Godišnjak - Jahrbuch 1999 by DG OSIJEK

GODI[NJAK NJEMA^KE NARODNOSNE ZAJEDNICE

1999

VDG JAHRBUCH

GODIŠNJAK NJEMAČKE NARODNOSNE ZAJEDNICE VDG JAHRBUCH 1999

Izdavaè NJEMAÈKA NARODNOSNA ZAJEDNICA Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj VOLKSDEUTSCHE GEMEINSCHAFT Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien 31000 Osijek, Biševska 27, p.p. 110 Urednici Renata Trišler Nikola Mak Prijevod na njema~ki jezik Vlatka Kalafati}, prof. Karmen Krajina, prof. Lektura Karmen Krajina, prof. Grafièka priprema Odisej d.o.o. Osijek Tisak Holesch d.o.o. Osijek UDK 08:061.2 ISSN 1331-7172

Zbornik je tiskan uz financijsku potporu Ureda za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, Veleposlanstva SR Njema~ke u Republici Hrvatskoj i Podunavsko-švapske kulturne zaklade zemlje Baden-Württemberg iz Stuttgarta. Dieses Buch wurde dank der finanziellen Unterstützung des Amtes für nationale Minderheiten der Regierung der Republik Kroatien, der Botschaft der BR Deutschland in der Republik Kroatien und der Donauschwäbischen Kulturstiftung des Landes Baden-Württemberg, Stuttgart.

GODI[NJAK NJEMA^KE NARODNOSNE ZAJEDNICE

1999

VDG JAHRBUCH

Njemačka narodnosna zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj Volksdeutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien

SADR@AJ UVODNIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 LOVORKA ^ORALI] Bosanski biskup Peregrin Saksonac (1349. - 1356.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 MARIJA KARBI] Gisingovci - hrvatsko-ugarsko plemstvo njema~kog podrijetla . . . . . . . . . . . . . . . 21 ZLATA @IVAKOVI] - KER@E Utjecaj obitelji Kaiser i Povischil na gospodarski razvoj grada Osijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 STANKO PIPLOVI] Austrijanci - istra`iva~i Dioklecijanove pala~e u Splitu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 MIRA KOLAR-DIMITRIJEVIÄ&#x2020; Carl v. Klinggraff, pomaga~ biskupa Haulika u gospodarskim pitanjima i prvi tajnik Hrvatsko-slavonskog gospodarskog dru{tva . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 GORAN BEUS - RICHEMBERG Neki poznati Nijemci i Austrijanci u Dalmaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 BRANKA BALEN Ivan (Johann Josef) Roch . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 OTO [VAJCER Osje~ko slikarstvo XIX. stolje}a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 IVAN PEDERIN Goethes "Faust" und der moderne Atheismus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 BOGDAN MESINGER Za{to je morao i{~eznuti esekerski idiom? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 VELIMIR PETROVI] Obilje`ja osje~kog njema~kog narje~ja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 MARINA FRUK "Der Syrmier Bote" - njema~ki ~asopis iz Vukovara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141

VLADO HORVAT Prikaz dvije knjige o vukovarskim Nijemcima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 VLADO GEIGER Logor Velika Pisanica - 1945. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 @ELJKO LEK[I] Ku}evlasnici u njema~kom dijelu \akova 1879. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 IVAN ]OSI]-BUKVIN Dru{tveni, politi~ki i kulturni `ivot [vaba u Cvelferiji izme|u dva Svjetska rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167 NIVES RITIG-BELJAK Hrana kao kulturni izri~aj - Nijemci u Podunavlju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 MIRJANA DOMINI NjemaÄ?ka i austrijska manjina u Republici Hrvatskoj i pravo na uporabu materinskog jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181

UMJESTO UVODNIKA Po{tovani i vjerni sudionici na{ih Znanstvenih skupova Po{tovani sunarodnjaci, Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj Po{tovani ~itatelji Njema~ka narodnosna zajednica nastavlja svoju vi{egodi{nju tradiciju, pa se tako pred Vama i ove godine nalazi novi "Godi{njak - Jahrbuch 1999.". U njemu objavljujemo, kako Vam je ve} poznato, radove sa VI. Znanstvenog skupa pod nazivom "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu" koji je odràn u Osijeku 23. i 24. listopada 1998. godine. Na{a nadanja i napori urodili su plodom, u {to }ete se uvjeriti ve} na idu}im stranicama ove publikacije. Uspjeli smo naime, odràti dio obe}anja kojeg smo Vam dali pro{le godine, da }emo poku{ati prona}i financijska sredstva za prijevod ovih vrsnih radova na njema~kih jezik, bilo u cjelini bilo u saècima. Tako su pred Vama ponovo prekrasna djela - doprinosi i njema~koj i hrvatskoj povijesti i kulturi o njema~kim utjecajima na ìvot i razvitak Hrvatske, a potom i saèci - ovoga puta na njema~kom jeziku! Nastojali smo ovim korakom u~initi sve kako bismo vrijedne hrvatske autore mogli, zajedno s njihovim djelima predstaviti i na{im sunarodnjacima u inozemstvu koji govore njema~kim jezikom, a uspjeli smo to u~initi zahvaljuju}i zna~ajnoj financijskoj pomo}i Podunavsko-{vapske kulturne zaklade savezne dràve Baden-WĂźrttemberg (DonauschwĂ¤bische Kulturstiftung des Landes Baden-WĂźrttemberg) iz Stuttgarta, ali i stalnoj pomo}i Vlade Republike Hrvatske i Veleposlanstva Savezne Republike Njema~ke u Republici Hrvatskoj uz ~ije je sufinanciranje ovaj "Godi{njak 1999." i izdan. Nadamo se da }ete i ove godine uìvati u radovima koji su, sude}i po sve ve}em zanimanju za sudjelovanje na na{im Znanstvenim skupovima, svake godine sve bogatiji imenima novih autora i svih koji u svom istraìva~kom radu pokazuju zanimanje za povijest Nijemaca i Austrijanaca na ovim na{im hrvatskim prostorima. Stoga i svim zainteresiranima otvaramo na ovaj na~in prostor za sudjelovanjem na idu}em, VIII. Znanstvenom skupu ~ije odràvanje planiramo za listopad 2000. godine. Opra{tamo se od Vas i prepu{tamo Vam idu}e stranice na{eg "Godi{njaka" koji }e Vas sigurno odvesti na zanimljivo povijesno, etnolo{ko, umjetni~ko i znanstveno putovanje. Renata Tri{ler Nikola Mak

VDG JAHRBUCH 1999

Lovorka ^ORALI]

Bosanski biskup Peregrin Saksonac (1349.-1356. god.)

Tijekom prošlih vjekova hrvatske prošlosti va`nu ulogu u politi~kom, kulturnom, crkvenom i umjetni~kom ìvotu naše zemlje imale su osobe stranoga podrijetla ili ro|enja. Talijani, Nijemci, êsi, Slovaci, Ma|ari i brojni drugi, odrastali su ili dolazili u hrvatske krajeve, a mnogi od njih su svojim stvaranjem i djelima davali hrvatskoj povjesnici nemjerljive doprinose. Njihovi ìvoti i djela dio su, stoga, kako povijesti njihovih mati~nih zemalja i naroda, ali i hrvatske povijesne i kulturne baštine. Tema ovoga rada upravo je jedna takva osoba - prvi vikar franjeva~ke Bosanske vikarije i biskup bosanski - fra Peregrin Saksonac iz njema~ke pokrajine Saske, jedan od vode}ih sudionika politi~kih i vjerskih doga|anja na prostorima Bosne tijekom XIV. stolje}a. Podaci o djelovanju fra Peregrina Saksonca u našim krajevima sadràni su u nizu zbirki objavljene arhivske gra|e te u brojnim djelima koja se odnose na povijest Bosne i franjeva~kog reda u srednjem vijeku. Kada je rije~ o zbirkama arhivskih vrela vrijedi izdvojiti poznata djela Šime Ljubi}a Listine o odnošajih izmedju ju`noga Slavenstva i Mleta~ke Republike1 i Tadije Smi~iklasa Diplomati~ki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije2. Za povijest srednjovjekovne Bosne nezaobilazna je gra|a koju je u više djela prikupio povjesni~ar Euzebije Fermedìn3, a niz va`nih podataka neophodnih za ovo istraìvanje sadràni su i u zbirkama Augustina Theinera i Konstantina Jire~eka4. Iznimno va`na uloga Peregrina Saksonca u doba banovanja Stjepana II Kotromani}a nije mogla izbje}i pozornosti brojnih povjesni~ara. Stoga su podaci o Peregrinovom djelovanju sadràni u brojnim monografijama i pojedina~nim djelima o povijesnom razvoju srednjovjekovne Bosne, kako onih nastalih još krajem prošlog (Vjekoslav Klai}) ili po~etkom ovoga stolje}a (Ferdo Šiši}), pa sve do suvremenih historiografskih dostignu}a najmla|e generacije prou~avatelja bosanske povjesnice (Mladen An~i}, Dubravko Lovrenovi} i dr.). 1

2 3

Sv. II (1336-1347), Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, sv. II, Zagreb 1870. (dalje: Listine II); Sv. III (1347-1358), MSHSM, sv. III, Zagreb 1872. (dalje: Listine III). Sv. XI (1342-1350), Zagreb 1913. (dalje: CD XI); sv. XII (1351-1359), Zagreb 1914. (dalje: CD XII). E. FERMED@IN, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s. Francisci seraphici, Starine JAZU, sv. 22, Zagreb 1890. (dalje: FERMED@IN 1890); ISTI, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica ab anno 925 usque ad annum 1752, MSHSM, sv. 23, Zagreb 1892. (dalje: FERMED@IN 1892). A. THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, sv. I (1216-1352), Roma 1862. (dalje: THEINER 1862); K. JIRE^EK, Spomenici srpski, Spomenik Srpske Kraljevske akademije, sv. 11, Beograd 1892. (dalje: JIRE^EK 1892).

VDG JAHRBUCH 1999

Uloga fra Peregrina Saksonca u sklopu cjelovitog pregleda povijesti Bosne tijekom prve polovice XIV. stolje}a sadràna je u sintezama Vjekoslava Klai}a, Nade Klai}, Sime ]irkovi}a te u pregledu Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine5. Kratak spomen na izbor Peregrina za bosanskog biskupa sadràn je u crkvenoj kronologiji Conrada Eubela, a jedna stranica s osvrtom na temeljne dokumente o njegovom djelovanju nalazi se i u glasovitom pregledu povijesti crkve na hrvatskim prostorima talijanskog povjesnika Daniela Farlatija6. Niz je cjelovitih djela koja se odnose na pojedina va`na razdoblja i sastavnice iz bosanske povijesti srednjega vijeka. Me|u njima se va`noš}u za istraìvanje ìvota i djelovanja Peregrina Saksonca izdvajaju djela Ante Babi}a, Marka Šunji}a i Mladena An~i}a te davno napisana, ali i danas vrlo uporabljiva studija Ferde Šiši}a7. Od autora koji su u više studija ili u monografskim djelima obra|ivali crkvenu povijest srednjovjekovne Bosne izdvaja se zbirka rasprava Jaroslava Šidaka o Crkvi bosanskoj, pregledi povijesne i kulturne baštine franjeva~koga reda iz pera Julijana Jeleni}a, Ignacija Gavrana, Marijana @ugaja i Marka Semrena te poglavito opse`na monografija Dominika Mandi}a o povijesnom razvoju i djelovanju franjeva~ke Bosanske vikarije8. Osim navedenih, brojne su pojedina~ne rasprave, studije i ~lanci u kojima se - u sklopu razmatranja politi~kih, vjerskih, kulturnih i drugih sastavnica srednjovjekovne prošlosti Bosne - ukazuje na ulogu i doprinos fra Peregrina Saksonca9. Uloga fra Peregrina u osnutku franjeva~kog samostana u Đakovu te uop}e djelovanje bosanskih biskupa koji su stolovali u ovom gradu tema je koja je obra|ena ili barem 5

V. KLAI], Poviest Bosne, Sarajevo 1990. (reprint izdanja iz 1882. god.; dalje: KLAI] 1990); N. KLAI], Srednjovjekovna Bosna, Zagreb 1989. (dalje: KLAI] 1989); S. ]IRKOVI], Istorija srednjovekovne bosanske dràve, Beograd 1964. (dalje: ]IRKOVI] 1964); Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Sarajevo 1942. (dalje: Poviest hrvatskih zemalja BiH). C. EUBEL, Hierarchia catholica medii aevi, sv. I, Monasterii 1913, 142; (dalje: EUBEL 1913); D. FARLATI, Illyricum sacrum, sv. IV, Venetiis 1769, 60. (dalje: Farlati IV). A. BABI], Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 1972. (dalje: BABI] 1972); M. ŠUNJI], Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. stolje}u), Sarajevo 1996. (dalje: ŠUNJI] 1996); M. ANÎ], Putanja klatna: Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stolje}u, Zadar-Mostar 1997. (dalje: ANÎ] 1997); F. ŠIŠI], Studije iz bosanske historije, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, sv. 15, Sarajevo 1903, 319-349. (dalje: ŠIŠI] 1903). J. ŠIDAK, Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilstvu, Zagreb 1975. (dalje: ŠIDAK 1975); J. JELENI], Kultura i bosanski franjevci, sv. I, Sarajevo 1912. (dalje: JELENI] 1912); I. GAVRAN, Suputnici bosanske povijesti, Sarajevo 1990. (dalje: GAVRAN 1990); M. @UGAJ, I Conventi dei Minori Conventuali tra i Croati dalle origini fino al 1500, Quaderni Francescani, sv. 16, Roma 1989. (dalje: @UGAJ 1989A); M. SEMREN, Il Francescanismo vissuto nelle regioni croate di Bosnia ed Erzegovina (fino al 1517), Romae 1987. (dalje: SEMREN 1987); D. MANDI], Franjeva~ka Bosna. Razvoj i uprava Bosanske vikarije 1340-1735, Roma 1968. (dalje: MANDI] 1968). M. ANÎ], Gdje je bio podignut prvi franjeva~ki samostan u srednjovjekovnoj Bosni, Prilozi. Institut za istoriju, god. XX, br. 21, Sarajevo 1985., 95-114. (dalje: ANÎ] 1985); ISTI, Pobo`nost franjevaca bosanske vikarije u drugoj polovici XIV. stolje}a, u: Sedam stolje}a bosanskih franjevaca 1291-1991. (zbornik radova), Samobor 1994., 109-124. (dalje: ANÎ] 1994); J. BO@ITKOVI], Kriti~ki ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735), Franjeva~ki vijesnik, god. 41, br. 1, Sarajevo 1934, 13-19. (dalje: BO@ITKOVI] 1934); D. LOVRENOVI], Utjecaj Ugarske na odnos Crkve i dràve u srednjovjekovnoj Bosni, u: Sedam stolje}a bosanskih franjevaca, 37-93. (dalje: LOVRENOVI] 1994); B. PAND@I], Djelovanje franjevaca od 13. do 15. stolje}a u bosanskoj dràvi, u: Krš}anstvo srednjovjekovne Bosne, Radovi simpozija povodom 9 stolje}a spominjanja Bosanske biskupije (1089-1989), Studia Vrhbosnensia, sv. 4, Sarajevo 1991, 241-268. (dalje: PAND@I] 1991); A. ŠULJAK, Bosanski biskupi od prelaza u Đakovo do 1526. godine, ibid., 269-283. (dalje: ŠULJAK 1991); M. @UGAJ, Bosanska vikarija i franjevci konventualci, Croatica christiana periodica, god. XIII, br. 24, Zagreb 1989, 1-26. (dalje: @UGAJ 1989); ISTI, Samostani franjevaca konventualaca u Bosanskoj vikariji, ibid., god. XIV, 25/1990, 1-48. (dalje: @UGAJ 1990).

VDG JAHRBUCH 1999

spomenuta u više cjelovitih ili pojedina~nih radova koji se odnose na prošlost Đakova i Slavonije10. Isto tako, Peregrinova pregnu}a u svezi osnivanja franjeva~kog samostana u Stonu, kao i njegov izbor za splitskoga nadbiskupa 1348. godine, poglavlja su koja je, barem u vidu kratkih napisa ili bilješke, mogu}e prona}i u djelima koja govore o prošlosti ovih hrvatskih priobalnih gradova11. Na posljetku, jedini nama do sada poznati cjelovit rad o fra Peregrinu Saksoncu, nastao je iz pera fra Miroljuba Pervana, a sadrì sve temeljne sastavnice iz njegovog ìvota i djelovanja na prostoru srednjovjekovne bosanske dràve12. Prvi vikar franjeva~ke Bosanske vikarije i bosanski biskup fra Peregrin Saksonac djelovao je u vrijeme banovanja Stjepana II Kotromani}a (1322-1353) i - tek nekoliko godina - tijekom prvih godina vladanja bana i prvog bosanskog kralja Tvrtka I (ban od 1353-1377; kralj 1377-1391). Banu Stjepanu II historiografija gotovo jednoglasno pripisuju zasluge za stvaranje ~vrstih osnova na kojima je njegov sinovac i nasljednik - prvi kralj Bosne Tvrtko I - izgradio mo}no i prostrano Bosansko Kraljevstvo. Ban Stjepan II isprva je djelovao kao vazal hrvatskih knezova Šubi}a (knezovi Bribirski), a od 1322. vlada samostalnije iako priznaje vrhovnu vlast Ugarske. U njegovo se vrijeme Bosna širi na podru~ja Imotskoga, Duvna, Livna i Glamo~a te na ~itavu primorsku Krajinu od Cetine do Neretve (1324-1326. god.). Usporedo s time, zauzeo je i ~itavu Humsku zemlju te podru~je poluotoka Pelješca i grad Ston. Nazivaju}i se u jednoj ispravi iz 1325. godine banom "od Save do mora, od Cetine do Drine", Stjepan II. osigurao je svome sinovcu Tvtrku I. sve potrebne preduvjete za stvaranje sna`nog kraljevstva. Tvrtko I. nasljedio ga je s nepunih 15 godina, a po~etno doba njegova vladanja Bosnom poklapa se s posljednjim godinama ìvota bosanskoga biskupa Peregrina. Uzimaju}i u obzir prethodno navedene ~injenice o dràvnom i politi~kom razvoju Bosne, moè se kazati da se Peregrinovo djelovanje u Bosni poklapa s vremenom njezinog uspona kako u dràvno-politi~kom, tako i u gospodarskom i kulturnom ìvotu. Jedno od temeljnih pitanja iz nutarnjega ìvota srednjovjekovne Bosne zasigurno se odnosilo na uvijek goru}i problem vjere i poloàj Katoli~ke crkve. Poznato je da od oko 30-ih godina XIV. stolje}a franjevci preuzimaju od bra}e propovijednika (dominikanskoga reda) misiju o~uvanja i u~vrš}enja Katoli~ke vjere na bosansko-humskim prostorima. Dolazak i djelovanje Peregrina Saksonca u Bosnu potkraj 30-ih godina XIV. stolje}a upravo je dio jedne od ~esto vi|enih i ponavljanih epizoda iz bosanske crkvene prošlosti kada se na ovim prostorima, nastojanjem Rima i uskla|ivanjem interesa tamošnjih politi~kih i dràvnih ~imbenika, nastojao oja~ati poloàj Katoli~ke crkve. Upravo u vrijeme pape Benedikta XII. (1334-1342), a kao rezultat dogovora s hrvatsko-ugarskim kraljem 10

E. GAŠI], Brevis conspectus historicus Dioecesium Bosniensis-Diacovensis et Sirmiensis, Osijek 1944. (dalje: GAŠI] 1944); F. E. HOŠKO, Franjevci u Srijemu, Slavoniji i Ba~koj potkraj srednjeg vijeka, Croatica christiana periodica, god. XI, br. 19, Zagreb 1987, 116-139. (dalje: HOŠKO 1987); ISTI, Višestoljetno djelovanje franjevaca u Đakovu (1347-1806.), Diacovensia (teološki prilozi), god. III, br. 1, Đakovo 1995, 373-394. (dalje: HOŠKO 1995); I. MA@URAN, Đakovo i Bosansko-|akova~ka biskupija od 1239. do 1536. godine, ibid., 107-156. (dalje: MA@URAN 1995); M. SRAKI], Stolni kaptol bosanski ili |akova~ki i srijemski u Đakovu, ibid., 243-298. (dalje: SRAKI] 1995); A. ŠULJAK, Đakovo (vodi~), Đakovo 1979. A. LIEPOPILI, Ston u srednjim vijekovima, Dubrovnik 1915. (dalje: LIEPOPILI 1915); G. NOVAK, Povijest Splita, sv. I, Zagreb 1957. (dalje: NOVAK 1957); I. OSTOJI], Metropolitanski kaptol u Splitu, Zagreb 1975. (dalje: OSTOJI] 1975). M. PERVAN, Fra Peregrin Saksonac. Prigodom 600 godišnjice njegove bla`ene smrti, Dobri pastir, god. IV-V, sv. 1-4, 1955, 150-158. (dalje: PERVAN 1955).

VDG JAHRBUCH 1999

Karlom Robertom (1301-1342) i njegovim posredovanjem kod bosanskoga bana Stjepana II Kotromani}a, u Bosnu dolazi 1339. godine general franjeva~kog reda fra Gerard Oddonis. Njegov je dolazak zna~io napuštanje inkvizicijskog postupka i pokušaja ostvarenja dràvno-politi~kih ciljeva Kurije izravnim nadzorom nad bosanskom dinastijom Kotromani}a. Osnutak Bosanske vikarije biti }e samo jedna u nizu etapa u cilju provo|enja tada zacrtanih ciljeva Kurije, a iznimnu ulogu u njenim po~etnim godinama imati }e upravo franjeva~ki redovnik Peregrin iz Saske. O osnutku franjeva~ke Bosanske vikarije svjedo~e arhivska vrela nastala po~etkom 40-ih godina XIV. stolje}a. Tako se prve vijesti o djelovanju franjeva~kog generala Gerarda Oddonisa u Bosni 1339. godine nalaze u pismima pape Benedikta XII (28.2.1340) upu}enih samom generalu Gerardu, bosanskom banu Stjepanu II i hrvatsko-ugarskom kralju Karlu Robertu. Druga vijest sadràna je u pismu pape Klementa VI (1342-1352) iz 13.6.1344. godine, a u kojem se izrijekom napominje da je Gerard prilikom svoje slu`be generala reda imenovao fra Peregrina Saksonca svojim vikarom u Bosni. Navedeni izvori, kao i stari ljetopisi franjeva~koga reda (primjerice "Chronica XXIX Generalium ordinis Minorum", dovršena 1374. god., tzv. Gyöngyöška kronika i dr.), svjedo~e da se osnutak franjeva~ke Bosanske vikarije zbio u vrijeme putovanja generala reda Gerarda Oddonisa Hrvatsko-ugarskim Kraljevstvom i Bosnom 1339. godine. Prilikom susreta s Karlom Robertom, general Reda Oddonis razgovarao je o politi~kim i (poglavito) vjerskim prilikama u Bosni, gdje je tada djelovalo podosta pripadnika Crkve bosanske (krstjani). Vjerojatno upravo prema kraljevom savjetu i preporuci general Gerard otišao je u Bosnu gdje ga je, uz du`ne po~asti, do~ekao bosanski ban Stjepan II. Raspravljaju}i problem postojanja brojnih zajednica krivovjeraca, ban je obe}ao punu podršku i pomo} franjeva~kim misionarima koji }e djelovati na širenju i u~vrš}enju poloàja Katoli~ke crkve na podru~ju njegove dràve. Gerard je tada odabrao nekoliko fratara iz svoje pratnje i prepustio im misijsko djelovanje u Bosni. Za njihovog starješinu imenovao je fra Peregrina Saksonca, koji je time postao prvi vikar novouspostavljene franjeva~ke Bosanske vikarije. Smatra se da je vikarija osnovana 5.10.1339. godine (prema podacima iz Gyöngyöške kronike), a pravno odobrena - u skladu s konstitucijama Reda - na generalnom kapitulu franjeva~kog reda 4.6.1340. godine13. Ovim ~inom zapo~elo je novo, iznimno va`no poglavlje povijesti djelovanja franjeva~kog reda i Katoli~ke crkve na bosanskim prostorima. Isto tako, uspostavom franjeva~ke Bosanske vikarije zapo~ela je karijera i uspon fra Peregrina Saksonca - prvog vikara Bosanske vikarije i, nešto kasnije, biskupa Bosanske biskupije. Jedno od prijepornih crkvenih pitanja u Bosni u vrijeme bana Stjepana II Kotromani}a odnosilo se na ubiranje desetine. Naime, budu}i da ve} od sredine XIII. stolje}a bosanski biskupi nisu stolovali u Bosni, ve} u Đakovu, franjeva~ki redovnici nastanjeni u Bosni sve su ~eš}e prisvajali temeljna biskupova prava. Pitanje desetine pri tome je bilo jedno od najva`nijih i upravo je ono postalo kamenom smutnje izme|u prvog franjeva~kog vikara Peregrina i tadašnjeg bosanskog biskupa Lovre (1336-1347). Parnica u 13

BO@ITKOVI] 1934, 15-17; FERMED@IN 1890, 7-8; GAVRAN 1990, 30-31; JELENI] 1912, 33-35; MANDI] 1958, 43-53, 57-58; PAND@I] 1991, 246; PERVAN 1955, 152-153; Poviest hrvatskih zemalja BiH, 753; SEMREN 1987, 39; ŠIDAK 1975, 230-231; @UGAJ 1989, 7; @UGAJ 1990, 13.

VDG JAHRBUCH 1999

svezi pitanja prava na ubiranje crkvene desetine našla se i pred papom Klementom VI u Avignonu. Bosanski ban Stjepan II stao je u tom sukobu na stranu franjevaca, nastoje}i na taj na~in suzbiti ugarski politi~ki i crkveni utjecaj koji je svoje jako uporište imao upravo u dijelu bosanskog klera okupljenog oko biskupa. Iako je spor riješen papinom odlukom u korist biskupa Lovre, ~injenica da je tom prilikom fra Peregrin bio tek blago opomenut, nagovještavala je promjenu papinske politike koja }e - kako vrijeme bude odmicalo - saveznika potraìti upravo u kontekstu zajedni~kih interesa dràvne politike bana Stjepana II i franjeva~kog vikara i budu}eg bosanskog biskupa Peregrina14. Utjecaj fra Peregrina na tadašnja politi~ka zbivanja u Bosni, ali i u susjednim podru~jima pod vlaš}u hrvatsko-ugarskih vladara ili Mleta~ke Republike (dalmatinsko priobalje), posebno je došao do izraàja u vrijeme znamenite pobune Zadrana protiv mleta~kog vrhovništva 1345-1346. godine. Zbacivši stijeg Sv. Marka Zadrani su se stavili pod zaštitu hrvatsko-ugarskoga vladara Ludovika I Anùvinca (1342-1382), smatraju}i da }e im uskoro biti i pruèna odgovaraju}a vojna pomo}. U sukobu koji se potom rasplamsao, a grad Zadar našao u višemjese~nom okruènju mleta~kih postrojbi, Mle~ani su nastojali na svoju stranu pridobiti sve mo}nijeg i utjecajnijeg susjeda - bosanskoga bana Stjepana I. Savjete u svezi svojih konkretnih politi~kih poteza i diplomatskih misija traìli su u tada kod najutjecajnije osobe bosanskog vladarskog dvora - fra Peregrina Saksonca. Tijekom 1346. godine Mle~ani u više navrata upu}uju banu Stjepanu II. izaslanike s skupocjenim darovima, obda}aju mu se s biranim i promišljenim rije~ima (cum pulcris verbis) i nastoje pod svaku cijenu ste}i njegovu naklonost. Ve} 13.2.1346. godine Mle~ani odlu~uju da se banu izre~e zahvalnost za pokazanu dobru volju i iskaè èlja za daljnjim prijateljskim odnosima. Tekst uputstava za razgovore, koji je mleta~ko izaslanstvo dobilo prije 22.2.1346. godine (kada se ponovo o tome razgovaralo), nije sa~uvan, ali se tom prilikom izaslanstvo trebalo prvo sastati s fra Peregrinom, upoznati ga sa svrhom misije mleta~kih poslanika bosanskom banu te od njega ~uti mišljenje da li je potrebno nastaviti putovanje ili, ovisno o vikarevoj procjeni, odustati od pohoda Stjepanu II. Iako pobliì sadràji ovih uputstava nisu poznati, čini se da je poslanička misija mletačkih izaslanika prošla uspješno. Stoga se uskoro u Mlecima našao i banov izaslanik, kojega je, odlukom od 18.4.1346. godine, trebalo obdariti s 100 dukata, a banu - poradi promicanja još boljih odnosa - poslati darove koji }e dosti}i vrijednost od čak 1000 dukata. Tada se u Mlecima našao i fra Peregrin te je i on, kao jedan od najzaslu`nijih za uspješno okončanje diplomatske misije mletačkih poslanika, nagra|en sa 100 dukata. Tom je prilikom fra Peregrin zamoljen da se, ne čekaju}i predstoje}i franjevački kapitul, odmah s banovim izaslanikom vrati u Bosnu, gdje je mogao biti od velike koristi za daljnje diplomatske poteze Mletačke Republike15. Svi navedeni podaci zorno svjedoče o va`noj ulozi vikara Peregrina u sloènim dràvno-političkim prilikama i odnosima izme|u Bosne (Stjepan II), Hrvatsko-ugarskog kraljevstva (kralj Ludovik I) i Mletačke Republike. 14 15

ANÎ] 1997, 161; KLAI] 1989, 260; LOVRENOVI] 1994, 62-63. ANÎ] 1997, 147-148; BABI] 1972, 87, 112-113; FERMED@IN 1892, 26; KLAI] 1989, 234-235, 260; KLAI] 1990, 131-132; LISTINE II, 323, 337; LOVRENOVI] 1994, 63; PAND@I] 1994, 247; PERVAN 1955, 153-154; Poviest hrvatskih zemalja BiH, 272; ŠUNJI] 1996, 32-33. Zanimljivo je navesti da se fra Peregrin spominje kao jedan od glavnih likova u romanu hrvatskog knjièvnika Ivana ARALICE "Knjiga gorkog prijekora" (Zagreb 1994), tema kojega je upravo mleta~ka opsada Zadra 1345/46. godine i s njom u vezi uloga bosanskoga bana Stjepana II Kotromani}a.

VDG JAHRBUCH 1999

Slu`ba fra Peregrina kao prvoga vikara franjeva~ke Bosanske vikarije nije bila nimalo jednostavna. Kako bi osigurao sve potrebne preduvjete za rad nu`no je morao prona}i dovoljan broj sposobnih suradnika i za njihov misijski rad osnovati potrebne samostane. Prema tvrdnjama prou~avatelja onodobne povijesti franjeva~koga reda u Bosni (B. Pandì}, D. Mandi}), fra Peregrin je tada uspostavio 12 samostana koji su djelovali kao sastavni dio Bosanske i Duvanjske kustodije. Stjepan II Kotromani} bio je zadovoljan radom fra Peregrina te mu je, kako kazuju izvori, u više navrata nastojao pomo}i konkretnim potezima i preporukama. Njegova nastojanja najbolje odraàva pismo poslano 3.4.1347. godine papi Klementu VI u kojem bosanski ban moli da se fra Peregrinu - poradi postizanja ve}ih uspjeha u širenju franjeva~kih misija uzdu` Bosne - dozvoli da moè primati na rad u Bosanskoj vikariji redovnike bilo kojega crkvenog reda. Isto tako, ban Stjepan II moli da se bosanskom vikaru dopusti da obra}ene bosanske krstjane pošalje u bliè velike samostane kako bi ondje stekli izobrazbu o temeljnim na~elima Katoli~ke vjere. Traì da se fra Peregrinu dopusti primanje svjetovnih sve}enika u misijski rad u Bosni te da se bosanskim misonarima daju sve povlastice kakve uìvaju drugi katoli~ki misionari koji djeluju me|u nevjernicima i hereticima. Na posljetku, ban Stjepan II moli od pape da dozvoli vikaru Peregrinu osnivanje novih samostana u Bosanskoj vikariji u Hrvatskoj i Ugarskoj i to u onim krajevima i mjestima gdje franjevci ili drugi redovnici još uvijek nemaju svoja samostanska uporišta16. Va`na epizoda iz doba Peregrinovog obnašanja du`nosti prvoga vikara franjeva~ke Bosanske vikarije odnosi se na osnutak franjeva~kih samostana na prostoru izvan Bosne. Rije~ je o osnutku samostana u gradovima Đakovu i Stonu, a dozvolu za njihovo utemeljenje Peregrin je dobio od pape Klementa VI 21.3.1347. godine. Pri tome je posebnu va`nost imalo osnivanje |akova~kog franjeva~kog samostana, koji je trebao imati ulogu uporišne to~ke franjevaca u sklopu njihovog širenja u slavonskim krajevima. Samostan je trebao primati 12 redovnika te prema pravilima reda dràti vlastitu crkvu ili kapelu i groblje. Samostan i njegova uprava nisu se smjeli miješati u postoje}i ùpski ustroj u gradu. Budu}i da je Peregrin od pape traìo i otvaranje samostanskih škola (u ve}im samostanima), moè se pretpostaviti da je jedna takva bila sredinom XIV. stolje}a otvorena i u Đakovu. Svrha osnutka škole u |akova~kom samostanu bila je, izme|u ostalog, poglavito usmjerena na pruànje temeljne teološke naobrazbe obra}enim bosanskim krstjanima17. Fra Peregrin bio je ugledan i u visokim crkvenim krugovima izvan Bosne. U vrijeme kada je Splitska nadbiskupija ostala bez svoga poglavara Dominika Lukareva (1328-1348), splitski ga je kaptol 1348. godine izabrao za svoga nadbiskupa. Ipak, mo`da i na intervenciju samoga bosanskoga bana Stjepana II (posredstvom Mle~ana), kojemu je vješti franjevac bio potrebniji u Bosni, papa Klement VI. nije odobrio ovaj izbor. Za splitskoga nadbiskupa uskoro je izabran Hugolin de Branca, benediktinac iz grada Augubija u Umbriji. Umjesto splitskim nadbiskupum, Peregrin je ubrzo potom postao 16

AN^I] 1985, 97; AN^I] 1994, 113; BO@ITKOVI] 1934, 18; FERMED@IN 1892, 28-29; JELENI] 1912, 33-34; KLAI] 1989, 261; LOVRENOVI] 1994, 60-61; MANDI] 1958, 58-59; PAND@I] 1991, 247; PERVAN 1955, 156; ŠUNJI] 1996, 50; @UGAJ 1989A, 31. HOŠKO 1987, 120; HOŠKO 1995, 373; LIEPOPILI, 30; LOVRENOVI] 1994, 63-64; PAND@I] 1991, 247; SRAKI] 1995, 246-248; ŠULJAK 1991, 277; @UGAJ 1990, 13.

VDG JAHRBUCH 1999

vrhovnikom Bosanske biskupije18. Punu podršku Peregrinovom izboru za bosanskoga biskupa dao je upravo ban Stjepan II, koji je u nekoliko navrata posredovao kod Mle~ana (1348.), mole}i ih da - uz pomo} njihovih poslanika u Kuriji - potpomognu Peregrinov izbor. Izraàvaju}i u obrazloènjima svojih odluka veliku obvezu koju su imali prema banu Stjepanu i vikaru Peregrinu (et nos simus multum obligati dicto domino bano et etiam fratri Peregrino), Mle~ani su uz svoje preporuke u svezi Peregrinova izbora, papi proslijedili i pismo bana Stjepana (18.10.1348)19. Time je franjeva~kom vikaru Peregrinu bio otvoren put prema ~elnom mjestu u Bosanskoj biskupiji. Vrhunac crkvene karijere fra Peregrina Saksonca zbio se 1349. godine, kada ga je papa Klement VI. bulom izdanom u Avignonu 28.1. imenovao bosanskim biskupom. Time je okrunjena i višegodišnja plodonosna i rezultatima u~inkovita suradnja prvog vikara bosanskih franjevaca i bana Stjepana II Kotromani}a. Podaci koji govore o samom ~inu imenovanja fra Peregrina na mjesto biskupa Bosanske biskupije dobro su poznati i ~esto spominjani u historiografiji20. Razdoblje njegovog biskupovanja, me|utim, nije bilo - barem prema sa~uvanim vrelima - ispunjeno brojnim doga|ajima. Biskup Peregrin spominje se, doduše, kao svjedok, potpisnik ili osoba ~ije ime i naslov svojim auktoritetom daje ovjeru odre|enoj vladarskoj ispravi. Stoga je, poradi poznavanje njegovog ìvotopisa u vrijeme obnašanja najviše crkvene ~asti u svojoj karijeri, potrebno redom navesti kraljevske isprave u kojima se u navedenom svojstvu redovito spominje i bosanski biskup Peregrin. Tako se 1350. godine navodi u poveljama hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I kao jedan od sudionika koji svojim potpisom daju ~in vjere ispravi. Rije~ je o Ludovikovim ispravama izdanim kr~kom knezu Bartolu Frankapanu (18.2.1350.) u svezi potvrde njegovih posjeda Modruša i Vinodola te o ispravi kojom vladar daruje svom privrèniku Stjepanu Lackovi}u gradove âkovec i Štrigovo. U oba slučaja biskup Peregrin potpisan je kao frater Peregrinus Boznensis episcopus21. Iduće godine biskup Peregrin spominje se u istom svojstvu u poveljama kralja Ludovika upućenim mačvanskom banu Dominiku (27.2.1351.), braći Novaković (29.3.1351.), Pavlu Mihaljevom (9.12.1351.) i prilikom potvrde odredbi ustanovljenih Zlatnom bulom Andrije II (11.12.1351.)22. Godine 1352. Peregrinovo ime nalazimo na još nekoliko Ludovikovih isprava. Riječ je o potvrdnicama o obhodnji posjeda zagrebačkog kaptola (10.2.1352.), potvrdi istom Kaptolu u svezi oslobađanja od nekih novčanih i naturalnih podavanja (10.2.1352.), potvrdi privilegija blagajskim velikašima Babonićima (26.2.1352.), potvrdi posjeda Petra Pehara u Krièvačkoj ùpaniji (26.9.1352.) te ispravi kojom hrvatsko-ugarski vladar nagrađuje braću Novakoviće (28.12.1352.)23. Iz godine 1344. potječu dvije vladarske isprave u kojima se kao jedan od uglednih supotpisnika spominje i bosanski biskup Peregrin. U prvoj ispravi (19.9.1354.) Ludovik I potvrđuje kraljevskom taverniku Tomi Petrovom darovni18

19 20

21 22 23

O Peregrinovom izboru za splitskog nadbiskupa vidi: ANÎ] 1985, 98-101; ANÎ] 1997, 152; BO@ITKOVI] 1934, 18; JELENI] 1912, 35, 82; LOVRENOVI] 1994, 64; NOVAK 1957, 369; OSTOJI] 1975, 24; PAND@I] 1991, 247. LOVRENOVI] 1994, 63; LISTINE III, 107; PAND@I] 1991, 247; PERVAN 1955, 155; ŠUNJI] 1996, 50. ANÎ] 1997, 161; EUBEL 1913, 142; FERMED@IN 1892, 30; JELENI] 1912, 35; KLAI] 1989, 262-263; PAND@I] 1991, 247; PERVAN 1955, 155; Poviest hrvatskih zemalja BiH, 753; SEMREN 1987, 39-40; ŠIŠI] 1903, 335; ŠUNJI] 1996, 50; @UGAJ 1986, 107-108; @UGAJ 1989, 8-9; @UGAJ 1989A, 30. CD, sv. XI, 578-579, 623-624. CD, sv. XII, 5-6, 14-15, 51-52, 58. CD, sv. XII, 74, 76, 79, 126, 144.

VDG JAHRBUCH 1999

cu svoga oca iz 1339. godine, a u drugoj (29.9.1354.) vladar potvrđuje Petru, sinu Martina de Rokonok, darovnicu u svezi posjeda êhi iz 1342. godine24. Iz 1355. godine također biljeìmo nekoliko povelja u kojima je zapisano Peregrinovo ime. Spominje se u Ludovikovim poveljama upućenim podlo`niku krièvačkog grada Nikoli (2.2.1355.), biskupu i zagrebačkom kaptolu u svezi ubiranja desetine (4.7.1355.) te prilikom potvrđivanja povlastica hrvatskim plemićima iz Lapca25. Naposljetku, godine 1356. Peregrin se samo jednom spominje u ispravi kralja Ludovika u svezi rješavanja pripadnosti posjeda u Krièvačkoj ùpaniji (26.9.1356.)26. Biskup Peregrin odràvao je dobre odnose s Mle~anima i u vrijeme nakon što je izabran za bosanskog biskupa. Godine 1351., neposredno pred svoj put u Rim, Peregrin moli Mle~ane da ga ondje - posredstvom njihovog poslanika - preporu~e Kuriji. Budu}i da se radilo o osobi quem semper invenimus ad nostras honores bene dispositum, kako u obrazloènju isti~u ~lanovi mleta~kog vije}a, preporuka je odobrena 4.10.1351. godine27. Biskup Peregrin stolovao je u Đakovu. Smatra se da su tijekom njegova biskupovanja ondje podignuti franjeva~ki samostan i drugi crkveni objekti. Ipak, podaci o tome nisu sa~uvani u arhivskim vrelima. Na osnovi povelje bosanskog bana Tvrtka I. iz 1355. godine, objavljene prigodom njegova posjeta Đakovu, saznajemo da je Đakovo ve} tada moralo predstavljati jedno od vode}ih crkvenih središta franjevaca Bosanske vikarije, ali ujedno i odsko~nu dasku za širenje franjeva~kih misija diljem Slavonije. Te je godine, naime, ban Tvrtko I. bio gost biskupa Peregrina, a sa njime su u Đakovo pristigli i brojni bosanski velikaši i ~lanovi dvorske pratnje. Dana 13.II.1355. Tvrtko je u Đakovu izdao povelju kojom se potvr|uje tadašnjem dubrova~kom knezu Nikoli Barbadigu da su Dubrov~ani Klime Drì} (Klime filius Junii de Dersia) i Biste Buni} (Biste de Bona) podmirili sve svoje obveze za trgove koje su dràli u Neretvi (Narento) i Ostru`nici (Ostrusnica). Isprava je sastavljena pored katedralne crkve u Đakovu (in Dyaco prope ecclesiam catedralem) u prisutnosti biskupa Peregrina koji se - treba posebno istaknuti - naziva "duhovnim ocem" bana Tvrtka (fratris Peregrini, ecclesie Bosnensis episcopi, spiritualis patris nostri). Nazo~ni pri ovjeri banove isprave bili su još vikar franjeva~ke Bosanske vikarije Francesco iz Firenze, prepozit Kaptola bosanskog Nikola, lektor istog Kaptola Petar, zatim bosanski velikaši Vukoslav Nahojevi}, Mastan Bubani}, Stipoje Hrvatini}, Stjepko Druì}, ùpan iz Bresne Nikola, |akova~ki ùpan Kle~in te drugi biskupovi slu`benici. Valjanost isprave potvrdili su biskup Peregrin i Kaptol bosanski svojim velikim pe~atom, a ban Tvrtko I. ru~nim pe~atom. Osim bilje`nika, ispravu su još supotpisali i biskup Peregrin i franjeva~ki vikar Francesco iz Firenze28. Fra Peregrin umro je svega jednu godinu potom. Iako podaci nisu potpuno sigurni, ve}ina povjesni~ara smatra da je posljednje dane proveo u svojoj stolnici u Đakovu, gdje 24 25 26 27 28

CD, sv. XII, 255, 257. CD, sv. XII, 268, 294, 298. CD, sv. XII, 298. ANÎ] 1997, 161; ŠUNJI] 1996, 50. ANÎ] 1997, 161; BO@ITKOVI] 1934, 19; FERMED@IN 1892, 562-563; JIREÊK 1892, 31-32; LOVRENOVI] 1994, 64; MA@URAN 1995, 117; PERVAN 1955, 157; Poviest hrvatskih zemalja BiH, 347; ŠULJAK 1991, 277.

VDG JAHRBUCH 1999

je umro 28.1.1356. godine29. Đakova~ki franjeva~ki samostan najvjerojatnije je i mjesto posljednjega po~ivališta ovog iznimno zna~ajnog i uglednog biskupa, vode}eg promicatelja Katoli~ke vjere i franjeva~kog reda na bosanskim (i susjednim) prostorima u razdoblju od kasnih 30-ih do sredine 50-ih godina XIV. stolje}a.

*** Peregrin Saksonac bio je nedvojbeno jedna od vode}ih li~nosti politi~kog i vjerskog ìvota srednjovjekovne Bosne. Obnašaju}i tijekom svoga pribivanja u Bosni (1339-1356) najviše crkvene slu`be (prvi vikar novouspostavljene franjeva~ke Bosanske vikarije, od 1339/40. god.; biskup Bosanske biskupije, 1349-1356), fra Peregrin je odigrao iznimno va`nu ulogu u brojnim osjetljivim i prijepornim pitanjima iz crkvenog ìvota onodobne bosanske dràve (problem krivovjeraca Crkve bosanske, sukobi s biskupom Lovrom u svezi ubiranja desetine, problem nedostatka odgovaraju}eg sve}enstva i redovnika, osnutak novih samostana i dr.). Peregrin je bio osoba od iznimnog utjecaja na politiku i djelovanje bosanskoga bana Stjepana II Kotromani}a, a ~aš}en je - kao "duhovni otac" - i od njegovog nasljednika, mo}nog bosanskog bana i budu}eg kralja Tvrtka I. Peregrinovo mišljenje uvaàvalo se i izvan Bosne. Mle~ani su ga smatrali osobom iznimnog povjerenja, obdarivali nov~anim nagradama i njemu se obra}ali prilikom poduzimanja osjetljivih diplomatskih poteza. Na posljetku, za franjeva~ki red Peregrin je bio osoba izuzetne duhovnosti te ga njegova subra}a uvrštavaju u red blaènika. @ivot i djelo fra Peregrina u Bosni trajno su našli mjesto i brojnim spominjanjem u historiografiji koja, gotovo jednodušno, priznaje njegovo iznimno mjesto u bosanskog povijesti srednjega vijeka. Na kraju se moè zaklju~iti kako je ìvotopis franjeva~kog vikara i bosanskog biskupa Peregrina jedno od posebno privla~nih istraìva~kih pitanja u sklopu prou~avanja hrvatsko-njema~kih odnosa tijekom srednjovjekovnog doba. Ujedno je i zorno i nedvojbeno svjedo~anstvo o sna`noj povezanosti i utjecaju pojedinaca koji su iz dalekih njema~kih pokrajina dolazili, djelovali i davali nemjerljive prinose hrvatskoj povijesti i kulturi.

BO@ITKOVI] 1934, 19; FERMED@IN 1890, 8; HOŠKO 1995, 373; JELENI] 1912, 35; PAND@I] 1991, 247; PERVAN 1955, 157; ŠIŠI] 1903, 335; @UGAJ 1989A, 30.

VDG JAHRBUCH 1999

DER BOSNISCHE BISCHOF PEREGRIN SAKSONAC (1349 - 1356.) Das Thema der Forschug sind das Leben und Werk des Mönchen Peregrin Saksonac - des ersten Vikars der Bosnischen Vikarie und Bischofs des Bosnischen Bistums. Es wird auf das historiographische Bildnis seiner Rolle in Bosnien im Mittelalter gedeutet, wobei in chronologischer Reihenfolge die wichtigsten Ereignisse während seiner Arbeit in Bosnien gezeigt werden. Insbesondere wird die Wichtigkeit des Phänomens einer Vikarie in Bosnien gezeigt und die Grundaufgaben von Mönch Peregrin als ihren ersten Vikar; man zeigt auch den Verlauf des Zusammenstoßes mit dem bisherigen Bischof von Bosnien Lovro; die Rolle des Mönchs Peregrin auf dem Bosnischen Hof zur Zeit des Banus Stjepan II Kotromanić und seine diplomatischen Aktivitäten und Beziehungen mit Venedig. Betont wird das Bedürfnis des Baues von Franziskanerklostern in Đakovo und Ston, und danach wird die Zeit der Arbeit von Mönch Peregrin als Bischof (13491356.) unter die Lupe genommen. Am Ende wurde betont, dass man Mönch Peregrin als einen sehr wichtigen Mann und eine sehr wichtige Persönlichkeit in der mittelalterlichen Geschichte Bosniens wahrnehmen kann.

VDG JAHRBUCH 1999

Marija KARBI]

Gisingovci Hrvatsko-ugarska velika{ka obitelj njema~kog podrijetla Obitelj o kojoj je u ovom prilogu rije~, odigrala je zna~ajnu ulogu krajem XIII. i u prvoj polovini XIV. stolje}a - u razdoblju obiljeènom sukobom vladara i mo}nih oligarhijskih obitelji te dinasti~kim borbama koje su pratile zalazak Arpadovi}a i uspon Anùvinaca, nove dinastije na ugarsko-hrvatskom prijestolju. Gisingovci su ogranak plemi}kog roda Héder. Preci ovog roda njema~ki vitezovi bra}a Wolfer (Volfger) i Héder (Heidrich, Hedrik) do{li su na teritorij ugarsko-hrvatskog kraljevstva sredinom XII. st. (i to vjerojatno iz [tajerske). Prema ugarskom kroni~aru iz 13. st. Simonu de Kézi sa sobom su pritom doveli 40 oklopnika, a prema djelu Chronicon Pictum Vindobonense (sred. 14. st.) ~ak njih 300. I jedan i drugi broj ukazuju u svakom slu~aju na, za ono doba, zna~ajnu vojnu silu. Od kralja Geze II. bra}a su dobila Güssing (ma|. Németújvár) u @eljeznoj ùpaniji (danas u Austriji) i Hédervár u \urskoj ùpaniji. Héder je obna{ao i va`ne du`nosti u Kraljevstvu. Od 1150. do 1157. godine bio je dvorski sudac, dok se 1162. spominje kao palatin. Grb plemi}kog roda Héder bilo je crveno polje na kojem se nalaze 3 okomite srebrne trake.1 Sredinom 13. st. ovaj se plemi}ki rod podijelio u 3 grane: na Köcske, Gisingovce i Héderváre. Gisingovci su se, pak, u prvoj polovini 14. st. podijelili na Rohonce, Tamáse, Hercege od Szekcsőja i Pernsteine.2 Gisingovci su bili najzna~ajnija od tri grane plemi}kog roda Héder. Ime su dobili po prije spomenutom posjedu Güssing. U starijoj literaturi nazivaju ih i Németújvárcima po ma|. obliku imena tog posjeda - Németújvár. U suvremenoj ma|arskoj historiografiji za njih se koristi ime Kőszegi prema posjedu Kőszeg (hrv. Kiseg, njem. Güns) u @eljeznoj ùpaniji, kasnije glavnom sjedi{tu obitelji. [ire}i svoje posjede na zakonit i nezakonit na~in Gisingovci su uspjeli izgraditi oligarhijsku vlast u gotovo cijeloj jugozapadnoj Ugarskoj i zapadnom dijelu me|urje~ja Drave i Save. Na vrhuncu mo}i dràli su imanja u 17 ùpanija. Posjedovali su oko 500 sela i 50 tvr|ava. U njihovoj slu`bi bilo je 60-70 plemi}kih obitelji. Imali su jaku vojnu druìnu, te je njihova vojna sila prema nekim prora~unima brojila vi{e tisu}a ljudi.3 1

2 3

V. Klai}, Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I. (1301-1382), Rad JAZU, knj. 142, Zagreb 1900, str. 154-155; J. Karácsonyi, A magyar nemzetségek a XIV. század közepéig, Budimpešta 1900, str. 597-598; H. Dopsch, Die Hengstburg, Wildon und die Herkunft der Grafen von Güssing, u: Die Güssinger, Eisenstadt 1989, str. 185-195; Korai magyar történeti lexikon (9-14. század) (dalje: KMTL), Budimpešta 1994, str. 260. J. Karácsonyi, Isto, str. 598; P. Engel, Magyarország világi archontológiája 1301-1457, Budimpešta 1996, sv. II, str. 96, 135. V. Klai}, Povijest Hrvata, Zagreb 1982, sv. II, str. 14-15; J. Karácsonyi, Isto, str. 598-610; P. Engel, Die Güssinger im Kampf gegen die ungarische Krone, u: Die Güssinger, str. 100-103; KMTL, str. 375.

VDG JAHRBUCH 1999

Mnogi ~lanovi obitelji obna{ali su va`ne dràvne du`nosti i visoke slu`be na dvoru. Trojica od njih bili su palatini (Henrik Veliki te njegovi sinovi Nikola i Ivan)4, a ~etvorica slavonski banovi (Henrik Veliki te njegovi sinovi Nikola, Ivan i Henrik)5. Na dvoru su vr{ili slu`bu dvorskog suca, magistra tavernika, peharnika, vrhovnog konju{nika. Mnogo su puta bili ùpani, ponekad su ~ak istovremeno obna{ali du`nost ùpana u vi{e ùpanija. Prije spomenuti Ivan, sin Henrika Velikog, obna{ao je tako 1292. ~ast ùpana [opronske i @eljezne ùpanije. Njegov ne}ak Ivan, sin Ivanovog brata Henrika, bio je od 1310. do 1316. ùpan ùpanija Somogy, Tolna i Bodrog (1315. i 1316. bio je i baranjski ùpan). Andrija, unuk palatina Ivana, bio je od 1314. do 1317. ùpan [opronske, @eljezne i Zaladske ùpanije.6 Obitelj je dala i dva biskupa: veszprémskog biskupa Petra (spominje se 1275.-1289.), sina Henrika Velikog, i Petrovog ne}aka Nikolu, koji je bio biskup u Győru od 1308. do 1336. godine. Zanimljivo je da je ovaj Nikola bio nezakoniti sin. S obzirom da je nezakonito podrijetlo po kanonskom zakonu bilo smetnja za sve}eni~ki poziv, njegov visoki poloàj u crkvenoj hijerarhiji predstavlja jo{ jedan dokaz mo}i Gisingovaca.7 Prvi od Gisingovaca koji je stekao posjede ju`no od Drave te time stupio na tlo hrvatskih zemalja, bio je ve} spomenuti palatin i ban Henrik Veliki s kime zapo~inje razdoblje najve}e mo}i Gisingovaca. Posjedi Gisingovaca u srednjovjekovnoj Slavoniji nalazili su se poglavito u Krièva~koj ùpaniji. Me|u njima se isti~e grad Koprivnica, kasnije va`no upori{te Gisingovaca.8 Uporedo sa stjecanjem posjeda u srednjovjekovnoj Slavoniji, Gisingovci po~inju igrati sve zna~ajniju ulogu i u hrvatskim zemljama te su, kako sam ve} prije spomenula, obna{ali i du`nost slavonskih banova. Henrik Veliki je bio slavonski ban u dva navrata - od 1267. do 1270. i od 1273. do 1274. godine, a spominje se i kao ban oblasti Usore i Soli (1272.-1273.). Henrikovi sinovi Nikola, Henrik i Ivan nastojali su da bansku ~ast u~initi nasljednom u svojoj obitelji. Ivan se kao slavonski ban spominje 1275.-1277., 1284., 1295. i 1299. godine, a njegov brat Nikola 1278., 1279., 1281., 1287.i 1290-94. godine. Tre}i brat Henrik bio je slavonski ban 1277, 1290-94. i 1301.-1309. godine. Gisingovci su tako, uz manje prekide, bili slavonskim banovima vi{e od 40 godine.9 Povijest Gisingovaca obiljeèna je stalnim sukobima, bilo s drugim oligarsima, koji su se, kao i oni sami uzdigli u vrijeme slabe kraljevske vlasti i dinasti~kih borbi, bilo sa samim kraljem. Od 70-ih godina 13. st. Gisingovci su se tako sukobljavali i s Baboni}ima. Kako Gisingovci i Baboni}i nisu u srednjovjekovnoj Slavoniji bili jedine velika{ke obitelji koje su se sukobljavale (u sukobe su npr. bili umije{ani i Gut-Keledi), moèmo re}i da je ondje trajao rat svih sa svima. Izme|u ostaloga Gisingovci su se s Baboni}ima sukobljavali i oko banske ~asti na koju su i jedni i drugi polagali pravo.10 Posredovanjem na4

5 6 7 8

9 10

Henrik Veliki bio je palatin 1260-1267. Ivan se spominje kao palatin 1281-1282., 1302-1307. godine, a njegov brat Nikola 1275-1276., 1284-1286. (J. Karácsonyi, Isto, str. 598-602; P. Engel, Magyarország világi archontológiája, sv. II, str. 135-136) V. Klai}, Hrvatski hercezi i bani, str. 155. V. Klai}, Na istom mjestu; P. Engel, Isto, sv. II, str. 135-136. V. Klai}, Na istom mjestu; P. Engel, Isto, sv. I, str. 71; sv. II, str. 136 V. Klai}, Povijest Hrvata, sv. II, str. 14-15; V. Klai}, Hrvatski hercezi i bani, str. 155; N. Klai}, Koprivnica u srednjem vijeku, Koprivnica 1987, str. 56-60. V. Klai}, Hrvatski hercezi i bani, 154-158; P. Engel, Isto, sv. II, str. 135-136. Usp. V. Klai}, Povijest Hrvata, sv. I, str. 287-290.

VDG JAHRBUCH 1999

puljskog dvora i priora templara za Ugarsku i Slavoniju Girarda sklopljen je 20. IV. 1278. u Dubici mir izme|u te dvije velika{ke obitelji.11 On, naàlost, nije dugo trajao te je i dalje dolazilo do te{kih pusto{enja. Zabrinjavaju}e stanje u zemlji navelo je kralja Ladislava IV. Kumanca da posreduje te je 30. X.1280. sklopljen u Ozlju mir izme|u Gisingovaca, Baboni}a, kr~kih knezova i kneza Garduna.12 Ni Crkva nije bila sigurna od napada Gisingovaca. Tako je hajduk Wryz, koji je bio u njihovoj slu`bi, uni{tio naselje Va{ku kod Drave, koje je bilo u posjedu zagreba~kog biskupa.13 Zagreba~ki biskup Timotej izop}io je 12. IV. 1281. Ivana, Nikolu i Henrika, sinove Henrika Velikog, i njihove ljude nakon {to su ovi oplja~kali biskupske posjede u Sani, Vrbasu, Gari}u i Gu{}u, oteli Gare{nicu i prisvojili crkvenu desetinu u zemljama u kojima su vladali.14 Gisingovci su, kako sam ve} spomenula, dolazili u sukob i sa samim kraljem. Kada je nakon smrti kralja Bele IV. (3. V. 1270.) njegova k}er Ana, boje}i se neprijateljstva svog brata Stjepana, novog kralja, oti{la svom zetu ~e{kom kralju Otokaru ponijev{i sa sobom krunske dragocjenosti koje je dobila od oca, me|u plemi}ima koji su s njome oti{li, bili su i Henrik Veliki i njegov sin Ivan. Henrik je u izbjegli{tvu ostao do 1272. kada se pomirio s kraljem Stjepanom V. i vratio iz ê{ke.15 Stjepanova sina Ladislava IV. Kumanca, koji je na prijestolje do{ao jo{ kao dje~ak iste 1272. godine, Gisingovci su isprva podràvali. Henrik Veliki potukao je i ubio Belu Rastislavovi}a, sina Ane, k}eri Bele IV. koga je kao pretendenta na ugarsku krunu i protukandidata Ladislavu IV. podràvao ~e{ki kralj Otokar, njegov {ogor. Zbog Beline pogibije Otokar je napao Ugarsku i tijekom ljeta i jeseni 1273. osvojio velik dio zapadne Ugarske nanijev{i time veliku {tetu Gisingovcima ~ija su se imanja i gradovi nalazili upravo u tom dijelu zemlje.16 Iako su se, kao {to smo vidjeli, prvo borili na Ladislavovoj strani, Gisingovci su kasnije vi{e puta ustajali protiv ovog kralja. God. 1274. nalazimo ih na ~elu pobune ugarskih i slavonskih velika{a protiv Ladislava IV. Kumanca. Tom su prilikom zarobili njegovog mla|eg brata Andriju kako bi ga proglasili kraljem, dok su Ladislava i njegovu majku opkolili kod Budima. Ova je pobuna slomljena pobjedom kraljevih pristalica u bici kod Fövenya nedaleko Stolnog Biograda. U toj je bici poginuo i Henrik Veliki.17 U ljeto 1275. Gisingovci su opet u kraljevoj milosti, ali ih ve} 1277. ponovo nalazimo nasuprot kralju. U ratu izme|u njema~kog cara Rudolfa i ~e{kog kralja Otokara Ladislav IV. Kumanac podràvao je Rudolfa, dok se Ivan Gisingovac borio na Otokaro11

12 13 14

15 16 17

Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb 1904-1990. (dalje CD), sv. VI, str. 240-242. Mir je potvrdio napuljski kralj Karlo 21. VIII. 1278. (CD, sv. VI, str. 254-255) CD, sv. VII, str. 362-363. Ovaj je ugovor 17. XI. iste godine potvrdio zagreba~ki kaptol. (CD, VI, str. 367-368. V. Klai}, Povijest Hrvata, sv. I, str. 291. CD, sv. VI, str. 382-384. To izop}enje odobrio je i ostrogonski biskup Lodomerij (29.IV.1281.) (CD, sv. VI, str. 386-387). Ipak, treba napomenuti da su Gisingovci i zagreba~ki biskupi i sura|ivali. Vrše}i slu`bu bana Ivan je npr. uveo Timoteja u posjed neke zemlje zagreba~ke utvrde po imenu Fayz 9. VI. 1275. (CD, sv. VI, str. 108-109). Nekoliko godina ranije Henrik Veliki je sudio u sporu izme|u zagreba~kog biskupa i gra|ana Petrinje koji su odbili dati desetinu u naturi. Iako je presuda predstavljala odre|eni kompromis, ipak je više bila u korist biskupa. Glavna desetinska davanja (od `itarica, vina, janjadi, p~ela i svinja) gra|ani su Petrinje morali davati u naturi, dok su tzv. “male” desetine (od prosa, lana i kokoši) mogli otkupiti novcem (CD, sv. V, str. 525-526). V. Klai}, Povijest Hrvata, sv. I, str. 274-275, 279. Isto, sv. I, str. 282. Isto, sv. I, str. 283.

VDG JAHRBUCH 1999

voj strani.18 I ovi doga|aji pokazuju snagu Gisingovaca i njihovu sposobnost da i vanjsku politiku vode nezavisno od svog vladara. O ugledu Gisingovaca svjedo~i tako|er jedan slu~aj iz 1287. godine. Traè}i pomo} za kraljicu Izabelu Napuljsku, koju je njezin suprug Ladislav IV. Kumanac zato~io na Margaretinom otoku izme|u Budima i Pe{te, kardinalski se zbor izme|u ostalih obratio i na sinove Henrika Velikog mole}i da i oni porade na njenom oslobo|enju i na povratu njenih dohodaka.19 U dinasti~kim borbama do kojih dolazi nakon pogibije Ladislava IV. Gisingovci su tako|er aktivno sudjelovali. Pritom su se kolebali izme|u novog kralja Andrije Mle~anina i Anùvinaca, koji su osporavali njegovo pravo na krunu tvrde}i da je njen zakoniti nasljednik Karlo Martel, sin Marije, napuljske kraljice, koja je bila sestra Ladislava IV. Kumanca. Gisingovci su prvo pristali uz Andriju nadaju}i se da }e uz njegovu pomo} uspjeti vratiti gradove koje je u vrijeme Ladislavove vladavine zajedno s nekim drugim grani~nim ugarskim gradovima oteo austrijski vojvoda Albrecht. U ratu do kojeg je do{lo 1291. Albrecht je bio poraèn te je morao Ugarskoj vratiti sve gradove. Ipak, mir nije bio pogodan za Gisingovce po{to je odre|eno da se od tih gradova moraju razvaliti svi oni koji ne pripadaju direktno kralju. To se posebno odnosilo na gradove Gisingovaca po{to su ovi iz njih ~esto napadali austrijske zemlje.20 Nezadovoljne Gisingovce nastojali su na svoju stranu privu}i Anùvinci koji nisu odustajali od hrvatsko-ugarske krune. God. 1292. napuljski kralj Karlo II. i njegova èna Marija podijelili su Ivanu Gisingovcu pravo ratovanja (liberum belli ius et ferri licentiam) protiv Andrije Mle~anina.21 Marija je, osim toga, Ivanu i njegovom sinu Jurju dala u leno [opronjsku i @eljeznu ùpaniju.22 Iste godine Gisingovci su se sukobili s Andrijom III. Mle~aninom te su ga uspjeli zarobiti. Andrija se domogao slobode tek nakon {to je platio veliku otkupninu i dao taoce.23 Gisingovci su se bunili protiv Andrije i 1296. i 1298. godine.24 U razdoblju nakon smrti Andrije Mle~anina, posljednjeg Arpadovi}a, kada se na temelju ènidbenih veza s Arpadovi}ima javljaju tri pretendenta na prijestolje: napuljski kraljevi} Karlo Robert, sin u me|uvremenu preminulog Karla Martela, ~e{ki kraljevi} Venceslav i Oton Bavarski, Gisingovci tako|er igraju va`nu ulogu i istupaju kao protivnici Anùvinaca. Godine 1301. oni dovode u Ugarsku ~e{kog kraljevi}a Venceslava, koji je potom okrunjen za ugarskog kralja pod imenom Ladislav V. Kao Venceslavovi pristalice Gisingovci od 1303. do 1305. ratuju protiv Gorjanskih, pristalica Karla Roberta u isto~noj Slavoniji. Borbe izme|u Gisingovaca i Gorjanskih odvijale su se najve}im dijelom na podru~ju Vukovske i Poè{ke ùpaniji. O tim borbama govori u svojoj darovnici Pavlu Gorjanskom sam Karlo Robert. Zbog nasilja po~injenih u borbi protiv pristalica Karla Roberta ostrogonski je nadbiskup Toma Gisingovce kaznio crkvenim prokletstvom.25 Po{to je Venceslav odustao od hrvatsko-ugarske krunu, godine 1306. kao pre18 19 20 21 22 23 24 25

Isto, sv. I, str. 284, 286-287. Isto, sv. I, str. 295. Isto, sv. I, str. 298-300. CD, sv. VII, str. 66-67. To je darovanje potvrdio i Karlo Martel (V. Klai}, Povijest Hrvata, sv. I, str. 302). V. Klai}, Povijest Hrvata, sv. I, str. 303. Isto, sv. I, str. 308, 310. V. Klai}, Hrvatski hercezi i bani, str. 156-157.

VDG JAHRBUCH 1999

tendenta na prijestolje Gisingovci su podràvali Otona Bavarskog. God. 1308. kona~no pristaju uz Karla Roberta te sudjeluju na saboru koji ga je priznao kraljem.26 Mir Gisingovaca s Karlom I. Robertom nije dugo trajao. Sukob izme|u kralja, koji nastoji oja~ati kraljevsku vlast, i oligarhijskih obitelji, koje nastoje o~uvati {to ve}u nezavisnost od centralne vlasti, bio je neminovan. Me|u oligarhijskim obiteljima ~iju mo} kralj uspjeva slomiti nalaze se i Gisingovci. Ve} nekoliko godina nakon {to su Karla I. Roberta priznali kraljem, Gisingovci su se ponovo pobunili. God. 1316. kralj je pokrenuo uspje{nu ofenzivu na njihove posjede i zauzeo ùpanije Baranja, Somogy i Tolna. Njegovo dalje napredovanje prekinule su pobune vi{e drugih velika{kih obitelji, kao i napad srpskog kralja Uro{a II. Milutina na Srijem. Po{to se tada morao boriti protiv vi{e razli~itih protivnika, obra~un je s Gisingovcima bio odgo|en te su oni ostali nepokoreni. U borbi protiv Gisingovaca kralj se u srednjovjekovnoj Slavoniji oslanjao na Baboni}e, prvo Stjepana (slavonski ban 1310.-1316.), a potom Ivana (slavonski ban 1316.-1322.). Otpor Gisingovaca nastavio se do 1321. kada se privremeno mire s kraljem. Nakon {to su se Gisingovci krajem 1326. udruìli s Baboni}ima, obnavljaju se sukobi izme|u ovih plemi}kih rodova i kralja. Otpor Gisingovaca tom je prilikom slomio Mikac Mihaljevi}, koji je od 1325. obna{ao du`nost slavonskog bana. Mikac im je, osim drugih posjeda u srednjovjekovnoj Slavoniji, preoteo i Koprivnicu. Nakon {to su 1336. ponovo istupili protiv kralja, ovaj put uz podr{ku austrijskih vojvoda Alberta i Ota, do{lo je do kona~nog sloma njihove mo}i i samostalnosti. Sukobi su ovaj put trajali do 1339. godine. I ovaj put ih je porazio ban Mikac Mihaljevi}. Jedna grana obitelji (Pernsteini) emigrirali su u austrijske zemlje, dok su se ostali pokorili. Gradovi na granici prema njema~kim zemljama oduzeti su im kako bi se prekinule njihove veze s austrijskim zemljama te su zamjenjeni s posjedima u ùpanijama Baranja, Bodrog i Tolna. Iza poraza 1339. Gisingovci vi{e nisu igrali znatniju ulogu u ìvotu ugarsko-hrvatskog kraljevstva.27 U ovom prilogu dan je samo kratak pregled obiteljske povijesti Gisingovaca, hrvatsko-ugarske velika{ke obitelji njema~kog podrijetla. Ipak, i takav prikaz pokazuje njihovu mo} i utjecaj na povijest ugarsko-hrvatskog kraljevstva u cjelini. Nasilje, tako ~esto prisutno u povijesti Gisingovaca, dio je vremena u kojem su ìvjeli i nije njihova posebnost. Slabi vladari, ja~anje oligarhijskih obitelji koje se me|usobno bore za utjecaj i posjede, promjena dinastija â&#x20AC;&#x201C; sve je to vodilo stalnim sukobima. Gisingovci se u takvom svijetu isti~u samo svojom snagom i utjecajem. Isto tako, treba re}i kako je njihov uspon, kao i njihov pad, proizvod prilika u Kraljevstvu. Kao {to su slabi vladari i borbe za prijestolje pogodovali ja~anju oligarhijskih obitelji i njihovoj samostalnoj politici, tako je isto uspostava jake kraljevske vlasti dovela do njihove propasti.

26 27

V. Klai}, Povijest Hrvata, sv. 2, str. 14-18. V. Klai}, Povijest Hrvata, sv. 2, str. 33-35, 59, 66; V. Klai}, Hrvatski hercezi i bani, 158, 162-163, 171; P. Engel, Die GĂźssinger im Kampf, str. 91-100; KMTL, 350.

VDG JAHRBUCH 1999

DIE GISINGER - EIN KROATISCH-UNGARISCHER ADEL DEUTSCHER HERKUNFT Die Beilage spricht über die Gisinger, einen Zweig der Adels Heder, dessen Gründer deutsche Ritter, die Brüder Wolfer und Heder waren, die in das ungarisch-kroatische Königsreich Mitte des 12. Jhr. kamen. Den Gisinger gelang es, eine oligarchische Herrschaft fast in ganz süd-west Ungarns sowie im westlichen Teil des Deltalandes Drau-Sava herzustellen. Viele Mitglieder dieser Familie übten wichtige Dienste im Königreich aus, unter anderem auch die, des slawonischen Bans (Henrik der Grosse 1267-1270 und 1273-1274, sowie seine Söhne Nikola, Henrik und Ivan). Die Geschichte der Gisinger ist durch Kämpfe gekennzeichnet, nicht nur mit anderen oligarchischen Familien, sondern auch mit dem König selbst. Sie spielten eine wichtige Rolle in den Kämpfen für die ungarisch-kroatische Krone Ende des 13. und Anfang des 14. Jhr. Durch die Herstellung einer starken Herrschaft für den König Karl Robert wurde die Macht der Gisinger gebrochen

VDG JAHRBUCH 1999

Zlata @IVAKOVI]-KER@E

Utjecaji obitelji Kaiser i Povischil na gospodaraski razvoj grada Osijeka Obitelji Kaiser i Povischil Rudolf Vjenceslav Kaiser ro|en je 1. svibnja 1839. u mjestu Vorliku u ê{koj.1 Vjen~ao se u staroj gornjogradskoj @upnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Osijeku 14. svibnja 1866. s Genovevom Svoboda pred svjedocima Edmundusom Veldom i Antoniusom Schöpferom. Vjen~anje je predvodio gornjogradski ùpnik Jakob Hegedu{evi}.2 Genoveva Svoboda ro|ena je u osje~kom Gornjem gradu 28. prosinca 1844. od oca Matije Svoboda i majke Ane Svoboda ro|ene Schmaltz. Krstio ju je u ùpi Sv. Petra i Pavla gornjogradski ùpnik Adam Suki}, a kuma je bila Maria Stefania Luki}.3 U braku Genoveve i Rudolfa Vjenceslava Kaiser ro|eno je ~etvero djece - Maria 9. velja~e 1867. godine4, Juliana 5. prosinca 1869. 5 Kuma im je bila Juliana èna Georgia Voger. Mariju je krstio kapelan Vilhelm Babi}, a Julijanu kapelan Elias Topalovi}. Obje Kaiserove k}eri su umrle u dje~joj dobi. Prvo je umrla 14. svibnja 1870. drugoro|ena Juliana. U Matici umrlih naveden je uzrok smrti “Tabes”.6 Pokopana je 15. svibnja 1870. u obiteljskoj grobnici Kaiser na gornjogradskom groblju Sv. Ane. Pokopao ju je kapelan Elias Topalovi}.7 Prvoro|ena Maria je umrla 20. svibnja 1871. od “Encephalitisa” (virusne upale mozga). Pokopana je tako|er u obiteljskoj grobnici Kaiser 22. svibnja 1871., a uz gornjogradskoga ùpnika Jakoba Hegedu{evi}a asistirali su pokopu kapelani Vilhelm Babi} i Elias Topalovi}.8 Tre}e dijete u obitelji Kaiser je Maria ro|ena 28. rujna 1872. godine. Kr{tena je u gornjogradskoj @upnoj crkvi sv. Patra i Pavla, a kuma je bila Maria Kunst èna Aleksandra Böhma. Krstio ju je Vilhelm Babi}.9 Sin Rudolf Vjenceslav Matheus ro|en je 31. sije~nja 1875. godine. Kuma djeteta bila je Maria Svoboda, èna Antonia Schöpfera (vjen~anoga kuma obitelji Kaiser). Dijete je krstio gornjogradski ùpnik Franjo Knittl.10 Rudolf Vjenceslav Kaiser osnovao je 1865. Radionicu za preradu drva Rudolf Kaiser. To je prva i najstarija tvornica drvene gra|e i poku}stva u gradu na Dravi. Bavila se rezanjem drvenoga materijala, proizvodila je poku}stvo iz savijenoga drveta kao i lijeso1

2 3 4 5 6 7 8 9 10

Rimokatoli~ka `upa Osijek I. (dalje RK@O I.), Zbirka mati~nih knjiga Gornji grad (dalje ZMK G.g.), Matica umrlih (dalje MU) 1878. - 1897., 167. Dr`avni arhiv u Osijeku (dalje DAO), ZMK G.g., Matica vjen~anih (dalje MV) br. 566., 112. Isto, Matica ro|enih (dalje MR) br. 559., 52. Isto, MR br. 560., 357. Isto, MR br. 560., 464. Tabes (lat. truljenje, propadanje); zajedni~ki naziv za nekoliko te{kih progresivnih bolesti. DAO, MU br. 572., 387. Isto, MU br. 572., 415. Isto, MR br. 561., 79. Isto, MR br. 561., 153.

VDG JAHRBUCH 1999

ve. Radionica se nalazila uz Kaiserovu ku}u u Dugoj, dana{njoj Strossmayerovoj ulici, a parna pilana bila je na zemlji{tu do rijeke Drave. O kvaliteti i zna~enju Kaiserove radionice te o najpovoljnije danoj ponudi za izradu {kolskih klupa, govori podatak da je Rudolf Kaiser 5. rujna 1874. godine od Gradskoga poglavarstva dobio stolarske poslove za opremu novoizgra|ene zgrade osje~ke gornjogradske U~ionice u Ulici sv. Ane (dana{nja Osnovna {kola Sv. Ane u istoimenoj ulici).11 U Tvornicu za preradu drva Rudolf Kaiser uposlio se 80-ih godina 19. stolje}a Josef Povicshil, sin Franza Povischila, urara, i Karoline Povischil, ro|ene Mesner. Ro|en je 1860. u ê{koj. U Osijek je, prema nekim saznanjima koje je zapisala glasovita osje~ka povjesni~arka pokojna dr. sc. Danica Pinterovi}, do{ao iz Subotice, u koju je stigao iz ê{ke.12 Kao nadareni i nadobudni kalfa o svom je tro{ku dopunski u~io knjigovodstvo i strane jezike kod osje~koga @idova Weissa, pa je ubrzo napredovao te osniva godine 1884. samostalnu radionicu i filijalu {to se moè zaklju~iti iz naslovne stranice Kataloga i cjenika otiskanoga u Osijeku izme|u 1920. i 1930. godione na kojem pi{e da je firma Povischil Osijek utemeljena godine 1884. Od 1891. Povischil je otvorio i trgovinu namje{taja i tapecirane robe. Tada su u osje~kom Gornjem gradu djelovale dvije samostalne tvornice - Tvornica Rudolf Kaiser u Dugoj ulici i Tvornica Josip Povischil na kriànju dana{nje Vinkova~ke ceste i Ceste Leopolda Mandi}a.13 Josef Povischil se 17. listopada 1892. u osje~koj staroj gornjogradskoj @upnoj crkvi sv. Petra i Pavla oènio Mariom Kaiser, k}erkom Rudolfa Vjenceslava Kaiser, vlasnika Tvornice za preradu drva Rudolf Kaiser. Vjen~ani kumovi su im bili dr. Franjo Gott{alk, lije~nik, i Pavao Urban, trgovac èljezom, a vjen~ao ih je Josefov brat Rihard Povischil, duhovnik opatica u Kalo~i.14 (Od toga doba pa nadalje u knjigama vjen~anih i ro|enih ova se obitelj kroatizirano pi{e Povi{il). Kako je Rudolf Vjenceslav Kaiser, stariji, umro 4. srpnja 1891. godine u svojoj ku}i u Dugoj ulici u 52. godini od oboljenja srca15 Tvornicu za preradu drva Rudolf Kaiser nasljedio je maloljetni, {esnaestogodi{nji, Marijin brat Rudolf Vjenceslav Matheus Kaiser, pa je dvije godine nakon svoga vjen~anja s Mariom Kaiser Josef Povischil stupio u zajednicu sa svojim {urjakom. Tvornica za preradu drva Rudolf Kaiser sudski je protokolirana pod brojem 462-3092 i 12. svibnja 1894. upisana kao nova tvrtka Povicshil & Kaiser - radnja parnim stolarstvom, pogrebno poduze}e, prodaja stolarskoga poku}stva i inoga namje{taja, zatim hrastova i inoga prometnoga drveta, Osijek, Gornji grad. Me|utim, na istom spisu je zabiljeèno da je od 1. sije~nja 1905. zajedni~ka tvrtka Povischil & Kaiser u likvidaciji.16 11

14 15 16

Josip Lakato{, Industrija Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1924., 158.; DAO, arhivski fond Gradskoga poglavarstva Osijek (dalje GPO), kutija 1109., spis 4911./1874. RK@O I., ZMK G.g., MV 1878.-1897.; 17. 10. 1892.; Danica Pinterovi}, Historijat osje~ke Tvornice Povi{il, rukopis u Muzeju Slavonije Osijek Ida Horvat, Franjo Halusek, Tibor Karpati, Katalog izlo`be Muzeja Slavonije, Sto godina Tvornice namje{taja u Osijeku, Osijek, 1984., 4.; Die Drau, 24/1891., 55 (10. 5.), 10.; Muzej Slavonije Osijek, Katalog i cjenik Tvornice Josip Povischil. RK@O I., ZMK G.g., MV 1878.-1897.; 17. 10. 1892. Isto, ZMK G.g., MU 1878.-1897., 167. DAO, Spisi Sudbenoga stola Osijek, br. 462-3092, 1894.; 789.R. 366/2.-1905.

VDG JAHRBUCH 1999

U braku Josipa i Marie Povi{il ro|ena su dva sina. Rudolf Richard Ervin ro|en je 23. srpnja 1893., a kr{ten je u staroj gornjogradskoj @upnoj crkvi sv. Petra i Pavla 27. srpnja, a krstio ga je stric Rihard Povi{il, duhovnik opatica u Kalo~i. Djetetov kr{teni kum bio je njegov ujak Rudolf Vjenceslav Matheus Kaiser.17 Mla|i sin Josip Franjo Karlo ro|en je 29. studenoga 1894. Krstio ga je 23. prosinca iste godine gornjogradski ùpnik Josip Horvat. I njemu je kr{teni kum bio ujak, maj~in brat, Rudolf Vjenceslav Matheus Kaiser.18 Josip Povischil postao je po~etkom 20. stolje}a veleindustrijalac i vlasnik velikoga broja najamnih ku}a u Osijeku. Na podru~ju grada Osijeka posjedovala je obitelj Povischil 24 ku}e, a najreprezentativnija je bila tzv Ku}a Povischil (danas zgrada u Ulici Eurepske avenije 22). Projektirao ju je za Povischilove 1903. godine osje~ki graditelj Ante Slavi~ek, a izgra|ena je 1904. u secesijskom reprezentativnom osje~kom nizu. Smjestila se druga u nizu, 8 m udaljena vrtom od ku}e Gillming. Josip Povischil je po~eo u prvoj polovici 20. stolje}a uz na{i~ku prugu graditi niz prizemnih ku}a u kojima je stanovalo radni{tvo, a to je bio po~etak izgradnje tzv osje~ke Industrijske ~etvrti.19 Prema nepisanom obiteljskom pravilu Povi{ilovu je tvornicu naslijedio stariji sin Rudolf, a mla|i je odre|en za vojni~ko zvanje, pa je kao vojnik stradao u Prvom svjetskom ratu 1914. godine. Rudolf Vjenceslav Matheus Kaiser oènio se 17. kolovoza 1903. u 28. godini u novoj osje~koj @upnoj crkvi sv. Petra i Pavla s 21. godi{njom Helenom Katarinom Scheper. Vjen~ani kumovi su im bili Josip Povi{il, tvorni~ar poku}stva i Rudolfov {urjak, i Stjepan [ar~evi}, osje~ki veleposjednik. Helena Katarina je ro|ena u [ama~koj ulici 4. srpnja 1882. kao k}i osje~koga gornjogradskoga pivara Kolomana Schepera i Katarine Scheper ro|ene Piller. Kr{tena kuma bila je Kata Forster, udovica pokojnoga Ladislava Pillera, kr~mara, a krstio ju je gornjogradski ùpnik Franjo Knittl.20 U ovom je braku ro|eno dvoje djece. Sin Rudolf Gotfrid ro|en je 10. listopada 1905. u Kapucinskoj ulici. Krsna kuma mu je bila baka Genoveva Kaiser, a krstio ga je 29. listopada iste godine gornjogradski ùpnik Josip Horvat. Ali, Rudolf je ve} 9. sije~nja 1906. godine umro od upale plu}a i pokopao ga je u obiteljskoj grobnici Kaiser na Groblju sv. Ane gornjogradski kapelan Andrija Mikol~i}.21 Kaiserovi su u poznijoj ìvotnoj dobi rodili k}er Anitu Kaiser, kasnije udanu Semenoff, o kojoj nema podataka u maticama osje~ke gornjogradske ùpe. Spominje je u svom rukopisu pokojna dr. sc. Danica Pinterovi}. Rudolf Vjenceslav Matheus Kaiser umro je u 45. godini 4. srpnja 1919. godine od karcinoma jednjaka. Pokopao ga je u obiteljskoj grobnici 6. srpnja gornjogradski ùpnik Josip Horvat.22 Tvornicu i trgovinu poku}stvom vodile su Kaiserova supruga Helena Katarina i Genoveva Kaiser, Rudolfova majka. Genoveva je kao posebnica i udovica Rudolfa Kaisera, starijega i osniva~a osje~ke tvornice poku}stva, umrla 21. listopada 1929. 17 18 19

20 21 22

RK@O I., ZMK G.g., MR 1878.-1897., 262. Isto, 309. Zlata @ivakovi}-Ker`e, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stolje}a 1868.-1918., Osijek, 1996., 42.; Danica Pinterovi}, Historijat osje~ke..., n. dj. RK@O I., ZMK G.g., MK, MV, MU 1898.-1904., 49.; MK 1878.-1897., 372. Isto, ZMK G.g., MK, MV, MU 1905.-1910., 172., 92. Isto, ZMK G.g., MK, MV, MU 1919.-1927., 156.

VDG JAHRBUCH 1999

u Osijeku nakon kra}e bolesti u visokoj starosti od 85 godina. Pogrebna povorka je na Groblje sv. Ane krenula u srijedu 23. listopada poslije podne iz obiteljske ku}e u Kapucinskoj ulici br. 7. (zgrada u kojoj je prolaz za Gradsku kavanu). Pokopana je u obiteljskoj grobnici. Pokojnicu su oplakivali k}i Maria, supruga veleindustrijalca Josipa Povi{ila, snaha Helena ili kako su je jo{ nazivali Ilka, udovica Kaiser, unu~ad, praunu~ad i mnogobrojna rodbina. Sprovod je vodio gornjogradski opat i ùpnik Matija Pavi} uz asistenciju dvojice kapelana. U povorci je bila sva rodbina pokojne Genoveve Kaiser te gotovo svo radni{tvo Tvornice Kaiser i Tvornice Povischil. “Vijenaca je bilo toliko da su za njih uzeta posebna kola”. Me|u vijencima bio je i vijenac uprave i najme{tenika Hrvatskoga lista i Gradske tiskare koji su se nalazili u zgradi u kojoj je ìvjela pokojnica. Uìvala je veliki ugled i po{tovanje {to se moglo vidjeti po spu{tenim “roloima” na radnjama u Kapucinskoj i @upanijskoj ulici dok je prolazila povorka. Kada se povorka pribliìla Groblju sv. Ane zatrubile su sirene na tvorni~kim poduze}ima Kaiser i Povischil.23 Josip Povi{il je umro 25. lipnja 1938. godine u 78. godini. Njegov je sin Rudolf umro 14. listopada 1947. u svom stanu u Staljinovoj ulici (danas Ulica Europske avenije br. 22), nakon {to se vratio iz kaznionice u Staroj Gradi{ki u kojoj je sluìo kaznu nakon {to mu je konfiscirana tvornica i nekoliko stambenih zgrada. Pokopan je u Povi{ilovoj obiteljskoj grobnici na gornjogradskom Groblju sv. Ane 15. listopada, a pokopao ga je ùpnik @upe Osijek II. dr. Emil Majer. Njegova majka Maria Povi{il, ro|ena Kaiser, umrla je 20. lipnja 1955. u stanu u Vukovarskoj ulici u 83 godini.24

Uspje{an zajedni~ki rad obitelji Povischil & Kaiser Tvornica poku}stva Povischil & Kaiser je vrlo uspje{no sudjelovala na me|unarodnoj tzv. Milenijskoj izlo`bi u Budimpe{ti godine 1896. na kojoj je izlo`ila blagovaonicu od ula{tene hrastovine s goblenima. To je bio veliki uspjeh za Hrvatsku, a posebice osje~ku drvnu industriju. U zavr{nici izlo`be predana su osje~kim industrijalcima “Josefu Povischilu, Ottu Fellneru i komorskom tajniku Nikoli Atanasijevu Plav{i}u u ime kralja Franje Josipa I. odlikovanja”. Me|utim, treba istaknuti da je u Budimpe{ti izlagalo samo 205 gospodarstvenika s podru~ja grada Osijeka i cijele Viroviti~ke `upanije, {to je u odnosu na gospodarski potencijal Slavonije i Hrvatske ukazivalo na bojkot ma|arske izlo`be i na nezainteresiranost hrvatskih gospodarstvenika za ovu izlo`bu otvorenu 20. lipnja 1896. godine.25 U prvoj fazi zajedni~koga rada firma je godine 1897. objavila u osje~kom kalendaru Essegger Bote oglas iz kojega se uo~ava da su tada izra|ivali kompletne spava}e sobe, blagovaonice, salonske garniture te da su imali skladi{te u Kapucinskoj ulici 4 u kojem su se nalazile velike zalihe tepiha, sagova, zavjesa i ine robe. Tvrtka Povischil & Kaiser prerasla je 1898. godine u Tvornicu poku}stva i alata za mali obrt. Tvrtka se postupno razvijala iz skromnoga po~etka imaju}i prvo stolarnicu na paru u provizorno sagra|enoj 23 24 25

Hrvatski list, 22. 10. 1929., 6.; 24. 10. 1929., 6. RK@O I., ZMK G.g., MU 1946.-1948., 247./248.; MU 1949.-1955., 239. DAO, GPO, kutija 1684.B, spis 15.254./1896.; kutija 1684.B, spis 15.062.; predmet B.95./1895.; Nikola Atanasijev Plav{i}, Izvje{taj Trgova~ko-obrtni~ke komore za Slavoniju u Osijeku 1853. - 1903., Osijek, 1903., 166.

VDG JAHRBUCH 1999

tvornici na gradskom zemlji{tu te je u izvje{}u Trgova~ko-obrtni~ke komore za Slavoniju sa sjedi{tem u Osijeku za 1898. godinu navedeno da u gradu na rijeci Dravi radi “velika lijepa tvornica poku}stva i alata za mali obrt koja se iz skromnih po~etaka podigla do dana{njega razvoja. U tvornici posluje vi{e stotina radnika. Do sada su se poku}stva i maloobrtni alati dovaàli u ovo komorsko okru`je izvana, navlastito iz Austrije. Danas je spomenuta tvornica u stanju da pokrije svu potrebu na toj robi sama i fakti~no ve} sada uspje{no konkurira sa svakom inozemnom tvornicom i u svakom pogledu zadovoljava svoje mnogobrojne mu{terije.”26 Tvornica poku}stva Povischil & Kaiser uspje{no je sudjelovala i na svjetskoj izlo`bi u Parizu 1900. godine. I ovaj puta je izlaga~a iz Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bilo jako malo, ali je ovdje glavni razlog bio financijske prirode. Naime, sudjelovanje na ovakovim sajmovima iziskivalo je velika nov~ana sredstva, pa je samo malo hrvatskih firmi moglo sudjelovati na velikim i udeljenim me|unarodnim izlo`bama. Za ovu je izlo`bu osje~ka tvornica poku}stva specijalno izradila namje{taj pod imenom “hrvatska soba”. Izra|eni su komadi pobudili op}u pozornost te su na izlo`bi otkupljeni i poslani u ruski grad Petrograd.27 U osje~kom kalendaru Essegger Bote za 1901. godinu moè se pro~itati oglas u kojem se tvornica naziva Prva slavonska tvornica namje{taja, alata i parketa te parna pilana Povischil & Kaiser, Osijek, Gornji grad, Kapucinska 9. Tvornica je zapo{ljavala skoro 1.000 radnika. Za pogon je kori{ten parni stroj od 150 HP (1 HP = 1,4 ks). Od manufakturne radionice prerasla je po~etkom 20 stolje}a u pravu tvornicu i poduze}e je slovilo kao jedno od najsna`nijih ove vrste na podru~ju cijele Kraljevine Hrvatske i Austro-Ugarske Monarhije. Tvrtka Povischil & Kaiser uspje{no je izvozila svoje proizvode u Bugarsku, Rumunjsku i Gr~ku, pa ~ak i u prekomorske zemlje. Godi{nje se izra|ivalo 1.500 stolica, pet spava}ih soba i oko 2.000 hobli}a te raznovrsnoga alata i dijelova alata (dràla za ~eki}e, drvenice za ru~ne pile, vodene vage i drugo).28

Razdvajanje i djelovanje dviju tvornica poku}stva Me|utim, bez obzira na uspje{nost poslovanja Prve slavonske tvornice namje{taja, alata i parketa te parne pilane Povischil & Kaiser polo`aj stolarskih radnika bio je znatno pogor{an zbog slabo pla}enih nadnica, pa su radnici i njihove obitelji `ivjeli u bijedi i neima{tini. Stoga je u tvornici povremeno dolazilo do {trajkova za pove}anje zarada osje~kih drvodjelskih radnika. Koncem travnja 1905. zapo~eo je {trajk stolarskih radnika koji je trajao tri tjedna, a kada je gradski kapetan zabranio radni~ka okupljanja u gradu je izbio generalni {trajk u kojem je sudjelovalo oko 4.500 radnika. [trajk je prekinut nakon sporazuma i prihva}anja zahtjeva radnika.29 26

Essegger Bote: Illustrirter Kalendar, Osijek, 1897.; DAO, Izvje{}e Trgova~ko-obrtni~ke komore za Slavoniju u Osijeku, 1898., 27., 28.. Miroslava Despot, ekonomsko-historijski razvoj Slavonije, zbornik radova Prvog znanstvenog sabora Slavonije i Baranje, Osijek, 1970., 279., 280. Essegger Bote: Illustrirter Kalendar, Osijek, 1901.; Ida Horvat i autori, Katalog izlo`be Sto godina tvornice... n. dj., Osijek., 1984., 6.; Josip Lakato{, Industrija..., n. dj., 158., 165. Narodna obrana, Osijek, 9. 05. 1905., 4.; 10. 05. 1905., 1.

VDG JAHRBUCH 1999

Nakon razdvajanja tvornica Josipa Povischila registrirana je 1. listopada 1905. kao Tvornica poku}stva i alata za obrt, tj. kao industrija drva s parnom pilanom, tvornica parketa, oru|a, staklarskoga, tapetarskoga, tokarskoga i bravarskoga alata, te kao tvornica za mehani~ku preradu drva i tgovina poku}stvom raznih vrta sagova i pokriva~a. Imala je filijalu u Subotici. U razdoblju do Prvoga svjetskoga rata tvornica je slovila kao jedna od najja~ih poduze}a ove vrste ne samo na podru~ju Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije nego i na popdru~ju Austro-Ugarske monarhije. Josip Povi{il je trgovao poku}stvom i alatom u Maloj Aziji, Egiptu, Ju`noj i Sjevernoj Americi, a povremeno i u [vedskoj, Norve{koj, Tripolisu, Tunisu, Indiji, pa i u Australiji. Posjedovao je tvornicu u Kairu. U Perziju i ostale arapske zemlje najvi{e je izvozio stolice koje su na odredi{ta stizale brodovima Loyda preko Trsta. O kvaliteti i ljepoti dizajna govori i podatak da je u tom razdoblju u Povischilovoj tvornici radio na daleko poznati umjetnik u drvorezarstvu Josip Szep. Nakon Prvoga svjetskoga rata proizvodnja poku}stva je po~ela opadati, a trì{te se smanjilo. Naime, osje~ki privredni~ki krugovi morali su nakon 1918. godine svoje djelovanje prilagoditi novonastalim prilikama. Va`na sredi{ta biv{e Austro-Ugarske monarhije, kao npr. Budimpe{ta, Be~, Prag, Trst i ini gradovi, s kojima su osje~ke gospodarstvenike povezivale mnoge veze unutra{njega trgovinskoga, nov~arskoga ili industrijskoga poduzetni{tva na{li su se umah s druge strane granice tj. u inozemstvu, a istodobno su podru~ja biv{ih podunavskih kneèvina i kraljevina npr. Srbija, Crna Gora, Makedonija postale tuzemstvo.30 U tom razoblju i pod takovim okolnostima Tvornicu poku}stva Josip Povi{il po~eo je uz oca Josipa voditi i sin Rudolf Povi{il, koji je pou~en o~evim iskustvom angaìrao u proizvodnji umjetni~koga dizajna poznatoga osje~koga slikara i kipara Josipa Leovi}a. Umjetnici Szep i Liovi} su u vrijeme svoga djelovanja u Povi{ilovoj tvornici samostalno izra|ivali nacrte i povremeno i sami izra|ivali pojedine rezbarene dijelove na namje{taju. 31 Osje~ka Tvornici poku}stva Josip Povi{il je u nekoliko navrata gorjela. Tako je 15. studenoga 1911. buknuo poàr, a uslijed velike opasnosti, koja je mogla nastati zbog velike koli~ine drvene gra|e, pozvana je cijela mom~ad gornjogradskoga Dobrovoljnoga vatrogasnoga dru{tva pod zapovjedni{tvom Stjepana Pilera, vo|e panja~a. Svi gasila~ki strojevi otpremljeni su na gari{te iz vatrogasnoga spremi{ta u Peja~evi}evoj ulici. Golemim naporom vatrogasaca vatra je nakon nekoliko sati uspje{no uga{ena. Jedan od ve}ih poàra dogodio se i 21. listopada 1921. kada je izgorjela strojarnica Tvornice poku}stva Josipa Povi{ila na Vinkova~koj cesti. Svi vatrogasci gornjogradskoga Dobrovoljnoga vetrogasnoga dru{tva gasili su 6 sati poàr i uspjeli ga lokalizirati i spasiti susjedne radionice Povi{ilove tvornice poku}stva.32 30

31 32

Rudolf Bi}ani}, Ekonomske promjene u Hrvatskoj izazvane stvaranjem Jugoslavije 1918., Zbornik: Prilozi za ekonomsku historiju Hrvatske, Zagreb 1967., 81.-111. Danica Pinterovi}, Historijat osje~ke..., n. dj. Spomen knjiga o devedesetogodi{njem radu Dobrovoljnog vatrogasnog dru{tva Osijek, Gornji grad 1872. - 1962., Osijek; Hrvatski list, Osijek, 22. 10. 1921., 5.

VDG JAHRBUCH 1999

Iako su se gospodarske prilike u Kraljevini Jugoslaviji ne{to pobolj{ale godine 1924. prestankom inflacije dinara, ipak je u inozemstvu oslabila potra`nja za na{im drvetom, koje je postalo relativno skupo te se sve to negativno odrazilo na drvnu industriju u cjelini.33 Bez obzira na sve to osje~ke tvornice poku}stva i dalje su poslovale. Tako je Tvornica poku}stva Rudolf Kaiser otvorila 23. prosinca 1927. godine u svojoj trgovini poku}stva u Kapucinskoj ulici br. 7 boì}nu izlo`bu poku}stva s novim odjeljenjem perzijskih sagova. Na osje~kom proljetnom sajmu, otvorenom 8. travnja u trajanju do 17. travnja 1928. godine, Tvornica poku}stva Rudolf Kaiser prikazala je nekoliko soba izra|enih u serijama, vrlo masivno te su predstavljale uzor osje~ke veleindustrije poku}stva. Na istoj je izlo`bi Tvornica poku}stva Josip Povi{il izloìla stolarske tezge, tokarske klupe i velik broj alata, kao jedina od tvornica stolarskoga alata u tada{njoj dràvi Jugoslaviji i uop}e u ovom dijelu Europe. Tvornica poku}stva Josip Povi{il u Osijeku je godine 1929. djelovala kao prva tvornica â&#x20AC;&#x153;{perplatniâ&#x20AC;? u Jugoslaviji.34 Me|utim, od 1930. godine osje~ke se tvornice poku}stva vi{e ne pojavljuju me|u izlaga~ima i ne ogla{avaju svoje proizvode. Naime, zbog svjetske privredne krize ponovno dolazi do zastoja i recesije u razvoju te privredne grane. U narednim su godinama tvornice suzile proizvodnju na nekoliko osnovnih vrsta proizvoda i alata, a od namje{taja je najvi{e Tvornica poku}stva Josip Povi{il proizvodila stolice od savijenoga drveta. Nakon zavr{etka Drugoga svjetskoga rata imovina obitelji Povi{il i Kaiser bila je konfiscirana. Povischlova tvornica je 1946. godine pre{la u dru{tveno vlasni{tvo pod nazivom Josip Povi{il, Industrija drva, tvornica za {perovanje plo~a, alata, savijeno drvo, poku}stvo, parna pilana - Osijek. Od 1. studenoga 1946. radna organizacija je dobila ime Tvornica poku}stva i alata Ivo Marinkovi}. Rudolf Povi{il je vrlo kratko nakon povratka iz zloglasne kaznionice Stara Gradi{ka radio kao ~inovnik u biv{oj svojoj tvornici, ali je ubrzo umro.35

U zaklju~ku Obitelji Kaiser i Povischil ostavile su zna~ajne tragove u gospodarskom `ivotu grada Osijeka, Hrvatske, ali i {ire. Njihova je uloga u razvoju drvne industrije od bitne va`nosti, kao i u oblikovanju novoga privrednoga sustava gra|ansko-kapitalisti~koga dru{tva. Djelovali su u vrijeme djelomice povoljnih op}ih uvjeta razvitka ekonomskoga `ivota i ostvarili gospodarske rezultate uslijed naglog poleta kapitalisti~ke privrede.

33 34 35

Mira Kolar-Dimitrijevi}, Radni slojevi Zagreba od 1918-1932., Zagreb 1973., 212. Hrvatski list, Osijek, 3. 01. 1928., 9.; 8. 04. 1928., 27.; 17. 10. 1929., 6. Mira Kolar-Dimitrijevi}, Radni slojevi..., n. dj., 212.; Rje{enje Ministarstva drvne industrije NRH, 1946.

VDG JAHRBUCH 1999

DIE EINFLÜSSE DER FAMILIEN KAISER UND POVISCHIL AUF DIE ÖKONOMISCHE ENTWICKLUNG DER STADT OSIJEK Rudolf Vjenceslav Kaiser gründete im Jahre 1865 die Werkstatt für Holzverarbeitung Rudolf Kaiser. Das war die erste und die älteste Fabrik für Holzmaterialien und Möbel in der Stadt an der Drau. Sie beschäftigte sich mit dem Schneiden der Holzmaterialien und erzeugte Möbel aus gebeugtem Holz, und Särge. Im Jahre 1884 gründete Josef Povischil die Möbelfabrik in der Stadt Osijek und vom Jahre 1891 auch ein Möbelgeschäft und ein Geschäft für tapezierte Erzeugnisse. Im Jahre 1892 heiratete er Maria Kaiser, die Tochter von Rudolf Vjenceslav Kaiser, und auf diese Weise trat er in eine Gemeinschaft mit seinem Schwager – die Fabrik für die Holzverarbeitung Rudolf Kaiser wurde gerichtlich unter der Nummer 462-3092 protokolliert und am 12. Mai 1894 als eine neue Firme Povischil & Kaiser eingeschrieben – Fabrik für Dampftischlerei, Leichenunternehmen, Verkauf von Tischlermöbel und anderer Möbelarten, Verkauf von Eiche und anderem verkehrenden Holz, Osijek, Oberstadt. Aber, in der gleichen Schrift wurde eingeschrieben, dass vom 1. Januar 1905 die gemeinsame Firma Povischil & Kaiser in Liquidation ist. In der Zeit der gemeinsamen Wirkung erzeugte die Fabrik Möbel und Möbelteile, die sehr gefragt waren, nicht nur in Kroatien sondern auch ausserhalb der Grenzen Kroatiens, in der Österreich-Ungarischen Monarchie. Die Familien Kaiser und Povischil hinterliessen bedeutende Spuren im ökonomischen Leben der Stadt Osijek, Kroatiens und weiter. Ihre Rolle in der Entwicklung der Holzindustrie ist sehr bedeutend, auch in der Gestaltung des neuen ökonomischen Systems der bürgerlich-kapitalistischen Gesellschaft in der Stadt an der Drau. Sie wirkten in der Zeit der teilweise günstigen Allgemeinbedingungen für die Entwicklung des ökonomischen Lebens und verwirklichten die ökonomischen Resultate infolge des eiligen Aufschwungs der ökonomischen Wirtschaft.

VDG JAHRBUCH 1999

Stanko PIPLOVI]

Austrijanci istraživači Dioklecijanove palače u Splitu Umjetnost Dalmacije počela se sustavnije istraživati tek nastupom druge polovice XIX. stoljeća. Europski su znanstvenici sve češće posjećivali taj kraj, istraživali njegove bogate spomenike i pisali prve preglede. Među njima su bili najčešći Austrijanci, jer je pokrajina bila u sastavu te velike srednjoeuropske državne tvorevine. Njima su se ubrzo priključili i domaći povjesničari umjetnosti. Osim proučavanja, otpočelo se i sa zaštitom, posebno nepokretnih dobara. Među najranijima je bio i povjesničar umjetnosti Rudolf Eitelberger osnivač katedre za povijest umjetnosti na bečkom sveučilištu. On je 1859. godine zajedno s arhitektom Winfriedom Zimmermannom proputovao Dalmaciju i 1861. prvi put objavio opsežan rad o njenom graditeljskom naslijeđu. Kasnije je otisnut kao posebna knjiga sa 115 ilustracija u tekstu i 26 tabla.1 Od bogate kulturne baštine Dalmacije na prvom mjestu je nesumnjivo palača cara Dioklecijana u Splitu s početka IV. stoljeća. Taj kolosalni kasnoantički sklop, važan za razvoj ukupnog europskog graditeljstva, najviše je privlačio znanstvenike. Međutim njeni ostaci su bili u lošem stanju pa je trebalo nešto poduzeti kako bi se spriječilo daljnje propadanje i devastiranje. Realne pretpostavke za to stvorene su osnivanjem Središnjeg povjerenstva za istraživanje i održavanje povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču 1850. godine. To je bila najviša stručna ustanova u državi koja je u pojedinim krajevima imenovala konzervatore i dopisnike. Trajna skrb o antičkoj palači u Splitu započela je 1873. godine. U to je vrijeme arhitekt Alois Hauser, koji je zajedno s bečkim profesorima Aleksandrom Conzeom i Georgeom Niemannom na povratku s ekspedicije na grčkom otoku Samotraki, svratio u Split i Solin. Učinio je to po nalogu ministra za bogoštovlje i nastavu, a cilj je bio utvrditi stanje tamošnjih spomenika i predložiti mjere njihove zaštite. U svom daljnjem dugogodišnjem radu na proučavanju i obnovi graditeljskog naslijeđa Dalmacije, vidno je mjesto posvetio Dioklecijanovoj palači u Splitu. Tako je do 1885. obnovio unutrašnjost carevog mauzoleja. Rješavao je pitanje uređenja krstionice sv. Ivana nekadašnjeg Jupiterovog hrama, ponovno je 1891. pregledao čitavu palaču i utvrdio građevno stanje pojedinih dijelova, bavio se posebno njenim južnim pročeljem.2 O Dioklecijanovoj palači pisao je opširno ravnatelj Dvorskog muzeja i redovni profesor na sveučilištu u Beču R. Schneider u radu "Drei römische Städte (Aquilea, Pola, Salona)" objavljenom u djelu "Kunstgeschichtliche Charakterbilder aus Oesterre1 2

Rudolf Eitelberger: Die mittelaterlichen Kunstdenkmale dalmatiens. Beč 1884. -Rodolfo Eitelberger, BASD VII/1885. 80. Stanko Piplovi}: Djelovanje Aloisa Hausera u Splitu. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Zadar 1995.

VDG JAHRBUCH 1999

Prof George Niemann, crtež Dioklecijanovog mauzoleja u Splitu iz 1905. godine. ich-Ungarn" objavljenom u Beču 1893. godine. Tu je iznio život i carevo djelo te potanko opisao njegovu palaču u Splitu.3 Zbog njene posebnosti, lakšeg rješavanja problema konzervacije i imovinskih odnosa, barun Joseph Alexander Helfert predsjednik Središnjeg povjerenstva za spomenike je predložio da se donese poseban zakon o Dioklecijanovoj palači. O tome se raspravljalo na sjednici Gospodske kuće u Beču 6. prosinca 1902. godine. Dr Helfert je napome-

Robert Schneider: Il Palazzo di Diocleziano a Spalato. SD 14.X.1903. 1-2 i BASD XXVI/1903. 1-8.

VDG JAHRBUCH 1999

nuo da se priprema opći zakon o spomenicima, ali da to ne isključuje ovaj posebni pošto se radi o iznimnoj građevini. Na upit zastupnika Vukovića, Borčića i drugih, ministar bogoštovlja i nastave Hartel je odgovorio da se već 17. travnja počela pripremati zakonska skrb Dioklecijanove palače, jer zanemarena ne može čekati dugo. Naglasio je kako je njeno zapuštanje i rušenje ruglo za Austriju pred cijelim prosvijećenim svijetom. Ona zauzima prvo mjesto među prvima.4 Veliki problemi oko održavanja i istraživanja oko 1600 godina stare Dioklecijanove palače zahtijevali su neposrednu skrb. Stoga je 1903. godine Ministarstvo za bogoštovlje i nastavu odredilo da se sačini komisija za njen pregled. Na osnovu toga, održan je u Splitu 11. travnja sastanak pod presjedavanjem namjesničkog savjetnika Pichlera. Prisustvovali su vladin savjetnik msg. Frane Bulić i sveučilišni profesor dr. Wilhelm Kubitschek kao predstavnici Središnjeg povjerenstva, upravitelj dvorski savjetnik dr. Otto Benndorf i profesor George Niemann kao predstavnici Austrijskog arheološkog zavoda, splitski načelnik Vicko Milić i drugi stručnjaci za tehnička, arhitektonska i sanitarna pitanja. Nakon toga prisutni su obišli cijelu Dioklecijanovu palaču i njene podzemne dvorane da bi odredili što treba poduzeti. Rad je završen 17. travnja. O sastanku se pisalo i u bečkim novinama "Wiener Zeitung", gdje se uz ostalo naglasilo da je upućen telegram zahvalnosti ministru Hartelu. O tome se govorilo na sjednici Središnjeg povjerenstva za spomenike u Beču 30. travnja. Isto tako Kubitschek je o dogovoru izvijestio na 6. sjednici prvog odjeljka i 7. skupnoj sjednici tog povjerenstva 8. svibnja iste godine.5 Među uglednim članovima povjerenstva je bio Kubitschek. On je bio profesor arheologije na sveučilištu u Grazu. I ranije je dolazio u Split. Tako je još početkom rujna 1896. u društvu ravnatelja Arheološkog muzeja Bulića obišao bližu okolicu grada, zatim otoke Vis, Hvar i Brač.6 Na prijedlog konzervatora don Frane Bulića komisija je postala stalnom pod nazivom Povjerenstvo Dioklecijanove palače u Splitu. To je bilo tijelo koje se sastajalo jedanput godišnje na proljeće ili u jesen u Splitu. U međuvremenu tekuće je poslove vodio Mjesni odbor. Na čelu povjerenstva kao predsjednik je bio dalmatinski namjesnik, a članovi su iz ustanova političke uprave Dalmacije, kotara i grada Splita. Drugi dio su sačinjavali predstavnici stručnih institucija u Beču kao što je Središnje povjerenstvo za istraživanje i očuvanje povijesnih i umjetničkih spomenika, Austrijski arheološki zavod i Sveučilište. Uključeni su priznati europski znanstvenici, što ukazuje na pažnju koja se tada pridavala ovom spo4 5

Wilhelm Kubitschek

Za Dioklecijanovu pala~u u Spljetu. SD 10. XII, 1902. 2. Doma}e vijesti. NL 15. IV. 1903. 2. -Za Dioklecijanovu pala~u. SD 18. IV. 1903. 2. -O Dioklecijanovoj pala~i. SD. 29. IV. 1903. 2. -Ć. k. središnje povjeren. za umjetn. i povjesn. spomenike u Be~u. SD 6. i 23. V. 1903. 3. Doma}e vijesti. NL 12. IX. 1896. 3

VDG JAHRBUCH 1999

meniku graditeljstva. Do prvog svjetskog rata održalo se ukupno 7 sjednica. Zadnja je bila 1912. godine. Članovi su se mijenjali, najčešće zbog smrti ili promjena dužnosti koje su obnašali. Jedino je Bulić bio čitavo vrijeme u sastavu i prisustvovao svim sjednicama. Nakon rata stvaranjem Jugoslavije, povjerenstvo je još neko vrijeme djelovalo u novom sastavu, a onda se ugasilo.7 Prva konstituirajuća sjednica Povjerenstva Dioklecijanove palače je održana 17. listopada 1904. godine. Ukupno je brojilo 7 članova od kojih su iz Beča bili: Otto Benndorf ravnatelj Austrijskog arheološkog zavoda, arhitekt George Niemann profesor Akademije likovnih umjetnosti, sveuč. profesor dr. Alois Riegl generalni konzervator Središnjeg povjerenstva za istraživanje i održavanje povijesnih i umjetničkih spomenika. Presjedavao je Alexander Pichler upravitelj kotarskog poglavarstva Split koji je zamjenjivao namjesnika Erasma Handela. Svi navedeni su bili istaknuti znanstvenici ili visoki dužnosnici.8 Benndorf se rodio 1828. u Greisu u Njemačkoj. Završio je studij arheologije. Godine 1873. se preselio u Austriju, držao je katedru arheologije na sveučilištu u Pragu, a 1877. u Beču. Tu je 20 godina upravljao arheološko - epigrafičkim seminarom koji je njegovom zaslugom postao jednim od najboljih u Europi. Odgojio je naraštaje arheologa. Njegovi učenici su bili Frane Bulić, Josip Brunšmid, Luka Jelić i drugi. 1898. je osnovao i posato prvi ravnatelj Austrijskog arheološkog zavoda. Istraživao je na otoku Samotraci u Grčkoj. Njegove zasluge za Dalmaciju su posebne. Podupirao je društvo za istraživanje domaće povijesti "Bihać" u Splitu i "Kninsko starinarsko društvo". Bio je na znanstvenom putovanju po Dalmaciji 1878. Godine 1894. zastupao je ministarstvo na Prof. Otto Benndorf prvom kongresu starokršćanske arheologije u Spli(Greiz 1828 - Beč 1907) tu i Solinu. Podupirao je izgradnju arheoloških muzeja u Zadru i Splitu. I tijekom 1903. Benndorf je boravio u Splitu. Stigao je preko Zadra gdje se 9. travnja zaustavio razgledati muzej. U studenome iduće godine održao je u Beču na skupu "Eranos Vindobonensis" predavanje o Dioklecijanovoj palači. Veliki utjecaj imao je Benndorf u povjerenstvu Dioklecijanove palače. Nazočan je radu prve dvije

Stanko Piplović: Povjerenstvo Dioklecijanove palače. Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Zagreb XXIX/1980 br. 4. Zapisnici svih sjednica Povjerenstva Dioklecijanove palače na njemačkom jeziku čuvaju se u arhivu Konzervatorskog ureda u Splitu Za Palaču Dioklecijana u Spljetu. SD 22. X. 1904. 2.

VDG JAHRBUCH 1999

sjednice. Posebno se uključio u rasprave oko obnove zvonika stolne crkve u Splitu. Preminuo je 2. siječnja 1907. nakon duge teške bolesti.9 Niemann je bio istaknuti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. I njegovo zauzimanje za dalmatinske spomenike je izuzetno. Boravio je u Zadru gdje je crtao arhitektonske ostatke Morskih vrata. Započeo je arheološka iskapanja i izradio prvi plan ruševina rimskog grada Asserije kod Benkovca. Bio je član povjerenstva Dioklecijanove palače od 1904. pa sve do smrti 1912.10 Tu je iskazao veliku aktivnost. Posebno se bavio obnovom peristila, uređenjem prostora oko mauzoleja, istraživanjima Sjevernih i Istočnih vrata carske palače te pregradnjom zgrade Stare biskupije.

Prof Alois Riegl Još u proljeće 1903. Povjerenstvo Dioklecijano(Linz 1858 - Beč 1905) ve palače predložilo je da se izda znanstveno djelo o toj palači koje bi trebalo iznijeti rezultate novih istraživanja u odnosu na raniju knjigu arhitekta Roberta Adama iz 1764. godine. Ministarstvo nastave je odlučilo da se započne s tehničkim pripravama, izradom nacrta i snimanjem fotografija. U tu svrhu je doznačilo 24.000 kruna za 3 godine. U vezi s tim bio je Niemann u travnju iduće godine u Splitu, a s njim arhitekt Kunstschig. Niemann je tu proveo 15 dana. Došao je ponovno u rujnu. Ostao je još dalje Kunstschig koji je nastavio crtanje i snimanje stolne crkve bivšeg Dioklecijanovog mauzoleja. Peristil i Sjeverna vrata (Porta Aurea) nacrtao je već 2 godine ranije arhitelt Wilberg. Pošto je bilo potrebno bolje istražiti Porta Aureu, Općinska uprava je došla u susret te na svoj trošak dala kopati kod njih, a pripremalo se istraživanje i kod Zapadnih vrata (Porta Ferrea). Konte Ivan Burati bivši okružni poglavar u Splitu, na zamolbu načelnika Milića, dostavio je sredinom 1904. godine 200 kruna za istraživanje Sjevernih vrata palače. U sklopu priprema Niemannove reprezentativne monografije, u to vrijeme je Austrijski arheološki zavod planirao znanstvenu grupu koja je trebala istražiti palače cara Dioklecijana u Palmyri i Nikomediji. Svrha te ekspedicije je bila da djelo o rimskoj palači u Splitu bude što temeljitije s mogućnošću komparacije. I profesor Josef Strzygowski sa sveučilišta u Grazu pretpostavljao je, na osnovu jednog navoda u Libaniju, da je utvrdio još jednu Dioklecijanovu palaču u Antiohiji. Tako je konačno 1910. godine Niemann troškom Ministarstva objavio u Beču djelo "Der Palast Diokletians in Spalato" dosada najznačajnije koje je izdano o tom graditeljskom spomeniku.11

Domaće viesti. NL 11. IV. 1903. 2. - Predavanje o Dioklecijanovoj palači u Splitu. NL 9. XI. 1904. 2. - Frane Bulić: Ottone Benndorf. BASD XXX/1907. 173-179. -Giuseppe Bersa: Ottone Benndorf. 5. I. 1907. 2. - Oton Benndorf. Dan, Split 3. I. 1907. 5. George Niemann. SD 28. II. 1912. 3. - Stanko Piplović: G. Niemann i E. Hébrard istraživači Dioklecijanove palače u Splitu. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split 1990. sv. 83. - Dr. Gj, Niemann. NJ 29. II. 1912. 1. - George Niemann. BASD XXXVII/1914. 141. Starinski spomenici u Spljetu. SD 9. VII. 1904. 2. - Znanstveno djelo o Dioklecijanovoj palači. SD 29. VIII. 1908. 3.

VDG JAHRBUCH 1999

Na osnovu nacrta iz Niemannove knjige o Dioklecijanovoj palači, akademski kipar Mattauschek je napravio sadreni model. Prikazan je samo njen središnji dio s peristilom i mauzolejom. Bio je postavljen 1912. u Arheološkom muzeju u Splitu. Taj umjetnik je 1911. godine napravio još jednu istu maketu za Akademiju lijepih umjetnosti u Beču, a drugi za izložbu u Dioklecijanovim termama u Rimu.12 Kao povjesničar umjetnosti A. Riedl je uz F. Wickoffa i M.Dvořáka najznačajniji predstavnik bečke škole znanosti o umjetnosti. Od 1894. godine profesor je na sveučilištu. Vodio je odjel tekstila u Muzeju za umjetnost i obrt. Utemeljitelj je teorije umjetničkog htijenja. Kratko je bio član Povjerenstva Dioklecijanove palače. Prisustvovao je samo prvoj sjednici 1904. Kao izvjestitelj, o tome je upoznao Središnje povjerenstvo za spomenike u Beču na 10. sjednici prvog odjeljka, 2. skupnoj sjednici i 22. sjednici drugog odjeljka održanim pod presjedavanjem Josepha Alexandera Helferta 11. studenog iste godine.13 Na drugoj sjednici Povjerenstva Dioklecijanove palače zamijenio ga je Dvořák. Riegl se u Splitu uključio u tada aktualnu raspravu oko rušenja Stare biskupije iz XVII. stoljeća. Zgrada se nalazila sa sjeverne strane mauzoleja i zaklanjala pogled na njega, a osim toga ometala promet u starom dijelu Splita. Preminuo je u Beču 17. lipnja 1905. godine.

Prof Emil Reisch

Barun Handel je potjecao iz plemićkog roda Gornje Austrije. Rodio se 1. lipnja 1860. u dvorcu Mirskofen u Donjoj Bavarskoj. Završio je Terezianum i 1882. stupio u državnu službu kod Namjesništva u Trstu. Do 1887. godine ostao je u Primorju kod Kotarskog poglavarstva u Puli, a zatim u Pazinu. Njegovo izvrsno poznavanje lokalnih prilika bilo je uzrokom da je pozvan u zemaljski departement za Primorje, Dalmaciju i kasnije služio kod Ministarstva unutrašnjih poslova. Godine 1890. dodjeljen je presidijalnom uredu ministarstva unutrašnjih poslova i određen u osobnu službu ministrima Bacquehemu i Kielmanseggu. Kasnije je premješten u legislativni departemenat kao odjelni savjetnik. Godine 1899. imenovan je ministarskim savjetnikom.

Odlukom od 6. ožujka 1902. car je postavio Handela za namjesnika Dalmacije. Na toj dužnosti ostao je do 1905. pa je u veljači te godine otputovao u svoje novo sjedište Linz.14 Namjesnik Handel nije prisustvovao nijednoj sjednici Povjerenstva Dioklecijanove palače. U tome ga je omela bolest i smrt. Nakon njega upravu Namjesništva preuzeo je 25. siječnja 1905. Niko Nardelli pravnik iz Dubrovnika. On je postao i novi predsjednik Povjerenstva, ali ga je na sjednicama često zamjenjivao dr. Frane Madirazza. 12 13 14

Sadreni model Mauzoleja i Peristila palače. SD 22. V. 1912. 2. Ć. k. središnje povjerenstvo za umjetn. i povjesn. spomenike. SD 10. XII. 1904. 2 Novi dalmatinski Namjesnik barun pl. Handel. SD 12. III. 1902. 1. - Barun Erazmo Handel. NL 22. II. 1905. 3. Domaće viesti. NL 28. I. 1905. 2.

VDG JAHRBUCH 1999

Pichler se rodio u štajerskom Grazu 20. veljače 1863. godine. Došao je još mlad 1887. na službu u Dalmaciju kao namjesnički konceptni vježbenik. Ubrzo je upoznao i prilagodio se toj sredini. Naučio je hrvatski jezik. Ambiciozan i radin služio je odano državi i narodu u Namjesništvu i Poglavarstvu u Zadru. Godine 1890. postao je kotarskim povjerenikom, a 1895. je pozvan na Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beču, gdje je postao tajnikom. Kotarskim poglavarom u Splitu imenovan je 1897. i na tom mjestu ostao do smrti 1906. Preminuo je u Grazu 6. rujna. Mnoge su bile Pichlerove zasluge za unapređenje Dalmacije. Poznata su njegova zalaganja za poljodjelsku, trgovačku i obrtničku školu u Splitu. Zauzimao se za gradnju putova, vodovoda i mostova. Posebice se zalagao za Split: izgradnju puta k drugom vrhu Marjana, puta na Bačvice, nove željezničke postaje, uređenje luke i ceste do Solina. Bio je dopisnik Središnjeg povjerenstva za spomenike i Austrijskog arheološkog zavoda u Beču. Istakao se kao član Povjerenstva Dioklecijanove palače i predsjednik njegovog Mjesnog odbora. Zagovarao je da se palača počne sustavno popravljati duboko uvjeren o izuzetnoj važnosti tog spomenika.15 Druga sjednica Povjerenstva Dioklecijanove palače je održana 26. i 27. svibnja 1905. godine. U to vrijeme imenovan je Nardelli za upravitelja Namjesništva pa je on postao predsjednikom povjerenstva za palaču. Središnje povjerenstvo u Beču je umjesto oboljelog Riegla privremeno delegiralo dr. Maxa Dvořáka vodećeg povjesničara umjetnosti i konzervatora.16 Dvořák se rodio 1874. u Roudnicama. Studirao je u Pragu i Beču. Od 1905. profesor je na sveučilištu i konzervator Središnjeg povjerenstva za spomenike u Beču. Bio je predstojnik Povijesno-umjetničkog zavoda Državnog konzervatorskog ureda. S velikim je uspjehom razvijao teoriju umjetnosti i zaštite kulturnog naslijeđa. Vršeći dužnost državnog konzervatora, a kasnije i kao generalni konzervator i potpredsjednik Središnjeg povjerenstva, produbljivao je Rieglova načela o čuvanju spomenika. Smatrao je da ih treba održavati u cjelokupnom značaju i organskom rastu, konzervirati ih a ne restaurirati. Godine 1910. započeo je rad na preustroju konzervatorske službe u Austriji i njenim krunskim zemljama. Reorganizacijom je obuhvaćena i Dalmacija. Tako su 1913. godine osnovani uredi u Splitu i Puli. Redovito je prisustvovao godišnjim sjednicama Povjerenstva Dioklecijanove palače. U skladu s svojim stručnim načelima bio je protiv rušenja Stare biskupije za što se zalagao gradonačelnik Splita dr. Vicko Mihaljević. U reprezentativnom izdanju Središnjeg povjerenstva "Jahrbuch" Dvořák je objavio duži članak o popravcima u Dioklecijanovoj palači. Preminuo je 1921. godine u Hrušovanyju.17 Povjerenstvo je imalo 3. sjednicu 25. rujna 1907. u vremenu od prošlog sastanka preminuli su Benndorf, Riegl i Pichler. Na njihovo je mjesto Ministarstvo za bogoštovlje i nastavu imenovalo dr. Roberta Schneidera upravitelja Austrijskog arheološkog zavoda i 15

16 17

Aleksandar Pichler. NL 10. IX. 1906. 3. - Aleksandar Pichler. SD 12. IX. 1906. 3. - Naši dopisi. NL 17. IX. 1906. 2. Alessandro nob. Pichler. BASD XXIX/1906. 316. Dalamtinske vijesti. SD 27. V. 1905. 2. Max Dvořák: Restaurierungsfragen, Spalato. Kustgeschichtliches Jahrbuch der k. k. Zentral-Kommission für Erforschung und Erhaltung der Kunst - und historischen Denkmale, Be~ 1909. III. Band, Heft III-IV. 118-142. - O Dioklecijanovoj pala~i. SD 20. V. 1911. 2. - Maks Dvořák. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split XLV/1922. 181-183.

VDG JAHRBUCH 1999

dr. Maxa Dvořáka. Novi članovi su bili i Frane Madirazza te dr. Vicko Mihaljević. Sudjelovali su i ostali članovi, dok namjesnik Nardelli ni ovoga puta nije mogao prisustvovati zbog bolesti, ali mu se stanje poboljšalo i već se počeo dizati iz kreveta.18 Schneider se rodio 1855. godine i bio učenik glasovitog Aleksandra Conzea i epigrafičara Hirschfeldsa. Poslije smrti Benndorfa došao je na mjesto upravitelja Austrijskog arheološkog zavoda te je surađivao s upravama u Splitu i Zadru. Posljednji posao kojim se bavio bio je upravo izdavanje kataloga muzeja sv. Donata u Zadru. Dvorski savjetnik Schneider bio je i upravitelj starinskog dijela umjetničkog povijesnog muzeja te profesor klasične arheologije na Sveučilištu u Beču. Posljednjih godina se zauzimao za Dioklecijanovu palaču u Splitu. U povjerenstvu se zalagao oko geodetskog snimanja povijesne jezgre Splita i podruma Dioklecijanove palače, Preminuo je 24. listopada 1909. u Beču.19

Prof. Robert Schneider ( 1855 - Beč 1909)

Četvrta sjednica Povjerenstva Dioklecijanove palače održana je 24. i 25. travnja 1908. Tom prigodom se raspravljalo o skidanju skele sa zvonika katedrale nakon njegove restauracije, rušenju Stare biskupije, o kući Voltolini na obali i odstranjenju zgrada koje su zaklanjale hram.20

Peta sjednica je bila 16. i 17. travnja 1909. godine. Uz ostale prisustvovao joj je građevni nadsavjetnik u Beču Julius Deininger konzultant Središnjeg povjerenstva. On je izvijestio da je arhitekt dr. Karl Holey pregledao najvažnije dijelove Dioklecijanove palače radi njihovog popravka. Zatim je otišao u Rim tamo proučiti konzervaciju antičkih spomenika kako bi ta iskustva primijenio u Splitu. Njegov projekt je obuhvaćao vestibul, stupove pred ulazom u mauzolej, hram i sjeverna vrata. Na toj sjednici se odredilo da popravi vestibul. To je kružna dvorana, predvorje kroz kojega se s peristila stupalo na jug u privatne careve odaje. Postala je opasnost njegova kupola, jer je se s ruba otvora na vrhu odvajalo kamenje i padalo na ulicu. Projekt učvršćenja je napravio dr. Holey. Na 1. travnja 1910. sazvana je šesta redovna sjednica Povjerenstva. Prisustvovali su joj svi članovi, ukupno 10. Pošto je Schneider preminuo, na njegovo mjesto je postavljen prof. dr. Emil Reisch ravnatelj Austrijskog arheološkog zavoda. Iz Splita su bili načelnik dr. V. Mihaljević, msg F. Bulić, savjetnik F. Madirazza, inž. A. Savo i inž. K. Tončić. Pored obavijesti o manjim pitanjima, raspravljalo se o uređenju sjeverne strane mauzoleja, osiguranju i uređenju podruma Dioklecijanove palače i kupnji privatnih kuća na peristilu.21 18 19

20 21

Dioklecijanova pala~a. NJ 24. IX. 1907. 2 - Zdravlje gosp. Namjesnika. NJ 24. IX. 1907. 2. Robert pl. Schneider. NL. 30. X. 1909. 2. - Robert pl. Schneider. SD 27. X. 1909. 3. - Frane Buli}: Roberto pl. Schneider. BASD XXXII/1909. 180-183. Povjerenstvo za uzdr`avanje Dioklecijanove pala~e u Spljetu. SD 2. V. 1909. 2. Komisija za Dioklecijanovu pola~u. SD 2. IV. 1910. 3.

VDG JAHRBUCH 1999

Sedma sjednica, posljednja prije prvog svjetskog rata je održana 2. listopada 1912. U sastavu članova su nastale promjene. Novi namjesnik Dalmacije je posato Marius Attems koji je sada i predsjednik Povjerenstva Dioklecijanove palače. On je doputovao u Split 1. listopada navečer voditi sjednicu. Ostao je samo jedan dan, jer je trebao posjetiti Krajinu, Makarasku i Imotski. U svom pozdravnom govoru sjetio se bivših članova povjerenstva Nardellija, Madirazze i Save, a spomenuo je i preminule članove Niemanna i Mihaljevića. Szilva de Szilvas je došao na mjesto Madirazze kao novi kotarski poglavar Splita. Bilo je i drugih izmjena, ali najveći gubitak je bila smrt Niemanna 12. veljače 1912. godine. Dr. Holey privatni docent i tajnik Središnjeg povjerenstva zamjenjivao je odsutnog Deiningera. Povjerenstvo je odredilo da se nastave pregovori o uređenju Stare biskupije po Niemannovom nacrtu, raspravljalo se o nizu kućica na obali naslonjenim na južno pročelje Dioklecijanove palače, zapadnom obodnom zidu i podrumima.22 U listopadu 1911. car je na njegovu molbu razriješio Nardellija službe namjesnika u Kraljevini Dalmaciji. Privremeno je stavljen u stanje mira. U isto vrijeme potpredsjednik Namjesništva Marius Attems je bio imenovan novim namjesnikom. Attems se rodio u Trstu 10. veljače 1862. gdje mu je otac Antun bio savjetnik u Namjesništvu. Pravne je nauke završio u Gorici i Theresianumu u Beču. Bio je u državnoj službi u Trstu i raznim korarskim poglavarstvima na Primorju. Godine 1901. imenovan je namjesničkim savjetnikom u Štajerskoj. U Zadar je došao 24. lipnja 1911. godine.23 Na ovoj sjednici ponovno se razgovaralo o osiguranju kupole vestibula od urušavanja. Dr. Holey privatni docent i tajnik Središnjeg povjerenstva u Beču je izvijestio o radovima koji su se u vezi s tim poduzeli. Najprije se razmatralo ojačanje kupole brončanim prstenima, ali je to bilo preskupo pa se odlučilo izvesti armiranobetonsku konstrukciju. Radovi su povjereni tvrtci Ed. Ast e Co paušalnim iznosom od 66.173 krune i bili su izvršeni od svibnja 1912. do konca siječnja 1913. godine. Osim poduhvačanja kupole, rekonstruirani su i neki drugi dijelovi te građevine.24 Tako su se nastupom druge polovice XIX. stoljeća razvile u Europi teoretske postavke i praktični postupci zaštite spomenika. Nove ideje su se osnivale na pobuđenoj svijesti i spoznaji o potrebi čuvanja kulturnih dobara kao povijesnih svjedočanstava, civilizacijskih i estetskih dostignuća u prošlosti. Split s grandioznom Dioklecijanovom palačom u koju se ugnijezdio srednjovjekovni grad, bio je izvrstan poligon i izazov za provjeru i potvrdu drugačijih odnosa čovjeka i njegovog produhovljenog okruženja. U neutraliziranju negativnih učinaka svakodnevnih životnih potreba, sudara i nesklada u prostoru, konzervatori su se trudili sačuvati od daljnjih devastiranja ukupnost ambijenta. S druge strane, antički sloj kao najvredniji, nastojali su osloboditi od bezvrijednih dodataka i prigradnja. Time se željelo monumentalnu rimsku arhitekturu ponovno otkriti ugođaju oka. U Splitu se to provodilo s mjerom i uz veliki oprez. Zbog nedostataka stručnjaka u siromašnoj i zaostaloj pokrajini, stizali su iz Beča ugledni autoriteti da pomognu razrije22

Presvjetli g. namjesnik grof Attems. NJ 2. X. 1912. 2. - Sjednica Povjerenstva za Dioklecijanovu pala~u. SD 9. X. 1912. 2. Za Dioklecijanovu pala~u. NJ 26. IX. 1912. 3. - Povjerenstvo za Dioklecijanovu pala~u. NJ 8. X. 1912. 2. Namjesnik barun Nardelli. SD 11. X. 1911. 1. - Upravitelj Dalmatinskog namjesništva potpredsjednik grof Marij Attems. SD 11. X. 1911. 1. Frane Buli}: Ristauro del Vestibolo (Rotonda). BASD XXXV/1912. 64-67. - Popravak Vestibula (vulgo Rotonda) Dioklecijanove Pola~e u Spljetu. SD 19. II. 1913. 2.

VDG JAHRBUCH 1999

šiti složene i osjetljive probleme u povijesnoj sredini grada. Pri tome je institucija Povjerenstva Dioklecijanove palače odigrala presudnu ulogu, dala veliki doprinos formiranju kritičkih načela i drukčijeg odnosa prema graditeljskoj stratigrafiji, njenom vrjednovanju i selektivnoj prezentaciji.

ÖSTERREICHER - FORSCHER DES DIOKLETIAN - PALASTES IN SPLIT Das künstlerische Erbe Dalmatiens hatte man erst Mitte des 19. Jahrhunderts zu erforschen begonen. Sein Wert weckte das Interesse eruropäischer Wissenschaftler. Aber wegen der Rückständigkeit des Gebietes gab es zu der Zeit keine einheimischen Experten, die es erforschen und schützen würden. Weil die Provinz ein Teil des großen Staates Österreich war, waren es meist österreichische Wissenschaftler die engagiert wurden. Dabei wurde die größte Aufmerksamkeit dem großen Palast des römischen Kaisers Diokletian in Split, aus dem IV. Jahrhundert geschenkt. Das war eigentlich die bedeutendste architektonische Verwirklichung, die auf einem großen Gebiet jemals gemacht wurde. Der Palast repräsentiert ein Meisterwerk der Kunst, aber auch ein Objekt das eine wichtige Rolle im Verlauf der Entwicklung des Gedankens über die Architektur spielte. Wegen vieler kompleksen Probleme wurde 1904 eine spezielle Institution gegründet, die die Aufgabe hatte den Palast konstant zu bertreuen und für seine Restaurierung und Schutz zu sorgen. Die Betreuer versammelten sich einmal jährlich und in der Zwischenzeit hat ein lokales Komitee die Arbeiten geleitet. Das Lokalkomitee leitete der Regent Dalmatiens, ein hoher Abgeordneter des Staates. Manche Mitglieder waren von der politischen Verwaltung der Region, des Bezirkes und der Stadt Split. Die anderen Mitglieder waren aus verschiedenen Institutionen aus Wien wie dem Zentralinstitut für Forschung und Erhaltung von Kunst- und Historiedenkmäler, dem Österreichisch Archeologischen Institut und der Universität. Bis zum ersten Weltkrieg wurden sieben Sitzungen gehalten, und die letzte war 1912. Die Zusammensetzung der Institutionsmitglieder hat sich ständig geändert, weil die Mitglieder ihre Funktionen im öffentlichem Leben änderten, meistens wegen dem Tod von einzelnen Mitglieder. Im wissenschaflichen Teil der Repräsentanten aus Wien waren die meisten Experten von internationaler Reputation. Unter ihnen war auch der Archeologe Otto Benndorf, der Direktor des Österreichischen Archeologischen Institutes, der auf den Universitäten in Prag und Wien unterrichtete. Er hat Generationen von Archeologen ausgebildet, unter ihnen auch ein Paar von unseren Archeologen. Mit seiner Authorität hatte er immer die Arbeit von Geschichtsgruppen in Dalmatien unterstützt. Die zweite Person, besornders verdient für Dalmatien, war der Architekt George Niemann, 44

VDG JAHRBUCH 1999

Professor der Kunstakademie. Er hat 1910 eine representative Monographie über den Palast des Diokletian geschrieben, die bis heute die beste blieb. Der Kunsthistoriker Alois Riegl hat sich zu ihnen gesellt als einer der grössten Repräsentanten der Wiener Schule für Kunst und Handwerk. Er war Universitätsprofessor und leiter der Textilabteilung des Museums für Kunst und Handwerk. Baron Erasmo Handel war seit 1902 Regent von Dalmatien und damit der erste Präsident der Institution. Der langjährige Staatsbeamte Alexander Pichler wurde, nach dem er nach Dalmatien versetzt war, zum Bezirksoberhaupt in Split ernannt. Er hat das Gebiet kennengelernt und sich ihm angepasst. Er hat für den wirtschaftlichen Fortschritt der Region geworben, insbesondere von Split. Er hat viel für die Erhaltung des Palastes des Diokletian gemacht. Der Konservator und Theoretiker aus dem Gebiet der Kunst Max Dvořák wurde 1905 in Split in die Institution ernannt. Er blieb lange ein sehr aktives Mitglied. Er hatte ein Prinzip das er durchsetzen wollte, daß man die Denkmäler in ihrem gesamten historischen Wachstum bewahren sollte, also nicht restaurieren, sondern konservieren. Als Schüler des bekannten Archeologen und Epigraphiker Alexander Conze, kam Dr. Robert Schneider nach Benndorf auf die Position des Direktors des Österreichischen Archeologischen Instituts. Er arbeitete eng mit archeologischen Museen in Split und Zadar zusammen. Zum Mitglied der Institution hat ihn das Ministerium 1907 ernannt. Unter den anderen Mitgliedern der Institution für die Bewahrung des Palastes des Diokletian waren der Oberbaurat Julius Dieninger als Konsultant des Zentralen Instituts für Denkmäler, dann Prof. Dr. Emil Reisch und der Architekt Dr. Karl Holey, Sekretär des Zentralinstitutes in Wien. So wurden im zweiten Teil des 19. Jahrhundets und bis zum ersten Weltkrieg grosse Fortschritte in der Forschung und Konservierung des Palastes des Diokletian in Split gemacht. Dabei spielte die entscheidende Rolle die Institution für die Bewahrung des Palastes des Diokletian. Diese Institution hat über ihre Experten viel für das Kreieren von kritischen Prinzipien und Beziehungen zur Stratigraphie der alten Bauweisen und seiner selektiven Presentation beigebracht.

BILJEŠKE Kratice BASD Bullettino di archeologia e storia dalmata, Split NJ Naše Jedinstvo, Split NL Narodni List, Zadar SD Smotra Dalmatinska, Zadar 45

VDG JAHRBUCH 1999

Mira KOLAR-DIMITRIJEVI]

Carl Heinrich Meyer von Klinggraff, prvi gospodarski stru~njak Hrvatsko-slavonskog gospodarskog dru{tva u Zagrebu (1842. do 1855) Zaka{njeli memento 1. Danas ima vrlo malo Nijemaca u Hrvatskoj. No kada se malo bolje pogleda u poljoprivredu, obrt ili trgovinu a ne samo u ratne vje{tine, ispod svakog povr{inskog sloja izvire njema~ki utjecaj. Ovaj rad je poku{aj da se progovori o li~nosti Carla Heinricha Meyera von Klinggraffa. On je izgradio osnove radu Hrvatsko-slavonskog gospodarskog dru{tva, pripomogao je izgradnji Maksimira (Jurje Vesi) u vrijeme biskupa Haulika, osnovao je ma~evala~ku {kolu u Zagrebu i potaknuo stvaranje prvog dje~jeg piestovali{ta. Za{to je to moralo biti tako, iako je njegovo djelovanje znatnim dijelom ugra|eno u gospodarske osnove narodnog preporoda? Prvo i prvo bio je Nijemac imenom i prezimenom i jo{ k tome umirovljeni pruski oficir i plemi} i nikada se nije odrekao ni~ega od ta tri dijela. Drugo. Hrvatski preporod je zasnovan na slavenskoj prosvjetiteljskoj varijanti uz negiranje francuskog, a pogotovo njema~kog prosvjetiteljstva. Klinggraff je proistekao iz njema~kog prosvjetiteljstva i on se u vrijeme vladavine Metternicha potvr|uje u Hrvatskoj time {to èli pokazati kako ~ojvek moè zavladati prirodom, pa mu je i priroda podru~je rada uz isticanje da se na tom podru~ju dobrom organizacijom i masovnim radom moè izvu}i dobra korist. Iako je Klinggraff svojim radom itekako pokazao da misli na korist ne samo plemstva ve} i seljaka, traè}i da se njegova djela prevedu na hrvatski jezik kako bi ih narod mogao upotrebljavati, ipak ni{ta mu od toga nije priznato zbog njegove njema~ke pripadnosti. Tre}e. Oni koji su poslije 1848. dominirali u administrativnim slu`bama Hrvatske negirali su njema~ki utjecaj u gospodarstvu, kulturi i prosvjeti, pa je kao `rtva toga, a osobito zbog Bachovog apsolutizma, a onda i zbog prusko-austrijskog rata 1866. i Klinggraff morao biti zaboravljen, utoliko vi{e {to nije nikada toliko nau~io hrvatski jezik da bi mogao na njemu pisati. No svi ovi razlozi nisu trebali biti razlog radi ~ega bi trebalo zatajiti djelovanje Carla v. Klinggraffa. Ako se danas pogleda bilo koja enciklopedija ili biografski leksikon Carla Klinggraffa nema. Oni koji su svoj rad nastavili na radu Klinggraffa svojski su se potrudili 47

VDG JAHRBUCH 1999

da se njegovo ime zatre i zaboravi, pa se sve do 1891. Carl Klinggraff uop}e ni u listu Hrvatsko-slavonskog gospodarskog dru{tva nije spominjao kao prvi tajnik, za razliku od Dragutina Rakovca kojemu se pripisivalo i vi{e nego {to je trebalo.1 âk ni Dragutin Hirz, istaknuti biolog, nije se usudio 1891., kada je prvi puta poslije 40 godina spomenuo Klinggraffa, navesti njegovo pravo ime Carl, ve} ga navodi kao Dragutin, iako se Klinggraff nikada tako nije potpisivao.2 Trebalo je pro}i stotinu godina da bi se novinar Josip Horvat usudio re}i 1942. da je Klinggraf mnogo dao preporodu gospodarstva, da je stvorio na dana{njem Cmroku u Zagrebu uzorno gospodarstvo i da je naizmjeni~no s Dragutinom Rakovcem i zajedni~ki vodio tajni~ke poslove Hrvatsko-slavonskog gospodarskog dru{tva, te da zajedno izdaju "Predavanja za seljaka horvatsko-slavonskoga" {to je prvi izvorni poku{aj utjecanja stru~njaka u Hrvatskoj na rad selja~kih gospodarstava. U osvje{tavanju hrvatske nacije u prvoj polovici 19. stolje}a mnogo toga se je preuzimalo od drugih i onda svojatalo kao autohtono hrvatsko. U borbi za kulturni identitet oni koji su njegovali ilirsku i kasnije narodnja~ku ideju ponekad ba{ i nisu postupali suvi{e po{teno, a na slu~aju Klinggrafa moèmo utvrditi da je tako bilo i u gospodarstvu. Njema~ki je utjecaj prodirao preko njema~kih obrtnika u gradove i na podru~je Vojne krajine, ali je bilo njema~kog utjecaja bilo i preko @idova koji su se spu{tali Dunavom u potrazi za trgova~kim poslovima, a koji su govorili njema~ki. Svakako da je to poja~avano i preko veleposjeda koje su dràle njema~ke porodice kakovi su bili Eltzovi, Rauchovi i drugi. Osobito je jak njema~ki utjecaj u gospodarstvu do 1848., ali tada dolazi do velikih promjena, usprkos Bachova germanizatorstva, jer su dru{tva mogla njegovati narodni jezik pozivom na obe}anje kojega je car Franjo Josip I. dao banu Josipu Jela~i}u te je to zagarantirao i Oktroiranim ustavom 1849. godine. U Hrvatskom se gospodarstvu ipak sve do 1868. u mnogo ~emu moè nazrijeti njema~ki utjecaj, pa ovdje treba svakako spomenuti tridesetgodi{nje djelovanje Carla Klinggraffa u Zagrebu od 1827. do 1855. godine. Svojim punim i pravim imenom Klinggraff se zvao Carl Heinrich Meyer von Klinggraff, no kod nas su ga zvali samo Klinggraff, vrlo ~esto Dragutin Klinggraff, pa je mo`da i to stvorilo smutnju me|u istraìva~ima tog vremena, jer su zvani~ni spisi protokolirani latinski ili njema~ki pod imenom Carl Meyer ili Carl Klinggraff, kako se je potpisivao.3

2. Carl Heinrich Meyer von Klinggraff ro|en je u Pruskoj 12. oùjka 1778. Bio je pruski kapetan (Hauptmann) i vitez èljeznog reda, a sluìo je u Matkowitzu kraj Stuhma, Elbingu i Kรถnigsbergu. Do{ao je u Zagreb 1826, te je radio s jednom skupinom njema~kih tehni~kih stru~njaka na zemljogra|evnim radovima, me|u koje treba ubrojiti i preure|enje Ribnjaka u biskupski vrt biskupa Alagovi}a. 1

Tajnik Hrvatsko-slavonskog gospodarskog dru{tva poslije Prvog svjetskog rata Mladen Vukmir napisao je da se ne zna odakle je Klinggraff, ali svakako zna mnogo vi{e nego {to je napisao, jer ga spominje pod imenom Dragutin Meyer v. Klinggraff, kako se je tajnik Gospodarskog dru{tva potpisivao. (Gospodarski list, 20. 1. XII. 1921.) Ponegdje se pi{e i Mayer, jer je to prezime bilo uobi~ajenije u Zagrebu. Dragutin Hirz, Dragutin Klinggraf, Gospodarski list, 19, 5. IX. 1891. Klinggraffa je prema Hirzu spomenuo i Josip Horvat u "Kulturi Hrvata kroz 1000 godina", II, Zagreb 1980, 216. Njema~ki grofovi von Kling dobili su pridjevak Klinggraff.

VDG JAHRBUCH 1999

Do{av{i na biskupsku stolicu 1837. biskup Juraj Haulik je preuzeo Klinggraffa, cijene}i njegovu marljivost, organiziranost i znanje, te je ovaj na biskupov prijedlog postao prvi tajnik Gospodarskog dru{tva u Zagrebu od 1841. do 1855., organizirav{i prvo "poku{ali{te" (poljoprivrednu stanicu), utje~u}i na sadr`aj Gospodarskog lista i napisav{i prve pouke za seljake. Bio je zaslu`an i za uvo|enje gimnasti~kih vje`bi u Zagrebu, a potaknuo je i osnivanje prvog piestovali{ta za djecu zaposlenih majki i drugo. Umro je u Zagrebu 14. travnja 1856. godine.

3. Maksimir. Glavno zanimanje Carla von Klinggraffa bilo je hotrikultura. Njegov ro|ak Karl v. Klinggraff bio je profesor botanike na berlinskom univerzitetu, pa je utjecao i na Carla Heinricha i na Carlovog sina Juliusa Meyera, koji je postao ugledni botani~ar srednje i sjeverne Europe, borave}i 1933. i u Zagrebu i posjetiv{i tom prilikom Hrvatsko Primorje i otoke 4 Maksimir je svakako nastao pod utjecajem njema~kih vrtova. Po mi{ljenju dr. Artura Schneidera iz 1930. Maksimir je jedna kopija gradskog parka gradi}a Muskau na Neissi, koji je uredio knez Ludwig Heinrich Hermann Puckler-Muskau (1785-1871), pasionirani svjetski putnik.5 Naime, Christian Caius Lorenz Hirschfeld, savjetnik danskog kralja i profesor filozofije i lijepih umjetnosti na sveu~ili{tu u Kielu napisao je djelo "Theorie der Gartenkunst" (Leipzig 1779-1785) gdje je opisao francuske i engleske stilove ali i naglasio potrebu mije{anja nizina, brijegova i voda, isti~u}i da je umjetnost vrtova "die wahre Schwester der Landschaftsmalerei". To je onda dalje promicao vrtni arhitekt Friedrich Schell od 1818. godine.6 Klinggraffovljev dolazak u Hrvatsku mo`da bi se mogao vezati ve} s biskupom Alagovi}em, koji je bio zagreba~ki biskup od 1829. do 1837, koji je uredio Ribnjak ali i prvi za{ti}eni staklarski cvjetnjak. No najbolje vrijeme Klinggraffa je bilo za vrijeme biskupa Jurja Haulika, jer su Haulik kao prvi predsjednik Hrvatskog gospodarskog dru{tva, a Klinggraff kao prvi tajnik sura|ivali u mnogim akcijama, me|u kojima vrtljarstvo i svilarstvo spadaju na prvo mjesto. 4

5 6

Karl Heinrich v. Klinggraff imao je sina Karla Juliusa Meyera, koji je ro|en u samostanu Matkowitz kraj Stuhma ju`no od Danzinga 23. IV. 1809., a umro je u zapadnoj Prusiji 26. III. 1879). [kole je polazio u Elbingu i Kรถnigsbergu i 1828. zapo~eo studij medicine na Kรถnigsbergu. Prof. Karl Meyer ga je potaknuo na studij botanike te mu je to postala obljubljena tema za ~itav `ivot. Promovirao je medicinu 1832. s temom "De carie verterbrarum". G. 1833. boravio je u Zagrebu, gdje su mu se preselili roditelji. Na tom putovanju prvi put je upoznao jadransku floru i boravio je na Rijeci i u Trstu. Upoznao se s Tommasiniem i s Noeom je posjetio kvarnerske otoke. Godine 1834. vratio se u Prusiju, i u Marienwerderu je otvorio lije~ni~ku praksu. Me|utim kada mu je `ena naslijedila imanje Paleschken kraj Stuhma napustio je lije~ni~ku praksu i posvetio se imanju. G. 1844. opet putuje i bavi se prou~avanjem flore, te je 1848. objavio knjigu "Flora der Provinz Preussen" a onda i vi{e drugih radova. Prou~avao je odnos flore i klime i 1875. objavio "Zur Pflanzengeographie des nordlichen und arktischen Europas" (Izd. Marienwerder F. Bohnke, 1875, 85 str. i ve} 1878. i drugo izdanje). (Allgemeine deutsche Biographie, 16 sv., Leipzig 1882, str. 193. i Catalog general des Livres imprimes de la Bibliotheque nationale, Tom 82, Paris 1924., 118) Artur Schneider, Perivoji, vrtovi i {etali{ta u starom Zagrebu. Narodna starina, 1930, sv. 20, 149-180. Olga Maru{evski, Sonja Jurkovi}, Maksimir. Kroatiens bedeutendster Landschaftsgarten, Zagreb 1993, 26-27.

VDG JAHRBUCH 1999

Zagreba~kim biskupom posao je Juraj Haulik od Varallya (Trnava, 20.IV.1788. - Zagreb, 11.V 1869) 3. svibnja 1837. godine. Haulikov otac bio je gospodarski ~inovnik na nadbiskupskom imanju u Trnavi i u Ostrogonu, a i sam je bio na istom imanju godinu dana gospodarski vje`benik prije nego {to je zapo~eo svoje {kolovanje za sve}enika, te je o~ito bio bliz gospodarskoj problematici, koju je shva}ao i razumijevao.7 On je bio prvi biskup koji je poradio da znanje o poljoprivredi i vrtljarstvu do|e do svakog ~ovjeka, pa je tome trebao posluìti i poku{ali{te u Maksimiru i poku{ali{te na po~etku Tu{kanca i List mese~ni Gospodarskog dru{tva i "VortrĂ¤ge" (Predavanja) Karla Klinggraffa i Dragutina Rakovca. U svakom slu~aju park Maksimir trebao je zadràti svoje ime "Jurja ves" kako je to bilo u doba kada ga je biskup Haulik uredio, jer je njegovo ure|enje, onakovo kakovo je iskazano u Albumu "Jurjaves" iz 1853. zahtijevalo mnogo truda, i kraj onda{njih sredstava taj masovni poduhvat zahtijevao je mnogo radnih ruku i mnogo nopv~anih sredstava. Naime biskup Maksimilijan Vrhovac je 1788. zamislio javni park Maksimir u stilu francuskih parkova ali zbog te{kih vremena nije odmakao mnogo dalje od po~etka, ve} je teì{te stavio na park i vrtljariju u Vla{koj ulici, od koje i danas imademo o~uvanu vrtljarku ku}u. Biskup Aleksandar Alagovi} koji je naslijedio Maksimilijana Vrhovca nastavio je 1829. s ure|ivanjem parka Maksimir, ali i tada su poduzeti samo po~etni radovi i kona~na fizionomija parka s izvanrednim osje}ajem za prirodu pripada vremenu biskupa Jurja Haulika, za ~ijeg vremena je park dobio svoj prekrasan izgled kojega danas poku{avamo obnoviti. Haulik je 1839. zapo~eo s gradnjom svojeg ljetnikovca u Maksimiru, a 1841. je bila sagra|ena {vicarska ku}a po uzoru na {vicarski Meierhof u Laxenburgu koju su okruìvale zgradice za golubove, ovce i perad, te jedna fazanerija, kako je to ve} bilo u stilu bidermajera. G. 1841. je izra|en i plan za vidikovac.8 Kada je osnovano Hrvatsko-slavonsko gospodarsko dru{tvo krajem 1841. Haulik je iskazao svoje misli o Maksimiru: "Vi{e me je i kako mislim valjanih namjera navelo da to poduzmem i tako znatnim tro{kovima nastavim. Naime, da se siromasima koji ho}e raditi da prilika za zaradu, da se pomogne marljivim obrtnicima i ostalim gra|anskim umije}ima, da ja kao predstojnik Hrvatskog gospodarskog dru{tva postavim neki uzor vo|enja poljodjelstva po raznim gospodarskim na~elima, da se potakne plemenitije vrtlarstvo, da se podigne ukus i ukrasi ne samo grada nego i cijele okolice, i napokon da ovda{nji stanovnici imaju mjesta gdje mogu nedu`nim prirodnim nasladama okrijepiti du{e, umorne javnim ili ozbiljnim poslom". Radovi se pokaza{e vrlo opse`ni, te je u 1846. radovima rukovodio in`. barun Leonard Zornberg von Gallovitz, koji je ve} radio na reguliranju Save i Kupe, a bio je i ~lan komisije za saniranje Lonjskog polja. Zornberg je izradio skicu parka Jurjaves, a poznati su nam i njegovi planovi za obnovu dvorca Preseka iz 1839. i kolorirani plan kupke Jamnica iz 1844 godine.9 Namjernim ispu{tanjem Klinggraffa iz plejade hrvatskih velikana, ~ak i onih koji su se bavili gospodarstvom, namjerno se zapu{tao i posjed Meierhof (Majur), osobito za vrijeme Haulikovog nasljednika nadbiskupa Mihalovicha, koji je kao 7 8

Gospodarski list, 20, 1. XII. 1921.; Velimir De`eli}, Kardinal Haulik, nadbiskup zagreba~ki, Zagreb 1929, 7-8. Damir Mudrinjak, Park i gospodarstvo Maksimir od kraja 18. stolje}a do 1848. U: Hrvatski narodni preporod 1790-1848., Katalog, Zagreb 1985, 177-178. Bernard Stulli, Prijedlozi i projekti `eljezni~kih pruga u Hrvatskoj 1825-1863., I, Zagreb 1975. str. 424. i d. ; Narodne novine, 1885, br. 68; O. Maru{evski, n.dj., 41.

VDG JAHRBUCH 1999

svoju rezidenciju njegovao Gradec kraj Vrbovca, zaboraviv{i na ono {to je dao urezati nadbiskup Haulik na obelisku u Maksimiru. Na obelisku koji je postavljen 1843., stoji na osnovici na latinskom, koji je tada bio slu`beni jezik, ali donosimo tekst na njema~kom, jer je cijela monografija Olge Maru{evski objavljena i na njema~kom, {to je rijetkost za na{e znanstvene radove do 1990.: "Zur Aushilfe fur arbeitliebende Arme: Zur Hebung des Gewerbefleisses der Bürger; Zur Aufmunterung eines nutzlicheren zugleich annehmlicheren Feldbaues,; Der Hauptstadt zur Zierde,; Dem Vaterlande selbst zur Ehre; Und um Geschaftsmüde, düstere oder ermattere Gemuther an unschuldigen Freuden der Natur erquickend aufzurichten - Hat diese Heine - Deren Veredlung schon lang erwünscht, unlängst auch einigermassen versucht ward - Sammt anliegender Feldung - Im erlaufe mehrerer Jahre - Mir Vorliebe kultiviert - Nach Möglichkeit geziert - Und Urkund dessen Dieses bescheidene Denkmal errichtet Georg von Haulik Bischof von Agram und Königl. Banalamts-Stellvertreter im Jahre des Heils 1843.10 Majur je tek 1899 pripojen gradu Zagrebu izdvajanjem iz op}ine Sesvete, ali postav{i kasnije dio dobra Poljoprivrednog fakulteta nije se nikakova pa`nja posve}ivala o~uvanju povijesnih vrijednosti.11 Ovaj tekst ukazuje da je svrha parka da bude poticaj za korisnije i istodobno ugodnije obra|ivanje zemlje. Izdvajanjem dijela parka Jurja Ves, sada ve} opet Maksimir, za osnivanje Zoolo{kog vrta devastirani su neki zna~ajni dijelovi ovog prekrasnog srednjeeuropskog parka. Djelatnost Klinggraffa je usko vezana s Meierhofom u Maksimiru. U Gajevim Novinama horvatsko-slavonsko-dalmatinskim br. 21 od 12. oùjka 1845. neki putopisac savjetuje putnicima u Zagreb da ne propuste "pohoditi krasnu ovu i nauka punu {umicu" u kojoj "umetnostju je narav jo{ mnogo lep{a, mnogo priaznia postala", te da je posjet Maksimiru prilika da se "{togod nau~i" i da se pritom u "krasnoj prirodi uìva".12 Bio je to glasoviti "Meyerhof", kasnije "Majur", glavno mjesto Klingggraffovog rada ali i ponosa, jer tu je bila svilana, peradarnik, i mnogo{to{ta {to pripada u kulturu vrtlarstva i kulturu svakog bolje stoje}eg doma}instva kakovom se u tom vremenu po~elo teìti.

4. Gospodarsko dru{tvo. Haulik je bio je 1841. i banski namjesnik u Hrvatskoj, zamjenjuju}i bana, i u toj funkciji je 3. velja~e 1841. u `upanijskog dvorani okupio gospodare iz redova plemstva i sve}enstva, te je kapetan Dragutin (Carl) Klinggraff zamoljen da izradi pravila Gospodarskog dru{tva. Haulik, koji je svoje djetinjstvo proveo na jednom veleposjedu znao je da se nauka o poljoprivredi treba njegovati i pribli`iti narodu. Iz rada Gospodarskog dru{tva u njegovo vrijeme vidjet }emo da treba promijeniti zaklju~ak da je Gospodarskog dru{tvo radilo samo za plemstvo. Gospodarsko dru{tvo imalo je mnogo {iru narodnu zada}u. Iako to ne mogu dokazati mislim da je Haulik imao viziju gospodarski razvijene srednje Europe od Sjevernog mora do Jadrana. Njegovo biskupsko dobro na obalama Maro{a koje je za vrijeme revolucije 1848. konfiscirano od Kossutha, uz progla{avanje Hrvata izdajnicima, pokazuje da je shva}ao izvanrednu va`nost dunav10 11 12

Album "Jurja ves". prema O. Maru{evski, n.dj., 60. O. Maru{evski, n.dj., 60, 66-67. Vidjeti i Zornbergovu kartu Maksimira "Jurja Ves" iz 1846. Narodne novine, 21, 12. III. 1845.

VDG JAHRBUCH 1999

skog puta i naroda koji ìve na njegovim obalama. Poslije 1848. ovaj posjed mu je vra}en, pa je onda dovr{ena i prekrasna crkva ukra{ena ìvim bojama u slova~kom stilu, te su nabavljene i orgulje.13 Konstituiraju}a sjednica HSGD odràna je 24. studenog 1841. i tom je prilikom Haulik odrào odli~an govor u kojem je rekao "Einige gut organisiertere Landwirtschaft ist die sichere Grundlage eines Staates, und ein fleissiger und besonnener Landwirt sein BegrĂźnder... jedoch die Landwirtschaft ist nicht nur die fĂźr den Fortschritt der Gesellschaft wichtigste Profession ... sie ist auch diejenige BeschĂ¤ftigung, die der menschlichen Natur am meisten entspricht, die Selle erhebt, und jedes gesund und unverdorbene Herz erobert und anzieht.."14 Na toj je sjednici izabran Carl Klinggraff za prvog tajnika a Rakovac za drugog, {to je bila velika ~ast, ali i obaveza, te je podrazumjevala dobru suradnju Klinggraffa i Rakovca do koje je i do{lo, rezultiraju}i velikim uspjehom rada dru{tva do 1848. godine.15 Rakovac nam je u svom "Dnevniku" ostavio i neke kratke zapise o li~nosti Klinggraffa. Tako na primjer napominje su razgovarali o @idovima i da je Klinggraff rekao da su Ma|ari emancipirali @idove misle}i da }e ih predobiti za "Magjar{tinu", ali da se tu varaju, jer "~im budu imali slobodu, sjetit }e se narodnosti svoje", ali se diskusija vodila i o tome da su @idovi u velikom broju zaderàli narodnost njema~ku, kao znak "prete`nosti nema~ke kulture".16

5. Pokusna stanica (poku{ali{te) Gospodarskog dru{tva. Haulik je odmah u Maksimiru otvorio pokusnu stanicu Dru{tva. On je 1843. napisao o razlozima koji su ga pokrenuli za ure|enje Maksimira "... kao predsjednik Gospodarskog dru{tva htio sam pruìti primjer za organizaciju poljodjelstva na osnovu raznih gospodarskih principa, kao i za poticaj ure|enja vrtova kako bi se formirao ukus, koji ne }e sluìti samo kao ukras gradu, ve} i ~itavoj okolini, i kona~no htio sam pruìti ovda{njim gra|anima jedno mjesto, gdje u prirodi nevino zadovoljstvo i mir du{e mogu na}i..."17 U po~etku je poku{ali{te bilo u Maksi13 14 15

16 17

Agramer Zeitung, 94, 23. IV. 1856. List mjese~ni Horvatsko-slavonskog gospodarskog dru{tva, 1842, str. 2-11. Gospodarski list, 16, 165. VIII. 1891. - Dragutin Hirc, O postanku i razvitku jub. izlo`be Hrv. slav. gosp. dru{tva, str. 124. Za predsjednika je bio izabran Juraj Haulik a za potpredsjednike Laval Nugent i Zden~aj. Dragutin Rakovac (Bi{kupec, 31. X. 1813. - Zagreb, 11. XI. 1854.) i KLinggraf su odli~no sura|ivali, iako je Rakovac bio dosta mla|i od Klinggrafa. Rakovac je bio o`enjen Eugenijom Krieger, k}erkom gradskog fizika u Zagrebu. Rakov~ev otac \uro (umro 1844.) bio je provizor biskupa Maksimilijana Vrhovca na imanju u Vugrovcu, pa je razvio posebnu ljubav za zemlju, objaviv{i u prvom broju Danicze Horvatzke, slavonzke y Dalmatinzke 10. sije~nja 1835. pjesmu posve}enu seljaku u kojoj se nalaze stihovi "Seljan v zemlju plug zabode, i raznese dra~ne plode; Da se strni iz nje podignu, pune lati k zemlji prignu". Dnevnik Dragutina Rakovca, Zagreb 1922, 11. Nova Hrvatska, 1943, br. 77. - Lahner, Stota godina maksimirskog perivoja.

VDG JAHRBUCH 1999

miru, ali je tu bilo i dobro, pa je kasnije poku{ali{te preseljeno na po~etak Tu{kanca. Od 1. rujna 1852. do studenog 1853. Klinggraff je bio upravitelj dru{tvenog zemlji{ta Gospodarskog dru{tva, a ne samo tajnik, pa je ovaj njegov prakti~ni rad nastavak onog {to je radio prije 1842. odnosno do 1846. kad je park "Jurja ves" imao svoj najvi{i domet.

6. List mese~ni gospodarskog dru{tva. Ve} na prvoj sjednici Gospodarskog dru{tva 1841. Klinggraff je predlo`io plan za pisanje ~lanaka u ovom listu, izradiv{i i Pravila. U tom listu , koji se od 1850. zvao List Dru`tva Gospodarskoga hrvatsko-slavonskoga Klinggraff je mnogo sura|ivao i moglo bi se mnogo pisati o sadr`aju tih ~lanaka. Zden~aj je kritizirao 1843. Mese~ni list da je previ{e teoreti~an, da Nijemci previ{e mudruju, a da ima premalo prakse, {to je dakako bila aluzija na rad Carla Klinggraffa.18 Kasnije su mnogo listu zamjerali njegov njema~ki duh, koji je proizlazio iz ~lanaka koje je pisao Klinggraff a prevodio Rakovac. Haulika to nije ni{ta smetalo i suradnja Klinggraff - Rakovec davala je izvrsne rezultate, a iz pisma Jurja Posilovi}a [imunu Balenovi}u iz 1859. vidi se da je Haulik bio tada za{titnik njema~kom jeziku.19

7. Predavanja "VortrĂ¤ge". Iako je Gospodarsko dru{tvo bilo zami{ljeno tako da se trebaju osnivati i podru`nice, njihovo osnivanje je i{lo sporo. Osnovana je podru`nica u Zagrebu (predsjednik Matija Beloberg), Glini (Predsjednik Josip barun Jela~i}), Petrinji 18 19

Dnevnik Dragutina Rakovca, n.dj., 31. Zoran Grijak, Korespondencija Jurja Posilovi}a i [imuna Balenovi}a 1856.-1861. ^asopis za suvremenu povijest, 30, 1998, br. 1, 145.

VDG JAHRBUCH 1999

(predsjednik Josip Auer) i \akovu (predsjednik Milutin Balti}) no to nije bilo dovoljno, mnoge su se podru`nice zbog slabog kontakta s centralom i gasile, jer je dopisivanje i{lo te{ko, a drugih veza nije bilo. Na VI. glavnoj skup{tini Gospodarskog dru{tva 20. kolovoza 1844. Stjepan Ivekovi}, op}inski bilje`nik u Klanjcu, predloìo je da se organiziraju po selima predavanja za puk, i da predaju bilje`nici prema uputama kako bi trebalo ta predavanja sastaviti. Budu}i da u Hrvatskoj nije bilo niti jednog doma}eg gospodarskog stru~njaka koji bi to mogao u~initi, biskup Haulik se sloìo da Klinggraff napi{e ta predavanja na njema~kom jeziku, a da ih onda Dragutin Rakovac prevede na hrvatski jezik. Tako se je i postupilo, te se ~ini da je njema~kih predavanja bilo vi{e nego hrvatskih, jer se 1847. prestalo s izdavanjima zbog toga {to se nije mogao platiti tiskarski tro{ak. Me|utim u Nacionalnoj i Sveu~ili{noj biblioteci o~uvano je na njema~kom jeziku samo prvo predavanje koje govori o op}enitim pitanjima, i peto o svili, a tiskani su u tiskari Ljudevita Gaja 1845. godine. (Nac. sv. bibl. 79608). Na poticaj |akova~ke gospodarske podru`nice 1845. da se sastavi jedno djelce u "~istom prostom narodnom jeziku za sve grane gospodarstva s razgovetnim pou~avanjem, po~eo je D. Rakovac prevoditi Klinggraffovljeve tekstove na hrvatski.20 Od "Predavanja za seljaka horvatsko-slavonskoga" o~uvana su dva izdanja prvog predavanja (sig. 158690 i 187986) i po jedno izdanje drugog, tre}eg, ~etvrtog, petog i {estog predavanja, s time da su i ova predavanja tiskana kod Gaja, ali se kao prevodilac pored Dragutina Rakovca javlja i N. Horvat.21 Predavanja se sastoje od pouke u uvodnom dijelu i onda prakti~nih savjeta u formi dialoga. Uspkos toga {to je pro{lo stolje}e i pol od njihovog izdavanja ona se jo{ uvijek mogu ~itati sa zanimanjem. Na veliko zanimanje nai{lo je i ~itanje prvog predavanja 21. oùjka 1845. u Tuhlju od Stjepana Ivekovi}a. On ponavlja isto 13. travnja u Klanjcu i u posebnom izvje{}u Hrvatskom gospodarskom dru{tvu, traì da se narodu ~itaju i tuma~e predavanja i po drugim mjestima. Predavanja za seljake odràna su i u Rasinji, gdje je bio posjed grofa Ferdinanda Inkeya 1846 godine.22 Tiskana "Predavanja" su stekla veliku popularnost i 1847. |akova~ka podru`nica moli vi{e primjeraka kako bi ih podijelila me|u 25 pitomaca duhovne mladeì, kako bi oni mogli gospodarsku nauku pou~avati u svojim ùpama.23 Klinggraff je 1847. molio pretplatnike da pomognu dalje izdavanje "predavanja", jer bi se ovo djelo "upotrebiti moglo za raz{irenje znanosti i unapredjenje }udorednosti prostoga muà", a moglo bi se dalje izdavati ako bude najmanje tri stotine kupaca s time da jedan svezak stoji tri krajcare.24 Predavanja su svakako izazvala veliku pa`nju i dopisnik iz Senja, vjerojatno sve}enik, pi{e Rakovcu 1847. da je {teta {to su Predavanja prestala izlaziti te kaè da je sam za "duhovnu mlade` semeni{ta senjskoga" predbrojio ~etrdesetak svezaka, nakon {to je po~eo seljacima ~itati "Predavanja", koji su lo{e 20 21 22 23 24

List Mese~ni horv. slav. gosp. dru{tva, travanj 1845, str. 51. Treba upozoriti da njema~ki i hrvatski tekstovi nisu posve isti kao ni redoslijed predavanja. Gospodarski list, 19, 5. IX. 1891. - Hirc, D. Klinggraff; List mese~ni HSGD, 1846, srpanj, str. 103. List mese~ni HSGD, 1847, lipanj, str. 90. - pismo Mati}a od 31. III. 1847. Narodne novine, 8, 27, I. 1847.

VDG JAHRBUCH 1999

gospodarenje pripisali upravo nedostatku "ovakovih knjiìcah" i osoba koje bi ih podu~avale.25 Naàlost knjiìce su 1847. prestale izlaziti iako im je cijena bila svega 6 krajcara, ali Klinggraff i Rakovac misle da bi "gospoda zemaljska, duhovnici, u~itelji, slu`benici" mogli primjerom na svojim imanjima pou~iti seljaka kako da gospodare.26 Gajeve novine ne vjeruju da bi uspjelo "pu~ko izobraènje", jer da se dosada pokazalo da "poljodělcu silni duh vremena nije ni malo sudbinu moralnoga obstojanja promeěnio... budu}i privuknuo staroj zloporabi; protivi se svakoj koristnoj novosti i za bezumnost derì sve {to haljinu navadnoga upotrebljavanja neima...",27 i zato se sada Ilirci odkre}u od seljaka i smatraju da samo gospodarski {kolovani gradjanin moè biti nosilac napredka. Sve je ja~e shva}anje da je stru~no obrazovanje, osobito politehni~ko, ekonomsko i agronomsko, osnova materijalnoga napretka i blagostanja, te je sve ja~i zahtjev za osnivanjem stru~nih {kola, od kojih su Zagreba~ka u~iteljska {kola 1849, odnosno Krièva~ka ratarnica osnovane 1860. prve laste u jatu.28 Mo`da upravo u amaterizmu Klinggraffa i Rakovca treba traìti razloge da se poslije 1848. na ove autore gledalo s podozrenjem, pa njihovi radovi nisu vi{e prihva}ani tako dobro kao ranije. No isto tako treba znati da nije postojala nikakova prakti~na terminologija, da su prirodne znanosti bile posve zanemarene, a sklonost za prirodne fenomene ispoljavala se u strasti za sabiranjem minerala i rijetkosti i prvim prirodoslovnim radovima na razini deskripcije.29 Me|utim "Predavanja" su prete~a svih radova s poukom o poljoprivredi, pa i Seoskog gospodara Dragutina Straìmira iz Zeline, radova u~itelja Mijata Stojanovi}a iz D. Karlovaca i drugih. Klinggraff se je pri pisanju ove knjige posluìo djelom poljoprivrednog stru~njaka u Grazu Dr. Hlubeka "Die Landwirtschaftslehre in ihrem ganzen Umfange nach den Erfahrungen und Erkentnissen der letztverflossenen 100 Jahre mit wissenschaftlicher Strenge dargestellt" (Wien 1846).30 Svakako je zanimljivo {to Klinggraff i Rakovec pi{u u uvodu "Predavanja" potvr|uju}i da im je nastojanje usmjereno prema seljacima, a ne prema plemstvu koje je imalo svoje vlastite stru~njake i vlastite knji`nice s gospodarskom literaturom. "Dru`tvo je na{lo, da nijedan na~in u stali{u nije, kretanje i micanje na putu pobolj{avnaja i zdravoga napredovanja razigrati i podpaliti tako, mogao kao ako se seljak poticao bude na promi{ljanje, i ako mu se sěrce oplemenjivalo bude. Toga radi je glavni odbor neprestano ve}ao, kao bi on to i ~inom prikazao, {to dovoljno svčdo~i svaka godina měse~noga lista, gde se toliko putah nagovaraju gospoda seoski ùpnici (parohi, plebani), neka bi mlade` ustmeno podu~avali, gde se umoljavaju podru`nice, neka bi u skup{tine svoje zvale i pametnie seljake, i gdje ima toliko ve} vi{e putah ponovljenih ob}enitih opomenah". Oni savjetuju prihvat novoga, pa bilo to i strano te pi{u "A mi bi bili jo{ ve}e budale (bedaci, norci), kad bi sve, {to je novo, odbacivali samo zato, {to je novo; gdč ve} znamo, da sve, {to je staro i ujedno dobro, negda je takodjer novo bilo, i da plodovi, koji su neko25 26 27 28

29 30

Isto, 15, 20. II. 1847. List mese~ni HSGD, 1847, rujan. Narodne novine, 58, 21. VII. 1847. Sanja Zubak, Izme|u prosvjetiteljstva i romantizma. Strukture kulturalnosti Hrvatskog narodnog preporoda (1835-1848.), Diplomski rad, Zagreb 1997, str. 11-12. Isto, 14. Klinggraff to izri~ito navodi (List mese~ni HSGD, 1847, travanj, str. 60.

VDG JAHRBUCH 1999

liko 1000 miljah daleko u Americi stvoreni, kao n. pr. kukuruz i krumpir, rastu i u na{oj zemlji, i mnogo nam prude." (str. 9). I poru~uje "Izku{avajte sve, pak zadčrìte, {to je najbolje!"(str.10) Zanimljivo je i kako poti~e na u~enje "A da nam treba jo{ puno se toga u~iti, da nam treba gospodarstvo i stali{ svoj pobolj{ati, mislim, da }e to svaki od nas doku~iti, koi nije slěp na oba oka, svaki, koi je vidio [tajer, Kranjsku i Ugarsku zemlju. Po svih ovih zemljah teraju gospodarstvo mnogo marljivie, po mnogo boljoj upravi, nego mi, po svih ovih zemljah ima u ku}ah vi{e reda, {tednje ({parnosti) i ~isto}e, nego kod nas. (...) Odkuda to? Jesu li one zemlje plodnie i bolje? Leè li pod boljim ugodniim nebom? Ni jedno, ni drugo? Zemlja na{a tako je lěpa i dobra, da ljudi, koji su mnogo hodili po svetu, vele, da nisu nikad videli lěp{e zemlje."(str.10) I obavje{tava: "Da vam je videti, kako se je mnogomu dobromu, verlomu, ~ilomu narodu boriti sa skupostju kukavne i siroma{ke svoje zemlje i o{troga neba, kako mu plodove te`koga, mu~noga truda i znoja haraju vihrovi, zima, voda i druge naravske prigode, i kako tada gorko stradati mora. Kako sasvim tim neklone duhom, ve} stvoritelja svoga, koi ga izku{ava i ka{tiguje (pedepsa) u svoj poniznosti slavi i {tuje, sve svoje sile nanovo sabira i napinje, pak se latja posla, pa~e u istom ovom gorkom ~asu, gdě bez svoje krivnje stradati mora, kako ostaje dobar, derè}i se rada i ~isto}e. Takav se narod nedi~i, neponosi do du{e domovinom svojom, nu blago roditeljem, koji imaju takove sinove, blago sinovom, koji imaju takove roditelje!"(str.11). I u ovim rije~ima krije se Klinggraffovo iskustvo ~ovjeka {irokih vidika koji je vidio svijeta i narode, pa onda daje prakti~ne upute o sadjenju dudova, krumpira i drugih kultura koje su tada bile va`ne za napredovanje ovog podru~ja.

8. Kolendar za puk 1846. Najatraktivnije teme iz poljoprivrede, kulture i gospodarstva Carl Klinggraff i Dragutin Rakovac su uvrstili u ovaj Kolendar za puk, koji je iza{ao 1846, 1848, 1849. i 1850. u tiskari Gaja. do 1850. Prvi svezak tiskan je u 6.000 primjeraka i za kratko vrijeme rasprodan, iako se prigovaralo da je u njemu zanemareno sto~arstvo.31 Bio je to neobi~no visok tira` za hrvatske prilike. Me|utim revolucija 1848. promijenila je koncepcije o gospodarstvu, pa ono {to je bilo vrijedno do 1848. nije se vi{e takovo smatralo poslije 1849. godine Klinggraff to me|utim nije prihvatio. On je proveo kroz skup{tinu HSGD 1850. da se u Kolendaru za puk objavi djelo dr. Fra. [av. Hlubeka "Nauk o svilarstvu i dudartvu za puk" koje su preveli kraji{ki pitomci u Grazu.32 Bio je to kraj "Kolendara". Me|utim velikom tvrdoglavo{}u Klinggraff je uspio da se ovo djelo izda 1852. u Listu dru{tva gospodarskoga na 43 stranice s time da je to bio nadomjestak za gospodarske novine koje te godine nisu izlazile, a 1853. su po~ele izlaziti u novoj opremi kao Gospodarske novine, koji naziv imaju i danas.

9. Odbor za znanost i umjetnost pri Gospodarskom dru{tvu. Budu}i da Narodni muzej, osnovan 1846. nije imao ni prostorija ni svog lista Rakov~ev i Klinggraffljev List 31 32

List mese~ni HSGD, 1847, rujan, str. 130; J. Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, II, Zagreb 1942, 298-299. List Dru`tva gospodarskoga hervatsko-slavonskoga, 1850, XII.

VDG JAHRBUCH 1999

mese~ni objavljuje datum utemeljenja pojedinih zbirki i njene darovatelje, te popis knjiga koje stoje interesentima na raspolo`enju, a kada je Ljudevit Vukotinovi} shvatio kakav se ugled krije u tom radu prigrabio si je vodstvo Narodnog muzeja, utje~u}i gotovo u potpunosti na njegov dalji razvoj. Me|utim u po~etku je dobrodo{la svaka pomo}, te je poru~nik Ivan K. Taubner 24. kolovoza 1846. na op}oj skup{tini Gospodarskog dru{tva pro~itao prijedlog o osnivanju Odbora za znanost, koji bi pretresao razna pitanja i davao mi{ljenja o gospodarstvu. Osnovan je odbor sa tri odsjeka, naime za matematiku, fiziku i "historiju naravsku", {to je zapravo prirodopis. Taj se odbor sastojao od 9 osoba i Carl Klinggraff je bio revan ~lan tog zadnjeg odbora. Od 1847. na poku{ali{tu u Tu{kancu se vr{e meteorolo{ka motrenja te je to osnova dana{njeg meteorolo{kog observatorija, osnovanog 1853 godine.

10. Gospodarsko dru{tvo od 1848. do 1856. godine. Poslije 1848. a osobito za vrijeme Bachova apsolutizma po~eo je ja~ati onimozitet prema njema~kom jeziku, koji je bio slu`beni jezik vlade. Budu}i da privatna privreda, tj. trgovina i obrt nisu bili podre|eni zakonima koji su propisivali njema~ki jezik u upravi, to je na{lo obilatog izraza upravo u obrtu i trgovinu koje se po~elo suprotstavljati plemstvu i gra|anstvu koje je priklanjalo njema~koj, stranoj kulturi. To "novo gra|anstvo" kako ga naziva Mijo Kre{i} po~inje voditi borbu protiv nenarodnog jezika, a osobito se to provodilo kroz Hrvatsko-slavonsko gospodarsko dru{tvo, jer se je jo{ i 1859. u zagreba~koj Trgova~ko-obrtni~koj komori govorilo njema~ki.33 Stranci koji su dalje namjeravali ìvjeti u Hrvatskoj po~eli su mijenjati prezimena, pa upravo u tom vremenu Farka{ postaje Ljudevit Vukotinovi}. Carl Klinggraff nije htio izmijeniti ni ime ni prezime, budu}i da je u Hrvatsku do{ao ve} u godinama nije nikada uspio posve nau~iti hrvatski jezik, pogotovo ne tako da bi na njemu mogao pisati. Ipak bio je jo{ uvijek vrlo koristan i Zagrebu i Hrvatskoj, osobito kada se je trebalo ne{to ishoditi na carskom dvoru. Kada je u sije~nju 1849. Mirko Lentulaj uputio poziv Banskog vije}a Gospodarskom dru{tvu da izradi program boljeg ure|enja poljoprivrede zaklju~eno je da treba: 1. ubrzati komasaciju i reguliranje ba{tine (Grundlasitz) uz podjelu op}inskih pa{njaka i lugova, 2. da treba pospje{iti marvogojstvo, 3. razviti vinarstvo, 4. utvrditi pravo uìvanja voda kod natapanja livada, 5. sastaviti statistiku kultura, 6. da se nauk o poljoprivredi uvede u pu~ke i u vi{e {kole i kada je to sastavljeno tada su u Be~ 19. oùjka 1849. krenula ~etiri predstavnika: Antun Nem~i} Gostovinski, vlastelin Donat Tom~i} od Tre{}erovca, nad{umar Karlo Kos i tajnik Klinggraff. Oni su boravili u Be~u do kraja mjeseca, nastoje}i ishoditi odobrenje za ovu reorganizaciju, te je Klinggraf u{ao u odbor koji se trebao baviti gospodarskim {kolama.34 Me|utim Klinggraff je smatrao da se poljodjelske {kole mogu osnovati na privatnim gospodarstvima, dakle na veleposjedima, {to gra|anstvo nije bilo voljno prihvatiti.35 Po33 34 35

Hrvatski trgovac, 1862, - Bilje{ka Antuna Jaki}a. List mese~ni HSGD, 1849, o`ujak. Isto, str. 76.

VDG JAHRBUCH 1999

red toga nije bio sklon forsiranju vinogradarstva, koje je zapo~elo poslije 1848. na ra~un zapu{tanja hortikulture i svilarstva, te se sada javljaju novi pisci koji imaju druga~iju koncepciju razvoja gospodarstva u Hrvatskoj nego Klinggraff. Sva nastojanja Klinggraffa da se uzdr`i svilarstvo kao perspektivna poljoprivredna grana nailazila su na prepreke koje nije bilo mogu}e prebroditi, pa se ~ak kriti~ki napadaju postoje}i priru~nici o svilarstvu, pa je vjerojatno to, a ne samo bolest dudova svilca, uni{tila svilarstvo u Hrvatskoj u tom vremenu.36 A onda je zbog svilarstva do{lo do sloma, i nakon objavljivanja Hlupekovog "Svilarstva" u 1853. po~inje izlaziti Gospodarske novine u novoj koncepciji. ^lanak "Arbeitschule" u 1853. je me|u zadnjim ~lancima koje je objavio Klinggraff u Gospodarskim novinama, zala`u}i se za osnivanje jedne gospodarske {kole u Hrvatskoj i jedne u Slavoniji.37 Na ime Klinggraffa nailazimo jo{ u Gospodarskim novinama sredinom 1853. kada je na imanju novog predsjednika Hrvatsko-slavonskog-gospodarskog dru{tva Ambroza vit. Vranicanya u Botincu bio prisutan pokusima s novim kulturama.38

11. Potiskivanje Klinggraffa. Ljudevit Vukotinovi} se s grupom narodnjaka okomio na dotadanji gospodarski program koji je kao gospodarske centre utvrdio velika plemi}ka imanja, nagla{avaju}i da Hrvatska ne treba njegovati svilarstvo ve} vinogradarstvo kao puno konjukturniju granu, za koju Klinggraff kao ~ovjek sjevera, gdje vinova loza ne rodi nije imao nikakovog iskustva, pa nije mogao ni primiti nikakove upute od Kraljevskog pruskog kollegija za gospodarstvo s kojim je sura|ivao. (No vinarstvo kao ni svilarstvo nisu jednostavna proizvodnja. Treba mnogo znanja, a i umje{nosti da se tu ne{to ostvari, pa su obje privredne grane zapale u te{ko}e u drugoj polovici 19. stolje}a, i krivnja je svaljena na zarazu na dudovom svilcu i zarazu na vinovoj lozi. (peronosporu)) No dok je bio ìv Dragutin Rakovac Klinggraff je bio za{ti}en i cijenjen. U svojem dnevniku Dragutin Rakovec pi{e da je 1843. razgovarao s kapetanom Klinggraffom o emancipaciji @idovah u Ugarskoj". Klinggraf je tom prilikom rekao da su Ma|ari priznali emancipaciju @idova, misle}i da }e postati privrènici ma|arska ideje, ali da to ne}e biti, "jerbo @idovi, ~im budu imali slobodu, setit }e se narodnosti svoje", {to se doista i desilo na po~etku dvadesetog stolje}a kada je dr. Aleksandar Licht po~eo {iriti ideje cionizma. Tom je prilikom Rakovec izrazio ~u|enje da @idovi gotovo svugdje iskazuju njema~ku narodnost kao svoju, na {to je Klinggraff odgovorio da je to "znak prete`nosti nema~ke kulture".39 Smr}u Rakovca Klinggraff gubi za{titnika, te ga zbog raznih razloga sve vi{e izoliraju od dru{tvenog ìvota u Hrvatsku, pa je ~ak i ma~evala~ka {kola osnovana 1850. od A. Vanine, a bez sudjelovanja Klinggraffa. Na sjednici Gospodarskog dru{tva 2. sije~nja 1855. Klinggraff je zamolio Odbor, da ga se rije{i tajni{tva ali i ~lanstva u dru{tvu radi zdravlja 36 37

38 39

Gospodarski list, 1853, str. 80. Gospodarske novine, 10, 5. III. 1853. Ne{to kasnije je objavljen jedan ~lanak o programu gospodarske {kole koji je sastavio Klinggraff s Bara~em iz Hrvatskog primorja. (Gospodarske novine, 24, 17. VI. 1854.) Gospodarske novine, 27, 2. VII. 1853, str. 127. i 32, 6. VIII. 1853. Dnevnik Dragutina Rakovca, n.dj., 11.

VDG JAHRBUCH 1999

ali i radi toga {to ne zna dobro hrvatski, a vi{e nije bilo Rakovca koji bi prevodio njegove tekstove za Gospodarski list koji je poslije 1848. pisan isklju~ivo hrvatskim jezikom, ~ak i za vrijeme Bachova apsolutizma, ~ime je zapravo postao list hrvatskih seljaka. No to je isklju~ilo suradnju Nijemaca u listu. G. 1856. je odbijena molba viroviti~kih Nijemaca, koji su se okupili na dobru kneza Schaumburg Lippea da list izlazi i na njema~kom jeziku.40 Ako su htjeli {to ~itati na njema~kom jeziku morali su pokrenuti svoj list. Odbor je primio Klinggraffovljevu ostavku bez ijedne rije~i zahvale. (Jedini biograf Kliggraffa, Dragutin Hirc je 1891. naveo da je odbor ostavku primio velikom `alo{}u, {to vjerojatno ne odgovara stvarnosti. Hirc jednostavno nije htio dolijevati 1891. ulje na vatru, jer to je vrijeme kada Austrija ponovno izgra|uje svoje dobre odnose s Njema~kom.41 U popisu ~lanova Gospodarskog dru`tva hrvatsko-slavonskog iz lipnja 1855. Klinggraffa vi{e nema.42

12. Gimnastika u Zagrebu. Carlo Meyer v. Klinggraff je 16. svibnja 1844. uputio program gimnastike za {kolsku mlade` u Zagrebu upravitelju {kolstva u Hrvatskoj Josipu Schrottu, koji ga je proslijedio Ugarskom namjesni~kom vije}u s molbom da se uvaì Klinggrafova molba, jer je i u drugim gradovima Austrijske monarhije ve} dozvoljeno u~enicima redovito vje`banje. Kapetan Carl od Klingraffa je u svojem programu rekao da bi vje`baona obuhvatila mlade` od 8 do 25 godine. Isti~e da je od 1842. do 1844. godine odràno u Zagrebu 500 vje`bi u tr~anju, skakanju, njihanju i drugim vje`bama i da nikada nije bilo nekih incidenata niti nediscipline. Isti~e da bi zagreba~ki magistrat odobravao mjesto odràvanja vje`bi. Ugarsko namjesni~ko vije}e u Budimpe{ti je 3. studenog 1844. povoljno rije{ilo Klinggraffovu molbu, ali uz ogradu da je potreban nadzor i posebna dozvola za svaki poseban slu~aj i za svaku {kolu.43 Na osnovu ove dozvole Klinggraff je pokrenuo kod Gradskog magistrata osnivanje ma~evala~ke {kole u okviru Thurnplatza, te je osnovan gradski odbor na ~elu s kapetanom Josipom Luksichem, ali se iz dnevnika Dragutina Rakovca vidi, da je bilo odre|enih problema oko organiziranja te {kole i mjesta gdje }e se {kola odràvati, te je Klinggraff bio "nezadovoljan pona{anjem nekih".44 G. 1846. uvedeni su satovi vje`banja i u Plemi}kom konviktu i mo`da je tu do{lo do razli~itog shva}anja u odnosu na Klinggraffa koji je htio vje`bali{te za sveukupnu mlade`, te je on zapravo osniva~ ma~evala{tva u Zagrebu, {to je u povijesti sporta tako|er zanemareno.45 40 41 42 43

Agramer Zeitung, 96, 25. IV. 1856; Gospodarski list, 1, 6. I. 1855. Gospodarski list, 19, 5. IX. 1891. Gospodarski list, 26, 23. VI. 1855. Hrvatski dràvni arhiv, Ugarsko namjesni~ko vije}e, dep. scholastici, kut. 6, br. 270 od 1844. Klinggraff je svoju molbu napisao na njema~koj gotici, a Vije}e je dalo odgovor na latinskom jeziku. Dràvni arhiv Zagreba, Magistrat, Acta politicorum, 1844, 27-886-2 i 21-2539-6; Dnevnik Dragutina Rakovca, n.dj., str. 41. zapis od 2. VI. 1844. Hrvatski dràvni arhiv, Ugarsko namjesni~ko vije}e, dep. sch. kut. 6, br. 242 od 1846. Prema tome Klinggraff je osniva~ gimnastike u Hrvatskoj, pa i ma~evala~ke {kole Zagreba, koja je omogu}ila banu Pavlu Rauchu da 1. svibnja 1908. priredi u Zagrebu prvo me|unarodno ma~evala~ko natjecanje (Ustavnost, 70, 24. IV. 1908.)

VDG JAHRBUCH 1999

13. Siroti{te. Klinggraff je bio ~ovjek vrlo velikih vidika i èlio je modernizirati Hrvatsku. On je u Zagrebu potaknuo jo{ jednu aktivnost. Klinggraff je 1844. povjerio Dragutinu Rakovcu da èli utemeljiti Kleinkinderbewahranstalt, a onda je zamolio Gradski magistrat u Zagrebu dozvolu za osnivanje siroti{ta, èle}i da ta institucija bude "pro educatione et eruditione sucrescentis sobolis, vulgo Klein Kinder Anstallt hic loci modalitate". Me|utim zagreba~ki Gradec ba{ nije bio voljan prepustiti odgoj djece Nijemcu i to jo{ protestantu, pa je i osnivanje {kole za ma~evanje i brigu za djecu vezao uz dozvolu vi{ih vlasti, tj. Kraljevsko ugarsko vije}e.46 Kada su slijede}e godine do{le u Zagreb na poziv biskupa Haulika ss. milosrdnice sv. Vinka Paulskog ova namjera je postala realnija, ali u djelatnosti katoli~ke crkve. Biskup Haulik sagradio je ~asnim sestrama u Samostanskoj ulici 17 zgradu, koja je dovr{ena 1. listopada 1855., kada je pjestovali{te za siroma{nu djecu i otvoreno, a tu se kasnije osniva i ènska u~iteljska {kola, koja je dala Hrvatskoj niz kvalitetnih u~iteljica. Ipak potrebe naraslog grada za skrbi o siro~adi bile su stalne. Klinggraff je u svibnju 1855. sakupljao darove za ure|enje piestovali{ta za malu djecu, a kako se ~ini, sura|ivao je s dru{tvom "Frauen Verein" (Gospojinskim dru{tvom za uredjenje pjestovali{ta u Zagrebu) koje je osnovano 1855 godine.47

14. Dom Carla Klinggraffa. Rade}i kao pravi pedantni Nijemac Klinggraff je stekao kapital koji mu je omogu}io jo{ 1841. kupnju posjeda Zmrok od odvjetnika A. pl. Czaprana, koji je ve} tu imao i vrt o kojem pi{e Kunitsch u njema~kim novinama "Deutsche Gartenzeitung".48 Posjed je tada bio mnogo ve}i nego danas, i tu je bila prava {uma hrastova i crnogorice.49 Carl Klinggraff umro je 14. travnja 1856. u 78 godini. Njegova smrt je objavljena u zagreba~kom tisku tek 17. travnja i to ovim rije~ima: "Agram, 16 April. Der seit vielen Jahren hier lebende pensionirte preussische Hauptmann und Besitzer der Realitat Cmrok, Herr Klinggraff, ist vorgestern gestorben. Der Verstorbene war ein rationeller Oeconom und hat als Sekretar der Landwirtschaft Geselschaft durch mehrere Jahre erstpriesslich gewirkt".50 Poslije ovako lijepe objave u njema~kim novinama morale su i Narodne novine objaviti Klinggraffovu smrt, ali je to u~injeno tek u broju 91 od 19. travnja 1856. 46 47

48 49

Dr`avni arhiv Zagreba, Magistrat, Acta politicorum, 1844, 23-828-2 i 1844, 21-2539-6; Dnevnik Dragutina Rakovca, n.dj, str. 24. 75-godi{njica gospoijinskog dru{tva i njegova pjestovali{ta. 1855-1930. Zagreb 1930; A.M. Babi}, Dolazak i po~eci javnog rada ss. milosrdnica u Hrvatskoj. Croatica Christiana Periodica, 1977, Zagreb, br. 1. Deutsche Gartenzeitung, Passau, 1829, str. 345 i 353. Dr`avni arhiv Zagreba, Magistrat, br. 4022 od 3. X. 1841.; Ljelja Dobroni}, Tu{kanac i Cmrok u prvoj polovini XIX. st., Iz starog i novog Zagreba, I, Zagreb 1957; Ista, Periferija Zagreba u 19. st.. Iz starog i novog Zagreba, II, 1960, 283. Posjed je tada nosio broj Tu{kanac 202, odnosno br. 28 godine 1878, a danas je to Tu{kanac 100, i u vlasni{tvu obitelji Kordi}. Nakon smrti Klinggraffa postaje posjed potpredsjednika Gospodarskog dru{tva Andrije Jak~ina, te je kao takav poznat i u 20. stolje}u, a posve je zaboravljeno da je tu Klinggraff i pokopan. Moj poku{aj u rujnu 1998. da doprem do groba zavr{io je neuspje{no na ulaznim vratima koja ~uvaju psi i sigurnosne kamere i potpuno nerazumijevanje vlasnice objekta za svrhu mog dolaska. Agramer Zeitung, 89, 17. IV. 1856.

VDG JAHRBUCH 1999

Klinggraff je trebao biti pokopan na groblju S. Roka, gdje mu je zet, poznati zagreba~ki urar Adolf Kรถnig, pripravio grobnicu. 51 No nije tako bilo. Klinggraff je pokopan na svom posjedu na Cmroku, pokopan od seljaka koji su ga vrlo voljeli i koji su izjavili da je Klinggraffu bila èlja da leì tamo gdje mu je pokopana supruga, te da se volja pokojnikova, koji je uostalom bio protestant, mora po{tivati. Da ga se ne dira s Cmroka zaloìo se i kardinal Haulik, brzojaviv{i iz Be~a, gdje je tada boravio: "Pustite mojega prijatelja Klinggraffa, tamo gdje je pokopan. Amen. Haulik".52 Naime, Haulik je od 2. travnja 1856. bio u Be~u, pa je bio primljen u posebnu audienciju kod cara odmah po dolasku, i ponovno 12. travnja, kada su austrijski kardinali, nadbiskupi i biskupi bili opet kod cara i kada je potvr|ena katoli~ka crkva kao dràvna crkva u Austriji. Grob Klinggraffa spomenuo je Gjuro Szabo 1931.53 Svakako je zanimljivo da ban Josip Jela~i}, otvaraju}i 15. travnja 1856. godi{nju skup{tinu Gospodarskog dru{tva nije ni rije~ju spomenuo Klinggraffa 54, a ve} 16. je otputovao u Koprivnicu, gdje je postavio kamen temeljac za koprivni~ku osnovnu {kolu. Odnos Jela~i}a prema Klinggrafu nije razja{njen. Na ve} ranije spomenuti prijedlog Klinggraffa o osnivanju jedne gospodarske {kole u Hrvatskoj i jedne u Slavoniji ban Jela~i} nije odgovorio, premda je bio predsjednik dru{tva. Ni{ta se nije u~inilo dok nije Klinggraff umro i ~ini se da je Jela~i} bio protiv toga da se {kola osnuje na plemi}kom dobru Filipa Batthyanya de Nemetujvara u Ludbregu za {to su postojali realni preduslovi, vjerojatno zbog uloge koju je ova obitelj imala 1848. zalaù}i se za ma|arsku dràvu koja bi obuhvatila i Hrvatsku. Na ru~ku 13. listopada 1856. Jela~i} dugo razgovara s Heinrichom Wilhelmom Pabstom, savjetnikom za poljoprivredu u Be~u, o osnivanju jedne {kole po uzoru na onu u Deutsch Altenburgu.55 Ne{to prije toga Jela~i} je na jednom ru~ku na zdravicu generala grofa Bellegarda da se to~ka ravnoteè za Austriju nalazi u Njema~koj odgovorio: "Pustite me na miru s Va{im Nijemcima! Nijemca vrlo cijenom pojedina~no, kao u~enjaka, znalca i vrijedna ~ovjeka, ali {to se njema~ke nacije ti~e, daleko od mene."56 Dakako treba voditi ra~una o tome da je u to vrijeme Jela~i} ve} bio vrlo bolestan i da je ova izjava ishitrena, ili je mo`da bio pod utjecajem op}e klime koja je zavladala u Austriji prema Njema~koj, a osobito u Hrvatskoj zbog Bacha koji je tako|er do{ao iz Njema~ke. Ljudevit Vukotinovi} i Milutin Balti} istisnuli su kod bana Klinggraffa, vjerojatno ukazuju}i da je Klinggraff ~ovjek 18. stolje}a, i da umjesto svilarstvu treba vi{e pa`nje posve}ivati vinogradarstvu i drugim poljoprivrednim granama. To je onda i realizirano 1860. kada je u Krièvcima otvorena Prva poljoprivredna {kola, ~iji uzor nije bio u Deutsch Altenburgu, ve} su svi profesori do{li iz ê{ke, Moravske i Slova~ke a me|u njima i Dragutin Lambl i na toj {koli nije radio niti jedan Nijemac. 51

52 53

54 55 56

Hrvatski dràvni arhiv, knjige umrlih, ùpa sv. Marka, Zagreb, 1853-1884, inv. br. 1298, str. 100, list 50. Sin Adolfa Kรถniga Ivan oènio se je 17. X. 1852. s Ljubicom Tottarovom, k}eri trgovca iz Virja i Ferdo Rusan je tom prilikom ispjevao pjesmu. Pod utjecajem Klinggraffa i Tottar se je po~eo baviti svilarstvom, imaju}i jedno vrijeme lijepog uspjeha. Dnevnik Dragutina Rakovca, n.dj., 51; Gospodarski list, 19, 5. IX. 1891. Jutarnji list, 7147, 24. XII. 1931, 37. - Gjuro Szabo, Zaboravljeni grob na Cmroku. Szabo je objavio i sliku groba i plo~e iznad toga. Agramer Zeitung, 94, 23. IX. 1856. Josip Neustaedter, Ban Jela~i} i doga|aji od 1848. u Hrvatkoj, II, Zagreb 1998, 318. Isto, 283.

VDG JAHRBUCH 1999

Zagrep~ani njema~kog podrijetka nisu posve prekinuli suradnju s Gospodarskim dru{tvom. Ro|ak Klinggraffa trgovac Eduard Kรถnig radio je kasnije u Gospodarskom dru{tvu, pa je 1867. nabavio iz Francuske sjeme lucerke, i vr{io njenu rasprodaju.57 îni se, da je na poloàj Klinggraffa djelovalo osnivanje Hrvatskog knjièvnog dru{tva koje je bilo jako kroatisti~ko, a osobito je nastojalo ~ak kroatizirati i njema~ka imena. Vladavina iz vremena Bacha i vrlo jaka germanizacija provo|ena u tom vremenu u dràvnim uredima i {kolama stvorila je jaku opsesivnu netrpeljivost prema Nijemcima u Zagrebu i germanizmu op}enito. No mo`da je tu i utjecaj Vukotinovi}a koji je imao druga~iju gospodarsku viziju Hrvatske od Klinggraffa koji je smatrao da plemstvo treba biti nosilac napredka, ili pak od Bogoslava [uleka, koji je sam u Be~u 1856. objavio "Biljarstvo", odnosno 1858. "Cvjetarstvo", iako je prvo djelo Vukotinovi} o{tro napao.58 U svakom slu~aju mnogo toga jo{ ne znamo o vremenu uo~i i poslije 1848. Dragutin Rakovac u svom dnevniku ima natuknicu "Klinggraff i sud Em(anuela). [vab. o njemu", ali bez daljeg teksta.59

15. Zaborav. Klinggraffa dugo nije nitko spominjao u Gospodarskom listu. Tek 1878., kada je uredi{tvo Gospodarskog lista preuzeo Ivan Jagi}, spomenut je nakon dugog vremena prvi puta Klinggraff i spominje se da je prvih pet godina svog postojanja Gospodarsko dru{tvo radilo po pravilima njema~kih gospodarskih dru{tava, odnosno kasnije {tajerskih, i da se tek kasnije dru{tvo javlja kao posebno, svojim vlastitim interesima zaokupljeno dru{tvo, ali se nazire i shva}anje pisca da su te podjele nanijele {tetu dru{tvu. Jagi} pi{e "Stoga nikako ne zasluùje ime patrioti~nog muà onakav gospodar, koji prigovara Gospodarskom dru{tvu ili podru`nici ili odli~nim i radinim ~lanovom istih, da jim posao ne valja, da nisu dosta prakti~ni...." Sloga je Jagi}u najva`nija.60 Iz ovog ~lanka vidi se da je doista postojao sukob mi{ljenja {to treba gajiti u Hrvatskoj. Ilirci, odnosno kasnije narodnjaci, su se zalagali za vinarstvo i sto~arstvo uz umjerenu industrijalizaciju. Klinggraf se je pak zalagao za ìtarstvo, sto~arstvo, peradarstvo i svilarstvo, dakle razvoj Hrvatske kao poljoprivredne zemlje. âk i prilikom obiljeàvanja polustoljetnog rada Gospodarskog dur{tva 1891. sve do rujna 1891. taji se uloga i mjesta Klinggraffa u osnivanju i kreiranju tog dru{tva. Objavljuju se slike svih ~lanova prvog upravnog odbora iz 1842., ali ne i slika Klinggraffa. 61 Ovakav odnos prema Klinggraffu susre}emo i kasnije, te Ja{a Ravli} pi{u}i biografiju Dragutina Rakovca potpuno pre{u}uje Klinggraffa kao tajnika gospodarskog dru{tva.62 Tek 5. rujna 1891. objavio je Dragutin Hirc uvodnik "Dragutin Klinggraff" u kojem je iznio osnovne crte iz njegovog ìvota i objavio sliku i zahvaljuju}i Hircu moèmo opet slijediti ìvotnu stazu Carla v. Klinggraffa.63 57 58 59 60 61 62 63

Gospodarski list, 7, 14. II. 1867. Narodne novine, 30, 7. II. 1860. Dnevnik Dragutina Rakovca, n.dj., 43. Gospodarski list, 5, 1. III. 1878., str. 33. - Va`nost podru`nica Gospodarskog dru{tva a navla{ podru`nice zagreba~ke. Gospodarski list, 16, 15. VIII. 1891. Uvodnik. Sto godina hrvatske knji`evnosti. Hrvatski narodni preporod, II, Zagreb 1965. Gospodarski list, 19, 5. IX. 1892. Da nije Hirc objavio sliku ne bismo danas znali kako je Klinggraff izgledao.

VDG JAHRBUCH 1999

Onda su to morali priznati i drugi, pa je Mladen Vukmir pi{u}i 1922. o urednicima Gospodarskog dru{tva napisao "Medju tom ~etrnaestoricom urednika (Gospodarskog lista, opaska MKD) ne spominjem Karla Meiera viteza od Klinggraffa, iako je on, uz Haulika i Rakovca, najzaslu`niji, i za postanak na{ega dru{tva i za izdanje i uredjenje lista. On je bio doseljeni Prus, kr. pruski kapetan izvan slu`be, koji se kroz punih 14. godina, od g. 1842. - 1856. rijetkim `arom, posvetio radu u dru{tvu. On je uredjivao njema~ki dio lista (...), a mnogo je njegovih ~lanaka {tampano i u hrvatskom prevodu."64 Svakako trebamo prihvatiti zavr{etak ~lanka Dragutina Hirca iz 1891. koji pi{e "Trajna bila spomen tomu marniku u srdcima hrvatskog naroda!65 Bio je Nijemac, ali je mnogo dao Hrvatskoj, nesebi~no i po{teno.

64 65

Gospodarski list, 3, 1. II. 1922, str. 6. 65. Gospodarski list, 19, 5. IX. 1891.

VDG JAHRBUCH 1999

CARL HEINRICH MEYER VON KLINGGRAFF, DER ERSTE WIRTSCHAFTSEXPERTE DER KROATISCH-SLAWONISCHEN WIRTSCHAFTSGESELLSCHAFT IN ZAGREB (1842-1855) Ein verspätetes Memento Der preussische Offizier Carl Heinrich Meyer von Klinggraff kam nach Zagreb im Jahre 1826 und lebte hier bis zu seinem Tode am 14.April 1856. Als Freund der zagreber Bischöfe arbeitet er an den Bodenarbeiten während des Anbaues des Parks Maksimir in Zagreb, sowie an den Deichen an der Sava. Er war besonders befreundet mit dem Bischof Juraj Haulik, der ihn bei der Gründung der Wirtschaftsgesellschaft Ende 1841 zum ersten Sekretär ernannte. Zusammen mit Dragutin Rakovac redigierte Klinggraff das „Blatt der Wirtschaftsgesellschaft“. Er schrieb auf deutsch und Rakovac übersetzte es in kroatisch. Er schrieb auch wirtschaftliche Vorträge „Vorträge“, die auch im grössten Teil von Rakovac übersetzt wurden, obwohl diese Vorlesungen unter Menschen, die sich mit dem Agrar befassen, auch in deutscher Sprache kreisten. Nach dem Jahre 1848 fiel er als Ausländer in Ungnade, da er nicht gut kroatisch sprach und er weder seinen Namen noch Nachnamen ändern wollte. Weder sein Name, noch seine Verdienste werden bis 1891 erwähnt als Dragutin Hirc diese Ungerechtigkeit ausbesserte. Carl v. Klinggraff war eine verdiente Persönlichkeit, die 1844 ein Gymnastik Programm für die Bürger von Zagreb erschaffte, und im selben Jahr auch an der Gründung einer Fechtschule und eines Waisenhauses arbeitete. Er bebaute sein Besitz auf Cmrok Nr.1000 als vorbildliches Gut, und wurde dort, auf seinen eigenen Wunsch, auch begraben. Der Erzbischof Juraj Haulik intervenierte als man Klinggraff auf den Städtischen Friedhof vesetzen wollte, so dass er dort begraben blieb, wo er es sich auch gewünscht hatte. Carl v. Klinggraff war zu seiner Zeit ein hervorragender zagreber Wirtschaftler. Sein Einfluss auf die Garten-, Früchte- und Seidenzucht in Zagreb ist unumgehbar. Er übertrug die neuesten Kenntnisse der Agrikultur aus der Steiermark und Preussen auf das Gebiet von Kroatien und Slawonien.

VDG JAHRBUCH 1999

Goran BEUS-RICHEMBERG

Neki poznati Nijemci i Austrijanci u Dalmaciji Kada se govori o utjecajima njema~ko-austrijskoga kulturnoga kruga na hrvatsku povijest, znanost i kulturno-civilizacijski razvitak malo je poznato da su ti utjecaji sna`no prisutni i u Dalmaciji a ne samo u kontinentalnome dijelu zemlje, gdje je austrijska dràvno-politi~ka dominacija bila i duà a samim time i utjecaji sna`niji i ~e{}i. Srednjevjekovni dodiri Dalmacije s utjecajima njema~kih zemalja posve su neistraèno podru~je. Predpostavlja se da su se jo{ u doba hrvatskih banova i kraljeva u Dalmaciji (kao i u susjednoj Bosni gdje su, primjerice, razvili rudarstvo) zaticali Nijemci, uglavnom Saksonci i to kao sve}enici, vojnici i obrtnici. No, sa sigurno{}u se znade da je nekolicina Nijemaca umjetnika djelovala uzdu` dalmatinske obale jo{ od kasne gotike. Tako je primjerice Hans iz Basela u 15. stolje}u boravio u Kotoru, gdje je izradio srebrni Kristov lik na poliptihu glavnoga oltara katedrale sv. Tripuna. A Mihajlo (Michael) Hamzi}, jedan od najzna~ajnijih dubrova~kih renesansnih slikara zapravo je sin doseljenika Hansa iz Kรถlna koji je u Stonu sluìo kao bombardijer Dubrova~ke Republike. Malo je poznato, dakle, da je u Dalmaciji bilo doseljenika njema~koga podrijetla i prije austrijske uprave. Me|u njima je bio i pekar Mihael Tanzlinger koji se u Zadar doselio iz Freiburga nakon slu`be u mleta~koj vojsci. Njegov sin Ivan TANZLINGER-ZANOTTI (Zadar, 23. 7. 1651. - ? 7. 1732.), koji je, nakon rane o~eve smrti, dodao i o~uhovo prezime bio je istaknuti sve}enik, knjièvnik i jezikoslovac. [kolovao se u Zadru, Rimu i Anconi gdje je stekao doktorat teologije. Obna{ao je du`nost nadbiskupskoga tajnika, generalnoga vikara i nastavnika na Florijevom sjemeni{tu u Zadru a papa Inocent XI. ga je imenovao i kanonikom zadarskoga kaptola. Bavio se egzorcizmom i prevodio je inovjernike na katoli~anstvo. Istaknuto mjesto u hrvatskoj knjièvnosti Tanzlinger je stekao talijansko-hrvatsko-latinskim rje~nikom kojega je od 1679. godine tiskao u nekoliko dopunjenih izdanja, svjedo~e}i svoja nastojanja za o~uvanjem i razvijanjem hrvatskoga narodnog jezika. Pionirski poduhvat bilo je i njegovo prvih dvaju pjevanja Vergilijeve Eneide na hrvatski jezik (Venecija, 1688.). Uz nekoliko sa~uvanih pjesama napisao je nekoliko djela bogoslovnoga sadràja te nekoliko djela crkvene povijesti.1 Dalmacija je u dva navrata bila pod austrijskom upravom. Mirom sklopljenim u Campoformiu 17. listopada 1797. Venecija je nakon vi{estoljetne okupacije Dalmaciju morala prepustiti Austriji. Bio je to po~etak tzv. prve uprave koja je trajala relativno kratko i za koje nije poduzeto mnogo. Naime, ve} 26. prosinca 1805. Austrija je mirom u Poùnu Dalmaciju izgubila i morala ju je prepustiti Napoleonu. Francuska vlast trajala je deset godina ali se to razdoblje po mnogo~emu pamti. Uprava mar{ala Marmonta u rela1

O Tanzlingeru je na Znanstvenome skupu "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu" 1996. izlagala Lovorka ^orali}. Vidi: Godi{njak Njema~ke narodnosne zajednice, Osijek, 1997.

VDG JAHRBUCH 1999

tivno kratkome vremenu je pokrenula neke bitne razvojne projekte u Dalmaciji, me|u kojima je najzna~ajniji bilo gra|enje novih cestovnih pravaca. No, Be~ki je kongres 9. lipnja 1815. godine Dalmaciju vratio Austriji koja je njome vladala vi{e od stotinu godina: sve do konca Prvoga svjetskoga rata 1918. godine i stvaranja najprije Dràve Slovenaca, Hrvata i Srba a potom i Kraljevine SHS. Valja napomenuti da je pojam Dalmacije kroz povijesne mijene obuhva}ao donekle razli~ita zemljopisna odre|enja. No, jo{ od anti~koga vremena i kroz ~itavo medijevalno doba pokrajina Dalmacija je kao geografski pojam obuhva}ala podru~ja od Velebitskoga kanala (uklju~iv{i Rab i Pag te, naravno, podru~je Dubrova~ke Republike i Boke) do Albanije a od Kandijskih ratova i povla~enja Turske carevine njeno je zale|e ~vrsto odre|eno granicama koje se uglavnom podudaraju s dana{njim granicama s Bosnom i Hercegovinom. Austrijsko stolje}e u Dalmaciji bilo je u mnogo~emu presudno za oblikovanje suvremenih kulturno-civilizacijskih odrednica dalmatinskoga dru{tva. Austrija je, naime, Dalmaciju zatekla kao iznimno zaostalu i zapu{tenu pokrajinu bez komunikacija, s primitivnim gospodarstvom, nerazvijenim {kolstvom (tek u nekim gradovima) i gotovo bez ikakve tehnolo{ke osnovice. Stolje}ima je kroz nju prolazila granica dvaju stalno sukobljenih imperija a iscrpljivana je bezbrojnim ratnim sukobima izme|u gotovo svih europskih, a napose sredozemskih sila. Obilje`ja pravih gradova na kopnu su imali tek Zadar, [ibenik, Split i Dubrovnik kao obalna uto~i{ta koja su razvijana u obrambene svrhe dok su sva ostala mjesta, uklju~iv{i i va`ne komunikacijske to~ke poput Knina, Benkovca, Sinja, Imotskoga, [estanovca i Vrgorca bile tek zaostale kasabe i vojni komuniteti2. Ukratko, Austrija je za vrijeme svoje stogodi{nje uprave Dalmaciju premreìla cestama koje su je kona~no povezale s unutra{njo{}u ali i sa sjevernom Hrvatskom, sagradila je i èljezni~ku prugu kroz Liku do Splita i Zadra a ju`no iz pravca Mostara do Plo~a i uskotra~nu prugu Od Splita do Sinja i od Plo~a do Dubrovnika. Gradovi su najprije plinificirani a potom i elektrificirani, obnovljeno je {kolstvo, sagra|ene su mnoge zgrade javnih slu`bi, uklju~iv{i i zdravstvo; zemlji{te je katastarski premjereno i zavedeno a na~injene su i iznimno precizne pomorske karte koje su i danas u upotrebi. Sagra|eni su svjetionici, bezbrojni lukobrani, komunalna infrastruktura, a modernizirana je i vojna infrastruktura. Poduzeti su brojni i vrlo opse`ni radovi na konzervaciji i obnovi kulturnih spomenika a privu~en je i strani, uglavnom austrijski kapital kojim su osnovane i prve ve}e tvornice i potaknuto oìvljavanje i razvitak obrta. No, valja re}i da je Dalmacija i nakon toga ostala najnerazvijenijom hrvatskom pokrajinom i da se njena razvojna politika u Be~u planirala i provodila nerijetko na na~in koji nije bio u interesu ìtelja Dalmacije3. Naime, Austrija je prvih pedeset godina svoje uprave Dalmaciju tretirala kao va`no pograni~no podru~je {to je bitno utjecalo i na njen model razvoja a tek potkraj 19. stolje}a (nakon okupacije Bosne i Hercegovine i pomicanja granice Carstva dalje na Istok) u njoj je vidjela i strate{ki va`no obalno podru~je za komunikaciju sa svijetom. 2 3

O tome iscrpno pi{e [ime Peri~i} u studiji "Dalmacija uo~i pada Mleta~ke Republike" (Zagreb, 1980.), Dalmacija je razvijana kolonijalisti~ki, poput Bosne i Hercegovine a jedan od eklatantnih slu~ajeva u kojima je Dalmacija trpjela velike {tete je bila i tzv. vinska klauzula u trgovinskome ugovoru s Italijom 6. 12. 1891. kojom je uvoz talijanskoga vina optere}en vrlo malom carinom pa je dobilo privilegirani status u odnosu na vina iz Dalmacije ~ija je proizvodnja bila skuplja. Trgovinski ugovor je bio na snazi punih deset godina zbog ~ega je dalmatinsko vinogradarstvo do`ivjelo pravi slom i vi{e se zadugo nije uspjelo oporaviti.

VDG JAHRBUCH 1999

No, aktivnosti be~kih kapitalista4 nisu bile pra}ene i adekvatnom koli~inom kapitala niti su bile dobro prihva}ene od doma}ega gra|ansko-kapitalisti~koga kruga. Be~ki dvor a posebice pouzdanici prijestolonasljednika Franje Ferdinanda nisu ni pomi{ljali na politi~ku autonomiju za Hrvate koja bi uklju~ila i pripojenje Istre i Dalmacije Hrvatskoj u duhu tijalizma. [tovi{e, sve je ~injeno da do toga ne do|e {to je proizvodilo velike frustracije kod hrvatskih narodnih prvaka i samoga ìvlja orijentiranoga uz narodnu i dràvotvornu ideju. Politi~ke posljedice uprave bile su glavni razlog za{to se ostale dimenzije i uloga Austrije u modernizaciji i razvitku Dalmacije dugo godina nisu mogle vidjeti u pravome svjetlu i valjano vrednovati. U Dalmaciji je, prema popisu pu~anstva 1910. godine ìvjelo 634.855 ìtelja - tada austrijskih dràvljana5. Njih 3.081 ili 0,49% izjasnilo se da im je materinji jezik njema~ki. Izuzmemo li tek neznatan broj @idova kojima je njema~ki tako|er bio materinji jezik6 moèmo baratati pribli`nim brojem Nijemaca. Zna~ajnije koncentracije Nijemaca tada nalazimo u kotarima Dubrovnik (570), Kotor (1206), Zadar (488), [ibenik (521) te Split i Sinj (po 102). Radilo se mahom o doseljenicima koji su u Dalmaciju do{li na dràvnu slu`bu. Oni su uglavnom oti{li iz Dalmacije kada se raspala Austro-Ugarska koriste}i mogu}nost opcije (tzv. optanti), koja je stranim dràvljanima prema mirovnim ugovorima bila otvorena sve do 1922. godine. Tako na popisu pu~anstva 1931. godine u Dalmaciji (tada ve} bitno uòj od one iz 1910.) nalazimo 397 osoba kojima je materinji jezik njema~ki i to najvi{e u Splitu (261), [ibeniku (51), Makarskoj (12), Omi{u (15), Sinju (20), Kor~uli (10) i na Hvaru (28). Makar je jedno kra}e vrijeme u Splitu djelovala i njema~ka {kola moè se re}i da je nazo~nost Nijemaca u Dalmaciji nakon Prvog svjetskog rata pa sve do danas7 bila i ostala zanemariva. Brojne ~injenice ipak upu}uju na to da su Nijemci (i Austrijanci), ukupno uzev{i, odigrali zna~ajnu ulogu u razvitku Dalmacije. Makar se radi o relativno malome broju (na vrhuncu tek 0,49% u ukupnome pu~anstvu) njihova je nazo~nost primjetna iznad o~ekivanja. Ne samo zbog toga {to su uglavnom pripadali tzv. upravlja~kom sloju, ve} i zato {to su u Dalmaciju stizali uglavnom kao eksperti za svoja podru~ja djelovanja, nerijetko za~inju}i djelatnost kojom su se bavili kao novu u novome kraju i tek obrazuju}i svoje sukcesore me|u doma}im ljudima. Zato im u mnogo~emu pripada pionirska, pokreta~ka i modernizacijska uloga. Me|u brojnim Nijemcima i Austrijancima u Dalmaciji koji zavrje|uju da ih se spomene ima onih koji su u njoj ro|eni i onih koji su u njoj slu`bovali, no tu spadaju i oni koji u njoj nisu nikada ìvjeli ali su je posjetili i upoznali, te na razli~ite na~ine prezentirali tada{njoj Europi u posve novome svjetlu, obnavljaju}i i razvijaju}i dalmatologiju u raznim pravcima. Prije svega se to odnosi na ~uvene putopisce i evo tek spomena nekih od njih. 4

5 6 7

U Be~u je 1895. osnovano "Dru{tvo za promicanje narodno-gospodarskih interesa Dalmacije" koje je, pod pokroviteljstvom prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, okupilo neke poznatije be~ke aristokrate i industrijalce. Pridruìli su im se i neki hrvatski industrijalci ali to nije bilo dovoljno da se privu~e znatniji kapital i pokrenu ve}i zahvati. Usporedbe radi 1890. godine je na istome podru~ju ìvjelo 527.426 ìtelja. Dalmatinski su @idovi, naime, ve}inom pripadali sefardskoj zajednici koja nije govorila njema~kim jezikom. Posljednja tri popisa pu~anstva u Dalmaciji kazuju da su se Nijemcima ili Austrijancima izjasnile 1971. godine 192 osobe (146+46), 1981. godine 333 osobe (300+33) a 1991. godine 424 osobe (380+44).

VDG JAHRBUCH 1999

Me|u prvima je u Dalmaciju stigao Joseph Maximilian von LIECHTENSTEIN, austrijski visoki ~asnik i putopisac (?, 1775. - Be~, 1819.). Nakon sloma Napoleonove vlasti, po uspostavi druge austrijske uprave, proputovao je gotovo ~itavo hrvatsko priobalje i Vojnu krajinu. O svojim vrlo bogatim i vrijednim zapaànjima javnost je upoznao opse`nom knjigom u dva sveska Reisen durch das österreichische Illyrien, Dalmatien und Albanien im Jahre 1818., koja je tiskana u Meissenu 1822. godine. Kao blizak prijatelj austrijskoga cara uspio ga je nagovoriti da i on posjeti Dalmaciju 1818. godine. A car Franjo I. HABSBURG - LOTHRINGEN (do 1806. kao rimski car Franjo II.) u Dalmaciju je doputovao zajedno s caricom Karolinom Augustom,8 posjetiv{i tada i hrvatsku Vojnu krajinu. U hrvatskim krajevima je boravio od travnja do lipnja 1818. godine obi{av{i, izme|u ostalih, i Split, Salonu, Dubrovnik i Karlovac. Vodio je opse`ni putni dnevnik pod naslovom Bereisung meines Königreiches Dalmatien, dann Croatiens Militär-Grenze und dessen Provinziale. Dnevnik se u rukopisu i dvorskome prijepisu nalazi u Carskome arhivu (Haus-, Hof- und Staatsarchiv) u Be~u. Cara su prije svega zanimala vojna pitanja, utvr|enost gradova i mogu}nosti obrane i opskrbe, topografija i stanje prometnica. No, u svojemu je dnevniku opisao i mno{tvo dojmova iz seoskih podru~ja i gradova, o starinama i obi~ajima, upravi i trgovini. Jedan od najve}ih poznavatelja Dalmacije svojega doba bio je svakako Franz PETTER, putopisac (Waidhofen, Austrija, 1788. - Kotor, 1853.). Isprva je u Grazu radio s ocem a potom i samostalno kao trgovac. Odustao je od trgovine te zatraìo i 1823. dobio dràvno namje{tenje, kao prvi profesor njema~koga jezika u Dubrovniku. Koncem 1826. premje{ten je na gimnaziju u Splitu gdje ostaje do umirovljenja 1853. Tada se vra}a zakratko u Graz ali iste godine ponovno kre}e u Dalmaciju. Na parobrodu, pred lukom u Kotoru, pao je niz stepenice i uskoro preminuo. U nekoliko je navrata proputovao ~itavu Dalmaciju, uklju~uju}i i ve}inu otoka, pi{u}i putopisne ~lanke o krajevima i mjestima, tradiciji i obi~ajima. ^lanke je objavljivao u novinama koje su izlazile {irom Monarhije. Napisao je i vrlo op{irnu knjigu s enciklopedijskim opisom Dalmacije Die geographische Skizze von Dalmatien koja je objavljena u nekoliko izdanja od 1833. u Pragu do 1856. u Be~u odnosno 1857. u Gothi kada je izdana pod nazivom Dalmatien in seinen verschiedenen Beziehungen. Moglo bi se re}i da je Petter poku{avao ali i uspijevao polihistorski prou~avati i razumijevati Dalmaciju. Opisivao je, ponekad suhoparno, s vi{e ili manje uspjeha ali s golemim i nezaobilaznim u~inkom floru i faunu, geologiju, ratarstvo, demografska kretanja, klimu, jezik, knjièvnost, upravu, trgovinu, mjere, obi~aje, praznovjerice, zanate i vje{tine te mno{tvo drugih podru~ja stvoriv{i znanstvenu podlogu suvremene dalmatologije. Pedesetih godina devetnaestoga stolje}a Petter je, kao {to smo ve} spomenuli, bio poznat i priznat {irom njema~kih zemalja kao najbolji poznavatelj Dalmacije. Me|u putopiscima se isti~e i Johann Georg KOHL (Bremen, 1808. - 1878.). Knjièvno je obrazovan na studijima u Heidelbergu, Göttingenu i Münchenu. Proputovao je ~itavu Europu i Ameriku i bio je jedan od najpo{tovanijih pisaca putopisa njema~koga realizma. Hrvatske pokrajine Istru i Dalmaciju posjetio je u drugoj polovici 1850. o ~emu je godinu dana poslije u Dresdenu objavio opse`nu knjigu u dva sveska pod 8

U carevoj i cari~inoj pratnji su jo{ putovali i poznati botani~ar Franz von Portenschlagg te arheolog Anton Steinbüchel von Rheinwall, ravnatelj Carskoga muzeja u Be~u.

VDG JAHRBUCH 1999

nazivom Reise nach Istrien, Dalmatien und Montenegro. Knjigu je posvetio Karlu Ludwigu Brucku, osniva~u austrijskoga Lloyda i tada{njemu ministru trgovine s ~ijom je preporukom i putovao. Kohl je dobro poznavao, pa zatim i provjerio i dopunio sve {to je do tada o Istri i Dalmaciji bilo napisano i objavljeno. Dalmacija je za njega ponajprije geopoliti~ki pojam kojega promatra iz historiografskoga rakursa, toliko stranoga mnogim drugim putopiscima iz ranijih vremena. Kohl je traìo upori{ta za svoju sliku romanske Dalmacije potiskuju}i ali ne i pre{u}uju}i njene slavenske, napose kroatisti~ke elemente. Biljeì ih pomno, analiziraju}i detalje folklornoga ìvota, obi~aja i doga|aja iz pro{losti, minunciozno opisuju}i svoje putovanje Dalmatinskom zagorom. Opisao je spomeni~ko bogatstvo brojnih hrvatskih gradova, op~injen posebice Splitom, Salonom, Dubrovnikom, Zadrom, [ibenikom i oto~kim mjestima. Kohl je vrlo zna~ajan jer je obnovio dalmatologiju, svojim stilom i odu{evljenjem u~inio ju je vrijednom ~itanja kao zabave, a prvi je ~itateljima priop}io i ne{to o starijoj hrvatskoj knjièvnosti. Me|u znanstvenicima u dalmatolo{kome kontekstu svakako treba izdvojiti trojicu. Andreas ALSCHINGER, botani~ar (Angern kraj ê{kih Budjejovica, 20. 11. 1971. Be~, 10. 1. 1864.) u svojim je radovima dao va`ne priloge za poznavanje dalmatinske flore, posebno Velebita i Biokova. Günther BECK - MANNAGETTA, austrijski botani~ar i geobotani~ar (Bratislava, 25. 8. 1856. - Prag, 23. 6. 1931.) istraìvao je floru zapadnog dijela Balkanskog poluotoka. Djelo Vegetacijski odnosi ilirskih zemalja va`no je za poznavanje flore ju`ne Hrvatske. Eduard BRUCKNER, austrijski geograf i meteorlog (Jena, 19. 7. 1862. - Be~, 20. 5. 1927.) bio je sveu~ili{ni profesor u Bernu, Halleu i Be~u. Svoje radove s podru~ja geografsko-moroflo{kih istraìvanja Jadrana objelodanio je u Mitteilungen der Geographischen Gesellschaft in Wien, 1910-12. Plod istog istraìvanja je i knjiga Dalmatien und das osterreichische Kunsteland, izdana u Be~u 1911. godine. Na kulturnome planu su Austrijanci i Nijemci dali zna~ajan doprinos. Neka od imena kojih se valja spomenuti zaista su velikani europskoga formata. Me|u prvima Franz von SUPPÉ (punim imenom Ezechiele Ermenegildo Cavaliere Suppé-Demelli), austrijski skladatelj (Split, 18. 4. 1819. - Be~, 21. 5. 1895.). Kao sin austrijskoga ~inovnika (~iji su preci bili podrijetlom iz Belgije) ro|eni je Spli}anin. Odrastao je pak i {kolovao se u Zadru gdje je dobio i prvu glazbenu poduku. Kao petnaestogodi{njak odlazi po o~evoj èlji na studij prava u Padovu ali mu glazba ostaje glavnom preokupacijom. Tamo susre}e Rossinija, Donizettija i mladoga Verdija. Poslije o~eve smrti s majkom u rujnu 1835. seli u Be~ k djedu. Upisuje studij medicine ali ga napu{ta i studira glazbu na be~kome Konzervatoriju kod Sechtera i von Seyfrieda. Potom je djelovao kao kazali{ni dirigent u Be~u i nakratko u Bratislavi. Napisao je oko 200 glazbeno-scenskih djela, uglavnom opereta. Slijedio je Offenbachov stil s Franz von SUPPÉ tipi~nim be~kim koloritom a prozvan je i kraljem opere(1819. - 1895.) te. Svoj rodni kraj nije nikada zaboravio a posvetio mu je au strijski skladatelj i operetu Des Matrosen Heimkehr (Povratak mornara) u 69

VDG JAHRBUCH 1999

kojoj su motivi Hvara i Starigrada te glazbene teme vezane uz Dalmaciju (Hvaranka, Narodno kolo, Dalmatinska himna). U ~ast stote godi{njice smrti u Hrvatskoj i Austriji paralelno je 1995. izdana i prigodna po{tanska marka s njegovim likom. Unato~ tome moè se re}i da je nepravedno zapostavljen i rijetko izvo|en u zemlji u kojoj se rodio i odrastao {to je nepravda s obzirom na veli~inu i ulogu koju Suppe ima u europskim glazbenim okvirima. Splitsko "Hrvatsko-njema~ko dru{tvo" je na mjestu gdje je bila njegova rodna ku}a postavilo prigodnu spomen-plo~u. Jo{ je jedan veliki glazbenik i Spli}anin kojega se ovdje valja sjetiti. Rije~ je o Josipu HATZEU (Split, 21. 3. 1879. - 30. 1. 1959.) ~iji su se roditelji doselili u Split iz Slovenije. Studirao je kompoziciju na Konzervatoriju u Pesaru kod P. Mascagnija. Po povratku u Split zapo~eo je vrlo predano djelovati kao pedagog i umjetnik. Radio je kao nastavnik glazbe te kao zborovo|a ~uvenih splitskih pjeva~kih zborova Zvonimira (1906. - 1914.) i Guslara (1919. - 1930.) s kojima je ostvario bezbroj zapaènih izvedbi i koncerata. Tijekom Drugoga svjetskoga rata se pridruìo antifa{istima i oti{ao u zbjeg u El Shatt, u Egipat, gdje je vodio Centralni zbor zbjega. Skladao je opere Povratak (1911.) i Adel i Mara (1932.), balet @etveni vijenac (1944.) te brojne kantate, zborske i solo pjesme te instrumentalna djela. Pisao je o glazbi a harmonizirao je brojne narodne napjeve. Bio je dopisni ~lan JAZU. Njegovo ime danas s ponosom nosi Glazbena {kola u Splitu a i u vi{e gradova u Hrvatskoj su mu posve}ene ulice9. Filolog Albert HALER (Vrgorac, 3. 8. 1883. - Kamnica kraj Maribora, 18. 4. 1945.) je tako|er ro|eni Dalmatinac njema~koga korjena. Rodio se, naime u Vrgorcu a studirao je na Filozofskome fakultetu u Be~u i doktorirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1927.). Predavao je na gimnaziji u Dubrovniku, potom u Zagrebu a od 1943. je predavao estetiku na zagreba~kome Filozofskom fakultetu. Bio je vrlo istaknut u hrvatskoj knjièvnoj kritici izme|u dva svjetska rata a javnost je uzbu|ivao svojim negativnim kritikama P. Preradovi}a, S. S. Kranj~evi}a i I. gunduli}a te burnim polemikama s A. Barcem, V. Dvornikovi}em, M. Krleòm i V. Nazorom. Smatrao se dosljedim sljedbenikom Croceove estetike na podlozi filozofije spiritualisti~koga idealizma a protiv "estetike socijalnog mjerila". Napisao je brojne prikaze i studije o engleskoj i talijanskoj knjièvnosti a osobito se zanimao za Shakespeareova djela. Bavio se i povje{}u hrvatske filozofije i estetike10. U Zadru je ro|en, djelovao i umro Henrik BĂ&#x2013;TTNER (23. 9. 1868. - 28. 9. 1944) vrijedni i samozatajni arhivist koji je od 1886. pa sve do kraja svojega ìvota radio u zadarskom Arhivu. Njegovo kapitalno djelo je popis dokumenata Arhiva iz razdoblja od 1409. do 1813. godine te onih iz samostana sv. Dominika iz razdoblja od 1066. do 1806. godine (u ~asopisu Tabularium, 1901. -1904.).11 Me|u Austrijancima koji su zaduìli Dalmaciju svojim djelovanjem posebno mjesto pripada arheologu, arhitektu i restauratoru Aloisu HAUSERU (Be~, 16. 11. 1841. - Ba9

Vi{e o Hatzeu u spomenici MIC-a "Josip Hatze 1879 - 1979", Zagreb 1979. i u zborniku radova MIC-a "Josip Hatze", Zagreb 1982. O Halerovom opusu je kod nas pisalo vi{e autora, me|u kojima i N. Ivani{in i N. Batu{i}. Najnovija studija je ona Zlatka Posavca "Albert Haler: Kriti~ki portreti hrvatskih slavista", Zagreb 1987. Prema Hrvatskome leksikonu, Zagreb 1996.

VDG JAHRBUCH 1999

den kod Be~a, 6. 9. 1896.). Bio je profesor [kole za primjenjenu umjetnost u Be~u. Kao ~lan Sredi{njeg povjerenstva za istraìvanje i za{titu spomenika dolazi u Dalmaciju i vodi vrlo opse`ne restauratorske radove u Splitu, Zadru, Dubrovniku, Hvaru itd. Najzna~ajniji radovi koje je izveo su restauracija sveti{ta i gradnja novoga zvonika splitske katedrale te restauracija Kneèva dvora i pala~e Sponza u Dubrovniku. Objavio je niz stru~nih ~lanaka o graditeljskome naslije|u u Dalmaciji. Potaknuo arheolo{ka istraìvanja stare Salone. Prijateljevao je s don Franom Buli}em, ocem hrvatske arheologije, s kojim je objavio i rad o crkvi sv. Donata u Zadru u ~asopisu Mitteilungen der Central-Kommission (1882.).12 Od Austrijanaca spomenimo jo{ jednoNajpoznatije restauratorsko djelo ga arheologa: Otta BENNDORFA (Greiz, Alo isa HAUSERA (1841. - 1896.) 13. 9. 1838. - Be~, 2. 1. 1907.). Bio je profesva ka ko je zvonik splitske katedrale. sor arheologije u Be~u. Odgojio je nekoliko hrvatskih arheologa (F. Buli}, J. Brun{mid i dr.) s kojima je poslije tijesno sura|ivao na prou~avanju anti~kih natpisa u Dalmaciji. U okviru Balkanske komisije Be~ke akademije vodio je zna~ajni niz Schriften der Balkankommission u kojem su iza{le mongrafije K. Patscha o rimskom razdoblju u Lici, o Naroni i dr.13 Tu je i Rudolf SIEBER, knjièvnik i novinar (Imst, Austrija, 31. 12. 1896. - Be~, 19. 2. 1966.). Nakon studija knjièvnosti u Be~u 1920. radio je kao gimnazijski profesor njema~koga jezika u Biha}u (do 1925.), Banjoj Luci (1925. - 1927.) i Mostaru (1927.). Knjièvnost je doktorirao 1921. u Be~u a godinu dana poslije se oènio za Koviljku Kai{kovi}. Na poziv tada{njega glavnoga urednika "Jugoslovenskoga turizma", turisti~koga ~asopisa, Sieber postaje {ef propagandnoga ureda u njegovu uredni{tvu u Splitu. List je objavljivao turisti~ke putopise, znanstvene prikaze i studije te promid`bene tekstove raznih vrsta i to na vi{e jezika. Sieber je pisao na njema~kome, premda se izvrsno sluìo i hrvatskim jezikom. Napisao je ~itav niz izvanrednih tekstova, putopisa i prikaza koji su njema~kim ~itateljima, nerijetko po prvi puta, pribliàvali hrvatsku kulturnu i prirodnu ba{tinu. Sieber je pisao i objavljivao jo{ i pjesme, novele, filozofske rasprave i aforizme. Iz Splita odlazi 1936. godine u Berlin gdje osniva i do 1941. godine vodi Ämtlisches jugoslawisches Reisebüro "Putnik", koji zatim prerasta u Ämtlisches kroatisches Reisebüro "Kroatiaput". Od lipnja 1943. g. Sieber postaje ravnateljem takvoga ure12

U Splitu je Dru{tvo za za{titu kulturne ba{tine u suradnji s Hrvatsko-austrijskim dru{tvom 1996. godine prigodno obilje`ilo 100. obljetnicu Hauserove smrti. O Hauseru je na Znanstvenome skupu "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu" 1996. govorio dr. Stanko Piplovi}. Vidi: Godi{njak Njema~ke narodnosne zajednice, Osijek, 1997. Prema Hrvatskom leksikonu, Zagreb 1996.

VDG JAHRBUCH 1999

da u Be~u koji prestaje postojati u lipnju 1945. Nema nikakvih podataka o tome da se Sieber u doba nacisti~ke vlasti ponio ne~asno. Poslije rata se angaìrao rade}i u socijalnim i sindikalnim organizacijama u Be~u a kasnije je do umirovljenja radio i u be~koj turisti~ko-propagandnoj agenciji "Adria". Stalno je odràvao vezu sa svojim splitskim kolegama i prijateljima a 1964. godine je opet posjetio Split i Dalmaciju. U Splitu je od 1938. do 1958. ìvio Rudolf BUNK, njema~ki slikar (Berlin, 1908. Hamburg, 10. 7. 1974.). [kolovao se u Berlinu i pripadao krugu ekspresionista, pod utjecajem svojega u~itelja Karla Hofera. Ogor~en Hitlerovim reìmom s 26 godina se odselio iz Njema~ke nakon {to su nacisti nasilno zatvorili "izopa~enu" izlo`bu DarmstĂ¤dter Secession u Frankfurtu, na kojoj je bilo i nekoliko njegovih djela. @ivio je najprije u [vicarskoj, potom u [vedskoj a onda i 20 godina u Splitu. Prvu samostalnu i vrlo dobro primljenu izlo`bu je imao 1940. godine u splitskome salonu Ivana Gali}a. Za rata nije izlagao, odbiv{i pozive fa{isti~kih vlasti da se uklju~i u javni ìvot a 1943. oti{ao na oslobo|eno podru~je. Na Hvaru je bio ~lan Kazali{ne grupe Okru`nog NOO srednjedalmatinskog oto~ja s kojim odlazi u Italiju, a potom u Egipat gdje je u Suezu, Kairu i Aleksandriji sudjelovao na izlo`bama el{atskog zbjega. Po oslobo|enju se vratio u Split gdje se angaìrao kao scenograf u Hrvatskom narodnom kazali{tu. Spli}ani su imali prilike vidjeti velik broj Bunkovih vrlo uspjelih scenografija za dramska, operna i baletna uprizorenja te uspje{ne scenske adaptacije Dioklecijanova Peristila za Aidu, Antigonu i Kralja Edipa. Bunk je stalno nastupao na ULUH-ovim izlo`bama a u Splitu je priredio jo{ tri samostalne izlo`be (1955., 1969. i 1972.). Makar je 1958. godine odselio u Hamburg, u Dalmaciju i svoj Split je ~esto navra}ao, kao njihov zaljubljenik i veliki po{tovatelj14. Zanimljiv i specifi~an doprinos poznavanju povijesti Dalmacije dao je i austrijski numizmati~ar Karl STOCKERT (Klagenfurt, 24. 1. 1873. - Be~, ?). Bio je mornari~ki ~asnik (1892. - 1908.) zatim kao pravnik u administrativnoj slu`bi u Trstu (1908.), Splitu (1909.) i Be~u (1910. - 1911.) gdje je ostao do kraja ìvota. Njegovi radovi o novcu srednjevjekovnih jadranskih gradova, detaljne analiti~ke studije o novcu Kotora kroz vi{e stolje}a, radovi o novcu koji se kovao u Splitu i dr. obuhvatile su mnoge, po prvi put objavljene nov~ane vrste, analizu emisija i mnogo drugih elemenata koji i danas predstavljaju relevantnu znanstvenu osnovicu toga numizmati~koga podru~ja. Stockertova golema zbirka srednjevjekovnoga novca s podru~ja Balkana nalazi se u Arheolo{kome muzeju u Splitu. ^lanke je objavljivao uglavnom u be~kome ~asopisu Numismatische Zeitschrift te u splitskome ~asopisu Bolletino di archeologia e storia dalmata. Vojni guverneri Dalmacije njema~koga ili austrijskoga korijena bili su grof Wenzel Vetter von LILIENBERG (1831. - 1840.), Johannes von WAGNER (1861. - 1869.) Emil von DAVIU (1870. -1890.) i Emilian David von RHONFELD (1890. - 1901). Rhonfeld je bio general s bogatim iskustvom u ratovima s Pijemontom, Francuskom i Pruskom a zapovijedao je i pje{a~kom pukovnijom za okupacije BiH 1878. godine. U Bosni je bio na slu`bi do 1890. kad je imenovan namjesnikom i vojnim zapovjednikom Dalmacije. U svojemu je mandatu predano radio na gospodarskome razvitku pokrajine (napose na 14

Rudolfa Bunka se, povodom njegove smrti, lijepim rije~ima sjetio akademik Kruno Prijatelj nekrologom u "Slobodnoj Dalmaciji". Vidi: Kruno Prijatelj, "Splitski izlog", Zagreb, 1991.

VDG JAHRBUCH 1999

gradnji prometnica i isu{ivanju mo~vara). Zauzimao se za hrvatski kao slu`beni jezik u upravi. Prvi austrijski civilni namjesnik Dalmacije bio je Erasmus von HÄNDEL. Postavljen je na tu du`nost 1902. godine sa zada}om ja~anja austrijskih pozicija i interesa u Dalmaciji. Provodio je germanizaciju uprave i poku{ao uvesti njema~ki kao slu`beni jezik. Svim silama se trudio dràti Dalmaciju odvojenom od ostalih djelova Hrvatske kako ne bi potpala pod ma|arski utjecaj. Uz uzak krug Nijemaca koje je postavio na sve ~elne du`nosti javne uprave pasivno su ga podràvali jo{ neki srpski i talijana{ki krugovi u Dalmaciji a otvoreno mu se suprotstavljaju Hrvati i Talijani, napose hrvatski prava{ki i narodnja~ki listovi. Dalmatinski sabor je spre~avao provedbu gotovo svih njegovih politi~kih inicijativa. Budu}i da je favorizirao nazo~nost njema~koga elementa u svim javnim slu`bama u njegovo se, relativno kratko doba namjesni{tva (do 1905.) u Dalmaciju doselilo vi{e austrijskih obitelji, ~inovnika, profesora i poduzetnika. Poslije Händela namjesnik Dalmacije je bio grof Marius von ATTEMS. Me|u vojskovo|ama koji su svojim vojevanjima u Dalmaciji priskrbili slavu valja svakako spomenuti dvojicu. Christoph Martin von DEGENFELD, njema~ki vojskovo|a (dvorac Hohen-Eybach u [vapskoj, 1599. - Dürnau, 13. 10. 1653.) je odvjetak vrlo stare barunske obitelji. Studirao je na sveu~ili{tima u Strassbourgu, Tübingenu i Jeni. Potom nekoliko godina putovao po Europi a u jeku Tridesetogodi{njega rata 1621. stupio u vojnu slu`bu austrijskoga cara Ferdinanda II. Istaknuo se ratnom vje{tinom i hrabro{}u u nekoliko vrlo va`nih bitaka u Njema~koj i Nizozemskoj te stekao ~in pukovnika. Nakon raspu{tanja habsbur{ke vojske, nakratko se povla~i a 1632. stupa u slu`bu {vedskoga kralja Gustava II. Adolfa. U slu`bu francuskoga kralja Louisa XII. prelazi 1634. gdje u ~inu general-pukovnika postaje zapovjednik stranih konjani~kih postrojbi, me|u kojima i hrvatske pukovnije Royal Croate. Po okon~anju Tridesetogodi{njega rata (1638.) Degenfeld 1642. stupa u vojnu slu`bu Mleta~ke Republike kao konjani~ki general. Po izbijanju Kandijskoga rata 1645. biva namje{ten za vrhovnoga zapovjednika mleta~ke vojske u Dalmaciji. Odmah je naloìo poja~avanje i nadogradnju zate~enih fortifikacija a ve} po dolasku zapo~inje èstoko i gotovo stalno sukobljavanje s turskim postrojbama. Degenfeld je vrlo uspje{no zapovijedao mleta~kom vojskom u Dalmaciji i posebno se pamti njegov uspjeh u slamanju opsade [ibenika 1647. u kojemu je dovr{io i gradnju dviju va`nih utvrda: Sv. Ivana i Barona Degenfelda (danas [ubi}evac). Kraj svoje slu`be (istek sedmogodi{njega ugovora) do~ekao je 1649. na Levantu (u Dalmaciji ga je naslijedio Gildas HAAS, tako|er Nijemac) i pod izlikom lo{ega zdravlja zahvalio se na ponudama Senata da produì ugovor. Vratio se na svoje njema~ko imanje gdje je nakon nekoliko godina i umro. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici u Dürnau15. ûvenom bitkom kod Visa 20. srpnja 1866. u na{im se krajevima proslavio austrijski admiral Wilhelm von TEGETHOFF (Maribor, 23. 12. 1827. - Be~, 7. 4. 1871.). Pomorsku je {kolu, kako navode njegovi biografi, zavr{io u Veneciji a kao kadet je 1845. stupio u austrijsku mornaricu. U doba Revolucije 1848. sudjelovao je u blokadi Venecijea tijekom Krimskoga rata, kao zapovjednik Taurusa, vr{io je patrolnu slu`bu na u{}u Dunava. 15

O Degenfeldu je na Znanstvenome skupu “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” potanje izvijestila Lovorka ^orali} 1995. godine. Vidi: Godi{njak Njema~ke narodnosne zajednice, Zagreb, 1996.

VDG JAHRBUCH 1999

Vodio je ekspediciju na Crveno more i Adenski zaljev (1857. - 1858.) radi ispitivanja mogu}nosti prokopavanja kanala kroz Suesku prevlaku. Postavljen je za zapovjednika flote koja je poslana u Gr~ku radi gu{enja nemira 1862. U ratu Pruske i Austrije protiv Danske istaknuo se kao zapovjednik austrijskoga flotnog odreda u bici kod Helgolanda (9. 5. 1864.) nakon ~ega je promaknut u ~in kontraadmirala. Po izbijanju austrijsko-talijanskoga rata imenovan je zapovjednikom austrijske ratne flote i u bici kod Visa je te{ko porazio nadmo}niju i moderniju talijansku flotu. Ta mu je pobjeda priskrbila ~in viceadmirala i 1868. du`nost glavnoga zapovjednika austrijske flote. U ~ast njegove pobjede na Visu je 1998. podignuto i spomen obilje`je. Spomenimo jo{ jednoga pomorskoga ~asnika. No, taj je za razliku od Tegethoffa zavr{io vrlo neslavno. Admiral Nikola STEINFEL, sin austrijskoga doseljenika ro|en je 27. 11. 1887. na Zlarinu. Vojnu pomorsku akademiju je zavr{io u Rijeci, od 1909. do 1913. je slu`bovao na ratnim brodovima austrijske mornarice a potom, do kraja Prvoga svjetskoga rata u pomorskome ratnome zrakoplovstvu. Potom je pre{ao u jugoslavensku djelatnu vojnu slu`bu gdje je 1934. promaknut u ~in kapetana bojnog broda. Umirovljen je 1940. ali se uspostavom NDH aktivirao u usta{koj Dràvnoj radnoj slu`bi gdje je postavljen za glavara stoèra. U svibnju 1944. poglavnik Paveli} ga promi~e u ~in doadmirala i postavlja za glavnoga zapovjednika ratne mornarice a ve} u kolovozu iste godine ga imenuje ministrom oruànih snaga NDH. Ipak, smatra se da kao profesionalni vojnik nije bio utjecajan u politi~kome vrhu usta{koga pokreta. Bjeè}i u svibnju 1945. iz Hrvatske zarobljen je u Austriji od strane Engleza koji su ga izru~ili partizanima. Ve} u lipnju je osu|en zbog pripadnosti usta{kome pokretu i visokih du`nosti koje je obna{ao u NDH na smrt i potom pogubljen. Ve} je poznato da je po okon~anju Drugoga svjetskoga rata komunisti~ka vlast iznimno brutalno obra~unala s njema~kom nacionalnom manjinom i da je nekada{nja polumilijunska zajednica sustavnim progonima desetkovana. Ta je sudbina uglavnom zatekla i dalmatinske Nijemce i Austrijance. Oni i @idovi njema~koga kulturnog kruga su opstali tek u malome broju i unato~ nekim poku{ajima revalorizacije njihove uloge nisu organizirani u nekoj ja~oj i relevantnijoj udruzi niti imaju organiziran dru{tveni ìvot16. Biljeè se tek neki pojedinci koji su se istaknuli u dru{tvenome ìvotu Dalmacije proteklih godina, poput nogometa{a Dragana HOLZERA, ko{arka{a Damira [OLMANA, kazali{noga glumca i redatelja Tomislava TANHOFERA ili poduzetnika i po~asnog njema~kog konzula u Splitu Karla GRENCA. O njima ali i brojnim drugim samozatajnim (i zato manje poznatim) stanovnicima, gostima i prijateljima Dalmacije njema~koga i austrijskoga korijena i kulturnoga kruga valja tek na}i prave rije~i.

U Splitu, Zadru i Dubrovniku djeluju ogranci dru{tava hrvatsko-njema~koga i hrvatsko-austrijskoga prijateljstva. U Splitu postoji i Hrvatsko-njema~ki centar te nekolicina aktivista Njema~ke narodne zajednice (VDG). No, aktivnosti tih organizacija su uglavnom sporadi~ne i prigodni~arske.

VDG JAHRBUCH 1999

EINIGE BEKANNTE DEUTSCHE UND ÖSTERREICHER IN DALMATIEN Wenn man über die Einflüsse des deutsch-östereichischen Kulturkreises auf die Entwicklung Kroatiens spricht, ist es weniger bekannt, dass sie auch in Dalmatien erkenbar sind. Österreich verwaltete zwei mal Dalmatien (1797-1805 und 1815-1918), fand sie aber als eine sehr zurückgebliebene und vernachlässigte Provinz, die durch jahrhundertlange Kriege und Kämpfe aller grossen, europäischen Mächte, besonders Venedig, Österreich und der Türkei, besonders verwüstet war. Obwohl bekannt ist, dass Österreich gegenüber Dalmatien eine selektive Entwicklungspolitik führte, und sie bis zur Anexion von Bosnien und Herzegowina als Grenzgebiet trätierte und sie wie eine der Kolonie ausbeutete, steht auch fest, dass sie die Lebensweise ihres Volkes förderte. Die österreichische Verwaltung hat ein Strassen- und Bahnnetz sowie Leuchttürme erbaut, und detailierte Seekarten erarbeitet, die Urbanisation und grundbuchamtliche Ordnung durchgeführt, sie regelte und entwickelte das Schul- und Gesundheitssystem, das Wirtschaften mit Naturressourssen und das Gerichtswesen, die Erhaltung und Konservation des Bauerbes, und fördete zahlreiche historische, naturwissenschaftliche, ethnologische und andere Forschungen, mit denen sich Dalmatien dem dahmaligen Europa vorstellte. Diesem trugen unter anderen auch zahlreiche Österreicher und Deutsche bei. Diese Arbeit wird von den bedeutendsten zwanzig Leuten, unter denen sich auch diejenigen befinden, die in Dalmatien geboren sind oder dort ihre schönsten Jahre lebten, erwähnt. Nur einige von ihnen sind auch den heutigen Generationen bekannt, aber die meisten sind ungerechtlich vergessen.

VDG JAHRBUCH 1999

Bibliografija: • Lakato{, Ivan: Narodna statistika, Zagreb 1914.

• Karaman, Igor: Industrijalizacija gra|anske Hrvatske (1800. - 1941.), Zagreb, 1991.

• Pederin, Ivan: Jadranska Hrvatska u austrijskim i njema~kim putopisima, Zagreb, 1991.

• Pederin, Ivan: Njema~ki putopisi po Dalmaciji, Split, 1989.

• Regény, Isabela, Anton Scherer: Donauschwäbisches Ortsnamenbuch, Darmstadt, 1980.

• Prijatelj, Kruno: Splitski izlog, Zagreb, 1991.

VDG JAHRBUCH 1999

Branka BALEN

Ivan (Johann Josef) Roch (1896. - 1972.) Život Ivan (Johann Josef) Roch rodio se u Wiener-Neustadtu u Austriji 5. rujna 1896. od oca Josefa Ulricha (1863.-1918.) ~e{koga podrijetla i majke Marie Theresie Schuster (1866.-1934.) austrijanke. Poznato je da su se doselili u Osijek kada je Ivanu bilo devet godina dakle 1905. Josef Ulrich Roch, dobio je na prijelazu 19. u 20. stolje}e ponudu od firme Hermann, kroja~ke trgovine za ~asni~ke odore u Osijeku, ponudu za mjesto glavnog kroja~a {to je i prihvatio. Nastanili su se u Donjem gradu gdje je bila i trgovina Hermann u Kreuzgasse 14. Ivan ili kako su ga u obitelji zvali Hansl poha|ao je u Osijeku {kolu, zavr{io je 4 razreda realne gimnazije. Imao je i setru Grete koju su zvali Gretl. Nakon zavr{ene {kole 1914. dragovoljno se javio u austrougarsku vojsku artiljerijski regiment br. 38. gdje je sluìo kao do~asnik na ruskoj fronti. 1916. nalazio se u Poljskoj u Troppau u bolnici ( bio je ranjen) te se nakon toga ubrzo vra}a u Osijek. Po izlasku iz vojske radio je kao gra|evinski crta~ kod gra|evinskog poduzetnika Slavi~eka. Likovnu akademiju nije poha|ao nego ga je od 1924.-1930. podu~avao crtanju i grafici Dragutin Renari} ( Dugo Selo 1872. - Krièvci 1944.) u Zagrebu kojega je upoznao ve} 1920. Kako je Roch stanovao u Osijeku povremeno je posje~ivao atelje svoga u~itelja i boravio ondje tijekom godine u vi{e navrata po tjedan dana, a mo`da i mjesec. Renari} je osim toga svako ljeto dolazio Rochovima odakle su on i Ivan dva do ~etiri tjedna odlazili crtatati u okolicu Osijeka, Slavoniju te Bosnu i Hercegovinu. S tih putovanja donosili su skice i gotove crteè dok su akvarele i plo~e za grafi~ke tehnike radili kod ku}e. Prijateljevao je sa Jovanom Gojkovi}em, rodom Be~aninom, ve} od po~etka I. svjetskog rata koji tako|er nije zavr{io likovnu akademiju ali je svo slobodno vrijeme tro{io na crtanje. Te dvije komponente su ih vjerojatno povezale tako da su 1924. zajedno izlagali. Obojica su bili ~lanovi Likovne sekcije Kluba hrvatskih knjièvnika i umjetnika. U Osijeku vi{e nema naàlost ljudi koji su ga poznavali i mogli ne{to re}i o njemu.1 Jedino se gospo|a Brigita Miheli} sje}a kako ga je kao mala djevoj~ica s ocem posje~ivala u njegovoj ku}i u ulici Bartula Ka{i}a 40.2 koju je svojim novcima sagradio. U ljeto 1944. stradala je prilikom savezni~kog bombardiranja Osijeka. 1

Likovni kriti~ar i esejist Oto Švajcer ga doduše nije osobno poznavao, ali ga se sje}a kao vrlo impozantne i elegantno odjevene osobe. Vi|ao ga je u kavani hotela Central za stolom gdje su se okupljali knji`evnici i umjetnici, vjerojatno ~lanovi Kluba. Prema kazivanju gospo|e Miheli} Roch je imao dva sina starija od nje ~ijih se imena ne sje}a. Otac gospo|e Miheli}, Ladislav Bodor, tako|er se amaterski bavio slikanjem. U njezinom posjedu su slike oca joj (nekolicina) i dva linoreza koja je Roch poklonio ocu.

VDG JAHRBUCH 1999

Prva vijest o djelatnom Rochu je iz 1921. kada je prema podacima bio ~lan Hrvatskog narodnog kazali{ta u Osijeku3. Te 1921. godine izradio je akvarelirani perocrte` Uspomenu na XIV. kazali{nu sezonu na kojoj su potpisi glumaca, redatelja i drugih osoba djelatnih u to vrijeme u kazali{tu. Bio je vrlo svestran i marljiv. Njegova oprema knjiga od dvadesetih godina pa do njegova odlaska u Austriju obilje`ila je osje~ku izdava~ku djelatnost. ^itav niz knjiga je opremio tako da ga se ni na tom podru~ju ne smije zanemariti.

POGLED NA SJEVERNI PORTAL OSJEČKE KATEDRALE, 1926. akvarel, 520 x 350 mm vlasnik: Muzej Slavonije, Osijek

Izradio je {est mapa: Stari Osijek 1924., Uspomene iz Dalmacije 1925., Grad Osijek 1932., Donauschwäbische Heimatbilder 1940.4, Old Montreal 1964. i Old Quebec City 1965. Prema mapama, akvarelima i grafikama vidimo da je puno putovao i radio na licu mjesta ili pak prema skicama koje je donio sa svojih putovanja. Putovao je po Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Italiji, Austriji i Srbiji.

Zanimljivo je da se na svom prvom radu koji nam je za sada poznat Gornjogradski trg sa stolnom crkvom, akvarel iz 1919. potpisao sa Hans Roch. Iza te godine pa do 1937. potpisivao se sa Ivan,a poslije ponovo Hans. Preko tih potpisa moèmo pratiti politi~ki ustroj na ovim podru~jima od Austro-ugarske monarhije, Kraljevine SHS i kona~no Nezavisne dràve Hrvatske u kojoj je njema~ka manjina dobila za sebe velike povlastice kao npr. svoje {kole. Roch je samostalno izlagao koliko nam je poznato pet puta 1924., 1937.,1947., 1963. i 1964. dok je skupno izlagao na ve}em broju izlo`bi u zemlji i inozemstvu. Za ve}inu izlo`bi je izradio naslovnice kataloga i opremio ih. Tako je 1925. od Ministarstva za trgovinu i industriju dobio nov~anu nagradu za izvo|enje naslovne stranice za umjetni~ku izlo`bu u Parizu. 1929. tajnik je Likovne sekcije Kluba hrvatskih knjièvnika i umjetnika5 koji se iste godine iz politi~kih razloga ukida. Nakon toga ustrojeno je Dru{tvo za unapre|enje nauke i umjetnosti sa Likovnom sekcijom i programom koji se znatno razlikovao od onoga {to ga je provodio Klub. 1940. ga zati~emo na mjestu nastavnika na Gra|anskoj {koli u Osijeku. Iza toga postaje vjerojatno ~lan Kulturbunda jer oprema ~itav niz publikacija za njema~ku narodno3 4 5

Pjevao je u opernom zboru. Reprint 1952. u Austriji. Pro~elnik Likovne sekcije Kluba je Gustav Antolkovi}. Obojica rukovode izlo`bom postavljenom povodom 20-godišnjice osnutka Kluba.

VDG JAHRBUCH 1999

snu zajednicu u Hrvatskoj. Od 1942. pa do odlaska u Austriju 1944. predavao je na Dràvnoj njema~koj u~iteljskoj {koli u Osijeku. To su ujedno bili razlozi {to je njegovo ime i djelo bilo proskribirano u pro{lom sustavu. Vrlo ga se rijetko spominjalo, ako da onda najvi{e sa dvije do tri re~enice unato~ njegovoj velikoj prisutnosti i javnom djelovanju u kulturnom ìvotu Osijeka. Razlog je to {to se danas vrlo te{ko dolazi do podataka o njegovom ìvotu i djelu.6

GLAVNI OSJEÄ&#x152;KI TRG, 1924. - litografija, 210 x 270 mm vlasnik: Galerija likovnih umjetnosti, Osijek

S pretposljednjim vlakom koji je evakuirao pripadnike njema~ke narodnosne zajednice oti{ao je u jesen 1944. u Austriju u Mariazell gdje je na{ao privremeni smje{taj. Godinu dana po zavr{etku II. svjetskog rata dobio je Roch u Langenwangu u Gornjoj Austriji isto u~iteljsko mjesto kao i u Osijeku. Predavao je iste predmete. U slobodno vrijeme crtao je i slikao dolinu MĂźrz, planine koje ju okruùju, seoska dvori{ta i staro drve}e. Nakon {to su njegova tri sina jedan za drugim oti{li u Kanadu odlu~io se te{ka srca 1954. napustiti Austriju i sa suprugom Adelom slijediti sinove. Ispo~etka mu je bilo vrlo te{ko prilagoditi se novoj sredini i novom jeziku. Ipak nakon nekog vremena po~inje crtati i slikati i na malom ru~nom grafi~kom stroju izra|ivati grafike. Stvorio je tako niz bakropisa i linoreza sa motivima Montreala i Toronta. Obljubljeni motivi ostali su mu i dalje pejzaì i staro drve}e koje je vrlo volio.7 Znamo da je 1963. izlagao sa sinom Ernestom u Montrealu grafiku iz knjige Vinka Nikoli}a: Na pragu domovine. On ga spominje na dva mjesta u prvoj knjizi. Na stranici 239 opisuje svoj posjet domu lije~nika dr. Filipa Jureti}a u Montrealu gdje se zatekao i Roch :Tu je za njegovim stolom i hrvatski grafi~ar Ivan Roch sa svojom gospo|om. Roch je podrijetlom iz Austrije, dugo je ìvio u Osijeku i tamo sudjelovao u hrvatskom dru{tvenom ìvotu, pa se smatra "[okcem". Izradio je drvoreze razli~itih hrvatskih krajobraza i motive iz Starog Zagreba, kao zidne slike i boì}ne ~estitke. Godine 1963. zajedno sa sinom Ernestom odrào je u Montrealu vrlo uspjelu izlo`bu grafike. Hvale se ponosni roditelji s novim uspjehom svojega sina Ernesta, koji je pobijedio na natje~aju za novu kanadsku po{tansku marku, izradiv{i lik Kraljice. - Znate re~e mi otac - engleska je Kraljica pozirala pred mojim sinom. On je dobio besplatnu kartu i odletio u London, i me|u mnogim afirmi6

Moram se posebno zahvaliti na svesrdnoj pomo}i dr.Vladimiru Geigeru iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu koji mi je dao na raspolaganje sve svoje poznate podatke o Ivanu Rochu. Podatke dao Ernst Roch sin slikara Ivana Rocha.

VDG JAHRBUCH 1999

ranim majstorima odnio nagradu. ( Poklonio mi je ~itavu seriju ove marke.) Za uspomenu mi je poklonio vi{e svojih originala. Na stranici 225 opisuje posjet mjestu Lackawanna gdje je ùpu imao vl~. dr. Stjepan Lackovi} biv{i tajnik kardinala Stepinca. Tamo se nalazi i ustanova "Cardinal Stepinac Center" : Ovaj Centar vrlo je lijepa gra|evina, moderne arhitekture, nosi natpis " Cardinal Stepinac Memorial Auditorium ", te nosi hrvatski grb, a u samom atriju ima, s jedne strane, glavne nacionalno-vjerske simbole Amerike i, s druge strane Hrvatske, koje je, jedne i druge, izradio hrvatski umjetnik Ivo Roch, a unutra je, naravno, Me{trovi}evo poprsje Kardinala. Iz navedenoga se moè zaklju~iti da je Roch i u dijaspori bio aktivan drè}i do svoje domovine Hrvatske. Umro je nakon duge i te{ke bolesti u Montrealu, Kanada, 9. sije~nja 1972.8

Djelo Od 1921. moèmo pratiti djelovanje Ivana Rocha u Osijeku u punom zamahu. Vrlo je aktivan na likovnom planu i oko tiskovina odnosno njihove likovne opreme i izrade naslovnica dana{njim rije~nikom grafi~kog dizajna. Unato~ velikoj likovnoj produkciji sa~uvan je relativno mali broj radova. Vremenom }e se vjerojatno pro{iriti saznanje o fondu likovnih djela. Kona~no bila je i svrha toga izlo`ba odràna 1998. kao i reafirmacija Ivana Rocha kao ~ovjeka i umjetnika na ovim prostorima te po~etak sustavnog istraìvanja njegova djela. Najraniji poznati rad za sada mu je akvarel Gornjogradski trg sa stolnom crkvom iz 1919. Ukupno znamo za 8 njegovih akvarela. Likovno gledano oni su slabiji od grafika. Crte` im je solidan, a tematski obra|uju povijesna zdanja tako da imaju vi{e povijesnu nego likovnu vrijednost.

ZGRADA Ĺ˝UPANIJE - akvarel, 300 x 260 mm, vlasnik: mr. Slobodan Magjer, Osijek 8

Crta~ i grafi~ar je izvrstan. Premda crte`e poznamo samo sa njegovih litografija vidimo da je bio dobar i precizan crta~ koji je uspio lagano i vje{to do~arati izabrani motiv radi li se o starom Osijeku ili pak motivima iz Dalmacije.

Rade}i na retrospektivi Jovana Gojkovi}a 1978. pokazala mi je Gojkovi}eva udova Marica u Vara`dinu Rochovu smrtovnicu sa koje sam zapisala datum smrti i ime supruge Adele. Gospo|a Marica Gojkovi} dala mi je i njihovu adresu u Montrealu. No, kada sam proĹĄle godine pisala na tu adresu, nitko nije odgovorio. Vjerojatno je i gospo|a Adela Roch umrla, a sinovi su na drugim adresama.

VDG JAHRBUCH 1999

Najvje{tiji je u izradi grafike. Njegovi bakropisi, linorezi i drvorezi su ve} prava umjetni~ka ostvarenja u kojima vje{to barata alatom postiù}i izvrsne likovne efekte. Unato~ toj kvaliteti i grafi~koj tehnici sa~uvano je malo grafika. Vjerojatno vlasnici nisu znali prepoznati vrijednost pa su tako mnogi listovi zavr{ili na tavanu, a poslije i na otpadu. Izlagao je pet puta samostalno i sudjelovao na vi{e izlo`bi u zemlji i inozemstvu. Njegovu izlaga~ku djelatnost pratimo od 1924. pa do 1940. te 1963. i 1964. Izdao je tri mape za svog boravka u Osijeku od kojih9je zadnja nastala 1940. pod nazivom DonauschwĂ¤bische Heimatbilder. U njoj su naime prikazani likovi ( njema~ki seljaci u no{njama pri svakodnevnim poslovima ) {to Rochu ba{ nije uvijek uspijevalo, tako da kvaliteta listova varira. Po svojoj prilici bila je to naru~ena mapa, a naru~eni radovi ~esto nisu likovne razine koju poznamo ili o~ekujemo od pojedinog umjetnika. Zadnji radovi koje za sada znamo su iz 1937. godine. To su tri bakropisa iz vlasni{tva Galerije likovnih umjetnosti, Osijek: Ruìca grad kraj Orahovice, Stari borovi na Jankovcu, akvarelirani lino-bakropis velikih dimenzija Klisure na Jankovcu i iz privatnog vlasni{tva dva izvrsna linoreza Vrba i Stari hrast. Roch je bio ~lan Kluba hrvatskih knjièvnika i umjetnika, Dru{tva za unapre|enje nauke i umjetnosti, Arheolo{kog kluba Mursa, Udruge prijatelja umjetnosti Cvijeta Zuzori} u Beogradu, Udruènja grafi~kih umjetnika u Zagrebu, Hrvatskog pjeva~kog dru{tva Zrinski u Osijeku, Hrvatske pjeva~ke i muzi~ke udruge Kuha~ u Osijeku te Udruge pjeva~a Langenwang u istoimenom mjestu u [tajerskoj, Au- STARI BOROVI NA JANKOVCU, 1937. strija. bakropis, 210 x 155 mm vlasnik: Za njema~ku narodnosnu zajednicu tijekom ratnih godina u Osijeku radio je plakate i Galerija likovnih umjetnosti, Osijek opremao publikacije. Jedini nama danas poznati i sa~uvani plakat je iz 1928. koji je radio za I. slet Sokolske ùpe u Vinkovcima. Radio je i izdao razglednice, Boì}ne ~estitke i ex libris za uglednike iz Osijeka i Slavonije. Opremio je pedesetak naslova za udruge ~iji je bio ~lan i ostale izdava~e. Razvio je prepoznatljivu i upe~atljivu grafi~ku izraàjnost posebne vrste. U rje{enjima dvadesetih godina sluì se art deco-om. Moèmo slobodno ustvrditi da je svojim grafi~kim izri~ajem 9

Reprint 1952. u Austriji.

VDG JAHRBUCH 1999

i koli~inom radova obilje`io dvadesete i tridesete godine osje~ke izdava~ke djelatnosti. Isto se odnosi i na razdoblje od 1940. pa do 1944. kada je prete`ito radio na tiskovinama za njema~ku narodnosnu zajednicu.

*** Zapravo je prili~no malo {to znamo o 76 godina dugom `ivotu Ivana Rocha i njegovu djelu tijekom tog vremena. Ipak, smatramo da smo za po~etak uspjeli slo`iti djelomi~nu sliku o tome {to je radio i kakav je bio.

RUĹ˝ICA - GRAD KRAJ ORAHOVICE, 1937. bakropis, 290 x 255 mm vlasnik: Galerija likovnih umjetnosti, Osijek

A radio je barem {to se Osijeka ti~e zaista mnogo i ostavio za sobom neizbrisiv trag. Nepobitno je dio osje~kog kulturnog `ivota i kao takovog ga se mora uva`avati i uvrstiti u povijest umjetnosti grada i Hrvatske.

Bibliografija: SAMOSTALNE IZLO@BE: 1924. IZLO@BA ROCH - GOJKOVI] Jeny, G. Die Kunstausstellung Ivan Roch - Jovan Gojkovi}, Die Drau, 57/ 1924., 102, 3. Kup slika za gradsku op}inu, Hrvatski list, Osijek, 14. X. Gjuri}, M.D. Umetni~ka izlo`ba u Osijeku,Stra`a, 8.X. Velika umjetni~ka izlo`ba u Osijeku, Hrvatski list, 8.X. Izlo`ba slika Rocha i Gojkovi}a, Hrvatski list, Osijek, svibanj Fiks. Izlo`ba Roch - Gojkovi} Stra`a, Osijek, 7. V. Die GemĂ¤lde Ausstellung in Osijek, Die Drau, 9. X.

1937. GRAFI^KA IZLO@BA RENARI] - ROCH 82

VDG JAHRBUCH 1999

Dirnbach, E. Grafi~ka izlo`ba Renari}-Roch: Djela dvojice vrijednih grafi~ara koji zaslu`uju pa`nju osje~ke publike, 6. svibnja, Hrvatski list, 18 / 1937., 123 Magjer,R.F. Grafi~ka izlo`ba u Osijeku, D.Renari} - I.Roch, Danica, 1937.,22, II

SKUPNE IZLO@BE: 1921. IZLO@BA JUGOSLAVENSKIH I ÊHOSLOVA^KIH GRAFI^KIH UMJETNIKA Hrvatska obrana, 20 / 1921., 148, 2 Prva izlo`ba jugoslavenskih i ~ehoslova~kih grafi~ara, Straà 3 / 1921., 67, 268, 2. Grafi~ka izlo`ba u Osijeku, Vjesnik ùpanije viroviti~ke, 30/1921., 15/16 127-130, 149-150 Umjetnost, 3 / 1921. Prilozi na{oj mladoj grafici, Vjenac V./ 1921., VII / 3-4 Kr{njavi, I. Graphische Ausstellung, Die Drau, 54/1921., 149, 2-3. Mai}: Povodom grafi~ke izlo`be u Osijeku, Hrvatski list, 2 / 1921., 149, 2-3

KAPELICA SV. ROKA U OSIJEKU, 1924. akvarel, 340 x 265 mm vlasnik: Muzej Slavonije, Osijek

1924. UMJETNI^KA IZLO@BA POVODOM 15 - GODI[NJICE OSNUTKA KLUBA HRVATSKIH KNJI@EVNIKA I UMJETNIKA U OSIJEKU Umjetni~ka izlo`ba u Osijeku, Stra`a, 6 / 1924., 215, 2 216, 2 Eine Kunstausstellung in Osijek, Die Drau, 57 / 1924., 468, 7-8 Die GÃ¤meledeausstellung in Osijek, Die Drau, 57 / 1924., 231, 2-3

1927. IZLO@BA SLIKA U OKVIRU III. GOSPODARSKE IZLO@BE I VELIKOG SAJMA U OSIJEKU Flod, Ivan. Izlo`ba slika, Stra`a, 9 / 1927., 208 Kully, Arthur. Casto et Pollux, Die Drau, 60 / 1927., 217, 3-4 83

VDG JAHRBUCH 1999

1929. IZLO@BA LIKOVNIH UMJETNIKA POVODOM PROSLAVE 20 - GODI[NJICE OSNUTKA KLUBA HRVATSKIH KNJI@EVNIKA I UMJETNIKA U OSIJEKU Umjetni~ka izlo`ba svih osje~kih likovnih umjetnika u Osijeku, Slu`bene novine osje~ke oblasti 3, 39, 1929., 27, 364-365 ^utukovi}, Konstantin. Izlo`ba likovnih umjetnika u Osijeku, Hrvatski list, 10 / 1929., 337, 5-6 Gabriel. Ausstellung der Osijeker Bildenden Künstler, Der Abend, 4. XII.

1932. UMJETNI^KA IZLO@BA OSJE^KIH SLIKARA I KIPARA Dirnbach,Ernest. Interesantna ali zanemarena umjetni~ka izlo`ba: Izlo`ba osje~kih likovnih umjetnika bez kupaca, Hrvatski list, 13 / 1932., 35, 3 Povodom dana{njeg otvorenja izlo`be osje~kih slikara i kipara, Hrvatski list, 31.I.

1940. PROLJETNA REPREZENTATIVNA IZLO@BA LIKOVNIH UMJETNIKA U OSIJEKU Antunovi}, M. O jednoj izlo`bi, Put, I, I, 11 ( Brli} ), A.E.B. Proljetna izlo`ba osje~kih umjetnika, Obzor, Zagreb, 80 / 1940., 67, 2, 22. oùjka Mar{i}, A. Reprezentativna izlo`ba likovnih umjetnika u Osijeku, Hrvatska straà, 12 / 1940., 93, 4 Praì}, dr M. Izlo`ba likovnih umjetnika, Jugoslavenska zastava, Osijek, 18. oùjak Spectator. Frühjahr Ausstellung der Osijeker bildenden Künstler, Christliche Volkszeitung, Osijek, Uskrs Danas otvorenje osje~kih likovnih umjetnika, Hrvatski list, Osijek, 17. oùjka Buntak, F. Hrvatski list, Osijek, 24. oùjak [vajcer, O. Deset likovnih umjetnika iz Osijeka otvorili svoju izlo`bu, Politika, Beograd, 25. oùjak

1942. Ein Jahr - Deutsche Volksgruppe in Kroatien, Grenzwacht

1943. Sulke, Fritz Alois. Deutschstämmige bildende Künstler im kroatisch-slawonischen Raum, Jahrbuch der deutschen Volksgruppe in Kroatien 84

VDG JAHRBUCH 1999

1944. Schweitzer, Otto. Maler der gegenwart in Kroatien, Jahrbuch der deutschen Volksgruppe in Kroatien

1981. Rettig, Stefan. Lehrer und Absolventen der LBA Esseg von 1941 - 1945, Durch Selbsthilfe zur Selnbstverwaltung: Beitr채ge zur donauschw채bischen Schulgeschichte, M체nchen

1995. Roch, Hans. Erinnerungen aus Alt - Essegg, Godi{njak njema~ke narodnosne zajednice u Hrvatskoj ( preuzeto iz Donnauschwaben - Kalender za god. 1978.) Nikoli}, Vinko. Pred vratima domovine,Zagreb, I / 1995., str. 225, 239

SAMOSTALNE IZLO@BE: 1924. Osijek, svibanj, Velika dvorana @upanije, izlagao s Jovanom Gojkovi}em.

1937. Osijek, svibanj, izlagao s Dragutinom Renari}em.

1947. M체rzzuschlag, Austrija

1963. Montreal, Kanada, izlagao grafiku sa sinom Ernestom.

1964. Montreal, Kanada, izlagao grafiku sa sinom Ernestom.

SKUPNE IZLO@BE: 1921. Osijek, lipanj, Izlo`ba jugoslavenskih i ~ehoslova~kih grafi~ara umjetnika. 85

VDG JAHRBUCH 1999

^lanovi izlo`benog odbora: Milenko D. Gjuri}, urednik Grafi~ke umetnosti, Zagreb, R.F. Magjer, Predsjednik Kluba hrvatskih knjièvnika, Osijek, dr Eugen [oulavy, kemi~ar, Hidek Janou{ek, arhitekt,IVAN ROCH, ~lan Narodnog kazali{ta i slikar, Marija Pinterovi}, ravnateljica Vi{e djevoja~ke {kole, Josip Noll, ravnatelj Hrvatskog {tamparskog zavoda d.d., podru`nica u Osijeku, Peroslav Ljubi}, predsjednik Novinarskog udruènja, Vladimir Pevalek, u~itelj, Drenje, Slavko Tomerlin, slikar, Leonardo Fichtner, tajnik Prosvjete i Antun Rott, vlasnik tiskare, Osijek. Izloìo 6 perocrteà.

1924. Osijek, svibanj, Izlo`ba slikara i grafi~ara Likovne sekcije Kluba hrvatskih knji`evnika i umjetnika. Osijek, listopad, Izlo`ba slikara i grafi~ara Likovne sekcije Kluba hrvatskih knji`evnika i umjetnika povodom 15 - godi{njice osnutka.

1927. Osijek, 8. - 18. rujna, Izlo`ba slika u okviru III. gospodarske izlo`be i velikog sajma u paviljonu posebno sagra|enom u tu svrhu. Zasluàn za izlo`bu i izgradnju paviljona je izlo`beni odbor na ~elu s predsjednikom i promicateljem gradskog kulturnog nastojanja Albertom Ruppom. Izloìo je 16 radova : Retfala~ki dvorac, perocrte` Fontana di Trevi, linorez Portal osje~ke crkve, akvarel Arco di Constantino, linorez Tkalja, litografija Luka u Gruù, radirung Retfala~ki dvorac, perocrte` Ponte vecchio, Firenze, skica s tu{em Retfala~ki dvorac, perocrte` Sahat kula, Sarajevo, radirung Portal ~asni~kog doma, akvarel Vodena vrata, akvarel Osijek, @upanijska ulica, akvarel Motiv iz Travnika, radirung Mauzolej retfala~kog dvorca, perocrte` Ulica u Splitu, radirung 86

VDG JAHRBUCH 1999

1929. Osijek, 30. studenog - 8. prosinca, Izlo`ba likovnih umjetnika povodom proslave 20 godi{njice osnutka Kluba hrvatskih knjièvnika i umjetnika u velikoj dvorani na II. katu Dràvne gra|anske {kole u JĂ¤gerovoj ulici. Izloìo je 5 radova: \akova~ka katedrala, linorez Sv. Trojstvo u Tvr|avi, crte` Donjogradska ùpna crkva, crte` Sa otoka Capri, akvarel Iz starog Zagreba, crte`

1932. Osijek, 31. sije~nja - 15. velja~e, Umjetni~ka izlo`ba osje~ki slikara i kipara. Izlo`bu priredila Likovna sekcija dru{tva za unapre|ivanje nauke i umjetnosti u Osijeku obnovljena pro{le godine. 1929. ukinut je Klub hrvatskih knjièvnika i umjetnuka. Odbor Dru{tva za unapre|ivanje nauke i umjetnosti : dr. Milan â~inovi}, predsjednik, dr. Milan Stiji}, potpredsjednik, dr. Antun Hurm, tajnik, Josip Zorman, blagajnik, dr. Nikola êpinac, dr. Sre}ko Mili}, Lav Mirski i Josip Hartl, odbornici, Andrija Grkovi}, IVAN ROCH, i Dragutin [kuljevi}, nadzorni odbor, Ernest Pascher, dr. Julije Kaiser, Kamilo Krvari}, Vlado Mua~evi} i Josip Leovi}, ~asni sud. Odbor likovne sekcije: Josip Zorman, pro~elnik, Pavle Mua~evi}, tajnik, Adolf Herzer, Josip Leovi}, Mihajlo @ivi}, dr. Ilija Mamuzi}, Bogdan Stojsavljevi}, Vlado Mua~evi} i Kamilo Krvari}, odbornici. Jury izlo`be: Vladimir Beci}, profesor umjetni~ke akademije u Zagrebu, pro~elnik odbora, Zlata Herlinger, kiparica, dr. Nikola Tolnauer, Vlado Mua~evi}. Izloìo je 9 radova: Nutra{njost ilo~ke crkve, akvarel Pogled na ilo~ke zidove, akvarel Portal ilo~ke crkve, akvarel Pogled na ilo~ki samostan, akvarel Osje~ka solara, akvarel Stari i novi Beograd, linorez Motiv iz sada{njosti Sablasti nad ilo~kim zidinama Tri ex librisa, linorez

1933. Berlin, izlo`ba u muzeju pisma Blankertz. 87

VDG JAHRBUCH 1999

1935. Bruxelles, izlo`ba Schrift en scheping der vormen.

1938. Beograd, Kaschau, Brün, Kopenhagen, Udruga prijatelja umjetnosti Cvijeta Zuzori}.

1939. Malmö, isto.

1940. Osijek, 17. - 31. oùjka, Proljetna reprezentativna izlo`ba likovnih umjetnika u Velikoj dvorani @upanije. Izlo`bu je organizirala Likovna sekcija Dru{tva za promicanje nauke i umjetnosti u Osijeku. Izloìo je 14 radova: Zimski krajolik, bakrorez hladna igla Vrbe u zimi, bakrorez hladna igla Motiv iz Donjeg Miholjca, bakrorez hladna igla Stare vrbe I., bakrorez hladna igla Stare vrbe II., bakrorez hladna igla Stra{ila, bakrorez hladna igla Iz osje~ke ljevaonice, bakrorez kiselina Sv. Trojstvo, linorez \akova~ka katedrala, linorez Portal ùpnog dvora u Wiener-Neustadtu, crte` olovkom @upna crkva u Wiener-Neustadtu, crte` olovkom Staro dvori{te u Wiener-Neustadtu, crte` olovkom Ruìca grad, akvarel Motiv iz Vo}ina, akvarel

1942. Osijek, Deutsche Kunsterzieher am Werk.

1953. Bruck an der Mur, Obersteirische Gesellschaft für bildende Kunst.

VDG JAHRBUCH 1999

IVAN (HANS) ROCH Johann Josef Roch (Hans) wurde in Wiener Neustadt in Österreich am 5.September 1896 geboren. Er kam als Kind nach Osijek, wo er die Grund- und Hauptschule beendete (4 Klassen des Realgymnsiums). 1921 finden wir ihn im Kroatischen Nationaltheater in Osijek als Mitglied des Opernchors, Schauspieler in kleineren Rollen und Ausführer der Kulisse. Von diesem Jahr verfolgen wir auch seine Malkunst. Als Maler ist er sehr erfolgreich. Er nimmt an zahlreichen Gruppenausstellungen und einigen selbstständigen Ausstellungen teil. Von 1924 ist er Mitglied der Kunstsektion des Klubs der kroatischen Schriftsteller und Künstler in Osijek. Meist malte er Aquarelle, Zeichnungen und Grafik mit den Veduten von Osijek und Städten, die er auf seinen Studienreisen besuchte, sowie Landschaften. Er erarbeitete und gab 6 Mappen heraus : 1924 Das alte Osijek, mit 16 originalen Lithographien, 1925 Andenken aus Dalmatien mit 20 originalen Lithographien, 1932 Die Stadt Osijek mit 20 originalen Lithographien,1952 Donauschwäbische Heimatbilder mit 12 Holzschnitten, 1964 Old Montreal mit 12 originalen Kupferdrucken und 1965 Old Quebec City mit 12 originalen Kupferdrucken. Von 1935 ist er Lehrer an der Bürgerschule in Osijek, wo er Zeichnen und Handarbeit lehrt. Von 1943 macht er das Werbematerial für die Volksdeutsche Landesleitung.1944 verlässt er mit seiner Familie Osijek und lässt sich vorläufig in der Steiermark, in Österreich nieder, wo er in der Schule die gleichen Fächer wie in Osijek unterrichtet. 1954. geht er mit seiner Frau Adele zu seinen Söhnen nach Montreal in Kanada, wo er sich dauerhaft niederlässt. Er setzte mit der Malkunst fort, so dass er 1963 und 1964 mit seinem Sohn Ernest in Montreal ausstellte. Ausserdem beschäftigte er sich mit graphischen Design und schuff zahlreiche Plakate, Einladungen, äussere Buchgestalltungen u.a. Er starb am 9. Januar 1972 in Montreal nach einer langen und schweren Krankheit. Roch hat mit seinen bildenden Verwirklichungen die Epoche zwischen zwei Weltkriegen in Osijek gekennzeichnet, und seine Buchgestalltung ist so wichtig und kenzeichend, dass wir sie nicht umgehen könen. Er gestalltete nämlich die meisten Bücher, die damals in Osijek gedruckt wurden. Seine Aquarelle sind interessant, denn sie stellen Detaile des alten Osijeks dar, von denen einige heute nicht mehr egsistieren.Wir müssen ihn aber als Graphiker besonders betonen, denn auf diesem Gebiet schuff er seine erfolgreichsten bildenden Verwirklichungen. Es sind zu schöne Detaile der Natur der Umgebung von Osijek, bekannte Ausflugziele, wobei er auch in Graphik die Detaile seiner Studienreisen durch Kroatien, Bosnien, Herzegovina, Italien und Österreich notierte. Leider waren sein Name und seine Werke als Mitglied der österreichischen Minderheit jahrelang proskriebert, so dass er erst nach der Ausstellung, die in der Galerie der bildenden Künste in Osijek im Oktober 1998 stattfand, seinen verdienten Platz in der Kunstgeschichte der Stadt bekam.

VDG JAHRBUCH 1999

Oto ŠVAJCER

Osječko slikarstvo 19. stoljeća Osječko slikarstvo 19. stoljeća, u svojoj jezgri predstavljeno imenima Franje Pfalza, Huga Conrada v. Hötzendorfa i Adolfa Waldingera, čini značajan i nezaobilazan segment hrvatskog slikarstva tog stoljeća. Jer ne samo da ova trojica djeluju povezano, gotovo kao cjelina poznata već od ranije u povijesti hrvatskog slikarstva kao “Osječki slikarski krug sredinom 19. stoljeća”, nego su ujedno i znatno podigli razinu osječkog slikarstva, koje se u svojoj prvoj polovini stoljeća nije znatno razlikovalo od osrednje, gotovo slikarsko-obrtničke djelatnosti. Tek s ovom trojicom osječko slikarstvo doživljuje promociju u ozračje umjetničkog stvaralaštva. Školovani u Beču, tada{njoj umjetničkoj metropoli svjetskog ranga, bili su oni prenosioci bečke likovne kulture u naš prostor i učinili Osijek likovnim središtem sjevero-istočnog područja Hrvatske. Boravili su na izvorištima jedne nesumnjivo visoko odnjegovane slikarske kulture, sudjelovali u tamošnjem aktualnom slikarskom zbivanju kao sudionici i receptori, te u tom duhu nastavljali svoj rad po povratku u Osijek. Prema tome, njihovo slikarstvo nije nosilo biljeg provincijske zaostalosti, već je u danom trenutku išlo u korak sa strujanjima u metropoli. Sva ova trojica potječu iz njemačkih obitelji, doseljenih u ove krajeve iz bivše Austro-Ugarske monarhije, odnosno Njemačke. Obitelj Pfalz slikarska je obitelj, u kojoj se nekoliko članova profesionalno bavilo slikarstvom. Gottfried Pfalz, otac našeg Franje, također je bio slikar po zvanju. Iz nepoznatih razloga, vjerojatno ekonomskih, napušta početkom prošlog stoljeća rodni Eger (Cheb), te preseljava u Slavoniju, u Vinkovce, da bi se 1816. godine nastanio u Osijeku i otvorio ovdje slikarsku radionicu. O njegovom radu nije ostalo traga. Umro je u Osijeku 1825. godine. Franjo Pfalz rođen je negdje između 1811-1813. godine u Vinkovcima ili Osijeku, što nije točno utvrđeno. Malo znamo o njegovoj mladosti, jer za razdoblje do 1837. godine postoji velika praznina u njegovoj biografiji. Istom od te godine možemo pobliže pratiti njegov život. Naime, 1837. godine se upisuje u Bečku Akademiju likovnih umjetnosti, gdje se školovao do 1839. godine, kada se vraća u Osijek i započinje tu svoju slikarsku djelatnost. Kao slobodnom slikaru s neredovitim prihodima život mu nije tekao baš u blagostanju. Bilo je trenutaka kada mu je dobro išlo, no i takvih kada je gotovo bijeda kucala na vrata. Umro je 1863. godine u Osijeku. Pfalzov slikarski opus, koliko nam je do sada poznat, nije velik, obuhvaća svega 18 slika, od toga 13 portreta i 5 sakralnih kompozicija. Portreti su mu rađeni s mnogo akribije i pokazuju solidno slikarsko znanje. Karakterizira ih oštro zapažanje i točna slikarska izvedba, a nose obilježje bidermajerskog portreta: odriče se svake reprezentacije, sjaja i veličanja prikazane osobe, nastojeći da je predoči u svojoj svakodnevnoj pojavi, intimno, smireno. Ova svojstva dolaze osobito do izražaja kod portreta Ivana Zanettia, majstora 91

VDG JAHRBUCH 1999

ljevača kositra i njegove supruge Magdalene. Ivan Zanetti stariji je građanin sijedih vlasi i sabrana pogleda. Svaki nabor na čelu, oko očiju, nosa i usta slikarski je fiksiran. Pa ipak, iza te vjerne i nepoštedne reprodukcije portretiranog lika uspjelo je Pfalzu prodrijeti u njegova unutarnja svojstva koja iščitavamo kao staloženu ličnost čvrste volje i značaja. Suprotno tome portret gospođe Zanetti lišen je te prodorne opservacije. Njen je pogled pomalo zamišljen, čak sjetan i nošen je biljegom ženske osjećajnosti. Suptilna osjećajnost zrači i iz Pfalzova autoportreta, nastalog možda još za bečkog školovanja. Lice mladog Pflaza izražava narav naglašene senzibilnosti i slojevitog unutarnjeg života, sposobne da reagira na titrave doživljaje. Istaknuti nam valja još portret načelnika Sarvaša. Na njemu Pfalz ponovno potvrđuje svoje sigurno vladanje slikarskim zanatom, napose u tretiranju načelnikovih svjetlosivih hlača i nijansirano modeliranje nabora na njima. Ova se sigurnost potvrđuje i na portret opata Ernesta Benešića, na kojem nam se, pored sjajnom oblikovanja lica, objavljuje i ličnost jake misaone i voljne koncentracije. Ne bi trebalo zaobići niti malo platno Dječja glava iz koje nas gleda otvoreni pogled mladog ljudskog bića, što sa čuđenjem i pomalo prestrašeno prima prve spoznaje o svijetu oko sebe. Pastozni namaz boje daje slici pikturalnu draž. Pfalzove sakralne kompozicije, iako po preciznosti i kakvoći izvedbe zaostaju za njegovim portretima, ipak su vrijedan doprinos našem sakralnom slikarstvu prošlog stoljeća. Pomanjkanje tih svojstava uvjetovano je i okolnošću, da su neke od njih velikih, upravo golemih razmjera, kao primjerice oltarna pala Krist i sv. Petar u župnoj crkvi u Petrijevcima sa svojim dimenzijama 5,25x3,8 m. Svladavanje takvih površina traži svakako drugi način rada od onoga kod slika manjeg formata, kakvi su pretežno Pfalzovi portreti. No i u takvim okolnostima pokazao se Pfalz doraslim zadatku. Kao vrlo uspjelu moramo navesti kompoziciju Evanđelist Matej na kojoj Pfalz s mnogo sigurnosti rješava nemalo složeni problem prostorne dispozicije, postavljanja dviju figura u dubinskom rasporedu i njihova pozicioniranja, pri čemu ispoljava veliko crtačko znanje. Ne manje uspješni na njoj su kompozicija boja, odnosi svjetla i sjena, ritam draperija, te konačno izrazi lica, blag osmjeh anđela i zamišljeni pogled evanđelista, koji pomno sluša i zapisuje riječi anđela. Po kvalitetnoj razini uz bok ovoj kompoziciji možemo staviti slike Pieta i sv. Pavao, obje u župnoj crkvi u Gundincima. Rezimirajući naprijed iznešeno istaknuti je, da Franju Pfalza treba prvenstveno promatrati kao slikara portreta, u kojoj domeni zauzima dostojno mjesto među hrvatskim portretistima 19. stoljeća. Obitelj Hötzendorf potječe iz Brna, odakle se preselila u Slavoniju, gdje je otac obitelji Franjo Conrad v. Hötzendorf (1770-1841) dobio 1826. godine učiteljsko mjesto na Gradskoj risarskoj školi u Osijeku, naslijedivši ondje prvog učitelja te {kole Antuna M ntzbergera. I on se bavio slikanjem, doduše ne profesionalno ali zamjernom vještinom. Imao je dva sina, starijeg Huga i mlađeg Otta. Hugo Conrad v. Hötzendorf rođen je 1807. godine, vjerojatno u Osijeku. Nije poznato kakvu je školsku spremu posjedovao, no činjenica je, da je od 1827. do 1835. godine bio učitelj na Crtačkoj školi u Rumi, na kojoj je u istom svojstvu kasnije djelovao i njegov brat Otto. Na temelju stipendija osječkog gradskog magistrata Hugo odlazi 1836. godine u Beč na daljnje slikarsko školovanje, ali se ne upisuje na Akademiju, već je dao prednost 92

VDG JAHRBUCH 1999

privatnom učenju, radeći poglavito u ateljeu J. N. Schödlbergera (1779.-1853.), poznatog bečkog pejzažista, slikara prirodnih fenomena (vodopadi, rasvjetni efekti). Kod njega je stekao dobru slikarsku podlogu, a svoje znanje nadopunjavao je posjetom tamošnjih muzeja i slikarskih izložbi, na kojima je mogao vidjeti djela vodećih austrijskih slikara. Hötzendorf je bio isključivo pejzažist. Grubo klasificirajući možemo njegove pejzaže podijeliti na skupinu lika na kojima prevladavaju genre-scene, široki panoramski predjeli idiličnog sadržaja i na skupinu pejzaža izrazito romantičarskog ugođaja, s jakim priklonom ruinizmu. Kod prve skupine susrećemo prizore s lovačkim psima, srne u šumskom okružju, predjele s figuralnom štafažom, s pastirima kraj stada koza i ovaca, s konjima u slobodnom kretanju ili u zaprezi. Nekoliko slika iz te skupine prikazuju nam osamljene kućice, pred kojima sjede ljudi i obavljaju svoj dnevni posao ili se odmaraju, putnike što nam prilaze puteljkom iz šume ili seljačka kola što odmiču u pravcu dalekog horizonta, sve u ozračju smirenog, gotovo bukoličkog suživota s prirodom. Opservacija nije toliko uperena na točno prikazivanje realnosti, koliko na narativni sadržaj. Priroda je veličajna, čovjek je tek sitna štafaža, čije prisustvo upotpunjuje njenu cjelinu. Takvom intonacijom nošene su slike Alpski pejzaž, Podravski pejzaž, Oproštaj i još neke druge. No Hötzendorf nije na svim svojim slikama tako idilično-pripovjedački raspoložen. Oveći broj njegovih slika govori o suprotnom, naime na njima se Hötzendorf potvrđuje kao oštri promatrač prirode, čijem oku ne izmiču niti pojedinosti, sitni detalji, kako se to evidentno očituje na slici Heiligenblut, rađenoj neobično egzaktno, topografski vjerno, s mnogo sitnoslikarske akribije. I slika Planinski kraj nosi ista obilježja. Obje slike potječu iz njegove rane razvojne faze (1842). Sličnu realističku opservaciju nalazimo i na mnogim slikama njegove kasnije faze. Primjerice na slici Stari Dravski most u Osijeku (1850) Hötzendorf stavlja u pozadinski plan panoramu Osijeka s nizom vjerno prikazanih zgrada koje možemo i danas prepoznati jer još postoje, gotovo u istoj topografskoj poziciji kao na Hötzendorfovoj slici. U ovom sklopu spomenuti nam je i dva mala ulja Zimski motivi, koja djeluju poput skice svojim hitrim impulzivnim baratanjem kistom i bojom, čime je polučen jak pikturalni učinak. Pažnje vrijedna je slika Šuma zimi iz 1865. godine, rađena dakle dvije godine prije njegove smrti. Pored neporecive sigurnosti u slikanju ogoljenih stabala u snijegom zasutom šumskom predjelu, kojeg mir narušava jureća trojka, izvanredno je ovdje dat ugođaj predsutona hladnog zimskog dana. Međutim, temeljna osobina Hötzendorfova slikarstva jest naglašeno romantičarsko raspoloženje, koje je ujedno i temeljna dispozicija njegovih najboljih djela. U njima se jasno objavljuje skala njegovih osjećajnih stanja, sklonost sjetnim ugođajima, mislima na prošlost, na prolaznost svega, što ga je usmjerilo prema ruinizmu, kao izrazitom obilježju njegova romantizma. Analizom nekih djela pokušat ćemo opisati bit tog Hötzendorfovog romantizma. Ponajprije slika Krajolik u sutonu (1858). Na njoj Hötzendorfa fascinira fenomen zalaza sunca, rumenilo koje žari na nebu poput odsjaja nekog kozmičkog požara i koje se potom prenosi na zemlju, na površinu močvare, locirane ispred tamnosmeđe siluete kućice i drveća oko nje. Zbivanje na nebu je dramatično, mrki su oblaci u dinamičnom gibanju i prijete olujom, dok je pejzaž ispod njega utonuo u tišinu, predan smiraju dana. Oboreno stablo sprijeda doduše je element perspektivnog prodiranja u 93

VDG JAHRBUCH 1999

dubinu pejzažnog prostora, ali nije lišeno emotivnog akcenta, asocijacije na prolaznost, na umiranje, kojemu je to stablo neminovno izloženo. Ruinistička komponenta njegova romantičarskog ustrojstva manifestira se posebno na slikama Stari Korođvar (1852) i Pejzaž (1867). Prva slika predstavlja olujni pejzaž s gradinom u močvarnom okolišu. Golema močvara obrasla šašem, trstikama i drugim raslinstvom razlila se u prednjem planu koji je obavijen tamom, a voda je mirna, tamna, gotovo crna. Na njoj se otiskuje čamac s ribarom prema drugoj obali, gdje na uzdignutom terenu, opkoljena mrkim krošnjama drveća, stoji stara ruševna gradina Korođvar, jednim dijelom obasjana tračkom crvene svjetlosti iz nepoznatog izvora. Nebo je zastrto sivim oblacima, koji na dalekom ravničarskom horizontu prelaze u svjetlu plohu. Kao u kakvom fokusu ovdje se skupilo znakovlje romantičarskog ruinizma: ruševna gradina u tajanstvenoj rasvjeti, mrtva baruština, sumorni gustiš drveća, nebo nabijeno tamnim oblacima i daleko, nedohvatno obzorje. Kulminacija Hötzendorfovog ruinizma očituje se u Pejzažu, nastalom dvije godine prije njegove smrti. U tu sliku kao da je unio svoj posljednji san romantičara ruinista: nalazimo se takoreći pred gradom mrtvih, gradom ruševina u nekom neodređenom trenutku kasnog sunčanog poslijepodneva. Sprijeda na slici protegla se omanja lokva s nagnutim herojskim stablom iz davne prošlosti, do njega golema gotička vrata i kućerak, na čijem pragu sjede dvije ženske figure, ukraj njih svinje na valovu. Svakodnevni idilični prizor. Ali pogled kroz ta gotička vrata otvara očaravajući vidik: čudesan kraj s ostacima nekih bizarnih zgrada, ruševinama, napuštenim crkvama i drvenim zidovljem iz davno minulih vremena. Sve u sjaju sunca, kao u snu nejasno i blistavo. Malo jezerce u pozadini, na njemu jedrenjak, iza jezera planine. Nebo čisto, glazurno, boje na ruševinama opalnog sjaja. Slika ostavlja jak dojam, upotpunjen još i njenom majstorskom izvedbom. Pored uljanih slika Hötzendorf je ostavio za sobom i oveći broj crteža olovkom i akvarela. Crteži iz faze bečkog školovanja i neposredno poslije toga, kao primjerice Landskron, Kod izvora Savice, Kod Skradina pokazuju namjeru zahvatiti što širi prostor predjela, zabilježiti sve zapaženo, pa i pojedinosti u pozadinskim dijelovima pejzaža. Brižljivo iscrtavanje, proučavanje perspektive, zračnosti u dubinskim zonama i razni drugi zapažajni momenti ukazuju na studijski karakter ovih crteža. 1863. godine Hötzendorf je završio ciklus od 42 crteža, predmet kojih su slavonski predjeli, drveće, ogoljela stabla u močvarnom i šumskom okružju, te napose niz starih gradina i ruševina. Izvedbeno se razlikuju od ranijih crteža po svojem crtačkom stilu, gdje je olovka više u službi ugođaja nego u reproduktivne vjernosti. Ipak, suptilno crtanje pozadinskih planova, njihovo postepeno gubljenje u atmosferskoj izmaglici na dalekim obzorjima potvrđuju Hötzendorfa kao senzibilnog promatrača prirodnih pojava. Akvareli su mu također posvećeni pejzažu, od kojih akvarel Kod Aljmaša iz 1846. godine svojim široko razlivenim dunavskim vodama danim u veoma nijansiranim tonovima spada u Hötzendorfove akvarelne domete. Kada je Hötzendorf u zadnjem razdoblju svojeg života slikao svoje romantičarsko-ruinističke slike štošta se već bilo promijenilo u zapadnoeuropskom i u bečkom slikarstvu, no Hötzendorf u svojoj perifernoj poziciji, izoliran od aktualnih zbivanja u centrima likovnih tokova, prepušten svojim mislima i osjećajima, slika svoj romantizam do 94

VDG JAHRBUCH 1999

kraja, slika ruine i sutone i svoju sjetu, svoje refleksije o prolaznosti i nestajanju, ili je zadivljen pojavom zalaza sunca, plamenog ognja na nebu kao pogleda u svemir, u bezmjerje, u beskonačnost, u kojem je čovjek tek sićušni prolaznik. Hötzendorf je umro u Osijeku 1869. godine. Središnja ličnost osječkog slikarstva 19. stoljeća je Adolf Waldinger. Rođen je u Osijeku 1843. godine u imućnoj trgovačkoj obitelji, koja svoje porijeklo vuče iz Schwarzwalda u Njemačkoj. Završivši 3 razreda gimnazije ulazi u crtačku školu Huga Hötzendorfa i uči kod njega od 1855.-1861. godine. Radi stjecanja daljnje slikarske naobrazbe odlazi 1862. godine u Beč, upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti, ali je ne završi, već napušta nakon prvog semestra i nastavlja rad u ateljeima poznatih bečkih slikara J. Nowopatskog, J. Sellenya i G. Seelosa. Što ga je navelo za taj nagli prekid studija, je li se ugledao na Hötzendorfa koji se uopće nije upisao na akademiju, da li je to učinio pod utjecajem teorije F.G.Waldmüllera prema kojoj je za slikanje pejzaža dovoljan studij od svega 6-12 mjeseci, da li se možda priklonio mišljenju, tada prilično raširenom među bečkim slikarima, da je akademska poduka suvišna i da namjesto nje treba doći ateljerska poduka – sva ta nagađanja ostaju u sferi pretpostavki. Za vrijeme boravka u Beču putuje po Južnom Tirolu, Salzkammergutu, Bavarskoj i Sjevernoj Italiji. Boravak u Beču išao je uglavnom na trošak roditelja, koji su u međuvremenu dospjeli u nepovoljnu financijsku situaciju. Ne želeći i dalje novčano opteretiti roditelje Adolf se 1870. godine vraća u Osijek s nadom da će dobiti Hötzendorfovom smrću upražnjeno učiteljsko mjesto na Gradskoj risarskoj školi, što mu nije uspjelo. Iste godine dobije stipendiju za slikarsku akademiju u Weimaru, ali je radi nastalih ratnih prilika nije mogao iskoristiti, te se ponovno vraća u Beč i ostaje ondje do 1872. godine, kada dobije mjesto učitelja slobodnog i mjerstvenog crtanja te krasopisa na trogodišnjoj realci u Osijeku, na kojoj ostaje do 1878. godine. Školu je morao napustiti, jer nije mogao udovoljiti postavljenim uvjetima. Otkaz službe teško ga je materijalno pogodio, pošto se u međuvremenu oženio i porodila mu se kćerka, nešto kasnije i sin. Sada počinje mukotrpni životni put, ispunjen borbom za opstanak. Dani koji su slijedili puni su briga i nespokoja. Grčevito traži namještenje, podnosi razne molbe, često i za mjesta van svoje struke, no svi ti pokušaji su ostali bezuspješni. Tek nakon dugogodišnjeg traganja za poslom uspije mu dobiti mjesto učitelja crtanja na Šegrtskoj školi u Osijeku. Životne tegobe i razočaranja učinile su ga osamljenikom, sve ga više obuzima rezignacija. Umro je gotovo već zaboravljen u svom rodnom Osijeku 1904. godine. Waldingerova slikarska ostavština, koliko je kod nas registrirana, nije velika. Broji svega desetak uljanih slika i oko 200 crteža olovkom i ugljenom.. Poput Hötzendorfa i Waldinger je bio isključivo pejzažist, no za razliku od ovog, njegov opus nosi izrazito realističko obilježje. Oštro promatranje prirode, egzaktno provedena analitičnost, prodor sve do sitnih detalja, karakteriziraju taj opus. Odnosi se to jednako na ulja kao ina crteže. No dok se kod crteža ponajviše ograničava na fragmente pejzaža, kod ulja zahvaća širi vidokrug, veće pejzažne cjeline. Među uljima treba posebno istaknuti Olevano, Slavonska šuma i Hrast. Prva od ovih slika predstavlja pogled na talijanski gradić Olevano u blizini Rima, a nastala je negdje oko 1871. godine. Njena slikarska egzekucija demonstrira visok stupanj 95

VDG JAHRBUCH 1999

sigurnosti u baratanju kistom i primjeni boje sa širokim rasponom tonskog stupnjevanja. Osobito snažno i puno vitalne energije doimlje se drveće i njihova stabla u prednjem planu kao i virtuozno baratanje bojom, koja se postepeno prorjeđuje gotovo do transparentnosti udaljujući se sve više prema horizontu. Slavonska šuma prikazuje predio, zasjenjen u prednjem dijelu, te suncem obasjanu čistinu, punu svjetlosti i nekog svečanog mira, kojem posebni čar podaje sitna sjedeća figura žene s dvoje djece u sjeni stabala, izgubljene u veličajnom šumskom prostoru. Taj kabinetski komad intimnog lirskog ugođaja sigurno se može ubrojiti u najljepše šumske pejzaže hrvatskog slikarstva druge polovine prošlog stoljeća. Kod slike Stari hrast Waldinger se ograničava samo na prikaz stabla hrasta, stavljajući ga u središnju os slike, sasvim sprijeda, gotovo na dohvat ruke. Stablo je obamrlo, tek je nekoliko grančica izraslo na njemu. Ukraj njega grmičak i slabašno stabalce, a žitno polje s likom seljanke na putu ukazuje nam se u pozadini, skoro sa sekundarnim značenjem. Jak naglasak bačen je na nebo, čije tamno oblačje prijeti kišom, pljuskom. Ova blizina objekta omogućava slikaru temeljit i koncentrirani uvid u strukturu objekta i njegove površine, što je Waldinger ovdje u punoj mjeri i učinio. Takvo supstancijalno slikanje materijalnosti starog stabla, njegove ispucane kore, njegovih udubljenja, pukotina i čvorastih ispupčenja, takav naturalistički prodor u samu materiju objekta i njena transkripcija gotovo bez svake selekcije, u naglascima osvijetljenih i zatamnjelih partija, dosezući granicu vizualnog učinka – jedinstven je primjer u nas u tom vremenu. Sve tri slike su majstorske tvorevine, koje bi mogle biti ukras svake europske galerije. Waldingerov crtački opus također je posvećen isključivo prirodi, pejzažu. Ovdje valja razlikovati crteže rađene olovkom od onih rađenih ugljenom, jer među njima postoji razlika u izboru motiva i u izvedbenom pogledu. Waldingerovi rani crteži olovkom stoje pod uplivom njegova učitelja Hötzendorfa. Dolaskom u Beč mijenja se pristup prirodi i počinje se snažno ispoljavati tendencija prema realističkoj opservaciji. Sada oštrim okom kruži pejzažom, zahva}ajući i njegove nepoznate, sitne detalje. Pored vegetabilne prirode, a pod utjecajem slikara Sellenya zanima ga posebno geološka struktura zemljine površine, kamene hridi, gromade, stijenje, na koje je teme izradio više crteža pregnantne izvedbe. Ipak, vegetabilna priroda ostaje njegova stalna crtačka preokupacija. Crta prizemno i močvarno bilje, trstiku, krošnjata drveća i gola stabla, kod kojih ga napose zanima njihov rast, raščlanjivanje njihovih grana. Znao bi slijediti tok njihovih linija do najsitnijih grančica, zanešen ritmom, osebujnom igrom njihova spleta i njihove krhkosti. 1874. godine i oko te godine izradio je niz crteža bilja, koje bismo mogli nazvati kaligrafskim. Izrađeni su nevjerojatnom pomnošću, s akcentom na botaničku vjernost. Linija na ovim crtežima fiksira obrise listova i biljnih oblika najkraćim putom, idealna je u svojem toku, gotovo geometrizirana. Sve individualno u oblicima je nestalo, prešlo je u tip, sve je crtano rukom nepogrešive sigurnosti. Vrhunski domet bez sumnje je postignut u crtežu Na rubu hrastove šume iz 1884. godine, kapitalnom djelu crtačke umjetnosti. Waldinger ovdje napušta sitni pejzažni fragment i vraća se većoj cjelini, obuhvaća skupinu drveća na okrajku šume. Grafičke mogućnosti olovke i njena svojstva iskorištena su do maksimuma. Nema poteza, linije, sjene ili osvjetljenja, koje bi poremetilo jedinstvo i ravnotežu crteža. Sve što se može tražiti i očekivati od crteža nastalog iz realističkog ugla gledanja, ovdje je potpuno zadovoljeno. 96

VDG JAHRBUCH 1999

Njegovi crteži ugljenom odstupaju od stroge linearnosti crteža olovkom i preferiraju plohu, vibrantnu sa svojstvom pikturalnosti u strukturiranju, što proizlazi već iz samog karaktera ugljena kao crtačkog medija. Osim toga kod njih zapažamo i drugačiji odnos prema pejzažu. Katkada ga fascinira noćna rasvjeta u krajoliku, gomilanje oblaka, mjesečina, rasvjetni efekti, da bi zatim fascinirano promatrao igru svjetla i sjena za sunčanih trenutaka, blistanje lišća u krošnjama drveća, osvjetljene šumske interijere, duboke sjene u šumskom hladu. Neke od tih crteža obilježava osobita mekoća, pikturalnost u općem dojmu, zračnost, pleneristička atmosfera. Zaključno može se konstatirati, da je Waldinger po svojoj vizualnoj percepciji svijeta, po svojem odnosu prema objektima i po svojem tehničko-izvedbenom postupku bio realist širokog osjećajnog i doživljajnog luka, u kojem se susreću trenuci ushita i čuđenja nad pojavnim svijetom, trenuci dubokog poniranja u tajne života zemljine površine, tajne njenih vegetabilnih izdanaka, drveća, bilja i trenuci hladnog, racionalnog opserviranja, zaustavljajući se na čistoj objektivnosti, na realističkim faktima. Ali koji god segment u tom doživljajnom luku razmotrili, svugdje nailazimo na likovne realizacije visoke likovne razine, po kojima Waldingeru nesumnjivo pripada vrlo istaknuto mjesto u cjelokupnosti hrvatskog slikarstva. Pokraj ove trojice djelovao je u drugoj polovini prošlog stoljeća u Osijeku još i oveći broj slikara, uglavnom kao prolaznici, s kraćim ili dužim boravkom u gradu. Tako se u razdoblju od 1860.-1880. godine pojavljuju Fr.J.Mücke, Franjo Giffinger i Ivan Moretti. Prva dvojica školovali su se na bečkoj umjetničkoj akademiji, Moretti u Italiji. Mücke je u Osijeku izradio velik broj portreta i nekoliko figuralnih kompozicija, a s njim je kao slikarica djelovala i kćerka Marija Ludovika. Kasnije je Mücke u Zagrebu stekao veliku popularnost svojim kompozicijama na teme iz hrvatske povijesti. Zanimljiv je slučaj s Giffingerom, putujućim slikarem i gluhonijemim od rođenja. Obilazeći gradove Slavonije i Srijema čak triput navraća u Osijek i tu portretira osječke građane. Među tim portretima nalazimo nekoliko sugestivne izražajnosti. Za svojeg kratkotrajnog boravka u Osijeku, u svojstvu učitelja crtanja na Gradskoj risarskoj školi, Ivan Moretti se uglavnom posvetio portretu, koji se odlikuje perfektnom slikarskom izvedbom. Na njima prikazuje članove imućnih osječkih obitelji, pomalo samosvjesnog držanja i u okružju svojeg blagostanja. Od njega potječe i povijesna kompozicija Zrinski i Frankopan u tamnici. Zadnja dva desetljeća prošlog stoljeća popunjuju nekoliko slikara, različitih po kvalitetnoj razini, čija aktivnost nije ostavila jačeg traga niti je bitnije utjecala na daljnje oblikovanje osječkog slikarstva, jer je njihov boravak u Osijeku bio kratkotrajan, često sveden na svega nekoliko izložbi. Od njih jedino Dimitrije Marković je duže živio u Osijeku, tj. 30 godina, kao profesor crtanja na realci. Uživao je veliki ugled. Bio je svestrani slikar (portreti, pejzaži, figuralne kompozicije, restaurator) i glavni animator gradskog kulturnog života. Međutim njegov slikarski opus više je kvantitativna dopuna osječkog slikarstva nego što predstavlja njegovo vrijednosno obogaćenje. Svakako su slikarski najznačajniji Antun Aron i Sigmund Landsinger. Obojica su kasnije napustili zemlju i ušli u sastav njemačkog slikarstva. Pored portreta Aron se bavio i slikanjem genre-scena, a kod nas je došao na glas sa svojim slavonskim motivima (Spremanje kukuruza u Slavoniji) te napose slikom Slijepa djevojka u crkvi, koju je izveo u 97

VDG JAHRBUCH 1999

više varijanti. Landsinger je studirao slikarstvo u Rimu i Firenci, bio sljedbenik poznatog slikara A. Böcklina i izlagao više puta u Osijeku, zatim češće u Zagrebu, kao što je to učinio i Aron. Treba još spomenuti dva imena, tj. Italo Hochetlingera i Gustava Kaltneckera, jer su rođeni Osječani. Bili su profesori crtanja, pa sus se više posvetili svojem pedagoškom radu, posebno Hochetlinger koji je uglavnom svoj životni vijek proveo u Zagrebu, dok je životopis Kaltneckera još nedovoljno istražen.

DIE OSIJEKER MALKUNST DES 19. Jhr Im 19.Jahrhundert wirkten in Osijek die Maler der sog. Osijeker Malerkreises: Landschaftsmaler Hugo Conrad Hötzendorf (1807-1869) und Adolf Waldinger (1843-1904), sowie die Porträtisten Franjo Pfalz (1811-1863), Franjo Josip Mücke (1821-1883), Franjo Giffinger (1826-?) und Giovanni Moretti (1843-?). Im Tekst wird über die erwähnte Landschaftsmaler und ihre Arbeit in Osijek, und ihre Werke, die, besonders in Landschaften, tiefe Spuren in der Geschichte unserer Malkunst hinterliessen, gesprochen. Von den Porträtisten wird über Franjo Pfalz, dem ersten aus der Gruppe von Porträtisten, der in der Stadt und ihrer Umgebung wirkte, gesprochen. Alle drei stammen aus deutschen Familien, die diese Gegend aus anderen Ländern innerhalb der Österreich-ungarischen Monarhie, oder Deutschland ansiedelten. Die restlichen Porträtisten werden nur in der Schlussfolgerung erwähnt mit den Namen der Esseker Antun Aron und Sigmund Landsinger, die das Land verliessen und in die Struktur des deutschen Malerei mit eingeschlossen wurden. 98

VDG JAHRBUCH 1999

Ivan PEDERIN

Goethes Faust als Auftakt zum modernen Atheismus Im Vorspiel auf dem Theater lesen wir im Faust ein Versgespräch eines Theaterdirektors mit einem Dichter und einer lustigen Person, wohl einem Schauspieler. Der Direktor spricht vom Theater als einer Unternehmung : Ich wünsche sehr, der Menge zu behagen, Besonders weil sie lebt und leben läßt1 (...) Denn freilich mag ich gern die Menge sehen, Wenn sich der Strom nach unsrer Bude drängt, ... Darauf entgegnet der Dichter: O sprich mir nicht von jener bunten Menge, Bei deren Anblick uns der Geist entflieht! Das Theater kommt in diesem Vorspiel vor als ein wirtschaftliches Unternehmen, in dem der Autor und der Unternehmer im krassen Gegensatz stehen.2 Bei Goethe spricht da der Geist des modernen Kapitalismus, was wunder nimmt, denn Goethe lebte in einem wirtschaftlich rückständigem Land, das Deutschland damals war. Etwas ähnliches finden wir auch bei G.A.Bürger, der die Zukunft als eine Trennung des fortschrittlichen Intellektuellen von den Massen sieht.3 Im Anfang des ersten Teiles lesen wir den Eingangsmonolog Faustens, der den Fußstapfen des Monologes in Shakespeares Richard III. folgt und daß sich doch von Shakespeare abhebt: Heiße Magister, heiße Doctor gar, Und ziehe schon an die zehen Jahr, Herauf, herab und quer und krumm, Meine Schüler an der Nase herum 1

Ich benutzte die Ausgabe Goethes Werke herausgegeben von Heinrich Kurz. Kritisch durchgesehene Ausgabe mit Beifügung aller Lesarten. Vierter Band, Leipzig, s.a. Verlag des Bibliographisches Instituts. Ivan Pederin, Entertainment and Fun in the XIX Century Dalmatia, Ludica, Annali di storia del gioco, Treviso,2(1996), S.121-143. Bernd Lutz (Hrsg.) Deutsches Bürgertum und literarische Intelligenz 1750 - 1800. Stuttgart, 1974. Anthony Williams, The Ambivalences in the Plays of the Young Schiller about Contemporary Germany, S. 14.

VDG JAHRBUCH 1999

Hier wird der Professor aus der Sicht des (schlechten) Studenten gesehen und das war Goethe, dessen Doktorarbeit abgelehnt worden ist. Auch die derbe Sprache, die dem Slang nahesteht, ist die Sprache des schlechten Studenten. Aber das ist zugleich eine Fehdeansage der traditionellen Wissenschaft, und ein Beanstanden der Position der Theologie als ersten Wissenschaft. Es ist eine Satire auf die Theologie.4 In der zweiten Hälfte des XVIII.Jh. wich die Erbauungsliteratur zurück vor der weltlich-schöngeistigen Literatur und der Dichter strebt danach, die Nachfolge in der bisher von Obrigkeit und Kirche geübten Weltauslegung anzutreten.5 Goethe weist sich schon zu Anfang seines Werkes als Vorkämpfer für das Moderne aus. In der Fortsetzung von Faustens Monolog wendet sich Faust der Magie und der Asthrologie zu und dem Buch von Nostradamus. Die Magie und der Sternaberglaube sind die Mittel der animistischen Weltorientierung und des Einwirkens des Animisten auf die Naturkräfte, die bei den Animisten übernatürlich sind. Bei Goethe ist die Natur etwas ähnliches und wir lesen in der Fortsetzung von Faustens Monolog: Welch Schauspiel! aber ach! ein Schauspiel nur! Wo faß ich dich, unendliche Natur? Euch Brüste, wo? Ihr Quellen alles Lebens, An denen Himmel und Erde hängt, Dahin die welke Brust sich drängt Ihr quellt, ihr tränkt, und schmacht ich so vergebens? Diese Natur Goethes ist doch nicht etwas Positives, obschon der Materialismus Goethe für sich in Anspruch nahm.6Natur wird mit Gott gleichgesetzt7und das erinnert uns stark auf die Weltauffassung des Animisten, in der sich Gott aus der Welt zurückgezogen hat und das Verwalten der Welt seinen Kindern oder geringeren Göttern überlassen hat.8Goethes Natur ist nicht anthropozentrisch, die Natur ist in Gott und Gott ist in der Natur.9Wenn aber Goethes Natur nicht anthropozentrisch ist, dann ist sie auch nicht christlich, denn in der Genesis ist der Mensch ein Kind Gottes und die Welt ist das Eigentum des Menschen. Goethe bevölkert die Natur in Faustens Eingangsmonolog mit Geistern, die aus der Flamme erscheinen. Gleichzeitig wendet sich Faust vom Christentum ab und rubrifiziert den Glauben unter Wunder- und Aberglauben(S.29) und beide waren in der Aufklärung verpönt. Der Prolog im Himmel ist ein Gespräch zwischen dem Herrn und dem Teufel, wobei Goethe wohl das Buch Hiob im Sinne hat, denn Goethe war ein bibelbelesener Prote4

6 7 8 9

H. A. Korff, Geist der Goethezeit,Versuch einer ideellen Entwicklung der klassisch-romantischen Literaturgeschichte, I. Teil, Sturm und Drang, Leipzig, 41958. S.266. J. Haferkorn, Zur Entstehung der bürgerlich-literarischen Intelligenz und des Schriftstellers in Deutschland zwischen 1750 und 1800, S. 194, 197. Oskar Walzel, Deutsche Dichtung von Gottsched bis zur Gegenwart, II. Potstdam, 1930.S.13. H.A.Korff, a.a.O. S.23. Mircea Eliade, Aspects du mythe, Paris, 1963. S. 119. Akten internationaler Kongresse auf den Gebieten der Ästhetik und der Literaturwissenschaften, hrsg. von Horst Albert Glaser, Bd. I. Goethe und die Natur, Referate des Triestiner Kongresses, Frankfurt am Main - Bern - New York, 1986. Klaus Michael Meyer-Abich (Hamburg), Selbsterkenntnis, Freiheit und Ironie - die Sprache der Natur bei Goethe, S.57.

100

VDG JAHRBUCH 1999

stant in seiner Kindheit und Jugend. Am Ende dieses Gesprächs zieht sich der Herr aus der Welt zurück, und überläßt die Welt Mephistopheles. Solche kosmische Zwiegespräche gehören zu den Stilmerkmalen der Literatur der Zeit, man findet solche Kosmische Stimmungen z.B.bei Milton und Klopstock, auch beim jüngeren Byron, im Childe Harold’s Pilgrimage und geht wohl auf die pietistische Frömmigkeit zurück. Allein, dieses Zurückziehen Gottes aus der Welt ist ein Weg zum Animismus. In den meisten Religionen der Erde ist die Erinnerung an einen obersten Gott nicht erloschen, dieser oberste Gott hat sich aber aus der Welt zurückgezogen und hat die Verwaltung der Welt seinen Kindern oder geringeren Göttern überlassen. Bei den animistischen Hereros in Afrika hat sich der höchste Gott Ndyambi auf solche Weise in den Himmel zurückgezogen, 10 Uranos und Chronos wurden auch von der Welt verbannt. Diese Niederen Götter sind aber nicht allmächtig und sind mit den Naturkräften verbunden, oder sie sind selber Naturkräfte, auf die mit Magie eingewirkt wird. Als Achilles in Homers Ilias in den Kampf zurückkehrt, bedroht ihn der den Trojanern zugeneigte Gott des Flusses Skamander und überschwemmt das Feld, auf dem sich Achilles bewegt, Achilles droht zu ertrinken. Er ruft seine göttliche Mutter auf, diese eilt zu Hephaistos und Hephaistos schickt Flammen, so daß die Wellen des Flussgottes Skamander zurück ins Flußbett müssen. Odysseus werden bei seiner Heimfahrt zahlreiche Schwierigkeiten und Hürden durch lokale Götter in den Weg gelegt, und diese Götter sind eigentlich Naturgewalten. Im Prolog im Himmel spricht der sich aus der Welt zurückziehender Herr von der Natur: Das Werdende, das ewig wirkt und lebt, Umfaß euch mit der Liebe holden Schranken (S.18) Es ist ganz derselbe Vorgang wie beim Animismus. Der Gott zieht sich zurück aus der Welt und überläßt das Verwalten der Welt geringen lokalen mit den Naturgewalten verbundenen Göttern. Aber es ist ein Vorgang, der dem silénce de Dieu bei Gabriel Marcel, dem Tode Gottes bei Nietzsche und der Gottesfinsternis bei Martin Buber etspricht. Goethe wendet sich vom Schöpfer zum Geschöpftem, ganz im Sinne des Animismus. Im Animismus sind die Götter mit den Naturgewalten blutverwandt, aus dem Beischlaf des Felsens mit dem Wasser werden Sand, Kies und andere Minerale geboren, in Australien bezeichnen gewisse Toteme die Geschlechtsgruppen, dazu gibt es auch ein Zeugungstotem; das ist nicht das Totem des Vaters, der Mutter oder des Großvaters, sondern eine Pflanze oder eine Naturgewalt, die die Mythen mit dem Ort verbinden, wo die Mutter zum ersten Mal empfand, daß sie schwanger war.11Goethe folgt in seinem Naturbegriff dieser Vergöttlichung der Natur und stellt den Menschen in die Natur nicht als Höhepunkt der Schöpfung, sondern als ein anderen Tieren und Pflanzen gleichberechtigtes Wesen und nicht Höhepunkt der Schöpfung, wie uns das die Bibel lehrt. Diese Erwägungen legen auf den Tag, daß das wissenschaftliche Denken genauso logisch ist, wie das Denken des Totemismus und Animismus, beide fußen in einer zugespitzten Intellektualität. Goethe wäre demnach Schöpfer eines modernen Animismus’ oder Heidentums. Die Frage, die wir uns nun stellen müssen ist, ob der Animismus überhaupt ein längst 10 11

Mircea Eliade, Aspects du mythe, Paris, 1963. Klod Levi Stros(Claude Lévi Stauss), Totemizam danas, Beograd, 1979. S.43, 52, 55.

101

VDG JAHRBUCH 1999

überwundener Zustand ist, oder eine Dauerorientierung des menschlichen Geistes. Wenn so, dann wirkt bei uns heute ein Rückfall in den Animismus, den Goethe begann. Die Grundlage der Offenbarung ist der Glaube an einen einzigen und allmächtigen Gott, der die Welt schuf und der die Quelle des Guten und der Moral ist, aber auch an den Teufel als Fürst des Bösen und der Finsternis, von dem die Sünde ausgeht. Im Prolog im Himmel spricht Mephistopheles seine ironische Sprache mit dem Herrn und verspricht der Menschheit ein besseres Leben durch die Vernunft. Die Ironie verleiht der Sprache des Schillernde, Schwebende und Spielerische mit erhellenden Blitzen.12Mephistopheles spricht von sich selbst: Ich bin der Geist, der stets verneint! Und das mit Recht; denn Alles, was entsteht, Ist werth, daß es zu Grunde geht; Drum besser wärs, daß Nichts entstünde, So ist denn alles, was ihr Sünde, Zerstörung, kurz das Böse nennt, Mein eigentliches Element. Es ist ein starkes Relativieren des Bösen, das durch Ironie zuwege gebracht wird. Goethes wohltemperierte Sprache der Mitte, 13 ist ein Mittel dieser Ironie, die nichts erklären will und niemals Farbe bekennen will, aber die an den Grundfesten des Christentums zweifelt. Mephistopheles ist kein böser Geist, der Faust ins Unglück stürzt, das Böse bei ihm ist überhaupt zweifelhaft. Er verhält sich zu Faust wie ein Mentor, der ihm das Leben offenbart, ihn durchs Leben führt - er ist der Geist der Erkenntnis. Und dieses Leben ist so wie die Natur und die Götter der Animisten, weder gut noch böse. Das Leben ist aber etwas wodurch Fausts Persönlichkeit ausgebaut wird, er ist am Anfang Verführer, dann Obergeneral, Wirtschafter. Erst dann, wenn Faust alles erlebt hat, als er durch alle Räume des Lebens gegangen ist, erst dann ist er ein vollständiger Mensch und eine große Persönlichkeit, die die Welt eigentlich ist. Am Ende des II. Teiles ist Faust ein Ingenieur, der Vielen Brot gibt. Es ist ein völliges Abwenden vom christlichen Begriff des Lebens. Für den Christen ist das Leben eine kurze Reise zu Gott, die ein jähes Ende nimmt. Der Mensch kommt Gott näher indem er gute Taten tut und fastet. Johannes der Täufer und Christus gingen in die Wüste und fasteten. Faust wendet sich ab vom theologischen Grübeleien und geht von Mephistopheles geleitet durch das Leben, um viel zu erleben und am Ende als eine gefestigte und vollständige Persönlichkeit, die den Fortschritt in die Welt gebracht hat, dazustehen und als Gott verehrt zu werden. Er ist das Urbild des modernen Menschen, der als Gott verehrt werden will. So spricht Mephistopheles zu Faust: 12 13

Beda Allemann, Ironie und Dichtung, Pfullingen, 21969. S.14. Emil Staiger, Goethe 1814 - 1832, Zürich, 1952.S.201.

102

VDG JAHRBUCH 1999

Die Hahnenfeder auf dem Hut, Mit einem langen, spitzen Degen, Und rathe nun dir kurz und gut, Dergleichen gleichfalls anzulegen, Damit du, losgebunden, frei, Erfahrest, was das Leben sei.(S.50) Was gut ist, das ist im Faust klar - das ist der Fortschritt und zwar ein auf Vernunft und Wissenschaft empfundener Fortschritt. Goethe selbst hielt von sich er sei Wissenschaftler und kein Dichter und meinte, daß Wissenschaft und Poesie vereinbar seien14und der Faust ist ein Kampf des Menschen in der Natur zu industriewissenschaftlichen Zwecken, es ist Goethes Mythos vom Sündenfall, der zum Sieg des Menschen über die Natur führt, und dieser Sieg offenbart sich heute als unsere Niederlage, denn wir sind selber ein Teil der Natur.15Faust fordert nicht die politische Macht, hier wirkt die Abneigung der Zeit vor Napoleon, er ist ein Unternehmer, der die Naturkräfte an sich bringen will und die Nation als Besitzer eines Territoriums und der darin sich verbergenden Bodenschätze und Naturkräfte sich schaffen will. 16Hier steckt scheinbar ein Mißverständnis, einmal ist der Mensch ein gleichberechtigtes Mitglied der Natur mit Tieren und Pflanzen und ein anderes Mal will er zum Besitzer dieser Natur werden. Das Mißverständnis wird ausgeräumt, wenn man das Wirken Faustens als einen Lob, eine Huldigung der Irdischkeit erkennt. Faust lebt ganz in dieser Welt, ein Blick ins Jenseits fehlt ganz. Wir müssen mehr sagen zur Person des Mephistopheles. Mephistopheles ist nicht böse, er ist nicht der christliche Teufel aus dem Buch Hiob, auch nicht der Teufel, der Christus in der Wüste versuchte. Er ist auch nicht der Teufel der gotischen Baukunst und des Volksbuches vom Doktor Faustus, der seine Seele dem Teufel verschrieb. Mephistopheles führt im Prolog im Himmel eine ungebührliche Sprache mit dem Herrn, eine Sprache, die sich stark von der Sprache des christlichen Gebetes abhebt: Da du, o Herr, dich einmal wieder nahst Und fragst, wie Alles sich bei uns befinde, Und du mich sonst gewöhnlich gerne sahst, So siehst du mich auch unter dem Gesinde. Verzeih, ich kann nicht hohe Worte machen, Und wenn mich auch der ganze Kreis verhöhnt;(S.16) Es ist eine umgangsprachliche Sprache, die Sprache des Alltags, oder die der Studenten, es ist eine Sprache, die sich von der feierlichen Sprache des traditionellen feudalen 14

15 16

Pierre Bertraux (Paris), Goethe als Forscher? in: Akten internationaler Kongresse auf den Gebieten der Ästhetik und der Literaturwissenschaften herausgegeben von Horst Albert Glaser, Bd. I. Goethe und die Natur, Referate des triestiner Kongresses, Frankfurt am Main - Bern - New York, 1986. S.27. Klaus Michael Meyer-Abich (Hamburg), Selbsterkenntnis, Freiheit und Ironie - die Sprache der Natur bei Goethe, Ebda, S.52. Hans Christoph Binswanger (St.Gallen), Die moderne wirtschaft als Alchemistischer Prozeß - eine ökonomische Deutung von Goethes Faust, Ebda, S.165.

103

VDG JAHRBUCH 1999

Festes deutlich abhebt. Diese Sprache machte ihre Entwicklung im XIX.Jh. und ging von dem deklamantorischen Ton des Schillerschen Theaters und der Wiener Bühnen des Biedermeiers bis zum Konversationston von Heinrich Laube im Burgtheater der 1850er Jahren, von der Tragödie bis zum Drama, die die Abneigung des modernen Großstadtmenschen von der Festlichkeit des feudalen Hofes bezeugt. In dieser Sprache und auch im Handeln des Mephistopheles finden wir aber nichts Boshaftes. Die Freimaurer, und Goethe war einer, wurden schon früh beschuldigt, sie seien eien satanische Sekte und so schreibt James Anderson: Haben nicht Leute in vorigen Zeiten so wohl, als jetzo, vorgegeben, als ob die Frey-Maurer in ihren Logen den Teuffel in einen Creiiß brächten, und wenn sie ihre Sachen mit ihm vollendet, ihn mit einem Geräusch oder Zuruff nach eigenem Gefallen wieder zur Ruhe anwiesen? (...) Andere wollen auf des Kochs glühend heisses Eisen oder den Salamander schwören, wodurch man dem neugemachten Maurer ein unauslöschliches Merckmal gäbe, um ihm das Vermögen der Verschwiegenheit zu ertheilen.17 Das mag die Figur des Mephistophels erklären - Mephistopheles ist ein Ironisieren dieser Ansichten, eine Polemik mit den fremden Wörtern der Leute, die somit in das Gebiet des Spießbürgertums verwiesen werden. Das Ironisieren geschieht dann besonders in der Valpurgisnacht, wo der Hexenglaube ins Gebiet des Aberglaubens verwiesen wird. Die Hexenverfolgungen waren aber das Mittel, durch das die katholische Kirche den Rückfall ins Heidentum bekämpfte, Goethe setzt sich lachend über diese Sorgen der Kirche hinweg. Er tut es aber auf eine ihm eigene Weise und das ist - er ist niemals explizit. Im Faust finden wir mehrere Sprachen, das ist einmal die Sprache der Wissenschaft, dann die Umgangsprache des Studenten in Faustens Eingangsmonolog zum Ersten Teil, dann den Slang der Studenten in der Szene in Auerbachs Keller, der Soldatenslang von Gretchens Bruder Valentin und so auch die mit Folklore gefärbte Sprache der Valpurgisnacht. Ein solches Vermischen von Sprachen finden wir in der Montagetechnik von Günter Grass z.B. in seinem Roman Die Rättin, in dem Sprachen der Journalistik, der Wissenschaft, der Staatsverwaltung u.a. in den Text montiert werden. Goethe erzielt mit dieser Technik was anderes - er entläßt seine Figuren in die Unabhängigkeit vom Autor und sie sind nicht mehr seine Sprachröhre, oder Goethe läßt den Leser im Zweifel, ob sie seine Sprachröhre sind oder nicht. Goethe verbannte Gretchen und ihre Mutter ins Gebiet des Spießertums. Das Element des Spießertums ist aber die Religion und besonders die katholische Religion. So erzählt Mephistopheles Gretes Mutter Marthe, daß ihr Mann tot ist: Er liegt in Padua begraben beim heiligen Antonius, an einer wohlgeweihten Stätte zum ewig kühlen Ruhebette (S.94) In der Kühle dieses Berichtes liegt die Ironie zu einem katholischen Tod und auch der Abstand zum Spießertum. 17

Ich benutzte die deutsche Übersetzung - Neues Constitutionen-Buch Der Alten und Ehrwürdigen Bruderschaft Der Frey-Maurer, Worin Die Geschichte, Pflichten, Regeln/ cz. derselben / Auf Befehl der Grossen Loge, Aus Ihren alten Urlkunden, glaubwürdigen Traditionen und Loge-Büchern, Zum Gebrauch der Logen verfasset worden von Jacob Anderson / D.D. Aus dem Englischen übersetzet. Frankfurt am Mayn, Zu finden in der Andreäischn Nuchhandlung. 1741.S.377.

104

VDG JAHRBUCH 1999

Goethe ist mit Wielands Die Abderiten, eine sehr wahrscheinliche Geschichte der Mitschöpfer des Begriffes Spießertum. Dieser Begriff entspricht aber dem Begriff der Prophanen bei den Freimaurern. Bei Goethe ist Gretchen mit ihrer Mutter und der Nachbarschaft eine Spießerin, sie ist aber als solche kein minderwertiger Mensch, ja im Gegenteil, Gretchen gehört zu den anziehndsten Frauenfiguren der Weltliteratur. Goethe nimmt aber von ihr Abstand und verleiht ihr ihr eigenes und selbständiges Leben und so ist ihr Gebet an die Jungfrau von einer tiefen katholischen Frömmigkeit durchdrungen, obwohl Goethe weder ein Katholik noch ein Gläubiger war. Goethe gelingt das durch die Verwendung der Sprache der katholischen Frömmigkeit: O neige, Du Schmerzensreiche, Dein Antlitz gnädig meiner Noth! Das Schwert im Herzen, Mit tausend Schmerzen Blickst auf zu deines Sohnes Tod.(S.117) Faust hat sich an Gretchen vergangen, er hat etwas sehr Schlechtes getan, er ist Mitschuldiger an ihrem Verbrechen und Tod, aber das alles ist in Goethes Dichtung keine Sünde und Faust empfindet auch keine Reue. Das Bewußtsein von der Sündhaftigkeit des Menschen ist mit der Reue und Buße das Grundgefühl der christlichen Theologie und Weltgefühles. Die Sünde und Reue sind die Begründung des Sakramentes der Beichte, die Reue und Buße beseelt die Psalmen Davids, die Buße in der Quadragesima ist einer der Schwerpunkte des liturgischen Jahres. Sehr viele Heilige der Katholischen Kirche sind Bekenner. Faust empfindet überhaupt kein Schuldgefühl und macht keine Buße. Statt dem Bekennen strebt er fortwährend möglichst viel zu erleben, das Leben zu erkennen und Gutes zu stiften. Das gelingt ihm auch. Doch ist dieses Lebensgefühl eigentlich das Lebensgefühl des modernen Menschen, dem der Sinn für Buße und Reue überhaupt abgeht. Im Mittelalter hat ein Beichtvater einen reuevollen Sünder ohne weiteres zur Pilgerschaft nach dem Heiligen Land oder nach Santiago de Compostela geschickt. Und heute? Die Welt, in der sich Faust bewegt ist eine Welt, aus der sich Gott zurückgezogen hat, in der es aber auch keinen Teufel gibt, in der aber das Gute angestrebt wird. Es ist eine Welt ohne Kinder, Faust hat keine Kinder, er hat auch keine Zeit für Kinder, Gretchen ist eine Kindsmörderin. Faust heiratet auch nicht, er hat mit Gretchen ein außereheliches Verhältnis. Die Ehe und die Kinderzeugung verweist er ins Gebiet des Spießbürgertums. Es ist die Welt der Freimaurer, eine Welt der Zunkuft, die uns sehr an unsere heutige kinder- und kirchenfeindliche Welt, in der wir leben erinnert. Es ist eine laizistische Welt der sexual permissivness, wie man das im Zeitungsslang sagt und auch befürwortet, ja sexuelle Ausgelassenheit und der Abtreibungsparagraph wird zum Wahrzeichen einer entwickelten Gesellschaft erhoben. Das Buch von James Andersen enthält keine Ideologie der Freimaurer, es erinnert sehr an die Madreregola der mittelalterlichen Innungen, die Ideologie wird bei Goethe gesucht. Aber diese Ideologie ist eigentlich eine Theologie und zwar eine von der christlichen Lehre abweichende Theologie, eine richtige Ketzerei. Goethes Faust wäre demnach ein Kathechismus der Frei105

VDG JAHRBUCH 1999

maurerei. Dabei sind die Freimaurer keineswegs Atheisten, sie erkennen oder beten einen großen Baumeister und Erfinder der ganzen Welt an.18 Faust strebt nicht nach der Eroberung der politischen Macht und darin könnte man ein Ablehnen Napoleons sich ins Dämonische steigernden Machtgier erblicken. Faust will aber die Welt durchdringen und sich in allen Gebieten des Lebens bewähren. Der Kaiser im Zweiten Teil kommt uns eher als ein Buhmann und eine machtlose Puppe vor. Der Unterbau ist im Leben des Staates und im Funktionieren der Wirtschaft viel wichtiger, ja bestimmend. Darin können wir ein modernes politisches Gefühl entdecken. Wir weisen jetzt auf Lessings Freimaurer Gespräche19 hin. Nach Lessing weist sich die Freimaurerei durch Taten aus und so haben die Freimaurer in Stockholm ein Findelhaus gegründet, in Dresden haben sie Beschäftigung für arme Mädchen gefunden, den Zeichenunterricht für Knaben in Braunschweig eingerichtet. Ihre Taten sind groß und wirken durch Jahrhunderte hindurch. Ameisen und Bienen leben in einer Gemeinschaft und niemand führt den Befehl, dort herrscht Ordnung ohne Behörden. Menschen bestehen nicht, um Untertane zu sein, Staaten sollen Menschen dienen und sollen Menschen vereinigen und der Glückseligkeit zuführen. Die Freimaurerei soll nicht die ganze Welt in einem Reich vereinigen, sondern die gleichen Gesetze durch die ganze Welt ziehen, denn Menschen sind nur durch Trennung zu vereinigen. Bürgerliche Gesetze erstrecken sich über die Grenzen ihres Staates. Nach Lessing gab es unter den Gesetztgebern viele Freimaurer und so ist der Congress der Vereinigten Staaten eigentlich die Loge, die sich aus gemeinschaftlich sympatisierenden Geistern zusammensetzt und die herrschande Denkungsart der Staaten bildet.20 Eben das ist der Raum und die Weise in der Faust wirkt. Diese Denkungsart weist den Faust als Grundbuch der Freimaurerei aus. Die Bedeutung dieses Werkes ist, daß er das Empfinden des modernen Menschen genau ausdrückte, ja er sah auch die Zukunft voraus. Goethes Faust gilt als schwer verständliche Lektüre und das ist er auch. Der Schlüssel zu seiner Verständnis ist das oben angeführte Buch von James Andreson. Der Faust ist eigentlich unter anderem ein Buch zur Bildung von Freimaurern und die Verbreitung des Freimaurergedanken in der Welt. Wir schließen mit der Erwähnung von zwei weiteren Kraftquellen des modernen Geistes und der Mentalität des modernen Menschens und das sind die Memoiren des venezianischen Avanturisten Giacomo Casanova (1725-1798) und das Werk Dei delitti e delle pene des italienischen Juristen und Kriminalisten Cesare Bonesana Markgraf von Beccaria (1738-1794). Casanova war ein hochgestellter Freimaurer - ein Meister und seine Memoiren waren eines der Werke, die die österreichische Zensur mit dem Verbot Damnetur belegt hat und das war der strengste Verbotsgrad; die Gründe waren moralisch und das Buch wurde als ein laszives Werk empfunden und natürlich viel gelesen besonders, weil in diesen Memoiren zum ersten Mal die unhistorische Individualität des Menschen in den Vordergrund tritt.21 In diesem Werk ist die Sexualität kein moralisches Problem 18 19 20 21

Ebda, S.339. Ich benutzte die Ausgabe in Stuttgart, 1946. Ebda, S. 27, 32-33, 37,43, 68. Georges May, L’Autobiographie, Paris, 1979. S.38.

106

VDG JAHRBUCH 1999

und auch kein politisches, sonderen eine persönliche Angelegenheit eines jeden Menschen, der aber ein von dem Druck der Gesellschaft emanzipiertes Individuum ist. Casanova lehnt sich hier an Goethe an, obwohl sein Werk künstlerisch tief unter jenem von Goethe steht, denn bei Goethe ist die Sexualität auch kein moralisches Problem. In den Wahlverwandschaften ist die Sexualität der Teil unseres Wesens, durch den wir mit dem großen Zusammenhang der Natur verbunden sind. In diesem Werk, sowie auch im Faust ist die Sexualität kein moralisches Problem. Beccarias Werk Dei delitti e delle pene (und er war auch ein Freimaurer) wurde von der Zensur auch sehr streng verboten, besonders die Ausgabe in Livorno 1821. zu der Voltaire ein Kommentar geschrieben hat.22Dieses Werk enthält unter anderem eine Kritik der harten traditionellen Justiz, die Verbrecher bestrafte, indem sie sie verstummelte. Beccaria meinte, daß ein Verstummelter, nicht mehr arbeiten kann, er kann nur betteln, und der Mensch fügt sich durch die Arbeit in die Gesellschaft ein, wird zu ihrem Mitglied und ist dadurch anderen Menschen nützlich. Die Gesellschaft ist demnach keine moralische auf der Nächstenliebe sich aufbauende Gemeinschaft, sondern eine Arbeitsgemenschaft. Die Arbeit ist eine christliche Tugend und schon in der Genesis gebot der Herr Adam und Eva zu arbeiten. Die Arbeit ist aber nicht die einzige christliche Tugend. Ein bißchen überspitzt gesagt empfahl Beccaria Straffreiheit für die Verbrecher. Seine Ansichten über das Verbrechen enthalten kein Bewußtstein von der Sünde, der Reue und Sühne und so ist das auch in Goethes Faust. Auf der anderen Seite enthalten Beccarias Ansichten die Gewißheit von der Notwendigkeit der Arbeit, die auch Faust beseelt. Aber das ebnete wohl den Weg in den modernen Kollektivismus, in dem der Anschluß der Person an das zuverlässig funktionierende “Ganze”, und das ist die Menschenmasse vollzgen ist; aber es ist kein Anschluß des Menschen an den Menschen.23 Wir erübrigt sich noch etwas zu sagen über Goethes Verhältnis zum Heidentum, denn das Heidentum wurde oft in der Goetheliteratur erwähnt. Nach Eliade ist das Heidentum der religiöse Zustand, wenn sich der oberste Gott und Schöpfer in den Himmel zurückzieht und das Verwalten der Welt seinen Kindern oder geringen Göttern überläßt. Diesem obersten Gott huldigt und opfert dann niemand, alle wollen sich gut zu den nicht mehr allmächtigen kleinen Göttern stellen. Die Kommunikation mit den kleinen Göttern, die in Flüssen, Quellen oder Bergen wohnen, ist nicht mehr die absolute Unterwerfung unter den Willen des Herrn und das Gebet, sondern die Magie, das Opfer oder die Handlung, durch die die Gottheit zu etwas gezwungen wird. Goethes Weltbild ist, wie oben dargelegt, dem Heidentum wesensverwanadt. Goethe hat Gott aus der Welt verbannt und hat statt der geringen Götter, die Natur zum Gott erhoben und diese Naturfrömmigkeit, heute als Szientismus genannt, ist eine der Grundüberzeugungen des modernen Menschen. In der Natur kann man nicht von Gutem und Bösen sprechen und auch die Wissenschaft kennt keine Antwort zur Frage, was Gut und was Böse ist. In dieser Hinsicht nähert sich der moderne Szientismus dem Heidentum und den heidnischen Göttern, die weder gut sind noch böse. Goethe, der in seiner Dichtung und eben 22

Ivan Pederin, Odnos austrijske cenzure prema europskim knji`evnostima, filozofiji, novinstvu i politi~koj ideologiji (Das Verhalten der österr. Zensur zu den europäischen Literaturen, der Philosophie, der Journalistik und der politischen Ideologie, Zbornik Matice srpske za knji`evnost i jezik(Das Jb. der MS für Literatur und Sprachwissenschaft) XXXII/2 za 1984, S.14. Martin Buber, Das Problem des Menschen, Heidelberg, 1961. S. 161.

107

VDG JAHRBUCH 1999

im Faust keinen Unterschied zwischen Dichtung und Wissenschaft sah, empfand die Natur als eine magische Kraft, daher seine naturmagischen Balladen. 24 Und schließlich noch einiges über Goethes Sprachgebrauch im “Faust” und seine Beziehungen zum Sprachgebrauch in der modernen Dichtung. Die Sprache ist im “Faust” auf keine Weise einheitlich, wir lesen dort Sprachen aus dem Bereich der Wissenschaft, die Sprache der Folklore, den Studentenslang in “Auerbachs Keller”, den Soldatenslang im Munde von Gretchens Bruder Valentin, die Sprache der Spießer im Munde von Gretchens Mutter und auch die Sprache des katholischen Gebets. Goethe war kein praktizierender Katholik und auch kein Christ, aber Gretchens Gebet kann einen jeden frommen Katholiken mitreißen. Goethe haucht seinen Figuren das Leben ein, indem er ihnen die Sprache ihres sozialen oder professionellen Gruppe in den Mund legt, dadurch gewinnen seine Figuren eine Selbständigkeit und ein Eigenleben, das man später bei Dostojewskis Figuren finden kann.25Auch Gerhart Hauptmann läßt seine Figuren die Sprache ihrer sozialen Gruppe sprechen. Dazu ist Goethes “Faust” noch ein richtiger Springbrunnen der sprachlichen Pracht, der stark an Rabelais erinnert, so reich ist die sprachliche Kraft bei Goethe. Goethes Faust ist aber kein ideologisches Buch, es ist ein moderner Mythos, eine Weltauslegung, die in einer nicht historischen, sondern mythischen Zeit spielt und die uns den Charakter, das Schicksal und den Seelenbau des modernen Menschen entdeckt.

24 25

Wolfgang Kayser, Geschichte der deutschen Ballade, Berlin, 1936. S. 117-118. Mihail Bahtin, Problemi poetike Dostojevskoga, Beograd, 1967. str.147, 153.

108

VDG JAHRBUCH 1999

Bogdan MESINGER

Zašto je morao iščeznuti esekerski idiom? (Pokušaj sagledavanja problema u svjetlu znanosti o determinističkom kaosu) Dezintegrirajuće okolnosti esekerskoga idioma Esekerski idiom razvijao se u situaciji maksimalnog spontaniteta. Bez standardološke discipline, čak bez standardoloških normi, postajući sve izrazitije kolokvijalnim - kako se spuštao na razinu svakodnevne i jednodnevne, čak za trenutačne potrebe ostvarivane malograđanske, malovaroške komunikacije, s ishlapljivanjem veza s kulturno-jezičnom pozadinom visokog njemačkog i njime ostvarene kulture, bez stvarnog otpora prema glasovnim, pa zatim morfološkim utjecajima najdisparatnijih idioma (slavonsko-ikavskog, mađarskog, infiltriranog ekavskog, itd. itd), - esekerski je idiom postajao sve proizvoljnijim proizvodom sve mnogobrojnijih, zapravo - bezbrojnih - slučajnosti. Jedan krivi izgovor (a što je u toj situaciji krivo?) jedne riječi, mogao se širiti. "grincajg" je mogao biti izgovaran kao /grincojg/, kao /grincojk/, kao... Improviziramo. No improviziramo da bismo ilustrirali govorni p r o v i z o r i j u kojem esekerski idiom plovi vodama slučaja, nošen fizikalnim (situacijskim) nepredvidivostima, na valovima beskrajnih difuznih govorenja,u tisućama situacija, u kombinacijama i rekombinacijama tisuća i tisuća govornika i obavijesnih intencija, u čavrljanju, torokanju, prepričavanju, dogovaranju, naređivanju, u svađi, sa skraćenicama, pojednostavljenjima - i morfološkim, i sintaktičkim, a da o fonetskim ostvarajima i ne govorimo, u sve trivijalnijoj i trivijalnijoj upotrebi - dok se na višoj razini kulturne (pa i pseudokulturne - jer bitnije su intencije i samoprocjenjivanje govornika od stvarnog dosega) polagano vodila borba ili prividna koegzistencija s te`njama diferencijacije dvaju idioma koji su nositelj i jasnog i sna`nim aspiracijama aktiviranog kulturnog samoodređenja. Ti su idiomi njemački knjièvni jezik ("Hochdeutsch") i hrvatski knjièvni jezik. Esekerski idiom niti je bio, niti je mogao postati jezikom kulture, a pogotovo knjièvnosti. Ostajala mu je subkultura te je i bivao sve izrazitijim subidiomom. I funkcionalno, i sociolingvistički, i strukturalno. Postajao je sve i n t e r n i j i m idiomom - idiomom kojim se govori u kućama, na tr`nici, u kuhinji, na ulici, među ljudima uskih kulturnih aspiraci ja i ograničenih kulturnih potreba. A ako je i bivao upotrebljen u pisanoj knjièvnosti - za nj' su bili rezervirrani podlisci novina, šaljive kolumne, pošalice s lokalnim obilje`jem, sjećanja na ambijent, ljude i zgode koje karakteriziraju grad... 109

VDG JAHRBUCH 1999

Njegova je funkcija odredila i njegovo u`ljebljenje u humorističnom lokalno-emotivnom, nostalgičnom funkcionalnom stilu, i oblik njegovog nadìvljavanja vlastitog iščeznuća. Preìvio je tek kao blago humoristički idiom esekerske nostalgije. A u tom ìvotu ostvario je, skoro bismo mogli reći "post mortem'" onaj vid integrativnosti koji je u stvarnom ìvotu nepovratno gubio.

l U ìvotu, naime, njegovo iščezavanje okarakterizirano je sve izrazitijom dezintegracijom i subidiomskom parcelizacijom govornih i razgovornih inačica idioma. Već je zapaèno, naime (u istraìvanjima dr. Velimira Petrovića, ali i u drugim), da se esekerski idiom potkraj svoje ìve komunikativnosti, razdvajao u specifične subidiome karakteristične za pojedine dijelove grada, pa čak i za svaku ulicu....I za svaku kuću - zasigurno bismo utvrdili da je i to bilo moguće promatrati. To, naime, proizilazi iz njegove sve zatvorenije i sve internije upotrebe. U konačnici, bivao je obiteljskim idiomom - kojega se tek nejasno (iako s nostalgijom, barem prema govornicima toga idioma) sjećaju potomci - sjećajući se predaka, razgovora s bakom, djedom, kućnom odgojiteljicom, eventualno sluàvkom, piljaricom... I unutar obitelji idiomi su bivali sve izrazitije podvojeni i funkcionalno izdiferencirani. S djecom, o ozbiljnim temama, sve se više poštovao standardni idiom. Već i iz pedagoških razloga. A i zbog potvrde vlastite doraslosti idiomu napretka i nacionalne diferencijacije, knjièvnom idiomu hrvatskog jezika. Nestajući s generacijom koja je njime govorila, nestajući sa iščezavanjem situacija u kojima je esekerski idiom bivao optimalnim idiomom komunikacije, e s e k e r s k i j e i d i o m n e s t a o u n e k o j v r s t i s v o j e f u n k c i o n a l n e i m p l o z i j e. Kaos u koji je doveden (kaos njegove strukture na svim jezičnim - ili, ispravnije, govornim razinama) gasio se s njim kao rasuta àr na vla`nom tlu. Zašto je iš~ezao? Ili bi ispravnije bilo priupitati: zašto je morao iš~eznuti?.

Udio slučaja u genetsko-populacijskoj kombinatorici i sustavni neutralizatori slučajnosti Teorija kaosa bavila se sve do sada isključivo (ili gotovo isključivo) krajnje slo`enim procesima u sferi fizičkih zbivanja: promjenama vremena, (oblast u kojoj je najprije uočen fenomen nazvan "leptirovim učinkom"), svemirskim orbitama, zračnim turbulencijama, zbivanjima u vodi... Računalna rekonstrukcija, a i računalna prognoza zbivanja u ovim oblicima determinističkog kaosa otkrila je zapanjujuću činjenicu (i niz drugih, uostalom): otkrila je da kaos generira red. Povremeno, periodično; nastajale su strukture koje su iskazivale unutarnju pravilnost. U procesu mijenjanja i progresije kaosa, gdje bismo očekivali da kaos mo`e proizvesti samo još izrazitiji kaos - javljali su se otoci regulariteta. 110

VDG JAHRBUCH 1999

Taj su naziv, naime, i dobili u novoj terminologiji nove znanosti. Znanosti za XXI. stoljeće. Prebacimo se, misaonim eksperimentom, u našu oblast. U oblast društvenih znanosti. Za početak, sjetimo se geometrijske progresije koju smo otkrili tragajući za brojem naših predaka prije 250, 500 ili 750 godina! Uočili smo zapanujući porast njihova broja sve do iza granica paradoksa, kada je broj predaka nadmašio (teorijski i numerički) nekadašnji sveukupni broj ljudi na zemlji. Tada smo provjeravali odrìvost teze o genetičkoj homogenosti nacije - odnosno, teze o etnogenezi. I ona se, doslovno, raspala. Spuštali smo se u ponor proteklog vremena kao u vremenski bunar, i doslovno se izgubili među virtualnim precima. Pođimo sada s dna bunara samima sebi ususret, ne bismo li sami sebe našli u sadašnjici. Zamislimo jednu situaciju od prije, recimo, 1000 godina. Bila je 998. godina iza Krista: Zamislimo situaciju. @ivot nam to pravo ovjerava činjenicom da se u svakom trenutku događa bezbroj analognih situacija, koje obiljeàva potpuna nepredvidljivost, potpuna slučajnost, ili - da upotrijebimo i znanstvenu kategoriju istoga smisla - potpuna neprognostičnost. Zamislimo, pokusa radi, slijedeće. Staza kroz polje, ili kroz blagu planinu vodi ka izvoru. Korača mladić. Opterećen je glasinama da će za dvije godine biti smak svijeta. Nema niti dvadeset godina i neće ih imati još ni u tisućitoj. Bog će mu presjeći ìvot prije moguće polovice njegova ìvljenja. Zastaje. Nailazi mu ususret djevojka. Susreću se na kriànju dvaju staza. Zastaju oboje. Pozdrav. Kratak razgovor. Poznanstvo. Slijedećih dana on vreba vrijeme njena nailaska po vodu. Pomaè joj. Rodila se ljubav, rodilo se dijete... Da je jedno od njih naišlo na raskri`je nekoliko trenutaka prije, ili nekoliko trenutaka poslije, ne bi bilo današnjega čovječanstva. Nikoga od nas. Bilo bi neko drugo s potpuno drugim ljudima Pretjerujemo li? Genetska kombinacija nastala tim - ili bilo kojim drugim slučajem u bilijunima slučajeva mijenja sva buduća genetska rekombiniranja u geometrijskoj progresiji koju smo već upoznali. 0ko 1250. godine tisuću je njihovih potomaka određenih, u korijenu, jednim slučajnim susretom. 0ko1500. godine već ih jeviše od milijuna. Prije 250 godina, oko 1750. godine, milijarda...

111

VDG JAHRBUCH 1999

Učinak leptira. Cijelo današnje čovječanstvo određuje, neprekidno, bezbroj bezbroja slučajnosti. Ne razlikujemo se od bilijuna, trilijuna, kvadrilijuna (da li je moguće uopće procijeniti red veličine?) nepostojećih čovječanstava. Ne razlikujemo se po slučajnosti. Potpuno smo slučajni.Ne razlikujemo se, osim po jednoj sitnici. Mi smo ostvareni. Nije nelogično priupitati se, poslije ovakvog razmatranja, da li genetska rekombinatorika moè, ili je mogla dovesti do stvaranja isto takvog bezbroja civilizacijskih ustrojstava,te da li je današnja civilizacija, također, samo jedna od bezbroja mogućih ? Ako smo slučajno čovječanstvo (tj. slučajno u upravo ovakvoj kombinatorici osobnosti), da li je i naša civilizacija slučajna? A ako jest - kako to da funkcionira? Upravo ona - ili bi i sve neostvarene inačice podjednako funkcionirale? Načelni nam odgovor nudi već u teoriji kaosa opisan odnosom kaosa i regulariteta. No u društvenoj sferi situacija je ipak specifična i po nekim bitnim odrednicama drugačija nego u svijetu fizike. Socijalni konglomerati; sklopovi i strukture djeluju kao regulativi. I više od toga. Oni djeluju i kao korektivi individualnih odstupanja, te time i kao stabilizatori razvoja. Taj je socijalno-stabilizacijski determinzam presudniji od genetske kombinatorike i rekombinatorike ostvarene u pojedinim članovima zajednice. Osijek je - vratimo se našoj uòj temi - nakon što je od vojnog uporišta u strukturi obrane Carevine prešao preobrazbu u administrativno i gospodarsko središte istočne Slavonije i ju`ne Ugarske, bio izuzetno sloèn kulturološki konglomerat. Tako vjesnik @upanije virovitičke za 1909. godinu biljeì, uz 20 648 katolika, 2 668 pravoslavaca, 2 168 @idova, 936 evangelika i 44 muslimana u Osijeku. Nacionalna se struktura isprepliće s vjerskom, te samo katolička vjeroispovijest sadrì u sebi bar tri sna`no zastupljene nacije (Hrvati, Nijemci, Mađari). Ovaj sloèni i uvišestručeni determinizam neutralizira sve osobne silnice i usmjerava ih u kulturološkim pravcima koji su neka vrsta kulturnih rezultanti. Povijesno, one odlučuju.

Putovi jezi~nog razvitka. U svjetlu odnosa kaosa i regulariteta Progresija nasumičnosti, slučajnosti u `ivom razvitku idioma ne razlikuje se, u načelu, od slike genetske rekombinatorike u razvitku populacijskog vrijenja što ga nazivamo čovječanstvom. Male i naizgled slučajne jezične (govorne, u toj inicijalnoj fazi) promjene u govornim ostvarenjima u početku, mo`da, u samo jednoga govornika, mogu eskalirati prenošenjem (nesvjesnim oponašanjem, iz raznoraznih razloga; kao što je `elja za oponašanjem, etilogenost, ekonomičnija govorna realizacija, i sl.) sve do razine koja zahvaća 112

VDG JAHRBUCH 1999

i određenu jezičnu kategoriju na bilo kojoj jezičnoj razini - fonetskoj i fonološkoj, morfonološkoj, morfološkoj, sintaktskoj...) - tako da se mijenja i jezični sustav. Neprimjetne promjene u začetku postaju na taj način kategorijalnim i uzusnim promjenama u završnici svoga preoblikovanja sustava. Iz uzusa mogu uzrasti do razine izmjene jezične norme. Implicitne - ili eksplicitne. Ovisi o stupnju kulturološkog ustrojstva spoznaja o jeziku.Znači li to da promjenama u jeziku - sve do razine norme - odlučuje nasumičnost i slučaj? Znači li to da su promjenljiva dijakronijska stanja jezika samo promjene kaosa? Da li kaos, nu`no, stvara i opet samo kaos? Svaki poznavalac jezika - čak i pučkoškolski - zna odgovor. Odgovor je - NE! Jezik je red, a ne nered. Istina, postoji i nered, ili pojave nereda u redu. Postoje nepravilnosti, greške, lokalizmi, osobne govorne mane ili osobne govorne specifičnosti, postoje razni oblici interidiomskih utjecaja, pa i oblici izraza i međusobne eliminacije idioma... Esekerski je idiom - naš je primjer - povijesno eliminiran. Zašto? Pukotina, koja nastaje između sveukupnog stanja, jednog totaliteta fizičkih činjenica koje čine startnu situaciju, i fizičkih podataka do kojih moèmo doći (koje moèmo mjeriti), ma kako malena bila, postoji uvijek. Zakonitosti koje upravljaju procesima - ma koliko proniknuli u njih - uvijek makar teorijski, kriju u sebi nekog još neutvrđenog čimbenika. Evolutivni i transformabilni procesi stoga nikada ne mogu biti posve protumačeni i nikada njihov smjer totalno predvidiv. Ovo pomalo liči na čuveni antički poučak po kojem Ahil nikada neće dostići kornjaču. Vremenske prognoze najsloènije su matematske operacije koje postoje u fizičkom svijetu Pa ipak - neostvarive su u potpunosti. Kako se vrijeme mijenja, međutim, znamo vrlo pouzdano i svi termodinemički odnosi objašnjeni su, ili njihovo objašnjavanje biva neprekidno potvrđivano u prognostičkoj teoriji i praksi. Jezične prognoze - kada bismo dorasli do tog stupnja opaànja i razumijevanja unutarnjih zakonitosti kojima su podvrgnute - bile bi još neusporedivo sloènije i zahtjevnije.

Razmotrimo! Događanje jezika nije dostupno opaànju poput događanja vremena. Svaki govorni akt već je događanje jezika. Ali i svaka jezično oblikovana misao (mentalna ili psihološka činjenica) već je mogući inicijator govornog ostvarenja. A i govor se događa i nestaje, praktično, na bezbroj mjesta u svakom trenu. Tempo promjena jezika neusporedivo je sporiji no tempo vremenskih promjena. Ukoliko su promjene nagle - izazvane su vanjskim, a ne unutarnjim jezičnim determinizmom, ili uzrocima (rat, genocid, migracije, standardološki zahvati u jeziku, stvaranje njegova pisanog ostvaraja i povratni učinak na jezik, itd.). Granice kaosa moèmo dotaći. U kaos ne moèmo ući, kao što ne moèmo ući u crnu jamu i o njoj izvijestiti. 113

VDG JAHRBUCH 1999

Ipak - tu jamu (sada zaista govorimo metaforički) mo`emo detektirati. Zapa`amo i njeno djelovanje i njene posljedice. U njoj iščezavaju idiomi. Poput esekerskog.

Projektivnost kao deterministička specifičnost humanističkih sustava Humanistički se sustavi razlikuju od fizičkih procesima svoga mijenjanja po jednoj bitnoj osobini: njima upravljaju volja i svijest. Kraće rečeno - oni imaju cilj. Projektivni su. Fizički su procesi izmjerivi (menzurabilni) u svim zadanim veličinama, te su stoga, u načelu, determinirani i prognostičnost je samo pitanje ispravnosti matematičkog (numeričkog, u osnovi) modela. Projektivni cilj humanističkih procesa nije numerički izraziv. Kada bismo se èljeli posluìti matematičkom simbolikom - mo`da bismo taj odlučujući faktor mogli nazvati faktorom "X" . No kako je riječ o projekciji svjesnog cilja, o krajnjem ishodu ka kojem se stremi (a i to je specifičnost humanističkih procesa, jer fizičke promjene predstavljaju kontinuum, pa cilja nema - jer bi on značio zaustavljanje svijeta i vremena), mo`da bi (ako ne iz drugih razloga, a onda s nešto malo ironije prema fizičkoj menzurabilnosti) bilo primjerenije taj neizmjerljivi faktor nazvati "faktorom omega", Projiciranog kraja, koji postaje izvjesniji kako proces teče - a i mijenja se tijekom procesa pod utjecajem samoga procesa. Kao da dvije strukture teè jedna k drugoj. Analognu pojavu - analognu, ali ne i identičnu - zapazio je autor ovog ogleda pri strukturološkoj analizi knjièvnog djela jednoga pisca... Tada (bilo je to u monografiji SLAVKO KOLAR / TRAGANJE ZA STRUKTUROTVORNOM JEZGROM, objavljenom u Osijeku 1987.) tu projektivnu strukturu (u našoj trenutačnoj simbolizaciji) nazivamo kôdom. No neobičan vremenski obrat, pri kojem još neizgrađeni kôd izgrađuje djelo u procesu stvaranja (pisanja), da bi kôd bio dorečen u trenutku završetka djela - i istovremeno potrošen i paraliziran dovršenjem (novo će djelo graditi novi kôd - a novi kôd novo djelo ) nazvali smo "generativnim paradoksom stvaralačkog kôda". Kôd je projekcija. On djeluje iz budućnosti u sadašnjicu - i pokreće je ka budućnosti koja je u njemu prisutna tek kao vizija. I to ne do kraja jasna. Fluidna je i transformabilna. U društvenim procesima otkrivamo, također, projektivnost - ali je nazivamo politikom, političkim i gospodarskim programom, koji je pak realizacija određene ideologije... Postoji čitav makrosustav projekcije koji se i oblikuje stvarnošću i koji oblikuje stvarnost. Projektivnost je, dakle, deterministička specifičnost svih humanističkih sustava, i ta projektivnost čini i samo vrijeme reverzibilno (povratno) dinamičnim. Proces 114

VDG JAHRBUCH 1999

stremi cilju - cilj upravlja procesom. No cilj je transponiran u budućnost, u prostor fikcije i iz tog prostora djeluje. Ponekad fikcija postane fakcijom, i pri tom se ili potvrdi ili sama sebe porekne (kao ideja komunizma). Mogući su i bezbrojni međuoblici i inačice između ove dvije teorijske krajnosti. Svaka humanistička oblast specifičan je sustav u društveno-humanističkom makrosustavu. Ima vlastite zakonitosti. Kako je s jezikom? I kako se to o~itovalo u kulturološko-jezi~noj preobrazbi osje~ke kulture?

Determinizam i projektivnost u jezi~nim sustavima Jezik nije stabilan sustav. Leptirov učinak iskazuje se u prirodnim (organskim) jezičnim sustavima, između ostalog, i u tome što razvitak jednog jezičnog idioma, ukoliko je neposredovan umjetnim kanalizatorima razvoja (kakav je, prije svega, standardizacija), moè krenuti u više simultanih i heterogenih pravaca, i na kraju (rečeno uvjetno - jer kraja nema) dati mnogo jezika i u njima bezbroj idioma. Pa ipak, izvorni govornici svakoga od tih idioma sporazumijevaju se međusobno bez poteškoća. Kaos je uvijek nadvladan i ukroćen. Ne bi bio kada u jeziku ne bi postojali i unutarnji, njegovom ustrojstvu i njegovoj dinamici imanentni mehanizmi. Ukoliko - na površini - mogu dati različite rezultate, izvjesno je da u svojoj dubini počivaju na nekim zajedničkim zakonitostima. Dubinske strukture već su tekovina GTL-a i Noama Chomskog. No u ovom kontekstu govorimo o dubinskim zakonitostima, a ne strukturama.Ne razmatramo sintaktički problem i ostvarenja u govornom aktu (sinkronijsko događanje ), nego postavljamo pretpostavku o dubokim tendencijama sustava koje mogu na različite načine polarizirati razvojne tendencije idioma - ali na kraju, ipak, daju unutar sebe relativno koherentne idiome. Koliko to vrijedi za slu~aj doga|anja (i iš~eznu}a) esekerskog idioma? Da bismo se pribliìli odgovoru na ovo pitanje, morali bismo u početku, pokušati artikulirati stabilizacijske sustave koje moèmo nazrijeti. Moramo pokušati razumjeti zašto i kako se jedan nestabilan sustav - poput jezika - ipak, u svim preoblikovanjima sustava ipak ponaša kao stabilan, ili iskazuje te`nju ka stabilizaciji. S t a n d a r d i z a c i j u kao činitelja stabilizacije, ali i usmjerenja jezičnog razvitka ne samo da smo već spomenuli, nego je ona i najpoznatiji činitelj. Ona, međutim, nije najpoznatija stoga što bi bila najznačajnija, nego stoga što jedina iza sebe ima sociokulturni (što svakako znači i politički) aparat koji je inaugurira, promiče i postavlja kao zahtjevni, a potom i obvezatni sustav, kojim se jezik (također sustav) usmjerava i regulira. Ona je i sustav u jeziku, i sustav nad jezikom. 115

VDG JAHRBUCH 1999

Mogli bismo reći da je ona umjetni sustav pravila i propisa, zasnovan na viđenju prirodnog sustava prema određenim standardološkim principima, koji regulira prirodni jezični sustav. Odnos prirodnog i umjetnog u ovoj je relaciji relativan i uvjetan - ali ne samo da postoji, nego taj odnos generira većinu neskladnosti u ìvom razvoju idioma i kulturološkom filtru koji ih zaustavlja, ili kroz koji promjene ipak prodiru i mijenjaju ga. Standard je projektivan kulturološki fenomen. On stvara jednu viziju u sebi uravnoteènog jezika te time i uvjetno konačnog. Sve buduće promjene u njemu morale bi biti usklađene s načelima koja je proveo u reguliranju već postojećeg jezičnog korpusa. Ovaj zahtjev nije posve prirodan. On pretpostavlja i buduću nepromjenljivost kulturoloških, socijalno-političkih i svih drugih okolnosti, kako bi se odràle one koje su standard stvorile. Pretpostavlja, dakle, u izvjesnom smislu, zaustavljanje povijesti. Ili - u najmanju ruku - predvidivost (prognostičnost) njena smjera. Što ga ~ini takvim? Što uvjetuje da bude takav - i u krajnoj liniji, potencijalno konfliktan? Standardizacija je pokretana, dijelom (ali taj je dio inicijalan!) izvanjezičnim, pa i nadjezičnim ciljevima. Hrvatski jezični standard plod je razvitka ideogeneze hrvatske nacije. Taj je proces trajao dezintegrirano sve do XVIII. stoljeća, da bi u XVII. prelazio, i u XIX. prešao u svoju idološki i politički integriranu fazu. Traje i danas. Temeljna je misija standardizacije bila jezična integracija hrvatskoga naroda i stvaranje hrvatske nacije. Kako je ona kroz čitavo jedno tisućljeće uključivala u sebe otpor prema vanjskim političkim pritiscima, njen je primarni princip postala te`nja za čistoćom - tj. zaštitom hrvatskog jezika od utjecaja drugih jezika (mađarskog, njemačkog, talijanskog, čak latinskog, srpskog, staroslavenskog koji je posredovan srpskim, pa u drugom krugu češkog, engleskog, itd.) Ovo načelo, međutim, moè doći (i dolazi) u konflikt s inherentnim razvitkom jezika kao organskog sustava, koji je uključen u globalni civilizacijski razvitak u svim svojim aspektima.

Navedimo primjere! Znanstvenik koji formulira standardizaciju (inaugrirajući je kao jezični propis on je i prognozira ), mo`e izmedu riječi 'privreda', 'gospodarstvo' i 'ekonomija' standardološki odabrati jednu, koja je autentično hrvatska i potvrđena tradicijom (a ne samo etimološki). Znanstvenik koji ih upotrebljava osjetit će, zasigurno, tananu semantičku distinkciju između sva ova tri termina (termina - a ne riječi), posebne konotacije svake od njih, i budući da su mu potrebne, upotrijebit će sve tri - svaku u svom semantičkom kontekstu. Isto će se dogoditi (i događa se ) s parovima termina sustav-struktura, povijest-historija, pa šampanjac-pjenušac (šampanjac je tek vrsta pjenušca, načinjena u 116

VDG JAHRBUCH 1999

Champagni, zaštićena zakonom, itd.) pri čemu se još javlja i kolokvijalna upotreba riječi "šakpanjac" kao usvojene odrednice za svaki pjenušac, dakle ìve riječi kao sociolingvističke i kulturološke činjenice)... U današnjoj jezičnoj praksi u hrvatskom su jeziku u opticaju i upotrebi - u uèm krugu nedijalekatskih govora, odnosno govora zasnovanih na novoštokavštini kao polazišnom temelju za hrvatski jezični standard,bar tri idoma. Jedan je kolokvijalni. Drugi je standardni, izgrađen dosljednim i beskompromisnim provođenjem hrvatskih standardoloških principa u jezičnoj praksi. On u sebi nosi izrazite gravitacijske te`nje - a ne samo standardološke. Ponaša se kao sredstvo integracije. No vrlo blizu njemu, ali ipak odvojen od njega prepoznatljivim semantičko-terminološkim rasjedom, u ìvoj je upotrebi paralelni standard ne tako kruto purističan, ne tako agresivno dogmatičan, kojemu je potrebna postojeća i ìva semantička elastičnost i njena informacijska istančanost i funkcionalnost, pogotovo u tekstovima znanstvenog funkcionalnog stila (te će se nefilološki znanstvenik često naći u konfliktu s lektorom), ali i drugim funkcionalnim stilovima, kojima je prirodnost diskursa va`nija od načela striktne standardološke discipline. Takvi su i brojni pripovijedni tekstovi. Ovo nas ne udaljava od teme - iako je naša tema i naš cilj, (razumijevanje prirode i sudbine esekerskog idioma ), prividno, neaktualan. Svaka neaktualnost krije u sebi aktualnu pouku. Ili poučak. Dvostandardnost - ili višestandardnost - nije nova pojava u razvitku hrvatskoga jezika. Ali i kulture. Prije bismo mogli reći da je ona jedna specifičnost našega jezično-kulturološkoga razvitka. Poziv znanstvenika nije u tome da ovu pojavu odobri ili osudi, da se opredijeli za jednu ili drugu varijantu i za nju bori, nego da pojavu razumije i da je objasni. To, naàlost, brojni znanstvenici znaju smetnuti s uma - te se od znanstvenika preobraćuju u apologete jednog od rješenja. U jezičnoj sudbini, u jezičnim previranjima u Osijeku tijekom posljednja tri stoljeća znatnu je ulogu imala sudbina i međusobni odnosi organskih substandardnih idioma. Ni sudbina hrvatskog standardnog idioma ne moè se razumjeti izvan toga konteksta, odnosno izvan te dinamične strukture. Što tom dinamikom upravlja i što ona generira? U n u t a r n j i (o r g a n s k i) d e t e r m i n i z a m jezičnih idioma nije svojstvo isključivo substandardnih idioma, no unutar njih on nije ukroćen integrirajućom standardizacijom, te su dezintegrativne tendencije idioma u premoći. Stoga i dolazi do grananja idioma, njihove diferencijacije i postupnog širenja krošnje jezika, dijalekata, govora... Grananje znači da procesi mijenjanja jezika kreću istovremeno, u više paralelnih pravaca. Koji mehanizmi unutar jezika upravljaju ovim procesima lingvistici je odavno poznato. Postoji čitav sustav dihotomijskih te`nji koje upravljaju jezičnim razvitkom, čuvajući pri tome unutarnju ravnoteù sustava. Poznamo ih. To su te`nja za ekonomičnošću i njoj suprotstavljena te`nja za dihotomijom. Prva smanjuje razlike - druga ih umnaà. Prva je lakša - ali smanjuje informativnost. Druga je teà - ali informativnost se uvećava. Protu117

VDG JAHRBUCH 1999

stavljene sile djeluju na svim razinama - od odnosa asimilacija-disimilacije na više. Jedna umnaà gramatičke kategorije - druga ih racionalizira. No potreba za očuvanjem informativnosti prenosi teìšte na drugu razinu - sintaktičku, semantičku... Relacijski sustav je dinamičan, elastičan, promjenjiv, ali samoodrìv. Jedno nije bilo poznato: z a š t o proces u jednoj komponenti zna krenuti u jednom smjeru a u drugoj u posve drugom? Da li su uzroci vanjski? Unutrašnji? Zašto isti zakoni izazivaju različite rezultate? Sve se činilo nelogičnim i podosta nasumičnim. Lingvistika je pred ovom dilemom zastala, a zatim je prešutno ignorirala. Nalazila je alibi za svoju nemoć u pozitivističkom fatalizmu: to je tako - a znanost zaključuje da je tako kako jeste i to opisuje. Bitno je da je sustav moguće opisati. Kako je nastao i zašto tako, a ne na neki drugi način - to je prepušteno, i opet prešutno paralingvistici, kao i sve hipoteze. Konačno - nije li sam Bog pomiješao jezike? Već je mit o Babilonskoj kuli mitoizirao, proročanski, nemoć lingvistike. Tada - njenu nemoć pri pokušaju objašnjavanja Bo`jeg hira. No činilo se da s povećanjem dilema pred kojima se znanost zaustavljala, hirovitost Boga raste u geometrijskoj progresiji. Konačno je ovo pripisivanje znanstveno nerješivih pitanja Bogu završilo u predod`bi Boga kao gorostasnog i raspomamljenog kockara, a svo stvaranje kao ishod njegovih kocki i njegova kozmičkog ruleta, pred kojim su svi Las Vegasi i svi Monte Carli svijeta sićušniji i diletantskiji od najuprošćenije dječje igre. Bog je Veliki Kockar - mi mu nismo dorasli ni kao amateri. Ta i mi smo tek slučajno okrenut broj na jednoj od njegovih kocki! Privid i tlapnja stvaralačkog ruleta! Danas - na pragu dvadeset i prvog stoljeća - pomalja se nada da ćemo proces barem teorijski razumjeti. Mali, nemjerljivi impulsi, koji u konačnici izazivaju velike i nepredvidive posljedice, s usmjerenjima i obratima koji su neprognostički i stoga i neobjašnjivi (osim načelno, a također i "post festum") bili su ranije zanemarivani i ignorirani kao za znanost i ukupnost događanja posve neva`ni, posve irelevantni činitelji. Razumijevanje determinističkog kaosa osvjetljava ih u posve novom svjetlu. Oni u organskom razvitku substandardnih idioma igraju odlučujuću ulogu. No o sudbini - povijesnoj, a ne samo jezičnoj sudbini - substandardnih idioma (poput esekerskog) odlučuje vrlo sna`no, a u kritičnim povijesnim obratima i presudno, još jedan sklop (ili sustav) faktora. To j e d r u š t v e n o - p o v i j e s n i d e t e r m i n i z a m. On moè utrnuti čak i standardni idiom - genocidom (u bilo kojem vidu ili stupnju provođenja - od zabrane jezika do zabrane ìvota ). Taj agresivni sustav moè i standardni idiom degradirati na razinu substandardnog (što je prva faza jezičnog genocida - l i n g v o c i d a, mogli bismo reći). Substandardni idiom mu je slabiji protivnik, jer i ne raspolaè sustavom integrativno organizirane kulture kojom bi se zaštitio i kojom bi - ali i povratno koja bi razvila i provodila jezičnu strategiju zaštite kulturno-jezičnog identiteta. To iskustvo hrvatski je jezik u raznim fazama svoje povijesti i u raznim oblicima otvorenog i agresivnog ili kriptoagresivnog nasilja, više puta iskusio u svojoj borbi za jezični identitet. Bilo bi i odviše banalno podsjećati na sva iskustva - no spomenimo agresiju mađarskog u XIX. stoljeću kao oblik otvorene jezične agresije, te nacionalistički paternali118

VDG JAHRBUCH 1999

zam srpskog jezičnog standarda (u biti na sustavno nièm stupnju kulturno-jezične standardizacije od onog stupnja koji je dosegao hrvatski jezik) kao primjer kripto-lingvocidne agresije. Jezik je poništavan pod krinkom integracija i pod ideološkom presijom koja je brisala razlike izme|u kolokvijalnih i standardnih idioma, da bi time, posredno, brisala kulturni identitet nacionalnih jezičnih standarda. Između ta dva razdoblja ukliještio se sudbinski momenat esekerskog idioma. Osijek je bio egzemplarni jezični kotao u kojem se, pod tim okolnostima i silama, stvarao, ali i rastvarao esekerski idiom. NAPOMENA AUTORA: Ovo je razmatranje dio daleko kompleksnije i obuhvatnije studije, u kojoj autor nastoji egzaktno osvijetliti sudbinski determinizam nastajanja, postojanja i nestajanja esekerskog idioma, kao idioma koji je u mnogočemu egzemplaran. Razumijevanje općih zakonitosti koje su određivale njegovu sudbinu vodilo bi nas k razumijevanju načelnih zakonitosti koje upravljaju povijesnom sudbinom svih analognih idioma. Autor se nada da će ovo istraìvanje u skoroj budućnosti biti izneseno u obliku knjige. Tada će rad biti popraćen i svim potrebnim znanstvenim instrumentarijem - napomenama, bibliografijom, saètkom na relevantnim jezicima, te ukazivanjem na filološku literaturu o esekerskom idiomu. Ovaj teorijski pristup i filološki (poput dragocjenih istraìvanja dr. Velimira Petrovića) komplementarni su.

119

VDG JAHRBUCH 1999

WARUM DAS ESSEKERISCHE IDIOM VERSCHWINDEN MUSSTE? Das essekerische Idiom entwickelte sich in der Situation der maksimalen Spontanität. Es war ein Gesprachsidiom, ausserhalb der soziokulturellen Umstände, die zu seiner Standardisierung führen würden. Im Gegenteil, befindet sich die kroatische Sprache gleichzeitig in der Blüte des Zumbewusstseinkommens der Nation und wird zum wichtigsten Vereiniger der Identität. Der Prozess der Desintegration des essekerischen Idioms ist also mit dem Prozess der Integration des essekerischen kulturellen Komplexes in den kroatischen kulturellen Komplexs verbunden. Diese Erscheinung warnt uns, dass in der Dynamik der Entstehung und der Entwicklung einer Nation ihre Ideogenese entscheidender von ihrer Ethnogenese ist. Gleichzeitig ermöglicht uns diese Erscheinung den Gebrauch der Theorie des deterministischen Chaos und das Verständnis des „Schmetterling Effekts“ (Kategorie des Edward Lorenz) in der Sphäre der gesellschaftlich-kulturellen und besonders sprachlichen Prozesse in der natürlichen (sprachlichen) Transformation des Idioms. Es ist unmöglich diesen Prozess egzakt zu rekonstruieren, aber es ist möglich seine generellen Gesetzgebungen zu verstehen.

120

VDG JAHRBUCH 1999

Velimir PETROVI]

O nekim obilje`jima osje~kog njema~kog narje~ja 1. Uvodne napomene 1.1. Krajem sedamnaestog stolje}a Turci su protjerani iz isto~nog dijela dana{nje Hrvatske, pa je Slavonija opet pripala Habzburgovcima. Kratko vrijeme nakon toga zapo~elo je doseljavanje njema~kog stanovni{tva iz raznih dijelova onda{nje Austrije i jugozapadnog dijela Njema~ke u ljudstvom skoro opustjele krajeve. U Osijeku koji je zbog gradnje moderne tvr|ave nekoliko decenija bio veliko gradili{te nastanjivali su se tokom 18. stolje}a prete`no obrtnici i trgovci, na rubovima grada pak seoske obitelji. U 19. stolje}u pristiè novi val doseljenika. Osim Nijemaca tu su i pripadnici drugih nacionalnosti. Tako Osijek postupno poprima obilje`ja vi{ekulturalnog grada s nestalnom etni~kom strukturom o ~emu svjedo~e dva podatka zabiljeèna u razmaku od 33 godine. Prema podatku iz 1857. godine u Osijeku je ìvjelo: Hrvata i Srba – 10021, Nijemaca – 3272, Ma|ara – 438, Talijana – 26 i pripadnika drugih etni~kih skupina – 588, a 1900: 10657 Nijemaca, 5516 Hrvata, 1602 Srba, 1378 Ma|ara (PLEVNIK 1987:87). 1.2. U toj mje{avini vi{e nacionalnosti na uskom prostoru dolazilo je do intenzivih svakodnevnih kontakata me|u stanovnicima, pa tako i me|u raznim jezicima odn. dijalektima, iz kojih se vremenom razvio njema~ki gradski dijalekt, nazvan esekerski 1. Njegov glavni dio ~ini vi{e bavarsko-austrijskih narje~ja a protkan je elementima hrvatskog, srpskog, ma|arskog, jidi{a i drugih jezika. 2 Govorili su ga prije svega pripadnici niìh socijalnih slojeva neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Paralelno s ovim narje~jem funkcionirao je me|u obrazovanim Osje~anima njema~ki razgovorni jezik austrijske varijante kao jezik sporazumijevanja. Tako se u Osijeku onog vremena moglo svugdje ~uti hrvatski, njema~ki, srpski, ma|arski. Prirodna posljedica toga bila je vi{ejezi~nost osje~kih stanovnika. Zbog vode}e uloge njema~kog dijela osje~kog stanovni{tva u gospodarskom, politi~kon i kulturnom ìvotu Osijeka ~vrsto je bila ukotvljena i privilegirana pozicija njema~kog jezika sve do dvadesetih godina dvadesetog stolje}a. Tek nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja Jugoslavije, kada je hrvatski (pod nazivom srpsko-hrvatski) , postao jedini nastavni jezik u {kolama, po~eo je njema~ki jezik rapidno uzmicati. 1.2.1. Nakon Drugog svjetskog rata jugoslavenski folksdoj~eri doìvjeli su veliku nesre}u. Oplja~kani i ponièni deportirani su najprije u koncentracione logore, a nakon zatvaranja logora najve}im dijelom su protjerani iz zemlje.3 Kako je njema~ki jezik dugo vaìo kao jezik neprijatelja, ono malo Nijemaca koji su smjeli ostati nisu se vi{e usu|ivali govoriti njime izvan svoga doma . U takvim okolnostima esekersko narje~je nije vi{e imalo nikakvih izgleda na uspje{an opstanak. Postupno se gubio prirodni kontakt s jezikom, {to je dovelo do slabljenja jezi~ne kompetencije govornika. Ovu àlosnu ~injenicu potvr|uje korpus esekerskog narje~ja na{ih dana, stvoren u razdoblju od 1995. do 1998. 121

VDG JAHRBUCH 1999

koji omogu}uje usporedbu dana{njeg stanja ovog egzoti~nog idioma s njegovim stanjem tridesetih godina dvadesetog stolje}a – vremena iz koga potje~u prve zabilje{ke Luja Pleina.4

2. Neka bitna obilje`jima esekerskog narje~ja 2.1. Pismo 2.1.1. Esekerski je funkcionirao kao sredstvo sporazumijevanja ni`ih socijalnih slojeva u procesu usmene komunikacije. Kad god su me|utim njegovi korisnici bili situaciono prisiljeni na pismenu komunikaciju, koristili su se hrvatskim pismom jer nisu poznavali njema~ki pravopis. Hrvatsko pismo i pravopis koristili su i autori objavljenih esekerskih tekstova u uvjerenju da bi primjena njema~ke ortografije u~inila te tekstove ne~itkim za Esekere koji nisu poznavali njema~ko pismo. Osim toga i dijalekt bi tako izgubio od svoje egzoti~nosti, bez koje vi{e ne bi bio ono {to jeste. Za razliku od pravopisa njema~kog standardnog jezika u esekerskom se upotrebljavaju: a) pojedina~na slova za glasove koji se prema njema~kom pravopisu ozna~avaju slovnim kombinacijama: ~ za tsch, { za sch: men~ [mεnt∫] “Mensch”, {en [∫e:n] “schön”; b) slova koja ozna~avaju neke dru ge glasove nego {to je to slu~aj prema njema~kom pravopisu: c za z, v za w, z za s kad s predstavlja fonem /z/: con [tso:n] “Zahn”, vos ˘ [v s] “was”, ajzn [aizn] “Eisen”; c

c) jedno slovo za tri razli~ita glasa koji se prema njema~koj ortografiji ozna~avaju jednim ili s dva slova: h za h (hip{ [hip∫] “hübsch”) i ch za oznaku alofona [ç] ( ih [iç] “ich”) i [x] ( toh [to:x] “Tag”). 2.1.1.1. Esekerskim slovima e i i odgovaraju sljede}i slovni spojevi u njema~kom standardnom jeziki: e, eh, ä, äh, ö, öh odn. i, ie, ü, üh: pelc [pεlts] “ Pelz”, ken [ke:n] “gehen”, eplajn [’εplain] “Äpflein”, cene [’tsε:n ] “Zähne”, kenan ˘[’kεn n] “können” i “kennen”, sene [’se:n ˘] “Söhne”; rihta [’riçt ˘] “Richter”, gris [gri:s] “Grieß”, grin [gri:n] “grün”, ki [ki:] “Kühe”. e

2.1.1.2. [to se ti~e izgovora, spomenut }emo ovdje samo neke karakteristike: Bezvu~ni eksplozivi [p] i [t] se izgovaraju prete`no neaspirirano, dok se [k] u pravilu aspirira to [to:] “da”, petn [pe:tn] “beten”, kouhn [kh xn] pored [kh xn] “kochen”. Ωe

Ωc

Glas [r] se izgovara na po~etku rije~i i nakon suglasnika kao alveolarno [r]: rout [ro t] “rot”, prif [pri:f] “Brief”, greba [’grε:b ] “Gräber”. Iza samoglasnika se me|utim ~esto, mada ne i dosljedno, vokalizira: nua [nu ] “nur”, oabajt [’ bait] “Arbeit”, joa [jo: ] po˘ red joar [jo: r] “Jahr(e)”. Ω

Usporedba sa standardnim njema~kim jezikom pokazuje neke bitne razlike koje se u govoru nedosljedno ostvaruju: Standardnonjema~ko [a] se ~esto pretvara u ( Mann : mon), [a:] u [o:] (haben : hobm), [o] u [ ] (Tochter : touhta, so : sou), [b] u [p] (Brief : prif ), [d] u [t] ( du : tu ), [εks] u [εgz] (existieren : egzistian), [g] u [k] ( gut : kud ), [t] u [d] (Theater : diata) itd. [c]

Ωc

Esekerski ne poznaje zaobljene prijeglase: {en [∫e:n] “schön”, tin [tin] “dünn”. 122

VDG JAHRBUCH 1999

2.2. Morfologija 2.2.1. U esekerskom su u upotrebi sljede}i vremenski oblici indikativa: prezent, perfekt, futur I, preterit i pluskvamperfekt. Dok su prva tri vremenska oblika mogu}a od svakog glagola, preterit se upotrebljava samo od glagola sajn (“sein”) “biti”, a inaa~e vrlo slabo zastupljeni pluskvampefekt od glagola koji tvore ovo vrijeme s pomo}nim glagolom sajn. (1)

Mia sogst tu |ubre?! (Plein II: 23) (“Mir sagst du |ubre [’Mist’]?!”) “Meni ka`e{ |ubre?!”

(2)

Siha hoda ti Mous k{rengt. (Plein II: 27) (“Sicher hat er die Maß geschränkt [’gestohlen’]”) “Sigurno je drpio taj novac.”

(3)

Tos viat a fajna Op{it sajn! (Plein II: 31 ) (“Das wird ein feiner Abschied sein!”) “Bit }e to lijep rastanak!”

(4)

Vu voast sou long? (Plein II: 26) (“Wo warst [du] so lange?”) “Gdje si bio tako dugo?”

(5)

Tafia voara jo cva Tog inda ^ampi koukt. (Plein III:11) (“Dafür war er ja zwei Tage in der Tschampi [’im Gefängnis’] gehockt.”) “Za to je bome odsjedio dva dana u }uzi.”

[’Geld’]

2.2.2. Da bi izrazio razliku u vremenskoj realizaciji dvaju pro{lih doga|aja od kojih se jedan zbio ranije, Eseker umjesto pluskvamperfekta radije koristi dvostruki perfekt: (6)

Ti lajt, vos inda kanclaj k{ribn hom, ti hom {voaci eaml auf teni oncukseaml onkcougn kopt. (Stilinovi}, Ti pauarin) (“Die Leute, was in der Kanzlei geschrieben haben, die haben schwarze Ärmel auf ihre Anzugsärmel angezogen gehabt.” ) “Ljudi {to su pisali u kancelariji bili su navukli {titnike na rukave.”

2.2.3. Glagoli sicn (“sitzen”),“sjediti”, lign (“liegen”), “le`ati”, houkn (“hocken”) “~u~ati, sjediti” i {ten (“stehen”), “stajati” tvore perfekt i pluskvamperfekt pomo}nim glagolom sajn (“sein”) “biti”. (7)

Ih {veasta gonc ni kriv ni duàn pinita koukt. (Plein II: 28) (“Ich schwör ’s dir, ganz ni kriv ni duàn [’unschuldig wie ein Lamm’] bin ich dir gehockt.”) “Kunem ti se, posve ni kriv ni duàn sam ti odsjedio (u zatvoru).”

(8)

… azvoa af·ta Eadn klegn pa sela Ponk.6 (Plein II: 29) (“… es war auf der Erde gelegen bei jener Bank.“) “… le`alo je na zemlji kraj one klupe.”

2.2.4. Konjunktiv preterita tvori se pomo}u morfema -at/-art : ih mehat, kendat, sulat, vulat/volat, misat, teafat, hedat, vearat, vuarat, {augat, gengart, visart … (“ich möchte, könnte, sollte, wollte, müßte, dürfte, hätte, wäre, würde, schaute, ginge, wüßte…”) “`elio bih, mogao bih, trebao bih, htio bih, morao bih, smio bih, imao bih, bio bih, postao bih, gledao bih, i{ao bih, znao bih…”) a konjunktiv pluskvamperfekta pomo}u konjunktiva preterita glagola sajn “biti” odn. hobm “imati” i participa perfekta osnovnog glagola: ih hedat probiat “ich hätte probiert” bio bih probao, ih vearat kuman “ich wäre gekommen” bio bih do{ao. 123

VDG JAHRBUCH 1999

(9)

Tesvegn mehat ih inan touh af tera Kou{n a Cvikipusl kebm, oba so a hartas. (Plein II: 5) ( “Deswegen möchte ich Ihnen doch auf Ihre Goschen ein Zwickibusserl geben, aber so ein hartes.”) “Zbog toga bih vas poljubio i {tipnuo za obraz, ali sna`no.”)

(10) Vema nua jinga vearatn! (Plein II: 12) (“Wenn wir nur jünger wären!”) “Da smo samo mla|i!” (11) Hedatns nua amol probiat, ton hedatns inan monhe {trajtaraj fa{poat. (Plein I: 21) “Hätten Sie nur einmal probiert, dann hätten Sie Ihnen (’sich’) manche Streiterei erspart.” Da ste samo jednom probali, u{tedjeli biste si koju sva|u. 2.2.5. Rod imenica naj~e{}e se podudara s njihovim rodom u standardnom njema~kom jeziku. Gdje to nije slu~aj, uzrok tome je katkad interferencija hrvatskog jezika jer se u tim slu~ajevima rod esekerske imenice ~esto poklapa s rodom hrvatskog ekvivalenta: tos haus (“das Haus”) “ku}a”, ti ponk (“die Bank”) “klupa”, tea ti{ ( “der Tisch”) “stol” (ali: tos milh [“das Milch”] “mlijeko”, ti Europa [“die Europa”] “Evropa”, ti {vajn [“die Schwein”] “svinja” , tea telefon [“der Telefon”] “telefon”, tos tela [“das Teller”] “tanjur” i dr.) 2.2.6. U ve}ini slu~ajeva podudara se oblik mnoìne s oblikom jednine: gosn (“Gasse , Gassen”) “ulica, ulice” ; vizn (“Wiese, Wiesen”) “livada, livade”; joa (“Jahr, Jahre”) “godina, godine”; {ul (“Schule, Schulen”) “{kola, {kole” (ali: haus – hajza (“Haus – Häuser”) “ku}a – ku}e”, ponk – penk (“Bank – Bänke”) “klupa – klupe”, pam – pama (“Baum – Bäume”) “drvo – drve}e”; men~ – men~n(an) (“Mensch – Menschen”) “~ovjek – ljudi”; bruda – brida (“Bruder – Brüder”) “brat – bra}a”, ku – ki (“Kuh – Kühe”) “krava – krave” i dr. 2.2.7. Odre|eni ~lan glasi ta/tea “der”, ti “die”, tos “das”, ti/te “die” (mnoìna), neodre|eni a za sva tri roda, negacija ka. Glas [t] kao sastavni dio odre|enog ~lana smjenjuje se sa [d] , ovisno o glasovnoj sredini, ali ne dosljedno. (12) Jeda hoda {lehtas Kvisn. (Plein II: 29) (“Jeder hat ein schlechtes Gewissen.”) “Svatko ima ne~istu savjest.” (13) Tos voa ka lustigi Houhcajt. (Plein II: 8) (“Das war keine lustige Hochzeit.”) “To nije bila vesela svadba.” (14) Tos hot jo ta libi Heagot {un sou ajntalt. (Plein II: 7) (“Das hat ja der liebe Herrgott schon so eingeteilt.) “Pa to je dragi Bog ve} tako podijelio.” (15) …ton foans jo ea{t in di Peda sih ten Mogn kurian. (Plein III: 17) ( “… dann fahren sie ja erst in die Bäder sich den Magen kurieren.”) “… onda putuju prvo u banje da lije~e èludac.” (16) Tos Feda{lajsn iz·inan a mizome oabajt? (Plein III: 19) (“Das Federschleißen ist Ihnen eine mühsame Arbeit?”) “îjanje perja vam je mu~an posao?” 2.2.8. Zamjenice i(h) (“ich”) “ja” ma (“wir/man”) “mi/se”, a (“er”) “on” i si/se (~esto samo s ) (”Sie”) “Vi” pi{u se sastavljeno s finitnim glagolom koji mu prethodi ili s uvodnim elementom zavisne re~enice, a zamjenica tu ( “du” ) “ti” se, kao i u hrvatskom, u pravilu izostavlja u nenagla{enom poloàju: 124

VDG JAHRBUCH 1999

(17) Klaubms, tazi net vas, fum vu tas kuman is ? (Plein II: 24) ( “Glauben Sie, daß ich nicht weiß, von wo das gekommen ist?”) “Mislite li da ne znam odakle je to do{lo?” (18) Traust homa a “muria” kopt. (Plein II: 11) (“Draußen haben wir einen Spektakel gehabt.”) “Vani smo se grdno posvadili.” (19) Vena {ika voa, iza {tiami{ af mih cukongan. (Plein III: 13) (“Wenn er schicker war, ist er stürmisch auf mich zugegangen.”) “Kad je bio pijan, silno je navaljivao na mene.” (20) Host tos net inda [ul kleant? (Plein II: 10) (“Hast das nicht in der Schule gelernt?”) “Nisi li to u~io u {koli? (21) Vema vida an, sou an Lakl hot, fageistma af oli K{meacn.(Plein III: 13) (“Wenn man wieder einen, so einen Lackel hat, fergießt man auf alle Schmerzen.”) “Kad se opet ima jednog, takvog jednog blentu, zaborave se svi bolovi.” 2.3. Sintaksa 2.3.1. Posesivnom genitivu u standardnom njema~kom jeziku odgovara u esekerskom nominalna fraza u dativu, npr. tem Martin sajn soun (“dem Martin sein Sohn”) “Martinov sin”, ta Agata iara {tifmuta (“der Agata ihre Stiefmutter”) “Agatina ma}eha”, majna touhta iara mon sajn tauf-koudl (“meiner Tochter ihrem Mann sein Tauf-Godl”) “krsna kuma mu`a moje k}eri” 2.3.2. Sintakti~ka valencija glagola i pridjeva ~esto se razlikuje od valencije u njema~kom standardnom jeziku, npr. sih kvenan auf (“sich gewöhnen auf” umjesto “an”) “naviknuti se na”, tenkn auf (“denken auf” umjesto “an”) “misliti na”, etvos voatn (“etwas warten” umjesto “auf etwas”) “~ekati ne{to”, sih mohn (“sich machen” u zna~enju ’tun’, ’sich stellen’) “praviti se”, begajstat mit (“begeistert mit” umjesto “von”) “odu{evljen + instrumental”, fatraun in jemont krign (“Vertrauen in jemand kriegen” umjesto “zu”) “ste}i povjerenje u nekoga”, etvos fun hulc mohn (“etwas von Holz machen” umjesto “aus”) “praviti ne{to od drveta”, fia etvos hean ( “für etwas hören” umjesto “von”) “~uti za ne{to”, vounan vi ta untamita (“wohnen wie der Untermieter” umjesto “als” i bez ~lana) “stanovati kao podstanar”, fun {reik (“von Schreck” umjesto “vor”) “od straha” i drugi. 2.3.2.1. Upadljivo je brkanje pade`a: (22) … val ih {un inan troufm hob. (Plein II: 10) (“… weil ich schon Ihnen getroffen hab”) “… po{to sam vam srela” (23) Klaupst, ih kon fia tia be~ar ten goncn libm Tog niks vi flikn unt pucn. (Plein I: 16) (“Gaubst, ich kann für dir Bruder Lustig nichts wie flicken und pucn.”) “Misli{, za tebi be}ar ne znam ni{ta drugo do da krpim i ~istim.” (24) An Diplum is tos fun di Essekama Fajaveaga. (Plein II: 32) (“Ein Diplom ist das von die Esseker Feuerwehr.”) “To je diploma od Esekersko vatrogasno dru{tvo.” 2.3.3. Namjerna re~enica uvedena je u pravilu veznikom tas “daß”, samo povremeno veznikom tamit “damit”: 125

VDG JAHRBUCH 1999

(25) Mohns auf inaran Pingl, tasma segn.(Plein II: 21) (“Machen Sie auf Ihren Binkl, daß wir sehen.”) “Otvorite va{ pinkl da vidimo.” (26) Klua afta Vog, taza tih net pe~arglt. (Plein II, 21) (“Glur auf der Waage, daß er dich nicht betrügt.”) “Gledaj na vagu da te ne prevari.” (27) Klajh pringans vos falouganas auf, tamits im nua {odn. (Plein II: 32) (“Gleich bringen sie was Verlogenes auf, damit sie ihm nur schaden.”) “Odmah izmisle neku la` da bi mu samo na{kodili.” 2.3.4. Standardnonjema~koj odnosnoj re~enici s der, die, das u funkciji uvodnog elementa odgovara u esekerskom re~enica uvedena pomo}u vos (“was”) “{to”, samo u pojedina~nim slu~ajevima pomo}u ta, ti, tos “koji, koja, koje”. (28) Jo, tos is soua hudribu{ Cajt, vos ka Oa{ unt ka Koupf hot. (Plein II: 32) ( “Ja, das ist so eine hudribusch Zeit, was keinen Arsch und keinen Kopf hat.”) “Da, to je neko tako zbrkano vrijeme {to nema ni glave ni repa.”(doslovce: “ … ni dupeta ni glave”) (29) Ti lajt, vozas ta Meitn kongan sajn, san nua sou k{tulpat iba im. (Plein III: 6) (“Die Leute, was aus der Mette gegangen sind, sind nur so gestolpert über ihm.”) “Ljudi {to su i{li s mise samo su se spoticali o njega.” (30) … {omsti net, soa [vajnaraj frogn to, fua tajn Pongat, ten ih grous mus cign. (Plein II: 24) (“… schämst dich nicht, so eine Schweinerei fragen da, vor dein Bankert, den ich groß muß ziehen.”) “… nije te sram, pitati takvu svinjariju tu pred tvojim kopiletom, koje ja moram othraniti.” 2.3.5. Vremenske re~enice koje ozna~avaju jednokratne pro{le radnje uvedene su s von/ven “wenn” ili s vi “wie”: (31) Vona hot kapiat, vos hot im kenan pasian, fun {rejk iza in onmoht kfoln. (Stilinovi}, Groushendla) (“Wenn er hat kapiert, was hat ihm können passieren, von Schreck ist er in Ohnmacht gefallen.”) “Kad je shvatio {to mu se moglo dogoditi, od straha je pao u nesvijest.” (32) Mia is a tami{ vuan, vi ihs faceln hop keat. (Plein II: 7) (“Mir ist auch damisch worden, wie ihs erzählen hab gehört.”) “I meni se zavrtjelo u glavi dok sam slu{ala tu pri~u.” 2.3.6. Budu}e radnje vremenskih re~enica s veznicima sobald “~im” i wenn “kad” u standardnom njema~kom jeziku izra`avaju se u esekerskom narje~ju re~enicama s veznikom pis (“bis”) “dok”. (33) Ih moh ajh ti Ripm vah, pizi ajh tavi{. (Plein II: 14) ( “Ich mach euch die Rippen weich, bis ich euch erwisch.”) “Polomit }u vam rebra, dok (= kad) vas uhvatim.” (34) Pist curik kumst, krikst a Ramprout. (Plein II: 21) (“Bis du zurück kommst, kriegst ein Rahmbrot.”) “Dok (= kad) se vrati{, dobit }e{ kruh s maslacem.” 126

VDG JAHRBUCH 1999

2.3.7. Poredak re~eni~nih ~lanova odudara od poretka u standardnom njema~kom jeziku: (35) Boè moj, vis {ein veat sajn!. (Plein I: 7) (“Mein Gott, wie’s schön wird sein!”) “Boè moj, kako }e to biti lijepo!” (36) …val ih tih ten goncn Winta hop auskfitat. (Plein II: 23) (“… weil ich dich den ganzen Winter hab ausgefüttert.”) “… jer sam te hranila cijele zime.” (37) Sengans, ba{ kut, tas ih inan troufm hop, val ih {un inan frogn hop vuln, obs voa is, tas ti oldi Katineni k{tuabm sul sajn. (Plein II: 10) (“ Sehen Sie, eben gut, daß ich Ihnen [’Sie’] getroffen hab, weil ich schon Ihnen [’Sie’] fragen hab wollen, obs wahr ist, daß die alte Kathi-Tant gestorben soll sein.”) “Vidite, ba{ dobro, {to sam vas srela, jer sam vas ve} htjela pitati je li istina da je teta Kata umrla.” 2.3.7.1. Anakolut i izokviravanje re~eni~nih dijelova kojima je mjesto u srednjem polju su ~esti u govoru Esekera: (38) Ti easti helfte hob ih zaboravit, vajl ih {un old bin unt kon ih net sou fil hodati unt traìti Esekere, tas ih mit teni redn kon. (Stilinovi}, Kenanc esekeri{?) (“Die erste Hälfte hab ich vergessen, weil ih schon alt bin und kann ich nicht so viel laufen und suchen die Esseker, daß ih mit denen reden kann.”) “Prvu polovicu sam zaboravio jer sam ve} star i ne mogu tako puno hodati i traìti Esekere da s njima mogu razgovarati.” (39) [peda hot sih rausk{telt majn Un{uldigkajt. (Plein II: 28) “ (Später hat sich rausgestellt mein Unschuldigkeit.”) “Kasnije se ispostavilo da sam neduàn.” 2.3.8. Za razliku od njema~kog standardnog jezika u esekerskom je vrlo frekventan eti~ki dativ. Mogu se potvrditi ne samo zamjenice ih (“ich”) “ja” i tu (“du”) “ti” ve} i se/si (“Sie”) “Vi” i ia (“ihr”) “vi”, kao {to je to ina~e slu~aj u hrvatskom jeziku. (40) Tei hodinan sou a mu~karaj indi Tarms kopt…(Plein III: 9) (“Die hat Ihnen so eine Mutschkarei ( = Übelkeit, Schmerzen) in die Darms gehabt.” ) “Ta vam je imala nekakve bolove u crijevima.” (41) Ih hob ta naime ti teih in da cajtung kleizn, taz si ibarol tun sakupljati priloge fia Abc-klub. (Hafner, Ta ABC-klub) (“Ich habe dir nämlich diese Tage in der Zeitung gelesen, daß sie überall tun sammeln Spenden für Abc-Klub.”) “Ovih sam ti dana naime ~itao u novinama da posvuda sakupljaju priloge za Abc-klub.” 2.3.9. U neupravnom govoru upotrebljava se indikativ ~ak i onda kad je u standardnom njema~kom obvezatna upotreba konjunktiva. (42) Sajni Kulegn hom ksogt, taza a Kradn fun a [aran k{lukt hot. Ton hoda sih fakouct, hot kmoht krc, krc. Af amol voarata maustout. (Plein II: 8) (“Seine Kollegen haben gesagt, daß er eine Gräte von ein Karpfen geschluckt hat. Dann hat er sich verkutzt, hat gemacht knack, knack. Auf einmal war er dir maustot.”) “Njegove kolege reko{e da je progutao {aranovu kost. Onda se zagrcnuo , napravio krr, krr i odjednom ti je bio mrtav.

127

VDG JAHRBUCH 1999

2.3.10. Esekerska re~enica sadr`i ~esto vi{e negacija, {to u standardnom njema~kom nije slu~aj, ako se izuzmu re~enice tipa Das ist nicht unverschämt.(“To nije bestidno.”) (43) … nimond hot net teafn visn, vea unta ta ondari maskn is…(Stilinovi}, Karneval) (“… niemand hat nicht dürfen wissen, wer unter der andere Maske ist…”) “Nitko nije smio znati tko je pod drugom maskom." (44) Prauhnc net ka onkst hom. (Stilinovi}: Ti ibalegung) (“Brauchen Sie nicht keine Angst haben.”) Ne trebate se bojati. 2.3.11. Modalitetni glagol pflegn (“pflegen”) “obi~avati, imati naviku” upotrebljava se za razliku od standardnog jezika i u perfektu. (45) …vi tos ta Hear Lampl noh a poa kude [prica kflegt hot cu sogn. (Plein V: 3) (“… wie das der Herr Lampl nach ein paar gute Spritzer gepflegt hat zu sagen.” ) “… kako je to gospodin Lampl obi~avao re}i nakon nekoliko {pricera .”

2.4. Leksika 2.4.1. O utjecaju jezika okoline na esekersko narje~je svjedo~e mnoge posu|enice kao i produkti tvorbenih modela. Posu|enice iz jezika okoline su prije svega hrvatskog, srpskog, ma|arskog i jidi{kog podrijetla, npr.: beganeft (jidi{) “uvrije|en”, pa (hr. i sr.), kum~e (hr. i sr.) , te{ik (ma|. tessék ) “izvoli, izvolite”, {ika (jidi{ schicker ) “pijan”, mos (jidi{ moos ) “novac”, muria (ma|. murija ) “sva|a”. Neke su iz drugih jezika u{le u esekerski preko hrvatskog, srpskog ili be~kog : mehana (turski. mej “vino” + hane “ku}a”, sr. mehana) , kola~n ( be~ki Golatschen/Kolatschen, hr., sr., ~e{ki kola~ ), gezeres (be~ki Geseres/Geseires, jidi{ gesera ) “jadikovanje, brbljanje” . 2.4.1.1. Posu|enice, potvr|ene u Pleinovim tekstovima, mogu se podijeliti u tri osnovne skupine. 2.4.1.1.1. Prvu skupinu ~ine internacionalizmi koji postoje i u njema~kom standardnom jeziku, npr. anabacious prema ambiziös, aran`mian prema arrangieren, apateikn prema Apotheke, balarine prema Ballerine, grafinijt prema raffiniert, inikcion prema Injektion, muactrum prema Monstrum, mudean prema modern, (in)talagent prema intelligent, rule prema Rolle, urgan prema Organ itd. Oni u esekerskom pokazuju razli~ite nekonsekventno provedene fonolo{ke promjene u odnosu na standardnonjema~ki ekvivalenat. Uzroke za te promjene valja tra`iti djelomice u neobrazovanosti govornika koji su nastojali izgovoriti tu|icu onako kako su mislili da su je ~uli, djelomice pak u posve mogu}em Pleinovom nastojanju da svojim tekstovima, za koje tvrdi da su ve}inom autenti~ni, i u ovom segmentu postigne komi~an efekat, bar u primjerima kao {to su vageina (“Waggon”) “vagon” i ceprdeus, (“Zebedäus”) “cebedeus”. Neke od tih promjena sadr`ane su u slijede}em tabelarnom prikazu.

128

VDG JAHRBUCH 1999

Fonolo{ke promjene na razini internacionalizama Standardni njema~ki jezik [b] [d] [ks] [f ] [g] [ion] [ium] [i:r n] [ ] [pf ] [∫p] [t] [v]

Esekersko narje~je [p] [t ] [gz] [kf] [k] [ijon] [ijum] [ian]/[ijn] [a]/[u] [f ] [k∫p] [t] [f ]

Primjer Debatte > depate Adresse > atres existieren > egzistian phantasieren > kfantazian elegant > elekant Portion > porcijon Sanatorium > sanadorijum spendieren > k{pendian / k{pendijn Operateur > aparater; Kollege > Kulegn Pfifficus > fifikus spendieren > k{pendian Theater > diata Visage > fisa{

2.4.1.1.2. U drugoj skupini su hrvatske ili ma|arske rije~i. One nisu prisutne u njema~kom standardnom jeziku, npr. |eparo{ ( hr. dèparo{ ) "Taschendieb" , |erek ( ma|. gyerek ) „Kind“, pajda{ (ma|. pajtás) „Kamerad“. Neke rije~i ove skupine u{le su iz drugih jezika u hrvatski, a iz njega prodrle u esekerski, npr. picikl (hr. bicikl, engl. bicycle, it. bicicletta), mukte (hr. mukte, tur. muft). U procesu komunikacije Esekeri posu|uju rije~i ove skupine iako u esekerskom postoji adekvatan njema~ki izraz, {to bi se moglo objasniti time da im se hrvatski, odnosno ma|arski izraz u danom momentu u~ini izraàjnijim ili se pak kao frekventniji prvi pojavi na raspolaganju u njihovom inventaru jezi~nih znakova. (46) Gonc ni kriv ni duàn pinita koukt. (Plein II: 28) („ Ganz ni kriv ni duàn [’unschuldig wie ein Lamm’] bin ich dir gehockt.“ ) „Posve ni kriv ni duàn sam ti odsjedio (u Mitrova~kom zatvoru ).“ (47) Ton hoda ksokt: „Kidaj aus majna veak{tot!“ (Plein II: 9) ( „Dann hat er gesagt: „Kidaj (= Verdufte ) aus meiner Werkstatt!“) „Onda je rekao: Kidaj iz moje radionice!“ (48) Af rihtige reisa veama ja{iti. (Plein II: 6) („Auf richtige Rösse werden wir ja{iti (= reiten)“) „Ja{it }emo na pravim konjima“. (49) Azur i{tenem tos hobita fajn aran`miat! (Plein II: 29) („Azur i{tenem ( = Herrgott ), das hab ich dir fein arrangiert!“ „Gospode, to sam ti fino udesio!) 2.4.1.1.3. Elementi tre}e skupine preuzeti su iz njema~kog u hrvatski, tu se fonetski i morfolo{ki prilagodile sistemu novog jezika, pa iz njega u{le u esekerski, npr. pegln ( hr. peglati – glagolska izvedenica od imenice pegla, posu|enice ~iji izvorni oblik glasi Bügel ). (50) Ti muta hot krot kpeglt. (Interview) („Die Mutter hat gerade kpeglt ( = gebügelt ).“) „Majka je upravo peglala.“ 129

VDG JAHRBUCH 1999

2.4.1.2. Me|u tvorenicama postoje hibridne izvedenice i slo`enice kao {to su primjerice: {penda{ < nj. Spende “dar” + -a{ ( ma|arski tvorbeni morfem -as ) “dar” ; birta{ < hr. birta{ < nj. Wirt + -a{ “kr~mar, gostioni~ar”, de~kis < hr. i sr. de~ki + -s (fleksivni morfem za mno`inu) “de~ki”, rodaneni ( hr. i sr. roda + ma|. neni “tetka”) “babica”; ga~ahozn/ga}ahouzn (hr. i sr. ga}e + nj. Hosen “hla~e”) “ga}e” ; {tingovac < nj. stink(en) “smrdjeti”+ -ovac (hr. i sr. tvorbeni morfem) “smrdljivi Martin, smrdibuba; smrdljivko”. Mnogi hrvatski glagoli stranog porijekla na -irati u{li su u esekerski kao npr. planian “planirati” (Standardni njema~ki jezik razlikuje izme|u planieren “poravnati teren” i planen “planirati”.) , nokautian “nokautirati” , koji u standardnom njema~kom jeziku ima za ekvivalenat grupa rije~i durch K. o. (=Knockout) besiegen. 2.4.2. Dio esekerskih izvedenica rezultat su tvorbe rije~i prema ina~e u standardnom njema~kom u pravilu uobi~ajenih tvorbenih modela. Me|utim, za takve tvorenice nedostaju u standardnom jeziku adekvati koji bi se strukturalno potpuno podudarili s esekerskom tvorenicom. Nema ih niti u DUDENOVOM rje~niku niti kod KÜPPERa. Ilustracije radi evo samo nekoliko takvih primjera Esekerska tvorenica (i njen grafi~ki lik prema njema~kom pravopisu) prauharaj (“Praucharei”) rederaj (“Rederei”) gemajnaraj (“Gemeinarei”) guthajt (“Gutheit”) nari{kajt (“Narrischkeit”) hebamin (“Hebammin” ) hofirant (“Hofierant”) rikli{ (“ricklisch”) {logiat (“schlogiat”)

Standardnonjema~ki ekvivalenat Brauchtum Gerede Gemeinheit Güte Narrheit Hebamme Hofmacher rücklings vom Schlag getroffen

Hrvatski ekvivalenat obi~aj govorancija prostakluk dobrota ludost babica hofirant natra{ke {lagiran

2.4.3. Esekerski je bogat slikovitim, stilski razli~ito obojenim frazeologizmima. Usporedba s njihovim ekvivalentima u njema~kom razgovornom jeziku otkriva sljede}e slu~ajeve podudaranja: a) POTPUNA PODUDARNOST: Esekerska konstrukcija potpuno se podudara s ekvivalentom u njema~kom razgovornom/standardnom jeziku na svim razinama: morfolo{koj, sintakti~koj, leksi~koj i semanti~koj: ins oldi ajzn kuman (“ins alte Eisen kommen”) , “oti}i u staro `eljezo” im simtn himl sajn (“im siebten Himmel sein”) “biti na sedmom nebu” as prent jo net (“es brennt ja nicht”) “pa ne gori” b) PODUDARNOST S DJELOMI^NOM LEKSI^KOM RAZLIKOM: kad nekoj rije~i esekerskog frazeologizma ne odgovara u jezi~kom sistemu postoje}i ekvivalenat ve} neka druga rije~. 130

VDG JAHRBUCH 1999

voz am knak hobm (“was am [= an dem] Genick haben” umjesto:) “was auf dem Genick haben”, “imati {to na vratu” am anan pean onhengan (“einem einen Bären anhängen” umjesto:) “jmdm. einen Bären aufbinden” , “prodati kome rog za svije}u” sih in ten oa{ harajn {omn (“sich in den Arsch herein schämen” umjesto:) “sich in den Boden hinein schämen” “propasti u zemlju od stida” c) PODUDARNOST S DJELOMI^NOM RAZLIKOM NA MORFOLO[KOSINTAKTI^KOJ I LEKSI^KOJ RAZINI: midi hendl {lofn ken ( “mit die Hendl schlafen gehen”) “mit den Hühnern schlafen gehen”, “po}i s koko{ima na spavanje” am rikn foln (“am [= an dem] Rücken fallen”) “auf den Rücken fallen.”, “zinuti od ~uda” sih pajda nouzn neman (“sich bei der Nase nehmen” umjesro: ) “sich an die eigene Nase fassen” , “po~istiti pred svojim vratima, gledati svoja posla” ka oa{ unt ka koupf hobm (“keinen Arsch und keinen Kopf haben” umjesto: ) “weder Hand noch Fuß haben” , “nemati ni glave ni repa” 2.4.3.1. I ovdje se pojavljuju primjeri djelovanja jezika okoline na esekersko narje~je, npr.: sih engli{ mohn (hr. i sr. praviti se Englez, ~emu u standardnom njema~kom jeziku odgovara “tun, als ob man von nichts wüßte”) ili: anam mit vos am nopl kvoksn sajn (sr. izrasti nekome s ne~im na pupak ’previ{e dosa|ivati nekome ne~im’ ) , cuda hailign Ana rauskuman (osje~ki oti}i svetoj Ani u zna~enju: oti}i u grob [prema nazivu jednog od osje~kih grobalja]) i dr. U nekim slu~ajevima Esekeri stvaraju hibridne frazeme kao {to je primjerice slu~aj sa {ike vi majka “pijan ko majka” i dr. 2.4.4. Esekersko narje~je je bogato àrgonskim izri~ajima lopova, prevaranata, {kolske mladeì, prostitutki itd. Plein je bio svjestan ~injenice da }e takvi jezi~ni konstrukti oteàvati razumijevanje njegovih tekstova, pa je I. i II. svesku dodao standardnonjema~ki ekvivalent za 270 rije~i kakve su primjerice: gagan (“reden”) “parlati” 7, drot (“Polizist”) “pajkan”, solo~n (“fliehen, davonlaufen”), “kidnuti” mu{ (“Dirne”) “fufica”, safaladi-brida (“Vagabunde”) “vagabundi”, cigl (“Brot”) “cigla”, ~iri (“schwänzen”) ”markirati”, dekat (“baden”) “kupati se”, furinga{ (“Kutscher”) “ko~ija{”, benzinku~a (“Chaufeur”) “{ofer” , a fecn/a flek (“zehn Dinar”) “banka”, a bugl (“zwei Dinar”) “dva dinara”, a long k{nidana “ (“tausend Dinar”) “rezanac, nov~anica od 1000 dinara”.

131

VDG JAHRBUCH 1999

3. Zaklju~ak Analizirani korpus upu}uje na zaklju~ak da su Esekeri govorili i govore kako ih je tome nau~ila neposredna ìvotna sredina. Takvih vi{e ili manje u sebe zatvorenih cjelina s nejednakim stupnjem utjecaja jezika u kontaktu bilo je na podru~ju dana{njeg Osijeka ukupno sedam: Gornji Grad, Donji Grad, Novi Grad, Tvr|a, Ki{-Darda i Dörfl.8 Rezultat toga su izvjesne razlike u vokabularu i izgovoru.9 Ina~e, Esekeri se i danas , kao i u Pleinovo vrijeme, bez ustezanja posluè hrvatskim ekvivalentom kad im uzmanjka esekerska rije~ i ne razbijaju si glavu o padeìma, redu rije~i u re~enici, rodu imenica, pridjevskoj promjeni i drugim “sitnicama”. Politi~ki uzrokovanim nestankom preduvjeta za prirodan opstanak esekerskog narje~ja ono postaje podlo`nije utjecaju hrvatskog razgovornog jezika. Sama ~injenica da je broj Osje~ana koji se i danas mogu sluìti esekerskim vrlo malen te da su svi u poodmakloj ìvotnoj dobi nagovje{tava neumitno odumiranje ovog egzoti~nog gradskog idioma koji bi u drugim okolnostima zacijelo ve} bio opisan. Te{ko je naime zamisliti da bi u vrijeme pove}anog interesa za jezi~na istraìvanja linvisti ostali ravnodu{ni kraj svih njegovih poticajnih ~ari. Kako vrijeme odmi~e, Pleinovi, Hafnerovi, Dirnbachovi i Stilinovi}evi esekerrski tekstovi sve vi{e dobivaju na zna~enju, pogotovo {to se iz njih i{~itava i kultura ìvljenja te ìvotna filozofija ne samo onda{njih (obi~nih) Esekera.

Bilje{ke 1. Njema~ki toponim za grad Osijek Esekeri su pisali u tri varijante s istim izgovorom: Esseg, Essegg i Essek Dva njema~ka obvezuju}a ortoepska rje~nika, SIEBSov Deutsche Hochsprache (181961) i DUDENov Aussprachewörterbuch (l962), biljeè me|utim samo oblik Esseg [’εsεk]. Naziv esekerski prema dijalektalnom essekerisch ozna~ava dakle njema~ko narje~je grada Osijeka. 2. U memoarima Spuren der Vergangenheit (“Tragovi pro{losti”), str. 95., osje~ke spisateljice Wilme von Vukelich stoji sljede}e zapaànje (ovdje u prijevodu autora ~lanka) o esekerskom: "Esekerski njema~ki […] nije bio nikakav jezik, ve} mje{avina jezika koja se jedva moè opisati, mje{avina kojom su govorili samo tamo ro|eni i odrasli. To je idiom u kome se gutaju zadnji slogovi, suglasnici i samoglasnici. Nema u njemu ~istog tona, nego je sve kao u magli. Nema re~enice bez stranih elemenata , od sintakse, gramatike ili pravopisa ni traga. [to tamo zovu jezikom, jest konglomerat sastavljen od hernal{kog njema~kog (Hernals – 17. okrug Be~a, op. V. P.) onakvog kakav su uvezli be~ki obrtnici jo{ za vrijeme Marije Terezije i pokojnog cara Josipa, i elemenata narje~ja {vapskih seljaka Württemberga i Hessena. Tu su i elementi ~e{kog koje su donijeli niì ~asnici 78., zatim brojni àrgonski izri~aji iz vokabulara @idova torbara, pa {atrova~ki skitnica i putuju}ih kalfa koje je put doveo preko Budimpe{te, Praga i Minhena; tu su i srpske primjese donjogradskog autohtonog stanovni{tva, pa iskrivljen njema~ki i hrvatski jezik ~inovnika obli`nje Vojne granice, lo{ stil njema~kih lokalnih novina i la`ni teatralni patos kazali{nih dru`na prispjelih iz Olmouca i Bratislave. 132

VDG JAHRBUCH 1999

Tamo dolje sam nau~ila najljep{i esekerski koji mi je ostao u uhu za sve vrijeme, nisam ga se mogla lako osloboditi ni kasnije, usprkos tome {to sam se druìla s njema~kim gospo|icama, usprkos privatnim podukama kod evangeli~kog pastora Pindora koji je govorio naj~istijim njema~kim jezikom Monarhije, {leskim […] godinama sam poku{avala prevladati esekersko jezi~no barbarstvo ste~eno u djetinjstvu. U tome sam djelomi~no uspjela tek nakon dugogodi{njeg izbivanja.“ 3. Samo dio Nijemaca evakuiran je tokom rujna i listopada 1944. Velik dio civilnog stanovnio{tva me|utim nije se mogao odlu~iti napustiti grad. 4. Prvo biljeènje esekerskog narje~ja treba zahvaliti Osje~aninu Luju Pleinu koji je u vremenskom razdoblju od 1929. do 1938. objavio pet svezaka pod naslovom Die essekerische Sprechart ( puni naslov vidi u popisu literature). Godine 1994. uspio je autor ovog priloga okupiti oko sebe malu grupu informanata uz ~iju pomo} je dopunio korpus esekerskog kakav proizilazi iz tekstova Luje Pleina, Vladimira Hafnera i Ernesta Dirnbacha. 5. Esekerska rije~ ti mous ’novac’ vjerovatno je uzeta iz be~kog narje~ja u kome glasi die Maß (usp. TEUSCHL, Wiener Dialekt Lerxikon, str.153). Nije me|utim isklju~ena ni mogu}nost njenog preuzimanja iz govornog njema~kog jezika, ali joj onda nije predloàk die Maß, ve} das Moos (ili die Maus). 6. Da bi neesekerima koji govore njema~ki olak{ao ~itanje svojih tekstova, Plein je (nedosljedno) pisao imenice s velikim po~etnim slovom, dok su se ostali autori pridràvali hrvatskog pravopisa. 7. Ekvivalenti u hrvatskom razgovornom jeziku za navedene esekerske izraze prijevodi su autora ~lanka. 8. U vrijeme objavljivanja Pleinovih tekstova “Ki{dardu” ( ma|arska oznaka: Kis-Dárda ’Mala Darda’, nakon Drugog svjetskog rata preimenovana u Tvr|avica) i “Derfl” (njem. Dörfl [’seoce’], dana{nje Podravlje) su nastanjivali njema~ki seljaci koji su svojim proizvodima opskrbljivali osje~ke tr`nice. 9. Razlike u vokabularu i izgovoru njihovih ìtelja uo~ljive su kako u Pleinovim tekstovima tako i kod sada{njih govornika. To pokazuju i sljede}i prijevodi dviju hrvatskih re~enica. Prezime u zagradi iza prevedene re~enice ozna~ava informanta: (1) To je novi {e{ir. (“Das ist der neue Hut.”) (a) Tejs is ta najgi hut. (Gregori}) (b) Teis ist ta najha hut. (Toma{i}) (c) Tes is tea najhi hut. (Stilinovi}) (2) Dok sam doru~kovao, telefon je zazvonio dva puta. (“Während ich früh-stückte, klingelte das Telefon zweimal.” (a) Vi ih hob fri{tikt, tea telefon hot cvamol glinglt. (Toma{i}) (b) Sou loung, vos ih hop kfru{tukt, hota telefon cvamol klinglt. (Gregori}) (c) Pizih kfri{tikt hop, ta telefon hot cvamol klinglt. (Stilinovi}) 133

VDG JAHRBUCH 1999

Izvori primjera DIRNBACH, Ernest: Uli~na prislu{kivanja “fetera” Franje, Hrvatski list , 5. 5. 1940. HAFNER, Vladimir: Ta ABC-klub, Krokodil 2/1937, str. 4. PLEIN, Lujo: Die essekerische Sprechart. Gesammelte Gespräche aus Gassen der Osijeker Peripherie. Bd. I-V. Osijek 1929-1938. STILINOVI], Miroslav: Esekeri{i kuack{ihtn (tiposkript, 1994. i l995. nastale kratke pri~e): Groushendla, Karneval, Ti pauarin, Kenanc esekeri{? TONBANDINTERVIEWS 1994 (na kasetofonske vrpce snimljen korpus esekerskog u vidu intervjua).

Literatura DIE DONAUSCHWABEN. Deutsche Siedlung in Südosteuropa. Hrsg. vom Innenministerium Baden-Württemberg. Sigmaringen: Jan Thorbecke Verlag, 1989. DUDEN (1976-1981): Das große Wörterbuch der deutschen Sprache in 6 Bänden, Mannheim / Wien / Zürich: Dudenverlag. EIDHERR, Hans (1996): Also f hr ma, Euer Gnadn. Wiener Redensart – Wiener Musik. Edition Wien. FRIEDERICH, Wolf (1966): Moderne deutsche Idiomatik. München: Hueber. GEHL, Hans (1997): Deutsche Stadtsprachen in Provinzstädten Südosteuropas. Stuttgart: Franz Steiner Verlag. GRIMM, Jacob u. Wilhelm (1854-1984): Deutsches Wörterbuch, Bd. 1-33, Fotomech. Nachdruck der Erstausgabe, München: Deutscher Taschenbuch Verlag. HUNOLD, Günther (1980): Sexualität in der Sprache, München: Wilhelm Heyne Verlag. KLAI], Bratoljub (1978): Rje~nik stranih rije~i. Zagreb: Matica hrvatska. KLUGE, Friedrich (1963): Etymologisches Wörterbuch der deutschen Sprache, 19. Auflage bearbeitet von Walther Mitzka, Berlin: Walter de Gruyter. KNOOP, Ulrich (1997): Wörterbuch deutscher Dialekte, Gütersloh: Bertelsmann Lexikon Verlag. KROATISCH-DEUTSCHES PHRASEOLOGISCHES WÖRTERBUCH(1988), Redaktion: Josip Mate{i}, Zagreb (Matica hrvatska) und München (Sagner). KÜPPER, Heinz (1987): Wörterbuch der deutschen Umgangssprache. Stuttgart: Klett Verlag. 134

VDG JAHRBUCH 1999

MA@URAN, Ive (1971): Osijek. Osijek: Litokarton. MA@URAN, Ive (1996): Die Osijeker Festung. U: RUNDSCHAU, Zeitschrift der Kroatisch-deutschen Gesellschaft für kuilturelle, wissenschaftliche und wirtschaftliche Zusammenarbeit 3-4, Osijek, 79-84. ÖSTERREICHISCHES WÖRTERBUCH (1997), 38. überarb. Auflage, Wien: ÖDV Pädagogischer Verlag. PETROVI], Velimir (1994a): Die essekerische Mundart. U: Begegnung in Pécs/Fünfkirchen: Die Sprache der deutschsprachigen Minderheiten in Europa. Hrsg. von Katharina Wild. Pécs: Janus-Pannonius-Universität Pécs, 19-32. PETROVI], Velimir (1994b): Esekerski – {to je to? U: Knjièvna revija 1-2, Osijek: Matica hrvatska, 44-52. PETROVI], Velimir (1995): Kroatische Einflüsse im Essekerischen. U: Zagreber Germanistische Beiträge 4. Zagreb: Abteilung für Germanistik der Philosophischen Fakultät, 97-114. PETROVI], Velimir (1996): “Die essekerische Sprechart” – dojmljiv odraz osje~ke stvarnosti. U: Stanislav Marijanovi} (ed.), Knjièvni Osijek. Studije i eseji. Osijek: Pedago{ki fakultet Osijek, 107-122. PETROVI] Velimir (1998): Zu den Merkmalen des Essekerischen. U: Über Grenzen hinweg… Universitäten Augsburg und Osijek; zwanzig Jahre Partnerschaft, Augsburg: Wißner, 167-184. PLEVNIK, Boò (1987): Stari Osijek. Osijek: Revija. TEUSCHL, Wolfgang (1994): Wiener Dialekt Lexikon, Purkersdorf/Wien: Verlag Karl Schwarzer. VUKELICH, Wilma von (1992): Spuren der Vergangenheit: Erinnerungen aus einer k. u. k. Provinz. Osijek um die Jahrhundertwende. Hrsg. von Vlado Obad. München: Südostdeutsches Kunstwerk. WEHLE, Peter (1980): Sprechen Sie Wienerisch? Wien/Heidelberg: Verlag Carl Ueberreuter. WILD, Katharina (1994): Syntax der eingeleiteten Nebensätzze in den »Fuldaer« deutschen Mundarten Südungarns, Budapest: Akadémiai Kiadó. WILD, Katharina (1997): Zur Verbstellung in den schwäbischen Mundarten Südungarns. U: Syntax und Stilistik der Alltagssprache. Beiträge der 12. Arbeitstagung zur alemanischen Dialektologie. Hrsg. von Arno Ruoff und Peter Löffelad, Tübingen: Niemeyer. WILD, Katharina (1997): Zur Verbstellung im Essekerischen (Typoskript.). @EPI], Stanko (1995): Das österreichische Deutsch in Zagreb und Osijek. Zur Geschichte der deutschen Sprache in Kroatien. U: Muhr, Rudolf / Schrodt, Richard / Wiesinger, Peter (Hrsg.): Österreichisches Deutsch. Linguistische, sozialpsychologi135

VDG JAHRBUCH 1999

sche und sprachpolitische Aspekte einer nationalen Variante des Deutschen. Wien, 354-373. @EPI], Stanko (1996): Deutsch und Deutsche in Osijek. U: RUNDSCHAU. Zeitschrift der Kroatischdeutschen Gesellschaft fĂźr kulturelle, wissenschaftliche und wirtschaftliche Zusammenarbeit 3-4, Zagreb, 66-71. @EPI], Stanko (19978) : Das Vokabular des Essekerischen.U: Deutsche Sprache in Raum und Zeit. Festschrift fĂźr Peter Wiesinger zum 60. Geburtstag. Hrsg. von Peter Ernst und Franz Patocka, Wien: Edition Praesens, 223-238.

136

VDG JAHRBUCH 1999

Prilog Uvjerljivu sliku o tome kako se Esekeri služe svojim narječjem čitalac može steći na primjeru sljedeća četiri teksta uz koje je ovdje dat i hrvatski prijevod za one kojima razumijevanje esekerskog pričinjava poteškoće.

(1) Zwei Freunde begegnen sich nach langer Zeit in der "Rousngosn"

Dva prijatelja se sreću nakon dugog vremena u Ružinoj ulici

"Seabus, Feači, hat vu pist sou long kvesn?"

"Servus, Ferči, pa gdje si bio tako dugo?"

"Ta vast, bogati, in Harešt voa ih."

"A što su te ućuzili?"

"Ha, varum homstih ainkastlt ?"

"Pa što sam se na fašniku potuko kod "Talijana" u bircuzu."

"Ta val ih am Fošing pam »Taljan« im Viacaus krauft hop." "Ha mit vem ten?" "Ta mid'anaran »Benzinkuča« . Val ih sainara »Šari« hop drolja ksogt, hot'a mih onkremplt via vidiga . Ih hop'ta im ani hinkvošn , tea hot klaubt, tas »Gutman« hot im k'štraft . Avamol voa a »Drot« to unt hot mih aradijt mit comst ten »sroljo« ". "Ha von pist rauskuman?" "Šun kestan in'da Fru... oba ten vea'ihta, Bogamu njegovog, nouh vošn , pizi ta im nua taviš ." "Hat vos mohst jecat?"

"Ta znaš, bogati, u arestu sam bio."

"Pa s kim to?" "Ma s jednim šoferom. Zato što njegovoj ljubavnici rekoh da je drolja, gurnu me ko pomahnitao. Ja mu odalamih jednu da je pomislio da ga je tresnula Gutmanova lokomotiva. Odjedared se pojavi pajkan i strpa me u ćuzu skupa s tim sroljom." "I kad si izišao?" "Još jučer ujutro... ali ja ću ga, boga mu njegovog, još lemati, dok ga samo uhvatim." "I što sad radiš?"

"Pa, jecat pini ta faciarant , unt afta Vouhn kema afti oldi Drau pecati . Holst mit?"

"Pa sad sam ti bez posla, a preko tjedna idemo na Staru Dravu pecati. Hoćeš se pridružiti?"

"Ha varum ten net ?"

"A što da ne ?"

"Kum, kema to cum »Bisa« af a deci »Rakouci« ."

"Hajde, idemo u »Biser« na deci rakije." "E, važi."

"Astan , ih pin ainfaštontn." Lujo Plein: Die essekerische Sprechart I (1929): 5. 137

VDG JAHRBUCH 1999

(2) Ti rusiše zabava in Central

Ruska zabava u Centralu

- Voa gotivna ti zabava in Central, vos ti osječki Rusi hom prirediti ?

- Je li bila gotivna zabava u Centralu što su je priredili osječki Rusi?

- Hat, sou cimlih, oba genuk fad voa ma tuat. Tuat voan ta fili Rusn, vast, ti vos in da Rusija voan lauta kaponje. Ana fun uns hot sih tuat dosjetiti ten oldn vic, vos šun bis cu da zemlja a brada hot, und hot upitati jednog u uniformi: "Baćuška, a šta ste bili u Rusiji?" Sokta: "Ja bil plkovnik u Rosiji." Ta cvajti hot ksokt: "A ja bil poručnik." Unt sou hom sih oli obredati unt oli voan lauta kaponje u Rusiji . Oba tea vic hot nouh ka end. Afamol is ustati ta klani Vražić fun Kazalište, vos in da »Lijepa Jelena« špilt ten klani Ajaks, unt hota povikati: "Ljudi, čudite se, ali ja bil u Rosiji - prosti vojak !"

- Pa, tako poprilično, ali mi je bilo podosta dosadno tamo. Tamo su ti bili mnogi Rusi, znaš, oni što su u Rusiji bili sve sami kaponje. Jedan od nas se tamo prisjeti starog vica što već ima bradu do zemlje i priupita jednog u uniformi: "Baćuška, a što ste bili u Rusiji?" Veli on: "Ja bil plkovnik u Rosiji." Drugi reče: "A ja bil poručnik." I tako se svi obredaše i svi su bili sve sami kaponje u Rusiji. Ali vic još niije završen. Iznenada ustade mali Vražić iz Kazališta, što u "Lijepoj Jeleni" glumi malog Ajaksa, i poviče: "Ljudi, čudite se, ali ja bil u Rosiji - prosti vojak!"

- Unt is teis voa?"

- De , čekaj! Poslije zabave pitam ga ja, je li zbilja bio samo prosti vojak, ali on se razgalami na mene: "No slušajte, to sam reko samo radi vica. ja bil u Rosiji ministar vojska i mornarice."

- No, voat ! Poslije zabave hobih im kfrokt, ob ea rihtig nua a prosti vojak voa, oba ea hot sih auf mih razgalamiti: "No slušajte, to sam ja reko samo radi vica. Ja bil u Rosiji - ministar vojska i mornarice."

- A je li to istina?

Vladimir Hafner : Esekeriše kšihtn, Krokodil, 3 (1937).

(3) - Astan, libi komšinice , fia unzari hundike is kuman ta crni petak .

- Dakle, draga komšinice, za naše kerove dođe crni petak.

- Jo, jo, hat vos sogns ten af tes: Jecat mistat ih fia majnam Šipsi coltovat fiahundatfuhcig dinčike takse. Astan, visns, ih hob šun a gonci ciganska godina net ksegn, vi soufil piljaka tut ausšaugn. Majn Šipsi is tes šensti hundal, tea vos hot za fotera anan buldog und anan dakl.

- Da, da, pa što velite na to: Sad bih morala coltati četristopedeset dinara takse za mog Šipsija. Daklem, znate, cijelu cigansku godinu nisam vidjela kako izgleda toliko para. Moj Šipsi je najljepši ker, onaj što ima za oca jednog buldoga i jednog jazavičara.

138

VDG JAHRBUCH 1999

- Oba vos is ia Šipsi gega majnam Floki, tea vos kon af anam haksn mohn piti-piti. Astan, tes is tea kšajtasti hund in ta goncn varoš. Majn Gavro kon ibahaupst net ken brez mog Flokike na šikrovanje. Von sih majn Gavro tut onšvasn, tas ea tut zaboraviti, vu is sajni ulica, ta Floki tut im gonc halanih odvesti kući ...

- Ali što je vaš Šipsi prema mom Flokiju, onom što može šeniti na jednoj nozi. Daklem, to je najpametniji pas u celoj varoši. Moj Gavro nikako ne može ići na pijančevanje brez mog Flokike. Kad se moj Gavro našljoka da zaboravi gde mu je ulica, Floki ga sasvim sam odvede kući ...

Ernest Dirnbach: Ulična prisluškivanja "fetera" Franje, Hrvatski list, 5. 5. 1940.

(4) [...]

[...]

- Pas nua auf, tas ta ana net pajm fensta rajnšlupft, vajl ti muški , ti hom gean a madl prevariti. Vast, ti elteri prautveaba sajn kšajta, ti veabm tes madl unt šecn ti muta. Es soktma: Vi ti muta, sou ti touhta.

- Pazi samo da ti se netko ne ušunja kroz prozor jer ti muški, ti vole prevariti curu. Znaš, stariji prosci su pametniji, oni prose curu a šacuju majku. Kaže se: kakva majka, takva ćerka.

- Prauhnc net ka onkst hom. Ih vea nua majnan Franci kajrotn in Amerika.

- Ne trebate se bojati. Udaću se jedino za mog Franciku u Ameriku.

- Vearatih af tajnam ploc, ih kengat ni noh Amerika cu teni antikristn.

- Da sam na tvom mjestu, nikada ne bih pošla u Ameriku tim antikristima.

- Hat, visou sajn ti tuat ti antikristn?

- A zašto su ti tamo antikristi?

- Vast, majn olaeltesti, ta Jozef, voa haja cu Ostrn to im pezuh. Ea oabajt šun oht joa in Nevjork unt eacelt olas šenas unt olas kudas fun Amerika. Am ent hobihim kfrokt, vi soktma amerikaniš "got" unta hodma ksokt, tas ti fia "got" sogn "gad" .

- Znaš, moj najstariji, Jozef, bio je ove godine za Uskrs ovdje u posjeti. On radi već osam godina u Njujorku i priča sve lijepo i sve dobro o Americi. Na kraju ga zapitam kako se američki kaže "bog" i on mi reče da oni za Boga kažu "gad".

- Vos? Viaklih?! Ti unfašemti Amerikana, ti traunsih fia unsaran libn Got sogn, tasa a gad is?!!! No, ton vea ih mih šun ibalegn, obih ibahaupc foa noh Amerika.

- Što? Stvarno?! Ti bestidni Amerikanci, ti se usuđuju reći za našeg dragog Boga da je gad?!!! E, onda ću već razmisliti da li ću uopće otputovati u Ameriku.

Miroslav Stilinović: Ti ibalegung. U: Esekeriše kuackšihtn, 1995 (u rukopisu) 139

VDG JAHRBUCH 1999

Velimir PETROVI]

Zu den Merkmalen des Osijeker Deutsch (Zusammenfassung) Gegenstand dieses Beitrags sind gewisse Merkmale des Osijeker Deutsch – einer aus mehreren deutschen Mundarten, der deutschen Umgangssprache österreichischer Prägung und Elementen der Kontaktsprachen, vor allem des Kroatischen, Serbischen und Ungarischen entstandenen Stadtsprache, Essekerisch genannt, die in Osijek bis kurz vor dem Ende des Zweiten Weltkrieges intensiv gesprochen wurde, nach dem Krieg und der Vertreibung der Volksdeutschen jedoch immer seltener zu hören war. Heutzutage wird sie von einer geringen Anzahl der Osijeker in vorgerücktem Alter gesprochen, deren Sprachkompetenz von Sprecher zu Sprecher variiert, je nachdem in welchem Maße sie nach dem Zweiten Weltkrieg, als Deutsch und somit auch das Osijeker Deutsch als Sprache des Feindes betrachtet wurde, dem Einfluß dieser Mundart im Familienklreis ausgesetzt waren. Die in der Regel bescheidenen, im Deutsch-als-Fremdsprache-Unterricht erworbenen Sprachkenntnisse wirken auf den Gebrauch dieses exotischen Idioms eher störend. Je höher nämlich das Beherrschungsniveau des Alltagsdeutsch ist, desto tiefer sinkt die für die aus den dreißiger Jahren des 20. Jahrhunderts stammenden essekerischen Texte charakteristische Echtheit des Idioms. Im Beitrag wird zuerst auf die Schreibung hingewiesen, die wegen des kroatischen Alphabets ein Kuriosum ist, dann auf gewisse morphologische Merkmale, u.a. auf das Tempus- und Kasussystem, das Geschlecht der Substantive, die Personalpronomen und den Artikel. Im Rahmen der Syntax werden berührt: der Dativ mit einem Possessivpronomen als Ersatz des fehlenden Genitivus possessivus, die als Folge der Beeinflussung durch die Kontaktsprachen zu erklärende Veränderung der syntaktischen Valenz der Verben, die Verwechslung der Kasus, die Position des finiten Vebs im Hauptund im Nebensatz, der Dativus ethicus u.a.m. Von den lexikalischen Merkmalen werden erwähnt: gewisse Ergebnisse der Wortbildung mit Elementen der Kontaktsprachen, die Bereicherung des Wortschatzes durch Entlehnung lexikalischer Elemente mit besonderer Berücksichtigung phonologischer Veränderungen im Vergleich mit dem akustischen Bild des jeweiligen Wortes in der Herkunftssprache bzw. im Standarddeutsch, wenn es auch dort als Fremdwort zu belegen ist, phraseologische Einheiten und ihre Relation auf morphosyntaktischer, lexikalischer und semantischer Ebene zu ihren Entsprechungen in der deutschen Umgangs- bzw. Standardsprache.

140

VDG JAHRBUCH 1999

Marina FRUK

Der Syrmier Bote (1868.-1869.) njemačke novine iz Vukovara Vukovar je u drugoj polovici 19. stolje}a središte Srijemske ùpanije: administrativno-upravno, prometno, obrtni~ko, trgova~ko, bankarsko i op}enito gospodarsko središte s razvijenim društvenim i kulturnim ìvotom. Grad ima oko 7.000 stanovnika, a Nijemci su po brojnosti iza Hrvata druga nacionalna skupina1. Godine 1866. u Vukovaru je utemeljena, a godinu dana kasnije zapo~inje i s radom prva tiskarnica. "Priteàtelj i posiedatelj štamparie i kamopisa" je Ignaz Mederschitzky2. U tiskarnici se tiskaju knjige, litografije i sitni tisak (obrasci, pozivnice, cjenici, reklamni leci i sl.). U kolovozu 1868. godine tiskarnica Mederschitzky po~inje tiskati i novine na njema~kom jeziku pod naslovom Der Syrmier Bote (Srijemski glasnik). Valja naglasiti da su to prve novine uop}e koje izlaze u Vukovaru. Vlasnik, izdava~ i glavni urednik novina je Johann F. Wawerka. Der Syrmier Bote izlazio je dva puta tjedno, nedjeljom i ~etvrtkom, na osam stranica u kvart formatu. Godišnja pretplatna cijena lista iznosila je 6 florina za Vukovar, a za ~itatelje izvan Vukovara 7,60 florina. Dani izlaènja lista nisu nipošto slu~ajno odabrani, nego su prilago|eni interesima ~itatelja i oglašiva~a: nedjeljom stoga jer se nedjeljni listovi ~itaju više nego tjedna izdanja, a ~etvrtkom radi odràvanja sajma u Vukovaru. Četvrtkom bi list izlazio rano poslijepodne, kako bi donio svježe vijesti s jutarnjeg sajma. U prvom godištu 1868. godine izašlo je 35 brojeva, a u drugom svega 11. U jedanaestom broju urednik najavljuje da }e list ubudu}e izlaziti u Osijeku. U uvodniku se naglašava da }e list “iako daleko od Srijema”3 i nadalje zastupati interese Srijema i osobito Vukovara. U oùjku 1869. tiskarnica Ignaza Mederschitzkog seli u Osijek. O razlozima preseljenja moè se samo naga|ati. Vjerojatno je rije~ o potrazi za boljom zaradom. S tiskarnicom u Osijek prelazi i Der Syrmier Bote, te otada izlazi pod novim naslovom Slavonia. Früher „Der Syrmier Bote“. Vlasnik, izdava~ i glavni urednik i dalje je Johann F. Wawerka. Pod naslovom Slavonia izlazi još dvadesettri broja, a tada, nakon dva mjeseca, list se gasi. Der Syrmier Bote ima redakcijski i oglasni dio. U Pozivu na pretplatu naglašava se zada}a lista: Einladung zur Pränumeration auf das zweimal wöchentlich und zwar Sonntag und Donnerstag erscheinende Blatt "Der Syrmier Bote", welches sich zur Aufga1 2 3

Usp. Alice Wertheimer Baleti}: Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja, Zagreb, 1993, str. 15. Usp. Milutin Smiljani}: Štamparstvo u Vukovaru, u: Bibliotekarsko godišnjak Vojvodine 1971, Novi Sad, 1972, str. 13. Usp. Der Syrmier Bote , 1869, god. II, br.11 (11. 2. 1869), str. 1.

141

VDG JAHRBUCH 1999

be stellt, die Interessen Slawoniens und speziell des Syrmier Komitates zu fördern und zur Hebung des allgemeinen Wohles nach Kräften beizutragen. "Der Syrmier Bote" wird der heiligen Pflicht der Tagespresse gewissenhaft nachkommen, die Mängel und Übelstände des Gemeindelebens, sowie die Krebsschäden der Gesellschaft frei, offen und ohne Beeinflussung besprechen, gegen Mißbräuche, Aberglauben und Vorurtheile seine Stimme erheben, Bildung und Veredlung des Volksgeistes anstreben, der Volksschule, dem Handel, Gewerbe und Landwirtschaft sein Hauptaugenmerk zuwenden und um das Angenehme mit dem Nützlichen zu verbinden, Sorge tragen, durch eine gewählte Unterhaltungs-Lektüre auf Herz und Gemüth zu wirken. "Der Syrmier Bote" wird Alles anbieten, um den Anforderungen, die an ein solches Unternehmen gestellt werden, zu entsprechen und durch Vielseitigkeit und Gediegenheit des Inhalts zu einem Lieblingsblatte des lesenden Publikums zu werden.4 (Poziv na pretplatu lista Srijemski glasnik koji izlazi dva puta tjedno i to nedjeljom i ~etvrtkom, kojem je zada}a unapre|ivanje interesa Slavonije, a posebice Srijemske ùpanije, te pridonošenja op}oj dobrobiti u granicama svojih mogu}nosti. Der Syrmier Bote savjesno }e slijediti svetu du`nost dnevnog tiska i slobodno, otvoreno i neovisno govoriti o nedostacima i neprilikama op}inskoga ìvota i rak-ranama društva, te di}i svoj glas protiv zloraba, praznovjerja i predrasuda, truditi se oko obrazovanja i oplemenjivanja narodnog duha, obratiti glavnu pozornost na pu~ko školstvo, trgovinu, obrt i poljoprivredu, a da bi povezao ugodno s korisnim, pobrinut }e se da odabranom zabavnom lektirom djeluje na srce i dušu. Der Syrmier Bote u~init }e sve da odgovori zahtjevima koji se postavljaju ovakvom pothvatu, te da raznolikoš}u i ozbiljnoš}u sadràja postane omiljenim listom ~itateljske publike.) Redakcijski uvodnik prvog broja bavi se problemom unaprije|ivanja ìvota grada, te isti~e kako “svi ìtelji moraju djelovati zajedno u op}em interesu”, a nu`na pretpostavka za to jest da “gra|ani moraju prestati s religijskom i nacionalnom netrpeljivoš}u”. Takvo ponašanje nipošto ne zna~i “podcjenjivanje religijskih i nacionalnih te`nji”, jer su one “opravdane i treba ih cijeniti i uvaàvati”. No uvodni~ar isti~e da “gra|anski interesi ne smiju biti podre|eni religijskom i nacionalnom, niti se smiju njima rukovoditi. To dovodi do podjela koje negativno utje~u na op}e dobro”5. Der Syrmier Boter u svom redakcijskom dijelu donosi dnevno-politi~ke komentare. Piše se primjerice o austrijsko-ugarskoj nagodbi, komentira se posjet biskupa Strossmayera Osijeku, raspravlja se o komunalnim problemima grada (o gradskoj ~isto}i, prijedlozima za ujedinjenje Novog i Starog Vukovara). Osim toga list prenosi izvješ}a sa sjednica Hrvatskog sabora iz zagreba~kog slu`benog lista Narodne novine. Dnevna zbivanja opisuju se u rubrici Tagesneuigkeiten, gdje se mogu na}i popisi gostiju pristiglih u grad, najave nastupa pjeva~ko-glazbenog društva i sastanaka gra|anske udruge "Ressource", koja se bavi unapre|ivanjem društvenog ìvota. Izvješ}uje se o go4 5

Usp. Der Syrmier Bote , 1868, god. I, br.1 (30. 8. 1868) str. 1. Usp. Der Syrmier Bote , 1868, god. I, br. 3 (6. 9. 1868) str. 2.

142

VDG JAHRBUCH 1999

stovanjima putuju}ih glazbeno-scenskih druìna, donose prikazi odrànih predstava. Tako su primjerice gostovanje be~ke kazališne druìne i njezina izvedba Nestroyeva komada Talisman dobili lošu kritiku, jer, iako je komad dobar, glumci su loši, imaju problema s pam}enjem uloga, a i publika je prili~no nemirna i previše puši6. Crna kronika izvješ}uje o razbojstvima, kra|ama, poàrima, ili pak o sudarima parobrodâ. Redovita su i izvješ}a iz sudnice. Tako Der Syrmier Bote do u potankosti opisuje "prvi proces protiv tiska", u kojem se Lehmann, Frank i Wawerka, urednici listova Esseker Lokalblatt und Landbote i Die Drau, optuùju za iznošenje neistinitih ~injenica o djelovanju ljudi na vlasti. Urednici se brane tvrdnjom da im prave informacije nisu bile dostupne, te se àle da im se onemogu}ava novinarski rad i javno informiranje gra|ana. Sva trojica ka`njena su nov~anim i zatvorskim kaznama. U redakcijskom dijelu lista mogu se na}i i sajamska izvješ}a, kao primjerice: "Danas je sajam zbog kišnog vremena bio izrazito slab, cijene su stabilne, najviše se traì je~am i zob, zanimanje za pšenicu jenjava"7. Pritom se navode cijene pojedinih ìtarica. List redovito prenosi izvješ}a s be~ke i peštanske burze, objavljuje vodostaj Dunava kod Vukovara, te vozni red parobroda. Vukovar je tada imao svakodnevnu vezu parobrodom sa Zemunom, Novim Sadom i Peštom. Organizacija zdravstva tako|er je ~esta tema redakcijskog dijela lista. Raspravlja se o reformi saniteta, objavljuju se izvješ}a iz nove bolnice, utemeljene 1850. godine, navodi se dnevni broj bolesnika, broj umrlih i otpuštenih. U svakom broju list donosi popis umrlih s navodima starosne dobi i uzroka smrti. (Naj~eš}i su uzroci smrti trbobolja i grudobolja.) Stalne rubrike lista su pisma ~itatelja, koja izlaze pod naslovom Offener Sprechsaal (otprilike Pisma ~itatelja), Briefkasten der Redaktion (Poštanski sandu~i} uredništva), Wünsche und Beschwerden (@elje i pritu`be). U njima se govori o nepravilnosti u radu pošte i komunalnih slu`bi, o gradskoj ~isto}i, o neispravnosti javnih satova i sl. Nedjeljom izlaze prigodni komentari Sonntags-Plaudereien (Nedjeljna ~avrljanja) u kojima je rije~ o svakodnevnim pitanjima iz ìvota Vukovara. U rubrici Korrespondenzen (Dopisivanja) dopisnici javljaju o zbivanjima u Osijeku, Iloku, Be~u i Zagrebu, iz kojeg potonjeg stiè primjerice vijest o kupnji Kukuljevi}eve knji`nice za Sveu~ilišnu knji`nicu u Zagrebu. U rubrici Feuilleton bili su objavljivani romani u nastavcima, iz pera urednika lista, Johanna. F. Wawerke, naslovljeni Die Kinder der Nacht (Djeca no}i) i Die Geheimnisse von Vukowar (Tajne Vukovara). Za razliku od novinarskih priloga u redakcijskom dijelu lista, koji su se povremeno prenosili iz drugih listova, prilozi obavijesti i oglasa jedina su vrsta priloga izvorno tiskanih u listu. înjenica izvornosti, sama po sebi razumljiva kad se radi o takvoj vrsti priloga, ne bi bila vrijedna spomena, da ovdje nije rije~ o autenti~noj novinskoj gra|i o društvenom, kulturnom i gospodarskom ìvotu Vukovara i Srijema u drugoj polovici 19. stol6 7

Usp. Der Syrmier Bote , 1868, god. I, br. 24 (3. 11. 1868) str. 2. Usp. Der Syrmier Bote , 1868, god. I, br. 28 (2. 12 . 1868) str. 2.

143

VDG JAHRBUCH 1999

je}a. Oglasni dio lista grafi~ki je bri`ljivo ure|en, (razli~ite vrste slova, vinjete, floralni uresi i sl.) a tekstovi oglasa sro~eni su vrlo umješno. Obavijesti i oglasi u Der Syrmier Bote danas mogu bili zanimljivi ne samo kao gra|a povijesnog vremena, nego i kao dokaz novinarskog umije}a tekstopisaca, tiskara i urednika. Smještaj priloga, tipografska oprema i jezi~na vještina trìšnog priop}avanja nimalo ne zaostaju za današnjom, što je tako|er jedan od dokaza kakvo}e ure|iva~ke politike lista. Oglasni dio lista donosi: oglase lokalne trgovine, zanata i obrta, pa se tako oglašava fotografiranje, prodaja nakita, biljnih balzama, papirne robe, lijekova, slasti~arskih i mesnih proizvoda. Tu su i oglasi uslu`nih djelatnosti: iznajmljivanje brodova, usluge ukopa, ponuda i potra`nja radnih mjesta. Primjerice, pošta traì “ekspeditore” koji potpuno vladaju njema~kim, ma|arskim i hrvatskim jezikom, oglašiva~ke tvrtke nude mogu}nost oglašavanja po cijelom svijetu. Svoje usluge nude tako|er i banke te osiguravaju}a društva. I sam tiskar reklamira vlastite proizvode i usluge: knjige, litografije i sitni tisak. Iz oglasa u kojima se nude na prodaju i pretplatu nove knjige i ~asopisi, mogu se saznati pojedinosti o nekim segmentima knjièvnog ìvota tadašnjeg vremena (o knji`noj ponudi, o novim naslovima ~asopisa i sl.) U oglasnom dijelu mogu se na}i i obavijesti udruènja i društava gra|ana o odràvanju sastanaka i raznih priredaba. êsti su i ugostiteljsko-turisti~ki oglasi, kao, primjerice, gastronomska i smještajna ponuda hotela Kasino u Osijeku. Me|u oglasima su i osobne vijesti i poruke poput ove: “Gospodine K. Ako ne platite svoje dugove bit }u prisiljen podi}i tu`bu”8. Posebnu skupinu oglasa ~ine tekstovi pod skupnim naslovom Vergnügungsanzeiger (Zabavni oglasnik) koji oglašavaju priredbe, plesove, krabuljne plesove, igre na sre}u, te nastupe Vukovarer Gesangs- und Musik-Verein (Vukovarske pjeva~ko-glazbene udruge). Nakon lista Der Syrmier Bote (1868-1869)9 u Vukovaru su izlazile i druge novine na njema~kom jeziku10, no njihovu povijest treba još istraìti: - 1871-1872. (?), Wukovarer Localblatt - 1880. Syrmier Zeitung, Organ für Volks-, Haus- und Landwirtschaft, Belehrung, Industrie und Handel. Wochenschrift. - 1881. Syrmier Post, (od 1889. pod naslovom Syrmier Wochenblatt), Organ für Volkswirtschaft, Landwirtschaft, Handel, Gewerbe, Gemeinde, Lokal- und gemeinnützige Interessen. Zna~enje lista Der Syrmier Bote, koji je izlazio u Vukovaru na njema~kom jeziku, ne leì samo u ~injenici da su to prve novine tiskane u Vukovaru, nego i u tome da je rije~ o autenti~noj gra|i o društvenom, kulturnom i gospodarskom ìvotu Vukovara i Srijema u drugoj polovici 19. stolje}a, kao i dijelu povijesti hrvatskog tiskarstva i novinstva. 8 9

Usp. Der Syrmier Bote , 1868, god. I, br. 21 (25. 10 . 1868) str. 2. Valja napomenuti da je u In|iji od 1927. godine tako|er izlazio list pod istim nazivom Der Syrmier Bote, s podnaslovom Unparteisches Wochenblatt der Deutschen Syrmiens, koji }e kasnije promijeniti naziv u Indjianer Bote. Prema Smiljani}u (vidi podrubnu bilješku 2).

144

VDG JAHRBUCH 1999

DER SYRMIER BOTE (1868-1869) DEUTSCHE ZEITUNG AUS VUKOVAR Der Text berichtet über die erste Zeitung, gedruckt in Vukovar, in deutscher Sprache, unter dem Namen Der Syrmier Bote, die von 1868 bis 1869 erschienen ist und eine wertvolle Quelle von Informationen über das wirtschaftliche, politische und gesellschaftliche Leben in Vukovar und Syrmien in der zweiten Hälfte des neunzehnten Jahrhunderts darstellt.

145

VDG JAHRBUCH 1999

Vlado HORVAT

Prikaz dvije knjige o vukovarskim Nijemcima Hans Schreckeis, "Wukowar-Alte Hauptstadt Syrmiens", Salzburg 1990. Zdenka Štefančić - Mufa, "Zelena ulica-Grüne Gasse" (Vukovarski roman), Zagreb 1997. 0 životu i stradanju Nijemaca i eksodusu krajem Drugoga svjetskog rata nije se pisalo u socijalističkoj Jugoslaviji. Uostalom, nije bilo govora ni o stradanju Hrvata u to vrijeme.U isto vrijeme i središnji kulturni centar Dunavskih Švaba (Donauschwäbisches Kulturzentrum) u Salzburgu pokazao je značajnu izdavačku djelatnost o ovoj problematici. Kada se tiče vukovarskoga područja posebno značajnu aktivnost pokazao je Hans Schreckeis, rođeni Vukovarac, koji je poslije napuštanja Vukovara živio i radio u Salzburgu.Po zanimanju liječnik, pokazao je veliki interes i potrebu da opiše povijesna zbivanja svoga rodnog kraja. Prva knjiga tiskana je u Salzburgu 1983.godine pod naslovom "Donauschwaben in Kroatien.",kao povijesno-demografsko istraživanje (historisch-demographische Untersuchung). Po opsegu mala (50-tak str.) knjiga obiluje statističkim podacima o mjestima u Slavoniji i Srijemu gdje su obitavali Švabi u većem broju . U svojoj drugoj knjizi posvećenoj Vukovaru Schreckeis je kazao da nije žalio truda u prikupljanju podataka, proučavao je stare tiskovine i originalne povijesne izvore da bi dobio što cjelovitiju sliku Vukovara. Zdenka Štefančić -Mufa sigurno je dugo duboko u duši nosila skrivene sadržaje koje je opisala u svojoj knjizi Zelena ulica. Rođena na vukovarskom području, u selu Petrovci, obiteljski tijesno povezana s Vukovarom morala je sačekati slobodnu državu Hrvatsku da bi čitateljstvu ponudila svoj vukovarski roman. Obje knjige vrijedan su doprinos poznavanju života vukovarskih Švaba i Vukovara uopće.

I. Knjiga "Wukowar -alte Hauptstadt Syrmiens" ima 360 stranica, 85 crno bijelih i 8 kolor fotografija, zemljopisnih karata, zatim tablice sa statističkim podacima. Predgovor je potpisao Jozef Haltmeyer prelat iz Stuttgarta, u kojem ističe da je knjiga rezultat višegodišnjeg prikupljanja građe. Popratnu riječ je napisao grof Jakob Eltz Vukovarski pod naslovom "Heimat Vukovar". Grof Eltz koji je kao 20-godišnjak morao napustiti Vukovar opisuje svoja sjećanja na ovu višenacionalnu sredinu. 147

VDG JAHRBUCH 1999

Knjiga se grubo može podijeliti na tri dijela. U prvom dijelu autor opisuje Vukovar u prošlosti na 140 stranica, što je gotovo polovica knjige. Koristi se starom hrvatskom povijesnom literaturom.Vješto u povijesnom pregledu prati dolazak i život Nijemaca na vukovarskom području, od poznate diplome iz 1231. godine kada je Vukovar postao slobodan grad, pa sve do 19. stoljeća kada su Nijemci u Vukovaru činili 1/3 stanovništva. Posebno naglašava bitne momente za doseljavanje Švaba u 18. i 19. stoljeću, s najvećim valom doseljenika iz Bačke.Treba konstatirati da autor opsežno opisuje razdoblje rimske, franačke vladavine i druge pojedinosti, npr. tursko razdoblje, što se na prvi pogled čini nepotrebnim, no vjerojatno autor računa na stranog čitatelja kojemu ovi podaci nisu poznati. Skladno je prikazan gospodarski i društveni život vukovarskih Švaba, prve njemačke novine, škole, društva u Vukovaru. Usputno se spominju i neka naselja sa znatnim dijelom njemačkoga stanovništva, kao Lovas, Berak, Sotin i dr. Ovo poglavlje završava podacima o raspadu Austrougarske Monarhije i razdobljem između dvaju svjetskih ratova. Život vukovarskih Švaba, početak osnivanja Kulturbunda i sve što je slijedilo u tim burnim događajima. I ovdje se iznenada pojavljuju neke jedinačne teme, kao npr. ubojstvo grofa Eltz 1848. godine i drugo, što na neki način zbunjuje prosječnoga čitatelja.Vjerojatno se radi o nekim manjim napisima koje je autor ranije objavio, a ovdje ih donosi kao u nekom zborniku. Drugi dio knjige Schreckeisa je značajniji, jer govori o izgonu Nijemaca iz Vukovara. Ovaj dio karakterističan je po tome što je zbir članaka više autora. Prvi napis "Bijeg iz Vukovara 31.X.1944.” potpisao je Edi Hain. Prati se put vukovarskih Švaba , koji kolima idu preko Mađarske sve do odredišta u Austriji. Nižu se slijedeći prilozi: H.Schreckeis "Posljednji dani arije preuzimanja vlasti", Natz-Vetter "Sudbonosni dani za Vukovar 1945.", "Vukovarci su doživjeli oslobođenje" potpisan sa St.T., "Prvi dani nakon ulaska partizana u Vukovar" potpisan sa J.L. Prikazano je prikupljanje Nijemaca po vukovarskim ulicama krajem travnja 1945.god, prisilni rad, progon u logore. U ovom dijelu slijedi nekoliko napisa H. Schreckeisa, koji nemaju direktne veze s ovom problematikom, kao ni lik radničkog prvoborca" S. Supanca, današnje prilike u općini Vukovar i sl. Treći dio može se svrstati pod naslov "Nova domovina Vukovaraca”. Kao i u prethodnom dijelu i ovdje su sabrani napisi više autora. Govori se o prilagođavanju u novom zavičaju i sjećanju na život i običaje na vukovarskom području. Okupljanje u grupe i Vukovarci u Gornjoj Austriji, nastojanja kroz novine i radio-emisije da osiguraju status u novom zavičaju, okupljanja putem crkvenih organizacija, borba protiv stanovite diskriminanicije. Emigriranje dijela Švaba u prekomorske zemlje USA i Kanadu. U daljnjem tekstu slijedi niz napisa više autora, radi se o sjećanjima na stari zavičaj, mnogi prilozi imaju literarne karakteristike. Priča Adolfa Mayerubera "Nisu Vukovarci iznad Vukovara", dr.Antun Scherer "Doživljaj iz Vukovara", Marija Klauser "Vjernost gradu"(pjesma). Ana Schwager piše nekoliko priloga pod naslovom "Reminiscencije na Vukovar", opisuje život na Švapskom brdu, posebno s naglaskom na božićne običaje.U nastavku ista autorica pod naslovom "Radni svijet seljaka" slika radove u polju i kući. 148

VDG JAHRBUCH 1999

Upisani su i drugi događaji i običaji, svadba, žetvene svečanosti i drugo, što je izvrsna građa za narodni život Švaba. Hans Schreckeis piše o dolasku doseljenika sa Švapskog brda u Njemačku, Josef Hutz "Povijest Švapskog brda", Franz Flescher i Ela Hauck "Kratke priče". Na ovom mjestu H. Schreckeis donosi vrijedne statističke podatke o Hrvatima i Nijemcima žrtvama I. svjetskog rata i Nijemcima žrtvama Il.svjetskog rata. U dodatku na kraju knjige H. Schreckeis piše o o životu u srednjovjekovnoj Srbiji u vrijeme Križarskih ratova i daje osvrt na zajednički život različitih naroda u staroj domovini, govori o nacionalnom sastavu stanovništva u Vukovaru, o tolerantnom suživoti Nijemaca i Izraeličana. Slično i u "Pogovoru" Schreckeis obrađuje raznolike sadržaje iz razdoblja II. svjetskog rata, revolucionarne godine 1848. i slično. Knjiga Hansa Schreckeisa "Wukowar-alte Hauptstadt Syrmiens" svojim sadržajem i pristupom zanimljiva je širokom krugu čitateljstva. Naročito je prihvaćena od vukovarskih Švaba, kao sjećanje na stari zavičaj. Knjiga je ujedno dokument o dijelu vukovarskog stanovništva njemačke narodnosti, koji je bio zahvaćen povijesnim vrtlogom i morao je napustiti zavičaj da bi potražio novu domovinu. Treba zahvaliti autoru, liječniku H. Schreckeisu, što je ovaj povijesni prikaz napisao s velikim marom i ljubavlju.

II. Knjiga "Zelena ulica" koju je napisala Zdenka Štefančić-Mufa ima sasvim drugačiji pristup, kako se već u podnaslovu kaže, to je "Vukovarski roman". Dakle, radi se o literarnom djelu, satkanom kao obiteljska saga nekoliko generacija. Autorica, s obzirom na godine, manji dio temelji na svojim sjećanjima, a veći na pričanjima koja su kolala u obitelji. Istiniti događaji dati su slobodno na romansirani način, ali vrlo vješto i slikovito, iako se radi o njenom prvijencu. Recenziju je napisao akademik Pavao Pavličić, rođeni Vukovarae te citirajući neke njegove misli može se ocijeniti svrha s kojom je djelo napisano i kvaliteta. "Nema tu dakle, ni traga onim nespretnostima koje su karakteristične za prve literarne korake...Ima taj tekst i jednu drugu kvalitetu koja nipošto nije zanemariva: to je njegova tema. Autorica se, naime, latila da ispriča priču o vukovarskim Švaba, njihovu životu i dilemama u posljednjih stotinjak godina... koliko mi je poznato-u hrvatskaj književnosti uopće nema priča o vukovarskim Nijemcima, daje priliku da se na osobit način sagleda povijest jednoga kraja, pa i povijest Hrvatske uopće". Knjiga ima 363 stranice. Podijeljena je formalno u 4 cjeline, koje kronološki obuhvaćaju razdoblja: do I. svjetskog rata, između dva svjetska rata, II. svjetski rat, odlazak Švaba 1944. i 1945. godine. Nema jasno naznačenih naslova, podnaslova, nego se gusto nižu reci, što otežava čitanje. Početni je lik Johan Kleiber i oko nekoliko generacija ove obitelji vrte se svi događaji koji se prelamaju kroz povijesni slijed. Piše vješto i sigurno te nas vodi kroz ovu obiteljsku priču. Izvrsnim stilom i vrlo živopisno izlaže život i običaje vukovarskih Švaba. Središte zbivanja je vukovarska gradska 149

VDG JAHRBUCH 1999

četvrt Švapsko brdo. Do izražaja dolazi prilično konzervativan način života u kojem je glavno geslo "moli i radi". Roman je izvrsna podloga za proučavanje radnih aktivnosti i običaja vukovarskih Nijemaca. Međuljudski odnosi, ljubav i mržnja, dati su ovdje s puno mjere. Dakle izvrsno je opisan svakodnevni život, odnosi u obitelji, sve isprepleteno s političkim zbivanjima, na kojima se prelamaju sudbine pojedinaca. Kada se radi o nacionalnom stavu, autorica konstatira "o porijeklu se nije razgovaralo", iako je jasno izražen osjećaj pripadnosti švapskoj zajednici, uz tolerantnost prema drugim nacijama. Autorica u velikoj mjeri u svoj roman unosi izraze lokalnoga njemačkog narječja. Neke su riječi u tolikoj mjeri iskrivljene da je na kraju morala dati tumač pojmova. Ali upravo to švapsko narječje daje cijelom djelu posebnu svježinu. "Zelena ulica" je roman koji ima opće vrijednosti, ali čitateljstvo nalazi prvenstveno među žiteljstvom vukovarskog područja i vukovarskim Švabama u inozemstvu. Nije stoga čudo da se priprema prijevod na njemački jezik. Zdenka Štefančić-Mufa unijela je u svoje pisanje puno ljubavi i osjećaja prema rodnom zavičaju. U njenom pristupu krije se, kako sama kaže, i jedan viši cilj: “Vukovara kojega pamtim više nema.., ubila ga je mržnja. Moja pobuna protiv sveopćeg zla neka bude tkanje najsloženijeg goblena kojem želim udahnuti život".

DIE DARSTELLUNG VON ZWEI BÜCHERN ÜBER DIE DEUTSCHEN AUS WUKOWAR Wenn es um das Gebiet um Wukowar und die Donauschwaben in dieser Gegend geht, hat Hans Schreckeis, geborener Wukowarer, der nachdem er Wukowar verliess in Salzburg lebte und wirkte, eine bedeutende Aktivität gezeigt. Dem Beruf nach Arzt hat Schreckeis ein grosses Interesse und Bedürfnis für die Beschreibung von geschichtlicher Ereignissen in seiner Heimatgegend gezeigt. Im Buch, das Wukowar gewidmet ist, zeigte Schreckeis, dass er sich viel Mühe gab um die Angaben einzusammeln, idem er alte Druckereien und ursprüngliche Geschichtsquellen erforschte, um ein einheitliches Bild von Wukowar zu bekommen. Zdenka Štefančić-Mufa trug sicher lange, tief in ihrer Seele versteckte Inhalte, die sie in ihrem Buch „Die Grüne Gasse“ beschrieb. Geboren auf dem Gebiet um Wukowar, im Dorf Petrovci, familiär eng an Wukowar gebunden, musste sie auf den freien Staat Kroatien warten , um den Lesern ihren Wukowarer Roman anbieten zu können. Beide Bücher sind ein wertvoller Beitrag von Lebenskenntnissen der wukowarer Schwaben und Wukowar überhaupt. 150

VDG JAHRBUCH 1999

Vladimir GEIGER

Logor Velika Pisanica 1945. godine Nakon Drugog svjetskog rata nova komunistička vlast u Jugoslaviji pripadnicima njemačke manjine oduzela je sva građanska prava i konfiscirala imovinu. Proglasivši Folksdojčere kolektivnim krivcima i neprijateljima, komunistička vlast ih je progonila, uhićavala i zatvarala u logore. Od 1945. do 1948. godine otvoreno je sedamdesetak logora za u poraću preostale pripadnike njemačke manjine u Jugoslaviji. Ostaci logorske ograde u Velikoj Pisanici Komunističke vlasti su, čini se, (stanje 1955.) namjeravale što više Nijemaca protjerati iz zemlje. To je najjednostavnije otvaralo mogućnost promjene vlasničkih odnosa i provođenje planirane agrarne reforme i kolonizacije. Nova je vlast u Jugoslaviji bila svjesna da protjerivanje Folksdojčera omogućuje i radikalnu promjenu demografske slike Banata, Bačke, Baranje, Slavonije i Srijema. Pitanje tzv. raseljenih osoba (Displaced Persons), napose Folksdojčera kojih je krajem rata i u poraću bilo najviše, bilo je za Austriju veliki gospodarski, socijalni i politički problem. Od sredine 1945. godine problem raseljenih osoba u Austriji počeo se je izrazito zaoštravati. Čehoslovačka, Mađarska i Jugoslavija otpočele su tada masovno protjerivati Folksdojčere. Austrijska vlada je tada protestirala kod saveznika i inzistirala da neodgodivo zatvore austrijske granice. U međuvremenu jedan transport slavonskih Nijemaca (25-30 vagona) upućen je iz Osijeka u Austriju. U Spielfieldu su ih preuzeli crvenoarmejci i otpremili na prisilni rad u Sovjetski Savez, odakle ih se većina neće vratiti. Kako su okupacijske savezničke vlasti u Austriji (i Njemačkoj) ubrzo prestale propuštati i primati transporte prognanika, plan je morao biti promijenjen. U međuvremenu, u kućama i na imanjima Nijemaca koji su bili internirani u logore i u postupku protjerivanja, nalazili su se novi vlasnici, kolonisti. U kratkom vremenu tijekom lipnja i srpnja s austrijske granice odnosno puta prema Austriji vraćena su tri transporta s Folksdojčerima. Prema svim vrlo pouzdanim navodima i procjenama, brojka je vraćenih u tim transportima iznosila oko 6 000 osoba, pretežito staraca, žena i djece. Transporti su upućivani iz Osijeka preko Slavonskog Broda, Zagreba te Ljubljane. Putovanje je trajalo sedam dana. U prepunim stočnim vagonima nema dovoljno hrane i vode i većina iscrpljena poboljeva. Prema iskazima, samo povremeno “kada su dobre volje” pratnja (straža) donese vodu i hranu (kruh, vodenastu čorbu od zelja i krumpir). 151

VDG JAHRBUCH 1999

Propusnica Okružnog N.O. Bjelovar i otpusnica Komande sabirnog logora Velika Pisanica za obitelj Bandl iz Bosanskog Šamca od 4. rujna 1945. Transporti, koje neki nisu preživjeli čekaju na austrijskoj granici ili negdje u putu. Međutim, granica ostaje zatvorena jer savezničke okupacijske sile i tadašnje austrijske vlasti više ne primaju izbjeglice/prognanike. Transporti se vraćaju istim putem preko Ljubljane i Zagreba, odakle kreću u nepoznato. Prva je internacija u Velikoj Pisanici kraj Bjelovara. U Velikoj Pisanici, prve noći provode na otvorenom, jer je nekoliko postojećih baraka već bilo popunjeno vojnim zarobljenicima (Nijemci, domobrani, ustaše). Smješteni su na bivšem sajmištu. Uslijed loše ishrane (grašak sa žiškom i slično), iscrpljenosti, pojave zaraznih bolesti i napornog rada, ubrzo počinju umirati starci i djeca. Imaju položaj sličan robovskom. Po njih dolaze seljaci iz okolnih sela i koriste ih kao besplatnu radnu snagu, odnosno iznajmljuju ih za rad i to plaćaju logorskoj upravi. Logoraši rade na raznim poljoprivrednim poslovima. Mnogi seljaci, svjedoče sami Nijemci, iskazuju razumijevanje za internirce. Nakon kraćeg zadržavanja Folksdojčera u Velikoj Pisanici, od početka kolovoza 1945. godine krenuli su transporti prema istoku (logor Krndija, logor Valpovo, i drugi logori). To je značilo nastavak stradanja većine slavonskih, srijemskih, baranjskih i bosansko-posavskih Nijemaca koji su bili u tim transportima. U Velikoj Pisanici otkriveno je 16. studenog 1996. godine spomen obilježje na logor 1945. godine. Spomen obilježje na logor otkrio je predsjednik Sabora Republike Hrvatske, akademik Vlatko Pavletić. Svečanosti su bili nazočni župan Bjelovarsko-bilogorski Željko Ledinski sa dožupanima, gradonačelnik grada Bjelovara Josip Kurta, saborski zastupnici i velik broj mještana Velike Pisanice i okolnih naselja. Spomen na nevine žrtve bezumlja u znak zahvalnosti podigli su “Hrvatsko društvo političkih zatvorenika” i društvo “Hrvatski domobran”.ViU Velikoj Pisanici otkriveno je 16. studenoga 1996. spomen obilježje na logor. jence na spomen obiljžje u ime Sabora

152

VDG JAHRBUCH 1999

RH položio je akademik V. Pavletić te predstavnici Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Hrvatskog domobrana i drugi. Središnji natpis spomen obilježja glasi: “Ovdje u logoru po završetku 2. svjetskog rata bilo je zatočeno mnogo civilnog pučanstva i pripadnika vojske NDH nad kojima je nova komunistička vlast provodila teror u prisilnom radu i oduzetoj slobodi. Mnogi se odavde nikad nisu vratili svom domu”. Križ spomen obilježje na logor u Velikoj Pisanici.

Literatura:

Leopold Rohrbacher, Ein Volk ausgelöscht. Die Ausrottung des Donauschwabentum in Jugoslawien in den Jahren von 1944 bis 1948, Selbstverlag, Salzburg, 1949. Völkermord der Tito-Partisanen 1944-1948. Die Vernichtung der altösterreichischen Deutschen Volksgruppe in Jugoslawien und die Massaker an Kroaten und Slowenen. Dokumentation, Hrsg. Österreichische Historiker-Arbeitsgemeinschaft für Kärnten und Steiermark, Graz, 1991. Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, Düsseldorf 1961., München 1984., Augsburg 1994. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, Erlebnisberichte über die Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, Hrsg. Donauschwäbische Kulturstiftung, München/Sindelfingen, 1993. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, Erschießungen – Vernichtungslager – Kinderschicksale in der Zeit von 1944 bis 1948, Hrsg. Donauschwäbische Kulturstiftung, München/Sindelfingen 1995. Valentin Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, Hrsg. Donauschwäbische Kulturstiftung, Stuttgart, 1989. Ekkehard Völkl, Abrechnungsfuror in Kroatien, u: Politische Säuberung in Europa. Die Abrechnung mit Faschismus und Kolaboration nach dem Zweiten Weltkrieg, Hrsg. K. D. Henke und H. Woller, Deutscher Taschenbuch Verlag, München, 1991., str. 358-394. Vladimir Geiger, Nijemci \akova i \akovštine nakon Drugog svjetskog rata, Zbornik Muzeja \akovštine, 4, Muzej \akovštine, \akovo, 1997., str. 107-140. Politički zatvorenik, Glasilo Hrvatskog društva političkih zatvorenika, god. VI., br. 57, Zagreb, prosinac 1996. Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Stationen eines Völkermords, Hrsg. Donauschwäbische Kulturstiftung, München, 1998. Vladimir Geiger, Logor Velika Pisanica 1945. godine, \akova~ki vezovi. Revija 1999, \akovo, 1999., str. 50-51.

153

VDG JAHRBUCH 1999

PRILOZI: 1. Iskaz/svjedočanstvo Bogdana Đaića iz Velike Pisanice “ /…/ Nakon završetka rata organiziran je u Pisanici logor za ratne zarobljenike. Logor je bio smješten u donjem kraju, oko Dukićeve kuće i u blizini željezničke stanice. Neke kuće u tom krugu bile su privremeno iseljene, pa su logoraši bili smješteni u napuštene švapske kuće. Zarobljenici su bili upotrijebljeni kao radna snaga za obradu napuštenih švapskih posjeda. U to vrijeme u Pisanicu je dovedeno oko 3 000 Nijemaca civila. To su bili pretežno stariji ljudi, žene i djeca. Oni su gotovo svi bili iz Vojvodine i Srijema. Svi su oni bili zarobljeni kada su htjeli prijeći u Austriju. Mladi ljudi – Švabe bili su u njemačkoj vojsci i s njom su se povukli. Njihov logor bio je preko dana na sajmištu, a noću su spavali po štagljevima. Danju bi radili kod seljaka. S njima naše vlasti nisu loše postupale. Nažalost, u logoru su se našli i domaći Švabe koji nisu bili suradnici okupatora i koji su poslije bijega okupatora ostali. Mi smo se pitali kako može biti u logoru Jozef Gungl, stari Frank i stara Santlerovka. Jozef Gungl bio je po nacionalnoj pripadnosti Švaba, ali jako dobar susjed. Njega su brzo pustili iz logora, ali se nije mogao vratiti kući pa je privremeno smješten u jednu sobicu u današnjem Vatrogasnom domu. Stara Santlerovka je tada bila stara žena. Imala je puno djece i veliko imanje. Njihova obitelj spadala je u red vrijednih obitelji. I njeni sinovi Joško i Kori, bili su pošteni i vrijedni ljudi. /…/ “ (Bogdan Đaić, Velika Pisanica – uspomene i sjećanja, Bjelovarski zbornik ’91, Gradski muzej Bjelovar, Bjelovar, 1991., str. 201.)

2. Iskaz/svjedočanstvo Zvonimira Žagija iz Bjelovara “ /…/ U logoru Velika Pisanica bili su muški i ženski osuđenici, ali u logoru je bilo i građanskih osoba muških i ženskih, koji nisu bili suđeni po sudovima, već su bili upućivani po mjesnim odborima na prisilni rad. Bilo je mnogo Nijemaca i Mađara, a i hrvatskih obitelji muških i ženskih. Tijekom 1945. godine neki su odpušteni po amnestiji, dok su Nijemci i Mađari prebačeni u logor Krndiju. Život u logoru bio je težak, naročito teško su ga podnosile žene, jer su one morale raditi teške fizičke poslove kao i muškarci. /…/ Ne znam je li logor osnovan za vrijeme rata ili kasnije, ali je postojao do 31.12.1945. godine. Straža i komanda bili su Crnogorci, komandant logora bio je poručnik (ne sjećam se imena), njegov ađutant bio je zastavnik SO-a politički komesar poručnik Pašić. U komandi logora radili su i civili. Nekih se imena sjećam: Jenko Franc iz Malog Severina, Klemar iz Drljanovca, Hrnjčević Mirko, Kolar iz Drljanovca, neki Česi i Nikola (bilježnik) bio je blagajnik u komandi, a i drugi. Od 1.01.1946. godine logor je dobio civilnu upravu i nov naziv Kazneni popravni dom (KPD-om) Velika Pisanica. Crnogorska brigada Komanda i straža je otišla. Došla je civilna uprava i nova straža, ali život robijaša nije se promijenio, radovi su ostali isti, a i postupak. U međuvremenu iz logora su otišli 154

VDG JAHRBUCH 1999

Nijemci, Mađari, svi oni koji su bili bez presuda, neki su i od osuđenika amnestirani, tako da su ostali samo robijaši presuđeni po vojnim ili civilnim partizanskim sudovima. /…/ “ (Zvonimir Žagi, Moja mladost provedena u robijašnicama Jugoslavije. I. dio – osvrt na logor Velika Pisanica, Politički zatvorenik, Glasilo Hrvatskog društva političkih zatvorenika, god. VI., br. 57, Zagreb, prosinac 1996., str. 22)

3. Iskaz/svjedočanstvo Alexandera Kleina iz Osijeka “ /…/ Meine Schwester, Schwager und Kinder wurde in Valpovo zivilinterniert. Sie waren von dort in einem Abschiebe – Transport unterwegs nach Österreich, wurden aber an der Grenze von den Engländern abgewiesen. Das Lager Velika Pisanica, unter freiem Himmel, war dann nächste Station. Von dort wurden sie nach Ko{ka bei Našice gebracht, von wo aus meiner Schwester mit den Kindern – eines war kaum einen Monat alt – die Flucht zu unserer Tänte nach Sombor gelang. Mein Schwager kam ins Lager nach Krndija. /…/ “ (Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, Erlebnisberichte über die Verbrechen an den Deutschen durch das Tito – Regime in der Zeit von 1944-1948, Hrsg. Donauschwäbische Kulturstiftung, München/Sindelfingen, 1993., str. 776. Original BA Koblenz Ost-Dok. 2)

4. Iskaz/svjedočanstvo Marije Šerman rođ. Feler iz Osijeka “ /…/ Iz Josipovca je krenio prvi transport za Njemačku, i to su išli oni koji su imali obadva prezimena njemačka (muž i žena). Moju majku su svrstali među mješane brakove, jer je djevojački Juhasz. Rečeno nam je da ćemo mi zato ići kući. /…/ Mi nismo išli kući, već u logor Valpovo. /…/ Nismo dugo bili u Valpovu kada se formirao drugi transport za Njemačku. Kako smo uvidjeli da nas neće pustiti kući i moja se majka javila taj transport. Bilo nam je jako teško. Vozili smo se u G vagonima, i za cijeli vagon dobivao se samo jedan kruh. /…/ Njemci nas više nisu htjeli primiti, jer i u prvom transportu nisu bili pravi Njemci, kako su rekli, već folksdojčeri. Vraćali su nas, kad smo stigli u Zagreb, tu smo prvi put dobili jelo, palentu. Zatim smo došli u Veliku Pisanicu. Ovdje su nas istovarili i bili smo oko 14 dana na vašarištu pod vedrim nebom. Vrijeme baš nije bilo naklonjeno nama, jer je bilo kišovito i hladno. Kad smo već do kože bili mokri onda su nas puštali u selo, da molimo ako nas netko hoće primiti da prespavamo na štaglju. Selo je bilo partizansko, tako da baš nisu prema nama bili darežljivi. /…/ “ (Pismeni iskaz/pismo Marije Šerman rođ. Feler iz Osijeka od 30. rujna 1998. V. Geigeru)

155

VDG JAHRBUCH 1999

5. Iskaz/svjedočanstvo Marije Cvijetović rođ. Ileš iz Osijeka “ /…/ Sad smo došli u Valpovo. Tu su sastavili novi transport. Utovarili su nas u vagone za stoku.. U vagonu gdje smo mi bili bilo nas je 48 ljudi. Da bi mogla sestra leći mi smo svi morali skupito sjediti. Uglavno smo tako prošli putovanje. U istom vagonu bila je i porodica Mak. Danju smo stajali na nekom sporednom kolosjeku a noću bi putovali. U povratku pošto nas Nijemci nisu htjeli primiti sjećam se V. Pisanice. To je bilo selo pusto, srušeno. Stražari su bili okolo sela. Dvorišta i vrtovi bili su zapušteni, a mi smo preživljavali od voća grožđa koje je bilo još zeleno. Često su se čule pucnjave po tim baščama, pucali su stražari na ljude koji su išli po tu hranu. No voda u bunarima bila je zagađena, tu su se pojavile bolesti. /…/ ” (Pismeni iskaz/pismo Marije Cvijetović rođ. Ileš iz Osijeka od 18. listopada 1998. V. Geigeru)

6. Iskaz/svjedočanstvo Josefine Pirk iz iz Kravica (Oberjosefsdorf) kraj Osijeka “/…/ Im lager Valpovo wurde auch ein Eisenbahntransport zusammengestellt. Da man die Leute einfach in die Viehwaggons trieb, so kamen auch wir – ohne den diesmal sich wieder auf Zwangsarbeit außerhalb des Lagers befindlichen Schwiegervater – in diesen Transport. Dieser Transport ging – wie schon der erste aus Josipovac – wieder in Richtung Österreich. Der erste Transport kam nach Leibnitz, wo man die Leute damals aus den Waggons trieb – und sie somit auf österreichischen Boden frei waren. Unser Transport kam jedoch nur bis zur österreichischen Grenze, an der uns die britischen Besatzungsbehörden jedoch nicht mehr nach Österreich hinein ließen. Da wir nicht nach Österreich hineinkonnten, ging der Transport wieder zurück nach Oberslawonien, nach Velika Pisanica. In diesem Rücktransport waren an die zweitausend Volksdeutsche, die nun in Velika Pisanica ankamen. Später kamen noch zwei Transporte hinzu, soldaß es jetzt an die sechstausend Lagerleute in Velika Pisanica gab. Hier in Velika Pisanica wußten die Partisanen anscheinend nicht wohin mit den vielen Menschen. Wir kampierten auf dem Dorfplatz im Freien, Tag und Nacht, auch bei heftigem Regenwetter. Zu essen gab es so gut wie gar nichts, keine sanitären Anlagen. Die Menschen starben nur so dahin, so auch aus unserem Dorf zwei alte Frauen, ein alter Mann sowei eine 20jährige Frau bei der Geburt ihres ersten Kindes, das gleich mitstarb. Nach zwei Wochen kamen wir in offenen Viehwaggons und bei heftigem Regen bis Koška, bei Našice, wo wir übernachteten. /…/ ” (Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, str. 799. Bericht aus dem Jahre 1991.)

156

VDG JAHRBUCH 1999

7. Iskaz/svjedočanstvo vlč. Petera Fischera iz Dalja “/…/Am 22. Juli 1945 wurden im Lager Walpach ca. 1800 Internierte, unter denen auch ich mich befand, zu einem Transport zusammengestellt, der nach Österreich abgeschoben werden sollte. Dieser Eisenbahntransport traf am 24. Juli in Laibach ein, wurde jedoch von den britischen Besatzungsbehörden in Österreich nicht übernommen und am folgenden Tage bis Velika Pisanica (bei Bjelovar) zurückdirigiert, wo sich in den nächsten Tagen durch die Ankunft von zwei weiteren Transporten, die ebenfalls vor der österreichischen Grenze (in Marburg/Drau) zurückgeschickt worden waren, ca. 6000 Volksdeutsche ansammelten. Velika Pisanica war ein Internierungslager für die kroatischen Ustascha. Als wir Volksdeutschen dort in dem für 1000 Personen vorgesehenen Internierungslager ankamen, gab es ca. 600 Kroaten dort. In einem Schweinestall untergebracht waren wir 10 Priester, davon 2 deutsche. Unter uns befand sich der Probst von Varaždin Kanoti sowei der Prälat von Koprivnica Pavunić, der irrisinnig geworden ist. Wir Deutschen mußten auf dm Marktplatz knapp 2 Wochen unter freiem Himmel bei zweimal täglich Wassersuppe und 1 Kilogramm (ein Kilo!) Brot für 50 (fünfzig!) Personen Tag und Nacht, auch bei schweren Sommergewittern ausharren, bis man uns dann schließlich wieder mit der Eisenbahn und teils zu Fuß ins Lager Walpach zurückbrachte. /…/ ” (Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, str. 768-769. Original BA Koblenz Ost – Dok. 2. Usp. Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost – Mitteleuropa, Band V. Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, Düsseldorf 1961.1, München 1984.2 , Augsburg 1994.3, str. 534-536.)

8. Iskaz/svjedočanstvo Marije Urban rođ. Toth iz Đakova “/…/ Onda su nas jedan dio odvojili i strpali u vagone i na put neznajući kuda. Ipak smo kasnije saznali da nas hoće prebaciti za Austriju. I tako smo došli do Zidanog Mosta. Tu smo stajali i stajali i na kraju nas nisu htjeli primiti. Putovanje je bilo jako teško, jer je bila vrućina (ljeto) a mi bez vode i hrane. Samo nam ubace neki kruh u vagon, pa tko dođe prvi do njega. Onda su nas vraćali nazad i to u Veliku Pisanicu. Tu smo išli od jednog kraja Pisanice do drugoga kraja sve pješke onako izmučeni i gladni do vašarišta. Na tom vašarištu nigdje nije bilo drveća ni hlada, pa smo kupili granje i pravili kao kućice, da se možemo malo zaštititi od sunca. Srećom u toj Pisanici je bilo jako puno voća po šamcevima i to jabuke. Pa smo išli kupiti i to smo jeli sa onim kukuruznim kruhom, jer onaj grašak i grah što su kuhali u kazanima, bio je tvrd i pun žiška. Tu smo isto bili oko 2 mj. I preživljavali smo tako, što smo išli u selo Severin i Bedenik raditi kod seljaka. Stoga nam je bilo lakše barem što se tiče hrane. U početki kada smo došli, sestra je dobila jak proljev, pa i mama. Za sestru smo mislili da se neće izvući, ali ne samo ona već i mnogo drugih. Od takvog življenja nije ni čudo i sve je bilo moguće samo ništa dobro. Pošto je 157

VDG JAHRBUCH 1999

već dolazila jesen, više nas nisu mogli tamo držati i došao je dan kad smo opet krenuli dalje. /.../ “ (Pismeni iskaz/pismo Marije Urban rođ. Toth iz Osijeka od 18.rujna 1998. V. Geigeru)

9. Iskaz/svjedočanstvo Marije Brand iz Đakova “/…/ Poznato vam je da su nas uputili u ponedjeljak na vlak preko Vinkovaca. Tamo smo u vlaku i noćili pa preko Broda za Zagreb i Slovenije do Ljubljane, da nas prebace u Njemačku, ali su nas velevlasti vratile natrag i tako smo spavali i putovali do petka. Onda su nas izvagonirali u Velikoj Pisanici i tamo smo živjeli kao što se živi pod vedrim nebom, a jučer smo stigli pješke u Severin tu smo podjeljeni u privatne kuće. Kako dugo ne znam. Mi se nadamo kući, ali nije sigurno. /…/ Ako ostanemo dulje pisat ću vam, ljudi su dobri i Hrvati su. /…/ ” (Pismo Marije Brand iz Severina kraj Bjelovara od 3. kolovoza 1945. roditeljima u Semeljce kraj Đakova. Original u posjedu Đurđice Emme Šerbeđija rođ. Brand, Schemmerhofen, Njemačka. Objavljeno u: Vladimir Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, Zbornik Muzeja Đakovštine, 4, Đakovo, 1997., str. 114.)

10. Iskaz/svjedočanstvo Petera Seilera iz Vinkovaca “/…/ Gegen Ende Juli wurde hier wieder ein Eisenbahntransport zusammengestellt, mit der Absicht, denselben nach Österreich zu bringen. /.../ Nach dieser Herumfahrt kamen wir nach Velika Pisanica, wo wir ca. 14 Tage auf dem Marktplatz unter freim Himmel verbrachten. Nur bei Regenwetter wurde es geduldet, daß man im Dorf unter Scheunen Schutz suchen durfte. Krankheit, Hunger, Sonnenhitze und fortwährendes Schießen über unsere Köpfe machten uns das Leben in diesem obdachlosen Lager besonders schwer. Viele sind wieder gestorben, besonders die Kinder. Verpflegung: Maisbrot und Maismehlbrei. So kam eines Tages wieder die “Einwaggonierung” und die Weiterfahrt nach Našice. /…/ ” (Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost – Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, str. 527-528, Nr. 66 Erlebnisbericht des Photographen Peter Seiler aus Vinkovci in Slawonien. Original, 3. Juli 1958, 6 Seiten, mschr. u BA Koblenz Ost – Dok. 2.)

11. Iskaz/svjedočanstvo Franciske Bušljeta rođ. Polcer iz Brčkog “/…/ Nakon završenih poljskih radova, vraćaju nas u logor Josipovac, gdje nas je tata željno očekivao. Tu nismo dugo ostali, jer je odlučeno, da nas sa Folksdojčerima šalju za 158

VDG JAHRBUCH 1999

Njemačku. Putovali smo željeznicom i to u vagonima za stoku. Na granici za Austriju smo dosta dugo čekali. /…/ Međutim, vraćaju nas natrag. Njemačka i Austrija su već primile dosta prognanih Folksdojčera, pa nas nisu imali mogućnosti gdje smjestiti. /…/ Zatim nas šalju u logor Velika Pisanica. Opet smo i tu pod vedrim nebom. Moja starija sestra je obolila. Imala je crveno i otečeno koljeno, da nije mogla stati na nogu. Poslali su je u bolnicu Bjelovar, gdje su je operirali. /…/ Kada je naša pok. mama pitala komandanta logora u Velikoj Pisanici za zdravlje oboljele sestre odgovorio je: Ako ozdravi vratiti će se, ako umre javit će. /…/ U noći smo često čuli pucnjavu. Navodno su neki logoraši pokušali pobjeći. /…/ ” (Pismeni iskaz Franciske Bušljeta rođ. Polcer iz Zagreba 1995. V. Geigeru)

12. Iskaz/svjedočanstvo A. Z. iz Brčkog “/…/ Am 22.7.45. wurde wir alle, je 70 bis 80 Personen in einen Waggon, einwaggoniert, um uns nach Österreich hinüberzutreiben. So wurde auch dieses Lager aufgelöst. In den Tagen, wie wir unterwegs waren, bekamen wir einmal eine Verpflegung, und das nur Brot. Am 24.7.45. ist der Transport in Ljubljana (Laibach) angekommen und wurde die ganze Nacht aufgehalten, und gegen morgens wurde der Transport zurückgeschickt nach Kroatien und am 27.7.45. nach Pisanica gebracht. Dort waren wir tags auf dem Viehmarkt unter freiem Himmel untergebracht, nacht war es erlaubt, in Schuppen, Stallungen und verlassenen Häusern Unterkunft zu nehmen. Die Verpflegung war aus ein oder zwei Schöpflöffel Maislascha (Viehtrank), ohne Salz, und ein Bissen Maisbrot. Am 11.8.45. wurde des ganze Lager nach Krndija, Bezirk Djakovo mit ungefähr 3500 bis 4000 Personen abtransportiert und mit einem dreitägigem Aufenthalt in Schipowatz bei Naschitz. /…/ ” (Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, str. 521, Nr. 65 Bericht (Brief) des A.Z. aus Brčko in Bosnien. Original, 22. März 1958, 3 Seiten, mschr. BA Koblenz Ost – Dok. 2. Usp. Leidensweg der Deutschen im Kommunistischen Jugoslawien, Band II, str. 829.)

13. Iskaz/svjedočanstvo N.Q. iz Kikinde “/…/ Vierzehn Tage nach unserer Ankunft in Varaždin wurden wir wieder alle einwaggoniert und bei verschlossenen Waggontüren nach Marburg (Maribor) abtransportiert. Wir sollten nach Österreich Weitergeleitet gebracht worden war. Tatsächlich traf unser Transport auch in Maribor ein. Unser Transport erhielt aber nicht die Erlaubnis, nach Österreich einzureisen. Wir erfuhren, daß die britischen Militärbehörden es ablehnten, unseren Transport zu übernehmen. Einen Tag lang standen wir so in Maribor. /…/ Etwa am 1. August wurden wir von Maribor wieder nach Agram zurückgebracht /…/. In Agram faßten wir ein Viertel Liter Maisbrei, und dann ging es nach Velika Pisanica bei Bjelovar. Dort wurden wir in der Nacht ausgeladen und mußten im Freien am Bahnhof 159

VDG JAHRBUCH 1999

übernachten. In der Früh wurden wir abgezählt und marschierten in ein Lager. Das Lager war schwer bewacht und mit Stacheldraht umgeben. Da es aber mit Verurteilten von der Ustascha, Tschetniken und anderen Formationen überfüllt war, wurden wir zwei Kilometer weiter auf einen Jahrmarkplatz gebracht. Auf diesem Markplatz verbrachten wir alle zunächst zwei Wochen, dann wurden die Arbeitsfähigen in der Umgebung von Pisanica zur Landarbeit und Bauarbeiten eingesetzt, und zwar Männer und Frauen… Ich war etwa drei Monate lang in Arbeit und wurde dann 350 arbeitsunfähigen Männern und Frauen nach Stara Gradiška gebracht. – Die anderen wurden, wie ich hörte, nach einiger Zeit nach Krndija bei Djakovo ins Lager gebracht. /…/ “ (Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost – Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, str. 192-193, Nr. 34 Protokollierte Aussage des N.Q. aus Groß– Kikinda (Velika Kikinda) im Banat. Original 7. Juli 1946, 6 Seiten, mschr. BA Koblenz Ost – Dok. 2. Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, Erlebnisberichte, str. 825-826.)

DAS LAGER VELIKA PISANICA IM JAHRE 1945 Nach dem Zweiten Weltkrieg hatten die neuen kommunistischen Herrscher in Jugoslawien die Volksdeutschen als generelle Schuldige und Feinde gesehen und sie vertrieben, festgenommen und in Lager gesperrt. Die kommunistische Herrschaft hatte die Absicht die Mehrheit der übriggebliebenen Deutschen aus Jugoslawien zu vertreiben. Wie die Grenze zum Westen geschlossen blieb und Österreich keine Vetriebenen mehr annahm, folgte die Internierung der Volksdeutschen in zahlreiche Lager in Jugoslawien. Einer von diesen Lagern, kürzerer Dauer war auch im Jahre 1945 das Lager Velika Pisanica bei Bjelovar. Einer kurzen Darstellung der Entstehung des Lagers sind alls Illustration auch die Aussagen der ehemaligen Lagerhäftlinge im Lager Velika Pisanica beigefügt. 160

VDG JAHRBUCH 1999

@eljko LEK[I]

Ku}evlasnici u njema~kom dijelu \akova 1879. godine Na prijelazu 18. i 19. stolje}a \akovo je bilo, iako sijelo biskupije, neugledan gradi} sa oko 1000 stanovnika u fazi demografskog i gospodarskog nazadovanja. Godine 1806. dolazi u \akovo za biskupa Antun Mandi} (biskup od 1806. do 1815.). On je uo~iv{i to stanje odlu~io naseliti koloniste, Nijemce katolike, direktno iz njema~kih pokrajina. U tu svrhu u \akovu je za njih dao isparcelirati nekoliko ulica. O dolasku Nijemaca u \akovo i \akov{tinu navodimo samo ukratko jer je o tome ve} podosta pisao dr. Vladimir Geiger1. U literaturi se ~esto navodilo da je do biskupa Mandi}a \akovo bilo ~isto hrvatsko mjesto, a da je on naselio prve Nijemce. Me|utim, listaju}i mati~ne knjige kr{tenih uo~ava se da su u \akovu `ivjeli brojni Nijemci i drugi stranci i znatno prije Mandi}eve kolonizacije. Razlog tome je zasigurno postojanje konjani~ke kasarne u \akovu. U njoj su zasigurno boravili brojni ~asnici, a i obrnici koji su obavljali razne poslove za potrebe vojske2. Mandi}ev `ivotopisac Filipovi} stihovima je ukratko opisao tu kolonizaciju Nijemaca: “Djakovu zemlje bie za Djakovce Orrache, Mlogo vishe negse sie za potrebe domache: Mandich dakle mudro radi; od nimachog naroda, Kuche Pushta, da se zgradi, koji selli zla Zgodda. Tri sokaka i sad ima, koje Mandich naselli.”3 Njema~ki dio \akova obuhva}ao je slijede}e ulice: Matije Gubca (isto~ni dio), Kralja Tomislava (isto~ni dio), Augusta [enoe, Ivana Gorana Kova~i}a, Frankopanska, Josipa Kozarca i Istarska. Navedeni dio ulice Matije Gubca je vjerojatno najranije isparceli1

Kolonizacija Nijemaca u \akovo i \akov{tinu, Zbornik Muzeja \akov{tine, sv. 3, \akovo, 1985., str. 29-65; Njema~ke “Zavi~ajne knjige” za \akov{tinu, “\akova~ki vezovi”, jubilarna revija 1967-1991, \akovo, 1991., str. 79; Njema~ka etni~ka zajednica u \akovu i \akov{tini od po~etka 19. do sredine 20. stolje}a, Sveu~ili{te u Zagrebu, Filozofski fakultet, odsjek za povijest, Zagreb, 1996., doktorska disertacija, rukopis, i dr. Op{irnije: @eljko Lek{i}, Strani doseljenici u \akovu prije biskupa Mandi}a (1806.-1815.), Godi{njak Njema~ke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 1996, Njema~ka narodnosna zajednica/Volksdeutsche Gemeinschaft, Zagreb 1996., str. 79-83. Adam Phillippovich de Hendelthal, Xivot velikoga biskupa, privelikoga domorodca i najvechega priatelja nashega Antuna Mandicha izpisan po Radoslavu od Pannonie Savske, u Pecsuhu Slovima Stipana Knexevich, 1823., str. 78

161

VDG JAHRBUCH 1999

ran. Dugo se bio zadrào naziv za tu ulicu Deutsche Gasse4 ili Staronjema~ka ulica. Nijemaca je bilo i u drugim dijelovima grada, ali u ovim ulicama su najve}im dijelom ìvjeli Nijemci sve do 1944. godine. Iz zemlji{nih knjiga za katastarsku op}inu \akovo, koje su ispisane 1879. godine, izvadili smo podatke o ku}ama i njihovim vlasnicima5. U vrijeme ispisivanja ovih knjiga, iako je od kolonizacije Nijemaca pro{lo vi{e od pola stolje}a, kao vlasnici zadràli su se Nijemci. Bilo je dakako i pojedina~nih naseljavanja Nijemaca iz Ba~ke koji su ovdje kupovali posjede. Tzv. gruntovni napisnici, koji su ustrojeni 1856. godine, iz kojih su prena{ani podaci u navedene zemlji{ne knjige, su samo djelomi~no sa~uvani. Za pojedine dijelove ulica bi se zasigurno mogli prona}i i stariji podaci o ku}evlasnicima. U prilogu donosimo skicu dijela \akova sa neko} njema~kim ku}evlasnicima. On obuhva}a ku}e broj 355 do 457 i 459 do 474, dakle 118 ku}a6. Poslije obavljene numeracije pedesetih godina 19. stolje}a, novosagra|ene ku}e dobivale su brojeve po numeraciji koja je bila jedinstvena za cijeli grad. Te novosagra|ene ku}e, a kojih i nije bilo mnogo poslije uspostave numeracije, nisu navedene u popisu kojeg donosimo. Imena su navedena doslovno onako kako su navedena i u zemlji{noj knjizi. Ponegdje je uz ime i prezime navedeno i zanimanje. Ku}ni broj: . . Ku}evlasnik: 355 . . . . . . . Marija udova Galovac 356 . . . . . . . Staubringer Ana, Vendelin i Josip, zastupani po tutoru Augustu Knöblu 357 . . . . . . . Geiger Mio 358 . . . . . . . Raumberger Baltazar 359 . . . . . . . Bletz Sebastian mlinar 360 . . . . . . . Knöbl Franjo 361 . . . . . . . Knöbl Franjo 362 . . . . . . . Raumberger Baltazar 363 . . . . . . . [ips Lavoslav 364 . . . . . . . Kurz Stiepan 365 . . . . . . . Geckel Martin 366 . . . . . . . Herger Martin 367 . . . . . . . Terezija udova Lang, ml. Magdalena, ml. Antun i ml. Eva Lang 368 . . . . . . . Rechner Martin 369 . . . . . . . Kurz Mi{o 4

U vezi naseljavanja Nijemaca u \akovo, J. Lakato{ navodi: “Tako je Djakova~ki biskup Mandi} (1809-1811) naselio u Djakovu toliko Nijemaca, koji su navodno do{li iz Kölna, da su u Djakovu nastale ~itave nove ulice. Jedna od njih jo{ i danas (t.j. 1914. god., @. L.) nosi ime “Deutsche Gasse”.” Vidi: Joso Lakato{, Narodna statistika, Zagreb, 1914., (vlastita naklada), (Nijemci u hrvatskim zemljama), str. 25 O numeraciji ku}a u \akovu op{irnije: @eljko Lek{i}, Numeracija ku}a u \akovu iz sredine 19. stolje}a, “\akova~ki vezovi”, jubilarna revija 1967-1991., str. 82 Kbr. 458 nalazila se u ulici V. Nazora, te je stoga presko~ena u ovom popisu ku}a.

162

VDG JAHRBUCH 1999

370 . 371 . 372 . 373 . 374 . 375 . 376 . 377 . 378 . 379 . 380 . 381 . 382 . 383 . 384 . 385 . 386 . 387 . 388 . 389 . 390 . 391 . 392 . 393 . 394 . 395 . 396 . 397 . 398 . 399 . 400 . 401 . 402 . 403 . 404 . 405 . 406 . 407 . 408 . 409 . 410 .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Knรถbl Franjo Spiegel Josip Barunica Magdalena Unuki} Barunica Magdalena Unuki} Hauer Nikola ml. Raumberger Roza, ml. Raumberger Gjuro, ml. Raumberger Ivan Suttinger Ivan Steiner Josip, tesar Reicher Ga{par Zimmer Ivan Marga udova Rendel Hildenbrand Mirko ml. Antun i ml. Liza Novak Masura Ivan Biskupija Djakovo Zimmer Franjo Portner Jakob Nikola Gely Andrija Wenzl Lucz Antun Treislampel Josip Hamburger Gjuro Hamburger Gjuro i Franjka Geiger Jakov Knรถbl Franjo Seidl Josip, stolar Lovi} Andrija i Albertina Lang Gjuro Ferdo i Franjka Gabut Ort Vendelin Boner Matia, kova~ Tiburac Jelisaveta ro|. Baraga Izraeliti~ka ob}ina u Djakovu Biskupija Djakovo Vitner Antun Gallo Terezija udova Hildenbrand Gjuro ml. Jakob Gerstner Geuzer Nikola Eberhard Josip Stehr Josip 163

VDG JAHRBUCH 1999

411 . 412 . 413 . 414 . 415 . 416 . 417 . 418 . 419 . 420 . 421 . 422 . 423 . 424 . 425 . 426 . 427 . 428 . 429 . 430 . 431 . 432 . 433 . 434 . 435 . 436 . 437 . 438 . 439 . 440 . 441 . 442 . 443 . 444 . 445 . 446 . 447 . 448 . 449 . 450 . 451 .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kurc Ivan Wagner Stiepan i Jelena Stรถhr Sebastian Anka Homotar u 3/4 i ml. Marija Lay u 1/4 Heckenbart Ivan Piler Tomo Josip Dรถry Stehr Adam Raumberger Mi{o ml. Nikola Alth Flekenstein Jakov i Eva Markovi} Josip Staubringer Josip i Barbara Muth Lovro Luz Nikola Lutz Simon i Kata Venes Gjuro ml. Pull Ivan, ml. Pull Mi{o, ml. Pull Nikola i ml. Pull Lovro Genzer Stiepan Vehmann Ivan Falk Ivan Amarain Jakov, Josip i Terezija Ditrih Josip Kindl Pavle Centner Josip Barbara udova Gettoni Pechtold Sebastian Vagner Nikola Piller Ivan Ditrih Vilhelm Pavle Schajrer Huber Ana Pull Kristian Wagner Simeon Ana [estak Reizner Barbara udova Nufer Ivan Lauber Vendelin Meder Bla` Kirchmaijer Josip Hermann Roko 164

VDG JAHRBUCH 1999

452 . 453 . 454 . 455 . 456 . 457 . 459 . 460 . 461 . 462 . 463 . 464 . 465 . 466 . 467 .

. . . . . . . . . . . . . . .

468 . 469 . 470 . 471 . 472 . 473 . 474 .

. . . . . . .

[ips Jakov Ba~var Meder Josip Petra~ Josip Buday Ivan, liekarnik u Djakovu Martin Brzak Schmidt Franjo Tittenheber Gjuro [neider Josip [neider Josip Lorbach Josip Milek Ignjo Ered Bernat Feld Martin Flekenstein Ivan ml. Fischer Ivan, ml. Fischer Elisabeta, ml. Fischer Kata, zastupani po tutoru Rechneru Martinu Weisz Gavro i Marija Piler Josip Gasser Antun Eret Jakov i Juliana Kurz Adam Franjo i Terezija Knรถbl Vehman Ivan

Ako izuzmemo nekoliko ku}a u biskupijskom vlasni{tvu, po prezimenima vlasnika mo`emo zaklju~iti su vlasnici oko 90 % ku}a u ovom dijelu grada bili Nijemci ili osobe njema~kog podrijetla.

165

VDG JAHRBUCH 1999

HAUSEIGENTÜMER IM DEUTSCHEN TEIL VON ĐAKOVO IM JAHRE 1879 Ende des 18. und Anfang des 19. Jahrhunderts war Đakovo, obwohl Sitz des Bistums, eine unbedeutende Stadt mit cca. 1000 Einwohner, in der Phase eines demographischen und wirtschaftlichen Rückganges. Im Jahre 1806 kommt nach Đakovo als Bischof Antun Mandić (Bischof von 1806 bis 1815). Da er die Situation einsah, beschloss er deutsche Katholiker als Kolonisten anzusiedeln, direkt aus deutschen Ländern. Zu Gunsten dessen hat er in Đakovo für sie einige Strassen parzellieren lassen. Der Schriftsteller gab Angaben aus Grundbüchern für die Katastergemeinde Đakovo, die im Jahre 1879 ausgeschrieben wurden, über Häuser aus dem östlichen, meist deutschen Teil Đakovos und ihrer Inhaber, an. Auf dem Verzeichnis stehen 118 Häuser. Nach den Nachnamen der Inhaber folgt, dass Inhaber von cca. 90 Prozent der Häuser in diesem Teil der Stadt Deutsche oder Personen deutscher Herkunft sind.

166

VDG JAHRBUCH 1999

Ivan ]OSI]-BUKVIN

Društveni, politički i kulturni ìvot Švaba u Cvelferiji između dva rata Propašću Habsburške monarhije i stvaranjem Kraljevine SHS njemačka narodnosna zajednica podunavskih Švaba na teritoriju koji je ušao u sastav Kraljevine SHS dospijeva u podređeni poloàj manjinskog naroda u novoj dràvi. Novonastale prilike (dràvne, političke, socijalne, gospodarske i kulturne) njemačku narodnosnu zajednicu (Folkdojčere) prvih godina nakon rata tj. ranih 20-tih, zatiču nespremne i po mnogo čemu izvan društvenih događanja u novostvorenoj dràvi (takvo stanje je na području Cvelferije). Nova vlast, osim popisa pučanstva i pojedinih smjenjivanja s poloàja utjecajnih Švaba ostavlja iste jedno vrijeme po strani (dràvni aparat je prioritet dao jačanju vlasti i konsolidaciji stanja u novoj dràvi, te neprijateljima velikosrpstva, komunistima i radićevcima) od dràvnih interesa. Pred početak Prvog svjetskog rata u selu Vrbanji je ìvjelo (kako se da vidjeti iz popisa od 1910. godine) 150 osoba koje su se izjašnjavale da pripadaju njemačkom narodu. Idući popis iz 1921. (prvi u staroj Jugoslaviji) biljeì u Vrbanji 128 Švaba. Iz slijedećeg popisa tj. onog iz 1931. ne moè se razaznati broj Nijemaca u Vrbanji, jer je popis sačinjen po vjeroispovjesti. Popis iz godine 1948. (prvi u Titovoj Jugoslaviji) biljeì u selu Vrbanji samo jednu osobu koja se izjasnila kao pripadnik njemačkog naroda. Obrađujući u mojim prošlim radovima Švabe u Vrbanji jasno se dalo vidjeti zbog čega je spomenute godine bilo takvo stanje. Godine 1921. u Drenovcima je 617 Švaba, Gunji 129, u Posavskim Podgajcima 31, Račinovcima 274, Rajevom Selu 146, i Soljanima 23 pripadnika njemačke narodnosne zajednice. Izbori za konstituantu 1921. godine bili su prvi pokazatelji političkog stanja u novoj dràvi, a ujedno i raspoloènja naroda spram vlasti, te pokazatelj pripadnosti nekoj od stranaka. Tako je na glasovanje u srezu @upanjskom te godine između ostalih stranaka na izbore izišla i “Samostalna njemačka stranka”. Stranka je imala svoje ogranke u Drenovcima, Račinovcima i Vrbanji. Na izborima 1925. godine “Njemačka lista” s nosiocem G. Grasselom dobiva također izvjestan broj glasova. Lista je peta po broju osvojenih glasova između 12 stranaka koje su istaknule kandidate. Vidljivo je da od spomenute godine Švabe u Cvelferiji nastupaju organiziranije, svjesnije i aktivnije u novoj dràvi. Konsolidacijom stanja u dràvi, te uspostavom odanog i povjerljivog dràvnog aparata, nova vlast počinje polako, ali sigurno od 1925. godine posvećivati pa`nju i ostalim potencijalnim protivnicima velikosrpstva i jugoslavenstva. Tako kroz praćenje brojčanog stanja pojedinih manjina na prostoru Cvelferije nova vlast 167

VDG JAHRBUCH 1999

s vremena na vrijeme prati i društvene aktivnosti pojedinih manjina. Jedno od prvih izvješća o manjinama naslovljeno kao “Spisak stranaca, njihovih udruènja i časopisa” od 31.03.1925. donosi pregled manjina i njihovih aktivnosti u 15 od 18 mjesta ondašnjeg sreza @upanja. (Mi ćemo se zadràti na sedam od devet mjesta Cvelferije). Iz spiska je vidljivo da “Nemaca” ima najviše u Drenovcima, i to 602 osobe, zatim Račinovcima 278, Gunji 129, Vrbanji 86, Rajevom Selu 82, Posavski Podgajci 16, dok u Soljanima i Djurićima te Strošincima nema osoba njemačke nacionalnosti. Mo`da je nešto malo bilo u Strošincima koji su tada pripadali pod Šid, te ti podaci nisu za sada dostupni. Iz istog spiska vidljiva je jedna bitna stvar da pripadnici njemačkog naroda u Račinovcima čitaju list imenom “Hill zeit” koji, kako stoji u pribilje`bi, izlazi u Apatinu. Analizirajući ovaj podatak mogli bismo doći do niza zanimljivih saznanja o ìvotu njemačke zajednice u Račinovcima, te veze s Apatinom i spomenutim listom. Pošto su Nijemci (Švabe) najbrojniji u Drenovcima i Račinovcima na području Cvelferije, tako će se i većina ostalih spoznaja o njihovom ìvotu odnositi na ta sela. Podataka o ìvotu njemačke narodnosne zajednice u Cvelferiji sve tamo do 1931. godine, osim popisa stanovništva i internih pregleda manjinskih zajednica u srezu @upanja, nema (ili ih do sada nisam pronašao). Prilikom agitacije za izbor narodnih poslanika 1931. godine u Drenovcima su odràna dva skupa. Općinska administracija i seoski poslušnici evidentirali su sve Švabe koji su bili prisutni na skupovima suprostavljenih kandidata. Sam spis je zanimljiv ne samo zbog osoba imenom i prezimenom navedenih i broja Švaba prisutnih na skupovima, već i zbog zaglavlja na spisu koji je naslovljen kao “Spisak kulturbundovaca koji su prisustvovali izbornom skupu dr. Franje Grubera 25.10.1931. u Drenovcima”. Iz samog zaglavlja spisa vidimo da je u Drenovcima spomenute godine postojala organizacija Kulturbunda, kao društveno, kulturno i gospodarsko okupljalište članova njemačke zajednice (kada je organizacija osnovana, za sada ostaje nepoznato). Na spomenutom skupu bilo je prisutno 28 drenovačkih kulturbundovaca. Nedugo zatim i kandidat Dragutin Perušić ima predizborni skup kojem prisustvuje 9 kulturbundovaca od kojih su četvorica bili i na prvom skupu. Ovaj dokument pokazuje političko stanje u selu te opredjeljenost prisutnih za pojedine kandidate. Kako vidimo, velika većina njih opredjelila se za dr. Grubera, kandidata projugoslavenskih organizacija. (Moramo znati da je to vrijeme dikatature te stvaranja jugoslavenstva i pridobijanja naroda preko nekolicine mjesnih i sreskih bivših pripadnika Hrvatske seljačke stranke). Godine 1934. na području sreza @upanjskog jedino u Cvelferiji djeluju udruènje Nijemaca i Slovaka (Totova). Udruènja Nijemaca su u Drenovcima i Račinovcima. U Drenovcima je “Švapsko-Njemačko prosvjetno društvo (Kulturbund)” koje broji 53 članova. Slovaci u Soljanima imaju dvije udruge s 47 članova. Popuštanjem diktature i pribliàvanjem izbora 1935. godine dolazi do aktivnijeg rada na svim društvenim poljima u Kraljevini tadašnjih naroda pa tako i narodnih manjina. Dolaskom na vlast “NSPD” u Njemačkoj 1933. godine i gospodarskim, polaganim ali sigurnim oporavkom privrede i njemački narod u podunavskim dràvama izravno ili neizravno osjeti vezu s novim pretkom u REICHU. Nedugo potom, 1934. godine ponovno slijede izvješća o manjinskim udruènjima u Cvelferiji u kojima se navode i prije spome168

VDG JAHRBUCH 1999

nuta udruženja u Drenovcima i Račinovcima. Interes vlasti za Švabe na prostoru kako Cvelferije tako i cijele države postaje sve očitiji i izravniji. Tako u devetom mjesecu 1934. godine Banska uprava Savske banovine u Zagrebu šalje raspis naslovljen na policiju, sreske načelnike i gradske i seoske vlasti, a predmet je: Nacional-socijalistički pokret među njemačkom manjinom u našoj državi. Raspisom se obavještavaju nadređene vlasti o mogućnosti širenja novih ideja te da se “diskretno nadzire rad Nemaca”. Samo mjesec dana kasnije slijede i konkretni potezi u svezi nadziranja njemačke manjine. Općinska uprava u Račinovcima 3.10.1934. šalje izvješće sreskom načelništvu u @upanji. Bilje`nik u Račinovcima izvješćuje da u selu ima ìtelja njemačkog podrijetla te da su do sada ravnodušni spram zbivanja u Njemačkoj i da nitko nije do sada dolazio među njih od stranaca. Kako su se događaji u Europi odvijali tako je i situacija Nijemaca (Švaba) u Kraljevini Jugoslaviji postala sloènija te praćena od strane vlasti. Godine 1936. u dva navrata općinske vlasti u Drenovcima i Račinovcima šalju izvješća o “Njemačke manjine političkom drànju”. Mjesni bilje`nik u Drenovcima izvještava sresko načelništvo u @upanji o lojalnosti Nijemaca kraljevskoj vladi, Jugoslaviji, kralju i domu Karađorđevića, te nepovjerenju prema opoziciji i neodobravanju njezinog drànja. (Poznavajući stanje u Drenovcima i osobu tadašnjeg bilje`nika pokrštenog Srbina, protinog sina, odanog jugoslavenstvu, slobodno se usuđujem reći da je dotični malo idealizirao stanje bojeći se za svoj poloàj). Naprotiv, izvješće iz Račinovaca od istog dana i mjeseca s udaljenosti od samo nekoliko kilometara, govori sasvim drugačije. Situacija u Račinovcima, što se tiče “Ovdašnje njemačke manjine ìtelja” je ta da su isti na izborima 5.5.1935. glasovali svi za Mačekovu listu. Također je sigurno da će i ubuduće njemački ìtelji istupati isto kao i starosjedioci. Mjesni bilje`nik dalje navodi poimence Švabe koje prednjače i vode takovu politiku, a to su: Stjepan Lambert, posjednik, Antun Bauman, posjednik, Ivan Dànić, mlinar, Josip Jungen, kovač i Ivan Šendlinger, posjednik. Da se među domaćim Švabama osjete određena gibanja i izvjesna naklonost k novoj politici u staroj domovini, potvrđuje i dopis Kraljevske banke uprave Savske banovine od četvrtog mjeseca 1937., a koji se tiče aktivnosti Kulturbunda iz novosadske centrale. Dopis upozorava niè razine vlasti i policiju na aktivnosti oko prikupljanja podataka o mjesnim Švabama, te političkom i gospodarskom stanju isti, te da se takove aktivnosti onemoguće. Politička propaganda putem njemačkog tiska zabrinjava aktualnu vlast tako da ista sve češće zabranjuje raspačavanje raznih tiskovina domaćih i inozemnih. Seoska načelstva tako dobivaju brojne dojave o zabranama, između ostalog i NEUESTE ZEITUNG koji je izlazio u Frankfurtu od 13.2.1937. broj 37. (bilo bi zanimljivo vidjeti što je to utjecalo na zabranu raspačavanja?). Mnoge političke promjene koje su uslijedile 30-tih godina nisu dovele u pitanje kulturni i gospodarski napredak njemačke zajednice u Cvelferiji. Tako je njemačka zajednica u Račinovcima dana 25.2.1937. dobila potvrdu Pravila svoje “Njemačke čitaonice”. Potvrda Pravila od strane Kraljevske banske uprave očit je znak da čitaonica kao kulturno okupljalište Švaba u Račinovcima nije ničim dovela u pitanje povjerenje vlasti u svoj rad. Isto tako i ìtelji njemačke narodnosti u selu uìvali su povjerenje tadašnje vlasti koja se prilagođavala europskim političkim kretanjima te se u skladu s tim tako i ponašala. 169

VDG JAHRBUCH 1999

Uspostavom Banovine Hrvatske i promjenama nastalim s novom geopolitičkom situacijom, mijenja se i poloàj njemačke manjine na tlu Banovine. Također, opće političke prilike u Europi uvjetovale su kod njemačke narodnosne zajednice u sklopu Kulturbunda i jačanje samosvijesti te napretke u mnogim kulturnim i gospodarskim kretanjima na tlu Banovine, a također i Cvelferiji. Novo političko stanje se posebno osjetilo na gospodarskoj osnovi u mjestima Cvelferije s većim brojem Švaba. Tijekom iduće tri godine (do 1941.) mnoge su švapske obitelji u Drenovcima, Račinovcima, Gunji i Vrbanji, baveći se poljoprivredom i stočarstvom (Račinovci i Drenovci), te poljoprivredom i zanatstvom (Vrbanja, Gunja) modernizirali proizvodnju, te se okrenule k trìšnom privređivanju. @iveći desecima godina među starosjediocima – Šokcima, Švabe Cvelferije su i direktno utjecale na razvoj tog dijela Srijema. Isti su davali pozitivan primjer starosjediocima Šokcima (poljoprivrednicima, stočarima) koji su u većini slučajeva prihvaćali (istina poneki puta i teško) mnoge kulturne i gospodarske novine koje su ovaj kraj s vremenom (posebno poslije izgradnje nasipa na Savi) svrstale u naprednija poljoprivredna područja tadašnje Banovine Hrvatske. Početak II svjetskog rata njemačka manjina u Cvelferiji proìvljava isto kao i Hrvati koji su očekivali bolje dane u novoj Hrvatskoj u sklopu postojećeg geopolitičkog, društvenog i gospodarskog poretka. Godine 1941. u Drenovcima je bilo 626 Švaba, Račinovcima 329, Rajevom Selu 158, Vrbanji 120 i Gunji oko 50. Da bi ovo moje izlaganje bilo detaljnije i potpunije, te obuhvaćalo i ostala spomenuta sela u Cvelferiji, trebalo bi utrošiti dosta vremena, obići mnoge arhive i ìvuće članove njemačke zajednice iz mog kraja koji bi upotpunili i dali cjelovitu sliku proteklog vremena i mjesta njemačkog naroda u njemu.

DAS GESELLSCHAFTLICHE, POLITISCHE UND KULTURELLE LEBEN DER SCHWABEN IN ZWELFERIEN ZWISCHEN ZWEI WELTKRIEGEN Die Volksdeutsche Gemeinschaft der Donauschwaben auf dem Gebiet von Zwelferien steigt durch den Zerfall der K.und K.Monarhie in einen neuen staatlichen Zustand, wirtschaftlich und politisch untergeordnet. Die Abgeneigtheit der staatlichen Politik gegenüber der Mitglieder des deutschen Volkes auf dem Gebiet des Königreiches Jugoslawien, zwingt die Deutshen auf eine Auswanderung und Assimilierung. Anfang der 20-iger Jahren gründet man politische Vereine und die Deutschen nehmen an den Wahlen teil. Die wirtschaftliche, politische und kulturelle Aktivität der Deutschen kommt besonders nach dem Jahre 1935 zum Ausdruck und dauert bis Anfang des II. Weltkrieges, aber die Herrschaft ist besonders vorsichtig und misstrauisch gegenüber den Mitgliedern der Gemeinschaft, deren Wirkung man auch versucht zu verhindern. Durch die Gründung der Banschaft Kroatien 1939 und die besonders bekannten Ereignisse 1941 steigt wieder die Anzahl, der sich als Schwaben in Zwelferien geäusserten, und der Druck der Herrschaft lässt nach. 170

VDG JAHRBUCH 1999

Nives RITIG-BELJAK

Hrana kao kulturno o~itovanje - Nijemci u podunavlju Posljednjih dvadesetak godina uo~avamo rast istraìvanja vezanih uz prehranu. Uzrok tome je globalno uo~avanje ~injenice da je velik dio svijeta na rubu gladi, dok se razvijene zemlje suo~avaju s neraspore|enim vi{kom hrane. Pravilna raspodjela bilo bi rje{enje, no kako ga provesti? U traènju rje{enja, istraìvanja nisu usmjerena samo u pravcu proizvodnje hrane, ve} se okre}u razotkrivanju povijesnih uzroka koji su doveli do nesrazmjera u prehrani. Kulturne komponente fenomena hrane zavrijedile su napokon znanstvenu znatièlju. Povijesna etnologija pristupa hrani u okviru nove antropologije iskustva. (Geertz l986: 373-380) .U metodolo{kom smislu, hrana se sve vi{e promatra kao obrok, a cijeni se i individualno prehrambeno iskustvo te razotkriva odnos izme|u individualne i dru{tvene potra`nje za hranom. Pri~u o hrani kao simbolu identiteta i povijesnoj ~injenici nerijetko }emo otkriti i unutar pri~e o vlastitom identitetu (usp. NiedermĂźller l988: 45l-474). Vode}i ra~una o ovim naglascima, okre}em se izabranom regionalnom zadatku.

*** Kao {to je poznato, Dunav tek malim dijelom proti~e kroz Hrvatsku, no upravo taj dio nosi zna~aj povijesne granice. Politi~ka granica nije {to i kulturna, pa na razini prehrane treba o~ekivati mnogo {iru podunavsku zonu no {to je sugerira rijeka i njeno priobalje. Prema arheolo{kim nalazima u predrimskom, rimskom i postrimskom vremenu, o~ita je povijesna ìvost stanovnika na dunavskoj granici. Mislim da u stvaranju slike o izmjeni gospodara i stanovnika Podunavlja moramo biti svjesni slijede}e ~injenice : plodna zemlja, taj vi{evjekovni osnovni kapital, jam~ila je naseljenost ovom podru~ju, ma kakve se nad njim nadvijale nesre}e. Ovo dodajem uz ~esto ponavljanu pojednostavljenu povijesnu sliku o tome kako su Rimljane istjerali Slaveni, Slavene pokoravaju Turci, nakon odlaska Turaka cijelo Podunavlje i Slavonija ostaju pusti pa Marija Terezija i Josip II naseljuju Nijemce. (Pei}, l996 : 8). Pojednostavljeno bi bilo utvrditi kako nakon dvjesto godina novi kolonisti (Srbi, Hercegovci, Li~ani, Zagorci i dr.) zamjenjuju iseljene Nijemce koji su time podijelili sudbinu namijenjenu gubitnicima Drugog svjetskog rata. Etnolo{ka istraìvanja mogu}a su upravo zahvaljuju}i pokojoj obitelji Nijemaca koja ostaje u selu. Pri svakoj nasilnoj selidbi (a bilo ih je mnogo na ovom podru~ju) ostaje dio populacije, supstrat na koji se nadovezuju do{ljaci. Rano uspostavljena gradska sredi{ta Vukovar i Ilok tvorila su okosnicu identiteta i ruralnom dijelu Podunavlja. Nagla{enu va`nost imaju i ~injenice da se civilizacija ovog prostora kretala izme|u latiniteta i pravoslavlja te bliskog kontakta s Ma|arima i Ma|arskom s kojom je Hrvatska bila u personalnoj uniji od l1O2 g. Nadalje, hrvatsko Podunavlje ìvje171

VDG JAHRBUCH 1999

lo je gotovo dva stolje}a pod turskom vla{}u. To razdoblje u pogledu prehrane ne moèmo ocijeniti kao civilizacijsku stagnaciju ,ve} naprotiv, to je doba razvoja povrtlarstva, trgovine i ribolova. Hrvatsko Podunavlje nosi pe~at grani~nog podru~ja : u pojedinim povijesnim razdobljima ta je granica bila vrlo o{tra i kontrolirana, kao u vrijeme austrijsko- turske granice, da bi u vrijeme Jugoslavije (prve i druge) bila formalna, me|urepubli~ka. U stvaranju prehrambenih navika vaàn je neposredan kontakt stanovnika pa zato nagla{avam va`nost njema~ke kolonizacije koja se slegla me|u slavensko, ma|arsko i rumunjsko stanovni{tvo sve do krajnjih isto~nih granica tada{nje Austrije. Dunav prema tome ne predstavlja drasti~nu granicu izme|u dvaju svjetova ve} ìlu kucavicu razmjene zapada i istoka, trajno izvori{te otkri}a i novina u vrijeme kad su transport i drugi vidovi komunikacije bili spori i ograni~eni. Suvremeni jelovnik Podunavlja, kakav je poznat do u na{e dane, mogli bismo grubo podijeliti na gra|anski i seoski. Dalja ra{~lamba bila bi - ugostiteljski i obiteljski. Prema toj podjeli govore}i o seoskoj prehrani do 2o. stolje}a naj~e{}e mislimo na stati~nu tradicijsku ishranu, dok nam gra|anske i plemi}ke sredine kao i blagovanje klera daje pravo da govorimo o gastronomskim dosezima te tzv. visoke kuhinje. Tek je devetnaesto stolje}e ( a to je vrijeme u kom moèmo o~ekivati standardizaciju prehrane), svojim tehnolo{kim otkri}ima kao {to je primjena mlina za sitnu meljavu ìta ili otkri}e {tednjaka {parherda u zamjenu za ognji{ta omogu}ila gastronomiji da se razvije i bude prihva}ena u {irim slojevima populacije. Do tada je to bila zatvorena djelatnost samostanskih i vla-

172

VDG JAHRBUCH 1999

stelinskih kuhinja u kojoj je stanovnik Podunavlja bio ili liferant ili pomo}ni kuhar. Samostani su zadràli visoku kuhinju koja ne samo {to je nastavila provoditi visoko kulinarsko umije}e rimske kuhinje, ve} je njegovala svojevrsno natjecanje izme|u samostanskih i vlastelinskih kuhara i time poticala razvoj kulinarstva . Plemstvo ovog podru~ja, premda stranog podrijetla kao obitelj ELTZ ili ODESCHALCI, udoma}ilo se i njegovalo prisan kontakt s lokalnim stanovni{tvom. Preko podataka do kojih mogu do}i etnolozi, a to su usmena sje}anja, vlastelinstvo je rado zapo{ljavalo doma}e talentirane djevojke. Kad bi se pokazale kao vrijedne kuharice, ~esto bi slijedile dijelove obitelji u Be~ ili Budimpe{tu, pomagale u mla|im obiteljima kad bi se ove izdvojile s obiteljskog dvora. Postajale bi gra|anke, ''dobro'' se udavale.Ta ~injenica pomaè danas etnolozima pri sakupljanju saznanja o visokoj kuhinji jer mnoga seoska i gra|anska doma}instva i danas posjeduju rukom pisane kuharice koje su njihove prabake koristile pri radu "na dvoru". Ponekad susretnete obitelji u manjim gradi}ima koje zbog naslje|ene vje{tine kuhanja i danas uìvaju poseban ugled u svojoj sredini premda nisu ni posebno bogate ni dru{tveno utjecajne. Jezik pri {irenju i prihva}nju novih jela nije bio prepreka (kao ni drugdje u razvoju obrta) tim vi{e {to je stanovni{tvo ovog podru~ja nerjetko bilo trojezi~no , napose u govornom jeziku. Ovaj podatak o vi{ejezi~nosti postaje aktualan dolaskom velikog broja njema~kih kolonista u Podunavlje.

*** Da podsjetim na glavne selidbe : karolin{ka (l711-l740), terezijanska (l744 - l768) te jozefinska (l782 - l787). Kasnije su zabiljeène manje ali ~este unutarnje migracije njema~kog stanovni{tva. Tako l855. u Tovarnik stiè osam njema~kih obitelji iz Ba~ke. Oriolik postaje pretreìto njema~ko naselje tek nakon l883. godine. Svinjarevce naseljuju Nijemci iz Apatina tek l859. (Schrekeis 199o: 63). Upravo te unutarnje migracije potvr|uju privrènost njema~kih kolonista novoj domovini. Nisu se vra}ali u zemlju porijekla . Da bi bolje razumjeli poriv koji je koloniste naveo na seobu, a zatim ih vezao uz novi kraj , navest }u razmi{ljanja povjesni~ara Holma Sundhaussena; - Regija isto~no od zatvorenog podru~ja njema~kog govornog jezika bila je oduvijek slabije naseljena od srednje i zapadne Europe. Stanje rata, epidemije i druge katastrofe uvijek bi naglasile manjak radne snage. To stanje traje sve do eksplozije pu~anstva u drugoj polovici pro{log stolje}a koja je dovela do radikalne promjene odnosa izme|u ~ovjeka i tla. Ta razlika u gusto}i pu~anstva zapada i istoka imala je raznolike posljedice. Na zapadu je ranije pokrenuta modernizacija poljoprivrede, jasnija je podjela rada izme|u sela i grada, u gradu se nagla{enije razvija obrt. - Prekobrojnost ruku i manjak zemlji{ta lak{e je pokretala ljude spremne potraìti novu domovinu koja }e im pruìti bolje ìvotne uvjete. - Tu perspektivu nudilo je podru~je oslobo|eno Turaka, opustjelo i slabo naseljeno. Posjednici zemlje traìli su radnu snagu. Nije to bilo doma}e plemstvo pa oni i nisu birali koloniste, no u prednosti su bili kolonisti s modernijim tehni~kim znanjima i sposobnostima.Prema Sundhaussenu jo{ je jedna ~injenica navela Nijemce na migraciju. 173

VDG JAHRBUCH 1999

- Njema~ko nasljedno pravo omogu}ilo bi prvoro|enom sinu nasljedstvo i ekonomski start, dok je ostala bra}a traìla zanimanja i posao kojim bi stekli kapital prije ènidbe. (Sundhaussen l992: 62-64) Iselili su u dio Hrvatske gdje je vaìo sustav zadruga, u kom je zemlja ~uvana u okruènju velikog roda.Taj sustav nije poticao osobne ambicije Mo`da je upravo razlika u naslje|ivanja stvorila kod Slavena mi{ljenje o Nijemcima kao su{tim materijalistima, sklonim radu i pretjeranoj (agresivnoj) èlji da steknu {to vi{e zemlje i omogu}e rad i privre|ivanje svojim potomcima. Tamo gdje su Nijemci katolici do{li me|u pravoslavne isticali su se i po manjem broju praznika. Ta se razlika kao i razlika u obi~ajima slabije zapaàla me|u katoli~kim susjedima. Ipak na temelju opisa i dokumenata valja pretpostaviti da okruènje u koje su kolonisti stigli nije bilo neprijateljsko ve} okruènje grupe ljudi koji su dijelili sli~ne ìvotne probleme. Sundhaussen navodi da u l9 st.upori{te selja{tvu nije bila nacija ve} pregledna grupa osoba koja je dijelila odre|ene zna~ajke i tvorila okvir seljakova ìvotnog svijeta.(Sundhaussen l992: 64) Takva interesna grupa bili su kolonisti i starosjedioci. Kolonisti su se ponajprije zdruìli izme|u sebe: ve} u drugoj generaciji gubi se razlika izme|u doseljenih iz Bavarske, Baden WĂźrtenberga, [lezije ili Elzasa. Ipak, tamo gdje su se kolonisti smje{tali kasnije, primjerice manje kolonije doseljenika iz Sudeta u prvoj polovini devetnaestog stolje}a, zna~ajke ''pemske'' (~e{ke) kuhinje prenosit }e sve do na{ih dana. Evangeli~ka naselja, u ~ijim bi prehrambenim navikama na{li razliku, bila su smje{tena uglavnom isto~nije. Kakvu je prehranu poznavala hrvatska zadruga ili velike, brojne obitelji kakove su upoznali prvi njema~ki kolonisti? Dopustimo li da nam izvor budu putopisci iz vremena doseljenja Nijemaca ili pak slavonski pjesnici prosvjetitelji - sloìt }emo se da su razlike bile o~ite. U osamnaestom stolje}u, kad pristiè glavnina njema~kih kolonista, najvi{e se sijala p{enica a zatim suraìca. Tek }e kasnije suraìca izbiti na prvo mjesto. Bilo je razvijeno i sto~arsto, premda ne u intenzivnom nomadskom obliku kakav su zatekli kolonisti koji su se uselili me|u srpsko stanovni{tvo Banata (Martinov 1997:20). Kako je zadru`na ili mnogoljudna obitelj obra|ivala zemlju Tehnika je jednostavna-tropoljni sistem obrade polja: jedna je tre}ina polja zasijana zimskim, jedna tre}ina proljetnim ìtom, dok bi jednu tre}inu ostavljali na ugaru. Njema~ki kolonisti od samog su po~etka gnojili zemlju. Prema mnogim ekonomskim analiti~arima zemlje je bilo i vi{e nego dovoljno, no kako seljaci nisu znali (ili smjeli u grani~arskim selima) unov~iti vi{ak, nisu se ni trudili mu~no obraditi zemlju. U te{ki plug valjalo je upregnuti 3 - 5 pari volova (Buturac l942:7- âpo l991:49) U vrijeme po~etka jozefinske kolonizacije Slavoniju je poharala gladna godina, a takove su krize bile ~este usprkos dobroj zemlji. Sto~arstvo je bilo manje rizi~no: neograni~eno vlasni{tvo seljaka, pusta zemlji{ta i {ume pune ìra. Vlastelini bi dodatno iznajmljivali pasi{ta (stoka se do l9. st. dràla izvan staja, pa otuda i manjak gnojiva), a oni spretniji mogli su stoku dobro prodati. (âpo 1991: 48). Valja imati na umu da je me|u njema~kim kolonistima (napose onima u gradovima) bilo mnogo onih sa ste~enim zanimanjima : raznih obrtnika, trgovaca, kr~mara ~ije su obitelji slijedile europske prehrambene navike, a hrana i pripremanje hrane u manjim obiteljima individualno je iskustvo i vje{tina. U zadrugama je priprema hrane bilo "deùrstvo" èna i djevojaka, a spretna je kuharica bila ona koja je znala nasititi brojna usta. Prosje~na je obitelj u 18 stolje}u imala 7 - 8 ~lanova. Tu brojnost ste}i }e njema~ki kolonisti u drugoj i kasnijim generacijama. 174

VDG JAHRBUCH 1999

Slavonski pisci Relkovi}, Do{en i dr. obaraju se prosvjetiteljskom strogo{}u na pre`deravanja u vrijeme svadbi i svetkovina, no ~uje se i pohvala tradicijskim jelima. Kvantitet a ne kvalitet hrane zna~io je bogatstvo prehrane,visok prehrambeni standard. (RitigBeljak 1991 : l35-141) Njema~ko stanovni{tvo nudilo je brojne novine u prehrani: razli~ite vrste mesa, povr}a, vo}a i za~ina. Priprema jela postaje rafinirana, hrana se konzervira, po{tuju se sezonska jela,uvode se higijenske navike i gra|ansko pona{anje za stolom. U devetnaestom stolje}u brojnost selja~kih i gra|anskih obitelji je gotovo podjednaka. Prosje~an broj uku}ana u sjevernoj i sredi{njoj Hrvatskoj bio je 5,4 ili preciznije 7 u zadrugama a 4,9 u tajno podijeljenim i nezadru`nim ku}anstvima (âpo - @mega~, l996 : l9o, bilj. 3o). Ta brojnost poticala je mlade Njemice da se udaju u obli`nje hrvatske obitelji. To je jo{ jedan razlog kulturolo{kom zbliàvanju, napose u proslje|ivanju kuhinje. Austrijska vlast vodila je brigu o prosvje}ivanju èna, napose u nekada{njoj Krajini, a kuharske knjige (kuharice) gotovo do I svjetskog rata tiskane su na njema~kom ili su dvojezi~ne. Dvojezi~no gra|anstvo tako|er je do prve polovine 2o. .stolje}a koristilo njema~ki pisane kuharice. Grani~arske ~asni~ke supruge razmjenjivale su recepte i natjecale se u kuhanju. Nijemci su do{li u kraj u kom je kukuruz dobro uspjevao a vaìo je i porezni oprost za tu ìtaricu (kukuruz je prihva}en u l7. st. jo{ u tursko vrijeme) (âpo 1991:44). Ipak kukuruz nije dosegao raznolikost u pripremanju kao {to je to slu~aj s krumpirom. Kolonisti su ponijeli svoja iskustva u pripremanju krumpira, no gotovo istovremeno s jozefinskom seobom i kraji{ki vojnici donijeli su krumpir iz [lezije i ê{ke nakon sedmogodi{njeg rata (1756 - l763).(Horvat 1976: 8o) Uostalom termin krumpir pro{ao je put od {leskog dijalektalnog izraza do hrvatskog standarda. U novoj sredini trebalo je uvaìti podjelu rada na mu{ko i ènsko kuhanje . U etnolo{koj literaturi obi~no se mu{kom kuhinjom naziva lov~eva kuhinja, raànj i ro{tilj, dok bi ènska jela bila ona kuhana, jela koja se jedu `licom. Podunavski model malo se razlikuje: sto~ari, lovci, ribari, vojnici i grani~ari, starosjedila~ka su zanimanja vi~na pripremi jela u kotli}u. .Prema dana{njim terminima , pomislili bi da su takva jela ma|arskog podrijetla. .Treba biti oprezan : Nikola Zrinski u svojoj baroknoj kuharici navodi da je jelo 175

VDG JAHRBUCH 1999

pripremljeno od svinjetine i kiselog zelja (danas poznato kao sekelji gula{), jelo koje su kuhali njegovi ma|arski i hrvatski vojnici jer im je davalo snagu. (Szakacz , l98l: 89) Modeli standardizacije kuhinje dolazili su u l9. stolje}u i iz obli`nje Ma|arske.To je razlog za{to su i njema~ke doma}ice Podunavlja nastojale dosti}i kvalitet visoke ma|arske kuhinje, odakle su se po~etkom 2o. stolje}a vra}ale gra|anske djevojke s diplomom doma}inske {kole . Prvi njema~ki kolonisti uselili su u zadanu, na brzinu sklepanu ku}u, da bi stolje}e kasnije ènske prostorije, kuhinja i ostava, postajale uzor i seljanima - susjedima. Nacifrana kuhinja njema~ke doma}ice (ujedno dnevni boravak ) nastojala je ve} prije I svj. rata pribaviti va`nu akviziciju : njema~ki {tednjak koji je za razliku od ognji{ta, omogu}avao istovremeno pripravljanje nekoliko jela. [tednjak se razvio iz jednostavnog otkri}a Castrolherda l753, da bi oko l86o. po~eo osvajati njema~ko trì{te. (Kodisch, l997 : 73 - 74) "Mein Herd mein Stolz" uzre~ica je njema~kih doma}ica. Gotovo da bih se mogli sloìti sa Z. Martinovom, te ono {to je zaklju~io o utjecaju njema~ke kuhinje na Srbe u Banatu, primjeniti i na hrvatsko Podunavlje ; njema~ki utjecaji na ishranu Hrvata u Podunavlju dominantniji su od svih utjecaja ostalih naroda u hrvatskom okruènju. Sude}i prema prvim tiskanim uputama , do izmjene iskustva do{lo i pri prire|ivanju suhomesnatih proizvoda. Kobasi~arstvo je u Nema~koj bilo vrlo razvijeno a dana{nji termini kao prezvur{t, {vargla, kajzerflaj{, vur{supe - govore tome u prilog. Gostioni~ari koji su nudili jednostavne obroke te varivo i kobasice uz kvalitetno vino kakvo nudi ovo podneblje, udarili su temelje gastronomskom standardu Podunavske ili Dunavske kuhinje.

*** Treba napokon razmisliti i o tome u kojoj je mjeri njema~ka kuhinja oboga}ena iskustvima svojih podunavskih susjeda. Napomena iz rukom pisane "{oka~ke" kuharice glasi: "Sarma je bolja ako se kuha u vur{supi". Ta re~enica govori o spretnom preuzimanju hrane koja u podunavsku regiju sti`e i s istoka i sa zapada. Matko Pei} upozorava da je turska vlast donijela kulturu malih vrtova - papriku koju su sadila ponajprije seoska doma}instva a tek onda gradska, patli|an i razne za~ine. Osijek je imao veletr`nicu "pon|ur" s koje je plovnim putevima hrana dopremana u {iru regiju. (Pei}1996:8). Turci su bili vrsni ribari i pravno su regulirali ribolov koji je u Podunavlju potvr|en u predrimsko doba. Multinacionalna sredina habsbur{kog carstva u vrijeme mira, poticala je raznovrsnu kuhinju i u`ivanje u jelima. Etnolog Milovan Gavazzi nagla{avao je u svojim predavanjima ju`nonjema~ku utjecajnu sferu u prehrani hrvatskih gradova. Dru{tveni zna~aj hrane u porastu je sve do iza II. svjetskog rata kad komunizam obara ugled svim tekovinama gra|anstva i daje prednost hrani seoskih gozbi i svetkovina : janjetini na ra`nju i ro{tilju. Zanimljivo je da uticaj s istoka dolazio i po~etkom 20. stolje}a. Tako ~itamo reklame za ~evap}i}e koji se kao promenadni specijalitet (dakle specijalitet koji se konzumira uz nedjeljne {etnje) jednakom brzinom {irio Beogradom i primjerice Brodom (Toldi l99l: l71). Sude}i prema reklamama iz prve polovice 20. stolje}a gostioni~arsko zanimanje privla~ilo je njema~ke i srpske stanovnike gradova.Svi oni nude doma}u kuhinju. [to je mogla biti "doma}a" kuhinja u multinacionalnom gradu Vukovaru oko l850? : ( Vukovar 176

VDG JAHRBUCH 1999

l850. prema Belavi}u broji: Hrvata - 2l32, Srba- l7l7, Nijemaca - l400, Ma|ara -292, @idova -l22, Cigana -33 (Schrekeis l990,62). S jedne strane to su jela tada ve} gotovo standardizirane be~ke kuhinje. Tako hotel "Lav" nudi be~ki obiteljski doru~ak: bijelu kavu i kifle. (Pei} 1996: 8). Radnicima pak, la|arima, ko~ija{ima i putnicima nudi se "ja~a" jauzna (gabelfrĂźhstĂźck) : vinski gula{, paprika{, satara{, fileke, paj{l, bijeli bubrezi, perkelt ili kvargl. Premda je me|u ovim jelima mnogo starih jela poznatih prije prihva}anja krumpira i kukuruza , njema~ki nazivi govore o tome da su svoj gostioni~arski ugled stekla u vrijeme kad je njema~ki bio govorni i slu`beni jezik uz Dunav. Austrijski i njema~ki mlinari prvi su prihvatili inovaciju koja im je omogu}avala sitnu meljavu p{enice. Jela od finog bijelog bra{na po~inju se smatrati izrazom blagostanja i to ne samo u gra|anskim ve} i seoskim doma}instvima. Velika je potraga za receptima kola~a, a koli~ina i vrste kola~a koje se peku za praznike, prelaze sve racionalne granice.I danas, kad se njema~ki ne ~uje u slavonskim gradovima i selima , `ene peku "bernpracne" , "geduldpusle" i "damenkapric" ne znaju}i vi{e {to ti nazivi zna~e i tko ih je donio. [teta je {to je danas mogu}e sakupiti osobne iskaze o hranidbenim navikama njema~kih stanovnika samo preko rijetkih kaziva~ica, no jo{ l950. poznata njema~ka etnologinja Ingeborg Weber- Kellermann istra`ivala je prehranu multinacionalnog sela MĂśsz (Tolna) u Ma|arskoj. Strukturalisti~kom analizom do{la je do prehrambenih modela i opozicija: Podunavski [vabe: drugi (Slovaci i Ma|ari); bogati i siroma{ni u selu (bez obzira na nacionalnost) ; njema~ki kolonisti-katolici : stari naseljenici Sasi - evangelici. U okviru teme o Nijemcima u Podunavlju , citirat }u tek karakteristike prehrane Nijemaca katolika jer pokazuje veliku sli~nost sa seoskome populacijom Nijemaca u hrvatskom dijelu Podunavlja. - mole kod stola - jedu krumpir ali uz prigovor - posjeduju raznolike recepte za jela od krumpira - prednost daju bijelom kruhu - peku kvalitetnu savija~u od sira ({trudlu). - slijede dobru "ma|arsku" kuhinju - "Mehlspeis "(mnogo vrsta okruglica i jela od bra{na) - juha od raj~ice, mesna juha, paprika{ uz prilog od tijesta - nudli - Hrane krave kukuruzom i krumpirom zbog mlijeka - hranili su i svinje kukuruzom da bi dobili ~vrstu slaninu. (Weber- Kellermann l976; lll-ll3).

*** I na kraju, zanimat }e nas jesu li njema~ki kolonisti izgradiv{i svoju novu kuhinju na tlu Podunavlja i Slavonije, prenijeli neka jela, neke prehrambene navike u " staru domovinu" u vrijeme povratka nakon drugog svjetskog rata? Zatim , da li se jelo u to vrijeme prilagodbe tretiralo kao jedan od simbola identiteta? Ima nekoliko izdanja kuharica Podunavskih Nijemaca. Do ruke mi je do{la kuharica Magde Weigand povratnice u Njema~ku iz Vr{ca. Sakupila je recepte Podunavskih Nijemaca iz raznih krajeva. Moje iz177

VDG JAHRBUCH 1999

danje iz l989. bilo je petnaesto! Uz pojedina jela autorica stavlja ma|arske, srpske ili rumunjske nazive. (npr. kiseli drob tj. janje}a iznutrica na kiselo) (Weigand l989). No tih " neprevedivih" jela je sasvim malo: pet ili {est. Sve ostale recepte namjenjene iskusnim kuharicama govore o suìvljenosti njema~ke kuhinje s na~inom kuhanja susjeda., koji i danas znaju {to su fa{iranci, grenadirmar{, {ufnudli, ta{ke, pala~inke, cu{pajz (nazive jela uzela sam iz memoarske knjige Pavla Pavli~i}a "Kruh i mast".Knjiga feljtona posve}ena je autorovu djetinjstvu u Vukovaru) . Zapadni Slavonci re}i }e za orehnja~u ili makovnja~u : mak {trudla, {trudla od oraha. Ovo obja{njenje potrebno je uz anegdotu koju èlim citirati. Ona govori o prehrambenom identitetu povratnika o dragom sje}anju na stari kraj. Moj sugovornik Sepp Eder, umirovljeni je prosvjetni radnik iz Bebingena kraj Stuttgarta. On je i danas dvojezi~an i kad govori hrvatski razaznaje se |akova~ki na~in govora. Kazivao je njema~ki jer se doìvljaj odnosi na zgodu iz l952.kad je ve} potpuno prihvatio svoje preseljenje u Njema~ku. - Vra}ao sam se vlakom ku}i iz okolice Ulma gdje je u to vrijeme ìvjela moja obitelj, sestra i {ogor,ujak...Preko puta sjedio je ~ovjek sa ènom. Ona je nosila maramu, on {e{ir i ja sam pomislio - Pa ovo bi mogli biti zemljaci! - Ja sam bio mla|i od njih i nisam mogao prvi pitati - Ljudi odakle ste? - Nisam znao kako uspostaviti kontakt. Pro|e jedna stanica, druga,tre}a... ~ovje~e {to da radim. Aha, palo mi je napamet... Bio sam kod majke i ona mi je za put zamotala mak{trudlu. Lijepo sam stavio torbu ispred sebe, oprostite,odmotao {trudlu i provokativno po~eo jesti. Jo{ nisam pravo ni zagrizao a èna je pitala : - Odakle ste Vi? - Odmah je prepoznala. Ali nemoè ~ovjek {etati okolo sa {trudlom pa sad na reveru nosim "donau{vapsku" zna~ku.-

DAS ESSEN ALS KULTURELLE ÄUSSERUNG - DIE DEUTSCHEN IM DONAUGEBIET Die Ethnologie beschäftigt sich immer mehr mit der Ernährung als Erfahrung von Personen oder einzelnen Familien auf bestimmten Gebiet. Diese Orientation passt zum Wetter: die deutschen Kolonisten verliessen in grosser Zahl das Donaugebiet und bevor es zur Änderung der Einwohner kommt, ist es gut, sich daran zu erinnern, was die deutschen Migrationen auf dem Gebiet der Ernährung gebracht haben. Die Hauptvölkerwanderungen der Deutschen ins kroatische Donaugebiet waren die folgenden: die karolinische (1711-1740), die theresianische (1744-1768) und josephinische (1782-1787). Später wurden kleinere innere Migrationen des deutschen Volks notiert. Eine kleiner Zahl der Einwohner lebte nach dem Abzug der Türken in einem Genossenschaftssystem oder in mehrzahligen Haushälten und beschäftigte sich mit Viehzucht und traditioneller dreifeldiger Landwirtschaft. Die Deutschen kamen in kleineren Familien, wo die Vorbereitung des Essens sehr kreativ ist, obwohl diese erste Welle der Ansiedler ins Donaugebiet eine arme Schicht der Bürger und Bauer 178

VDG JAHRBUCH 1999

mitbrachte. Unter den Kolonisten gab es viele Handwerker und so vermischte sich innerhalb Familien die bürgerliche und die dörfliche Weise des Kochens. Die Deutschen bringen die Verschiedenartigkeit in die Vorbereitung von Fleisch (neue Techniken in der Vorbereitung von Rauchfleisch, mehr Gemüse und Obst auf der Speisekarte, sie respektieren die Saissonernährung, sie konservieren Gemüse und Obst, gebrauchen mehr Gewürze). Auf dem Boden Kroatiens konnten sie das Essen, das aus dem Osten kam, kennenlernen: Mais, Paprika, die Eierfrucht. Die Bürger der Städte Vukovar und Ilok gebrauchen deutsche Kochbücher und diese österreichische Tradition mischt sich mit dem betonten süddeutschen Einfluss der deutschen Ansiedler, vor allem in der Konditorei. Die frühen Gastwirte (und das sind oft Ausländer) versuchten den europäischen Standard beizubehalten. Eigentlich promovieren sie das, was man in unserer Zeit die Donaugebiet-Küche nennen wird. Die Autorin betont, dass die deutsche Anregung eine erstklassige Bedeutung in der Gestaltung der kroatischen Standardküche hatte.

179

VDG JAHRBUCH 1999

LITERATURA • Buturac, Josip. l942. Po`e{ki isusovci i kutjeva~ko vlasttelinstvo l698 - l773, Hrvatska pro{lost, 2-3-str.3 - 48.

• ^apo, Jasna.l99l.Vlastelinstvo Cernik. Gospodarstvene i demografske promjene na hrvatskome selu kasnom kapitalizmu. Institut za etnologiju i folkloristiku,Zagreb.

• ^apo @mega~, Jasna . l996. Konstrukcija modela obitelji i povijest obitelji u Hrvatskoj, Narodna umjetnost 33/2, str. l79 - l97.

• Geertz,Clifford. l986. Making Experiences, Authoring Selves, u: The Anthropology of Experience . Ed.V.Turner i E.M.Bruner.Urbana and Chicago.

• Horvat,Viktor.l979.Promjena u proizvodnji hrane. @upanjski zbornik, br.6, @upanja. • Kodisch ,Tanja.l997. Fremdheitserfahrungen am Tisch des Europaeschen Maerchens, "Peter Lang", Frankfurt/M.

• Martinov - Purkarov, Zlatoje.1997. Nema~ki uticaj na ishranu Srba u Banatu, Banatski forum, Pan~evo.

• Niedermüller, Peter.l988.From the stories of life to the life history: historic context, social processes and the biographical model.U Life History as a Cultural Construction/Performance, Budapest, 45l-474.

• Pei}, Matko. l996. Slavonsko jelo. U Slavonska kuharica, priredio .F.Luke`, Pula. • Rittig-Beljak, Nives. l991.Arm und Reich um den Tisch im Lichte der traditionellen Didaktik.. Eßkultur und Körperverständnis in den Ländern Südosteuropas, Internationales Symposium Hamburg 19.-24.11.1989, Balkanologische Veröffentlichungen, l9. Berlin.

• Schrekeis, Hans.l99o Wukowar, alte Hauptstadt Syrmiens – Donauschwaben in Stadt und Umgebung, Salzburg.

• Sundhaussen, Holm.l992. Die Deutschen in Jugoslawien. (54 - 70).U: Deutsche im Ausland, uredio J.Bade, O Beck. München.

• Szakacs, Szakacs mestersegnek könyvecskeje :a csaktornyai Zrinyi-udvar XVII.szazadi keziratos XVll.szazadi keziratos szakacskönyve es Totfalusi Kis Miklosaltal kiaadott kolozsvari szakacskönyv.- Budapest : Megvetö könyvikiado.l981 .Predgovor Kovacs Sandor Ivan.

• Toldi, Zvonimir.199l.Brod na Savi: dva zlatna doba. Muzej Brodskog Posavlja. • Waigand, Marta.1989. Kochbuch der Donauschwaben (Eigenverlag) Grünstadt. • Weber- Kellermann,Ingeborg. l976.Diskusioni prilog uz studiju Ulricha Tolksdorfa : Strukturalistische Nahrungsforschung, Ethnologia Europea, IX, l.

180

VDG JAHRBUCH 1999

Mirjana DOMINI

Njema~ka i austrijska manjina u Republici Hrvatskoj i pravo na uporabu materinskog jezika Jezik, materinski jezik, jezik manjine Jezik Jezik se moè promatrati i opisivati na razli~ite na~ine1, a za svrhu ovoga rada o njemu razmi{ljamo kroz njegovu nacionalnu dimenziju i njegovu vezivnu funkciju za organiziranje i razvoj ljudskog iskustva i pogleda na svijet. Jezik je emocionalni agens za okupljanje na etni~koj osnovi i sredstvo za integraciju u procesu izgradnje nacije - on je jedan od osnovnih indikatora grupne identifikacije pojedinca i zna~ajan pokazatelj dru{tvene pozicije doti~ne govorne skupine. Prije oblikovanja nacionalnih zajednica (temeljem nacionalne svijesti) jezik je uziman kao prirodna ~injenica i nije promi{ljan kao politi~ki ili kulturni ~imbenik. Njime se govorilo, sporazumijevalo - oko njega u masovnoj uporabi nije bilo politi~kih nadmetanja ni propitivanja kulturnog prestià. U vrijeme stvaranja nacionalnih dràva - kada je u tijeku homogenizacija u jezi~nom, kulturnom i etni~kom smislu - jezik uz svoju prirodno danu ~imbenost dobiva i svoju kulturnu i politi~ku dimenziju, a u uvjetima "dodira" s drugim jezikom/jezicicma postaje objekt politi~ke i kulturne konfrontacije i sredstvo majorizacije/minorizacije pojedinih dru{tvenih skupina. Dugo vremena je dominiralo shva}anje da identi~nost, odnosno srodnost jezika predstavlja neophodan preduvjet za formiranje i opstanak neke zajednice, jer bez me|usobne komunikacije njenih ~lanova nije mogu}e o~ekivati realizaciju zajedni~kih ciljeva i interesa takve zajednice. Na taj na~in jeziku je dana funkcija povezivanja, ali i razlikovnosti od "onih drugih". Danas se takvim teorijama daje epitet zastarjelosti2 i upu}uje se zainteresirane za jezi~nu problematiku na egzaktne primjere koji pokazuju da ~lanovi jedne jezi~ne skupine naj~e{}e ne ìve svi na istom prostoru i u okviru iste etni~ke, nacionalne ili pak politi~ke zajednice3, da postoje slu~ajevi kada ~lanovi jedne zajednice zbog objektivnih, ali i subjektivnih razloga napu{taju "svoj" jezik i rabe drugi jezik (jezik okruènja, atraktivniji jezik, tu|i standardni jezik, jer se njihov nije prilagodio zahtjevima suvremene komunikacije itd.), {to ukazuje na objektivnu 1

2 3

Leksikon migracijskoga i etni~koga nazivlja, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb 1998, str. 93-96; Op}a eneiklopedija JLZ, Zagreb, svezak 5 Kohn Hans, The idea ot nationalism - A Study in its Origins and Background, New York 1956, str.7 Taras Ray, Nations and Language - Building: Old Theories, contemporary Cases, u: Nationalism and Ethnic Politics, A Frank Cas Jurnal, London 1998, Vol.4, br.3, str.79-101

181

VDG JAHRBUCH 1999

~injenicu da jezik ne mora biti trajno obilje`je neke grupe, kao ni pretpostavljeni marker pripadanja skupini.

Materinski jezik "Materinski jezik je..... idiom {to ga dijete stje~e u najranijoj dobi bez svijesna u~enja, naj~e{}e od majke .., svojstven je obitelji iz koje dijete potje~e ... jezik najbliìh predaka (roditelja) i obi~no jezik naroda ili kraja iz kojeg oni potje~u ili u kojem ìve ... jezik kojim se osoba najlak{e i najbolje izraàva ...; Izraz se moè rabiti dvojako: 1) za 'prirodni' govor prije formalna obrazovanja, koji jo{ nije standardiziran, tj. nije ni nacionalni; ni knjièvni, ni slu`beni jezik, te 2) za jezik koji pripada narodu ili etniji i koji se putem {kole, tiska, uprave itd. ujedna~io i postao javnim sredstvom sporazumijevanja me|u pripadnicima naroda ili etnije ... "4 Pojedinac progovara jezikom zajednice kojoj jezi~no, kulturno i socijalno pripada. Da li }e i koliko u vi{ejezi~nim sredinama materinskom jeziku razli~itih etni~kih/jezi~nih skupina biti osigurani uvjeti za usvajanje, njegovanje i zadràvanje od strane onih kojima je neki od jezika u "dodiru" materinski, ovisiti }e dobrim dlijelom o dru{tvenom i politi~kom trenutku, ali i o brojnim drugim faktorima. Pojedinac }e rabiti materinski jezik ovisno o vlastitom odnosu spram tog jezika, statusu jezika u okruènju, ali i na slu`benoj razini, samoidentifikaciji i dr. U suvremenom dru{tvu sve je ja~e nagla{ena funkcionalna uporabnost materinskog jezika, a sve se vi{e potiskuje i pregla{ava njegova emocionalna, etni~ka i kulturno-transmisijska vrijednost.

Jezik manjine Najjednostavnije re~eno jezik manjine je svaki jezi~ni idiom kojim se sluì manjina ili koji ju ozna~uje, bez obzira da li se radi o narje~ju ili standardnom knjièvnom jeziku, mikrojeziku, tj. standardiziranom jeziku temeljen narje~ja/lokalnih jezika manjinske zajednice ili sl.5 Kao i svaki pojedinac, tako i svaka nacionalna, jezi~na ili etni~ka skupina ima svoj jezi~ni repertoar, koji je zajedni~ki svima, premda se ~lanovi ili podskupine unutar manjine razlikuju u uporabi i savladavanju cjelokupnog repertoara. Zajedni~ku komunikaciju omogu}uje ~injenica da svi vladaju bar jednim zajedni~kim idiomom i normama njegove uporabe. Poznavanje, izbor i upotreba pojedinog jezi~nog idioma u vi{ejezi~nim sredinama odraàvati }e {ire kulturolo{ke, dru{tvene i politi~ke odnose. Ve}inu promjena koje se javljaju u distribuciji jezika nanjine potrebno je staviti u koncept socijalnog, ekonomskog i politi~kog razvoja cjelokupne zajednice, ne gube}i pri tom iz vida da parametre tog razvoja odre|uje dominantna skupina (koja ne mora uvijek biti i ve}inski narod) na politi~kom, ekonomskorn i prostornom podru~ju. Vrlo ~esto jezik te skupine postaje 4 5

Leksikon migracijskoga i etni~kog nazivlja ... , str.l3'7 Leksikon migracijskoga i etni~koga nazivlja ..., str. 95-96

182

VDG JAHRBUCH 1999

jezik presti`a (lak{e napredovanje na socio-ekonomskoj ljestvici), pa prodire i u podru~je privatne komunikacije (obitelji), su`avaju}i pri tom prostor ne samo razvoja, ve} i pukog o~uvanja jezi~nog i kulturnog naslje|a nedominantnih jezi~nih i nacionalnih skupina.

Jezik manjine i me|unarodni dokumenti Pitanje jezika je od svih manjinskih prava najrazra|enija materija u me|unarodnim dokumentima i instrumentariju za za{titu manjina. Temeljni cilj je osigurati ravnopravno uìvanje jezi~nih prava oslanjanjem na prava ~ovjeka koja su mu prirodno dana i koja ne smije nitko uvjetovati ili ograni~avati. Ovo pravo nadovezuje se na zabranu diskriminacije na osnovu rase, spola, podrijetla, vjere i jezika, a pro{iruje posebnim pravima koja }e u konkretnim ìvotnim situacijama omogu}iti stvarnu ravnopravnost izme|u manjine i ve}ine. Me|u posebnim pravima zna~ajno mjesto imaju prava manjine i njenih pripadnika na uporabu vlastitog jezika u privatnom, poslovnom, javnom i slu`benom komuniciranju, na obrazovanje na vlastitom jeziku, o~uvanje i razvoj materinskog jezika, pravo na tisak i druge medije na svom jeziku, promicanje jezi~ne/kulturne ba{tine i dr. Brojni su me|unarodni dokumenti u kojima su ta prava elaborirana ili su preto~ena u obvezatne me|unarodnopravne norme koje obvezuju dràve potpisnice i stvaraju standarde pona{anja prema posebnim potrebama manjina za o~uvanje njihove samobitnosti i prepoznatljivosti u kulturnom i jezi~nom mozaiku suvremenog svijeta. Ve} je sustav za{tite manjina, stvoren u okviru Lige naroda, premda (izme|u ostalog) s ciljem "zajamÄ?iti nediskriminiran poloàj, temeljna ljudska prava i ograni~ene mogu}nosti pripadnicima 'rasnih, jezi~nih i vjerskih manjina' za razvijanje njihovih etni~kih i kulturnih karakteristika."6, posebnu pa`nju posve}ivao jeziku manjina. U mirovnim ugovorima nagla{eno je pravo manjina na osnivanje {kola i obrazovnih ustanova na njihovom materinskom jeziku i slobodnu uporabu bilo kog jezika u privatnim odnosima, trgovini i vjeroispovijesti, u {tampi ili bilo kakvim publikacijama, te na javnim skupovima. Tako|er je bilo predvi|eno stvaranje uvjeta za uporabu manjinskih jezika pred sudovima, te tamo gdje manjine ~ine znatan dio pu~anstva mogu}nost da se njihov jezik uvede kao nastavni jezik u osnovne {kole. Negativna iskustva tijekom II.sv. rata kada su pogaèna i brutalno obezvrije|ivana temeljna ljudska prava, pri ~emu je za{tita manjina nerijetko bila paravan za po~injena zvjerstva, oblikovala su novi pristup me|unarodne zajednice: uìvanje prava ~ovjeka svima bez obzira na rasu, spol, jezik ili vjeru, dakle bez posebnih za{titnih mehanizama za manjine. Zbog toga ni Povelja Ujedinjenih naroda;(1945.) niti Op}a deklaracija o pravima ~ovjeka (1948.) ne sadrè posebne odredbe koje bi se odnosile na manjine i za{titu njihovih prava, iako je bilo prijedloga da se uvaè posebne potrebe manjinskih skupina i njihova za{tita. Posebne odredbe o manjinama nalazimo u mirovnim ugovorima pet pobije|enih dràva (sklopljeni 1947.), premda s marginalnom prisutno{}u, te u bilaterarnim 6

Devetak Silvo, Manjine, ljudska prava, demokratija, NI[RO Oslobo|enje, Sarajevo 1989, str.79

183

VDG JAHRBUCH 1999

sporazumima u kojima se manjinska problematika ugradjuje sukladno okolnostima i potrebama dràva koje su ih potpisale. Zadr{ka u smislu aktivnijeg pristupa za{titi manjina i ostvarivanju njihovih prava osje}a se i u nastavku djelovanja me|unarodne zajednice na promicanju ljudskih prava. Konvencija o otklanjanju svih vidova diskriminacije (1965.), Pakt .o gradjanskim i politi~kim pravima (1966.), Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966.), Deklaracija o na~elima me|unarodne, kulturne suradnje (1966.), Europska konvencija o ljudskim pravima (1953.).... ne sadrè posebne odredbe o pravima manjina, iako se javljaju poku{aji da se odredbe o ljudskim pravima pro{ire onima koje bi se eksplicitno odnosile na manjine i njene ~lanove.7 Pozitivni pomaci evidentni su u Deklaraciji UNESCO-a o rasnoj diskriminaciji (1978.) u kojoj se prvi puta u me|unarodnom dokumentu neprijeporno proklamira pravo grupe i pojedinca na razli~itost8 uz implicitnu osudu politike asimilacije nacionalnih, etni~kih, vjerskih, kulturnih i jezi~nih manjina. Takav pristup manjinskoj problematici sve je prisutniji u suvremenoj me|unarodnoj praksi i u formulacijama unesenim u me|unarodne dokumente, a pojavljuje se i posebni me|unarodnopravni instrumentarij za promociju i za{titu manjinskih prava. Me|u najzna~ajnijim na ovom mjestu mogu se spomenuti Deklaracija Ujedinjenih naroda o pravu osoba koje pripadaju nacionalnim ili etni~kim, vjerskim i jezi~nim manjinama (1992.), Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima (1992.), Okvirna konvencija za za{titu prava nacionalnih manjina (1994.), Instrument SEI za za{titu manjinskih prava (1996.), te Ha{ke preporuke o pravu nacionalnih manjina na obrazovanje i Obja{njenje (1996.) i Preporuke iz Osla o pravu nacionalnih manjina na upotrebu vlastitog jezika i Obja{njenje (1998.). U cjelokupnom razvojnom slijedu manjinska za{tita je dostignula razinu kada je prestala biti unutarnje pitanje dràve u kojoj manjina ìvi - ona je dignuta na razinu me|unarodne za{tite prava ~ovjeka s jasnom implikacijom za{tite prava i sloboda pojedinca, pripadnika manjine koji ta prava moè uìvati sam ili u zajednici s drugim pripadnicima manjine9. Manjinska prava postaju dio op}eg interesa koji ~ini sastavnicu sigurnosne i mirovne koncepcije prvenstveno Europe, ali i {ire me|unarodne zajednice stvaranjem op}ih standarda za ure|enje poloàja manjina. Na podru~ju jezi~ne problematike postavlja se pitanje {to ~ini sadràj prava na uporabu jezika. U najopÄ&#x2021;enitijem smislu moglo bi ga se shvatiti kao pravo da pojedinac u sredini u kojoj ìvi komunicira s okruènjem na svom materinskom jeziku. Uobli~eno u pravnu normu pravo ukazuje na temeljnu razliku kori{tenja tog prava u privatnim odnosima i prava u podru~ju javnih, dru{tvenih i slu`benih odnosa. U privatnoj sferi, koja je 7

8 9

Npr. 1960. godine poku{aj pro{irenja Europske konvencije o ljudskim pravima odredbom o pravima manjina (prijedlog Protokola), 1961; poku{aj pro{irenja ^etvrtog protokola pravima manjina da osnivaju svoje {kole i poha|aju nastavu na svom jeziku; poku{aj izrade posebnog Protokola o pravima nacionalnih manjina koji bi se dodao Europskoj konvenciji (1973), i sl. ^lanak 1 stavak 2 i ~lanak 3 Deklaracije Dodu{e tu postoje zna~ajna razmimoila`enja u tuma~enju primjene odredbi o za{titi manjina, pogotovo {to su neka prava neostvariva bez kolektiviteta (npr. organizacija obrazovnog sustava na materinskom jeziku).

184

VDG JAHRBUCH 1999

gotovo bez ikakve pravne regulacije (osim one da je rije~ o temeljnom pravu ~ovjeka) izbor je na pojedincu i njegovoj slobodi izbora. Nasuprot tomu, pravo uporabe manjinskog materinskog jezika u slu`benim odnosima, javnoj uporabi i toponomastici se detaljno razra|uje s te`njom utvr|ivanja maksimalnog dosega tog prava (naj~e{}e uz slu`beni jezik pravo uporabe tzv. drugih jezika) Dràva, sukladno svom ustroju i temeljem internog prava i me|unarodnih standarda odre|uje obuhvat podru~ja. gdje }e se dvojezi~nost ili vi{ejezi~nost primjenjivati, nivo lokalne samouprave na kojem }e se taj princip oìvotvoriti, kao i druge pretpostavke za uporabu materinskog, "slu`benog" manjinskog/ve}inskog, regionalnog, javnog, drugog slu`benog i drugim terminima obiljeènog jezika. Modaliteti pona{anja dràva prema jezi~nom pitanju su razli~iti i kre}u se od uspostave zakonske ravnopravnosti nacionalnih jezika u svim oblicima komuniciranja, zakonske ravnopravnosti svih jezika na dràvnom teritoriju, ali su samo neki u slu`benoj uporabi, formalne ravnopravnosti razli~itih jezika koja u praksi ne funkcionira, dominacije jezika najbrojnije/najmo}nije nacionalne zajednice, pa do priznanja vanjskog idioma kao pomo}nog "dràvnog" jezika. Pravo na uporabu materinskog jezika je naro~ito senzibilizirano u sustavu odgoja i obrazovanja gdje postoje razli~ita rje{enja u praksi koja standardiziraju jezik kroz pravnu normu, no uvijek u rascjepu teoretske, ali i funkcionalne asimilacije, odnosno integracije pripadnika manjine u {ire politi~ko okru`je.

Republika Hrvatska i jezik manjina Republika Hrvatska u svom Ustavu (1990.) jam~i svojim gra|anima jednakost, ravnopravnost, po{tivanje prava ~ovjeka i uìvanje sloboda neovisno o njihovoj rasi, boji koè, spolu, jeziku, vjeri, politi~kom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, ro|enju, naobrazbi, dru{tvenom poloàju ili drugim osobinama (~l. 1,3,14), te posebno nagla{ava ravnopravnost svih naroda i manjina kojima se jam~i sloboda izraàvanja narodnosne pripadnosti, slobodno sluènje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija (~l.l5). U ~lanku 12 navodi se da je u Republici Hrvatskoj u slu`benoj uporabi hrvatski jezik i latini~no pismo uz koji se moè u pojedinim jedinicama lokalne samouprave uvesti i drugi jezik i pismo pod uvjetima propisanim zakonom10. U Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etni~kih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (1991.)11, jednom od rijetkih europskih zakona u kojem je zakonska elaboracija manjinskih prava spojena s temeljnim slobodama i pravima ~ovjeka, jezi~no pitanje manjina nalazi primjereno mjesto. U posebnom odjeljku Kulturna autonomija i druga prava etni~kih i nacionalnih zajednica ili manjina (III.) i Odjeljku IV - Odgoj i obrazovanje dana je pravna podloga za provedbene zakone 10 11

Ustav Renublike Hrvatske, Zagreb 1990, Narodne novine 56/90. Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etni~kih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Zagreb 1991, Narodne novine 34/92.

185

VDG JAHRBUCH 1999

kojima }e se detaljnije razraditi jezi~na materija i dati prakti~na rje{enja za njihovo oìvotvorenje u praksi.12 Ovdje je tako|er va`no istaknuti ~lanak 63 u kome se upozorava da "op}e zakonodavstvo i ovlasti predvi|eni ili se primjenjuju na podru~jima koje ure|uje ovaj Ustavni zakon" mora uvaàvati proklamirane principe i ne smiju se primjenjivati na na~in koji bi "naru{avao osnovni sadràj ljudskih prava i sloboda i prava nacionalnih i etni~kih zajednica ili manjina koja su za{ti}ena ovim Ustavnim zakonom"13, te ~lanak 64 u kome se jam~i da ste~ena prava ne}e biti umanjena i da se ne}e ograni~avati njihovo ostvarivanje. Republika Hrvatska obvezana je i odredbama Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima i Okvirne konvencije za za{titu prava nacionalnih manjina ~iji je potpisnik14. Oba ova dokumenta se zalaù za pluralisti~ko dru{tvo za koje je pretpostavka po{tivanje etni~kog, kulturnog, jezi~nog i vjerskog identiteta svake osobe koja je pripadnik neke nacionalne manjine, ali ne samo kao prihva}anje da ta razli~itost postoji, ve} kroz stvaranje prikladnih uvjeta da se taj posebni identitet izrazi, za{titi i da se dalje razvija. Pri tom, zalaganje za uporabu i potreban "prostor" manjinskim jezicima nema izolacionisti~ki pristup, ve} "pristup koji poti~e ravnoteù izme|u prava osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama da o~uvaju i razvijaju vlastiti identitet, kulturu i jezik i nu`nosti da se osigura njihova sposobnost integracije u {iru dru{tvenu zajednicu kao punopravnih i ravnopravnih ~lanova"15. U tom kontekstu podrazumijeva se da pripadnici manjine moraju vladati jezikom ve}ine, odnosno poznavati slu`beni jezik/jezike dràve u kojoj ìve. Kao i ostale dràve koje su pristupile Europskoj povelji o regionainim i manjinskim jezicima i Okvirnoj konvenciji za za{titu nacionalnih manjina, Republika Hrvatska je du`na u obliku izvje{}a predo~iti na~in primjene i nivo ispunjavanja preuzetih obveza, te dozvoliti monitoring provedbe odredbi spomenutih dokumenata.16

Austrijska i njema~ka manjina u Hrvatskoj i jezi~no pitanje Doseljenike njema~kog govora koji su u valovima pristizali na podru~je biv{e Jugoslavije i op}enito na jugoistok Europe ~inili su pripadnici razli~itih njema~kih skupina koje su Slaveni nazivali Nijemcima "jer su bili nijemi za slavenske jezike, govore}i tek 12

13 14

15 16

Dva zakona koja neposredno razra|uju jezi~nu materiju u svezi manjinskih jezika, tj. Zakon o obrazovanju na jezicima manjina i Zakon o slu`benoj uporabi jezika i pisma etni~kih i nacionalnih zajednica ili manjina, iako su pro{li potrebnu proceduru za usvajanje u Saboru Republike Hrvatske, nisu usvojeni, ve} su vra}eni na doradu. Do daljnjega su u uporabi postoje}i propisi. Ustavni zakonâ&#x20AC;Ś, ~lanak 63 Hrvatska se u Ustavu i Ustavnom zakonu obvezala po{tivati i druge me|unarodne dokumente koji se odnose na prava ~ovjeka i za{titu manjina, a kroz koje se oblikuju suvremeni civilizacijski standardi za nare~enu materiju. Preporuke iz Osla o pravu nacionalnih manjina na upotrebu vlastitog jezika i obja{njenje, The Hague 1998, str. 14 Prvo izvje{}e se mora predati Glavnom tajniku Vije}a Europe u roku od godine dana od stupanja na snagu Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, odnosno Okvirne konvencije za za{titu prava manjina u zemlji ugovornici, a ostala u trogodi{njim razmacima (Povelja), odnosno periodi~no ili na zahtjev Ministarskog vije}a (Konvencija).

186

VDG JAHRBUCH 1999

svojim, njima nerazumljivim jezikom"17. Zajedni~ka im je bila jezi~na i kulturna razli~itost od naroda s kojima su do{li "u dodir". Najbrojnije naseobine njema~kih doseljenika na prostoru biv{e Jugoslavije bile su na podru~ju Banata, Ba~ke i Baranje (teritorij koji je bio u sklonu ugarskog dijela tada{nje Austro-Ugarske monarhije), dok su one na podru~ju Hrvatske, Slavonije i Srijema bile rije|e. U Hrvatskoj prva njema~ka naselja nalazimo u sjeverozapadnom dijelu, a kasniji valovi kolonista, sukladno politi~kim i ekonomskim interesima, ali i vojno-strate{koj komponenti austrijskih vladara, naseljavaju Slavoniju, Baranju, Ba~ku, Srijem, Banat....18 Jezik njema~kih doseljenika raznolik u svom izri~aju (dijalekti njema~kog jezika, kolokvijalni govori sa zna~ajnim primjesama idioma jezika u okruènju) vremenom postaje jezikom nadregionalne komunikacije19 istisnuv{i latinski, a u intelektualnim krugovima Hrvatske njema~ki jezik postaje simbolom obrazovanosti. Tome u prilog ide: sve ve}i broj govornika kojima je njema~ki materinski jezik20; sticanje povoljnijeg materijalnog poloàja, politi~ke privilegije; bolja obrazovanost u odnosu na doma}e pu~anstvo: ({to ra|a pove}anim-utjecajem na privredni i kulturni ìvot, pogotovo urbanih centara), ali i odnos samih Nijemaca prema svom jeziku (mnogi nisu smatrali potrebnim da nau~e jezik okruènja, a u mje{ovitim brakovima presti`nost njema~kog jezika je primjetna). Do temeljnih promjena dolazi raspadom Austro-Ugarske monarhije kada su Nijemci iz pozicije dràvnotvornog naroda u novostvorenim dràvama stavljeni u poloàj nacionalne manjine.21 Borba oslobo|enih naroda za vlastitu nacionalnu i kulturnu afirmaciju maksimalno potiskuje njema~ki elemenat (jezik) iz politi~kog i kulturnog miljea i premda su one obvezane me|unarodnim ugovorima na za{titu manjina na svom podru~ju i omogu}avanje manjinama prava na opstanak i razvoj,22 prava Nijemaca su svedena na minimum ili su zakonskom regulativom u~injena neostvarivim (npr. odràvanje nastave u {kolama na materinskom jeziku).23 U Hrvatskoj njema~ka kultura i jezik doìvljavaju ponovni uzlet u vrijeme NDH, no zbog uloge koju su njema~ke manjine odigrale tijekom Drugog svjetskog rata (ne samo u Hrvatskoj, ve} i u ostalim europskim dràvama), broj Nijemaca je izgonom i iseljavanjem (uz znatne neposredne ratne `rtve) drasti~no smanjen na podru~ju biv{e Jugoslavije 17

18 19 20 21

22 23

Vi{e o tome u Nijemci u Hrvatskoj ju~er i danas (zbornik), Njema~ka narodnosna zajednica, Zagreb 1994, posebno ~lanak Beus-Richemberg Gorana "Kulturno-povijesni identitet Nijemaca u Hrvatskoj", str.3-15 Zbornik "Nijemci u Hrvatskoj ju~er i danas", te Geiger Vladimir, Nestanak Folksdoj~era, Nova stvarnost, Zagreb 199'7 @ivkovi} Daniela, Njema~ki jezik u Zagrebu od 1'750 do 1800, u: Nijemci u Hrvatskoj ju~er i danas ..., str.63-'71 Npr. Die Donauschwaben, Deutche Siedlung in SĂźdeuropa, Ausstellungskatalog, Stuttgart 198'7. Temeljem procjena, 1921. godine u Jugoslaviji je ìvjelo 505.790, a 1931. godine 498.630 Nijemaca. Oni su 1921. ~inili 4,22 % stanovni{tva dràve, a 1931. 3,58 % pu~anstva. Prema: Yugoslavia, Vol.I Physical Geography, Naval Intelligence Division, Geographical Handbook Series, London 1994. Sustav za{tite manjina u okviru Lige naroda. Ta minorizacija je dijelom utjecala i na njihovo pribliàvanje i usvajanje programa nacional-socijalista Njema~ke i kasniju ulogu u Drugom svjetskom ratu.

187

VDG JAHRBUCH 1999

(pa time i Hrvatske)24 i susjednih zemalja. Premda Nijemci, prema popisnim rezultatima iz 1953. godine, predstavljaju reduciranu, ali jo{ uvijek signifikantnu skupinu u strukturi stanovni{tva (u Jugoslaviji 0,4% populacije, odnosno oko 60.000 osoba se izjasnilo za Nijemce ili Austrijance, a u Hrvatskoj je rije~ o 11 248 Nijemaca i '749 Austrijanaca, odnosno 0,3% stanovni{tva), oni su potpuno marginalizirani.25 Daljnje pojedina~no iseljavanje, ali i politi~kim razlozima uvjetovan odnos prema onima koji su ostali i èljeli ìvjeti svoj nacionalni kulturni ìvot i obnoviti okupljanje na nacionalnoj osnovi, doveli su do nestanka, odnosno neprepoznatljivosti njema~ke etni~ke komponente na ovim prostorima.26 [ansu za obnovu svog kulturnog djelovanja i op}enito za prepoznatljivost nacionalne posebnosti, te uporabu njema~kog kao materinskog jezika, Austrijanci i Nijemci dobivaju osamostaljenjem Republike Hrvatske koja i njima, kao i ostalim manjinskim zajednicama na svom podru~ju, osigurava kulturnu autonomiju i pravo na izraàvanje svoje nacionalne pripadnosti. Uz ostale odredbe Ustavnog zakona o ljudskim nravima i slobodama i o pravima etni~kih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj kojim se jam~e prava manjina u Republici Hrvatskoj na njihov jezik, kulturu, organiziranje, sudjelovanje u javnom ìvotu i ostala prava sukladno me|unarodnim standardima (i obvezama koje je Hrvatska prihvatila), za njema~ku i austrijsku manjinu je posebno zna~ajan (pogotovo za jezik) ~lanak 15. stavak tre}i. U njemu pi{e: "U gradovima i naseljenim mjestima izvan podru~je kotareva s posebnim statutom, iz kojih je u drugom svjetskom ratu. i poslije drugog svjetskog rata autohtono stanovni{tvo ostalih etni~kih i nacionalnih zajednica ili manjina bilo protjerano u mati~ne zemlje ili se vodila politika iseljavanja u mati~ne zemlje, moè se uvesti u {kolsku nastavu fakultativno u~enje stranog jezika, od IV. razreda osnovnog, do kraja srednjo{kolskog obrazovanja, kao strani jezik, jezik te etni~ke i nacionalne zajednice ili manjine, neovisno na postotak koji te etni~ke i nacionalne zajednice ili manjine imaju u stanovni{tvu na tom podru~ju."27 Ta odredba neprijeporno pokazuje namjeru hrvatske dràve da zaprije~i dotada{nji diskriminatorski odnos prema austrijskoj i njema~koj manjini i da omogu}i afirmaciju njihovog kulturnog naslje|a, pri ~emu je uloga materinskog jezika od temeljne va`nosti. Odre|eni rezultati su ve} vidljivi, pa tako u Osijeku postoji jedna dvojezi~na (hrvatski/njema~ki) skupina u dje~jem vrti}u, te dvojezi~na nastava za u~enike I-IV razreda osnovne {kole tako|er u Osijeku. Istovremeno, udruge Austrijanaca i Nijemaca u Hrvatskoj za svoje ~lanove organiziraju te~ajeve njema~kog jezika, prikupljaju i stvaraju bibliote~ne fondove na svom materinskom jeziku, promi~u njema~ku rije~ u 24

25 26 27

Ra~una se da je oko 85 % njema~ke populacije s podru~ja Jugoslavije iselilo ili izbjeglo tijekom i nakon drugog svjetskog rata. Prema procjenama rije~ je o 425,000 Nijemaca, od ~ega 90.000 s podru~ja Hrvatske. Vidi: @erjavi} Vladimir, Gubici stanovni{tva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, u: Politi~ko-geografska i demografska pitanja Hrvatske, Savez geografskih dru{tava Hrvatske, Zagreb 1991, str. 83-106 Popis stanovni{tva 1953., Savezni zavod za statistiku, Beograd 1953, Republi~ki zavod za statistiku, Zagreb 1953. Geiger V. - Jurkovi} I., Sudbina Nijemaca u Jugoslaviji nakon rata, u: Zatvorenik br.9, Zagreb 1991. Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etni~kih i nacionalnilh zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Zagreb 1991.

188

VDG JAHRBUCH 1999

medijima i nastoje podi}i samosvijest i osje}aj etni~ke pripadnosti onima koji jo{ uvijek nose posljedice zatomljene samobitnosti.

ZAKLJU^NA MISAO Nekada vrlo brojna i prepoznatljiva njema~ka govorna zajednica, danas na ostacima povijesnog/kulturnog naslje|a nastoji vratiti svojim ~lanovima nacionalnu samosvijest i jezik kao zna~ajan indikator njihovog nacionalnog identiteta.28 Iako se 1991. godine tek 2.635 osoba izjasnilo za Nijemce i 214 za Austrijance29; treba vjerovati da }e u pozitivnoj atmosferi i uz adekvatnu zakonsku regulativu i materijalnu potporu dr`ave, ove dvije manjine uspjeti obnoviti makar i skromne mehanizme za o~uvanje, razmjenu i kori{tenje svog intelektualnog vlasni{tva i nacionalne ba{tine, pri ~emu je materinski jezik od neprocjenjive vrijednosti, ~ine}i ujedno sastavnicu kulture suvremene Hrvatske.

Na primjeru njema~kog jezika moè se pratiti uzlazna i silazna linija uporabe manjinskog jezika u njegovu okruènju. Ukoliko je materinski jezik manjine obezvrije|en u nekoj sredini, on postepeno gubi sva jezi~na podru~ja., vokabular mu se suàva i na koncu gubi i svoju ishodi{nu to~ku - obitelj. Popis stanovni{tva 1991., Dràvni zavod za statistiku, Republika Hrvatska.

189

VDG JAHRBUCH 1999

DIE DEUTSCHE UND ÖSTERREICHISCHE MINDERHEIT IN DER REPUBLIK KROATIEN UND DAS RECHT AUF DEN GEBRAUCH DER MUTTERSPRACHE Die Frage der Sprache, nicht nur als ein soziales und politisches Phänomen, sondern auch als eine iuristische Frage, ist im unmittelbaren Zusammenhang mit der nationalen, bzw. linguistischen Struktur der Mitte in der sie vorkommt. Die gegebene Struktur mit allen Übereinstimmungen macht ein unmittelbares soziologisches Supstrat aus, aus dem nicht nur die Ausdrucksweise und die Richweite der linguistischen Frage in der sozialpolitischen Realität hervorkommt, sondern auch die Form und Intensität des Ausdruckes dieser Frage. Die Sprache, aufgrund der Fakten, daß sie als kommunikatives Mittel in allen Segmenten der modernen Gesellschaft manifestiert wird, wie von der Position des einen Menschen, so auch von dem Aspekt einer gesellschaftlichen Gemeinde, wird zum Indikator der Lage einzelner Gemeinden in Bezug auf "die andere", aber auch eine Weise der Sondierung eigener Positionen ein einer breiten gesellschaftlich- politischen und sociologisch- psychologischen Sphäre von Beziehungen Mehrheit- Minderheit/ Minderheiten. Die Frage der Sprache ist von allen Minderheitsproblemen das am meisten bearbeitete Recht von allen, wie in internationalen Instrumenten, so auch in der internen Gesetzgebung der Staaten. Es wird im Kontext der Nichtdiskrimination und Gleichberechtigung, der Menschengrundrechte und Freiheiten, der besonderen Rechte der Minderheiten, der modernen gesellschaftlichen und wirtschaftlichen Entwicklung, der Benützung der eigenen Sprache in allen Aspekten des Lebens und Arbeit, der institutionalen Organisation, internationaler Kooperation, kulturellen Errungenschaften, lingualen Berührungen in Raum und Zeit betrachtet. Es wird auch durch die Grundbedenken über die Globalisations- und Integrationsprozesse der modernen Welt, und dem gleichzeitigen Streben für die Bewahrung der Differenzen im kulturellen und lingualen Ausdruck und fast ausgestorbenen und vergessenen "Besonderheiten" gesehen. Die Republik Kroatien formt in ihrer Verfassung (1990), im Verfassungsgesetz über die Menschenrechte und Freiheiten und den Rechten der ethnischen und nationalen Gemeinden oder Minderheiten in Kroatien (1991), in anderen Gesetzen und untergesetzlichen Akten, und der Ratifikation der wichtigsten internationalen Akten aus dem Gebiet Schutz von Minderheiten, Menschenrechten und der Annahme der internationalen Standarde im Promovieren der Rechte auf die Benützung der Muttersprache - neben der Anpassung der objektiven Faktore - "Berührungen" der Sprache und den Differenzen auf ihrem Gebiet. Die deutsche und österreichische Minderheit in Kroatien, von der "historischen Sünde der Kolaboration mit dem Nazismus" und den Konsequenzen des Vertriebs nach dem II. Weltkrieg bedrückt, bekommt erst mit der Unabhängigkeit der Republik Kroatien eine Chance für die Revitalisation ihres Kulturlebens und der Organisation auf nationaler Ebene, was auch eine Möglichkeit für die Afirmation ihrer Muttersprache und ihre funktionelle Benützung im alltäglichen Leben. 191