sjedala.

Desiree želi izvući pištolj iz korica, no to bi izgledalo nespretno i neprofesionalno, budući da u rukama drži onaj fascikl Audieja Palmera.

Ispusti li ih, ti će se papiri razletjeti na sve strane. »Što ti radiš ovdje?« pita. »Ulazite.« »Predajete se?« Moss kao da razmišlja o tim riječima. »U redu, možemo i tako reći, no prvo morate poći sa mnom.” »S tobom ne idem nikamo.” »Moramo pomoći Audieju.” »Nije mi posao da pomažem Audieju Palmeru.” »To znam, gospođo, ali posve je sam, a neki ga ljudi žele ubiti.” »Koji ljudi?« »Mislim da su to oni ljudi koji su doista ukrali novac.« Desiree ubrzano trepće. Ima dojam da joj je Moss čitao elektroničke poruke. »Ti si provalio u moj stan?« »Nisam, gospođo.” »Naoružan si?” »Nisam.« U međuvremenu je uspjela osloboditi potpeticu iz rešetke. Desiree poseže za pištoljem i usmjerava ga prema njemu, kroz otvoreni prozor kamioneta sa suvozačke strane. »Izlazi iz vozila.« Moss se ne miče. »Pucat ću, bude li bilo nužno.«

»U to ne sumnjam.« Moss gleda kroz vjetrobransko staklo i koluta očima, kao da je frustriran time kako se razvija taj dan.

Desiree ne spušta pištolj. »Reci mi gdje je. Pa dalje krećemo od toga.« »Točno znam što ćete učiniti«, kaže Moss. »Reći ćete šefu, on će sazvati sastanak, pa će izvijestiti specijalce, a oni će izviditi teren, proučiti satelitske snimke, blokirati prometnice i evakuirati kvart. U međuvremenu će od Audieja Palmera moći pronaći još samo krvavu mrlju. Ako ne idete, ja idem sam.« »Ne možeš se samo tako odvesti. Uhićen si.” »Izgleda da ćete me morati upucati.« Desiree prstima prolazi kroz kosu, oprezno dodiruju onu nateklinu na glavi. Cijelo njezino profesionalno obučeno biće govori joj da mora uhititi Mossa Webstera, no instinkt joj govori nešto drugo. Tijekom prethodna dvadeset četiri sata netko joj je provalio u stan, onesvijestio je i ukrao joj papire. Šef joj je lagao i od samog je početka pokušavao isključiti iz svega ili joj davao beznačajne zadačiće kako ne bi smetala.

Ako griješi u vezi s Audiejem Palmerom, ovo je onda kraj njezine karijere. Ako je u pravu, nitko joj neće zahvaliti. U svakom će slučaju biti na gubitku.

Ulazi u auto, veže se pojasom i svoj pištolj .45 odlaže u krilo, tako da je usmjeren prema Mossovu međunožju. »Već ako ne staneš na znaku STOP raznijet ću ti jaja.«

64.

Dva Fordova Explorera zaustavljaju se uz rub zemljanog puta, ispod gustog niskog raslinja stotinjak metara od kuće. Nebo je boje prljave vode iz sudopera, dok je more tamnosivo, prošarano pjenom. Sprema se kiša. Sunce nestaje. Vremena je sve manje.

Senogles izlazi iz vozila i polaže pušku na poklopac motora, prislanjajući obraz uz drveni držak, na koži osjećajući hladnu, tvrdu i glatku površinu. Nakon što mu se rad srca smirio, gledajući kroz optički nišan prelazi po zidovima kuće, posebnu pozornost pridajući prozorima i vratima. Sve izgleda zatvoreno. Prazno. »Siguran si da je to ta kuća?« Valdez kima i pridiže dalekozor. Obala izgleda posve pusto. Jedina svjetla vide se na jarbolu nekog jaružala usidrenog u kanalu, te na dva broda koji prijelaze Zaljev. »Kako ćemo to izvesti?« pita. »Prvo se moramo uvjeriti da su još uvijek ovdje.« Senogles prilazi drugome vozilu i obraća se Jakeu i Stavu, govoreći im da krenu u izviđanje, do suprotne strane kuće. Oni provjeravaju radiouređaje i kreću dalje uz rub kanala, pa ubrzo nestaju u polutami.

Valdez i Senogles ostaju na otvorenome, gdje im se kapljice kiše hvataju za kosu i pancirke. Pilkington nije izišao iz vozila. Drži se kao da je on glavni, no operaciju zapravo vodi Senogles.

Valdez ponovno greda kroz dalekozor. Arterija u grlu kucka mu polagano. Prisjeća se kako je to bilo one večeri kad je izvedena pljačka.

Kako su čekali dolazak blindiranog vozila, kako mu se čmar bio stisnuo, a dlanovi na upravljaču bili vlažni. Njegov je tetak četiri godine pripremao teren za takvu priliku, postavljao svog čovjeka u zaštitarsku tvrtku, čekao da taj netko dođe na utjecajniji položaj. Upravo im je Pilkington otkrio smjer i raspored kretanja dostavnog vozila, no Valdez je angažirao Vernona i Billyja Cainea, glupog i glupljeg... To je jedna od prednosti rada u policiji - ljudi s kojima te taj posao dovodi u dodir: pokvareni odvjetnici, ljigavci, perači novca, pljačkaši sefova, krijumčari oružja, kradljivci automobila i lopovi.

Kad su braća Caine otela blindirano vozilo i parkirala se uz rub neke samotne ceste, očekivali su da će ih dočekati vozilo za bijeg. Umjesto toga, upali su u zasjedu. Plan je proveden neusporedivo nespretnije nego što je itko očekivao, no ishod je bio jednak. Audie Palmer poslužio je kao džoker u špilu - neočekivani dobitak na koji nitko nije računao.

Pogrešno mjesto. Pogrešno vrijeme. Gotovo ušutkan. Ali ne posve.

Ostali su krivili Valdeza. Pijanac Fenway i Kockar Lewis, obojica sada mrtvi jer su bili glupi i nepromišljeno se razbacivali novcem.

Trebali su ga oprati kroz Pilkingtonove poslove s nekretninama, ali nisu mogli dočekati da razmetljivo pokažu čime raspolažu. A neočekivano bogatstvo privlači pozornost. Potrebne su priče i objašnjenja. Oprez. »Netko izlazi.« Senogles gleda kroz optički nišan, jednog oka zatvorenog. »To je Palmer.« »Ne vidim Maxa.« Palmer se spušta stubama i preko travnjaka prilazi Dodgeovu kamionetu za koji je zakvačena prikolica s čamcem. Otvara vrata i unutra ubacuje torbu, a zatim popravlja položaj pokrivača na vozačevu mjestu. »Izgleda da se sprema otići«, kaže Senogles, s prstom na okidaču, proširenih zjenica. »Trebamo ga odmah ukokati.” »Pričekaj da se približi.« Palmer obilazi čamac, odvaja prikolicu od kamioneta. Briše ruke u traperice. Ciljanje je sada jednostavnije. Senogles oslobađa kočnicu i sredinu nišana postavlja između Palmerovih očiju, prije nego što će mu ga spustiti na prsa, u nastojanju da nipošto ne promaši. Udiše, uvlači zrak duboko u pluća, pa ga polagano ispušta. Zatim udiše još jednom, ovaj puta ne toliko duboko, pa zrak ispušta samo napola, procjenjujući udaljenost, vjetar i ritam Palmerovih koraka. Trepće, resetira um.

Ponovno trepće. Poteže okidač.

Audie je otkopčao prikolicu, provjerio gume i pomislio na to koliko goriva Tony ima u rezervoaru. Ne želi ga puniti sve dok se već konkretnije ne udalji od obale. Čini mu se da nije u redu samo tako pobjeći nakon što se toliko trudio pronaći Maxa i reći mu istinu, no on će biti na sigurnome kada ovamo dođe Moss, bit će sigurniji nego sada.

Specijalna agentica Furness sada već zasigurno ima onaj fascikl.

Ona će već znati što treba poduzeti. Osim, dakako, ako ju je pogrešno procijenio, a u tom slučaju Audie gotovo i nema izbora, nego mora bježati, dok ga ne ulove. I ne bi bilo tako strašno da žele samo njega, no sada i Max zna tajnu. Valdez ga je podignuo kao sina. Hoće li ga tako i štititi?

Audie krajičkom oka uočava nekakav bljesak. Istog trenutka metak mu prolazi kroz lijevo rame, razbija ključnu kost, kao što bi kakav veliki bat razbio lubenicu. Čuje udarac tek nakon izlaska metka, kada uza zveket udara u metalni čamac i rasprskava mu se kraj uha poput vatrometa. Pada na do u hvata se za lijevu ruku. Ljepljivu. Mokru.

Napadač je promijenio smjer i sada puca u čamac, buši rupe u metalu. Audie puzi ispod prikolice i ide naprijed, sve dok se ne nađe ispod vrata Dodgea s vozačeve strane.

Drugi hitac dolazi iz drukčijeg smjera, bliže moru. Napadači neće i dalje tako promašivati. Lijeva mu je ruka posve neupotrebljiva. Otvara vrata, pruža desnu ruku i okreće ključ u kontaktnoj bravi. Motor se pokreće i grmi. Dva metka razbijaju staklo na vratima s vozačeve strane. Audie ubacuje u brzinu i otpušta ručnu kočnicu. Kamionet kreće. Vozi i saginje se, drži glavu ispod razine vjetrobranskoga stakla. Čuje prigušeni prasak desne prednje gume, a potom i stražnje.

Kamionet usporava. Audie trči iz zaklona i juri prema stubama, pa se penje, grabeći po tri stube.

U blizini desne šake rasprskava se drvo. On je na terasi, punim trkom juri prema vratima. Ako mu ih zaključaju, gotovo je. Vrata se otvaraju. Baca se unutra i za sobom vuče Maxa, pa klizi po podu, reže ljepljivu traku na Tonyjevim nogama, govori mu da se ispruži na podu.

Starac viče, zanima ga tko puca. »Jesu mi pogodili auto? A čamac? Ostat ču bez posla učine li nešto čamcu.« Audie puzi do dnevne sobe i leđima se naslanja na zid na suprotnoj strani. Pridiže glavu i viri kroz rebrasti kapak. Stotinu metara dalje vidi pravokutne obrise dvaju vozila. Ne vide se nikakva svjetla, osim onog jaružala dalje u kanalu. Ravne linije sitnih kapljica kiše stvaraju pravi nimbus oko sjajnog jarbola. »Tvoja ruka«, kaže Max preneraženo.

Audie nastoji održavati pritisak na rani. Metak je lijepo izišao, ali on će ipak umrijeti ne zaustavi li to obilno krvarenje. »Pronađi mi neku plahtu«, kaže. Max ga sluša, saginje se da otvori

ormar s posteljinom. »Poderi je na trake. U kupaonici je komplet za prvu pomoć sa zavojima.« Audie gužva hrpu zavoja od gaze u šaci, njome prekriva ulaznu ranu, pa govori Maxu da isto učini s rupom sa stražnje strane. Potom sve to omotava brojnim trakama plahte, ispod ruke i preko ramena, dok druge veže oko prsnoga koša. Krv već sve to natapa. »Ja sam kriv«, jeca Max. Blijed. U suzama.

Audie nepomično pilji u njega. »Ja sam tati poslao poruku. Rekao mu gdje sam.« »Kako?« »Tony je u torbi imao mobitel.« Max uvlači ruku u hlače i vadi uređaj. »Razgovarat ću s njim. Reći ću mu da ne puca.” »Sad je prekasno.” »Poslušat će me.« Max unosi broj, no Audie mu uzima mobitel. Javlja se Valdez. »Max?” »Ne, ja sam.« »Jebeni gade, daj mi Maxa.” »Čuje te.« »Max. Je li sve u redu?« »Moraš im treći da ne pucaju, tata. Sve je jedna velika greška.” »Zašuti! Je li ti nešto učinio?” »Nije, Morate prestati pucati.« »Slušaj me. Ne smiješ mu vjerovati. Sve što ti govori čista je laž.” »Jeste li me posvojili?” »Zaveži i slušaj!« Valdez viče. U pozadini se čuju prigušeni glasovi, ljudi koji se prepiru. Audie isključuje veliki zvučnik i prinosi mobitel uhu. »Ne moraš vikati na dečka.« Te riječi u Valdezu bude novi bijes. »Radi se o mojem prokletom sinu i govorit ću mu što i kako god želim.« »Govoriš mu laži.« »Ti si obična budala! Zbog tebe će poginuti. Zašto nisi mogao jednostavno šutjeti?« »Misliš kao prošli put?« Valdez se u međuvremenu udaljio od automobila. Audie vidi osvijetljeni uređaj na šerifovu uhu. »Evo kako ćemo. Ti ćeš lijepo izići s rukama podignutima visoko iznad glave.«

»Nije baš tako jednostavno.« »Naravno da je jednostavno.« »S nama je još netko. Čovjek koji živi u blizini. Brine se za ove kuće kad ih vlasnici zatvore preko zime. Upravo ste mu uništili auto.« Valdez šuti. »Srčani je bolesnik i nije mu baš dobro. Upadnete li ovamo, umrijet će.« »Njegova smrt ići će na tvoju dušu.« »Misliš kao Cassie i Scarlett?« Audie čuje kako je Valdez preneraženo udahnuo. Ne bi ga trebao još više ljutiti, ali bijesan je zbog činjenice da oko njega umiru nedužni ljudi. Kroz kuhinjski prozor gleda prema obali i vidi dvije glave, pognute, ali ne dovoljno, kako trče između pješčanih dina.

Približavaju se. Ti su ljudi u crnoj odjeći, s maskama kroz koje im se vide samo oči. Jebena oprema za noćno djelovanje. »Pošalji ga van«, kaže Valdez. »Ja ću se pobrinuti za to da dospije u bolnicu.« Audie gleda Tonyja, koji sjedi leđima naslonjen na kuhinjsku klupu. »Ne vjerujem ti.« »Želiš mu pomoći ili ne? Imaš trideset sekundi.« Prekida vezu. Audie gleda kako se Valdez vraća prema vozilima, gdje o nečemu raspravlja s ostalima. Audie se po podu vuče do Tonyja. »Je li ti dobro?« »Dobro je. Čuo si što je rekao, neće pucati u mene.” »Laže.« »Ali to su policajci!” »Nisu.« »Moj je tata šerifu našem okrugu«, buni se Max. Audie mu se želi usprotiviti, ali zna da Tony nije na sigurnijem ni u kući nego što je to vani. Svakog trenutka mogli bi upasti unutra, uz sijevanje cijevi, pucajući u sve što se imalo miče ili diše.

Tony u dlan stavlja dvije tablete i guta ih bez vode. »Ako je tebi svejedno, ja bih radije okušao sreću s njima, nego s tobom. Čini mi se da imam veće izglede.«

65.

Dok sjedi kraj Mossa u kamionetu, Desiree razmišlja o svim zakonima koje krši. Zanemarila je sve protokole, prekršila naredbe, ugrozila karijeru. Ipak, sve u vezi s ovim slučajem promijenilo je njezine poglede na normalno. Muškarac kraj kojeg sjedi trebao bi i dalje biti u zatvoru ili imati lisice na rukama. Svim svetim zaklinje se da nije pobjegao. Tko god da ga je pustio, ima velik utjecaj i jake veze. Moss tvrdi da ti ljudi ne žele novac, nego da samo žele Palmerovu smrt. »Jesi ukrao ovaj kamionet?« pita ona, oglasivši se prvi put otkako su napustili houstonska predgrađa. »Nisam, gospođo.« Moss se drži kao da ga je ta optužba povrijedila. »Dali su mi ga.« Desiree otvara mobitel i zove Virginiju, traži najnovije informacije o statusu Mossa Webera, te traži provjeru tog Chevyja.

Pogledava Mossa. »Lagao si mi. Ukraden je iz jedne radionice u blizini Dairy Queena nakon što si pobjegao.« »Molim?« »Vozim se u ukradenom autu.« »Tražim malo bolje mišljenje o sebi. Mislite da bih ukrao ovakvu krntiju? U njoj izgledam kao kakva seljačina. I nisam pobjegao - pustih su me!« »U tvojoj verziji.« »Ni mrtav ne bih dopustio da me vide za upravljačem nekog Chevyja.« Ona zamahuje pištolje. »Tu teoriju mogla bih provjeriti.« Dalje mrzovoljno šute, sve dok Desiree ne mijenja temu i raspituje se za onog starca koji je pronašao dječaka. »Kuća Thea McAllistera uvučena je u odnosu na cestu«, objašnjava Moss, »ali ipak je bila dovoljno blizu da čuje pucnjavu i vidi vozilo u plamenu. Dan kasnije pronašao je dječaka.« Moss dlanovima lupka po upravljaču. Desiree voli muškarce s krupnim šakama. »I tada mi je palo na pamet: što ako je taj mali pripadao onoj ženi,

onoj koja nikada nije identificirana?« »Kako znaš za nju?« »Čitao sam u novinama.« »Žena sada ima i ime.« Moss je načas pogledava. »Belita Ciera Vega.« On uzdiže obrve. »Već si čuo za nju?« Moss ponovno gleda cestu. »Audie je često imao noćne more. Ne stalno, ali često. Probudio bi se vrišteći, izvikujući jedno ime. Upravo to: Belita. Često sam ga ispitivao u vezi s njom, no on je govorio da je to samo san.« Pogledava Desiree. »Misliš da je on malome pravi otac?« »Prema rodnome listu nije.« Desiree u tišini slici koja joj se već formira u glavi počinje dodavati nove pojedinosti. Audie i Belita vjenčali su se u nekoj kapelici u Las Vegasu. Pet dana kasnije bili su u Teksasu. Ako je Audie sudjelovao u pljački, zašto bi poveo i suprugu i tog dječaka? Vjerojatnije je da su bili slučajni prolaznici - da su nenamjerno sudjelovali u krajnjem ishodu priče. Možda je Audieja i dječaka iz automobila izbacio sam udar drugog vozila, ili su se bili zaustavili uz prometnicu i nisu ni bili u automobilu. Nitko nije došao preuzeti Belitino tijelo. Audie je bio u komi. Dječak premlad da pomogne.

Moss prekida šutnju. »Zašto Audie nikome nije spomenuo tog dječaka?« »Možda su mu zaprijetili. Možda su zaprijetili i malome.« Moss tiho zviždi. »Taj mali mora biti jako dragocjen.” »Zašto?« »Niste vidjeli što su Audieju radili u zatvoru. Plivao je pravim morem govana iako bi se većina ljudi na njegovu mjestu drage volje ondje utopila.« Desiree se nekoliko trenutaka ne obazire na njega, i dalje proširujući i razvijajući priču u glavi. Ona i Moss djelovali su s istim ciljem, ali su potrazi pristupali iz drukčijih kutova. Zajednički su oblikovali vrlo intrigantnu priču, no to ne znači da je i točna.

Audie Palmer vidio je i nesreću i vatreni okršaj. Gledao je kako mu umire supruga. Postojalo je sedam milijuna razloga za raščišćavanje situacije i uklanjanje potencijalnih svjedoka, a to je značilo da Audieja treba ili ubiti ili ušutkati. Pokušali su i jedno i drugo.

U pucnjavi su sudjelovala trojica šerifovih zamjenika. Jedan je

mrtav, drugi nestao, a treći je Ryan Valdez. Okružni javni tužitelj Edward Dowling sada je izabrani dužnosnik, senator u senatu savezne države Teksas. Početnu istragu vodio je Frank Senogles, koji je sada specijalni agent zadužen za taj slučaj. Tko bi još mogao biti umiješan?

Cijela zavjera ovisi o šutnji Audieja Palmera. Bit će da su maloga koristili za jačanje pritiska, te su ga zato zadržali u blizini... posve blizu.

A onaj drugi član bande? U prvim izjavama, dvojica šerifovih pomoćnika tvrdila su da je neki tamni terenac bio parkiran uz blindirano vozilo i da su se u njega prebacivale vreće s novcem.

Terenac je odjurio, a kasnije je pronađen posve izgorio u blizini jezera Conroe. Ti su elementi priči dodani tek nakon pucnjave. Policajci su bez poteškoća mogli pregledati dispečerski zapisnik i u njemu pronaći izvještaje o ukradenim i izgorjelim vozilima, pa tako odabrati jedan slučaj koji su onda povezali s pljačkom.

Nitko nikada nije ponudio opis člana bande koji je nestao. Nitko nije ustvrdio da je vidio Carla Palmera. To je uvijek bila tek pretpostavka koju je policija ojačala širenjem glasina, prikaza iz treće ruke i izvještaja iz neimenovanih izvora. Netko je medijima dojavio Carlovo ime i priča se dalje razvijala sama od sebe. Ubrzo je prihvaćena kao neupitna činjenica, potkrijepljena povremenim slučajevima »uočavanja« Carla na mjestima kao što su Meksiko ili Filipini.

Nikada nije bilo nikakvih fotografija, kao ni otisaka prstiju. Carl bi svaki put zagonetno nestao prije nego što bi FBI uspio potvrditi njegov identitet. Osoba poput Senoglesa mogla je podmetati lažne priče.

Održavanje na životu tog izmišljenog člana bande pripomoglo je tome da se više nitko nije podrobnije bavio samom pljačkom.

Desiree se u mislima vraća u sadašnjost. Sunce je tek sve bljeđa točkica na obzoru, a umjesto farma oko njih su sada močvare, kanali i plitka jezera. Vjetar savija kratke vlati trave, dok zrak ispunjava miris soli i kiše. Beskonačno nebo. Beskonačno kopno. Beskonačno more.

66. »Pusti dječaka sa mnom«, kaže Tony, pa dlanovima trlja tjeme, kao da ga užasno svrbi cijelo to područje. »Ovdje je na sigurnijem«, kaže Audie, glasom koji zvuči prazno i krhko. Iz Tonyjeve torbe vadi prsluk s reflektirajućim slojem boje. »Vi biste trebali navući ovo.« Uspravljen na nesigurnim nogama, Tony navlači prsluk. »Neće vas ubiti«, kaže Max, pogledom tražeći Audiejevu potvrdu. »Ondje je i moj tata. On je šerif.« Tony gleda dječaka i smiješi se. »Neki hrabriji čovjek ponudio bi da će ostati ovdje.« »Dovoljno ste hrabri«, kaže Max. Audie želi spriječiti Tonyja da iziđe, ali mu je ponestalo argumenata. Ostanak nije sigurniji od odlaska. Istovremeno misli na Scarlett i Cassie u onoj motelskoj sobi i pita se bi li ishod bio drukčiji da je on ostao. Je li ih mogao zaštititi?

Tony pokazuje prema Audiejevom ramenu, gdje se krv probija kroz zavoje i klizi mu niz podlakticu. Na ulaštenim podnim daskama vide se kapljice, nalik na kuglice žive. »Malo me zbunjuje pitanje što ovime točno kaniš postići, sinko.« Audie rastvara dlanove i pilji u njih. »Pokušavam učiniti sve kako bi Max bio na sigurnome. I pokušavam zajamčiti vašu sigurnost. I nadam se da ću ostati živ. Koji vas dio točno zbunjuje?« »Valjda taj treći. Meni su sedamdeset dvije godine. Udovac sam. U mirovini. Ne mogu se nigdje zaposliti. Služio sam u Ratnoj mornarici.

Imam nepouzdano srce i treba mi sat vremena da se pomokrim.

Nemam sina, samo kćeri, ali se ne žalim. Dobre su mi. Vidio sam kako komuniciraš s Maxom i znam da mu ni u snu ne bi htio nauditi.« »Hvala«, kaže Audie. »Nemaš mi na čemu zahvaljivati.« Tony sada ponovno gleda Maxa. »Sretno, maleni.«

Tony prelazi terasu i polagano se spušta stubama, u tami oprezno pipajući i stajući na svaku stubu. Došavši do kamioneta, zastaje da pogleda rupe od metaka i tiho psuje. Korača prema cesti, već čvršćeg koraka, dok mu se bol u prsima pogoršava.

Panika je najveći neprijatelj. Tako je na obuci govorio njegov narednik. Panika čovjeka preuzme, a mozak mu onda zbog straha postaje beskoristan. Gdje su policijska vozila? Zašto još nisu došli po njega?

U tom trenutku Tony od bljeska svjetlosti gotovo leti unatrag.

Podiže ruke da zaštiti oči, ali vidi samo crvene krugove utisnute u stražnju stranu kapaka. »Stani«, kaže neki glas. »Nisam naoružan.« »Ruke na potiljak.« »Hej, pa oslijepio sam. Možete ugasiti ta svjetla?” »Klekni.« »Koljena mi nisu kao nekoć.” »Samo klekni.« »Ja se samo brinem za kuću. Sa mnom se ne morate zamarati. Ja nisam nikakav problem. A s dječakom je sve u redu.” »Kako se zoveš?” »Tony Schroeder.« »Kako se znaš s Audiejem Palmerom?« »Ne poznajem ga. Sad sam ga prvi put vidio. Došao sam provjeriti je li s kućom sve u redu nakon oluje. Vi ste mi izrešetali auto i čamac obitelji Halligan. Nadam se da će netko platiti štetu.« »Trebao si se kloniti ovoga, stari.” »Kako to mislite?«

Audie iz daljine čuje prigušeni prasak i na jarkoj svjetlosti farova vidi crvenu maglicu. Tony pada na asfalt, glave nagnute u stranu, poput čovjeka koji traži jastuk na koji će leći.

Max sve gleda i ispušta krik. Juri prema vratima, a Audie mora ispružiti zdravu ruku i tako uhvatiti tinejdžera, praktički ga pridižući s poda. »Ubili su ga!« vrišti Max, s nevjericom gledajući Audieja i ubrzano trepćući. »Ubili su Tonyja!«

Audie ne zna što da kaže.

Dječak jeca. »Zašto? Nije nikome ništa učinio. Klečao je. Ustrijelili su ga u glavu.« Audie zna da se rješavaju svjedokâ i dovršavaju posao koji su zeznuli prije jedanaest godina. Max kleči na podu, pognut i beživotan poput marionete kojoj su odrezali konce. Audie osjeća kako ga boli srce. Najradije bi palcem prešao dječaku po donjoj usni i uklonio tu zastranjelu suzu.

Vani su oni farovi sada isključeni. Ljudi koji su vani krenut će na njih. Audie sjeda kraj Maxa, u sebi osjećajući prazninu, potpunu ispražnjenost. Unatoč dojmu opasnosti i hitnosti, tijelo mu je spremno za predaju. Izgubio je krv. Izgubio nadu. Potraga je završila. Čak i kad bi uspio doći do obale, što bi tada učinio? Bi li oni poštedjeli Maxa?

Tinejdžer je prestao plakati. Sada sjedi, naslonjen na zid, savijenih koljena, zagledan u mobitel. »Sjećam se«, šapće promuklo. »Klečao si, a netko je stajao iznad tebe i držao te na nišanu pištolja. Gledao si me...« »Moraš pobjeći, Max.« »Neće pucati u mene.« »To ne znaš.« Netko je na vanjskim stubama. Audie gleda kroz kuhinjski prozor i vidi obris nečije glave koja se pojavila iznad razine terase.

Pridignuvši se na koljeno, zateže udarac sačmarice i polaže cijev na prozorsku dasku. »Pokušat ću privući svu njihovu vatru. Kad me više ne bude, ti bježi.« »Kamo?« »Možeš preplivati kanal. Skrivaj se. »Ne možeš izići.” »Nemam izbora.«

Moss prelazi okretni most i kamionetom skreće na Canal Drive, vozeći u smjeru istoka, kraj šačice kuća uglavnom zatvorenih preko zime. Izvan polja koja osvjetljavaju farovi jedva razabire pjenu na valovima uz obalu i tamniju nijansu mora.

Kako idu dalje, kuća je sve manje i na koncu nestaju. Kanal i obala gotovo se spajaju, tako da između njih ostaje tek uzak pojas kopna, na pojedinim mjestima uži i od stotinu metara. Iako se nalaze tek metar-

dva iznad razine mora, ondje još ima dovoljno udubina i malih pješčanih dina da se čovjek među njima ispruži i tako sakrije od pogleda. Zrak ispunjavaju miris soli i dima, kao i smrad trule morske trave. Možda je netko zapalio logorsku vatru ili tinejdžeri piju negdje na obali.

Moss usporava. Ispred, neposredno iza zavoja, vidi crvena stražnja svjetla dvaju vozila koja su zapriječila put. Gasi farove i zaustavlja se, pa gasi motor. U istom trenutku Desiree okreće glavu prema njemu. »Čuo si?« Pucnji.

Oboje osluškuju. Sljedeći je hitac glasniji, a nakon njega čuje se kratak rafal poluautomatske paljbe koji zvuči poput prasaka petarda u praznoj limenoj kanti. Desiree otvara mobitel i zove pojačanje.

Premračno je i Moss joj ne vidi crte lica, ali čuje da joj je glas uzdrhtao.

On gleda naprijed, kroz vjetrobransko staklo. Kad god brisač prijeđe preko tog dijela stakla, prizor mu se pred očima izoštrava. Sad bi mu jako dobro došao dalekozor.

Desiree otkopčava čizme. »Ti ostani ovdje.« »A kamo vi idete?” »Onamo.” »Jeste poludjeli?« Desiree pridiže pištolj. »Znam kako se služiti ovime.” »Ti ljudi neće s vama razmijeniti telefonske brojeve.” »To ne kanim učiniti ni ja.« Moss gleda kako se udaljava. Uvlači ruku pod sjedalo i pronalazi veliki revolver umotan u nauljenu krpu. Oprezno je odmotava u krilu i drži pištolj u ruci, prisjećajući se doba kad je prvi put držao vatreno oružje u ruci, još kao trinaestogodišnjak. Sviđao mu se taj osjećaj - sada je bio petnaest centimetara viši i osamnaest kilograma teži, više ne onako slab i beznačajan. Pištolj mu pridaje ozbiljnost. Zahvaljujući pištolju postaje suvisliji. Pištolj mu daje hrabrost. Bilo je to imaginaran i kratkotrajan osjećaj, dakako, ali da bi to shvatio trebao je preživjeti sve one beskonačne godine u zatvoru.

Desiree je tridesetak metara ispred njega i udaljava se. Bez čizama, samo u čarapama, izgleda kao da joj je dvanaest godina. Pogledavajući lijevo i desno, Moss motri nisko grmlje i odlučuje krenuti obalom, između dinâ.

Osjećajući se odviše izloženom, Desiree prelazi plitki jarak i uspinje se na jednu malenu uzvisinu. Budući da se sad već spustila na trbuh, trava joj golica bradu, a ona puzi neravnim terenom i dolazi na manje od deset metara od dva Fordova Explorera. Ta vozila na prvi su joj pogled izgledala prazno, no sada vidi da na suvozačevu mjestu jednoga od njih sjedi netko tko je napola otvorio vrata i puši cigaru. Ležeći posve priljubljeno, gotovo ukopava podlaktice u pijesak i cilja muškarčevu glavu, prstom sve snažnije držeći otponac. »FBI! Ruke na upravljačku ploču.« Ovaj naglo okreće glavu prema njoj, s nevjericom na licu, kao da se pred njim odjednom ukazala Djevica Marija. Jedna se ruka podiže, druga se spušta.

Moss sve gleda sa suprotne strane vozila. Ne vidi lice tog muškarca, ali sluti što slijedi. Tip će baciti kocku. Možda misli da Desiree neće pucati. Možda misli da je brži.

Jednim pokretom taj muškarac iznad razine prozora diže kratki automatski pištolj. Za čvrsto držanje tog oružja potrebne su dvije ruke, no on se služi samo jednom. Poteže okidač i pištolj poskakuje, rafalom pogađa travnati humak. Desiree puca dvaput, pogađa ga u pazuh i zatim još u vrat. Muškarac pada na bok, napola u vozilu, napola izvan njega, lica obasjana unutarnjim svjetlom kabine.

Moss juri iz svog zaklona i preskače jarak. Dolazi do Desiree i vidi da joj je bluza krvava. »Samo me okrznuo«, kaže i Mossu pokazuje podlakticu. Malko zaglušena pucnjavom, ne shvaća da viče.

Moss gleda nepomično tijelo. »Tko je to?” »Tip se zove Victor Pilkington.« Tamu probijaju novi bljeskovi. Zvukovi se pojavljuju trenutak kasnije. Moss pomaže Desiree de ustane. Jedva mu seže do struka. Ona pokazuje prema njegovu revolveru kalibra .45. »Rekao si da nisi naoružan.« »Lagao sam, gospođo.« Ona odmahuje glavom. »Idemo.«

67.

Audie vani više ne vidi sjene. Vjerojatno su priljubljene uza zidove, žele ući kroz prozore i vrata. Njegova puška počiva na prozorskoj dasci i usmjerena je prema vrhu stuba. »Pripremi se za bijeg.” »Bojim se«, kaže Max. »Žao mi je što sam izazvao takvu zbrku. Nisam te smio pedjati u ovo.« U daljini čuje rafal. Istodobno se na terasi pojavljuje neki tamni obris. On povlači okidač i čuje kako netko stenje i pada na stube. Audie ne čeka. Rastvara vrata i trči na suprotnu stranu terase, zdravom rukom oslanja se na ogradu, pa prebacuje noge preko nje. Visina iznosi oko četiri i pol metra. Pada svom težinom, tako da mu koljena udaraju u trbuh. Leži na leđima, bez daha, pokušava uhvatiti zrak.

Na obzoru vidi dva obrisa koji iz zaklona trče prema kući. Jedan drugi naoružani napadač stoji na obali, ispružene ruke, spreman zapucati. Audie se diže i počinje trčati. Strah mu bruji svim tetivama.

Došavši do dina, baca se preko vrha i kotrlja niz suprotnu stranu. Do mora ima osamdesetak metara. Obala je pusta, na liniji do koje dopiru valovi vidi se tek morska trava. Što je na suprotnoj strani mora? Kuba, Meksiko, Belize. Sve ono što nikada neće upoznati. Svijet bezbrižnih milijuna ljudi, koji žive na toplini i na svjetlu, dok njegov svijet nastanjuje samo jedna osoba, on sam, usamljen na obali, svjetionik čiju svjetlost nije moguće ponovno upaliti.

Dok gleda lijevo-desno, ispunjava ga očajnička tuga koja ga gotovo guši, osjećaj potpune napuštenosti. Zašto je tako nepotreban svijetu?

Zašto svijet ne može jednostavno biri ambivalentan?

Stenjući ustaje i počinje trčati uz obalu. Meci podižu pijesak i zuje mu kraj ušiju. Napadači ne pucaju nasumično. Između svakog pucnja postoji razmak. To nisu neki amateri. Riječ je o profesionalcima koji pomno ciljaju. Došli su odraditi posao.

U trku vijuga lijevo-desno i pada u još jedan vlažni jarak, držeći se za nepokretnu ruku, zagledan u nebo, te tako razmišlja o

mogućnostima koje mu se nude ili ne nude.

Odustani. Ne. Ustani. Ne mogu.

Osvrćući se u smjeru iz kojeg je došao, vidi sjene koje se skrivaju među velikim nakupinama trave, u kojima su kukci utihnuli. Duhovi.

Prikaze. Furije. Nestrpljivi bogovi. Progonitelju pune oružje. Čekaju ga.

Moss i Desiree došli su do kuće i čuče ispod terase, osjećajući hladan mineralni miris betona i tropske paprati. Netko leži u podnožju stuba i drži se za lice. Stenje i zapomaže. Tri su glasa gore. Dvoje ljudi spušta se stubama - neki tinejdžer i netko tko drži automatski pištolj. »Samo slušaj zapovijedi.« »Ubio si ga!« »Začepi!« Desiree prepoznaje stariji glas. Moss stoji točno ispod stuba dok njih dvojica silaze. Provlači ruku između dviju golih drvenih stuba i hvata jedan gležanj. Valdez naglo pada naprijed. Max je već skočio podalje od njega. Desiree izlazi iz sjene i prislanja pištolj uz šerifovu glavu. »Ne miči se!« »Hvala Bogu što ste došli«, kaže on. »Pronašli smo Palmera. Sada bježi.« Desiree gleda dječaka. »Max?« Dječak potvrđuje kimanjem. »Sve u redu?« »Morate pomoći Audieju«, moli ih on, već gotovo kroz plač. »Ubit će ga!« Desiree u životu nije čula toliko zdvojan i emotivan glas, toliko stvaran. Zbog njega se okreće i gleda u smjeru dječakove ispružene ruke. U tom trenutku Valdez poseže za automatskim pištoljem i naglo se okreće na leđima, prstom tražeći okidač. Ali Moss je i to predvidio.

Gura Maxa u stranu i ispaljuje metak u šerifova prsa. Metak kalibra .45 ne probija pancirku, no Valdez ispušta pištolj i već leži sav sklupčan, stenjući i držeći se za rebra.

Moss podiže pogled, no Maxa više nema, trči prema obali. »Zaustavi ga«, kaže Desiree. »Tako će još poginuti.« Moss uzima automatski pištolj i juri za njim, svom snagom po mekome pijesku. Veći dio posljednjih petnaest godina suzdržavao se i obuzdavao vlastiti temperament, no taj duh sada je već izišao iz boce.

Ne radi se o zadovoljavanju krvoločnih poriva, niti taženju žeđi. Radi se o životu, umjesto truljenja u zatvoru, o tome da jedan prenapregnuti sat znači vise od cijelog života običnoga i svakodnevnoga.

Ispred sebe čuje zvuk motora i neko terensko vozilo, motocikl na četiri kotača koji već leti preko vrha jedne dine, prednjih kotača u zraku, a potom i stražnjih. Vratili su se po vozilo, koje sada za sobom diže pijesak i s pomoću reflektora traži Audieja. Snop svjetlosti premješta se lijevo-desno i načas obasjava neki samotni lik koji trči preko dina. Izgleda poput ranjene patke koja nemoćno maše krilima i prolazi među nakupinama trave.

Ona sačmarica visi iz Audiejeve ranjene ruke. Preostao mu je još jedan metak. Premješta je u drugu ruku, okreće se i puca, zamalo pada.

Metak odlazi previsoko. Posrćući, pada u neku udolinu, a usta mu se pune pijeskom dok snop svjetlosti prolazi iznad njegove glave. Ti ljudi neće se povući, nego će ga loviti do kraja.

Ispred njega su ograde, postavljene po obali u isprekidanim nizovima, kako bi se onemogućila erozija. U njihovu se podnožju nakupila morska trava, koju je visoko na obalu donijela plima. Audie se skriva iza tih ograda, trčeći od jedne do druge. Našavši se bliže samome moru, primjećuje neku neobičnu uzvisinu koja izgleda poput nasukanoga kita, sve dok ne shvati da je netko izvukao čamac na pijesak ili da se možda odvojio od veza i da su ga valovi donijeli onamo.

Audie se baca iza čamca od fiberglasa, držeći se za rame. Puška mu i dalje visi iz one ruke kojom ne može ništa. Mora drugom rukom na silu rastvoriti prste.

Ono terensko vozilo zaustavilo se malo dalje uz obalu. Snop svjetlosti ga traži, prelazi amo-tamo po dinama. Čuje korake... netko punim trkom juri prema njemu. Drži pušku za toplu cijev, spreman njome zamahnuti kao da se radi o toljagi.

Jedan od vas gadova ide sa mnom na drugi svijet!

Zamahuje svom snagom, no u posljednjem trenutku ispušta cijev, pa puška, vrteći se oko osi, leti kraj Maxove glave i pada u more. Dječak pada kraj njega, očajnički hvatajući zrak. »Trebao si bježati na suprotnu stranu.« »Mislim da mi je tata mrtav.« Audie ne pita Što se dogodilo. Sada više ni jednom ni drugom neće

dopustiti da prežive. »Ja ću im odvući pozornost. Ti pojuri prema kanalu.« »Pođi sa mnom.« »Ne.« »Zašto?« »Ne znam plivati.« Max gleda Audiejevo rame, pa čamac. Ustaje i pokušava odvući čamac u vodu, no izvučen je daleko na obalu, posve na suhome. Ljulja ga lijevo-desno. Max poteže. Audie gura. Čamac se malo-pomalo počinje spuštati prema moru niz prirodnu pješčanu kosinu. Ono vozilo na četiri kotača došlo je do ograda i reflektorski snop prelazi preko dina i spušta se do ruba mora.

Max stoji u plićaku. Čekaju sljedeći val i onda još jednom potežu. Čamac klizi, nošen valom, a Audie pada na trbuh i lice, guta morsku vodu. Max ga pridiže i ubacuje u čamac, a onda povlači čamac dublje, hodajući sve dok možde doseći dno, a zatim prebacuje tijelo i noge unutra.

Audie gleda preko ruba čamca i vidi da se ono vozilo zaustavlja. Već trenutak kasnije zasljepljuje ga snažan snop svjetlosti, a rafal ostavlja rupe u fiberglasu, na krmi ostavljajući probijeni uzorak nalik na paučinu. Audie viče Maxu da se sagne i legne priljubljen na dno čamca, u lokvi kišnice. Meci i dalje probijaju korito. On puže natrag i viče Maxu, ali ga više ne vidi. Tinejdžer se ukazuje na lijevome boku čamca, a s lica mu kapa voda. »Preblizu smo obali.« Audie gleda prema obali. Ono vozilo nije nimalo dalje. Struja čamac vuče u stranu. Jedan progonitelj trči pijeskom, dok netko drugi usmjerava reflektor. Meci i dalje pogađaju čamac. Audie leži lica prislonjena uz dasku, već mokre košulje, obraza uronjena u dublju lokvu. Slana voda. Tonu.

Pucnjava se na trenutak prekida. On se prebacuje preko boka i za čamac se drži zdravom rukom. I on i MAx odguruju se nogama, no čamac se samo ljulja i tone, već je pretežak. Posve neobjašnjivo, snop skreće na drugu stranu, a meci više ne pogađaju čamac. Audie gleda prema obali i vidi da netko trči pijeskom poput dobro uvježbanog treniranog vođe navale, probija se kroz grmlje i travu.

Moss Webster nadire. Sve nalikuje na kakav prizor iz filma Čovjek zvan Hrabrost u kojem Rooster Cogburn stavlja u usta konjske uzde i galopom juri prema pravoj kiši metaka, s puškom u jednoj, a pištoljem u drugoj ruci i viče: »Da te vidim, kučkin sine.« Ne obazirući se na metke koji lete prema njemu, Moss izgleda poput čovjeka kojem se fućka, čovjeka koji je gnjevan izvan svih razumnih granica. Reflektorski snop pokušava ga pratiti, no obris koji stoji iza reflektora počinje poskakivati poput kakve lutke, budući da mu meci pogađaju prsa.

Drugi naoružani muškarac pokušava uzvratiti, ali ukazuje se u snopu svjetlosti, poput ljudskoga duha usred blistavila. Moss puca sve dok u automatskome pištolju ima metaka, a onda ga baca u stranu.

Korača naprijed, ciljajući i pucajući, ciljajući i pucajući.

Progonitelj je sagnut u klasičnoj pozi, onako kako i uče stručnjake u seriji Quantico, ali to mu nimalo ne pomaže. Jedan metak pogađa ga u vrat i on malo drhti, pa pada, a njegova krv ostavlja trag u pijesku.

Nakon toga više se ne čuje ništa. Iznad vode je samo pramac onog čamca. Audie se drži jednom rukom, brade položene na rub. More je jako hladno i struja mu poteže noge, pokušavajući ga povući pod površinu. »Moramo plivati«, kaže Max. »Ti idi. Ja ću ostati ovdje.« »Nije daleko.« »Rame mi je u komi.« »Možeš se odgurivati nogama.« »Ne.« »Ne ostavljam te ovdje.« Audie se prisjeća onoga što mu je otac rekao o držanju za olupinu.

Mora se držati kao priljepak, samo što nije znao što je priljepak. »OK, drži se onako kako se čovjek s jednom rukom drži za rub litice dok ga škakljaju.« »Ja sam škakljiv.« »Znam.« Moraš se držati kao što se preplašeni mačić drži za pulover.

Moraš se držati poput bebe koju doji Marilyn Monroe.

I tako se drži za taj čamac sve dok ne uvidi da više ne osjeća prste, a ni zdrava ruka više ga ne može držati. Iscrpljen i jedva pri svijesti, ne osjeća da mu prsti puštaju čamac i ne pokušava pronaći uporište ili doći do još jednog udaha zraka. Umjesto toga tone pod površinu,

umoran od borbe, želeći samo spavati.

Tone prema dnu, podiže pogled prema čamcu, pita se je li moguće ispod površine vode vidjeti zvijezde. A onda se pojavljuje ona, isti onaj anđeo koji mu se ukazao one noći kad je pobjegao iz Three Riversa i preplivao akumulacijsko jezero Choke Canyon. U providnome je bijelom ogrtaču koji oko nje lebdi i leluja kao da ona sama pada na usporenoj snimci.

Srce mu ispunjava radost. Dok je ona ondje, neće umrijeti sam.

Belita ga obavija nogama oko struka i privija mu glavu na grudi. On osjeća toplinu njezina tijela i mekoću njezine kose koja mu blago prelazi po licu, zanoseći se amo-tamo.

Pred njim se otvara njihova budućnost - buđenje na pamučnim plahtama, slušanje valova na obali. Doručak u nekom kafiću na tržnici, tortille i pržene banane. Kupanje u tamnozelenim valovima i ležanje na pijesku dok ih sunce ne potjera unutra, u svježinu sobe sa zatvorenim prozorskim kapcima, u kojoj će voditi ljubav pod velikim uključenim ventilatorom... »Moraš se vratiti«, šapuće mu ona. »Ne. Molim te, dopusti da ostanem.« »Nije još došlo vrijeme.« »Održao sam obećanje. Sada je na sigurnome.” »I dalje mu trebaš.” »Usamljen sam.” »Sada imaš njega.« Ona ga ljubi, a on tone još dublje, sretan što se utapa u njezinu naručju, no neka šaka hvata ga za ovratnik, neka podlaktica obavija ga oko vrata, a snažne tinejđžerske noge vuku ga gore, prema površini, snažno plivajući prema obali.

EPILOG Neobično je kad se čovjek potpiše u knjigu posjetitelja i ude u zatvor u kojem je proveo gotovo trećinu života. Još neobičnije prolaziti dugačkom i uskom prostorijom za posjete, kraj onih pregrada od pleksiglasa u kojoj zatvorenici čekaju susrete sa suprugama, majkama, sinovima i kćerima.

Audie je izrazito nervozan dok sjeda i gleda lijevo-desno, djecu koja se nemirno meškolje majkama u krilu ili ih pridižu do pregrade da poljube prozirnu plastiku.

Moss se pojavljuje i privlači stolicu, saginje se kako bi to divovsko tijelo smjestio u okvir prozora. Podiže slušalicu, koja u njegovoj ruci izgleda poput igračke. »Hej!« »Kako ide, Veliki?« Moss se smiješi. »Ne može bolje, k’o dijete u zabavnom parku. Kako je rame?« Audie pridiže lijevu ruku, koju još uvijek drži u povezu. »Propala mi je karijera u NBA-u.« »Vi bijelci ionako ne znate skakati.« Moss se naslanja, pa podiže noge na uski stolić. »Kako si došao ovamo ?« »Dovezla me agentica Furness.« »Gdje je ona?« »Razgovara s upraviteljem, ali doći će te pozdraviti. Činilo joj se da bismo trebali malo biti i nasamo.” »Nadam se da ne misli da smo gay.« »Možda za tebe.« »A-ha, pokušaj to ponoviti kad iziđem odavde.” »A kad će to biti?« »Imam dobre izglede za rano puštanje na uvjetnu. Tako kaže moj odvjetnik, osobito nakon što sam optužnoj poroti dao dokaze o Valdezu i Pilkingtonu.« »Koliko rano?« »Prije nego što napunim pedeset, što i nije tako dugo, u životnim

razmjerima.« »Kad smo već kod života, kako je Crystal?« »O, dobro. Vidio bi je da si došao samo malo ranije. Bila je u jednoj od meni najdražih haljina - onoj u kojoj joj se najbolje ističu sise.« »Nemoj da specijalna agentica Furness čuje da tako govoriš.” »Dovraga, ni slučajno.« Moss se smiješi. »Gledao si vijesti na telki?« »Da.« Misli na uhićenje senatora Dowlinga. Okruženog televizijskim kamerama i nasrtljivim izvjestiteljima, do automobila ga je odvelo dvoje FBI-evih agenata, a jedna od njih bila je i agentica toliko niska da joj se vidjelo samo tjeme. Velika optužna porota upravo ga je optužila za pravosudnu korumpiranost i ometanje pravde.

Clayton Rudd okrenuo se brže od vjetrokaza, te je pružio dokaze protiv Dowlinga i Valdeza. Pilkington i Senogles bili su glavni autori plana, rekao je Valdez, koji je optužnoj poroti rekao i da je on bio tek pijun u toj pljački, pod velikim utjecajem tetka, koji mu je prijetio iznošenjem istine i upropaštavanjem. »Nisam nikoga ubio«, vikao je novinarima dok su ga odvodili iz sudnice.

Do suđenja bi moglo proteći još i godinu dana. Koliko će ljudi dotada još završiti u mreži? Ili će pripadnici elite možda zbiti redove i pokušati ograničiti štetu.

Max ponovno živi sa Sandy, no samo zato što je Valdezu uskraćena jamčevina. Ona tvrdi da nije imala pojma o pljački i njezinu prikrivanju, a Audie joj vjeruje. »Postat ćeš bogataš«, kaže mu Moss. »Deset godina zbog zločina koji nisi počinio - dobit ćeš milijune.« »Ne želim njihov novac.” »Itekako želiš. Jebote, pa daj ga meni.” »Sjeti se samo što se dogodilo posljednji put kad su ljudi mislili da imam novac.« »Da, ali ovaj put je drukčije. Nedužan si.” »Uvijek sam bio nedužan.« Neko dijete, malo dalje, počelo je plakati. Mlada majka otkopčava jednu stranu bluze i počinje ga dojiti, no čuvari joj govore da će to morati obaviti negdje drugdje. Ona se nevoljko oprašta i odnosi dijete u čekaonicu ili u javni nužnik ili u užasnu vrućinu automobila. »Razmišljaš o tome da bi možda mogao imati djecu?« pita Audie. »Volim raditi djecu«, odgovara Moss, »ali malo bi me plašilo podizanje djece. Nisam baš neki uzor.«

»Bio bi dobar otac«, kaže Audie. »Bolji od većine ljudi.« Nakašljava se. »Nisam ti stigao zahvaliti za to što si učinio.” »Nisam učinio ništa.« »Znaš na što mislim. Cijeli život ljudi se trude oko mene, a meni nije jasno što sam to učinio da sam zavrijedio da me spašavaju.« »Učinio si puno toga«, kaže Moss i naginje se naprijed, a oči mu blistaju od ovlaženosti. »Sjećam se kad si tek došao. Nisi bas izgledao bajno. Kladili smo se u to koliko ćeš izdržati.« »Jesi se kladio na mene?« »Zbog tebe sam izgubio dvadeset zelembaća i dvije čokoladice Mars. Nitko nije imao pojma Što si sve u stanju učiniti i izdržati, ali zbilja si im pokazao.« Audie duboko uzdiše. »Nije mi bila namjera...« »Dopusti da završim«, kaže Moss i čvrsto stišće kapke. »Dobro znaš kako je ovdje - svaki je dan nova kušnja. Monotonija. Nasilje. Jad i bijeda. Usamljenost. Sve se to u čovjeku nakuplja, poput krika koji se širi u prsima. Naravno da ponekad čuješ neki vic ili primiš paket s branom ih pismo ih te netko posjeti - takve stvari na par sati ti olakšaju život - ali to nije dovoljno. A onda si se pojavio ti, Audie. Znam da nisi došao s namjerom da budeš plemeniti i častan, ali upravo je to ta najneobičnija istina. Događale su ti se užasne stvari. Borio si se i nisi to mogao zaustaviti, ali si se uzdignuo iznad svega. Poslužio si nam kao uzor. Mi smo bili slabi, prema nama su se odnosili kao prema životinjama, ali ti si nam dokazao da možemo biti i nešto više.« Audie pokušava nadvladati stegnuto grlo i sa zahvalnošću primjećuje da se Desiree pojavila u sobi za posjete, ne obazirući se na zvižduke i dobacivanja zatvorenika ispred kojih prolazi. Uzima drugu slušalicu. »Čini mi se da si nekako narasla«, kaže joj Moss. »A ti si deblji nego što te pamtim.« Moss uvlači trbuh. »Bit će od ove dobre zatvorske kuhinje.« Audie joj nudi stolicu. »Smiješ ostati«, kaže ona. »Ne, idem protegnuti noge.« Nervozno pogledava uokolo. »Neprestano razmišljam o tome da će uvidjeti da su pogriješili i ponovno me zatvoriti.« »Nitko te neće zatvoriti.« »Ipak...« Audie Širi desni dlan i polaže ga na pregradu, čeka da i Moss to učini i da im se prsti talco poldope.

»Čuvaj se, Veliki. I pozdravi mi Crystal.” »Hoću.« Audie prolazi kraj niza prozora, primjećuje kako se neki od posjetitelja okreću i pilje u njega. Čuje kako se stolice guraju unatrag i kako netko počinje pljeskati. Okrenuvši se, vidi Junebuga, na nogama, s druge strane pregrade. Klutz je iza sljedećeg prozora, potom Sandals i Bowen, pa Mali Larry i Shoats. Stoje i plješću, ti nesmiljeni, grubi muškarci na teškoj robiji, a taj zvuk poput vala se širi zatvorom Three Rivers, dolazi i do najudaljenijih ćelija u kojima zatvorenici udaraju limenim posudama po rešetkama, topću nogama i skandiraju Audiejeveo ime, koje njemu sada odzvanja u ušima i zamućuje mu pogled na tome kratkom putu, do kojeg je dolazio punih jedanaest godina.

Nebo je blistavoplavo, prošarano oblacima koji izgledaju poput velikih sjemenki koje će prsnuti i raspršiti se već pri prvome povjetarcu. Ali nigdje nema ni daška, a i ne čuje se gotovo ništa, osim zvuka prometa i ptica u krošnjama. Audie izlazi iz automobila, osjećajući vrućinu koja isijava iz asfalta. Ispred njega prostire se groblje s tisućama nadgrobnih kamenova, načičkanih u skladnim nizovima, nalik na dječje zubiće, samo što razmake ovdje ispunjava cvijeće, a ne zlato.

Sandy Valdez izlazi s vozačke strane i čeka Maxa da joj se pridruži. »Želite to obaviti sami?« pita. »Ne«, kaže Audie i gleda Maxa. »Ja ću pričekati ovdje«, kaže ona i stišće Maxu ruku.

Koračaju pod krošnjama drveća, drže se hlada, sve dok ne dođu do jednog kuta groblja u kojem se travnjaci ne održavaju onako pomno i gdje groblje od autoceste odvaja žičana ograda. Čistina je prošarana malenim humcima zemlje. Audie gleda maleni tlocrt koji je dobio u uredu Mrtvozornika okruga Dreyfus. »To je to«, kaže. Ondje nema nadgrobnog kamena. Nema cvijeća.

Vidi se tek desetak pravokutnih metalnih pločica na štapovima usađenima u zemlju, gotovo zakrivenima travom. Na svakoj je od njih i brojčana oznaka. Audie traži i pronalazi ono što mu treba: UJD02052004, Kleknuvši, počinje čupati travu oko oznake. Trebao je donijeti cvijeće. Na jednome obližnjem grobu u staklenci od džema

vide se ostaci uvelog cvijeća. Audie baca uvele stabljike u stranu i košuljom briše staklenku. Počinje ubirati kržljave ivančice koje su izbjegle kosilicu jer rastu uza samu ogradu.

Max mu se pridružuje, pa tako u improviziranoj vazi ubrzo imaju pravu malu zbirku cvijeća. Služeći se zdravom rukom, Audie prstima malo kopa zemlju i napola ukopava staklenku, kako se ne bi prevrnula.

Beliti je htio dati toliko toga, no sada ima samo ovo - grob bez nadgrobnog kamena, broj ispisan na pločici i ivančice u staklenci od džema. »Žao mi je što nismo mogli doći ranije«, šapuće i zamišlja kako leži pod njim, s glavom na jastuku. »To ti je najdraže cvijeće, sjećaš se?« Audie podiže pogled prema Maxu. »Doveo sam Miguela.« Čini se da je Maxu neugodno i da ne zna što da radi. Da klekne? Da se pomoli? »Spasio me od utapanja«, kaže Audie, i dalje se obraćajući Beliti. »Bit će da vam je to u genima.« Počinje joj pričati cijelu priču, objašnjavati kako ga je Max dovukao do obale i izvukao u trenutku dolaska policijskih patrolnih kola, dok je iznad njih lebdio helikopter.

Audie je jedva bio pri svijesti, ali se sjeća jakih svjetala i povika sa svih strana. Moss je svima izdavao naredbe i stajao iznad Audieja kao da mu je tjelohranitelj.

Audie je ponovno otvorio oči tek nakon osamnaest sati. Ležao je u bolnici, s rukom u povezu, a uz njegov krevet sjedila je specijalna agentica Furness. »Kako isti čovjek može imati i takvu nesreću i takvu sreću?« upitala je ona. »Bit će da sam istog dana razbio ogledalo i pronašao potkovu«, rekao je on, lebdeći od silnih analgetika.

Belitu je pronašla upravo Desiree. Okrug Dreyfus imao je posebno mjesto, zakutak na groblju rezerviran za neidentificirana tijela i pokojnike po koje nitko nije došao. »Zašto nema nadgrobni kamen?« pita Max i briše znoj s gornje usne. »Nitko nije znao kako se zove, osim mene... a ja im nisam mogao reći«, odgovara Audie, pa o traperice briše prljave dlanove. »Pomolit ćeš se?” »Zapravo ne znam kako se to radi.« »Ja ću«, kaže Max, pa se kraj njega spušta na koljena i križa se. Moli Gospodina da blagoslovi Belitu i pazi na one koji su je voljeli. Audie kaže »amen«, srca koje mu je zapelo negdje između ošita i grla. Gleda

taj goli pravokutnik zemlje i zna da nikada neće biti dovoljno velik da se u njemu nade sva ona povijest koja je pod njim zakopana.

Dobijemo lice, misli si Audie, ali nasljedujemo život, sreću i nesreću. Neki dobiju mnogo, neki malo. Neki uživaju u svakom zalogajčiću i isišu samu srž iz svake kosti. Uživamo u zvuku kiše, mirisu pokošene trave, osmijehu neznanaca, osvitu vrućeg ljetnog dana. Učimo i spoznajemo da nikada ne možemo znati više od toga koliko ne znamo. Ljubav nas obuzima poput prehlade i za nju se držimo grčevito, kao da se usred oluje držimo za kakvu olupinu. »Trebali bismo joj podignuti pravi nadgrobni kamen«, kaže Max i pomaže Audieju da ustane. »Što misliš da bi na njemu trebalo pisati?« Audie još nekoliko trenutaka razmišlja o tome, pa uviđa da zapravo oduvijek zna kako bi trebao glasiti epitaf: »Život je kratak. Ljubav je beskrajna. Živi kao da sutra ne postoji.«

ZAHVALE Kao i uvijek, potrebno je zahvaliti određenim pojedincima: urednicima, agentima i nakladnicima. Neki su počinitelji recidivisti, kao npr. Mark Lucas, Ursula Mackenzie, Georg Reuchlein, David Shelley, Josh Kendall, Lucy Malagoni, Nicky Kennedy, Sam Edenborough i Richard Pine.

Drugi su novi na popisu, a osobito Mark Pryor, okružni javni tužitelj i autor krimića, koji se rodio u Liverpoolu i radi u Teksasu. Od njega sam dobio neprocjenjivo vrijedne savjete o pravnim pitanjima.

Tko god piše o Teksasu, svjestan je divova koji su o toj saveznoj državi pisali prije njega, pa sam ja tako zahvalan Williamu Faulkneru, Cormacu McCarthyju, Jamesu Leeju Burkeu, Benu Fountainu i Phillipu Meyeru - kao i glumcima koji su u audio-formatu čitali njihovu prozu.

Njihova djela pomogla su mi da duboko uronim u Teksas i, barem se nadam, prenesem ritam tamošnjeg jezika.

U konačnici želim zahvaliti svojim trima kćerima, koje odrastaju, ali, nasreću, ne daleko od mene. Ovu knjigu posvećujem Belli, najmlađoj među njima, koja se često osjeća izostavljenom, pa sam joj obećao da ću najbolje sačuvati upravo njoj.

Nihova majka, moja supruga, također traži da joj zahvalim, iako mi ponestaje riječi kad trebam opisati ženu koja je uz mene već trideset godina. Zna da je volim, ali ću joj to ipak reći: »Volim te«.

[←1] engl. »mahovina« - prev. [←2] Popularan koktel na bazi ruma - prev. [←3] Grad na jugoistoku Meksika - prev. [←4] »Gdje mogu kupiti vodu?«, »Gdje je kupaonica?« - prev. [←5] Španj. »Ipsričavam se, gospođice. Nisam htio reći...« - prev. [←6] Tradicionalni meksički ukrasi, od papir-mašea, keramike ili tkanine, punjeni slatkišima, malim igračkama i sl. - prev. [←7] Španj. »Misli na maloga« - prev. [←8] Barefoot - »bosonogi« - prev. [←9] Vrsta ljute papričice - prev. [←10] Engl. »zec« - prev. [←11] engl. »mahnitost«, »ludilo« - prev. [←12] Španj. »Van! Izlazi! Ti si vrag!« - prev. [←13] Aluzija na osnivača lanca brze prehrane KFC, »pukovnika« H. D. Sandersa (1890-1980.) - prev. [←14] Vrsta britanskih dvokrilaca u i. svj. ratu - prev. [←15] Likovi iz Ratova zvijezda, Gospodara prstenova, Matrixa... - prev. [←16] Lanac restorana brze prehrane - preo.