Godišnjak - Jahrbuch 2016 by DG OSIJEK

GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE DG JAHRBUCH 2016.

Zbornik radova 23. Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” Osijek, 5. - 7. 11. 2015.

Osijek, 2016.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 1-432 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

Izdavač: NJEMAČKA ZAJEDNICA Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek DEUTSCHE GEMEINSCHAFT Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg Glavna urednica mr. sc. Renata Trischler Izdavački savjet Ludwig Bauer (Zagreb), dr. sc. Lidija Dujić (Zagreb), doc. dr. sc. Marija Karbić (Zagreb), prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar (Zagreb), dr. sc. Stanko Piplović (Split), dr. sc. Zlata Živaković-Kerže (Osijek). Recenzenti dr.sc. Lidija Barišić Bogišić, dr.sc. Carl Bethke, dr.sc. Tomislav Bogdanović, dr.sc. Lidija Dujić, dr.sc. Vijoleta Herman Kaurić, dr.sc. Damir Karbić, dr.sc. Marija Karbić, dr.sc. Jasenka Kranjčević, dr.sc. M. Phillip Müller, dr.sc. Branko Ostajmer, dr.sc. Zrinka Pešorda Vardić, dr.sc. Stanko Piplović, dr.sc. Goran Ravančić, dr.sc. Đuro Škvorc, dr.sc. Ivica Šute, dr.sc. Zlata Živaković-Kerže. Adresa uredništva Ribarska 1 31000 Osijek Tel: 031/213-610 Fax: 031/213-611 E-mail: vdg.osijek@gmail.com www.deutsche-gemeinschaft.eu Prijevodi sažetaka na njemački jezik Elisabeth Klein, prof. Grafička priprema Zlatko Škrinjar Tisak Krešendo Osijek UDK: 08:061.2 ISSN: 1849-8159 Mišljenja autora ne odražavaju nužno gledište uredništva. Radovi objavljeni u “Godišnjaku Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” dostupni su u bazama: Portal znanstvenih časopisa - Hrčak (http://hrcak.srce.hr/) Zbornik radova “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” tiskan je uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine i Osječko-baranjske županije. Das Buch “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” wurde Dank der finanziellen Unterstützung des Rates für nationale Minderheiten der Republik Kroatien und der Osijeker-Baranjaer Präfektur herausgegeben.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 1-432 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 1-432 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 1-432 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

SADRŽAJ / INHALT Lidija Barišić Bogišić Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. godine ....................................................... 13 Die deutsche Sprache in der Syrmischen Gespanschaft bei der Völkerzählung im Jahre 1910

Miljenko Brekalo, Anamarija Lukić Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka nakon „prevrata“ 1918. godine ........................... 29 Bildung der sprachlichen und nationalen Identität der Stadt Osijek nach dem „Umsturz“ im Jahr 1918

Branko Hanžek, Ivo Soljačić Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.) (kroz povezanost deskriptivne geometrije s tehnikom i mjeriteljstvom) ........................................................... 39 Der Akademiker Vilko Niče (1902 − 1987) (durch die Verbindung der deskriptiven Geometrie mit der Technik und der Erdvermessung)

Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus Redovnici, vojnici, putnici... Nijemci u dalmatinskim komunama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku .................................................. 53 Mönche, Soldaten, Reisende…. Deutsche in dalmatinischen Kommunen im entwickeltenund späten Mittelalter

Jasenka Kranjčević Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana............................................................................. 75 Militärische Heilanstalten der Gesellschaft Weisses Kreuz˝an der Ostküste der Adria

Ivanka Kuić Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu velikih promjena ................................... 89 Hugo Werk, Intellektueller, richtiger Fachmann und Wissenschaftler in der Zeit der großen Veränderungen

Stanko Piplović Posjeta cara Frane I. Dalmaciji ....................................................................................................................... 105 Besuch des Kaisers Franz I. in Dalmatien

Mihael Sučić Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua ..................................................................... 127 Sebastijan Freudhofer – Vertrauter des Barons Prandau

Erwin Trischler Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša ............................................................................ 141 Die Trischler-Lehrer in der Baranya: 4 Generationen der Lehrer und Orgelspieler

Zlata Živaković-Kerže Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća (Osvrt na značajan udjel Nijemaca) ................................................................................................................ 155 Die Donau und die Drau als Richtlinien der wirtschaftlichen Entwicklung des 19. Jahrhundertes (Rückblick auf den bedeutenden Anteil der Deutschen)

Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne Tvrđe - disperzivni hotel) ...................................................... 167 Festung Hotel (Revitalisierung der osijeker Festung - Dispersivhotel)

Dražen Nemet Barbara Edelpöck - majka hercega i bana Ivaniša Korvina ............................................................................. 187 Barbara Edelpöck - Mutter des Herzogen und Banus Johann Corvinus

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 1-432 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

Mirela Tolić Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije (ne)nastavnika visokoškolskih učilišta u RH i analiza učestalosti korištenja suvremenih tehnologija u nastavi - rezultati istraživanja ................................. 197 Multimediales Erlernen der deutschen Sprache: Bewertung der digitalen Kompetenz der (Nicht)Lehrer der Hochschulen in der Republik Kroatien und Analyse der Häufigkeit des Gebrauches der modernen Technologien im Unterricht -Forschungsergebnisse

Krešimir Belošević Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik tuđih riječi i fraza .......................................... 211 Vinko Šeringer – Lehrer und Lexikograph und sein Handbuch der fremden Wörter und Phrasen

Smiljana Lazić-Marinković Hermann Bollé utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne škole u Zagrebu (1882.-1914.) .................................. 227 Hermann Bollé – Gründer, Lehrer und Direktor der Handwerkerschule in Zagreb (1882-1914)

Suzana Leček Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji i Srijemu 1918.-1941........................... 241 Donauschwäbische Heimatbücher über das politische Leben in Slawonien und Syrmium 1918-1941

Snježana Paušek-Baždar Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj u 18. stoljeću ..................................................... 265 Pavao Thaller Autor des ersten Lehrbuches aus Chemie in Kroatien im 18. Jahrhundert

Ivan Peklić Blažena Aschenbrenner Snopková 1891. -1975.............................................................................................. 277 Blažena Aschenbrenner Snopková 891 -1975

Dina Marković Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku ....................................................................... 283 Heines historische Reisebeschreibung über das mitteleuropäische Osijek

Jelena Červenjak Kmoniček Essekersko narječje u današnjim okvirima ...................................................................................................... 295 Essekerische Sprechart in heutigem Rahmen

Petar Kerže Značenje Nijemaca i Austrijanaca za Osijek - kolijevku hrvatskoga sporta .................................................... 301 Die Bedeutung der Deutschen und Österreicher fur Osijek Wiege des kroatischen Sportes

Branislav Miličić Podijeljeni Berlin (Osvrt na osobnu filatelističku zbirku (Zapadnog) Berlina Ivana Miličića) ....................... 309 Geteiltes Berlin (Rückblick auf die persönliche philatelistische Sammlung von (West) Berlin von Ivan Miličić)

Siniša Bjedov Ferdo Živko Miler (1853. – 1917.) ................................................................................................................. 319 Ferdo Živko Miler (1853 – 1917)

Zlatko Bender Bitka pod Banjalukom 1878. godine (Posebni osvrt na restauraciju Spomen-obeliska) .................................. 325 Die Schlacht von Banja Luka im Jahre 1878 (Besonderer Rückblick auf die Restauration des Gedenk-Obelisk )

Darko Varga Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke konjske željeznice (konjskog tramvaja) ........................................................................................................................................ 329 Österreichische und deutsche Einflüsse auf die Funktion und Organisation der osijeker Pferdebahn (Pferdestraßenbahn)

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 1-432 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

Zlatko Virc Nijemci u Oroliku .......................................................................................................................................... 355 Die Deutschen in Orolik

Ivan Ćosić Bukvin Izložba u Trstu 1882. godine .......................................................................................................................... 371 Die Ausstellung in Triest 1882

Ivanka Kasumović, Mario Tadić Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci ili Austrijanci u 19. i 20. stoljeću ............................... 377 Bekannte Bauwerke in Osijek, die von Deutschen und Österreicher im 19. und 20. Jahrhundert erbaut wurden

Stjepan Najman Antun Meisel - sportaš, glazbenik, novinar .................................................................................................... 395 Antun Meisel – Sportler, Musiker, Journalist

Slobodan Tomić Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima od doseljenja do Velikoga rata ........................................................................................................................ 401 Das Leben und Schaffen der schwäbischen Familie Kettenbach aus Neu-Šidski Banovci von der Andsiedlung bis zum Großen Krieg

Bruno Schmee 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled) ........................................................................ 417 250 Jahre der Deutschen in Ruma

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 1-432 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

RIJEČ UREDNICE Poštovani sudionici Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”, dragi čitatelji! Novih četiristotinjak stranica “Jahrbucha – Godišnjaka Njemačke zajednice” je u Vašim rukama i one čine ovogodišnje, 23. izdanje ovoga časopisa još jednim biserom u već ionako impresivnoj zbirci dosada objavljenih zbornika radova Znanstvenoga skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”. Ove Vam godine predstavljamo 31 znanstveni i stručni članak te izlaganja sa skupa održanoga od 5. do 7. studenoga 2015. u Osijeku. Sve veći broj sudionika Znanstvenoga skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” svjedoči o nekoliko važnih činjenica: Njemačka zajednica profilirala se kao uspješan organizator znanstvenih skupova koji u posljednjih nekoliko godina bilježe i važna međunarodna sudjelovanja – od Bosne i Hercegovine i Srbije pa sve do Njemačke. I ne samo to, važno je istaknuti kako se osnovna tema našega skupa prepoznaje i uvažava u hrvatskoj znanstvenoj javnosti kao važan, čak i sastavni dio javnog djelovanja jedne udruge koja nastoji sačuvati bogato nasljeđe svojih predaka na tlu nove domovine. Povijest je jedna od najsnažnijih odrednica identiteta današnje njemačko-austrijske manjine u Hrvatskoj i mi u Njemačkoj zajednici u Osijeku smo uvjereni da kroz tu odrednicu naši sunarodnjaci u Hrvatskoj mogu otkriti put do svog “zagubljenog” identiteta. Kroz ovakvo rasvjetljavanje povijesti zapravo shvaćamo tko smo, jer počinjemo razumijevati tko su naši preci i čime su zadužili našu današnju domovinu koja bez njemačko-austrijskih utjecaja kroz povijest zasigurno ne bi bila dio srednjoeuropskog civilizacijskog kruga. Ponosni smo na ono što su naši preci ostavili ovim prostorima, ponosimo se i svime što i danas baštinimo iz kulture i civilizacijskog kruga domovine naših pradjedova i što nas veže uz naše germanske korijene. Radujemo se što Vas pozdravljamo uoči ovogodišnjeg skupa koji, iako faktički već duži niz godina ima međunarodni karakter, od ove, 2016. godine ponosno uz svome nazivu nosi i prefiks “Međunarodni”. Dakle, Međunarodni znanstveni skup “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” u Osijeku od 4. do 6. studenoga 2016. godine iznova okuplja najuglednija imena hrvatskih znanstvenika, povjesničara, istraživača i književnika čime se svrstava u red onih važnih skupova na ovim prostorima koji se bave istraživanjem povijesti. Hvala svima koji su to činili do sada, ali i svima koji će i nadalje zajedno s nama svoja saznanja, znanja, neizmjeran trud, istraživačku i znanstvenu znatiželju ugraditi u stupove budućnosti njemačke i austrijske nacionalne manjine i osvjetlati obraz (pre)dugo prešućivanim Nijemcima i Austrijancima u ovim krajevima.

Vaša urednica mr. sc. Renata Trischler

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

dr. sc. Lidija Barišić B. lila.barisic@gmail.com Zagreb

UDK: 323.15(497.5-3 Srijem=112.2)“1910“ Izvorni znanstveni rad Primljeno: 3.10.2016. Prihvaćeno: 5.10.2016.

Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. godine Koristeći se objavljenim podacima iz popisa stanovništva 1910. godine, autorica je u tekstu analizirala i u obliku tablica i karte pokazala brojčanu zastupljenost i prostorni raspored govornika njemačkog jezika u Srijemskoj županiji 1910. godine. Povijesna i geografska regija Srijem u vrijeme posljednjeg popisa stanovništva Austro-Ugarske Monarhije 1910. godine upravno-administrativno je organizirana u jednu cjelinu - Srijemsku županiju. Nakon 1918. godine do tada konstitutivni elementi državnosti, Nijemci i govornici njemačkog jezika (Židovi), postaju etnička manjina. Utvrđivanje njihova broja i rasporeda u Srijemskoj županiji prije raspada Austro-Ugarske Monarhije tako postaje relevantno istraživačko pitanje.

Ključne riječi: Nijemci, njemački jezik, Srijem, popis stanovništva 1910. godine 13

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

Uvod Stoljeće i pol osmanske vladavine, ratne operacije s čestom izmjenom vojski na terenu, samovolja carskih zapovjednika, sve to ostavilo je teške posljedice na demografsku strukturu i privredne potencijale novooslobođenog slavonsko-srijemskog područja.1 Već 1688. godine počela je organizacija vojne i civilne uprave tog prostora. Oslobođena područja su od 1684. do 1692. godine u nadležnosti Ratne komore, a od 1696. godine Dvorske komore u Beču.2 U isto vrijeme dok je trajala nova organizacija života u Slavoniji i zapadnom Srijemu, još uvijek su trajale ratne operacije u istočnom Srijemu, a ratna sreća je bila promjenjiva. Do stvarnog smirivanja stanja došlo je tek nakon Požarevačkog mira 1718. godine. Tada je oslobođeni prostor istočnog Srijema, područje Rume, Mitrovice i Zemuna, pripojen carskoj upravi u zapadnom Srijemu.3 Kako se stanje na terenu donekle ustalilo, vratio se dio odbjeglog stanovništva iz Bosne, a počelo je i naseljavanje novoga. Depopuliziran4 i privredno devastiran prostor trebalo je što prije dovesti svrsi – čuvanju još uvijek nesigurne granice prema Osmanskom Carstvu te raskrčivanju, obradi i kultiviranju zapuštenih poljoprivrednih površina radi ubiranja poreza. Za sve to trebali su ljudi. Iako je komisija koja je izradila plan naseljavanja u skladu s kameralističkim načelima osnovana već 1688. godine,5 a car i kralj Leopold I. već 1689. godine izdao Patent o naseljavanju,6 ono je stvarno počelo tek nakon Požarevačkog mira 1718. godine.7 Tada je na novooslobođene prostore naseljeno stanovništvo iz svih područja Carstva, bez razmišljanja o etničkoj/nacionalnoj pripadnosti. Osnovni čimbenicipokretači bili su napučenost matičnih prostora s kojih je stanovništvo naseljavano i očekivana ekonomska korist od njihova naseljavanja. Kolonizacije koje su zahvatile područje Hrvatske i Ugarske u 18. stoljeću bile su kolonizacije teritorija, ali i sirovina8 i imale su ekonomsko-vojni karakter.9 Novooslobođeni teritorij trebalo je pravno, 1

Popis stanovništva i njegove imovine na novooslobođenom području proveden 1698. godine pokazao je strašne razmjere stoljeća osmanske vlasti i desetljeća vojnog zlostavljana. Okružja Ilok, Županja i Nijemci nisu popisana jer su bila gotovo potpuno opustošena, bez stanovnika. Postotci pustih sela razlikovali su se od okružja do okružja. U okružju Vukovar 50% sela je bilo pusto, na vlastelinstvu Ivankovo 90%. Ukupno je popisano 464 nastanjena i 165 napuštenih sela ili 26%. Mažuran Ive, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine, Osijek 1993., 28, 30.

Potrebica Filip, “Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća”, u: Hrvatske županije kroz stoljeća, (ur. Vranješ-Šoljan Božena, Pavličević Dragutin), Zagreb 1996., 50.

Isto, 51.

U popisu stanovništva 1698. godine na oslobođenim je područjima popisano 7.200 domaćinstava s otprilike 50.000-52.000 stanovnika, što znači oko četiri stanovnika po kvadratnom kilometru. Mažuran Ive, nav. dj., 28, 30-31.

Janjetović Zoran, Nemci u Vojvodini, Beograd 2009., 43.

Beus-Richemberg Goran, Nijemci, Austrijanci i Hrvati, I., Zagreb-Sarajevo 2010., 55.

Janjetović Zoran, Deca careva, pastorčad kraljeva, Beograd 2005., 49-55.

Leksikon suvremene kulture, Kolonijalizam, Beograd 2008., 322-324. U najširem smislu kolonijalizam znači hijerarhijski odnos imperijalističkih središta prema svojim periferijama, pri čemu je kolonizacija praktična provedba tog hijerarhijskog odnosa. Tipovi kolonija su: kolonije kao izvor sirovine i kolonije za naseljavanje.

Janjetović Zoran, Deca careva, pastorčad kraljeva, Beograd 2005., 49.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

ekonomski i kulturološki uklopiti u ostatak Habsburške Monarhije, pa se naseljavanje stanovništva iz privredno razvijenijih dijelova zemlje činilo logičnim rješenjem. Bilo je to zauzimanje prostora i sirovinskih resursa s učvršćivanjem granica. Temeljni kriterij u izboru naseljenika bila je njihova učinkovitost, a osnovna svrha naseljavanja ekonomska korist. Naseljavanja je vodila ili izravno Dvorska komora, uglavnom na područja Bačke i Banata, ili upravitelji novoformiranih latifundija u ime svojih vlasnika, pretežno na području Slavonije i Srijema.10 Ta je imigracija postala osnova kasnije izrazite etnokonfesionalne raznolikosti slavonsko-srijemskog područja, raznolikosti koja će ga, kao i usvojeni kulturološki modeli, povezivati sa širim, srednjoeuropskim prostorom. Organizirano naseljavanje Nijemaca počelo je odmah nakon potpisivanja Požarevačkog mira 1718. godine. U nekoliko kolonizacijskih valova tada na područje Bačke, Banata i Srijema dolazi velik broj Nijemaca s područja Austrije ili južnih njemačkih pokrajina. Najveći broj kolonista bili su bezemljaši, oslobođeni kmetovi, gradska sirotinja pa čak i kažnjenici. Komora i veleposjednici u gradove su naseljavali njemačke obrtnike, majstore struka koje je bilo teško naći u novim krajevima. Naseljavanja tijekom 18. stoljeća bila su masovna i organizirana. Imala su sve karakteristike kolonizacija – podršku vlasti (vlastelina/države), jezična prava (škole, crkve), stvaranje novih administrativnih i političkih jedinica – naselja, s konačnim ciljem stvaranja institucionalno dovršenog društva,11 za što su uostalom na taj prazan prostor i naseljavani. Ti su doseljenici postali osnova kojoj će se na području Srijemske županije u 19. stoljeću priključiti njihovi sunarodnjaci, različitog broja i intenziteta doseljavanja, najvećim dijelom iz Bačke, a mnogo manje iz Banata, u velikim individualnim seobama od sredine 19. stoljeća. Navedena migracijska strujanja stvorila su izrazito raznoliku etno-konfesionalnu strukturu stanovništva na slavonskom, posebice srijemskom području, koja je svojim srednjoeuropskim karakteristikama trajala do 1945. godine, a koja u nekim svojim manifestativnim oblicima traje i danas.

Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. godine Godine 1910., kada je proveden posljednji popis stanovništva u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Srijemska županija je sa Zemunom imala 414.234 stanovnika (4.227 vojnika i 410.007 građana12) i prostirala se na 6.848 kvadratnih kilometara.13 Bila je druga županija po veličini i broju stanovnika, iza Zagrebačke. Osnovana je 1745. godine ukazom carice i kraljice Marije Terezije kojim je obnovila županijski ustroj na području Slavonije i Srijema. Prostirala se na povijesnom i geografskom prostoru regije 10

Janjetović Zoran, Nemci u Vojvodini, Beograd 2009., 54.

Kymlicka Will, Multikulturalno građanstvo. Liberalna teorija manjinskih prava, Zagreb 2003., 26.

Popis je rađen po načelu prisutnosti (de facto) stanovništva, odnosno na popisnom području popisani su svi koji su zatečeni, bez obzira na to jesu li tu bili zavičajni ili ne.

Statistički godišnjak Kraljevina Hrvatske i Slavonije, II., 1906.-1910., Zagreb 1917.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

Srijem, čije su prirodne granice rijeke Dunav na sjeveru i Sava na jugu. U trenutku formiranja, 1745. godine, teritorijalno je ujedinila dvije negdašnje srednjovjekovne županije - Srijemsku, koja se prostirala istočno od Iloka i bila između Dunava i Save, s Fruškom gorom na sjeveru, i Vukovsku, u porječju Vuke i Bosuta, na sjeveru do Drave i Dunava a na jugu do Save.14 Godine 1910. Srijemska županija je organizirana u deset kotareva: vukovarski, vinkovački, županjski, iločki, staropazovački, šidski, rumski, iriški, mitrovački i zemunski; tri grada razine kotara - Mitrovica, Petrovaradin, Srijemski Karlovci; dva naselja s više od 10.000 stanovnika bez statusa grada a sa statusom trgovišta – Ruma i Vukovar, sedam naselja s više od 5.000 stanovnika – Irig, Ruma, Stara Pazova, Šid, Indžija, Vinkovci i Vukovar; 54 naselja s više od 2.000 stanovnika.15 Središte županije je od njezinog osnutka bilo u Vukovaru. Kako u popisu stanovništva 1910. godine nije postojala mogućnost nacionalnog izjašnjavanja, etnička struktura stanovništva utvrđuje se na temelju materinskog jezika koji je približni, ali relativno točan indikator nacionalne pripadnosti.16 To je jezik “koji osoba drži svojim i kojim najradije govori”,17 a mogao je biti samo jedan.18 Broj Hrvata i Srba utvrđuje se uobičajenom metodom usporedbe podataka o vjeroispovijesti i materinskom jeziku.19 Godine 1910. od ukupno 414.234 stanovnika u Srijemskoj županiji, sa Zemunom, najviše je bilo govornika hrvatskoga ili srpskoga jezika - 289.307 ili 69,84%. Navedeni postotak je bio mali u okvirima Kraljevine Hrvatske i Slavonije.20 Njemački je u cijeloj Srijemskoj županiji, sa Zemunom21, kao svoj materinski jezik navelo 68.086 ili 16,44% stanovnika, brojčano gotovo polovica svih koji su naveli 14

Grgin Borislav, “Županije u razvijenom i kasnom srednjem vijeku”, u: Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb 1996., 27. Većina hrvatskih i srpskih povjesničara i danas svoja istraživanja temelji na ovoj razdjelnici, i to bez obzira na to koje povijesno razdoblje istražuju. Pri tome se u nekim segmentima istraživanja ne može dobiti cjelovita slika, jer je Srijemska županija od osnutka (1745.), s manjim prekidom (1849.-1860.), pa do svog ukinuća 1929. godine (od 1922. godine kao Srijemska oblast) bila u istom prostornom obuhvatu (osobito nakon ukinuća slavonske Vojne krajine 1881. godine, osnovane 1702. godine).

Vranješ-Šoljan Božena, Stanovništvo gradova Banske Hrvatske na prijelazu stoljeća, Zagreb 1991., 53-57., 8487.; Stanovništvo Banske Hrvatske, Zagreb 2009., 233-234.

Wertheimer-Baletić Alica, Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja, Zagreb 1993., 85.

Popis žiteljstva od 31.XII.1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Demografske prilike i zgrade za stanovanje, Zagreb 1914., 27.

Isto, 31.

Wertheimer-Baletić Alica, nav. dj., 84-85.

«Što više na istok se ide ovaj postotak je sve manji (misli se na hrvatski ili srpski jezik, op. L.B.B.).....najniži je u Virovitičkoj 69,9%, a u Srijemskoj 70,0%.» Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1914., 55.

U uvodnom dijelu publikacije s konačnim rezultatima popisa stanovništva 1910. godine navodi se podatak o 61.527 Nijemaca u Srijemskoj županiji (vidi: Popis žiteljstvaod 31. XII. 1910, Zagreb 1914., 55), a to je broj govornika njemačkog jezika bez grada Zemuna u kojem je popisano 6.559 “Nijemaca”. Kada se brojke zbroje, dobije se 68.086 govornika njemačkog jezika u cijeloj Županiji. Prikaz podataka na razini cijele Županije je logičan, jer samo tako istraživač pojedinog segmenta iz popisa stanovništva 1910. godine može dobiti potpuni uvid u stanje cijele Županije.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

njemački jezik kao svoj materinski jezik u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji.22 Među one koji su naveli njemački materinski jezik u Srijemskoj županiji treba ubrojiti i većinu pripadnika židovske etno-konfesionalne zajednice. Od 3.779 Židova (0,91% ukupnog stanovništva u Srijemskoj županiji, sa Zemunom), najveći broj njih kao materinski jezik navodi njemački - 2.28623 ili 60,49% Židova Srijemske županije.24 Sljedeća grupacija koja je imala većeg udjela među popisanim govornicima njemačkog materinskog jezika bili su vojnici. Geostrateški položaj županije kao rubnog područja Austro-Ugarske Monarhije, s međunarodnom granicom prema Kraljevini Srbiji, odredili su njihov broj, 1910. godine u Srijemskoj županiji je bilo 4.227 vojnika.25 Zato će u tablicama uz ukupan broj stanovnika po kotarevima i gradovima, uz broj i postotak govornika njemačkog materinskog jezika biti prikazan i broj i postotak Židova te broj vojnika. (Vidi tablice 1 i 2 u Prilogu 1). U 18. stoljeću naseljavanje Nijemaca na širem prostoru južne Ugarske i Srijema odvija se u nekoliko velikih kolonizacijskih valova (Schwabenzuga). Za vrijeme prvoga, između 1722. i 1727. godine, na područje Baranje, Banata i Srijema naseljeno je oko 60.000 kolonista. Drugi Schwabenzug, tzv. srednjoterezijanska kolonizacija između 1749. i 1772. godine na šire područje Podunavlja, Slavonije, Srijema, Baranje i Bačke dovela je oko 50.000 uglavnom njemačkih kolonista. Kasnoterezijanska kolonizacija (1772.-1780.) dovodi stanovnike iz Šlezije, Moravske, Češke, Alzasa i Lotaringije, a tzv. jozefinska kolonizacija ili treći Schwabenzug (1782.-1787.) dovodi na iste prostore još oko 30.000 kolonista.26 Njime dolaze i prvi protestanti kojima je Patentom o toleranciji Josipa II. (1781. godine, a koji se u Hrvatskoj primjenjuje od 1783. godine) dopušteno naseljavanje novih krajeva. Tada se njihov broj povećava u Vojnoj krajini, osobito u Patrovaradinskoj pukovniji.27 Prvo luteransko selo u Vojnoj krajini bili su Banovci (Novi Banovci), osnovani 1790. godine28 u kasnijem staropazovačkom kotaru. Već u prvom razdoblju naseljavanja njemačkih kolonista na širi prostor Podunavlja od 1722. do 22

Od ukupno 2.621.954 stanovnika, njih 134.078 navelo njemački kao svoj materinski jezik ili 5,11% ukupnog stanovništva. Iste godine je u gradu Zagrebu od ukupno 79.038 stanovnika, među kojima 4.335 vojnikai 4.233Židova, njemački jezik kao materinski navelo 4.458 osoba ili 5,64% ukupnog broja stanovnika. (Autoričin izračun na temelju podataka iz Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1914.).

Statistički godišnjak Kraljevina Hrvatske i Slavonije, II., 1906.-1910., Zagreb 1917., 32, tablica 24.

U Zagrebu je 1910. godine 4.233 osobe židovske vjeroispovijesti, njih 784 ili 18,5% navelo njemački materinski jezik. (Goldstein Ivo, Židovi u Zagrebu 1918. – 1941., Zagreb 2004., 19). O govornicima njemačkog jezika u Slavoniji i odnosu između Židova i Nijemaca u Slavoniji i zapadnom Srijemu vidi knjigu: Bethke Carl, (K) eine gemeinsame Sprache? Aspekte deutsch-jüdischer Beziehungsgeschichte in Slawonien1900-1945, Berlin 2013.

Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1914. Na području cijele Kraljevine Hrvatske i Slavonije bilo je 19.410. vojnika.

Vidi: Beus-Richemberg Goran, Nijemci, Austrijanci i Hrvati, I., Zagreb-Sarajevo 2010., 58-59.; Janjetović Zoran, Deca careva, pastorčad kraljeva, Beograd 2005., 49-55.

Holjevac Željko, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina u ranome novom vijeku, Zagreb, 2007., 89.

Beus-Richemberg Goran, nav. dj., 62.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

1727. godine naseljena su neka mjesta koja će u popisu stanovništva 1910. godine imati znatniji udio govornika njemačkog jezika u ukupnom broju stanovnika. Uglavnom su to kasnija trgovišta i veće naseobinske konglomeracije. Za tu je kolonizaciju karakteristično da njome dolaze uglavnom obrtnici i zanatlije onih profila i specifičnih znanja koja nedostaju u vojnim komutatima, novoosnovanim trgovištima i obnovljenim gradovima. 29 Naseljavanja Srijema počinju već početkom 18. stoljeća - Novi Vukovar je naseljen između 1723.-1725. godine Nijemcima iz Marinaca, ali i izravno iz Njemačke i Francuske.30 Za njih je već oko 1742. godine upravitelj Eltzova imanja von Rosenthal otvorio školu u Novom Vukovaru u kojoj od 1770. godine rade isključivo njemački učitelji.31 Sredinom 18. stoljeća počinje naseljavanje Rume (1746.), a u drugoj polovici 18. stoljeća Nijemci dolaze u Staru Pazovu (1770.), ali se za njih 1790. godine osniva novo naselje - Nova Pazova. Šire područje Zemuna Nijemci naseljavaju već 1775. godine. Selo Jarminu, u vinkovačkom kotaru, Nijemci naseljavaju od 1770. godine, a već 1790. godine otvorena je i škola s njemačkim nastavnim jezikom.32 Svako od navedenih mjesta i u popisu stanovništva 1910. godine ima visok udio govornika njemačkog jezika u ukupnom broju stanovnika. Od deset srijemskih kotareva 1910. godine brojem stanovnika najbrojniji je bio Kotar Ruma, potom Stara Pazova, a onda vukovarski kotar. Upravnih općina najviše je bilo u Kotaru Vukovar - 28, a najmanje u Kotaru Ilok – 9. Za Vukovarski kotar je tipično da je imao velik broj upravnih općina malog prostornog obuhvata za razliku od, na primjer, općina u vinkovačkom ili županjskom kotaru koje su se prostirale na velikim površinama. Godine 1910. postotno je najviše govornika njemačkog jezika bilo u Kotaru Ruma - 31,60%. Tu je i najviše naselja s visokim udjelom govornika njemačkog jezika u ukupnom broju stanovnika. Trgovište Ruma je spadalo u stara njemačka naselja. Već 1746. godine iz Gornje Falačke, Frankonije i Češke naseljene su prve njemačke obitelji,33 a od tada njihov se broj iz godine u godinu povećava. Naseljavanje je počeo grof Marko Pejačević, vlasnik Rumskog vlastelinstva, a nastavili njegovi potomci. Grof Marko Pejačević uložio je velike napore da naseli pusto imanje, ali je naseljavanje Rume ostalo primjer loše organizirane kolonizacije.34 Istodobno je naseljavao pripadnike različitih etničkih i konfesionalnih zajednica - rimokatolike Nijemce i pravoslavne Srbe35, potom i Čehe, Mađare i Hrvate. Pri tome su neki imali zakonski veće povlastice 29

Na Eltzovom vlastelinstvu bio je zaposlen urar samo za održavanje sata na pročelju dvorca. Sršan Stjepan, „Europski standardi u Vukovaru u 18. i 19. stoljeću“, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje, Osijek 1999/5., 288, 291.

Tzv. Küffsteinova darovnica donosi poimenični popis naseljenika. Vidi: Sršan Stjepan, „Pregled gospodarskog i demografskog stanja Vukovarskog vlastelinstva (1728.-1736.)“, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, Zagreb 1986., 192.

Horvat Vlado, Gimanzija Vukovar, Zagreb 1992., 15.

Horvat Rudolf, Srijem. Naselja i stanovništvo, Slavonski Brod, 2000., 112.

Ugovor s Nijemcima-kolonistima grof je potpisao 1. siječnja 1749. godine. Gavrilović Slavko, Ruma - trgovište u Sremu 1718. - 1848/49., Novi Sad 1969., 13, 15.

Vidi: Gavrilović Slavko, Ruma - trgovište u Sremu 1718. - 1848/49., Novi Sad 1969.

Gavrilović Slavko, nav. dj., 14, 48.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

(npr. rimokatolici),36 a drugi su smatrali da imaju veća prava jer su se percipirali kao starosjedioci (Srbi u naselju Stara Ruma). Sve to je trajno opteretilo međuetničke odnose i bilo trajni konfliktni potencijal koji se pojavljivao ovisno o širim političkim događajima. Međuetnički sukobi u Rumi trajali su od njezinog osnutka do 1945. godine od kada velike većine Nijemaca više nema u Rumi. Velika davanja i opterećenja kmetova, kao i stalne etničke i konfesionalne napetosti između useljenika, dovodile su do samovoljnog napuštanja vlastelinstva ili kolektivnog preseljavanja. Ruma, i rumski kotar, kroz dva stoljeća turbulentnih etno-konfesionalnih odnosa formirala se kao središte njemačkog jezika i kulture u Srijemu. Godine 1910. od ukupno 12.148 stanovnika trgovišta Ruma (308 vojnika i 244 Židova), 57,15% stanovnika navelo je njemački materinski jezik. U istom kotaru, čak i veći postotak “Nijemaca” imala je Inđija. Od 7.423 stanovnika 64,07% navelo je njemački materinski jezik. U Putincima je 58,77% od 2.076 stanovnika navelo njemački jezik. U selima Hrtkovci, Grabovci i Nikinci postotak se kretao između 20 i26%.37 Dakle, u rumskom kotaru je bilo nekoliko naselja s visokim udjelom govornika njemačkog jezika i etničkih Nijemaca, što se u konačnici i pokazalo kao najviši postotni udio govornika njemačkog jezika u Srijemskoj županiji. Iza rumskog kotara postotnim udjelom “Nijemaca” u ukupnom stanovništvu bio je vukovarski kotar sa 20,24% govornika njemačkog jezika. Osim nekoliko naselja koja su planski naseljavana Nijemcima, kao što je to bio Novi Vukovar, većina njemačkih naseljenika u okolna vukovarska sela i grad Vukovar dolazi u 19. stoljeću. Od tog vremena pa sve do 1945. godine njemačku apsolutnu ili relativnu većinu imaju sela: Berak (1910. 54,65%), Cerić (1910. - 53,26%), Lovas (1910. - 49,00%), Sotin (1910. - 46,37%), Svinjarevci (1910. - 40,34%), Tompojevci (1910. - 52,35%). Visokom udjelu njemačkog stanovništva na razini kotara pridonio je i visok postotak Nijemaca u trgovištu Vukovar 1910. godine - 33,81%. U njemu se između 1835. – 1850. na uzvisini iznad središta grada naseljava otprilike 300 njemačkih obitelji, uglavnom pridošlih iz Bačke, i formira njemačku enklavu zvanu Švapsko brdo ili Schwabenberg,38 koju Hans Schreckeis još slikovito naziva selo u gradu.39 Ta odrednica najbolje opisuje ekonomski karakter novih useljenika – uglavnom poljoprivredno stanovništvo s nekoliko jutara zemlje, sa ili bez zanatske radionice s jednim ili dva naučnika. U Novoj Pazovi je 1910. godine 97,40% stanovnika od 4.149 navelo njemački materinski jezik. Naselje Nova Pazova osnovano je oko 1790. godine40 kao novo, kolonističko naselje, uz srpsko, pravoslavno selo Staru Pazovu u staropazovačkom kotaru, i uz Nove Banovce (59,04% od ukupno 1.223 36

Carica Marija Terezija tražila je 1750. godine očitovanje Srijemske županije na pritužbe na grofa Pejačevića, koji navodno u naseljavanju preferira Srbe. Županija je odgovorila da to nije točno jer da te godine u Rumi ima 160 rimokatoličkih i 40 pravoslavnih kuća. Sam grof se očitovao tako da je posvjedoćio kako je u Novoj Rumi, gdje je naselio Srbe iz Mitrovice i Jarka, koji nisu htjeli u krajišnike, i one iz Stare Rume, odvojio pravoslavne od rimokatolika Nijemaca koje je naselio u središte mjesta. Gavrilović Slavko, nav. dj., 14.

Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1914.

Screckeis Hans, Wukowar – alte Haupstadt Syrmiens, Salzburg 1990., 62.

Schreckeis Hans, nav. dj., 214-215.

Janjetović Zoran, Deca careva, pastorčad kraljeva, Beograd, 2005., 52.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

stanovnika) i Bešku (51,27% od 3.505 stanovnika), bila je temelj relativno visokog udjela govornika njemačkog jezika na razini cijelog staropazovačkog kotara 1910. godine - 20,13%. Uz kotareve Rumu, Vukovar, Staru Pazovu, visok udio govornika njemačkog jezika imao je i Kotar Vinkovci u kojem je 8.477 stanovnika ili 19,96% stanovnika navelo njemački materinski jezik. Postotku je uvelike pridonijela činjenica da su dva naselja, Jarmina i Novo Selo, imali gotovo stopostotni udio stanovnika njemačkog materinskog jezika - Jarmina 97,65% od 1.192 stanovnika, a Novo Selo 96,27% od 1.235 stanovnika. I to su dva stara njemačka kolonistička naselja. U Jarminu su Nijemci došli već oko 1770. godine, kada je vlast navodno povisila terete i namete zbog čega su iz sela otišli svi Srbi, ali i velik dio Hrvata.41 Na njihovo mjesto tada su došli Nijemci. Vinkovačko Novo Selo (Neuedorf ) osnovali su oko 1819. godine Nijemci protestanti.42 Od osnutka Vojne krajine 1747. godine spadalo je u 9. satniju Brodske krajiške pukovnije u Vinkovcima, pa su tako stanovnici ovog sela primjer da su i Nijemci bili graničari. Svemu treba dodati i visok postotak govornika njemačkog jezika u Vinkovcima (3.160 ili 34,27%), te Vođincima (24,18%). Drugo razdoblje velikih imigracija počelo je sredinom 19. stoljeća a osobito se intenziviralo u drugoj polovici 19. stoljeća i znatno je povećalo udio govornika njemačkog jezika na području Srijemske županije. Izazvalo je veliko negodovanje među domicilnim stanovništvom i političkim elitama.43 Nijemci koji se tada naseljavaju u Srijemu dolaze uvijek aktivnom bačko-bantaskom migracijskom strujom. Za novac od imanja prodanih u Bačkoj, u Srijemu sklopom za njih sretnih okolnosti mogu kupiti mnogo veća imanja. U tom razdoblju mijenja se etnička struktura stanovništva mnogih vukovarskih sela u korist apsolutne ili relativne većine njemačkog stanovništva. Tada Nijemci postaju znatnije zastupljeni i u Bečmenu, Bežaniji te Surčinu u Kotaru Zemun, u Beočinu u iločkom kotaru, a osobito u Inđiji u rumskom kotaru. U kotarevima Ilok, Irig, Mitrovica i Šid udio govornika njemačkog materinskog jezika nije bio velik. U šidskom kotaru je udio njemačkog jezika u ukupnom broju stanovnika bio 9,67%, ali je u jednom selu tog kotara, u Ilači od 2.420 stanovnika bilo 47,23% govornika njemačkog materinskog jezika. Selo je još za prvog modernog popisa stanovništva 1857. godine bilo naseljeno samo govornicima hrvatskog ili srpskog jezika. Od sredine 19. stoljeća selo je zahvatila “bijela kuga” a zemlju i imanja su počeli kupovati Nijemci iz Bačke. U popisu 1880. godine u selu ih je već 195.44 U mitrovačkom kotaru najviši postotak njemačkog jezika imala je općina Čalma (35,99% od 1.981 stanovnika). Najmanji udio govornika njemačkog jezika bio je u Kotaru Irig, samo 4,07%. U ovom je kotaru bio visok udio Mađara - 14,03%. U Irigu (5.512) njemački 41

Horvat Rudolf , Srijem. Naselja i stanovništvo, Slavonski Brod, 2000., 113.

Lazanin Sanja, Vinkovci i Vukovar na prijelazu 18. u 19. stoljeće: komparativna urbana historija, neobjavljena doktorska disertacija, Zagreb, 2006., 160.

Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1914., 53.

Horvat Rudolf, nav. dj., 85.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

jezik je 1910. godine navelo 389 stanovnika ili 7,06%. U Vrdniku, u istom kotaru, od 4.017 stanovnika njemački materinski jezik navelo je 6,92%. U Zemunskom kotaru udio govornika njemačkog jezika bio je 9,87% i bio je mali u odnosu na udio govornika njemačkog jezika u Gradu Zemunu - 38,29%.45 Već je carica i kraljica Marija Terezija poticala naseljavanje šireg zemunskog područja, ali je do većeg naseljavanja u gradu Zemunu došlo 1816. godine kada iz banatskog sela Lazarevca (Lazarsfelda) dolazi 81 njemačka obitelj i osniva zemunsku četvrt koju su u čast Franje I. nazvali Franztal.46 U postotku, na razini kotara, najveći udio imalo je naselje Bečmen 51,98% (od 885 stanovnika njemački je navelo njih 460). U Bežaniji je udio govornika njemačkog jezika bio 27,32%, u Obrežu 26,81%, a u Surčinu 25,70%. Navedena sela, kao i u vukovarskom kotaru, njemačku većinu dobijaju za vrijeme velike imigracije Nijemaca i Mađara iz Bačke sredinom i u drugoj polovici 19. stoljeća.47Usporedba podataka o govornicima njemačkog jezika u Gradu Zemunu i zemunskom kotaru pokazuje važnost navođenja broja vojnika i Židova na područjima koja se analiziraju. U županjskom kotaru je bilo malo Nijemaca. To je dugo bilo vojnokrajiško područje u kojem zbog mnogih ograničenja nikada nije bilo puno stranaca. Najviše je Nijemaca bilo u Drenovcima 24,58% od 2.575 stanovnika, a potom u Račinovcima - 13,48% od 2.033 stanovnika. U iločkom kotaru je najviše govornika njemačkog jezika bilo u Erdeviku 29,35%, Iloku 17,97%, Čereviću 15,56%, Sotu 14,64%, potom Beočinu i Binguli oko 13%.48 (Vidi Prilog 2 - Karta zastupljenosti njemačkog jezika u općinama Srijemske županije 1910. godine). U četiri srijemska grada (Zemun, Mitrovica, Petrovaradin, Srijemski Karlovci), postotno je najviše govornika njemačkog jezika bilo u Zemunu. (Vidi Prilog 1, tablica 2). Zemun je bio grad na međunarodnoj granici s velikom graničnom postajom, u njemu je bilo stacionirano mnogo žandara i vojnika, a bila je i velika židovska trgovačka enklava. Brojem govornika njemačkog iza Zemuna je Mitrovica, koja se nakon razvojačenja Vojne krajine i pripojenja Provincijalu 1881. godine razvila u jako trgovačko središte, i to zbog blizine granice s Kraljevinom Srbijom, ali i mogućnosti slobodnog trgovanja s Bosnom i Hercegovinom. Petrovaradin je 1910. godine bio velika vojna utvrda s nesrazmjerno velikim brojem vojnika na ukupan broj stanovnika. U Petrovaradinu je bila najveća koncentracija vojnika na području Srijemske županije. Kako je broj Židova u Petrovaradinu 1910. godine vrlo mali, očito je da među govornicima njemačkog jezika sudjeluju vojnici, točnije časnici i zapovjedni kadar. U Srijemskim Karlovcima je bio iznimno mali broj Židova, vojnika nije bilo, a govornika njemačkog jezika, odnosno njemačkih naseljenika je bilo malo. 45

Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1914.

Horvat Rudolf, Srijem. Naselja i stanovništvo, Slavonski Brod 2000.,

Autorica je usporedila podatke iz četiri popisa stanovništva za Srijemsku županiju. Iz 1880., 1890., 1900. i 1910. godine.

Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1914.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

Zaključak Njemačka etnička zajednica na prostoru Srijemske županije prisutna je od srednjega vijeka. U dokumentu darovnice hercega Kolomana spominju se Sasi i Teutoni na području vukovarskog podgrađa. Prodor Osmanlija krajem 15. i početkom 16. stoljeća na područje Srijema osujetio je miran razvoj već postojećih trgovišta i gradova, a u njima i njemačkih obrtnika. Novovjekovna slavonsko-srijemska povijest počinje izgonom Osmanlija, a povijest kolonizacija nakon smirivanja ratnih operacija i potpisanih mirovnih ugovora u Srijemskim Karlovcima 1699. godine i Požarevcu 1718. godine. Depopularizirani i privredno devastirani prostor zapuštenih polja, neprohodnih šuma i brojnih močvara, trebalo je što prije kultivirati i privesti svrsi - plaćanju poreza i čuvanju granice. Za sve to su trebali ljudi. Podjelom zemlje zaslužnom plemstvu i crkvenim redovima počinje intenzivno plansko naseljavanje stanovništva iz prenapučenih krajeva južnih njemačkih pokrajina na prostor Srijema, Bačke i Banata. U tri velika Schwabenzuga na te prostore dolaze brojne njemačke obitelji, ali i pripadnici drugih etnija - Rusini iz Zakarpatja, Česi, Slovaci, Mađari, kao i Srbi pristigli 1690. godine pod vodstvom vladike Arsenija Černojevića. Ispražnjeni prostor se već od kraja 17. stoljeća popunjava i Hrvatima iz Bosne. Tako Srijem postaje regija s najraznolikijom etničkom i konfesionalnom strukturom stanovništva u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, kao i Dalmaciji. Brojne upravno-pravne promjene kroz koje je prošla cijela Habsburška/ Austro-Ugarska Monarhija, a s njima i Hrvatska, obilježile su i područje Srijema. Na njemu se od 1745. do 1922. nalazi Srijemska županija, odnosno od 1922. do 1929. godine Srijemska oblast. Formirana je nakon Požarevačkog mira kada su u nju ušli i prostori istočnoga Srijema, odnosno srednjovjekovne Srijemske županije. Spajanjem dvije srednjovjekovne županije (Vukovske i Srijemske) 1745. godine formirana je jedna koja se prostire između Dunava na sjeveru i Save na jugu, sve do utoka Save u Dunav na istoku. Podjela je i danas vidljiva u istraživanjima hrvatskih i srpskih povjesničara koji se, kada istražuju Srijem, uglavnom bave onim dijelom koji je danas u sastavu njihove matične države. Tako se ne dobiva cjelovita slika stanja, broja i rasporeda etnija na geografskom području Srijema, odnosno administrativne cjeline Srijemske županije. U tekstu je broj i raspored govornika njemačkog jezika, uvjetno rečeno “Nijemaca”, analiziran u okviru Srijemske županije kao upravno-administrativne jedinice u sastavu Kraljevina Hrvatske i Slavonije 1910. godine, kada je proveden zadnji popis stanovništva Austro-Ugarske Monarhije. Samo osam godina poslije stoljetno se Carstvo raspalo, a u novoj državi su pripadnici njemačke etničke zajednice, kao i svi kojima je materinski jezik bio njemački i koji su se njime služili izvan privatnosti svoga doma, izgubili svoju ustavnu konstitutivnost i postali etnička/nacionalna manjina. Analiza podataka iz popisa stanovništva 1910. godine pokazuje da je na području Srijemske županije bilo tri naselja s udjelom govornika njemačkog jezika većim od 90% i da se sva tri ubrajaju u ranu kolonizaciju. Nastala su kao nova naselja u blizini starih ili na mjestima u doba osmanske vlasti potpuno napuštenih sela. Oni su uglavnom izolirane enklave okružene hrvatskim 22

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

ili srpskim stanovništvom. Dva su sela od osnutka protestantska. Kako bi sačuvali svoju konfesiju, živjeli su izolirano od okolnih mještana čuvajući tako i njemački jezik. To su naselja nevelikog broja stanovnika, bez razvijene industrije, zanatstva i trgovine. Naselja Ruma i Vukovar bila su velika naselja razvijenog obrta i trgovine, a Vukovar i administrativno središte cijele županije. Zahvaćeni su djelomično (Vukovar) ili u cijelosti (Ruma) kolonizacijama u 18. stoljeću. Karakter njihova naseljavanja i profil kolonista u 18. stoljeću razlikovao se od useljenika u 19. stoljeću. Migracije koje su zahvatile srijemsko područje u drugoj polovici 19. stoljeća donijele su novi profil useljenika i novu vrstu naseljavanja. Sada useljenici dolaze individualno, a ne organizirano, nemaju povlastica kolonista, država im ništa ne osigurava, ali prodajući svoja imanja u Bačkoj dolaze uglavnom kao dobro situirani novi vlasnici zemlje. Uglavnom je to seosko njemačko stanovništvo koje za male novce jeftino kupuje zemlju u Srijemu i svojim intenzivnim naseljavanjem mijenja etničku strukturu sela, posebice vukovarskog kotara. Ta seoba izazvala je veliko nezadovoljstvo kod domicilnog stanovništva, ali i političkih struktura u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Popis stanovništva 1910. godine pokazuje broj i raspored “Nijemaca” u Srijemu nakon stoljeća i pol, ili barem nekoliko desetljeća života na srijemskim prostorima, u trenutku kada je populaciju zahvatila asimilacija koja će doći do izražaja u popisu 1921. godine. U zapadnom Srijemu “Nijemci” žive zajedno s drugim rimokatolicima, uglavnom Hrvatima, u zajedničkim selima, a u istočnom Srijemu sa Srbima. Opterećeni političkim događanjima, dolaze u sukobe, uglavnom verbalne prirode, s domicilnim stanovništvo, i to prije svega srpskim od kojega se razlikuju konfesionalnom pripadnošću. Njihov je međusobni odnos opterećen brojnim političkim igrama i kombinatorikom bečkoga Dvora, ali i jačanjem nacionalne svijesti i ideja u kojima su, iako naseljeni od samoga početka, počeli biti shvaćani kao “drugi”, strano tijelo u južnoslavenskom prostoru. Često nekorektno isticanje kolonističkih privilegija koje su njihovi preci dobili, odredit će njihov položaj nakon proglašenja nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine. Kolonizacijska prava, naime, imali su i drugi koji su naseljavani u 18. stoljeću, bez obzira na etničku ili konfesionalnu pripadnost. Slavensko stanovništvo ih je percipiralo kao vrijedne, štedne i poslušne, pa su često izvrgavani podsmijehu. Ipak, svi su im priznavali da su na prostore na kojima su živjeli donijeli drugačije kriterije i relacije, specifičnu njemačku kulturu predanosti radu, racionalan odnos prema materijalnom, praktičnost u životu i radu, ali i mnogo svojih običaja, način odijevanja, uređenje kuća, gastronomiju i jezične utjecaje vidljive do danas. Bili su ono vezivno tkivo koje je postojeću mješavinu jezika, kultura i običaja držalo na okupu, onaj dio srijemske povijesti koji je povezivao Srijem sa Srednjom Europom stvarajući mentalitetno i kulturološki tipični srednjoeuropski prostor.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

Literatura: Bethke Carl, (K)eine gemeinsame Sprache? Aspekte deutsch-jüdischer Beziehungsgeschichte in Slawonien 1900-1945, Lit Verlag, Berlin, 2013. Beus-Richemberg Goran, Nijemci, Austrijanci i Hrvati, I., Synopsis, Zagreb-Sarajevo - Njemačka zajednica - Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, 2010. Gavrilović Slavko, Ruma - trgovište u Sremu 1718. - 1848/49., Novi Sad, 1969. Goldstein Ivo, Židovi u Zgarebu 1918. – 1941., Novi Liber, Zagreb 2004. Horvat Rudolf, Srijem. Naselja i stanovništvo, HIP-Podružnica Slavonski Brod, Slavonski Brod, 2000. Holjevac Željko, Maočan Nenad, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog Carstva u ranome novom vijeku, Leykam, Zagreb, 2007. Horvat Vlado, Gimanzija Vukovar, Povjereništvo općine Vukovar u Zagrebu, Zagreb, 1992. Hrvatske županije kroz stoljeća, (ur. Vranješ-Šoljan Božena, Pavličević Dragutin), Školska knjiga, Zagreb, 1996. Janjetović Zoran, Nemci u Vojvodini, INIS, Beograd, 2009. Janjetović Zoran, Deca careva, pastorčad kraljeva, INIS, Beograd 2005. Kymlicka Will, Multikulturalno građanstvo. Liberalna teorija manjinskih prava, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003. Lazanin Sanja, Vinkovci i Vukovar na prijelazu 18. u 19. stoljeće: komparativna urbana historija, neobjavljena doktorska disertacija, Zagreb, 2006. Leksikon suvremene kulture, Plato Books, Beograd 2008. Mažuran Ive, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine, HAZU-Zavod za znastveni rad Osijek, Osijek, 1993. Popis žiteljstva i stoke od 31. prosinca 1880. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Statistički ured Kraljevske Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinske Zemaljske vlade, Zagreb, 1883. Političko i sudbeno razdieljenje Kraljevina Hrvatske i Slavonije i repertorij mjesta po posljedicah popisa godine 1890., Statistički ured Kraljevske Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinske Zemaljske vlade, Zagreb, 1892. Popis žiteljstva od 31. XII. 1900. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Kraljevski zemaljskistatistički ured, Zagreb, 1914. Popis žiteljstva od 31.XII.1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Demografske prilike i zgrade za stanovanje, Kraljevski zemaljski statistički ured, Zagreb, 1914. Schreckeis Hans, Wukowar – alte Haupstadt Syrmiens, Donauschwäbisches Kulturzentrum, Salzburg ,1990. Sršan Stjepan, „Europski standardi u Vukovaru u 18. i 19. stoljeću“, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 1999/5. Sršan Stjepan, „Pregled gospodarskog i demografskog stanja Vukovarskog vlastelinstva (1728.1736.)“, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, Zagreb 1986. Statistički godišnjak Kraljevina Hrvatske i Slavonije, II., 1906.-1910., Kraljevski zemaljski statistički ured, Zagreb, 1917. Vranješ-Šoljan Božena, Stanovništvo gradova Banske Hrvatske na prijelazu stoljeća, Školska knjigaStvarnost, Zagreb, 1991. Vranješ-Šoljan Božena, Stanovništvo Banske Hrvatske, Educa, Zagreb, 2009. Wertheimer-Baletić Alica, Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. godine Sažetak U tekstu se donose podaci o brojčanom udjelu i prostornom rasporedu govornika njemačkog materinskog jezika u Srijemskoj županiji 1910. godine na temelju službenih podataka posljednjeg austrougarskog popisa stanovništva iz 1910. godine. Podaci se analiziraju s obzirom na vrijeme doseljenja i u korelaciji s podacima o broju vojnika i Židova kao mogućih i vjerojatnih govornika njemačkog jezika. Više od polovice Židova Srijemske županije u popisu se izjasnilo da im je njemački materinski jezik. Analiza je pokazala da rane kolonije Nijemaca nastale u 18. stoljeću i u popisu 1910. godine zadržavaju brojčanu dominaciju njemačkog stanovništva. Iako naseljavanje Srijemske županije “Nijemcima” traje od početka 18. stoljeća, osobito je intenzivno bilo polovicom i u drugoj polovici 19. stoljeća. Ta je imigracija iz Bačke izmijenila etničku sliku mnogih srijemskih sela, osobito u vukovarskom i rumskom kotaru. Bio je to iznimno veliki useljenički val koji je uzbudio i domicilno stanovništvo i političke elite tadašnje Hrvatske. On je klasični primjer ekonomske migracije u kojoj su Nijemci i Mađari, a više ovi prvi, prodajući svoja imanja u Bačkoj i Banatu za iste novce u Srijemu kupovali mnogo veće posjede. Uglavnom se naseljavaju u selima, ne formiraju vlastita naselja kao u 18. stoljeću, i polako iz tih sela istiskuju slavensko stanovništvo ili žive s njim u plodnom suživotu.

Die deutsche Sprache in der Syrmischen Gespanschaft bei der Völkerzählung im Jahre 1910 Zusammenfassung Im Text werden Angaben über den Zahlenanteil und die räumliche Verteilung der deutschen Muttersprachler in der Syrmischen Gespanschaft im Jahre 1910 aufgrund der Angaben der letzten österreichisch-ungarischen Völkerzählung aus dem Jahr 1910. Die Angaben werden analysiert bezüglich Ansiedlungszeitpunkts und in Korrelation mit den Angaben über die Zahl der Soldaten und Juden als mögliche und wahrscheinliche Muttersprachler der deutschen Sprache. Mehr als die Hälfte der Juden der Syrmischen Gespanschaft erklärten, ihre Muttersprache sei Deutsch. Die Analyse zeigte, dass die frühen, im 18. Jahrhundert entstandene, Kolonien der Deutschen auch bei der Völkerzählung aus 1910 die zahlenmäßige Dominanz der deutschen Bevölkerung behalten. Obwohl die Ansiedlung der Syrmischen Gespanschaft mit „Deutschen“ bis zum Anfang des 18. Jahrhundertes anhält, besonders intensiv war sie Mitte und in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhundertes. Diese Ansiedlung aus der Batschka änderte das ethnische Bild vieler syrmischen Dörfer, besonders in dem vukovarer und rumaer Kreis. Das war eine besonders große Ansiedlungswelle, welche so die einheimische Bevölkerung wie auch die politische Eliten des damaligen Kroatiens erregte. Sie ist ein klassisches Beispiel der wirtschaftlichen Migration in welcher die Deutschen und Ungaren, mehr die Ersten, ihre Güter in der Batschka und in Banat verkaufend, für dasselbe Geld in Syrmium viel größere Besitze kauften. Meistens siedeln sie sich in Dörfern an, sie bilden keine eigenen Siedlungen wie im 18. Jahrhundert, und verdrängen aus diesen Dörfern langsam die slawischen Bevölkerung oder leben mit ihr in fruchtbarem Zusammenleben.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 13-28 Lidija Barišić B.: Njemački jezik u Srijemskoj županiji u popisu stanovništva 1910. ...

Prilog 1. Tablica 1. Njemački materinski jezik (Židovi i vojnici) u srijemskim kotarevima 1910. godine KATEGORIJA ILOK

IRIG

MITROVICA RUMA

28.461

25.320

32.012

49.138

3.683

1.031

2.324

12,94 367 1,29 24

4,07 33 0,13 124

7,26 103 0,32 40

UKUPNO NJEMAČKI JEZIK % ŽIDOVA % VOJNIKA

KOTAR ST. ŠID PAZOVA 46.430

33.108

15.529

9.348

3.203

31,6 394 0,80 463

20,13 200 0,43 28

9,67 159 0,48 13

VINKOVCI VUKOVAR ZEMUN ŽUPANJA 42.472

42.540

37.718

34.926

8.477

8.612

3.724

1.927

19,96 759 1,79 28

20,24 576 1,35 24

9,87 88 0,23 11

5,52 217 0,62 20

Izvor: Popis žiteljstva1910. Autor: Lidija Barišić B.

Tablica 2. Njemački materinski jezik (Židovi i vojnici) u srijemskim gradovima 1910. godine KATEGORIJA

GRAD SRIJEMSKI KARLOVCI

PETROVARDIN

MITROVICA

ZEMUN

6.342

5.727

12.909

17.131

NJEMAČKI JEZIK

434

894

2.341

6.559

UKUPNO

6,84

15,61

18,13

38,29

ŽIDOVA

161

681

0,05

0,52

1,25

3,97

VOJNIKA

1.567

584

1.296

Izvor: Popis žiteljstva 1910. Autor: Lidija Barišić B.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 29-38 M. Brekalo, A. Lukić: Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka...

Prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo znanstveni savjetnik Dr. sc. Anamarija Lukić Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Osijek Šamačka 9/2, Osijek miljenko.brekalo@pilar.hr anamarija.lukic@pilar.hr

UDK: 94(497.5Osijek)“19“ Izvorni znanstveni rad Primljeno: 27.9.2016. Prihvaćeno: 28.9.2016.

Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka nakon „prevrata“ 1918. godine U radu su autori na temelju arhivskog gradiva i relevantne literature istaknuli grad Osijek u prvoj polovici 20. stoljeća kao „najistočniji njemački grad“, koji se postupno transformirao u „nacionalni“ tj. hrvatski grad, a njegova se transformacija odvijala u nekoliko koraka: hrvatskim nacionalnim pokretom, političkim pritiscima u Kraljevini SHS/ Jugoslaviji te konačno raseljavanjem, deportacijom i uklanjanjem Nijemaca u Titovoj Jugoslaviji. Ovaj rad analizira jezične, etničke i političke elemente u oblikovanju nacionalnog identiteta grada Osijeka u Kraljevini SHS/ Jugoslaviji.

Ključne riječi: Osijek, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, njemački, hrvatski, materinji jezik, identitet 29

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 29-38 M. Brekalo, A. Lukić: Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka...

Uvod „Kad čovjek udje u neke osječke trgovine, radione, kavane i restaurante, namještenici tih lokala pozdravljaju goste njemački, pa su čak toliko drski, te odgovaraju strankama i onda, kad se s njima govori hrvatski. S time treba već jednom prestati! Živimo u hrvatskom gradu...“¨1 Možemo li reći da je Osijek 1921. godine bio hrvatski grad? Hrvatski list, najčitaniji osječki dnevnik u međuratnom razdoblju, svakako je imao potrebu naglasiti da je Osijek hrvatski grad, ne samo zbog političkih razloga, kao organ hrvatske stranke (Hrvatske zajednice, HZ), već i stoga, što afirmacija hrvatskog jezika u gradu Osijeku, koja je od početka 20. stoljeća uhvatila maha, još ni izdaleka nije bila dovršena. Tijekom druge polovine 19. stoljeća, kada se Osijek, kao trgovačko-obrtničko središte istočne Hrvatske, počeo oblikovati u industrijski grad,2 komunikacija poslovnog, a većinom i kulturnog života grada bila je obilježena njemačkim jezikom.3 Uporaba njemačkog jezika posebno se forsirala nakon sklapanja Hrvatsko-Ugarske nagodbe, od 1868. godine, a još više za vrijeme vladavine bana Khuena Héderváryja. Tadašnji cilj potenciranja njemačkog jezika bio je upravo oblikovati jezični identitet grada Osijeka kao njemački, kako bi se naglasilo distanciranje Osječana od ideja hrvatskog nacionalnog pokreta koje su dolazile iz Zagreba, i od njihovih političkih konotacija. Ustaljena tradicija uporabe njemačkog jezika u Osijeku na taj je način zadobila i svoju političku dimenziju, koja se, pri promjeni političke klime, nužno povratno odrazila i na jezik. Pojava politike novoga kursa,4 koja se u Osijeku afirmirala od početka 20. stoljeća, doprinijela je i afirmaciji hrvatskog (i srpskog) jezika kao jezika ravnopravnog njemačkom. Promjena političkog trenda koji je zahvatio u javni i društveni život, bila je pospješena i etničkim gibanjima, promjenama u korist nacionalnog (hrvatskog) elementa, odnosno masovnijeg doseljavanja hrvatskog stanovništva iz slavonskih županija u Osijek radi zapošljavanja u industrijskim poduzećima. Mada se protok roba uglavnom odvijao preko Ugarske, te vođenje poslova još uvijek nije zahtijevalo poznavanje hrvatskog jezika,5 društveni je život u gradu Osijeku postajao sve više obilježen upravo hrvatskim jezikom, koji se od 1902. mogao čitati u visokotiražnim 1

„Govori hrvatski!“, Hrvatski list (Osijek), br. 50, 3. III. 1921., str. 2.

1863. godine grad je imao 230 trgovačkih radnji, 1011 obrtnika i 8 tvornica. Godine 1889. Osijek ima 20 tvornica, 242 trgovine i 1036 samostalnih obrtničkih radnji. U gradu je djelovala trgovačko-obrtnička komora (od 1853.), a radnici su se organizirali u radnički pokret od 1867.

U Osijeku su se tiskale novine isključivo na njemačkim jeziku, dok izdavanje hrvatskih listova nije zaživjelo sve do 1902. godine. V. Marina Vinaj, Povijest osječkih novina 1848. – 1945., Muzej Slavonije Osijek 1877, Osijek, 1998.

Politika novoga kursa naziv je za „politički program dijela hrvatskih i srpskih političara iz banske Hrvatske i Dalmacije, oblikovan u prvom desetljeću XX. st., kojemu je primarni cilj bio ujedinjenje hrvatskih zemalja i poboljšanje njihova državnopravnoga položaja unutar Austro-Ugarske Monarhije“, http://www. enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=49241, pribavljeno 22. rujna 2016.

Rudolfo Franjin Magjer, Osiek i hrvatstvo, Izdao Klub hrvatskih književnika, Zagreb, 1913., str. 12-13, dostupno u „Književna baština R. F. Magjera“, http://magjer.gskos.hr/, pribavljeno 22. rujna 2016.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 29-38 M. Brekalo, A. Lukić: Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka...

dnevnim novinama na hrvatskom jeziku Narodna obrana, te redovno čuti u Hrvatskom narodnom kazalištu, osnovanom u Osijeku 1907. Mada je hrvatski jezik polako preuzimao mjesto vodećeg jezika u Osijeku, na uštrb njemačkog, no i ostalih stranih jezika koji su se mogli čuti u gradu, poput mađarskog ili češkog, u sumrak Austro-Ugarske monarhije Osijek još uvijek nije bio prepoznat kao hrvatski grad, barem je tako djelovao na van. Sami Osječani, među njima mnogi Osječani starosjedioci njemačkog porijekla, prepoznavali su novi, hrvatski jezični trend kao pravac u kojem se kreće budući Osijek, što su odobravali i poticali, nastojeći buduće generacije odgajati na hrvatskom jeziku, poglavito uz pomoć škole.6

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca „Za vrijeme rata nisam se ni jednom zgodom gurao naprijed da upozorim „mjerodavne na moju „lojalnost“. Nisam na šeširu svome ili u zapučku nosio ratnih znakova poput mnogih onih „velikana“ koji se danas u Osijeku grade velikim patrijotima i traže Dijogenesovom svjetiljkom „nepouzdane“ elemente u domaćim redovima.“7 Ovim riječima je Bratoljub Šram, član Kluba hrvatskih književnika u Osijeku, učitelj osječke preparandije i hrvatski političar, oslikao atmosferu u društvenom i političkom životu grada nakon rata i nakon ulaska u državnu zajednicu „bratskih naroda“, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Nacionalna politika ove države bila je osjetno različita nego što je to bila politika Austro-Ugarske. Težila je stvaranju nacionalne države, no na krivim temeljima, tako da je pitanje pripadnosti pojedinom (slavenskom) narodu rješavala njihovim svrstavanjem „pod istu kapu“ jednog, južnoslavenskog naroda iz tri plemena, srpskog, hrvatskog i slovenskog. Cilj ovakve politike bilo je jačanje centralizacije moći u jednom središtu, Beogradu. Provođenjem ovakve politike ni konstitutivni narodi, zapravo, nisu imali pravo na samoodređenje, te prava na autonomiju koja bi iz njih proizlazila. Na neslavenske narode ova se politika odrazila još teže, što se pokazalo već pri prvim parlamentarnim izborima 28. studenog 1921. godine, kad im je bilo uskraćeno pravo glasa. Grad Osijek je ovime bio naročito pogođen, jer je s popisa birača bila uklonjena četvrtina biračkog tijela, birači ponajviše njemačkog porijekla koje je povjerenstvo za reklamacije pri gradskom poglavarstvu deklariralo kao strani, neslavenski ili tuđinski element.8 Mada se radilo mahom o starosjediocima, osječkim 6

Hrvatski list (Osijek), br. 196 (615), 31. VIII. 1922., str. 1: „Tada je posebna deputacija Novograđana došla pred gradskog načelnika i jednodušno u ime Novog grada i zatražila, da se u njihovim obim pučkim školama dokine tadašnji njemački nastavni jezik i da se uvede hrvatski, - kojoj molbi je naravno i udovoljeno.“ Ovaj navod iz Hrvatskog lista odnosi se na događaj iz 1910. godine. Novograđani su mahom bili Nijemci koji su međusobno komunicirali isključivo na njemačkom, no prepoznavali su važnost poznavanja hrvatskog jezika.

Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS), fond 485, R. F. Magjer, kut. 5, Bratoljub Šram, Štipanja i milovanja, Klub hrvatskih književnika u Osijeku, Osijek, 1920., str. 3-4.

HR-DAOS-871 Hengl Vjekoslav, kut. 18, Broj 423-Pov-1922., Veliki župan gradskom poglavarstvu, 4. srpnja 1922. U Osijeku je pri izborima za konstituantu bila izbačena s biračkog popisa jedna četvrtina biračkog tijela, tj. cijeli Novi grad, te dobar dio Gornjeg, Donjeg i Nutarnjeg grada (ukupno 1.807 birača).

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 29-38 M. Brekalo, A. Lukić: Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka...

zavičajnicima9 s pravom na državljanstvo, njihova ih je nova država, Kraljevina SHS, tretirala kao građane drugog reda. Mjesec dana nakon što ih je politički degradirala, država je pokrenula proces popisivanja stanovništva (u siječnju 1921. godine). Popis nije bilježio porijeklo ili nacionalnu pripadnost stanovnika, no bilo je svima jasno da će se nacionalno svrstavanje procjenjivati ovisno o tome kako se tko izjasnio o svome materinjem jeziku. Čvrsti kriteriji o tome tko je pripadnik slavenskog, a tko tuđinskog naroda, u vrijeme sastavljanja popisa birača, nisu postojali. Osječanin stranog, neslavenskog prezimena, uslijed svojih političkih preferencija, poglavito prema stranci s hrvatskim političkim predznakom (koju je doživljavao kao svojeg političkog predstavnika, jer se osjećao pripadnikom hrvatskog naroda) mogao je, a najčešće je i bio odbačen s popisa kao ne-Hrvat odnosno ne-Slaven. Strano prezime u kombinaciji s prohrvatskom političkom orijentacijom odbijalo se s popisa birača pod izgovorom da se radi o „repovima“ Austro-Ugarske, o biračima koji bi htjeli njeno ponovno uspostavljanje, o protudržavnim elementima. Kriterij materinjeg jezika, koji se bilježio u popisu stanovništva, u odnosu na proizvoljne kriterije iz popisa birača, svakako je bio sigurniji kriterij da bi se nekoga proglasilo pripadnikom konstitutivnog naroda odnosno tuđinskim elementom. Taj je kriterij ujedno bio i istinitiji, točniji: osoba ne bira svoj materinji jezik, kao što bira političku stranku. Ili ipak bira? U gradu Osijeku, gdje je velik dio stanovništva funkcionirao bilingvalno, ili se držao esekerskog dijalekta, jezičnog hibrida u kojem se osjećao njemački, hrvatski, mađarski, srpski, češki,10 popisivaču nije bilo jednostavno utvrditi koji je materinji jezik svake pojedine osobe iz popisa. Popisivač to nije ni utvrđivao, samo je upisivao odgovore. Ispitanik je, tako, imao prilike navesti u popisu „hrvatsko-srpski jezik“ kao svoj materinji, ako to i nije odgovaralo istini. Osječka Hrvatska obrana, koja s osvrnula na rezultate popisa, postavila je tako i problem materinjeg ili prvog jezika osječkih stanovnika, u odnosu na njihove nacionalne osjećaje, te iskrenost u popunjavanju popisnog upitnika u odnosu s društveno-političkom atmosferom koja je vladala u Osijeku nakon provedenih izbora za Ustavotvornu skupštinu. „Ta su pitanja za označivanje narodnosti posvema nejasna, te se prigodom popisa dokazalo, da je mnogi na upit 8. – odgovorio „hrvatsko-srpski“, a da mu to i nije materinji jezik, ali se bojao reći drugi koji.“11 Kako su sami Osječani njemačkog 9

Pravo na zavičajnost bilo je uvjetovano državljanstvom. Usp. Zakon o uredjenju zavičajnih odnošajah u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, Poglavlje 1, čl. 2, u Stjepan Sršan; Vilim Matić (prir.), Zavičajnici grada Osijeka 1901. – 1946., Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2003., str. 17.

O essekerskom narječju (dijalektu) više u: Vilma Vukelić, Tragovi prošlosti. Memoari, Drugo izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2003., str. 74-75; Velimir Petrović, „Esekerski – što je to?“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch (1995.), 107-122.; Isti, „Međujezični kontakti na primjeru esekerskog narječja“, Književna revija, god. 43, br. 3 (2003.), 123-134.; Isti, „Obilježja osječkog njemačkog narječja“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch (2002.), 121-140.

„Grad Osijek u brojkama“, Hrvatska obrana (Osijek), br. 54, 8. III. 1921., 2. Hrvata i Srba bilo je, prema popisima iz 1921. 61,2% , Mađara 5,63%, Slovenaca 1, 97% i ostalih 3%.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 29-38 M. Brekalo, A. Lukić: Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka...

(ili drugog neslavenskog) porijekla doživljavali svoju nacionalnu pripadnost, koliko su bili asimilirani ili se, zasigurno mnogi među njima, osjećali podvojeno, kao Nijemci koji su već postali Hrvati, ili kao Hrvati koji su ipak još uvijek djelomično Nijemci, o tome možemo samo nagađati, jer je postojao širok dijapazon osjećaja hrvatstva ili nijemstva. Jezik je, međutim, bilo lakše definirati odnosno zabilježiti, no nije ga bilo jednostavno dovesti u izravnu vezu s nacionalnošću, jer se događalo da se u hrvatskim, a i srpskim obiteljima privatno komunicira na njemačkom, a da se u obiteljima njemačkog porijekla potencira korištenje hrvatskog jezika. Trend je bio, svakako, koristiti hrvatski (hrvatsko-srpski), ili nacionalni jezik, no velik broj Osječana njemačkog porijekla i tradicija njemačkog jezika u Osijeku i dalje su davali ovom gradu bilingvalni identitet, koji je bio u suprotnosti s nacionalnom politikom državnog vrha. Pokazatelji svojevrsnog zaoštravanja trenda napuštanja njemačkog u korist narodnog (hrvatsko-srpskog) jezika pojavili su se neposredno prije uspostavljanja Kraljevine SHS, zabranom „švapčarenja“, korištenja njemačkog jezika u svakodnevnom govoru na javnom mjestu.12 Nastavili su se pojedinačnim incidentima, verbalnim ili fizičkim napadima na osobe koje su na javnom mjestu govorile njemačkim jezikom, koje su provodili pripadnici osječke Orjune.13 Tablica 1: Kretanje osječkog stanovništva po kriteriju materinjeg jezika 1910.-1931.14 Popisi godine/ Hrvatski Slovenski Njemački Mađarski Češki i Rusinski Poljski Ruski ostali, (Židovi)15 Ukupno materinji Srpski Slovački nepoznati jeziku Hrvatski Češki 12.808 440 1910. 156 12.381 4.306 11 627 (2.340) 33.337 Srpski Slovački 2.450 156 1921. 20.215 620 10.077 2106 770 12 108 111 179 (2731) 34.485 1931.

26.382

9.731

2.839

1.176

130

40.337

„Zabrana švapčarenja“ je pogađala veliki dio stanovništva u Slavoniji, posebno u Osijeku. Prema Radničkim novinama, čak 30% radnika u Osijeku nije govorilo hrvatskim nego samo njemačkim jezikom.“ Ana Rajković, „Prikaz društvenog stanja u poslijeratnim godinama Prvog svjetskog rata u osječkim radničkim glasilima“, Posted on 04/03/2012 by Ana Rajković in Hrvatska povijest, Hrvatski povijesni portal, http:// povijest.net/prikaz-drustvenog-stanja-u-poslijeratnim-godinama-prvog-svjetskog-rata-u-osjeckimradnickim-glasilima/, pribavljeno 15. rujna 2015. Usp. Ivana Lončar, „Udruga Hrvatska žena u Osijeku (1921.-1943.), Scrinia slavonica 11 (2011), str. 207-258, str. 211.

„Opet nekulturni napadaj fašista u Osijeku“, Hrvatski list (Osijek), br. 236, 18. X. 1922., str. 4.

Popis žiteljstva od 31. prosinca 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Demografske prilike i zgrade za stanovanje sa dva kartograma, Zagreb, 1914., 856-857. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. god., Sarajevo, 1932., 258-259.; „Prisutno stanovništvo po veroispovesti i materinjem jeziku“, pribavljeno 12. travnja 2015. s http://pod2.stat.gov.rs/ObjavljenePublikacije/G1931/pdf/G19314001.pdf ; Nakon popisa stanovništva provedenog 1851. godine, slijedeći popisi nisu bilježili etničku, nego jezičnu pripadnost. U popisima 1931. godine, sve jugoslavenske konstitutivne (slavenske) narode popisivač je stavio u jednu skupinu, a sve ostale slavenske narode u drugu.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 29-38 M. Brekalo, A. Lukić: Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka...

Broj Osječana od 1910. do 1921. godine nije znatnije porastao, no pokazuje bitne promjene u omjeru hrvatskog/ srpskog i njemačkog jezika odnosno asimilaciju njemačkog stanovništva. Pri popisu stanovništva 1910. godine bilo je 37,14 % Osječana kojima je njemački jezik bio materinji, no do popisa 1921. godine taj je postotak opao na 29,22 %.15

Grafikon 1: Kretanje broja Osječana prema materinjem jeziku (1910.-1921. godine). Mada je nakon uspostave nove države jedan dio njih, što dobrovoljno, što prisilno, napustio grad,16 Hrvatska obrana ipak je izrazila sumnju u toliko promijenjen omjer u korist hrvatskog/ srpskog materinjeg jezika, i pretpostavila da je značajan dio osječkih 15

Hrvatska obrana imala je početkom 1920-ih godina nekoliko izrazito protužidovskih članaka, u kojima ih je prikazivala kao smetnju hrvatskom nacionalnom i gospodarskom razvoju; ovdje okrivljuje Židove za nedovoljnu afirmaciju hrvatskog ili srpskog jezika: „Do sada su Židovi kod nas, a naročito u Slavoniji davali mjestima tuđinski karakter ne samo svojim imenima, već i svojim radom i govorom; oni podupiru julijanske škole, oni u glavnom dovoze madžarsku robu; oni najustrajnije čuvaju njemački i madžarski jezik ne pokazujući osobitih ambicija da dobro nauče hrvatski; oni korespondiraju i vode njemačke knjige“, „Židovi i današnji izbori“, Hrvatska obrana (Osijek), br. 58, 11. III. 1920., str. 1.

Početkom svibnja 1919. vlada je izdala Naredbu o izgonu stranaca, koja je vrijedila za useljenike koji nisu stekli zavičajnost unutar Kraljevine SHS, te se i u gradu Osijeku primijenjivala na „nepoćudni tuđinski element“, tj. strance kojima bi se što zamjeralo, poput ratnog profiterstva. „Izgon stranaca“, Hrvatska obrana (Osijek), br. 155, 10. VIII. 1919., 5. Kr. redarstveno povjereništvo objavljuje informaciju o izgonu nepoćudnih stranaca kao i stranih državljana: brahijalnom silom su otjerani pripadnici neprijateljskih država: 150 obitelji sa 186 članova; na preslušanje oko eventualnog izgona pozvano je oko 1300 osoba, već se predhodno oko 600 njih odselilo, a oko 100 je primilo nalog da se odsele; o ostatku od 550 stranih državljana će se odlučiti tko se od njih mora iseliti; nakon toga će se preslušati slijedećih 2000 stranaca; na inicijativu velikog župana formirat će se savjetodavni odbor oko daljeg uredovanja oko izgona; mole se građani da prijave sve slučajeve kajišarenja i lihvarenja stranaca koji su korumpirali ovdašnju trgovinu, a svaki će se slučaj ispitati.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 29-38 M. Brekalo, A. Lukić: Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka...

Nijemaca namjerno, uslijed političkog pritiska, naveo da im je materinji jezik hrvatskosrpski, mada to nije odgovaralo stvarnosti. Prikaz stvarne situacije glede materinjeg jezika Osječana 1921. godine ogledao se u popisima druge vrste i namjene, no ti su popisi neslužbeni i nisu se provodili sistematski. Riječ je o popisima školskih obveznika, učenicima državnih pučkih škola, koje su pohađala djeca svih slojeva građana, svih nacionalnosti i svih konfesija, poput presjeka društva grada Osijeka. Nastava se odvijala na hrvatskom (hrvatsko-srpskom) jeziku, no taj jezik nije svim učenicima bio i materinji jezik. Osječke učiteljice i učitelji znali su da takvim učenicima trebaju posvetiti dodatnu pozornost, kako bi mogli savladavati gradivo poput ostalih učenika. Zato su vodili vlastitu, neslužbenu evidenciju o učenicima kojima nastavni jezik nije ujedno i materinji jezik. Arhivi pet osječkih državnih pučkih škola (dvije velike u Gornjem gradu, u Aninoj i Jägerovoj ulici, jednu veliku u Donjem gradu, te po jednu manju u Tvrđi i Novom gradu), međutim, ne sadrže kompletne i sistematizirane popise ili podatke o materinjem jeziku svojih polaznika, već se takvi podaci za godinu 1921., godinu popisa, mogu naći u tri od pet škola. Pučku školu u ulici Sv. Ane je u šk. g 1921/22. pohađalo 777 učenika, od kojih je njih 244 govorilo njemačkim materinjim jezikom (31,4 %). Zabilježeno je i to da u školu nije bio upisan ni jedan učenik koji nije znao „ni riječi hrvatskog jezika“.17 Niža pučka škola u Jägerovoj ulici uopće nema u svom arhivu nešto slično. Škola je po broju učenika bila slična onoj u Aninoj ulici. Niža pučka škola u Tvrđi imala je u šk. g 1921/22. 143 učenika, po materinjem jeziku hrvatski ili srpski govorilo je 95 (66,43%) učenika, njemački 33 (23,08%) učenika, mađarski 6 (4,2 %) učenika i češki 9 (6,29 %) učenika.18 Za razliku od ostalih dijelova Osijeka, Novi grad je tijekom cijelog međuratnog razdoblja ostao uporištem njemačkog jezika.19 Niža pučka škola u Novom gradu za šk. g. 1921/22. nema zabilježene podatke o materinjem jeziku učenika, no zabilježila ih je u prethodnoj školskoj godini, što znači da se podaci nisu puno promijenili. Od 131 učenika hrvatskim ili srpskim jezikom govorilo je njih 29 (22,14 %), njemačkim 88 (67,18 %), a mađarskim 14 (10,69 %).20 Pučka škola u Donjem gradu imala je tijekom razdoblja Kraljevine SHS između 400 i 500 učenika po školskoj godini. Nije bilježila materinji jezik učenika. U njenom 17

HR-DAOS-189, OŠ Svete Ane Osijek, Opći spisi, 1890/1922. god., Uloženo 15. VII 1922 br: 135. (statistički izvještaj za šk. g. 1921/22.)

HR-DAOS-721, Osnovna škola „Ivica Šestak“ Osijek, 1889-1977., Spomenica 1914-1977., Statistički pregled dvoraz. obopol. niže pučke škole u Osijeku unutar. gr. škol. g. 1921-22.

Novograđanima su se čak i pripadnici Jugoslovenske narodne stranke (1933. godine) obraćali na njemačkom jeziku (u predizbornoj kampanji).

Arhiv OŠ Fran Krsto Frankopan Osijek, Spomenica obće pučke škole u Osieku nov. gr., Ljetopis školske godine 1920./21., Statistički pregled.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 29-38 M. Brekalo, A. Lukić: Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka...

arhivu, međutim, postoji jedno godišnje izvješće za šk. g. 1927/28. gdje je zabilježena narodnost učenika: 402 učenika, 239 SHS (59, 45 %), 133 Nijemca (33,08 %), 13 Mađara (3,23 %), 3 Čeha i 2 ostalih. Iako se tu više ne radi o 1921. godini, godini popisa, vidimo da je među učenicima visok udio njemačke djece, nakon dodatnih šest godina što asimilacije, što političkog pritiska. Iz tog se nameće pretpostavka da je udio njemačke djece polaznika donjogradske škole tijekom 1921. godine mogao biti jedino viši nego što je zabilježeno šest godina kasnije.21 Samo bilježenje materinjeg jezika učenika ili njihove narodnosti o kojoj se zaključivalo na temelju njihovog materinjeg jezika, bilo je predviđeno za potrebe nastave, te se s jedne strane može isključiti politički pritisak (da broj njemačke djece bude što manji, a hrvatske/ jugoslavenske što veći), a s druge strane, može se isključiti i „varanje“ popisivača – učiteljice ili učitelja, poglavito jer su se u svojim internim popisima vodili potrebama svoga svakodnevnog posla, a ne političkim imperativima.

Zaključak Grad Osijek 1921. godine, godine popisa stanovništva, i dalje je imao višestruk ili složen jezični, a time i nacionalni identitet. Prema podacima iz popisa stanovništva 1921. godine, grad je prema materinjem jeziku stanovnika bio pretežno hrvatsko-srpski, s visokim udjelom njemačkog jezika, i s tendencijom intenzivne asimilacije Nijemaca. Hrvatski odnosno srpski materinji jezik popisivali su se kao jedan, jer je težnja vladajućih bila stvaranje nacionalne države, te se o Hrvatima i Srbima nije govorilo kao o dva, već o jedinstvenom narodu u koji se ubrajao i slovenski „korijen“. Ta je tendencija bila još jače izražena pri objavljivanju popisa stanovništva iz 1931. godine, u vrijeme diktature kralja Aleksandra, kad se više ni slovenski jezik nije bilježio odvojeno. Stanovnici Osijeka, kojima je materinji jezik bio njemački, prema popisu iz 1921. godine procijenjeni su na udio od 29,22% ukupnog stanovništva grada Osijeka. Ovi su stanovnici, međutim, bili izloženi političkom pritisku kako bi se što prije asimilirali odnosno jugoslavizirali, te im je kao Nijemcima koji podržavaju hrvatsku političku opciju bio uskraćen izlazak na birališta. Obvezno obrazovanje djece u državnim pučkim školama bilo je na hrvatskom (tj. hrvatsko-srpskom jeziku), a uporaba njemačkog jezika u društvenom životu počela je nailaziti na otpor. Broj učenika državnih pučkih škola kojima je materinji jezik bio njemački ne odstupa znatno od rezultata iz popisa stanovništva. Sumnja Hrvatske obrane, da je njemački jezik u gradu Osijeku rašireniji nego što to pokazuje popis stanovništva, i da asimilacija Nijemaca ne teče baš tom brzinom kojom državni režim priželjkuje, zapravo ima drugu nakanu – skrenuti pozornost čitateljstva na atmosferu prisile i pritiska, koju je donijela nova vlast.

HR-DAOS-722 Niža pučka škola Donji grad Osijek, Zapisnici 1892./1959., Pregled o stanju učenika (ca) koncem I polugodišta 1927/28.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 29-38 M. Brekalo, A. Lukić: Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka...

Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka nakon „prevrata“ 1918. godine Sažetak Njemački jezik u gradu Osijeku, koji je u drugoj polovini 19. stoljeća ovaj grad obilježavao kao „njemački grad“, počeo se od početka 20. stoljeća sve više uklanjati pred hrvatskim jezikom. U Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca ušao je kao grad dvostrukog jezičnog identiteta. Od samog početka, od uspostavljanja nove države, javile su se političke tenzije koje su nastojale intenzivirati jezičnu asimilaciju. Osječki Nijemci našli su se pred političkim pritiskom neposredno prije popisa stanovništva 1921. godine. Rezultati tog popisa utvrdili su da je broj stanovnika grada Osijeka od prethodnog popisa, provedenog 1910. godine, porastao za 3,44%, dok je broj Nijemaca (stanovnika njemačkog materinjeg jezika) opao za 7,92%, te bio na razini malo manjoj od 30%. Evidencija materinjeg jezika osječkih pučkoškolaca, ondje gdje je postojala, pokazivala je slične omjere, te se ukupan broj osječkih Nijemaca do slijedećeg popisa nije znatnije izmijenio ni do slijedećeg popisa stanovništva (1931. godine). Uporaba njemačkog jezika u Osijeku zadržala se u velikoj mjeri i u međuratnom razdoblju, te bismo njegov jezični identitet mogli odrediti, u najmanju ruku, kao dvojezičan. Većinski, hrvatski i manjinski, srpski jezik su, u to vrijeme, prema kategorijama iz popisa stanovništva, bili popisivani kao isti, hrvatski ili srpski jezik. To je na umjetan način povećalo omjer u korist dominantnog, „nacionalnog“ udjela stanovništva, no nije znatnije umanjilo komunikaciju na njemačkom jeziku, jer su se stanovnici Osijeka većinom služili s oba jezika.

Bildung der sprachlichen und nationalen Identität der Stadt Osijek nach dem „Umsturz“ im Jahr 1918 Zusammenfassung Die deutsche Sprache in der Stadt Osijek, die in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhundertes diese Stadt als eine „deutsche Stadt“, kennzeichnete, trat seit Anfang des 20. Jahrhundertes immer mehr vor der kroatischen Sprache zurück. Ins Königsreich der Serben, Kroaten und Slowenen trat sie als eine Stadt mit doppelter sprachlichen Identität ein. Von Anfang an, seit der Erschaffung des neuen Staates, meldeten sich politische Spannungen, welche sich bemühten, die sprachliche Assimilation zu intensivieren. Die osijeker Deutschen erlebten einem politischen Druck unmittelbar vor der Völkerzählung im Jahr 1921. Das Ergebnis dieser Völkerzählung stellte fest, dass die Bewohnerzahl der Stadt Osijek seit der letzten Zählung aus dem Jahre 1910 um 3,44% gewachsen ist, während die Zahl der Deutschen (Bewohner mit deutscher Muttersprache) um 7,92% weniger wurde, so war sie auf der Ebene von etwas weniger als 30%. Das Verzeichnis der Muttersprache der osijeker Volksschulen, da wo sie vorhanden waren, zeigte ähnliche Verhältnisse, so änderte sich die Gesamtzahl der osijeker Deutschen bis zur nächsten Völkerzählung (im Jahr 1931) nicht bedeutender. Der Gebrauch der deutschen Sprache in Osijek blieb in großem Maße auch in der Zwischenkriegszeit, so könnte man seine sprachliche

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 29-38 M. Brekalo, A. Lukić: Oblikovanje jezičnog i nacionalnog identiteta grada Osijeka...

Identität als, mindestens, zweisprachig bestimmen. Die Mehrheitssprache Kroatisch und die Minderheitensprache Serbisch wurden zu jener Zeit, gemäß Kategorien aus der Völkerzählung, als dieselbe – kroatische oder serbische Sprache – verzeichnet. Das steigerte auf künstliche Weise das Verhältnis zu Gunsten des dominanten, „nationalen“, Anteils der Bevölkerung, doch es verminderte die Kommunikation auf Deutsch nicht bedeutender, denn die Bewohner von Osijek benutzten meistens beide Sprachen.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

Dr. sc. Branko Hanžek znanstveni savjetnik, Zavod za povijest i filozofiju HAZU, Zagreb bhanzek@hazu.hr Prof. em. dr. sc. Ivo Soljačić Zavod za tekstilnu tehnologiju Tekstilno-tehnološki fakultet, Zagreb isoljac@ttf.hr

UDK: 514(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 1.10.2016. Prihvaćeno: 2.10.2016.

Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.) (kroz povezanost deskriptivne geometrije s tehnikom i mjeriteljstvom) U radu se prikazuje život i djelo akademika Vilka Ničea, čiji su radni vijek i sveukupna djelatnost bili vezani uz Hrvatsku. Osobita pozornost posvećena je prikazu Ničea kroz povezanost deskriptivne geometrije s tehnikom i mjeriteljstvom što u postojećoj literaturi do sada nije bilo predmetom znanstvene obrade.

Ključne riječi: Akademik Vilko Niče, njemačka narodna skupina, biografija, deskriptivna geometrija, tehnika, mjeriteljstvo

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

I. Uvod U vrijeme Austro-Ugarske monarhije događale su se mnoge migracije koje su pozitivno utjecale na razvoj Hrvatske. Stanovništvo iz Austrije, Češke, Slovačke, Poljske, ali i iz njemačkih zemalja dolazilo je u Hrvatsku i Bosnu, bilo po službenoj dužnosti kao činovnici, stručnjaci ili kao doseljenici koji su otvarali trgovine, obrte ili seoska gospodarstva. Na taj način unapređivalo se gospodarstvo, poljodjelstvo i prosvjeta. Jedna od takvih poljodjelskih obitelji koja se doselila u Hrvatsku bili su Franz Nitsche i njegova supruga Marija rođena Kohendorf sa svojom djecom Pavlom i Vilhelmom. Oni su došli u Hrvatsku iz Šlezije u sedamdesetim godinama 19. stoljeća i u Grubišnom Polju kupili i osnovali seosko gospodarstvo. Sin Pavao oženio se s Čehinjom Marijom Tobiskom i u tom braku rodilo se osmero djece. Od njih je četvero umrlo u najranijoj dobi. Jedno od djece bio je Vilko (Vilim) znameniti hrvatski znanstvenik iz područja geometrijskih znanosti. Na slici 1 snimljenoj 1907. prikazana je obitelj Nitsche.

Sl. 1 Stoje: Franz Nitsche *1838 i Marija Kohendorf, djed i baka od Vilka, sjede: Milka *1892 †1991, sestra od Vilka, Marija Tobiska †1938 i Paul Nitsche *1860 †1947, majka i otac od Vilka. Prvo troje došlo iz Šlezije, Vilkova majka rođena u Češkoj. Desno Vilko.

Vilko Niče rodio se u Grubišnom Polju 27. siječnja 1902. g. Osnovnu školu je pohađao u rodnom mjestu, a gimnaziju u Bjelovaru gdje je i maturirao (Svjedodžba zrelosti kr. Realne gimnazije u Bjelovaru br.14 za Vilima Nitschea od 27. lipnja 1922) Na Filozofski (mudroslovni) fakultet Sveučilišta u Zagrebu upisao se 12. listopada 40

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

1922. g. (Sl.2) gdje je studirao matematiku. Za vrijeme studija od 1923. do 1926. bio je demonstrator na katedri geometrije što je bitno utjecalo na njegov daljnji znanstveni i stručni rad. Na istom fakultetu diplomirao je 1926.g. [1] Apsolutorij br 2741-1926. za Vilima Nitschea kojim rektor Sveučilišta u Zagrebu i dekan Mudroslovnog fakulteta jamče da je od zimskog polugodišta školske godine 1922/23 do svršetka polugodišta ljetnog školske godine 1925/26 svršio mudroslovne nauke, te u tom vremenu položio navedene naučne predmete. Dokument je izdan 2. srpnja 1926. a u potpisu su rektor Perović i dekan Stjepanek. Iste godine 29. travnja vjenča se sa Marijom Štefanec. U braku su imali dvoje djece Nadu i Branku. Oko 1935. Vilim Nitsche mijenja način pisanja imena i prezimena u Vilko Niče. To prezime zadržao je do kraja života, također i u doba NDH.

Sl. 2 Vilim Nitsche. Slika iz indeksa 1922.g.

II. Kretanje u službi, priznanja i nagrade Odmah nakon diplomiranja 1. IX. 1926. Vilim Nitsche je izabran za asistenta dnevničara iz Nacrtne geometrije na tada jedinom Tehničkom fakultetu u Zagrebu, na kojem položaju ostaje dugi niz godina. Paralelno obavlja i neke druge poslove i to kako slijedi; Asistent Vilim Niče je za šk. G. 1932/33, 1933/34, 1934/35 odlukom Ministra prosvjete br. 40321 od 24. XII. 1932. SN imenovan članom stalne ispitne komisije za polaganje profesorskog ispita i to na stručnom ispitu profesorskih kandidata za crtanje i modeliranje, ispitivačem za geometrijsko crtanje, nacrtnu geometriju, sjenčenje i perspektivu. Postavljen za honorarnog nastavnika geometrijskog crtanja u Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu odlukom ministra na prijedlog rektora te škole br. 4/35 od 9.I. 1935.

Sl.3 Doktorska diploma

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

Odlukom ministra postavljen u stalnu ispitnu komisiju za ispitivanje kandidata koji žele polagati ispit za profesora i učitelja vještina umjetničkih škola (muzička i umjetnička akademija u Zagrebu) za geometrijsko crtanje i perspektivu. Doktorsku disertaciju pod naslovom „ O čunosječnicama na pravčastim plohama 3. i 4. reda“ izradio je i obranio 1941. g. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Sl. 3. Habilitirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu s radom „ O kružnim točkama na pravčastim plohama 3. i 4. reda.“ Slijed njegovih napredovanja nakon obranjene disertacije i habilitiranja je: Privatni docent kod Katedre za nacrtnu geometriju na Tehničkom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, naredba ministra nastave br. 57629-1942 od 24. VI. 1942. Nakon odlaska nastavnika nacrtne geometrije prof. dr. Juraja Božićevića u mirovinu, odredbom poglavnika NDH od 28.I. 1943. br. 7585-1943 imenovan je Vilim Niče izvanrednim sveučilišnim profesorom na Tehničkom fakultetu na Katedri «Deskriptivna geometrija». Odmah iza toga dne 19. veljače 1943. nastupio je na dužnost nadstojnika Zavoda za opisno mjerstvo na Tehničkom fakultetu. Slijedeće godine odredbom poglavnika NDH od 20.VII. 1944. br. 45300-1944 imenovan je Niče redovitim sveučilišnim profesorom na Tehničkom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu pri katedri «Opisno mjerstvo». Iza drugog svjetskog rata nakon dolaska partizana Vilim Niče nije bio dobro gledan. Kao zadnji NDH dekan i prvi dekan u novo nastaloj situaciji pribojavao se da bi mogao biti uhapšen. Srećom izbjegao je zatvor, jer mu se nisu mogle dokazati nikakve nekorektnosti za vrijeme NDH. Profesor Niče je bio degradiran iz zvanja redovitog profesora u zvanje asistenta te je u tom zvanju vodio nastavu pune 4 godine. Tek 1949. ponovno je imenovan u zvanje izvanrednog profesora Tehničkog fakulteta rješenjem Predsjednika Komiteta za naučne ustanove, Sveučilište i visoke škole br. 19450 od 31.. X. 1949. Gotovo istovremeno, dne 22. studenog, izabran je na sjednici Predsjedništva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za suradnika Akademije u Odjelu za matematičke, fizičke i tehničke nauke. Zaključkom Vijeća Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu donesenom na sjednici 21. VI. 1952. izabran je za redovnog profesora. Na to zvanje postavljen je tek godinu dana kasnije rješenjem Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu NRH. br. 3821/od 25. V. 1953. Nakon razdiobe Tehničkog fakulteta 1956.g. Vilko Niče prelazi na AGG (Arhitektonsko, građevinsko, geodetski fakultet) koji se nakon par godina razdijeljuje na tri fakulteta, Arhitektonski, Građevinski i Geodetski. Konačno, on ostaje na Arhitektonskom fakultetu sve do umirovljenja 1972. g. No i nakon toga i dalje marljivo radi i objavljuje. Svoj posljednji znanstveni rad objavio je 1982. u osamdesetoj godini života. Kroz cijelo to vrijeme Vilko Niče je marljivo predavao, održavao nastavu, pisao udžbenike i objavljivao znanstvene radove. Surađivao je s ostalim fakultetima u zemlji i inozemstvu. Za svoj rad dobio je posebna priznanja i nagrade od kojih navodimo: 42

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

1965. Orden rada sa crvenom zastavom 1966. godišnja Nagrada za znanost Ruđer Bošković 1969. Nagrada grada Zagreba 1972. Nagrada za životno djelo. Sl.4

Sl. 4 Vilko Niče Nagrada za životno djelo

III. Znanstvena djelatnost Vilko Niče uključio se u znanstvenu djelatnost vrlo rano zahvaljujući tome što mu je nastavnik iz nacrtne geometrije bio tada znameniti profesor i akademik Juraj Majcen. Prof . Majcen je odmah u Ničeu zamijetio veliki talent za nacrtnu geometriju, ulio mu ljubav za taj predmet i uzeo ga za demonstratora a zvao ga je asistentom i vrlo ga je cijenio. Na žalost prof. Majcen je ubrzo iznenada umro tako da je mladi Niče ostao bez voditelja već u trećem semestru studija, zapravo na početku svog nauka. Akademik Stanko Bilinski o tome piše „Na žalost nakon što je Majcen tada još vrlo mladi profesor – nenadano preminuo, Vilko Niče se dalje razvijao zapravo kao samouk bez pravog kontakta s ostalim znanstvenim svijetom, jer u Zagrebu je tada bilo malo znanstvenih knjiga iz područja geometrije, a o periodičkim znanstvenim publikacijama iz matematičkih znanosti da se i ne govori. O nekim specijalizacijama, inozemnim stipendijama i studijskim boravcima u svjetskim znanstvenim centrima, što je danas vrlo uobičajeno tada nije moglo biti ni govora.“ [3] No unatoč kratkoj suradnji s prof. Majcenom znanstveni i nastavni put Vilka Ničea bio je već u početku vrlo dobro zacrtan. Prof. Majcen je u njemu probudio skriveni talent i zapanjujuću moć za prostorno predočivanje apstraktnih geometrijskih istina i savršeno izgrađene matematičke logike. Istina je kako kaže Bjelinski prof Niče se je dalje razvijao i radio samouk što je usporavalo i otežavalo njegov napredak u struci i znanosti, ali u njemu je duboko bila zasađena svijest o njegovim sposobnostima i talentu koju mu je usadio prof. Majcen. Mnogo godina kasnije prof. Niče je objavio u knjizi Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti br. 325 krasan članak o svom učitelju čime mu je izrazio duboku zahvalnost za sve ono što je primio od njega u ono kratko vrijeme u kojem su surađivali.[4] Između ostalog on ističe; „Gajenje geometrijskog dijela matematičkih nauka na Zagrebačkom sveučilištu ulazi u tradiciju koju zahvaljujemo Jurju Majcenu“. Zadnji seminar iz geometrije koji je vodio prof. Majcen izradio je upravo prof. Niče. On piše kako je prije izlaganja bio jako uzbuđen budući da je želio da referat bude što bolji jer je znao da je to profesor Majcen od njega to 43

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

očekivao. Na žalost taj referat nije održan. Izostali su dragocjeni Majcenovi komentari i upute za daljnji rad, jer profesor tog dana poslije podne nije došao. Udarila ga je kap i na večer je umro. Još prije toga rekao je svojoj ženi da mu poslije podne na taj dan ne će biti naporno, jer će biti održan jedan lijepi seminarski rad. Smrt prof. Majcena bio je veliki gubitak za znanost i sve njegove učenike. Unatoč ovom velikom gubitku prof. Niče je nastavio upornim radom na svojem daljnjem stručnom i znanstvenom napredovanju. Njegova učenica o prof. Ničeu piše „ Veliki autoritet Jurja Majcena pomogao mu je da se u znanstvenom i nastavnom radu bavi onim za što je imao najviše afiniteta i ljubavi, u nastavi nacrtnom geometrijom, a u znanstvenom radu uglavnom projektivnom geometrijom. I to je činio s tolikim žarom , otkrivao je sebi ali i svima koji smo bili uz njega, toliko ljepote u samom radu i rezultatima koje je postizao, da je bilo gotovo nemoguće ne pokušati ići njegovim stopama. Sretni smo i ponosni što je vlastitim zalaganjem i prirodnim sposobnostima postao najveći stručnjak svog vremena iz područja sintetičke projektivne geometrije“[5]. Nakon smrti prof. Majcena i određenog vremena potrebnog za završetak studija, savladavanje gradiva, pripremu nastave prof Niče počeo je s vrlo intenzivnim objavljivanjem znanstvenih radova i objavljivao ih u raznim časopisima što je vidljivo iz popisa radova. Vilko Niče je svakako bard hrvatske geometrije. Ostavio je iza sebe opus od 71 znanstvenog rada i 6 knjiga i čitav niz znanstvenih djelatnika kojima je bio mentor u magistarskom ili u doktorskom radu. Područje njegova znanstvenog djelovanja vrlo je široko. Istraživao je krivulje i opće i pravičaste plohe , sustavno izvedene kvadratne transformacije , a kruna njegovih istraživanja su četiri kompleksa vezana uz pramenove polarnih prostora kvadrika . Jedan od tih četiri kompleksa nazvan je po njemu u svjetskoj literaturi Ničeov kompleks. U svom članku pod naslovom „U spomen Vilku Ničeu“ objavljenom u časopisu „Matematika i škola“ njegova bivša studentica Ana Sliepčević kaže „Imaginarni su mu elementi bili jednako bliski kao i realni, prostorni odnosi među najsloženijim geometrijskim tvorevinama zorni i dohvatljivi, a znao je o svemu tako predavati, da su vam se ispred očiju jednostavno redali kompleksi, konfiguracije, plohe. Osjećali ste se kao da ste u jednoj višoj dimenziji. Pomoću realnih i imaginarnih, beskonačno dalekih točaka i pravaca uspio je doći do nevjerojatnih zaključaka i učiniti jasnim i ono što inače nije moguće vidjeti. Znao je tako dobro zamišljati u prostoru, a zatim tako dobro i glasno razmišljati i raspravljati, da je pažljivom slušatelju uspijevalo stvoriti realnu predodžbu onoga što je bilo predmetom razgovora.“[Sliepčević]. Pokrenuo je KoG znanstveno stručni časopis za geometriju i grafiku za područje primijenjene geometrije i računalne grafike. [6]. Zatim kroz svoj dugi radni i znanstveni vijek prof, Niče je razvio stručnu nomenklaturu koja se najbolje odražava u njegovim udžbenicima. Prije njega to nitko nije učinio. S obzirom da je znanstvena djelatnost prof. Ničea iz područja sintetičke projektivne geometrije dobro poznata i opisana [3,5,6,7] ovdje ćemo se samo pobliže osvrnuti na njegove zasluge u mjeriteljstvu i postavljanju nomenklature koje do sad nisu u literaturi dovoljno istaknute. 44

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

III.1. Povezanost deskriptivne geometrije s tehnikom i mjeriteljstvom Kako je namjera ovog rada da se akad. Vilku Ničeu oda počast za njegove velike zasluge i bogatu ostavštinu to je učinjeno ne samo za već uočeno i objavljeno nego i za nova područja kojima do sada nije bila posvećena dovoljna pažnja. Ponajprije neuočena je i do sad nije dovoljno istaknuta njegova povezanost s tehnikom od najranije dobi. Na povezanost tehnike i deskriptivne geometrije ukazivali su prije Ničea i drugi srednjoškolski profesori koji su predavali u realnim gimnazijama. Najprije je to bio Marko Mikšić već 1879. godine, u svom članku od nekoliko nastavaka: Povijest deskriptivne geometrije od g. 1100. prije pa sve do poroda Isusova, koji je objavljivan u časopisu: Hrvatski učitelj. Prof. Pravomil Krbek u svojemu članku iz 1888., u istom časopisu, pod nazivom: Deskriptivna geometrija kao opće uzgojno i naobrazno sredstvo, početak znanstvenoga tretiranja povezao je s godinom 1794. i matematičarem Gaspardom Mongeom (1746. – 1818.). Monge je tu novu znanost nazvao “jezikom inžinira, koji je u svih naroda jedan te isti”. Koliko se to malo razlikuje od današnjeg mota svih mjeritelja “mjerne jedinice za sva vremena i sve narode”. Osim Mikšića i Krbeka također je i Petar Nenin, profesor graditeljske škole preveo knjigu o deskriptivnoj geometriji s njemačkog na hrvatski jezik. Na taj način je uvelike smanjio jezične razlike između ta dva jezika. Nakon toga dr. David Segen je nadopunio i zaokružio nazivlje deskriptivne geometrije svojim visokoškolskim predavanjima. No, istodobno je dao jednu važnu terminološku primjedbu: pisci tih visokoškolskih skripata ne slažu se u označavanju deskriptivno–geometrijskih pojmova tj. ne postoji jednoznačnost oznaka. Primjerice francuski se pisci povode za Mongeom, koji je točke u prostoru označavao velikim latinskim slovima dok su njemački pisci bilježili točke malim ili velikim latinskim slovima. Segen je najavio da će ujednačiti označavanje u drugom izdanju svoje knjige Upute u deskriptivnu geometriju s pomoću sustavno poređanih primjera. To je i učinio 1893. godine. Dakle, nakon analize stanja označavanja u deskriptivnoj geometriji Segen je ocijenio da postoji problem kojeg je nastojao riješiti tako da je predložio rješenje tog problema. Segen je svoje Upute…zamislio onako kao što je vidljivo iz samog naslova a ne kao udžbenik koji bi sadržavao građu za vježbe. Tako su se pojavili prvi obrisi sustava s definicijama tj. polako se pojavljuju prvi zametci nazivlja hrvatske deskriptivne geometrije. Segen je točke označio velikim latinskim slovima, kao svoj svjestan odabir i kao prvi korak k normiranju, nadajući se obećanjima da će svi učitelji deskriptivne geometrije prihvatiti taj odabir. Pri odabiru se oslonio i na činjenicu da takvo označavanje čine matematičari (geometričari) i fizičari. Segen je u svoja dva osvrta na strane knjige (dr. Reinholda Müllera i Roberta Haussnera) objavljenim u časopisu: Nastavni vjesnik iz godine 1901./1902. također Gasparda Mongea priznao ocem znanstvene (teorijske) deskriptivne geometrije.. Dakle, bilo je to prvo nastojanje normirnog tipa. A između normiranja i mjeriteljstva nema mnogo nesuglasica. Oni su plodonosno isprepliću i zajednički upinju oko stvaranja standarda za sva vremena i sve narode. Godine 1913. Majcen izdaje manuskript: Osnove deskriptivne geometrije, 45

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

za srednjoškolske kandidate matematike te u njima daje i povijesni pregled. Ističe da je Monge u prvom redu stvorio sustav ortogonalnog projiciranja koje je, kao posljedicu, dalo nove metode (kosa projekcija, ciklografija, aksonometrija ortogonalna i kosa i dr.) i usavršavanja stare perspektive (centralna i bicentralna projekcija, relijefna perspektiva). Zornost je kod kose projekcije veoma jaka dok je kod ortogonalne manje jaka. U manuskriptima je naznačeno da je u tumačenju uzeto načelo da se prikaže ono što je najvažnije dok specijalna pitanja nisu dotaknuta. Dakle, ovaj manuskript nije bio zamišljen kao udžbenik koji bi sadržavao zbirku primjera i zadataka. Nakon Majcena dolaze, u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, u visokoškolsku nastavu predavači Juraj Božičević i dr. Juraj Justinijanović. O Božičeviću je opširno pisao akad. Sibe Mardešić, a o Justinijanoviću prof. dr. sc. Ksenija Horvatić-Baldasar (Edicija: Hrvatski prirodoslovci 21, časopis Prirodoslovlje, br. 1-2 za 2012. godinu), pa ćemo samo kratko istaknuti njihov udjel u povijesti hrvatske deskriptivne (danas se ustalio izraz: nacrtne) geometrije. Profesor Božičević je, uz predavanja, izdao i dvije knjige: Deskriptivna geometrija I i II, Kotirana projekcija i krovovi, Dodatak (izdanje litografije), Zagreb 1934. godine i Linearna perspektiva, Zagreb, 1942. Profesor Justinijanović predavao je Nacrtnu geometriju i Višu matematiku od 1926. do 1940. na Pomorskoj akademiji u Dubrovniku, ali za to vrijeme nije napisao niti jedan visokoškolski udžbenik ni skripta iz nacrtne geometrije sve do 1960. kada je to učinio za Strojarsko-brodograđevni i Elektrotehnički fakultet, ali i Rudarski odjel Tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Najznačajniji trag u povezanosti deskriptivne geometrije s tehnikom i mjeriteljstvom dao je Vilko Niče. On od 1926. marljivo djeluje na Tehničkom fakultetu. Nakon što je na Tehničkom fakultetu polako prolazilo vrijeme robovanja DIN-ovima došlo je pogodno vrijeme da se zaokruži i potpuno usustavi hrvatsko nazivlje iz deskriptivne geometrije, što je Niče polako i postupno učinio. Prvo se osvrnuo na nužnu reformu toga predmeta i cijelog studija tehničkih znanosti. U časopisu Alma mater Croatica iz 1942./43. Niče piše o opisnom mjerstvu i reformi studija tehničkih znanosti. Na početku članka Niče ističe da su temelj tehničkog studija matematika, fizika, kemija i opisno mjerstvo kao pripravni predmet za taj studij. Ako je taj temelj slab ni završeni inženjeri neće odgovarati svrsi nego će biti manjkavi. Kod tehničkog studija treba razlikovati dva bitna stadija, nastavlja dalje Niče. Prvi stadij je u stvari svladavanje elemenata znanosti i zadiranju u njenu bit a u drugom stadiju se učenje prilagođava praktičnoj primjeni tako da se obrađuju samo naročito odabrana poglavlja za određene svrhe. U prvom stadiju je gradivo podređeno metodici predmeta, a u drugom je metodika prilagođena izabranom gradivu. Prvi stadij bi se mogao izvršiti u srednjoj školi dok bi se na visokim školama izvršio posao drugog stadija. No ova dva stadija se ne razlikuju oštro u svim predmetima. U matematici je razlika vrlo oštra, a opisno mjerstvo se tada u srednjim školama nije učilo. Razlog je bio nemoć stručnih čimbenika i dilentatizam takvih čimbenika kod vladajućeg sloja. Tako ovaj predmet postaje zapreka koju treba oprezno 46

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

obilaziti pri pokušaju reformiranja tehničkog studija. S gledišta studenata opisno mjerstvo je potpuno novi predmet i treba ga uzimati potpuno od početka. Taj predmet ima dvostruko važnu svrhu. Prvo: učenje predmeta razvija duševnu moć prostornog predočavanja a ta je sposobnost nužni sastavni dio općeg obrazovanja (treba je u gotovo svakoj fizičkoj i intelektualnoj ljudskoj djelatnosti). Druga je svrha praktične naravi jer daje mogućnost konstruktivnog predočavanja trodimenzionalnih objekata u ravnini. Povezano sa stadijem: prvi stadij mogao bi većim dijelom zadovoljiti opću obrazovnu svrhu a drugi stadij morao bi zadovoljiti posve stručnu svrhu. Način učenja opisnog mjerstva je u svom prvom stadiju potpuno izgrađen i utvrđen te nema mogućnosti odstupanja. Drugi stadij učenja može se čak i umanjiti. Ipak, to umanjivanje nužno izaziva jaču specijalizaciju. No kod reforme ne smijemo imati uzore u drugim državama naglasio je Niče. Potrebe drugih država nisu jednake našima. Reforma mora sadržavati i temeljitost a ta temeljitost uključuje potpuno poznavanje temeljnih predmeta a osobito opisnog mjerstva radi dviju koristi koje ono tome studiju donosi. Niče predlaže da se u reformi s opisnim mjerstvom učini sljedeće: Stvaranje mogućnosti da se ovaj predmet odmah uvede u sva četiri viša razreda realne gimnazije. Za đake klasičnih gimnazija koji nisu učili opisno mjerstvo treba uvesti prijamni ispit prije upisa na tehniku. Na kraju Niče ističe da će svaki sposoban i savjestan inženjer najbolje znati koliko je taj predmet tehnici potreban. Oni će to znati bolje i životnije od svih propisa tehničkih visokih škola i fakulteta na svijetu ukoliko nisu provedeni toliko temeljito da potpuno opravdaju razlog svoga postojanja. Nakon toga Niče je marljivo i u potpunosti uredio i dotjerao Božičevićevu knjigu iz 1934. godine te je vrlo korektno izdao pod Božičevićevim imenom pod naslovom: Deskriptivna geometrija za potrebe fakulteta i visokih škola, Zagreb, 1948. Na zasadama te knjige počeo je 1952. graditi Niče svoju knjigu pod jednostavnim naslovom: Deskriptivna geometrija. Kao dobrano valjana knjiga ona je doživjela čak devet (9) izdanja sve do 1992. godine i sve kod istog nakladnika Školske knjige u Zagrebu. Taj je sveučilišni udžbenik ne samo siguran metodički vodič s poznatom maksimom: od poznatog ka nepoznatom nego je, u svojem vremenu, svjedočio pravom slikom i točnim činjeničnim stanjem stanju spomenute znanosti. Kroz devet izdanja knjiga je dovedena do krajnjih granica razumljivosti zahvaljujući i svojoj terminološkoj dotjeranosti. Usto, zgodnom preraspodjelom tematskih cjelina, izbjegnuto je suvišno ponavljanje i samim time smanjenje teksta u odnosu na predložak starog Božićevićeva udžbenika. Kada je već zaokružio nazivlje hrvatske deskriptivne geometrije Niče se okrenuo utvrđivanju nazivlja deskriptivne geometrije tako da je preveo s njemačkog jezika dvije knjige (autori: I. Paál: Nacrtna geometrija s anaglifskim slikama, 1966. i F. Hohenberg: Konstruktivna geometrija u tehnici, 1966.) te tako bitno umanjio jezične razlike između hrvatskog, mađarskog i njemačkog jezika. Niče je stekao trajnu zaslugu i zbog objavljivanja obimne natuknice u Tehničkoj enciklopediji (od čak 23 velike stranice formata gotovo A4) pod naslovom: Deskriptivna geometrija (nacrtna geometrija). Uz obilni, sitnim slovima, 47

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

pisani tekst povijesnog karaktera Niče temeljito i opsežno prikazuje zadanu tematiku. U tekstu je Niče osigurao konačnu hrvatsku terminološku usvojenost tako što je poštivao posebnost hrvatskog jezika. Pojmovi nisu nanizani abecednim redom, što je vidljivo iz samog početka Ničeova teksta, gdje su precizno objašnjeni pojmovi (redom): Projiciranje, Okomita projekcija na ravninu, Kotirana projekcija. Uz to, njegovo pisanje je bilo tako uređeno da je glavna natuknica išla pod jednim slovom, kao npr. ORTOGONALNA PROJEKCIJA, a pomoćne natuknice pod drugim slovima kao npr. Projiciranje točke, Pravac i dužina, Ravnina, Presječnica dviju ravnina i probodište pravca s ravninom, Rotacija, Okomitost pravca i ravnine. Osim ove glavne natuknice Niče je sjajno obradio i druge glavne natuknice: PRESJECI, PRODORI, ROTACIONE PLOHE, SJENE, KOSA PROJEKCIJA, KOSA AKSONOMETRIJA, ORTOGONALNA AKSONOMETRIJA, ZAVOJNICA I ZAVOJNE PLOHE, PERSPEKTIVA, RELJEFNA PERSPEKTIVA, ANAGLIFSKE I STEREOSKOPSKE SLIKE, STEREOGRAFSKA I GNOMONIČKA PROJEKCIJA, GEOMETRIJSKI ELEMENTI FOTOGRAMETRIJE. Da su natuknice, preciznije: predmetni pojmovi, išli jedan iza drugoga, kao što se čini kad se piše na nekim stranim jezicima (njemački npr.) koji su podesni za analitički način povezivanja, građa bi bila razbacana a upotreba teksta znatno otežana. Niče je, kao enciklopedist u ovoj velikoj natuknici, vrlo sustavno obradio navedenu znanstvenu disciplinu s naglaskom na tehničke znanosti. Deskriptivna geometrija je vrhunski prezentirana putem većih cjelina a sve je protkano na način maestralne povezanosti. On je taj svoj tekst pisao u lako pristupačnoj formi raskošno ilustrirajući tematiku sa čak 58 jasnih i preglednih crteža. Konstatiranjem činjenica i donošenjem jasnih objašnjenja Niče je izrazito dobio na vjernosti prezentacije. Tome je pripomoglo i mudro postupanje Ničea koji je, sada već kao iskusni pisac, u potpunosti izbjegavao subjektivne dojmove i kratkotrajna mišljenja te tako pokazao da je sposoban i za profinjeno kulturno vrednovanje. Njegova težnja za istinskim (znanstvenim) prikazom trebala je tanano uskladiti, u do sada nenadmašenoj harmoniji, sadržaj hrvatske deskriptivne geometrije.

IV. Nastavna i društvena djelatnost Paralelno sa znanstvenim radom prof. Niče redovito je održavao nastavu i predavao Nacrtnu geometriju na Prirodoslovno matematičkom fakultetu i Tehničkom fakultetu, te na kasnije nastalim Arhitektonskom, Građevinskom i Geodetskom fakultetu, a osim toga i na Umjetničkoj akademiji i na Višoj pedagoškoj školi [3]. Neumorno radi i izdaje udžbenike čime olakšava studentima učenje i polaganje ispita. Njegovi udžbenici tiskani su u više izdanja i to : „Deskriptivna geometrija“ Sveučilište u Zagrebu, nakladnik Školska knjiga Zagreb, tiskana u 9 izdanja -Prvo izdanje 1952., deveto izdanje 1992, „Perspektiva“ Sveučilište u Zagrebu, nakladnik Školska knjiga Zagreb tiskana u 4 izdanja tiskana - Prvo izdanje 1953. četvrto izdanje 1978. 48

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

Uvod u sintetičku geometriju Sveučilište u Zagrebu, nakladnik Školska knjiga Zagreb 1956. Deskriptivna geometrija I i II- Sveučilište u Zagrebu, nakladnik Školska knjiga Zagreb . Prvo izdanje 1978, drugo izdanje 1985. U predavanjima za studente osjećalo se da prof. Niče radi posao koji voli. Bio je izvrstan crtač, a sa svojim nenadmašnim prostornim zorom uspio je i komplicirane probleme tako zorno približiti studentima da su oni postali aktivni sudionici nastavnog procesa. Mnogi inženjeri, arhitekti, građevinari i geodeti zahvaljujući prof. Ničeu mogli su uspješno raditi u planiranju prostora bez kojeg ne bi mogli uspješno obavljati svoju djelatnost. U svom sustavnom i metodološkom radu koji se odražava i u njegovim udžbenicima prof. Niče je dao bitan doprinos mjeriteljstvu, jer da bi izradili neki mjerni uređaj treba mu najprije nacrtati oblik i dimenzije. Kad je 1962. g. počela poslijediplomska nastava za geometriju na Prirodoslovnomatematičkom fakultetu u Zagrebu prof. Niče je predavao nekoliko godina i na tom studiju. Nešto kasnije osnovana je poslijediplomska nastava za nacrtnu geometriju na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, pri čemu je prof. Niče bio ne samo predavač nego i sutvorac tog studija, a slušači su bili iz gotovo svih krajeva tadašnje Jugoslavije. Prof. Niče je bio uvijek otvoren i pristupačan svima koji su tražili ili trebali njegovu pomoć. Bio je prototip pravog znanstvenog radnika i gospodina gotovo uvijek s leptir

Sl. 5 Prof. Niče i njegove unuke Sanja, Astrid i Karin

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

kravatom, vrlo često u društvu s poznatim matematičarima geodetima i arhitektima i aktivno je sudjelovao u radu tadašnje JAZU. Od 1978. do 1984. dakle kroz tri izborna perioda bio je tajnik razreda za matematičke, fizičke i tehničke znanosti. Kroz čitavo to vrijeme nije nastao u razredu nikakav incident ili nesporazum jer ih je on znao na vrijeme unaprijed spriječiti i isključiti. Slobodno vrijeme rado je provodio sa svojom obitelji (slika 5), a osobito tokom ljeta u vikendici u Sv. Filipu i Jakovu. Umro je 16. listopada 1987. u Zagrebu.

Zaključak Prof. Niče je jedan od najistaknutijih hrvatskih znanstvenika na području nacrtne geometrije, a ponajviše na području sintetičke projektivne geometrije. U svom dugotrajnom i sustavnom radu dao je veliki doprinos nacrtnoj geometriji u nas. Ukazao na povezanost deskriptivne geometrije s tehnikom i mjeriteljstvom., otkrio je mnoge zakonitosti na tom području i sustavno razvio nomenklaturu za nacrtnu geometriju koja u njegovo oba još nije bila do kraja obrađena. Odgojio je veliki broj stručnjaka i znanstvenika. Njegovi udžbenici trajan su doprinos struci. Ogromna je zasluga Vilka Ničea ta da je hrvatskoj znanosti o crtovnom prikazivanju prostornih objekata s pomoću geometrijskih plošnih konstrukcija podario zaokružen i usustavljen temelj. Taj temelj svojim primjenama u praksi nastoji zadovoljiti zahtjeve zornosti kao i mogućnost što točnije rekonstrukcije izvornog objekta prema tako nacrtanoj plošnoj slici. Na taj je način Niče ostavio bogatu baštinu na koju moramo biti ne samo ponosni, ne uspavati se, nego biti još aktivniji. Nastavljanjem i upotpunjavanjem djela Vilka Ničea i današnje generacije matematičara geometričara mogu razviti uzorni hrvatski standard za nazivlje nacrtne geometrije (do sada češće zvane deskriptivna geometrija). Tada bismo imali ono po čemu bi Hrvatska postala cijenjena u svijetu i po čemu bi se naš narod, koji je imao (i ima) takve velikane (stvaraoce), postojano odupro rasplinjavanju i minimiziranju u svjetskoj znanstvenoj i otkrivačkoj povijesti.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

Literatura 1) Marina Šimunić Buršić, “Akademik dr.sc. Vilim (Vilko) Niče prof. matematike”, Sveučilište u Zagrebu - arhitektonski fakultet 1919./1920.-1999./2000., Zagreb 2000., 226. 2) Nada Sedlaček: Usmeno priopćenje. 3) Stanko Bilinski, “In memoriam Vilko Niče 27. I.1902- 16.10.1987”, Spomenica preminulim akademicima, svezak 48 , Naklada JAZU, Zagreb 1989., 9-12. 4) Vilko Niče, “Juraj Majcen”; Rad JAZU, knjiga 325, str. 49-94 i Juraj Majcen (na njemačkom), knjiga 325, str. 95-125 , Zagreb 1963. 5) Vlasta Ščurić-Čudovan, “Sjećanja na akademika prof.dr .Vilka Ničea”, Spomenica preminulim akademicima, svezak 48 , Naklada JAZU, Zagreb 1989., 13-18. 6) Sonja Gorjanc, “Stogodišnjica rođenja Vika Ničea (1902-1987) ”, KoG.6-2002., Zagreb 2002., 3-10. 7) Ana Sliepčević, “U spomen Vilku Ničeu“, Matematika i škola 15, 2002., Prijevod predavanja „So hat Vilko Niče nachgedacht“ sa skupa geometričara “Geometrie Tagung“ u Vurau 2002. 8) V. Niče, “Deskriptivna geometrija (nacrtna geometrija) ”, Tehnička enciklopedija, Svezak 3, Č-Električna, Zagreb 1969., 208-231.

Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.) (kroz povezanost deskriptivne geometrije s tehnikom i mjeriteljstvom) Sažetak Akademik Vilko Niče bard Hrvatske geometrijske škole rodio se u Grubišnom Polju 1902. g kamo su se iz Šleske doselili njegovi djed Franz Nitsche i baka Marija rođena Lotte i kupili seosko gospodarstvo. U osnovnu školu išao je u rodnom mjestu u srednju školu u Bjelovaru i studirao matematiku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu gdje je i diplomirao. Na prvoj godini studija sreo je tada znamenitog geometričara akademika Jurja Majcena koji je u Vilku Ničeu otkrio probudio izvanredan talent za nacrtnu geometriju, uzeo ga za demonstratora i uveo ga u svijet Nacrtne geometrije. Nakon godinu i pol prof Majcen je iznenada umro i dalje se je prof. Niče razvijao samostalno izravši u vrhunskog znanstvenika i profesora pod čijim je mentorstvom disertaciju ili magistarski rad izradio veliki broj kandidata koji su preuzeli katedre iz nacrtne geometrije na gotovo svim sveučilištima u bivšoj Jugoslaviji. Napisao je tri vrhunska udžbenika sustavno izradio stručnu nomenklaturu i otkrio neke nove geometrijske zakonitosti i ukazao na povezanost deskriptivne geometrije s tehnikom i mjeriteljstvom. Za svoj rad bio je odlikovan i višestruko nagrađivan. Umro je u Zagrebu 1987. godine.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 39-52 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Akademik Vilko Niče (1902. − 1987.)

Der Akademiker Vilko Niče (1902 − 1987) (durch die Verbindung der deskriptiven Geometrie mit der Technik und der Erdvermessung) Zusammenfassung Der Akademiker Vilko Niče, Barde der Kroatischen Geometrieschule, wurde 1902 in Grubišno Polje geboren, wohin sein Großvater Franz Nitsche und Großmutter Maria, gebürtige Lotte, aus Schlesien zogen und ein Landgut kauften. Die Grundschule besuchte er in seiner Geburtsstadt, die Mittelschule in Bjelovar und in Zagreb studierte er an der Philosophischen Fakultät Mathematik wo er auch sein Diplom machte. Im ersten Studienjahr traf er den damals bekannten Geometriker, den Akademiker Juraj Majcen, der in Vilko Niče eine außergewöhnliche Begabung für die deskriptive Geometrie entdeckte und weckte, er nahm ihn zum Demonstrator und führte ihn in die Welt der deskriptiven Geometrie ein. Nach anderthalb Jahren verstarb Professor Majcen plötzlich und weiterhin entwickelte sich Prof. Niče selbständig, erwuchs zu einem Spitzenwissenschaftler und Professor unter dessen Leitung eine große Zahl der Kandidaten ihre Doktor- und Magisterarbeiten machten, die an fast allen Universitäten in dem ehemaligen Jugoslawien die Lehrstühle für deskriptive Geometrie übernahmen. Er schrieb drei Spitzenlehrbücher, fertigte systematische die Fachnomenklatur und entdeckte einige neue Geometriegesetze, wies auf die Verbundenheit der deskriptiven Geometrie mit der Technik und der Erdvermessung hin. Für seine Tätigkeit wurde er ausgezeichnet und mehrfach belohnt. Er starb 1987 in Zagreb.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

Dr. sc. Marija Karbić UDK: 323.15(497.5-3 Dalmacija=112.2) mkarbic@isp.hr Izvorni znanstveni rad Hrvatski institut za povijest Primljeno: 3.10.2016. Podružnica za povijest Slavonije, Prihvaćeno: 4.10.2016. Srijema i Baranje Starčevićeva 8, Slavonski Brod Izv. prof. dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus znikolic@ffzg.hr Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Odsjek za povijest I. Lučića 3, Zagreb

Redovnici, vojnici, putnici… Nijemci u dalmatinskim komunama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku U prilogu se govori o osobama njemačkog podrijetla koje se spominju u vrelima nastalima u dalmatinskim gradovima ili vezanima uz njih. Za razliku od gradskih naselja u međurječju Save i Drave, u kojima su Nijemci prvenstveno trgovci i obrtnici, u dalmatinskim komunama među njima pretežno nailazimo na osobe u službi Crkve, pripadnike vojnih postrojbi, hodočasnike na putu u Sv. Zemlju, iako se javljaju i obrtnici i pripadnici drugih profesija.

Ključne riječi: Dalmacija, gradovi, Nijemci, srednji vijek

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

Diljem područja koje se proteže od rijeke Drave do Jadranskog mora tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka među pripadnicima različitih društvenih grupa susrećemo i osobe njemačke narodnosti ili barem njemačkog podrijetla.1 Na njih nailazimo, iako u manjem broju nego u nekim drugim krajevima (na primjer, u savskodravskom međurječju), i u dalmatinskim komunama, o čemu nam svjedoče vrela nastala u tim gradovima, odnosno vezana uz njih. Za razliku od gradskih naselja u međurječju Save i Drave, u kojima su Nijemci prvenstveno trgovci i obrtnici,2 u dalmatinskim komunama među njima pretežno nailazimo na osobe u službi Crkve, pripadnike vojnih postrojbi, hodočasnike na putu u Sv. Zemlju, iako se javljaju i obrtnici i pripadnici drugih profesija.

U službi crkve Iako se rad odnosi na razdoblje razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka, odnosno na razdoblje od 12. do početaka 16. stoljeća, na pojedince koji nose germanska imena nailazimo već u ranijim stoljećima.3 Prvim među njima bi se uvjetno mogao smatrati franački liturgičar Amalarije (Amalharus?) iz Metza (o. 775-850) koji se na putu u Carigrad zatekao u Zadru u ljeto 813.4 Još značajniji putnik od Amalarija bio je Gotšalk (Gottschalk) iz Orbaisa (o. 805-868/869), benediktinski redovnik, teolog, gramatičar i pjesnik, progonjen zbog svojeg nauka o predestinaciji, a koji je od 846. do 848. boravio na dvoru hrvatskog kneza Trpimira u okolici Splita o čemu je ostavio

* Ovaj je rad sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom „Gradovi hrvatskog srednjovjekovlja: Urbane elite i urbani prostor”, broj IP-2014-09-7235. Vidi, npr. Karbić Marija, “Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku”, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch 17, Osijek 2010, 129-138.

Usp., npr. Kanižaj Karolina, “Njemačka kolonija na Gradecu u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća”, Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas, ur. Goran Beus Richembergh, Zagreb 1994., 53-62; Škreblin Bruno, “Etničke i političke skupine u srednjovjekovnom gradu: Primjer gradečkih lingui”, Povijesni prilozi 35, Zagreb 2008., 91-148 (napose 98-99); Karbić Marija, “Nijemci u Varaždinu tijekom srednjeg vijeka”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2001, Osijek 2001., 11-17, kao i radove posvećene pojedinim obiteljima njemačkog podrijetla nastanjenim u Gradecu, npr. Karbić Marija, “Obitelj Bole. Istaknuti predstavnici de lingua Theutonicorum na zagrebačkom Gradecu u 14. i 15. stoljeću”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2007, Osijek 2007., 11-19; Škreblin Bruno, “Obitelj Šafar – iz života jedne njemačke obitelji u srednjovjekovnom Gradecu”, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch 16, Osijek 2009., 83-100.

Ovdje nam se čini primjerenije govoriti o germanskim imenima, a ne ih izričito navoditi kao njemačka, budući da se njemačka narodnost formira tek po raspadu Franačkog carstva i izumrća dinastije Karolinga. Usp. npr. Brandt Miroslav, Opća povijest srednjega vijeka, Zagreb 1980., 465 i dalje.

Amalarije je ostavio o tome svjedočanstvo u pismu opatu Hilduinu iz Saint-Denisa. Usp. Vedriš Trpimir, „Crkva i vjerski život”, Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, ur. Zrinka Nikolić Jakus, biblioteka Povijest Hrvata, ur. Zoran Ladić, Zagreb 2015., 208. Detaljnije vidi u: Vedriš Trpimir, „Još jedan franački teolog u Dalmaciji: Amalarije iz Metza i njegovo putovanje u Carigrad 813. godine“, Historijski zbornik, god. LVIII, Zagreb 2005., 1-27.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

par podataka vrlo značajnih za hrvatsku povijest.5 U 9. stoljeću vrela nam spominju i benediktince Gumperta, u Bijaćima kod Trogira, i Teudeberta, opata samostana Sv. Ambrozija u Ninu, a početkom 10. stoljeća zabilježen je Odelbert, prvi poznati opat najstarijeg zadarskog samostana sv. Krševana.6 U slučaju Odelberta vjerojatno se radi o imenu langobardskog podrijetla, a takva su imena nosili i neki od njegovih nasljednika – Trans (Trasius, Trasus, Transus) s kraja 10. odnosno iz prve polovice 11. stoljeća, te Gisa iz 1056.7 Ovaj potonji možda je istovjetan Gisilbertu (Gizilbertu), opatu Sv. Stjepana pod Borovima kod Splita u sedamdesetim i osamdesetim godinama 11. stoljeća.8 U ovim slučajevima najvjerojatnije se radi o ljudima langobardskog podrijetla iz sjevernotalijanskih samostana.9 I u razdoblju kojim se ovom prilikom bavimo, u dalmatinskim gradovima među pripadnicima klera nailazimo i na osobe njemačkog podrijetla. Zbog oskudnosti podataka kojima raspolažemo, na to podrijetlo često upućuju samo imenski pridjevci Teutonicus ili Alemanus. Na taj se način spominju i neki redovnici njemačkog podrijetla u samostanu sv. Krševana u Zadru. Godine 1383. među redovnicima tog samostana je i Petar Teutonik. U ispravi od 24. veljače kojom Toma, opat sv. Krševana, i podsakupljač (subcollector) papinske desetine opominje kler zbog nepodmirivanja obveza, Petar je

O njemu vidi u: Basić Ivan, „Sjeverna i srednja Dalmacija u srednjem vijeku“, Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, ur. Zrinka Nikolić Jakus, biblioteka Povijest Hrvata, ur. Zoran Ladić, Zagreb 2015., 444, te Majnarić Ivan, „Karolinško, Otonsko i Sveto Rimsko Carstvo“, Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, ur. Zrinka Nikolić Jakus, biblioteka Povijest Hrvata, ur. Zoran Ladić, Zagreb 2015., 522-523.

Delonga Vedrana, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split 1996., str. 44-47, sl. 1, 3, 4, 5, 8, tab. I, II (Gumpert), str. 207, sl. 174, tab. LXVIII (Teudebert); Smičiklas Tadija i dr. (prir.), Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae / Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, 18 sv., Zagreb 1904.-1990. [dalje: CD], 1: dok. 21, str. 27 (Odelbert). Teudebert se u literaturi navodi i kao Teodobert, a Odelbert kao Odolbert(us) i Adolbertus. Vidi: Ostojić Ivan, Benediktinci u Hrvatskoj, 3 sv., Split 1963.-1965., 1: 83, 334-335; 2: 100-101; 3: 259, 287 (za Teudeberta), 1: 83; 2: 39; 3: 259, 283 (za Odelberta). O samostanu sv. Krševana u Zadru vidi: Ostojić, Benediktinci, 2: 39-54, o samostanu sv. Ambrozija u Ninu: Isto, 2: 100-103, a o samostanu sv. Marte u Bijaćima (Bihaćima) Isto, 2: 281.

CD 1: dok. 34, str. 50; dok. 47, str. 66-67; dok. 49, str. 68, dok. 51, str. 69-70; dok. 52, str. 70; dok. 56, str. 76; dok. 79, str. 108; dok. 132, str. 168 (Transo); dok. 61, str. 83 (Giso). O Transu (Traziju, Trazonu) i Gisu vidi i: Ostojić, Benediktinci, 3: 283.

CD 1: dok. 90, str. 123; dok. 140, str. 181 (Gisilbert). Vidi i: Ostojić, Benediktinci, 2: 320; 3: 301. O samostanu sv. Stjepana kod Splita vidi: Isto, 2: 319-327.

Trpimir Vedriš pretpostavlja da bi se radilo o samostanima Sv. Marije i Sv. Kancija kraj Akvileje i samostanu Sv. Silvestra u Nonantoli kraj Modene u kojem se javljaju ista imena (Vedriš Trpimir, “Pokrštavanje i rana kristijanizacija Hrvata”, Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, ur. Zrinka Nikolić Jakus, biblioteka Povijest Hrvata, ur. Zoran Ladić, Zagreb 2015., 196-197). Vidi i: Jakić-Cestarić Vesna, “Osobna imena i porijeklo redovnika samostana Sv. Krševana do kraja XIV. stoljeća”, 1000 godina samostana sv. Krševana u Zadru, ur. Ivo Petricioli, Zadar 1990., 132. Ostojić je smatrao da su Teodobert i Odolbert franačka imena te je držao da su franački redovnici osnovali prve samostane u Hrvatskoj (Ostojić, Benediktinci, 1:82; 2: 39, 101).

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

naveden među svjedocima.10 U istom je samostanu priorom 1418. bio neki, nažalost, po imenu nepoznati njemački redovnik.11 On se spominje u putopisu u kojem se opisuje hodočašće grupe hodočasnika iz okolice Würzburga pod vodstvom Stephana od Gumppenberga.12 U tom se spisu priča kako ih je ovaj njemački redovnik lijepo ugostio, počastio dobrim vinom i ribom i pokazao im samostan.13 Ovdje možemo spomenuti i Henrika Teutonika (Theotonicus) iz Kölna, koji doduše nije bio redovnik, ali je službom i životom bio povezan sa samostanom sv. Krševana u Zadru. Henrik je, naime, bio službenik (familiar) opata Ivana, a navodi se kao jedan od svjedoka u ispravi kojom 1329. sabirač papinske desetine Bertrand Rotundi potvrđuje da je njezin puni iznos primio od samostana sv. Krševana.14 Osim među benediktincima, osobe njemačkog podrijetla nalazimo i među pripadnicima prosjačkih redova. Na primjer, 1308. među trogirskim franjevcima je i Petar Teutonik (Theotonicus), koji se spominje u dokumentima povezanim s parnicom oko nekog vinograda koja se pred papinskim legatom kardinalom Gentileom vodila između trogirske općine i Grgura Salinguere, graditelja katedrale sv. Lovre u Trogiru, s jedne, i trogirskog biskupa s druge strane. Petar je bio među svjedocima prisutnim kada je biskup Liberije općinskim dužnosnicima i graditelju Grguru izrekao prijetnju ekskomunikacijom ukoliko i dalje bez njegova pristanka budu uzimali neke crkvene prihode u korist gradnje katedrale.15 U zadarskim se vrelima 1347. dominikanac Ulrik Teutonik spominje kao jedan od svećenika koji su ispovijedali i vršili druge obrede u samostanu sv. Marije u Ninu.16 Osim redovnika, vrela nam spominju i dijecezanske svećenike njemačkog podrijetla. Jedan od njih bio je Petar, sin pokojnog Nikole Teutonika, koji se u vrelima javlja 1344.1347. Petar je bio kapelan i notar lastovske komune.17 Dana 15. ožujka 1345. kao notar 10

CD 16: dok. 275, str. 346-349; Petar na str. 349. Vidi i: Jakić-Cestarić Vesna, “Osobna imena i porijeklo”, 137.

Prior je druga osoba po rangu u benediktinskim samostanima, opatov zamjenik. Postavljao ga je opat, a trebao je bdjeti nad duhovnim životom i disciplinom redovnika. U slučaju sedisvakancije preuzimao je upravu opatije i vodio izbore za novog opata (Ostojić, Benediktinci, 1: 105).

Stephan od Gumppenberga, plemić iz okolice Würzburga vodio je osmeročlanu hodočasničku skupinu. Umro je u Jeruzalemu 1417. ne dočekavši povratak kući, pa ni susret s njemačkim redovnikom u Zadru koji je njegovim sudrugovima ostao u lijepom sjećanju (Kužić Krešimir, Hrvatska obala u putopisma njemačkih hodočasnika XIV. – XVII. st., Split 2013., 50).

“Wir hetten nicht Wind/unnd fuhren mit Rudern biß gen Saders/da kamen wir vor Vesperzeit hin/unnd giengen in die Statt/hetten Sanct Simeon gern gesehen/da war der außgeritten der die Schlüssel darzu hett. Also kam ein Teutscher Münch/ der war ein Prior in Sanct Benedicter Orden/der führt uns mit ihm heim/ unnd gab uns guten Wein und gute Fisch/die ließ er uns kochen/darnach das Kloster besehen/demnach fuhren wir wider auff die Galeen” (Feyerabend Sigmund, Reyssbuch des heyligen Lands, Frankfurt am Main 1584., 246v). Prijevod na hrvatski vidi u: Kužić, Hrvatska obala, 262.

CD 9: dok. 369, str. 453.

CD 8: dok. 197, str. 229-236, Petar se spominje na str. 230 i 232.

CD 11: dok. 307, str. 404-408, Ulrik na str. 407.

CD 11: dok. 15, str. 21; dok. 41, str. 55-56; dok. 87, str. 117-118; dok. 172, str. 223-224.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

sastavlja ispravu o zamjeni zemlje između Radena de Prodasa i Tolimira Purnošića,18 a 10. listopada sljedeće godine oporuku Dobroja Draganova.19 U kalendaru u sklopu časoslova ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru, koji se obično naziva Časoslovom opatice Čike (osnivačice samostana), a nalazi se danas u Bodleian Library u Oxfordu, među godovima smrti (odnosno navodima imena osoba za koje se na pojedine obljetnice molilo) spominju se Adilberga i Tiborga (ili možda Giborga).20 Prema paleografskoj analizi glavnog istraživača rukopisa Marijana Grgića, radi se o imenima koja bi bila zapisana krajem 11. stoljeća (Adilberga) odnosno na samom početku 12. stoljeća (Tiborga).21 Prema načinu zapisa čini se da one nisu bile redovnice već prije dobrotvorke samostana, svakako pripadnice elitnih krugova, a je li se radilo o hodočasnicama ili osobama u pratnji kakvih dostojanstvenika, teško je reći. U svakom slučaju radi se o osobama koje nose germanska imena i koje su na neki način zadužile zadarski samostan već u prvim desetljećima njegovog postojanja.

U službi vlasti s mačem u ruci Drugu grupu među osobama njemačkog podrijetla u dalmatinskim gradovima čine profesionalni vojnici - plaćenici. Kao mjesta otkuda dolaze spominju se Köln, Beč, Koruška, Frankonije.22 U sastavu mletačkih postrojbi u Zadru 50-ih godina 14. stoljeća spominje se više osoba njemačkog podrijetla, kako časnika tako vojnika, uglavnom u konjaničkim jedinicima.23 O važnosti njemačkih vojnika za Mlečane svjedoči i činjenica 18

CD 11: dok. 146, str. 193-194.

CD 11: dok. 248, str. 327-328.

Obitus Adilberga (17. IV.), fol. 8r, Obitus Giborga (3.XII.), fol. 17v, Dva rukopisna časoslova samostana redovnica svete Marije u Zadru, Oxford, Bodleian Library: MS. Canonici Liturgical 277, Budapest, Mágyar tudományos Akádemia: MS. Codices latini octavo 5, prijepis, kritički aparat i bilješke izradio Marijan Grgić, Zagreb – Zadar 2002., 33, 41. Giborga je varijanta imena koju je prema rukopisu Marijana Grgića navela filologinja Vesna Jakić Cestarić u radu “Ženska osobna imena i hrvatski udio u etnosimbiotskim procesima u Zadru do kraja XII. stoljeća”, Radovi Centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru 21, Zadar 1974., 316-317. Međutim, čini se da se Grgić kasnije odlučio za varijantu čitanja Tiborga. Vesna Jakić-Cestarić spominje i ime Matelda kako se zvala majka jednog trgovca stokom 1190. u Zadru (CD 2: dok. 235, str. 250), međutim i sama napominje da se ime spominje i u Veneciji tog vremena, pa je vjerojatnije da se radi o Mlečanki. Ime se kasnije također spominje u Zadru.

Grgić Marijan, Časoslov opatice Čike, prir. Josip Kolanović, Zagreb – Zadar 2002., 282-283. Za prvo ime navodi se da ima normanski prizvuk.

Leljak Robert - Kolanović Josip (prir.), Andrija pok. Petra iz Cantùa. Bilježnički zapisi 1353-1355., sv. 1, Spisi zadarskih bilježnika / Notarilia Iadertina 4, Zadar 2001. [dalje: Szb 4/1], dok. 57, str. 107 (Christianus, filius condam Seifredi Mufflinger de Franchonio, Teutonicus; Arnoldus condam Tilman de Colonia); Leljak Robert - Kolanović Josip (prir.), Andrija pok. Petra iz Cantùa. Bilježnički zapisi 1355-1356., sv. 2, Spisi zadarskih bilježnika / Notarilia Iadertina 5, Zadar 2003. [dalje: Szb 5], dok. 23, str. 46 (Zucharius de Carinthia); dok. 240, str. 378 (Coradus condam Coradi de Viena).

O najamnicima u mletačkoj vojsci vidi: Zug Tucci Hanelore, “La Formazione Dello Stato Patrizio – Le Sfide Esterne: Le Milizie Terrestri”, Storia di Venezia, Treccani, 1997., http://www.treccani.it/enciclopedia/laformazione-dello-stato-patrizio-le-sfide-esterne-le-milizie-terrestri_%28Storia-di-Venezia%29/ (pristupljeno: 14. 4. 2014). Za ustroj mletačke vojske, doduše uglavnom u nešto kasnijem razdoblju, usp. i: Mallett Michael E. i Hale John Rigby, The Military Organisation of a Renaissance State: Venice c. 1400 to 1617, Cambridge 2006.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

da su se neke plaćeničke jedinice u mletačkoj vojsci i nazivale njemačkim. No, treba reći da kao što su Nijemci služili i u drugim jedinicama,24 tako su i pripadnici drugih naroda znali služiti u jedinicama koje su se nazivale njemačkim. Da pripadnost njemačkom banderiju (banderia Theotonicorum), nije bila etnički uvjetovana, pokazuje i primjer Zadranina Saladina de Saladinis koji je u svibnju 1349. dobio dopuštenje da u Trevisu privremeno služi kao konjanik u banderia Theotonicorum dok se ne otvori mjesto u banderia Italicorum za koje je aplicirao mjesec dana ranije.25 Neki od Nijemaca - vojnika boravili su u Zadru i više godina, pa se navode i kao stanovnici Zadra. Godine 1353. kao habitator (stanovnik) Zadra navodi se Konrad de Rode, Teutonicus, stipendiarius equestris de banderia Merzinarii,26 a 1354. se kao stanovnik Zadra spominje i Henrik zvan Zucharus, comestabilis equestris in Iadra.27 Izvori pokazuju da su se Nijemci često držali skupa. Na primjer, dočasnik Kristijan Teutonik, sin pok. Seifreda Mufflingera iz Frankonije, stipendiarius equestris in Iadra, de banderia Zuchari, posuđuje na mjesec dana 40 zlatnih dukata od kolege, Arnolda, pok. Tilmana iz Kölna. Jamci su mu tom prilikom bili Henrik Marzinarije, konjanički časnik (comestabilis equestris in Iadra), i Konrad, sin Jakoba de Rode, iz Marzinarijeve jedinice, koji se također označuje kao Teutonik, a svjedok je bio Henrik dictus Zucharus, Teutonik, sin Germanika, konjanički časnik.28 Oporuka konjanika Seyza pok. Marka Teutonika također svjedoči o povezanosti Nijemaca u Zadru. Osim što iz nje saznajemo da je Seyz posudio neke novce prijespomenutim Kristijanu i Konradu, vidimo da su ga u bolesti njegovali konjanik Ivan de Aliis Teutonicus i Lucija de Alemania, a izvršitelj oporuke bio je konjanik Anichin de Gelre Teutonik.29 Ipak, treba reći da su njemački plaćenici surađivali i s drugim stanovnicima i doseljenicima u Zadar. Malo prije spomenuti Zucharus imenovao je svojim zastupnicima u nekim poslovima, dajući im punomoć da ga zastupaju u vezi novčanih potraživanja od zadarske komune, stanovnike Zadra ljekarnika Filipa de Lupicinisa iz Firenze i Zilbertina de Ciliisa iz Mletaka.30 I u drugim dalmatinskim gradovima nailazimo na primjere interakcija vojnika njemačkog podrijetla i domaćeg stanovništva. Tako u Splitu 31. srpnja 1444. Mihovil Vladislavov stupa u službu izvjesnog Konrada de armis de Alemania, mletačkog plaćenika, na četiri godine obvezujući se da tijekom tog razdoblja neće bježati, krasti ili varati 24

Usp., npr. Szb 5, dok. 240, str. 376-378 (25. 3. 1356.).

Ljubić Šime, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i Mletačke republike, sv. 3, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium 2, Zagreb 1872., dok. 191, str. 124.

Szb 4/1, dok. 48, str. 86.

Szb 4/1, dok. 324, str. 504.

Szb 4/1, dok. 57, str. 101-103 (14. 7. 1353.)

Szb 5, dok. 240, str. 376-378 (25. 3. 1356.).

Szb 4/1, dok. 424, str. 649-651 (16. 1. 1355)

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

gospodara. Međutim, iako zapošljavanje domaćih ljudi iz skromnijeg staleža kao slugu kod pripadnika mletačkih vojnih posada nije bila rijetkost, ovaj je ugovor poseban po tome što Mihovil zapravo postaje Konradov šegrt i ovaj se obavezuje da će ga naučiti svoj zanat te mu tijekom te četiri godine osigurati hranu, odjeću i obuću, a na isteku tih četiri godine i četiri dukata i alat kako je već običaj majstora (u test more magistrorum). Iako se ne precizira o kakvom se zanatu radi, po pridjevku ab armis uz Konradovo ime, može se zaključiti da se radi o oružaru.31 Osim kao pojedinci, njemački vojnici u mletačkoj službi spominju se i kao grupa. U vrijeme ustanka Zadrana protiv Mlečana i mletačke opsade Zadra 1345. godine u mletačkoj vojsci nalazimo i Nijemce.32 Zbog šteta koje su im nanijeli njemački plaćenici mletačkim se vlastima tada žale Marko Šubić, Grgur i Budislav Kurjaković i drugi hrvatski plemići.33 No, Nijemce u to vrijeme ne nalazimo samo na strani Mlečana. U kraljevskoj vojsci, koja je sudjelovala u navedenim događajima, spis Opsada Zadra (Obsidio Iadrensis) uz Ugre, Hrvate, Bošnjake, Jazige, Kumance i Čehe spominje i Teutonce ili Alemane.34 Tridesetak godina prije navedenih zbivanja, u vrijeme pobune Zadrana protiv Mlečana 1311.-1313., prema svjedočanstvu kroničara Mihe Madijeva, ban Mladen Šubić je, kako bi se suprostavio Kataloncima, koji su kao mletački plaćenici opsjeli Zadar, sabrao vojsku “Slavena i Teutonaca, kako po plaći, tako po prijateljstvu.”35

Državni arhiv u Zadru [dalje: DAZd], Spisi splitske općine, kut. 8, sv. 23, svešč. 4, fol. 183’-184.

Više o događajima 1345. vidi, npr.: Gruber Dane, “Vojevanje Ljudevita I. u Dalmaciji s hrvatskim velmožami i s Mlečanima i t. d. (1342-1348.)”, Izvješće kralj. velike gimnazije u Požegi koncem školske godine 1887./88., Požega 1888., 11-83; Klaić Nada, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976., 610-618. Sažet prikaz događaja vidi u: Karbić Damir, The Šubići of Bribir. A Case Study of a Croatian Medieval Kindred, PhD Thesis, CEU, Budimpešta 2000., 122-123.

Ljubić Šime, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i Mletačke republike, sv. 2, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium 2, Zagreb 1870., dok. 457, str. 275.

Obsidio Iadrensis / Opsada Zadra, prir. Veljko Gortan i dr., Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium 54, Zagreb 2007., 234-235. O spisu Obsidio Iadrensis, pitanju njegova autorstva i njegovoj vrijednosti kao izvora vidi uvodnu studiju Miroslava Kurelca i Damira Karbića u navedenom kritičkom izdanju spisa (Isto, 12-20).

“Miha Madijev de Barbazanis. Historija”, preveo i ur. Vladimir Rismondo, Legende i kronike, ur. Vedran Gligo i Hrvoje Morović, Split 1977., 163. Originalni tekst na latinskom objavljen je u: Madii de Barbazanis Micha, “Incipit historia edita per Micam Madii de Barbazanis de Spaleto de gestis Romanorum imperatorum et summorum pontificum pars secundae partis de anno Domini MCCXC,” prir. Vitaliano Brunelli, Programma dell’I.R. Ginnasio superiore di prima classe in Zara alla fine dell’anno scolastico 1877-78, Zadar 1878., 3-61. O Mihi Madijevu i njegovu djelu vidi uvodnu studiju: Legende i kronike, 153-157, te ondje navedenu literaturu, napose Šišić Ferdo, “Miha Madijev de Barbazanis”, Rad 153, Zagreb 1903., 1-46. Više o pobuni Zadrana 1311.-1313. vidi, npr.: Strgačić Ante, “Zadarsko-mletački rat godine 1311-1313. i pogibija mletačkog admirala pod Zadrom”, Pomorski zbornik 2, Zagreb 1962., 1597-1614; Klaić Vjekoslav, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347., Zagreb 1897., 90-95; Klaić, Povijest Hrvata, 425-426; Klaić Nada – Petricioli Ivo, Zadar u srednjem vijeku do 1409., Prošlost Zadra, knj. 2., Zadar 1976., 210-215; Karbić, The Šubići, 73-75.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

Iako ne govori direktno o prisutnosti osoba njemačkog podrijetla među profesionalnim vojnicima u dalmatinskim gradovima, već više svjedoči o značenju koje su Nijemci imali unutar te grupe općenito, zanimljiv je i sljedeći podatak. Naime, u Dubrovniku su plaćenike u službi Republike nazivali barabantima, riječju za koju se u literaturi drži da dolazi od mađarske riječi darabant, nastale od njemačke riječi Trabant (= pratioc).36

Notari, obrtnici, glazbenici Kratko spomenimo i Nijemce pripadnike drugih profesija, koji se u vrelima navode kao stanovnici dalmatinskih gradova. Albert Allemanicus bio je notar skradinske komune 1348. te je 30. travnja iste godine sastavio oporuku Ivana, sina Stipka Bribirskog.37 Nekoliko mjeseci kasnije, 5. listopada, Albert je sastavio i ispravu kojom Stjepan, sin kneza Ilije Bribirskog potvrđuje da je od svoje žene Katine primio na ime miraza u novcu i raznim stvarima 600 malih mletačkih libara, da je taj novac potrošio na neke svoje poslove te da joj stoga na ime duga prepušta svoje nasljedne posjede u selima Dazlina i Grabrovac.38 Među obrtnike njemačkog podrijetla, koji su životom bili vezani uz dalmatinske gradove, ubraja se i kovač Federik Teutonik, koji 1299. u Dubrovniku daje na 12 godina svoju kćer Stanu u službu kod Bratne, žene Radovanove.39 Tih je godina u Dubrovniku živio i postolar Federik Teutonik, koji 1300. uzima na pet godina na nauk Vita, sina Filipa de Maynero, te obećaje da će Vitu podučiti svome zanatu (docere de arte sua) i da će mu tijekom naukovanja osigurati hranu i odjeću.40 Kovača Petra Teutonika nalazimo u Splitu 1369.,41 a sredinom 15. stoljeća u istom gradu se spominje i krojač Petar Martinov

Macan Trpimir, “Dubrovački barabanti u XVI stoljeću”, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, god. VIIIIX, Dubrovnik 1962., 301-303. Jasno, u šarolikoj grupi plaćenika u Dubrovniku nalazimo i Nijemce (usp. Janeković Römer Zdenka, “Građani, stanovnici, podanici, stranci, inovjerci u srednjovjekovnom Dubrovniku”, Raukarov zbornik. Zbornik u čast Tomislava Raukara, ur. Neven Budak, Zagreb 2005., 328).

CD 11: dok. 345, str. 453-455.

Ančić Mladen (prir.), “Srednjovjekovni registri Zadarskoga i Splitskoga kaptola (Registra Medievalia Capitulorum Iadre et Spalati), 3. Registar Petra de Serçana (Registrum Petri de Serçana)”, Fontes 15, Zagreb 2009., dok. 44, str. 111.

Lučić Josip (prir.), Spisi Dubrovačke kancelarije, knj. 4, Monumenta historica Ragusina, vol. 4, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1993., br. 63, str. 33.

Lučić, Spisi Dubrovačke, br. 182, str. 60. Isti dan Federik se obavezuje da će isplatiti u roku od pet godina prijevozniku Andriji 4 perpera (Isto, br. 183, str. 60).

Ser Zanin Musatov iz Splita postavlja tada za svog prokuratora ser Jakova Cucijevog iz Splita da ga zastupa u svim poslovima i sporovima sa kovačem Petrom Nijemcem. Vidi: Branka Grbavac - Damir Karbić - Arijana Kolak Bošnjak (prir.), Splitski spomenici, sv. 2. Spisi splitskog bilježnika Albertola Bassanege od 1368. do 1369. godine, u tisku u seriji Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium. Dokument se čuva u Državnom arhivu u Zadru u fondu Spisi Stare splitske općine, kut. 2, sv. 7, Albertolus Bassanega, fasc. 2, fol. 75’.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

iz Njemačke.42 U Dubrovniku se u dva navrata spominju Nijemci glazbenici. Godine 1379. trojica od njih, gajdaš Kunz (Chuncius cornamusa Theotonicus) te trubači Ilija i Ivan (sonatores Elias i Johannes), su u gradskoj službi. Nekoliko godina kasnije, 1383. u gradu djeluje frulaš (fistulator) Hans, dok 1416. ondje nalazimo gajdaša (pifarus) Petra iz Kölna, a 1444. gajdaša Mateja Teutonika. 43 U Zadru 1366. kao svjedok se u jednoj ispravi pojavljuje Leopold Teutonik za koga se kaže da je član kućanstva pokojnog Lenča (de familia condam Lench).44 Koju je službu Leopold točno obavljao, ne možemo, nažalost, sa sigurnošću utvrditi.

Na putu u svetu zemlju Najviše podataka imamo o hodočasnicima,45 koji su ovuda prolazili putujući u Svetu Zemlju.46 Među njima nalazimo pripadnike različitih društvenih slojeva – od careva, markogrofova, vojvoda, vitezova, redovnika do liječnika, obrtnika, trgovaca i slugu, a u nekim, rijetkim slučajevima spominju se i žene. Tako su ovuda prošli car Friedrich III., Vilhelm Saski, zemaljski grof u Türingiji i markgrof u Meissenu, Johann, vojvoda 42

Andrić Tonija, Život splitskog puka u srednjem vijeku. Primjer obrtnika sredinom 15. stoljeća, Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji – Studia Croatica, Zagreb 2013., 201, bilj. 960.

Rešetar Milan, “Stari Dubrovnik i njemački svijet”, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 1995, Zagreb 1995., 103 (rad je preuzet iz Camilla Lucerna, Zagreb 1938., 1-7); Jireček Konstantin, Staat und Gesellschaft in mittelalterlichen Serbien, Studien zur Kuturgeschichte des 13.-15. Jahrhunderts, sv. 3, Wien 1914., 59. O Nijemcima u Dubrovniku vidi i: Dinić Knežević Dušanka, “Nemci u srednjevekovnom Dubrovniku”, Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 18, Dubrovnik 1980., 91-104.

DAZd, Spisi zadarskih bilježnika, Petrus Perençanus, b. 1, fasc. 3, fol. 24.

Srednjovjekovna hodočašća i hodočasnici privlačili su znatnu pažnju istraživača te postoji bogata literatura posvećena toj temi. Spomenimo tek nekoliko djela: Webb Diana, Pilgrims and Pilgrimage in the Medieval West, London – New York 1999.; Maniura Robert, Pilgrimage to Images in the Fifteenth Century:the Origin of the Cult of Our Lady of Częstochowa, Woodbridge 2004.; Sumption Jonathan, Pilgrimage. An Image of Mediaevel Religion, London 1975. I hrvatski povjesničari bavili su se hodočašćima, usp., npr., Kolanović Josip, “Prilog povijesti šibenskih hodočašća u kasnom srednjem vijeku”, Croatica Christiana periodica, god. VI, br. 9, Zagreb 1982., 13-36; Ladić Zoran, “Prilog proučavanju hodočašćenja iz Zadra u drugoj polovici 14. stoljeća”, Croatica Christiana periodica, god. XVII, br. 32, Zagreb 1993., 17-31; Čoralić Lovorka, “Odredište Asiz: hodočašća u oporukama hrvatskih iseljenika u Mlecima”, Historijski zbornik 62/1, Zagreb 2009., 71-90.

.Najvažniji doprinos proučavanju prisutnosti njemačkih hodočasnika u našim krajevima dao je Krešimir Kužić u svojoj knjizi Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodočasnika XIV. – XVII. st. Ovaj autor napisao je iscrpnu studiju o njemačkim hodočasnicima na našoj obali te objavio prijevode njihovih putopisa. Tekstu je k tome priložen i CD s tekstovima u originalu. Prilog poznavanju prisutnosti njemačkih hodočasnika u hrvatskim krajevima dali su i neki drugi autori, bilo baveći se upravo njemačkim hodočasnicima, bilo istražujući hodočašća općenito. Vidi, npr. Kovačić Joško, “Dva njemačka hodočasnika iz 15. stoljeća u Hvaru”, Periodični izvještaj Centra za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara, god. XXXIII, br. 163, Hvar 1999., 174-177; Steindorf Renata – Steindorf Ludwig, “Uber eine Reise im Jahre 1470 / O jednom putovanju godine 1470”, Smotra / Rundschau 1/2, Zagreb 1995., 102-110; Ladić Zoran, “Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih hodočasnika u kasnom srednjem vijeku s posebnim obzirom na moguće predrasude i nerazumijevanja”, Prilozi iz hrvatske historiografije. Zbornik radova sa znanstvenih kolokvija 2009. – 2011., ur. Zrinko Novosel, Biblioteka Dies historiae, knj. 5, Zagreb 2012., 45-69. O njemačkim hodočasnicima u Dubrovniku piše i Jorjo Tadić u svojoj knjizi Promet putnika u starom Dubrovniku, Dubrovnik 1939., 184-187, 192, 201-204.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

od Clevea, vitez Konrad od Grünenberga, dominikanac Felix Fabri, kanonik Ulrich Brunner, liječnik Hans Löchner, krojač Pulsinger, brijač Kunc, pekar Hänslein, Hans, kuhar Stolbergovaca, Jakov, obični sluga, bračni par iz Görlitza u Šleskoj itd.47 Grof Gaudenz od Kirchberga putovao je sa slugom Friedrichom Steigenwallderom, koji je putovanje i opisao.48 Treba napomenuti da imamo slučajeve da su pripadnici iste obitelji u razmaku od nekoliko godina prelazili ovaj put. Tako je ovuda 1440. prošao ugledni građanin Basela Hans Roth,49 a 1453. njegov sin Petar.50 Godine 1464. na našoj obali susrećemo Sebalda Rieter st. iz Nürnberga, a petnaestak godina kasnije (1479.) ondje zatičemo i njegova istoimenog sina.51 Veliki broj putopisa donosi različite zanimljive podatke. Budući da se radilo o hodočasnicima osobito ih zanimaju relikvije te pohode različite crkve. U tom pogledu su im u Dalmaciji najzanimljiviji bili Zadar i Dubrovnik. U Zadru ih se kao najvažnija i najpoznatija relikvija posebno dojmilo tijelo sv. Šimuna Bogoprimaoca ili Pravednika – “vrlo lijepo, divno tijelo, neraspadnuto i dobro očuvano, zaključano s tri ključa”52 - koje su svi hodočasnici nastojali vidjeti. Johann Tucher iz Nürnberga spominje 1479. da je, kad ih nisu željeli pustiti u Zadar zbog epidemije u Veneciji, kapetan (parun) broda ipak uspio teškom mukom postići da nabrzinu mogu pogledati samo zadužbinu s grobom sv. Šimuna i onda odmah napustiti grad.53 Oni koji su imali više vremena mogli su obratiti pažnju i na detalje na relikviji pa, npr., dominikanac Felix Fabri iz Ulma napominje da mu je u očne šupljine i usta utisnut pamuk, a “je li mu jezik u ustima još zelen, svjež i neraspadnut, kako sam čuo od nekih hodočasnika, ne znam, jer nismo došli toliko

O sudionicima hodočašća vidi: Kužić, Hrvatska obala, 48-61. Pišući o svom posjetu Svetom Grobu 1435. liječnik Hans Löchner donosi popis sudionika hodočašća od markgrofa do obrtnika i slugu (o Löchneru vidi: Isto, 32, a popis: Isto, 273). Hodočasnicu, Njemicu iz Šleske, iz Görlitza spominje nam Hans od Mergenthala 1476. (Isto, 324). U originalu stoji: “und sonsten eine Deutsche aus der Schlesien von Görlitz mit irem Man” Usp. Mergenthal Hans von, Gründliche und warhafftige beschreibung Der löblichen und Ritterlichen Reise und Meerfart in das heilige Land nach Hierusalem des Durchleuchtigen und Hochgebornen Fürsten unnd Herrn Herrn Albrechten Hertzogen zu Sachssen Landgraffen in Düringen Marggraffen zu Meissen etc. Hochlöblicher gedechtnüs ..., Leipzig 1586. (nema paginacije).

Kovačić Joško, “Dva njemačka hodočasnika”, 174. O njihovu putovanju vidi: Steindorf– Steindorf, “Uber eine Reise”, 102-110.

Hans Roth bio je član gradskog vijeća Basela 1431., po povratku s hodočašća proglašen je vitezom (1442.), a gradonačelnik Basela bio je 1444. (Kužić, Hrvatska obala, 32-33)

Petar Roth bio je član gradskog vijeća Basela 1452. I on je po povratku hodočašća proglašen vitezom (1454.). Dužnost gradonačelnika Basela obnašao je 1455. te od 1464. do 1487. Više o Petru vidi: Kužić, Hrvatska obala, 33.

O obitelji Rieter vidi: Kužić, Hrvatska obala, 34, 36.

Po opisu Johanna Tuchera iz Nürnberga, Kužić, Hrvatska obala, 338.

Kužić, Hrvatska obala, 336, također vidi i: 261-263, 272, 277, 283, 286, 298, 305, 315, 332, 336, 338, 341,345, 348, 353, 356, 365, 410…

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

blizu da bismo mogli otvoriti usta”.54 Pobožni hodočasnici doticali su relikvije svojim krunicama. Uz Sv. Šimuna u Zadru, hodočasnici osobito ističu i mnoštvo relikvija u Dubrovniku – uz relikvije sv. Vlaha tu su Isusova pelenica koju je Gospa sama istkala, komad Svetog Križa, trn iz Isusove krune, glava jednog od nedužne dječice, glava sv. Uršule, slika Gospe koju je naslikao Sveti Luka, itd.55 U opisima umjetničkih djela, npr. oltarnih slika, u prvom redu ih fasciniraju dragulji i dragocjeni metali kao njihov sastavni dio.56 Iako su pobožnim hodočasnicima glavni cilj bile svete relikvije, zanimale su ih i druge stvari. Dominikanac Feliks Fabri (izvorno Schmidt) iz Ulma, a podrijetlom iz Züricha, čiji se izvještaj ističe među ostalima po oštroumnim i kritičkim, ali prema domaćem stanovništvu uglavnom blagonaklonim opaskama,57 spominje tako prilikom boravka u Zadru da obrok kod braće dominikanaca, “iako je bio krasan, nisam predugo razvlačio jer sam htio biti vani u gradu”.58 Posebno je interesantnom učenom kleriku morala biti Nijemcima potpuno nepoznata glagoljaška liturgija. Pokušavajući je smjestiti u sebi poznate pojmove Felix je šibenske glagoljaše opisao kao lolarde (Lollharten) u sivim habitima. Budući da su lolardi pomalo pogrdan naziv za sljedbenike engleskog reformatora Johna Wycliffea – neobrazovane redovnike koji nisu poznavali latinski, a Fabri spominje svećenika koji nije znao ni riječ latinskog i misu je služio na slavenskom jeziku iako po latinskom obredu, ovaj izraz za glagoljaše postaje razumljiiviji.59 I vitez Konrad Grünemberg 1486. uz nabrajanje zadarskih relikvija spominje i njemu neobičnu misu na slavenskom jeziku na kojoj svećenik, a i puk, “ima vrlo čudne kretnje i držanje” te spominje tako i običaj da muškarci ljube križ koji drži svećenik prije pretvorbe, a žene ikonicu Gospe.60 Njegovu pažnju privlače i svjetovni običaji pa opisuje kako su vidjeli i jedno vjenčanje te urese na ženama i djevojkama među kojima se isticala mlada s krasnom zlatnom krunom ukrašenu kamenjem s vjenčićem na koju

Kužić, Hrvatska obala, 356.

Kužić, Hrvatska obala, 89-91, 287, 333.

Kužić, Hrvatska obala, 307.

O Fabrijevom hodočašću vidi iscrpno i u: Krasić Stjepan, „Opis hrvatske jadranske obale u putopisima švicarskog dominikanca Felixa Fabrija (Schmida) iz 1480. i 1483./84. godine“, Anali, Dubrovnik 2001, 133-216; te kraće u: Ladić, “Komune i stanovnici”, 51-56, a s obzirom na njegov boravak u Hvaru i Kovačić, “Dva njemačka hodočasnika”, 174-177. O Fabriju piše i Petar Matković u svojoj studiji “Putovanja po balkanskom poluotoku za srednjega vieka”, Rad JAZU 42, Zagreb 1878., 176-179, kao i Tadić, Promet putnika, 186-187, 204.

Kužić, Hrvatska obala, 357.

Kužić, Hrvatska obala, 355.

Kužić, Hrvatska obala, 365.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

su okupljeni ljudi bacali žito, zob, pir, proso i ječam. Ples ga se dojmio kao pun raznih divljih kretnji i običaja.61 U pojedinim slučajevima za putnike uglednijeg roda, lokalne su vlasti nastojale organizirati i obilaske znamenitosti i zabavu s glazbom. Gotovo da u tome možemo gledati i početke turističke ponude. Organizirana zabava za ugledne putnike je osobito prisutna u Dubrovniku, ali vitez Grünemberg opisuje da su i u Šibeniku, u koji su hodočasnici rijetko svraćali osim silom vremenskih prilika, njega i njegove ugledne njemačke i francuske suputnike patriciji pozdravili vrlo prijateljski, odveli u razgledavanje „lijepih i vrlo raskošnih crkvi“ te počastili slatkišima, a dali im uvečer i za pratnju „nekog plemenitog građanina koji je dobro znao četiri jezika, te nas je zabavljao pričajući o svačemu.“ Spomenuti je gospodin osobito isticao da njegov grad nikad nije osvojen.62 Hodočasnički opisi dosta pažnje posvećuju i vremenskim prilikama koje su ih pratile, osobito olujama,63 spominju i strahove od gusara64, a od životinjskog svijeta najveći interes izazivaju dupini.65 Poneki spominju i lokalno vino pri čemu posebno ističu ono s Hvara gdje su se hodočasnici po preporuci nastojali opskrbiti. Tako Sebald Rieter Mlađi iz Nürnberg navodi da su u Hvaru kupili nekoliko barila (1 baril =64,386 litara) vrlo dobrog crnog i bijelog vina.66 Pojedini su putnici da bi približili svojim čitateljima ono što su vidjeli, dalmatinske gradove pokušavali usporediti s njemačkim gradovima. Tako vijećnik iz Nürnberga Gabriel Muffel 1465. navodi da se Zadar nalazi na moru kao Passau između Dunava i Inna te ima jedna vrata prema kopnu ”kao što mi imamo Burgtor”. To je “malen, zgodan grad i tamo je jeftino.”67 U izvještaju o putovanju vojvode Wilhelma Saskoga u Obećanu Zemlju 1461. spominje se u opisu Zadra da tamo ima osam samostana i oko 20 crkava, “a to je ipak samo jedan mali grad veličine Arnstadta”.68

Kužić, Hrvatska obala, 366-367. O krunidbi srebrnom krunom protkanom zlatom i ukrašenom dragim kamenjem govori i talijanski učitelj Filip de Diversis koji sredinom 15. st. djeluje u Dubrovniku: De Diversis Filip, Opis Dubrovnika, Sabrana djela, transkripcija i prijevod s latinskog Zdenka Janeković-Römer, Zagreb 1997., 139. Svadbenu krunu su uzaludno kao odveć skupocjen relikt prošlosti dubrovačke vlasti pokušavale zabraniti u 13. i 14. stoljeću, ali očito bez uspjeha: Nikolić Zrinka, „Zaruke i vjenčanja u srednjovjekovnom Dubrovniku“, Otium 4/1-2, Zagreb 1996., 82-83. Zahvaljujući njemačkom hodočasniku imamo rijetko svjedočanstvo da je ovaj običaj istočnog kršćanstva bio prisutan i u Zadru.

Kužić, Hrvatska obala, 366.

Kužić, Hrvatska obala, 215-222, 300-301, 382.

Kužić, Hrvatska obala, 464.

Kužić, Hrvatska obala, 299.

Kužić, Hrvatska obala,332.

Kužić, Hrvatska obala, 304-305, također 34, 117.

Kužić, Hrvatska obala, 298.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

Iako većina navodi Zadar kao mletački, 1470. u dnevniku putovanja grofa Gaudenza od Kirchberga, upravitelja u Matschu u Južnom Tirolu, stoji da je Zadar “glavni grad Kraljevine Hrvatske i leži 200 milja daleko od Mletaka. I Mlečani ga drže u svojoj vlasti, ali po pravu pripada Ugarskom kraljevstvu… Jezik kojim se u gradu govori je slavenski.”69 Vitez Grünemberg označio je, pak, Dubrovnik kao kraljevski glavni grad u Hrvatskoj, komunu za sebe, ali koja priznaje kralja Ugarske svojim pravim vladarem, napominjući da ih ovaj doduše može vrlo malo štititi zbog blizine “velikog Turčina”.70 Fabri pak u opisu Dubrovnika, njegovog položaja i uređenja, spominje da mu je jedan mornar rekao da u kršćanskom svijetu ne postoji zajednica bogatija od ove.71 Prema kraju 15. stoljeća s jačanjem osmanlijske opasnosti i putopisi sadrže više podataka o tome, najviše prilikom opisa Dubrovnika gdje se spominje njegova blizina Osmanlijama, odnosno plaćanje danka Velikom Turčinu što je počelo nekoliko godina nakon pada Carigrada iako se i dalje izjavljivala vjernost i ugarskom kralju.72 Hodočasničku pažnju su privukli i Turci koje su mogli sresti u Dubrovniku.73 Vitez Heinrich od Zedlitza iz Šleske boravio je sa svojom skupinom u Zadru samo petnaestak dana poslije bitke na Krbavskom polju 1493., “jedva jedan dan puta od grada Zadra”, pa je čuo iz prve ruke izvještaj o njoj dok su “mrtvi ljudi još ležali na bojištu”.74 U nekim slučajevima vidimo i da je dolazilo do određenih nesporazuma u komunikaciji. Npr., više hodočasnika spominje u Zadru uz štovanje sv. Šimuna i štovanje proroka Joela,75 a zapravo se radi o štovanju mučenika iz ranokršćanskim vremena Zoila. Ovaj mučenik je njemačkim hodočasnicima bio posve nepoznat, njegovo im ime nije ništa značilo te su ga stoga zabunom proglasili prorokom Joelom. Moguće je da se taj krivi podatak ponavljao i u nizu ljetopisa naknadnim prepisivanjem i preuzimanjem podataka iz starijih djela. U opisu putovanja markgrofa Johanna i Albrechta navodi se i kao Ćiril. U ovom se opisu također među zadarskim relikvijama spominje i sveti Krizostom pod kojim se krije sv. Krizogon (odnosno Krševan). U opisu vrlo čudnovate crkve, nalik na zvono, vjerojatno crkve sv. Donata, spominje se da je tamo sveti Juraj probo zmaja.76 Možda se u tom opisu može prepoznati neki prikaz sv. Krševana kao 69

Kužić, Hrvatska obala, 306.

Kužić, Hrvatska obala, 367.

Krasić Stjepan, “Opis hrvatske jadranske”, 186.

O odnosima Dubrovnika i Osmanlija detaljnije vidi u: Božić Ivan, Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku, knj. 3, Beograd 1952., te u Miović-Perić Vesna, Na razmeđu: osmansko-dubrovačka granica (1667.-1806.), Dubrovnik 1997., kao i Kunčević Lovro, “Janus-faced sovereignity: The international status of the Ragusan Republic in the Early Modern Period“, The European Tributary States of the Ottoman Empire in the Sixteenth and Seventeenth Centuries, ur. Gábor Kármán – Lovro Kunčević, Leiden – Boston 2013., 91-122.

Kužić, Hrvatska obala, 368.

Kužić, Hrvatska obala, 39,

Kužić, Hrvatska obala, 332, 336, 345, 410.

Kužić, Hrvatska obala, 88, 272.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

viteza na konju. Naime, prikaz ovog sveca, zadarskog zaštitnika i svojevrsnog starog simbola otpora Mlečanima, kao viteza s kopljem na konju bio je specifičan za Zadar.77 Pokušaje komunikacije njemačkih putnika s lokalnim stanovništvom pokazuje i kratki rječnik od pedesetak riječi slavenskog jezika koje je u svojem djelu naveo mladi vitez Arnold od Harffa (1471-1505), koji je od svih putopisaca zabilježenih u našim krajevima, čini se, najviše proputovao, a odlikovao ga je i osobit interes za jezike. Njegov kratki rječnik uključivao je pozdrave (dobro jutro, dobro wetzgijr), hranu (messo, vyno, zere=kese, guska, rijba, kokoss), odjeću (kosola=eyn hempt), brojeve od jedan do deset te sto, nekoliko fraza za najnužnije sporazumijevanje, osobito kod kupovine, ali i izraze poput sena potzgo spate = frauwe sal ich bij uch slaeffen koje bacaju sumnju da možda svi hodočasnici i nisu vodili baš život kakav bi se očekivao od ljudi na takvom putu. U kratkom Harffovom priručniku za sporazumijevanje s domaćima ima i grešaka poput navoda gotzpoga za eyn edelman,78 ali kako se čini bez tragičnih posljedica. Ipak, čini se da je jezik sporazumijevanja najčešće bio talijanski. Usprkos ponekim teškoćama u komunikaciji kao i čuđenju njemačkih putnika nad nekim kulturnim fenomenima na koje nisu navikli, iz putopisa je vidljiva i uklopljenost i putnika i krajeva kroz koje prolaze u zajedničku kršćansku europsku kulturu gdje se upravo pripadnost istoj Crkvi pokazuje kao integrativni element.79 Posebno je to primjetno kod hodočasnika kao što je dominikanac Fabri koji u više mjesta gdje pristaje odmah traži i nalazi gostoprimstvo kod svoje dominikanske braće (npr. u Zadru gdje odmah prima i važnu informaciju o smrti generala njihova reda). Zajedništvo u Kristu vidi se i u susretu s franjevcima trećorecima glagoljašima u Prvić Luki koji usprkos komunikacijskim teškoćama (jedan brat govori samo slavenski jezik, a svećenik talijanski, ali ne njemački) prihvaćaju odmah Fabrijevu molbu da održi latinsku misu u njihovoj crkvi “koja je bila vrlo lijepo ukrašena”, a kojoj prisustvuje i mnošto Dalmatinaca koji mrmljajući prate misu, jer nemaju iskustva s latinskom misom već samo onom na staroslavenskom. Usprkos razlikama, u Fabrijevom opisu nema omalovažavnja, dapače on ističe da se svećenici glagoljaši ne razlikuju od “nas” ni po čemu osim po jeziku.80 Iako nije vezano neposredno uz našu temu, čini nam se zanimljivim napomenuti da ne samo da su njemački hodočasnici prolazila našom obalom, već su i hodočasnici iz dalmatinskim gradova išli na hodočašča u njemačke zemlje. Negoda, Dragoslavova udovica, i Blaž, sin pokojnog Galeca, oboje iz Zadra, otišli su 1384. na hodočašće u Njemačku u svetište gdje se čuvala košulja Blažene Djevice Marije (cupiens camisiam 77

O takvom prikazu Svetog Krševana vidi u: Vedriš Trpimir, „Changes in the iconography of St Chrysogonus as a reflection of cultural, social and political changes in the medieval Zadar,” The Town of the Croatian Middle Ages: Image of the Town in Narrative Sources: Reality and/or Fiction, ur. Zrinka Pešorda Vardić – Irena Benyovsky, Zagreb (u tisku).

Kužić, Hrvatska obala, 40,

Ladić, “Komune i stanovnici”,56.

Kužić, Hrvatska obala, 355, 356; Krasić Stjepan, “Opis hrvatske jadranske”, 192-194.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

beate Marie virginis in Alemania causa deuotionis piissime uisitare in suorum remissione peccaminum).81

Umjesto zaključka Sve gore rečeno pokazuje nam da su Nijemci, iako u Dalmaciji nema trajnijeg naseljavanja većih skupina njemačkog stanovništva, i ovdje prisutni. Nalazimo ih u službi Crkve, kao redovnike, ali i dijecezanske svećenike. Kao vojnici-plaćenici, pak, stoje u službi mletačkih vlasti, ali i ugarsko-hrvatskog kralja, odnosno hrvatskog bana. Osim toga, Nijemci su u dalmatinskim gradovima notari, obrtnici različitih vrsta, trubači, gajdaši. Posebno zanimljiva svjedočanstva ostavili su nam, ipak, oni Nijemci koji su kroz naše krajeve tek prošli na putu prema Svetoj Zemlji. Njihovi putopisi pružaju nam podatke o različitim sferama života te pokazuju da su uglavnom, usprkos čuđenju i nesporazumima u pojedinim slučajevima, krajevima kroz koje su prolazili i ljudima koje su ondje susretali otvoreno i bez predrasuda. Na kraju, željeli bismo naglasiti da ovaj rad predstavlja samo početak bavljenja ovom temom. Bogata građa nastala u dalmatinskim gradovima tijekom srednjeg vijeka sigurno krije još mnoge zanimljive priče.

DAZd, Spisi zadarskih bilježnika, Articutius de Rivignano, b. 1, fasc. 1, fol. 25-25’(Negoda); b. 5, fasc. 2, nr. 1 (Blaž).

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

Arhivski fondovi: Državni arhiv u Zadru, Spisi splitske općine. Državni arhiv u Zadru, Spisi zadarskih bilježnika.

Literatura: Ančić Mladen (prir.), 2009., “Srednjovjekovni registri Zadarskoga i Splitskoga kaptola (Registra Medievalia Capitulorum Iadre et Spalati), 3. Registar Petra de Serçana (Registrum Petri de Serçana)”, Fontes 15, Hrvatski državni arhiv, Zagreb. Andrić Tonija, 2013., Život splitskog puka u srednjem vijeku. Primjer obrtnika sredinom 15. stoljeća, Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji – Studia Croatica, Zagreb. Basić Ivan, 2015., “Sjeverna i srednja Dalmacija u srednjem vijeku”, Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, ur. Zrinka Nikolić Jakus, biblioteka Povijest Hrvata, ur. Zoran Ladić, Matica hrvatska, Zagreb, 427-462. Božić Ivan, 1952., Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku, Posebna izdanja, knj. 3, Istorijski institut Srpske akademije nauka, Beograd. Brandt Miroslav, 1980., Opća povijest srednjega vijeka, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb. Čoralić Lovorka, 2009., “Odredište Asiz: hodočašća u oporukama hrvatskih iseljenika u Mlecima”, Historijski zbornik 62/1, Društvo za hrvatsku povjesnicu, Zagreb, 71-90. De Diversis Filip, 1997., Opis Dubrovnika, Sabrana djela, transkripcija i prijevod s latinskog Zdenka Janeković-Römer, predgovori Zdenka Janeković-Römer i Vladimir Stipetić, Dom i svijet, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. Delonga Vedrana, 1996., Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split. Dinić Knežević Dušanka, 1980., “Nemci u srednjevekovnom Dubrovniku”, Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 18, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Dubrovnik, 91-104. Feyerabend Sigmund, 1584., Reyssbuch des heyligen Lands, Sigmund Feyerabend, Frankfurt am Main. Grbavac Branka – Karbić Damir - Kolak Bošnjak Arijana (prir.), u tisku, Splitski spomenici, sv. 2. Spisi splitskog bilježnika Albertola Bassanege od 1368. do 1369. godine, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb. Grgić Marijan (prir.), 2002., Dva rukopisna časoslova samostana redovnica svete Marije u Zadru, Oxford, Bodleian Library: MS. Canonici Liturgical 277, Budapest, Mágyar tudományos Akádemia: MS. Codices latini octavo 5, Hrvatski državni arhiv, Kršćanska sadašnjost, Matica hrvatska, Zagreb – Zadar. Grgić Marijan, 2002., Časoslov opatice Čike, priredio Josip Kolanović, Hrvatski državni arhiv, Kršćanska sadašnjost, Matica hrvatska, Zagreb – Zadar. Gruber Dane, 1888., “Vojevanje Ljudevita I. u Dalmaciji s hrvatskim velmožami i s Mlečanima i t. d. (1342-1348.)”, Izvješće kralj. velike gimnazije u Požegi koncem školske godine 1887./88., Kralj. velika gimnazija u Požegi, Požega, 11-83. Jakić-Cestarić Vesna, 1974., “Ženska osobna imena i hrvatski udio u etnosimbiotskim procesima u Zadru do kraja XII. stoljeća”, Radovi Centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru 21, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zadar, 291-337. Jakić-Cestarić Vesna, 1990., “Osobna imena i porijeklo redovnika samostana Sv. Krševana do kraja XIV. stoljeća”, 1000 godina samostana sv. Krševana u Zadru, ur. Ivo Petricioli, Narodni list, Zadar, 131-139.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

Janeković Römer Zdenka, 2005., “Građani, stanovnici, podanici, stranci, inovjerci u srednjovjekovnom Dubrovniku”, Raukarov zbornik. Zbornik u čast Tomislava Raukara, ur. Neven Budak, FF press, Zagreb, 317-345. Jireček Konstantin, 1914., Staat und Gesellschaft in mittelalterlichen Serbien. Studien zur Kuturgeschichte des 13.-15. Jahrhunderts, sv. 3., Kaiserliche Akademie der Wissenschaften, Wien. Kanižaj Karolina, 1994., “Njemačka kolonija na Gradecu u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća”, Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas, ur. Goran Beus Richembergh, Njemačka narodnosna zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Volksdeutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Zagreb, 53-62. Karbić Damir, 2000., The Šubići of Bribir. A Case Study of a Croatian Medieval Kindred, PhD Thesis, CEU, Budimpešta. Karbić Marija, 2001., “Nijemci u Varaždinu tijekom srednjeg vijeka”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2001, Njemačka narodnosna zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Volksdeutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek, 11-17. Karbić Marija, 2007., “Obitelj Bole. Istaknuti predstavnici de lingua Theutonicorum na zagrebačkom Gradecu u 14. i 15. stoljeću”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 2007, Njemačka narodnosna zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Volksdeutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek, 11-19. Karbić Marija, 2010., “Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku”, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch 17, Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien,Osijek, 129-138. Klaić Nada, 1976., Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb. Klaić Nada – Petricioli Ivo, 1976., Zadar u srednjem vijeku do 1409., Prošlost Zadra, knj. 2., Filozofski fakultet u Zadru, Zadar. Klaić Vjekoslav, 1897., Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347., Matica hrvatska, Zagreb. Kolanović Josip, 1982., “Prilog povijesti šibenskih hodočašća u kasnom srednjem vijeku”, Croatica Christiana periodica, god. VI, br. 9, Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb, 13-36. Kovačić Joško, 1999., “Dva njemačka hodočasnika iz 15. stoljeća u Hvaru”, Periodični izvještaj Centra za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara, god. XXXIII, br. 163, Centar za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara, Hvar, 174-177. Krasić Stjepan, 2001., “Opis hrvatske jadranske obale u putopisima švicarskog dominikanca Felixa Fabrija (Schmida) iz 1480. i 1483./84. godine”, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 39, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Dubrovnik, 133-216. Kunčević Lovro, 2013., “Janus-faced sovereignity: The international status of the Ragusan Republic in the Early Modern Period“, The European Tributary States of the Ottoman Empire in the Sixteenth and Seventeenth Centuries, ur. Gábor Kármán – Lovro Kunčević, Brill, Leiden – Boston, 91-122. Kužić Krešimir, 2013., Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodočasnika XIV.-XVII. st., Književni krug, Split. Ladić Zoran, 1993., “Prilog proučavanju hodočašćenja iz Zadra u drugoj polovici 14. stoljeća”, Croatica Christiana periodica, god. XVII, br. 32, Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb, 17-31. Ladić Zoran, 2012., “Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih hodočasnika u kasnom srednjem vijeku s posebnim obzirom na moguće predrasude i nerazumijevanja”, Prilozi iz hrvatske historiografiji. Zbornik radova sa znanstvenih kolokvija 2009.-2011., ur. Zrinko Novosel, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Društvo studenata povijesti „Ivan Lučić Lucius“, Zagreb, 45-69.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

Leljak Robert – Kolanović Josip (prir.), 2001., Andrija pok. Petra iz Cantùa. Bilježnički zapisi 13531355., sv. 1, Spisi zadarskih bilježnika / Notarilia Iadertina 4, Državni arhiv u Zadru, Zadar. Leljak Robert – Kolanović Josip (prir.), 2003., Andrija pok. Petra iz Cantùa. Bilježnički zapisi 13551356., sv. 2, Spisi zadarskih bilježnika / Notarilia Iadertina 5, Državni arhiv u Zadru, Zadar. Ljubić Šime (prir.), 1870.-1872., Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i Mletačke republike, sv. 2-3, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium 2-3, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb. Lučić Josip (prir.), 1993., Spisi Dubrovačke kancelarije, knj. 4, Monumenta historica Ragusina, vol. 4, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. Macan Trpimir, 1962., “Dubrovački barabanti u XVI stoljeću”, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, god. VIII-IX, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Dubrovnik, 301323. Majnarić Ivan, 2015., “Karolinško, Otonsko i Sveto Rimsko Carstvo”, Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, ur. Zrinka Nikolić Jakus, biblioteka Povijest Hrvata, ur. Zoran Ladić, Matica hrvatska, Zagreb, 517-532. Mallett Michael E. - Hale John Rigby, 2006., The Military Organisation of a Renaissance State: Venice c. 1400 to 1617, Cambridge University Press, Cambridge. Maniura Robert, 2004., Pilgrimage to Images in the Fifteenth Century:the Origin of the Cult of Our Lady of Częstochowa, Boydell Press, Woodbridge. Mergenthal Hans von, 1586., Gründliche und warhafftige beschreibung Der löblichen und Ritterlichen Reise und Meerfart in das heilige Land nach Hierusalem des Durchleuchtigen und Hochgebornen Fürsten unnd Herrn Herrn Albrechten Hertzogen zu Sachssen Landgraffen in Düringen Marggraffen zu Meissen etc. Hochlöblicher gedechtnüs ..., H. Weller, Leipzig. Micha Madii de Barbazanis, 1878., “Incipit historia edita per Micam Madii de Barbazanis de Spaleto de gestis Romanorum imperatorum et summorum pontificum pars secundae partis de anno Domini MCCXC”, prir. Vitaliano Brunelli, Programma dell’I. R. Ginnasio superiore di prima classe in Zara alla fine dell’anno scolastico 1877-78, I. R. Ginnasio superiore di prima classe, Zadar, 3-61. “Miha Madijev de Barbazanis. Historija”, 1977., preveo i ur. Vladimir Rismondo, Legende i kronike, ur. Vedran Gligo i Hrvoje Morović, Čakavski sabor, Split. Miović-Perić Vesna, 1997., Na razmeđu: osmansko-dubrovačka granica (1667.-1806.), Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Dubrovnik. Nikolić Zrinka, 1996., “Zaruke i vjenčanja u srednjovjekovnom Dubrovniku”, Otium 4/1-2, Povijesno društvo Otium, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 77-84. Obsidio Iadrensis / Opsada Zadra, 2007., prir. Veljko Gortan i dr., Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium 54, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 2007. Ostojić Ivan, 1963.-1965., Benediktinci u Hrvatskoj, 3 sv., Benediktinski priorat Tkon, Split. Petar Matković, 1878.,“Putovanja po balkanskom poluotoku za srednjega vieka”, Rad 42, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 56-184. Rešetar Milan, 1995., “Stari Dubrovnik i njemački svijet”, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 1995, Njemačka narodnosna zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Volksdeutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Zagreb, 101-105. Smičiklas Tadija i dr. (prir.), 1904.-1990., Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae / Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, 18 sv., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

Steindorf Renata – Steindorf Ludwig, 1995., “Uber eine Reise im Jahre 1470 / O jednom putovanju godine 1470”, Smotra / Rundschau 1/2, Hrvatsko-njemačko društvo za promicanje kulturnih, znanstvenih i gospodarskih odnosa, Zagreb, 102-110. Strgačić Ante, 1962., “Zadarsko-mletački rat godine 1311-1313. i pogibija mletačkog admirala pod Zadrom”, Pomorski zbornik 2, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1597-1614. Sumption Jonathan, 1975., Pilgrimage. An Image of Mediaevel Religion, Faber & Faber, London. Šišić Ferdo, 1903., “Miha Madijev de Barbazanis”, Rad 153, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1-46. Škreblin Bruno, 2008., “Etničke i političke skupine u srednjovjekovnom gradu: Primjer gradečkih lingui”, Povijesni prilozi 35, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 91-148. Škreblin Bruno, 2009., “Obitelj Šafar – iz života jedne njemačke obitelji u srednjovjekovnom Gradecu”, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch 16, Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj / Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek, 83-100. Tadić Jorjo, 1939., Promet putnika u starom Dubrovniku, Turistički savez u Dubrovniku, Dubrovnik. Vedriš Trpimir, 2005., “Još jedan franački teolog u Dalmaciji: Amalarije iz Metza i njegovo putovanje u Carigrad 813. godine”, Historijski zbornik, god. LVIII, Društvo za hrvatsku povjesnicu, Zagreb, 1-27. Vedriš Trpimir, 2015., “Crkva i vjerski život”, Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, ur. Zrinka Nikolić Jakus, biblioteka Povijest Hrvata, ur. Zoran Ladić, Matica hrvatska, Zagreb, 201-236. Vedriš Trpimir, 2015., “Pokrštavanje i rana kristijanizacija Hrvata”, Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, ur. Zrinka Nikolić Jakus, biblioteka Povijest Hrvata, ur. Zoran Ladić, Matica hrvatska, Zagreb,173-200. Vedriš Trpimir, u tisku, “Changes in the iconography of St Chrysogonus as a reflection of cultural, social and political changes in the medieval Zadar,” The Town of the Croatian Middle Ages: Image of the Town in Narrative Sources: Reality and/or Fiction, ur. Zrinka Pešorda Vardić – Irena Benyovsky Latin, Hrvatski institut za povijest, Zagreb. Webb Diana, 1999., Pilgrims and Pilgrimage in the Medieval West, I. B. Tauris Publishers, London – New York. Zug Tucci Hanelore, 1997., “La Formazione Dello Stato Patrizio – Le Sfide Esterne: Le Milizie Terrestri”, Storia di Venezia, Treccani, on-line izdanje.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

Redovnici, vojnici, putnici… Nijemci u dalmatinskim komunama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku Sažetak

Za razliku od gradskih naselja u međurječju Save i Drave, u kojima su Nijemci prvenstveno trgovci i obrtnici, u dalmatinskim komunama među njima pretežno nailazimo na osobe u službi Crkve, pripadnike vojnih postrojbi, hodočasnike na putu u Sv. Zemlju, iako se javljaju i obrtnici i pripadnici drugih profesija. Već u ranom srednjem vijeku u Dalmaciji nailazimo na germanska imena među pripadnicima klera koji duže ili kraće borave u našim krajevima, a među njima i opate prvih benediktinskih samostana koji su najvjerojatnije langobardskog podrijetla iz sjeverne Italije. I u kasnijim stoljećima nailazimo na pojedince njemačkog podrijetla u dalmatinskim samostanima, a uz njih i neke pripadnike drugih profesija – notare, kovače, krojače. U Dubrovniku se u dva navrata spominju i njemački glazbenici – gajdaši, trubači, frulaši. Nijemci se spominju i kao profesionalni vojnici – plaćenici podrijetlom iz Kölna, Beča, Koruške, Frankonije u mletačkim postrojbama u vrijeme mletačke vlasti u dalmatinskim gradovima, a osim kao pojedinci spominju se i kao grupa. Spominju se i tijekom mletačke opsade Zadra 1345. kao pripadnici mletačke vojske, ali i u vojsci ugarskog kralja Ludovika na drugoj strani, a nalazimo ih i u službi bana Mladena II. Šubića prilikom njegovog sukoba s mletačkim četama oko Zadra 1311-1313. Najviše podataka imamo o hodočasnicima, koji su ovuda prolazili putujući u Svetu Zemlju. Među njima nalazimo pripadnike različitih društvenih slojeva – od careva, markogrofova, vojvoda, vitezova, redovnika do liječnika, obrtnika, trgovaca i slugu, a u nekim, rijetkim slučajevima spominju se i žene. Iako su ih kao hodočasnike osobito zanimale relikvije u dalmatinskim gradovima, posebno Zadru i Dubrovniku, njihovi putopisi pružaju nam podatke o različitim sferama života te pokazuju da su uglavnom, usprkos čuđenju i komunikacijskim nesporazumima u pojedinim slučajevima, pristupali krajevima kroz koje su prolazili i ljudima koje su ondje susretali otvoreno i bez predrasuda. Pripadnost istoj Crkvi pridonosila je osjećaju pripadnosti zajedničkoj kršćanskoj europskoj kulturi.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

Mönche, Soldaten, Reisende…. Deutsche in dalmatinischen Kommunen im entwickelten und späten Mittelalter Zusammenfassung Im Gegensatz zu den städtischen Siedlungen in dem Raum zwischen den Flüssen Save und Drau, in denen die Deutschen vor allem Händler und Handwerker waren, finden wir in den dalmatinischen Kommunen unter ihnen überwiegend Personen im Dienste der Kirche, Angehörige von Militäreinheiten, Pilger auf der Reise in das Heilige Land, obwohl es auch Handwerker und andere Berufe gibt. Schon im frühen Mittelalter finden wir in Dalmatien germanische Namen unter den Angehörigen der Geistlichkeit, die kürzere oder längere Zeit in unseren Gebieten weilen, unter ihnen auch die Äbte der ersten Benediktinerklöster, wahrscheinlich langobardischen Stammes aus Norditalien. Auch in späteren Jahrhunderten finden wir einzelne Personen deutschen Stammes in dalmatinischen Klöstern, zu ihnen gesellen sich auch Angehörige anderer Berufe – Notare, Schmiede, Schneider. In Dubrovnik werden zweimal auch deutsche Musiker erwähnt – Sackpfeifer, Trompeter, Flötenspieler. Die Deutschen werden auch als professionelle Soldaten erwähnt – Söldner aus Köln, Wien, Kärnten, Franken – in venezianischen Truppen zur Zeit der venezianischen Regierung der dalmatinischen Städten, außer als einzelne Personen werden sie auch als eine Gruppe erwähnt. Sie werden auch während der venezianischen Belagerung von Zadar 1345 als Angehörige der venezianischen Truppen, aber auch in den Truppen des ungarischen Königs Ludwig auf der Gegenseite erwähnt, wir finden sie auch im Dienste des Banus Mladen II. Šubić anlässlich seines Zusammenstoßes mit den venezianischen Truppen um Zadar 1311-1313. Die meisten Angaben besitzen wir über Pilger, die hier auf der Reise in das Heilige Land durchreisten. Unter ihnen finden wir Angehörige verschiedener gesellschaftlichen Schichten – von Kaisern, Markgrafen, Herzöge, Ritter, Mönche bis zu Ärzten, Handwerkern, Händler und Diener und in einigen seltenen Fällen werden auch Frauen erwähnt. Obwohl sie sich, als Pilger, in den dalmatinischen Städten besonders für Reliquien interessierten, besonders in Zadar und Dubrovnik, bieten uns ihre Reisebeschreibungen Angaben über verschiedene Bereiche des Lebens und zeigen, dass sie, trotz Staunen und Missverständnissen in der Kommunikation in einigen Fällen, den Gebieten auf ihrer Durchreise und den einheimischen Menschen offen und ohne Vorurteile begegneten. Die Zugehörigkeit derselben Kirche trug dem Gefühl des Dazugehörens der gemeinsamen christlichen europäischen Kultur bei.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 53-74 Marija Karbić, Zrinka Nikolić Jakus: Redovnici, vojnici, putnici…

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

Dr.sc. Jasenka Kranjčević znanstvena savjetnica Institut za turizam, Vrhovec 5 Zagreb jasenka.kranjcevic@iztzg.hr

UDK: 338.48(497.5)(091) 615.8(497,5)(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 25.9.2016. Prihvaćeno: 28.9.2016.

Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana Kroz prikaz i analizu vojnih lječilišta Austrijskog društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana u radu se daje osvrt prema tom dijelu arhitektonskog nasljeđa. Društvo je osnovano u Beču 1882. s ciljem njegovanja i uzdržavanja zdravlja časnika ranjenih i oboljelih u ratu. S obzirom da boravak uz more ima pozitivne učinke na zdravlje kao i na stanje duha nije neobično da su vojna lječilišta građena i uz more obalu i to unutar ekskluzivnih turističkih destinacija. Društvo Bijeli križ planski je izgradilo i/li uredilo vojna lječilišta na istočnoj obali Jadrana u Opatiji 1888., Čikatu na Lošinju 1907. i Portorožu 1907.

Ključne riječi: Austro-Ugarska Monarhija, Društvo Bijeli križ, vojna lječilišta, arhitektonsko nasljeđe, zdravstveni turizam

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

Uvod1 Arhitektura vojnih lječilišta na prostoru Hrvatske za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije do sada nije istraživana niti kao dio arhitektonskog niti kao dio zdravstvenog nasljeđa. Isto tako nepoznato je gdje su sve bila izgrađena vojna lječilišta i tko ih je projektirao. Sustavnijim istraživanjem dobio bi se uvid u razvoj odnosno povijest zdravstvenog turizma a isto tako dobio bi se u njihov prostorni razmještaj na prostoru Hrvatske. Projektiranje vojnih lječilišta svakako zahtijeva specijalizirana znanja jer je potrebno zadovoljiti funkcionalnost zgrade, reprezentativno oblikovanje i relativno jednostavno održavanje higijene. Zgrade vojnih lječilišta ne bi se trebale poistovjećivati s vojnim bolnicama. Jer lječilišta imaju zdravstveno značenje dok bolnice imaju isključivo medicinsko značenje. Vojna lječilišta često su građena u sklopu određenih društva a da su mogli dobiti određene subvencije bila su pod patronatom vojske. Poznato je da se i u Topuskom (kontinentalni dio Hrvatske) prije Prvoga svjetskog rata nalazilo vojno lječilište (Lipovšćak, 1989). Istraživanje vojnih lječilišta kao zgrada za poboljšanje zdravlja ranjenih i oboljelih pripadnika vojske može se istraživati s zdravstvenog ali i arhitektonskog aspekata. S obzirom da do sada nisu bile poznate lokacije vojnih lječilišta također je nepoznato koliko se njima pridavala važnost te kakav je njihov status kao dijela urbanističkoarhitektonskog nasljeđa. Predmet ovog rada su vojna lječilišta Austrijskog Društva Bijeli križ (Österreichische Gesellschaft vom Weißen Kreuze) na prostoru istočne obale Jadrana te njihovo značenje u sklopu urbanističko-arhitektonskog nasljeđa. Poznato je da briga o poboljšanju zdravlja ranjenih i bolesnih pripadnika bilo koje vojske ubrzo nakon završetka rata postaju predmet zaborava i/ili teret društva ukoliko ne postoji sustavna briga društva. Vrlo vrijedan izvor podataka za ovo istraživanje su četiri sačuvana godišnjaka Društva Bijeli križ ( Jahrbuch iz 1909, 1912., 1914. i 1917.) u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Za ovo istraživanje također su korišteni austrijski turistički te arhitektonsko-građevinski časopisi s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Nadalje, korišteni su i znanstveni radovi o razvoju turizma u Opatiji (Radović Mahečić, 2002), Crikvenici (Uremović, Vukelić i Gobić, 2006) te knjiga o lošinjskim hotelima, pansionima i lječilištima (2012) kao i stare razglednice.

Ovaj rad izrađen u sklopu Znanstvenoistraživačkog projekta 2032-HERU / 2014.-2018. / Urbanizam naslijeđa - Urbanistički i prostorni modeli za oživljavanje i unaprjeđenje kulturnoga naslijeđa, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu a koju financira Hrvatska zaklada za znanost.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

Društvo Bijeli križ Društvo Bijeli križ osnovano je u Beču 2. veljače 1882. s ciljem njegovanja i uzdržavanja zdravlja ranjenih i oboljelih pripadnika Austrougarske vojske (https://de.wikipedia.org/ wiki/%C3%96sterreichische_Gesellschaft_vom_ Wei%C3%9Fen_Kreuze 15.11.2015). Njezin prvi pokrovitelj bio je princ Rudolf a zatim nadvojvoda Friedrich. Tako visoko pokroviteljstvo društva odražavalo je brigu o zdravlju vojnika ranjenih i oboljelih u ratu. Zahvaljujući dobroj organizaciji Društvo Bijeli križ svake je godine izdavalo godišnjak ( Jahrbuch) do 1917. Dugogodišnji glavni urednik bio je arhitekt Alois Maria von Wurm-Arnkreuz. Iz standardiziranih godišnjaka može se pratiti financijsko poslovanje Društva, Sl. 1. Značka Društva Bijeli križ zatim lokacije vojnih lječilišta, prava i obveze članova, iznos uplaćenih članarina te koje su bile pogodnosti za članove Društva i članove njihove obitelji. Također je objavljivan broj osoba koje su koristile određena lječilišta. Za bolje razumijevanje teksta potrebno je razlikovati vojna lječilišta (kurhaus) od vojnih bolnica. Vojne bolnice imaju izraženo medicinsko značenje dok vojna lječilišta služe za poboljšanje odnosno unaprjeđenje zdravlja vojske. Od vojnih bolnica na istočnoj obali Jadrana svakako se ističe mornarička carska i kraljevska bolnica (K. u k. Marinespital) u Puli koja je izgrađena 1862. na površini od 3,5 ha a njezina gradnja je trajala 10 godina (Cvek, 2015, 78-81). Vojna bolnica u Vodnjanu koristila se kao lazaret (zarazne bolesti). Isto tako potrebno je razlikovati obična kupališta od vojnih kupališta. Tzv. turistička ili civilna kupališta korištena su u svrhu unaprjeđenja zdravlja i kao dopuna turističke ponude. Vojna kupališta poput onih u Puli i Dubrovniku korištena za obuku plivanja pripadnika vojne mornarice (Blažević, 1987, 58; Cvek, 2015). Članovi Društva Bijeli križ osim službenih časničkih lječilišta mogli su koristiti i privatna lječilišta ali u njima nisu imali besplatan smještaj već su samo ostvarivali pravo na popust određenih usluga. Članovi Društva imali su popuste za putovanje na državnim i privatnim željeznicama. Uz Društvo Bijeli križ u Austriji je djelovalo poznato Društvo Crveni križ. Zatim, državni činovnici bili su okupljeni oko Društva Zlatni križ (Golden Kreuz), a Društvo Crni križ osnovano je s ciljem održavanja vojnih groblja.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

Vojna lječilišta Društva Bijeli križ u Austro-Ugarskoj Monarhiji Društvo Bijeli križ na prostoru Austro-Ugarske Monarhije izgradilo je ukupno 14 vojnih lječilišta a najstarije je počelo s radom godinu dana prije službenog osnivanja Društva kako bi se utvrdila opravdanost postojanja i gradnje vojnih lječilišta. Vojna lječilišta su osnivana na prostoru cijele Austro-Ugarske Monarhije – uglavnom austrijskom dijelu, a ovdje su navedena abecednim redom s godinom otvaranja: Abazzia (Opatija), 1888., danas Hrvatska Arco, 1892., danas Italija Bad Hall, 1883, danas Austrija Baden, 1906., danas Austrija Cigale (Čikat), 1907., Mali Lošinj, Hrvatska Franzenbad (Františkovy Lázne ), 1912., danas Češka Gräfenberg, 1898., danas Austrija Hall u Tirolu, 1883., danas Austrija. Ilidža kod Sarajeva, 1907., danas Bosna i Hercegovina Karlsbad (Karlovy Vary), 1896., danas Češka Marienbad (Mariánské Lázně), 1881., danas Češka Meran, 1886., danas Italija Portorose (Portorož), 1897., danas Slovenija Rohitsch – Sauerbrunn (Rogaška Slatina), 1891., danas Slovenija Lječilišta Društva Bijeli križ u literaturi nazivana su ili militärkurhaus ili offizierskurhaus. Ovo potonje podrazumijeva oporavak časnika. S obzirom da se radi o poznatim turističkim destinacijama pretpostavlja se da su vojna lječilišta služila za oporavak viših časnika ili zaslužnih vojnika. Najveći broj vojnih lječilišta Društva projektirao je arhitekt Alois Maria von Wurm-Arnkreuz (*26.01.1843. - †03.02.1920.) koji je djelovao u Društvu Bijeli križ od 1896.-1920. Uvidom u njegovu biografiju vidljivo je da je radio projekte: 1880. za vojno lječilište zaklade princa Rudolfa u Mariánske Lázne (Češka), 1886. za vojno lječilište u Arco (Italija), 1898. za vojno lječilište u Karlovy Vary, (Češka), 1902. za vojno lječilište c. i k. časnika i činovnika u Vatra Dornei (Rumunjska), 1903. za vojno lječilište u Weikersdorfu kod Badena blizu Beča, 1906. za vojno lječilište u Portorožu (Slovenija), 1907. za vojno lječilište u Čikatu (Cigale) na Lošinju (Hrvatska) te 1912. vojno lječilište u Františkovy Lázne (Češka). Od njegovih nerealiziranih projekata za vojna lječilišta je onaj iz 1915. u Bad Ischlu (Austrija) te iz 1918. za časničko lječilište u Libverda Lazné (Češka) (http://www.architektenlexikon.at/de/706.htm 20.9.2016.).

Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana Ovdje se iznose vojna lječilišta na istočnoj obali Jadrana abecednim redom a ne kronološkim redom izgradnje. 78

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

Čikat, Mali Lošinj U svrhu izgradnje vojnog lječilišta još je 1903. u Malom Lošinju osnovana podružnica Društva Bijeli križ čiji su članovi bili ugledni Lošinjani iz obitelji Cosulich, Cattarinich, Martinolich, Premuda, Tarabochia, Starcich, Gerolimich i dr. Osim Lošinjana članovi Društva bili su Ignio Ritter v. Scarpa i grof Nikolaus Chorinsky ( Jahrbuch, 1912, 19). U financiranju izgradnje sudjelovao je bečki bankar Rotchildi a svečanom otvaranju prisustvovao je general Oskar Potiorek (Lošinjski hoteli, panisoni i lječilišta, 2012, 152-153). Časničko lječilište (Offizierskurhaus) u uvali Čikat na otoku Lošinju izgrađeno je 1908. prema projektu C. i k. građevinskog savjetnika Alois Maria von Wurm-Arnkreuz iz 1907. U prizemlju zgrade nalazio se stan zapovjednika (komandanta) te dvije sobe s jednim krevetom i jedna soba s dva kreveta. Na prvom katu nalazila se soba za čitanje, zatim 6 soba s jednim krevetom i jedna soba s dva kreveta. Na drugom katu nalazilo se 8 soba s jednim krevetom i jedna soba s dva kreveta. Oko zgrade bio je vrlo lijepo uređen vrt, koji je danas zarastao u borove i gotovo neprepoznatljiv. Zapovjednik zgrade bio je C. i k. kapetan korvete R. Eduard Unsculd a glavni liječnik bio je dr. Rudolf Hatschek ( Jahrbuch, 1909, 52).

Sl. 2. Vojno lječilište Društva Bijeli križ u uvali Čikat na Lošinju

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

Od 1907. d0 1913. u Čikatu u zgradi vojnog lječilišta Društva Bijeli križ ukupno je boravilo 968 osoba dok je najviše zabilježeno 1912. godine kada je u lječilištu boravilo ukupno 214 osoba. U Malom Lošinju časnici su mogli biti smješteni i liječeni u sanatoriju dr. Rudolf Hajósa koji je 1909. bio glavni liječnik u Malom Lošinju ( Jahrbuch, 1917). Tablica br. 1. Broj osoba u vojnom lječilištu Društva Bijeli križ u Čikatu, Mali Lošinj po godinama bez pratnje Godina

1907.

1908.

1909.

1910.

1911.

1912.

1913.

1916.

Lošinj

132

130

106

172

214

194

Izvor: Jahrbuch 1914, 88; Jahrbuch, 1917, 30 Zgrada je tijekom više rekonstrukcija ostala bez lijepih ornamenata na pročelju i na velikoj terasi iznad glavnog ulaza. Zgrada je danas zatvorena i čeka rekonstrukciju. Vojno lječilište Društva u Čikatu navedeno je u Stradners Adria Führer za ljeto 1908. i 1909. kao u Illustrierter Führer durch Dalmatien iz 1912. Opatija Zgradu Društva Bijeli križ u Opatiji izgradilo je 1888. Društvo Južnih željeznica, inače najjača korporacija u turizmu na području sjevernog Jadrana za vrijeme AustroUgarske Monarhije, kao stambenu zgradu (Wohngebaude V) za svoje zaposlenike (Zakošek, 2005: 126). Povodom 40. obljetnice cara Franje Josipa I., u ljeto iste godine, Društvo Južnih željeznica poklonilo je navedenu zgradu C. i k. Društvu Bijeli križ i od tada se zgrada naziva C. i k. Offiziers-Kurhaus. Zgrada je bila orijentirana prema moru. Ulično pročelje bilo je dužine 17 m. Oko zgrade bio je uređen vrt. Na prvom katu nalazio se balkon. U zgradi se nalazilo 12 velikih soba s centralnim grijanjem i dvjema kabinama u prizemlju. U prizemlju zgrade nalazila se kancelarija za prijam i evidenciju gostiju te stan Hauskommandanta i kuhinja. Na prvom katu nalazilo se 5 velikih soba dok na drugom katu 3 velike i 2 male sobe. Ukupno u zgradi bilo je 14 ležaja. Ovisno o godišnjem dobu zgrada u Opatiji služila je za liječenje određenih bolesti (***1888, 15). Zgrada vojnog lječilišta nalazila se uz hotel Slatina (Radović Mahečić, 2002) i uz tenis igralište. Zgrada je bila u funkciji Društva do kraja Prvoga svjetskog rata. Nakon rata vlasnik zgrade postalo je društvo Poggi&Co koje zgradu spaja sa susjednim bivšim Sl. 3. Vojno lječilište Društva Bijeli križ u Opatiji 80

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

hotelom Slatina. Za vrijeme talijanske uprave hotel se zvao Continentale a nakon toga do danas hotel Zagreb (Zakošek, 2008: 126). Zgradu bivšeg vojnog lječilišta više se ne može prepoznati u izvornom obliku jer je više puta rekonstruirana. Iako je vojno lječilište bilo u funkciji od 1888. u Opatiji je 23. travnja 1902. službeno osnovana podružnica Društva Bijeli križ. Članovi su bili njegova ekselencija Friedrich Ritter v. Pollini, pukovnik Guido Wachter, dr. Alfred Edler v. Manussi –Montesole, Anton Perisić, Artur Freiherr v. Schmidt-Zabierow, Spiro Peručić, dr. Lazar Lucich i dr. Joan Ratković ( Jahrbuch, 1912, 17-18). Za sva neriješena pitanja vojnog lječilišta u Opatiji bila je nadležna komanda u Grazu. Zapovjednik (komandant) lječilišta u Opatiji bio je C. i k. brigadir R. Guido Wachter, a dok je glavni liječnik bio dr. Franz Tripold (Glax, 1909). U hrvatskom izdanju2 Zimsko lječilište i morsko kupalište Opatija: Putovogja za lječilišne gostove iz 1909. (Glax, 1909) reklamira se Vojnički lječidbeni dom austrijskog Družtva „Bijelog križa“. Kao zapovjednik naveden je carski i kraljevski pukovnik u 2

Sl. 4. Vojno lječilište Društva Bijeli križ u Opatiji

Sl.5. Izvod iz Glax Julius Wintercurort und Seebad Abbazia – ein Führer für Curgäste, 1909

Poznato je njemačko i češko izdanje navedene publikacije.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

mirovini Neudecker dok je glavni liječnik dr. Franjo Tripold. Lječidbeni dom bio je otvoren cijelu godinu. U navedenom vodiču navedeno je da članovi Društva Bijeli križ imaju besplatan smještaj i besplatnu liječničku njegu dok imaju nešto više od 33 % popusta na prehranu u hotelu Slatina te 50 % popusta na kupanje u kupalištima (slatka i morska voda). Tijekom zime moglo se boraviti 6 tjedana a tijekom ljeta 4 tjedana. Odluku o boravku izdavalo je carsko i kraljevsko zapovjedništvo u Grazu. Usluga u lječilištu obuhvaćala je boravak i čišćenje sobe, liječnički nadzor i pregled, 33% popusta na hranu u hotelu Stephanie uz iskaznicu Društva te 50 % za kupalište Slatina. Bili su propisani uvjeti korištenja električne rasvjete i grijanja i mogli su dolaziti u pratnji supruge ili djece. O interesu za boravkom u vojnom lječilištu u Opatiji usprkos malog smještajnog kapaciteta časničkog lječilišta u Opatiji govori podatak kako je u prvoj godini bilo svega 7 liječenih osoba a 1913. godine već 77 osoba. Od 1888. do 1913. u lječilištu je ukupno boravilo 2.268 osoba (vojnici + pratnja) . Najveći broj osoba zabilježen je 1910. kada je u lječilištu boravilo 124 vojnih osoba. Iz Društva Bijeli križ na unaprjeđenju zdravlja u Opatiji (ne samo u vojnom lječilištu) do 1902. bilo je 8.398 časnika, 284 kadeta, 3.377 žena i djece te 344 zaslužnih vojnika. Tablica br. 2. Ukupan broj osoba u vojnom lječilištu Društva Bijeli križ u Opatiji po godinama bez pratnje Godina Opatija

1888. 7

1893. 68

1898. 82

1903. 112

1908. 116

1910. 124

1912. 103

1913. 135

1916. 26

Izvor: Jahrbuch, 1914, 88; Jahrbuch, 1917,30 Još za vrijeme Velikog rata 1916. u Opatiji je planirana izgradnja novog lječilišta većeg kapaciteta. Postojeće je bilo malog kapaciteta (14 - 16 gostiju). Invalida rata sve je bilo više a neka nisu radila za vrijeme rata. Na cesti za Lovran planirano je novo lječilište „Kaiserin Zita Offizierkurhaus“ koje je projektirao arhitekt Alois Wurm Arnkkreuz. Zgrada je trebala biti prizemlje + 3 kata + potkrovlje. Već iz samog volumena vidljivo je da značajno povećanje smještajnog kapaciteta. Kapacitet restorana i sobe za druženje trebao je biti 60 sjedala ( Jahrbuch 1917, 51). U prizemlju trebale su biti sve servisne i upravne prostorije lječilišta kao i smještaj liječničke ordinacije. Zanimljivo je da je vojno lječilište Društva u Opatiji navedeno u različitim turističkim vodičima. Tako je navedeno u Stradners Adria Führer za ljeto 1907., 1908. i 1909. (Stradner, 1907.-1909), zatim u Wintercurort und Seebad Abbazia – ein Führer für Curgäst iz 1909., (Glax, 1909), Illustrierter Führer durch Dalmatien iz 1912. (Illustrierte, 1912) kao i časopisu Fremdenverkehr.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

Portorož Kao vojno lječilište Društvo Bijeli križ od 1897. korištena je jedna postojeća zgrada u Portorožu do izgradnje nove. Nova zgrada vojnog lječilišta izgrađena je 1907. prema projektu arhitekta Alois Maria von Wurm-Arnkreuz. Iako je zgrada bila skromne veličine imala je monumentalni karakter s pogledom na more i mali lijepo uređeni park. Lječilište je izgrađeno oponašanjem stila talijanske renesanse. U Portorožu boravilo je od 1897. do 1913. ukupno boravilo 1.774 osoba. Najveći broj osoba zabilježeno je 1912. kada j 153 osoba. Tablica br. 3. Ukupan broj osoba u vojnom lječilištu u Portorožu po godinama bez pratnje Godina Lošinj

1897. 23

1900. 49

1901. 60

1905. 74

1910. 63

1911. 62

1912. 76

1913. 69

Izvor: Jahrbuch, 1914, 88; Jahrbuch, 1917, 301 Vojno lječilište Društva u Portorožu navedeno je u Stradners Adria Führer za ljeto 1908. i 1909. kao i u Illustrierter Führer durch Dalmatien iz 1912. Navedeno ukazuje da su vojna lječilišta bila navedena u turističkim vodičima. Osim u Portorožu na prostoru današnje Slovenije Društvo Bijeli križ imalo je svoje lječilište u Rogaškoj Slatini od 1891. a novo je izgrađeno 1908.

Sl. 6. Vojno lječilište Društva Bijeli križ u Portorožu

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

Zaključak Zgrade vojnih lječilišta izgrađene za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije na prostoru Hrvatske odnosno istočne obale Jadrana do sada nisu istraživana kao urbanističko arhitektonsko nasljeđe. Neke zgrade lječilišta poput onog u Opatiji više je puta rekonstruirano te se ne može prepoznati njen prvobitan izgled, dok je ono u Čikatu na Lošinju u vrlo lošem građevinskom stanju te zgrada nije u funkciji. Sva lječilišta trebala su predstavljati odnos društva prema zdravlju vojnih osoba. Osim samih zgrada velika pažnja pridavala se i uređenju neposrednog okoliša uz zgrade. Društvo Bijeli križ gradilo je vojna lječilišta u ekskluzivnim destinacijama austrijskog dijela monarhije. Nesumnjivo, vojna lječilišta Društva predstavljaju specifičnu vrstu zgrada jer prilikom njihova projektiranja traži se zadovoljavanje funkcionalnosti, oblikovanje i održavanje higijene. Pažnja koja je pridavana oblikovanju ukazuje na postizanje reprezentativnosti zgrada. Zadatak Društva Bijeli križ bila je briga o poboljšanju zdravlja vojnih časnika koji su bili ranjeni ili oboljeli za vrijeme rata u službi Austro-Ugarske vojske. Sve aktivnosti Društva Bijeli križ vidljive su iz godišnjaka. Financijsko poslovanja društva bilo je jednostavno i transparentno. Prihodi lječilišta su vođeni po mjestima kao i njihov statistički promet korisnika lječilišta, što je vidljivo iz njihova godišnjaka koji je izlazio od 1895.-1918. Briga o poboljšanju zdravlja ranjenih i bolesnih vođena je na način da su članovi obitelji kao pratnja imali popuste na boravak. Zanimljivo je da su članovi Bijelog križa imali popust na karte na privatnim i državnim željeznicama ( Jahrbuch). Svakako da se navedene građevine mogu promatrati i s medicinskog aspekta odnosno koje bolesti su liječile u određenim lječilištima, ali ovo nije predmet ovog rada. Iako se ne može govoriti da su vojna lječilišta bila opremljena na način da su bila prilagođena osobama s invaliditetom, građevine kao i osoblje koje je radilo služili su za poboljšanje općeg ili specifičnog zdravstvenog stanja vojnika. Vojna lječilišta Društva Bijeli križ građena su u prestižnim turističkim destinacijama koja su bila proglašena lječilištima3 pa se vojni časnici nisu osjećali izolirano.

Iako vojna lječilišta nisu bila otvorena za širu javnost, tj. za sve turiste, već su bila namijenjena osobama koje su bile u ratu, nije bilo neobično što su se ona prezentirala u turističkim časopisima poput Fremdenverkehr (Turizam) prilikom opisa destinacije ili turističkim vodičima. Postojanje lječilišta kao zgrade (pa bila ona i vojna) i lječilišta kao destinacije svakako upućuju na dugu tradiciju zdravstvenog turizma na istočnoj obali Jadrana.

Opatija je proglašena lječilištem 1889., Veli i Mali Lošinj 1892., Lovran 1905., Crikvenica 1906.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

I u Crikvenici je postojalo vojno lječilište (***1909) ali ono nije bilo u sklopu Društva Bijeli Križ. Djelovalo je od 1895. kada je nadvojvoda Josip otkupio bivši pavlinski samostan i u njemu uredio lječilište s 23 sobe. Lječilište je 1897. preseljeno u veliku novosagrađenu vilu Mira, dok je bivše vojno lječilište preuređeno u Ladislavov dječji dom (Uremović i dr. 2006:254-255). Prema podatcima časopisa Fremdenverkehr (Crikvenica str. 6 od 18. travnja 1909., nr. 16) navedeno je da se u Crikvenici nalazi klostergebäude koja je preuređena u vojno lječilište za bolesne vojne časnike, te da je kasnije Militärkuhaus preseljena u departmanu hotela Therapia. Preseljenjem u hotel, samostan je uređeno u dječju bolnicu. Sve navedeno upućuje da su vojna lječilišta nedovoljno istraživana na prostoru Hrvatske te da nisu niti istraživana kao arhitektonsko nasljeđe (posebna namjena i funkcija građevina) a nisu niti stavljana u kontekst razvoja zdravstvenog turizma.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

Literatura *** (1888) Das neue Officier-Curhaus in Abbazia, u: „Wiener Bauindustrie Zeitung“, Wien, str. 15 *** (1892) Wohngebaude in Slatina, Abazia, u:“ Allgemeine Bauzeitung“, Wien, Vol. 75 Plane 23 *** (1908) Seebad und Winterkurort Cigale bei Lussinpiccolo, u: „Fremenverkehr“ nr. 24: 3-7, 11. Oktober 1908. *** (1909) Cirkvenica - Seebad und klimatischer Kurort, Der Fremdenverkehr, nr. 16., 18. april 1909, Wien str. 4.-6. Beč. *** (2012), Lošinjski hoteli, pansioni i lječilišta 1887.-2012., Lošinjski muzej, Mali Lošinj, str. 152153 Blažević Ivan Povijest turizma Istre i Kvarnera, Otokar Keršovani, Opatija, 1987. Cvek Elmo Naredba br. 12 - Pula u doba Austrije - ljudi i građevine, Histria Croatica c.a.s.h., Pula, 2015. Glax Julius Wintercurort und Seebad Abbazia – ein Führer für Curgäste, Abbazia, 1909. Glax Julius Zimsko lječilište i morsko kupalište Opatija: Putovogja za lječilišne gostove, Opatija, 1909. Jahrbuch der K.K. Gesellschaft vom Weissen Kreuze, Selbstverlage, Wien, 1909. Jahrbuch der K.K. Gesellschaft vom Weissen Kreuze, Selbstverlage, Wien, 1912. Jahrbuch der K.K. Gesellschaft vom Weissen Kreuze, Selbstverlage, Wien, 1914. Jahrbuch der K.K. Gesellschaft vom Weissen Kreuze, Selbstverlage, Wien, 1917. Lipovšćak Đurđa, „Razvoj turizma u Topuskom – na temelju korištenja termalnih voda“, magistarski rad Arhitektonski fakultet, zagreb Radović Mahečić Darja, „Preobrazba Opatije 1882. -1897. – počeci turističke arhitekture“, Radovi IPU, Vol. 26 (2002), 132-148, Zagreb Stradner Josef, Anzeiger der Seebäder und Luftkurorte an der Adria, Graz. Stradner Josef, Stradners Adria-Führer insbesondere Anzeiger der Seebäder und Luftkurorte an der Adria. Sommer 1907/08., Published by Graz, (Leykam) Stradner Josef, Stradners Adria-Führer insbesondere Anzeiger der Seebäder und Luftkurorte an der Adria., Sommer 1909, Leykam Graz Uremović Vladimir, Vukelić Ivan, Gobić, Jasna, „Počeci i razvoj talasoterapije i zdravstvenog turizma u Crikvenici“, Acta med-hist Adriat ; 2006, 4(2), 247-258 Zakošek Boris, Opatijski album, Državni arhiv Rijeka, Rijeka, 2005.

Internet izvori http://www.architektenlexikon.at/de/706.htm https://de.wikipedia.org/wiki/%C3%96sterreichische_Gesellschaft_vom_Wei%C3%9Fen_Kreuze

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana Sažetak Austrijsko Društvo Bijeli križ osnovano je u Beču 2. veljače 1882. s ciljem njegovanja i uzdržavanja zdravlja časnika ranjenih i oboljelih u ratu. Njezin prvi pokrovitelj bio je princ Rudolf a zatim nadvojvoda Friedrich. Tako visoko pokroviteljstvo društva podrazumijevalo je brigu o zdravlju časnika ranjenih i oboljelih u ratu te kvalitetnu organizaciju Društva. Zahvaljujući dobroj organizaciji Društvo Bijeli križ svake je godine izdavalo godišnjak ( Jahrbuch) sve do 1917. Dugogodišnji glavni urednik bio je arhitekt Alois Maria von Wurm-Arnkreuz koji je projektirao i velik broj vojnih lječilišta. Društvo Bijeli križ na prostoru Austro-Ugarske Monarhije izgradilo je ukupno 14 vojnih lječilišta a najstarije je počelo s radom godinu dana prije službenog osnivanja Društva kako bi se utvrdila opravdanost gradnje vojnih lječilišta. Na istočnoj obali Jadrana Društvo Bijeli križ planski je izgradilo i/li uredilo vojna lječilišta u Opatiji 1888., Čikatu na Lošinju 1907. i Portorožu 1907. Do sada zgrade vojnih lječilišta izgrađenih za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije na prostoru Hrvatske, odnosno istočne obale Jadrana, nisu istraživana kao i koji je njihov status u odnosu na urbanističko arhitektonsko nasljeđe. Neke zgrade lječilišta poput onog u Opatiji više je puta rekonstruirano te se ne može prepoznati njezin prvobitan izgled, dok je ono u Čikatu na Lošinju u vrlo lošem građevinskom stanju te zgrada nije u funkciji. Sva lječilišta trebala su predstavljati odnos prema zdravlju vojnih osoba te tadašnji odnos društva općenito prema vojsci. Osim samih zgrada velika pažnja pridavala se i uređenju neposrednog okoliša uz zgrade. Društvo Bijeli križ gradilo je vojna lječilišta uvijek u ekskluzivnim destinacijama austrijskog dijela monarhije te su uvijek navedena u turističkim vodičima. Nesumnjivo, vojna lječilišta Društva predstavljaju specifičnu vrstu građevina a prilikom njihova projektiranja traži se zadovoljavanje funkcionalnosti a kod održavanja higijenu. Pažnja koja je pridavana oblikovanju svakako odražava reprezentativnost zgrada. Nijedno vojno lječilište izgrađeno na istočnoj obali Jadrana nema status zaštićenog kulturnog dobra. Jedino je šuma Čikat na Lošinju zaštićena u kategoriji park šuma.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 75-88 Jasenka Kranjčević: Vojna lječilišta Društva Bijeli križ na istočnoj obali Jadrana

Militärische Heilanstalten der Gesellschaft Weisses Kreuz an der Ostküste der Adria Zusammenfassung Die österreichische Gesellschaft Weisses Kreuz wurde am 2. Februar 1882 in Wien gegründet mit dem Ziel der Pflege und Erhaltung der Gesundheit von Offizieren, die im Kriege verwundet wurden oder erkrankten. Ihr erster Schirmherr war Prinz Rudolf und danach Erzherzog Friedrich. Eine derart hohe Schirmherrschaft der Gesellschaft bedeutete die Betreuung der Gesundheit von Offizieren, die im Kriege verwundet wurden oder erkrankten, sowie eine vorzügliche Organisation der Gesellschaft. Dank der guten Organisation veröffentlichte die Gesellschaft Weisses Kreuz jedes Jahr ein Jahrbuch, bis zum Jahr 1917. Langjähriger Redakteur war der Architekt Alois Maria von Wurm-Arnkreuz, der auch eine große Anzahl der militärischen Heilanstalten projektierte. Die Gesellschaft Weisses Kreuz erbaute im Raum der Österreichisch-Ungarischen Monarchie insgesamt 14 militärische Heilanstalten, die älteste begann mit ihrer Tätigkeit ein Jahr nach der offiziellen Gründung der Gesellschaft, damit geprüft wird, ob der Bau der militärischen Heilanstalten gerechtfertigt ist. An der Ostküste der Adria baute und/oder richtete die Gesellschaft Weisses Kreuz planmäßig die militärische Heilanstalten in Opatija 1888, die Čikata auf Lošinj 1907 und in Portorož 1907 ein. Bis jetzt wurden die Gebäude der militärischen Heilanstalten, die während der Österreichisch-Ungarischen Monarchie auf dem Gebiete der Republik Kroatien bzw. an der Ostküste der Adria erbaut wurden, noch nicht erforscht, weder wurde ihr Status in Bezug auf das urbanistisch-architektonische Erbe bestimmt. Einige Gebäude der Heilanstalten, wie jenes in Opatija, wurden mehrmals rekonstruiert dadurch ist ihr ursprüngliches Aussehen nicht erkennbar, während das in Čikat auf Lošinj in sehr schlechtem Zustand und das Gebäude nicht in Funktion ist. Alle Heilanstalten sollten das Verhältnis zu der Gesundheit der militärischen Personen, sowie das zeitgenössische Verhältnis zu dem Militär im Allgemeinen darstellen. Außer den Gebäuden selbst wurde auch der Einrichtung der Umgebung unmittelbar um die Gebäude große Aufmerksamkeit gezollt. Die Gesellschaft Weisses Kreuz baute die militärischen Heilanstalten immer in exklusiven Bestimmungsorten des österreichischen Teiles der Monarchie und diese wurden in Reiseleitern immer verzeichnet. Unzweifelhaft stellen die militärischen Heilanstalten der Gesellschaft eine spezifische Gebäudeart dar und bei ihrer Planung wird eine Zweckmäßigkeit und bei der Instandhaltung Hygiene gefordert. Die bei dem Formen gezeigte Aufmerksamkeit zeugt von der Repräsentanz der Gebäude. Keines der an der Ostküste der Adria gebauten militärischen Heilanstalten hat den Status geschützten Kulturgutes. Einzig der Wald Čikat auf Lošinj steht in der Kategorie Park-Wald unter Schutz.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

Dr. sc. Ivanka Kuić Sveučilišna knjižnica u Splitu e-mail: ivanka@svkst.hr

UDK: 328(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 28.9.2016. Prihvaćeno: 29.9.2016.

Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu velikih promjena U radu je autorica na temelju onodobnog tiska i literature sažeto prikazala djelovanje pravnika Huge Werka, koji je kao intelektualac, te pravni stručnjak i znanstvenik ostavio dubok trag u hrvatskoj politici, publicistici i pravnoj znanosti djelujući u predratnom vremenu obilježenom velikim društvenim i političkim promjenama. Autorica je opisala i kritički propitala njegovo javno djelovanje, svjetonazor i neupitnu odanost ideji, u skladu s diskusijama o intelektualnom polju i intelektualcu danas. Radom je dala doprinos liku hrvatskog intelektualca u prvoj polovici 20. stoljeća ne stajući u njegovu obranu i ne osuđujući ga s pozicije današnjega čovjeka koji živi u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj.

Ključne riječi: Hugo Werk, pravni stručnjak, znanstvenik, Split, integralno jugoslavenstvo 89

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

Uvod Hugo Werk je osoba o kojoj se danas malo zna iako je kao intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik prve polovice 20. stoljeća ostavio značajnoga traga u hrvatskoj politici, publicistici i pravnoj znanosti. Živio je u predratnom vremenu obilježenom velikim, društvenim i političkim promjenama. Djelovao je u tri države, pod tri različita režima, suočen s brojnim izazovima koje je donosilo „Doba ekstrema“. Nastojao je u takvim uvjetima kao intelektualac zadržati određenu smjernicu svojega djelovanja što ga je ponekad vodilo suprotno razvoju hrvatske intelektualne matrice, posebno nacionalne misli i osjećaja. Unatoč tomu ostao je vjeran svojim građansko-demokratskim načelima i građanskom habitusu, i to je konstanta DR. HUGO WERK Sveučilišni list, 1950, njegova životnog djelovanja. Njegov se intelektualni 11, (1.VI.), str.2 lik danas ne može jednoznačno razumjeti ni definirati. Činjenica je da je u međuratnom razdoblju sudjelovao u mnogim političko-ideološkim i pravničkim bitkama značajnim za hrvatsku povijest i kulturu. Rođen je 28. kolovoza 1874. u Šibeniku, a preminuo 19. svibnja 1950. u Zagrebu. Otac Ivan Krstitelj Werk i majka Marija, porijeklom iz makarske plemenite i posjedničke obitelji Mrkušić, vjenčali su se 7. veljače 1962.; otac je u Knjizi vjenčanih upisan kao Giovanni Battista Werk, a majka Margareta Werk.1 Hugov otac, viši porezni nadzornik u mirovini, preminuo je u dobi od 67 godina 3. prosinca 1903. u Splitu.2 Iako austrijskog podrijetla, njegova ženidba s hrvatskom plemenitašicom i članstvo u Hrvatskoj čitaonici u Splitu (nekada Narodna slavjanska čitaonica) upućuje na njegovu hrvatsku orijentaciju3 koju je prenio i na sina. Sam Hugo je zapisao u jednom članku da se osjeća Hrvatom, pa mu se u ovom članku pristupa kao osobi s hrvatskim nacionalnim osjećajem, ali austijskog podrijetla što ga uključuje u red onih koji su kao osobe stranog podrijetla doprinijeli razvoju hrvatske kulture i društva.4

Werkovi roditelji, otac Ivan (u knjizi vjenčanih zapisan kao Giovanni Battista Werk), rođen 5. veljače 1837. i majka Marija Merkušić, u knjigu vjenčanih upisana kao Margareta, iz posjedniče obitelji Mrkušić u Makarskoj, upisani su u knjigu vjenčanih 1863., upis br. 5, str. 12. Oboje su katoličke vjere, bez upisa nacionalnosti. Poznato je da je Austrija dovodila svoje građane u Dalmaciju i postavljala ih na činovnička mjesta. (Vrelo: Državni arhiv Split (dalje HR-DAST)-179/273, lKnjiga vjenčanih od 1858.-1899.

HR-DAST-179/608, Matična knjiga umrlih.

Jedinstvo, br. 99, Split, 4. 12. 1903.,

Nije poznato odakle potječe obitelj Werk. Međutim, u jednom razgovoru u Zagrebu potvrđeno je da osobe s prezimenom Verk (Werk) potječu iz Austrije. Radi se dakle o doseljenicima koji su svoj život odavno započeli u Dalmaciji.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

Hugo Werk je pučku školu završio u rodnom Šibeniku, a klasičnu gimnaziju u Splitu. Među rijetkim zapisima o njemu iz njegovih splitskih dana je onaj Vinka Lozovine, profesora Klasične gimnazije, koji se sjeća đačkih književnih sastanaka „… na kojima su učestvovali Nazor, Begović, Fattori, Werk, stariji i mlađi gimnazijalci…“.5 Studirao je pravne znanosti u Grazu, gdje je i promoviran kao doktor prava. Vrativši se u rodnu Dalmaciju, od 1897. do 1907. radi na sudovima u Makarskoj i Zadru. Od 1907. do 1947. je odvjetnik, najprije u Zadru, a od 1919. ima odvjetničku kancelariju i u Zagrebu. Znanstvenim radom se počeo baviti već 1900. raspravom o III. stavku austrijskoga ovršnog reda. Područja njegova interesa su bili pravo, sociologija i vanjska politika. Rad „Ovrha na nepokretni imetak“ objavljen je u zagrebačkom Mjesečniku pravničkog društva 1902. i 1903. Objavio je radove pravničke struke i u zagrebačkom Arhivu za pravne i društvene nauke, tršćanskom Pravnom vesniku, u Novoj Evropi, koja je također izlazila u Zagrebu te u stranim časopisima, berlinskom Ostrecht i milanskoj Rivista Italo Jugoslava. U godinama nakon završetka Prvoga svjetskoga rata i rješavanja talijansko-hrvatskih graničnih odnosa uređivao je od 1918. do 1920. politički tjednik L’Adriatico Jugoslavo, koji je pokrenulo Narodno vijeće u Zagrebu a izlazio je u Zagrebu, s ciljem suprotstavljanja talijanskom posezanju za istočnim Jadranom i iredentističkoj promidžbi. Izabran je 1929. za dopisnog člana JAZU, i to u „filozofičko-juridičkom“ razredu. Posljednjih pet godina života radio je kao honorarni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.6

Intelektualac u vremenu velikih promjena Suvremena poimanja intelektualca zanimljivo je popratiti kroz Zolin istup u slučaju afere Dreyfus. Tako se intelektualce od 19. stoljeća smatralo istaknutim pojedincima, protagonistima i čuvarima ideja i ideologija s različitih područja javnog života, čija privlačna snaga leži u njihovu snažnom javnom zagovoru i sposobnosti oblikovanja različitih diskursa koji imaju upliva na javnost. Iako se čini da im je zbog toga osiguran povlašteni status vođe, branitelja i širitelja određenih ideja koji ih upisuje u povijest, on im, ovisno o idejama ili zagovaranoj ideologiji, često ne osigurava mjesto u povijesnom sjećanju. S druge strane, problem odnosa moći i istine te ideologije može snažno utjecati na prosudbu o intelektualcu. Vrlo se često pri tome zaboravljaju povijesni i stvarni uvjeti života. Svakodnevni se diskurs o intelektualcu danas odnosi većinom na obrazovana 5

Spominjanje H. Werka uz Vladimira Nazora, Milana Begovića, (?)Fattorija govori o njegovoj uključenosti u kulturni život splitskih gimnazijalaca. Na tim su se sastancima čitali književni prvijenci u stihu i prozi uz kritička raspravljanja. (Vidi opširnije: A. Kudrjavcev,Vječni Split, Split, 1985., 182; (Prema rukopisu Vinka Lozovine „Zapisi s vražjeg otoka“.)

Nema mnogo podataka o njegovu životu. Objavljena su dva članka: Marko Kostrenčić predlažući njegov izbor za dopisnoga člana Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti objavio je članak u Ljetopisu JAZU za god. 1928/1929. Drugi članak je „In memoriam“ objavljen u Sveučilišnom listu, 1, br. 11, Zagreb, 1. VI. 1950. Biografske podatke donosi i članak Hugo Werk na Wikipediji, vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Hugo_Werk (dostupno 1. 9. 2106.).

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

čovjeka, tj. na sve širi sloj obrazovanih ljudi. Međutim, mnogi suvremeni teoretičari propituju pojam intelektualca kao moderne figure baš zbog promijenjenih uvjeta javne intervencije (P. Bourdieau, M. Foucault), udaljujući se od teorija univerzalnog intelektualca 19. i s početka 20. stoljeća ( J. P. Sartre i „univerzalni intelektualac“, K. Mannheim i „slobodnolebdeći intelektualac“, A. Gramschi i organski intelektualac). Na to su zasigurno utjecale društvene promjene u stoljeću sukobljavanja svijeta s ekstremnim i totalitarnim sustavima, proširenje političkog tržišta, proširenje medijskog tržišta, medijski marketing i kompleksnost društva u kojem živimo.7 Sudbina je, dakle, mnogih intelektualaca da sjećanje na njih prekriva prašina prošlih vremena. U Hrvatskoj su snažni vjetrovi politike i ideološke promjene, izbrisali mnoga zaslužna imena, jer u društvenim turbulencijama nisu preživjela vrijednosne sustave novih političkih režima. Jedan od takvih intelektualaca, čije se djelovanje od početka 20. stoljeća do njegove smrti 1950. prepoznaje na intelektualnom polju politike i nacionalne ideologije te pravne struke, zagovaratelj demokratskih i slobodarskih ideja, jest i Hugo Werk. Između dva svjetska rata prihvatio je sada već povijesno osuđenu, ideologiju integralnog jugoslavenstva, što bi ga po nekim definicijama smjestilo među one intelektualce koji su „izdali“ načelo pravednosti, prava naroda na nacionalno, kulturno i političko oslobođenje, osporeno centralističkim i velikosrpskim težnjama i pretvorilo ga u „zagovornika“ propulzivne, režimske ideologije. Možda u korist praktičnih interesa, ili kao izraz humanizma, a možda i kao svojevrsni „egzil“ u kojem se nalazio s obzirom na svoje podrijetlo.8 Pripadao je intelektualnoj mreži mladih dalmatinskih revolucionarno opredijeljenih intelektualaca koja je težila za oslobođenjem od Austrije, tj. AustroUgarske Monarhije i ujedinjenju u jednu državu koja bi okupila Južne Slavene na tlu Monarhije i Kraljevine Srbije. Međutim, politička i ekonomska stvarnost nove države nakon raspada Monarhije 1918., način vladavine i velikosrpska hegemonija u novoj poslijeratnoj Kraljevini utjecali su na to da su neki od njih reformirali svoja stajališta, primjerice Ivo Tartaglia. Unatoč svemu čini se da je Werk ipak ostao na istim pozicijama. Sjećanje na Huga Werka, nakon što je godinama bio zaboravljen i gotovo nepoznat, danas je dio hrvatske intelektualne povijesti 20. stoljeća, kao historije intelektualca i historije hrvatskoga intelektualnog sloja.

O teorijskim dilemama u vezi s razumijevanjem intelektualca i njegove uloge u društvu vidi kratak i informativan pregled: B. Janković, „Prema historiji intelektualaca i intelektualnoj historiji“, Dijalog s povodom …: intelektualna historija, Zagreb, 2013.

Naime, odvjetnici su u Zagrebu mogli biti samo oni koji su bili Srbi, Hrvati ili Slovenci.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

Političko i publicističko djelovanje Tijekom svojeg aktivnog javnog djelovanja promicao je dva diskursa: političkoideološki i znanstveno-stručni. Njegov diskurs nije teorijski, nego je aktivan, ali zasnovan na teorijskim okvirima. Kao početak njegova javnog djelovanja uzima se godinu kada je postao članom Hrvatskog sokola u Splitu, osnovanog 1893. godine. Političko-ideološki diskurs počeo je razvijati gotovo istodobno kada i znanstveno-stručni početkom 20. stoljeća. Sokolskoj ideji ostao je vjeran sve do kraja. Upisan je kao „Izvršujući družinar“ pod br. 43, uz mnoge ugledne Splićane poput Josipa Smodlake, Vinka Katalinića, Dujma Mikačića, Dušana Mangjera i drugih.9 Splitski Sokol bio je središte i nositelj nacionalne ideje u Splitu i u srednjoj Dalmaciji. Sudjelovao je u njegovim manifestacijama i promoviranju nacionalne ideje. Tu se upoznao sa Smodlakom, koji je kasnije postao vođa splitskog Sokola, s kojim je bio tijesno povezan i dijelio ista politička uvjerenja. Možda je to poznanstvo utjecalo na to da kao pripadnik građanskoga sloja postane angažirani član Demokratske stranke (kasnije Hrvatske pučke napredne stranke)10 u Splitu, koju je osnovao Josip Smodlaka u sklopu svoje nove političke orijentacije prema politici “novoga kursa“,11 uz nekoliko istaknutih članova. Stranka se iscrpljujućim radom i bez šire medijske potpore, osim lista Sloboda koji su zbog brojnih napada i pokrenuli, postupno probijala do splitskih težaka. Mladi i obrazovani pripadnici građanskoga sloja koji su se nalazili u najužem stranačkom krugu zajedno s Werkom činili su jednu revolucionarnu splitsku intelektualnu mrežu koja je težila promjeni režima i uopće političkom i ekonomskom napretku Dalmacije i Hrvatske. Nije poznato koliko je Werk sudjelovao u takvom radu, ali je poznato da je u stranačkom interesu razvijao publicistički i politički rad. Kao jedan od istaknutijih članova HPNS-a bio je i predsjednik stranačkog ogranka u Zadru i jedno vrijeme jedan od potpredsjednika stranke. Dok je živio i radio u Zadru, kao odvjetnik i ugledni član Hrvatskoga sokola,12 pripadao je građanskoj eliti, izložen jednoj uzavreloj i kulturno podijeljenoj atmosferi, u 9

„Soko u Splitu u prvoj godini osnutka“, Novo doba, br. 23, Split, 28. 1. 1933., 1

Stranku je 1905. osnovao Josip Smodlaka kao Hrvatsku demokratsku stranku s ciljem da „malog čovjeka, osobito seljaka uvede u javni Život“. Uz Smodlaku su osnivači i prvi članovi stranke bili Prvislav Grisogono, Ivo Tartaglia, Ante Makale, Ivo Senjanović, Dr. Frane Pervan, Ivan Meštrović, Emanuel Vidović, Božo Lovrić, Filip Marušić i dr. obrazovani intelektualci građanskog ili težačkog podrijetla (osim Tartaglie i Grisogona). Vidi poglavlje „Vođa demokratskog pokreta“, Zapisi dr. Josipa Smodlake, Zagreb, str. 42; Smodlaka u svojim zapisima ne spominje Werka ni na jednom mjestu. Možda su njihovi odnosi kasnije bili iz nekog razloga poremećeni.

Već je svojim govorom u Šibeniku 1903. Smodlaka dao nacrt svoje politike: Smodlaka govori kao član pravaške stranke. Zastupnik je seoskih općina kotara šibenskog u Dalmatinskom saboru. Govori o kritičnoj političkoj atmosferi u Dalmaciji, političkom neslaganju i napadanju te najavljuje potrebu promjene političke strategije u pravcu veće sloge i u cilju zajedničkog rada. Tijesno povezivanje političkih elita i naroda postaje temelj njegova političkog djelovanja i nova politička strategija. Zalagao se za oslobođenje seljaka od kolonatskih odnosa i za jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda. (Vidi: Govor o organizaciji hrvatske stranke u Dalmaciji što ga je izrekao narodni poslanik dr. Josip Smodlaka na javnoj skupštini 13. travnja 1903. Rijeka, 1903.

Od 1911. starosta sokolske župe „Ban Paližna“ u Zadru.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

kojoj su politički antagonizmi između Talijana i Hrvata i teror namjesnika Attemsa nad slobodnim izražavanjem mišljenja, posebice u vrijeme Balkanskih ratova 1911. i 1912., otežavali život intelektualca čiji su zagovor bili demokracija, jednakost i građanska prava. Činovništvo je u Zadru, kao pretežito i u cijeloj Dalmaciji, bilo većinom njemačkoaustrijskog i češkog podrijetla, što je otežavalo zapošljavanje Hrvata ili Srba u državnoj službi. Vodeća stranka bila je Hrvatska stranka, a Werk je bio saborski zastupnik i predstavnik Hrvatske pučke napredne stranke. Kako je Zadar bio središte pokrajinskog političkog života tu su se osjećale različite političke struje, ali su Balkanski ratovi i pobjeda saveznika pridonijeli boljoj političkoj suradnji zadarskih Hrvata i Srba, jačanju južnoslavenske ideje i ideje međusobne suradnje. Osnovano je i zajedničko Narodno vijeće za zaštitu interesa Srba i Hrvata u koje je uključen i Werk kao predstavnik HPNS-a.13 U jezičnom pogledu bio je pristaša Skerlićeve jezične reforme s prijedlogom da Hrvati prihvate „istočno narječje“, a Srbi latinicu, iznesene u anketi 1914. godine. Iako je ta zamisao s vremenom izgubila zagovornike, Werk i 30. godina 20. stoljeća i pojedine članke piše tim „narječjem“. Ne može se točno odrediti kada započinje njegov publicistički angažman. Kao član HPNS-a i uvjereni demokrata svoja je uvjerenja, u obranu temeljnih načela stranke i osobnog stava, iznosio u svojim člancima. Legitimitet i autoritet za razvijanje ovog diskursa stekao je stranačkim članstvom, prethodnim publicističkim i javnim angažmanom. U cjelini, njegov se političko-ideološki diskurs razvijao na potrebi očuvanja nacionalnog teritorija i jugoslavenske nacionalne ideje. Taj je diskurs integralni dio njegova intelektualna habitusa. U listu Sloboda, koja je izlazila u Splitu od 1905. do 1914. već se 1905. publiciraju članci s inicijalom „w“, a od 1908. s potpisom “W“14 Iako se nije javljao svojim tekstovima često, poput Ive Tartaglie, Josipa Smodlake, Milana Marjanovića, Prvislava Grisogona, Vladimira Čerine, Tina Ujevića i drugih istaknutijih stranačkih članova ili simpatizera, dobio je legitimitet da na stranicama tih novina komentira vanjskopolitička zbivanja i neke nedemokratske pojave u društvu. U cjelini gledano, diskurs koji je razvijao može se uvrstiti u govor o demokraciji i toleranciji, pravu i slobodama pojedinaca i naroda. To je bila referentna točka revolucionarne dalmatinske mladosti okupljene oko Smodlake. Godine 1906. je zamijećen i kao dobar pravnik i odvjetnik koji se ističe pravnim poštenjem: u političkom procesu protiv zadarske Hrvatske krune i Kerubina Šegvića zastupao ih je kao „uredovni branitelj“ i uspio obraniti. U članku koji je objavljen u Slobodi, posebno se ističe činjenica da su oni bili njegovi politički protivnici, pripadnici stranke koja se radikalno postavljala spram njegovih stavova te da je svojim zalaganjem 13

Bralić, Ante: Zadarski fin-de-siecle:Političke i društvene prilike u Zadru i Dalmaciji uoči prvoga svjetskoga rata, 742,767. file:///C:/Users/jure/Downloads/ANTE_BRALIC.pdf (1.9.2016.)

Nije sigurno da su to članci H. Werka. Čini se da bi to možda mogao biti Većeslav Vilder (Wilder), urednik Pokreta, pa ih stoga i ne navodimo.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

u tom pravnom procesu stekao ocjenu kao primjer „plemenitosti djela i uzvišenosti značaja“. Iako ga neki listovi u Zadru kvalificiraju kao „slavosrba najgore vrste“, njegovo ponašanje govori o snazi njegovih političkih uvjerenja, ali i njegovim ljudskim osobinama.15 Kao intelektualac je pokazao da ostaje dosljedan u obrani temeljnih ljudskih prava. Elegantan u iznošenju stavova i u kritici, znao je ipak biti mjestimice oštriji prema osobama ili pojavama o kojima piše. Dobar je primjer izvanrednog zapažanja i minucioznog poznavanja problema članak o jezičnom pitanju u Dalmaciji u kojem se osvrće na napise dr. Alfreda Fischela o jezičnom pitanju i privrednim prilikama u Dalmaciji. Dr. Fischel zagovara upotrebu njemačkog jezika u jedinstvenoj javnoj upravi, naglašava brigu Monarhije za gospodarsko stanje Dalmacije i optužuje Dalmatince da ne cijene sve ono što u gospodarskom pogledu Monarhija čini za njih. Kao odgovor na tezu da se vlada u Beču brine za gospodarsko stanje Dalmacije Werk, osjetljiv na sva pitanja koja se tiču Dalmacije, u pomalo ironičnom tonu navodi nekoliko neuspjelih pokušaja austrijske ekonomske intervencije i činjenično dokazuje ekonomsko zapostavljanje Dalmacije.16 U člancima objavljenim između dva rata razvio je političko-ideološki diskurs na ideji demokracije, ujedinjenja Srba i Hrvata i stvaranja jedinstvene države. U članku „Slovenstvo Zadra kroz istoriju“ Werk kao dobar poznavatelj povijesti i etnografskih podataka, piše o kontinuitetu hrvatske prisutnosti na tlu Dalmacije i daje povijesni prikaz borbe „narodnjaka“ za oslobođenje Dalmacije i Zadra od talijanske hegemonije. Podatci koje navodi naglašavaju činjenicu da grad Zadar, koji je nakon 1920. pripao Italiji sporazumom u Rapallu kulturno, povijesno i etnografski pripada Dalmaciji. Nacionalni zagovor i obrana prava naroda na političko ujedinjenje i teritorijalno pripajanje Zadra Hrvatskoj i Jugoslaviji, to je konstanta njegova nacionalnog osjećaja.17 Publicističkim angažmanima pokazao se i kao osoba odana pravu na slobodu javne riječi i na slobodnu misao. Članak publiciran u Novom dobu18 pod naslovom „O našim stvarima“ napisao je baš u središtu krize tek uspostavljene nove države. Nakon što je 9. ožujka 1920. istupio pred Privremenim narodnim predstavništvom kao član Udruženja poslanika van stranaka, dva velika i suprotstavljena bloka Demokratski, što ih je predvodio Svetozar Pribičević i Parlamentarna zajednica, i nakon centralističkih težnji posebno Pribičevića koji je držao da su Srbi i Hrvati jedan narod, Smodlaka je zahtijevao da se osnuje „jaka vlada“ koja će imati parlamentarnu podršku i donijeti ustav novoj državi. Tada je u beogradskim novinama javno kritiziran njegov zahtjev. U svom istupu Smodlaka nije prihvatio „skraćenje kvoruma“ kako je to predlagao Stojan Protić i 15

„Napredni demokratski branitelj čistih“, Sloboda , 7. 12. 1906., 2.

H. W, „Jezično pitanje u Dalmaciji“, Sloboda, 1908., 2, 3; „Refleksije na članak dr. Fishela“, Sloboda, 1908., 2, 3.

„Slovenstvo Zadra kroz istoriju“, Novo doba, 24. 11. 1934., 9, 10.

Hugo Werk, „O našim stvarima“, Novo doba, 3. 4. 1920., 1.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

založio se za širu koaliciju koja će zemlju izvući iz krize.19 Velike parlamentarne stranke u svojim su novinama napadale Smodlaku nazivajući ga „djetićem u diplimaciji“, pa je Werk u članku koji je tada napisao usporedio nastalu situaciju s Jovančom Micićem iz Nušićeve komedije „Put oko svijeta“. Na kraju je Werk izrazio svoj kritički stav spram događaja „…da imamo bar mi slobodni i nezavisni građani pravo da dignemo svoj glas i da jasno rečemo kako je ta državna i narodna sablazan već dozlogrdila svakome i kako je skrajnje vrijeme da ta sablazan ma bilo kako prestane.“ U članku „Jedno odvjetničko pitanje“, koji je napisao na molbu redakcije časopisa Nova Evropa, bavio se problemom reciprociteta odvjetničkog zastupanja na teritoriju Kraljevine Jugoslavije, posebice za one dijelove države koji su bili u sastavu Austrije (Istra, Dalmacija, Slovenija).20 Prepoznaje se rukopis pravnog stručnjaka koji obazrivo i razložno, a ipak jednostavno, objašnjava argumente za i protiv hitnog rješavanja tada gorućeg pitanja za mnoge odvjetnike. Naravno, nije prihvaćao nikakve prijedloge koji su izlazili iz okvira pravne norme i izvan ujednačenog državnog pravnog sustava. Spremno se odazvao pozivu redakcije časopisa Nova Evropa da se prikupe dokumenti o predratnim omladinskim pokretima koji su doveli do Sarajevskog atentata s prijedlogom da se prikupe i podatci o omladinskom pokretu u Dalmaciji do Velikog rata. Redakciji je dostavio dokument o procesu protiv Grge Anđelinovića koji je 21. ožujka 1915. osuđen na 14. mjeseci zatvora zbog govora protiv Monarhije. Zastupnik optuženog Anđelinovića bio je Hugo Werk. Neovisno o tome što se radi o članovima iste stranke, Werk je i ovaj put branio pravo na javnu riječ.21 U svojim člancima gotovo da ne izriče kritičke stavove o centralističkom uređenju, diktaturi i ideologiji integralnog jugoslavenstva. Prvi znaci nezadovoljstva stanjem u Hrvatskoj i Dalmaciji jasnije su se mogli prepoznati već nakon Vidovdanskog ustava. Dalmacijom su prvih godina nakon završetka rata odjekivala glasovi oduševljenja ujedinjenjem i unitarističkom državom. Ali je već kongres javnih radnika u Hrvatskoj koji je 1922.,22 organizirao Josip Smodlaka i drugi intelektualci tzv. „srednje linije“ sa željom odstranjenja „loše i nepravedne državne uprave“ pokazao razmjere nezadovoljstva 19

„Govor u Privremenom narodnom predstavništvu, Novo doba, 9. 3. 1920.; Josip Smodlaka, Izabrani spisi, 393401. Smodlaka je pledirao da se stvori šira koalicijska vlada Demokratske i Parlamentarne zajednice stranaka. To je pospješilo pad tadašnje vlade Stojana Protića. On je kao najvažniju stvar držao da se izabere ustavotvorna skupština i da se donese izborni zakon i Ustav nove države. Nakon što je njegov prijedlog prihvaćen Smodlaka je izradio nacrt ustava nove države. Ipak, tek 28. Lipnja 1921. Godine usvojen je teškim pregovorima Vidovdanski ustav koji je srušio sve nade u demokratsko uređenje Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba.

H. Werk, „Jedno odvjetničko pitanje“, Nova Evropa, knj. 5, br. 5, 1922, 155-157.

H. Werk, „Predratni omladinski pokret u Dalmaciji“, Nova Evropa, knj. 12, 12. 10. 1925.,363-365.

O tom značajnom događaju pisao je Tonči Šitin. Vidi: Kongres javnih radnika u Zagrebu 1922. I njegovi odjeci u Dalmaciji. Autor je opisao značenje mnogih intelektualaca u rješavanju krize upravljanja državom, u kojoj su odlučnu ulogu imali i splitski političari Josip Smodlaka, Ante Trumbić i Ivo Tartaglia. Iz kasnije javnog djelovanja Huga Werka može se zaključiti da je pripadao tom intelektualnom krugu koji je zagovarao „srednji put“, unitarnu jugoslavensku državu i narodnu slogu i jedinstvo.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

i potrebu nalaženja rješenja koje će dovesti do sporazuma Hrvata i Srba i boljeg uređenja složene države. Smodlaka je te godine rješenje državne krize vidio u „nerazdvojnom državnom jedinstvu“, u politici sporazuma, Ivo Tartaglia u ekonomskim problemima i lošoj upravi te nepostojanju željezničke veze sa zaleđem, dok većina prisutnih na kongresu, federalistički orijentirana, vidi rješenje u reviziji ustava. Werk je očito pripadao toj grupi intelektualaca koja je zagovarala „srednji put“ između radikalnih zahtjeva Radićevog hrvatskog bloka koji je zagovarao reviziju Vidovdanskog ustava, potpunu hrvatsku suverenost i Pribičevića i njegovoga krila Demokratske stranke kojem je centralizam bio najbolje rješenje za uspostavu centralističke i unitarističke države. U Werkovim člancima, objavljenim nakon toga, nije uočena kritika ili sumnja u ispravnost političkog režima – on je težio poboljšanju uprave i jačanju jedinstvene države kao jamcu opstanka države, slobode i demokracije. 23 U njegovoj publicističkoj djelatnosti posebno treba izdvojiti knjigu Cenni etnografico-torico-politici sulla Dalmazia, tiskanu u Zagrebu,1919. u izdanju Odbora Narodnog vijeća SHS za okupirane krajeve. Publikacija je nastala u vrijeme Pariške mirovne konferencije, kada se dogovarala granica između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije. Tada je u središte konferencije došlo tzv. Jadransko pitanje. U knjizi su izneseni povijesni, etnografski i pravni argumenti koji argumentiraju zašto je Dalmacija Hrvatska i zašto Italija nema pravo na pripojenje dijelova hrvatskog teritorija, Dalmacije i otoka. Može se pretpostaviti da je knjiga napisana kao podrška hrvatskim opunomoćenim i pridruženim članovima, koji su u okviru delegacije Kraljevine SHS sudjelovala na Konferenciji, a to znači da su s njom bili upoznati i Josip Smodlaka i Ante Trumbić. Napisana je na talijanskom jeziku da bi bila razumljiva i ostalim državnim delegacijama, koje je trebala upoznati s etnografskim stanjem Dalmacije i slijedom prava naroda na određenje, suprotstaviti se vrlo tvrdim zahtjevima Italije na hrvatsko područje, ali i talijanskom narodu kojeg je trebalo upoznati s tim neopravdanim zahtjevima njihovih predstavnika.24 Ta je knjiga navedena u publikaciji „A catologue of 23

Međutim, kako se treba postaviti intelektualac u takvim situacijama iznosi Edvard Said, jedan od suvremenih teoretičara fenomena intelektualac. Iintelektualci trebaju dovoditi u sumnju i raspravljati „o ponuđenim vizijama službene politike i sveprisutnih moćnih medija koji nastoje zadržati status quo“. Stoga za Saida intelektualac „nije mirotvorac ni graditelj konsenzusa, već netko tko cijelim bićem stoji na zadaći kritičke procjene, u smislu apriornih prihvata jednostavnih formula, gotovih klišeja, samodostatnih uvjeravanja moćnika i njihovih akcija. Intelektualci nisu oni koji pasivno negiraju, već aktivno svoje stavove izlažu u javnosti. Ta zadaća ne znači samo kritiku vladine politike, već je to obaveza intelektualnog poziva da ostane u stanju konstantne budnosti, odnosno konstantnog nastojanja ne dopustiti poluistinama, ili iskrivljenim istinama ostvariti učinak.“ Ovaj citat ipak ne dovodi u sumnju naš stav o H. Werku kao intelektualcu, nego naglašava njegov nepromjenjiv stav „usprkos svemu“. O tome više: Janković, B., isto, str. 42-43.

U svojim autobiografskim bilješkama o tijeku i odnosima na Mirovnoj konferenciji u Parizu, Smodlaka je zapisao da je poznato da Lioyd George nije mnogo znao o geografskim i etnografskim prilikama našeg dijela Europe i da je na laku ruku stvarao nove međudržavne kombinacije. Isto tako, Smodlaka piše da nije očekivao ni da Američki predsjednik Woodrow Wilson bude do tančina upoznat s geografskim i etnografskim prilikama u Dalmaciji i Sloveniji, ali mu nije mogao odreći pravednost i želju da u jadranskom pitanju slijedi narodno pravo. (Vidi opširnije: Josip Smodlaka, Zapisi dra Josipa Smodlake, Zagreb, 1972., 111, 125.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

Paris Peace Conference Delagation propaganda in Hoover war library”25 što ukazuje da je bila poznata većini delegata. U zaključku svoga djela Werk upozorava talijansku javnost da političke i trgovačke veze s Italijom nisu bile toliko jake da se mogu uzimati kao argument protiv prava jednog naroda da se ujedini. U tolerantnom i demokratskom duhu završava savjetom da je potrebno postići dogovor s Talijanima u Dalmaciji i jamčiti im njihova prava koja kao jedna manjina mogu očekivati. Poznato stajalište Huga Werka o teritorijalnim zahtjevima Italije za hrvatskim zemljama, utjecala su na to da se pretpostavlja kako je baš Werk autor predgovora i izdavač posthumno tiskane knjige feldmaršala Svetozara Borojevića Rat protiv Italije, koju je napisao da bi što točnije opisao talijanski doprinos savezničkoj pobjedi, istaknuo talijanske vojne slabosti i naglasio da je njihova ratna pobjeda dobivena za zelenim stolom, a ne na ratnom polju. Predgovor je objavljen pod pseudonimom „Adriaticus“.26 Da je Adriaticus27 Werk misli i Drago Roksandić u svojoj knjizi o Svetozaru Borojeviću.28 Na Werka se misli vjerojatno zbog njegove knjižice Cenni etnografoco…“ koja je pisana u istom kontekstu. Werk tu nastupa s pozicije iskrenoga demokrate koji nikad ne odriče pravo naroda da sam „kroji“ svoju sudbinu bez vanjskog utjecaja.29

Odvjetnički i pravnički diskurs Kao odvjetnik zagovarao je ustroj i djelovanje odvjetništva na temelju autonomije i jedinstvenog reguliranja položaja odvjetništva u poslijeratnoj Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji. Bila je to složena pravna situacija i dugotrajna odvjetnička bitka za zakonske promjene koja je trajala sve do 1929. godine.30 Te je godine osnovano 8 autonomnih 25

A catologue of Paris Peace Conference Delagation propaganda in Hoover war library” , Stanford Unuversity press, Stanford University, California, 1926., 66.

Svetozar Borojević, O ratu protiv Italije, (preveo Mile J. Kasunović), objavio i predgovorom opremio Adriaticus, Zagreb, 1923.

Inače, pseudonim „Adriaticus“ je bio čest u europskoj publicistici. Prema nekim navodima autor predgovora je slovenski odvjetnik Otokar Rybarž, inače član slovenskog dijela delegacije na Pariškim mirovnim pregovorima. Istim se pseudonimom koristio i Lujo Vojnović. Tridesetih je godina objavljeno nekoliko vanjskopolitičkih prikaza u Jadranskom dnevniku pod tim pseudonimom i mislimo, na temelju tematskih, jezičnih i stilskih karakteristika, da se ipak radi o Werkovim člancima. Npr. članak „Šta se dešava na granicama slovenstva i germanstva?“, Jadranski dnevnik, Split, koji potpisuje „Adriaticus“i u kojem se raspravlja o političkim odnosima Njemačke i drugih europskih zemalja s kojima graniči i koje, nakon potpisanog pakta o nenapadanju između Poljske i Njemačke, žive u strahu od Njemačkog prikrivenog ratnog stroja. Autor članka u tome vidi potez njemačke vlade koja traži vrijeme za pripremu rata. Izrazio je nepovjerenje i sumnju u iskrene Njemačke namjere, postavljajući pitanje o značenju njemačkog „kultiviranja, a nikad osvajanja poljskog teritorija“.

Drago Roksandić, Svetozar Borojević od Bojne (1856.-1920):Lav ili Lisica sa Soče. Zagreb, 2006., 29, 30.

„Što se dešava na granicama slovenstva i germanstva?“, Jadranski dnevnik, br. 24., 18. 4. 1934.,38.

Werk je u profesionalnom smislu izrastao iz tradicije slobodnog odvjetništva. Naime, u Dalmaciji, koja je bila pod izravnom austrijskom vlašću, 1868. godine donijet je posebni Odvjetnički red, prema kojem je prvi put bila moguća sloboda bavljenja odvjetništvom, bez mogućnosti da vlasti odbace molbu podnositelja koji su ispunjavali potrebne uvjete. Demokrati po vokaciji, školovanom u Grazu i Beču, ideja slobodnog odvjetničkog rada bila je dio njegova profesionalnog habitusa.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

odvjetničkih komora, a među njima i Advokatska komora u Zagrebu. Sudjelovao je u Zagrebu na osnivačkoj skupštini te Komore i izabran je za zastupnika kao aktivan borac za bolju organizaciju, disciplinu i poštivanje odvjetničkog rada.31 U potonjem razdoblju diktature suočen sa stvarnošću i nemogućnošću da u sebi napusti ideju za koju se borio, vjerojatno se odlučio za svojevrsni „egzil“, koji mu je omogućavao da promatra događaje sa distance, otkriva i mijenja svoje političke poglede. Pravnički diskurs Huga Werka ostavio je mnogo dublji trag u hrvatskoj pravnoj znanosti između dva rata od njegova odvjetničkog rada. U povijesnim pravnim tekstovima spominju ga kao zaslužnog borca za moderniju pravnu praksu. Njegovo djelovanje nije zatvoreno u nacionalne okvire. Djelovao je u širem kontekstu – u kontekstu izgradnje pravnoga sustava nove države – Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Bio je u vrhu stručnih pravničkih tijela: kao član stalnog zakonodavnog savjeta od 1920. do 1922. izradio je prvi nacrt zakona o uređenju sudova i u suradnji s drugim pravnicima nacrt građanskog parničnog postupka. Za to ga je mjesto vjerojatno preporučio njegov znanstveni rad s početka stoljeća. Godine 1933. sudjelovao je u radu Prvog kongresa pravnika slavenskih zemalja na kojem se govorilo o izjednačenju sudskog građanskog izvršnog prava u slavenskim zemljama (Bugarska, Jugoslavija, Čehoslovačka i Poljska) na kojem je podnio glavni izvještaj.32 Bio je i drugi potpredsjednik Kongresa pravnika Kraljevine Jugoslavije 1935. godine.33 Poseban doprinos dao je u zagovaranju jezične unifikacije zakona i ujednačavanju pravnih postupaka u sudskim sporovima. Uoči 1929. postojalo je 6 pravnih praksi. Bit je razlike tih praksi način utvrđivanja „materijalne istine“, tj. ograničavanje dopustivosti dokazivanja nekih činjenica svjedocima ili obveza dokazivanja nekih činjenica ispravama. Pravni sustav zemalja koje su do 1918. bile u sastavu Austrije (Cislajtanija) bio je postavljen na načelima usmenosti, neposrednosti i slobodnog sudačkog uvjerenja. Budući da nova država još uvijek nije bila donijela jedinstvene pravne propise Werk se, kao dobar pravnik već od 1920. u svojim napisima zalagao za uvođenje načela jedinstvene sudske prakse, što je na kraju bilo i prihvaćeno.34

K. Abel, „Sedamdeset godina Komore“, Odvjetnik, 7/8, Zagreb, 1999., 12-15.

Glavni izvještaj za Prvi kongres pravnika slavenskih država u Bratislavi god. 1933., Zagreb, 1933.

Spomenica Kongresa pravnika u Beogradu, 1935. Beograd, 1935. U toj je spomenici tiskana i jedna njegova pravnička rasprava.

H. Werk, “Glose o jednoj uredbi: o vrhovnom sudištu za Dalmaciju, Istru i Sloveniju“, Novo doba, 23. 2. 1920., 1. U članku je Werk dokazivao pravničke nelogičnosti uredbe po kojoj je u Zagrebu osnovano vrhovno sudište za Hrvatsku s posebnim odjeljenjem za Dalmaciju koji bi sudio prema austrijskom građanskom parničkom zakoniku, ali je naglašavao da u Slavoniji i Hrvatskoj još uvijek važi „pismeni, zastarjeli i preživjeli građanski parbeni postupak...;krivičnom je postupku porota skoro nepoznata; neodvisnost sudaca nedostatno zajamčena.“; A. Uzelac, Istina u sudskom postupku, Zagreb, 1997., 162-164.

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

Društveni život Budući da je članom splitskog Sokola postao kao mladić, sokolskom pokretu i sokolskoj ideji ostao je vjeran gotovo do kraja života, jer ga je preko jugoslavenske ideje vodila sveslavenskom osjećaju. Ideja narodnog jedinstva svih naroda Kraljevine SHS / Jugoslavije, bez razarajućih „plemenskih“ osjećaja, ostala je njegov moto. Sokol je bio najpopularnije narodno društvo u Splitu koje je širilo ideju narodnog jedinstva i nacionalne svijesti. Tu je Werk usvojio načela demokracije i slobode i slijedio ih do prestanka rada sokolskih društava. Njegovo poznanstvo i prijateljstvo s Josipom Smodlakom zasigurno počinje od tih zajedničkih sokolskih dana. Odanost sokolskoj i integralnoj jugoslavenskoj ideji vidi se posebno u članku „ Značaj 1. decembra sa gledišta nacionalno državnog i sokolskog“. Nakon što je izložio značaj toga datuma kao dana ujedinjenja i povijest ideje o ujedinjenju, smatrao je da Jugoslavenski sokol treba doprinijeti uklanjanju različitih ideologija koje dijele jugoslavenske narode i stvaranju uvjeta za razvoj integralnog jugoslavenstva. U tom smislu on opravdava kraljevu diktaturu, kao državnički potez vladara koji će doprinijeti stvaranju jugoslavenske nacije i stabilne države.35 Kao i Ivo Tartaglia i vjerojatno neki drugi članovi bivše Hrvatske pučke narodne stranke, Werk je bio u osnovi ustavni monarhist, težio je jakoj i čvrstoj državi kao jamcu narodnih sloboda. Uvođenje kraljeve diktature bio je za njega prvi korak na tom putu. Nije nam poznato je li on vidio sve negativne posljedice toga poteza, kao što je to vidio Tartaglia, nakon čega se počeo približavati HSS-u i Vladku Mačeku, ali je i dvije godinu nakon uvođenja diktature, Werk apologetski pisao i dalje o ideji vodilji Sokola „ kroz Jugoslovenstvo u Slovenstvo“.36 Njegov aktivni društveni život obilježilo je i članstvo u društvu „Dalmatinski skup“, društvu Dalmatinaca u Zagrebu, u kojem je također imao aktivnu ulogu. Još je 1932. držao predavanje o razvijanju narodne misli na istočnoj obali Jadrana.37 Međutim, Društvo je 1936., snažnije jačalo djelovanje u pravcu jačanja izvornoga hrvatskog nacionalnog identiteta pa Hugo Werk, koji je očito pokazao nespremnost da uobliči svoj diskurs sukladno nacionalnom osjećaju koji se javio kao snažan izraz suprotstaljanja administrativnoj demokraciji, gubi dotadašnji autoritet i nije izabran u upravu Društva.38

H. Werk, „Značaj 1. Decembra sa gledišta nacionalno državnog i sokolskog“, Sokolski glasnik, Zagreb, 11. 12. 1930., 1, 2.

Isti, “Nemeza istorije...“, Sokolski glasnik, Zagreb, 7. 5. 1931., 1, 2; „Misao integralnog narodnog jedinstva bila je imanentna plemenskom sokolstvu, pak se je, po provedenom političkom ujedinjenju sama po sebi ispoljila i ostvarila“.

Predavanje je objavljeno u Jadranskoj straži pod naslovom „Razvijanje narodne misli na istočnoj obali Jadrana“, Zagreb, 1933., 85-89.

„Previranja u Dalmatinskom skupu“, Jadranski dnevnik, 24. 4. 1936., 3. Novinar je zapisao da se u tome društvu već duže osjećalo previranje zbog načelnog ponašanja Društva s obzirom na ime koje nosi.

100

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

Također je bio i član „Jadranske straže“ i „Jugoslavenske matice“. U posebnoj publikaciji priređenoj uz Jadransku izložbu 1925. objavio je članak u kojem se kritički osvrće na činjenicu da problemi oko političkog uređenja države još nisu riješeni i odvlače pažnju od konkretnih ekonomskih problema. To je razlog neshvaćanja važnosti mora i morskih luka u obrani jugoslavenskih interesa.39

Znanstveni rad Legitimitet njegovu znanstvenu diskursu, dakle teorijskom diskursu, daje svršeni sudij prava i titula doktora prava. Autor posthumnog članka o H. Werku40 podijelio je njegov znanstveni rad na dva razdoblja: 1. počinje oko 1900. kada je napisao raspravu o 3. članku austrijskog Ovršnog reda i namijenio ga dalmatinskim i istarskim studentima koji studiraju na Zagrebačkom sveučilištu.41 To je obimno djelo u dva sveska koje ga klasificira kao dobrog teoretičara i poznavatelja prava. Drugo razdoblje njegovog znanstvenog rada je od 1930. do 1937. godine. U tom je razdoblju napisao „Teoretskopraktični priručnik jugoslovenskog građanskog parničnog prava“, prvo dio objavjen je 1932., a drugi 1938. godine.42 Njegov znanstveni rad završen je radom kao honorarni profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Srećko Zuglia, autor posthumno objavljenog članka, ocjenjuje da je bio skroman, čestit i napredan čovjek u okviru građanskoga društva, koji je cijeli svoj život posvetio ideji koju su određene političke snage iznevjerile na samom početku.

Zaključak Hugo Werk je doista bio u svojevrsnom egzilu – samo nije bio svjestan (ili jeste) dubine procjepa između stvarnosti i ideje. Kao intelektualac, političar i ideolog on nije ulazio u red onih koji su stvarali ideje, nego onih koji su te ideje zastupali i širili, pa stoga nije privlačio posebnu pažnju povjesničara okrenutih većinom nacionalno istaknutim pojedincima. Prije bismo rekli da je kao inteligentan i obrazovan pojedinac i zagovaratelj ideje jedinstva i sloge Srba i Hrvata, a kasnije integralnog jugoslavenstva, koju je prihvatio, kao i dobar dio mlađih obrazovanih pripadnika građanske klase, vjerojatno od Josipa Smodlake, ostao po strani interesa političke povijesti. Međutim, na polju pravne struke ostavio je znatno veći doprinos svojoj struci između dva rata, a pravna ga povijest pamti i danas. Usprkos tome, njegov je život i intelektualna borba na više područja zanimljiva i poučna – označena pitanjem: kako biti intelektualac snažnog i homogenog intelektualnog habitusa ako živiš u tri države (Austro-Ugarska 39

H. Werk, „Bez naslova. Actuelni jadranski problemi“, Jadranska izložba 25. jul –avgust 25., 1925., 36, 37. Izdano kao posebno izd. časopisa Bankarstvo.

S. Zuglia, „Dr. Hugo Werk“, Sveučilišni list, 1. 6. 1950, 2.

H. Werk, Sistem austrijskog ovršnoga reda, Zagreb, 1904.

Prvi dio objavljen je pod naslovom: Građanski parnični postupak u teoriji i praksi, Zagreb, 1932., a drugi: Izvršni postupak, Zagreb, 1938.

101

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

Monarhija, Kraljevina SHS / Jugoslavija i druga poslijeratna NFRJ) zasnovane na posve drukčijim političkim sustavima i ideologijama. Iako ne ulazi u red najvažnijih društvenih protagonista, stvaratelja diskursa, njegovo demokratsko usmjerenje, životno iskustvo i sudbina intelektualca na političkoj i ideološkoj vjetrometini daju hrvatskoj intelektualnoj povijesti širi uvid u različitost ljudskog iskustva i razvija emotivan odnos prema brojnim intelektualcima koji su zastupali ideje što su se pretvorile u svoju antidemokratsku suprotnost, naravno ako isključimo zločine. Kao subjekt povijesnih događanja, angažirani intelektualac koji je i sam djelomice sukreirao političko-ideološki obzor, on zaslužuje našu pozornost ne samo u ovoj prilici nego i u drugim prilikama, posebno bih naglasila u Dalmaciji. Do nas danas dopiru pozitivni, ali i negativni „dijelovi njegova diskursa“ povezani s njegovom ulogom, koji su omeđivali polje borbe za nacionalno samoodređenje i teritorijalno ujedinjenje i polje prava na kojem se zalagao za uvođenje naprednog pravnog sustava. Stoga za sve koji danas razmišljaju o hrvatskom intelektualcu prve polovice 20. stoljeća ostaje vrlo poučno i složeno pitanje kako stvarnost dekonstruira intelektualca (u ovom slučaju H. W.) i kako se intelektualac situira u procjepu između politike, ideje i stvarnosti. Možemo li ga osuđivati, trebamo li moralizirati nad njim kad znamo da je iza suprotstavljenih idejnih i političkih alternativa stajao čovjek čiji je kredo bio demokracija, sloboda, sloga, tolerancija, kao uvjet života.

102

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka Kuić: Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu...

Hugo Werk, intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik u vremenu velikih promjena Sažetak Intelektualac, pravni stručnjak i znanstvenik Hugo Werk ostavio je na polju pravne struke velik doprinos pa ga pravna povijest pamti i danas. Usprkos tome, njegov je život i intelektualna borba na više područja zanimljiva i poučna – označena pitanjem: kako biti intelektualac snažnog i homogenog intelektualnog habitusa ako živiš u tri države (Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina SHS / Jugoslavija i druga poslijeratna NFRJ) zasnovane na suprotstavljenim ideologijama. Iako ne ulazi u red najvažnijih društvenih protagonista, njegovo demokratsko usmjerenje, životno iskustvo i sudbina intelektualca na političkoj i ideološkoj vjetrometini daju hrvatskoj intelektualnoj povijesti širi uvid u različitost ljudskog iskustva i razvija emotivan odnos spram brojnih intelektualaca koji su zastupali ideje što su se pretvorile u svoju antidemokratsku suprotnost, naravno ako isključimo zločine. Kao subjekt povijesnih događanja, angažirani intelektualac koji je i sam djelomice sukreirao političko-ideološki obzor zaslužuje pozornost ne samo u ovoj prilici nego i u drugim prilikama, posebice u Dalmaciji.

Hugo Werk, Intellektueller, richtiger Fachmann und Wissenschaftler in der Zeit der großen Veränderungen Zusammenfassung Der Intellektuelle, juristische Fachmann und Wissenschaftler Hugo Werk hinterließ auf dem Gebiete des juristischen Faches einen großen Beitrag und so gedenkt die juristische Geschichte seines auch heute noch. Trotzdem sind sein Leben und der intellektuelle Kampf auf mehreren Gebieten sehr interessant und lehrreich, von einer Frage gekennzeichnet: wie ist man ein Intellektueller von starkem und homogenen Habitus, wenn man in drei Staaten lebt (Österreichisch-Ungarische Monarchie, Königreich der Serben, Kroaten und Slowenen / Jugoslawien und das zweite, Nachkriegs-Föderative Volksrepublik Jugoslawien) gegründet auf gegensätzlichen Ideologien. Obwohl er nicht zu den wichtigsten gesellschaftlichen Teilnehmern gehört, geben seine demokratische Einstellung, seine Lebenserfahrung und das Schicksal eines Intellektuellen auf einem den politischen und ideologischen Winden ausgesetzten Gebiet der kroatischen intellektuellen Geschichte einen breiteren Einblick in die Vielfalt der menschlichen Erfahrung und entwickelt eine emotionale Beziehung zu zahlreichen Intellektuellen, welche Ideen vertraten, die sich in ihr antidemokratisches Gegenteil umwandelten, die Verbrechen natürlich ausschließend. Als Subjekt historischer Ereignisse, engagierter Intellektuelle, der auch selbst die politisch-ideologische Horizonte mitgestaltete, verdient er eine Aufmerksamkeit nicht nur bei dieser Gelegenheit sondern auch bei anderen, besonders in Dalmatien.

103

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 89-104 Ivanka KuiÄ&#x2021;: Hugo Werk, intelektualac, pravni struÄ?njak i znanstvenik u vremenu...

104

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

Dr. sc. Stanko Piplović Društvo prijatelja kulturne baštine Split

UDK: 94(497.5-3 Dalmacija)(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 4.10.2016. Prihvaćeno: 5.10.2016.

Posjeta cara Frane I. Dalmaciji Na osnovu onovremenih podataka u periodičkim publikacijama i dokumentima prikazuje se posjeta i odnos Frane I. početkom XX. stoljeća prema Dalmaciji. Car je htio upoznati novu stečevinu. Detaljno se interesirao za stanje u toj udaljenoj i krajnje zapuštenoj pokrajini. Njegova realna zapažanja važna su za upoznavanje gospodarskih i socijalnih prilika. Za dugog boravka želio je također utvrditi sigurnosno vojno stanje s obzirom na okruženje susjednih država u vremenima velikih previranja. To se naročito odnosilo na krajnji južni dio zemlje. Gdje god je bio oduševljeno je dočekan od lokalnih vlasti, ali i od naroda koji je od novog gospodara očekivao mjere za napredak i bolji život.

Ključne riječi: XX. stoljeće, Kraljevina Dalmacija, gospodarske prilike, car Frane I., putovanje

105

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

Uvod Frane II. Habsburg (Firenza 12. II. 1768.- Beč 2. III. 1835.) bio je posljednji vladar Svetog rimskog carstva kojeg je osnovao 800. godine Karlo Veliki, a zauzimalo je gotovo cijelu zapadnu i srednju Europu. Car Frane naslijedio je oca Leopolda II. Njegovu vladavinu obilježili su vojni sukobi s Francuskom. Neuspjesi u ratu imali su za posljedicu raspuštanje tog golemog carstva 1806. godine. Od njegovog manjeg dijela nastala je 1804. nova država Austrija, a Frane je postao njen prvi car kao Frane I. Bio je konzervativan i vladao vrlo autoritativno. Kralj je Češke, Hrvatske i Ugarske. Naslijedio ga je sin Ferdinand I. 1831. godine koji zbog bolesti nije bio sposoban upravljati državom. To je vrijeme apsolutizma i centralizma. Koncem XVIII. stoljeća izbili su ratni sukobi između Francuske i europskih velesila. Nakon pobjede Napoleon je ukinuo Venecijansku republiku 1797. godine. U Dalmaciji, koja je bila u njenom sastavu, nastali su veliki neredi. Sukobili su se pristaše Venecije i Austrije. Oko svega bilo je mnogo nejasnoća pa i sukoba.1 Sklapanjem mira Dalmacija i Istra su dodijeljeni Austriji koja je prišla zauzimanju tih krajeva. Zadatak je povjeren generalu Mati Rukavini. Dana 25. lipnja 1797. isplovila je iz Trsta austrijska ratna mornarica s odredom vojske sa zadatkom da pokrajinu priključi Austriji. Poslije ulaska u Zadar uplovio je u Šibenik gdje ga je pozdravila masa naroda. Bio je u katedrali poslije čega je Rukavina održao govor. Naveo je da dolazi po naređenju cara Frane II., pročitao njegov proglas i zatražio od naroda i predstavnika mjesne vlasti prisegu vjernosti novom vladaru. Nakon toga 23. lipnja na velikom narodnom zboru pred katedralom, Šibenčani su se izjasnili da se grad sa svojim teritorijem ima podvrgnuti vlasti cara Frane I. kao kralju Hrvatske i Ugarske.2 I Splićani su na narodnoj skupštini 16. lipnja jednoglasno zaključili da se grad preda Frani I. Na sastanku su sudjelovali su predstavnici plemića građana i puka, prokuratori varoši i sela te glavari Splita i okolice. Pošto je odluka usvojena idućeg dana plemićko Veliko vijeće na izvanrednoj sjednici u kneževoj palači odredilo je delegata koji će poći caru. Na prijedlog suca Jakova Cindra izglasan je složno plemić Frane Marija Milesi. I u obližnjim Kaštelima i Trogiru bilo je prijepora oko budućnosti Dalmacije. Izbili su i tamo nemiri nakon pada Mletačke republike. U Trogiru je 14. lipnja 1897. godine bila je skupština svih staleža na kojoj su se trebale donijeti važne odluke za sudbinu grada. Ali ništa nije riješeno čak ni pitanje o priznanju cara Frane II. Konačno je na 19. lipnja održana zajedničkoj sjednici plemića, građana, pučana tog kraja pod predsjedavanjem trogirskog biskupa Ivana Pinellija. Bilo je dosta međusobnih sukoba, ali je ipak jednoglasno izabran za suverena grada Trogira i njegovog teritorija Frane 1

Rados Antonio Micheli Vitturi, „ Storia delle cose successe in Dalmazia dalla dissoluzione del veneto governo aristocratico fino allʹ ingresso delle armi di S. M. Francesco II imperatore e re„ , Bullettino di Archeologia e Storia Dalmata VI i VII, Split 1883 i 1884.

Slavo Grubišić, Šibenik kroz stoljeća, Šibenik 1974. 121.

106

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

II. kralj Ugarske. Na 22. lipnja podignuta je u Trogiru austrijska zastava. Zatim je 9. srpnja doplovila austrijska flota u grad. Rukavina je održao govor na hrvatskom jeziku. Odatle je proslijedio dalje i zaustavio se u Kaštel Novome gdje je također zakleo narod na vjernost caru.3 Već 1797. godine proslavljen je u Splitu carev imendan. Na svečanosti je govorio ugledni književnik i skladatelj Julije Bajamonti povezujući Habsburgovce s njihovim predšasnicima hrvatskim i ugarskim kraljevima.4 U daljnjim ratnim sukobima pobijedio je Napoleon u bitci kod Austerliza. Na 27. prosinca 1805. mirom u Požunu Austrija im je Francuzima ustupila teritorij bivše republike Venecije uključivši i Dalmaciju koja je kratko vrijeme bila pod njihovom upravom. Konačnim porazom Francuza, 1813. Austrija je ponovno zavladala Istrom i Dalmacijom koja je Bečkim kongresom 1815. definitivno ušla u sklop monarhije. Ta pokrajina s Dubrovnikom i Kotorom izdvojena je 1816. godine kao posebna krunovina podvrgnuta izravno Beču. Stoljetna mletačka nebriga i ratovi s Turcima ostavile su duboke posljedice. Život u rubnoj i siromašnoj pokrajini je tekao monotono bez volje da se stanje unaprijedi. Njezine političke i gospodarske prilike i dalje stagniraju. Velik dio pučanstva je neuk i nepismen. Ipak su poduzete neke mjere za poboljšanje stanja. Reformirana je uprava. Naredbom cara Frane I. 1815. u Dalmaciji je od 1. siječnja 1816. godini stupio na snagu Opći građanski zakonik iz 1811. utemeljen na rimskim pravnim načelima. Trebalo je organizirati vlast i sudstvo. Za to je bilo nekoliko prijedloga. Napokon se od 1817. pokrajina nazvana Kraljevina Dalmacija kao zasebna jedinica podvrgnuta neposredno Beču.5 Radilo se na sistematizaciji školstva. Iste godine otvorene su državne gimnazije u Zadru, Splitu i Dubrovniku.6 Gospodarske prilike bile su vrlo teške naročito u selima Zagore. Ipak početkom XIX. stoljeća osjećalo se poboljšanje životnih uvjeta u usporedbi s XVIII. stoljećem kada se živjelo velikoj neimaštini. Iako su narod i dalje pritiskivale mnoge nevolje, oskudica, glad i bolesti došlo je do stanovitog porasta pučanstva. Pokrajina je 1818. brojila skoro 298 tisuća stanovnika. U to vrijeme bilo je po ondašnjim mjerilima 13 gradova, 35 gradića i 824. sela. Postojala su ipak samo tri grada koji su prešli 5000 stanovnika i to Split, Zadar i Dubrovnik. Poljoprivreda je bila glavno zanimanje naroda. Ali proizvodnja je bila primitivna i zanemarena pa hrane nije bilo dovoljno za prehranu. Uzgoj žitarica je bio skup i nije 3

Vjeko Omašić, Kaštela, Dio treći, Kaštela 2001. 585-596.

Grga Novak, Povijest Splita, Treća knjiga, Split 1965. 20 i 21, 35.

Frane Ivković, „Organizacija uprave u Dalmaciji za vrijeme druge austrijske vladavine 1814 – 1918.“, Arhivski vjesnik, 34-35, Zagreb 1992. 33-34.

Josip Posedel, „Iz povijesti Klasične gimnazije“, Spomenica 150-godišnjice klasične gimnazije u Splitu 1817-1967, Split 1967. 9-12.

107

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

se isplatio. Stanje su pogoršavale suše i primitivna sredstva obrade uz konzervativizam bez novih naprednijih metoda pa su se osnovne namirnice morale nabavljati izvana. Na otocima i primorskom pojasu bio je na snazi kolonatski sustav to jest postojali su vlasnici velikih posjeda koji su pojedine dijelove zemljišta davali na obradu seljacima. Time su posjedi usitnjeni i nisu bili pogodni za proizvodnju. obrađivala se tek šestina površine. Ostalo su bili pašnjaci, šume močvare i neplodno tlo. U unutrašnjosti pokrajine vlasnik zemlje bila je država. Najviše se uzgajala vinova loza i masline čija je kultura bila vrlo raširena. Austrijska uprava je već na početku radila na unapređenju proizvodnje ulja. Nastojalo se uvjeriti poljoprivrednike o koristi uzgoja krumpira. Tu novinu su seljaci slabo prihvaćali. Proizvodnja industrijskog bilja bila je tek u začetku. Pokušavalo se uzgajati konoplju i lan, ali bez većih rezultata. Stočarstvo je oduvijek imalo veliku važnost za život pučanstva pa je Austrija nastojala da ga unaprijedi. I ribarstvo je imalo veliki značaj . Naročito je plave ribe bilo u izobilju što je mnogo značilo za prehranu. Ali bilo je malo onih koji su se isključivo time bavili. Ostale gospodarske i obrtničke aktivnosti bile su malo zastupljene. Pokušalo se otvoriti rudokope ugljena, ali je u početnom razdoblju bila slaba organizacija rada. Klimatski uvjeti omogućili su proizvodnju morske soli. Produkcija je bila vrlo isplativa radi jednostavnog postupka dobivanja. Odmah u početku uređene su solane njihovi bazeni, kanali i pristani na obali pa se unapređivala tehnologija. Bilo je pokušaja uspostavljanja manufakturnih radionica.7 Stanovnici posebno seljaci su podvrgavani javnim radovima. To je bila velika obveza bez ikakve nagrade. Sve se negativno odražavalo na mogućnost obavljanja poljskih radova. Takve su bile prilike u Dalmaciji kada je posjetio car Frane I. U Dalmaciji se redovito slavio carev rođendan koji je padao na 12 veljače. Tako su u predvečerje na 11. veljače 1816. splitski amateri odigrali jednu dramu na koju je priredbu Općina proglasom pozvala narod. Uz ostale službene osobe prisustvovao je i konzul Kraljevstva Dviju Sicilija. Gradski amateri su nastupili u kazalištu 1820. i 1821. godine. U 1823. u Casinu su plesali ecosée, dok su 1826. priređene trke i igra se kukanja na obali. Zapažena je i glazbena kantata izvedena 1834. u splitskom kazalištu. Za nju je tekst napisao pjesnik i političar Leonardo Dudan, a uglazbio i izveo je maestro Domenico Barocci uz sudjelovanje diletanata i učenika.8 7

Šime Peričić, Gospodarske prilike u Dalmaciji od 1797. do 1848. Split 1993. - Šime Peričić, „Oskudica i glad u Dalmaciji u XIX i početkom XX stoljeća, Radovi instituta za hrvatsku povijest, 13, Zagreb 1980. 5

Cvito Fisković, „Splitsko kazalište do sredine 19. stoljeća“, Mogućnosti 2-3, Split 1979. 313. - Leonardo Dudan, Nel giorno natalizio di S. M. lʹ Imp. e Re Francesco Primo , Cantata. Split 1834. – Dudan se rodio u Kaštel Kambelovcu 1798. Pohađao je sjemenište u Splitu. Studirao književnost i pravo u Padovi. Po povratku u Dalmaciju u Splitu je obavljao razne društvene i političke dužnosti. Književna i pjesnička ostvarenja su mu pretežno prigodničarske naravi vezana za razne svečanosti i uspomene. Između ostalog objavio je u Splitu 1835. godine povodom smrti cara Frane I. tekst Nelle solenni esequi di S. M. Francesco I. Preminuo je u Splitu 1864. godine

108

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

Ante Barač, Dolazak carice Karoline Auguste u Split 10. lipnja 1818. godine. Arheološki muzej Split

Putovanje Dalmacijom Car Frane I. je, uz sugestiju baruna Maximilliana von Liechtensteina, odlučio 1818. godine obići te krajeve na granici s Turskim carstvom.9 Sam Liechtestein je dobro poznavao Dalmaciju pa je napisao i djelo Reisen durch des österreichische Illyrien, Dalmatien und Albanien imn Jahre 1818. koje je tiskano u Meissenu 1822. godine. Uz cara je bila i njegova četvrta supruga Karolina Augusta Bavarska, a u pratnji arheolog Anton Steinbüchel von Rheinwall ravnatelj carskog muzeja u Beču. Sudjelovao je i botaničar Franz von Portenschlag-Ledermayer. To putovanje je urodilo njegovim najznačajnijim doprinosom botanici. Otkrio je oko 200 novih biljnih vrsta. Kao carev pratitelj teško je obolio i nakon četiri godine preminuo. Pripremao je opširnu knjigu o biljkama u Dalmaciji. Međutim, kako je malo bilježio ostalo je poslije njega samo ponešto o tome.10 9

Ivan Pederin, Njemački putopisi po Dalmaciji. Split 1989. 74. Posebno su zanimljiva careva zapažanja u njegovom dnevniku o Splitu i Trogiru donesena u Pederinovoj knjizi na stranicama 82-108.

Steinbüchel (1790.-1883.), istraživač starina i državni službenik. U Beču je završio filozofske studije i predavao na sveučilištu te bio ravnatelj Kabineta za numizmatiku i starine. Istraživao je spomenike Dalmacije. – Portenschlag se rodio u Beču 1772. gdje je i preminuo 1822. godine. Završio je pravo i bavio se advokaturom. Već u mladosti sakupljao je biljke pa se kasnije tome potpuno posvetio i stekao velika znanja. Dobro je poznavao Dalmaciju. Gaston Coen, Mirna Petricioli, Prvi botaničari u Zadru, Zadar 1996. 15 i 16.

109

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

Na 15. ožujka službeno je najavljen carev put u Dalmaciju. Krenuo je iz Beča 10. travnja 1818. godine. Vodio je detaljan dnevnik pod naslovom Bereisung meines Königreiches Dalmatien, dann Croatiens Militär-Grenze und dessen Provinziale koji je ostao u rukopisu.11 U njemu je bilježio pojedinosti o krajolicima, ulicama naselja, stanovništvu i upravi. Posvetio je mnogo pažnje opisu dalmatinskih gradova i njihovih spomenika kulture. Ipak najviše su ga zanimala vojna pitanja i stanje utvrda. Putovao je kroz Ugarsku, Hrvatsku i duže se zadržao u Vojnoj krajini. Frane I. stupio je u Dalmaciju kod Knina bez vojne pratnje koja ga je inače čuvala. Bio je u Zadru, Šibeniku, Splitu, Solinu,Trogiru, Sinju, Drnišu, Vrlici, Makarskoj, Stonu, Dubrovniku, na Lokrumu u Trstenom i opet u Zadru. U čast carskih supružnika napisani su brojni prigodni stihovi soneti, ode, epigrami i himne. Kuda god su prolazili ili bili u posjeti postavljani su prigodni natpisi ili stalni spomeni. U Okružju Splita bilo ih je priličan broj. U samom gradu su se nalazili na Peristilu, nad vratima katedrale i crkve sv. Dominika gdje se držala literalna akademija. U Trogiru natpisi dobrodošlice stavljeni su na pročelje katedrale, ispod njenog zvonika prema trgu i nad triumfalnim lukom pred obližnjim selom Segetom. U Sinju su ukrašavali novi most na početku puta prema Hanu i Bilom Brigu, u Vrlici je bila mramorna ploča na početku novog puta prema Drnišu. O dolasku u Zadar napisana je i prigodna brošura kao čin podaničke vjernosti Alle loro Maestà Francesco I. Imperatore e Re, e Carolina Augusta Imperatrice e Regina in Zara, a kod dolaska u Split Pel faustissimo arrivo in Spalato delle loro maestà Francesco primo imperatore e re, e Carolina Augusta imperatrice e regina avvenuto li 12. maggio 1818.12 Car je stigao je u subotu 2. svibnja preko Benkovca u Zadar u pet sati poslije podne. Narod ga je dočekao poklicima odanosti i s oduševljenjem dobrodošlice. Na 3. svibnja je obišao veći dio grada. U 10 sati u bogato ukrašenoj katedrali bio je na misi. Prisustvovali su članovi kaptola na čelu s arhiđakonom dr. Ivanom Đurovićem pa su pjevanjem svečane himne zahvalili nebu za taj sretan trenutak. Poslije podne primio je u audijenciju sve one koji su to nastojali. Idućeg dana u ponedjeljak vladari su napustili grad i pravcem prema Ninu otputovali na otok Pag. Dana 5. svibnja na povratku zaustavili su se u Ninu. Na 9. svibnja car i carica vratili su se u Zadar. Za vrijeme njihovog boravka u Zadru upriličeno je viteško natjecanje. Car je obišao gimnaziju koju je u to vrijeme pohađalo ukupno 48 učenika , a carica je posjetila ženski benediktinski

O carevom dnevniku vidjeti u Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima. Zagreb 1991. 73-76. Sačuvan je teško čitljivi carev rukopis olovkom i njegov prijepis.

U brošuri su objavili svoje radove iz Splita kanonik dr. Antonio Tochich rektor Nadbiskupskog sjemeništa, don Pietro Butturi i Spiridone Tadich profesori sjemeništa, Škola humanizma na gimnaziji, Radoš Antonio Michieli Vitturi tajnik Societa Economica di Spalato te mnogi ugledni pojedinci i studenti. Zastupljeni su i grad Šibenik, općine Trogir i Makarska.

110

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

samostan sv. Marije.13 Bio je i u svetištu sv. Šimuna i dodijelio bogati prilog. Pošto je veći dio crkve bio ruševan, odredio je dotaciju iz sredstava erara za njen popravak koji je uskoro započeo. Uređen je glavni oltar. U apsidi je postavljena pala slikara Palme starijeg na kojoj je predstavljen Isus na križu s Djevicom Marijom i svecima koja se do tada nalazila u napuštenoj crkvi dominikanaca. U to vrijeme važno je bilo pitanje otvaranja liceja u gradu. Car je to smatrao opravdanim i mislio da bi se proširenjem zgrade samostana sv. Krševana u Zadru mogli organizirati filozofski tečaji, a također urediti i konvikt za učenike.14 Vrhovnom rezolucijom od 15. siječnja 1819. godine zatražio je od Dvorskog povjerenstva za školstvo detaljan izvještaj o tom problemu. Na to je Povjerenstvo tražilo mišljenje od pokrajinske Vlade u Zadru u kojem bi se dalmatinskom gradu bilo najpovoljnije otvoriti taj studio državnim troškom i konvikt za najmanje 20 mladića. Pomišljalo se da bi studij imao vjerski karakter poslije kojeg bi učenici mogli preći u sjemenište u Šibeniku i u Beč na nauk teologije. Dalmatinska vlada se požurila s ponudom i pozvala se na carevo obećanje da bi se licej ustanovio u Zadru i da bi se u tu svrhu zgrada sv. Krševana mogla povisiti za još jedan kat. Osim toga, u skladu s godišnjim programima austrijskih liceja, predložila nastavni program. Konačno je carskom vrhovnom rezolucijom krajem 1919. godine naređeno aktiviranje u Zadru liceja s internatom.15 Iz Zadra putnici su proslijedili u posjete ostalim krajevima Dalmacije. Carica Karolina je krenula brodom koji ju je čekao u luci.16 Dana 10 svibnja car je preko Skradina stigao u Šibenik. Dočekala ga je četa teritorijalne obrane i mnoštvo svijeta. Odsjeo je u kući Drago sjedištu kotarskog poglavara, a njegova pratnja u susjednoj zgradi Dimitrović. U gradu je ostao dva dana i za to vrijeme uz ostalo odvezao se u tvrđavu sv. Nikole u kanalu i divio se gotičko-renesansnu katedrali djelu majstora Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca. Obišao je i dječje nahodište koje je bilo vrlo zapušteno. Primio je ugledne osobe, izaslanstvo trgovaca i predstavnike crkve. Na 12. svibnja otputovao je za Trogir.17 13

Školske godine 1817.-1818. u zadarskoj gimnaziji je bilo šest razreda i to četiri normalne škole i dva humanizma. Godišnji ispiti prethodne godine dali su slabe rezultate. Stoga su neki učenici morali ponavljati razred, neki su bili propušteni dalje dok su drugi odlučili nastaviti učenje kod privatnih profesora . To je rezultiralo smanjenjem broja polaznika . Iduće školske godine otvorena je u gimnaziji četiri razreda gramatike.

Još se u vrijeme francuske uprave početkom XIX. u Zadru je korištena je zgrada bivšeg srednjovjekovna samostan sv. Krševana za licej. Već tada se razmatrala mogućnost pregradnja čitavog sklopa. U tu svrhu inženjer Frane Zavoreo je napravio projekt, a jednu inačicu rješenja napravio je 1808. godine i arhitekt Basilio Mazzoli. Stanko Piplović, Visoko školstvo i studij arhitekture u Dalmaciji za francuske uprave, Split 2009. 31-37.- Ivo Petricioli, „Bilješke o umjetnosti XIX st. u Zadru“. Zadar zbornik, Zadar 581-583.

Nicolò Giaxich, Per la inaugurazione del Liceo di Zara nel 1826, Discorso, Saggio di memorie Dalmate, Zadar 1840. 33-39. -Tullio Erber, Storia dellʹ i. r. Ginnasio Superiore in Zara con lingua dʹ istruzione italiana, Zadar 1905. 174-175.

Carlo Federico cav. Bianchi, Fasti di Zara religioso-politico-civili. Zadar 1888. 131. – Ivan Pederin, „Franjo I. u Zadru“. Kačić 7, Split 1975.

Ivan Pederin, „Franjo I. o Šibeniku u svom putnom dnevniku iz 1818. godine“, Radovi zavoda JAZU 29-30, Zadar 1983. 182-184.

111

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

Za boravka u Trogiru car je bio dva dana gost biskupa Antuna Pinellija . To je zasigurno bilo u biskupovoj palači koja se nalazila na jugoistočnom dijelu grada uz gradske zidine. Razgledao je gradske utvrde posebno srednjovjekovni kaštel Kamerlengo i kulu sv. Marka te ostatke bastiona. Bio je i u stolnoj crkvi sv. Lovrijenca romaničkoj građevini iz XIII. stoljeća. Primio je izaslanstva građana i seljaka iz okolice. O tome su kasnije kolale neke šaljive anegdote. Priča se da je jedan stari župnik s obližnjeg otoka Drvenika donio caru molbu da ga imenuje kanonikom. Nakon što je otišao svećenik se opet vratio i s vrata pripomenuo je caru: Veličanstvo nemojte zaboraviti. Zatim kad je car s velikom svitom izlazio iz katedrale kroz Kneževa vrata jedan seljak, koji je mrzio Francuze i njihove pristaše u gradu, zavikao je: Prisvitla Kruno, znajte da je protiv Vas onaj Collostorto. A to je bio dr. Špiro Gavala koji je nazvan tako zbog krivog vrata i bio veliki frankofil i muž Lukrecije Cipiko jedne od posljednjih potomkinja najpoznatije plemićke trogirske obitelji. Car je pregledao sve radove i ceste koje su Francuzi za svoje kratkotrajne uprave 1806.-1814. godine izveli. U to vrijeme general Marmont je učinio mnogo za uređenje grada i njegovu čistoću. Rušili su se zapadni bedemi zbog zdravstvenih i estetskih razloga s namjerom da se na njihovom mjestu urede šetališta i parkovi. Započelo se s isušivanjem močvara i bara s kopnene strane u Solinama i na Travarici koje su bile leglo malarije. Izgrađena je duž obale cesta do sela Marine i u unutrašnjost do Zagore. Vidjevši to Frane II. je kazao: Šteta što ti Francuzi nisu još ostali. Car je posjetio i samostan Sv. križa na otoku Čiovu.18 Car je obišao i botanički park kojeg je uredio grof Ivan Luka Garagnin na kopnenoj strani pred otočićem na kojem je Trogir. Njegov nacrt učinio je arhitekt Giannantonio Selva istaknuti klasicista profesor na Akademiji za umjetnost u Veneciji. Garagnin je bio vrstan botaničar i stručnjak za poljodjelstvo. U raskošno uređenom parku bogatom cvijećem, rijetkim biljem i antičkim spomenicima eksperimentirao je u dogovoru s vladom mogućnost uzgoja mediteranskog raslinja u pokrajini. Na sjećanje te posjete Garagnin je odlučio postaviti spomen ploču. Za to je najprije tražio odobrenje okružnog poglavara oko čega se razvila prepiska. Sastavljene su tri inačice teksta koje su poslane na ocjenu prefektu javne knjižnice u Veneciji opatu N. A. Morelliju radi njegovog mišljenja. Pored toga, pošto je Selva dobro poznavao prostor, od njega je zamoljen savjet o najpovoljnijem mjestu postave ploče. Međutim ubrzo su umrli Selva i Morelli pa je posao povjeren Morellijevom nasljedniku N. A. Diedu tajniku Akademije što se dosta oteglo. Ploče danas nema u vrtu pa nije poznato da li je postavljena.19 Istog dana 12. svibnja poslije podne stigao je u svečano ukrašen Split. Cara su dočekao upravitelj i masa oduševljenih građana uz crkvena zvona i grmljavinu topova. 18

Ivan Delalle, Trogir, Trogir 1936. 29. – Stanko Piplović, Graditeljstvo Trogira u 19. stoljeću, Split 1996. 12.

Stanko Piplović, „Prilog proučavanju parka Garanjin-Fanfonja u Trogir“, Hortikultura 1, Split 1976. 18. Stanko Piplović, „Prostorno-arhitektonska revitalizacija parka GaragninFanfogna u Trogiru“, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 16, Zagreb 1990. 62-63. - Danica Božić- Bužančić, Južna Hrvatska u europskom fiziokratskom pokretu, Split 1995. 216.

112

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

Grad je u to vrijeme brojio oko 18.000 stanovnika od toga 25 Grka i 151 Židova.20 Bio je zapušten s uskim uličicama bez kupališta i kazališta i nekog boljeg svratišta, ali sa značajnim graditeljskim spomenicima. U njemu je sjedište Okružnog poglavarstva i suda prvog stupnja. Imao je sjemenište i gimnaziju. Gradonačelnik je bio Petar pl. Cambi. Zbog uskih ulica kojima nije mogla proći kočija gosti su morali pješice do Peristila središnjeg trga Dioklecijanove palače putem posutim ružama. Visoki gosti su obišli sve urede i javne ustanove, a carica i sve redovnice. Bili su 3. svibnja u gimnaziji gdje je nekoliko đaka recitiralo prigodne stihove. Nad vratima te zgrade postavljen posvetni natpis. Sličan doček je priređen i u Nadbiskupskom sjemeništu. Na početku je rektor zavoda kanonik Ante Tokić izrekao kratak govor. Zatim su opet učenici pjesničkim sastavima veličali vladareve vrline.21 U gradu su boravili devet dana u gotičkoj palači ugledne obitelji Grisogono na antičkom Peristilu u povijesnom središtu grada pa su s prozora mogli uživati u monumentalnoj arhitekturi. 22 Za tu izuzetnu prigodu Split je bio bogato iluminiran, igrala su se kola, prikazana je narodna igra Moreška, a na Peristilu su se u večernjim satima održavali plesovi. Cara su zanimale utvrde grada. U svom dnevniku naveo je imena baroknih bastiona iz vremena venecijanske uprave koji su ga okruživali i zapisao njihovo građevinsko stanje. Zapazio je da su neke kurtine među njima porušili Francuzi.23 U to vrijeme taj fortifikacijski sustav je još uvijek bio u dobrom stanju, ali uslijed prestanka turske opasnosti i razvitka ratne tehnike nije bio više potreban. Obilazio starine i pogledao vrijedne zbirke. Kao osobu bliskoj klasici naročito su ga dojmili monumentalni ostaci Dioklecijanove palače peristil, mauzolej i hram koje je u nekoliko navrata razgledao pa je bio sklon da se neki njeni dijelovi oslobode od kasnijih dogradnja koje su ih zaklanjali. Frane I. se spustio i u podrume Dioklecijanove palače koji su bili zatrpani otpadnim materijalom koji se tamo stoljećima bacao iz stambenih kuća iznad njih i samo djelomično pristupačni. Opisao ih je dosta detaljno. Naveo je kako ih je gradonačelnik želio očistiti pa bi se veliki prostori mogli iznajmiti, a dobivena sredstva upotrijebiti za oslobođenje i uređenje drugih starina.24 Pozornost mu je privukao i javni park kojeg je dao urediti početkom XIX. stoljeća za francuske uprave Dalmacijom general Auguste Marmont na zapadnoj strani grada. 20

R. von H., Reise durch das ӧst. Illyrien, Dalmatien und Albanien im Jahre 1818. Meissen 1822.

Duško Kečkemet, „Opis Splita u prigodi posjeta cara Franje prvoga 181.“. Kulturna baština 9-10, Split 1979. – Duško Kečkemet, „Zbivanja u Splitu i svijetu u kronici splitske gimnazije 1817-1868.“ 290 godina Klasične gimnazije u Splitu 1700-1990, Split1990. 209-210.

Prema novinskoj vijesti o stotoj godišnjici posjeta car je u Splitu boravio u domu stare i ugledne plemićke obitelji Cambi. To je bila istoimena ulica, a današnja Bosanska u povijesnom središtu grada. Vlasnici kuće za prigodno uređenje kuće utrošili su 20.000 forinta. To zasigurno nije točno jer se u njegovom dnevniku izričito se spominje Peristil. „Car Franjo u Splitu“, Naše Jedinstvo, Split, 13. IV. 1918 . 1 i 2.

Arsen Duplančić, Splitske zidine u 17. i 18. stoljeću. Zagreb 2007. 38.

Duško Kečkemet, Vicko Andrić arhitekt i konzervator 1793-1866. Split 1993. 69.

113

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

Portreti cara Frane I. i carice Auguste Karoline, ulje na platnu oko 1820. godina. Arheološki muzej Split

U svom dnevniku je zapisao kako je prostran, ravan i izdignut, a s juga prema moru je pristup s ogradom od balustradom i stepeništem. Napominje da je zamišljeno da se uokviri zgradama što je kasnije i učinjeno.25 Zapazio je uske ulice i mračne kuće. Srednjovjekovni zvonik pred katedralom bogatom dekoracijom privukao je posebnu pozornost pa je carica napravila njegov crtež. Za boravka u Splitu vidio je car da je zvonik katedrale u lošem stanju. U njega su često udarali gromovi. Stoga je naredio da se popravi na vladin trošak koja je za to dala 1858. forinta. Tako je 1822. arhitekt Vicko Andrić započeo radove. Uz ostalo postavio je na vrhu gromobran i dao premjestiti zvona na donje katove.26 Prilikom carevog boravka u Splitu darovao mu je liječnik i starinar Carlo Lanza neke stare medalje iz svoje bogate zbirke.27

Slavko Muljačić, „Studija o prostornom razvoju Marmontove ulice u Splitu, s posebnim osvrtom na građevinski sklop uz Obrov (1807-1989“. Kulturna baština 20, Split 1990. 122.

Grga Novak, Povijest Splita, knjiga treća, Split 1965. 418.

Beč je u to vrijeme pokazivao sve više zanimanja za dalmatinske spomenike. Tako su upravo 1818. godine preneseni u Beč u tajni dvorski i državni arhiv na prijepis razni dokumenti iz Kaptolskog arhiva splitske stolne crkve. Ubrzo su vraćeni. Frane Bulić, „Izvješće o djelatnosti pokrajinskog Konservatorijalnog ureda za Dalmaciju i Povjerenstva Dioklecijanove palače u Splitu do konca 1920.“ Bullettino di archeologia e storia dalmata XLIII, Sarajevo 1920. 4.

114

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

Prigodom dolaska carskog para u Split ispjevane su u njihovu slavu i objavljeni brojni stihovi, soneti, epigrami, ode, kantate i himne. Sastavili su ih profesori, učenici sjemeništarci, svećenici, franjevci, službenici Šibenika, Splita, Trogira i Makarske na talijanskom i latinskom jeziku. Posebno su se istakli učenici humanizma Splitske gimnazije. Bilo je i tekstova koje su priredile općinske uprave. Tiskar G. Demarchi izdao je više sveščića s stihovima posvećenim za tu prigodu. Na uspomenu boravka cara zaključkom Općinskog vijeća Splita bila je 12. svibnja 1820. godine postavljena na pročelju Peristila spomen ploča s natpisom: FRANCISCO PRIMO. AUST. IMP. S. AUG. ET DALM. REGI. HOC. FIDELIT ET LAET MONUM. PRAESETI. SPALATUM POSUIT. IV. IDUS.M.D.CCCX VIII.28 Ploče u Splitu su postavljene još iznad ulaza u katedralu, nad vratima gimnazije, nadbiskupskog sjemeništa i crkve sv. Dominika gdje je upriličena književna akademija. U Trogiru su bile na pročelju katedrale i pod zvonikom prema trgu zatim u okolnim mjestima, u Sinju na mostu na početku novog puta za Han i Vrliku i na početku novog puta prema Drnišu. Napravljeni su trijumfalni lukovi s natpisima u Solinu i Segetu.29 Frane I. je obišao i antičke ostatke građevina u Solinu nedaleko Splita. Tu se nalaze ruševine Salone glavnog grada prostrane rimske provincije Dalmacije koje do tada još nisu bile sustavno istražene. Otišao je putem iz Splita 14. svibnja. Kada je na putu došao do crkvice sv. Duje tu je skrenuo u polje na istok pogledati most na lukovima rimskog akvadukta koji je nekada opskrbljivao vodom carsku palaču. Građevina je obrasla travom i žbunjem pošto vodovod nije odavna više bio u funkciji. Kroz ruševine Salone vodio je cara arhitekt i konzervator Vicko Andrić. Pred posjetiteljima su se ukazali moćni ostaci stupova i lukova amfiteatra na zapadnom kraju grada zatim ostatci teatra i gradskih zidina obrasli u gustom zelenilu. Sve je to izazvalo vladarevo divljenje. Bio je to povod osnivanju Arheološkog muzeja u Splitu previšnjom carskom odlukom 1820. godine. Na osnovu toga Dalmatinska vlada u Zadru donijela je dekret

„Car Franjo u Splitu“, Naše Jedinstvo, Split 13. IV. 1918. 1 i 2. Ploča na latinskom jeziku je uklonjena je nakon završetka Prvog svjetskog rata 1924. godine. Na ploči su uklesane skraćenice riječi za razliku od onoga na prigodnoj pergameni gdje su bile cjelovite.

Pel faustissimo arrivo in Spalato delle loro maestà Francesco primo imperatore e re, e Carolina Augusta imperatrice e regina. Avvenuto li 12. maggio 1818. Split 1818. - Pietro Butturi, Pel faustissimo arrivo in Spalato di sua maestà Francesco primo imperatore e re, Sonetti, Split 1818.

115

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

o njegovom ustrojstvu. Zgrada je podignuta 1821., a srušena 1928. godine.30 Bila je to vrlo jednostavna izdužena prizemnica prislonjena s vanjske strane istočnog obodnog zida Dioklecijanove palače na današnjem Pazaru. Samo joj je pročelni zabat na južnoj strani odavao skromna obilježja klasicizma. Njen projekt je vjerojatno izradio arhitekt Vicko Andrić.31 Unapređenje arheoloških istraživanja u Saloni bilo je značajno za nove znanstvene spoznaje o prošlosti Dalmacije, ali i za obogaćenje carskog kabineta antičkim predmetima. Car je čak 5. svibnja 1819. godine izdao odredbu kojom je zabranio rušenje starina Salone. Iz Solina su se gosti ponovno vratili u Split. Na 15. svibnja spustio se Frane I. u podrume Dioklecijanove palače koji se nalazili na njenom južnom dijelu ispod carevog stana. Obišao je i druge važne zgrade u povijesnom središtu grada: venecijansku kulu, gradski trg i ruševno kazalište na njemu, kompleks vojne bolnice nekadašnji ženski benediktinski samostan. Sve je detaljno opisao u dnevniku. Idućeg dana ujutro prisustvovao je misi u stolnoj crkvi. Navečer su na Peristilu mladići i djevojke odjeveni kao pastiri otplesali kolo. Carica je odlučila iz Splita poći dalje morem u Dubrovnik. Uputila se rano ujutro 20. svibnja. Ispratile su je ukrašene brodice na kojima su bili predstavnici upravnih i crkvenih ustanova, jedrenjaci i šest topovnjača. Zaustavila se kratko u Hvaru i stigla u Dubrovnik nešto poslije dolaska cara koji se zaputio kopnom. Iz Dubrovnika car se vratio opet kopnom u Sinj gdje je čekao dolazak supruge koja je stigla preko Splita. Viteško natjecanje u spomen pobjede nad Turcima 1715. godine Sinjska alka je pobudila carevu pozornost. Godine 1818. je obnovljena, ali su nedostajala novčana sredstva za nagradu pobjedniku i troškove organizacije. Obećana je redovita državna pomoć koja nije stizala. Stoga je načelnik Vicko Buljan uputio još 9. svibnja molbu na njegovo ime da se to uredi. U njoj je iznio kratak historijat borbe s Turcima i da je Alka važna za Sinjane da se vježbaju u jahanju i održavanju konja kako bi eventualno mogli služiti za državnu službu. Frane I. je na svom putovanju dva puta bio u Sinju. U oba puta se održalo viteško natjecanja Alka. Prvi put je to bilo 15. svibnja kojom prilikom su Sinjani obnovili svoj stari narodni običaj. U gađanju prstena pobijedio je alkar Frane Tripalo. Drugi put su se ponovile 6. srpnja kada se car sa suprugom zadržao u gradu 6 dana pa se natjecalo u počast carice.32 Caru su se konjičke trke neobično svidjele pa je odobrio njihovo održavanje svake godine na njegov rođendan 12. veljače. Pored toga odredio je da se

Slavko Muljačić, „Kronološki pregled izgradnje Splita u XIX. i XX. stoljeću“, Zbornik Društva inženjera i tehničara u Splitu, Split 1958. 75.

Neda Anzulović, „O historijatu gradnje Arheološkog muzeja u Splitu“, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LXXV, Split 1981. 164.

Šime Jurić, Dokumenti i književna građa o sinjskoj alki, Split 1988. 17 i 18.

116

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

pobjednike nagrađuje sa 100 forinta iz državne blagajne.33 Od tada je Društvo bilo obvezno svake godine podnositi vlastima u Zadru detaljan izvještaj o trci. Početkom 1819. Pokrajinska vlada svojim otpisom Komorskoj blagajni u Zadru od 23. veljače obavijestila da je, prema carevoj odluci, Dvorska blagajna odobrila sredstva koja će se svake godine isplaćivati preko Okružne blagajne u Splitu. To se i prakticiralo sve do 1918. godine gotovo jedno stoljeće O odluci je obaviješteno stanovništvo. Pored toga trebalo je vladi svake godine dostaviti ime pobjednika. Natjecanje u Sinju na datum 12. veljače počela održavati 1820. godine. Pobjednik je tada bio Jakov Jelinčić.34 Posebnu pozornost privukla je trka na carev rođendan 1827. Za tu prigodu književnik dr. Leonardo Dudan je objavio 1827. dugačku pjesmu od 48 strofa na talijanskom jeziku o Alci u spomen na carev put po Dalmaciji 1818. godine. Posvetio je opatu Antunu Podriecu profesoru fizike i matematike na Nadbiskupom sjemeništu u Splitu.35 To je prvo opsežno beletrističko djelo o sinjskoj narodnoj igri napisano za određenu priliku u slavu vladara.36 Kasnije je datum utrka prenesen na rođendan slijedećih vladara. U nastavku putovanja Dalmacijom Frane I. je prošao preko Kleka koji je bio na turskom teritoriju. Za to je knez Clemens Metternich od carigradske Porte dobio posebno dopuštenje. Dana 22. svibnja stigao u Ston i nastavio put u Dubrovnik. U okviru priprema carevog dolaska u grad 30 mladića iz plemićkih obitelji ponudilo se da će formirati njegovu tjelesnu stražu. Međutim to dalmatinska vlada nije prihvatila. Kako je bilo najavljeno da će car posjetiti sve dijelove okružja, prišlo se popravku okolnih putova. U Dubrovniku je bila posebna situacija. Plemstvo je francuskom okupacijom i propašću Republike pa dolaskom pod Austriju u velikim društvenim promjenama izgubilo značaj u javnom životu. Osiromašilo je, raseljavalo se i izumiralo. U tim turbulentnim prilikama među njima je ipak veliki broj francuskih pristaša, iako su im baš oni dokinuli samostalnost. Bilo je neprijateljskih raspoloženja prema austrijskim vlastima. Sinovi plemića Petra Natalija su se zalagali za obnovu nezavisnosti Dubrovačke republike. Jedan od njih Jakov bio je rusofil a zatim frankofil pa je nakon ukinuća 33

Giuseppe Valentinelli, Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro, Zagreb 1855. 180. 4, 11, 53, 73, 78, 102108, 121, 149, 154, 180, 191, 208, 243, 282 -283, 288, 294-295.

Ana-Marija Vukušić, „Zapisi o Sinjskoj alki i njihova primjenjivost u etnološkome istraživanju“, Studia ethnologica Croatica 19, Zagreb 2007. 226.

Leonardo Dudan, La giostra di Sign nel giorno natalizio di S. M. Imperatore e Re Francesco I. Venezia 1827. Knjigu je preveo na hrvatski jezik i priredio Tonko Maroević pod naslovom Leonardo Dudan, Sinjska alka. Izdana je uz izvorni tekst na talijanskom jeziku 2007. godine u Sinju.

Šime Jurić, „ Pjesma o sinjskoj alci iz 1827. godine“, Arheološka i historijska baština Cetinske krajine 2, Sinj 1981. 187-188.

117

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

Republike imenovan privremenim sucem. Ignacio Gozze koji je koji je u dva navrata obnašao dužnost kneza, također je bio frankofil i monarhist protivnik Austrije. Neki su se okupili i potpisali prosvjed protiv nove uprave. Stoga su strogo kažnjeni. I pored svega priznavano im je plemstvo. Na 24. svibnja ujutro stigao je car s velikom pratnjom kopnom iz Stona u Dubrovnik. Među odličnicima bili su podmaršal barun Frane Tomašić pokrajinski guverner, grof Vrbna vrhovni komornik i prvi carev ađutant maršal barun Stifft. Grunuli su topovi s tvrđava i oglasila se sva zvona u gradu. Općina je tom prigodom objavila proglas i vladaru priredila svečani doček.37 Na cesti ispred grada pred vratima od Pila podignut je veliki trijumfalni slavoluk s tri otvora. Napravili su ga topnici u klasicističkim oblicima s dorskim stupovima te gore na atici dva natpisa. Jednog je sastavio otac Francesco Maria Appendini iz crkvene škole, a drugi opat Bernardo de Zamagna Na vrhu je carski orao i skulpture.38 Natpis koji je sastavio Zamagna glasi: FRANCESCO INIMPERATORI AC REGI P.F.S.A BELLO GALLICO CONFICIENDO SOCIO POTENTISSIMO CONFECTOQUE BIS VICTORI GENEROSO MAX PONTIFICUM DITIONIS REGUM REGNORQUE VINDICI AC RESTITUTORI Dubrovnik je iskićen sagovima, festonima i latinskim natpisima koje su sastavili Brnja Zamagna, Frane i Urban Appendini, Vlaho Stulli, Fratar Gluhi i još neki drugi. Grad je bio bogato osvijetljen, a učenici su priredili akademiju na kojoj su recitirali kompozicije u čast Frane I. Car se divio udarcima velikih morskih valova u stijene ispod utvrde Lovrijenac. Odmah primio sve časnike garnizona i dužnosnike upravnih tijela, mjesne suce i svećenstvo. Saslušao je deputaciju molitelja koji su mu iznijeli svoje peticije. Na večer je stigla i carica iz Koločepa preko Gruža. Pratili su je grof Wurmbrand njen dvorski upravitelj, grofica Lažansky dvorska upraviteljica, njene počasne dame gospođe Hoffinger i Kuttner i duge osobe. Po njenoj želji dovedene su s poluotoka Pelješca deset djevojčica da ih ugosti i vidi u narodnoj nošnji.39 Tamošnje razvlašteno plemstvo se držalo suzdržano za careva dolaska zbog gubitaka starih povlastica. Neki su se još uvijek nadali uspostavi stare Republike. 37

Stjepan Ćosić, Dubrovnik nakon pada Republike, Dubrovnik 1990. 164.

Lorenzo Vitelleschi, Povijesne i statističke bilješke o Dubrovačkom okrugu, Dubrovnik 1827. 162 - 163. – Rita Tolomeo, Notizie di Ragusa, R0ma 2004. 59 - 60.

Josip Bersa, Dubrovačke slike i prilike 1800. - 1880. Zagreb 1941. 75-77.

118

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

Očekivali su od cara materijalnu potporu i državne službe. Među njima vladalo je neprijateljstvo protiv Austrije, a dosta ih je bilo frankofila. Ipak je zatražilo kolektivni prijem. Stari senator Niko Pozza pozdravljajući cara je odlučno i otvoreno izrazio bojazan za njihov društveni status. Situacija je bila neugodna. Car je bio iznenađen takvim riječima i upozorio na dužnu pokornost prema njemu. Dubrovniku je posvetio posebnu pozornost. Stanovao je u palači Gozze kod stolne crkve. Dubrovnik je bio dosta zapušten. Vladar je u dnevniku pisao o vodovodu, bio je u bolnici, prisustvovao je književnoj akademiji koju su priredili učenici gimnazije Detaljno je opisao grad pa i turske podanike koji su dolazili na pazar. Pomno je pregledao jake kamene utvrde koje su ga zadivile, vojne objekte u gradu i okolici te njihovo naoružanje. Bio je u tvrđavi Lovrijenac, kuli Minčeti i utvrdi Imperial na brdu Srđu iznad grada. Obišao je ubožnicu, bolnicu, zatvore i škole zanimajući se za nastavne planove. Baš nekako u to vrijeme srušena je velika kula kod Vrata od Pila na zapadnoj strani grada jer je bila ruševna. Njezin ostatak u debljini gradskog zida pretvoren je u skladište streljiva. Time je proširen put u međuprostoru između dvaju vrata. Možda je upravo to uređenje bilo radi carevog dolaska. Na tom mjestu sagrađena je nova stražara. To je bila jednokatnica s velikim lukom prema vanjskim vratima. Nad lukom je bila spomen ploča o posjeti cara Frane I.40 Carica je obišla crkve sv. Frane i sv. Dominika te lazaret. Supruzi su bili na misi u katedrali kojoj su bili predstavnici svih vlasti i brojni ljudi. Ujutro 2. lipnja car je otpratio suprugu do Gruža koja je odlazila. Pratili su je zapovjednik mornarice Conink, vladin savjetnik Debatttisti, pukovnik Dresery, također i igrof Wurmbrand, grofica Lažansky i osobe zadužene za posebne usluge suverenice. Posebna atrakcija je bio prizor dizanje u zrak jedne aerostatske letjelice. Frane I. je boravio u Dubrovniku 11 dana. Prije odlaska poklonio zlatnu tabakeru s briljantima i njegovim inicijalima Paolu Baltassaru di Gozze-Bassegli. Također je poklonio vrijedan prsten dominikanskom superioru koji mu je ponudio neke relikvije, a također sat sa zlatnim lancem svećeniku Antoniu Obadu koji je imao čast prikazati mu jednu sliku nepoznatog majstora. Rano ujutro 3. lipnja car je otputovao sa svitom iz Dubrovnika u Gruž. Otpratili su ga predstavnici svih civilnih i vojnih vlasti te mnoštvo naroda. Tu se ukrcao na jahtu i i otputovao preko Rijeke i Zatona. U Trstenom je ručao i u Slanom prenoćio. U Trstenu je u Gozzinoj vili s prekrasnim parkom punom domaćeg i stranog raslinja sjajno primljen. Tu se zadržao s pratnjom na ručku.41 Tom prilikom došlo je do jedne zanimljive scene. Vlasnikov pas čuvar odriješio se s lanca i došao do cara. To je jako zbunilo domaćina jer se bojao da bi mogao vladara ugristi. Kad je Frane I. vidio

Notizie storiche dal dario di Biagio Stulli. Lʹ Epidauritano lunario raguseo per lʹ anno 1906. Dubrovnik, 1905. 48-52. 53. - Lukša Beritić, Utvrđenja grada Dubrovnika. Zagreb 1955. 207.

Ivo Perić, Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici, Dubrovnik 1983. 24.

119

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

da mu se pas mirno približio rekao je U ovom me domu i psi ljube ! Na odlasku car je darovao domaćinu zlatnu burmuticu ukrašenu briljantima. Na uspomenu carevog boravka vlasnik je u glavnoj dvorani ljetnikovca postavio ploču s natpisom: IMPERATORI . FRANCISCO I . AUSTRIACO DALMATIAM . LUSTRANTI PAULUS BASSEGLI . GOZZE . BALTASARIS . GOZZI . FILIUS CUM . ANNA . COLOGAN . VALOIS . UXORE ET . FESTA . DOMO . SUA ANNO MDCCCVIII AD . MEMORIAM . DIEI . AUSPICATISSIMI . 11. NON . JUN . QUO . EX . ITINERE . SUBSTINES TOTO . GESTIENTE . VICO . CANNOSANO HIS . AEDIBUS HOSPES . SUCCESIT Ta ploča otkrivena je u siječnju 1903. godine kada je Vito pl. Bassegli Gozze popravljao zgradu.42 U Dubrovnik je 27. svibnja stiglo poslanstvo Kotorskog okružja sa zamolbom caru da ih posjeti. Ipak car nije tamo putovao zbog opasnosti od zaraze koja se pojavila u turskoj Albaniji na granici Kotorskog okruga. Stanovnici tog grada, u očekivanju dolaska gostiju, podigli su glorijet na obali mora koji je tamo postojao još uvijek1858. godine. Odatle se car vratio u Zadar. Na 29. svibnja tu je u njegovu čast priređeno svečano viteško natjecanje. Bilo je to zadnje. Pokušalo ga se obnoviti 1820. godine, ali bez uspjeha.43 Prigodom odlaska cara i carice iz Dalmacije Luka Šore učenik prvog razreda humanizma u splitskoj gimnaziji napisao je madrigal, a Aloysus Moro iz iste škole epigram posvećen carici Karolini. Oba su tiskana. Na povratku carica je brodom u Split 10. lipnja. Taj prizor uplovljavanja brodovlja u luku prikazao je slikar amater Antun Barač.44 Frane I. se vratio s preko Ugarske, Austrije i Badena u Beč 3. srpnja 1818. godine.

Zaključak Boravak carev u Dalmaciji od skoro tri mjeseca i krajevi koje je obilazio svjedoče da to nije bila samo kurtoazna posjeta već je imala i svrhu utvrđivanja društvenog i političkog stanja u toj dalekoj nedavno pripojenoj pokrajini. I samo njegovo zanimanje

„Spomen-ploča o putovanju Ćesara Frana I.“ Smotra Dalmatinska 12, Zadar 12. II. 1903. 2.

Valentino Lago, Memorie sulla Dalmazia vol. I. Venezia 1869. 388.

Arsen Duplančić, Radoslav Tomić, Zbirka slika arheološkog muzeja u Splitu, Split 2004. 15. Brojne Baračeve slike čuvaju se u Arheološkom muzeju u Splitu. Među njima su i portreti cara Frane I. i carice Karoline.

120

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

za utvrde gradova na granici s Turskim carstvom bio je ozbiljan razlog što ukazuje na važnost tog događaja. S druge strane o carevim stajalištima svjedoči i činjenica što je na put u Dalmaciju poveo i istaknute znanstvenike. Careva posjeta nije inicirala neko unapređenje gospodarskih ni socijalnih prilika. Vladar je vidio u kakvom su jadnom stanju bili zatvori koji su u Dubrovniku bili pod zemljom, nahočište gdje su djeca gladovala i zapuštena gradska bolnica gdje su se siromašni bolesnici liječili o državnom trošku koja je zbog niskog položaja zgrade bila zaklonjena gradskim zidovima što je činilo mračnom. Ali se nakon posjeta Frane I. stanje nešto promijenilo nabolje. U narednim godinama u Dubrovniku u jednoj kući koja je pripadala Svećeničkom zboru podignuti su novi zatvori. Tamo su uređene sobe za osuđenike, nadzornika, bolesnike i dvorište. Prostorije su postale zdrave i prozračne. Isto tako proširena je vodovodna mreža. S izvora Šumeta stoljećima se dovodila voda u grad i mreža se račvala u više fontana. S vremenom je kanal dotrajao. Njegovi nedostaci otežavali su protok vode. Oko1825. godine pridodana su tri nova izvora. U to vrijeme počela se graditi i cesta od Cavtata do Stravče i od Cavtata do Molunata. Time su znatno poboljšane putne veze s okolicom. Kako je zbog čestih seoba čitavih obitelji istočne vjerske ispovijesti njihov broj porastao, postojeća crkva nije više zadovoljavala. Razmišljalo se o gradnji nove veće i ljepše. Događaj je označio određen napredak u javnom i kulturnom okruženju. To je potaklo povećano zanimanje Beča za Dalmaciju. Bez obzira na političku krizu i apsolutizam kneza Clemensa Metternicha, intenzivirano je prikupljanje umjetničkih i prirodoslovnih predmeta te doprinijelo boljim kontaktima lokalnih i centralnih znanstvenika. Tek su revolucionarni potresi u Europi 1848. godine promijenili stanje. Država je počela sa zakonskim zaštićivanjem starina. Te promjene i napredak vidljivi su i u uredbama o izvozu umjetničkih djela i rijetkosti te njihovu unutrašnju trgovinu koju je objavila Dvorska kancelarija nekoliko mjeseci poslije carevog boravka u Dalmaciji 28. prosinca 1818. One su proglašene u toj pokrajini veljači iduće godine. Carev pozitivan odnos prema spomenicima vidio se u njihovom istraživanju i na angažiranu oko nabave privatnih zbirka. 45 Nakon posjete Frane I. Dalmacije nisu se bitno promijenile gospodarske prilike. Car je dobro zapazio i detaljno se informirao o stanovništvu, upravi i , ali nije dovoljno učinio da se životni uvjeti poboljšaju. Tijekom XIX. stoljeća tri su vladara s germanskog područja posjetila Dalmaciju svaki iz posebnog interesa. Prvi je bio saksonski kralj 1827. godine Friedrich II. August kojega su zanimale biološke posebnosti tog kraja. Slijedio je car Frane I. 1818. koji je osim što je želio upoznati pokrajinu tamo došao i iz vojnih razloga radi sigurnosti Monarhije na graničnom području s Turcima koji su iskazivali svoje pretenzije na 45

Marko Špikić, Francesco Carrara polihistor, antikvar i konzervator (1812.-1854.), Split 2010. 11-26.

121

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

neke njezine dijelove. Konačno je došao i austrijski car Frane Josip I. 1875. koji je s namjerom smirivanja stanja. Uz proslave rođendana Frani I. ukazivala se i dalje stalno podanička privrženost i dodvoravanje. Vladin savjetnik Niccolò Giaxich je 1817. objavio u Zadru stihove pod naslovom Cantico na talijanskom i posebno isto na hrvatskom jeziku. s naslovom Pjesan. Nastavile su se obilježavati obljetnice svake godine sve do careve smrti.46 Nicolò Ivellio komponirao je Cantatu koju su izveli diletanti u Splitu 1826. godine u dvorani kasina. Tiskali su se i epigrami u čast carice Karoline.47 Također su i učenici drugog razreda humanizma na Gimnaziji u Zadru Dominik Kozulić, Frane Battara, Frane Danillo, Frane Borelli i Nikola Catany sastavili stihove u carevu pohvalu. Predgovor je napisao profesor Agostino Brambilla. Objavila ih je tiskara Giovanni Demarchi u Zadru 1828. godine.48 Stjepan Ivačić profesor na splitskoj gimnaziji objavio je 1835. knjižicu O pohvalama Nj. c. k. apostolskog Veličanstva Franje I cara Austrije. Učenici četvrtog razreda gramatike na toj školi također su objavili distih na latinskom jeziku.49 Brojni autori posvetili su svoje literarne i znanstvene napise caru ili njemu u slavu. To se činilo u raznim posebnim prigodama kao prilikom priključenja Dubrovnika i Boke Kotorske carstvu, carevog ozdravljenja, otvaranja Liceja u Zadru i drugim.50 Za vladavine Frane I. učinjeni su neki zahvati važni za gospodarski razvitak Dalmacije. To je u prvom redu dugotrajan i složen rad na suvremenom katastru kojim su se sređivali imovinsko pravni odnosi. U tom smislu car je ukazom 1817. uveo prvi stabilni katastar jedinstven za cijelu državu. Svrha je bila odmjeravanje pravednijeg i ravnomjernijeg oporezivanja nekretnina. Trebalo je napraviti operat u kojemu je utvrđeno vlasničko stanje zemalja i zgrada. Premjer na terenu u Dalmaciji počeo je nešto kasnije 1823. i trajao do 1837. godine. Zatim je nastavljen vrlo opsežan posao na sređivanju evidencija, procjeni prihoda i organizaciji praćenja promjena. Jozefinski 46

Nicolò Giaxich je tiskom Vladine štamparije Giovanija Demarchija objavio u Zadru brojne knjižice sa stihovima posvećenim carevim rođendanima: Cantico pel giorno natalizio di sua maestà lʹ imperatore e re Francesco I., 1817. - Pjesan za dan porodjenja njegova veličanstva zara i kraglia Frane I., 1817. - Pel giorno 12. febrajo 1818. natalizio di sua maesta lʹ imeratore e re Francesco I. Sonetti, 1818. - Omaggio di esultanza nel faustisimo natalizio di sua maesta Francesco primo imperatore e re, Carme, 1823. - Pel giorno natalizio di sua maestà imperatore e re Francesco primo , Carme, 1827. - Omaggio dalmatico nel giorno 12 Febbrajo 1829., Carme, 1829. - Inno natalizio pel giorno 12 febbrajo 1830., 1830. - Inno alla pietá pel giorno 12 febbrajo 1831., 1831. - Inno alla pietà pel giorno 12 febbrajo 1832., 1832. - Omaggio dalmatico, 1834. – Inno pel 12 febbrajo 1835., 1835. Pored toga dr. Niccolò Ivellio objavio je u Splitu stihove Festeggiandosi solennemente a Spalato il giorno natalizio di s. m. i. r. a. Francesco I., Stanze, 1816. i Pel giorno natalizio di sua imperiale appostolica maestà Francesco primo imperatore e re, Sciolti, 1823. Napisano je još dosta sastava prigodonm tih svečanosti.

Nicolò Ivellio, Ad Augusta Carolina imperatrice dʹ Austria, regina dʹ Ungheria, Boemia, Split 1818.

A sua maestà lʹ imperatore e re Francesco primo. Omaggio Prestato da alcuni studenti della 2.da classe di Umanità nellʹ I. R. Ginasio di Zara. Zadar 1828.

Die Ferdinandi primi imperatoris et regis, Split 1848.

Giuseppe Valentinelli, Bibliografia della Dalmazia e Montenegro, Zagreb 1855. 4, 11, 53, 73, 78, 102-108, 121, 149, 154, 180, 191, 208, 243, 282 -283, 288, 294-295.

122

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

katastar je bio jedan od većih doprinosa sređivanju stanja u Dalmaciji.51 Druga vrlo važna stvar iz tog vremena je izgradnja ceste koja je povezivala Zadar kao glavni grad pokrajine preko Smilčića, Karina, Obrovca i brda Velebita s Hrvatskom. Za tadašnje prilike moderna cesta je otvorena 4. listopada na carev imendan. Smatralo se to značajnim i trajnim spomenikom njegove ljubavi prema Dalmaciji. Na spomen tog značajnog pothvata izgrađena je 1832. godine crkva sv. Frane na južnim padinama Velebita na Podpragu ispod Tulovih greda. Građevina je oblikovana u klasicističkom duhu. Osim toga u zadarskom kazalištu je upriličena svečanost na kojoj je iskazana zahvalnost caru za to djelo. 52 Car je preminuo 2. ožujka 1835. godine. Još i dalje su se čuvale uspomena na njega. Na godišnjicu smrti održane su pogrebna bogoslužja u makarskoj katedrali. Kićeni i pohvalni govor održao je svećenik Ivan Ivanišević koji je naveo dobročinstva koje je Frane I. učinio za Dalmaciju.53 Međutim od njegove smrti političke prilike u Monarhiji sve su se više pogoršavale. Tome je doprinio Metternichov program konstruktivnog konzervatizma što je dovelo do niza gospodarskih promašaja.

Kamilo Ivon, „Osvrt na razvitak katastra u Dalmaciji“, Dalmacija, spomen knjiga. Split 1923. 166-174. – Stanko Piplović, „Katastar i zemljišnik Dalmacije iz 19. stoljeć“, Godišnjak njemačke zajednice 21, Osijek 2014.

Alla maestà di Francesco I. imp. e Rep er aprimento della grande strada del Velebich, Zadar 1832. - Carlo Federico cav. Bianchi, Fasti di Zara religioso-politico-civili dallʹ anno 1184 av. Cr. sino allʹ anno 1888 dellʹ era volgare, Zadar 1888. 137.

Ivan Ivanišević, Allocuzione nelle anniversarie di s. m. Francesco I. imperatore e re, Zadar 1836.

123

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

Posjeta cara Frane I. Dalmaciji Sažetak Koncem XIX. stoljeća došlo je do velikih ratnih sukoba Napoleona i evropskih velesila. Francuzi su ukinuli staru Venecijansku republiku u čijem je sklopu bila i Dalmacija.Nakon konačnog njihovog poraza pokrajina je Berlinskim ugovorom 1815. pripala Austriji i tako ostala do kraja Prvog svjetskog rata. Car Frane I. odlučio je već 1818. godine obići tu novu stečevinu na krajnjem dijelu monarhije na granici s Turskim carstvom. Uputio se iz Beča 10. travnja sa suprugom caricom Karolinom Augustom, dvorskom pratnjom, ali i sa znanstvenicima. U Dalmaciju je ušao kod Knina. Posjetio je najprije Zadar glavni grad pokrajine gdje je stigao preko Benkovca 2. svibnja. Proslijedio je preko Šibenika, Trogira, Splita, Solina, Sinja sve do Dubrovnika. Dalje prema Kotoru nije išao zbog opasnosti od kuge koja se pojavila u susjednoj Albaniji. Svugdje gdje je došao dočekivan je s velikim slavljem i izrazima dubokog podaničkog poštovanja. U mjestima koje je posjetio obilazio je crkve i prisustvovao bogoslužjima. Na spomen njegovog dolaska i prigodom proslava rođendana ispjevane su brojne pohvalne pjesme, ode i soneti. U njegovu čast igrali su se narodni plesovi i viteška natjecanja, postavljale spomen ploče. Careva posjeta trajala je gotovo tri mjeseca. Vratio se u Beč 3. srpnja. Taj dugi boravak u Dalmaciji svjedoči da nije bio samo kurtoazan već je imao svrhu utvrđivanja društvenih i političkih prilika Dalmacija je u to vrijeme bila gospodarski vrlo zaostala i siromašna. Naročito su bile teško stanje u zagorskim selima. Poljoprivreda je bila osnovno zanimanje , ali se zemlja obrađivala primitivno pa nije bilo dovoljno uroda za prehranu stanovnika. Ipak u odnosu na XVIII. stoljeće osjetio se stanoviti napredak. Car je o svojim opažanjima na putovanju pisao dnevnik. U njemu je ostavio detaljan opis prilika, krajeva, prirodnih ljepota, naselja, povijesnih spomenika i stanje javnih ustanova. Obilazio je bolnice, zatvore i sirotišta u kojima su djeca gladovala. Posebno su ga zanimale fortifikacije i njihovo naoružanje u vrlo turbulentnim vremenima na nestabilnom pograničnom području. U Trogiru je posjetio botanički park kojeg je uredio grof Luka Garagnin. Iako je vladao kao apsolutista neke mjere koje je donio bile su od velike opće koristi za cijelu Monarhiju, ali i posebno za samu pokrajinu. Unaprijedio je zakone pa je 1816. godine stupio na snagu novi građanski zakonik. U Dalmaciji je uveden jedinstveni katastar u svrhu ravnomjernijeg oporezivanja nekretnina. To je bio vrlo složen posao koji je trajao više godina. Car je poticao zaštitu kulturnog naslijeđa posebno arheološka istraživanja antičke Salone nedaleko Splita pa je u tu svrhu osnovan arheološki muzej. U te je svrhe osiguravao novčana sredstva. Bio je posebno zainteresiran za uređenje povijesne jezgre Splita i popravak zvonika katedrale. Naročito su ga se dojmili ostaci Dioklecijanove palače. Posvetio je veliku pozornost carevom mauzoleju, antičkom peristilu i njenim podrumima. U Zadru se zauzeo i doznačio prilog za obnovu crkve sv. Šimuna. Doprinio je i povezivanju prometno izolirane Dalmacije s unutrašnjošću. Dao je izgraditi, za tadašnje prilike, modernu cestu iz Zadra preko vrleti planine Velebita prema Hrvatskoj. Unaprijedio je školstvo otvaranjem liceja u Zadru i državnih gimnazija s pravom javnosti u Zadru, Splitu i Dubrovniku. Zauzeo se za obnovu viteškog natjecanja alke u Sinju koje se održavalo na uspomenu pobjede nad Turcima 1715. godine i osigurao redovna sredstva za njihovo održavanje.

124

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

Besuch des Kaisers Franz I. in Dalmatien Zusammenfassung Ende des XIX. Jahrhundertes kam es zu großen Kriegskonflikten zwischen Napoleon und den europäischen Großmächten. Die Franzosen schafften die alte Republik von Venedig, zu der auch Dalmatien gehörte, ab. Nach deren endgültigen Niederlage wurde die Provinz durch den Berliner Vertrag 1815 Österreich zugeteilt und so blieb es bis zum Ende des I. Weltkrieges. Der Kaiser Franz I. entschloss schon 1818, diese neue Errungenschaft im weitesten Teil der Monarchie, an der Grenze mit dem Osmanischen Imperium zu besuchen. Er reiste am 10. April mit seiner Ehefrau, der Kaiserin Karoline Augusta, der Hofbegleitung aber auch Wissenschaftlern aus Wien an. Nach Dalmatien kam er über Knin. Er besuchte zuerst Zadar, die Hauptstadt der Provinz, dorthin kam er über Benkovac, am 2. Mai. Weiter reiste er über Šibenik, Trogir, Split, Solin, Sinj ganz bis Dubrovnik. Weiter nach Kotor ging er nicht wegen der Pestgefahr, die im benachbarten Albanien erschien. Überall wo er anreiste wurde er mit großen Festen und Ausdrücken größter Achtung der Untertanen empfangen. In den Ortschaften, die er besuchte, besichtigte er die Kirchen und wohnte Gottesdiensten bei. Zum Gedenken an seinen Besuch und zu seinem Geburtstag wurden zahlreiche Loblieder, Oden und Sonete gedichtet. Zu seiner Ehre wurden Volkstänze und Ritterspiele vorgeführt, Gedenktafeln erstellt. Der Besuch des Kaisers dauerte fast drei Monate. Er reiste am 3. Juli zurück nach Wien. Dieser lange Aufenthalt in Dalmatien zeugt davon, dass er nicht nur aus Höflichkeit sondern zum Zweck einer Feststellung der gesellschaftlichen und politischen Umstände geschah. Dalmatien war zu jener Zeit wirtschaftlich sehr zurückgeblieben und arm. Besonders schwer war die Lage in den Dörfern in Hinterland. Die Landwirtschaft war die Grundbeschäftigung, aber der Boden wurde primitiv bebaut und so war der Ertrag ungenügend zur Ernährung der Bewohner. Doch fühlte man, im Verhältnis zu dem XVIII. Jahrhundert, doch einen bestimmten Fortschritt. Der Kaiser schrieb über seine Beobachtungen während der Reise ein Tagebuch. Darin hinterließ er eine genaue Beschreibung der Umständen, der Gegenden, der Schönheiten der Natur, der Siedlungen, der historischen Denkmäler und des Zustandes der öffentlichen Anstalten. Er besuchte Krankenhäuser, Gefängnisse und Waisenhäuser in denen die Kinder hungerten. Besonders interessierten ihn die Festungen und deren Bewaffnung in den sehr turbulenten Zeiten in dem sehr unstabilen Grenzgebiet. In Trogir besuchte er den botanischen Park, den der Graf Luka Garagnin einrichtete. Obwohl er als Absolutist regierte, waren einige von ihm durchgeführte Maßnahmen von sehr großem Allgemeinnutzen für die ganze Monarchie, aber besonders für die Provinz selbst. Er förderte die Gesetze und so trat im Jahre 1816 das neue Bürgergesetzbuch in Kraft. In Dalmatien wurde ein einheitliches Grundbuch zwecks gleichmäßigerer Besteuerung der Immobilien eingeführt. Das war eine sehr komplizierte Arbeit, die mehrere Jahre dauerte. Der Kaiser förderte den Schutz des Kulturerbens, besonders die archäologische Erforschung den antiken Salona unweit von Split, so wurde zu dem Zwecke das archäologische Museum gegründet. Er sicherte auch die finanzielle Mittel dazu. Ein besonderes Interesse hatte er für

125

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 105-126 Stanko Piplović: Posjeta cara Frane I. Dalmaciji

die Einrichtung des historischen Mittelpunktes von Split und die Reparatur der Glockentürme der Kathedrale. Sehr beeindruckt war er von den Resten des Diokletianpalastes. Eine große Aufmerksamkeit widmete er dem kaiserlichen Mausoleum, dem antiken Peristylium und seinen Kellern. In Zadar setzte er sich für die Erneuerung der Kirche des heiligen Simon ein und überwies seinen Beitrag dazu. Er trug auch zur Verbindung der verkehrsmäßig isolierten Dalmatiens mit dem Inland bei. Er ließ eine für die damalige Zeit moderne Straße von Zadar über den felsigen Berg Velebit in Richtung Kroatien bauen. Er förderte das Schulwesen durch die Eröffnung eines Lyzeums in Zadar und staatlicher Gymnasien mit öffentlichem Recht in Zadar, Split und Dubrovnik. Er setzte sich für die Erneuerung des ritterlichen Wettbewerbes des Ringelstechens in Sinj ein, das zum Gedenken an den Sieg über die Osmanen im Jahr 1715 stattfand und sicherte den regelmäßigen Mittelzufluss zu dessen Veranstaltung.

126

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

Mihael Sučić, magistar povijesti Valpovo sucozag@gmail.com

UDK: 94(497.543Valpovo)”17” Izvorni znanstveni rad Primljeno: 9.10.2016. Prihvaćeno: 10.10.2016.

Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua Na temelju neobjavljenih pisanih povijesnih izvora, objavljenih kanonskih vizitacija i dostupne literature, autor analizira život i djelovanje Sebastijana Freudhofera kao inženjera, vlastelinskog upravitelja i kartografa. To je istodobno i analiza međuodnosa između spomenutog aktera s drugim akterima kao što su barun Petar II. Antun Hilleprand von Prandau, podložničko stanovništvo i službenici drugih oblika vlasti. Sebastijan Freudhofer je kroz navedene međuodnose utjecao na gospodarski razvoj vlastelinstva Valpovo. Ovisno od gledišta pojedinog aktera pozitivno ili negativno uz činjenicu da je iza njega ostala izuzetno korisna ostavština za proučavanje, dvije karte dijelova vlastelinstva Valpovo.

Ključne riječi: Sebastijan Freudhofer, inženjer, upravitelj, vlastelinstvo Valpovo 127

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

Uvod Za bolje razumijevanje pojedinca u određenom razdoblju važno je upoznati međuodnose potonjega s drugim akterima. U našemu slučaju pojedinac je Sebastijan Freudhofer, a akteri su zemljišni gospodar vlastelinstva Valpovo barun Petar II. Antun Hilleprand von Prandau, drugi vlastelinski službenici, kao i službenici drugih oblika vlasti kao što je Virovitička županija, ali i podložničko stanovništvo. Nakon što je barun Petar II. Antun Hilleprand von Prandau dobio darovnicom vladara Karla VI. područje vlastelinstva Valpovo 1721. godine odlučio je nastaviti gospodarski razvoj šaljući inženjere, obrtnike i trgovce iz Austrijskih nasljednih zemalja. Između ostalih je poslan i inženjer Sebastijan Freudhofer koji je gotovo četiri desetljeća djelovao i radio na vlastelinstvu Valpovo pri čemu je s vremenom postao i vlastelinski upravitelj. Istražujući trenutačno poznatu literaturu poput djela Ive Mažurana, Stjepana Sršana i Agneze Szabo, ali i objavljene povijesne izvore kao što su kanonske vizitacije ili neobjavljenu arhivsku građu, u prvom redu karte dijelova vlastelinstva Valpovo iz prve polovice 18. stoljeća i godišnje izvještaje vlastelinskog upravitelja ne možemo zaključiti kada je rođen, što je radio dok nije došao u Valpovo, ali i gdje je živio nakon što je umirovljen od 1763. godine. Za razliku od odgovora na navedena pitanja možemo dati odgovor na temelju spomenutih izvora i literature kako je djelovao Sebastijan Freudhofer na području vlastelinstva Valpovo dok je bio inženjer i upravitelj. Pri tome možemo uočiti s kim je i na koji način surađivao i ulazio u različite međuodnose. U takvim je okolnostima ostavio i izuzetno korisnu ostavštinu poput već spomenutih karata koje u današnje vrijeme mogu koristiti povjesničarima za što lakše proučavanje vlastelinstva Valpovo u prvoj polovici 18. stoljeća, ali i za proučavanje tvorca. Do odgovora na sva navedena pitanja možemo doći pomoću interpretacija stavljajući Sebastijana Freudhofera, kao i druge aktere u kontekst prve polovice 18. stoljeća. Nakon što su Habsburzi došli na vlast na područjima današnje Slavonije, Baranje i Srijema doživljavali su iste kao novostečene zemlje na osnovi prirodnog prava. U sklopu su navedenog provodili preko nekoliko oblika vlasti kao što su Dvorsko ratno vijeće, Dvorska komora i vlastelini kontrolu teritorija i iskorištavanje okolišnih prirodnih faktora pri čemu se težilo gospodarskom razvoju koji je trebao omogućiti egzistenciju stanovništva diljem Slavonije pa tako i na području Valpova i Miholjca, to jest na prostoru vlastelinstva Valpovo od 1721. godine.1 Službenici su spomenutih oblika vlasti pretežito bili iz zapadnih područja Habsburške Monarhije, odnosno iz Austrijskih nasljednih zemalja. Tako su recimo i zemljišni gospodar vlastelinstva Valpovo Petar II. Antun Hilleprand von Prandau, kao i veliki broj obrtnika, trgovaca i službenika poput Sebastijana Freudhofera bili doseljenici iz spomenutih zapadnijih krajeva Monarhije. Oni su svojim djelovanjem i svakodnevnom suradnjom sa starosjedilačkim kršćanskim stanovništvom provodili povezivanje, odnosno integraciju područja današnje Valpovštine 1

Drago Roksandić, „Posavska krajina/granica od 1718. do 1739. godine,“ Ekonomska i ekohistorija, časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša 3 (2007), 63-64.

128

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

i Miholjštine u zapadnoeuropske i srednjoeuropske procese koji se tiču gospodarskog razvoja, ali i širenja utjecaja kroz umjetnosti, kulturu, graditeljstvo, poljoprivredne kulture i mnoge druge društvene aspekte.2 Sve se spomenuto može promatrati i kroz gospodarske politike koje se mogu uočiti diljem Europe, u prvom redu merkantilizam, to jest kameralizam u Habsburškoj Monarhiji. Cilj je kameralizma bilo jačanje carskog fiska preko kojega su tradicionalne političke strukture težile pacifikaciji podložničkog stanovništva koje je trebalo izvršavanjem dužnosti puniti blagajnu i održavati političke strukture u ranokapitalističkom okružju 18. stoljeća.3 Među doseljenicima se svakako na području vlastelinstva Valpovo svojim radom i utjecajem na svakodnevni život ističe inženjer i vlastelinski upravitelj od 1736. Sebastijan Freudhofer.

Sebastijan Freudhofer kao inženjer Već se u jesen 1722. tijekom vlastelinskog upravitelja Stjepana Szarka spominje inženjer iz Beča po imenu Sebastijan Freudhofer. On je prema prvotnim barunovim planovima trebao doći do kraja te godine, ali nije zbog trenutačno neistraženih, odnosno nepoznatih razloga. Po svemu je sudeći njegov cilj dolaska na vlastelinstvo Valpovo trebalo biti vođenje mnogobrojnih novootvorenih gradilišta diljem vlastelinstva, a naročito u središtu Valpovu.4 Prema saznanjima trebalo je čekati gotovo godinu i pol dana nakon njegovog prvog spominjanja da se prvi puta navodi rad inženjera Freudhofera na vlastelinstvu Valpovo. Na osnovi izvještaja upravitelja Szarke uočava se da je inženjeru Freudhoferu isplaćena određena svota za rad u ožujku 1724. godine. Iščitavajući kasnije isplate primjećuje se da je Freudhofer mjerio zemlju na budućim gradilištima za što je dobio plaću u iznosu od 200 forinti. Kolika je bila važnost pa i koliko se je cijenio rad dotičnog službenika od strane baruna vidljivo je iz popisa plaća od 1. svibnja 1725. do 30. travnja 1726. godine. Tada je Freudhofer dobio 365 forinti, dok je vlastelinski upravitelj Anneis dobio 200 forinti, a učitelj Repessa 33 forinte i 33 denera. Navedene nas isplate ne trebaju čuditi ako se uzme u obzir tadašnje razmišljanje baruna Prandaua o vlastelinstvu Valpovo. On je u prvom redu želio gospodarski, ali i kulturno ojačati dobiveno vlastelinstvo gradnjom i obnovom mnogobrojnih gospodarskih zgrada kao što su pilana i pivovara, ali i obnovom crkava i kapelica. Ističe se gradnja kapelice u sklopu dvorca u Valpovu i valpovačka župna crkva. Nikako se ne smije zaboraviti spomenuti i obnova srednjovjekovne utvrde u Valpovu koja se obnavljala kroz cijelo gospodarenje baruna Prandaua nad vlastelinstvom. Sve u svemu, u takvim je okolnostima svakako 2

Stjepan Sršan, „Doprinos slavonskih vlastelinstava od kraja 17. stoljeća procesu europskih integracija,“ Povijesni zbornik – godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe 3 (2008.), 88; Vilko Čuržik, Valpovština kroz stoljeća (Valpovo: Narodno sveučilište „Ivan Meštrović“, 1994.), 26.

Rudolf Bićanić, Počeci kapitalizma u hrvatskoj ekonomici i politici (Zagreb: Školska knjiga, 1952.), 25; Hrvatska enciklopedija, s.v. „Merkantilizam“; Hrvatska enciklopedija, s.v. „Kameralizam“.

Igor Karaman, Valpovačko vlastelinstvo: ekonomsko-historijska analiza (Zagreb: JAZU, 1962.), 17; Ljerka Perči, „Valpovačka župna crkva i dvorska kapelica između 1722. i 1736.,“ Scrinia Slavonica 9 (2009.), 106.

129

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

dolazio do izražaja rad inženjera Freudhofera koji je između ostaloga zato i poslan u slavonsku ravnicu.5 Ovisno o obujmu posla barun je zapošljavao i druge inženjere koji su surađivali s Freudhoferom. Kao primjere možemo navesti inženjere Bernda i Junga. Prvospomenuti je prema Ljerki Perči radio u dva navrata. Prvi puta tijekom proljeća 1724. i drugi puta tijekom 1728. kada je zaposlen i drugospomenuti. Freudhoferu su, kao i drugim inženjerima svakodnevno pomagali pomoćni radnici koji su dolazili iz podložničkih obitelji iz Valpova, ali i drugih naselja. Najčešće su sjekli drvo za gradnju koje su potom pod organizacijom inženjera Freudhofera dovozili do gospodarskih zgrada, sakralnih objekata ili utvrde u Valpovu. Sjekli su i drvo za pečenje opeke koje su dovozili do pilane. Dok su pomoćni radnici dovozili drvo i gradili pojedine objekte barun je Freudhoferu davao i neke konkretne zadatke. Tako je recimo tijekom ljetnih mjeseci 1726. tražio preko Passardija iz Osijeka da na papiru nacrta sliku i zabilježi mjere za oltarnu sliku koja je trebala biti namijenjena za kapelicu u utvrdi Valpovo. Prema tome, moguće je i da je Freudhofer sudjelovao sa svojim prijedlozima, a pod utjecajem konačne barunove odluke i u odabiru oltarne slike koja je poznata pod nazivom Sveto Trojstvo. U konačnici je naslikana u radionici slikara Johanna Franza Michaela Rottmayra von Rosenbrunna. Ona je prema želji baruna Prandaua poslana brodom rijekom Dravom u Valpovo 1730. godine, a danas se nalazi u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Da inženjer nije samo boravio na vlastelinstvu nego i odlazio u Beč imamo kao dokaz informaciju da se u proljeća 1728. vratio iz Beča u Valpovo. Što je radio u prijestolnici Habsburške Monarhije trenutačno ne možemo dokučiti, ali možemo pretpostaviti da je išao zbog skupljanja dodatnih informacija koja je mogao iskoristiti u radu na vlastelinstvu.6 Freudhofer je prema svemu navedenome imao određeni broj suradnika, neovisno jesu li bili iz starosjedilačkih podložničkih obitelji ili pojedinci koji su poslani poput njega iz Austrijskih nasljednih zemalja koji su ovisno o graditeljskim potrebama diljem vlastelinstva surađivali pa i slušali inženjera Freudhofera čiji će značaj i znanje za razvoj vlastelinstva doći do izražaja tijekom 30-tih. godina 18. stoljeća. On je većinom sam odlučivao o svakodnevnim poslovima u okviru koji mu je zadavao barun ili upravitelj vlastelinstva. Postojali su i određeni poslovi poput onoga vezanoga uz sliku koji je bio od izuzetnog značaja za baruna pa je Freudhofer dobio točne odrednice po kojima mora odraditi posao. Tijekom navedenih godina nastavilo se djelovanje inženjera Sebastijana Freudhofera na vlastelinstvu Valpovo. On je dobivao zbog povjerenja od strane baruna više slobode u odlučivanju. Kao primjer možemo navesti inženjerovo izdavanje oko 500 drvenih 5

Agneza Szabo, „Velikaška porodica Hilleprand von Prandau i obilježja njenih doprinosa razvoju hrvatske kulture i prosvjete,“ Glasnik arhiva Slavonije i Baranje 11 (2011.), 67; Damir Stanić, „Vlastelinski dvor u Valpovu-spoj srednjovjekovne utvrde i baroknog dvorca,“ Valpovački godišnjak 13 (2008.), 22; Lj. Perči, „Valpovačka župna crkva…”, n. dj., 107.

Lj. Perči, „Valpovačka župna crkva…”, n. dj., 107, 110 i 112; Ista, „Valpovačko vlastelinstvo na početku uprave baruna P. A. Hillepranda,“ Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku 24 (2008.), 79-81; Ive Mažuran, Valpovo: sedam stoljeća znakovite prošlosti (Valpovo: Ogranak Matice hrvatske, 2004.), 73.

130

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

greda što nikako ne treba čuditi ako se uzme u obzir višegodišnja gradnja. Nakon što je tijekom 1720-ih godina fokus što se tiče sakralnih objekata bio i na valpovačkoj župnoj crkvi i na kapelici u utvrdi tijekom 1730-ih godina fokus se prvenstveno usmjerava na župnu crkvu. Razlog je činjenica da je dolaskom oltarne slike u kapelicu 1730. kapelica najvjerojatnije bila i dovršena dok se župna crkva još obnavljala. Iz toga je razloga barun u siječnju i veljači 1733. tražio od Freudhofera da napravi tlocrt i plan crkve. Tijekom sljedećih godina su i dalje trajali radovi oko župne crkve što je vidljivo i prema barunovim željama usmjerenima prema Freudhoferu. Pisao mu je između ostalog da želi što prije gotov model crkvenog tornja. Prema navedenome možemo vidjeti da je Freudhofer bez konkurencije bio glavni majstor, odnosno inženjer vlastelinstva Valpovo. Naročito kada uzmemo u obzir da je bio zadužen za tlocrte i modele vezane uz pojedine dijelove crkve koja je bila među glavnim obilježjima razvoja pa i prezentacije baruna i vlastelinstva Valpovo. Koliko je bila važna prezentacija pa i koliko je barun pratio najnovije trendove diljem Habsburške Monarhije možemo uočiti u još jednom od pisama usmjerenom Freudhoferu, a vezanom uz prostor oko župne crkve. Napomenuo mu je da prostor oko crkve treba ostati prazan po uzoru na prostor oko crkava i kapela u drugim gradovima i trgovištima.7 Na temelju je svega opisanoga vidljivo da Freudhofer dobiva u nekim poslovima gotovo potpunu slobodu odlučivanja. Ipak je važno dodati i da je ovisno o važnosti pojedinog posla i dalje vidljivo da barun želi imati završnu riječ oko određene radnje koju smatra izuzetno bitnom za razvoj i prezentaciju vlastelinstva pa samim time i njegovog gospodarenja nad njim. U takvim je okolnostima Freudhofer ušao u uski krug ljudi koji su godinama radili za baruna, a što će rezultirati i njegovim postavljanjem za upravitelja vlastelinstva 1. kolovoza 1736. godine. Na postavljanje su najvjerojatnije utjecale i mnogobrojne razbojničke skupine koje su djelovale diljem vlastelinstva i stvarale mnogobrojne probleme barunu i Freudhoferovom prethodniku Wenzelu Anneisu. Razbojništvo se povećavalo diljem Slavonije pa tako i na području Valpova i okolice tijekom 20-ih i 30-ih godina 18. stoljeća zbog slabe naseljenosti i nedovoljne regulacije obveza i davanja između podložnika i vlastelina koje je za posljedicu imalo samovoljno odlučivanje od strane vlastelina i njegovih službenika oko količine poreza i obujma poslova koje su podložnici trebali podmiriti. Svakako u nabrojano možemo navesti i radnu rentu vezanu uz opisane gradnje koje je u ime baruna Prandaua vodio Freudhofer. U takvim je okolnostima Anneis potražio sreću i posao u Mohaču, a uz Freudhofera više ne navodimo samo da je inženjer nego i da je treći upravitelj vlastelinstva Valpovo.8 7

Lj. Perči, „Valpovačka župna crkva…”, n. dj., 114-116.

I. Mažuran, Valpovo: sedam stoljeća znakovite…, n. dj., 74; L. Perči, „Valpovačko vlastelinstvo i valpovačka mostarina 1731.-1737.,“ Scrinia slavonica 10 (2010.), 178-179 i 181; R. Bićanić, Počeci kapitalizma u hrvatskoj…, n. dj., 25; I. Mažuran, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga (Osijek: HAZU, 1993.), 360-361; S. Sršan, Naselja u istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća (Osijek: Državni arhiv u Osijeku, 2000.), 67 i 69; Slavko Gavrilović, „Seljački nemiri u istočnoj Slavoniji i Sremu 1736. godine,“ Radovi instituta za hrvatsku povijest 5 (1973), 359-362; Miroslava Despot, „Ekonomsko-historijski razvoj Slavonije unutar njenog manufakturnog i industrijsko proizvodnog procesa u 18. i 19. stoljeću,“ u: Zbornik radova prvog znanstvenog sabora Slavonije i Baranje, ur. Vanja Radauš i drugi (Osijek: JAZU, 1970.), 249.

131

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

Freudhofer kao vlastelinski upravitelj Nakon što je barun Petar II. Antun Hilleprand von Prandau postao zemljišni gospodar vlastelinstva Valpovo i dalje je pretežito živio i radio u Beču. Bio je od početka 18. stoljeća jedan od službenika Dvorske komore pri čemu je napredovao u službi sve do savjetnika vladarice Marije Terezije i položaja potpredsjednika Dvorske komore. Zbog tih je razloga u njegovo ime vlastelinski upravitelj vodio vlastelinstvo uz napomenu da je barun jedanput ili dvaput godišnje tijekom proljetnih ili jesenskih mjeseci dolazio na područje vlastelinstva.9 Neovisno o tome gdje se nalazio barun Prandau upravitelji su mu slali godišnje izvještaje o svim primanjima i izdacima. Tako je prvi upravitelj Stjepan Szarka slao izvještaje do kraja svojega upravljanja 1724. godine, a Venceslav Anneis od 1724. do 1736. pod nazivom Provisorat Rechnung.10 Također je i treći upravitelj Sebastijan Freudhofer slao godišnje izvještaje pod nazivom Administrations Rechnung od 1736. godine do 1754. godine.11 On je u tim izvještajima iznosio, kao i njegovi prethodnici, informacije o radovima i suradnji s drugim službenicima. Navodio je mnogobrojne primitke i izdatke. Kao primjere možemo izdvojiti prihode od mlinova s Drave i s dravskih pritoka, to jest s Karašice i Vučice ili od prodaje različih vrsta drva iz šuma. Kao primjere zapisivanih izdataka možemo spomenuti izdatke vezane uz miholjačku skelu ili za ribiče na jezerima oko Petrijevaca i Narda.12 Preko tih upraviteljevih godišnjih izvještaja uz gotovo stalnu prepisku između baruna i upravitelja Freudhofera barun je mogao pratiti napredovanje, odnosno gospodarski razvoj posjeda. Pratio je na koji se način vodi vlastelinstvo, na što se troši, ali i na kojim se dijelovima i infrastrukturi vlastelinstva zarađuje. Promatrajući opisane okolnosti i međuodnos možemo doći do zaključka da je Freudhofer bio s postavljanjem na mjesto upravitelja barunova desna ruka, ako to već i nije bio dok je radio kao inženjer na vlastelinstvu. Radi što bolje kontrole nad cijelim vlastelinstvom Freudhofer je kao i prethodnici imao i dva zamjenika, odnosno špana koji su živjeli u Petrijevcima i Miholjcu. Oni su prema riječima Igora Karamana bili „teritorijalni organi“. Uzimajući u obzir da je upravitelj Freudhofer živio u Valpovu, a španovi u navedenim naseljima, vidljivo je koja su tri naselja vlastelinstva imala uz gospodarski i prometni i najveći administrativni značaj na području vlastelinstva Valpovo.13 Zbog već spominjanog povećavanja razbojništva diljem Slavonije pa i na vlastelinstvu Valpovo koje je bilo uzrokovano nereguliranim odnosima između 9

A. Szabo, „Velikaška porodica Hilleprand von Prandau…”, n. dj., 67; I. Karaman, Valpovačko vlastelinstvo…, n. dj., 3; Lj. Perči, „Valpovačko vlastelinstvo na početku uprave…”, n. dj., 75.

I. Karaman, Valpovačko vlastelinstvo…, n. dj., 17 i 22.

Hrvatski državni arhiv u Osijeku (dalje HR-DAOS), Fond 476, kutija 12, broj 271-283.

HR-DAOS, Fond 476, kutija 12, broj 272-279.

Mladen i Bojana Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji u Slavoniji od Zagreba do Iloka (Zagreb: Šćitaroci, 1998.), 311; I. Karaman, Iz prošlosti Slavonije, Srijema i Baranje: studije o društvenoj i gospodarskoj povijesti 18.-20. st. (Osijek: Povijesni arhiv u Osijeku, 1997.), 120; Isti, Valpovačko vlastelinstvo…, n. dj., 18 i 35.

132

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

vlastelina i podložničkog stanovništva, ali i vanjskopolitičke situacije vezane uz odnose s Osmanskim Carstvom vladar je Karlo VI. odlučio regulirati odnos između vlastelina i podložničkog stanovništva na prostoru međuriječja Drave i Save. Na tu su odluku svakako utjecale i obostrane optužbe vlastelina, njihovih upravitelja, službenika Dvorske komore i vojne vlasti oko odgovornosti loše gospodarske situacije. Komisija na čelu s generalom grofom Andreasom Hamiltonom je prije donošenja urbara od strane vladara provela popisivanje stanovništva, pokretne i nepokretne imovine i svega ostaloga što je moglo utjecati na određene točke buduće urbarijalne regulacije. Ona je popisivala stanje na vlastelinstvu Valpovo u prvim mjesecima upravljanja Freudhofera što je svakako utjecalo na njegovo daljnje djelovanje i organizacijske sposobnosti. On je članove komisije u suradnji s drugim vlastelinskim službenicima vodio po vlastelinstvu pri čemu možemo zaključiti da nije ometao popisivanje.14 Za razliku od razdoblja popisivanja koje je trajalo tijekom druge polovice 1736. godine i u prvim mjesecima 1737. godine ponašanje i djelovanje Freudhofera se promijenilo prema odlukama i točkama Karlova slavonskog urbara koji je donesen 22. svibnja 1737. godine na osnovi popisivanja prema kojemu se sasvim korektno ponašao. Budući da je težnja urbara bila da se urede odnosi između vlastelina i njegovih podložnika pa samim time i odnos s upraviteljem Freudhoferom, kao i s drugim upraviteljima diljem Slavonije to nije odgovaralo dotičnima jer više nije moglo biti samovolje potonjih prema podložnicima. Iz toga su razloga iskoristili slabo organiziranu kontrolu na čelu koje je bila Zemaljska vlada u Osijeku koja je trebala provoditi urbar. Upravitelj Freudhofer je i dalje bez ikakvih posljedica zahtijevao od podložnika da rade pojedine poslove diljem vlastelinstva koliko im se god odredi uz privolu baruna.15 Tih se godina nastavila skupljati i kontribucija koju je vlastelinska uprava predavala državnoj blagajni. Nju je nastavio Sebastijan Freudhofer skupljati sa svojim službenicima sve do kraja 1750-ih godina kada je skupština Virovitičke županije odlučila tome stati na kraj. Na njoj je 22. kolovoza 1758. godine odlučeno da izabrani blagajnik u ime županije počinje skupljati kontribuciju po svim naseljima valpovačkog vlastelinstva. Uz to se još napomenulo da upravitelj Freudhofer mora predstaviti sve račune o prikupljanju kontribucije prošlih godina. Takva odluka skupštine ne treba čuditi jer je bilo uobičajeno diljem Slavonije da se u ime kontribucije skuplja više novaca od propisanoga pa je moguće da su to radili i službenici vlastelinstva Valpovo uz odobrenje upravitelja. Da je izgleda bilo nekih nedozvoljenih radnji vezanih uz skupljanje kontribucije vidljivo je iz želje i poricanja baruna Prandaua da je potrebno pregledavanje prošlogodišnjih računa. Tim je činom stao uz svoga upravitelja Freudhofera koji nije izvršavao sve potrebno oko ubiranja kontribucije. Za razliku od davanja računa u vezi kontribucije barun je pristao

Isti, Valpovačko vlastelinstvo…, n. dj., 17; I. Mažuran, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji…, n. dj., 70.

I. Mažuran, Valpovo: sedam stoljeća znakovite…, n. dj., 74.; Isti, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji…, n. dj., 70; Branislav Đurđev i drugi, ur., Historija naroda Jugoslavije, sv. 2 (Zagreb: Školska knjiga, 1959.), 1034.

133

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

da županija preko blagajnika prikuplja kontribuciju, a što je vidljivo iz činjenice da se od 1759. godine više ne može naći kontribucija u godišnjim izvještajima upravitelja.16 Da barun Prandau i upravitelj Freudhofer nisu imali samo problema s organima Virovitičke županije od 1745. nego i s podložničkim stanovništvom vidljivo je iz mnogobrojnih žalbi koje su iznosili komisijama koje je organizirao vladar Karlo VI. ili vladarica Marija Terezija između urbarijalnih regulacija 1737. i 1756. godine. Oni su se žalili na nepoštivanje točaka i odluka iz Karlova urbara koje su se odnosile na radnu rentu za vlastelina. U to svakako može ubrajati i rad na župnoj crkvi u Valpovu koja je konačno dovršena tijekom 1737. godine kada je postavljena oltarna slika Blažene Djevice Marije s Isusom. U navedeni kontekst možemo ubaciti i gradnju i obnovu crkava pa i groblja diljem naselja vlastelinstva kao što su Miholjac, Marijanci, Brođanci i Petrijevci. Na osnovi Freudhoferova iskustva i rada proteklih godina dok je samo obnašao dužnost inženjera možemo pretpostaviti da je i u obnovi i gradnji spomenutih sakralnih objekata imao važnu ulogu.17 Konkretno se negodovanje i žalbe podložničkog stanovništva protiv upravitelja Freudhofera i špana mogu uočiti i oko nekih drugih poslova. Tako su se recimo stanovnici Miholjca, Petrijevaca i Valpova još u istoj godini donošenja Karlova urbara tužili da daju osamnaest zaposlenika i dva kola kroz osam mjeseci, a da su za poslove u Osijeku dali čak 4320 zaposlenika i 480 kola pri čemu su sjekli i 2500 hvati drva u različite svrhe bez ikakve naknade. Sve je navedeno bilo protiv Freudhofera i jednog špana kojima su dodatno morali i sijati, žeti, vršiti, kositi pa i voziti drva i robu. Stanovnici Donjeg Miholjca se i dvadeset godina kasnije i dalje žale na otprilike iste poslove i nepoštivanje odredbi urbara, ali ne sada više onoga koji je donio Karlo nego onoga koji je donijela njegova kćer Marija Terezija 1756. godine. Također su se žalili i stanovnici Valpova, ali i stanovnici Svetog Đurđa.18 Iz opisanoga je vidljivo da je i upravitelj Freudhofer u suradnji s drugim vlastelinskim službenicima nije poštivao odredbe urbarijalnih regulacija. Samovoljno je tražio za vlastitu korist pojedine dodatne poslove od podložničkog stanovništva pri čemu je samo nastavljen kontinuitet negodovanja na vlastelinstvu. Ono je uostalom i utjecalo na državne vlasti na čelu s Karlom i Marijom Terezijom da donesu urbare 1737. i 1756. godine. Stoga možemo zaključiti da se Freudhofer nije razlikovao u tome segmentu od svojih prethodnika, kao i od upravitelja drugih vlastelinstava. Svakako je još važno spomenuti da je sve opisano bilo provođeno uz odobravanje zemljišnih gospodara pa tako i baruna Prandaua. Kao vlastelinski upravitelj nije bio samo zadužen za provođenje ubiranja poreza, gradnje diljem vlastlinstva i upravljanje vlastelinstvom nego i za društvene procese 16

I. Mažuran, Valpovo: sedam stoljeća znakovite…, n. dj., 74; I. Karaman, Valpovačko vlastelinstvo…, n. dj., 27; HR-DAOS, Fond 476, kutija 12, broj 271-283.

Damir Stanić, „Barokna župna crkva i župni dvor u Valpovu,“ Valpovački godišnjak 4 (1999.), 37; A. Szabo, „Velikaška porodica Hilleprand von Prandau…”, n. dj., 67; S. Sršan, Kanonske vizitacije, svezak ( knjiga ) 3: Valpovačko-miholjačko područje 1730. – 1830. (Osijek: Državni arhiv u Osijeku, 2005.), 42-43.

Josip Bösendorfer, „Kako je došlo do slavonskog urbara 1756.?,“ Rad JAZU 242 (1931.), 83.

134

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

i situacije koje možemo usko vezati uz tadašnji vjerski život i kršćansko ponašanje. Tako recimo u izvještaju kanonske vizitacije iz 1738. nalazimo da vizitator u odeđenim situacijama zahtijeva djelovanje vlastelinskog upravitelja. Kao primjere možemo navesti ponašanje jedne grešnice i katoličke djevojke kako ih oslovljava vizitator. Spomenuta je javna grešnica spavala s jednim pripadnikom pravoslavne vjeroispovijesti unatoč zabranama župnikovog pomoćnika koji je iznio slučaj upravitelju Freudhoferu. Na osnovi iznesenoga možemo zaključiti da su vizitator i pomoćnik župnika župe Valpovo mislili da navedenom nedoličnom ponašanju Freudhofer sa svojim ovlastima treba stati na kraj.19 U drugom je slučaju neki pravoslavac iz područja Osmanskoga Carstva, odnosno iz krajeva južno od Save spavao s jednom katoličkom djevojkom koja je do tada bila djevica s područja župe Valpovo pri čemu je obećao da će postati pripadnik rimokatoličke vjeroispovijesti i sklopiti brak. Nakon vođenja ljubavi nije izvršio svoje obećanje. Takvo ponašanje nikako nije bilo dopušteno pa su crkvene vlasti bile primorane izreći kaznu ocu djevojke zbog doživljene sramote, a Freudhofer je sa svojim službenicima bio zadužen za izvršenje kazne prema djevojci.20 Koje su bile kazne i kakva je bila sudbina spomenutih ne možemo otkriti iz izvještaja kanonske vizitacije. Unatoč tome možemo svakako uočiti navedenu potrebu da se i upravitelj Freudhofer u skladu sa svojim dužnostima morao uplitati s kažnjavanjem nedoličnih ponašanja pojedinih stanovnika vlastelinstva Valpovo. Upravitelj Freudhofer nije samo trebao reagirati i u skladu s pravilima kazniti pojedince pa i skupine ljudi iz nekog vlastelinskog naselja zbog bludništva nego i zbog nepoštivanja i neizvršavanja vjerskih dužnosti. Tako se navodi da su u filijalama Marjančaci i Čamagajevci stanovnici nemarni prema bogoslužju pa ih trebaju vlastelinski upravitelj i njegovi službenici kazniti i po svemu sudeći time vratiti na pravi put koji vode, prema mišljenju vizitatora, župnik i njegovi pomoćnici.21 Upravitelj je vlastelinstva Valpovo Freudhofer uz opisano djelovanje na vlastelinstvu Valpovo obnašao i poneke dužnosti u ime Virovitičke županije što je dokaz da su ga poštivali i izvan vlastelinstva. Izabran je tijekom prosinca 1754. godine u odbor s nekoliko pripadnika obitelji Pejačević, upraviteljem Voćina Čačkovićem i još nekim uvaženim pojedincima koji su trebali sudjelovati u skupljanju korisnih podataka za buduću urbarijalnu regulaciju.22 U ovome podatku vidimo svu kompleksnost tadašnjeg života u Slavoniji. Upravitelj Freudhofer, kao i ostali članovi velikog broja takvih odbora skupljali su određene podatke i donosili preporuke za buduću urbarijalnu regulaciju koju nakon toga niti oni niti njihovi nadređeni vlastelini kao niti podređeni vlastelinski službenici nisu poštivali, a što je vidljivo iz spomenutih tužbi podložničkog stanovništva koje se javljaju tijekom cijele prve polovice 18. stoljeća. 19

S. Sršan, Kanonske vizitacije, svezak ( knjiga ) 3…, n. dj., 22, 23.

Isti, 10, 11.

Isti, 16-19.

J. Bösendorfer, „Kako je došlo do…”, n. dj., 59.

135

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

Zbog svoje je starosti, ali i sinovljeve maloljetnosti barun Petar II. Antun Hilleprand von Prandau dogovorio s Ivanom Kapistranom Adamovićem zakup vlastelinstva Valpovo 1763. godine. Svi su službenici ostali na raspolaganju zakupniku Adamoviću osim upravitelja Freudhofera koji je otišao u zasluženu mirovinu nakon gotovo četiri desetljeća službe za baruna Prandaua.23 On je tijekom svoje službe mnogo učinio za razvoj vlastelinstva Valpovo. Uz njegovo se organiziranje gradnje mnogobrojnih sakralnih i drugih objekata, kao i skupljanje poreza svakako ističu i karte dvaju distrikata vlastelinstva.

Freudhofer kao kartograf O kartama koje prikazuju dijelove područja vlastelinstva Valpovo pisali su Mirela Slukan Altić, Igor Karaman i Ljerka Perči. Dok su Slukan Altić i Karaman samo naveli da postoje kartografski izvori vlastelinstva iz prve polovice 18. stoljeća Ljerka Perči je spomenula, odnosno zapitala se da nije možda Freudhofer doveden na vlastelinstvo da pravi karte ili radi nešto drugo kao vlastelinski službenik.24 Na osnovi navedenoga možemo vidjeti da su do sada autori koji su pisali o prvoj polovici 18. stoljeća vlastelinstva Valpovo općenito govorili o kartama vlastelinstva ili nagađali o potonjima. U suštini, proučavajući kartografske izvore vlastelinstva Valpovo u prvoj polovici 18. stoljeća nalazimo dvije karte u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.25 Jedna je prikaz distrikta Petrijevci, a druga distrikta Valpovo. Možemo samo pretpostaviti da bi trebala postojati i treća karta koja bi bila karta distrikta Miholjac, odnosno trećeg dijela vlastelinstva Valpovo baruna Petra II. Antuna Hillepranda von Prandaua. Obje je karte iscrtao upravitelj Freudhofer, najvjerojatnije tijekom druge polovice 30-ih godina 18. stoljeća kada je već postao vlastelinski upravitelj. Koristimo pojam iscrtao jer se pored njegovog imena nalazi riječ delin što je skraćeno od delineavit, a što možemo prevesti kao iscrtao.26 Promatrajući pojedine dijelove i karakteristike obje karte možemo uočiti zanimljive pojave koje možemo lako usporediti s tadašnjim trendovima u izradi karata. Na obje se karte nalaze grafička i brojčana mjerila u jednostavno nacrtanim kartušama koje u ono vrijeme nisu bile uobičajene. Od 20-ih godina 18. stoljeća je nastupio rokoko i na kartama su se nalazili mnogobrojni ukrasni elementi pa tako i na kartušama, a 23

I. Karaman, Valpovačko vlastelinstvo…, n. dj., 17, 32; I. Mažuran, Valpovo: sedam stoljeća znakovite…, n. dj., 75.

Mirela Slukan Altić, „Na tragu modernizacijskih reformi: urbarijalne regulacije i zemljišne evidencije Hrvatske i Slavonije do 1760. godine ( s osvrtom na južnu Ugarsku ),“ u: Hrvati i Srbi u Habsburškoj Monarhiji u 18. stoljeću, ur. Drago Roksandić (Zagreb: FF Press, 2014.), 76; I. Karaman, Valpovačko vlastelinstvo…, n. dj., 7; Lj., Perči, „Valpovačka župna crkva…”, n. dj., 107.

Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje HDA), Kartografska zbirka, Ichonographia districtus Valpoviensis cum suis pagis appertinentys et limitibus i Ichonographia districtus Petrovicensis cum suis pagis appertinentys et limitibus.

HDA, Kartografska zbirka, Ichonographia districtus Valpoviensis cum suis pagis appertinentys et limitibus i Ichonographia districtus Petrovicensis cum suis pagis appertinentys et limitibus; Mirela Slukan Altić, Povijesna kartografija: Kartografski izvori u povijesnim znanostima (Samobor: Meridijani, 2003), 70.

136

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

što se jednostavnije kartuše crtaju tek u vrijeme klasicizma od druge polovice 18. stoljeća. Unutar su se te znači jednostavne kartuše nalazila zapravo dva mjerila, jedno u njemačkim miljama, a drugo u orgijama, odnosno hvatima. Radi boljeg razumijevanja možemo spomenuti da jedna njemačka milja iznosi 7.420 metara, a jedan hvat 1,896 metara.27 Druge su karakteristike ruža vjetrova i orijentacija karata na sjever koja je danas uobičajena, a tijekom 18. stoljeća još nije bila. Tako recimo radi usporedbe možemo navesti kartu poštanskog kordona Kninskog područja iz 1795. i Vitezovićevu kartu Tromeđe iz 1699. u kojima orijentacija nije na sjever. Uzimajući u obzir vrijeme nastanka karata dijelova vlastelinstva Valpovo ne treba čuditi da su se i na njima nalazile strelice, odnosno ruže vjetrova čija je jedna strelica bila izraženije nacrtana pri čemu je pokazivala sjever-jug, to jest gore-dolje. Pojednostavljeno govoreći promatrajući isključivo prethodno opisane karakteristike možemo doći do zaključka da su karte bile ispred svoga vremena.28 Također se na obje karte može uočiti izuzetni napredak u predodžbi konfiguracije tla. Freudhofer je iscrtao karte na sličan način na koji su radili i vojni topografi tijekom prve polovice 18. stoljeća dok su izrađivali niz regionalnih i preglednih karata dijelova hrvatskih zemalja. U njima se jasno prikazuju općegeografski elementi kao što su vode, vegetacija, naselja, prometnice i granice. Uzimajući u obzir da je Freudhofer došao iz Austrijskih nasljednih zemalja kao inženjer na poziv baruna Prandaua koji je bio jedan od vodećih službenika Dvorske komore možemo pretpostaviti da je Freudhofer bio itekako upoznat s najnovijim trendovima crtanja karata, ali i da je barun htio zaposliti samo najbolje stručnjake koje je poznavao u Beču i u ostalim krajevima Habsburške Monarhije. Proučavajući prikaz pojedinih elemenata na obje karte možemo uočiti da je jasno prikazao gdje se nalaze područja pod šumama pa čak i njihova gustoća. Nju je postigao tako da je iscrtavao stabla koja je bojao u zeleno. Kao primjere možemo navesti šume na području sela Nard, Šag, trgovišta Valpovo, Petrijevci, Martinci i Satnica, ali i oko sela Bistrinci, Veliškovci, Tiborjanci, Bocanjevci i Vinogradci. Prikaz je šuma bio izuzetno važan za vlastelinstvo Valpovo zbog lakšeg provođenja sječe dijelova šuma jer je, kako je već spomenuto u radu na osnovi godišnjih izvještaja upravitelja, prodaja drva donosila velike godišnje prihode.29 U izraženom zelenilu koje je prikazivalo šume na kartama se mogu uočiti i livade, oranice i pašnjaci. Oni su iscrtani svjetlo smeđom bojom jasno linijski omeđeni. Naročito se ti dijelovi vide u sjevernijim krajevima karte 27

M. Slukan Altić, „Na tragu modernizacijskih reformi…”, n. dj., 63, 71; HDA, Kartografska zbirka, Ichonographia districtus Valpoviensis cum suis pagis appertinentys et limitibus i Ichonographia districtus Petrovicensis cum suis pagis appertinentys et limitibus.

M. Slukan Altić, „Na tragu modernizacijskih reformi…”, n. dj., 68, 372, 420; HDA, Kartografska zbirka, Ichonographia districtus Valpoviensis cum suis pagis appertinentys et limitibus i Ichonographia districtus Petrovicensis cum suis pagis appertinentys et limitibus.

M. Slukan Altić, „Na tragu modernizacijskih reformi…”, n. dj., 182; HDA, Kartografska zbirka, Ichonographia districtus Valpoviensis cum suis pagis appertinentys et limitibus i Ichonographia districtus Petrovicensis cum suis pagis appertinentys et limitibus; HR-DAOS, Fond 476, kutija 12, broj 271-283.

137

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

distrikta Valpovo, kao i oko svih naselja na obje karte i distrikta Valpovo i distrikta Petrijevci. Preko prikaza livada, oranica i pašnjaka, odnosno kultiviranog dijela okoliša možemo uočiti orijentiranost vlastelinske gospodarsko-prometne politike prema sjeveru gdje su se nalazila tri glavna središta vlastelinstva Valpovo, Miholjac i Petrijevci, a koje je povezivao kopneni put koji je bio važan za kopnenu povezanost Slavonije i Ugarske. Već je spomenuto da se naročito mogu uočiti kultivirane površine uz naselja čije je objekte Freudhofer iscrtavao sa crvenim kvadratićima i pravokutnicima. Uz nje je napisao i nazive pojedinog naselja. Zanimljivo je promatrati ušorana i neušorana naselja. Kao primjere možemo navesti ušorena sela Vrpolje, odnosno Kapelna, Šaptinovce, Laciće i Koška. Što se tiče vodenih površina jasno su prikazane sve rijeke, a naročito rijeka Drava koja je bila prometna i gospodarska žila kucavica Slavonije, a samim time i vlastelinstva Valpovo. Jasno se mogu uočiti nazivi rijeka Drava, Karašica, Vučica i Vuka s dodatkom fl od fluvius. Unatoč tome što su prikazani i mnogobrojni potoci i kanali koji su uz navedene rijeke stvarali močvarna područja Freudhofer nije navodio nazive uz iste. Proučavajući toponimiju na obje karte iz pera upravitelja Freudhofera može se primijetiti i da je uz pojedine šume i kultivirana područja navodio nazive kao što su Kitišanci. Na tome se području danas i nalazi naselje s istim imenom. Još možemo navesti i nazive Metlinci i Jesenkovci koje je zapisao na području koje je 30-ih godina 18. stoljeća bilo pod šumom. Uspoređujući s izvještajima komorskih popisa iz 1698. i 1702. godine možemo primijetiti da se na tim područjima nalazio predij Metlinci i naselje Jesenkovci.30 Na kraju je još važno spomenuti da se jasno mogu uočiti pravocrtno iscrtani kopneni putovi među kojima se ističe sjeverni kopneni put koji spaja Petrijevce i Miholjac preko Valpova, ali i ne tako mali broj kopnenih putova koji spajaju druga naselja diljem vlastelinstva uz napomenu da su vijugavo iscrtani. Takvo iscrtavanje može govoriti o pokušaju što realističnijeg prikaza kopnenih putova, a što možemo staviti u isti kontekst prikaza gustoće šume s iscrtavanjem zelenih stabala na obje karte. Uzimajući u obzir sve intenzivniji interes za prikazivanje prometnica na kartama u 18. stoljeću možemo uočiti da je navedeni prikaz kopnenih putova još jedan element, odnosno karakteristika Freudhoferovih karata koja je pratila tadašnje najnovije trendove. Ipak je važno napomenuti i jednu veliku manu obje karte. Za razliku od većine tadašnjih karata niti karta distrikta Petrijevci niti distrikta Valpovo nema kartografski ključ, ili barem još nije pronađen ako se je eventualno nalazio na nekom dodatnom papiru, odnosno prilogu uz karte.31 30

HDA, Kartografska zbirka, Ichonographia districtus Valpoviensis cum suis pagis appertinentys et limitibus i Ichonographia districtus Petrovicensis cum suis pagis appertinentys et limitibus; Sršan 2000, 67-68 i 74-75; Tadija Smičiklas, Dvijestogodišnjica oslobodjenja Slavonije, drugi dio: spomenici o Slavoniji u 17. vijeku (1640. – 1702.), (Zagreb: JAZU, 1891), 116; Slukan Altić 2003, 49, 182-183 i 187.

HDA, Kartografska zbirka, Ichonographia districtus Valpoviensis cum suis pagis appertinentys et limitibus i Ichonographia districtus Petrovicensis cum suis pagis appertinentys et limitibus; Mirela Slukan Altić, „Kartografski izvori za rekonstrukciju i praćenje razvoja prometnih komunikacija,“ Ekonomska i ekohistorija: časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša 1 (2005), 86; Slukan Altić 2003, 183.

138

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

Zaključak Na temelju spomenutoga može se iznijeti nekoliko uistinu zanimljivih zaključaka o inženjeru i upravitelju Sebastijana Freudhofera. On je kao i mnogi drugi službenici vlastelinstva Valpovo došao iz Austrijskih nasljednih zemalja kao stručnjak za graditeljske radove. U dogovoru s barunom Prandauom vodio je mnoge radove na sakralnim i drugim objektima diljem vlastelinstva, a u kojima su sudjelovali i drugi vlastelinski službenici i podložničko stanovništvo. Ono je zbog traženja prekomjerne radne rente koja nije bila regulirana od strane vlastelinstva, a prema tome i od Freudhofera negodovalo i žalilo se mnogim komisijama. S vremenom je Sebastijan Freudhofer postao dio uskog kruga službenika koji su uživali povjerenje baruna Prandaua koji je živio i radio u Beču. U tome kontekstu možemo promatrati i postavljanje Freudhofera za vlastelinskog upravitelja 1736. godine. Od 1736. pa sve do umirovljenja 1763. vodio je vlastelinstvo uz stalne kontakte s barunom prikazujući mu kao i njegovi prethodnici stanje vlastelinstva preko godišnjih izvještaja primitaka i izdataka. Podložničko stanovništvo se i dalje žalilo na nepoštivanje donesenih odredaba iz urbarijalnih regulacija iz 1737. i 1756. godine, ali na to upravitelj Freudhofer, kao i barun Prandau nisu previše obraćali pozornost. Važno je spomenuti i da je kao upravitelj uz brigu o gospodarskom razvoju vlastelinstva bio zadužen i za vjerski život, odnosno kažnjavanje pojedinaca koji su sagriješili prema mišljenju kanonskih vizitatora i župnika. Uz sve navedeno najveći je utjecaj na gospodarski razvoj vlastelinstva ostvario iscrtavanjem karata distrikata Petrijevci i Valpovo. Proučavajući obje karte možemo uočiti da je upravitelj pratio najnovije trendove u habsburškoj i europskoj kartografiji. Budući da je njegov život bio usko vezan uz suradnju i rad za baruna Prandaua na vlastelinstvu Valpovo dolaskom vlastelinstva u najam 1763. godine odlazi u zasluženu mirovinu.

139

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 127-140 Mihael Sučić: Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua

Sebastijan Freudhofer – čovjek od povjerenja baruna Prandaua Sažetak U sklopu istraživanja međuodnosa između ranonovovjekovnih ljudi na prostoru vlastelinstva Valpovo u 18. stoljeću ističe se odnos između baruna Petra Antuna Hilleprand von Prandaua i upravitelja Sebastijana Freudhofera. Prvo spomenuti je bio vlasnik i zemaljski gospodar Valpovačkog vlastelinstva od kraja 1721. godine, a drugo spomenuti je bio upravitelj vlastelinstva od 1. kolovoza 1736. do 30. lipnja 1763. godine. U okviru povijesne znanosti proučavanju su međuodnosa između ranonovovjekovnih ljudi najviše doprinijeli povjesničari ekonomije, svakodnevnice i okoliša. Od pisanih povijesnih izvora korišteni su izvještaji vlastelinskih upravitelja, kanonske vizitacije i kartografski izvori i dostupna literatura. Spomenuti je međuodnos između upravitelja i vlastelina svakako djelovao i na lokalno stanovništvo. Ono je ovisno o pozitivnim ili negativnim posljedicama na njihovu egzistenciju izražavalo zadovoljstvo ili negodovanje. Zadovoljstvo se najčešće može primijetiti kada je lokalno stanovništvo bespogovorno izvršavalo svoje dužnosti u obliku plaćanja i obavljanja redovitih ili izvanrednih nameta. Za razliku od spomenutog načina ponašanja negodovanje je stanovništva vidljivo na temelju razbojništva u pojedinim dijelovima vlastelinstva ili žalbe komisijama. Iz svega navedenoga možemo zaključiti da je međuodnos između upravitelja Sebastijana Freudhofera i vlastelina baruna Petra Antuna Hilleprand von Prandaua bio složen, ali i jasan. Znalo se je tko ima kakve dužnosti, mogućnosti i prednosti. U takvim je okolnostima dolazilo do svojevrsnog trokuta međuodnosa i međudjelovanja između vlastelina, upravitelja i njegovih službenika i lokalnog stanovništva.

Sebastijan Freudhofer – Vertrauter des Barons Prandau Zusammenfassung Im Rahmen der Erforschung der Verhältnisse zwischen den Menschen aus den frühen Jahrhunderten auf dem Gebiete des Gutes Valpovo im 18. Jahrhundert hebt sich das Verhältnis zwischen dem Baron Petar Antun Hilleprand von Prandau und dem Verwalter Sebastijan Freudhofer hervor. Der Erste war Besitzer und Landesherr des Valpovoer Gutes bis zu Ende 1721, und der Zweite war der Verwalter des Gutes vom 1. August 1736 bis 30. Juni 1763. Im Rahmen der historischen Wissenschaft trugen der Erforschung der Verhältnisse zwischen den Menschen aus den frühen Jahrhunderten am meisten die Historiker der Wirtschaftswissenschaft, des Alltages und der Umwelt bei. Von den schriftlichen historischen Quellen wurden am meisten die Berichte der Gutsverwalter, die kanonische Visitationen und kartographische Quellen und die erreichbare Literatur genutzt. Das erwähnte Verhältnis zwischen dem Verwalter und dem Gutsherren wirkte sich sicherlich auch auf die lokalen Bewohner aus. Sie drückten, von den positiven oder negativen Auswirkungen auf ihre Existenz abhängig, ihre Zufriedenheit oder Missbilligung aus. Die Zufriedenheit ist meistens bemerkbar, wenn die lokalen Bewohner widerstandslos ihren Pflichten, in Form der Zahlungen und Verrichtung der regelmäßigen und außergewöhnlichen Auflagen nachkamen. Im Gegensatz zu der erwähnten Benehmungsart ist der Unmut der Bewohner aus den Raubfällen in einzelnen Teilen des Gutes oder Klagen an die Kommissionen ersichtlich. Aus allem angeführten kann man schlussfolgern, das dieses Verhältnis zwischen dem Verwalter Sebastijan Freudhofer und des Gutsherren Baron Petar Antun Hilleprand von Prandau kompliziert aber auch klar war. Man wusste wer welche Pflichten, Möglichkeiten und Vorteile hat. Unter solchen Umständen kam es zu einer Art von Dreieck der Verhältnisse und der Interaktion zwischen dem Gutsherren, dem Verwalter und seiner Beamten und den lokalen Bewohnern.

140

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

Dr. sc. Erwin Trischler München

UDK: 783(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 20.9.2016. Prihvaćeno: 27.9.2016.

Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša U radu je autor dao doprinos povijesti crkvene i svjetovne glazbe na području Pečuške biskupije obradivši 4 generacije obitelji Trischler/Trišler. Rad je napisan na temelju arhivskih dokumenata iz 18. stoljeća, matičnih knjiga Pečuške biskupije i relevantne literature te pokazuje da ti glazbenici potječu iz obitelji učitelja, koji su više od 120 godina bili učitelji, kantori i orguljaši u različitim mjestima južne Mađarske (Baranje), i to 40 godina u Kisjakabfalvi, 80 godina u Čemincu i Olaszu, 20 godina u Árpádu kod Pečuha, 10 godina u Dardi i kraće vrijeme u brojnim mjestima kao pomoćni učitelji. Autor pokazuje da je začetnik generacije učitelja i orguljaša bio Philipp Trischler, rođen oko 1729. u Nagynyárádu u Baranji, kojega nalazimo kao učitelja u Monostoru (današnjem Belom Manastiru) u drugoj polovici 18. stoljeća.

Ključne riječi: Trischler, Trišler, učitelji, Baranja, 4 generacije učitelja i orguljaša 141

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

Uvod U radovima o povijesti crkvene i svjetovne glazbe u u Bosanskoj ili đakovačkoj i srijemskoj biskupiji i Slavoniji u 19. stoljeću nalazimo više generacija obitelji Trischler/ Trišler1, oko kojih se kroz 140 godina odvijao crkveni i građanski glazbeni život Đakova i Osijeka. Do sada se smatralo da je Gašpar Trischler, učitelj u Dardi (tada mjesto u južnoj Mađarskoj), preseljenjem u Đakovo na radno mjesto koralista u Stolnoj crkvi u travnju 1830. godine začetnik glazbeničke obitelji Trischler. Međutim, ovim radom se to stajalište mijenja opisom 4 generacije učitelja i orguljaša te obitelji; ukupno 10 osoba, koji su u različitim mjestima južne Mađarske (Baranja) u 18. i 19. stoljeću djelovali kao učitelji. Ovo istraživanje je pokazalo da je začetnik generacije učitelja i orguljaša te obitelji Philipp Trischler, rođen oko 1729. u baranjskom mjestu Nagynyárádu. Potom ga se nalazi u drugoj polovici 18. stoljeća kao učitelja u Monostoru (današnjem Belom Manastiru). Gašpar Trischler njegov je unuk.

Obilježje školovanja u 18. stoljeću U 18. stoljeću diljem Habsburške Monarhije škole su bile u crkvenim rukama. Na Bečkom dvoru je do 70. godina 18. stoljeća vladalo mišljenje da je pučko školstvo u nadležnosti Crkve, općina i vlastelinstava.2 U razdoblju prosvjetiteljstva glede školstva ustanovljena je relativna zaostalost pa je carica i kraljica Marija Terezija 6. prosinca 1774. donijela uredbu „Allgemeine Schulordnung“3 kojom se unapređuje i standardizira osnovno školstvo u austrijskom dijelu carstva. Uvode se • u svakoj (seoskoj) župi trivijalna škola s predmetima vjeronauk (koji predaje župnik), pisanje, čitanje i računanje (koje predaje učitelj). Škole trebaju imati 1 do 2 prostorije za razrednu nastavu i stan za učitelja. Školu održavaju općina i vlastelinstvo. • u većim mjestima glavna škola sa 3 do 4 učitelja, gdje se uz gore navedene predmete uči i povijest, zemljopis, osnove latinskog jezika, risanje i osnove kućnog i poljoprivrednog gospodarstva, • u sjedištima školske komisije uvodi se normalna škola, koja uz proširenu nastavu propisanu za glavnu školu obrazuje i buduće učitelje. 4

U matičnim knjigama i dokumentima 18. i 19. stoljeća u Baranji se je prezime Trischler pisalo često različito: Trischler, Trishler, Trisler, Drischler, Drishler i sl.

Antun Cuvaj, Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. I., Zagreb, 1910., 402.

Puno ime je „Allgemeine Schulordnung für die deutschen Normal-, Haupt- und Trivialschulen in sämtlichen kais. königl. Erblanden“.

A. Cuvaj, Građa za povijest školstva…, n. dj., 414.

142

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

Osim toga sistematizira se način nastave, upotreba propisanih školskih knjiga, a uvodi se obvezno pohađanje škole (od 6. godine) – starija djeca zimi, mlađa djeca ljeti itd. U Kraljevini Ugarskoj i Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji ta uredba nije prihvaćena, jer je shvaćena kao pokušaj germanizacije. Zbog toga carica i kraljica Marija Terezija za taj dio Habsburške Monarhije izdaje naredbu da se izradi novi prijedlog obrazovanja, koji izlazi 1777. na latinskom jeziku5 pod nazivom „Ratio educationis“6. Prema tome su se pučke škole dijelile na normalne i na narodne škole. Narodne škole dijelile su se na gradske sa 3 učitelja, trgovišne s dva učitelja i na seoske sa jednim učiteljem (trivijalna škola). Za razliku od Allgemeine Schulordnung nastava se održavala na onom jeziku kojim su govorili učenici. Ratio educationis vrijedio je za područje Ugarske i građanske Hrvatske do 1806. g. kada je u Budimu izdana prerađena verzija. 7 Učitelji su bili namještenici župe i podređeni župnicima, a i sam njihov odabir bio je prepušten župniku, koji se trebao pobrinuti da se na to mjesto postavi odgovarajuća osoba, kako po svojem znanju, tako i po ponašanju.8 Učitelji su uz učiteljsku službu obavljali dužnost orguljaša, kantora, sakristana i zvonara. Uz suglasnost vlastelinstva ponekad su uz učiteljsku službu imali i druga zanimanja. Iako je većina stanovnika znala čitati i pisati, znanje jezika ipak nije bilo takovo, da bi bili sposobni napisati službene dopise ili molbe. Zato su učitelji, ako su imali odgovarajuće znanje, u nekim mjestima preuzimali pisanje molbi, što je i dokumentirano u kanonskim vizitacijama koje su provodili pečuški biskupi. U njemačkim selima Baranje nastavni jezik u 18. i 19. stoljeću je bio njemački.9. Priprema za učiteljska zvanja u 18. i početkom 19. stoljeća nije bila toliko sistematizirana kao kasnije, kada su polovicom 19. stoljeća osnovane preparandije, odnosno učiteljske škole. U normalnim školama pojedinci su pripremani i za učiteljska zvanja, te su radi osposobljavanja za rad u školi dodatno školovani u didaktici i metodici.10 Put do „trivijalnog“ učitelja je bio dug: morao je najprije provesti u školi nekoliko godina kao vježbenik, zatim barem kojih 10 godina kao školski pomoćnik ili podučitelj, a tek onda, kad je školsku praksu potpuno poznavao i kad je stekao barem najpotrebitiju teoretsku naobrazbu, pa i propisano osposobljenje za učiteljsko zvanje, mogao je biti imenovan trivijalnim učiteljem ili učiteljem glavne škole.11 Budući da su učitelji u 5

Do 1848. je latinski bio službeni jezik ne-germanskih zemalja Habsburške Monarhije.

Puno ime je „Ratio educationis totiusque rei literariae per regnum Hungariae et provincias eidem ad nexus, Beč 1777.“

A. Cuvaj, Građa za povijest školstva…, n. dj., 421.

Dubravka Božić Bogović, „Kanonske vizitacije pečuške biskupije kao izvor za poznavanje povijesti školstva u južnoj Baranji u prvoj polovici 18. Stoljeća“, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, 9, Osijek, 2007., 58.

Franz Galambos, pismo autoru ovoga članka 24. 5. 2000.

Dunja Modrić-Blivajs, „Utjecaj školskoga zakonodavstva na razvoj školstva u Banskoj Hrvatskoj od 1774. do 1850. godine“, Povijesni prilozi 32, Zagreb, 2007., 209-221.

A. Cuvaj, Građa za povijest školstva…, n. dj., 229

143

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

seoskim školama redovito obavljali dužnost orguljaša i kantora, bila je neophodna i glazbena izobrazba, te su morali vladati najmanje jednim glazbenim instrumentom. U kanonskim vizitacijama iz godine 175712. navedena su neka mjesta u južnoj Mađarskoj (Baranji) u kojima su pripadnici obitelji Trischler bili učitelji. To su Monostor (današnji Beli Manastir), Darda, Laskafalu (današnji Čeminac) dok Olasz i Kisjakabfalu (mjesta u današnjoj Mađarskoj) još nemaju školu. Nakon nekoliko desetljeća stanje je drugačije pa se u opisu Baranje iz godine 1785. uočava da sva veća sela imaju vlastitu školu. 13 Time je i potreba za učiteljima znatno porasla. Gotovo stotinu godina potom prema opisu škola u Baranji iz 1878. nastavni jezik se određivao prema jeziku učenika: • u Olaszu su nastavni jezici bili njemački, hrvatski i mađarski; • u Kisjakabfalu, Laskafalu i Monostoru je nastava na njemačkom jeziku; • u Dardi je nastava na njemačkom i mađarskom. Godišnja plaća učitelja je ovisila o broju učenika, a bila je te godine sljedeća: Mjesto

br. učenika god. plaća

vlastelinstvo

Olasz Kisjakabfalu Monostor Laskafalu Darda

84 48 182 185 184

Bóly (Batthyány) Bóly (Batthyány) Bellye (Carska komora) Dárda (Esterházy) Dárda (Esterházy) 14

293 for. 200 for. 445 for. 560 for. 580 for.

Philip – začetnik učiteljske i glazbeničke obitelji Philipp Trischler je rođen oko 1729. u Nagynyárádu. Sin je Petera (rođenog oko 1709.) i Eve (rođene oko 1705.), koji su 1723. doselili iz Njemačkog Carstva u južnu Mađarsku na posjed Belje princa Eugena Savojskog, i to u selo Nagynyárád. U poreznim dokumentima iz godine 1728. Peter je naveden kao doseljenik.15 Obitelj Trischler ostaje u Nagynyárádu do 1748. kada sele u susjedni gradić Németbóly16 koji kao i sela Kisjakabfalva, Olasz, Belvárdgyula, Töttös i druga pripadaju vlastelinstvu Bóly kneza Karla Batthyány-ja. U popisu Pečuške biskupije 1767./68. nalazi se podatak da Peter sa suprugom Evom stanuje kod sina Philippa u Németbóly, koji je oženio Annu Mentzinger 13. veljače 1753. u Németbóly. Vjenčani kumovi su im Philipp Tendl iz Nagynyáráda i Mathias Schmakhöfer iz Németbóly. Istoga dana su se vjenčali i dva brata Anne Mentzinger, 12

Sršan Stjepan, Kanonske vizitacije I (1729.-1810.), Osijek, 2003., 60-90.

Isti, Baranja 1785. godine, Osijek, 1999.

Halász István, Baranyamegye Tanűgui Állapota, Pécs, 1878., 32-73.

Prve matične knjige su izgubljene. Nove se vode tek od 1741.

Tokom vremena ime se mijenjalo: Bolly (u 18. stoljeću), Németbóly (u 19. stoljeću), Bóly (danas)

144

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

Adam i Valentin Mentzinger. Adam Mentzinger vjenčao se s Annom Margarethom Hufnagel; vjenčani kumovi su im Peter Trischler i Johann Frost. Valentin Mentzinger vjenčao se s Annom Marijom Trischler (vjerovatno kći Petera Trischlera i Philippova sestra); vjenčani kumovi su im Johann Valentin Otterbein iz Németbóly i Johann Wiesel iz Devecsera. Philipp i Anna Trischler imali su u razdoblju od 1754. do 1777. desetero djece. Od toga broja 5 ih je preminulo u ranoj dobi17. Matthias Trischler (*Németbóly, 6. 5. 1754. –  Töttös, 24. 5. 1798.) Maria Barbara Trischler (*Németbóly, 11. 2. 1756.) Valentin Trischler (*Németbóly, 8. 8.1764. –  Kisjakabfalva, 13. 10. 1824.) Johann Andeas Trischler (*Németbóly, 9. 4.1773. –  Olasz, 28. 2. 1834.) Franz Josef Trischler (*Németbóly, 17. 4. 1777. –  Laskafalu (Čeminac) 5. 4. 1827.) Za vrijeme popisa 1767./68. u kućanstvu Philippa i Anne navedeni su18 (brojevi označavaju starosnu dob osoba):

Kada je Philipp postao učitelj i kada i gdje je položio učiteljski ispit je još predmet istraživanja. Ede Petrovich daje u njenom radu19 popis svih učitelja u mjestima Baranje na temelju kanonskih vizitacije pečuških biskupa tokom 18. stoljeća (1721. - 1783.). Philipp se spominje kao učitelj samo u Monostoru (Belom Manastiru) 1782. godine. Vjerojatno je bilo nekoliko razloga da Philipp postane učitelj. Želja stanovništva, da im djeca nauče čitati i pisati, te odluka carice i kraljice Marije Terezije, bilo preko Allgemeine Schulordnung (1774.) ili preko Ratio educationis (1777.), da se uvede školovanje djece, doveli su do potrebe za učiteljima. Tako nalazimo, da je Philipp 1778. učitelj20 i 1782. učitelj u Monostoru. 17

Djeca Johann Jakob (*8. 7. 1758.-+10. 8. 1759.), Jakob (*5. 6. 1760.), Johann Nepomuk (*25. 9. 1761. – +21. 2. 1773.), Anna Margaretha (*23. 4. 1769. – +1. 5. 1775.), Eva (*23. 4. 1775. – +1. 5. 1775.) su rano umrla

Ferdinand Hengl, Die deutschen Familien im Komitat Baranya-Branau/Ungarn in den kirchlichen Seelenlisten 1767 – 1768, Teil I, Hrsg. AKdFF, Karlsruhe, 1990., 55.

Ede Petrovich, „Baranya megye XVIII. századi népoktatása az Egyházlátogatási jegyzőkönyvek tükrében“, Baranyai Helytörténetírás, 1971., Pécs, 1972., 157-205.

Indirektan zaključak: maloljetni sin (“ludimagistri filius” odn. učiteljev sin) Valentin je krsni kum Valentinu Ivanovicsu u Dardi.

145

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

J. Brüsztle piše u Recensio cleri21 da je 1782. Philipp učitelj, da ima 49 godina i da je odličan orguljaš. Time bi se moglo tvrditi da je Philipp, a ne njegov unuk Gašpar, začetnik glazbeničke obitelji Trischler. U Kanonskim vizitacijama22 provedenim od biskupa grofa Pavla Ladislava Eszterházyja de Galatha 1782. stoji „Učitelj ovoga mjesta je Filip Trischler, star 49 godina, zna njemački jezik, položio je ispovijest vjere. Ima znanje primjereno svojoj službi, te ju pohvalno obavlja, kako skrbeći o svemu, tako i vršeći obrede, dok je u poduci djece dobar i brižan.“ U to vrijeme selo Monostor nema vlastitu župu nego je dio župe u Baranyaváru (Branjinom Vrhu). Prihod učitelja je 40 forinti i 10 novčića23.

Valentin Rođen je 8. kolovoza 1764. kao šesto dijete Philippa i Eve. Od 1783. je radio na školi u Kisjakabfalvi24, od 1784. do 1810. kao podučitelj, a od 1810. do 1820. kao učitelj (ludimagister)25. Oženio se s Christinom Hergenröder iz Németbóly26 23. veljače 1784. u Kisjakabfalvi. U braku su imali osmero djece od kojih je šestero umrlo u ranoj dobi27: Anna Maria Trischler (*10. 8. 1788. –  Kisjakabfalva, 23. 6. 1828.) Balthasar Trischler (*13. 9. 1790. – Árpád, 28. 8. 1848.) Valentin je preminuo 13. listopada 1824. u Kisjakabfalvi u 61. godini.

Balthasar Rođen je kao treće dijete Valentina Trischlera 13. 9. 1790. u Kisjakabfalvi, gdje mu je otac bio učitelj. Oženio se s Annom Marijom Honer iz Monostora 1. veljače 1814. u Kisjakabfalvi. U braku su imali šestero djece28. Sin Georg je rođen 21. 4. 1816. u Kisjakabfalvi, a Theresia 24. travnja 1826. u Árpádu, gdje je 8. srpnja 1846. i umrla. Balthasar je bio učitelj na trivijalnoj školi u Gyódu kod Pečuha u razdoblju od 1818. do 1821. Godine 1822. je u Ivánbattyánu kod Kisjakabfalve, a u Árpádu kod 21

J. Brüsztle, Recensio universi cleri Dioecesis Quinque-Ecclesiensis, Pečuh, 1874-1880, 816, 817; R. Hartmann, “ J. Brüsztles ‘Recensio’ als Quelle für die deutsche Ansiedlung der Schwäbischen Türkei im 1 8 . Jahrhundert“, Deutsch-ungarische Heimatblätter, V. Jahrgang, Budapest, 1934., 54-63, 322-335

S. Sršan , Kanonske vizitacije…, n. dj., 202, 203.

Isti, Baranja…, n. dj., 82-84.

Kisjakabfalva je selo 3 km sjevernije od mjesta Villány. Škola je bila pokrivena slamom, imala je 6 razreda s 50-70 djece koja su samo zimi polazila školu. Jezik nastave je bio njemački.

M. Volk, Unvergessene Heimat Baranya, 1985., 308.

U knjizi Erike Pausz-Palotai „Ein Dorf in der Baranya: Kisjakabfalva“, Band 2, navodi se na stranici 178 da su oboje rođeni u Kisjakabfalvi, a to je netočno.

Anna Maria Trischler (*10. 4. 1785. – +18. 5. 1788.), Valentin Trischler (*18. 3. 1787.), Anna Maria Trischler (*10. 4. 1785. – +18. 5. 1783.), Valentin Trischler (*24. 1. 1793. –+12. 5. 1794.), Bernard Trischler (*22. 3. 1795.), Bernard Trischler (*7. 7. 1797. – +14. 7. 1797.), Michael Trischler (*1. 11. 1799. – +28. 11. 1802.)

Djeca Georg (*4. 4. 1815. u Kisjakabfalva - +11. 4. 1815.), Paul (Matthias) Trischler (*30. 10. 1818. u Gyódu – +21. 7. 1822. u Ivánbattyán), Stefan (*2. 8. 1821. u Gyódu – 19. 2. 1825. u Árpádu), Anna (*28. 12. 1827. u Árpádu - +7. 3. 1833. u Árpádu) su rano umrla.

146

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

Pečuha najkasnije od 1825., gdje ostaje do smrti 28. kolovoza 1848. To potvrđuju i šematizmi Pečuške biskupije29 iz godine 1840. i 1842., gdje ga nalazimo kao učitelja na trivijalnoj školi u Árpádu. Kći Theresia Trischler je u drugom braku30 udana za Johanna Márton, koji je kao podučitelj u Árpádu zamijenio Balthasara Trischlera31.

Tri generacije učitelja u Olaszu Johann Andreas Rođen je 9. travnja 1773. u Németbóly, kao osmo dijete učitelja Philippa Trischlera. Krsni kumovi su mu Andreas Bell, upravitelj škole u Németbóly i Katharina Bell. Oženio je - 5. rujna 1797. u Nagynyárádu32 Agnes Titz, (*Nagynyárád, 11. 11.1776.). U braku su imali dvoje djece koja su rođena u Töttösu. Kći Elisabeth rođena je 14. 9. 1798. Krsna kuma joj je udovica Elisabeth Linek. Sin Heinrich rođen je 16. 9. 1800., a krsni kum mu je Heinrich Linek, sin Elisabethe Linek. Agnes Titz umrla je od tuberkuloze 20. 2.1834. u Olaszu. Johann Andreas je bio 3 godine učiteljski vježbenik u Monostoru (Beli Manastir). Nakon toga je radio kao pomoćni učitelj u Beremendu i Bánu (Popovac), a kao učitelj u Tőttősu (gdje su mu rođena djeca). Godine 1810. radi u Báru i od 1815. do smrti 28. 2.1834. u Olaszu33,34.. Nastavni jezik na školi, koja je sazidana 1790. je njemački. Plaća mu je 91 forinti i 22 križara. Zbog bolesti ga zamjenjuje i kasnije nasljeđuje kao učitelj u Olaszu sin Heinrich.

Heinrich Rođen je u Töttösu 16. rujna 1800. gdje mu je otac Johann Andreas učitelj. Oženio se s Annom Bitter (*Nyomja, 25. 10. 1808. – Olasz, 4. 11. 1841.) s kojom je imao sedmero djece35. Heinrich je učitelj u Olaszu. Po šematizmu Pečuške biskupije do 1848.36 i od 1853. 29

Schematismus Cleri Dioecesis Quinque-Ecclesiensis pro Anno a Christo Nato 1840, Pečuh 1839, 145, Schematismus Cleri Dioecesis Quinque-Ecclesiensis pro Anno a Christo Nato 1842, Pečuh, 1842., 138.

U prvom braku sklopljenom 24. 5. 1842. je bila udana za Martina Krachenfelsera koji je umro već 9. 11. 1842.

Šematizam Peuške biskupije iz 1848., 114.

Stefan Stader, Familienbuch der kath. Pfarrgemeinde Nagynyarad = Grossnaarad in der Baranya in Ungarn 1744 – 1810, Schriftenreihe zur donauschwäbischen Herkunftsforschung, Bd. 48, Sindelfingen, 1995., 327.

Ede Petrovich, „Baranya megye népoktatása a reform korban (1810-1848)“, u Baranyai Helytörténetírás 19741975, Pécs, 1976., 263-322; (Osnovno školstvo u Baranjskoj županiji za vrijeme preporoda (1810.-1848.))

J. Brüsztle, Recensio universi…, n. dj., 45.

Nikolaus Trischler (*12.10.1827. – 15.12.1879 u Ivánbattyán), Katharina Trischler (*18.12.1828.), Karl Trischler (*22.8.1831.), Johann Capistran Trischler (*10.10.1833. – +29.6.1897. u Olaszu), Alois Trisler (*29.5.1836.), Karl Trisler (*23.12.1838. – +30.1.1875. u Kisjakabfalvi), Adam Theodor Trisler (*15.6.1841. – +21.10.1841. u Olaszu).

U matici rođenih Olasza iz god. 1831 zapisano je da je po zanimanju učitelj

147

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

Od 1860. do 1862. je učitelj u Olaszu i u susjednom selu Gyula (danas Belvárdgyula). Prema šematizmu Pečuške biskupije iz 1863. nema ga više na popisu učitelja. Vjerojatno je zbog bolesti umirovljen, a po šematizmu iz 1872. prima godišnju mirovinu u iznosu od 16 forinti. Preminuo je 30. ožujka 1874. u Olaszu.

Johann ( János) Capistran37 Rođen je u Olaszu 10. listopada 1833. kao sin tamošnjeg učitelja Heinricha Trischlera. Bio je 1860. podučitelj u Valpovu, godinu dana potom je podučitelj u Olaszu, a od 1862. učitelj u Olaszu i Gyuli. U knjizi Istvána Halásza o povijesti baranjskih škola38 iz godine 1873. navodi se da je János Capistran učitelj na pučkoj školi u Olaszu, da ima 44 godine i da prima godišnju plaću od 293 forinte. Nastava je na njemačkom, hrvatskom i mađarskom jeziku.39 Nastavu redovito posjećuje tokom tjedna 51 učenik, a nedjeljom 33. Škola ima crnu ploču, ploču za pisanje, dvije zemljopisne karte, globus i nekoliko knjiga o prirodi i znamenitim ličnostima, kao i rasadnik od 800 klaftera2 (oko 2880 m2). Preminuo je 29. lipnja 1897. u Olaszu. Supruga Irma Szücs umrla je 16. 3. 1900. također u Olaszu.

Tri generacije učitelja u Čemincu Franz (Franjo) Philippov najmlađi sin Franz Josef rođen je 17. travnja 1777. u Németbóly. Krsni kum mu je bio Franz Sturm, župnik u Németbóly-u. Kao i dvojica starije braće postaje i on učitelj. U Kanonskim vizitacijama40 iz godine 1810. se navodi: „Čeminački učitelj je Franjo Trischler, ispitan i potvrđen za učitelja pučke škole, te ispitan i zaprisegnut od vicearhiđakona Darde na sastanku braće. Primjerenoga je vladanja i neumorne marljivosti, zna njemački jezik kojim podučava djecu. On je ujedno sakrstan i orguljaš, te u svemu zadovoljava službu… Ovdje postoji trivijalna škola i to kroz cijelu godinu, u kojoj se marljivo uči čitanje i pisanje, zatim računanje i kršćanski nauk“. Oženio se s Katarinom Homann (*Majs, 2. 7. 1777.) u 7. lipnja 1796. u Čemincu41, gdje je u to vrijeme bio učitelj. Vjenčani kumovi su im bili Ferdinand Berger i Johann Lang iz Čeminca. U braku je rođeno osmero djece. Od njih je najmanje troje umrlo u ranom djetinjstvu42. 37

U matici rođenih je uveden samo kao Johann Trischler. J. Brüsztle ga spominje kao Johann Capistran

Halász István, Baranyamegye Tanűgui állapota, Pécsett, 1878., 72-73.

Schematismus Cleri Dioecesis Quinque-Ecclesiensis pro Anno 1881, Pečuh 1881., 19.

S. Sršan, Kanonske vizitacije…, n. dj., 338, 339.

U daljnjem koristimo današnje ime Čeminac. Prije 1919. je službeni naziv bio Laskafalu/Laschkafeld. Stanovnici su do kraja Drugoga svjetskoga rata samo koristili naziv Laschkafeld.

Djeca Helena (*2.9.1798. – +7.9.1799.), Jakob (*19.1.1802. – +24.1.1802.), Josef (*27.2.1808. –+1.2.1815.)

148

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

Gašpar Trischler (*Čeminac, 16. 3. 1797. -  Đakovo, 11.11.1863.) Anna Trischler (*Čeminac, 15. 1. 1800.) Jakob Trischler (*Čeminac, 22. 12. 1802.) Johann Trischler (*Čeminac, 19. 2. 1805. –  Čeminac, 11. 9. 1869.) Franz Trischler (*Čeminac, 27. 2. 1808.) Preminuo je u Čemincu 5. 4. 1827., a njegova supruga Katarina Homan 8. 3. 1832.

Gašpar Gašpar je najstariji sin Franje Trischlera, učitelja u Čemincu. Krsni kumovi su mu Kaspar i Helena Redenbacher iz Čeminca. U Pečuhu je 1820. položio ispit za učitelja pučke škole. Od 1820. do 1830. je učitelj u Dardi. U kanonskim vizitacijama43 koje je proveo Pečuški biskup Ignacije barun Szepesy de Negyes u studenom 1829. se navodi: „Gašpar Trischler učitelj i sakrstan, rođen u Čemincu, star je 32 godine i 8 mjeseci. U Pečuhu je 1820. ispitan za pučke (trivijalne) škole. U učiteljskoj službi proveo je 14 godina i 6 mjeseci. Zna njemački, osrednje hrvatski i ponešto mađarski ...“ Bio je ne samo učitelj nego i kantor, orguljaš i zvonar. Stanovao je u školskoj zgradi koja se je sastojala od tri sobe. U dvije sobe je živio Gašpar s obitelji (6 osoba), a jedna soba veličine 10,5 x 4,8 m sa 16 klupa služila je za školske svrhe. Škola se je sastojala iz jednoga razreda koji su polazili učenici različitih dobi. Učilo se je čitanje i pisanje (njemačka i mađarska slova), računanje, katekizam i biblijska povijest. Vjeronauk je predavao župnik. U zgradi je postojala i kuhinja, te smočnica i podrum. Pokraj kuće nalazile su se staja, vrt, zajednički bunar sa susjednom kućom i dvije livade (zajedno 5 jutara), koje je stavilo na raspolaganje vlastelinstvo. Učitelj koristi bez plaćanja 8 hvati ogrjevnog drveta iz vlastelinskih šuma, drvo sijeku i dovoze župljani. Za grijanje škole svaki školarac donosi tijekom zime malo drva. U travnju 1830. seli se u Đakovo, i tu 1. svibnja preuzima mjesto koralista u Stolnoj crkvi.44 Preminuo je 1863. kao ravnatelj kora đakovačke katedrale.

Johann (Ivan) Rođen je u Čemincu 19. veljače 1805., kao šesto dijete učitelja Franje. Krsni kumovi su mu Johann i Anna Amann iz Čeminca. Oženio se u rodnom mjestu 26. studenoga 1827. s Elizabetom Eberhardt, (*Čeminac, 11. 6. 1807.). Vjenčani kumovi su bili Caspar Wagner i Adam Plügl. U barku je rođeno četvero djece: Terezija, Ana, Marija i Josef ( Josip). • Terezija (*25.12.1828). Udala se 10. 4. 1853. u Čemincu za vojnoga pekara Johanna Bartona sa službom u osječkoj Tvrđi s kojim je imala sina Antuna Ivana Nepomuka Bartona rođenog 24. 4. 1860. u Osijeku u Gornjem gradu. 43

S. Sršan, Kanonske vizitacije (1829. – 1845.), knjiga II, Osijek, 2004.

Erwin Trischler „Počeci glazbeničke obitelji Trischler u Đakovu“ u DG Jahrbuch, Vol. 22, Osijek, 2015., 281-290.

149

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

• Ana (*26.2.1831). Udala se 19. 10. 1851. u Čemincu za učitelja Mihaela Freiermutha iz Retfale. Imali su dvoje djece45. • Marija (*20.6.1834. - Osijek, 23. 1. 1913.). Od kraja 1859. je živjela s Matijom Fischerom46, zidarskim majstorom i graditeljem. Imali su četvero djece47. Iz kanonskih vizitacija iz 1829. vidljivo je, da je Johann Trischler naslijedio oca kao učitelj 1827.48, da je tada imao 22 godine i da je brižan u poduci djece. U kanonskim vizitacijama iz godine 1845.49 navedeno je da je „star 38 godina, oženjen, rođen u Čemincu. Završio je pučku školu te potvrđen za pouku školske djece. U izvršavanju dužnosti je revan te o svemu ovisi o župnikovoj volji. Dužnost zvonara, koja baš nije sukladna s dužnošću učitelja, obavljao je bez plaće.“ Učitelj u školi je bio do smrti 1869., kada na njegovo mjesto dolazi sin Josip.

Josef ( Josip) Trischler Rođen 24. listopada 1837. u Čemincu, gdje je i umro od tuberkuloze 15. veljače 1876. Krsni kumovi su mu Josef Lutz i Theresia Kaizer. Podučitelj je u Čemincu od 1852. do 1857.50. Potom je učitelj u Semeljcima (1858.-1859.), a u Baaru (selo na Dunavu nešto sjevernije od Mohača) je od 1861. do 1867. godine.51 Orguljaš u osječkoj donjogradskoj crkvi Preslavnog Imena Marijina je 1866., te učitelj u Čemincu od 1869. do smrti 1876. godine. S Anom Gross (*Čeminac, 25. 7. 1837.) se oženio 26. srpnja 1858. godine.52 Vjenčani kumovi su im Paul Kisfaludy, sudac iz Darde i bratić Ivan Nepomuk Trischler, koralist u đakovačkoj katedrali. U braku su imali troje djece53 od kojih je samo Marija Trischler (udana za Sebastijana Hermana) doživjela duboku starost. Anna Gross je vrlo rano umrla od tifusa (23. 9.1869.) i pokopana je u Osijeku u Donjem gradu. Nakon 45

Mariju Freiermuth (*29.10.1852 u Retfali – +7.4.1884 u Đakovu) i Emerika Freiermutha (*21.10.1857. u Dalju). Kći Marija Freiermuth je bila pjevačica u đakovačkoj katedrali od 1879. do smrti 7.4.1884., umrla je od tuberkuloze.

Matija Fischer je već bio oženjen s Terezijom Baindl

Daniel Augustin (*20.7.1860. - +6.11.1891. u Osijeku d.g.), Adela (*13.11.1861. - +26.3.1909. u Osijeku), Dragutin (*25.1.1864. - +30.10.1894. u Opatiji) i Rudolf Trišler (*3.4.1866. - +14.8.1869. u Osijeku d.g.)

Isti, Kanonske vizitacije II…, n. dj., 83.

Isto, 435

Šematizmi Pečuške biskupije 1852., 1853., 1855.

Isto, 1861.-1867.

To potvrđuje i upis u matici vjenčanih kao „Ludimagister et docens triviali Scholae Semeliensis“. Vjerojatno je služio u Semeljcima suviše kratko jer ga se ne spominje u knjizi „Dvjesta godina osnovne škole u Semeljcima 1786. – 1986.“, izdavač: Osnovna škola „Josip Kozarac“, Semeljci 1986.

Johann Nepomuk Trišler (*16.4.1859 u Semeljcima – +5.2.1860. u Laschkafeldu), Leopoldina Trischler (*7.10.1864. – +13.12.1883. u Baanu (današnjem Popovcu) od tuberkuloze) i Marija Trischler (*12.10.1866. u Osijeku d.g. –+ 12.12.1948. u Osijeku)

150

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

njene smrti Josip se oženio s Clementinom Till54. Imali su dvoje djece, Mariju Eleonoru (*6. 4. 1870. – Čeminac, 31. 5. 1870.) i Judith (*Čeminac, 6. 5. 1871.).

Zaključak Članovi obitelji Trischler su više od 120 godina bili učitelji, kantori i orguljaši u različitim mjestima Baranje: 40 godina u Kisjakabfalvi, 80 godina u Čemincu i Olaszu, 20 godina u Árpádu kod Pečuha, 10 godina u Dardi i kraće vrijeme u brojnim mjestima kao pomoćni učitelji. Nastavni jezik je bio redovito njemački, ponekad hrvatski i mađarski. Dok je veći dio obitelji ostao u Baranji, Gašpar se seli u travnju 1830. u Đakovo gdje preuzima mjesto koralista u đakovačkoj Stolnoj crkvi. Time je utemeljitelj slavonske grane Trischlerovih koji su se posve posvetili crkvenoj i svjetovnoj glazbi u Đakovu i time dali znatni prilog razvoju kako crkvene tako i svjetovne glazbe kroz gotovo jedno stoljeće (od 1830. do 1922. godine).

Pregled učitelja Trischler u Baranji u 18. i 19. stoljeću

Nije poznato odakle je i gdje i kada su se vjenčali

151

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

Mjesta u Baranji i Slavoniji gdje su pripadnici obitelji Trischler djelovali kao učitelji

Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša Sažetak

U radovima o povijesti crkvene i svjetovne glazbe u đakovačkoj biskupiji i Slavoniji u 19. stoljeću nalazimo više generacija obitelji Trischler/Trišler, oko kojih se odvijao kako crkveni tako i građanski glazbeni život Đakova i Osijeka kroz 140 godina. U ovome radu se na temelju poreznih dokumenata iz 18. stoljeća, matičnih knjiga Pečuške biskupije i literature pokazuje da ti glazbenici potječu iz obitelji učitelja, ukupno 10 osoba, koji su više od 120 godina bili učitelji, kantori i orguljaši u različitim mjestima Baranje: 40 godina u Kisjakabfalvi, 80 godina u Čemincu i Olaszu, 20 godina u Árpádu kod Pečuha, 10 godina u Dardi i kraće vrijeme u brojnim mjestima kao pomoćni učitelji. Pokazuje se da je začetnik generacije učitelja i orguljaša bio Philipp, rođen oko 1729. u Nagynyárádu u Baranji, kojega nalazimo kao učitelja u Monostoru (današnjem Belom Manastiru) u drugoj polovici 18. stoljeća. 152

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

Die Trischler-Lehrer in der Baranya: 4 Generationen der Lehrer und Orgelspieler Zusammenfassung

In den Werken bezüglich der Geschichte der geistlichen und weltlichen Musik im đakovoer Bistum und in Slawonien im 19. Jahrhundert finden wir mehrere Geschlechter der Familie Trischler/Trišler, um die sich so das kirchliche wie das bürgerliche Musikleben von Đakovo und Osijek durch 140 Jahren abwickelte. In diesem Werk wird aufgrund von Steuerunterlagen aus dem 18. Jahrhundert, der Matrikelbücher des Bistums von Fünfkirchen (Pécs) und der Literatur dargestellt dass diese Musiker aus einer Lehrerfamilie stammen, insgesamt 10 Personen, die schon mehr als 120 Jahren Lehrer, Kantoren und Orgelspieler in verschiedenen Ortschaften der Baranya waren: 40 Jahren in Kisjakabfalva, 80 Jahren in Čeminac und Olasz, 20 Jahren in Árpád bei Fünfkirchen (Pécs), 10 Jahren in Darda und kürzere Zeit in zahlreichen Ortschaften als Aushilfelehrer. Es wird gezeigt, dass der Gründer des Geschlechtes der Lehrer und Orgelspieler Philipp war, geboren um das Jahr 1729 in Nagynyárád in der Baranya, den wir als Lehrer in Monostor (dem heutigen Beli Manastir), in der zweiten Hälfte des 18. Jahrhundertes, finden.

153

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 141-154 Erwin Trischler: Učitelji Trischler u Baranji: 4 generacije učitelja i orguljaša

154

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 155-166 Zlata Živaković-Kerže: Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća

Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže znanstvena savjetnica Hrvatski institut za povijest – Zagreb, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, Republika Hrvatska

UDK: 338(497.5)(091) 94(497.5):626.1 Izvorni znanstveni rad Primljeno: 29.6.2016. Prihvaćeno: 30.6.2016.

Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća (Osvrt na značajan udjel Nijemaca) Autorica u radu opisuje značenje koje su rijeke Dunav i Drava imale za gospodarski razvoj Slavonije i Srijema u 19. Stoljeću, osobito s toga što su bile poveznica Jugoistočne Europe i Bliskog Istoka, kao i Podunavlja i luka na Jadranskom moru. Pri tome se osvrće i na udjel Nijemaca u tome.

Ključne riječi: Dunav, Drava, gospodarski razvoj, Slavonija, Nijemci

155

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 155-166 Zlata Živaković-Kerže: Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća

Uvodne napomene Područja uz Dunav i Dravu imala su povoljne uvjete za nastanjivanje – povišenu i strmu obalu, mogućnost dobre povezanosti s bližim i daljim naseljima, zaštitu od poplava i iznenadnih napada, izvore pitke vode i hrane. Stoga su ta područja naseljavana u gotovo neprekinutom slijedu. Dunav1 je kroz povijesti bio veliki prirodni put ili “koridor” za sve vrste migracija - i roba, i interesa/ideja, i naroda.2 Austrijskom je Carstvu Dunav os oko koje su se vrtjeli i politički i gospodarski interesi, ali i svjetska zbivanja. Drava3 je na području dunavskoga sliva ujedno i demografska i etnička granica. Uzduž nje događale su se velike migracije stanovništva od vremena latena (mlađe željezno doba) i antike do najnovijeg doba. Tim su područjem prošle mnoge etničke i vjerske skupine prilagođavajući svoj život složenom sustavu utjecaja i djelovanja, kako to pokazuje i novija povijest – povijest Hrvatske. Za razliku od tih ranih migracija, demografska i etnička gibanja 15. i 16. stoljeća zahvaćala su, na prostoru današnje Hrvatske, velika područja, najviše ona ugrožena prodorom Osmanlija i osmanskim ratovima. U to su doba migracije za područje Hrvatske prije svega bile posljedica životne ugroženosti. Ratne prilike, podizanje obrambenog sustava, boravak vojnih posada unutar gradskih bedema te pustošenje seoskog zaleđa, ugrožavali su demografsku ravnotežu; broj stanovnika u mjestima uz Dravu sustavno se smanjivao. S dinamikom osmanskih ratova mijenjala se demografska krivulja agrarnih društava od Drave (Slavonije) i Dunava (Srijem) do istočnog Jadrana, ali i preko Drave i Dunava u vrijeme kada je hrvatsko stanovništvo bježalo s ugroženih područja i dopiralo do zapadne i južne Ugarske, Donje Austrije, Moravske i Slovačke. Strah od Osmanlija, ali i oskudica i glad, pokrenuli su u 16. stoljeću golemi broj Hrvata

Dunav je u punom smislu europska rijeka. Svojim 2.800 km dugim tokom vijuga i prolazi kroz mnoge europske zemlje. On je internacionalna rijeka i u 21. stoljeću spojnica naroda 10 europskih država. Žila je kucavica koja prolazi kroz Njemačku, Austriju i Mađarsku, a granična je rijeka u Slovačkoj, Hrvatskoj, Republici Srbiji i Crnoj Gori, Rumunjskoj, Moldaviji, Ukrajini i Bugarskoj.

U 18. stoljeću putovanje od Ulma do Beča trajalo je 10 dana, a od Beča do Bratislave 8 sati. Uzvodno nije bilo nikakvog putničkog prometa, jer je npr. od Beča do Regensburga, a to znači uzvodno, trebalo 6 tjedana. U to se doba riječni promet Dunavom između Austrije i Ugarske (Mađarske) rijetko koristio u gospodarsku i političku svrhu. Naime, kod dunavskih brzaca teret iz brodova morao se iskrcati na manje brodice, a iznad brzaca ponovno ukrcati na velike brodove. Malo stoke, vune, soli i žita izvozila je Ugarska kopnom do grada Rijeke, tada ugarske jadranske luke.

Drava je desni pritok Dunava. Ukupna dužina Drave iznosi 720 km, i to od izvora u Tolbačkom polju u talijanskom dijelu Pusterthala u južnom Tirolu koji pripada Italiji do njezina ušća u Dunav. Do Maribora u Sloveniji, u svom gornjem toku, teče duboko usječenom dolinom s velikim padovima i brzim tokom pa je tu izrazito alpska rijeka velike vodene snage. U Hrvatskoj je tok Drave 305 km, sa Savom omeđuje Slavoniju. Prometovanje Dravom od zapada prema istoku i obratno izrazitije je u donjem toku, gdje je plovna dužina Drave iznosi 156 km od 19. i početka 20. stoljeća, i to od mađarskog gradića Barcsa do Aljmaša, mjesta na ušću Drave u Dunav u Hrvatskoj.

156

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 155-166 Zlata Živaković-Kerže: Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća

prema novim područjima u srednjoj Europi. (Na tom su prostoru u Gradišću izbjegli Hrvati naselili gotovo 300 sela.)4 Proces depopulacije pouzdano upućuje na zaključak da su demografski gubici hrvatskih zemalja u stoljećima osmanskih ratova i vladanja bili vrlo visoki. Djelovanje velikoga prodora, kakvo bijaše osmansko, imalo je za posljedicu nenadoknadivo smanjenje broja stanovnika, ali i doseljavanje novog ljudstvo s raznih strana.5 Rijeke Drava i Dunav, s jedne strane, nisu mogle zaštititi stanovništvo u višestoljetnim ratnim okršajima, a s druge strane, privlačile su i dovodile stanovništvo iz drugih područja Područja dravsko-dunavskog sliva doživjela su sve etape osmanskih ratova i ostala velikim dijelom bez ljudi. Broj autohtonog hrvatskog stanovništva na njima se bitno smanjio. Ta su selišta i gradovi u Slavoniji i Srijemu od polovice 17. stoljeća, kada su se stišale osmanske provale i kada su u konačnici izgnane Osmanlije, postupno pretvarani u prostor doseljavanja novog stanovništva, Hrvata iz drugih područja, a osobito Nijemaca, Austrijanaca, ali i Mađara, Židova, Srba, kao i pripadnika drugih naroda. Sve je to utjecalo na to da se na prostorima uz Dravu i Dunav nakon izgona Osmanlija stvori izrazito složena etnokonfesionalna struktura stanovništva, velike izmiješanosti naroda i religija.6 Došljaci su u novoj zajednici čuvali svijest o svom podrijetlu, njegovali svoju jezičnu7 i duhovnu baštinu, ali su se uza sve to cjelovito uključivali u novu zajednicu.

Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja Na ovim je prostorima bilo dovoljno zemlje za obrađivanje i proizvodnju hrane, pa u kasnijim razdobljima, posebice od druge polovice 18. stoljeća, u Slavoniju i Podravinu, ali i Podunavlje, počinje organizirano doseljavanje stanovništva iz zapadne Hrvatske, austrijskih nasljednih zemalja, južne Ugarske (Bačke), Mačve i Bosne.8 Nijemci su u ovom kraju bili trajni doseljenici koje je habsburški dvor u 18. stoljeću doveo uglavnom iz južne Njemačke (uglavnom iz Švapske) i naselio ih u oslobođenim i opustjelim krajevima podunavskog bazena. Područje njihova naseljavanja velikim je dijelom bilo istovjetno području na kojem su se nastanili Mađari i Židovi, također pripadnici srednjoeuropskog kulturnog kruga.9 4

Mirko VALENTIĆ, “Turski ratovi i hrvatska dijaspora u 16. stoljeću”, Senjski zbornik 17, Senj 1990., 52., 55.

Nenad MOAČANIN, “Osijek u turskim izvorima”, Povijesni prilozi 16, Zagreb 1997., 37.

Za vukovarsko područje vidi doktorski rad Lidije Barišić Bogišić, Etnosi i konfesije u Vukovaru i vukovarskom kraju od 1918. do 1941. godine s posebnim osvrtom na manjinske zajednice, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2015., Knjižnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Lidija BARIŠIĆ BOGIŠIĆ, “Austrougarska škola stranih jezika - drugi jezik u popisu stanovništva 1910. godine, Zbornik radova Šestog međunarodnog interdisciplinarnog simpozijuma Susret kultura, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2013., 247 - 256.

Ive MAŽURAN, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine, Osijek 1993., 73., 77.-93.

Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb 1995., 40, 42.

157

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 155-166 Zlata Živaković-Kerže: Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća

Proces modernizacije, industrijska dostignuća i prelazak na kapitalističko društveno uređenje, sredinom i krajem 19. stoljeća na području Habsburške, tj. Austro-Ugarske Monarhije u cjelini, dakle i na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije, uvelike je pojačao fizičku pokretljivost stanovništva. Naime, osnovnu podlogu demografskim kretanjima u to je doba davao razvoj tvorničke industrije, te trgovinsko-prometno značenje Drave. Ta se kretanja poklapaju s početkom jačeg iskorištavanja slavonskih i srijemskih šuma u industrijske i druge svrhe i s potrebama prometa na dravsko-dunavskom plovnom putu. Sječa šuma, osnivanje industrijskih postrojenja, gradnja željeznica, unapređenje agrarne proizvodnje, osobito ratarstva na selu, i druge gospodarske aktivnosti privlačile su radnu snagu, pa je druga polovica 19. stoljeća doba novih snažnih migracije prema istočnoj Hrvatskoj. Od toga su doba mjesta, trgovišta i gradovi na Dravi i Dunavu imali pozitivni migracijski saldo, tj. višak doseljenika nad odseljenicima. U podravska mjesta najčešće su dolazili njemački obrtnici, koji su pridonosili raznolikosti struka zastupljenih u naseljima, a zajedno s pridošlim trgovcima pridonosili su višenacionalnoj strukturi stanovništva. Drava i u tim novim prilikama ostaje važnom prometnicom. Uz to, jačat će splavarenje – otpremanje drveta rijekom – poznato još iz 13. stoljeća. Dravom se moglo splavariti gotovo cijelom dužinom rijeke, a splavi su se, uz šajke, upotrebljavale za različite namjene još i krajem 19. stoljeća. Splavarenje na Dravi vezano je za pribavljanje drveta prijevozom u doba kada su se iscrpljivale šume u blizini prerade drveta. Svojstvo drveta da plovi i pogodne značajke vodenih tokova - razmjerna dubina, stalan protok vode i pogodna povezanost vodenih tokova između mjesta pribavljanja drveta i mjesta njegove upotrebe/ iskorištavanja - utjecalo je da su u potoke i manje rijeke jednostavno puštali debla, te istodobno na dubljim rijekama, obilnijima vodom, koristili se splavima, što je Drava itekako omogućavala.10 Obično su u Vuhredu u Sloveniji formirane splavi od tesane građe određenih profila, bilo trupaca ili greda dugih i do 30 metara. Prijevoz drva splavarenjem imao je vodeće mjesto u riječnom transportu. Nije bilo dana da kroz Osijek nije prolazilo nekoliko „flosova“ građe iz Kranjske. Tranzitna postaja bila je u Terezinom Polju, kraj Virovitice. Od splavarenja su živjeli vlasnici šuma, šumski radnici, splavari i prijevoznici, a na obalama Drave trgovci i gostioničari.11 (Međutim, splavarenje je zamrlo početkom Drugoga svjetskoga rata i prekinuto je izgradnjom lanca gornjodravskih hidroelektrana). Po Dravi i Dunavu plovile su i dereglije, veliki čamci od hrastovine, dugački 25 m, a široki 4 metra. U povoljnim prilikama njima se prevozila roba prirodnim putem sjever - jug Dravom i Dunavom do Zemuna, vezujući se na tzv. „dunavsku cestu“ od Pešte, Beča, Požuna i Regensburga, pa čak i dalje, do Ulma, a zatim na željeznicu. Za takvu se 10

Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje HDA), Depozit br. 36 (1949.), Antun CUVAJ, Povijest trgovine, obrta i industrije Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, Od nagodbe do osnutka nove države S.H.S., kutija 1, svezak II, 367.

Isto, Odjel za unutarnje poslove Zemaljske vlade (dalje: UOZV), Gospodarski odjel (dalje: GO), Kulturnotehnički odsjek (dalje: KTO), fond 79. 5221 (4) Opći spisi 1906. VII 123 a8-7

158

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 155-166 Zlata Živaković-Kerže: Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća

plovidbu raznovrsna roba pretovarivala u lađe u Osijeku, važnoj riječnoj postaji, a potom je nastavljala svoj riječni put Dravom, potom Dunavom do Zemuna i dalje. U osječkom je gornjogradskom pristaništu 1842. godine svečano dočekan parobrod „Franjo Karlo“, a 1855. u osječkoj se luci usidrio parobrod „Sofija“.12 Drava je bila ishodište izvoza onih vrsta robe prema istočnim krajevima koje sami nisu imali, te uporište preko kojega je kontinentalni prostor izvozio prema Zapadu proizvode vlastite privrede (drvna građa, stočarski i agrarni proizvodi i drugo). Ta uzajamna povezanost trgovine i transporta najviše će utjecati na unapređenje plovidbe Dravom. Plovidba je, bez obzira na mnoge zapreke, smatrana laganim i jeftinim prijevozom robe i bila je u središtu zanimanja gospodarskih krugova.13 Na slavonskom području do 70-ih godina 19. stoljeća nije bilo izgrađenih željezničkih pruga, pa je roba koja se dopremala/otpremala rijekom za visokog vodostaja na Dravi otpremana uzvodno do Kotoribe, a odatle željeznicom preko Pragerskog i Maribora u Štajersku, Korušku i dalje na zapad. Kako je Drava bila nezaobilazna u prometu i trgovini drvom, agrarnim plodinama i ostalom robom iz Slavonije u zapadni dio Monarhije, a osobito za izvoz u alpske zemlje izvan Carevine, počeli su već u razdoblju od 1830. do 1845. godine prvi radovi reguliranja riječnog toka radi plovidbe na gornjem toku Drave. U procesu modernizacije prometnoga sustava veliku ulogu i utjecaj zauzimala su parobrodarska društava za plovidbu na riječnim tokovima dunavskoga sliva u kojima su dominantnu ulogu imali austrijski, mađarski i drugi inozemni (prije svega njemački) financijski krugovi, koji su i raspolagali neophodnom potporom državnih vlasti. Tako je Ugarsko namjesničko vijeće 1867. godine dodijelilo opće povlastice Dunavskom parobrodarskom i dioničarskom društvu za parobrodarenje na Dunavu i pomoćnim rijekama iz Beča, pa je od tada počela redovita plovidba parobrodima na Dravi, što je imalo veliko značenje za gospodarski život grada Osijeka te šireg područja Slavonije i Srijema. 14 Kako bi Drava dobila na značenju kao gospodarska odrednica razvoja, trebalo je što hitnije provesti regulacijske radove i kod Osijeka, važnog riječnog pristaništa kopnenog meridijalnog i vodenog paralelnog smjera. U rujnu 1855. godine imenovala je Trgovačkoobrtnička komora za Slavoniju komisiju za pregled korita Drave od Legrada do ušća. Komisija je utvrdila da se s „relativno malo novčanih sredstava“ Drava može regulirati. Stoga je 1860. pri Komori imenovan Odbor za uređenje plovnosti Drave u koji su ušli i vanjski članovi, i to: bosansko-đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer, 12

Isto, Depozit br. 36 (1949.), A. CUVAJ, Povijest trgovine...,n. dj., sv. 3., Azbučni popis svih trgovina, obrta i industrija u Hrvatskoj i Slavoniji od A - L, 955.; Nikola Anatasijev PLAVŠIĆ, Trgovačko-obrtnička komora za Slavoniju u prvih pedeset godina njenog opstanka 1853. do 1903. I. dio, Osijek 1904., 65.

Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća 1868. – 1918., Osijek, 85-87.

Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS), fond Gradskog poglavarstva Osijeka (dalje: GPO), kutija 1030, spis 2635./1867.; Vjesnik Županije virovitičke, br. 14., Osijek 1914., 129.

159

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 155-166 Zlata Živaković-Kerže: Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća

valpovački vlastelin Gustav barun Hilleprand von Prandau i Höchfer, upravitelj dobara vlastelina Schaumburg-Lippe u Virovitici. U svom izvješću od 2. listopada 1860. godine Komora je izvijestila c. kr. financijsko ministarstvo u Beču o gospodarskom stanju Slavonije. Uz tri glavne poteškoće razvoja navode se i slavonske rijeke koje «stvaraju samo poplave i nisu pogodne za plovidbu». Odbor je do 1861. godine skupio 60.000 forinti i isposlovao 24. travnja te godine kod Hrvatsko-slavonskog dvorskog dikasterija - u suglasnosti s c. kr. ratnim, financijskim i trgovačkim ministarstvom odobrenje građevnog operata o uređenju plovnosti, tj. o regulaciji Drave od ušća u Dunav do Barcsa, u dužini od 151 km. Istodobno je ugovoreno polaganje novca u vlastelinsku blagajnu kneza Schaumburg-Lippe u Virovitici, s time da će taj predujam Zemaljska glavna blagajna u Zagrebu vratiti u godišnjim obrocima od 10.000 forinti. Sve te pripreme događale su se u vrijeme kada je podravsko trgovište Barcs u Ugarskoj, sjeverno od Virovitice, trebao dobiti izravnu željezničku vezu s Budimpeštom, te preko Pragerskog i Maribora do bečko-tršćanske magistrale Društva južnih željeznica. No, kako ni do 11. siječnja 1862. komorsko nastojanje nije urodilo plodom, zbog navodne nestašice raspoloživih novčanih sredstava za naknadne radove u iznosu od 40.000 forinti, biskup Strossmayer, predsjednik Odbora, predložio je da se reguliranje rijeke Drave provede iz javnih sredstava, čime je provedba regulacije opet odgođena, a odbor je prestao djelovati.15 Na tom primjeru se najjasnije očituje sukob političkih, odnosno privrednih krugova Ugarske i Kraljevine Hrvatske i Slavonije i njihovi suprotstavljeni interesi unutar Habsburške Monarhije. Naime, regulacija rijeka, pa tako i Drave, zahtijevala je investicijska sredstva s kojima domaći privredni krugovi nisu raspolagali. Stoga je sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije u Prvom svjetskom ratu izvođenje tih radova i njihov opseg na tlu Hrvatske ovisilo o interesima i nastojanjima za ostvarenjem tih interesa vladajućih snaga dualističke Monarhije, a ne o stvarnim privrednim potrebama razvoja prometa, novčarske i ostale privrede na tlu Hrvatske. U tom je razdoblju plovidba Dravom bila važna i za trgovanje u istočnom i jugoistočnom smjeru, posebice prema Istanbulu koji je bio jedno od važnih tržišta i za hrvatsku trgovinu. Iz Istanbula su brodovi otpremani prema Dunavu, Dunavom do Drave te Dravom u Hrvatsku i Slavoniju gdje su dopremali svilu i drugu skupocjenu robu, a odvozili iz Hrvatske žito, kožu, vunu i druge proizvode. Važna je bila trgovina morskom i kamenom solju. Morska i kamena sol dovozila se sa skladišta iz Ljubljane i Modruša u Slavoniju, posebice u Osijek, gdje je bila glavna pretovarna postaja. Otuda se sol otpremala u Ugarsku, istočne zemlje i drugamo. Promet robom u cjelini bio je tako velik da su pridravski gradovi živjeli od naplaćivanja uvoznine i izvoznine.16 15

DAOS, Izvješće Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju (dalje TOK-a), Bericht der Handels und Gewerbekammer für Slavonien vom 2. Oktober 1860, Osijek 1862.; N. A. PLAVŠIĆ, Trgovačko-obrtnička komora..., n. dj., 65.

HDA, Depozit br. 36 (1949.) A. CUVAJ, Povijest trgovine…, n. dj., sv. 1., 52., 53., 59.

160

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 155-166 Zlata Živaković-Kerže: Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća

Međutim, iskorištenost vodenoga prometa bila je nedovoljna, i to ne samo zbog neuređenosti korita Drave, nego i zbog čestih niskih ili visokih vodostaja rijeke. Tako je na primjer 1864. godine vodostaj Drave kod Osijeka bio toliko nizak da su parobrodi Dunavskog parobrodarskog i dioničkog društva za parobrodarenje na Dunavu i pomoćnim rijekama prije prolaženja ispod osječkog dravskog mosta robu istovarali, a onda, pošto bi prošli ispod mosta, ponovno je utovarili u brod.17 Zanemarivanje regulacije Drave počinje od 90-ih godina 19. stoljeća, jer je era ulaganja u željeznički promet bila u usponu, a to je u narednom razdoblju utjecalo na smanjenje parobrodarskog prometa koji se zbog nereguliranja prepreka riječnog korita nije mogao primjereno razvijati. Bila je to posljedica sve većeg zanemarivanja vodenih putova hrvatskih rijeka, zbog čega su se u jesen 1895. godine u Senju sastali predstavnici triju Trgovačko-obrtničkih komora (zagrebačke, osječke i senjske) i raspravljali o toj važnoj gospodarskoj temi. Drugi sastanak hrvatsko-slavonskih trgovačko-obrtničkih komora održao se 8. i 9. listopada 1897. godine u Osijeku. Među devet točaka dnevnoga reda (u 6. točki) raspravljalo se „O uporabi i uređenju vodenih putova u Hrvatskoj i Slavoniji.“ 18 No, kronike nisu zabilježile neke bitne učinke tih nastojanja. Budući da su gospodarski i politički krugovi Austro-Ugarske Monarhije nastojali daljnji gospodarski razvoj države vezati uz razvoj suhozemnog prometa, rješenja za ulaganja u razvoj riječnog prometa bila su domaća i strana ulaganja, koncesije, dionička društva i drugi načini pribavljanja sredstava. Tako su 1903. osječki gospodarski krugovi, u sklopu Trgovačko obrtnička komora (dalje TOK) za Slavoniju, postupnim ulaganjem povećali riječni promet izgradivši željeznički kolosijek od glavnog gornjogradskog osječkog kolodvora i kolodvora u Tvrđi do pristaništa uz prugu za Baranju. Na taj je način utovar i istovar željezničkih kompozicija, kao i utovar i istovar brodova i šlepova - koji su u Osijek stizali dunavsko-dravskim putem iz Njemačke, Češke, Austrije i Mađarske - bio lakši i jeftiniji. Od 16. veljače 1903. godine parobrodi Dunavskog parobrodarskog društva primali su na parobrodarskim postajama razne teretne pošiljke, a po Dravi su razgranali putnički promet. Godine 1906. u osječku je luku uplovio parobrod «Hrvatska» koji je za osječki paromlin «Union» dovezao žito. No, bilo je i nastojanja, doduše neuspješnog, da se zajedničkim snagama Gradskog poglavarstva i TOK za Slavoniju uvede plovidba parobrodom između Osijeka i Vukovara te Novoga Sada. Međutim, sve do 1907. godine Dunavsko parobrodarsko društvo nije pokazalo zanimanje za tu liniju. Te je godine za uspostavu plovidbe tražilo od grada Osijeka potporu u iznosu od 45.000 kruna godišnje, što grad nije mogao osigurati. Potreba za uvođenjem navedene parobrodske linije dala je povoda TOK za Slavoniju da se u nekoliko navrata pismeno i usmeno obrati Ugarskom 17

DAOS, fond TOK, Izvješće TOK-a za Slavoniju 1864., Izvješće Visokoj kraljevskoj dalmatinsko-hervatskoslavonskoj dvorskoj kancelariji, od 7. 08. 1864.

Isto, br. 14., Osijek 1914., 129.; HDA, Depozit 36, A. CUVAJ, Povijest trgovine..., n. dj., kutija 1, svezak II, 447.; HDA, fond 79, UOZV KTO, 5232 (15) Opći spisi 1907. VII 123 a, 123 b, 123 c (regulacija Save, Drave i Dunava).

161

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 155-166 Zlata Živaković-Kerže: Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća

riječnom i pomorskom parobrodarskom dioničkom društvu, nastojeći da to društvo svoje dnevne linije Novi Sad-Vukovar protegne do Osijeka i obrnuto. Međutim, kako nisu bili regulirani odnosi plovidbe na Dunavu između ta dva dionička društva, zamolba nije povoljno riješena.19 Tek početkom studenoga 1908. godine Osječanin Steiner zatražio je koncesiju za prijevoz putnika i robe iz Osijeka do Vukovara te od Osijeka do Barcsa i natrag. Vožnja je planirana osobnim motornim brodom na benzin od 36 ks. Dugogodišnja nastojanja TOK za Slavoniju da se uvede spomenuta linija na dunavsko-dravskom putu urodila su plodom kada je početkom svibnja 1909. godine u promet uključen parobrod „Hungaria“ za 700 putnika na relaciji Osijek - Aljmaš – Osijek. Prema plovidbenom redu na rijeci Dravi, “Hungaria” je tri puta tjedno osiguravala priključak na brodove za Dunav, Savu ili Tisu. Kako je promet bio velik, od 1. lipnja 1909. na toj relaciji uveden je i svakodnevni putnički promet. Od 12. srpnja 1914. godine uspostavljene su redovite linije: Osijek – Aljmaš – Budimpešta; Osijek – Aljmaš – Zemun; Osijek – Aljmaš – Beograd Oršava. Parobrodi su prema redu vožnje polazili iz Gornjega grada. Tako je npr. parobrod za Budimpeštu polazio iz Osijeka u 5.00 sati, a stizao u Budimpeštu u 22.00 sata. Za osiguranje boljeg i sigurnijeg parobrodarenja po Dravi, ugarsko ministarstvo je, preko Zemaljske vlade u Zagrebu, početkom 20. stoljeća dopustilo nastavak regulacije rijeke Drave od Osijeka do ušća.20 Vojno zapovjedništvo u Osijeku je zbog ratnih (ne)prilika donijelo početkom siječnja 1915. godine Naredbu o ograničenoj plovidbi čamcima rijekom Dravom. Ispod postojeća dva mosta plovidba je bila dopuštena samo danju, i to uzduž obala. Noću i za maglovitih dana plovidba je bila zabranjena. Brodski promet između Osijeka i Aljmaša odvijao se redovito, ali reducirano u odnosu na mirnodopske prilike. Dunavsko parobrodarsko društvo otvorilo je 7. travnja 1917. godine putnički promet prema Budimpešti i Beogradu. Brodovi su plovili svakodnevno osim petka, a primali su putnike u Gornjem i Donjem gradu. Međutim, zbog niskog vodostaja rijeke Drave 3. ožujka 1918. godine privremeno je obustavljen putnički parobrodski promet između Osijeka i Aljmaša. Promet je ponovo uspostavljen sredinom lipnja iste godine, kada je vodostaj rijeke omogućio redovitu plovidbu.21

Vjesnik Županije virovitičke, Osijek 1900., br. 15., 129.; 1907., br. 7., 76.; DAH, fond 79, UOZV KTO, 5232 (15) Opći spisi 1907. VII 123 a, 123 b, 123 c (regulacija Save, Drave i Dunava)

Vjesnik Županije virovitičke, Osijek 1908., br. 21., 208.; 1909., br. 9., 73.; br. 12., 105.; 1914., br. 14., 129.

Isto, 1915., br. 2., 13.; br. 7., 64.; 1917., br. 8., 61.; 1918., br. 7., 54; br. 11., 85.

162

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 155-166 Zlata Živaković-Kerže: Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća

U zaključku Podunavski dio Panonske nizine, smješten uz velike regionalne cjeline srednje i jugoistočne Europe,22 oduvijek je značajno križište vodenih i suhozemnih prometnica. Na tom području Dunav je neposredno utjecao na demografske koncentracije stanovništva te strateško, političko i gospodarsko jačanje pojedinih naselja. Prometna politika Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, u sklopu Habsburškog Carstva/ Austro–Ugarske Monarhije, kao središta političkog, društvenog i gospodarskog života toga dijela Srednje Europe, imala je tijekom 19. stoljeća snažan utjecaj na gospodarski razvoj cijelog istočnog dijela Hrvatske (Slavonije i Srijema). Potrebe za žitaricama, posebice pšenicom, iz južne Ugarske (Bačke i Banata), sjeverne Hrvatske (Slavonije i Srijema), za šumskom građom, duhanom i ostalim proizvodima, kao i stokom (mesom, vunom i dr.), zahtijevale su razvoj tranzitne trgovine te takve poteze državne politike (u razdoblju do nagodbe s njezinim utjecajem na odnose Beč – Zagreb te Budimpešta – Zagreb), koji će olakšati ulaganja u razvoj rječnog prometa (na Dunavu, Dravi i Savi), te vodenog puta na jug, odnosno prema Jadranu (rijeka Kupa), kao i u sustavne regulacijske radove (npr. utvrđivanje obala kamenom, izgradnja odvodnih i dovodnih kanala i drugo).23 Gospodarska kretanja u Slavoniji i Srijemu, gdje je najveći dio tadašnjeg stanovništva vezan uz agrarnu ekonomiju, ovisila su o mogućnostima i povezanosti riječnog prijevoza ratarskih proizvoda. Iako je gospodarski razvoj ovog dijela Hrvatske bio sporiji nego nekih drugih dijelova Carevine, bio je državi privredno značajan, i to posebice od polovice 19. stoljeća kada je Beč nastojao bolje iskoristiti dunavski plovni put i u sklopu stvaranja trgovačkih veza s Perzijom preko Dunava i Crnog mora. Tada Dunav postaje „slobodna rijeka“ kojom se prevoze ratarski proizvodi kao glavni tereti.24 Sve je to krajem 19. stoljeća utjecalo na jačanje ideje o povezivanju sjeverne Hrvatske, tj. Podunavlja, s Jadranskim morem, te na ponovno pokretanje zamisli o spajanju Dunava i Save, a neko vrijeme i o spajanju Drave i Save prokapanjem kanala.25 Ta se zamisao javila/javlja uvijek kada su pritisak količina roba i potreba za pojedinim proizvodima na tržištu te odnosi troškova i prihoda na različitim prometnim putovima, naglašavaju prednost vodenog, riječnog prometa. Tada jača i potreba poboljšanja i skraćenje vodenih putova radi opsežnijeg otpremanja ili dopremanja raznovrsne robe. Prokapanje kanala Dunav - Sava zamišljeno je kao mogućnost da se vodenim putem iz sjevernih krajeva Carevine jeftinije i brže prevozi roba u južne krajeve, pogotovu ako bi 22

Alpski prostor, Sredozemlje i dinarsko područje te dio planinskog sustava Jugoistočne Europe.

Igor KARAMAN, „Problemi ekonomskog razvitka hrvatskih zemalja u doba oblikovanja građanskokapitalističkog društva do Prvog svjetskog rata“, Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća, I. Zagreb, 1981., 307-309.

Vlado HORVAT/Filip POTREBICA, “Uspon građanskog Vukovara 1850. – 1918. godine”, I. Karaman (ur.), Vukovar vjekovni hrvatski grad na Dunavu, Zagreb, 1994., 188.

Ideja o izgradnji kanala Dunav–Sava na potezu Vukovar–Šamac potječe iz 18. stoljeća, točnije iz 1753. godine, kada je trebao biti izgrađen tzv. terezijanski kanal.

163

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 155-166 Zlata Živaković-Kerže: Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća

se povezalo Podunavlje s Jadranskim morem/Mediteranom. Žitarice iz srednjoeuropskih prostora prevozile su se, gotovo 100%, Dunavom preko Brajde do Crnoga mora, a otuda su išle na svjetsko tržište. Te početne zamisli o integralnom prometnom sustavu potaknule su izradu (mnogih) projekata o prokapanju kanala Dunav - Sava (VukovarŠamac).26 Iako je vodeni promet gubio i izgubio svojevrsnu važnost izgradnjom željeznica, ipak su se mjesta u Slavoniji i Srijemu uz Dunav i Dravu razvijala zahvaljujući mogućnostima i prednostima svog prometnog i zemljopisnog položaja.

Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, „Rijeka Sava u projektu kanala Dunav-Sava u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća“, HAZU, Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, (14), Osijek, 1998., 37-47; Ista, „Rijeke Dunav i Sava te prvi projekti glede prokapanja kanala Dunav-Sava“, Časopis za suvremenu povijest, 31 (2), Zagreb, 1999., 307-309; Ista, „Prokapanje kanala Dunav-Sava: zamisao s kraja 19. stoljeća”, Scrinia Slavonica, 2, Slavonski Brod, 2002., 403-414.

164

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 155-166 Zlata Živaković-Kerže: Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća

Dunav i Drava odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća (Osvrt na značajan udjel Nijemaca) Sažetak Budući da su preko Slavonije i Srijema prolazili (i prolaze) putovi iz Srednje Europe prema zemljama Jugoistočne Europe i Bliskoga Istoka, te iz zemalja Podunavlja i njihovog zaleđa do luka na Jadranskom moru i obratno, riječni prometni pravci su imali (Dunav, Drava) veliko značenje za sveopći gospodarski razvoj Hrvatske. Na ovim prostorima bilo je dovoljno zemlje za obrađivanje i proizvodnju hrane, pa od druge polovice 18. stoljeća u Slavoniju i Podravinu, ali i Podunavlje, počinje organizirano doseljavanje stanovništva iz zapadne Hrvatske, austrijskih nasljednih zemalja, južne Ugarske (Bačke), Mačve i Bosne. Nijemci su u ovom kraju bili trajni doseljenici / kolonisti koje je habsburški dvor u 18. stoljeću doveo uglavnom iz južne Njemačke (Švapske) i naselio ih u oslobođenim i opustjelim krajevima podunavskoga bazena. Razvoj tranzitne trgovine i potreba za žitaricama, posebice pšenicom, te šumskom građom, duhanom i ostalom robom, utjecali su na veća ulaganja u sustavne regulacijske radove, kao i na izgradnje cestovnih i željezničkih mreža. Pri tome su u Hrvatskoj, u kojoj je najveći dio stanovništva bio vezan uz agrarnu ekonomiju, ta gospodarska kretanja imala neposredne utjecaje bez obzira na sporiji gospodarski razvitak i nedostatna državnih ulaganja, jer su se riječni putovi (Dravom i Dunavom), kao i cestovni i željeznički pravci, našli u žiži interesa kako domaćih tako i stranih gospodarskih krugova.

Die Donau und die Drau als Richtlinien der wirtschaftlichen Entwicklung des 19. Jahrhundertes (Rückblick auf den bedeutenden Anteil der Deutschen) Zusammenfassung Berücksichtigend, dass Slawonien und Syrmium die Straßen aus Mitteleuropa zu den Ländern von Südosteuropa und des Nahen Osten sowie aus den Ländern des Donaugebietes und deren Hinterland bis zu den Häfen der Adria und zurück, durchquerten (und das noch immer tun), hatten die Flussverkehrsrichtungen (Donau, Drau) eine große Bedeutung für die allgemeine wirtschaftliche Entwicklung von Kroatien. In diesem Raum gab es genügend Land zum Anbau und zur Produktion von Lebensmittel, so beginnt in der zweiten Hälfte des 18. Jahrhundertes eine organisierte Ansiedlung der Bewohner aus Westkroatien, aus den österreichischen Erbländern, aus Südungarn (Batschka), Mačva und Bosnien in Slawonien und das Draugebiet. Die Deutschen waren in diesem Gebiet Daueransiedler/Kolonisten, welche der Habsburgerhof im 18. Jahrhunderts meistens aus Süddeutschland (Schwabenland) hierherbrachte und sie in den befreiten, menschenlosen und verwüsteten Gebieten des Donaubeckens ansiedelte. Die Entwicklung des Transithandels und der Bedarf nach Getreide, besonders Weizen sowie Forstmaterial, Tabak und sonstiger Ware, beeinflussten die größeren Investitionen in systematische Regulationsarbeiten sowie den Bau von Straßen- und Bahnnetzwerken. Dabei hatten in Kroatien, wo der Großteil der Bewohner an die Agrarwirtschaft gebunden war, diese wirtschaftliche Bewegungen einen unmittelbaren Einfluss, ungeachtet der langsameren Wirtschaftsentwicklung und der ungenügenden staatlichen Investitionen, weil die Flussstrecken (auf der Drau und der Donau) sowie die Straßen- und Bahnrichtungen in den Mittelpunkt des Interessens kamen, so bei den heimischen wie auch den ausländischen Wirtschaftskreisen.

165

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 155-166 Zlata Živaković-Kerže: Dunav i Drava - odrednice gospodarskog razvoja 19. stoljeća

166

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

Doc.dr. sc. Vladimir Rismondo Odjel za kulturologiju Sveučilišta J.J. Strossmayera Osijek, Darko Mrkonjić Društvo za interpretaciju baštine u turizmu Istočne Hrvatske, Osijek

UDK: 711.4(497.5 Osijek) Prethodno priopćenje Primljeno: 15.10.2016. Prihvaćeno: 16.10.2016.

Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne Tvrđe disperzivni hotel) Rad nakon kratkog opisa povijesnog značenja osječke barokne Tvrđe, izgrađene nakon izgona Turaka Osmanlija i uspostave vlasti Habsburške Monarhije, analizira mogućnosti revitalizacije, te stavljanja u funkciju turizma vrijedne arhitektonske baštine, kao jedinstvenog kompleksa “grada i tvrđave” uz uvažavanje povijesnog i zemljopisnog konteksta. Autori ističu cjeloviti pristup: usklađivanje, povezivanje i objedinjavanje turističko ugostiteljske i uslužne ponude te drugih sadržaja koji bi još više istaknuli Osijek kao regionalni turistički receptivni centar putem razvijanja smještajnih kapaciteta kroz prilagodbu stambenih prostora i umrežavanja u disperzivni hotel, te uključivanje stanovnika kao dionika u turizmu.

Ključne riječi: Tvrđa, revitalizacija, barokna jezgra, disperzivni hotel, baština, turizam. 167

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

Prijedlog logotipa disperzivnog hotela u osječkoj Tvrđi (Autor: Mirta Germovšek).

Uvod - Kulturna baština u svjetlu teorije Suvremeno razumijevanje kulturne baštine oslanja se na niz teorijskih pretpostavki, ali i praktičnih iskustava. U tom smislu ipak valja izdvojiti dva filozofijska opusa koji su ostavili traga na Cesare Brandija kojeg držimo najutjecajnijim teoretičarom baštine 20. stoljeća. Radi se, u prvom redu, o Nietzcheovim pokušajima eliminacije apsolutnih etičkih, ali i estetičkih vrijednosti u korist čovječje volje. Umjetnost u takvom kontekstu prestaje biti skupom zadanih vrijednosti, te postaje eksplicitnim izrazom supstancije koja određuje čovjekovu bit, odnosno njezine volje za moći. Na sličnu će se spoznajnu matricu nasloniti filozofijski rad Martina Heideggera koji naglašava upravo vremensku dimenziju utkanu u kreativni proces; umjetničko djelo razlikuje se od obične “stvari” po tome što je nastalo radom ljudske ruke, a u odnosu na ostale, mahom praktične čovjekove produkte obdareno je procesualnošću koja svrhu nalazi u sebi samoj, a ne u izvanjskoj formi istine. Time dolazimo do inverzije teorije “mimesisa”. Umjetničko djelo nije imitacija sebi izvanjske realnosti već je utoliko realnije koliko stvara vlastiti svijet. Ne ulazeći u opće teorijske pretpostavke, recimo tek da su navedeni mislioci ključno oblikovali Brandijeva stajališta vezana uz kulturnu baštinu. Ona su, opet, kompleksna i često iznošena u poetiziranim platoničkim dijalozima. Ipak, moguće ih je svesti na zamisao o objektu baštine kao povijesnom artefaktu koji doista nastaje kao estetska činjenica u vremenu, ali se u njemu i nastavlja. Zbog toga je puko obnavljanje objekta kao zamrznute povijesne činjenice ne samo falsifikat s pozicija restauratorske struke, nego je u dubokoj suprotnosti s biti umjetničkog djela kao takvog. Govorimo li o, primjerice, slikarstvu, to bi značilo mogućnost obnavljanja originalne intencije djela s jasno naznačenim intervencijama koje ne narušavaju baštinsku kvalitetu objekta; u kontekstu arhitekture, Brandijeve pretpostavke upućuju na nužnost očuvanja objekta 168

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

u svim njegovim, u vremenu sačuvanim fazama razvoja, pa čak i nužnost potrebe da se objekt pripremi za budućnost. Brandi je, prema tome, ključno utjecao na suvremeno shvaćanje konzervatorske struke koja se – riječima Bernarda M. Fieldena – trudi ne samo sačuvati povijesnu, kulturno specifičnu i nehegemonijski interpretiranu dimenziju arhitektonsko-urbanističkih cjelina, već ih funkcionalizirati u sadašnjosti.1 Na proširenju iste platforme temelji se i mišljenje Rachel Wai Yin Tsang koja –u skladu sa suvremenim pretpostavkama očuvanja kulturne baštine – naglašava nužnost aktivnog sudjelovanja korisnika kulturne baštine u njezinoj funkcionalizaiji u sadašnjosti.2 Prenesemo li izrečeno na praktični problem očuvanja arhitektonsko urbanističkih cjelina – poput osječke Tvrđe – valja primijetiti kako njihova opstojnost zahtijeva aktivni pristup koji se ne oslanja na čuvanje pretpostavljenog idealnog stanja baštine, već dozvoljava funkcionalne i reverzibilne intervencije u mjeri u kojoj služe očuvanju života u vlastitim gabaritima, ali u isto vrijeme ne narušavaju povijesni identitet baštinjene cjeline. Uzmemo li u obzir dodatnu činjenicu da je osječka Tvrđa već po definiciji funkcionalizirana kao stambeno područje, gore opisani pristupi mogli bi se aktualizirati potrebom implementiranja takvih djelatnosti lokalnog stanovništva koje: • • • •

doprinose očuvanju povijesnog identiteta i cjelovitosti kompleksa se odlikuju reverzibilnošću dozvoljavaju buduće intervencije u baštinjenu arhitektonsko-urbanističku cjelinu služe aktualnim potrebama lokalnog stanovništva, odnosno stvaranju njegovog suvremenog identiteta.

Na takav se način aktivno doprinosi očuvanju baštinskih vrijednosti naslijeđenog kompleksa, ali se istovremeno i rješavaju aktualni socijalni aspekti problema. Te je dvije komponente u ovom i sličnim slučajevima zapravo nemoguće razlikovati, a odbijanje njihovog integralnog rješavanja vodi kako socijalnom odumiranju promatranog područja, tako i nepovratnom narušavanju njegovih baštinskih vrijednosti. Kako god postavimo, odumiranje baštinski značajnih starih gradskih jezgri poput osječke Tvrđe, opći je problem s uglavnom istim uzrocima i posljedicama. Konkretnije, uzroci se svode na zastarjelu komunalnu infrastrukturu i loše održavane privatnih objekata, definiranje identiteta rezidenata koji su predstavljeni uglavnom starijim i ekonomski slabijim slojem stanovništva, što u kombinaciji dovodi do postepenog propadanja stambenih prostora, ili njihove prodaje nerezidentima te poslovne prenamjene koja suviše često ne poštuje upute nadležnih konzervatorskih službi. Na oba načina jezgre gube opću kulturnu pa tako i spomeničku vrijednost, te turističku atraktivnost kao vida valorizacije kulturne vrijednosti pa tako prestaju biti kulturno održive. 1

Jukka Jokilehto, A History of Architectural Conservation, Oxford, 1999, 241.

Rachel Wai Yin Tsang, The contemporary significance of the past: cultural heritage and the liberal state, London, 2012.

169

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

Problem tako pogađa i većinu starih europskih gradova, koji su mahom i sveučilišna središta, a i sama sveučilišta odnosno brojni fakulteti vrlo su često situirani upravo u starim gradskim jezgrama. Time im je taj problem posebno zanimljiv kao institucijama, a tako i studentima različitih znanstvenih područja, te to otvara mogućnost za razmjenu studenata kao poseban vid razmjene iskustava i znanja. U tom smislu, projekt cjelovite kulturno turističke revitalizacije osječke Tvrđe, “Festung Hotel”, uključuje iznalaženje modela sanacije derutnih, ugroženih stambenih prostora i njihovog osuvremenjivanja u vidu stavljanja u funkciju turizma, uz zadržavanje stanovništva, te njegovo poticanje na dioništvo u turizmu. Naglasak projekta je na poštivanju prostornog, zemljopisnog i povijesno kulturnog konteksta kompleksa u širem okruženju, imajući u vidu njegovu funkciju “grada i tvrđave”3, te regionalnog središta. Integralni pristup podrazumijeva usklađivanje, povezivanje i objedinjavanje turističko ugostiteljske i uslužne ponude te drugih sadržaja. Razmatra se: razvijanje smještajnih kapaciteta kroz prilagodbu stambenih prostora u vidu disperzivnog hotela, uključivanje stanovnika kao dionika u turizmu, poticanje uvođenja nedostajućih ugostiteljskih sadržaja, osobito enoteke, pivnice, slastičarnice i sl., tradicijskih i uslužnih obrta, te umrežavanje uspostavom regionalnog turističkog receptivnog centra. Dobitci od razmatranog vida revitalizacije su, uz očuvanje i zaštitu vrijedne graditeljske baštine, zapošljavanje, tj. unaprjeđenje socioekonomskog položaja stanovnika, stvaranje nedostajućih smještajnih kapaciteta uz manje financijsko opterećenje, te kontinuirani povrat uloženih sredstava i mogućnost njihovog reinvestiranja. Dodanu vrijednost projekt dobiva sudjelovanjem studenata osječkog Odjela za kulturologiju, ali i studenta na razmjeni, u sklopu programa Erasmus plus, iz Latvije i Poljske4. Pri tome zanimanje studenata za sudjelovanje, ne odnosi se samo na predmetno istraživanje, već i na kasniju realizaciju u pogledu animacije stanovništva, kreativni rad, edukacije, kulturni razvitak, te je nabrojano prepoznato kao zaseban kontinuirani projekt5.

Opće određenje Tvrđe - Geološki, hidrološki i povijesno. Šire područje Osijeka nastanjeno je još u paleolitiku6, jer za to postoje geološki i hidrološki uvjeti, uzdignuta lesna terasa na desnoj obali Drave, koja je pružala povoljne uvjete za nastanak naselja, te važnog raskršća europskih puteva i prometnog središta7, što uvjetuje i način gradnje, vrstu materijala, ali i karakter osječke Tvrđe kao najznačajnijeg i najvećeg utvrđenja Habsburške Monarhije na istoku Carstva. 3

Ive Mažuran, Grad i tvrđava Osijek, Osijek, 2000.4

Uz zahvalu: Maja Anđal, Kristina Bjelić, Katarzyna Dyelevska, Mirta Germovšek (fotografi je i logotip), Nikolina Josić, Kristina Mandarić, Katrina Upatniece, Mislav Bartoš i Michal Kucharski.

Maja Celing Celić, Tvrđa može živjeti 24 sata, ali to ne može biti učinjeno samo za potrebe studenata po cijenu isključenosti starijih stanovnika, Oskultura https://oskultura.com/kulturni-amaterizam/katarzynadyelevska-michal-kucharski-i-katrina-upatniece/

Stjepan Sršan, Povijest Osijeka, Povijesni arhiv u Osijeku, Osijek 1996.

Ive Mažuran, Osijek, Osijek, 1978.

170

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

Strateški značaj ovog mjesta prepoznaju i Rimljani koji se utvrđuju nešto istočnije, na području današnjeg Donjeg Grada, jer s osječke je terase bio jedini mogući prijelaz preko rijeke Drave te njezinih meandara i močvara na putu prema sjeveru. Iz istih se razloga na području današnje Tvrđe razvija srednjovjekovni Osijek (Esseg) čija gotička utvrda iz 13. st. stoji do konca 17. st. kada se počine zamjenjivati suvremenom, čije preostale bastione vidimo i danas. Konačno, progonom Osmanlija, austrijske vojne vlasti uvažavajući prostorni i strateški položaj Osijeka ubrzo počinju s gradnjom baroknog grada i opasavaju ga tada najsuvremenijom utvrdom nizozemskog niskozemnog tipa. Od toga je danas u potpunosti sačuvana barokna gradska jezgra, kao najveća te vrste u Hrvatskoj, te manji dio fortifikacije.8.

Posebne odrednice Tvrđe - “Grad i tvrđava Osijek” Istraživanje provedeno 2015. godine9 potvrdilo je da barokna Tvrđa, nastala nakon ponovnog „ulaska“ ovoga dijela Kraljevine Hrvatske i Slavonije u okrilje Habsburške Monarhije, turistički najatraktivniji kompleks spomeničke baštine Istočne Hrvatske te da njezin značaj s aspekta mogućnosti korištenja kao turističkog razvojnog resursa ne leži samo u njezinoj vrijednosti kao spomenika kulture. U ovom je predmetu od presudnog značaja njezin zemljopisni položaj, prvenstveno prometna povezanost odnosno činjenica da je smještena na sjecištu glavnih suhozemnih i vodenih pravaca šire regije pa i srednje Europe. Što je i općenito glavno obilježje grada Osijeka. Druga odlučujuća osobitost Tvrđe je činjenica da je “grad i tvrđava”, kako ju opisuje Ive Mažuran u svojoj monografiji10 izgrađena kao vojno-civilni kompleks, što ju izdvaja od drugih utvrđenih zdanja nastalih pod upravom Habsburške Monarhije na širem području. Nakon izgradnje Tvrđe ona osim vojnog značenja za K. und K. Monarhiju dobiva i gospodarsko značenje, dakako u potrebi vojnih vlasti. Tako je već 1698. godine bilo 54 kuće na poznatim adresama, a 1702. godine ih je bilo čak 90 pa je gotovo sav prostor za tu namjenu bio popunjen. Djelatnosti su se ponegdje mijenjale ali uglavnom se zadržavao poslovni karakter prostora: tesar (Franjevačka 9), stolar (Fakultetska 5), krojač (Bosendorferova 1), trgovina (Bosendorferova 3), kolar i bravar (Franjevačka 12), staklar (Franjevačka 10) , krznar (jedan od tri) i krojač (Franjevačka 8), užar (Franjevačka 6), 8

Smatramo da obije činjenice treba uvažiti u kulturno povijesnom kontekstu, jer za obije postoje razlozi. Iako za potonje, uklanjanje glavnine utvrde, koliko znamo nema pravorijeka pa postoji dvojba je li to uistinu bio pokušaj da se Tvrđa, na zamolbu građana (trgovaca i obrtnika), sjedini s ostatkom Osijeka, ili je ona bila jeftin izvor građevinskog materijala

Darko Mrkonjić, “Kulturno nasljeđe Nijemaca i Austrijanaca”, DG Jahrbuch, Vol. 22, Osijek 2015., 264

Ive Mažuran, Grad i tvrđava Osijek, Osijek, 2000.

171

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

kovač i pekar (Franjevačka 4), sedlar i vlasuljar (Kuhačeva 4 i 6), trgovina (Fakultetska 1), kolar (Franjevačka 18), tesar i gostiona “Tri sjekire” (Franjevačka 16), zlatar i trgovina (Franjevačka 14), a iza kuće pekar, zlatar, zidar, bravar i kovač (Franjevačka 5), ranarnik i brijač (Katančićeva 5), stolar (Katančićeva 3), licitar (Katančićeva 1), trgovac (Križanićev trg 5), remenar (Križanićev trg 4), bačvar i postolar (Klaićeva 2), ljevač kositra (Klaićeva 1), gostionica i trgovina (Križanićev trg 7), remenar (Križanićev trg 8), trgovac (Kuhačeva 14), zlatar i trgovac (Kuhačeva 10), prenoćište (Kuhačeva 29), pekar (Kuhačeva 27), gostionica “Fortuna”, kasnije sapunar (D.Pinterović 2), krojač, kasnije gostionica “Janje” (D.Pinterović 4), bravar (Firingerova 24), mesar (D.Pinterović 1), trgovina (Kuhačeva 25), pekar (Kuhačeva 23), trgovina (Markovićeva 2), zlatar (Kuhačeva 17), gostionica “Medvjedu” (Firingerova 20), zidar (D.Pinterović 3 i 5), trgovina (Markovićeva 2), ljekarna (Kuhačeva 15), postolar (Firingerova 12), mesar (Markovićeva 7), voskar (Markovićeva 5), krojač (Kuhačeva 7), gostionica “Suncu” (Kuhačeva 5), krznar, kasnije slastičar i licitar (Franjevačka 2), kožar, mesar (Firingerova 4), remenar (Firingerova 2a), gostionica (Firingerova 2 - prema Fakultetskoj), limar (Kuhačeva 3), krojač i gostioničar (Firingerova 18), zlatar (Kuhačeva 17 dvorišno).11 Prema Stjepanu Sršanu, već 1702. godine Tvrđava je imala 74 kućedomaćina, i to 18 trgovaca, tri pekara, 8 mesara, 1 remenar, 8 gostioničara, 2 kovača, 1 licitara, 5 zlatara, 1 bravara, 2 ranarnika, 5 krznara, 2 tesara, 4 korijaša, 2 kolara, 1 kuhara, 1 sapunara, 1 krojača, 4 postolara, 1 staklara, 2 sedlara, 1 stolara i jednog živodera, koji su stanovali u 59 kuća u Tvrđavi, te u 26 kuća izvan nje i 20 podstanara.12 U Zemljišnoj knjizi grada Osijeka 1687.-1821. Sršan za isto razdoblje navodi i dvadeset naziva tvrđavskih gostionica, što je u kontekstu ovog rada osobito zanimljivo: Crni konjić, Crni Medvjed, Fortuna, Grožđe, Janje, K suncu, kod lovca, Kod ruže, Konjić, Plavi šaran, Sidro, Smeđi konjić, Tri potkove, Tri sjekire, Zlatna lampa, Zlatni jelen, Zlatni lav, Zlatni orao, Zlatni vol i Zvijezda.13 Tako se i na stranici AOOT navodi podatak da je samo u današnjoj Firingerovoj ulici bilo čak sedam gostionica (Crni medvjed, Plavi šaran, Zlatni lav, Smeđi konjić, Zeleni križ, Zlatno sidro i Tri potkove)14, kojima treba dodati gostonice K bijelom vuku, K topu, i Kod kugle. U pogledu značaja ugostiteljske tradicije u Tvrđi i njezinu buduću valorizaciju kroz interpretaciju baštine, vrijedno je spomenuti roman Marije Jurić Zagorke, Vitez slavonske ravni. Knjiga vrlo živopisno oslikava brojne motive i građevine Tvrđe, a osobito

Ive Mažuran, Grad i tvrđava Osijek, Osijek, 2000., 54-64

Stjepan Sršan, Povijest osijeka, Povijesni arhiv u Osijeku, Osijek 1996., 42

Stjepan Sršan, Zemljišna knjiga grada Osijeka (Tvrđa) 1687.-1821. godine, Hrvatsko-njemačko društvo Zagreb, Osijek 1995., 30-71

Agencija za obnovu osječke Tvrđe, http://www.aoot.hr/?o=db&izb=9&jez=it&str=2 (08,10,2016.)

172

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

gostionice u kojima su smještena neka od najdramatičnijih događanja u romanu (npr. u gostionu “K zlatnom volu”15, Franjevačka 3).16. Ta ju značajka čini osobito pogodnom za implementaciju široke palete ugostiteljsko turističkih i kulturnih sadržaja, a da se pri tome poštuje njezina prvobitna funkcija kao kompleksa. To se prije svega odnosi na civilne i vojne zgrade koje su gotovo u potpunosti sačuvane za razliku od fortifikacijskih objekata koji su do 30ih godina 20. st. najvećim dijelom uklonjeni, no i ostatak tvrđave, zahvaljujući specifičnom načinu gradnje, nudi iznimno puno korisnog prostora. O činjenici daj je Tvrđa bila i mjesto upošljavanja njezinih stanovnika, te da je gotovo svaka građanska kuća, planski, imala stambeno poslovnu namjenu, govori i nabrajanje brojnih obrta i uslužnih djelatnosti u monografiji “Grad i tvrđava Osijek”. Kada je 1691. započela izgradnja tvrđave, znalo se na kojem prostoru građani mogu podizati svoje kuće te je određen i raspored ulica (koji je slijedio srednjovjekovni). Tako je do 1702. godine bilo 90 takvih kuća (što okvirno odgovara današnjem broju), koje su prema gradskom statutu morale biti građene od kvalitetnog materijala. Spomenuti izvorni koncept gradnje gradskog kompleksa u ovom se slučaju odnosi na činjenicu da je njegova opća namjena u najvećoj mjeri bila privremeni boravak većeg broja ljudi na malom prostoru, što su tada bili vojnici, a danas to adekvatno mogu biti turisti, te stalni boravak manjeg broja ljudi koji su pretežno bili u funkciji osiguravanja potreba vojnih postrojbi, što se danas analogno prenosi na pružanje smještajnih, ugostiteljskih i drugih usluga turistima i posjetiteljima. Taj se izvorni koncept ogleda i u činjenici da su mnoge građanske kuće građene na kat dok se u prizemlju nalazio poslovni prostor, a poslovne je prostorije imala i većina prizemnica u zavisnosti od djelatnosti kućevlasnika17. Dakle, razvijanje većih smještajnih kapaciteta, brojnih ugostiteljskih i zabavnih sadržaja te različitih obrta, osobito tradicijskih i sličnih uslužnih djelatnosti u potpunosti odgovara izvornoj namjeni Tvrđe18. Radi navedenoga moguće je pretpostaviti da bi opisana namjena zahtijevala manje građevinskih zahvata za dovođenje u funkciju i održavanje, odnosno da bi uz niži trošak osiguravala veći stupanj zaštite osobito u pogledu autentičnosti19. . 15

Marija Jurić Zagorka, Vitez slavonske ravni, Školska knjiga, Zagreb 2006.

Na žalost do danas taj roman Marije Jurić Zagorke nije iskorišten u svrhu brendiranja Grada (onako kako je Grad Zagreb iskoristio Gričku vješticu) zbog nepostojanja jedinstvene i stručno utemeljene strategije u tom području (op.a.)

Ive Mažuran, Urbanistički razvoj i spomenički značaj osječke Tvrđe, Biblioteka Revije, Osijek 1974., 25.

Darko Mrkonjić, “Kulturno nasljeđe Nijemaca i Austrijanaca”, DG Jahrbuch, Vol. 22, Osijek 2015., 266

Takvu pretpostavku dokazuje Alejandro Martinez, na primjeru zaštićenih solana u Anana dolini u Španjolskoj. On tumači da je ključ očuvanja autentičnosti upravo trajno održavanje odnosa između krajobraza, građevine i ljudske aktivnosti nasuprot npr. građevinskom materijalu koji se kroz povijest mijenjao i za očekivati je da se nastavi mijenjati1 (A. Martinez, „Preservation of Authenticity beyond the Cultural Divergences“, Revisiting Kathmandu, UNESCO, 2015., 106.).

173

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

Opći problem Tvrđe (Održavanje stambenih zgrada, zadržavanje stanovništva, komunalna infrastruktura) Nakon Prvog svjetskoga rata promjenom političke karte Tvrđa više ne podliježe vojnim zakonima Austro-Ugarske Monarhije što je početkom 20. godina 20. stoljeća dovelo ne samo do uklanjanja većeg dijela fortifikacije nego i do useljavanja u njezin prostor. S aspekta revitalizacije, povoljna je okolnost što u vremenu između vojnog nadzora i današnje konzervatorske zaštite nije došlo do znatnije devastacije prostora. Iako je došlo do devastacije vanjskih bedema, barokna je arhitektura unutrašnjeg dijela Tvrđe ostala cjelovita. No, godine i desetljeća koja su slijedila ostavila su golem trag na kompleks zgrada koji nije uživao posebnu zaštitu kao kulturno dobro, no vremenom, ne samo u Osijeku, već na globalnoj razini, prepoznaje se problem “odumiranja” starih gradskih jezgri . Ti su problemi također opće poznati pa tako se javljaju i u nas. Npr. u staroj dubrovačkoj jezgri brojni su stambeni i drugi prostori prodani nerezidentima, zbog čega on gubi svoju autentičnost, muzealizira se i odumire čak i unatoč povećanju broja radnih mjesta2021, iz čega je razvidna ključna uloga zadržavanja upravo domicilnog stanovništva. Pitanje revitalizacije osječke Tvrđe javnosti se predočava npr. u Glasu Slavonije iz 1982. pod naslovom nalazimo naslov: “O Tvrđi bez Tvrđana” u kojem se navodi se da je to kulturni i ekonomski poduhvat cijelog grada pa i regije. No osim kulturnog značenja ističe se da je revitalizacija i stvar svakodnevnog življenja za više od tisuću njezinih stanovnika, odnosno vraćanja “matice” života u taj dio grada22. Isti problem 2014. godine, kao prvi u Hrvatskoj, Šibenik nastoji riješiti na način da svoju staru gradsku jezgru i njezine iznimno vrijedne i nedovoljno iskorištene kulturnopovijesne potencijale valorizira na turističkom tržištu po modelu “raspršenog hotela”.23 Model disperzivnog hotela javlja se osamdesetih godina 20. st. u Italiji, čime se: po horizontali pod jednu kapu stavlja većinu iznajmljivača, ugostiteljsko-turističkih objekata te drugih sadržaja koji su u funkciji turizma. U njemu smještajne jedinice i centralna recepcija nisu na jednomu mjestu, nego su disperzirani po starogradskoj jezgri.24 U cilju objedinjavanja ponude, osnovano je udruženje malih iznajmljivača, čime je omogućeno paketiranje usluga, odnosno kroz jedinstvenu ponudu moguće je ugovoriti 20

Nives Vidak i Joško Sindik, Iskustva kupaca nekretnina u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika, Tranzicija, Vol. 15 No. 32, 2013.

Ivica Poljičak, Utjecaj suvremenog kulturnog turizma na promjene načina života u starim gradskim jezgrama na hrvatskoj obali, Zbornik radova Veleučilišta u Šibeniku, Vol. No. 1-2/2014, 2014

O.B., Tvrđa bez Tvrđana, Glas Slavonije od 14.rujna 1982.

Marijan Džambo, Stara šibenska gradska jezgra postaje raspršeni hotel, Slobodna Dalmacija 03.02.2014.

Isto.

174

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

smještaj za 200 osoba. Time je otvorena mogućnost prihvata većih skupina i npr. organizacije kongresnog turizma, a ujedno sobama u obiteljskom smještaju dodjeljuje kategoriju “hotel”, što im podiže rang, a time i tržišnu vrijednost.25

Posebni problem (Privatne zgrade i stanovi, loše stanje, neriješeni vlasnički odnosi, slabe financijske mogućnosti stanara – vlasnika) Ono što bi smo mogli navesti kao posebne probleme osječke Tvrđe odnosi se na sve nabrojane opće probleme, u ovom trenutku uvećane za specifičnu izrazito tešku gospodarsku situaciju u Hrvatskoj koja se osobito prebija preko Slavonije. Vlasnički su odnosi neuređeni, a stanovništvo je osiromašeno pa opet posebno korisnici stambenih prostora u Tvrđi s obzirom da su ti stambeni prostori i objekti mahom u vrlo lošem stanju. S druge strane, privatno vlasništvo i posjed, pravna su prepreka financiranju obnove iz javnih izvora. Projektom “Izrada sociološke karte Tvrđe” iz 1997. god. (Sociološka karta 1997), Zavoda za ekonomska istraživanja Osijek potvrđeno je da je stanovništvo Tvrđe u opadanju te da je ona najmanje poželjna stambena zona u Osijeku, pri čemu je poznato da naselja bez žitelja odumiru. Revitalizacija je složen zadatak koji uz fizičku obnovu nužno traži i administrativno-radnu, tj. vraćanje obrtničke i uslužno ugostiteljske djelatnosti, te edukativno-kulturno-znanstvenog segmenta revitalizacije prostora. No pored nabrojanih razina revitalizacije, kao najhitnija se ističe pretvaranje Tvrđe u poželjan životni prostor, do te razine da se može bez dvosmislenog značenja kazati da u Tvrđi žive “pravi građani osječki”, jer nije za očekivati da će ona bz toga zaživjeti kao sveučilišno, povijesno, kulturno i turističko središte regije.26. Jednako je izražen i problem tvrđavske infrastrukture, koja je (prema izvješću Konzervatorskog odjela i Agencije za obnovu osječke Tvrđe) na granici kolapsa. Situaciju otežava i (prema zaključku stručnjaka istih institucija) nezainteresiranost, pa i iskazani otpor stanovnika - stanara prema opsežnijim zahvatima na rekonstrukciji, s obzirom da bi to na duže vrijeme dovelo do prometnih i drugih problema, što je utvrđeno prilikom anketiranja i javnih rasprava tijekom izgradnje strategije za Tvrđu koja se odvijala tijekom 2014. godine. U Strateškom i akcijskom planu (Strategija 2015) Agencije za obnovu osječke tvrđe (AOOT), kao slabosti grada prepoznate su zapuštenost zgrada i njihovo postupno uništavanje, neriješena imovinsko-pravno-vlasnička struktura i neuređena infrastruktura te fizičko stanje postojeće infrastrukture. Stanje zgrada u Tvrđi loše je zbog nepovoljnih mikroklimatskih uvjeta, ponajviše utjecaja vlage, loše telekomunikacijske mreže i lošeg vodoopskrbnog sustava. Tvrđi je potrebna 25

Zrinka Škugor, Iznajmljivači udruženi u ‘Raspršeni hotel’ prve goste očekuju već ovoga ljeta, Slobodna Dalmacija 18.05.2014.

Marcel Meler, Projekt “Izrada sociološke karte Tvrđe”, Zavod za ekonomska istraživanja, Osijek 1997., 2

175

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

temeljita obnova koja uključuje i popločenje Tvrđe... ...kako bi pružala uvjete za optimalan život ljudima koji žive u stambenim prostorima Tvrđe, ali i drugim korisnicima Tvrđe. Iz tog se razloga broj stanovnika u Tvrđi u zadnjih 10 godina smanjio, dok ljudi još napuštaju svoje domove kako bi se preselili u kvalitetnije stanove znatno boljeg životnog standarda. Starost zgrada i njihovo stanje zahtijeva velika financijska ulaganja kako bi stambeni, poslovni i ostali prostori zadovoljavali propisane uvjete. Uređenje komunalne infrastrukture zadovoljilo bi potrebe posjetitelja, ali i građana Tvrđe kojima je uređena i kvalitetna komunalna infrastruktura neophodna za normalan život. Kvalitetna infrastruktura potaknula bi građane i javne vlasnike nekretnina u Tvrđi da urede i renoviraju svoje zgrade i time još dodatno potaknu razvojnu dinamiku Tvrđe.27 Na temelju studije Zavoda za ekonomska istraživanja (ZEI) iz 1997. u Tvrđi je, s osnove plaćanja komunalne naknade, evidentirano 278 kućanstava, no na terenu je utvrđeno da su neki stanovi potpuno devastirani pa vlasnici žive na drugim adresama ili su odsutni na dulje vrijeme. Također 13 domaćinstava je odbilo sudjelovati u istraživanju, te je ono provedeno na 250 domaćinstava s ukupno 733 člana.28 Dakle, prema prosječnom broju članova u domaćinstvima obuhvaćenim istraživanjem (2,93) može se zaključiti da je broj stanovnika u u tom trenutku bio oko 800, no taj je broj danas, prema okvirnim podatcima temeljenim na procjeni Hrvatskog instituta za povijest umjetnosti (IPU), gotovo upola manji, jer su kuće često u ruševnom stanju nepogodnom za život29. U pogledu broja stanovnika indikativni su i podatci navedeni u Strategiji 2015, da je podacima javnog poduzeća na području Tvrđe 2014. god registrirano 109 priključaka za vodu za koje izdaju račune na 160 adresa, a od njih je tek pola privatnih30. To prvenstveno govori i o zastarjeloj infrastrukturi (korištenju istog priključka) no upućuje na i zaključak da u Tvrđi vjerojatno živi manje obitelji nego 1997., ali kako se u Strategiji 2015 navodi: točne podatke nije bilo moguće pribaviti31, što također govori o metodološki promašenom pristupu izrade same Strategije 2015, te njezinoj neupotrebljivosti kao akcijskog plana za obnovu osječke Tvrđe, s obzirom da je taj podatak odlučujući. Smanjenje broja stanovnika u Tvrđi, iako ne postoji egzaktan podatak, procjena IPU je indikativna, evidentno je, te je u skladu s očekivanjima, jer oko polovice stanovnika se još 1997. izjasnilo da ne želi ostati u Tvrđi, iako je prostranost stanova ocijenjena kao dobra (56% komfornih stanova s više soba).32 27

Mirna Karzen, Strateški i akcijski plan obnove osječke Tvrđe 2014. - 2020. godine, Agencija za obnovu osječke Tvrđe, Osijek 2015., 26

Marcel Meler, Projekt “Izrada sociološke karte Tvrđe”, Zavod za ekonomska istraživanja, Osijek 1997. 4-20

Agencija za obnovu Osječke Tvrđe, e-mail od 21.siječnja 2016.

Mirna Karzen, Strateški i akcijski plan obnove osječke Tvrđe 2014. - 2020. godine, Agencija za obnovu osječke Tvrđe, Osijek 2015., 25

Isto.

Marcel Meler, Projekt “Izrada sociološke karte Tvrđe”, Zavod za ekonomska istraživanja, Osijek 1997. 4-20

176

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

Ukupna kvadratura stambenog fonda u privatnom vlasništvu danas je prema procjeni IPU oko 19.000 m2 u oko 80 objekata s oko 250 stanova, što je na iskazani broj stanovnika gotovo 50 m2 po stanovniku te govori o potencijalu prostora.33 Iako je uvidom u dokumentaciju Konzervatorskog odjela i zemljišne knjige za 76 katastarskih čestica obuhvaćenih ovim radom (Katastarski plan Tvrđe), zbrojna tlocrtna kvadratura izgrađenih objekata 20.310 m2, a računajući etažno (katnice) površina je čak 32,168 m2, na što se još kao potencijal mogu pribrojati i potkrovlja, u daljnjim procjenama baratati ćemo podatkom IPU, koji je iskazan za privatno vlasništvo.

Prikupljanje podataka Uz analize ranijih studija kao što je navedena Sociološka karta Tvrđe iz 1997., te Strategije 2015 AOOT izvršen je i uvid u 80 dosjea kulturnih dobara (Dkd.)34 Konzervatorskog odjela u Osijeku35 koji sadrže, isprave, povijesne podatke, izvornu arhivsku dokumentaciju, bibliografiju, opis, namjenu i uvjete zaštite, inventar, foto33

Agencija za obnovu Osječke Tvrđe, e-mail od 21.siječnja 2016.

Obuhvaćeno 80 adresa u Tvrđi (što odgovara procjeni IPU), koje nisu javni objekti kao muzeji, škole, crkve i sl., odnosno koje su ocjenjene kao potencijalno primjenjive za turizam.

Uz zahvalu za pomoć u pristupu konzervatorskoj dokumentaciji: Konzervatorskom odjelu u Osijeku: Ivana Sudić i Višnja Gubica.

177

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

dokumentaciju, tehničke podatke i dokumentaciju, izvještaje i bilješke te dokumentaciju o zahvatima36 (Katastarski pln Tvrđe). Iako ovdje nema prostora za interpretaciju podataka iz pojedinačnih dosjea, oni daju povijesnu sliku o ranijim namjenama i građevinskim intervencijama na pojedinim objektima, te o pristupu pitanju zaštite. Podatci su također nužna podloga za kasnije terensko prikupljanje podataka, prvenstveno dubinskih intervjua sa stanarima te snimanja stanja objekata. a) Ankete i dubinski intervjui sa stanarima Tvrđe U travnju i svibnju provedeno je nekoliko dubinskih intervjua i anketa sa stanarima Tvrđe slučajnim odabirom ispitanika kako bi se ispitao opći stav o projektu te praktično provjerio upitnik. Pri tome je ipak uzeta u obzir zanimljivost lokacije, te su razgovori obavljeni s pojedinim stanarima (u svim zgradama ima više stanova) na adresama Fakultetska 3 i 5, Bosendorferova 1 i Križanićev trg 7. Ove su lokacije zanimljive i zbog toga što se nalaze na turistički važnim prolaznim pravcima i zbog karaktera objekta. 36

1, Dkd.345-4, Bosendorfera 1, k.č.5760; 2, Dkd.345-4, Bosendorfera 3, k.č.5761; 3, Dkd.345-4, Fakultetska 1, k.č.5756; 4, Dkd.345-5, Fakultetska 3, k.č.5758/1; 5, Dkd.345-5, Fakultetska 5, k.č.5759; 6, Dkd.34511, Kuhačeva 2, k.č.5754; 7, Dkd.345-11, Kuhačeva 3, k.č.5832; 8, Dkd.345-11, Kuhačeva 4, k.č.5757; 9, Dkd.345-11, Kuhačeva 5, k.č.5831; 10, Dkd.345-11, Kuhačeva 6, k.č.5766; 11, Dkd.345-11, Kuhačeva 8, k.č.5767; 12, Dkd.345-11, Kuhačeva 7, k.č.5828; 13, Dkd.345-16, Križanićev trg 4, k.č.5736; 14, Dkd.34516, Križanićev trg 2, k.č.5719; 15, Dkd.345-16, Križanićev trg 3, k.č.5721; 16, Dkd.345-11, Kuhačeva 8a, k.č.5789/2; 17, Dkd.345-11, Kuhačeva 10, k.č.5729; 18, Dkd.345-10, Klaićeva 1, k.č.5720; 19, Dkd.345-10, Klaićeva 2, k.č.5735; 20, Dkd.345-11, Kuhačeva 12, k.č.5728; 21, Dkd.345-11, Kuhačeva 13, k.č.5820/1; 22, Dkd.345-7, Franjevačka 7, k.č.5783; 23, Dkd.345-7, Franjevačka 9, k.č.5782; 24, Dkd.345-7, Franjevačka 12, k.č.5762; 25, Dkd.345-7, Franjevačka 14, k.č.5774; 26, Dkd.345-7, Franjevačka 16, k.č.5775; 27, Dkd.345-7, Franjevačka 18, k.č.5776; 28, Dkd.345-7, Franjevačka 1b, k.č.5826; 29, Dkd.345-7, Franjevačka 3, k.č.5827; 30, Dkd.345-7, Franjevačka 2, k.č.5830; 31, Dkd.345-7, Franjevačka 4, k.č.5768; 32, Dkd.345-7, Franjevačka 6, k.č.5765; 33, Dkd.345-7, Franjevačka 8, k.č.5764; 34, Dkd.345-7, Franjevačka 10, k.č.5763; 35, Dkd.345-6, Firingerova 2, k.č.5835; 36, Dkd.345-6, Firingerova 2a, k.č.5834; 37, Dkd.345-6, Firingerova 4, k.č.5833; 38, Dkd.230, Franjevačka 5, k.č.5784; 39, Dkd.345-6, Firingerova 6, k.č.5825/1, 5825/2; 40, Dkd.345-6, Firingerova 7, k.č.5846, 5847, 5848; 41, Dkd.345-6, Firingerova 8, k.č.5819; 42, Dkd.345-6, Firingerova 10, k.č.5818/1, 5818/2; 43, Dkd.345-6, Firingerova 12, k.č.5817; 44, Dkd.345-11, Kuhačeva 1, k.č.5836/1, 5836/2; 45, Dkd.345-6, Firingerova 22, k.č.5795; 46, Dkd.345-6, Firingerova 24, k.č.5794; 47, Dkd.345-6, Firingerova 26 (Fi_26 - Ku_31), k.č.5790; 48, Dkd.345-16, Križanićev trg 8 i 9, k.č.5726/1; 49, Dkd.345-11, Kuhačeva 17, k.č.5808/1, 5808/2; 50, Dkd.345-11, Kuhačeva 18, k.č.5713; 51, Dkd.345-11, Kuhačeva 19, k.č.5807; 52, Dkd.345-11, Kuhačeva 21, k.č.5806; 53, Dkd.345-11, Kuhačeva 23, k.č.5805; 54, Dkd.345-11, Kuhačeva 25, k.č.5800/1; 55, Dkd.345-11, Kuhačeva 11, k.č.5821; 56, Dkd.345-11, Kuhačeva 15, k.č.5814/1; 57, Dkd.345-11, Markovićeva 1, k.č.5812; 58, Dkd.345-11, Markovićeva 2, k.č.5808/1; 59, Dkd.345-12, Markovićeva 3, k.č.58213; 60, Dkd.345-12, Markovićeva 4, k.č.5809; 61, Dkd.345-12, Markovićeva 5, k.č.5815; 62, Dkd.345-12, Markovićeva 7, k.č.5816; 63, Dkd.345-11, Kuhačeva 29, k.č.5791; 64, Dkd.345-11, Kuhačeva 31, k.č.5790; 65, Dkd.345-13, D.Pinterović 1, k.č.5798; 66, Dkd.345-13, D.Pinterović 2, k.č.5793; 67, Dkd.345-13, D.Pinterović 3, k.č.5799/1; 68, Dkd.345-13, D.Pinterović 4, k.č.5796; 69, Dkd.345-13, D.Pinterović 5, k.č.5801; 70, Dkd.994, Kuhačeva 14, k.č.5725; 71, Dkd.345-16, Križanićev trg 5, k.č.5737; 72, Dkd.345-16, Križanićev trg 6, k.č.5732; 73, Dkd.345-16, Križanićev trg 7, k.č.5727; 74, Dkd.345-9, Katančićeva 1, k.č.5738; 75, Dkd.345-09, Katančićeva 3, k.č.5739; 76, Dkd.345-09, Katančićeva 5, k.č.5740; 77, Dkd.345-6, Firingerova 16, k.č.5804; 78, Dkd.345-6, Firingerova 18, k.č.5803; 79, Dkd.345-6, Firingerova 20, k.č.5802; 80, Dkd.345-14, Smičiklasova 1, k.č.5734

178

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

Tako je kuća u Fakultetskoj 3 iznimno prostrana (927 m2, 606 m2 zgrada i 321 m2 dvorište), izvorno je bila namijenjena za oficirske stanove, te uz mogućnost realizacije znatnih smještajnih kapaciteta (7 stanova)37, zbog prostranog dvorišta i vrlo frekventnog pravca od Kuhačeve ulice prema Vodenim vratima, pruža mogućnost i za ugostiteljsku namjenu. Intervjuirani stanar zgrade iskazuje zanimanje za bavljenje turizmom, no nerado o tome govori zbog neriješenih imovinskih odnosa (jer kako kaže ne zna što će u budućnosti biti i kada će se problem riješiti. Stan je u derutnom stanju (ispod svih normi38), no nema mogućnosti uređenja, kako zbog slabih prihoda tako i zbog imovinskih odnosa. Uglovnica u Fakultetskoj 5 (389 m2, 326 m2 zgrada, 63 m2 dvorište) također je zanimljiva zbog toga što se nalazi na važnom turističkom pravcu te je svojim dimenzijama pogodna za razvijanje smještajnih kapaciteta i ugostiteljske djelatnosti a zbog visokog krovišta u kojem već postoji improvizirani stan39 smještajni je potencijal iznimno veliki. Zgrada ima više stanara od kojih su neki riješili imovinsko pravne i vlasničke odnose, dok neki ne vide skoro rješenje. Ispitanik iskazuje iznimno zanimanje za uređenje prostora za turističku namjenu, ali samo pod uvjetima povoljnog kredita, jer mu imovinske prilike ne dozvoljavaju zaduživanje. Smatra da bi i ostali stanari bili voljni baviti se turizmom. Zgrade na adresi Bosendorferova 3 iznimno su zanimljive, kako zbog svog položaja tako i zbog veličine, te zbog poslovno-stambene namjene koje su imale u prošlosti. Radi se o dvije kuće (od kojih je veća katnica, uglovnica)40 ukupne površine 342 m2 (čemu treba dodati kat i potkrovlja). Ispitanik (jedan od stanara) ima još jedan stan u Tvrđi (oko 50 m2) zbog čega je iznimno zainteresiran za bavljenje turizmom, no primanja su mu oko 2000 kn mjesečno te se nije u stanju zaduživati (osim pod uvjetima rentmanagementa, koji su pretpostavka predmetnog projekta) iako je spreman uložiti dio vlastitih sredstava, do 30%. Stambeni prostor koji je u relativno lošem stanju, iz istog razloga održava i popravlja sam. Smatra da su i ostali stanari zainteresirani za bavljenje turizmom pod sličnim uvjetima, te da s njima treba obaviti pojedinačne razgovore. Sam se već i ranije htio baviti izradom i prodajom suvenira, te smatra da bi to mogao raditi uz iznajmljivanje smještaja. Kuće na Križanićevom trgu br. 7, uz svoju veličinu i dobar položaj (na trgu i vrlo frekventnom prolazu), zanimljive je i zbog svoje kulturno povijesne vrijednosti, te

Ministarstvo kulture RH, Konzervatorski odjel u Osijeku, Dosje kulturnog dobra br. 345-5, Fakultetska 3

Op.a.

Ministarstvo kulture RH, Konzervatorski odjel u Osijeku, Dosje kulturnog dobra br. 345-5, Fakultetska 5, opis objekta.

Ministarstvo kulture RH, Konzervatorski odjel u Osijeku, Dosje kulturnog dobra br. 345-4, Bosendorferova 3, opis objekta.

179

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

činjenice da im je namjena i u prošlosti, pored stambene bila ugostiteljska i trgovačka41. Objekt je također vrlo velik, zgrade ukupno 595 m2 (čestica 675, dvorište 80), a potkrovlje je zbog visine moguće urediti na čak dvije etaže42 što znatno povećava postojeću iskoristivu površinu zgrada. Jedan od ispitanika u vlasništvu je dobro uređenog stana od 120 m2 u kojem živi sa suprugom, jer su djeca odselila. S obzirom na dobro stanje stana, nisu potrebna velika ulaganja, ali za uređenje potkrovlja bi trebao kredit. Pod uvjetima koji su pretpostavka projekta (kreditiranja i managementa), rado bi se bavio turizmom i pretpostavlja da bi pod sličnim uvjetima i ostali stanari bili zainteresirani (neki već iznajmljuju sobe). Smatra da bi se i dvorište moglo koristiti za turističke svrhe. Drugi ispitanik ima manji stan, u nešto lošijem stanju, koji je također proširiv na potkrovlje. Zainteresiran je za bavljenje turizmom, no isključivo pod uvjetima povoljnog kreditiranja, jer sam nije u stanju uložiti u uređenje i prenamjenu prostora. b) Anketa na simpoziju Kreativna riznica. Prigodom predstavljanja projekta na Simpoziju Kreativna riznica u travnju 2016. provedena je anketa među nazočnom publikom o mogućnostima, potrebi i mjerama za revitalizaciju Tvrđe, o potrebi i načinu uključivanja stanara, te o vlastitom stavu i zanimanju za uključivanje u turističku ponudu. Ispitanici su odgovarali na 21 pitanje od kojih ovdje izdvajamo najvažnija s obzirom da se radi o pilot istraživanju i malom uzorku od 24 ispitanika. Potreba revitalizacije Tvrđe ocjenjena je (1-5) s 4,21, dok se na pitanje je li im poznato da se provode neke mjere tek dvoje ispitanika izjasnilo pozitivno, odgovori nisu uzeti u obzir jer nitko nije označio ili naveo neku konkretnu mjeru. Na pitanje koje bi mjere trebalo provesti izjasnilo se tek 8 ispitanika odgovorima da bi trebalo obnoviti zgrade i stambene prostore, urediti promet i očuvati kulturnu baštinu. na pitanje o mogućem poticanju uređenja stambenih prostora za potrebe turizma kao mjerom za revitalizaciju Tvrđe izjasnilo se 22 ispitanika s prosječnom ocjenom (1-5) 3,86, a (uz mogućnost davanja više odgovora) 84% smatra da bi se to odrazilo na očuvanje baštine, te na poboljšanje infrastrukture 42%, prihod grada 31%, a na primanja stanara / zapošljavanje 37%. Volju i potrebu za vlastitim uključivanjem u turističku ponudu iskazalo je 58% ispitanika i to (uz mogućnost višestrukog odgovora) 46% ugostiteljsku, 33% tradicijski obrt, 33% uslužni obrt, 38% privatni smještaj i 25% izradu i prodaju suvenira. Edukacije stanovnika kao sredstvu za povećanje zanimanja stanovnika za bavljenje turizmom ocjenjene su (1-5) s 3,82, te da bi edukacije mogle promijeniti stav o tom pitanju 3,82. Perspektiva sigurnog posla kao poticaj za bavljenje turizmom ocjenjeno je s 4,06, objedinjavanje ponude putem receptivnog centra 3,82,

Ministarstvo kulture RH, Konzervatorski odjel u Osijeku, Dosje kulturnog dobra br. 345-16, Križanićev trg 7, opis objekta.

Jedan ispitanik već koristi potkrovlje na takav način što je pokazao prilikom intervjua (op.a.)

180

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

dok je kao najstimulativnije, 4,24 ocjenjeno moguće poticano kreditiranje uređenja prostora uz mogućnost otplate kroz najam odnosno usluge. 43 Također, o ovom pitanju provedena je anketa među sudionicima i posjetiteljima Revije hrvatskog kratkometražnog filma “Filmska runda” u svibnju 2016. god. o mogućem utjecaju kulturnih događanja na revitalizaciju Tvrđe. Od 89 ispitanika koji su se izjasnili na pitanje: Smatrate li da događanja poput filmske runde utječu na revitalizaciju Tvrđe?, 9% izjasnilo se negativno dok se 91% ispitanika izjasnilo potvrdno, odabirući odnosno navodeći različite vidove utjecaja: utječu na obnovu, utječu na razvoj ugostiteljstva, utječu na razvoj smještajnih kapaciteta, utječu na razvoj ugostiteljskosmještajnih kapaciteta i dr. Pristup rješavanju problema: poštivanje prostornog, zemljopisnog i povijesnog konteksta Tvrđe. Polazi se od pretpostavke- da je to jeftiniji i učinkovitiji način očuvanja baštine, a koji uključuje i lokalno stanovništvo te doprinosi zapošljavanju. Dakle očuvanje cjelovitog kulturnog prostora. Iz svega je razvidno da je utemeljen raniji navod da je gotovo svaka građanska kuća uz stambeni imala i poslovni karakter te da buduća revitalizacija treba ići za poštivanjem tog povijesnog konteksta. Na tome su tragu i ranije studije Konzervatorskog odjela u Osijeku pa se tako npr. za zgrade u Fakultetskoj ulici br. 16 i 18 predviđa djelomična prenamjena stambenog prostora u poslovni odnosno turističko uslužni. Uz uvažavanje izrazite barokne karakteristike i vrlo značajne lokacije (neposredna blizina Franjevačkog samostana) ugaone jednokatnice na broju 18, teži se potenciranju navedenih svojstava koje ne iziskuju preinake baroknog prostora, već ga poštivaju i prezentiraju, a suvremenu notu dobiva uvođenjem novih instalacija. Novom namjenom predviđa se peterosobni stan na katu za 8 postojećih stanara, a u prostorijama u prizemlju specijalne prodavaonice: 1.) Prodavaonica ukrasne keramike, nakita od keramike, tanjura od keramike s motivima Tvrđe. 2.) Antikvarnica starih knjiga. Napominje se povezanost sa susjednim objektom na br. 16 kroz sve etaže s mogućnošću spajanja objekta kroz sve etaže, te nisko prizemlje koje omogućava lagani pristup prolaznika u prizemni prodajni prostor.44 Novom namjenom predviđa se prodavaonica suvenira u nadsvođenoj sobi, orijentiranoj prema ulici, dvorišna prostorija za kancelariju, a podrum u moguću radionicu. Na katu uređenjem kupaonice poboljšani su uvjeti stanovanja. Tradicionalnom

Anketa provedena između posjetitelja predstavljnja projekta Festung Hotel na simpoziju Kreativna Riznica, na Ekonomskom fakultetu u Osijeku 22.04.2016.

Radmila Androić, “Konzervatorska sanacija, rekonstrukcija, nova namjena”, Konzervatorski odjel u Osijeku, Dosije kulturnog dobra br. 345-7, 1981.

181

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

stanovanju najadekvatnija nova namjena je soba za izdavanje (đačke ekskurzije, turisti) priključeni na kućnu radinost ili hotel.45 Polazeći od navedenih podataka te činjenice da se i danas dio stambenih prostora nudi u najam, iako je u neadekvatnom stanju, kroz privatno javno partnerstvo s vlasnicima stanova te privremenom ili trajnom zamjenom stanova u državnom vlasništvu mogli bi se ostvariti značajni smještajni kapaciteti dostatni za razvitak turizma u narednom srednjoročnom razdoblju. Sukladno važećim normama u turizmu, od 10 m2 po ležaju, u odnosu na trenutačni procjenjeni broj stanovnika i kvadraturu stambenog prostora, postoji mogućnost za uređenje i ponudu od oko 1000 ležaja, što bi bio regionalni gigant. Dapače, uz postojeću stambenu kvadraturu napomenuti i mogućnost korištenja potkrovlja, koja su izrazito visoka (sukladno baroknom stilu) pa se mogu koristiti i čak na dvije etaže, kakvi primjeri postoje kod ispitanika obuhvaćenih istraživanjem46 Presudno je da bi poticanje i kreditiranje privatnih vlasnika stanova uz obvezu stavljanja dijela kapaciteta u funkciju smještaja te uz otplatu kredita kroz rentmanagement, bio pravni put za financiranje obnove spomeničke baštine u privatnom vlasništvu iz javnih izvora, koji bi ujedno bio prihvatljiv za vlasnike koji danas uglavnom nisu kreditno sposobni kako je to utvrđeno i obavljenim intervjuima, a isto proizlazi iz istraživanja ZEI iz 1997., odnosno njihove sociološke karte Tvrđe. Predloženi model revitalizacije kroz organizaciju disperzivnog hotela osigurava postupno ulaganje i postupan razvitak smještajnih kapaciteta, koji “bez praznog hoda” može pratiti porast potreba i kontinuirano osiguravati prihod, koji se reinvestira u nove kapacitete. Broj posjeta Slavoniji raste, te je povećanje smještaja potrebno kao odgovor na taj porast, pri čemu treba imati na umu funkciju Osijeka kao prometnog središta i važnog europskog raskrižja, što uvjetuje osiguranje najvećih smještajnih kapaciteta baš na tom mjestu. Za razliku od konvencionalnog hotela, koji zahtjeva veliko početno ulaganje u 100%tnom iznosu vrijednosti, kroz model disperzivnog hotela moguće je ulagati male svote u uređenje pojedinih soba i apartmana. Takav način s jedne strane prati dinamiku porasta potražnje i ne stvara kapacitete koji se ne mogu odmah koristiti, tj. prazan hod. Također izbjegava se veliko dugoročno ulaganje, jer se ulog kontinuirano vraća i omogućava reinvestiranje sredstava. Pri tome uređenje smještajnih kapaciteta u sklopu nužne revitalizacije i održavanja Tvrđe kao kulturnog dobra ne treba gledati kao na dodatni trošak pa ni kao ulaganje, već kao na trošak koji već i onako postoji. Dakle, Tvrđa je kulturno dobro i mora se održavati bilo to “isplativo” ili ne, znači sredstva je svakako potrebno osigurati i utrošiti. No na predloženi način zajednici će se to još i isplatiti, koliko kroz prihod od izravnog poreza na najam prostora, koliko kroz još značajniji prihod koji bi posredno dolazio kroz građanstvo, dakle prihod koji bi bio raspršen kroz lokalno stanovništvo, te se u proračun vraća kroz osobnu potrošnju. 45

Isto.

Intervju i anketa s ispitanikom D.Š. od 18.04.2016.

182

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

Zaključak Provedeno istraživanje daje okvirnu sliku postojećeg stanja te ispituje mogućnosti i načine za primjenu razmatranih mjera. No prije pristupanja realizaciji potrebno je obaviti dubinske intervjue sa svim stanovnicima Tvrđe, ili barem onima koji su zainteresirani za aktivno sudjelovanje u mjerama revitalizacije i turističkoj ponudi. Potrebno je izraditi novu, detaljnu, “sociološku kartu Tvrđe”, poput one iz 1997., jer postojeća Strategija 2015 AOOT, ne sadrži ključne podatke o stanovništvu, njihovoj socio-ekonomskoj situaciji, te o njihovim mogućnostima i namjerama u pogledu eventualnog uključivanja u turističku ponudu . Također, potrebno je stručno utvrditi trenutno stanje objekata, s obzirom da procjene vlasnika i stanara, koje oni daju u intervjuima, u tom pogledu nisu meritorne. Tek bi takav pristup dao čvrstu podlogu i jasne indikatore za planiranje konkretnih projekata te njihovog opsega, redoslijeda i dinamike provedbe, kao preduvjeta za učinkovit, skladan i sveobuhvatan pristup zaštiti i kulturnom razvitku Tvrđe. Evidentno je da su se ostvarile prognoze iz 1997. godine te da je Tvrđa izgubila oko polovine svog stanovništva. Revitalizacija je složen zadatak koji uz fizičku obnovu nužno traži i radnu, tj. obnovu obrtničke i uslužno ugostiteljske djelatnosti, najbitnije je dovođenje Tvrđe u stanje poželjnog životnog prostora. Uz to je potrebno je zainteresirati stanovnike Tvrđe za dioništvo u revitalizaciji, jer oni moraju osjetiti i ekonomsku dobrobit projekta. Predloženi model revitalizacije kroz organizaciju disperzivnog hotela osigurava postupno ulaganje i postupan razvitak smještajnih kapaciteta, koji “bez praznog hoda” može pratiti porast potreba i kontinuirano osiguravati prihod, koji se reinvestira u nove kapacitete. Planirani pristup ne obuhvaća samo korištenje Tvrđe kao postojećeg “turističkog objekta”, već on ulazi dublje, do samih razloga njezinog nastanka, njezine povijesne uloge, te povijesnog razvitka i smjera tog razvitka uz uvažavanje postojeće situacije, kao dijela tog povijesnog slijeda. Dakle, projekt pozicionira turizam u kulturno povijesni kontekst Tvrđe, kao stepenicu u logičnom slijedu njezina razvitka. Drugim riječima, turizam se koristi kao sredstvo za razvitak Tvrđe, umjesto korištenja Tvrđe kao sredstva u razvitku turizma, čime se osigurava njezina kulturna održivost.

183

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

Festung Hotel (Revitalizacija osječke Tvrđe - disperzivni hotel) Sažetak Rad nakon kratkog opisa povijesnog značenja osječke barokne Tvrđe, izgrađene nakon izgona Turaka Osmanlija i uspostave vlasti Habsburške Monarhije, analizira uzroke lošeg stanja i mogućnosti revitalizacije, te stavljanja u funkciju turizma vrijedne arhitektonske baštine, kao jedinstvenog kompleksa “grada i tvrđave” uz uvažavanje povijesnog i zemljopisnog konteksta. Odumiranje starih gradskih jezgri, opći je problem s uglavnom istim uzrocima i posljedicama. Uzroci se uglavnom svode na zastarjelu komunalnu infrastrukturu i loše održavane privatne zgrade, starije ekonomski slabije stanovništvo, što dovodi do, ili potpunog propadanja stambenih zgrada i prostora, ili njihove prodaje nerezidentima te poslovne prenamjene. Na oba načina jezgre gube opću kulturnu pa tako i spomeničku vrijednost te turističku atraktivnost kao vida valorizacije kulturne vrijednosti pa tako prestaju biti kulturno održive. Integralni pristup rješavanju problema podrazumijeva usklađivanje, povezivanje i objedinjavanje turističko ugostiteljske i uslužne ponude te drugih sadržaja. Razmatra se: uspostava regionalnog turističkog receptivnog centra, razvijanje smještajnih kapaciteta kroz prilagodbu stambenih prostora i umrežavanja u disperzivni hotel, te uključivanje stanovnika kao dionika u turizmu, poticanje uvođenja nedostajućih ugostiteljskih sadržaja, osobito restorana s tradicijskom kuhinjom, enoteke, pivnice, slastičarnice i dr. te tradicijskih i uslužnih obrta. Analiziraju se strateški dokumenti i aktivne mjere i potrebe za prihvat turista, te djelovanje mjerodavnih institucija i organizacija. prikupljaju se podatci o povijesnoj namjeni zgrada, građevinskim intervencijama te postojećeg stanja na osnovu dokumentacije Konzervatorskog odjela u Osijeku. Provode se probni intervjui sa stanarima, korisnicima i vlasnicima stambenih prostora u Tvrđi, te ankete među građanima Osijeka i posjetiteljima.

184

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko Mrkonjić: Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne...

Festung Hotel (Revitalisierung der osijeker Festung - Dispersivhotel) Zusammenfassung Diese Arbeit analysiert, nach einer kurzen Beschreibung der historischen Bedeutung der osijeker Barockfestung – erbaut nach der Vertreibung der osmanischen Türken und der Konstitution der Habsburgischen Monarchie – die Gründe des schlechten Zustandes und die Möglichkeiten einer Revitalisierung und einer Funktion im Fremdenverkehr dieses wertvollen architektonischen Erbens, als einmaliges Komplex der „Stadt und der Festung“ mit Berücksichtigung des historischen und geographischen Kontextes. Das Absterben alter Stadtkerne ist ein Allgemeinproblem, meistens mit denselben Ursachen und Folgen. Die Ursachen sind meistens veraltete kommunale Infrastrukturen und schlecht instandgehaltene Privatgebäude, ältere und wirtschaftlich schlechtgestellte Bewohner , was zu einem teilweisen oder vollkommenen Zerfall der Wohngebäude und Räumlichkeiten oder deren Verkauf an Nichtbewohner sowie zur Umgestaltung zu Wirtschaftszwecken führt. Auf beide Weisen verlieren die Kerne ihren allgemeine Kultur- und so auch ihren Denkmalwert sowie ihre Anziehungskraft für den Fremdenverkehr, als eine Art der Valorisation der Kulturschätze, und werden dadurch kulturmäßig nicht erhaltbar. Das integrale Angehen der Lösung des Problems versteht eine Übereinstimmung, Verbindung und Vereinigung des touristisch-gastwirtschaftlich-dienstleistenden Angebotes und sonstiger Inhalte. Erörtert wird: die Erstellung eines regionalen Fremdenverkehrrezeptiven Zentrums, die Entwicklung der Unterkunftskapazitäten durch Anpassung der Wohnräume und die Vernetzung in ein Dispersivhotel sowie Einschließen der Bewohner als Teilnehmer am Fremdenverkehr, Förderung der Einführung mangelnder gastwirtschaftlichen Inhalte, besonders Restaurants mit Traditionsküche, Enotheken, Bierstuben, Konditoreien u.ä. sowie Traditions- und Dienstleistungsgewerben. Analysiert werden die strategischen Dokumenten und aktive Maßnahmen und der Bedarf zum Empfang der Touristen sowie die Wirkung der zuständigen Institutionen und Organisationen. Es werden Angaben über die historische Anwendung der Gebäude, die bauliche Eingriffe sowie den zeitweiligen Zustand aufgrund der Dokumentation der Abteilung fürs Denkmalschutz in Osijek gesammelt. Es werden Probeinterwiews mit Bewohner, Benutzer und Besitzer der Wohnräume in der Festung (Tvrđa) sowie Umfragen unter den Bürgern und den Besuchern von Osijek gemacht.

185

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 167-186 Vladimir Rismondo, Darko MrkonjiÄ&#x2021;: Festung Hotel (Revitalizacija osjeÄ?ke, barokne...

186

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 187-196 Dražen Nemet: Barbara Edelpöck - majka hercega i bana Ivaniša Korvina

Dražen Nemet Poslijediplomski studij medievistike Filozofski fakultet u Zagrebu

UDK: 929.5 Korvin (091) Prethodno priopćenje Primljeno: 20.9.2016. Prihvaćeno: 21.09.2016.

Barbara Edelpöck majka hercega i bana Ivaniša Korvina U radu se daje prikaz života Barbare Edelpöck, podrijetlom iz Steina u Donjoj Austriji, majke slavonskog hercega i hrvatsko-slavonskodalmatinskog bana Ivaniša Korvina (1473.─1504.), nezakonitog sina kralja Matijaša Korvina.

Ključne riječi: Barbara Edelpöck, Ivaniš Korvin, Matijaš Korvin, XV. stoljeće

187

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 187-196 Dražen Nemet: Barbara Edelpöck - majka hercega i bana Ivaniša Korvina

Ivaniš Korvin (1473.-1504.), nezakoniti sin ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina i Barbare Edelpöck, jedna je od glavnih ličnosti koje su obilježile hrvatsku povijest na prijelazu iz XV. u XVI. stoljeće. Unatoč očevim nastojanjima da ga naslijedi na prijestolju, nakon očeve smrti nije bio izabran za kralja. Međutim, zahvaljujući mnogobrojnim posjedima diljem Kraljevstva, funkcijama koje je obnašao – nosio je naslov slavonskog hercega i u dva je navrata bio hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban – te političkim i vojnim sposobnostima, na području Slavonije i Hrvatske uspio je uspostaviti poprilično neovisnu vlast. Iako postoje mnoga historiografska djela u kojima su obrađeni različiti aspekti života i djelovanja Ivaniša Korvina1, njegova majka i njegov odnos s njom u njima se uglavnom se spominju samo usputno. I dok su mađarski, austrijski i slovački autori dali znatan doprinos osvjetljavanju identiteta i života Ivaniševe majke,2 u hrvatskoj historiografiji o Barbari Edelpöck ne postoje posebni radovi. Jedan od razloga za to možda leži u činjenici da je sam njezin identitet dugo vremena bio nepoznat ili je bio pogrešno utvrđen. Iako se danas nepobitno zna da je majka Ivaniša Korvina bila Barbara Edelpöck iz Steina u Donjoj Austriji, u starijim se historiografskim djelima kao njegova majka često pogrešno navodi Marija ili Barbara Krebs ili Krebil. Uzrok za tu pogrešnu identifikaciju navod je u djelu utjecajnog povjesničara Nikole Istvánffyja da je Ivaniševa majka bila šleska plemkinja.3 Kasnije je Johannes Christian Engel Ivaniševom majkom proglasio Mariu Krebs, ili Krebil, kći Petera Krebila, gradonačelnika Breslaua, današnjeg Wroclawa.4 To je uvjerenje 1

Više o životu i djelovanju Ivaniša Korvina vidi: Ivan Kukuljević Sakcinski, Beatrica Frankapan i njezin rod, Zagreb 1885. Gyula Schönherr, Hunyadi Corvin János (1473–1504), Budapest 1894. Rudolf Horvat: Ivan Korvin ban hrvatski, Zagreb 1896. Ferdo Šišić, Rukovet spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima (1473–1496) s „Dodatkom” (1491–1498), Zagreb 1936. Lavoslav Glesinger, „O bolesti Ivaniša Korvina”, Liječnički vjesnik, 91/10 (1969), 1109–1112. Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, knjiga četvrta, Zagreb 1973. Nada Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, Zagreb 1987. Borislav Grgin, „Ivaniš Korvin”, Hrvatski biografski leksikon 5, ur. Trpimir Macan, Zagreb 2005, 135-137. Dražen Nemet, „The Activities of John Corvinus in Slavonia and Croatia and in Slovakia – a Comparison”, Slovakia and Croatia. Historical Parallels and Connections (until 1780), ur. Martin Homza, Ján Lukačka i Neven Budak, Bratislava 2013., 145-149. Isti, „Pokušaj rekonstrukcije izgleda i osobnosti povijesne ličnosti – primjer Ivaniša Korvina (1473.-1504.)”, Zbornik radova s Prve medievističke znanstvene radionice u Rijeci, ur. Kosana Jovanović – Suzana Miljan, Rijeka 2014., 111-127.

Usp. Vince Oszkár Ludwig, Ferenc Maschek, „Corvin János anyja”, Turul 56 (1942), 1–11. Franz Maschek, „Barbara Edelpöck, die Mutter des Johannes Corvinus”, Adler - Monatsblatt der Vereine für Sippenforschung in der Ostmark V/4-6 (1943) 65-69. Vinzenz Otto Ludwig, Franz Maschek, „König Matthias Corvinus und Barbara Edelpöck”, Jahrbuch für Landeskunde von Niederösterreich, N. F., 32 (1955–1956), 74–93. Ágnes Ritoók-Szalay, „Borbála”, Nympha super ripam Danubii, Budapest 2002., 95-105. Marián Skladaný, „Kto bola matka Jána Korvina?”, Historické štúdie. K životnému jubileu Zuzany Ševčíkovej, ur. Miroslav Daniš. Acta historica posoniensia X., Bratislava 2009., 114-126. Mónika Krizsai, „Egy különös kéziratról, mely Mátyás király beszédeit tartalmazza Borbálához, Corvin János anyjához”, Ősi gyökér - magyar kulturális szemle 38/4 (2010), 11-16.

„...Joannem Corvinum, Matthiae ex nobilissima Silesiaca foemina, sed ignota filium,...”. Nicolaus Isthvanfi, Historia regni Hungariae, post obitum gloriosissimi Matthiae Corvini regis, Viennae, Pragae et Tergesti 1758., str. 32.

Johannes Christian Engel, Geschichte des Ungrischen Reichs, III/1, Wien 1813., str. 341.

188

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 187-196 Dražen Nemet: Barbara Edelpöck - majka hercega i bana Ivaniša Korvina

bilo toliko jako da je čak i lokalni vroclavski književnik Friedrich August Wentzel u jednom svojem djelu opisao romantičan susret Ivaniševe majke i kralja Matijaša tijekom opsade Wroclawa 1474.5 I kasniji povjesničari, Vilmos Fraknói, Ivanišev biograf Gyula Schönherr te Albert Berzeviczy smatrali su da je Ivaniševa majka bila šleska plemkinja. U međuvremenu iz pisma papinskog legata Orsa Orsinija od 11. kolovoza 1494. doznalo njezino pravo ime, Barbara.6 Tada općeprihvaćenu činjenicu o šleskom podrijetlu preuzela je i hrvatska historiografija.7 Međutim, kako je prethodno navedeno, danas je na temelju brojnih izvora nepobitno utvrđeno da je majka Ivaniša Korvina bila Barbara, kći Hansa Edelpöcka iz mjesta Stein an der Donau pored Kremsa u Donjoj Austriji. Barbarino podrijetlo potvrđuje i navod u kronici samostana u Melku o Ivanišu kao sinu Austrijanke iz Steina.8 Nije poznato kada je rođena, no možemo pretpostaviti oko 1450., vjerojatno u Steinu, ili obližnjem Mauternu. Naime, još su 1448. Hans Edelpöck i njegova supruga Margareta darovali lokalni benediktinski samostan, a 2. svibnja 1456. spominju se kao stanovnici Mauterna. Izgleda da su se ubrzo preselili, jer se Hans već 10. studenoga 1457. spominje kao nekadašnji stanovnik Mauterna.9 Barbarina veza s kraljem Matijašem, koji je od 1464. i smrti kraljice Katarine Podjebradske bio udovac, započela je 1470. Kralj je u veljači i ožujku te godine boravio u Beču, gdje je bio gost cara Friedricha III. i vodio pregovore o mogućem savezništvu protiv svojeg bivšeg tasta češkog kralja Jurja Podjebradskog te je čak predlagao brak s carevom petogodišnjom kćeri Kunigundom.10 Iako su ti pregovori završeni bez ikakvih rezultata, izgleda da se tijekom tog posjeta Beču dogodio prvi susret kralja i Barbare. Ta je veza svakako bila ozbiljna i trajala je nekoliko godina. Da je tome tako svjedoči i dubrovački humanist Ludovik Crijević Tuberon koji u svojim Komentarima spominje da je Matijaš Ivaniševu majku poput prave

Friedrich August Wentzel, Mathias Corvinus oder die Belagerung von Breslau im Jahre 1474. Ein historischesvaterländisches Schauspiel, Breslau 1810.

Vilmos Fraknói, Hunyadi Mátyás király, Budapest 1890., 341. Gyula Schönherr, Hunyadi Corvin János, Budapest 1894., 13–19; Albert Berzeviczy, Beatrix királyné, Budapest 1908., 328. „Addidit etiam, quod sit maleficiata et ipsam reginam tempore eiusdem regis Mathiae hoc deduxisse et probasse contra Barbaram, illius regis concubinam, et processus desuper habitas extare et hoc universo regno Hungarie et doctoribus universitatis Viennensis constare”. Albert Berzeviczy (szerk.), Monumenta Hungariae Historica 4. Diplomataria. 39.: Aragoniai Beatrix magyar királyné életére vonatkozó okiratok. Budapest 1914. 315.

Kukuljević Sakcinski, Beatrica Frankapan, 11. Horvat, Ivan Korvin, 1. Klaić, Povijest Hrvata, 180. Šišić Rukovet, 6.

„Regis filium urbe expulit: erat enim claudus, & natus de ancilla Austriae, urbis Stainensis”. „Chronicon Monasterii Mellicensis”, Scriptores rerum Austriacarum. Tomus I., Viennae 1748., 269.

Ludwig – Maschek, König Matthias Corvinus und Barbara Edelpöck, 88. Adalbert Fuchs (ed.), „Urkundenbuch und Regesten zur Benediktinerstiftes Göttweig, Bd. 2: 1401-1468”, Fontes Rerum Austriacarum, II/52 (1901), br. 1416, 1441., 468. i 487.

Jörg K. Hoensch, Matthias Corvinus. Diplomat, Feldherr und Mäzen, Graz, Wien, Köln 1998., 112-113. Klaić, Povijest Hrvata, 94.

189

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 187-196 Dražen Nemet: Barbara Edelpöck - majka hercega i bana Ivaniša Korvina

supruge držao u kući, u uobičajenoj kraljevskoj raskoši. Također navodi da se njome želio i oženiti, posebice nakon rođenja sina, no da su ga od toga prijatelji odgovorili.11 Kraljev odnos s Barbarom trajao je najmanje tri godine, a njihov sin Ivaniš rođen je 2. travnja 1473.12 Kao mjesto rođenja najčešće se navodi Budim, no moguće je i da je Ivaniš rođen u Požunu.13 Međutim, iako ju nije oženio, kralj se pobrinuo da bude materijalno zbrinuta. Naime, pola godine nakon Ivaniševog rođenja, točnije 3. studenoga 1473. kralj je u gradu Diósgyőru izdao ispravu Barbari te njezinom ocu i majci.14 U njoj navodi zahvalu za gostoprimstvo i usluge koje su mu učinili tijekom njegovog boravka kod cara Friedricha III. u Beču. Također spominje da je nakon toga Barbara otišla živjeti u Ugarsku, na temelju čega se može zaključiti da je njihova veza započela tijekom Matijaševog posjeta Beču. Kralj im je darovao kamenu kuću u Banskoj Bistrici, seosko gospodarstvo pored gradskih zidina te šest sela u Zvolenskoj županiji, danas u središnjoj Slovačkoj, Jakub, Podlawitz, Riečka, Majer, Ulmanka i Nemce. Ta je donacija zasigurno bila namijenjena za buduće uzdržavanje bivše ljubavnice i sina. Naime, čini se da je ubrzo nakon rođenja Ivaniša došlo do udaljavanja Matijaša i Barbare, ponajviše zbog kraljeve planirane ženidbe s napuljskom princezom Beatrice. Pregovori s napuljskim dvorom započeli su 1474. te u tom kontekstu treba shvatiti kraljevo postupno odvajanje od Barbare.15 Ona i Ivaniš najvjerojatnije su u tom razdoblju udaljeni od dvora kako ne bi bili kamen spoticanja u pregovorima o ženidbi s napuljskom princezom i u tom su razdoblju najvjerojatnije boravili na darovanim imanjima. Izgleda da je proces odvajanja kralja i Barbare bio je pažljivo planiran. Naime, poznato nam je da je Barbara 31. kolovoza 1475. od Georga von Pottendorfa kupila vlastelinstvo Enzersdorf an der Fischa, kod Brucka an der Leitha, za pozamašan iznos od 9500 guldena, koji je zacijelo došao od kralja Matijaša.16 Kralj se također vjerojatno pobrinuo da Barbaru oženi, i već iduće godine nalazimo nju i njezinog novog supruga Friedricha, kao dvoje od 108 članova bratovštine Tijela Kristova u Požunu, današnjoj 11

Ludovik Crijević Tuberon, Komentari o mojem vremenu, Zagreb 2001., 20.

Za točan datum rođenja, 2. travnja 1473., doznajemo na temelju dva horoskopa koja su izrađena za Ivaniša, a i na temelju isprave koju je 14. travnja 1492. izdao budimski kaptol i u kojoj se navodi da Ivaniš ima 19 godina. Šišić, Rukovet spomenika, 5-6., 148.

Matijaš je od 29. ožujka do 11. travnja 1473. boravio u Požunu, a ostaje otvoreno pitanje je li Barbara u poodmaklom stadiju trudnoće putovala s kraljem (od siječnja do travnja 1473. kralj je boravio u Tati, Ostrogonu, Budimu i Gyõru), je li porod čekala u Požunu te je Matijaš došao posjetiti novorođenog sina ili je pak cijelo vrijeme bila u Budimu i tamo rodila Ivaniša, kojeg je u tom slučaju otac prvi put posjetio krajem srpnja (zabilježen je dulji Matijašev boravak u Budimu od 29. srpnja do 7. listopada 1473.). Richárd Horváth, Itineraria regis Matthiae Corvini et reginae Beatricis de Aragonia (1458–[1476]–1490). História könyvtár. Kronológiák, adattárak 12. – Subsidia ad historiam medii aevi Hungarie inquirendam 2., Budapest 2011., 98.

Ritoók-Szalay, Borbála, 103. Ilpo Tapani Piirainen, Klaus-Peter Wegera, Deutschsprachige Handschriften in slowakischen Archiven vom Mittelalter bis zu Frühen Neuzeit, Band 1: Westslowakei, Berlin 2009, 86.

Hoensch, Matthias Corvinus, 141-142., 148-152. Klaić, Povijest Hrvata, 124-126.

Matthias Corvinus und die Renaissance in Ungarn, 1458–1541: Ausstellung, Schallaburg, 8. Mai–1. November 1982, Wien 1982, 255–256.

190

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 187-196 Dražen Nemet: Barbara Edelpöck - majka hercega i bana Ivaniša Korvina

Bratislavi.17 U tom se izvoru Friedrich navodi kao Friedrich von Enzersdorf, no taj je pridjevak uzeo po svojoj novoj supruzi. Prema članstvu u požunskoj bratovštini možemo zaključiti da je on bio građanin Požuna, vjerojatno na određeni način blizak kralju Matijašu te je kao takav bio odabran da oženi majku njegovog nezakonitog sina. Kralj je oženio Beatrice potkraj 1476., a negdje u to vrijeme Barbara i Friedrich napustili su Ugarsko-Hrvatsko kraljevstvo i odselili se na posjed u Enzersdorfu. Naime, 22. prosinca 1478. su od Petera Haslera i njegove dvije sestre Margarete i Apolonije za 14 šilinga kupili mlin.18 Međutim, unatoč početnom odvajanju, Barbara i Matijaš nisu posve prekinuli kontakte. Tako je primjerice Matijaš 11. i 12. kolovoza 1477. boravio u Brucku an der Leitha, tijekom vojnih pohoda na Beč 20. listopada 1482. te od 27. do 29. prosinca 1484. boravio je u Barbarinom dvorcu u Enzersdorfu, a 13. prosinca 1485. ponovno ga nalazimo u Brucku an der Leitha.19 Isto tako, između 1477. i 1490. Matijaš je općenito često boravio na području između Požuna i Beča pa je prilika za susret kralja i majke njegovog sina zasigurno bilo.20 U pogledu Ivaniševog odnosa s majkom, možemo pretpostaviti da je prve godine života zasigurno proveo s majkom, barem do 1476. kada se Barbara udala za Friedricha i ubrzo nakon toga otišla u Austriju. Ivaniš je tada došao živjeti na očev dvor, a o daljnjim kontaktima sina i majke nema puno izravnih podataka. Ivaniš je između 1485. i 1490. često boravio s ocem u austrijskim zemljama pa postoji mogućnost da je u tim prilikama dolazilo do susreta s majkom. Međutim, iz jednog izvještaja ferarskog poslanika Antonija Costabilija iz 1489. možemo zaključiti da su kontakti postojali i da je Barbara čak posjećivala sina u Budimu. Costabili prenosi priču da je kraljica Beatrice optužila Ivaniševu majku da ju je začarala i učinila neplodnom. Glasina o toj optužbi stigla je do Barbare i Ivaniša te je Ivaniš stao u obranu svoje majke te sav zajapuren prišao Beatrice i uvrijedio je nečime što mu je rekla njegova majka i što je samo ona mogla znati. Kraljica je na to Ivanišu odgovorila da kako se on, un figliolo de la putana, usudi njoj, kćeri jednoga kralja, reći tako nešto. Ubrzo je uslijedila opća svađa, koja nije prestala sve dok kralj nije maknuo Barbaru iz Budima.21 Da ferarski poslanik nije prenosio samo neka dvorska govorkanja znamo zato jer se pet godina kasnije u pismu papinskog nuncija Orsa Orsinija spominje sličan 17

„Fridrich gesessen zu Enzesdorff auf der Wischaw und Barrbara Edelbekin sein hausffraw”.Theodor Ortvay, Geschichte der Stadt Preßburg, 2. Bd., 4. Abt., Poszony 1903, 424-425.

„...dem edlenn vnnd vestnn Fritzen vonn Entzesdorff vnserem gruntherrn obgenanten, auch Frawen Barbara seiner gemachel ...”. Ludwig – Maschek, König Matthias Corvinus und Barbara Edelpöck, 91-92.

Horváth, Itineraria regis Matthiae, 105., 116., 119., 121.

Isto, 104.-131.

Šišić, Rukovet spomenika, 80-82. Zanimljivo je primijetiti da je Beatrice ponizila Ivaniša proglasivši ga sinom prostitutke, dok je istovremeno sebe nazvala kćerkom kralja, pritom zaboravivši da je upravo njezin otac, kralj Ferdinand I., jednako kao i Ivaniš, bio nezakoniti sin kralja Alfonsa V. Aragonskog i njegove ljubavnice Gilardone Carlino. Berzeviczy, Beatrix királyné, 18.

191

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 187-196 Dražen Nemet: Barbara Edelpöck - majka hercega i bana Ivaniša Korvina

navod kraljičinih optužbi na račun kraljeve konkubine Barbare i njezinih čaranja s ciljem da Beatrice učini neplodnom.22 Iz ove se priče može zaključiti da je Ivaniš bio u kontaktu s majkom, da ga je ona posjećivala u Budimu i da je stao u njezinu obranu, čak i pred suprugom svoga oca, što ukazuje na postojanju određene emotivne veze između majke i sina. Još jedan izvor koji pruža podatke o odnosu Barbare i Ivaniša jest Barbarina oporuka sastavljena 13. rujna 1491. u Beču u kojoj je „ljubljenom sinu i gospodaru hercegu Ivanu” ostavila kuću u Banskoj Bistrici i posjede oko tog grada koje joj je darovao kralj Matijaš.23 Budući da je to jedino što je ostavila Ivanišu, može se pretpostaviti da su ti posjedi bili od određenog značaja za odnos Ivaniša i njegove majku. Kao što je prethodno navedeno, vjerojatno su Barbara i njezin sin prve godine njegovog života proveli upravo na području Banske Bistrice, na posjedima koje je kralj Barbari darovao nakon rođenja njihovog sina. Međutim, još jedan razlog zašto je Barbara u svojoj oporuci posebno istaknula kuću u Banskoj Bistrici mogla je biti želja da time ojača Ivanišev položaj u sporu oko prava vlasništva. Naime, na tu je kuću pravo polagala obitelj Ernuszt, jer ju je još 13. ožujka 1466. za 6200 zlatnika od Stefana Junga kupio tadašnji rizničar i kasniji ban Ivan Ernuszt.24 Kralj Matijaš je u međuvremenu tu kuću oduzeo Ernusztu i darovao je Barbari. Međutim, izgleda da je u nekom trenutku vlasništvo nad tim posjedom prešlo na Ivaniša, no nije jasno je li se to desilo prije ili poslije Barbarine oporuke, iako je očito da se u trenutku sastavljanja oporuke Barbara smatrala pravom vlasnicom te kuće. Nakon kraljeve smrti sinovi Ivana Ernuszta, pečuški biskup Sigismund i Ivan, zatražili su povratak očeve imovine. Nekako u isto vrijeme Barbara je u oporuci odlučila tu kuću ostaviti sinu i time ojačati njegov položaj u sporu. Međutim, stvar je ipak završila u korist braće Ernuszt. Kraljevski sudac Stjepan Báthory 28. siječnja 1493. pozvao je Ivaniša da se očituje u slučaju kuće i pokretnina u Banskoj Bistrici, koje je dvadeset godina ranije kralj Matijaš bespravno zauzeo od rizničara Ivana Ernuszta, a sada su u njegovom posjedu.25 Naposljetku je Ivaniš 1. prosinca 1494. priznao da su kamena kuća i pokretnine u Banskoj Bistrici bili pravno vlasništvo Ernuszta, i stoga ih je vratio njegovim sinovima.26 U oporuci Barbara spominje i ostale članove obitelji. Glavninu svoje imovine, dvorac u Enzersdorfu s pripadajućim vlastelinstvom, dobrima i rentama te mlin uz 22

Bereviczy, Monumenta, 315.

„Item meinen liebn Sun und herrn hertzog Hannsn schaff ich mein haws in Newnsol, das mir mein herr der kunig kauft hat und darüber brief und sigl gab, die erlegt sein pey minem hauswirt und ich darumb geschribn stee im grundpuech daselbn zum Newnsol”. Za cjelovit tekst oporuke vidi: Ludwig – Maschek, König Matthias Corvinus und Barbara Edelpöck, 89-91.

Skladaný, Kto bola matka Jána Korvina?, 124.

Schönherr, Hunyadi Corvin János, 212-213.

Magyar Országos Levéltár, Diplomatikai Levéltár 20233.

192

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 187-196 Dražen Nemet: Barbara Edelpöck - majka hercega i bana Ivaniša Korvina

dvorac, ostavila je suprugu Friedrichu. Tetki Dorothei i sestri Hedwigi namijenila je odjeću i uporabne predmete. Zanimljivo je da spominje dvoje male djece, koje zajedno sa svojim rođakom Paulom stavlja pod zaštitu supruga. Gotovo sigurno se radi o djeci Barbare i Friedricha. Međutim, treba napomenuti da u pogledu toga postoji određeni stupanj sumnje jer im ne spominje imena i ne naziva ih svojom djecom, iako taj pridjev upotrebljava kada govori o sinu Ivanišu, suprugu Friedrichu, tetki Dorothei, sestri Hedwigi i rođaku Paulu. Sumnja je to veća jer imenom ne spominje samo članove obitelji, već i služavke i članove kućanstva Barbaru, Elizabetu, Hannsa Linharta i Sperrnpewtlin.27 Od ostalih stavki oporuke, zanimljivi su darovi, točnije biseri, namijenjeni tzv. kući pokajnica svetog Jeronima u Beču, ustanovi za resocijalizaciju prostitutki u kojoj je namjeravala biti sahranjena, te samostanu svete Marije Magdalene u Beču. Također je odredila da se određeni darovi daju svetištu u Mariazellu, župnoj crkvi svetog Nikole u rodnom Steinu, gdje je posebno obdarila oltar sv. Barbare, te crkvi sv. Kvirina u obližnjem Unterloibenu, kao i dvorskoj kapeli i župnoj crkvi u Enzersdorfu. Darove je namijenila i hodočasničkoj crkvi Mariatal, danas Marianka kod Bratislave, koju je vjerojatno pohodila nakon što se udala za Friedricha i živjela u Požunu. Obdarila je i samostan u Klosterneuburgu.28 Odluka da upravo tim ustanovama ostavi mnogobrojne darove ukazuje na duboko religioznu osobu koja je zabrinuta za sudbinu svoje duše i koja iskazuje pokajanje za grešni život koji je vodila u mladosti. Isto tako može se zaključiti da je Barbara bila imućna žena, vlasnica velikog posjeda i mnogih pokretnina koje je ostavila suprugu, sinu, članovima obitelji i članovima kućanstva. Iz knjige darova i obljetnica samostana u Klosterneuburgu doznaje se da je Barbara preminula 7. veljače 1495. te da je, suprotno želji iskazanoj u oporuci koju je u međuvremenu možda i promijenila, sahranjena upravo u Klosterneuburgu, u kapeli svete Agneze.29 Friedrich je nedugo nakon njezine smrti, točnije 30. ožujka 1495., samostanu u Klosterneuburgu predao mlin u Enzersdorfu, isti onaj koji su on i Barbara kupili sedamnaest godina ranije.30 Zaključno, Barbara Edelpöck, iako nije boravila i djelovala na hrvatskom prostoru, kao majka hercega i bana Ivaniša Korvina zasigurno zaslužuje više prostora u hrvatskoj historiografiji. Iz navedenoga se vidi da se radi o osobi zanimljive sudbine te bi daljnja historiografska istraživanja i analize različitih aspekata njezinog života mogla uroditi novim vrijednim spoznajama.

Ludwig – Maschek, König Matthias Corvinus und Barbara Edelpöck, 90.

Isti, 89-90.

„Barbare Edelpeckchyn uxis nobilis Friderici in Encezenstarff auff der Vischa, dedit monio plura clenodia et optime persolvit, sepulta in capella s. Agnetis, genetrix filii regis Ung(arie) Mathie”. Adalbert Fuchs (ed.), „Monumenta necrologica Claustroneoburgensia”, MGH Necrol. V, Berolini 1913, 81.

Ludwig – Maschek, König Matthias Corvinus und Barbara Edelpöck, 92-93.

193

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 187-196 Dražen Nemet: Barbara Edelpöck - majka hercega i bana Ivaniša Korvina

Prilozi

Baldassare Estense: Ivaniš Korvin (Alte Pinakothek, München)

Kralj Matijaš Korvin (Magyar Nemzeti Múzeum) 194

Oporuka Barbare Edelpöck od 13.9.1491. (Arhiv samostana u Klosterneuburgu)

Detalj oporuke Barbare Edelpöck od 13.9.1491. (Arhiv samostana u Klosterneuburgu)

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 187-196 Dražen Nemet: Barbara Edelpöck - majka hercega i bana Ivaniša Korvina

Barbara Edelpöck - majka hercega i bana Ivaniša Korvina Sažetak U radu se daje prikaz života Barbare Edelpöck, podrijetlom iz Steina u Donjoj Austriji, majke slavonskog hercega i hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana Ivaniša Korvina (1473.─1504.), nezakonitog sina kralja Matijaša Korvina. Iako se u starijim historiografskim djelima kao njegova majka često pogrešno navodi Marija ili Barbara Krebs ili Krebil iz Šleske, danas na temelju brojnih povijesnih izvora nepobitno zna da je majka Ivaniša Korvina bila Barbara, kći Hansa Edelpöcka iz mjesta Stein an der Donau pored Kremsa u Donjoj Austriji. Njezina veza s kraljem Matijašem započela je tijekom njegovog posjeta Beču 1470. i trajala je nekoliko godina. Njihov sin Ivaniš rođen je 2. travnja 1473. Nedugo nakon toga dolazi do postupnog udaljavanja Matijaša i Barbare, ponajviše zbog kraljeve planirane ženidbe s napuljskom princezom Beatrice. Međutim, kralj se pobrinuo za Barbarinu budućnost te joj je 1473. darovao posjede u sjevernoj Ugarskoj i pomogao prilikom kupovine vlastelinstva Enzersdorf an der Fischa, kod Brucka an der Leitha 1475. Kralj je vjerojatno organizirao i njezin brak s požunskim građaninom Friedrichom, s kojim se u nekom trenutku nakon 1476. odselila u Enzersdorf. Međutim, iz izvora se može zaključiti da je Barbara i dalje održavala povremene kontakte s kraljem te svojim sinom Ivanišem, kojem je u svojoj oporuci iz 1491. namijenila kuću u Banskoj Bistrici i posjede oko tog grada. Umrla je 7. veljače 1495. te je sahranjena u kapeli svete Agneze u samostanskoj crkvi u Klosterneuburgu.

Barbara Edelpöck - Mutter des Herzogen und Banus Johann Corvinus Zusammenfassung In der Arbeit wird das Leben von Barbara Edelpöck dargestellt, stammend aus Stein in Niederösterreich, der Mutter des berühmten slawonischen Herzoges und kroatischslawonischen-dalmatinischen Banus Johann Corvinus (1473-1504), des illegitimer Sohnes von König Mathias Corvinus. Obwohl in älteren historiographischen Werken irrtümlicherweise Maria oder Barbara Krebs oder Krebil aus Schlesien als seine Mutter angeführt wird, weiß man heute aufgrund zahlreicher historischer Quellen unwiderlegbar, dass Barbara, Tochter von Hans Edelpöck aus dem Ort Stein an der Donau bei Krems in Niederösterreich, die Mutter von Johann Corvinus ist. Ihre Beziehung mit dem König Mathias begann während seines Besuches in Wien 1470 und dauerte einige Jahre. Ihr Sohn Johann wurde am 2. April 1473 geboren. Bald danach kommt es zu einer allmählichen Entfremdung zwischen Mathias und Barbara, am meisten wegen der geplanten Heirat des Königs mit der Prinzessin Beatrice von Neapel. Doch der König sorgte für Barbaras Zukunft und schenkte ihr 1473 Besitze in Nordungarn und half ihr bei dem Kauf des Landgutes Enzersdorf an der Fischa, bei Bruck an der Leitha 1475. Wahrscheinlich organisierte er auch ihre Ehe mit Friedrich, einem Bürgerlichen aus Pressburg, mit welchem sie zu einem Zeitpunkt nach 1476 nach Enzersdorf zog. Doch aus Quellen ist zu schließen, dass Barbara auch weiterhin zeitweise Kontakte pflegte mit dem König und mit ihrem Sohn Johann, für den sie in ihrem Testament aus 1491 das Haus in Banska Bistrica und die Besitze um diese Stadt bestimmte. Sie starb am 7. Februar 1495 und wurde in der Kapelle der heilige Agnes in der Klosterkirche zu Klosterneuburg beigesetzt.

195

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 187-196 Dražen Nemet: Barbara Edelpöck - majka hercega i bana Ivaniša Korvina

196

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

Doc.dr.sc. Mirela Tolić Odsjek za pedagogiju Filozofski fakultet Sveučilište u Osijeku Lorenza Jagera 9 31000 Osijek E-mail: mtolic@ffos.hr

UDK: 37:004.738.5 Prethodno priopćenje Primljeno: 26.9.2016. Prihvaćeno: 28.9.2016.

Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije (ne)nastavnika visokoškolskih učilišta u RH i analiza učestalosti korištenja suvremenih tehnologija u nastavi rezultati istraživanja Autorica u radu obrađuje i analizira rezultate provedenog istraživanja čiji je cilj bio utvrditi razinu znanja, digitalne kompetencije (ne) nastavnika visokoškolskih učilišta u RH, odrediti učestalost primjene suvremenih tehnologija u nastavi te obrazložiti nužnost implementacije programa Multimedijskog osposobljavanja i e-učenje na fakultetima nastavničkog smjera. U ovom radu iznose se najvažniji rezultati istraživanja u svezi korištenja ICT-a (informacijsko-komunikacijskih tehnologija) u nastavi, radu sa studentima kao i svrha primjene u nastavi, posebice u učenju stranih jezika.

Ključne riječi: multimedijalno učenje njemačkog jezika, digitalna kompetencija, visokoškolska učilišta u RH, primjena suvremene tehnologije u nastavi 197

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

Uvod “Prošlost se ne može promijeniti. Budućnost je još uvijek u tvojim rukama. “ (Mary Pickford)

Digitalno društvo podrazumijeva transformaciju tradicionalnog načina življenja te ekonomske, industrijske, obrazovne i radne promjene kao i promjene osobnog i individualnog načina postojanja ali i pitanje “novog” partnerstva u odgoju i obrazovanju. Potreba za tehnologijskim vještinama i znanjima u školi, na radnom mjestu i općenito u svim društvenim aktivnostima posljedica je života u digitalnom okruženju za koje je Alvin Toftler skovao naziv “informacijsko doba” (Farke, 2006). Kako bi nastavnici mogli odgovoriti na sve brojnije i zahtjevnije potrebe digitalnog ili informacijskog društvo, trebaju posjedovati određena znanja, vještine i sposobnosti. Suvremena recentna istraživanja implicite ukazuju na nužnost integriranja suvremenih tehnologija u nastavi u kontekstu poboljšanja znanstvenog i nastavnog rada na visokoškolskim ustanovama, posebice onih sastavnica s nastavničkim smjerom. Pod naletom globalizacije, osobito s pojavom novih medija, bitno se mijenjanju ponašanja i motivacija u učenju. Imperativ suvremenog društva i škole, uz ekspertnost u profesionalnoj sferi, svakako je kreativnost, inovativnost, kritičko-reflektivni stav, metakognitivna znanja i vještine te motivacija za usvajanje znanja i vještina (Rychen, Salganik, 2000). Već od razvoja knjige, radija, televizije i elektroničkih medija postoji velika diskusija od strane stručnjaka kako mediji doprinose razvoju motivacije u učenju, posebice u učenju pojedinih nastavnih jedinica matematike. Najaktualnija znanja dostupna su putem interneta, treba ih znati koristiti, stalno se stručno usavršavati i praktično ih primjenjivati. U školama uvijek dolazi nova obrazovna i nastavna tehnologija. Učenici i nastavnici često su suočeni s brzinom razvoja inovativnih medija te s njihovom pravilnom i praktičnom primjenom (Adomeit, 1997). Didaktičko-metodička, kurikulumska promišljanja i praćenja aktualnih pitanja i problema suvremene nastave od iznimne su važnosti za učinkovito kretanje ka planiranim obrazovnim ishodima, odnosno stjecanju potrebnih kompetencija učenika (instrumentalnih, interpersonalnih, sistemskih i specifičnih – predmetnih) (Ashauer, 2004). Od nastavnika se očekuje da kod učenika razvija znanje, sposobnosti, vještine, kritičko razmišljanje koje se danas traži u informatičkom društvu, temeljenom a primjeni informacijsko komunikacijske tehnologije. No, često se nastavnik nađe u situaciji da su učenici informatički pismeniji i češće koriste računalo kao zabavu, a manje za rješavanje školskih zadataka. Polazeći od toga, pedagoški je problem kako računalo ugraditi u nastavni proces, posebice u učenju stranog jezika te kako uz pomoć računala nastavni proces učiniti što učinkovitijim. Postavlja se i pitanje kako nova tehnologija mijenja obrazovne paradigme, te je li ta promjena vod ka razvoju funkcionalnog procesa ili ne. ICT- kao novi alati za nastavu trebali bi pripomoći razvoju i primjenu novih obrazovnih paradigmi što prije svega podrazumijeva posjedovanja znanja iz medijsko-didaktičke analize digitalnih medija, 198

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

a koje daje odgovor na pitanje za koje medije se odlučiti kako bi se pospješio odgojno i obrazovni proces i motiviralo učenike za multimedijalno učenje stranog jezika? Jedan je od temeljnih pragmatično-didaktičkih pitanja koje često muči učitelje i nastavnike. Razvojem digitalnih medija i razina stečene digitalne kompetencije izaziva kod nastavnika i učitelja često dilemu o odabiru određenog vrsta medija (Aufenanger, 2004). S upotrebom kompjutera u nastavi počele su se razvijati različiti modeli planiranja nastava ali i izmjene obrazovnih paradigmi kao i izmjene u ishodima učenja. Izmjene obrazovnih paradigmi se temelje da uz pomoć tehnoloških implikacija (kolaborativni programski alati i e. pošta, računalne mreže i programski alati za obrazovanje, različiti pristupi programskim alatima i metodama te razvoj vještina I digitalnih simulacija) vode ka razvoju tzv. novog modela multimedijalnog učenja koji bi podrazumijevao: Individualno istraživanje umjesto samo nastave u učionici, (samo)obrazovanje umjesto pasivnog upijanja, timsko učenja umjesto pojedinačnog rada, nastavnik bi bio dobio ulogu vodiča – savjetnika umjesto tzv. “sveznajući nastavnik”, nastavni sadržaj koji se brzo mijenja umjesto stabilnog sadržaja, te raznolikost umjesto homogenost. (Reinhardt, 1995)

Cilj istraživanja Iz cilja istraživanja proizlaze zadatci istraživanja. U ovom istraživanju postavljeni su slijedeći zadatci istraživanja: 1. Samoprocjenom učestalosti korištenja digitalnih tehnologija ispitanika na visokoškolskim institucijama utvrditi zastupljenost informacijske i komunikacijske tehnologije kroz studijske syllabuse koje se izravno vezuju uz razvoj informatičke pismenosti i promjenu obrazovnih paradigmi. 2. Analizirati učestalost primjene suvremenih tehnologija u nastavi s različitih smjerova fakulteta koji su mogli imati utjecaj na razvoj digitalne kompetencije te analizom razine utvrditi nužnost implementacije programa Multimedijskog osposobljavanja i e-učenje na onim fakultetima gdje će se pokazati niska razina digitalne kompetencije. 3. Analizirati mišljenja ispitanika koji su imali već iskustvo u online suradničkom učenju gdje će se pokazati veća spremnost na primjenu tehnoloških implikacija kao antipod razvoju novih paradigmi u multimedijalnog učenju stranog jezika. 4. Analizirati razlike mišljenja ispitanika u povezanosti između slaganja o svrsi korištenja nastavnih metoda, didaktičkih sistema nastave i učestalosti korištenja istih. Za ostvarivanje postavljenih zadataka istraživanja potrebni su slijedeći zadatci: • Utvrditi postoji li utjecaj znanstvenog područja i sveučilišta na kojem rade nastavnici i suradnici na razinu samoprocjene njihovih digitalnih kompetencija 199

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

• Utvrditi način stjecanja znanja i oblik obrazovanja koji se pridonio razvoju digitalne kompetencije za promjenu obrazovne paradigme u nastavnom radu pri učenju stranog jezika • Utvrditi čestinu primjene novih tehnologija kod ispitanika različitih znanstvenih područja • utvrditi povezanost između slaganja pojedinih tvrdnji korištenja nastavnih metoda, didaktičkih sistema nastave sa svrhom i učestalosti korištenja tehnologija u nastavi za učenje stranog jezika • Utvrditi utjecaj faktora – iskustvo u online suradničkom učenju u komponenti primjene tehnoloških implikacija za promjenu obrazovnih paradigmi u nastavi u radu sa studentima

Hipoteze istraživanja H1 - Postoji razlika između znanstvenog područja i sveučilišta na kojem rade nastavnici i suradnici i razine samoprocjene njihovih digitalnih kompetencija. H2 – Postoji razlika između ispitanika u samoprocjeni učestalosti korištenja digitalnih tehnologija za čitanje stručne i znanstvene literature sa svrhom primjene novih obrazovnih paradigmi u nastavi H3 - Ispitanici koji su pripadnici digitalne generacije pokazuju veći stupanj primjene ICT-a u nastavi i primjene u nastavnim metodama H4- Ispitanici koji primjenjuju e-učenje u nastavi pomoću različitih e-sustava (MOODLE) i koji su već imali iskustvo u online suradničkom učenju pokazuju veću spremnost na primjenu tehnoloških implikacija kao antipod razvoju novih obrazovnih paradigmi i multimedijalnom učenju stranog jezika. H5-Postoji razlika između ispitanika u samoprocjeni o korištenju raznih oblika ICT-a u nastavnom procesu s sudjelovanjem u online suradničkoj nastavi te korištenjem mješovitog učenja u nastavnom procesu kao antipod razvoja multimedijalnog učenja stranog jezika H6 – Postoji razlika između ispitanika u povezanosti između slaganja o tvrdnjama nastavnih metoda i didaktičkih sistema nastave i učestalosti te svrhom korištenja novih medija za promjenu obrazovnih paradigmi

Metoda Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku (N=1800) nastavnika i suradnika visokoškolskih učilišta u RH1 među različitim sastavnicama (fakultetima i odjelima) u Osijeku (N=720, 40%), Splitu (N=594, 33%) i Zagrebu (N=486, 27%). 1

11.000 od 15.000 zaposlenika u sustavu znanosti i visokog obrazovanja

200

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

U istraživanju je korištena metoda stratificiranog uzorka iz populacije nastavnika i suradnika na visokoškolskim učilištima2. Od ukupno 1800 ispitanika, 990 ženskog (N=55%) i 810 muškog roda (N=45%). Prosječna dob ispitanika u vrijeme ispitivanja je bila od 35 do 58 godina. U ovom radu iznose se najvažniji rezultati istraživanja u svezi korištenja ICT-a u nastavi, radu sa studentima. Prvih osam pitanja odnosilo se na opće podatke vezane uz postavljene varijable (spol, ime sveučilišta - sastavnica, mjesto stanovanja, nastavno iskustvo, mjesto sveučilišta, znanstveno područje i zvanje). Drugi dio online upitnika sastojao se od devetnaest pitanja gdje su ispitanici procjenjivali vlastitu razinu znanja digitalne kompetencije, pripadnost digitalnoj generaciji, učestalost primjene novih obrazovnih paradigmi u nastavi, način stjecanja znanja i oblik obrazovanja koji se pridonio razvoju digitalne kompetencije za promjenu obrazovne paradigme u nastavnom radu, utjecaj faktora – pripadnost generaciji u komponenti digitalne generacije i primjene ICT- u nastavi. Ispitanici su procjenjivali na ljestvici od četiri stupnja (1 – nikad, 4 – često). U pitanjima gdje su ispitanici procjenjivali čestinu korištenja novih tehnologija odgovorili su odabirom između sedam mogućnosti: svakodnevno, nekoliko puta, jednom tjedno, nekoliko puta mjesečno, jednom mjesečno, manje od jednom mjesečno, ne koristim se novim tehnologijama za rad i nastavu. U pitanjima gdje se procjenjivala slaganje s navedenim tvrdnjama o važnosti digitalnih kompetencija nastavnika za rad s novim medijima, te svrhe korištenja suvremenih tehnologija u nastavi kao i svrhu promjene obrazovne paradigme ispitanici su birali na skali od pet stupnjeva (1- u potpunosti se ne slažem, 5- u potpunosti se slažem). U pitanjima koja se odnosila na procjenu znanja ispitanici su mogli odabrati među pet ponuđenih odgovora: izvrsno, vrlo dobro, dobro, slabo, vrlo slabo. Prilikom obrade podataka korišteni su postupci deskriptivne i inferencijalne statistike, točnije postupak izračunavanja frekvencija, postotka, Hi-kvadrat (χ2) testa i koeficijenta korelacije (Cramerov V(ρc) koeficijent).

Rezultati i rasprava Najčešći ispitanici obzirom na mjesto zaposlenja sveučilišta u RH bili su zaposlenici slijedećih sastavnica sa Sveučilišta u Osijeku (N=40%): Filozofski fakultet, Fakultet odgojnih i obrazovnih znanosti, Elektrotehnički fakultet, Ekonomski fakultet, Odjel za kulturologiju, Prehrambeno-tehnološki fakultet i Pravni fakultet; sa Sveučilišta u Zagrebu (N=27%): Filozofski fakultet, Kineziološki fakultet, Pravni fakultet, Arhitektonski fakultet, Ekonomski fakultet; sa Sveučilišta u Splitu (N=33%): Filozofski 2

Ovo ispitivanje dio je šireg istraživanja o utvrđivanju razine znanja digitalne kompetencije i učestalosti primjene suvremenih tehnologija u nastavi visokoškolskih nastavnika i suradnika Europe koje se provodilo u okviru DFGP projekta “E-Learning und Multimediakompetenz der Deutschen Initiative für Netzwerk Information”. Online istraživanje provodilo se u vremenu od 2. travnja 2015. do 14. lipnja 2015. godine. Online anketni upitnik nalazio se na web naslovnim stranicama pojedinih sastavnica sveučilišta. Za tu svrhu primijenjen je opsežan upitnik koji su izradili stručnjaci (medijski psiholozi) sa Sveučilišta Johannes Guttenberg u okviru pokrenutog zajedničkog europskog projekta.

201

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

fakultet, Pravni fakultet, Ekonomski fakultet, Umjetnička akademija, Medicinski fakultet, Učiteljski fakultet, Kemijsko-tehnološki fakultet i Elektrotehnički fakultet3. Istraživanje je pokazalo da je sudjelovalo 36.78” ispitanika u zvanju docenta, u dobi od 35-45 godina, što zorno je prikazano u Tablici 1. koji su smatrali sebe pripadnicima digitalne generacije, te time procijenili svoju razinu digitalne kompetencije veću u odnosu na ispitanike višeg zvanja, izvanredni (N=4.23%) i redoviti profesori (N=2.45%), u dobi od 55-65 godine, koji smatraju da ne pripadaju digitalnoj generaciji. Tablica 1. Prevalencija ispitanika po zvanju , znanstvenom području i pripadnost digitalnoj generaciji Zvanje

pripadnost (ne) digitalnog Prevalencija (%) generaciji (%) u odnosu na prevalenciju

Znanstveno područje

pripadnost (ne) digitalnog generaciji (%) Prevalencija (%) u odnosu na prevalenciju

Lektor/Predavača/Stručni suradnik Asistent

14.95%

9.56%

Prirodne znanosti

3.9%

4.5%

27.6%

21.6%

14.56%

19.89%

Docent

36.78%

22.36%

21.21%

43.69%

Izvanredni profesor

10.3%

4.23%

22.36%

34.39%

Redoviti profesor

8.2%

2.45%

Tehničke znanosti Društvene znanosti Humanističke znanosti Biomedicina I zdravstvo

2.3%

5.53%

Redoviti profesor u trajnom zvanju

2.1%

0.9%

Ostalo

0.3%

Kad su u pitanju procjene digitalne kompetentnosti cijelog uzorka ispitanika većina ispitanika statistički značajno procjenjuje svoju digitalnu kompetentnost kao vrlo dobru (N=36.78%) ili kao odličnu (N=35.06%). Odnosno, preko 70% ispitanika smatra da su kompetentni što se tiče uporabe računala i novih tehnologija. Ako se analiziraju odgovori svih ispitanika s aspekta zvanja ili statusa ispitanika, rezultati su pokazali da ispitanici manjeg zvanja ili statusa npr. asistenti i lektori te docenti smatraju da pripadaju tzv. digitalnoj generaciji (N=65.56%) te su tijekom svog usavršavanja iz struke (radionice, upis na poslijediplomski doktorski studij i sl.) su imali zastupljene nastavne predmete ili zastupljenost ICT- tehnologija koji se vezuju uz razvoj digitalne kompetencije. Također istraživanje pokazalo rezultate faktora da kod skupine ispitanika - pripadnika digitalne generacije koji su sudjelovali u istraživanju njih 76.35% posjeduje 3

Prema rezultatima hi-kvadrat testa (λ2) postoji statistička značajna razlika ovisno o dobi (χ²=32,9, df=3, p≤.01) i rodu ispitanika (χ²=36,0, df=1, p≤.01) koji su sudjelovali u istraživanju, gdje su ispitanici u dobi od 35 do 45 godina (N=52.14 %) značajno su više sudjelovali u online ispitivanju u odnosu na dobnu skupinu od 55 do 65 godina (N=8%). Dakle, ispitanici koji su u dobi od 35-45 godina ispunjavali anketni upitnik bili su vjerojatno više motivirani jer se dokazalo istraživanjem da su imali su veću razinu digitalnih kompetencija pri ispunjavanju anketnih upitnika za razliku od onih ispitanika u dobi od 55-65 godina. Dakle, ispitanici s većom razinom već usvojenih digitalnih kompetencija, češće su ispunjavali online-anketni upitnik.

202

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

90 80 70 60 50 40 30 20 10

ne čitam s digitalnih izvora

niti jedna

manje od 5

5 -9 knjiga/radova

10-20 knjiga/radova

Više od 20 knjiga/radova

UČESTALOST KORIŠTENJA DIGITALNIH TEHNOLOGIJA (%)

osobno računalo, tablet, druge vrste inovativnih tehnologija poput E-Book čitača i sl. dok 23.65% ispitanika koji sebe smatraju da ne pripadaju digitalnog generaciji veće, a oni koji su u većem akademskom zvanju, ne posjeduju digitalne alate. Kada se usporede rezultati s aspekta znanstvenog područja, većina ispitanika (χ2=717,32, df=3, p<.05) humanističkih i društvenih znanosti te područja biomedicine i zdravstva smatraju da posjeduju opću raznu digitalne kompetencije, što znači poznavanje Microsoft Officesustava (N=46.25%), a ne stručnu razinu poput poznavanje rada u e-alatima, inovativnih softvera poput programa Team-Viewera i sl. Utvrđena je statistički značajna razlika te znatna povezanost između sveučilišta u Osijeku i Zagrebu koji su pridonijeli razvoju komponente digitalne kompetencije za istraživački rad s obzirom na zastupljenost računalnih programa kod kuće (χ²=112,12, df=3, p≤.05, Cramers V=.18). Istraživanjem se dobio rezultat da asistenti s ispitanih sveučilišta koji nisu još stekli znanstveno-nastavno zvanje češće koriste Internet za znanstveno-istraživački rad i za nastavu nego ispitanici koji su stekli znanstveno-nastavno zvanje. Statistički je utvrđena značajna razlika te neznatna povezanost između učestalosti korištenja digitalnih tehnologija za čitanje stručne i znanstvene literature u jednoj godini sa svrhom primjene novih obrazovnih paradigmi u nastavi (χ²=112,12, df=6, p≤.05, Cramers V=.17). Dakle ispitanici koji češće koriste digitalne tehnologije kako bi čitali znanstvenu literaturu češće promjenjuju novi model nastave. Podatak ukazuje na Sliku 1.

SLIKA 1. Procjena učestalosti korištenja digitalnih tehnologija za čitanje stručne i znanstvene literature u jednoj godini.

Istraživanje je pokazalo da u procjeni znanja iz područja primjene tehnologije e-učenja u nastavi, npr. MOODLE sustava rezultati pokazuju da postoji značajna razlika u primjeni e-učenja (χ2=502.85, df=4, p<.05) te da većina ispitanika vrlo dobro primjenjuju MOODLE u nastavi (Slika 2.). Iako, rezultati pokazuju da se ispitanici tehničkih (N=56.8%) i humanističkih znanosti (N=42.5%) koriste više MOODLE-om 203

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

u nastavi nego ispitanici društvenih znanosti (N=39.6%). Utvrđena je statistički značajna razlika te neznatna povezanost između ispitanika koji rade na tehničkim znanostima sa Sveučilišta u Splitu i Sveučilišta u Osijeku kod učestalijeg korištenja MOODLE u nastavi (χ2=139,12, df=2, p<.05, Cramers V=.19). Također, istraživanje je pokazalo rezultate da ispitanici navode (N=73.2%) kako najčešće koriste suvremene tehnologije u prezentaciji rezultata i zadataka, u omogućavanju metodičkih promjena nastave (N=66.1%) , izradi kreativnih zadataka (N=63.6%), poboljšavanju ishoda učenja (N=62.5%), prenošenju aktualnih informacija (N=61.8%) te u neznatno manjem postotku navode kako suvremene tehnologije koriste i u pospješivanju kreativnosti rada (N=60.7%), boljoj komunikaciji među kolegama i studentima (N=60.7%), impliciranju novog okruženja učenja (53.6%) kao i omogućavanju vrednovanja učenja (46.4%). Istraživanje ukazuje na podatak da je 61.25% sudjelovalo u online suradničkoj nastavi. No, utvrđena je statistički značajna razlika između ispitanika u sa Sveučilišta Splitu obzirom na Sveučilište u Osijeku da ispitanicu u Osijeku su češće sudjelovali u online suradničkoj nastavi i to kod onih ispitanika koji su manjeg i višeg zvanja (χ²=104,12, df=5, p≤.05, Cramers V=.14); te da nije utvrđena statistički značajna razlika između ispitanika sa Sveučilišta u Osijeku i Zagrebu vezano za istu varijablu (χ²=95,12, df=3, p≥.05, Cramers V=.12). Korelacijska analiza pokazuje da je najveća povezanost utvrđena između sudjelovanja u online suradničkoj nastavi s korištenjem mješovitog učenja u nastavnom procesu (r=.44, p≤.05). Slika 2 ukazuje na podatak da je samo 43.25% svih ispitanika koristi razne oblike ICT-a u nastavnom procesu. Ovaj podatak je također vrlo zabrinjavajući a posebno kada je utvrđena statistički značajna razlika između ispitanika sa Sveučilišta u Zagrebu obzirom na Sveučilište u Osijeku to kod ispitanika u zvanju docent sa Sveučilišta u Zagrebu koji češće koriste ICT u nastavnom procesu obzirom na Sveučilište u Osijeku (χ²=102,12, df=4, p≤.05, Cramers V=.13); te da nije utvrđena statistički značajna razlika između ispitanika sa Sveučilišta u Splitu i Osijeku vezano za istu varijablu (χ²=91,12, df=4, p≥.05, Cramers V=.12). Korelacijska analiza pokazuje da je najveća povezanost utvrđena između učestalosti korištenja ICT-a u nastavnom procesu i sudjelovanja u online suradničkoj nastavi s korištenjem mješovitog učenja u nastavnom procesu (r=.44, p≤.05) i to kod ispitanika u zvanju asistenta, lektora i višeg asistenta, odnosno poslijedoktoranda. Dalje, utvrđena statistički značajna razlika između ispitanika sa Sveučilišta u Osijeku i Splitu u samoprocjeni o korištenju raznih oblika ICT-a u nastavnom procesu s sudjelovanjem u online suradničkoj nastavi te u korištenju mješovitog učenja u nastavnom procesu (χ²=102,12, df=5, p≤.05, Cramers V=.15); (vidjeti Sliku 2.). Dakle, ispitanici koji se koriste različitim e-alatima u online suradničkoj nastavi češće primjenjuju mještovito učenje te slažu sa tvrdnjom da česta primjena inovativnih e-sustava u nastavi mijenja tradicionalni oblik nastave u tzv. novi model, učenje ka suradničkoj nastavi. 204

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

UČESTALOST KORIŠTENJA ICT-a U NASTAVI (%)

50 45 40 35 30 25 20 15 10 5 0 Potpuno točno

Niti točno, niti netočno Potpuno netočno Uglavnoom točno Uglavnom netočno

SLIKA 2: Samoprocjena ispitanika o korištenju raznih oblika ICT-a u nastavnom procesu

Slika 2. prikazuje utvrđene statističke značajne razlike i povezanost u razini svake navedene tvrdnje koje su spomenete u tablici u odnosu na učestalost i svrhu korištenja medija za promjenu obrazovnih paradigmi. Utvrđene su slijedeće statistički značajne razlike i visoka povezanost među: tvrdnje: metode aktivnog učenje i u poboljšanju ishoda učenja (r=.787852, 5.911, p≤.05), metoda praktičnih radova i omogućavanje metodičkih promjena nastave (r=.634512,6.521, p≤.05) te među hibridnog-suradničkog učenja i implikacije novog okruženja učenja (r=.413426, 5.521, p≤.05).

Slika 3. Samoprocjena digitalne kompetencije za multimedijalno učenje stranog jezika

Slika 3 prikazuje podatak da 36,85% ispitanika vrlo dobro procjenjuje svoje vještine iz digitalnih kompetencija za učenje stranog jezika, dok 2% ispitanika smatra da 205

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

slabo imaju razvijene digitalne kompetencije za multimedijalno učenje stranog jezika. Utvrđena je statistički značajna razlika te neznatna povezanost između ispitanika koji rade na humanističkim znanostima sa Sveučilišta u Osijeku i Sveučilišta u Zagrebu kod učestalijeg korištenja digitalnih kompetencija pri multimedijalnog učenja stranog jezika (χ2=119,12, df=2, p<.05, Cramers V=.16).

Slika 4. Samoprocjena znanja iz područja primjene tehnologije e-učenja u nastavi njemačkog jezika

Slika 4 ukazuje na podatak da 40,25% ispitanika humanističkog smjera procjenuju svoje znanje iz područja tehnologije e-učenja u nastavi njemačkog jezika vrlo dobro, dok ipak zabrinjavajući podatak ukazuje da 16,12% ispitanika u odnosu na cijelu populaciju ispitanika humanističkog smjera smatra da slabo primjenjuje e-tehnologije u nastavi njemačkog jezika. Također, je utvrđena je statistički značajna razlika te neznatna povezanost između ispitanika koji rade na humanističkim znanostima sa Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Osijeku kod učestalijeg korištenja tehnologija e-eučenja u nastavi njemačkog jezika (χ2=129,12, df=2, p<.05, Cramers V=.17). Web – termin

Učestalost odgovora potpuno sam upoznat/a (%)

Web – termin

Učestalost odgovora potpuno sam upoznat/a (%)

Hipertext

78,84%

Wikipedia

57,59%

Hipermedia

83,45%

Wikianswers

35,65%

Multimedia

67,56%

Wikiversity

25,56%

Instant Messaging

23,64%

YackPack

14,65%

WEB 2.0

98,78%

Slidestory

9,36%

Dokuwiki

26,36%

Google Docs & Spreadsheets

68,87%

99,86%

Raznovrsni multimedijski alati za učenje stranog jezika

8,28%

Mobile Instant Messaging programi

Slika 5. Procjena upoznatosti web-terminologijama

206

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

Slika 5 ukazuje podatak da samo 8,28% ispitanika cijele populacije ispitanika koristi različite multimedijske alate za učenje stranog jezika, dok većina ispitanika smatra da su uglavnom upoznati s web-terminologijama, poput hipermedie (83,45%), i WEB 2.0. (98,78%). Slika 3., 4., i 5., ukazuju na podatak da što je veća razvijena vještina iz područja digitalnih kompetencija i što je veća upoznatost s web – terminologijama, to je veća razina i korištenja multimedijskih alata pri učenju stranog jezika. Također, je utvrđena je statistički značajna razlika te neznatna povezanost između ispitanika, a po statusu su viši asistenti i docenti koji rade na tehničkim znanostima sa Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Splitu procjene upoznatosti s web-terminologijama (χ2=129,12, df=2, p<.05, Cramers V=.17). Tablica 2. Povezanost između slaganja pojedinih tvrdnji korištenja nastavnih metoda, didaktičkih sistema nastave sa svrhom i učestalosti korištenja tehnologija u nastavi za učenje stranog jezika Nastavne metode i didaktički sistemi nastave stranog jezika

Korelacija

Hi-kvadrat

Učestalost i svrha korištenja novih medija za promjenu obrazovnih paradigmi u učenju stranog jezika u radu sa studentima

1. socijalni oblici aktivnosti učenja: suradničko učenje (kooperativno učenje) 2. metode aktivnog učenje stranog jezika 3. međusobni odnos nastavnih metoda u učenju stranog jezika 4. metoda praktičnih radova i vježbi iz područja njemačkog stranog jezika 5. hibridno –suradničko učenje u nastavi njemačkog jezika 6. tradicionalna nastava u učenju stranog jezika 7. metoda usmenog razgovora pri učenju njemačkog jezika 8. osposobiti nastavnike za rad s novim medijima u nastavi njemačkog jezika 9. mentorska nastava njemačkog jezika

.364569

4.951, p≤.05

u prezentaciji rezultata i zadataka

.787852

5.911, p≤.05

.459357

3.251, p≤.05

.634512

6.521, p≤.05

.413423

5.521, p≤.05

.234736

3.251, p≤.05

.436512

4.951,p≤0.05

.451236

3.235, p≤.05

.741232

6.251, p≤.05

10. problemska nastava njemačkog jezika

.234152

4.131, p≤.05

11. samostalni rad studenata

.512321

2.151, p≤.05

12.programirana nastava

.62156

3.151, p≤.05

u poboljšanju ishoda učenja u omogućavanju vrednovanja ishoda učenja u omogućivanju metodičkih promjena nastave u impliciranju novog okruženja učenja u prenošenju informacija, ne znanja u pospješivanju kreativnosti rada studenata za bolju komunikaciju među kolegama i studentima za izradu kreativnih zadataka izrada: Tekst, fotografije, ploče, plakati, digitalni projector fotografije, film, DVD- player, videokamera računalo, oblikovanje tekstova, tablica, pretraživanje internetom, online vježbe, webinari

Zaključci Istraživanje je potvrdilo hipotezu H1 da postoji razlika između znanstvenog područja i sveučilišta na kojem rade nastavnici i suradnici i razine samoprocjene njihovih digitalnih kompetencija te potvrđena je hipoteza H3 da ispitanici koji su pripadnici 207

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

digitalne generacije pokazuju veći stupanj primjene ICT-a u nastavi i veće primjene ICT u nastavnim metodama. Podatci su također potvrdili hipotezu H2 da postoji razlika između ispitanika u samoprocjeni učestalosti korištenja digitalnih tehnologija za čitanje stručne i znanstvene literature sa svrhom primjene novih obrazovnih paradigmi u nastavi. Hipoteza H4 je također potvrđena gdje se pokazalo da ispitanici koji primjenjuju e-učenje u nastavi pomoću različitih e-sustava (MOODLE) i koji su već imali iskustvo u online suradničkom učenju pokazuju veću spremnost na primjenu tehnoloških implikacija kao antipod razvoju novih obrazovnih paradigmi i multimedijalnom učenju stranog jezika. Analizom razine digitalne pismenosti te faktor utjecaja iskustva u sudjelovanju ispitanika u online suradničkoj nastavi kao i iskustvo u korištenju mješovitog učenja u nastavnom procesu; utvrđena je nužnost implementacije programa Multimedijskog osposobljavanja i e-učenje na onim fakultetima gdje se pokazala niska razina digitalne kompetencije kao antipod razvoju primjene novih obrazovnih paradigmi u nastavi. S time je potvrđena hipoteza H5. Analizom razlika između ispitanika u povezanosti između slaganja o tvrdnjama nastavnih metoda, didaktičkih sistema nastave, učestalosti te svrhom korištenja novih medija za promjenu obrazovnih paradigmi potvrđena je hipoteza H6. Dakle, istraživanje je pokazalo da tehničke znanosti prednjače u odnosu na društvene i humanističke, da ispitanici iz područja humanističkih znanosti koriste učestalije tehnologije u nastavi za rad sa studentima i za znanstveno-istraživački razvoj od društvenih te za multimedijalno učenje stranog jezika- posebice njemačkog. Utvrđena je značajna korelacija između sastavnica sveučilišta tehničkog smjera i humanističkog smjera u većoj upoznatosti s ostalim web-terminologijama u odnosu na smjerove iz društvenih znanosti. Ispitanici društvenih znanosti tvrde da do sada uglavnom nisu sudjelovali u korištenju Moodle u nastavi te da su manje upoznati s novim webterminologijama. Djelomični se svi ispitanici slažu da još uvijek ne procjenjuju u dovoljnoj mjeri svoj online rad i ne koriste se dovoljno s multimedijskim alatima u učenju stranih jezika i postignuća u znanstveno-istraživačkom radu. Ispitanici se uglavnom slažu s činjenicom da bi trebalo odrediti nove paradigme obrazovanja u ishodima učenja syllabusa te svrsishodno povezati s multimedijalnim učenjem stranih jezika. Nove paradigme bi se trebale usredotočiti na razvijanje ključnih razina digitalne kompetencije ne samo kod (ne)nastavnike nego kod studenata. Obrazložena je nužnost implementacije Programa Multimedijsko osposobljavanje i e-učenja na visokoškolskim institucijama gdje se pokazala niska razina iz procjene digitalnih kompetencija, a posebice na humanističkim smjerovima kod multimedijalnog učenja stranog jezika. Cilj Programa Multimedijsko osposobljavanje i e-učenja na visokoškolskim institucijama, posebice humanističkog smjera razvijao bi načela multimedijalnog učenja stranog jezika i time stvarali inovativniju obrazovnu paradigmu koristeći nove tehnologije kao osvješćivanje uloge medija, masovnih komunikacija i utjecaja na nastavnike i studente, također i za eliminiranjem zanimljivi ali nebitnih sadržaja gdje 208

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

bi se time postigla koherencija multimedijskog sadržaja kao i za podizanje stupnja razumijevanja veze između tehnološkog napretka, globalizacijske promjene i odgojnoobrazovnih institucija, posebice u učenju stranog jezika.

Literatura Aufenanger, S. (2004). Medienpädagogik und Medienkompetenz: Eine Bestandsaufnahme. In: Enquete-Kommission ‚Zukunft der Medien in Wirtschaft und Gesellschaft. Deutschlands Weg in die Informationsgesellschaft‘. Deutscher Bundestag (Hrsg.), Medienkompetenz im Informationszeitalter. Bonn, 1522. Ashauer, G. (2004). Handbuch des audio-visuellen Lehrens und Lernens. Deutscher Sparkassenverlag: Stuttgart. Adomeit, K. (1997). Hochschulreform und was nun?- BerichteGlossen Perspektiven. Ullstein Buch: Berlin. Baacke, D.; Ferchhoff, W.; Vollbrecht, R. (1997). Kinder und Jugendliche in medialen Welten und Netzen. In: Fritz, J.; Fehr, W. (Hrsg.), Handbuch Medien: Computerspiele. Theorie, Forschung, Praxis. Bonn: Bundeszentrale für politische Bildung, 3157. Dohmen, G. (2001). Informelles Lernen – Die internationale Erschließung einer bisher vernachlässigten Grundform menschlichen Lernens für das lebenslange Lernen aller, BMBF:Bonn. Farke, G. (2006). OnlineSucht − Wenn Mailen und Chatten zum Zwang werde. Sttutgart: Kreuz Verlag GmbH und Co. KG. Youngblood, N. M., Hines J, (1992.): The influence of the family s perception on disability on rehabilitation outcomes. U: Reinhardt, J.P., D Allura, T. Social support and adjustment to vision impairment across the life span. U: Silverstone B. Et al. The Lighthouse handbook on vision impairment and vision rehabilitation. Oxford university press, New York.

Internetski izvori: Beitragspflichtiger Hochschulzugang, (2010) http://www.bundesfinanzministerium.de/ Content/DE/Standardartikel/Ministerium/Geschaeftsbereich/Wissenschaftlicher_ Beirat/Gutachten_und_Stellungnahmen/Ausgewaehlte_Texte/1010121a3002.pdf ?__ blob=publicationFile&v=2

209

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 197-210 Mirela Tolić: Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije...

Multimedijalno učenje njemačkog jezika: Procjena digitalne kompetencije (ne)nastavnika visokoškolskih učilišta u RH i analiza učestalosti korištenja suvremenih tehnologija u nastavi -rezultati istraživanja Sažetak Jedna od temeljnih kompetencija za cjeloživotno obrazovanje je i razvoj digitalne kompetencije, a posebice visokoškolskih ustanova nastavničkih smjerova. Kao dugoročan cilj u gospodarskom i društvenom napretku jesu inicijative vezane za osiguravanje višestrukog informatičkog obrazovanja. Budući da u Hrvatskoj nedostaju istraživanja koja za cilj imaju procjenu inicijalnog stanja informatičke pismenosti unutar visokoškolskih institucija, cilj ovog istraživanja bio je utvrditi razinu znanja, digitalne kompetencije (ne)nastavnika visokoškolskih učilišta u RH, odrediti učestalost primjene suvremenih tehnologija u nastavi te obrazložiti nužnost implementacije programa Multimedijskog osposobljavanja i e-učenje na fakultetima nastavničkog smjera. Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku (N = 1800) (ne) nastavnika visokoškolskih učilišta u RH među različitim sastavnicama (fakultetima i odjelima) u Osijeku, Splitu i Zagrebu. Primijenjen je online upitnik kojim se ispitivali razinu digitalne kompetencije, učestalost te način uporabe suvremenih tehnologija u nastavi kao i svrha primjene u nastavi, posebice u učenju stranih jezika.

Multimediales Erlernen der deutschen Sprache: Bewertung der digitalen Kompetenz der (Nicht)Lehrer der Hochschulen in der Republik Kroatien und Analyse der Häufigkeit des Gebrauches der modernen Technologien im Unterricht -Forschungsergebnisse Zusammenfassung Eine der Grundkompetenzen zur lebenslangen Bildung ist auch die Entwicklung der digitalen Kompetenz, besonders der Hochschulanstalten der Lehrerfachrichtungen. Das Langzeitziel bei der wirtschaftlichen und gesellschaftlichen Entwicklung sind die Initiativen bezüglich Sicherung einer mehrfachen digitalen Bildung. Da es in Kroatien an Forschungen, deren Ziel die Bewertung des initialen Standes der informatischen Fertigkeit innerhalb der Hochschulinstitutionen mangelt, ist das Ziel dieser Forschung festzustellen auf welchem Stand die Kenntnisse, die digitale Kompetenzen der (Nicht) Lehrer an den Hochschulen in der Republik Kroatien sind, die Häufigkeit der Anwendung von modernen Technologien im Unterricht zu bestimmen und die Notwendigkeit der Implementierung des Programmes der Multimedialen Qualifikation und des e-Lernens an den Lehrerhochschulen zu begründen. Die Forschung wurde auf einem repräsentativen Muster (N=1800) der (Nicht) Lehrer der Hochschulen in der Republik Kroatien unter verschiedenen Elementen (Hochschulen und Abteilungen) in Osijek, Split und Zagreb durchgeführt. Angewandt wurde ein online-Fragebogen, mit welchem die Ebene der digitalen Kompetenz, die Häufigkeit der Anwendung von modernen Technologien im Unterricht sowie der Zweck der Anwendung im Unterricht, besonders beim Erlernen der Fremdsprachen, geprüft wurden.

210

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

Krešimir Belošević, ing. TPH kresimirbelosevic@yahoo.co.uk KBC Zagreb

UDK: 811.163.42’374(091) Pregledni rad Primljeno: 2.10.2016. Prihvaćeno: 3.10.2016.

Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik tuđih riječi i fraza Tema za ovaj rad je nastala tijekom istraživanja povijesti vegetarijanstva na hrvatskom tlu. Istraživanje je provedeno u raznim institucijama i lokacijama u kojima je pregledavana arhivska građa, objavljena književna djela i periodična izdanja, te fotografirani objekti u kojima je učitelj Vinko Šeringer djelovao i grobnica u kojoj je pokopan. Djelovanje Vinka Šeringera kao učitelja i leksikografa značajno je za hrvatsku povijest napose po prvom rječniku stranih riječi koji je objavljen krajem 19. stoljeća. U ovom rječniku objavljene su i riječi vezane uz prehranu, jedna od njih je i „vegeterijanac“.

Ključne riječi: Vinko Šeringer, leksikografija, rječnici, učitelji, vegetarijanstvo 211

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

Tijekom svjetske povijesti ispisane su mnoge stranice u raznim priručnicima. Jedna vrsta priručnika su i rječnici kojima se čitateljstvu daju tumačenja riječi.1 Rječnici tiskani na hrvatskom tlu najčešće su dvojezični ili višejezični. Početkom 16. stoljeća Pietro Lupis Valentino u Anconi izdaje jedan od prvih talijansko – hrvatskih rječnika, a krajem istog stoljeća Faust Vrančić u Veneciji tiska peterojezični rječnik evropskih jezika.2 Završetkom 19. stoljeća javlja se i prvi rječnik stranih riječi na hrvatskom tlu. Autor toga rječnika učitelj Vinko Šeringer i sam rječnik Priručni rječnik tuđih riječi i fraza iz 1899. godine upravo su i tema ovoga rada.3 U ovom radu prikazane su i leksičke odrednice iz prvog hrvatskog rječnika stranih riječi vezane uz prehranu. Između ostalog Šeringerov Priručni rječnik tuđih riječi i fraza sadrži i odrednicu Vegeterijanac što je značajno za povijest vegetarijanstva u Hrvatskoj.4

Životopis Vinka Šeringera Vinko Šeringer rodio se 20. ožujka 1862. godine u obitelji krojača Janeza (Ivana) i Helene r. Wittrich 5 „… u Črnomlju (Slovenija), u multietničkoj Beloj krajini, gdje su se hrvatski doseljenici susreli s Kočevjanima, pripadnicima jedne od najstarijih njemačkih kolonija čiji su se preci naselili u okolicu grada Kočevlja još u 13. stoljeću.“6 Črnomelj je 1

Prvi poznati rječnik otkriven je u Nipuru kraj Babilona na glinenim pločicama na kojima su objašnjeni stari sumerski ideogrami, a približno je datiran u 2500 godinu prije Krista. O leksikografiji više vidi enciklopedijsku odrednicu Leksikografija u Kovačec August (glavni urednik), Hrvatska enciklopedija, sv. 6 (Kn – Mak), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2004., str. 495 – 499.

Lupis Valentino, Pietro Opera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonesca alli grandi alli piccoli et alle donne…, Ancona 1527. (talijansko – hrvatski rječnik) i Verantius, Faustus (Vrančić, Faust), Dictionarium quinque nobilissimarum europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae, Venecija 1595. (latinsko – talijansko – njemačko – dalmatinsko – madžarski rječnik). Vrančićev rječnik može se pregledavati na http://dk.nsk.hr/stara_knjiga/NSK_SK_ID09/ i pretraživati po riječima na http://crodip.ffzg.hr/vrancic/ default.aspx (pristupljeno 22. 9. 2016.). Važnije hrvatske rječnike popisao je Ivan Marković, a popis je dostupan na http://www.hrvatskiplus.org/article.php?id=1794&naslov=vazniji-hrvatski-rjecnici (pristupljeno 12. 8. 2016.).

Šeringer Vinko, Priručni rječnik tuđih riječi i fraza, vlastita naklada, Zagreb 1899., dalje Šeringer Rječnik I. Šeringerov Priručni rječnik tuđih riječi i fraza u drugoj polovici 20 stoljeća ostaje u sjeni, jer se u hrvatskoj leksikografiji javlja ime Adolfa Bratoljuba Klaića (1909. – 1983.) i njegov Rječnik stranih riječi koji brojem i obimom svojih izdanja postaje sinonim za rječnik stranih riječi.

Šeringer Rječnik I, str. 165

Slovenski biografski leksikon, knj. 3 (Raab – Švikaršič), ur. Alfonz Gspan i dr., Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, Ljubljana 1960 – 1971, str. 607, odrednica Šeringer Vinko ( napisao Viktor Smolej), vidi i http:// www.slovenska-biografija.si/oseba/sbi646427/ (pristupljeno 07. 9. 2016.)

Rittig - Beljak, Nives, Obrasci lijepog ponašanja Vinka Šeringera (1862. - 1945.), Godišnjak njemačke narodnosne zajednice - VDG Jahrbuch, Osijek 2000., str. 217 -222. Dalje Rittig – Beljak, Obrasci…Citat se nalazi na str. 217.

212

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

grad koji se nalazi u blizini granice sa Hrvatskom.7 Vinko je svoje školovanje započeo u Karlovcu da bi nastavio u Zagrebu gdje je 1887. godine završio učiteljsku školu.8 Prvi posao učitelja dobio je iste godine u mjestu Kamanje gdje upoznaje Emilija Laszowskog s kojim se pobratimljuje i prijateljuje dugi niz godina. Laszowski ga se prisjeća u svojim „Autobiografskim bilješkama“ pod naslovom „Uspomene na ljude“.9 U prosincu 1887. godine Vinko Šeringer ženi se s Marijom Janson, kandidaticom zabavišta, a sljedeće godine rodio mu se sin Naslovnica Osobnika učitelja Vinka Šeringera Branko.10 (personalni dosje)

Črnomelj je grad i središte općine u jugoistočnoj Sloveniji. O ovom gradu vidi istoimenu enciklopedijsku odrednicu u: Mate Ujević (glavni urednik), Hrvatska enciklopedija, sv. 4 (Cliachit – Diktis), Hrvatski izdavački bibliografski zavod, Zagreb 1942., str. 378; Svetozar Ilešič i Milko Kos (autori odrednice), Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2 (Bosna – Dio), glavni redaktor Miroslav Krleža, Leksikografski zavod Federativne narodne republike Jugoslavije, Zagreb,1956., str. 613, Mirko Pak i Franček Saje (autori odrednice), Enciklopedija Jugoslavije, sv. 3 (Crn – Đ), glavni urednik Ivo Cecić, Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb, 1984., str. 314; Alojz Cindrič, Dušan Plut, Anton Štampohar (autori odrednice), Enciklopedija Slovenije, sv. 2 (Ce – Ed), glavni urednik Marjan Javornik, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1988., str. 162 - 165,

Vidi popis učenika u Jahresbericht der k. k. Ober – Realschule in Rakovac im Kroat. Grenzlande für das Schuljahr 1880/81, Zagreb 1881., str. 96. Šeringer je u školskoj godini 1880/81 išao u četvrti razred gimnazije u Rakovcu kraj Karlovca. Realka u Rakovcu kraj Karlovca odgojila je i druge poznate osobe. Najpoznatiji maturant svakako je Nikola Tesla (1856. – 1943.) koji je ovu školu završio u školskoj godini 1872/73. Izumitelj Nikola Tesla bio je i vegetarijanac u nekim fazama svog života. O rakovačkoj Realki više vidi u Vrbetić Marija, 400 godina karlovačkog školstva, Karlovac, 1979., str. 88 – 113.Vidi i http://www.gimnazija-karlovac.hr/media/ com_digbastina/data/izvjesca/realka/1880-1881.pdf (pristupljeno 07. 9. 2016.).

„Uspomene na ljude“ sačuvane su u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, dalje HDA. Osim ovih bilježaka sačuvana je i bogata korespondencija između Laszowskog i mnogih osoba. U ovoj korespondenciji sačuvano je i 12 pisama i 3 dopisnice koje je Šeringer uputio Laszowskom između 06. travnja 1892. – 15. kolovoza 1912. godine. Više vidi u HDA, Zagreb: HR HDA 806 Osobni fond Emil Laszowski -1. 5. 1. Autobiografske bilješke, 17. „Uspomene na ljude“ (bilješke o:…Vinku Šeringeru…) (4 stranice) i HR HDA -806 -5 Korespondencija 999. Šeringer (?), Vinko, dalje Osobni fond Laszowski. O Emiliju Laszowskom vidi: Stipančević, Mario, Emil Laszowski – Pripadnik hrvatske intelektualne elite na prijelazu 19. i 20. stoljeća, doktorski rad, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb 2012., Stipančević, Mario, Neznani svijet Emila Laszowskog, Hrvatski državni arhiv, Zagreb 2014.

Vidi Matica vjenčanih župe sv. Ivana Krstitelja, Nova Ves, Zagreb, godina 1887., str. 3. redni broj. 18. Vjenčanje je bilo 3. prosinca 1887. a u rubrici „Opazke“ piše „ u vreme sv. Adventa vjenčani dopušćenjem Preč. duh stola dato 2 studenoga 887 br 4069 “. U Matici vjenčanih piše da je Vinko Šeringer u trenutku vjenčanja bio učitelj u Kalju što nije točno jer je bio učitelj u Kamanju. Sin Branko, gradski tajnik u Zagrebu rodio se 30. ožujka 1888. godine, a umro je tijekom ožujka 1965. godine (pokopan je 15. ožujka 1965. na Mirogoju). Vidi i Sirovec Stjepan, Sveti Ivan Krstitelj Župna crkva i župa Sv. Ivana u Zagrebu 1347. – 1997. (II prošireno izdanje), Zagreb 1997., izdavač RKT. Župni ured Sv. Ivana Krstitelja, Zagreb, Nova Ves 64 A , poglavlje VI. Poznati ljudi s područja župe sv. Ivana Krstitelja str. 94 Vinko Šeringer. Sirovec o Šeringeru, između ostalog, piše „Oženio se Marijom Janson, učiteljicom ručnog rada, dvadeset i prvim djetetom obitelji Janson iz Nove Vesi broj 42.“ Poglavlje VII Župnici i kapelani župe sv. Ivana Krstitelja str. 112. odrednica 45. daje nam podatke o Ignaciju Švecu (1829. – 1892.) župniku koji je vjenčao Vinka Šeringera i Mariju Janson.

213

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

Šeringer nastavlja raditi u školama u Domagoviću, Brckovljanima, Lipovcu te u Zagrebu – Borongaj gdje je penzioniran 1922. godine. Slijedeće godine ponovo je aktiviran u učiteljskoj službi na Nižoj pučkoj školi Sveti Duh u Zagrebu. Sa ovog mjesta trajno je umirovljen 1924. godine.11 Osim što je djelovao kao učitelj i ravnatelj u mjestima u kojima je službovao Šeringer je pomagao i u organizaciji pjevačkih, tamburaških, vatrogasnih društava, čitaonica i narodnih knjižnica. U nekim od ovih društava djeluje kao pjevač i dirigent. Služio se njemačkim jezikom, te „ponješto francuskog“, a bavio se glazbom, književnošću, fotografijom i slikanjem.12 Pisac je raznih tekstova vezanih za pjevačku kulturu i učenje pjevanja, a obrađuje i teme iz školske i učiteljske prakse, obrade zemlje te politička pitanja.13 Umire u Zagrebu 26. studenog 1945. godine, a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.14 Grobnica obitelji Šeringer, groblje Mirogoj, Zagreb 11

Podaci o profesionalnom putu sadržani su u Osobniku učitelja koji se čuva u Državnom arhivu u Zagrebu. U Osobniku je sačuvan i podatak o Dekretu pokrajinske uprave za prosvjetu i vjeru od 17. aprila 1.924. broj 15.217 na osnovu kojeg je trajno umirovljen. Osobnik učitalja je svojevrsni personalni dosje u kojem su sadržani osnovni osobni podaci, te popis svih važnijih dokumenata o nastavnom osoblju. U Osobniku učitelja Vinka Šeringera, između ostalog piše, da je počeo raditi u školi u Kamanju kao privremeni učitelj (Dekret kraljevske Zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu od 31. listopada 1887. broj 10 965) sa početnom godišnjom plaćom od 700 kruna, uz stan u naravi, 6 hvati bukovih drva i naknadom za sviranje u crkvi tzv. orguljašija 100 kruna godišnje. Ovdje je djelovao 1 godinu, 4 mjeseca i 16 dana do premještaja u Domagović gdje je radio 12 godina 7 mjeseci i 4 dana (Dekret kr. Zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu od 17. ožujka 1889. broj 2703)

Vidi Osobnik učitelja Vinka Šeringera koji se čuva u Državnom arhivu u Zagrebu.

Neke tekstove Vinka Šeringera Predrag Topić priredio je i objavio u knjizi Tri učitelja, Gradska knjižnica, Dugo Selo, 2013., str. 37 – 57. Šeringerovi radovi koji su sakupljeni u ovoj knjizi govore o: učiteljevom radu i odmoru, orguljaškoj službi, kunićima i potrebi čuvanja ugleda učitelja. Osim ovih radova u ovoj knjizi tiskana je Šeringerova fotografija, kraći životopis i Šeringerovo razmišljanje iz 1893. godine iz kojeg je Topić istaknuo „Svijet kuje s punim pravom u zvijezde junake, koji poginuše na bojnom polju, slavi pjesnike i umjetnike. Mi pako s ponosom završujemo, da boriti se proti neznanju, proti duševnoj tmini, pretvoriti obična čovjeka u čovjeka kulturna, učiniti ga čovjekom, da je to najuzvišenije i najkrasnije djelovanje ljudsko na ovom svijetu, da je učitelj, koji uz toliko zlo ipak napreduje – pravi junak i umjetnik! Učitelj je uzrok, a velikani su samo posljedice!“ . U Napredku su objavljeni tekstovi Vinka Šeringera: Učiteljev rad i odmor prema zdravstvenim njegovim prilikama (1893.), Još jednom o orguljaškoj službi (1903.), Čuvajmo svoj ugled!(1904.), a u Gospodarskom listu tekst – Domaći kunići (1904.).

Grob obitelji Vinka Šeringera nalazi se na zagrebačkom groblju Mirogoj, polje 7 A, razred I, grob br. 3, lokaciju vidi na http://www.gradskagroblja.hr/default.aspx?id=382 (pristupljeno 07. 9. 2016.)

214

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

Knjige Vinka Šeringera Uz manje tekstove u široj javnosti kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća javlja se Vinko sa dvije knjige: 1. Rječnik tuđih riječi i fraza (1899., 1906., 1916. (?), 1920., 1928., 1934., 1942.) 2. Najnoviji bon – ton ili Uputstvo kako da se odijevamo i ponašamo u boljem društvu (1934.)15 Ovaj rad bavi se prvenstveno njegovim Rječnikom tuđih riječi i fraza. Tijekom svog života, a živio je 84 godine, Vinko Šeringer je izdao pet izdanja svoga Rječnika.16 Ovaj rječnik je prema dosadašnjim istraživanjima prvi rječnik stranih riječi u Hrvata. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu nalaze se primjerci gotovo svih izdanja, pa je istraživanje bilo olakšano iako sam pregledao i građu koja se nalazi u Hrvatskom školskom muzeju, Hrvatskom državnom arhivu, Državnom arhivu u Zagrebu, Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža.17 Pregledavajući arhivsku građu u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, osobito arhivski fond Družba Braća hrvatskog zmaja i osobni fond Emilij Laszowski pronašao sam korisne dokumente za istraživanje Naslovnica prvog rječnika stranih riječi u Hrvatskoj. o Šeringerovu Rječniku tuđih riječi i fraza. Pismo koje je sačuvao Emilij Laszowski datirano 10. travnja 1899. godine u Domagoviću otkriva dvojbe koje je Šeringer imao tijekom pripreme rječnika. Uočava probleme tadašnje hrvatske leksikografije te piše „Mi smo već imali hrv. takovih riječnika dotično enciklopedija od Zocha pa dokle su došli? do slova „G“ i tu su prestali! nije išlo!“.18 Između ostalog Šeringer u ovom pismu piše „ Dragi prijatelju! Kako Te onomadne zamolih u Zagrebu – evo ti moj rukopis. Ponajprije izvoli dobro pročitati predgovor 15

O knjizi Najnoviji bon – ton ili Uputstvo kako da se odijevamo i ponašamo u boljem društvu svoje je izlaganje na 7. znanstvenom skupu „Nijemci i austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ u Osijeku 1999. godine održala prof. dr. sc. Nives Rittig – Beljak. Više vidi u Rittig – Beljak, Obrasci…

Neka izdanja izdao je Šeringer u više puta u raznim godinama.

U istraživanju sam koristio osam različitih izdanja ovog rječnika iz: 1899., 1906., 1916. (?), 1920., 1934., 1942., 1965. godine. Izdanje iz 1928. godine nisam uspio pronaći, ali sam pronašao dva različita izdanja iz 1965. godine. Meki uvezano izdanje iz 1965. godine razlikuje se od tvrdo uvezanog izdanja iste godine.

Šeringer misli na knjige: Zoch Ivan i Mencin Josip, Hrvatska enciklopedija. Priručnik sveobćega znanja, knj. I (A – Bžedusi), Osiek 1887., Zoch Ivan, Hrvatska enciklopedija. Priručnik sveobćega znanja, knj. II (C – Gzel), Osiek 1890.

215

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

da vidiš smjer ovoga rječnika. Naravno da je što takva vrlo teško napisati, a da bi se ujedno svemu udovoljilo…“19

Šest izdanja Šeringerovog Rječnika tuđih riječi i fraza20 Nakon šest godina marljivog rada tijekom kojeg je prikupljao građu, konzultirao se sa prijateljima i proučavao literaturu, Šeringer je sastavio i izdao u vlastitoj nakladi prvo izdanje Rječnika tuđih riječi i fraza „Za praktičnu porabu pri čitanju i razgovoru „. Korekturu je preuzeo na sebe zagrebački učitelj Vjekoslav Koščević21 Knjiga je tiskana u Zagrebu u Tiskari Antuna Scholza. Rječnik je završen u tijekom lipnja 1899. godine, a u predgovoru Šeringer objašnjava zašto je napisao ovakvu knjigu.22 Na početku predgovora piše „Tko marljivo prati naš kulturni napredak i politički život, pa pomnjivo čita naše hrvatske dnevnike, mogao je jamačno opaziti, da je gotovo svaki broj tih dnevnika pun stranih riječi.“23 Napominje dalje u predgovoru da je hrvatski jezik bogat i lijep te da ustvari nije potrebno uzimati strane riječi. Međutim, svjestan je suvremenih događanja 19. stoljeća koja su urodila „općom emancipacijom“ te se i naš lijepi jezik morao „skučiti pod jaram… zlosretne emancipacije jer bi nam se i u tom reklo, da se držimo staroga još barbarizma.“24 Donekle opravdava upotrebu tuđica u dnevnom tisku, jer se na taj način kraćom riječi i u brzini nešto objašnjava. U prvom izdanju kojeg je napisao u mjestu Domagoviću obradio je preko 3300 riječi raznih jezika koje su se upotrebljavale u to 19

Osobni fond Laszowski, Pismo Vinka Šeringera Emiliju Laszowskom od 10. travnja 1899. godine. U ovom pismu Šeringer opisuje na koji način je sam napisao rječnik koji bi trebao biti temelj „…ako se komu hoće dalje raditi..“ Moli za pomoć u pronalaženju nakladnika za svoju knjigu te piše „…Ti bi eventualno mogao možda mi naći i nakladnika, ja bi to dao dosta jeftino….Možda bi nas dvojica mogli kako izdati pa bi onda halbirali? ili svakako, ako mi nađeš nakladnika neću zaboraviti na Tvoju dobrotu…Uz rukoljub Tvojoj miloj Emiliji jesam Tvoj iskreni V Šeringer“. Nakon mjesec dana Šeringer šalje Laszowskom dopisnicu, datirano 05. svibnja 1899. , najavljujući svoj dolazak u Zagreb izražavajući želju za susretom tijekom kojeg bi porazgovarali o rječniku. Tijekom svibnja 1899. godine Šeringer je intenzivno prerađivao svoj rječnik dodavši preko 200 novih riječi te dopisnicom, datirano 06. lipnja 1899., pita Laszowskog „Molim Te liepo jesi li potražio rieč “ Folklora“?“. Ovu riječ Laszowski je očigledno našao jer ju je Šeringer objavio u prvom izdanju na stranici 52 (opaska K. B.). Odrednica Folklora –nauka o poznavanju narodnih običaja i narodne predaje, pučko spominjanje o samom sebi (o svojoj prošlosti). Pismom koje je datirano 09. veljače 1900. Šeringer Laszowskom , između ostalog, javlja „…kako Ti je možda već poznato, izašao je moj rječnik od koga Ti ovaj jedan primjerak na uzdarje pošiljem. Izvoli ga proučiti a učiniti ćeš mi veliku uslugu …eventualne pogrješke priopčiš.“.

Prvih šest izdanja Šeringerova Rječnika tuđih riječi i fraza opisani su u Petar Rogulja, glavni urednik, Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835. – 1940., knj. 22 (Šen – Tolj), Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 1997., str. 24 – 25, sedmo izdanje izašlo je 1942., a osmo izdanje 1965. godine.

Šeringer, Rječnik I, str. IV i XII.

Kratka enciklopedijska odrednica Domagović nalazi se u Antun Vujić, gl. ur., Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, Pro leksis d. o. o. i Večernji list d. d., knjiga 5, Da – Ei, str. 154, o samom mjestu Domagović u jaskanskom kraju vidi https://hu.wikipedia.org/wiki/Domagovi%C4%87 (mađarska verzija) i https:// hr.wikipedia.org/wiki/Domagovi%C4%87 (hrvatska verzija). (Mađarska verzija odrednice na Wikipediji ima 7 SEDAM puta više riječi od hrvatske verzije, opaska K. B. ).

Šeringer, Rječnik I, str. III

216

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

vrijeme, te daje savjete na koji se način neka riječ izgovara ovisno o izvornom jeziku. Riječi iz francuskog jezika bilo je 780 (više od četvrtine svih obrađenih riječi). 25 Napominje da je za izradu ovog Rječnika upotrebljavao slične rječnike njemačkog i srpskog jezika, te dnevni i drugi tisak iz kojega je od 1893. godine vadio „sve najobičnije i najviše rabljene tuđice, od kojih evo složih maleni priručni rječnik s hrvatskim tumačenjem…„.26 Sve ovo radio je s namjerom da olakša razumijevanje novinskih članaka, kako sam kaže, onom „dijelu našega naroda, koji nije imao, ili koji ne ima prilike, da si k tomu nužno znanje inim kojim načinom pribavi“.27 Šeringer je svjestan toga da tuđice ulaze u govor širih narodnih masa te „…da se već danas i takozvana seljačka inteligencija njima prilično nabacuje ili bolje – nateže“.28 Želja pisca bila je da se rječnik nepotrebno ne proširuje jer “…imade i takovih tuđih riječi, koje, ako im se oblik malo promijeni, imadu u raznom obliku i razno značenje…“ jer bi to izazvalo poskupljenje a i promašio bi se praktični smjer same knjige.29 Na više stranica predgovora Šeringer objašnjava kako su raspoređene riječi, po kojim pravilima se čitaju ovisno o jeziku iz kojeg su došle, te naglašava da nije izabrao samo „…najobičnijih ili najviše rabljenih tuđica …“ već i „…nekoje poznate fraze i poslovice…“.30 Na kraju Predgovora Šeringer se ispričava čitateljstvu riječima „ Ako dakle i nije potpun ovaj rječnik i ako možda nije bez pogrješaka (pošto sam radio sam bez suradništa) …i ako sam time ma samo mali dio hrvatske čitajuće publike priveo ozbiljnijemu čitanju i napokon, ako sam

Podatak iz teksta „Hrvatsko – francuski odnosi“ koji je objavljen na hrvatskom, engleskom, francuskom i njemačkom jeziku na Internetu. Više vidi na: http://croatia.eu/article.php?lang=1&id=55, http://croatia. eu/article.php?lang=2&id=55 , http://croatia.eu/article.php?lang=3&id=55, http://croatia.eu/article. php?lang=4&id=55, (pristupljeno 14. 9. 2016.)

Šeringer, Rječnik I, str. IV –V i str. XI – XII. Neki rječnici kojima se Šeringer možda služio tijekom pisanja prvog hrvatskog rječnika stranih riječi su: J. Weber, Neuestes vollständiges Fremdwörterbuch mit Angabe der richtigen Aussprache.Enthält über 14000 fremde Wörter und Redensarten, welche in Zeitungen, Büchern, in der Umgangssprache, im amtlichen und Geschäftsstyl vorkommen. Ein Hand-und Nachschlagebuch für Jedermann, vorzüglich aber für Zeitungsleser., Verlag der Ernst’schen Buchhandlung, Quedlinburg, 1883., 14 poboljšano izdanje, Carl Böttger, Johann Christian August Heyse’s Fremdwörterbuch,, Leipzig, Feus’s Verlag, 1885., sedmo izdanje. (sadrži odrednicu Vegetarianer, str. 851, opaska K. B.), Bez autora, Rečnik stranih reči koje se upotrebljavaju u nas u govoru, u novinama, povremenim spisima i u knjigama (objašnjen onima, koji te reči ne razumu), Pančevo 1878., Nakladom Knjižare braće Jovanovića. ( ne sadrži odrednicu vegeterijanac, opaska K. B.), Bez autora, Rečnik stranih reči koje se upotrebljavaju u nas u govoru, u novinama, povremenim spisima i u knjigama (objašnjen onima, koji te reči ne razumu), Pančevo 1882., Nakladom Knjižare braće Jovanovića, drugo znatno povećano izdanje. ( ne sadrži odrednicu vegeterijanac, opaska K. B.)

Šeringer, Rječnik I, str. V

Šeringer, Rječnik I, str. VI – VII. Šeringerov Rječnik tuđih riječi i fraza iz 1899. godine relativno je mala knjižica. Sadrži XII + 169 stranica, malog formata (dimenzije 10 * 14 cm).

Šeringer, Rječnik I, str. VI - XI

217

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

time potakao koga na razmišljanje o većem i boljem takovom djelu – meni će biti to najmilija nagrada za moj trud“.31 Sedam godina nakon prvog izdanja svjetlo dana 1906. godine ugledalo je „Drugo znatno povećano i ispravljeno izdanje“. U to vrijeme Šeringer se nalazio na mjestu ravnatelja škole u Brckovljanima. U ovom izdanju tiskana je i ocjena prvog izdanja koju je napisao Dr. Petar Tomić u Napretku 1900. godine.32 U njoj Tomić, između ostalog piše, da je Rječnik vrijedan te ga preporuča svakome „koji hoće da dobro razumije ono, što čita.“33 Nadalje napominje Tomić da napredak (željeznica, padobranstvo, brzojav, telefon i dr.) zbližuje narode Evrope, „da malo po malo nastaje u neku ruku konglomerat različitih država ili zajednica. Već se dugo govori i radi o „sjedinjenim evropskim državama“ budućnosti.“34 Zbog ovakvih društveno političkih i ekonomskih interesa evropski narodi stvorili su zajedničke lingvističke izraze. Ovakvi izrazi povećali su se krajem 19. stoljeća, a za mnoge nije nađena adekvatna hrvatska riječ.35 Tomić se pridružuje Šeringerovom poticaju da se izda još veći rječnik stranih riječi „…osobito turskih, koje se upotrebljavaju u nas i u književnom i u pučkom govoru“.36 Ova pozitivna recenzija zasigurno je poslužila Šeringeru tijekom pisanja molbe Kraljevskoj zemaljskoj vladi, Zaglavlje dokumenta Kr. hrv. - slav. – dalm. Zemaljske vlade odjela za bogoštovlje i nastavu 31

Šeringer, Rječnik I, str. XII. Ove riječi nažalost nisu potakle hrvatske leksikografe da izdaju rječnik sličnog karaktera, jer su dugi niz godina Šeringerova izdanja bila jedina na hrvatskom govornom području. Zaključno sa 1940. godinom ovom se tematikom, na hrvatskom tlu, bavi još i Prica, Ognjen koji pod pseudonimom Kovčić, prof. Dragutin izdaje Rječnik stranih riječi (1938. i 1940.), opise ovih Rječnika vidi u Petrar Rogulja, glavni urednik, Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835. – 1940., knj. 18 (Prć – Rad), Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 1992., str. 35.

Dr. Petar Tomić, „Ocjena prvog izdanja“ štampana u „Napretku“ broj 40. god. 1900. otisnuta je i u drugom izdanju Šeringerova Rječnika iz 1906. godina na st. X – XIII. Opis prvog izdanja nalazi se i u knjizi Cuvaj od Carevdara, Antun, Građa za povijest školstva Kraljevinâ hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. 10 (od 31. listopada 1888. do danas.), Kraljevska Hrvatsko –Dalmatinsko –Slavonska zemaljska vlada, Odjel za bogoštovlje i nastavu, Zagreb 1913., str. 637. U ovom svesku nalazi se rubrika Knjigotiskarstvo sa popisom izdanja od 1888. godine. Opisano je samo izdanje iz 1899. godine, iako je i 1906. godine izašlo drugo izdanje Šeringerovog Rječnika. (Opaska K. B.)

Šeringer, Priručni rječnik tuđih riječi i fraza, naklada knjižare L. Hartmana (Stj. Kugli), Zagreb, 1906., dalje Šeringer Rječnik II, str. X

Šeringer, Rječnik II, str. X

Šeringer, Rječnik II, str. XII, Tomić nadalje piše „… da je svakomu i slabo obrazovanomu… kao i učenu i visoko obrazovanomu potreban rječnik tuđih riječi. Time se po sebi preporučuje Šeringerov rječnik. Za prvu i malu nuždu dovoljan je i dobar taj rječnik. Nama je osobito drag, što je toj općoj narodnoj potrebi zadovoljio upravo prvi narodni savjetnik, to jest učitelj“.

Šeringer, Rječnik II, str. XII - XIII

218

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

Odjelu za bogoštovlje i nastavu u kojoj je molio da se njegov rječnik preporuči za nabavu za učiteljske knjižnice.37 Molba je riješena u kratkom roku, te je već 5. kolovoza 1901. godine Odjel za bogoštovlje i nastavu pod brojem 9.471 donio odluku da se rječnik preporuči „…za nabavu učiteljskim knjižnicama i kao pomoćna knjižica srednjim zavodima.38 Kraćim prikazom drugog izdanja Šeringerovog Rječnika istarski učitelj i kompozitor Ivan Matetić Ronjgov potiče svoje kolege da si nabave primjerak ove knjige. Ronjgov piše „Neka Upis u Urudžbeni zapisnik br. 9.471. si nabavi svaki naš učitelj ovaj zgodni rječnik; poslužit će mu dvojako. U jednu ruku bit će mu tumačem tuđica, a u drugu olakotnit će mu saobraćaj s onim elementima, koji hoće da nam imponiraju sa – par tuđih fraza…Sapienti sat!“.39 Nakladnik St. Kugli tri puta izdaje ponovljeno drugo izdanje 1906., 1916.(?) i 1920. godine. 40 Odlaskom u mirovinu Vinko Šeringer nije mirovao, već je vrijedno radio na poboljšanju svog Rječnika, te u siječnju 1928.godine izlazi „3. znatno povećano i prerađeno izdanje“.41 Razne učiteljske novine preporučaju nabavu ovog izdanja.42

Molba Vinka Šeringera od 05. srpnja 1901. Sama molba nije sačuvana, ali se opis molbe može iščitati iz „Uručbenog zapisnika“ Kraljevske hrvatsko – slavonsko –dalmatinske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu iz 1901. godine. Više vidi u HR HDA 80 ZV BiN knj. 23 Uručbeni zapisnik 1901., redni broj 9471.

Šeringer, Rječnik II, na naslovnici donosi informaciju o ovoj odluci. Svrstava je u red Naredbe iako je Odjel za bogoštovlje i nastavu samo preporučio ovu knjigu.

Ronjgov, Priručni rječnik tuđih riječi i fraza, Narodna prosvjeta, mjesečnik za školstvo, prosvjetu i književnost, Hrvatsko učiteljsko društvo ‘Narodna prosvjeta’ za Istru u Pazinu, odgovorni urednik Josip Bačić, god IV, br. 2, str. 50. o Ronjgovu (1880. – 1960.) više vidi u August Kovačec, glavni urednik, Hrvatska enciklopedija, sv. 7 (Mal – Nj), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2005., str. 135. Latinska fraza Sapienti sat! u hrvatskom prijevodu znači Pametnom dosta.

Petar Rogulja, glavni urednik, Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835. – 1940., knj. 22 (Šen – Tolj), Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 1997., str. 24 – 25. Ova izdanja razlikuju se u opremi od izdanja iz 1906.

Usporedi tekst Vinka Šeringera, Predgovor trećem izdanju iz Šeringer, Vinko, Priručni rječnik stranih riječi i fraza, Zagreb 1934., Četvrto znatno povećano i popravljeno izdanje, str.. XIV, dalje Šeringer, Rječnik IV. U ovom Predgovoru Šeringer, između ostalog, piše „Nekoje sam riječi možda malo previše opisao, no učinio sam to kod onih, koje su danas svakom inteligentu nužne u socijal. životu i koje se jednostavnim prijevodom ne bi mogle razjasniti. Zato bi se ovo izdanje moglo zvati prije „priručna mala enciklopedija“ negoli „rječnik“.“ Treće izdanje sadrži preko 1500 novih riječi više od drugog izdanja, te ima preko 6000 riječi, a izašlo je u 3000 primjeraka.

Jedna takva preporuka nalazi se u novinama Učiteljski tovariš 11. 10. 1928., Ljubljana, god. 69, br. 10, str. 2. U ovoj preporuci dani su osnovni podaci o knjizi, te cijena mekog i tvrdog izdanja.

219

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

Šest godina kasnije, 1934. godine, iz tiska izlazi „4. znatno povećano i popravljeno izdanje“ sa ukupno 7000 objašnjenih riječi.43 „Peto prošireno prerađeno povećano izdanje“ iz 1942. godine također je preporučeno za nabavu učiteljskim i učeničkim knjižnicama, a Okružnica ove preporuke objavljena je u Službenom Glasniku Ministarstva narodne prosvjete.44 Peto i četvrto izdanje komparirao je Marko Samardžija uspoređujući deset odrednica u svojoj knjizi Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u N D H. 45 Poslije smrti Vinka Šeringer njegov sin Branko dopunio je i priredio za tisak šesto izdanje iz 1965. godine. Branko Šeringer umro je prije nego izlaska ovog izdanja, pa su njegove kćeri Melita i Renata Šeringer izdale ovaj Rječnik. Melita i Renata su napisale na kraju Predgovora „ Smrt mu, na žalost, nije dopustila da izvrši posljednje pripreme za ovo sedmo izdanje očeva „Rječnika“, zato predajemo u štampu rukopis onako kako ga je naš otac, Branko Šeringer, ostavio, sa željom da na području popularne literature posluži svojoj svrsi kojoj ga je, prije više od pola stoljeća, namijenio njegov prvi autor.“46 Riječi vezane uz prehranu koje je Vinko Šeringer uvrstio u prvo izdanje Rječnika tuđih riječi i fraza: Odrednice vezane uz prehranu iz prvog izdanja Šeringerovog Rječnika mogu se razvrstati u nekoliko grupa: 1. grupa - vrste ugostiteljskih objekata. To su: baccana, boutique, buffet, kantina, restauracija 2. grupa – vrste obroka. Neki primjeri su: banket, diner, pik –nik, supe 3. grupa – vrste hrane. Primjeri su: aroma, bifstek, dessert, konserve, sauce 4. grupa – poslovice. Primjeri: In vino veritas!, Omne nimium nocet!47

Šeringer, Rječnik IV, str. XV. Ovo izdanje zaključeno je za tisak prvog listopada 1933. godine, iz tiska je izašlo 1934. godine, a sadrži „Ocjenu prvog izdanja“ ( Petar Tomić), sva četiri predgovora. U Predgovoru ovog izdanja Šeringer , uz ostalo, piše “Sada imade ovo četvrto izdanje 7000 svih riječi. Držim da se zasad ne bi morao povećavati, …, jer bi mu se razmjerno prema proširenju morala povisiti i cijena, što bi bio za niže slojeve i đake dosta osjetljiv izdatak, prem se kod ovakvog djela ne bi smjelo štediti.“

Odjelni pročelnik M. Vukelić potpisao je preporuku, broj 7780 – 1943., za nabavu Šeringerovog Priručnog rječnika tuđih rieči i fraza „21. siečnja 1943.“ godine. Preporuka je dana na osnovu molbe samog pisca („…od 14. siečnja 1943…“). (molba je riješena u roku od 8 dana od podnošenja – opaska K. B.). Više vidi u Službeni Glasnik Ministarstva narodne prosvjete, 3, Zagreb 1943., 250 -251.

Više vidi u Samardžija, Marko, Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u N D H, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2008., str. 103 - 104. Samardžija tabelarno prikazuje na koji način Šeringer objašnjava odrednice: baterija, film, industrija, kapitalista, kinematograf, kredit, radio, propaganda, statistika i telefon u četvrtom i petom izdanju Šeringerovog Rječnika.

Melita i Renata Šeringer, Predgovor u Šeringer, Branko, Rječnik stranih riječi, Zadružna štampa, Zagreb, 1965.

Latinska poslovice In vino veritas! prevodi se „U vinu je istina, t.j. što trijezan misli to u vinu reče“, a poslovica Omne nimium nocet! sa „Što je previše škodi (što je previše nije ni s kruhom dobro)“.

220

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

5. grupa – načini prehrane. Neki primjeri: diet, gourmand, gourmet, makrobiotika, vegeterijanac Rječničku odrednicu Vegeterijanac Šeringer tumači – „Koji se hrani isključivo bilinskom hranom“.48 Današnjim znanstvenim jezikom ovoj definiciji bi odgovarala riječ vegan, dok bi se odrednica vegeterijanac morala razvrstati prema grupama. Suvremena terminologija pripadnike vegetarijanskog načina prehrane razvrstava prema vrsti hrane koju osoba konzumira.49 Na kraju ovog kratkog pregleda Šeringerovog života i rada na leksikografskom polju, s naglaskom na Rječnik tuđih riječi i fraza, izdanje Zagreb 1899. godine, može se zaključiti da se u ovoj knjizi mogu vidjeti riječi koje su došle iz stranih jezika, a koje su se udomaćile u hrvatskom narodu. Određena grupa riječi vezana je uz prehranu a u ovoj grupi nalazi se i leksička odrednica vegeterijanac. Šeringerovo ime nalazi se, neopravdano, u malom broju enciklopedijskih izdanja iako je njegov rječnik stranih riječi prvi priručnik takve vrste na hrvatskom tlu. 50 Vinko Šeringer je odradio golem leksikografski posao koji je počeo u malom mjestu Domagovići u jaskanskom kraju. 48

Šeringer Rječnik I, str. 165. Prema rezultatima istraživanja povijesti vegetarijanstva u Hrvatskoj ovo je prvi spomen ove tematike u hrvatskim leksikografskim priručnicima. Krajem 19. stoljeća više je autora pisalo o vegetarijanstvu, a jedan od njih prof. dr. Antun Lobmayer u svojoj „Higijenskoj crtici“ Vegetarijanci iz 1886. godine daje opis tadašnjih vegetarijanaca. Lobmayer, između ostalog, piše i o težnjama vegetarijanaca s kraja 19. stoljeća koji su željeli da se način hranjenja sasvim preokrene te da ljudi osim mesne hrane ne konzumiraju ni žestoka pića, duhan, narkotike i mirodije. Više vidi u Lobmayer, Antun, Vegetarijanci, Zagreb 1886., i u Belošević, Krešimir, Prof. dr. Antun Lobmayer i „Vegetarijanci“ – doprinos teorijskom razvoju vegetarijanstva u Hrvatskoj, Godišnjak njemačke zajednice – DG Jahrbuch Osijek 2010., str. 81 - 98

Vrste vegetarijanstva su: • Vegani – za prehranu koriste hranu isključivo biljnog podrijetla • Frutrijanci – jedu samo plodove • Sirovojedci – jedu nekuhanu, fermentiranu hranu ili hranu od klica ili sokova od klica, sirovu ribu i sirovo meso • Ovovegetarijanci – uz biljne proizvode jedu i jaja • Laktovegetarijanci - uz biljne proizvode jedu i mliječne proizvode • Laktoovovegetarijanci – uz hranu biljnog podrijetla jedu i jaja i mliječne proizvode • Peskovegetarijanci – uz biljnu hranu jedu i ribu te morske organizme • Pollovegetarijanci – uz biljne proizvode jedu i meso peradi • Fleksitarijanci – prilagođavaju svoju prehranu konzumirajući uz biljnu hranu povremeno i mesnu hranu • Semivegetarijanci – uz biljne prerađevine jedu i meso peradi, ribu i mliječne proizvode, te jaja • Makrobiotičari – hrane se prema propisima makrobiotike, te jedu ili ne jedu meso iz zdravstvenih razloga Vrste vegetarijanstva opisao je i Zvonimir Šatalić u svojoj disertaciji. Više vidi u Šatalić Zvonimir, Vegetarijanska prehrana, nutritivni status vitamina B skupine i razina homocisteina kao čimbenici rizika za˝pojavu osteoporoze, disertacija, Prehrambeno – biotehnološki fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2009., str. 2 – 3. U opisu dr. Šatalić koristio se i Rječnikom stranih riječi autora Bratoljuba Klaića iz 1978. godine.

To je vjerojatno razlog zbog čega je Nives Opačić prije deset godina stavila naslov na svoju kolumnu u Vijencu „Što znači, odakle dolazi - Zaboravljeni Vinko Šeringer“, Vijenac br 312, od 16. veljače 2006. vidi i http://www. matica.hr/vijenac/312/Zaboravljeni%20Vinko%20%C5%A0eringer%20/. Autorica zaključuje svoju kolumnu riječima „… Otvorivši nasumice Hrvatski opći leksikon (1996), uzalud sam iza zlatnog dečka, pjevača šlagera Ivice Šerfezija (1935), tražila podatke o Vinku Šeringer. Njega ondje (i ne samo ondje) nema. Naša posla!“.

221

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

Bibliografija korištena u pisanju ovog rada: Bez autora, 1878., Rečnik stranih reči (objašnjen onima, koji te reči ne razumu), Knjižara braće Jovanovića, Pančevo, str. 29 Bez autora, 1882., Rečnik stranih reči (koje se upotrebljavaju u nas u govoru, u novinama, povremenim spisima i u knjigama), Knjižara braće Jovanovića, Pančevo, str. 55 Böttger, Carl, 1885., Johann Christian August Heyse’s Fremdwörterbuch, Feus’s Verlag, Leipzig, str. 851 pl. Cuvaj od Carevdara, Antun, 1913., Građa za povijest školstva Kraljevinâ hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. 10 (od 31. listopada 1888. do danas.), Kraljevska Hrvatsko – Dalmatinsko –Slavonska zemaljska vlada, Odjel za bogoštovlje i nastavu, Zagreb, str. 637. Deželić, Velimir, Šeringer, Vinko, 1925., Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925. -1925., Odbor za izdavanje knjige „Znameniti i zaslužni Hrvati 925 – 1925.“, Zagreb, str. 253 Klaić, Bratoljub (priredio Željko Klaić), 1985., Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, str. 1411 Kovačec August (glavni urednik), 2004., Hrvatska enciklopedija, sv. 6 (Kn – Mak), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, str. 495 – 499 Lobmayer, Antun, 1886., Vegetarijanci, Zagreb, cijela knjiga Putanec, Valentin i Krstić, Kruno, 1962., Leksikografija, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 5 ( Jugos – Mak), Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, str. 511 Rittig - Beljak, Nives, 2000., Obrasci lijepog ponašanja Vinka Šeringera (1862. - 1945.), Godišnjak njemačke narodnosne zajednice - VDG Jahrbuch, Njemačka narodosna zajednica, Osijek, str. 217 -222. Rogulja, Petar (glavni urednik), 1997., Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835. – 1940., knj. 22 (Šen – Tolj), Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, str. 24 – 25 Samardžija, Marko, 2008., Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u N D H, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, str. 97, 101 – 104 Smolej, Viktor, Šeringer Vinko, 1960 – 1971., Slovenski biografski leksikon, knj. 3 (Raab – Švikaršič), ur. Alfonz Gspan i dr., Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, Ljubljana, str. 607 Topić, Predrag (priredio), 2013., Tri učitelja, Gradska knjižnica, Dugo Selo, korice (sadrže fotografiju i citat Vinka Šeringera) i str. 37 – 57 (sadrže kratki životopis sa fotografijom i Šeringerove radove: Učiteljev rad i odmor prema zdravstvenim njegovim prilikama, Još jednom o orguljaškoj službi, Domaći kunići, Čuvajmo svoj ugled! Šatalić, Zvonimir, 2009., Vegetarijanska prehrana, nutritivni status vitamina B skupine i razina homocisteina kao čimbenici rizika za pojavu osteoporoze, disertacija, Prehrambeno – biotehnološki fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, str. 2 - 3 Šeringer, Branko (priredile Renata i Melita Šeringer), 1965., Rječnik stranih riječi (meko izdanje), Zadružna štampa, Zagreb, str. 398 Šeringer, Branko (priredile Renata i Melita Šeringer), 1965., Rječnik stranih riječi (tvrdo izdanje), Zadružna štampa, Zagreb, tekst na omotu i str. 398 Šeringer, Vinko, 1899., Priručni rječnik tuđih riječi i fraza, vlastita naklada, Domagović, cijela knjiga (prvo izdanje) Šeringer, Vinko, 1906., Priručni rječnik tuđih riječi i fraza, Knjižara L. Hartmana (Stj. Kugli), Zagreb, str. 236 (drugo izdanje) Šeringer, Vinko, 1916.(?), Priručni rječnik tuđih riječi i fraza, Knjižara St. Kugli, Knjižara Kraljevskog Sveučilišta i Jugoslavenske akademije, Zagreb, str. 236 (drugo izdanje) Šeringer, Vinko, 1920., Priručni rječnik tuđih riječi i fraza, St. Kugli, Knjižara Jugoslavenske akademije i Kraljevskog Sveučilišta, Zagreb, str. 236 (drugo izdanje)

222

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

Šeringer, Vinko, 1934., Priručni rječnik stranih riječi i fraza, Jugoslovensko nakladno d.d. „Obnova“, Zagreb, str. I - XV, 325 (četvrto izdanje) Šeringer, Vinko, 1942., Priručni rječnik tuđih riječi i fraza, Hrvatski državni tiskarski zavod, Zagreb, str. 321 (peto izdanje)

Dodaci: 1. Sva izdanja Šeringerovog Rječnika tuđih riječi i fraza: Šeringer, Vinko – Priručni rječnik tuđih riječi i fraza. Za praktičnu porabu pri čitanju i razgovoru sastavio Vinko Šeringer, učitelj domagovećki, Zagreb 1899., meko izdanje (?) cijena 1 kruna Šeringer, Vinko – Priručni rječnik tuđih riječi i fraza. Za praktičnu porabu pri čitanju i pisanju sastavio Vinko Šeringer, rav.(najući) učitelj, Zagreb 1906., 2. znatno povećano i ispravlj. (ljeno) izd.(anje), cijena meko izdanje 1,20 kruna, tvrdo izdanje 1,80 kruna Šeringer, Vinko – Priručni rječnik tuđih riječi i fraza. Za praktičnu porabu pri čitanju i pisanju. Sastavio Vinko Šeringer, rav.(najući) učitelj, Zagreb 1916. (?), 2. znatno povećano i ispravlj. (eno) izd.(anje) Šeringer, Vinko – Priručni rječnik tuđih riječi i fraza. Za praktičnu porabu pri čitanju i pisanju. Sastavio Vinko Šeringer, rav.(najući) učitelj, Zagreb 1920., 2. znatno povećano i ispravlj.(eno) izd.(anje) Šeringer, Vinko – Priručni rječnik tuđih riječi i fraza. Za praktičnu porabu pri čitanju i pisanju. Sastavio Vinko Šeringer, rav.(anjući) učitelj u m.(irovini) u Zagrebu, Zagreb 1928., 3. znatno povećano i preradjeno izd.(anje), meko izdanje 30 din, tvrdo izdanje 40 din Šeringer, Vinko – Priručni rječnik stranih riječi i fraza. Za praktičnu porabu pri čitanju i pisanju i razgovoru. Sastavio Vinko Šeringer, rav.(anjući) učitelj u m.(irovini) …, Zagreb 1934., 4. znatno povećano i popravlj.(eno) izd.(anje) Šeringer, Vinko – Priručni rječnik tudjih riječi i fraza. Za praktičnu uporabu pisanja i razgovora. Sastavio Vinko Šeringer, Zagreb 1942., 5. prošir.(ireno) prer.(ađeno) povećano izd.(anje) cijena Kn 100Šeringer, Branko – Rječnik stranih riječi, Zagreb 1965. (meko izdanje) Šeringer, Branko – Rječnik stranih riječi, Zagreb 1965. (tvrdo izdanje) 51

2. Odrednica Šeringer, Vinko u leksikografskim priručnicima: Znameniti i zaslužni Hrvati 925 – 1925 kratak tekst o njemu napisao je Velimir Deželić.52 Enciklopedija Jugoslavije, Šeringerov Priručni rječnik tuđih riječi i fraza nalazi se na popisu rječnika stranih riječi u sklopu leksikografske odrednice Leksikografija.53 Slovenski biografski leksikon, leksikografsku odrednicu napisao je Viktor Smolej.54 51

Ova dva izdanja iz 1965. godine razlikuju se osim po uvezu, tvrdi i meki, i sadržajno. Na koricama tvrdog izdanja nalazi se i omotni papir (koji je sličan mekom uvezu) na kojem je tiskana kratka povijest Šeringerovog Rječnika. Iz povijesti Rječnika izdvajam „ Rječnik stranih riječi Branka Šeringera…poznat pod popularnim nazivom „ŠERINGEROV RJEČNIK“, ima najdulju tradiciju u ovoj vrsti edicija ne samo u Hrvatskoj, nego i u Jugoslaviji. Ovaj rječnik je u upotrebi već 66 godina, a za to vrijeme je doživio 7 izdanja u velikim nakladama, što znači da je naišao na lijep prijem u javnosti:“

Velmir Deželić, Šeringer Vinko, Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925. -1925., str. 253., Odbor za izdavanje knjige „Zaslužni i znameniti Hrvati 925 -1925., Zagreb 1925.

Valentin Putanec, Kruno Krstić, odrednica Leksikografija, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 5 ( Jugos – Mak), Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb 1962, str. 511

Viktor Smolej, Šeringer Vinko, Slovenski biografski leksikon, ur. Alfonz Gspan, knjiga 3 (Raab – Švikaršič), SAZU, Ljubljana 1960 – 1971, str. 607

223

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov Priručni rječnik tuđih riječi i fraza Sažetak Tema ovog rada je život i djelo učitelja Vinka Šeringera sa naglaskom na njegovu knjigu Rječnik tuđih riječi i fraza. Vinko Šeringer rođen je 20. ožujka 1862. godine u slovenskom gradiću Črnomelj, a školovao se u Rakovcu kraj Karlovca i u Zagrebu gdje je1887. godine završio učiteljsku školu. Učiteljsku službu započinje u mjestu Kamanje, a radio je i u školama u Domagoviću, Brckovljanima, Lipovcu, Zagrebu (Borongaj i Sveti Duh). Surađujući sa lokalnim zajednicama pomaže u organizaciji pjevačkih, tamburaških i vatrogasnih društava te u osnivanju čitaonica i narodnih knjižnica. Uz učiteljske i orguljaške obaveze piše i razne tekstove u kojima se bavi učiteljskom praksom, gospodarskim i političkim pitanjima. Pripremio je i izdao dvije knjige: 1. Rječnik tuđih riječi i fraza (1899., 1906., 1916. (?), 1920., 1928., 1934., 1942.) 2. Najnoviji bon – ton ili Uputstvo kako da se odijevamo i ponašamo u boljem društvu (1934.) Rječnik tuđih riječi i fraza prvi je rječnik stranih riječi na hrvatskom tlu i u njegovom prvom izdanju Šeringer je sakupio i obradio preko 3000 riječi. Neke od ovih leksikografskih odrednica vezane su uz prehranu. Tumačenjem odrednice vegeterijanac kroz rečenicu „Koji se hrani isključivo bilinskom hranom“ Šeringer se upisao kao prvi leksikograf koji, u ovakvoj formi u Hrvatskoj, obrađuje odrednicu vezanu za vegetarijanstvo. Tijekom svog života izdao je pet izdanja svog Rječnika (neka izdanja i više puta). Umro je 26. studenog 1945. godine i pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Poslije njegove smrti novo izdanje ovog Rječnika priredio je njegov sin Branko, a izdale su ga njegove unuke Melita i Renata Šeringer.

224

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

Vinko Šeringer – Lehrer und Lexikograph und sein Handbuch der fremden Wörter und Phrasen Das Thema dieser Arbeit ist das Leben und das Werk des Lehrers Vinko Šeringer mit Betonung seines Buches Wörterbuch fremder Wörter und Phrasen. Vinko Šeringer wurde am 20. März 1862 in der slowenischen Kleinstadt Črnomelj geboren, seine Bildung erwarb er in Rakovac bei Karlovac und in Zagreb, wo er im Jahr 1887 die Lehrerschule absolvierte. Den Lehrerdienst beginnt er in dem Ort Kamanje, arbeitet auch in den Schulen in Domagović, Brckovljani, Lipovac, Zagreb (Borongaj und Sveti Duh). Mit lokalen Gemeinschaften zusammenarbeitend hilft er bei der Gestaltung von Gesang-, Tamburizza- und Feuerwehrgesellschaften sowie bei der Gründung von Leseräumen und Volksbibliotheken. Auβer den Lehrer- und Orgelspielerpflichten schreibt er auch verschiedene Texte, in denen er sich mit der Lehrerpraxis, mit wirtschaftlichen und politischen Fragen auseinandersetzt. Zwei Bücher bereitete er vor und gab sie heraus: 1. Wörterbuch fremder Wörter und Phrasen (1899, 1906, 1916 (?), 1920, 1928, 1934, 1942) 2. Neuester bon – ton oder Anleitungen wie sich anzuziehen und benehmen in besserer Gesellschaft (1934) Das Wörterbuch fremder Wörter und Phrasen ist das erste Wörterbuch fremder Wörter auf kroatischem Boden und in seiner ersten Aflage versammelte und bearbeitete Šeringer 3000 Wörter. Einige dieser lexikographischen Bestimmungen beiehen sich auf die Ernährung. Durch Erläuterung der Bestimmung Vegetarier mit dem Satz „Der sich ausschlieβlich mit pflanzlichen Nahrungsmitteln ernährt“ verzeichnete sich Šeringer als erster Lexikographe der, in dieser Form, in Kroatien die Bestimmung bezüglich des Vegetarismus behandelte. Im Laufe seines Lebens gab er fünf Auflagen seines Wörterbuches heraus (einige Auflagen auch einige Male). Er starb am 26. November 1945 und wurde auf dem zagreber Friedhof Mirogoj beigesetzt. Nach seinem Tode wurde die neue Auflage dieses Wörterbuches Sohn Branko vorbereitet und von seinen Enkelinen Melita und Renata Šeringer herausgegeben.

225

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 211-226 Krešimir Belošević: Vinko Šeringer – učitelj i leksikograf i njegov priručni rječnik...

226

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

Smiljana Lazić-Marinković profesorica povijesti i filozofije, u mirovini Tratinska 55, Zagreb slazicmarinkovic@gmail.com

UDK: 37(497.5)(091) Pregledni rad Primljeno: 20.9.2016. Prihvaćeno: 21.9.2016.

Hermann Bollé utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne škole u Zagrebu (1882.-1914.) Cilj rada je otkrivanje i produbljivanje spoznaja o Hermannu Bolléu: izuzetnoj osobi koja je svojim radom zadužila Zagreb i Hrvatsku; utemeljitelju Obrtne škole, ravnatelju i odličnom pedagogu i učitelju pune 32 godine; osobi koja je svojim pedeset godišnjim djelovanjem u Zagrebu i Hrvatskoj sudjelovala u oblikovanju hrvatskog identiteta i europskog zajedništva. U radu je autorica koristila relevantnu literaturu i podatke iz pismohrana / arhiva Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu i Hrvatskog školskog muzeja u Zagrebu.

Ključne riječi: Hermann Bollé, Kraljevska zemaljska Obrtna škola, Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, pitomci – đaci, Zakon o ustrojenju kraljevske i zemaljske obrtne škole, 1889., Muzej za umjetnost i obrt. 227

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

Uvodne napomene Herman Bolle bio je Nijemac koji je 50 godina živio i radio u Zagrebu. Iako je o Bolléovom radu i o njegovih pedeset godina posvećenih Zagrebu i Hrvatskoj, napisano mnogo studija, priređivane su izložbe, pisalo se pozitivno, negativno, kritično, nekritično, sa simpatijama i bez njih, ovaj će rad biti još jedan doprinos u osvjetljavanju njegova djela i djela njegovih suradnika. Sto trideset i tri godine postojanja Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu značajan je događaj i začuđuje zaborav koji prati početke strukovnog i umjetničkog školstva u Hrvatskoj. U zaborav je pala i sama sudbina Hermanna Bolléa. Naviknuti na povijesne nepravde i sami u tome sudjelujemo ako ništa ne poduzmemo. Obilježavanja značajnih obljetnica daju nam priliku da se podsjetimo Hermann Bollé i njegov potpis. i upitamo: „Kako je bilo moguće tako dugo, (...), ne Preuzeto iz: Rapo, Vesna, Hermann vrednovati i ne cijeniti sve što je Hermann Bollé Bollé i Obrtna škola Zagrebu, 1882.-2002., izložba u povodu učinio za Zagreb i hrvatsko školstvo, (...)? Što se mora dogoditi da na vrijeme prepoznamo darovite i radišne 120 godina škole primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb, 2002. i da im povjerimo zajedničku sudbinu?“1 Pregledom najznačajnijih radova Bolléa, njegovih učenika i suradnika uz koje su povezana i sva značajna imena naše likovne umjetnosti, možemo jednostavno zaključiti da su svi zajedno povezani uz Obrtnu školu, a putem nje i uz Zagreb, u koji su utkali sve svoje znanje, umijeće i djelo. Hermann Bollé2, arhitekt, graditelj, obnovitelj, povjesničar umjetnosti i pedagog rođen je u Kölnu, 18. listopada 1845. u obitelji kölnskih graditelja, umjetnika i intelektualaca. Nakon šest razreda realke i dva viša razreda graditeljske obrtne škole usavršava se u crtanju kod oca, poslije kod arhitekta Seidmanna u Bonnu. Na sveučilištu usporedno studira povijest umjetnosti. Radi od 1872. do 1879. u Beču kod arhitekta Friedricha von Schmidta gdje izrađuje nacrte za namještaj i dekoraciju crkava, i studira arhitekturu na bečkoj Akademiji. Godine 1873. boravi u Njemačkoj, a 1875./76. godine

Vesna Rapo, Hermann Bollé i Obrtna škola Zagrebu, 1882.-2002. izložba u povodu 120 godina škole primijenjene umjetnosti i dizajna (Uvodna riječ organizatora, Rudolfa Grudena, ravnatelja Škole primijenjene umjetnosti i dizajna), Zagreb 2002., 5.

Hermann Bollé, (Köln, 18. listopada 1845. – Zagreb, 17. travnja 1926.), arhitekt, https://hr.wikipedia.org/ wiki/Hermann_Boll%C3%A9 (pristup ostvaren 21. 09. 2016.).

228

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

u Italiji gdje upoznaje biskupa Josipa Jurja Strossmayera3 i Izidora Kršnjavoga4. To ga poznanstvo kasnije dovodi u Hrvatsku. Iako mnogi povjesničari kao razlog Bollèova dolaska u Zagreb navode potres 1880. godine u kojem teško stradava zagrebačka katedrala, Isidor Kršnjavi u sjećanjima na osnutak Obrtne škole u Zagrebu navodi da je Bollé, već prije potresa, 1878. godine pozvan u Zagreb. U Hrvatskoj i Zagrebu ostaje pola stoljeća, do kraja života 17. travnja 1926. godine, a u tom razdoblju ne samo što će izgraditi ili obnoviti bezbroj objekata nego će steći novu domovinu gradeći ju za sebe i za nas. Već od 1876. godine, kao suradnik Bečkog arhitekta Friedricha von Schmidta u odjelu za gradnju izvan Beča, Bolle sudjeluje u brojnim projektima: preuzima gradnju katedrale u Đakovu, poslove dekoriranja interijera Crkve sv. Marka u Zagrebu, detaljiranje palače Akademije koju je smatrao gotovo svojim djelom, obnovu hodočasničkoga kompleksa u Mariji Bistrici – prvo samostalno djelo. Graditelj je i obnovitelj brojnih objekata u Zagorju, Križevcima, Osijeku, Našicama, Iloku, Trsatu i drugdje. Godine 1878. Bolle se definitivno nastanjuje u Zagrebu te započinje intenzivnu arhitektonsku, društveno-kulturnu i pedagošku djelatnost. Hermann Bollé je graditelj i obnovitelj mnogih sakralnih, stambenih i monumentalnih objekata, no danas smo mišljena da je najveći i najvažniji Bolléov projekt Obrtna škola u Zagrebu.

Osnivanje obrtne škole i pokusni rad (1882.-1889.) Obrtna škola u Zagrebu jedna je od najstarijih strukovnih škola u Europi.5 Osnutak Obrtne škole ima svoj uzrok i povod. Kao povod može se navesti Prva svjetska izložba u Londonu 1851. godine, na kojoj je bilo očito da obrt i industrija postepeno prelaze u mehaniku i posve se odvajaju od umjetnosti. Druga Međunarodna izložba 1862. godine iskazuje uspjeh u umjetničkom obrtu i industriji. Taj uspjeh diže visok glas o Kensingtonskom muzeju, kojega slijede i drugi narodi osnivanjem obrtno-umjetničkih muzeja s obrtnim školama. Uzrok za osnivanje takve škole u Zagrebu bio je veliki potres koji je oštetio katedralu te brojne sakralne i stambene objekte. To je iziskivalo

Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 4. veljače 1815. – Đakovo, 8. travnja 1905.) bio je hrvatski biskup, teolog, političar, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija te pisac i mecena. Bio je jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljeća, https://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Juraj_ Strossmayer (pristup ostvaren 21. 09. 2016.).

Isidor (Iso) Kršnjavi, hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar, kulturni i javni djelatnik (Našice, 22. IV. 1845 – Zagreb, 3. II. 1927). U Beču je studirao povijest umjetnosti i filozofiju (1866–70), a slikarstvo na akademijama u Beču i Münchenu; boravio u Italiji 1872–77. Bio je prvi profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu (1877–1918). Potaknuo je osnivanje Društva umjetnosti (1878), Muzeja za umjetnost i obrt (1880) i Obrtne škole (1882) http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=34241 (pristup ostvaren 21. 09. 2016.).

Prva obrtna škola osnovana je u Londonu 1851., a zatim u Beču 1864.

229

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

veliku potrebu za brojnim obrtnicima-umjetnicima koji bi podigli naš obrt na europsku razinu tog vremena.6 Zaslugu za ideju o osnutku Obrtne škole u Zagrebu i njeno ostvarenje treba pripisati Izidoru Kršnjavom, osnivaču i dugogodišnjem predsjedniku Društva umjetnosti u Zagrebu7, a od 1891.-1895. godine predstojniku Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade. Još prije Bolléa Izidor Kršnjavi bio je veliki zagovornik obrtnoumjetničke djelatnosti u Hrvatskoj. Nakon velikog potresa u Zagrebu 9. studenoga 1880., osjetio se manjak građevinskih radnika. Tu je situaciju Kršnjavi iskoristio i kod Zemaljske vlade isposlovao otvaranje Obrtne škole u kojoj bi se obrazovali majstori sposobni da poprave potresom nastale štete, a napose da sudjeluju u restauraciji katedrale. Kršnjavijeva ideja da treba iškolovati vlastiti kadar naišla na veliki broj pristaša. U pismu bosanskom ili đakovačkom i srijemskom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, čovjeku koji je golemom snagom djelovao na mnoge svoje suvremenike, napominje: Skrajnje je vrijeme da se kod nas, barem u glavnijih mjestih, na priliku u Zagrebu, Rijeci, Varaždinu, Osijeku, počimaju dizati obrtničke škole, da sve što il’ kamenom, il’ staklom, il’ drvetom, il’ platnom (...) proizvađamo, bude lijepo i umjetno proizvedeno. Ako će igdi uložen novac stostrukim plodom uroditi, to će sigurno po školi. Budući da je Kraljevina Hrvatska i Slavonija unutar Austro-Ugarske Monarhije financijski slabo stajala osnivanje Škole bio je velik izdatak kojega Kršnjavi jedva uspijeva isposlovati. Za projekt Obrtne škole zainteresirana je i Kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu, no ipak ne želi na sebe preuzeti odgovornost za neuspjeh pa osnutak škole povjerava Društvu umjetnosti. Ne čekajući na razumijevanje onih koji su imali novac, Kršnjavi moli predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Ivana Vončinu da prema svojim mogućnostima pomogne osnovati Obrtnu školu. „Vončina se odazvao pozivu i 12. X. 1882. obavijestio je Odbor Društva umjetnosti da je izabran direktorij Obrtne škole u sastavu Hermann Bollé, Izidor Kršnjavi i Eduard Suhin8, te da prema naredbi Zemaljske vlade broj 10034 od 9. X. 1882. treba školu što prije otvoriti osobito njezin građevno-obrtni odsjek“9. S ovim ovlaštenjem članovi direktorija započeli su silnom energijom raditi na otvorenju škole. Ugovorom od 30. listopada unajmljuje se kuća na Dolcu 2, sa deset prostorija za potrebe Škole i internata za dvadeset učenika. Zgrada je bivši cistercitski samostan, vrlo zapuštena, loših higijenskih uvjeta i bez vodovoda. Gradski školski odbor dao je klupe, stolove i zbirke za potrebe škole, a nabavljene su i 6

Danica Bobinac; Smiljana Lazić-Marinković (mentorica), Samostalni istraživački rad učenika - Hermann Bollé i Obrtna škola u Zagrebu, u: Nacionalni pokret u Hrvatskoj u 19. stoljeću. Treći hrvatski simpozij o nastavi povijesti, AZOO, Zagreb 2008., 147.

Kršnjavi je još od 1868. zagovarao osnivanje Društva umjetnosti, koje je konstituirano u Zagrebu 1878. Društvo umjetnosti je 1879. potaknulo osnivanje Muzeja za umjetnost i obrt i s njim povezane Obrtne škole. Muzej je osnovan 1880., a nedugo poslije toga, 1882. osnovana je i Obrtnu škola.

Prebendar Župne crkve sv. Marka.

Mira Kolar Dimitrijević, Zagreb, stogodišnjica obrtne škole, „Fragmenti iz kronike“, KAJ, 3. Zagreb 1982, 76.

230

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

slamnjače, posteljina i odjeća za potrebe internata. U Pučkoj kuhinji Društva čovječnosti za učenike je osigurana i hrana. Dana 12. listopada 1882. Zemaljska vlada je raspisala natječaj za dvadeset besplatnih mjesta u školskom internatu. Vlada je stipendirala učenike između 11 i 15 godina, od kojih su svi bili bez očeva, pri čemu se pazilo da učenici budu iz raznih dijelova civilne Hrvatske. Osim dvadeset internista u školu je upisano i dvadeset i pet eksternista koji su morali plaćati 60 forinti godišnje školarine. Angažirani su i nastavnici, a njihove plaće bile su manje nego što je uobičajeno jer Škola nije mogla plaćati više. Plaće su se namirivale iz kredita od 5.000 forinti, koje je Zemaljska vlada odobrila za pokusni rad škole.10 Izrađena je i „naukovna osnova“ za prvi tečaj. Izidor Kršnjavi je s nastavnicima teorijske obuke preuzeo izradbu osnove za teoriju, a Hermann Bollé s nastavnicima crtanja i praktičnoga rada izradbu naukovne osnove za crtanje i praktični rad. Naukovnom osnovom Bolléa i Kršnjavog predviđena su četiri odijela: građevni, mehanički, umjetnički i kemijsko-obrtni, te teorijska i praktična nastava. Predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Ivan Vončina „osnovu“ je odobrio s napomenom da je treba smatrati privremenom jer će je praksa promijeniti. Rad Obrtne škole vlada je odobrila 11. studenoga 1882. Imenovani su članovi direktorija: Kršnjavi je postavljen za pročelnika, Suhin je zadužen za financije, a Bollé za praktičnu nastavu. Službeno i svečano otvorenje škole bilo je u nedjelju 10. prosinca 1882. godine, misom u crkvi sv. Marije na Dolcu i pozdravnim govorima. U svom govoru Kršnjavi je rekao: „Znamo, da se nadate velikoj koristi od te škole, (...). Škola će pomoću vrsnih učitelja, valjanih majstora i čestitih naših učenika sigurno postići svoj cilj i opravdati vaše povjerenje.“11 Školu je proglasio otvorenom Ivan Vončina, naglasivši je pokusnom, te da će tek nakon vidljivih rezultata dobiti stalnost. U Školu su bile uprte oči javnosti. Nastava je neprestano usavršavana , a bila je uvedena i kontrola ravnateljstva ne samo nad đacima već i nad nastavnicima. Nastavničke su obveze izricane putem prisege ili zakletve, a nastavnici se biraju dekretom. Izidor Kršnjavi je dekretom Odjela za bogoštovlje i nastavu br. 2930 od 4. travnja 1883. postavljen za rukovoditelja škole i nadzornika učenja teoretičkih predmeta, uz simboličnu naknadu od 300 forinti godišnje.12 Kršnjavi je zabranio da se učenicima diktira, a u nedostatku knjiga za teoretičke predmete odredio je da se upotrebljavaju udžbenici za građanske škole. Osobito se strogo pazilo da učenici ne uče „suvišne stvari“. No, unatoč skromnim financijskim sredstvima ravnateljstvo je uvažavalo opravdane zahtjeve nastavnika za nastavnim pomagalima. Iz naukovne osnove (nastavnog plana) vidljivo je da je nastava trajala od 8 do 12 sati s pola sata odmora, te od 14 do 20 sati s jednim satom odmora. Teoretske obuke bilo je svaki dan četiri i pol sata, a praktične 10

Isto, 76-77.

Isto, 77-78.

Isto, 80.

231

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

Druga generacija redovnih i vanjskih polaznika Obrtne škole s nekolicinom nastavnika i prefektom iz 1883.-84. godine. Presnimka fotografije iz 2002., Škola primijenjene umjetnosti i dizajna.

četiri. Na praktičnoj nastavi učenici su bili podijeljeni u manje grupe pa se nastava odvijala individualno. Kasnije se, ubacivanjem novih predmeta, broj nastavnih predmeta popeo na šezdeset i šest pa je nastava trajala svaki dan po deset sati, a šest sati bilo je rezervirano za nedjelju. U školi se jako pazilo na disciplinu jer se smatralo da bi njeno narušavanje ometalo brzo postizanje cilja. Mnogi učenici bili su prvi put odvojeni od svojih domova i nenaviknuti na internatsku disciplinu i intenzivno učenje. Neki su učenici morali napustiti školu zbog slabe fizičke kondicije, a neki su odustajali jer im je namijenjeni nauk bio pretežak. Škola je pomagala siromašne i darovite dječake o kojima je vodila brigu i kasnije, a isključivala loše i lijene đake kako ne bi teretili skromna financijska sredstva Škole. Zbog važnosti Škole, a i dobrih rezultata prvih godina, Zemaljska vlada je uvelike pomagala Obrtnu školu stoga “visokim otpisom” 1887. povjerava Hermannu Bolléu, izgradnju nove zgrade u koju će se smjestiti Obrtna škola, internat škole i Muzej za umjetnost i obrt. „Muzej za umjetnost i obrt naredbom ´visoke kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 29. ožujka 1886. broj 12413 ex 1885.´ spojen je s Obrtnom školom. (...) Spajanje muzeja i škole uvjetovalo je ozbiljno razmišljanje o gradnji nove

232

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

zgrade u koju bi se smjestile obje ustanove „13. Nova reprezentativna palača Obrtne škole i s njom spojenog Muzeja za umjetnost i obrt gradi se na Sveučilišnome trgu14. Zgrada je građena između 1888.−1891. godine, a najvećim je dijelom bila dogotovljena 1888. godine, o čemu svjedoči i godina zabilježena na vrhu atike središnjeg rizalita na istočnome pročelju. Južno krilo zgrade dograđeno je u prosincu 1903. godine na trgu Khuena Hedervaryja15, između Obrtne škole i ženske preparandije. „Zgrada Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu svečano je blagoslovljena u nedjelju 21. lipnja 1891.“16 U pravokutnom polju iznad portala izvorno je stajao natpis: „KR. OBRTNA ŠKOLA I MUZEJ ZA UMJETNOST I OBRT“17. Zgrada je planirana vrlo raskošno za sredinu i okolnosti u kojima je nastala: Srednji dio zgrade u pročelju obuhvaćao je prostorije Muzeja za obrt i umjetnost i knjižnicu, u površini od 2.520 m². Južno krilo obuhvaćalo je prostorije internata, stanove upravitelja, prefekata, spavaonice pitomaca, veliku blagovaonicu za 120 pitomaca, bolnicu, dvoranu za učenje, dvoranu za glazbu, kuhinju, stanove za kućanstvo, kupaonicu za pitomce i ostale prostorije te razrede za teoretsku obuku. Sjeverno pokrajnje krilo obuhvaćalo je kiparske atelijere, ravnateljsku pisarnu s ravnateljevim atelijerom za crtanje, stanom vratara i atelijer za dekorativno slikarstvo , u površini od 2.800 m². U prvom katu nalazio se ravnateljev stan i prostorije graditeljske škole. Sjeverno krilo završavalo je na zapadnoj strani jednokatnom gradnjom površine 650 m² u kojoj je bio smješten lončarski odjel. Između oba pokrajnja krila glavne dvokatne zgrade smještene su radionice, u površini od 1.275 m², a između ovih smještena je skupna dvorana za pitomce. U školi su bile uređene kompletne radionice za bravarstvo, stolarstvo, klesarstvo, kiparstvo, dekorativno slikarstvo, drvorezbarstvo i tokarstvo, za 30 pitomaca, a od 1885. godine lončarija i pećarija koje su 1892. godine zatvorene. „Sadržajno je cijela zgrada bila koncipirana tako da srednji ulaz pripada Muzeju (br. 10), jer se time dijelio radi i neradni dio zgrade; južni ulaz (br. 9) vodio je u internatski sklop (đački dom), a danas je dio Muzeja; sjeverni ulaz (br. 11) je ulaz za nastavno osoblje i ravnatelja, a danas je to glavni ulaz u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Svi su prostori povezani dugačkim nadsvođenim hodnicima, a katovi povezani velikim stepeništima, te se i danas taj prostor doima labirintskim i ogromnim. Između sjevernoga i južnoga dijela su dva krila paralelna 13

„O tim razmišljanjima svjedoči i jedna skica istočnoga pročelja te dva presjeka ´zagrebačke zemaljske obrtne škole´ s potpisima Hermanna Bolléa datirani godine 1886. (...) Bolléove skice iz 1886. i mnoge druge, premda nesignirane skice, svjedoče da je Bollé kontinuirano radio na izvedbi projekta za novu zgradu škole i muzeja.“, Knjižnica Muzeja za umjetnost i obrt (dalje MUO), Ivan Srša, „Istočno i južno pročelje zgrade Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu“, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 16, Zagreb 1990., 145.

Danas Trg maršala Tita.

Danas Rooseveltov trg.

Srša, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 149-152.

Godišnjak donosi i vijest: „u pravokutnom polju iznad portala izvorno je stajao natpis: ´KR. OBRTNA ŠKOLA I MUZEJ ZA UMJETNOST I OBRT´. Naknadno su slova ´KR´ odstranjena, jednako kao što je odstranjen i grb koji je bio ovješen na vrhu atike, ispod datuma s godinom 1888. U međuvremenu, u obnovi pročelja 1986. do 1987. u cijelosti je odstranjen dio teksta koji se odnosi na Obrtnu školu.“, Isto, 154.

233

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

Nacrt pročelja obrtne škole, Hermann Bollé. Preuzeto iz: Rapo, Vesna, Hermann Bollé i Obrtna škola Zagrebu, 1882.-2002., izložba u povodu 120 godina škole primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb, 2002., 32-33.

glavnom pročelju u kojemu su i danas (kao i nekada) stručni odjeli škole ili radni i restauratorski odjeli muzeja.“18

Najvažniji Bolléov projekt - obrtna škola (1890.-1914.) Godine 1889., Zakonom o ustrojenju zemaljske obrtne škole u Zagrebu19, škola je proglašena definitivnom, a 1890. godine Bollé je imenovan samostalnim ravnateljem i upraviteljem Škole, internata i Muzeja, i na tim funkcijama ostaje do odlaska u mirovinu 1914. godine. Kroz trideset i dvije godine vođenja Obrtne škole Bollé je odgojio stotine pitomaca koji su zauzeli vodstvo u obrtničkom staležu, a u umjetničkom obrtu prva mjesta. 18

Zrinka Tatomir Jurčić, Povijest grada Zagreba, Zgrada na Trgu maršala Tita - broj 9, 10 i 11 stanari - MUO i ŠPUD (13. prosinac 2010. ), „Hermann Bollé - dobrodusni prof. Dumbledore zagrebackog hogwartsa“ https:// www.facebook.com/notes/hermann-bollé-1845-1926/hermann-bollé-dobrodusni-prof-dumbledore-zagreb (pristup ostvaren 22. rujna 2016.).

19 “

Zakon o ustrojenju zemaljske obrtne škole u Zagrebu“, potvrđen je 10. prosinca 1889. i glasi: „Mi Franjo Josip Prvi po milosti božjoj cesar austrijanski, kralj Češki itd. i apostolski kralj kraljevinah Ugarske, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije potvrdjujemo predloženi Nam u osnovi po hrvatsko-slavonsko-dalamtinskomu saboru zakon o ustrojenju zemaljske obrtne škole u Zagrebu. §1. Za teoretičku i praktičnu naobrazbu mladićah, koji se žele posvetiti obrtu, pokusno ustrojena obrtna škola u glavnom gradu Zagrebu proglašuje sa oviem kralj. zemaljskom obrtnom školom. Sastavnim dielom te škole je muzej za umjetnost i obrt. §2. Oba ova zavoda smještaju se definitivno u novoj u tu svrhu zemaljskim sredstvima podignutoj zgradi, (...) Provedba ovoga zakona povjerava se banu. Dano u Beču dne desetoga prosinca godine hiljadu osamsto osamdeset i devete. (M. P.) Franjo Josip v.r., Imbro Josipovich s.r. Dragutin grof Khuen-Hedervary s.r.“, Knjižnica hrvatskog školskog muzeja (dalje HŠM), inv. br. 3153, „Zakoni“, „Br. 2. Zakon od 10. prosinca 1889. o ustrojenju zemaljske obrtne škole u Zagrebu“, SLUŽBENI GLASNIK kr. hrv. slav. dalm. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, U Zagrebu, 31. siječnja 1890., Komad I., 3-8; MUO, inv. br. 3511, IZVJEŠTAJ kr. zem. obrtne škole i muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu koncem školske godine 1913.-1914., (Zagreb: kr. zemaljska tiskara, 1914), 3.

234

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

Osim što je ravnatelj, Bollé radi naučne osnove za crtanje i praktični rad te nacrte po kojima učenici rade u radionicama. Uz Bolléa i prema njegovim nacrtima, u radu na svojoj zgradi sudjelovali su i sami učenici. U godišnjim izvještajima spominje se rad na unutarnjem uređenju Muzeja, na namještaju biblioteke, stijenama i stropovima, ogradama stubišta, kamenim oplatama za vrata Muzeja, viseće svjetiljke na plin u prostoru Muzeja, rešetke na prozorima te velika četverokrilna bogato urešena muzejska vrata. Škola potiče razvoj obrta i intenzivno sudjeluje u umjetničkom životu, izlažući i na velikim gospodarskim i svjetskim izložbama: Trst 1882., Budimpešta 1885. i 1886., Pariz 1900. godine. Ujedno organizira niz manifestacija u javnom životu Zagreba i Hrvatske. Škola je posjedovala zbirke za sve predmete i potrebne modele za sve zanate koji se uče u Obrtnoj školi. Svi ovi predmeti, kao i zbirke, razneseni su za vrijeme svjetskog rata, samo je jedan dio uzoraka bravarije zaslugom nastavnika Đure Burića spašen.20 Uz Obrtnu školu, 1897. godine osnovana je i pripojena Graditeljska škola21, kojoj je također ravnatelj Bollé. Iz Graditeljske škole razvila se Državna srednja tehnička škola koja je prerasla u Arhitektonski fakultet, a nastavnici iz Obrtne škole, od 1907. godine, angažirani su i na tek osnovanoj Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. Bollé je, kao zavodski ravnatelj, 1904. godine izradio znanstvenu osnovu za odjel za odrasle djevojke u kojem će djevojke vježbati i usavršavati se u crtanju i izradi umjetno-obrtnih predmeta. Velik je broj znamenitih osoba vezanih za Obrtnu školu. U Izvještaju kraljevske zemaljske Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, u poglavlju „Učiteljski Zbor, b) Stanje 1913./14.“ navode se imena, zaduženja i ostale informacije o trideset i šest profesora, učitelja i poslovođa. To su: Marek Ivan, pl. Eckhel Hektor, Frangeš Mihanović Robert, Crnčić Menci Klemens, Tišov Ivan, Dryak Josip, Schön Edo, Gentckov Karlo, Patriarh Slavoljub, Csikos Bela Sesija, Auer Robert, Vitković Dimitrije, Dr. Schwarz Gavro, Peroš Marko, Valdec Rudolf, Kovačević Ferdo, Reichwein Adolf, Pavačić Franjo, Morak Dragutin, Franz Ignjac, Iveković Oton, Pečar Cvjetko, Dr. Ignacije Repar, Dominković Vjekoslav, Nuidini Fran, Bauer Petry Hinko, Burić Đuro, Pihler Vilim, Kocijančić Marko, pl. Rimay Viktor, Krameršek Jakov, Basler Milan, Pintarić Ivan i Filipović Luka te zavodski vratar Franjo Gašparić i uredski podvornik Fabijan pl. Vragović.22 Većina učitelja i profesora „obučavali“ su u obrtnoj i u graditeljskoj 20

20 HŠM, Vojta Braniš, drž. obrtna škola u Zagrebu, „Izvještaj Državne obrtne škole u Zagrebu koncem školske godine 1932-1933, Pedeset godina Državne obrtne škole, kratki historijat“, Zagreb: Obrtna škola, 1933., 15-16

Ustrojni štatut Građevno-stručne škole spojene sa kr. zemaljskom obrtnom školom u Zagrebu, izdan naredbom kralj. zem. vlade odjela za bogoštovlje i nastavu, od 15. kolovoza 1897., br. 13.433, a promijenjen naredbom od 23. srpnja 1908. br. 27.149, nalazi se u: MUO, IZVJEŠTAJ, Građevno-stručne škole spojene sa kralj. zem. obrtnom školom u Zagrebu, koncem godine 1915.-1916., Zagreb 1916., tisak kr. zemaljske tiskare, 3.

MUO, IZVJEŠTAJ kr. zem. obrtne škole i muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu koncem školske godine 1913.1914., 42-47.

235

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

Učiteljski zbor iz godine 1894. Sjede s lijeva na desno: Đuro Burić, Josip Bauer, upravitelj Hermann Bolle, Hektor Eckel, Ignjat Franc, Ignjat Vuksan. Stoje s lijeva na desno: Josip Vidnjević, Ivan Pintarić, Gustav Kaltnecker, Milan Basler, Dragutin Erega, Janko Koncijančić, Jakob Pešek, Adolf Reichwein, N. Šandor, Slavoljub Patriarch, Đuro Kuten i Vilim Pichler. Presnimka fotografije iz 2002., Škola primijenjene umjetnosti i dizajna.

školi dok su neki bili „pridijeljeni višoj školi za umjetnost i umjetni obrt“, primjerice: Frangeš Mihanović Robert, Crnčić Menci Klemens, Csikos Bela Sesija, Auer Robert, Iveković Oton i Valdec Rudolf. Strukovni učitelji i profesori kraljevske zemaljske obrtne škole pridijeljeni na službovanje „privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt“ u Zagrebu, ostaju i dalje na mjestu dosadašnjega službovanja.23 Većina tih znamenitih ljudi bili su i đaci Obrtne škole. Prefekti i ravnatelj stanovali su u školskoj zgradi. Ravnatelj Škole, internata i Muzeja, Hermann Bollé, tu je stanovao do umirovljenja. Godine 1913. umirovljen je na vlastitu molbu. Za priznanje njegovog mnogogodišnjeg vjernog i uspješnog službovanja car Franjo Josip I. podijelio mu je naslov kraljevskog ugarskog dvorskog savjetnika.24 Nakon umirovljenja Bollé je i nadalje u Učiteljskom zboru u Graditeljskoj školi, sa zaduženjem „kr. ugar. dvorski savjetnik i građevni savjetnik, ravnatelj“, učitelj 23

HŠM, „Osobne vijesti“, Iveković Oton (br. 17 922); Valdec Rudolf (br. 17 923), SLUŽBENI GLASNIK, (Zagreb), 3. X. 1914, 129.

„Njegovo cesarsko i kraljevsko apostolsko Veličanstvo blagoizvoljelo je previšnjim rješenjem od 25. rujna 1.913. kab. br. 2274 ravnatelju kr. zemaljske obrtne škole u Zagrebu, Hermanu Bolléu, povodom njegovog, na vlastitu molbu uslijedilog umirovljenja, u priznanje njegovog mnogogodišnjeg vjernog i uspješnog službovanja premilostivo podijeliti naslov kr. ug. dvorskog savjetnika uz oprost od pristojba. (Br. 20.960.), HŠM, „Osobne vijesti“, SLUŽBENI GLASNIK kr. hrv.-slav.-dalm. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, (Zagreb: Tisak kr. zemaljske tiskare), 31. X. 1913., 369.

236

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

prostoručnog crtanja u I. razredu, u Graditeljskoj školi. U rubrici „Bilješke“ zapisano je: „Posjeduje jubilarni krst Franje Josipa I., Jubilarnu kolajnu, orden sv. Save III. reda, njemačku ratnu kolajnu (1870-71), fran. krst počasne legije, ug. drž. zlatnu kolajnu, počasnu diplomu tršćanske i budipeštanske izložbe, 2 zlatne i 1 srebrnu kolajnu pariške izložbe – Član povjerenstva za ispit kandidata srednjoškolskog učiteljstva u prostoručnom crtanju i član vještačkoga povjerenstva o autorskom pravu – Arhitekt stol. Crkve u Zagrebu.“ 25 Herman Bollé napustio nas je 17. travnja 1926. Počiva na groblju koje je sam osmislio i na kojem je pokazao svu svoju graditeljsku umješnost – na zagrebačkom Mirogoju.

Zaključak Hermann Bollé, arhitekt, graditelj, obnovitelj, povjesničar umjetnosti i pedagog rođen je u Kölnu, 18. listopada 1845. godine, u obitelji kölnskih graditelja, umjetnika i intelektualaca. Već od 1876., kao suradnik Bečkog arhitekta Friedricha von Schmidta, u odjelu za gradnju izvan Beča, Bolle sudjeluje u brojnim projektima. Godine 1878. Bolle se definitivno nastanjuje u Zagrebu te započinje intenzivnu arhitektonsku, društvenokulturnu i pedagošku djelatnost. U Hrvatskoj i Zagrebu ostaje pola stoljeća, do kraja života 17. travnja 1926. godine, a u tom razdoblju ne samo što će izgraditi ili obnoviti bezbroj objekata nego će steći novu domovinu gradeći je za sebe i za nas. Hermann Bollé je graditelj i obnovitelj mnogih sakralnih, stambenih i monumentalnih objekata, no danas smo mišljena da je najveći i najvažniji Bolléov projekt Obrtna škola u Zagrebu. Veliki potres u Zagrebu 1880. godine povod je za osnivanje Obrtne škole. Tu je situaciju Iso Kršnjavi iskoristio i kod hrvatske vlade isposlovao otvaranje obrtne škole u kojoj bi se obrazovali majstori sposobni da poprave potresom nastale štete, a napose da sudjeluju kod restauracije katedrale. Kršnjavijeva ideja da treba iškolovati vlastiti kadar naišla na veliki broj pristaša. Kraljevska zemaljska vlada osnutak obrtne škole povjerila je Društvu umjetnosti. Društvo je opunomoćilo tri osnivača i člana upravnog odbora: Izidora Kršnjavoga, Hermanna Bolléa i prebendara župne Crkve sv. Marka Eduarda Suhina. Naredbom vlade od 9. listopada 1882. godine, u Zagrebu je osnovana Kraljevska zemaljska obrtna škola i spojena je s Muzejom za umjetnost i obrt. Obuka je započela 10. prosinca u neprikladnom prostoru. Godine 1883. škola je preseljena u adaptiranu zgradu u Ilici 45. Već nakon pet godina i ta zgrada postaje premalena. Zbog potrebe za posebnom zgradom sa školskim internatom i muzejskim prostorom, a i zbog dobrih rezultata prvih godina, Zemaljska vlada je već 1887. godine povjerila Hermannu Bolléu izradu nacrta za novu školsku zgradu. Nova reprezentativna palača Obrtne škole i s njom spojenog Muzeja za umjetnost i obrt sagrađena je u Donjem 25

MUO, IZVJEŠTAJ kr. zem. obrtne škole i muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu koncem školske godine 1913.1914., 42.

237

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

gradu, na Sveučilišnom trgu. Posvećena je 21. lipnja 1891. godine. Uz Bolléa i po njegovim nacrtima generacije učenika Obrtne škole sudjelovale su u radu na svojoj zgradi. Osnovne zadaće škole bile su tri glavne umjetničke grane: arhitektura, plastika i dekorativno slikarstvo. Za tu svrhu u školi su uređene kompletne radionice. Godine 1889. Škola je proglašena definitivnom. Muzej za umjetnost i obrt sastavni je dio Škole. Godine 1890. Bolle je imenovan samostalnim ravnateljem i na toj dužnosti ostaje do odlaska u mirovinu 1914. godine. U 32 godine upravljanja Obrtnom školom Bolle je odgojio stotine pitomaca koji su zauzeli vodstvo u obrtničkom staležu, a u umjetničkom obrtu prva mjesta. Uz Obrtnu školu je 1897. osnovana i pripojena Graditeljska škola, kojoj je također ravnatelj Bolle. Iz Graditeljske škole razvila se Državna srednja tehnička škola koja je prerasla u Arhitektonski fakultet, a od 1907. godine nastavnici iz Obrtne škole angažirani su, na tek osnovanoj Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. Bolle je kao zavodski ravnatelj 1904. godine izradio i znanstvenu osnovu za odjel u kojem će odrasle djevojke vježbati i usavršavati se u crtanju i izradi umjetno-obrtnih predmeta. Ono što je on učinio kao pedagog i učitelj na Obrtnoj školi bio je daljnji preduvjet kontinuirano kvalitetnoj opremi arhitekture i ambijenata u Hrvatskoj i Zagrebu na smjeni stoljeća.

238

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

Hermann Bollé - utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne škole u Zagrebu (1882.-1914.) Sažetak U ovom se radu pokušava rekonstruirati i barem donekle osvijetliti važnost trenutka u kojemu je osnovana Obrtna škola, a također i važnost Obrtne škole za razvoj strukovnog i umjetničkog školstva u Zagrebu i Hrvatskoj do danas. Cilj rada je otkrivanje i produbljivanje spoznaja o Hermannu Bolléu - izuzetnoj osobi koja je svojim radom zadužila Zagreb i Hrvatsku, utemeljitelju Obrtne škole, osobi koja je svojim pedeset godišnjim djelovanjem u Zagrebu i Hrvatskoj sudjelovala u oblikovanju hrvatskog identiteta i europskog zajedništva. Hermann Bollé je arhitekt, izniman dizajner - što potvrđuje bezbroj sačuvanih nacrta, a posebice vrstan pedagog. Od njega su uistinu naučili obrt graditelji, kipari, klesari, kovači, stolari, rezbari, koji su obogatili Zagreb istančanim detaljima urbane i arhitektonske opreme. Zasigurno ne bi sve to uspio da nije imao dobre suradnike i učenike u Školi koja obilježava njegov život i rad. Uz nju će ga vezati njegovo djelo, i on će zajedno s njom utkati sebe u grad kojemu je posvetio život. Danas možemo reći da je Bolléov dolazak u Zagreb bio sudbonosan za grad, gdje je njegovo djelo uočljivo u mnogim segmentima - strukturi grada, vizurama, urbanoj opremi, posebice tradiciji oblikovnog školstva, a Škola, kojoj je osnivač i ravnatelj trideset i dvije godine dio je tog bogatstva. Hermann Bollé dio je naše povijesti. Djelovao je među nama trostruko - kao arhitekt, obnovitelj i promicatelj obrta.

239

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 227-240 Smiljana Lazić-Marinković: Hermann Bollé, utemeljitelj, učitelj i ravnatelj Obrtne...

Hermann Bollé – Gründer, Lehrer und Direktor der Handwerkerschule in Zagreb (1882-1914) Zusammenfassung In dieser Arbeit wird versucht, die Wichtigkeit des Zeitpunktes als die Handwerkerschule gegründet wurde sowie die Bedeutung der Handwerkerschule für die Entwicklung der beruflichen und künstlerischen Bildung in Zagreb und Kroatien bis heute zu rekonstruieren oder wenigstens einigermaßen ans Licht bringen. Ziel der Arbeit ist, die Kenntnisse über Hermann Bollé- einer außergewöhnlichen Persönlichkeit, die mit ihrem Wirken Zagreb und Kroatien zu Dank verpflichtete, über den Gründer der Handwerkerschule, eine Person, die mit ihrer fünfzigjährigen Tätigkeit in Zagreb und Kroatien an der Gestaltung der kroatischen Identität und der europäischen Gemeinsamkeit teilnahm – zu entdecken und vertiefen. Hermann Bollé ist Architekt, hervorragender Gestalter – was zahllose erhaltene Zeichnungen beweisen, besonders vorzüglicher Pädagoge. Von ihm erlernten wahrhaftig ihr Gewerbe Baumeister, Bildhauer, Steinmetze, Schmiede, Tischler, Schnitzer, die Zagreb mit feinen Einzelheiten der urbanen und architektonischen Ausstattung bereicherten. Sicherlich wäre ihm das alles nicht gelungen, hätte er keine gute Mitarbeiter und Schüler in der Schule, welche sein Leben und Werk kennzeichnet, gehabt. Mit ihr verbindet ihn sein Werk und zusammen mit ihr ist er mit der Stadt, der er sein Leben widmete, verwoben. Heute kann man sagen, dass Bollés Ankunft in Zagreb für die Stadt, in welcher sein Werk in vielen Teilen erkennbar ist – in der Stadtstruktur, den Aussichten, der urbanen Ausstattung, besonders in der Tradition der Formenbildung, schicksalhaft war, und die Schule, die er gründete und zweiunddreißig Jahren leitete, ist ein Teil dieses Reichtums. Hermann Bolle ist Teil unserer Geschichte. Er wirkte dreifach unter uns – als Architekt und als Erneuerer und Förderer des Handwerkes.

240

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

Dr. sc. Suzana Leček znanstvena savjetnica Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Opatička 10, Zagreb – Starčevićeva 8, Slavonski Brod slecek@isp.hr

UDK: 323.15(497.5 =112.2)(091) Pregledni rad Primljeno: 4.10.2016. Prihvaćeno: 5.10.2016.

Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji i Srijemu 1918.-1941. Istraživanje ukazuje na zanimljivost zavičajnih knjiga kao izvora za hrvatsku međuratnu političku povijest, na njihova ograničenja, ali i vrijednost, posebice za lokalnu povijest (općine), povijest (samo)uprave, te povijest udruga kao posrednika (intermedijatora) politike i ideologije u sve društvene slojeve.1

Ključne riječi: zavičajne knjige (Heimatbücher), njemačka manjina, političke prilike, Hrvatska seljačka stranka

Zahvaljujem dr. sc. Vladimiru Geigeru koji mi je omogućio korištenje zavičajnih knjiga iz svoje bogate biblioteke.

241

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

Nijemci (folksdojčeri) koji su potkraj i nakon Drugog svjetskog rata bili prisiljeni napustiti Hrvatsku / Jugoslaviju (kao i istočnu i jugoistočnu Europu), ostali su barem sjećanjima vezani za svoju staru domovinu. O životu u „starom kraju“ svjedoče izlošci u muzejima, starije generacije prisjećaju ga se na sastancima udruga, a posebno vrijednu skupinu memorabilija čine knjige posvećene povijesti njemačke prisutnosti u krajevima u kojima je ona nasilno prekinuta. Danas gotovo da i nema bivšeg njemačkog naselja u jugoistočnoj Europi niti ozbiljnijeg događaja iz povijesti Podunavskih Švaba kojemu nije posvećena knjiga ili članak. Podunavskošvapska literatura izuzetno je opsežna, pa iako je subjektivna i uglavnom bez znanstvenih pretenzija, ipak sadrži dragocjene podatke o svijetu koji je nestao, te može pomoći u razjašnjavanju pojedinih “bijelih mrlja” jugoistočnoeuropskih historiografija, pa tako i hrvatske. Bilo bi nemoguće dati pregled ukupne literature, pa ćemo se ovom prilikom ograničiti na poseban genre unutar nje, a to su knjige, monografije i zbornici o pojedinim mjestima, poznate kao zavičajne knjige (Heimatbuch). 2 Te se knjige uglavnom drže istog koncepta: pregled povijesti, sjećanja, crtice iz zajedničke prošlosti, popis njemačkih obitelji. U pravilu sadrže i dosta etnografskog gradiva, te mnoštvo zanimljivih starih 2

Usp. Anton Tafferner, „Donauschwäbische Heimatbücher und Ortsgeschichten in chronologischer Reichfolge 1777-1972“, u: Donauschwäbische Lehrer- und Fofschungsarbeit, ur. Josef Volkmar Senz, Südostdeutsches Kulturwerk: München 1973., 301-326; Wolfgang Kessler, „Njemačke ‘zavičajne knjige’ o Jugoslaviji“, Historijski zbornik, 31-32/1978.-1979., 505-506; Vladimir Geiger, „Njemačke ‘Zavičajne knjige’ kao izvor podataka za povijest sporta u Đakovu i Đakovštini do 1945. godine“, Povijest sporta, 20/1989., br. 80, 331-335; V. Geiger, „Slavonija u podunavskošvapskoj historiografiji“, Osječki zbornik, br. 21, 1991., 339-342; V. Geiger, „Njemačke ‘Zavičajne knjige’ za Đakovštinu“, Historijski zbornik, 55/1992., 352-353; Josef Eder, „Donauschwäbische Heimatstuben“, u: Geschichte, Gegenwart und Kultur der Donauschwaben. Texte aus dem Jahresprogramm 1995 der Landsmannschaft der Donauschwaben Bundesverband, Heft 6, Landsmannschaft der Donauschwaben, Bundesverband: Sindelfingen 1995., 20-22; V. Geiger, „Hrvatska Baranja u podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici. Prilog baranjskoj bibliografiji“, Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir, sv. 2, Beli Manastir 2005., 131-137; V. Geiger, „Povijest i sudbina Folksdojčera u podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici“, u: Povijesne zaobilaznice. Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj, ur. Nives Rittig-Beljak, Ljiljana Marks, Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj, Zagreb i Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb: Zagreb 2009., 6687; V. Geiger, „Podunavskošvapske zavičajne knjige za Slavoniju, Srijem i Baranju“, Putujući Slavonijom za 2011., br. 28, SN “Privlačica”: Vinkovci 2010., 20-24; Leni Perenčević, „‘Fern vom Land der Ahnen’ - Zur Identitätskonstruktion in bosniendeutschen Heimatbüchern“, u: Jahrbuch für deutsche und osteuropäische Volkskunde, Band 51, ur. Elisabeth Fendl, Werner Mezger, Michael Prosser-Schell, Hans-Werner Retterath, Teresa Volk, Waxmann Verlag: Münster 2010., 47-52. (Isto kao: Leni Perenčević, „‘Pravo na zavičaj’ - Identitet bosanskih Nijemaca u poslijeratnoj Njemačkoj“, u: Identitet Bosne i Hercegovine kroz istoriju. Zbornik radova, 2, ur. Husnija Kamberović, Institut za istoriju: Sarajevo 2011., 157-161); V. Geiger, „O Nijemcima u Hrvatskoj“, u: Prilozi iz hrvatske historiografije. Zbornik radova sa znanstvenih kolokvija 2009. - 2011., ur. Zrinko Novosel, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Društvo studenata povijesti “Ivan Lučić-Lucius”: Zagreb 2012., 73106 (u prilogu: “Hrvatska u podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici”); Wolfgang Kessler, „Istorijsko okruženje Drugog svetskog rata u Jugoslaviji u svetlu podunavskošvapskih mesnih zavičajnih knjiga“, u: O „nestanku“ nemačkih nacionalnih manjina. Jedno teško poglavlje u istoriji Jugoslavije 1941.–1955. godine, ur. Andreas Kossert et al., Stiftung Flucht, Vertreibung, Versöhnung (Berlin), Donauschwäbisches Zentralmuseum Ulm: (u tisku!), 163-173.

242

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

fotografija. Kao što je i spomenuto, većinom su nostalgične i subjektivne, međutim taj opći ton ne treba nas odvratiti od ovih knjiga kao izvora izuzetno zanimljivih podataka. Na njihovu vrijednost povjesničari upozoravaju već desetljećima. Danas napokon možemo reći i da su prihvaćen i potvrđen izvor za znanstvenu analizu.3 Za Hrvatsku postoji veći broj zavičajnih knjiga, posebice za Slavoniju, Srijem i Baranju (njih 50-ak), pa već sam broj govori o bogatstvu potencijalne građe za istraživače. U istraživanju su korištene one koje su mi bile dostupne, a budući da ih je ukupno bilo 29 (20 za Slavoniju i zapadni Srijem, a 9 za istočni Srijem), držim da se radi o dovoljno reprezentativnom broju da i zaključci mogu biti valjani. Baranja nije uključena u istraživanje, jer nisam mogla doći do njenih zavičajnih knjiga. Ovdje nas je prvenstveno zanimalo koliko zavičajne knjige mogu biti vrijedan izvor i onima koji se ne bave isključivo Nijemcima ili nekom drugom manjinom. Budući da je za ovu priliku bilo nemoguće napraviti detaljan uvid u raznovrsne povijesne spoznaje koje možemo naći u njima, pregled je ograničen na međuratno razdoblje, a naglasak je stavljen na političku povijest. Pokušat ćemo dati ocjenu tema koje sadrže i koje bi povjesničari mogli – ili čak trebali – uključiti u istraživanje. Težište pregleda stavljeno je, kako je spomenuto, na političku povijest. Ovdje nas je prvenstveno zanimalo koliko i s kojom ocjenom zavičajne knjige spominju ključno pitanje hrvatskog međuraća - borbu Hrvatske seljačke stranke (HSS) 4 za federalizaciju i samoupravu. Prethodna istraživanja nedvojbeno su potvrdila kako je djelovanje HSS-a imalo značajan utjecaj i na život hrvatskih Nijemaca u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije.5 Napominjemo kako je njeno djelovanje na neki način sinonim hrvatske međuratne politike, jer - u specifičnim prilikama 1930ih – ne samo da je bila jedina hrvatska politička stranka, nego je prerasla u pokret i pokrivala sva područja života (osim politike organizirala je i gospodarstvo, kulturu, socijalnu politiku i 3

To potvrđuje i opsežna monografija njemačkog povjesničara Carla Bethkea (Deutsche und ungarische Minderheiten in Kroatien und der Vojvodina 1918-1941. Identitätsentwürfe und ethnopolitische Mobilisierung, Harrassowitz Verlag: Wiesbaden 2009.), koji je, uz različite arhivske izvore, historiografsku, publicističku i memoarsku literaturu te tisak, koristio i mnogobrojne podunavskošvapske zavičajne knjige za Vojvodinu, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Stranka je osnovana 1904. pod imenom Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS), a u razdoblju Kraljevine SHS/Jugoslavije dva puta je mijenjala ime, pa je 1920. preimenovana u Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS), a potom 1925. u Hrvatsku seljačku stranku (HSS). U historiografiji je uvriježeno koristiti kao opće ime ovo posljednje, tj. HSS, pa je tako učinjeno i u ovome radu.

Usp. Suzana Leček, „‘Freies Heim’ – Hrvatska republikanska seljačka stranka i Folksdojčeri“, Godišnjak Njemačke narodnosne skupine / VDG Jahrbuch, 2002., 201-220; S. Leček, „Folksdojčeri i Hrvatska (republikanska) seljačka stranka 1918.-1941.“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch, 2003., 151-162; S. Leček, „Hrvatska seljačka stranka i Nijemci u Hrvatskoj (1918. – 1941.)“, u: Nijemci u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nova istraživanja i perspektive / Die Deutschen in Kroatien und Bosnien und Herzegowina. Neue Forschungen und Perspektiven, ur. Enes S. Omerović, Institut za istoriju Sarajevo: Sarajevo 2015., 241-267; Zoran Janjetović, Deca careva, pastorčad kraljeva. Nacionalne manjine u Jugoslaviji 1918-1941, Institut za noviju istoriju Srbije: Beograd 2005.; C. Bethke, Deutsche und ungarische Minderheiten. I ondje navedeni izvori i literatura.

243

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

dr.). Stoga smo analizirali što i kako zavičajne knjige pišu o izborima, zatim o djelovanju općina (zapravo, općinske samouprave), te napokon o djelovanju raznih udruga (koje neizravno svjedoče o političkoj suradnji ili podjelama).

Politika prema manjinama Prije nego počnemo s glavnom temom ovog pregleda, spomenut ćemo ipak problem koji se toliko nameće u zavičajnim knjigama, da ga je nemoguće previdjeti. Osim toga, najuže je povezan s politikom i političkim opredjeljivanjem, pa ga budući istraživači ipak trebaju upoznati. Čak i letimičan uvid potvrdio je kako su zavičajne knjige izvanredan izvor za pitanje položaja manjina u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Zapravo, možemo govoriti o sustavnoj i stalnoj obespravljenosti, jer se prava manjina isprva uopće nisu poštivala, a poslije se njima manipuliralo. Sjećanja na režim koji je posebna prava Nijemaca (kao i drugih) držao nespojivima sa suverenitetom države unatoč međunarodnim ugovorima i obvezama, te je protiv njih koristio raznovrsne represivne mjere, obilježava mnoge zapise.6 Ovo se doživljavalo kao nepravda, ne samo radi važnosti njemačke manjine (po broju stanovnika i gospodarskoj ulozi7), nego i radi političkog držanja, odn. lojalnosti većine jugoslavenskih Nijemaca režimu (kako su neki autoro ocijenili, Nijemci su se mogli ubrojiti među „treuesten Staatsbürger und besten Steuerzahlern“8, koji su državi davali sve što je tražila, tj. vojnike i poreze, a i to “pünklicher und oft auch mehr als alle anderen Volksgruppe“9). Stoga su zavičajne knjige izvanredan izvor za istraživanje raznih područja na kojima se vodila borba za identitet, a to su bili škola (kako se to zgodno naziva, Kulturkampf Nijemaca u Jugoslaviji10), Crkva, udruge, čitaonice, te Kulturbund11. Osim brojnih 6

Primjerice: Stefan Sehl (ur.), Heimatbuch Drenje – Slatinik – Manditschevac – Pridvorje. Unvergessene Heimat Donauschwaben. Großgemeinde Drenje – Slatinik – Manditschevac – Pridvorje in Slawonien, Heimatortsgemeinschaft der Großgemeinde Drenje: Reutlingen 1994., 72; Matthias Stolz, Krndija Heimatbuch. Slawoniendeutsches Dorf ausgelöscht, Komitee der Heimetortsgemeinschaft Krndija: Graz 1987., 216-217; Philipp Grumbach, Schidski Banovci. Geschichte einer deutschen Tochtersiedlung in Syrmien, Selbstverlag des Ortsausschusses Schidski Banovci: Stuttgart 1975.1, 1986. 2, 122.

S. Sehl (ur.), Heimatbuch Drenje, 36.

M. Stolz, Krndija, 217.

Johann Herzog, Stefan Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina - Jahrmein, Heimatausschuß Jarmina: Wien, Bad Wurzbach 1976., 196.

Primjerice, S. Sehl (ur.), Heimatbuch Drenje, 68.

Kulturbund (Schwäbisch-deutscher Kulturbund) – Švapsko-njemački kulturni savez, njemačko manjinsko udruženje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslaviji, osnovano 1920. u Novom Sadu radi očuvanja nacionalnoga i kulturnoga identiteta jugoslavenskih Nijemaca. Kulturbund se razvija u izrazito središte djelovanja njemačke manjine u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Prolazi razne faze razvoja, a nekoliko je puta bio zabranjivan i obnavljan, ovisno o politici koju su prema nacionalnim manjinama te Austriji i Njemačkoj vodile pojedine jugoslavenske vlade. Pojavom nacionalsocijalizma u Njemačkoj, Kulturbund se postupno, no sve više, politizira i radikalizira. Nakon napada Njemačkoga Reicha na Kraljevinu Jugoslaviji u travnju 1941. prestaje njegovo djelovanje. Usp. “Kulturbund”, u: Hrvatska enciklopedija, 6 Kn – Mak, gl. ur. August Kovačec, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2004., 341.

244

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

informacija o njemačkoj manjini, ova poglavlja u zavičajnim knjigama daju potpuniji uvid u represivni sustav režima. Osim toga, mogu istraživaču pomoći u sagledavanju političkih prilika ne samo iz druge (njemačke), nego i iz šire perspektive (i izaći iz nekih šablona nacionalnih historiografija).12

Međuratno razdoblje u zavičajnim knjigama No, počnimo s glavnom temom, političkim prilikama u međuratnoj Hrvatskoj. Prvo što upada u oči je to da se u velikom dijelu zavičajnih knjiga politički događaji uopće ne spominju. Od pregledanih 29 knjiga, čak njih 13 (ili 45%) ne spominje politiku (barem ne izravno). Pri tom je taj postotak izraženiji u knjigama o selima u istočnome Srijemu, pa od njih 9 čak 6 ne sadrži ništa političkoga (osim Inđije, Surčina, Franztala). Kod „slavonskih“ je knjiga taj udio „nijemih“ znatno manji (od 20 njih 6, a to su za Ernestinovo, Hrastovac, Mali Bastaji, Osijek, Semeljci – Kešinci, Viškovci).13 Ostali mahom slijede obrazac u kojem se općem povijesnom okviru daju jedna ili dvije strane, što je logično s obzirom da se radi o lokalnim monografijama. Ako ima nešto više povijesnog uvoda, onda je to mahom ono što je autorima bilo najvažnije, tj. ili vrijeme dolaska (18.-19. stoljeće) ili odlaska (Drugi svjetski rat).14 Nešto opširniji prikaz političkih prilika u međuraću možemo naći samo izuzetno (kod povjesničara Oberkerscha, ili, primjerice, Necka, koji je bio posljednji načelnik Sarvaša i osobno bolje upućen u politiku, a vjerojatno i zainteresiran prenijeti svoje svjedočenje).15 Za ostale možemo reći da opći pregled pišu na temelju pojedinih nacionalnih historiografija, pa čak kratkih ili leksikonskih pregleda.16 Ipak, i u njima se osjećaju različiti stavovi, pa kako se radi o općim mjestima, mogu zvučati i kao stereotipi (ako 12

Primjerice, Adam Pott počinje s poviješću Austrije („jezgra“ države), te odmah stavlja ono što se događalo u Hrvatskoj (i kasnije Jugoslaviji) u širi kontekst. Adam Pott, Geschichte und Kulturleben der Marktgemeinde Erdevik, Selbstverlag: Worms 1971.

Hans Tisler, Sepp Aroksalash, Ernestinovo / Ernestin / Ernestinenhof. Eine Zusammenstellung von der Ansiedlung (Gründung) bis zur Vertreibug und dem Schicksal der Landsleute bis heute, s. l., s. a.; Jakob Weber, Erwin Englert, Hrastovac – Eichendorf, eine deutsche Siedlung in Slavonien, Ried, Innkreis, 1955.1, 1985.2 (engl. Prev. Eva Mueller, Windsor, Ontario 2000., 2008.3); Heinrich Heppenheimer, Friedrich Hoffmann, Anton Kraehling, Klein-Bastei. Heimatbuch eines deutschen Dorfes in Slawonien - Kroatien, Selbstverlag: Sersheim 1990.; Karl Schumm, Josef – Zlatko Stürmer, Michael Jung (ur.), Heimatbuch Essegg – Osijek, Sindelfingen 1993.; Anton Utri, Johann Schnapper, Heimatbuch Semelzi und Keschinzi, Slawonien. Zur Erinnerung an unsere einstigen Heimatdörfer, Komitee der Heimetortsgemeinschaften Semelzi und Keschinzi: Graz, Linz 1992.; Johann Possert, Viškovci Heimatbuch. Zur Erinnerung an ein kleines Bauerndorf, Eigenverlag: Lieboch 1989.

Primjerice, Carl Bischof starijoj povijesti Rume posvećuje nekih 140 strana, a većina se odnosi na 18. stoljeće. Carl Bischof, Die Geschichte der Marktgemeinde Ruma, Pannonia-Verlag: Freilassing 1958., 9-139. O 18. stoljeću dosta piše i: Adolf Kirschig, Kula – Poretsch. Die Deutschen im Poschegaer Kessel, Pannonia-Verlag: Freilassing 1962.

Josef Neck, Sarwasch – Hirschfeld. Vom Werden, Leben und Ende einer slawoniendeutschen Siedlung, Donauschwabischen Landsmannschaft in der Steiermark: Graz 1961.

Primjerice, Jung je podatke o atentatu na Radića u skupštini 1928. preuzeo iz Duden-Lexikona. Philipp Jung, Walter Nehlich, Darkowatz, Merkmale der Existenz einer donauschwäbischen Dorfgemeinde, Hilbach 2002. [DVD], 54.

245

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

su preuzeli „hrvatski pogled“, onda su to primjerice, Jugoslavija kao Velika Srbija, teza o sukobu civilizacija i kultura17). Pojednostavljeno, možemo reći da su protestantske zajednice i zavičajne knjige za Istočni Srijem kritičnije prema hrvatskoj politici18 (izuzetak je knjiga o Surčinu Franziske Zeller19). No, kod većine se provlače opće ocjene o Kraljevini kao nesređenoj državi, stalnim sukobima radi srpske politike moći, o vladavini sile, pogoršanju hrvatskog položaja u odnosu na onaj u Austro-Ugarskoj, o otporu i borbi za federalizaciju, što uostalom odgovara i interpretacijama današnje i hrvatske i srpske historiografije. (Izuzetak je Ruma, kod koje se jedine moglo naći odraz nekada lojalnog držanja, pa se hvali gospodarski razvoj manjine pod „demokratskim režimom“ („unter dem demokratischen Regime“) Kraljevine.20) Za dobar dio autora može se reći da nastoje ostati neutralni21, pa su rijetki čak i opravdani komentari poput Schreckeisovog o neuspjehu unitarizma („Eine Nation läßt sich nicht per Dekret verordnen“22 ). Upravo radi stalnih političkih tenzija o kojima nerado govore, u zavičajnim knjigama često se naglašava (čak idealizira) dobar odnos sa “slavenskim susjedima” (primjerice Jarmina23, Beška24), pri čemu neki autori razlikuju privatne veze od politike nacionalnih zajednica (Darkovac25). Manji broj autora povezuju poboljšanje ili pogoršanje privatnih odnosa s političkim promjenama. Tako su u Krndiji popravljeni odnosi sa susjednim Srbima u vrijeme Stojdinovića26, a za Male Bastaje tvrdi se kako su sve do Drugog svjetskog rata odnosi - unatoč ponekom incidentu - bili „problemlos“ i tek se tada sve promijenilo („Erst während des 2. Weltkrieges wurden auch wir als Lückenbüßer in der 17

S. Sehl (ur.), Heimatbuch Drenje, 98.

Posebice je vidljivo kada pišu o problemu kroatizacije. Jakob Rometsch, Neu-Banovci (Neu-Banowze). Dorf an der Donau in Syrmien, Heimatausschuß Neu-Banovci: Sersheim 1984., 38-40; A. Pott, Geschichte und Kulturleben der Marktgemeinde Erdevik, 116; C. Bischof, Die Geschichte der Marktgemeinde Ruma, 167-168.

Franziska Zeller (prir.), Surtschin. Ortsbiografie der deutschen Minderheit eines Dorfes in Syrmien, Ortsgemeinschaft Surtschin: Stuttgart 1980.

C. Bischof, Die Geschichte der Marktgemeinde Ruma, 149-150.

Dobri primjeri su: Valentin Oberkersch, India. Deutsches Leben in Ostsyrmien, Bd. I, Indiaer Heimatortsausschuß: Stuttgart 1996.³; M. Stolz, Krndija, 1987.; Friedrich Kühbauch (prir.), Unvergessene Heimat Lowas (Lewa, Lovász, Lovas). Aus der Geschichte einer donauschwäbischen Dorfgemeinschaft in Syrmien, Heimatortsgemeinschaft Lowas: Tübingen 1983.; J. Neck, Sarwasch; Leopold Karl Barwich, Menschen zwischen Welten. Heimatbuch Welimirowatz. Zur Erinnerung an unser deutsches Dorf in Slawonien, Heimatausschuß Welimirowatz: Reutlingen 1985.

Hans Schreckeis, Wukowar. Alte Hauptstadt Syrmiens. Die Donauschwaben in Stadt und Umgebung, Donauschwäbisches Kulturzentrum: Salzburg 1990., 103.

J. Herzog, S. Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina, 194-195.

Peter Lang, Beschka Heimatbuch. Ortsmonographie der Gemeinde Beschka in Jugoslawien aus der Sicht der ehemaligen Donauschwaben 1860-1944, Leuchter-Verlag: Erzhausen 1971., 108.

P. Jung, W. Nehlich, Darkowatz, 53-54. Naglašava da nije bilo problema u osobnim odnosima, za razliku od politike u kojoj ih je kvarila srpska hegemonija.

M. Stolz, Krndija, 218.

246

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

Bruderkrieg zwischen Serben und Kroaten hineingezogen“).27 Kao dokaz dobrih odnosa s Hrvatima ponegdje se navodi sudjelovanje Nijemaca u lokalnoj upravi (Tomašanci, Gorjani, Ivanovci28), a sa Srbima pomaganje u ratu (Šidski Banovci29, Vukovar30) Možemo reći kako većina autora idealizira susjedske (međunacionalne) odnose, a ako i spomenu sukobe, onda se nastoje prisjetiti i nekog oblika solidarnosti, kojim ih – kao što su to činili i nekada – pokušavaju ublažiti. No, iz detalja i pojedinih događaja ipak možemo stvoriti sliku društva koje nipošto nije bilo „problemlos“. Naravno, ova ocijena ne odnosi se na sve autore. Takav je izuzetak poznati podunavskošvapski povjesničar i autor nekoliko zavičajnih knjiga Valentin Oberkersch, koji daje složeniju sliku odnosa Nijemaca i njihovih susjeda.31 Možemo se složiti i s njegovim zaključkom o pretjeranoj idealizaciji (ili opet previše negativnoj slici) „drugoga“ u zavičajnim knjigama, a zapravo „lebten Deutsche und Serben nicht besser und nicht schlechter miteinander als unter sich selbs“. Pri tom su pojedinci mogli imati sasvim dobre odnose, no okupljanje unutar vlastite nacionalne zajednice moglo je voditi u sukob oko njenog interesa.32

Političke prilike u međuratnoj Hrvatskoj Dva međuratna desetljeća bila su – barem za Nijemce - razdoblje bez velikih događaja u kojima bi oni sudjelovali, što se odrazilo i na zavičajne knjige. Nisam primijetila da ima izravnih sjećanja na neke važne osobe i događaje (primjerice, na Radića, na atentat u skupštini 1928. ili na uvođenje diktature 1929.). No, ima vrijednih, slikovitih sjećanja na godine neposredno nakon Prvog svjetskog rata, koje su za Nijemce bile posebno teške, pa bih voljela upozoriti na njih prije nego počnemo s glavnom temom ovog pregleda. Radi se o obiteljskim sjećanjima, u koja nema razloga sumnjati, jer ih potvrđuju i brojni drugi izvori. Primjerice, Schreckeis spominje probleme koje su njemačkim govornicima pravili članovi četničkih udruga, te batinanje svog djeda33,

H. Heppenheimer, F. Hoffmann, A. Kraehling, Klein-Bastei, 109-111.

Josef Werni, Konrad Reiber, Josef Eder, Heimatbuch Tomaschanzi - Gorjani. Zur Erinnerung an unsere einstige Heimat in Slawonien, Eigenverlag: Ruit bei Stuttgart 1974., 63-66.

P. Grumbach, Schidski Banovci, 107, 123-126. Spominju se dobri odnosi Srba i Nijemaca od doseljenja. Zahvaljujući njima, Nijemci su dobro prošli u Kraljevini Jugoslaviji, a Srbi u NDH. Poštedjeli su ih čak i partizani, po čemu su – prema autoru - jedinstven slučaj.

H. Schreckeis, Wukowar, 334-336. Navodi se kako je načelnik Johann Pfeiffer spasio Srbe u Negoslavcima.

Valentin Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, Arbeitsgemeinschaft für das Heimatbuch: Biberach 1975.; V. Oberkersch, India.

V. Oberkersch, India, 176-177.

H. Schreckeis, Wukowar, 91.

247

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

u preokretu je u studenom 1918. ubijen ujak Leni Leinz34, a posebice su opširni opisi Josefa Necka o nasilju i pljački, koje je u Sarvašu provodila srpska vojska35. Glavna tema – do koje konačno dolazimo – temeljno je političko pitanje u međuratnoj Hrvatskoj, a to je bilo političko opredjeljivanje. Izbor je već u ranim 1920ima pojednostavljen i svodio se na podržavanje federalizacije i HSS-a (koji je uglavnom bio u oporbi) ili centralizma/unitarizma i režima (koji je koristio sva sredstva da pridobije ili zastraši birače). Što o tome i na koji način govore zavičajne knjige, pokazat ćemo na dva primjera, prvo na izborima, a zatim na radu općina. a) Nijemci na izborima Koliko god to nerado priznavali, bilo je jasno da je politika ušla i u svakodnevnicu njemačke manjine („Das Politisieren und Diskutieren bei einem Glas Wein war den Männern und Burschen Feierabendsfreude.“36). Iz literature je poznato da je odluka o političkoj strani u Hrvatskoj bila posebno teška, a to se može jasno iščitati i iz zavičajnih knjiga. Mnogi jasno svjedoče o problemima koje je nosilo svrstavanje uz oporbenu HSS. Možda možemo naslutiti i obrazac. Naime, u nekoliko zavičajnih knjiga spominje se sklonost njemačke manjine HSS-u 1920ih, u čemu možda možemo vidjeti i koga bi birali da su mogli slobodno odlučivati. No, radi velikog pritiska, neka su mjesta počela glasovati za režimske liste ili su to radili barem na pojedinim izborima (Velimirovac37, Vukovar38). O pritisku režima, koji je mogao dati privilegije ili gospodarski uništiti

Leni Leinz, Franztal, ich muß dich lassen, Pannonia-Verlag: Freilassing 1957., 12.

J. Neck, Sarwasch, 46-47. Do tada dobre odnose sa susjednim Srbima u Bijelom Brdu narušila je tamo stacionirana srpska vojska. Zaredali su incidenti, vojnici su dolazili na kolima naoružani u selo, pucali i pljačkali („Öfters kamen größere oder kleinere bewaffnete Gruppen auf Wagen durch das Dorf und schossen umher... eine und andere sagte „Dieses Haus wird mein sein“...Manche bewaffnete Gruppen, zum Teil in serbischen Militäruniform, zogen bei Tag und Nacht durch das Dorf, und wo es ihnen gerade paßte, kehrten sie in die Häuser ein und machten unter Androhung von Waffengewalt Hausdurchsuchungen, wobei sie meistens Geld und andere Gegenstände mitnahmen“.) Nisu ostali pošteđeni ni učitelj, ni župnik, što je „setzte das Dorf in helle Aufregung“. Pod izgovorom da traže ratni materijal uzimali su „wobei sie in der Regel dem Alkohol gut zusprachen...Schmuck, Geld und auch Eßwaren“. Sve bi se to podnijelo, ali najgore je bilo što su „nicht nur jüngere, sonder auch alte Männer ohne Grund auf das schändlichste geschlegen und mißhandelt /waren/“, a nisu bile pošteđene ni žene. Autor napominje da ne piše iz mržnje, nego želi zapisati činjenice, kojime je i sam svjedočio, a koje su im se događale samo zato što su bili Nijemci („Das alles mußten wir darum ertragen und uns gefallen lassen, weil wir Deutsche waren“). Zanimljivo je i sjećanje na zabranu da podignu spomenik svojim žrtvama Prvoga svjetskog rata. Nepovjerenje prema Nijemcima išlo je tako daleko da su im zabranili čak i izlaganje njihovih slika u čitaonici (str. 49).

A. Pott, Geschichte und Kulturleben der Marktgemeinde Erdevik, 126.

L. K. Barwich, Menschen zwischen Welten. Heimatbuch Welimirowatz, 122, 131-133.

H. Schreckeis, Wukowar, 96.

248

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

pojedinaca podrobnije piše u povijesti Lovasa.39 Krndija daje jedan od primjera kako je prvotna simpatija za HSS u 1920ima donijela samo probleme („brachte nur Nachteile“), ali ni kasnije podržavanje režima nije puno pomoglo. Stoga autor – unatoč simpatijama za HSS - zaključuje kako je pristajanje uz bilo koju stranu (hrvatsku ili srpsku) Nijemcima donijelo samo poteškoće.40 Gotovo isti zaključak donosi Sehl. On piše kako - uz javne izbore i sustav koji je jamčio pobjedu vladajuće stranke - glasovanje za oporbu „war nicht zweckmäßig“, a s druge strane, Nijemcima ni pristajanje uz nepopularan režim nije donijelo očekivanu korist (broj poslanika u Narodnoj skupštini spao im je na jednog do dva, za razliku od 1920-ih kada su imali do 8 poslanika).41 Napominjemo da su sjećanja neprecizna, pa iako se ponekad govori o podršci režimskoj listi, iz drugih izvora znamo da su odluke lavirale od izbora do izbora (Krndija, Jarmina).42 Podijeljenost. S obzirom na pritiske, ne čudi politička podijeljenost njemačke manjine. o kojoj zavičajne knjige donose više svjedočanstava. Izravno se o držanju na izborima govori u malom broju zavičajnih knjiga, a preciznijih kvantitativnih pokazatelja uopće nema. No, ono što imamo, njihov je osobni osjećaj pritisaka i podjela. Kako je spomenuto, izgleda da je 1920ih većinu njemačkih birača u Hrvatskoj privukao HSS43, a 1930ih se njemačka skupina podijelila (uz prije navedene vidjeti i Jarminu44). Istraživanja su potvrdila da je njemačka manjina u Hrvatskoj i tijekom 1930ih većinom stajala uz HSS, unatoč nekim suprotnim tvrdnjama.45 Nažalost, zavičajne knjige ne donose preciznije podatke, pa opću odrednicu o podjeli „pola-pola“, koju srećemo u nekima od njih, treba shvatiti više kao znak dubine podjele nego kao prave odnose snaga u

„Wer ein richtiges Parteibuch besaß und die Regierungspartei wählte, dem wurde die Steuerschulden gestundet, der konnte auch vom Militärdienst zurückgestellt werden. Die Anhänger der kroatischen Bauernpartei (MačekGefolgsleute) mußten einer nach dem anderen ihre Felder verkaufen.“ F. Kühbauch (prir.), Unvergessene Heimat Lowas, 108-109.

M. Stolz, Krndija, 217-218.

S. Sehl (ur.), Heimatbuch Drenje, 71-72. Radilo se doista o nevjerojatnoj podzastupljenosti, ako se uzme u obzir da je njemačka manjina – mahom u Vojvodini - Stojadinoviću osigurala oko 120.000 glasova. Tomo Jančiković, Hrvati u izborima 11. prosinca 1938, Zagreb 1939., 55-56; Z. Janjetović, Deca careva, 207-208.

U Krndiji su izgleda na skupštinskim izborima 1935. birali režimsku listu, a odmah potom su na lokalnim izborima dali glasove HSS-u, koji je postavio i svog načelnika Adolfa Geisera. Čini se da je slično bilo i u Jarmini. M. Stolz, Krndija, 217-218; J. Herzog, S. Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina, 195; S. Leček, „‘Sudbina vezana za sudbinu hrvatske seljačke braće’ – Folksdojčeri na izborima u Kraljevini Jugoslaviji“, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch, 22/2015., 73.

Izuzetak, tj. jedina zavičajna knjiga koja izrijekom spominje podjelu „pola-pola“ na izborima 1927., je Sarvaš, iako znamo da se to ne odnosi i na ostatak Slavonije, kako tvrdi autor. („Aber so wie im reindeutscher Sarwasch nur 50% für die deutsche Liste stimmten, während sich die übrigen Stimmen auf eine reinserbische und auf eine rein kroatische Partei verteilten, so war es auchim übrigen Slawonien.“) J. Neck, Sarwasch, 54-55.

J. Herzog, S. Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina, 195.

S. Leček, „‘Sudbina vezana za sudbinu hrvatske seljačke braće’“, 66-76. (I tamo navedena literatura)

249

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

pojedinom mjestu ( Jarmina46, Vinkovci (Neudorf /Vinkovačko Novo Selo)47). Stoga, iako nema preciznih podataka, vrijedi pogledati zavičajne knjige kako bi se doživjelo koliko su politički sukobi, pritisci i podjele opterećivali život njemačke manjine i ostavili traga u sjećanjima nakon više desetljeća. Napominjemo da zaključci o HSS-u vrijede samo za Slavoniju i zapadni Srijem. U istočnome Srijemu, koji je administrativnim mjerama postepeno izdvojen iz nekadašnje Kraljevine Hrvatske i Slavonije (Sremska oblast, pa Dunavska banovina, u kojima je uprava bila isključivo srpska), rad HSS-a bio je gotovo onemogućen. Njemačko stanovništvo našlo se stoga već 1920-ih u znatno drugačijem položaju, pa je najvećim dijelom podržavalo Njemačku stranku48 (Franztal49, Putinci50, Surčin51). No, kako možemo vidjeti iz zavičajnih knjiga, tamo je čak i to izazivalo incidente i fizičke napade, koji su obnovljeni u kasnim 1930ima, iako je Kulturbund bio lojalan režimu (Inđija52). b) Nijemci u općinskoj upravi Neki detalji iz zavičajnih knjiga pomažu nam razumjeti kako ono što znamo kao „nacionalno pitanje“ nije prvenstveno pitanje osjećaja prema naciji. Radilo se o daleko složenijem problemu koji je samo „pokriven“ pojednostavljenom idejom nacije, no u njemu je bilo svega, od osobnog osjećaja pravednosti (iskustvo diskriminacije prirodno je vodilo pripadnike manjine u oporbu režimu, koji ih je držao građanima drugog reda) pa do onoga što je politika u svojoj biti – moć i njena raspodjela. Većina današnjih teoretičara slaže se kako moderna država može biti stabilna samo uz uravnotežen odnos moći između središta (centralizacijske tendencije) i nižih jedinica (regionalne, loklane samouprave). Ako je država multietnička, tome treba pridodati i pažljivo 46

J. Herzog, S. Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina, 195.

V. Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, 114.

Njemačka stranka djelovala je do zabrane rada političkih stranaka početkom diktature 1929., a nakon nje više nije obnovljena. Njemu je ulogu donekle preuzeo Kulturbund, koji je vodio politiku lojalnosti državi i pozivao na glasovanje za režimsku listu.

L. Leinz, Franztal, 75.

Martin Keilhauer, et al., Putinci. Bild eines Dorfes in Ostsyrmien, Heimatasschuß Putinci: Mosbach 1981., 131-132.

U Surčinu je 1919. ubijen seoski načelnik (Gemeinderichter „wurde...von rauchsüchtigen Serben erschossen“) pa su u Njemačkoj stranci tražili zaštitu interesa „gegenüber Staat und Serbentum“. F. Zeller (prir.), Surtschin, 87-88.

V. Oberkersch, India, 187-189. Oberkersch naglašava razliku među Srbima (probleme su radili novodoseljeni Srbi, a starosjedioci su to osuđivali). Iz opisa prilika pred izbore 1923. vidimo da se radilo o vrlo ozbiljnim napadima - pucnjava u kojoj je bilo ranjenih na zabavi pred izbore 1923., demoliranje natpisa na njemačkim trgovinama (iako su imale natpise na „jugoslavenskom“) i grobova na katoličkom groblju, napad na načelnika, a kao vrhunac bačena je bomba u spavaću sobu mjesnog predstavnika Njemačke stranke Johanna Dibischa (ozbiljnost ublažuje duhovitim komentarom kako su njega i ženu spasili „bei der schwäbischen Bevölkerung üblichen dicken Federtuchent“). Kasnije se stanje smirilo, ali ne za stalno. Do pogoršanja je došlo tri godine pred II. s. r., jačanjem Kulturbunda. Iako je ova organizacija pozivala na lojalnost državi i glasovanju za režimsku listu, mnogi Srbi držali su je protudržavnim („wurde von vielen Serben als staatsfeindliche Aktivitäten angesehen“).

250

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

održavanu ravnotežu i podjelu moći između nacija sastavnica (federalizam). No, Kraljevina se ponašala upravo suprotno. Centralizacija je poništavala obje mogućnosti uravnoteženja (federalizaciju i supsidijarnost), a nestabilnost se „liječila“ represijom. U takvim je prilikama ideja nacije postala mjestom koje je okupljalo sve koji su bili nezadovoljni neriješenim ili loše riješenim životnim problemima. To potvrđuje i problem u Krndiji, gdje je izbio sukob oko zemlje s privilegiranim srpskim dobrovoljcima (čime je gospodarsko pitanje - kojega uopće ne bi bilo da se išlo gospodarskom logikom pa da je zemlju kupio onaj koji je mogao - pretvoreno u političko). Ogorčeni Nijemci iz Krndije okrenuli su se oporbenom HSS-u, a kad su ustanovili da im to samo šteti, pokušali su ostvariti ciljeve preko Njemačke stranke.53 Iz sličnih se razloga za HSS opredijelio i Velimirovac.54 Stoga je za njemačku manjinu bilo izuzetno važno mogu li, na koji način i u kojoj mjeri sudjelovati u političkom odlučivanju. Spomenuto je nezadovoljstvo zastupljenošću u Narodnoj skupštini, kojeg nisu postigli podržavajući režimske liste. Za razliku od režimskih stranaka, HSS je od samih početaka Nijemcima davao odgovorne položaje u stranci, uključujući one najviše (narodni poslanici).55 No, treba dodati da im to nije puno pomoglo, jer je veći dio vremena stranka ionako bojkotirala odlazak u Skupštinu.56 Stoga je bilo posebno važno da im je omogućio da u svoje ruke dobiju barem lokalnu upravu i mogućnost upravljanja svojim općinama sredinom 1920ih, a posebice nakon općinskih izbora 1936.57 Upravo o ovoj temi zavičajne knjige, koje pokušavaju što iscrpnije prikazati lokalnu povijest, mogu pružiti zanimljive podatke. No, moramo odmah reći kako one imaju i značajna ograničenja. Kao prvo, ukoliko ne poznamo kontekst i važnost onoga što se 1930ih događalo u općinama, iz zavičajnih knjiga to nećemo shvatiti. Iako su ih pisali ljudi koji su to morali dobro razumjeti, u poglavljima o općini jedva da se može naći politike. Osim toga, budući da su nastale na temelju sjećanja, podaci koje donose često su nepotpuni i svode se na niz imena osoba koje su bile načelnici (ili drugi dužnosnici). Nizovi često nisu potpuni, a u pravilu nema godina službovanja, a niti drugih podataka o

M. Stolz, Krndija, 119-121.

HSS im je pomogao da konačno provedu upis imovine u zemljišne knjige, ali nisu dobili šume, jer - kako piše autor - „Der Schwabe braucht keinen Wald“. L. K. Barwich, Menschen zwischen Welten. Heimatbuch Welimirowatz, 121-122.

S. Leček, „Hrvatska seljačka stranka i Nijemci u Hrvatskoj (1918. – 1941.)“, 230-232.

Više u: S. Leček, „Priča o uspjehu – strategija i metode političke borbe Hrvatske seljačke stranke (1918.-1941.)“, u: 110 godina Hrvatske seljačke stranke, ur. Zorislav Lukić, Hrvoje Petrić, Matica hrvatska: Zagreb 2015., 27-48.

S. Leček, „‘Sudbina vezana za sudbinu hrvatske seljačke braće’“, 71-75.

251

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

osobama ( Jarmina58; Krndija59, Sarvaš60, Šidski Banovci61, Vinkovci i okolica (Neudorf62, Jarmina63)). Po imenima čitatelj mora sam zaključiti koliko su Nijemci sudjelovali u lokalnoj upravi, jer autori to rijetko komentiraju. Često su jednako šutljivi i oni koji donose i nešto opširniji opis rada općine (Đakovačka Satnica64). Nacionalni sastav općinske uprave. Možemo reći da se i ovdje nastavlja opća tendencija zavičajnih knjiga da izbjegavaju bilo kakve komentare o politici. Čak ćemo prije naći opaske o nacionalnim odnosima ili sastavu općinskih tijela, nego o pripadanju stranci ili političkoj angažiranosti. Samo u nekoliko slučajeva nalazimo nešto što bismo nazvali komentarom nacionalnog sastava općinske uprave, a u svima su autori bili zadovoljni s njemačkom praticipacijom. U Novim Banovcima načelnici su uglavnom bili Nijemci (nakon što su 1926. uspjeli smijeniti Hrvata)65, u Putincima Srbi pa Nijemci66, u Lovasu su se izmjenjivali Hrvati i Nijemci67, a slično je bilo u Viškovcima68. Oberkersch pozitivno ocjenjuje i to da su u Starim i Novim Jankovcima (Vinkovci) imali jednog načelnika u međuraću (doduše, s mandatom od 6 godina), jer je tamo živjelo samo 25% Nijemaca.69 Političke stranke. Političke stranke u pravilu se ne spominju, pa se čitatelj koji ne pozna lokalnu povijest i osobe ili ne raspolaže drugim izvorom, neće moći snaći. Za primjer možemo navesti epizodu o političkom sukobu u Neudorfu (Vinkovačkom Novom Selu), kratko prepričanu u prvorazrednom izvoru - dnevniku općinskog pisara Hansa Ronachera70. U dnevniku se spominju općinski izbori 1936. i problemi oko njih (poništenje, ponovni izbori), ali ne spominju se stranke niti detalji inače zanimljive situacije, o kojoj je općinski pisar zasigurno mogao više reći.71 (Naravno, autor dnevnika 58

J. Herzog, S. Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina, 62.

M. Stolz, Krndija, 89.

J. Neck, Sarwasch, 58-61.

P. Grumbach, Schidski Banovci, 106-107.

V. Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, 114.

V. Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, 198.

Stefan Stader, Satnitz - Djakovačka Satnica. Eine gemischtprachige Gemeinde in Slawonien /Jugoslawien, Herausgegeben von Stefan Stader: Kaiserslautern 1972., 23-24. Donosi iscrpne podatke o ustroju općine 1924. (odvajanjem od Đakova), njezinim činovnicima (imena, iz kojih je neizravno vidljiv nacionalni sastav te godine službovanja), o policiji i pošti.

J. Rometsch, Neu-Banovci, 52.

M. Keilhauer, et al., Putinci, 54-56.

F. Kühbauch (prir.), Unvergessene Heimat Lowas, 105.

J. Possert, Viškovci, 34.

V. Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, 233.

Za razdoblje 1936-40.. Inače je zanimljiv izvor za pitanje formiranje njemačkog nacionalnog identiteta i rad Kulturbunda.

V. Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, 118, 122.

252

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

nije trebao zapisati i stranku, jer je znao o čemu se radi, ali opet je neobično da se baš nigdje ne spominje tko je pripadao kojoj od sukobljenih strana, a da to ne objašnjava ni autor monografije.) Slično nalazimo i kod Sarvaša, čiju povijest piše zadnji izabrani načelnik Josef Neck, pa ipak, u smjenama na općinskim položajima možemo se snaći samo ako imamo usporedne izvore, koji će nam pokazati tko je od sudionika pripadao kojoj političkoj strani.72 Kao drugi primjer možemo navesti opasku „komesar“, koja se javlja u nekim zavičajnim knjigama uz imena pojedinih općinskih načelnika. Bez poznavanja političkog konteksta 1920-ih ovo nam neće puno značiti. Razumjet ćemo o čemu se radi ako znamo kako je to tijekom 1920-ih značilo da je općina (ili grad) pristajala uz HSS, pa je režim nalazio neki izgovor kako bi blokirao njen rad i postavio imenovane umjesto izabranih načelnika, tj. općinske komesare ( Jarmina73, Krndija74). Bez objašnjenja je i epizoda o vukovarskom Gradskom vijeću koje je u studenom 1925. odbilo položiti zakletvu (gotovo polovina od 24 članova bili su Nijemci).75 Iako nedostaju kontekst i pojašnjenje, ipak ove „crtice“ mogu kriti žive opise lokalnih političkih bura, koje ne možemo pronaći u drugim izvorima, pa nam mogu biti itekako zanimljive. Dobar primjer za to je opis napetosti oko parlamentarnih izbora 1938. i sukoba koji su izbili u vinkovačkom Gradskom vijeću.76 Kontrola općina. Zavičajne knjige daju potvrdu još jednom problemu u općinama, a to je pitanje odnosa izabrane uprave (načelnik, odbor/vijeće) te stalno zaposlnih državnih činovnika, koji su godinama imali stvarnu moć (bilježnik i blagajnik bili su samo najvažniji među njima). Tamo gdje je HSS pobjedio na općinskim izborima (a to je bilo gotovo u svim hrvatskim općinama sredinom 1920-ih i na izbrima 1936.) počinjao je sukob oko ovlasti izabranog vodstva i prorežimskog činovništva. I ovdje je, doduše, potrebno prethodno poznavanje problema, jer zavičajne knjige rijetko izravno pojašnjavaju kako postoji razlika između te dvije kategorije (primjerice, Jarmina77).

J. Neck, Sarwasch, 60.

J. Herzog, S. Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina, 62; V. Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, 198.

M. Stolz, Krndija, 89.

H. Schreckeis, Wukowar, 126-128. Autor je koristio izvrstan izvor o Vukovaru, a to su izvaci iz protokola njegovog Gradskog vijeća. Iz njih je izvađeno ono što je moglo zanimati čitatelje zavičajne knjige (sve gdje se spominju Nijemci), ali vidi se i nešto politike, samo opet bez objašnjenja.

V. Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, 65-66. U Vijeću je tada bilo šestero Nijemaca koji su u žestokom sukobu HSS-a i režima počeli primati prijeteće pisma, bacano im je kamenje u prozore, a svađa u Vijeću u jednom je trenutku postala tako žestoka da je jedan od njh lupio stolicom o stol da je prekine. Više o ovim izborima u Vinkovcima: S. Leček, „Hrvatska seljačka stranka i njeni gradski birači: primjer Vinkovaca na skupštinskim izborima 1938.“, Scrinia slavonica 12, 2012., 205-240.

J. Herzog, S. Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina, 64.

253

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

No, spominje se razlika u tretmanu Nijemaca, koji godinama nisu mogli dobiti položaje koji su davali stvarnu moć. Primjerice, u Jarmini su svi načelnici bili Nijemci, a prvi puta je jedan od njih postao i bilježnik tek 1940. (pa opet treba poznavati kontekst, kako bi se razumijelo da je to zahvaljujući HSS-u i Banovini Hrvatskoj, jer to autor ne pojašnjava).78 Neke druge zavičajne knjige potvrđuju da su Nijemci mogli dobiti načelnički položaj (izabrani), ali da su one bitne držali Srbi, a ponekad i Hrvati (isključivo Srbi: Lovas79, Inđija80; Srbi i Hrvati: Putinci81, Sarvaš82). Iz jednostavnih opisa kako je radila općina, možemo i sami vidjeti kako je politika zapošljavanja nacionalno podobnih i odanih režimu, koji su imali izuzetno velike ovlasti, vodila u brojne zloupotrebe. Posebice se spominju one vezane uz određivanje previskoh poreza, pa su Nijemci po prvi puta suočeni s ovrhama („egzekucije“) i kaznama, radi čega se znatno povećalo njihovo iseljavanje (Lovas83, Inđija84) U zavičajnim se knjigama mogu naći i drugi detalji, koji će zanimati istraživače nekih specifičnih problema. Primjerice, meni je bio iuzetno zanimljiv kratak podatak o Sarvašu. Odnosio se na zahtjev za promjenom imena u Andrejevo (krivo piše „Andrijevo“) ili Jelenovo 1933. godine. Naravno, opet treba poznavati kontekst, u ovom slučaju agresivnu kampanju kojom se željelo „nenacionalna“ imena (njemačka, mađarska, talijanska) promijeniti u „nacionalna“.85 Vođena je u vrijeme diktature i svaki je otpor bio riskantan. To se može vidjeti i iz kratkog opisa kako se radi tog zahtjeva Općinsko vijeće našlo u teškom položaju, jer se radilo o imenu kraljevog trećeg i najmlađeg sina, pa je odbijanje moglo biti protumačeno kao nelojalnost dinastiji i državi. No, nakon duže rasprave ohrabrila su se dvojica mlađih vijećnika (navedena su i imena) i predložila da se odbije promjena te da im ostane „jahrhundertealten“ Sarvaš (dodatno je zanimljivo za analizu to što se radilo o mađarskom imenu!). Iako 78

J. Herzog, S. Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina, 62, 64.

F. Kühbauch (prir.), Unvergessene Heimat Lowas, 105.

V. Oberkersch, India, 199.

M. Keilhauer, et al., Putinci, 57-58. Bilježnici su bili naizmjence Srbi i Hrvat, a blagajnici uvijek Srbi.

J. Neck, Sarwasch, 58-61.

F. Kühbauch (prir.), Unvergessene Heimat Lowas, 106-107. Od 1925. u općini je bio zaposlen kao bilježnik Srbin iz Iloka, koji im je razrezao izuzetno velik porez, bez obzira na vrstu zemlje i urod. Autor to naziva čistom pljačkom, jer je porez bio veći od zarade. Slijedile su ovrhe i kazne, radi čega je u razdoblju 1925.-30. čak 100 njemačkih obitelji iselilo (uglavnom u Argentinu). Tako su u selu postali manjina, a u njihove su kuće doseljeni Ličani. Osim toga, dodaje kako se taj novac nije koristio za općinske interese (zapuštena je škola, ne održavaju se ceste).

V. Oberkersch, India, 202-203. I u Inđiji su porezi bili nerazumno veliki, pa se, kako autor kaže, Nijemcima događalo da po prvi puta zapadnu u dugove. Situaciju je pogoršavalo što su se mogli uspoređivati s povlaštenim susjedima, Srbima dobrovoljcima, naseljenima zahvaljujući agrarnoj reformi (2 naselja). Oni su uglavnom bili oslobođeni svih davanja, činili su većinu zaposlenih u općini, a Nijemci su se našli u apsurdnoj situaciji da uzdržavaju sve škole (svoju i dvije od dobrovoljaca).

Više u: S. Leček, „‘Stanovnici su protivni iz čisto sentimentalnih razloga’. Kampanja mijenjanja „anacionalnih“ imena mjesta u Savskoj banovini (1934.-36.)“, Studia ethnologica Croatica, 26/2014., 183-228.

254

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

sa strahom („wenn auch etwas ängstlich“) složili su se i drugi i tako zadržali ime.86 Mogu samo žaliti što svojevremeno, dok sam radila ovo istraživanje, nisam imala ovaj mali, ali toliko ilustrativan detalj o osjećajima ljudi koji su se suprotstavili kampanji, o identitetu, strahu, ali i ponosu što su se oduprijeli. Možemo zaključiti da zavičajne knjige, iako manjkave i razumljive samo uz poznavanje konteksta i dopunu pojedinosti iz drugih izvora, ipak daju vrijedne podatke o osobama, promjenama, podjelama i sukobima pa mogu dopuniti naše spoznaje o raznim aspektima borbe za općinsku samoupravu.87

Građanske udruge Napokon, dolazimo do teme građanskoh udruga, još jednog velikog područja za koje možemo naći obilje podataka u zavičajnim knjigama. Međuraće je bilo „zlatno doba“ građanskog društva, pa onda i brojnih udruga kao specifičnog oblika neformalnih društvenih mreža. Nije bilo osobe koja nije bila najmanje u jednoj udruzi, a mnogi su bili u njih nekoliko - barem u jednoj kulturnoj (primjerice pjevačkoj), ponekad sportskoj (popularne su bile planinarske, (ne)poželjne ispolitizirani Sokoli, a moderne one u kojima se trenirao neki od novih sportova), a svakako su, barem financijski, podržavali neku humanitarnu udrugu. Ovaj model društvenosti proširio se i na sela, pa i tamo redovno nalazimo pokoje moderno udruženje. Zavičajne knjige stoga pružaju obilje podataka o ovoj vrsti javnog i društvenog života, ali kao i drugdje, uglavnom izbjegavaju spomenuti politiku. Naizgled, ovdje to nije važno, ali ako znamo koliko je u međuraću i ta sfera života bila ispolitizirana, možemo i ovdje govoriti o prešućivanju neugodnih sjećanja. Tipovi udruga. Prvo što pada u oči kod ovih poglavlja u zavičajnim knjigama je to da ima razmjerno malo informacija o kulturnim udrugama (naravno, izuzev Kulturbunda). Dijelom se to može pripisati i njihovom postojanju u ranijem razdoblju (19. stoljeće, eventualno 1920-te), pa su i sjećanja blijedila. Ali djelomice je to ipak zasluga politike, jer je kulturna autonomija itekako ušla u njenu sferu. Potvrđuje to i sudbina Čitaonice u Krndiji (osnovana 1923.). Radi priklanjanja HSS-u režim je vršio pritisak i preko ove udruge, a kako Nijemci nisu popustili, uhićeno je njeno vodstvo (i to demonstrativno, za vrijeme svadbe). Udruga je nešto kasnije raspuštena (1927.).88 Osim toga, iz nekolicine zavičajnih knjiga koje spominju najčešće kulturne udruge ranijeg razdoblja, a to su bile čitaonice, možemo vidjeti i druge probleme koji su ih dočekali nakon Prvog svjetskog rata. U prvim i najtežim godinama, kada njemačka 86

J. Neck, Sarwasch, 59.

Leček, „Borba Hrvatske seljačke stranke za općinsku samoupravu 1936.-1939.“, Časopis za suvremenu povijest, 40/2008., br. 3, 999-1032; Stipica Grgić, „Općinske uprave u vrijeme šestosiječanjske diktature“, Časopis za suvremenu povijest, 45/2013., br. 1, 89-117.

M. Stolz, Krndija, 103-104.

255

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

manjina nije priznavana, a nije ni imala puna građnska prava, imena čitaonica prevođena su u hrvatski (ili srpski), a ponekad im je rad sasvim onemogućen. Primjerice, Der deutche Leseverein u Vukovaru preimenovan je u Hrvatsku čitaonicu, a kada je 1921. otvoren Hrvatski dom, u njegovom radu sudjelovali su i Nijemci čija društva još nisu radila.89 Sredinom 1920-ih izgleda da su obnovljena, ali većinom su – iz razumljivih razloga – ostajala nacionalnima i u njima je suradnja s drugima bila gotovo nemoguća (Ruma90, Beška91). No, autori rijetko popraćuju ovakve podatke svojim komentarima. U pravilu nižu godine, osobe, događaje i promjene, a da bismo shvatili njihovo značenje, učinke i opseg treba poznavati druge izvore i literaturu. Pogledajmo kratko udruge koje se češće ili gotovo redovno spominju. Nešto podataka možemo naći o udrugama vezanima uz Katoličku crkvu, bolje su zastupljene one sportske, a najbolje vatrogasne (koje je imalo gotovo svako selo, jer su požari još uvijek predstavljali realnu i veliku opasnost). U nekoliko primjera u kojima su spomenute crkvene udruge (Hrvatski orao, Križari), vidi se koliko su one vodile integraciji (ili, kako bi neki autori rekli, kroatizaciji) njemačkog življa, koju interpretiraju u skladu sa svojim stavovima (Vukovar92). Umjereno kritičan je i Oberkersch kada piše o Vinkovcima i susjednom Ceriću.93 U sasvim drugom tonu su pisana sjećanja Christine Scherer, koja je kao dijete s radošću i uzbuđenjem kroz druženje, pjesme i svetkovanje pomirila dva svijeta, hrvatski (u Križarima i na misama pjevaju samo na hrvatskom) i njemački (kod kuće za blagdane pjevaju njemačke pjesme).94 O sportskim udrugama i vatrogascima možemo naći pregršt podataka, u njima su brojna imena, uspomene na natjecanja ili pojedine akcije (primjerice, podizanje doma ili nabava opreme). No, ove lokalne priče mogu nam dati uvid i u pitanje koje nigdje nije

H. Schreckeis, Wukowar, 91-92.

C. Bischof, Die Geschichte der Marktgemeinde Ruma, 162. Kada su 1936. pozvali i „Slavene“ da im se pridruže u obnovljenom radničkom pjevačkom društvu, ovi se nisu odazvali.

P. Lang, Beschka, 72. Ovdje je bilo obratno nego u Rumi. Kada je 1926. otvorena čitaonica (Leseverein), Srbi su htjeli biti članovi, čak su radili pritisak da ih se uključi. No, Nijemci su odbili „da wir einen zu starken serbischen Einfluß befürchteten“. Pritisak na rad udruge trajao je sve do 1939. kada su se uključili u režimu lojalni Kulturbund.

H. Schreckeis, Wukowar, 100. Autor zaključuje kako ta mješana društva vode kroatizaciiji, iako su upravo u Vukovaru osobno od osnivača Ivana Mertza (za kojeg napominje da je njemačkog podrijetla, ali da se drži Hrvatom) dobili dopuštenje da se zovu samo „Orao“ (ne „Hrvatski orao“) te da u djelovanju i u administraciji koriste oba jezika.

V. Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, 165-166. Spominje njemačku aktivnost, štoviše brojčanu premoć i vodeće položaje u Orlovima / Križarima u Vinkovcima i susjednom Ceriću, a dodaje i opasku o problematičnom stavu Hrvata prema uključivanju Nijemaca (prvo ih je smetalo da su Nijemci imali važnu ulogu, a poslije da su negdje iza 1937. prešli u Kulturbund).

S. Sehl (ur.), Heimatbuch Drenje, 110-111.

256

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

izravno spominjano, ali možemo ga rekonstruirati – ako ništa drugo – prema imenima članova udruga, a to je koliko su ove udruge spajale i istovremeno dijelile. Udruge: spajaju i dijele. Vatrogasna društva po svojoj su prirodi i cilju trebala spajati. Doista, u dosta zavičajnih knjiga možemo zajedno naći njemačka i nenjemačka imena (Semeljci, Kešinci95, Stari i Novi Jankovci (Vinkovci)96, Erdevik97, Beška98). No, Lovas pokazuje kako ova sloga nije bila pravilo, a ako je i uspostavljena, da je bila krhka i lako se raskidala (Lovas99). Povezati je mogao i nogomet (Tomašanci, Gorjani, Ivanovci100), pa je negdje bio i jedina udruga u kojoj su razne nacije bile zajedno (Putinci101). Nacionalno pomješano je moglo biti i članstvo Sokola, što je posebno zanimljivo budući da se radilo o ideološki izrazito slavenskoj udruzi. Iako su ovi primjeri rijetki, možemo ih spomenuti kao primjere ili kroatizacije (Nuštar) ili političkog pritiska. U slučaju Nuštra, Nijemci su 1924. ušli u Hrvatski sokol, koji je tada u otvorenom sukobu s režimom, a budući da su zajedno bili i u drugim udrugama (tamburaški orkestar, nogometni klub), vjerojatno možemo govoriti o poodmakloj kroatizaciji.102 O pritisku svjedoče neki drugi opisi. Naime, nakon uvođenja i zabrane rada Hrvatskog sokola (1929.) Sokol Kraljevine Jugoslavije postao je jedna od posebno važnih i privilegiranih režimskih udruga.103 Kratke zabilješke u zavičajnim knjigama mogu potvrditi kako učlanjivanje Nijemaca u ovaj Sokol nije bilo dragovoljno (Krndija104, Inđija105). Udruge su mogle i dijeliti. Iz zavičajnih knjiga nećemo doznati koliko su one odražavale nacionalnu podijeljenost u mjestima mješanog sastava, jer one govore samo 95

A. Utri, J. Schnapper, Heimatbuch Semelzi und Keschinzi, 34.

V. Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, 234.

A. Pott, Geschichte und Kulturleben der Marktgemeinde Erdevik, 120-121.

P. Lang, Beschka, 70-71.

F. Kühbauch (prir.), Unvergessene Heimat Lowas, 94-95. U vatrogascima su 1920tih Nijemci i Hrvati bili zajedno, a onda je, prema autoru, došlo do sukoba (za koji krivi Hrvate: „Unter den Kroaten gab es einige unduldsame Leute“). No, moguće je da se radilo o političkim pritiscima u vrijeme diktature (režim je tada smjenio uprave svih vatrogasnih uduga i postavio svoje ljude, što je moglo biti povodom i problemu u Lovasu). Uglavnom, Nijemci su od 1931. imali svoje njemačko društvo.

100

J. Werni, K. Reiber, J. Eder, Heimatbuch Tomaschanzi - Gorjani, 93, 96.

101

M. Keilhauer, et al., Putinci, 159.

102

V. Oberkersch (ur.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, 243.

103

Zlatko Virc, Hrvatski sokol u sjeveroistočnoj Slavoniji, Privlačica; Vinkovci 1998.; Ljubodrag Dimić, Kulturna politika Kraljevine Jugoslavije 1918-1941, sv. 1, Stubovi kulture: Beograd 1996., 432-465.

104

M. Stolz, Krndija, 111. Ušli su u Sokol sa Srbima iz susjednih Budimaca 1934., ali se to društvo raspalo iste godine.

105

V. Oberkersch, India, 189-191. Sokol u Inđiji dobio je 1919. mađarsku školu i sprave (vjerojatno prisilno, kao što se događalo u Hrvatskoj), ali je životario, pa su nastojali (i donekle uspjeli) privući i Nijemce. Kasnije su općini nametnuli gradnju sokolskog doma (1933.), a 1/3 „donacija“ dali su Nijemci. Dom je dovršen tek 1939., a na otvorenju je čitana pjesma protiv „novih Turaka sa sjevera“ (Nijemaca), pa je čak i pomirljivi načelnik Dibisch demonstrativno ustao i izašao s proslave.

257

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

o Nijemcima i njihovim udrugama. Uvid u druge izvore zacijelo bi potvrdio kako su druge nacije imale svoje sportske, pjevačke ili kakve druge udruge. No, ono što možemo vidjeti, to su podjele između samih Nijemaca. Stvorila ih je politika, a udruge su samo pokazale koliko je ona mogla postati dubokom. Ponegdje je to dovelo do toga da Nijemci u istom selu imaju dva vatrogasna društva i prateće glazbene sastave, odvojene prostorije, zabave, gostione (Krndija106, Vučevci107).

Zaključak Poznato je da zavičajne knjige (Heimatbuch), sadrže izuzetno vrijedne podatke o povijesti Podunavskih Nijemaca, ali i o područjima u kojima su nekada živjeli. Ističu se etnografski opisi, fotografije, ali i povijesni podaci, prvenstveno za povijest obitelji, lokalnu povijest, Drugi svjetski rat te za istraživanje raznih područja na kojima se vodila borba za identitet, poput škole, Crkve, udruga, posebice Kulturbunda. U ovom pregledu postavljeno je pitanje koliko mogu biti zanimljive ne samo kao izvor za povijest hrvatskih Nijemaca, nego i za bolje razumijevanje povijesti Hrvatske i to na primjeru njima sporedne teme - političkih prilika u međuratnoj Hrvatskoj. Istraživanje je obuhvatilo 29 zavičajnih knjiga za područje Slavonije i Srijema (gotovo sve koje su objavljene). Prvo što se pokazalo je da izrazito velik broj autora izbjegava govoriti o politici (čak 45%), a i oni koji je spominju, većinom nastoje biti neutralni, o politici govore vrlo kratko, bez pojašnjenja (nedostaje kontekst) ili tek neizravno. U pregledu se nastojalo ustanoviti na koji način se spominje i interpretira politika na dva otvoreno politička pitanja (izbori, općine), te na jednom naizgled apolitičnom (udruge). „Politička“ pitanja odnosila su se na a) izbore, političke stranke i opredjeljivanje (tj. koliko se opća politika osjećala u lokalnim zajednicama), te b) na općinsku upravu (lokalna politika, koja je u međuraću također odražavala „visoku“ politiku). Oba su pitanja pokazala donekle sličan pristup. Autori mahom izbjegavaju političke komentare, rijetko spominju stranke u lokalnoj sredini (za razliku od općih, uvodnih pregleda), ne pojašnjavaju sukobe koji su itekako prisutni u nizanju informacija o životu u međuraću. Stoga u njima možemo naći brojne zanimljive detalje, ali rijetko prava objašnjenja, čak i kada su autori osobe koje su sudjelovale u događajima o kojima pišu i zacijelo su ih dobro razumjele. Ovo potvrđuje i posljednje pitanje postavljeno u ovom pregledu, a to je bilo djelovanje građanskih udruga. Međunacionalna (ne)suradnja i unutarnacionalne podjele u lokalnim udrugama, potvrdile su da je politika ušla u svakodnevnicu običnih ljudi. Stoga možemo zaključiti kako su zavičajne knjige vrijedan izvor za međuratne prilike u Hrvatskoj. One donose niz podataka, imena (posebice za općine), godina, opisa događaja koje su pamtili, kao i dragocjenih detalja, koje ne možemo naći nigdje drugdje (poput opisa lokalnih svađa, zloupotreba ovlasti, atmosfere pri donošenju nekih 106

M. Stolz, Krndija, 106-107.

107

Wilhelm Andreas Zimmermann, Dorfchronik Wutschewzi 1850 – 1945, Selbsverlag: Grünstadt 2001., 62-63, 65.

258

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

teških odluka). Doduše, često je za pravo razumijevanje potrebno neko prethodno poznavanje konteksta (bilo da je čitatelj iz mjesta o čijoj povijesti govori zavičajna knjiga ili da ima na raspolaganju literaturu ili izvore koji će mu pojasniti događanja). Nadalje, ako se pregleda više zavičajnih knjiga, zanimljivi detalji prerastaju u obrazac, koji nam pomaže da kroz iskustvo njemačke manjine bolje shvatimo represivnu politiku režima i složene tenzije u međuratnoj Hrvatskoj. Zahvaljujući tome, zavičajne knjige mogu dati još nešto vrlo važno, a to je mogućnost sagledavanja „svoje“ povijesti iz perspektive „drugoga“, koji pri tom nije negativan, nego samo drugačiji. Zasigurno, ove karakteristike čine zavičajne knjige nezaobilaznim izvorima za sve koje zanima ne samo lokalna, nego i nacionalna povijest.

259

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

Literatura: 1. Barwich, Leopold Karl, 1985. Menschen zwischen Welten. Heimatbuch Welimirowatz. Zur Erinnerung an unser deutsches Dorf in Slawonien, Heimatausschuß Welimirowatz: Reutlingen. 2. Bethke, Carl, 2009. Deutsche und ungarische Minderheiten in Kroatien und der Vojvodina 19181941. Identitätsentwürfe und ethnopolitische Mobilisierung, Harrassowitz Verlag: Wiesbaden. 3. Bischof, Carl, 1958. Die Geschichte der Marktgemeinde Ruma, Pannonia-Verlag: Freilassing. 4. Dimić, Ljubodrag, 1996. Kulturna politika Kraljevine Jugoslavije 1918-1941, sv. 1, Stubovi kulture: Beograd. 5. Eder, Josef, 1995. „Donauschwäbische Heimatstuben“, u: Geschichte, Gegenwart und Kultur der Donauschwaben. Texte aus dem Jahresprogramm 1995 der Landsmannschaft der Donauschwaben Bundesverband, Heft 6, Landsmannschaft der Donauschwaben, Bundesverband: Sindelfingen, 20-22. 6. Geiger, Vladimir, 1989. „Njemačke ‘Zavičajne knjige’ kao izvor podataka za povijest sporta u Đakovu i Đakovštini do 1945. godine“, Povijest sporta, vol. 20, br. 80, 331-335. 7. Geiger, Vladimir, 1991. „Slavonija u podunavskošvapskoj historiografiji“, Osječki zbornik, br. 21, 339-342. 8. Geiger, Vladimir, 1992. „Njemačke ‘Zavičajne knjige’ za Đakovštinu“, Historijski zbornik, god. 55, 352-353. 9. Geiger, Vladimir, 2005. „Hrvatska Baranja u podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici. Prilog baranjskoj bibliografiji“, Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir, sv. 2, Beli Manastir, 131-137. 10. Geiger, Vladimir, 2009. „Povijest i sudbina Folksdojčera u podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici“, u: Povijesne zaobilaznice. Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj, ur. Nives RittigBeljak, Ljiljana Marks, Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj, Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb: Zagreb, 66-87. 11. Geiger, Vladimir, 2010. „Podunavskošvapske zavičajne knjige za Slavoniju, Srijem i Baranju“, Putujući Slavonijom za 2011., br. 28, SN “Privlačica”: Vinkovci, 20-24. 12. Geiger, Vladimir, 2012. „O Nijemcima u Hrvatskoj“, u: Prilozi iz hrvatske historiografije. Zbornik radova sa znanstvenih kolokvija 2009. - 2011., ur. Zrinko Novosel, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Društvo studenata povijesti “Ivan Lučić-Lucius”: Zagreb, 73-106. 13. Grgić, Stipica, 2013. „Općinske uprave u vrijeme šestosiječanjske diktature“, Časopis za suvremenu povijest, god. 45, br. 1, 89-117. 14. Grumbach, Philipp, 1986. Schidski Banovci. Geschichte einer deutschen Tochtersiedlung in Syrmien, Selbstverlag des Ortsausschusses Schidski Banovci: Stuttgart (1975.1, 1986.2) 15. Heppenheimer, Heinrich, Hoffmann, Friedrich, Kraehling, Anton, 1990. Klein-Bastei. Heimatbuch eines deutschen Dorfes in Slawonien - Kroatien, Selbstverlag: Sersheim. 16. Herzog, Johann, Klemm, Stefan, 1976. Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina - Jahrmein, Heimatausschuß Jarmina: Wien, Bad Wurzbach. 17. Jančiković, Tomo, 1939. Hrvati u izborima 11. prosinca 1938, Zagreb. 18. Janjetović, Zoran, 2005. Deca careva, pastorčad kraljeva. Nacionalne manjine u Jugoslaviji 19181941, Institut za noviju istoriju Srbije: Beograd. 19. Jung, Philipp, Nehlich, Walter, 2002. Darkowatz, Merkmale der Existenz einer donauschwäbischen Dorfgemeinde, Hilbach [DVD]. 20. Keilhauer, Martin, et al., 1981. Putinci. Bild eines Dorfes in Ostsyrmien, Heimatasschuß Putinci: Mosbach. 21. Kessler, Wolfgang, „Njemačke ‘zavičajne knjige’ o Jugoslaviji“, 1978.-1979. Historijski zbornik, god. 31-32, 505-506.

260

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

22. Kessler, Wolfgang, „Istorijsko okruženje Drugog svetskog rata u Jugoslaviji u svetlu podunavskošvapskih mesnih zavičajnih knjiga“, u: O „nestanku“ nemačkih nacionalnih manjina. Jedno teško poglavlje u istoriji Jugoslavije 1941.–1955. godine, ur. Andreas Kossert et al., Stiftung Flucht, Vertreibung, Versöhnung (Berlin), Donauschwäbisches Zentralmuseum Ulm: (u tisku!), 163-173. 23. Kirschig, Adolf, 1962. Kula – Poretsch. Die Deutschen im Poschegaer Kessel, Pannonia-Verlag: Freilassing. 24. Kühbauch, Friedrich (prir.), 1983. Unvergessene Heimat Lowas (Lewa, Lovász, Lovas). Aus der Geschichte einer donauschwäbischen Dorfgemeinschaft in Syrmien, Heimatortsgemeinschaft Lowas: Tübingen. 25. “Kulturbund”, 2004., u: Hrvatska enciklopedija, sv. 6, Kn – Mak, gl. ur. August Kovačec, Leksikografski zavod Miroslav Krleža: Zagreb, 341. 26. Lang, Peter, 1971. Beschka Heimatbuch. Ortsmonographie der Gemeinde Beschka in Jugoslawien aus der Sicht der ehemaligen Donauschwaben 1860-1944, Leuchter-Verlag: Erzhausen. 27. Leček, Suzana, 2002. „‘Freies Heim’ – Hrvatska republikanska seljačka stranka i Folksdojčeri“, Godišnjak Njemačke narodnosne skupine / VDG Jahrbuch, 201-220. 28. Leček, Suzana, 2003. „Folksdojčeri i Hrvatska (republikanska) seljačka stranka 1918.-1941.“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch, 151-162. 29. Leček, Suzana, 2008. „Borba Hrvatske seljačke stranke za općinsku samoupravu 1936.-1939.“, Časopis za suvremenu povijest, god. 40, br. 3, 999-1032. 30. Leček, Suzana, 2012. „Hrvatska seljačka stranka i njeni gradski birači: primjer Vinkovaca na skupštinskim izborima 1938.“, Scrinia slavonica 12, 205-240. 31. Leček, Suzana, 2014. „‘Stanovnici su protivni iz čisto sentimentalnih razloga’. Kampanja mijenjanja ‘anacionalnih’ imena mjesta u Savskoj banovini (1934.-36.)“, Studia ethnologica Croatica, vol. 26, 183-228. 32. Leček, Suzana, 2015. „Priča o uspjehu – strategija i metode političke borbe Hrvatske seljačke stranke (1918.-1941.)“, u: 110 godina Hrvatske seljačke stranke, ur. Zorislav Lukić, Hrvoje Petrić, Matica hrvatska: Zagreb, 27-48. 33. Leček, Suzana, 2015. „Hrvatska seljačka stranka i Nijemci u Hrvatskoj (1918. – 1941.)“, u: Nijemci u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nova istraživanja i perspektive / Die Deutschen in Kroatien und Bosnien und Herzegowina. Neue Forschungen und Perspektiven, ur. Enes S. Omerović, Institut za istoriju Sarajevo: Sarajevo, 241-267. 34. Leček, Suzana, 2015. „‘Sudbina vezana za sudbinu hrvatske seljačke braće’ – Folksdojčeri na izborima u Kraljevini Jugoslaviji“, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch, vol. 22, 59-81. 35. Leinz, Leni, 1957. Franztal, ich muß dich lassen, Pannonia-Verlag: Freilassing. 36. Neck, Josef, 1961. Sarwasch – Hirschfeld. Vom Werden, Leben und Ende einer slawoniendeutschen Siedlung, Donauschwabischen Landsmannschaft in der Steiermark: Graz. 37. Oberkersch, Valentin (ur.), 1975. Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, Arbeitsgemeinschaft für das Heimatbuch: Biberach. 38. Oberkersch, Valentin, 1996.³ India. Deutsches Leben in Ostsyrmien, Bd. I, Indiaer Heimatortsausschuß: Stuttgart. 39. Perenčević, Leni, 2010. „‘Fern vom Land der Ahnen’ - Zur Identitätskonstruktion in bosniendeutschen Heimatbüchern“, u: Jahrbuch für deutsche und osteuropäische Volkskunde, Band 51, ur. Elisabeth Fendl, Werner Mezger, Michael Prosser-Schell, Hans-Werner Retterath, Teresa Volk , Waxmann Verlag: Münster, 47-52. (Isto kao: Leni Perenčević, „‘Pravo na zavičaj’ - Identitet bosanskih Nijemaca u poslijeratnoj Njemačkoj“, u: Identitet Bosne i Hercegovine kroz istoriju. Zbornik radova, 2, ur. Husnija Kamberović, Institut za istoriju: Sarajevo 2011., 157-161)

261

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

40. Possert, Johann, 1989. Viškovci Heimatbuch. Zur Erinnerung an ein kleines Bauerndorf, Eigenverlag: Lieboch. 41. Pott, Adam, 1971. Geschichte und Kulturleben der Marktgemeinde Erdevik, Selbstverlag: Worms. 42. Rometsch, Jakob, 1984. Neu-Banovci (Neu-Banowze). Dorf an der Donau in Syrmien, Heimatausschuß Neu-Banovci: Sersheim. 43. Schreckeis, Hans, 1990. Wukowar. Alte Hauptstadt Syrmiens. Die Donauschwaben in Stadt und Umgebung, Donauschwäbisches Kulturzentrum: Salzburg. 44. Schumm, Karl, Stürmer, Josef – Zlatko, Jung, Michael (ur.), 1993. Heimatbuch Essegg – Osijek, H.O.G. Esseg: Sindelfingen. 45. Sehl, Stefan (ur.), 1994. Heimatbuch Drenje – Slatinik – Manditschevac – Pridvorje. Unvergessene Heimat Donauschwaben. Großgemeinde Drenje – Slatinik – Manditschevac – Pridvorje in Slawonien, Heimatortsgemeinschaft der Großgemeinde Drenje: Reutlingen. 46. Stader, Stefan, 1972. Satnitz - Djakovačka Satnica. Eine gemischtprachige Gemeinde in Slawonien /Jugoslawien, Herausgegeben von Stefan Stader: Kaiserslautern. 47. Stolz, Matthias, 1987. Krndija Heimatbuch. Slawoniendeutsches Dorf ausgelöscht, Komitee der Heimetortsgemeinschaft Krndija: Graz. 48. Tafferner, Anton, 1973. „Donauschwäbische Heimatbücher und Ortsgeschichten in chronologischer Reichfolge 1777-1972“, u: Donauschwäbische Lehrer- und Fofschungsarbeit, ur. Josef Volkmar Senz, Südostdeutsches Kulturwerk: München, 301-326. 49. Tisler, Hans, Aroksalash, Sepp, s. a. Ernestinovo / Ernestin / Ernestinenhof. Eine Zusammenstellung von der Ansiedlung (Gründung) bis zur Vertreibug und dem Schicksal der Landsleute bis heute, s. l. 50. Utri, Anton; Schnapper, Johann, 1992. Heimatbuch Semelzi und Keschinzi, Slawonien. Zur Erinnerung an unsere einstigen Heimatdörfer, Komitee der Heimetortsgemeinschaften Semelzi und Keschinzi: Graz, Linz. 51. Virc, Zlatko, 1998. Hrvatski sokol u sjeveroistočnoj Slavoniji, Privlačica; Vinkovci. 52. Weber, Jakob, Englert, Erwin, 1985.2 Hrastovac – Eichendorf, eine deutsche Siedlung in Slavonien, Ried, Innkreis (1955.1, 1985.2) (engl. prev. Eva Mueller, Vlastita naklada: Windsor, Ontario, 2000., 2008.3) 53. Werni, Josef, Reiber, Konrad, Eder, Josef, 1974. Heimatbuch Tomaschanzi - Gorjani. Zur Erinnerung an unsere einstige Heimat in Slawonien, Eigenverlag: Ruit bei Stuttgart. 54. Zeller, Franziska (prir.), 1980. Surtschin. Ortsbiografie der deutschen Minderheit eines Dorfes in Syrmien, Ortsgemeinschaft Surtschin: Stuttgart. 55. Zimmermann, Wilhelm Andreas, 2001. Dorfchronik Wutschewzi 1850 – 1945, Selbsverlag: Grünstadt.

262

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji i Srijemu 1918.-1941. Sažetak Poznato je da zavičajne knjige (Heimatbuch), sadrže izuzetno vrijedne podatke o povijesti Podunavskih Nijemaca, ali i o područjima u kojima su nekada živjeli. Ističu se etnografski opisi, fotografije, ali i povijesni podaci, prvenstveno za povijest obitelji, lokalnu povijest, Drugi svjetski rat te za istraživanje raznih područja na kojima se vodila borba za identitet, poput škole, Crkve, udruga, posebice Kulturbunda. U ovom pregledu postavljeno je pitanje koliko mogu biti zanimljive ne samo kao izvor za povijest hrvatskih Nijemaca, nego i za bolje razumijevanje povijesti Hrvatske i to na primjeru njima sporedne teme - političkih prilika u međuratnoj Hrvatskoj. Istraživanje je obuhvatilo 29 zavičajnih knjiga za područje Slavonije i Srijema (gotovo sve koje su objavljene). Prvo što se pokazalo je da izrazito velik broj autora izbjegava govoriti o politici (čak 45%), a i oni koji je spominju, većinom nastoje biti neutralni, o politici govore vrlo kratko, bez pojašnjenja (nedostaje kontekst) ili tek neizravno. U pregledu se nastojalo ustanoviti na koji način se spominje i interpretira politika na dva otvoreno politička pitanja (izbori, općine), te na jednom naizgled apolitičnom (udruge). „Politička“ pitanja odnosila su se na a) izbore, političke stranke i opredjeljivanje (tj. koliko se opća politika osjećala u lokalnim zajednicama), te b) na općinsku upravu (lokalna politika, koja je u međuraću također odražavala „visoku“ politiku). Oba su pitanja pokazala donekle sličan pristup. Autori mahom izbjegavaju političke komentare, rijetko spominju stranke u lokalnoj sredini (za razliku od općih, uvodnih pregleda), ne pojašnjavaju sukobe koji su itekako prisutni u nizanju informacija o životu u međuraću. Stoga u njima možemo naći brojne zanimljive detalje, ali rijetko prava objašnjenja, čak i kada su autori osobe koje su sudjelovale u događajima o kojima pišu i zacijelo su ih dobro razumjele. Ovo potvrđuje i posljednje pitanje postavljeno u ovom pregledu, a to je bilo djelovanje građanskih udruga. Međunacionalna (ne) suradnja i unutarnacionalne podjele u lokalnim udrugama, potvrdile su da je politika ušla u svakodnevnicu običnih ljudi. Stoga možemo zaključiti kako su zavičajne knjige vrijedan izvor za međuratne prilike u Hrvatskoj. One donose niz podataka, imena (posebice za općine), godina, opisa događaja koje su pamtili, kao i dragocjenih detalja, koje ne možemo naći nigdje drugdje (poput opisa lokalnih svađa, zloupotreba ovlasti, atmosfere pri donošenju nekih teških odluka). Doduše, često je za pravo razumijevanje potrebno neko prethodno poznavanje konteksta (bilo da je čitatelj iz mjesta o čijoj povijesti govori zavičajna knjiga ili da ima na raspolaganju literaturu ili izvore koji će mu pojasniti događanja). Nadalje, ako se pregleda više zavičajnih knjiga, zanimljivi detalji prerastaju u obrazac, koji nam pomaže da kroz iskustvo njemačke manjine bolje shvatimo represivnu politiku režima i složene tenzije u međuratnoj Hrvatskoj. Zahvaljujući tome, zavičajne knjige mogu dati još nešto vrlo važno, a to je mogućnost sagledavanja „svoje“ povijesti iz perspektive „drugoga“, koji pri tom nije negativan, nego samo drugačiji. Zasigurno, ove karakteristike čine zavičajne knjige nezaobilaznim izvorima za sve koje zanima ne samo lokalna, nego i nacionalna povijest.

263

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 241-264 Suzana Leček: Podunavskošvapske zavičajne knjige o političkom životu u Slavoniji...

Donauschwäbische Heimatbücher über das politische Leben in Slawonien und Syrmium 1918-1941 Zusammenfassung Bekannt ist, dass die Heimatbücher besonders wertvolle Angaben über die Geschichte der Donauschwaben, aber auch über die Gebiete in denen sie einst lebten beinhalten. Hervor tun sich ethnographische Beschreibungen, Fotografien aber auch historische Angaben, vor allem zur Familiengeschichte, die lokale Geschichte, den Zweiten Weltkrieg sowie die Erforschung verschiedener Bereiche in denen ein Kampf um die Identität geführt wurde , wie die Schule, die Kirche, Vereine, besonders der Kulturbund. In dieser Übersicht stellt sich die Frage, in wieweit können sie interessant sein, nicht nur als Quelle zur Geschichte der kroatischen Deutschen sondern auch zum besseren Verständnis der Geschichte Kroatiens und zwar auf dem Beispiel eines ihnen nebensächlichen Themas – politische Umstände in dem Zwischenkriegskroatien. Die Forschung umfasste 29 Heimatbücher zum Gebiet von Slawonien und Syrmium (fast alle veröffentlichte). Als Erstes zeigte sich, dass eine ausgeprägt große Anzahl der Autoren der Politik ausweichen (sogar 45%), und jene, die sie erwähnen, meistens versuchen, neutral zu bleiben, sprechen über die Politik nur kurz, ohne Erläuterungen (ohne Kontext) oder nur unmittelbar. In der Übersicht trachtete man nach einer Feststellung, auf welche Art und Weise die Politik zu zwei offenbar politischen Fragen (Wahlen, Gemeinden) und auf eine scheinbar apolitische Frage (Vereine) erwähnt und gedeutet wird. Die „politischen“ Fragen bezogen sich auf a) die Wahlen, politische Parteien und die Einstellung (dh. inwiefern die Allgemeinpolitik in den lokalen Gemeinschaften fühlbar war), und b) auf die Gemeindeverwaltung (lokale Politik, die in der Zwischenkriegszeit ebenfalls die „hohe“ Politik widerspiegelte). Beide Fragen zeigten eine einigermaßen ähnliche Behandlung. Die Autoren weichen den politischen Kommentaren meistens aus, selten erwähnen sie Parteien in lokalem Umfeld (im Gegensatz zu den allgemeinen Einleitungsübersichten), erklären nicht die Konflikte, die bei der Aufzählung der Informationen über das Leben in der Zwischenkriegszeit auffallend oft vorkommen. Daher können wir in ihnen zahlreiche interessante Einzelheiten finden, aber selten richtige Erklärungen, sogar dann, wenn die Autoren Personen sind, die an den Ereignissen die sie beschreiben teilnahmen und sie sicherlich sehr gut verstanden haben. Das bestätigt auch die letzte Frage, die in dieser Übersicht gestellt wird, und zwar ist das das Wirken der Bürgervereine. Die mangelnde Zusammenarbeit zwischen den Nationen und die Aufteilungen innerhalb der Nationen in lokalen Vereinen bestätigten, dass die Politik in den Alltag der einfachen Menschen eintrat. Daher können wir schlussfolgern, dass die Heimatbücher eine wertvolle Quelle zu den Zwischenkriegszeitumständen in Kroatien bieten. Sie bringen eine Reihe von Angaben, Namen (besonders für Gemeinden), Jahren, Beschreibungen der Ereignisse die sie sich merkten, sowie auch wertvolle Einzelheiten, die wir sonst nirgendwo finden können (sowie Beschreibungen lokaler Streite, des Machtmissbrauches, der Stimmung bei schweren Entscheidungen). Zum richtigen Verständnis sind zwar einige bestimmte Vorkenntnisse zum Umfeld notwendig (entweder der Leser kommt aus dem Ort über dessen Geschichte es im das Heimatbuch geht oder es stehen ihm Literatur oder Quellen zu Verfügung, welche die Ereignisse erklären). Weiterhin, wenn man mehrere Heimatbücher durchsieht, werden die interessanten Einzelheiten ein Muster, das uns hilft, durch die Erfahrungen der deutschen Minderheit die repressive Politik des Regimes und die komplizierte Spannungen in dem Zwischenkriegskroatien zu verstehen. Dem ist zu danken, dass die Heimatbücher noch etwas sehr wichtiges bieten und zwar die Möglichkeit der Erkenntnis der „eigenen“ Geschichte aus der Perspektive des „Anderen“, der dabei nicht negativ sondern nur anders ist. Sicherlich machen diese Eigenschaften die Heimatbücher zu unumgänglichen Quellen für alle, die sich nicht nur für die lokale sondern auch für die nationale Geschichte interessieren.

264

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 265-276 Snježana Paušek-Baždar: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj...

Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar Antropološki centar Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zagreb spbazdar@hazu.hr

UDK: 54(497.5)(091) Pregledni rad Primljeno: 27.9.2016. Prihvaćeno: 28.9.2016.

Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj u 18. stoljeću U radu je autorica analizirala i opisala Thallerov udžbenik kemije napisan prije više od 250 godina u Požegi te istaknula da se radi o vrlo vrijednom prilogu poznavanju kemijske prošlosti i hrvatske prirodoslovne baštine.

Ključne riječi: Pavao Thaller, prvi udžbenik kemije, Požega, 18. stoljeće

265

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 265-276 Snježana Paušek-Baždar: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj...

Uvod Pavao Thaller (Lienz, Tirol, 1735. – Požega, 1800.) praotac je svih Thallera (Thaler, Taler, Taller) koji su živjeli i danas žive u Hrvatskoj. Premda to izgleda čudno s obzirom da je bio pripadnik isusovačkog reda, treba znati da je u doba Thallerova boravka u Požegi papa Klement XIV. (1773.) dokinuo isusovački red. Stoga se odriješio zavjeta i uskoro oženio. Naime nakon studija kemije i farmacije u Innsbrucku je po nalogu svog reda otputovao u Požegu da vodi ljekarnu koja je bila u vlasništvu isusovaca. (Požežani je i danas često nazivaju Thallerovom ljekarnom.) U laboratoriju ljekarne Thaller je izvodio kemijske pokuse i napisao udžbenik kemije Introductio ad veram Chemiam (Uvod u pravu kemiju), koji je ostao u rukopisu i čuva se u Gradskom muzeju Požege. Radi se o prvom rukopisnom udžbeniku kemije nastalom u Hrvatskoj na granici s Osmanlijskim Carstvom. Taj udžbenik je ostao u rukopisu vjerojatno zato što na Filozofskom tečaju Zagrebačke isusovačke akademije nije bilo niti jednog profesora koji bi ga mogao recenzirati i preporučiti za tisak. lsusovačka, a po ukinuću isusovačkog reda, Kraljevska akademija znanosti u Zagrebu sa svojim filozofskim tečajem, kasnije Filozofskim fakultetom bila je sve do preporodnog buđenja jedino znanstveno središte u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Naime, po svom dolasku u Zagreb isusovci su najprije otvorili gimnaziju (28. X. 1606.), a po uređenju gimnazije utemeljuju i visoke škole i to Teološki (1632.), a potom i Filozofski fakultet (1662.), koji je započeo s radom kao jednogodišnji tečaj, kasnije je proširen još jednim jednogodišnjim tečajem (1663.), a od 1667. započeo je radom i treći jednogodišnji tečaj. U prvom se poučavala logika i matematika, u drugom fizika, a u trećem metafizika. U doba kada je Thaller napisao svoj udžbenik, trajanje filozofskog tečaja je stegnuto od tri na dvije godine, odnosno na dva tečaja. U prvoj se predavala logika, metafizika i matematika, a u drugoj etika, prirodopis, opća i posebna fizika (Physica generalis et Physica particularis). Opća fizika je obuhvaćala nastavno gradivo fizike u današnjem smislu riječi, a posebna je obuhvaćala sve ostale prirodne znanosti (kemija, mineralogija, biologija i narodno gospodarstvo) u smislu physis, nauk o prirodi. Taj nastavni program ostao je isti na Zagrebačkoj akademiji sve do njezina ukinuća (1850.). Profesori na Filozofskom fakultetu Zagrebačke akademije poznavali su opću fiziku, ali nisu bili obučeni u prirodnim znanostima. Flogistonska teorija, koja je bila vladajuća teorija u europskoj kemiji bila im je gotovo nepoznata. Thaller je napisao svoj udžbenik upravo u obzoru te, u ono doba suvremene teorije, koja je bila nepoznata ne samo u hrvatskim znanstvenim krugovima, već je bila nepoznata u i Austrijskoj carevini. Stoga je Thallerov rukopisni udžbenik dragocjeno svjedočanstvo povijesti kemije ne samo Hrvatske, već i Ugarske i Austrije u europskom kontekstu.

266

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 265-276 Snježana Paušek-Baždar: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj...

Životopis Pavla Thallera Nakon osnovnog i srednjoškolskog školovanja u rodnom gradu u 18. godini (1753.) odlazi u Innsbruck na nauk u ljekarnu dvorskog ljekarnika Ivana Ignaca pl. Vilima od Lemnena i Linneseburga te na Sveučilištu u Innsbrucku studira kemiju s farmacijom. Dana 15. travnja 1759. primio je diplomu i položio tirocinij, praktični ispit ljekarničkih studija. Iste godine odlazi u Beč, gdje stupa u isusovački red i dvije godine naukuje u novicijatu sv. Anne. Potom, tri godine boravi u Beču i djeluje u kući javnih učitelja Domus Professi (1762.-1765.), koja je bila glavni isusovački kolegij. Od 1765. boravi u Trnavi, vjerojatno kao suplent ili profesor na Trnavskom sveučilištu, a od 1766. djeluje kao ljekarnik u Požegi. Požeška ljekarna je imala veliki ugled i znatnu ulogu u Slavonskoj Hrvatskoj, jer su ljekarne bile rijetke. U doba kada ju je Thaller vodio, ona je bila izuzetno dobro opremljena. Nakon ukinuća isusovačkog reda (21. srpnja 1773.) požeška ljekarna je prestala biti u vlasništvu isusovačkog reda. Stoga ju je Thaller, uz pomoć gradske uprave, otkupio i od 1. svibnja 1774. sve do svoje smrti (8. prosinca 1800.) vodio ju je kao svoju javnu ljekarnu. Pored toga što je vodio ljekarnu, Thaller je 1781. osnovao i prvi poštanski ured u Požegi, zakupivši tu službu dozvolom gradske uprave. Ljekarna je ostala u vlasništvu obitelji sve do 1832., a pošta je do poslije Prvog svjetskog rata bila u posjedu zadnjeg privatnog poštara Stjepana (Krunoslava) Thallera, Pavlova praunuka. Obitelj Thaller je uživala veliki ugled u Požegi. Zvali su ih Sacra familia. Pavlov sin je bio također ljekarnik Vatroslav (1777.-1834.), a unuci i praunuci su bili liječnici Lujo (1891.-1949.) i Milan, te Ivan Nepomuk, gradski župnik, Ignjat (1840.-1916.), gradski fizik i već spomenuti Stjepan, vlasnik pošte i posjednik. Lujo Thaller je bio začetnik hrvatske medicinske historiografije i profesor povijesti medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Opis Thallerova udžbenika Thallerov rukopisni udžbenik napisan je na latinskom jeziku i obuhvaća 241 paginiranu stranicu, potom tri nepaginirane stranice Tabula affinitatis (Tabela srodnosti), te 44 nepaginirane stranice dodataka. Napisan je u obliku pitanja i odgovora, uz korištenje onodobnih kemijskih simbola. Zato je za njegovo iščitavanje i tumačenje bilo potrebno najprije proučiti i odgonetnuti Tablicu srodnosti, odnosno simbole kemijskih tvari, jer je pomoću tih simbola Thaller napisao svoj udžbenik. Thallerove tablice kemijskih srodnosti, sa simbolima i kemijskim nazivljem su jedne od najcjelovitijih i najpreglednijih tablica iz doba flogistonske teorije koje su sačuvane. Pobudile su pažnju europskih povjesničara znanosti osobito onih koji se bave poviješću kemijskih simbola. Naime, kemijski simboli koje danas koristimo započinju se oblikovati tek nakon napuštanja flogistonske teorije početkom 19. stoljeća.

267

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 265-276 Snježana Paušek-Baždar: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj...

Sadržaj Thallerova rukopisa razdijeljen je u tri cjeline De Regno Vegetabili (O biljnom carstvu), De Regno Animale (O životinjskom carstvu) i De Regno Minerali (O rudnom carstvu) s 48 poglavlja, napisanih u obliku pitanja i odgovora u obzoru flogistonske teorije i uz korištenje kemijskih simbola. Flogistonsku teoriju su utemeljili njemački učenjaci Johann Joachim Becher (1635.1682.) i Georg Ernst Stahl (1693.-1716.). Nastojeći odrediti strukturu tvari, a time i njezina svojstva te sklonost promjeni, Becher je odbacio Aristotelova počela zemlju, vodu, zrak i vatru te Paracelsusove tvrdnje o soli, Naslovnica Thallerova udžbenika kemije sumporu i živi. Prema Becheru, (1757. – jedna stranica) sve tvari, supstancije koje kemičari proučavaju, su izgrađene od tri vrste zemlje, a omjer tih zemalja u svakoj od njih je drugačiji. Te zemlje su: terra vitrea ili lapida, staklena ili kamena zemlja, terra mercurialis, živina i terra pinguis, masna, goriva ili zapaljiva zemlja. Preuzimajući ta gledišta Stahl je u svom djelu Zymotechnia fundamentalis (Hale, 1697.) Becherovu masnu ili gorivu zemlju nazvao flogiston, prema grčkoj riječi flogisto (gorim,gorivo). Razradio je pojam flogistona kao princip topline i gorenja. Radilo se o hipotetskoj tvari. Naime Stahl je smatrao da sve tvari sadrže flogiston, no iz nekih se lako oslobađa u vidu topline, dima ili plamena, a u nekima ostaje je čvrsto vezan (na primjer u zlatu). U to doba plinovi nisu bili poznati, pa se nisu znali rastumačiti procesi gorenja i oksidacije. Tumačili su ih izmjenom flogistona. Na primjer, metal je sjajan i kovak. Njegovim rđanjem ili oksidacijom on prelazi u metalni oksid koji je zemljaste strukture, jer je izgubio svoj flogiston. Danas znamo da spajanjem s kisikom nastaje metalni oksid s takvim svojstvima. Flogistonska teorija je bila odmah prihvaćena gotovo od svih učenjaka stoga što je bila prva objedinjujuća teorija u kemiji s kojom su se lako tumačile kemijske reakcije. Na primjer, dobivanje metala iz njegovih ruda. Sulfidna ili oksidna ruda su se žarile s kamenim ugljenom. Ugljen, za kojega su kemičari mislili da je gotovo čisti flogiston je oduzimao metalnom oksidu kisik i nastao bi čisti, sjajni metal. Flogistonisti su smatrali 268

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 265-276 Snježana Paušek-Baždar: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj...

da se grumen rude spojio s flogistonom, pa je nastao čisti metal kojemu je upravo flogiston davao metalna svojstva. Teorija je objedinila i dobro protumačila kemijske procese običnog gorenja, oksidacije i redukcije metala te proces disanja. Gorenjem drveta nastaje pepeo i dim ispunjen flogistonom. Metali se kalciniraju (oksidiraju) oduzimanjem flogistona, a disanjem se flogiston oslobađa iz organizma. Ti procesu su i danas po svom kemizmu isti, ali se tumače na drugačiji način. Flogistonska teorija je trajala gotovo čitavo 18. stoljeće kada ju je, nakon otkrića kisika i uvođenja kvantitativne metode u kemiju, odbacio poznati francuski kemičar Antoine Laurent Lavoisier (1743.-1794.). S obzirom na dugovječnost flogistonske teorije, kronološki razlikujemo tri shvaćanja flogistona. Prema prvom shvaćanju što ga je uveo Stahl flogiston je bio možda samo princip gorenja i vatre: matria aut principium ignis, non ipse ignis. Prema drugom tumačenju on je bio posebna vrsta zemlje, kojom je određena unutarnja toplina svake supstancije. Treće tumačenje nastaje nakon otkrića plinova u drugoj polovici 18. stoljeća, kada se smatra da je flogiston neka posebna vrsta plina koji ima svojstvo gorivosti. Thaller je slijedio drugo tumačenje o naravi flogistona, pa je smatrao da je flogiston vrsta zapaljive zemlje, koja se uz ostale zemlje (staklenu, krutu i živinu, metalnu, taljivu), nalazi u svakoj supstanciji. Njezinom promjenom gube se svojstva polazne tvari i dolazi do kemijske reakcije. On je u svom udžbeniku opširno opisao kemijske promjene metala: antimona, bizmuta, cinka, željeza, olova, kositra, bakra, koje nastaju dodavanjem ili oduzimanjem flogistona. Također je na temelju izmijene flogistona opisao prijelaz sumpora u sumpornu kiselinu te alkaliziranje salitre flogistonom.

Thalerovo kemijsko nazivlje i simboli Da bi se mogao pročitati i protumačiti Thallerov rukopis trebalo je svladati jezik kemije i razjasniti kemijsku simboliku 18. stoljeća. Mnogi kemijski znakovi, osobito za metale preuzeti su iz alkemijske i iatrokemijske tradicije po kojoj se smatralo da sedam poznatih metala korespondiraju sa sedam planeta. Tako je zlato imalo simbol Sunca, srebro Mjeseca, živa Merkura, bakar Venere, željezo Marsa, kositar Jupitera i olovo Saturna. No, uvedeno je mnogo novih kemijskih simbola za razne spojeve, kiseline, alkalije, soli i slično. U zemljama njemačkog govornog područja ta „stara“ simbolika je trajala sve do 1809. godine, pa i duže. Te godine je u Münchenu Johan Georg Praindel, profesor matematike, fizike i prirodnih znanosti u Kraljevskoj kući i počasni član Bavarske akademije objavio Die gemeinnützigsten und satzlichsten Satze aus der Naturlehre und Scheidekunst (Teze koje su se najviše upotrebljavale i bile najjasnije iz prirodnih znanosti i umijeća analize). U njima je rastumačio značenje nekih simbola, koje je već 1757. koristio naš Thaller. Za tumačenje dijela Thallerovih simbola poslužilo je djelo Fritz Lüdy-Tengera Alchemistiche und Chemisch Zeichen (Berlin, 1928.). No, najviše sam ih 269

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 265-276 Snježana Paušek-Baždar: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj...

Protumačeni kemijski simboli u tekstu Pavla Thallera - dvije stranice

uspjela protumačiti iz samog Thallerovog teksta, odnosno iz opisa kemijskih pitanja kojima se on bavio. Thallerovo obilježavanje kemijskih tvari određenim simbolima imalo je svoje sadržajno opravdanje. Tako je na primjer njegov simbol za flogiston bio trokut 270

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 265-276 Snježana Paušek-Baždar: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj...

(Aristotelova vatra) vrhom okrenut prema gore. No na donjoj stranici trokuta su bile tri strijelice okrenute prema dole, što je značilo da se ta vatrena tvar može vezati u određenu supstanciju ili da je već vezana u njoj. Kemijskim promjenama ona se oslobađala u obliku dima, vatre ili plamena, odlazila u okolinu ili se vezala uz neku drugu supstanciju. Simbol stipse ili alauna je bio krug, obične soli krug s poprečnim radiusom, a salitre krug s okomitom radiusom. Simbol čvrste, fiksne alkalije, karbonati (alcali fixum) imao je uz krug trokutić okrenut vrhom prema dole (simbol zemlje), a hlapljive alkalije (alcali volatile) trokutić okrenut vrhom prema gore (simbol zraka) itd. (vidi Thallerovu tablicu srodnosti).

Prva stranica Thallerove Tabele srodnosti - jedna stranica

271

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 265-276 Snježana Paušek-Baždar: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj...

Thaller upozorava kako se u nekim kemijskim pokusima može «vidjeti» flogiston. Tako kada opisuje bakar, čiji je simbol bio krug s drškom poput ogledala, on kaže da se bakar teško tali, ali kada se konačno rastali, opaža se plavičasti plamen (flamma caeruela), a upravo je taj plamen flogistonski dio koji se oslobodio iz bakra, a koji je prethodno uz njega prijanjao poput finoga zemljastog praha.Thaller je razlikovao dvije vrste kalcinacije ili oksidacije metala: calcinatio naturata i calcinatio intensiva. Prva se izvodila suhim putem, a druga otapanjem u kiselini. Izdvajanje flogistona, odnosno deflogistoniranje se odvijalo stupnjevito. Tako, na primjer kada tumači kalcinaciju (oksidaciju) željeza, on kaže da tom reakcijom, ovisno o stupnju deflogistoniranja mogu nastati dvije vrste željeznog oksida: šafran željeza otvarajući (crocus ferri aperiens) ili šafran željeza stezajući (crocus ferri adstringens). Šafran željeza otvarajući je prah crne boje, koji nastaje gubitkom dijela flogistona, dok je šafran željeza stezajući prah boje žute do svijetlocrvene, jer on nastaje potpunim deflogistoniranjem. Odsustvom flogistona željezo gubi metalna svojstva. Danas znamo da postoje dva oksida željeza: željezo (II)-oksid ( fero oksid) i željezo (III)-oksid (feri oksid), koji odgovaraju crnom i žutocrvenom Thallerovom šafranu. Feri oksid se često koristio, a i danas se koristi kao boja. Budući da nije naveo literaturu koju je koristio za pisanje svog udžbenika gotovo ništa nije poznato o recepciji flogistonske teorije u Habsburškoj Monarhiji. U potrazi za djelima slična sadržaja na njemačkom govornom području naišla sam samo na djelo Friedricha Henricha Aus Erlanges Chemicher Vegangenheit (Iz erlangenske kemijske prošlosti), gdje su navedeni profesori kemije na Sveučilištu u Erlagenu koji su predavali kemiju u obzoru flogistonske teorije. U Thallerovo doba to je bio Johann Friedrich Wiesman (1668.-1760.), inače profesor medicine, koji se bavio kemijom boja. Heinrich je spomenuo da je on predavao po udžbeniku Johanna Shulzensa Chemische Versuche zum Druck befordet durch D. Christoph Carl Strumpff (Kemijski pokusi po vlastoručnom rukopisu gospodina autora predani za tisak po Christophu Carlu Strumpffu), Halle 1745. Taj udžbenik je također napisan u tri dijela što je bio običaj u to doba: Mineralia (metali, minerali, kamenje i slične anorganske tvari), Vegetabilia (biljke i sve tvari koje od njih potječu) i Animalia (životinje i sve tvari koje od njih potječu). Thallerov rukopisni udženik je razdijeljen u tri dijela, pod istim naslovima, ali obrnutim redosljedom, najprije Vegatabilia, potom Animalia i na kraju Mineralia. No, za razliku od Schulzensa, Svoj udžbenik je napisao u obliku pitanja i odgovora i uz korištenje kemijskih simbola, koje je trebalo razriješiti.

Thallerovi principi i počela tvari Ističući kemiju kao vrlo staru vještinu koju je već Tubal-Kain spomenuo u Starom zavjetu Biblije, Thaller kao njenu temeljnu značajku navodi analitičku metodu: To je onaj vješti kemijski postupak pomoću kojeg se posebno dijele oni dijelovi iz kojih se sastoje i slažu sva prirodna tijela. Pri tome razlikuje: principia corporum (principi tijela), elementa (počela), corpus mixtum (spojeno tijelo ili spoj), corpus compositum (sastavljeno tijelo ili sastavina) i corpus decompositum (razlučeno tijelo ili razlučevina). 272

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 265-276 Snježana Paušek-Baždar: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj...

Razvidno je da dijeli principe od elemenata ili počela tvari, za razliku od Schulzensa, kojemu su to bili istoznačni pojmovi. Poput peripatetičara, Thaller razlikuje principe tvari od počela ili elemenata, ali to ne čini u peripatetičkom smislu. Naime, Thaller principima tijela naziva jednostavne, elementarne tvari, a elementima ili počelima naziva počela u Aristotelovom smislu: zemlju, vodu, zrak i vatru, zajedno sa njihovim svojstvima: hladnoće, vlažnoće, suhoće i topline. Principia corporum (principi tijela) za njega su fizikalni i kemijski. Pri tome za kemijske principe kaže da su to: Oni dijelovi koji se postepeno izdvajaju iz tijela, a to su također nepromijenjive tvari prvog bitka, iz kojih su tijela sastavljena i u koja se opet vraćaju. Te principe dijeli na stroge i obične. Strogi principi su djevičanska zemlja (terra virgo) i čista voda (aqua pura), dok su obični principi staklena, živina i zapaljiva zemlja (terra vitrae ,terra mercurialis et terra inflammabilis). Tako ima ukupno pet principa. S obzirom na principe i počela tvari on izlaže kritici prijašnja gledišta, koje je utemeljio Paracelsus, a po kojem su zemlja, voda, zrak i vatra bili građa tijela, a principi tijela su bili sol (krutost), živa (taljivost i metaluičnost) i sumpor (zapaljivost). Kaže da takvo postavljanje triju principa tvari od starih učenjaka nije prihvatljivo jer se, na primjer sol razlučuje najprije do počela zemlje i vode, a potom do tri vrste zemalja. Isto tako ni sumpor ne može biti princip tijela, jer se gorenjem razlaže na „plamen i kiseli duh“, koji sadrži jednu ili sve tri zemlje. I flogiston je u svojoj biti vrsta zemlje. Njegov je princip zapaljiva zemlja (terra inflammabilis), pa zato, pored vatre i topline tvori i plamen. Iz Thallerovih gledišta slijedi da je on u potpunosti preuzeo suvremene postavke flogistonske teorije koja je vladala u njegovo doba. Preuzeo je strukturu tvari od tri vrste zemlje: staklene, živine i zapaljive, koju je postavio Becher, te tvrdnju da je upravo zapaljiva zemlja ono što odgovara Stahlovom flogistonu. Stoga Thallera možemo ubrojiti u one autore flogistoniste, koji su pripadali ranoj flogistonskoj teoriji, po kojoj je flogiston jedna vrsta zemlje. Raniji autori su smatrali da je flogiston samo princip, a ono u kasnijim desetljećima 18. stoljeća, kada se razvija pneumatska kemija, smatrali su da je flogiston neki zasebni plin. Ono što je izvorno u Thallerovim pogledima je rastavljanje triju strukturnih zemalja staklene, živine i zapaljive (flogistona) na daljnje jednostavnije principe: djevičansku zemlju i čistu vodu. Thaller je izvoran i po tome što je izložio nove poglede o kemijskom elementu, smjesi i spoju. Prema Thalleru peripatetička počela vatra, zrak, voda i zemlja nisu jednostavne tvari, jer ona konačnim rastavljanjem prelaze u tri gore navedene zemlje. Pri tome zrak i vatra djeluju kao aktivne, a zemlja i voda kao pasivne tvari u kemijskim promjenama. Prema peripatetičkom nauku mistio ili mixtum (mješavina) bilo je ono što mi danas nazivamo kemijskim spojem, a compositio (sastavina), bilo je onom što mi danas nazivamo smjesom. Njegovo određenje tih pojmova također je bilo drugačije:

273

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 265-276 Snježana Paušek-Baždar: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj...

Corpus mixtum (spojeno tijelo) po Thalleru je tijelo koje nastaje iz dva srodna principa. To nije spoj u današnjem smislu riječi, jer on kao primjer navodi spajanje srebra i zlata, leguru ili slitinu, koja nije spoj već smjesa zlata i srebra. Corpus compositum (sastavljeno tijelo) po Thalleru nastaje kombinacijom dvaju prethodno spojenih tijela, kombinacijom dvaju spojeva. Danas bi rekli da se radi o kemijskoj supstituciji. Corpus decompositum (razlučeno tijelo) nastaje, kako kaže Thaller, kada na sastavljeno tijelo ili sastavinu djelujemo s nekim trećim tijelom. Daljnjim razlučivanjem nastaju potpuno razlučena tijela, a krajnjim razlučivanjem treba doći do principa tvari, što je veoma teško postići. Iz svega navedenog vidljivo da je u pisanju svog udžbenika preuzeo i koristio suvremena kemijska gledišta zapadne Europe sredine 18. stoljeća. U obzoru flogistonske, suvremene kemijske teorije njegovog doba on je odbacio stare poglede o strukturi tvari i preuzeo flogistonsku teoriju, prvu objedinjujuću teoriju u povijesti kemije.

Zaključak Thallerov rukopisni udžbenik je veoma opsežan i razdijeljen u tri cjeline: Biljno, Životinjsko i Mineralno, rudno carstvo. Težište u proučavanju i tumačenju njegova djela bilo je iščitavanje trećeg dijela stoga što su u njemu najizraženiji kemijski pogledi, osobito oksidacijski i redukcijski postupci na metalima i rudama. No, za njihovo tumačenje trebalo je najprije razriješiti kemijske simbole kojima se Thaller koristio u pisanju, te tri Tablice srodnosti, odnosno kemijske reakcije koje su također napisane korištenjem simbola. Svoj je tekst napisao u obzoru flogistonske teorije, suvremene kemijske teorije 18. stoljeća. To je teorija koja je objedinila kemijsku znanost uvođenjem hipotetske tvari (flogiston), kojom su se uspješno tumačile kemijske promjene. Tu teoriju su prihvatili gotovo svi kemičari zapadne Europe sve do 1789. kada ju je odbacio A. L. Lavoisier i kada se ona postepeno napušta. Stoga je Thaller svojim rukopisnim udžbenikom iz 1757. izložio i predstavio suvremena europska gledišta u Hrvatskoj, ali i u Austrijskoj monarhiji. No, kako je hrvatska sredina bila na mnogo nižoj razini znanosti od razvijenih europskih središta, to su Thallerova gledišta ostala osamljena i izolirana. Hrvatski učenjaci uglavnom su djelovali u stranim središtima, a nastava prirodnih znanosti na Zagrebačkoj isusovačkoj akademiji bila je veoma skromna i na njoj nije bilo profesora koji su dobro poznavali flogistonsku, u ono doba suvremenu kemijsku teoriju.

274

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 265-276 Snježana Paušek-Baždar: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj...

Literatura Biblija, Stari zavjet, Postanak, 4, 22 (Kajinovo potomstvo) Conant James Bryan, The Overthrow of the Phlogiston Theory – The Chemical Revolution of 1775 – 1789, Harvard Case Histories in Experimental Science, Case 2, Harvard University Press, Cambridge, Mass. 1948. Introductio ad veram Chemiam Pauli Thalleri Pharmacopaei, rukopis (1757.),m papir 180 x 200 mm, Gradski muzej Požega 241 str. + 3 tablice + 44 str. dodataka Lüdy – Tenger Fritz, Alchemitiche und Chemisch Zeichen, Berlin 1928. Macquer Pierre Joseph, Dictionary de Chemie, Lacombe, Pariz 1766. Paušek-Baždar Snježana, Flogistonska teorija u Hrvata, HAZU i Birotisak d.o.o., Zagreb 1994. Vanino Miroslav, Povijest filozofijske i teologijske nastave u Isusovačkoj akademiji u Zagrebu 1633 – 1773, Zagreb 1930. Vanino Miroslav, Isusovci i hrvatski narod, I. dio, Zagreb 1969. White Johan Henry, The History of the Phlogiston Theory, Edward Arnold Co., London 1932. Wurzbach Constantin, Biographisches Lexikon, vol. 33, Beč 1877.

275

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 265-276 Snježana Paušek-Baždar: Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj...

Pavao Thaller autor prvog udžbenika iz kemije u Hrvatskoj u 18. stoljeću Sažetak Thallerov udžbenik kemije napisan je prije više od 250 godina u Požegi. Čuva se u požeškom Gradskom muzeju. Radi se o vrlo vrijednom prilogu poznavanju kemijske prošlosti i hrvatske prirodoslovne baštine. Thaller je po nalogu isusovačkog reda došao iz Beča u Požegu da vodi ljekarnu. Stoga je njegov rukopisni udžbenik bio osamljena pojava na hrvatskom tlu, nedaleko granice s Osmanlijskim Carstvom. Da je taj rukopis tiskan imali bismo prvu hrvatsku kemiju i uopće prvi udžbenik kemije u onodobnoj Austrijskoj carevini, koji je napisan u doba uspona flogistonske teorije. Razlog njegovom neobjavljivanju vjerojatno je bio u tome što na Filozofskom tečaju Zagrebačke akademije sredinom 18. stoljeća nije bilo kemičara koji bi taj rukopis pročitao, vrednovao, recenzirao i preporučio za tisak. Izložen je životopis Pavla Thallera, te je proučen tekst njegova rukopisa Introductio ad veram Chemiam (1757), koji je napisan pomoću kemijskih simbola u obliku pitanja i odgovora. Analizirano je njegovo shvaćanje flogistonske teorije u europskom kontekstu, kojom je tumačio strukturu svih kemijskih tvari i njihove promjene te pojam elementa, spoja i smjese. Osobita pažnja posvećena je Thallerovu pristupu u korištenju kemijskih simbola i kemijskog nazivlja.

Pavao Thaller Autor des ersten Lehrbuches aus Chemie in Kroatien im 18. Jahrhundert Zusammenfassung Thallers Lehrbuch aus Chemie wurde vor über 250 Jahren in Požega geschrieben. Aufbewahrt wird es im Stadtmuseum. Es geht um einen sehr wertvollen Beitrag zu den Kenntnissen über der Chemiegeschichte und das kroatische Naturwissenschaftserbe. Thaller kam im Auftrag des Jesuitenordens aus Wien nach Požega zwecks Leitung einer Apotheke. Daher war sein Lehrbuch-Manuskript eine einsame Erscheinung auf kroatischem Boden, unweit der Grenze zu dem Osmanischen Reich. Wäre dieses Manuskript gedruckt worden, hätten wir die erste kroatische Chemie gehabt und das erste Chemielehrbuch im Allgemeinen in dem damaligen österreichischen Reich, das zur Zeit des Aufstieges der Flogiston-Theorie verfasst wurde. Der Grund zum Nichterscheinen war wahrscheinlich, dass es bei dem Philosophischen Kurs der Akademie von Zagreb Mitte des 18. Jahrhundertes keinen Chemiker gab, der dieses Manuskript gelesen, bewertet, rezensiert und zum Druck empfohlen hätte. Dargestellt wird der Lebenslauf von Paul Thaller, der Text seines Manuskriptes Introductio ad veram Chemiam (1757) erörtert, das mit Hilfe von Chemiesymbolen in Form von Fragen und Antworten geschrieben wurde. Analysiert wird seine Auffassung der Flogiston- Theorie im europäischen Kontext, mit welcher er die Struktur aller chemischen Stoffen und deren Veränderungen sowie den Begriff des Elementes, der Verbindung und der Mischung erklärte. Besondere Aufmerksamkeit wird Thallers Stellung zur Benutzung der chemischen Symbole und der chemischen Terminologie gewidmet.

276

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 277-282 Ivan Peklić: Blažena Aschenbrenner Snopková 1891. -1975.

dr.sc. Ivan Peklić Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU Koprivničko-križevačke županije Križevci

UDK: 792(497.5)(091) Pregledni rad Primljeno: 3.10.2016. Prihvaćeno: 5.10.2016.

Blažena Aschenbrenner Snopková 1891. -1975. Autor u svojem članku istražuje život i djelo Blažene Aschenbrenner Snopkove. U prvom dijelu će prikazati rad Blažene Aschenbrenner u praškom Narodnom divadlu. Posebnu pažnju posvetit ću djelovanju Blažene Aschenbrenner u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Na temelju kazališnih kritika objavljenim u novima prikazat će njezine uloge u operetama i operama koje je igrala u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Ovim člankom nastojat ću naglasiti značenje koje Blaženea Aschenbrenner imala u Hrvatskoj kazališnoj umjetnosti koje do sada nije istaknuto u povijesti hrvatskog kazališnog života.

Ključne riječi: Blažena Aschenbrenner, narodni divadlo, Hrvatsko narodno kazalište Osijek

277

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 277-282 Ivan Peklić: Blažena Aschenbrenner Snopková 1891. -1975.

Blažena Aschenbrennerová rođena u Pragu 1891. i bila je kćer poznatog opernog pjevača Eduarda Aschenbrennera.1 Prve poduke u pjevanju dobila je naravno od oca i majke. Potom je pohađala Pivodovu pjevačku školu u Pragu i školu Demartiniové Minaříková u Brnu. Prvo pjevačko iskustvo stečeno kao sopran u Beču i Linzu.2 Potom je pjevala u Narodnom divadlu u Pragu. Prva nama poznata uloga bila joj je Marketa u operi Charlesa Gounoda Faust i Markéta u sezoni 1895/1896. a čija je premijera bila 2. rujna 1895. godine. Navest ću i sljedeće uloge koje je igrala prije dolaska u Osijek. Ulogu Mercedes u Bizetovoj Carmen, a premijera ove opere bila je 21. listopada 1900. Sezone 1908/1909. u Narodnom divadlu pjevala je ulogu Mignon u operi Ambroisa Thomasa čije je premijera bila 4. travnja 1909. Iste sezone Blažena je pjevala Mařenku u Smetaninoj Prodanoj nevjesti čija je premijera bila 12. svibnja 1909. godine. Prije odlaska u Osijek još je pjevala ulogu Dorle u operi Psohlavci Karla Kovařovica 28. listopada 1910. godine.3 4. listopada 1910. Blažena Aschenbrennerová stigla je u Osijek. 12. listopada 1910. debitirala u naslovnoj ulozi Offenbachove operete Lijepa Jelena. Za procvat

Blažena Aschenbrennerová (privatne fotografije)

Blažena Blažena Blažena Aschenbrennerová Aschenbrennerová Aschenbrennerová u Šelma sedlád Její pastorkyňa - u Na starém bělidle - 17.12.1916. 05. 05. 1918. 26.05.1916.

Eduard Aschenbrenner, ( Jičín, 14. III. 1852 — Prag, 2. XI. 1921). Potječe iz ugledne češke obitelji pjevača. Pjevanje je studirao u Pragu i tu 1879. započeo pjevačku karijeru. Od 1880. do 1889. nastupao je na opernim scenama Švicarske i Italije. Godine 1889–1892. član je Narodnog kazališta u Pragu, 1893–1895. pjeva u Brnu, a 1896–1902. solist je Opere HNK u Zagrebu. Tu je prvi put nastupio kao Ramphis (G. Verdi, Aida) a zatim tumačio glavne basovske uloge: Mefisto (Ch. Gounod, Faust), Kecal (B. Smetana, Prodana nevjesta), kardinal ( J. F. Halévy, Židovka), Henrik (R. Wagner, Lohengrin), Hunding (Wagner, Walküra), Rocco (Ludvig van Beethoven, Fidelio), Falstaff (Verdi) i dr. Na praizvedbi opere Porin (V. Lisinski) 1897. pjevao je Sveslava, a nastupio je i u operama Armida i Nikola Šubić Zrinjski (I. Zajc), Cvijeta (V. Bersa), Maričon (S. Albini) i Smiljana (F. S. Vilhar). Kao koncertni pjevač izveo je 1897. u Zagrebu solističku dionicu basa u Stabat Mater (Zajc) i 1900. u IX simfoniji (Beethoven). God. 1905–1907. djelovao je u Brnu kao pjevač i redatelj. Od 1910. nastupao je u Osijeku, gdje je i njegova kćerka Blažena bila angažirana u HNK. A. je davao pouku iz pjevanja i povremeno nastupao u osječkoj Operi (1912) u ulogama Sulejmana (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski), Mihe (Smetana, Prodana nevjesta) Crespela ( J. Offenbach, Hoffmannove priče).

http://archiv.narodni-divadlo.cz/ pristupljeno: 1. kolovoza 2016.

278

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 277-282 Ivan Peklić: Blažena Aschenbrenner Snopková 1891. -1975.

operete u Osječkom HNK-u zaslužan je Nikola Faller4 O ovoj opereti i ulozi Blažene Aschenbrennerove pisala je Narodna obrana.5 Prema ocjeni tiska najveći uspjeh te sezone polučila je Blažena Aschenbrenner koja je postala prava ljubimica publike.6 Osječka opereta 1911. godine krenula je na gostovanje pa je tako gostovala u Varaždinu. Naravno, na gostovanje pošla i Blažena Aschenbrenner, a o uspjesima operete pisao je tadašnji tisak Naše pravice: “Junjakinja pre i druge večeri bila je gdjica. Aschenbrenner, koja svojim punim, jakim i prijatnim glasom vlada okretnošću prave umjetnice. Njezina Marijana bila je predmetom burnog pljeska i srdačnih ovacija. Uz to je gdjica Aschenbrenner vrlo dobra glumica, koja znade svoju kreaciju zaodjenuti uspjelom igrom i mimikom.”7 Aschenbrenner je briljirala i u opereti Barun Ciganin. Izvedba te operete bila je sjajna. “Slušajući gdjicu Aschenbrenner bili smo na čistu, da je opereta tek prva stepenica, koja ima da mladoj umjetnici otvori put u operu.”8 4

Nikola FALLER, (Ivanec kraj Varaždina, 22. IV. 1862 — Zagreb, 28. II. 1938). Prvu pouku u sviranju glasovira dobio od oca Nikole i majke Valerije rođena grofica Oršić koja se bavila glazbom. Potom je do 1877. u Varaždinu pohađao gimnaziju i učio glasovir u R. Hannsmanna te 1873. prvi put javno nastupio kao pijanist. U Zagrebu je nakon mature 1880. upisao studij prava, glasovir učio u Franje Petrića i prigodice nastupao na koncertima uz gimnazijski orkestar pod vodstvom V. Klaića. Korepetitorom solista i zborovođom u zagrebačkom kazalištu postao je 1879. Kada je Opera nakon potresa 1880. raspuštena, Faller je otpušten, ali je i dalje korepetirao. Solistički je nastupio na koncertu HGZ 1888, interpretirajući Saint-Saënsov glasovirski koncert u g-molu. Uspostavom Opere od sezone 1881/82. ponovno je angažiran kao korepetitor, a počinje dirigirati operete i dramska djela s glazbom. Na gostovanju u Karlovcu 1883. dirigirao je izvedbama Zajčevih opereta Momci na brod i Mjesečnica, a u Osijeku je 1884. polučio velik uspjeh dirigirajući Verdijevu Traviatu i Zajčeva Nikolu Šubića Zrinjskog. Tada je na preporuku biskupa J. J. Strossmayera dobio stipendiju hrvatske Zemaljske vlade za trogodišnji studij. U Beču je 1884–86. učio kompoziciju u F. Krenna, kontrapunkt u A. Brucknera, glasovir u J. Epsteina, a u Parizu 1880–87. iste predmete u J. Masseneta, L. Delibesa i E. Guirauda. Kao bečki student 1886. prvi put je u zagrebačkom HNK dirigirao operu, Gounodova Fausta. Nakon kraćega studijskog boravka u Londonu, vratio se u jesen 1887. u Zagreb i dobio mjesto prvog dirigenta Opere, uz ravnatelja Zajca. Istodobno je postao 1887–89. učiteljem glasovira u glazbenoj školi HGZ. Nakon ukinuća Opere 1889, odlazi u Split gdje djeluje do 1891. kao zborovođa HPD »Zvonimir«, orguljaš stolne crkve, srednjoškolski učitelj glazbe te dirigent »Narodne glazbe«. U Zagreb se vratio 1891. na poziv HPD »Kolo« kojemu je bio zborovođom 1891–1907. Kada je S. Miletić 1894. ponovno u HNK uspostavio stalnu Operu, Faller je postao njezinim prvim dirigentom i 1896–1902. ravnateljem, a nakon njezina ponovnog raspuštanja 1902. dirigentom zagrebačkoga kazališta sve do 1910. Godine 1910–12. bio je intendant HNK u Osijeku, a po povratku u Zagreb 1912. službeno je umirovljen. Od 1924. do smrti Faller je bio predsjednikom Hrvatskoga pjevačkog saveza. Fallerov skladateljski opus obuhvaća više od 40 skladba: komorna i glasovirska djela, zborove, solo-popijevke i crkvene skladbe. Obrađivao je tuđe skladbe, preradio operu Porin V. Lisinskog, uredio 2. izdanje glasovirskog izvatka opere Nikola Šubić Zrinjski I. Zajca. Priredio je zbirku zborova Hrvatska pjesmarica Kolo. Pisao članke o glazbi, ponajviše kritike, u časopisima i listovima: Obzor), Vienac Agramer Zeitung, Agramer Tagblatt, Hrvatski pokret, Glazbeni vjesnik, Jutarnji list, Hrvatski Zagorac. Autobiografske crtice objelodanio u Skladu i Komediji (1937). Skupio je opsežnu građu za povijest hrvatskoga, napose zagrebačkoga kazališta tj. opere, počevši od 1869, koja je poslužila kao osnova za brojne kasnije radove.

Lijepa Jelena. Prvi nastup gđice Blažene Aschenbrenner. “Narodna obrana”, 9(1910) 232(13. X), str. 3.

Dragan Muci, Prvih četrdeset godina , Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 1907. - 1941. (Osijek: Matica hrvatska Ogranak Osijek , Filozofski fakultet u Osijeku ,2010) str. 161.

“Gostovanje hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka”, Naše pravice, 8(1911) br . 17. str. 3.

“Gostovanje hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka”, Naše pravice, 8(1911) br . 18. str. 3.

279

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 277-282 Ivan Peklić: Blažena Aschenbrenner Snopková 1891. -1975.

Potom je osječka opereta pošla na gostovanje u Zagreb gdje su s predstavama počelo već 7. svibnja, i igralo se sve do 5. lipnja 1911., a za to vrijeme odigrano je 17 predstava. Prema Narodnoj obrani sve su novine donosile vrlo pohvalne ocjene o nastupu Osječana. Najveći uspjeh i tu je pobrala Blaženka Aschenbrenner, “koja je svojim lijepim i sigurnim glasom zadivila Zagrepčane.”9 O uspjehu Blažene Aschenbrenner govori nam sljedeća epizoda. Nakon jedne predstave banica je čestitala Aschenbrennerovoj na uspjehu te izrazila nadu da će je iduće godine vidjeti u zagrebačkom HNK-u. Na to je ona odgovorila: “Svijetla gospođo banice, hvala na čestitci, ali Vaša želja je nemoguća. Ja ostajem u mojem milom Osijeku”.10 Dana 14. siječnja 1912. izvedena je povodom 80. godina rođenja Ivana Zajca opera Nikola Šubić Zrinski. Aschenbrenner je igrala ulogu Jelene i prvi puta u Osijeku nastupala kao operna pjevačica. Narodna obrana hvali njezin nastup: “Uz Juranića moramo odmah spomenuti Jelenu gdjicu Blaženu Aschenbrenner, koju smo sinoć prvi put vidjeli i čuli kao opernu pjevačicu. Prikazivala je i pjevala kao da je Jelena za nju pisana i konponirana, te je svakom točkom izazvala povlađivanje a poslije napjeva “Cvate ruže rumena” izazvala je takvo pljeskanje da je Blažéna mogla postati blážena.”11 Osječka opereta gostovala je i u Opatiji o čemu imamo obavijest u Riječkom novom 12

listu.

Aschenbrenner je 1913. nastupala u Leharovoj opereti Eva u ulozi Eve. Hrvatska riječ nakon gostovanja u Šibeniku piše:”Gospojica Aschenbrenner kao Eva doživila je jednodušan i buran aplauz publike. Njezina uviek krasna, prirodna igra, njezin uviek sigurni ljubki glas, graciozan u svim tonovima, pak njezina umiljata i nježna narav… da ne možeš te joj se ne diviš. Ona se uživi u ulogu poput svih pravih umjetnika i daje nam pjevajući srce svoje… Ona je izvrstna i ima na publiku silan dojam. Gospojica kao da je stvorena za lirske partije, gdje govori srce i duša. Slušajući je, pričinjalo mi se na nekojim mjestima, da slušam proslavljenu našu umjetnicu Maju Strozzi… Šteta je, da ovako izvrstan talenat, koji je na putu umjetničkog usavršavanja ne dobije angažman n.pr. u našem bielom Zagrebu”.13 Još jednom je ponovila uspjeh u Dubrovniku, te nakon toga opera i opereta HNK odlazi u Split, gdje gostuje s istim repertoarom od 13. travnja do 10. svibnja priredivši 19 predstava. Splitske novine Naše jedinstvo i Sloboda redovito su donosile najpohvalnije prikaze gotovo svake izvedbe, jedino je Sloboda u ocjenama poneki put bila kritičnija a, što je dovelo čak i do sukoba između dvaju listova oko osječkoga teatra. Naše jedinstvo iz broja u broj hvalilo je sve glumce, a napose Blaženu Aschenbrenner, 9 10 11

Isto, str. 162. Isto, str. 163. -a-, Hrvatsko narodno kazalište. Slava Zajcu, “Narodna obrana”, 11(1912), br. 11(15. I), str. 3.

“Hrvatsko kazalište u Opatiji”, Riječki novi list, 5(1911) br. 150. str. 1.

“Hrvatska riječ”, br. 822, od 10. V. 1913. ili Dragan Muci, Prvih četrdeset godina , str. 178

280

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 277-282 Ivan Peklić: Blažena Aschenbrenner Snopková 1891. -1975.

za čiji je glas pisalo da je sladak, obao i jak. pun osjećaja i dobro školovan. 14 Sljedeće godine gostovanje se je ponovilo i to u slijedećim terminima: od 5. ožujka do 8. travnja 1914. u Dubrovniku od 13. travnja do 10. svibnja 1914. u Splitu, od 14. svibnja do 26. svibnja 1914. u Šibeniku. Šibenski listovi Aschenbrennerovu nazivaju “sjajnom zvijezdom osječke pozorišne družine”15 U kazališnoj sezoni 1915./ 16 . Blažena Aschenbrenner gostovala je u osječkom kazalištu. Opet je nastupala u Grofu Luksemburškom, Magnonu i Barunu Ciganinu, koji je bio jedna od najboljih predstava sezone.16 Aschenbrenner je igrala Manon Lescaut u Massenotovoj operi Manon. “Narodna obrana” ovako je zabilježila taj nastup: “Gdjica Blažena ljupka, umilna Manon, glumila je veoma fino, otmjeno i čuvstveno i imala je nekoliko vrlo lijepiti muzikalnih momenata, pogotovo u zadnjem činu. Mi smo već toplo preporučili i preporučujemo ponovno kazališnoj upravi, da se gospodjica angažuje za iduću sezonu. Kako je polje operete na našem kazalištu kud i kamo opsežnije od opernog, evo nam u našoj Blaženki prva operetna primadona, kakvu skoro naći ne ćemo. Nezaboravne su nam njene prikazbe u Ciganskoj ljubavi i Evi.”17 Nakon povratka u Prag i Narodni divadlo u sezoni 1914./ 1915. igra ulogu Antonie u Hoffmanovu povidky; ulogu Krasava, Druhý žnec u Libuši; Lesní žínka, Jiná žínka u Rusalki. U sezoni 1915./16. igrala je ulogu Jenufe u Jeji pastorkyňa. U sezoni 1916./17. igrala je Proškove u Na starem bělidle. Ulogu Eve u Evi, Hipolyta u Hipolytu i Berte u Šelma sedlák. U sezoni 1918/19. igrala je ulogu Siebl u Faust i Markéti, Ellen u Lakmé i Pani Plalavcovu u Malíř Rainer. U sljedećoj sezoni 1919/20 igrala je Krasovu, První žnec i Druhý žnec u Libuši potom ulogu Liuse u Luisi i Berte u Šelma sedlák. U sezoni 1920./21. igrala i pjevala sljedeće uloge Mirande u Bouře, Ifigeniju u Ifigeniji i Aulidi, Zpěv u Mtinei Kluba solista ND, Betrice u Messinska nevěste, Charmin u Simsonu. U sezoni 1921./22. Hanu u Cesta oknem, Antoniu u Hoffmanovu povidky. Ulogu Haničke u Lucerni i Jovtte i Pousette u Manonu u sezoni 1922./23. U sezoni 1923./24. nastupa je kao Katuša u Čertova stěna i Klara u Srdcu. U posljednjoj sezoni svoga nastupanja 1924./25. igrala je sljedeće uloge: Dorabelu u Cosi fan tutte, Helgu i Margit u Pad Arkuna, Zpěv - Píseň lásky u Pan Twardowski, Chocholku u Přihody Liky Bystrošy Jinu žinka u Rusalka.18 Nakon udaje Blažena se povukla 1926. godine. Blažena Aschenbrenner Snopková umrla je u 6. rujna 1975. godine. 14

Dragan Muci, Prvih četrdeset godina , str. 187.

Dragan Muci, Prvih četrdeset godina , str. 188. Hrvatska riječ, br. 936, 12. V. 1914. Hrvatska riječ, br. 937, 14. V. 1914. Hrvatska riječ , br. 938, 16. V. 1914.

Dragan Muci, Prvih četrdeset godina , str. 194.

(Prof. D. M. s.): Gospodica Blažena Aschenbrenner kao Manon. Hrvatska obrana, 15(1916), br. 74(31. III), str. 3.

http://archiv.narodni-divadlo.cz/ pristupljeno: 1. kolovoza 2016

281

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 277-282 Ivan Peklić: Blažena Aschenbrenner Snopková 1891. -1975.

Zaključak Na temelju provedenih istraživanja mogu zaključiti da je Blažena Aschenbrenner dala vrijedan doprinos hrvatskoj kazališnoj umjetnosti. Prije svojeg dolaska u Osijek već se istaknula u Narodnom divadlu u Pragu. Svojim ulogama u osječkom Narodnom kazalištu ostavila je kratki, ali duboki trag. Blažena Aschenbrenner na gostovanjima u Beogradu, Zagrebu, Splitu, Šibeniku, Rijeci, Opatiji, Varaždinu, Dubrovniku, na koje išla kao članica ansambla osječkog HNK vrlo često je proglašavana najuspjelijom pjevačicom. Svoju karijeru vrlo uspješno također je nastavila u Narodnom divadlu. Na kraju valja istaknuti da je Blažena sigurno iz praškog kazališta, koje je bilo starije i naprednije svoja iskustva prenijela u osječko narodno kazalište te i time dala svoj doprinos kazališnoj umjetnosti.

Blažena Aschenbrenner Snopková 1891. -1975. Sažetak U radu je prikazan rad Blažene Aschenbrenner u praškom Narodnom divadlu. Posebna pažnja posvećena je djelovanju Blažene Aschenbrenner u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Na temelju kazališnih kritika objavljenim u novinama prikazane su njezine uloge u operetama i operama koje je igrala u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku i na gostovanjima u Hrvatskoj. Ovim člankom želim naglasiti značenje koje Blažena Aschenbrenner imala u Hrvatskoj kazališnoj umjetnosti koje do sada nije istaknuto u povijesti hrvatskog kazališnog života.

Blažena Aschenbrenner Snopková 1891 -1975 Zusammenfassung Im Werk wird die Tätigkeit von Blažena Aschenbrenner im prager „Narodno divadloVolkstheater“ dargestellt. Eine besondere Aufmerksamkeit wird dem Wirken von Blažena Aschenbrenner im Kroatischen Volkstheater in Osijek geschenkt. Aufgrund der Theaterkritiken aus Zeitungen wurden ihre Rollen in Operetten und Opern, die sie im Kroatischen Volkstheater in Osijek und auf Gastspielen in Kroatien spielte, dargestellt. Mit diesem Artikel möchte ich die Bedeutung von Blažena Aschenbrenner, die sie in der kroatischen Theaterkunst hatte, die bis jetzt in der Geschichte des kroatischen Theaterlebens nicht hervorgehoben wurde, betonen.

282

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 283-294 Dina Marković: Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku

Dr.sc. Dina Marković 31000 Osijek Europska av. 22/1kat Tel. 385 31 209 928 Mob: 099 404 7 403 e-mail.dinamarkovic@net.hr

UDK: 821.163.42 Izlaganje sa znanstvenog skupa Primljeno: 29.9.2016. Prihvaćeno: 30.9.2016.

Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku Autorica temeljem Heineove knjige, o kojoj nema postojeće znanstevene literature, osim novinskih izvješća i predgovora i pogovora knjizi Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka, metodom znanstvenoga čitanja i uporišta u teoriji znanosti o književnosti, posebice o putopisu1 pronalazi da je naracija oslovljene knjige povijesno putopisanje.

Ključne riječi: Ervin Heine, naracija, povijesno putopisanje

Marković Dina je magistrirala i doktorirala na putopisnoj i esejističkoj prozi književnih djela Matka Peića.

283

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 283-294 Dina Marković: Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku

Tih i miroljubiv čovjek; Ervin Heine, rođen je 19. travnja 1952. u Osijeku, a preminuo je tijekom travnja2 2015. godine u rodnom gradu kao diplomirani politolog koji je tek na početku radnoga vijeka kratko vrijeme bio srednjoškolski profesor3, a od 1993. bio je na Radio Baranji suradnik emisija za Nijemce i Austrijance te duževremenski je bio od 1994. godine terenski novinski izvjestitelj Glasa Slavonije. Knjigu, koju je Ervin Heine nazvao “Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka”, predgovornik knjige, Zvonko Maković4 priupitno dvoji određivanjem “žanrovskoga aspekta” kao labavoga oblikovanja teksta koji “nije ni kronika, ni povijesni pregled, ni monografija, ni zbirka pripovijedaka, a najmanje ono što nije ni spomenuo”, nazivajući Heineove Priče “crticama” (4:7) pokušavajući, u uvodniku, teorijski odrediti pripovjedačku prozu Heineova pisanja. Teorijski motrena zbunjujuća oblikotvornost Heineova pripovijedanja, koju sam pisac naziva “pričama”, razotkriva teorijsku određenost tek sporim i opreznim iščitavanjem na koje, tako zorno i uzastopno, upućuje i piščev naputak: “... mirno šetam uz šetnicu grada i uzimam notes i bilježim”5. (istaknula autorica) Heine, dakle, teorijski prepoznatljivo, zauzima putopisnu promatračku poziciju s olovkom i notesom u ruci, ali uvijek uz dokumentacijsko činjeničnu podkrijepu kao putopisnoznanstvenu citiranu vjerodostojnost bez koje nikada ne polazi na svoja izvanjskounutarnja ili fakcijskofikcijska putovanja svojim gradom i bez čega ne bi moglo biti njegova povijesnoga putopisa6. Zato samouvjereno on priopćuje budućem potencionalnom čitatelju :”U Osijek sam stigao baš u vrijeme ulaska konjice u Tvrđu. Datum sam brižljivo zabilježio: 29. rujna 1679.” (5:11) Prvo iščitavanje zorno pokazuje kako funkcionira Heineova manira prethodno izvježbana izvjestiteljska stila žurnalističke lakoće kojom oblikuje reportažno putopisanje. Autorica motri i pita se, prevladava li lakoća, ne samo u njegovu kretanju nego i u zapisivanju opažanja u stvarnoga i zamišljajnoga grada Osijeka kojega on tankoćutno opservira i neprimjetno obilazi dio po dio, stvarajući njegov mjestopis krajolika i ljudi. Naratološka psihologija teksta razotkriva piščevo nostalgično otvaranje i zatvaranje zapisanih listova povijesti i novinska izvješća svojih novinskih prethodnika bez kojih 2

Antonić, Ljerka (2015) u Glasu Slavonije, 19. 04. 2015. godine, u rubrici Kultura, pod naslovom: Preminuo osječki pisac Ervin Heine, boem i kroničar svoga Osijeka

Sjećam se i pamtim Ervina Heinea kao tihoga i gotovo nevidljivoga, ali simpatičnoga kolegu iz zbornice CUO „Braće Ribar“ u Osijeku, u nastavi s predmetom iz Sociologije. Svi su pričali da je dobar čovjek i dobar sin koji je brižno brinuo o svojoj majci, posebice kada je bila u Domu umirovljenika.

Maković, Zvonko (1996:7) je sveučilišni profesor likovnih umjetnosti u Zagrebu; u predgovoru pod naslovom: Osječke crtice, u: Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka, Pan liber, Osijek, 1996.

Heine, Ervin (1996: 27): Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka, Pan liber, Osijek, 1996. str. 27.

Mnogi Osječani, njegovi prijatelji i znanci, kao i ja osobno, pamtimo Ervinovu osobitu pojavu u dugačkom kaputu sa crnim, elegantnim šeširom na glavi, torbicom o ramenu, kako polako hoda šetnicom grada, Tvrđom i Europskom avenijom ili Donjim gradom; kako motri, zastaje i razmišlja.

284

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 283-294 Dina Marković: Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku

nikada ne polazi, kako vanjsko tako i unutarnje putovanje povijesnih zapisa na način da se informativno spoznajna funkcija pisanja bori s duhovnom emanacijom u Heineovom putopisanju, napuštajući izvjestiteljskopovijesnu faktografiju, a ojačavajući i usmjeravajući organizaciju u književnoumjetničkom smjeru. “Dok je vojska slavila odahnuvši konačno od ratovanja (ali ne zadugo), prošetao sam se s ondašnjim izveštačima (koji su u Beč poslali vijest: Osijek je slobodan!). Stanovi i kuće bivših građana bili su u velikoj suprotnosti s vjerskim građevinama, kao i s onima koje su pripadale vođama. U gradu se posebnom ljepotom isticala Sulejman –hanova džamija, u blizini mjesta današnje Franjevačke crkve. I Kasim-pašinoj je oko zapelo, iako je sagrađena davne 1558. godine. U njezinom je dvorištu pažnju privlačila i njegova grobnica, pokrivena olovom. Tom je kovinom natkrita i prekrasna Mustafa –pašina kupelj. Ipak, sve nas je najviše oduševio Sulejmanov most.”Wunderbare Brucken!”, napisao je bečki novinar.”Il ponte famoso!”, uzviknuo je talijanski izvjestitelj, ugledavši lijepu, moćnu građevinu što se preko Drave i močvarnog tla protezala sve do Darde. Na Kasim-pašinoj sahat – kuli izbijala je ponoć kad smo se vratili s obilaska. Trudio sam se što bolje zapamtiti te slike, jer će pedesetak godina poslije Tvrđa dobiti manje-više današnji izgled.” (5:11.-12.) Dok istovremeno Heine, reportažni žurnalist, izvana izvješćuje i niže faktografske obavijesti, stari obrazovani i daroviti Eseker u Heineu organizira putopisni tekst kao veliku priču7 u nizu povezanih kratkih priča s narativnim sjedištem Osijeka kao metonimijom povijesnoga putovanja kojemu on, putopisno domišljato reportira mjestopis, otvarajući unutar sebe udaljeno povijesno vrijeme i prostor s točno određenom malim gradskim svijetom Osijeka koji nije u samome sebi zatvoren grad nego je povijesno kozmopolitski otvoren svim kulturama, kako turskoj tako austrijskoj i ugarskoj; što je dakako kao subjektivan iskaz, sigurna vrijednost Heineova povijesna putopisa. Dublja narativna slojevitost pokazuje i dokazuje da Heineovo pisanje uvijek polazi sa spasonosnoga dokumentacijskoga izvorišta, koje je u stalnom mijenjanju perspektive ulaznosti i izlaznosti povijesnih činjenica. On, osječki putopisac, bistroga uma, pronicljiva unutarnja i vanjska viđenja, radoznalac duhovita izričaja koji zapaža sitnice i koji ih dosjetljivo fikcijski gradi u svojim lakonskim rečenicama načinom ludističkoga suodnosa fakcije s fikcijom, imaginativnim razlogom ulazi u svoj grad kroz srednjoeuropsko odredište i motri kako izvana tako i izunutra sa svim svojim 7

Knjigu je Heine sadržajno i vremenski organizirao u pet velikih tematskih cjelina: 1. Turci odlaze, a što poslije?, 2. Kako su Osječani pisali Mariji Tereziji, 3. Kraljevski grad, 4.Priče iz „Zlatnoga vola“, 5. Iz građanskoga života Osijeka. Prvi dio ima pet podnaslova, drugi ima četrnaest podnaslova, treći ima dvadesetpet podnaslova, četvrti ima petnaest podnaslova, peti ima jedanaest podnaslova. Otisnuta je u formatu A4 s 177 stranica i 67 likovnih priloga: Galerije likovnih umjetnosti Osijek, Muzeja Slavonije i Državne uprave za zaštitu kulture i prirodne baštine, Osijek; prilozi većinom pokazuju Osijek, Osječane ili umjetničke fotografije grada, ulica, zgrada, autorske crteže i umjet- ničke slike te raznovrsne slike novinskoga tiska i plakatnih reklama.

285

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 283-294 Dina Marković: Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku

preobrazbama narativnoputopisnih uloga i fragmentima tuđih novinskih tekstova, koji su potpora putopiščevim opservacijama, Heine ih putopisno, vrlo uspješno amalgamira. Stoga dominantna Heineova poza s notesom i olovkom u ruci domišlja te istovremeno šeta Osijekom sedamnaestoga, osamnaestoga, devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća, uspješno pomičući vremenske granice među svjetovima, posebice da se “ne zaboravi”, naglašuje u svom pogovoru Anđelko Milardović, “zlatno doba Osijeka (...) u kolektivnom sjećanju na ostatke ostataka srednjoeuropskoga Osijeka”8. Heineov interes za svijet koji ga okružuje, za povijest svoga grada Osijeka, za kulturu i njezin jezik on izvrsno poznaje i vješto koristi činjenice kojima putopisno gradi fakcijsko-fikcijsku svrsishodnst, ne samo u najzornijim dijelovima početka knjige, nego i tijekom cjelonosna putopisanja Heine, poredbeno povezuje prošlost sa svojom sadašnjosti; motri vremensko prostorne i civilizacijske promjene te na osobit narativnosintaktički način lakonski izvješćuje s dvije do tri rečenice, prisno komunicirajući sa svojim potencijalnim čitateljem pa kaže: “U Osijek sam stigao baš u vrijeme ulaska konjice u Tvrđu. Datum sam brižljivo zabilježio: 29. rujan 1678. Nevelika skupina ljudi (grad su preko noći napustili svi njegovi osmanlijski osvajači pa je bio potpuno pust), s velikom radošću i teškim suzama dočekala je carsku vojsku. S koljena na koljeno u ritmu otac-sin predavao se drveni križ na čuvanje. I premda su zbog njega bili prezreni i odbačeni – ipak su izdržali! Ta tanka, istrošena, izmučena i izgladnjela skupina ljudi sačinjavala je kariku tisućljetnog lanca koji se protegao sve do kraja – početka godine 1991. da bi se na Trgu Ante Starčevića konačno čuo eho koji je odlazio u svijet: Hrvatska! Hrvatska! Hrvatska!” (5:11.) Snoviđena metonimijski stisnuta slika “tisućljetnoga lanca” povezana s putopiščevim ja koje se suočava sa stoljećima zemljopisno – prostorno i vremenski označene hrvatske zemlje – grada Osijeka – pokazuje duhovno odredište povezivanja, suodnošenja i sjedinjavanja svjesnoga s besvjesnim ja “u razlici odmicanja od sebe samoga i u nesvodivosti kod sebe samoga nego u smjeru drugom”9 s “koljena na koljeno u ritmu otac – sin “putopiščevo ja, u zajedništvu s kolektivno nesvjesnim, doseže korijene stare hrvatske kršćanske kulture” predavanja drvenoga križa na čuvanje” odnosno simbolična križa koji okuplja dom i zemlju kod sebe samoga i prema sebi samom kao mjeri otklona toliko da je takovo ja od sebe drugom dosegnulo svoj istinski povijesni i kulturni identitet višestoljetnim dosegnutim osječkim – hrvatskim – europskim i nadasve kršćanskim kulturnim udjelom u “eho” simboličnim uzvikom trojednoga imena “Hrvatska” (5:11.) 8

Milardović, Anđelko (1996: 181) Srednja Europa između mita i zbilje U: Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka, Pan liber, Osijek, 1996. str. 181.

Derrida Jacques (1991: 16): L autre cap, suivi de la demokkratie ajournee, Les Editiones, De Minuit, 7 rue Bernard – Palissy 75006, Paris, 1991. str. 16.

286

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 283-294 Dina Marković: Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku

Razvidno je da se Heineovo putopisanje svjesno i nesvjesno otima posmodernističkom ja, smjeru kretanja postmoderne kulture smrti koja općenito preuzima ontološki apovijesno, asemiotično i bezumno mišljenje koje je upalo u duboku ontološku i moralnu krizu na kraju 20. stoljeća; naprotiv Heinov putopisni mjestopis Osijeka stoljećima ne umire u beznađu nego s piščevim tradicionalnim razborom i domoljubnim putopisanjem on, u tekstualnoj gustoći, jasno priziva i triput usklikuje ime hrvatskom identitetu kao dugovremenskom i spasonosno iščekivanom povijesnom dovršetku jer je “dvostruko genitivno” kretanje identiteta otvoreno prema povijesti u oba smjera preko mnogih vidljivih i nevidljivih, nazočnih i nenazočnih tekstova/ intertekstova Heineove vrlo guste i slojevite proze. Promotrimo li i promislimo li sve slojeve, derridijanski pronalazimo u cijelosti i u dijelovima “kulturu identiteta dvostrukoga genitiva”10 genitiva koji igra svoju ludističku igru; objelodanjuje i pokazuje kako je ponegdje tjeskoban na granici izdržljivosti “i premda su zbog njega bili prezreni i odbačeni – ipak su izdržali!” (5:11.) Točno je što je Milardović napisao da “svi srednjoeuropski gradovi imaju ovakove knjige” i da “dosadašnju prazninu nadomješta Heineova knjiga” koju kao takovu nije napisao niti jedan putopisac o gradu Osijeku, odnosno kako Milardović završava Heineu svoj pogovorni izrijek “kojemu su tekstovi prethodno objavljeni u “Glasu Slavonije” (...) kao izvor obavijesti o gradu, tradiciji, povijesti i usudu Osijeka, koji je uvelike i usud Srednje Europe.” (5:181.), ali dodaje autorica ovoga teksta, čijemu se je usudu ili sudbini hrabro znalački i u cijelosti predao Ervin Heine kao “dobri duh svoga grada” kao pisac kojega pozitivno opservira i predstavlja u novinskom tekstu “Bio je poseban u pisanju i u životu, zato će živjeti vječno u srcu svojih Esekera”, zapisala je u Glasu Slavonije, njegova kolegica, osječka novinarka Ljerka Antonić.11 Uvijek, dakle, s notesom i olovkom u ruci Heine, osječki mjestopisac, godinama nečujno i uporno pješači gradom “poput dobroga duha” jer mu je Osijek najznačajnije središte svijeta i simboličan suputnik unutar samoga sebe; u povijesnom motrištu koje dovodi u vezu s povijesnim činjenicama, zamišljajući događaje i ljude u domišljajućoj duhovnoj dodirljivosti i korespodentnosti civilizacijskoga prostora grada na način da putopisni zapisivač zauzima naratološku poziciju putopisna fabuliranja mjestopisa tako da, raznovrsnim ulogama, kojima se kreće po Tvrđi, po donjem i gornjem dijelu grada Osijeka, pomiče granice vremena iz turskoga u austrougarski Osijek, lepršavim čaplinovskim humorom, opravdavajući se čitatelju da se: “možda pokvario vremenski sat...” pa putopisni mjestopisac Osijeka postaje pripovjedač putopisne priče kojom putopis postaje Heineova pripovjedačka vrsta, posebice u četvrtom i petom dijelu knjige; u Pričama iz “Zlatnoga vola” i “Iz građanskoga života Osijeka”, ali često i u najkraćim 10

Derrida Jacques ( 1991): De la grammatologie, Les Editiones De Minuit, 7 rue Bernard Palissy, 75006, Paris, 1991.

Antonić, Ljerka (2015.) u rubrici Kultura: Preminuo osječki pisac Ervin Heine, boem i kroničar svoga Osijeka, Glas Slavonije, Osijek, 19.04.2015.

287

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 283-294 Dina Marković: Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku

oblicima – crticama, koje su najviše dojmile Zvonka Makovića kao vrlo povezane putopisne crtice s crticama analogijom putopisne priče u priči. Slijedi primjer kako narativnom lakoćom Heine prelijeće granice vremena, slikovito zapisujući sliku turske Tvrđe u putopisnoj crtici koja se susljedno povezuje s putopisnom pričom: “Na Kasim-pašinoj sahat-kuli izbijala je ponoć kad smo se vratili s obilaska. Trudio sam se što bolje zapamtiti te slike, jer će pedesetak godina poslije Tvrđa dobiti manje-više današnji izgled.” “U rušenju Tvrđe pomoći će i sami osmanlijski osvajači 30 listopada 1690. Opkolivši grad sa tri strane, premoćni neprijatelj otpočne s dalekovodnom paljbom ne usuđujući se na njega izravno navaliti. Na ultimatume o predaji nitko se nije obazirao (posebno se to odnosilo na hrvatske vojnike koji su prolili najviše krvi boreći se u prvim linijama prilikom opsade grada). Mjesec dana padale su granate iz dana u dan, jer je Osijek trebao biti prvi korak koji bi u ponovnom osvajačkom pohodu trebao vratiti onu svetu zemlju koju su “kauri obeščastili”. U podrumima osječke Tvrđe nije bilo ugodno, ali što da se drugo radi? Malo municije za uzvrat, a pomoć daleko – tako nam se bar činilo. No, jedino su povremeno glasine o dolasku velike kršćanske vojske u pomoć sokolile naša srca i zagrijavale prohladnu i vlažnu atmosferu u podrumu. No, jedno jutro stigao momak garav od baruta i zapitao nas s vrata tko zna u bubnjeve udarati. “Kakvi bubnjevi?” upitali su jedni u čudu, a drugi odmah shvatili da je velika vojna pomoć psihološka igra zapovjednika obrane i da je udaranje u vojničke bubnjeve zadnji adut koji bi nas mogao riješiti velikoga zla. “A hoće li oni u to povjerovati?”, stiglo je panično pitanje. Nasta graja. “Sila je to, nitko je ne može zaustaviti”, čule su se riječi nevjerice u uspjeh zvučne propagande. “Tresu se njima gaće!”, najzad stiže pomoć garavom vojniku. “Zašto nisu ušli u grad, ako su tako silni?”, zapita isti glas. Logički argument pojača iskru nade na licima, žućkasto sivim od podrumske tmine.”Ali se ni s bubnjevima nećemo moći izvući”, čulo se iz natisnute gomile. “Pokušat ćemo”, zagrmi glas vojnika. “Netko pušku, netko bubanj! Nećemo valjda napustiti grad bez otpora.” “Onda?” priupita on nakon kraće stanke. Na garavom licu bljesnuše bijeli zubi. Napadaču su se uistinu tresle gaće. Čuvši buku vojnih bubnjeva, pomislio je da se gromada armade na njih ruši, pa pobjegoše ponovo glavom bez obzira, ostavivši Osijek zauvijek na miru.” (5:12) U kratkom fragmentu, oblikovanom vjerodostojnim putovanjem putopisca koji pripovijeda zgodu kroz zamišljajnu povijest, ne gubeći povijesne činjenice o Turcima koji odlaze iz Osijeka, putopisac promišljajno suodnosi hrvatsku obrambenu dosjetljivost; osječke bubnjeve naprama đurđevačkim picokama, koristeći u naslovu prvoga putopisnoga dijela, Bubnjevi umjesto picoka, riječ “bubnjevi” kojima su Osječani, poput Đurđevčana, nadvladali osmanlijskoga “premoćnoga neprijatelja”; naslovom koji legitimira Heinea kao povijesnoga putopisca ( 5:12) 288

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 283-294 Dina Marković: Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku

Heine, kao povijesni putopisac još lakše zakoračuje u 18. stoljeće povijesnom faktografijom 1739. i 1741. godinom, u vrijeme teške kuge u Osijeku, te iz bolnice, u kojoj su redovito ordinirali “brijači” kirurzi, bježi s “tzv. lijekom u džepu” “u donjogradsku šumu”, inače poznati i tipični osječki putopisni krajolik pokraj Drave, penje se na “stogodišnji hrast lužnjak” kao osmatrač ulova divljači za hranu koje nije bilo pa čaplinovskim humorom pada sa stabla i usput izvješćuje čitatelje da je “Donji grad gotovo pust jer je izumrlo 260 obitelji, a Gornji grad je prepolovljen na 846 umrlih”. Temeljem tako oduhovljene povijesne pustoši, putopisni hodoljubac razložno, svoju fabulativnost, pronalazi u logičnom slijedu putopisnoga pohoda, ulogom “ubogoga siromaha” koji nasmiješen ide ravno “u sirotište, u Aignerovu kuću, danas starački dom pokraj stadiona Gradski vrt” u kojem su u “jednom krevetu ležala dva bolesnika”, ali tamo mu se ne ostaje jer s uvidom u tako tešku financijsku krizu gradske ubožnice Heine, asocijacijskom identifikacijom prošlosti sa svojom sadašnjosti, povodom punjenja gradske blagajne, navodi da je “u starom Osijeku kao i današnjem” (5: 36.-39 ) Oblikotvorna bitka, koja se vodi između putopisna reportažiranja kao najfrekventnije i slobodne žurnalističke forme i putopisa kao znanstvenoga i književnoumjetničkoga roda i vrste kojoj je kriterij spoznajno informativne vrijednosti irelevantan, dramatična je u Heineovoj knjizi, ali sudbina kojom se opredmećuje, kako Heine kao povijesni putopisac, tako i ulogama koje zauzima u svojim tekstovima, ne vode Heinea vanjskoj atraktivnosti, ni ambiciji da piše sve što vidi jer ga u njegovu misaonu svijetu osječkoga mjestopisa vodi simbolika njegova puta, vodi ga duhovna taknutost prostorom i ljudima staroga srednjoeuropskoga Osijeka na način da njegovo putopisanje vodi fabulaciji priče u kojoj je sve narativno uobličeno kao sjajna klasifikacija reportažiranja pripomognuta novinskim fragmentima kao pričom u priči, ali prvenstveno opservacijom i lakonskim Heineovim jezikom književne umjetnine u koju Heine ugrađuje povijesne fragmente novinskih prethodnika iz prošlih vremena jezikom koji artikulira nenaglašeni esekerski humor, inkorporiran u Heineovo putopisno pričanje povijesne priče; pisanjem kojim on kao putopisac, korak po korak tiho putuje kroz stvarno i domišljeno povijesno vrijeme u životu svoga grada. Heineov mjestopis Osijeka nije usko usredotočen u samo svoj opis; on je stvarno i simbolično kozmopolitski otvoren što je zamjetna kvaliteta Heineova povijesnoga putopisanja. Začudni putopisni opis noćnoga krajolika u logitudinalnom potezu uz Dravu od Tvrđe do Donjega grada u tekstu pod naslovom Gradska rasvjeta od bećarine, pjesnički opisuje “stotine vatrica koje sjaje i svijetle” tijekom cijele godine poput “svemirske maglice (...) blistavih zvijezda”, napuštajući ovozemaljsku opservaciju i dohvaćajući se nebeske; koristeći iznimnu perceptivnu i izražajnu sposobnost putopisanja s literarnom vrijednosti: “Odmor od burnih događaja nalazim na mirnim obalama Drave. Spašavaju me mirne šetnje uz njezino korito. Početkom 18. stoljeća tekla je gotovo isto kao i krajem 20. stoljeća. Jedino je tada bila mlađa i hirovitija: češće je prelijevala svoje neskockane 289

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 283-294 Dina Marković: Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku

okvire. Ipak, i pored toga na njezinim obalama buja život. Na potezu od Tvrđe do Donjeg grada protezala se takozvana tanjara ili šušara. Noću je taj prostor krasila neobična ljepota, neusporediva ni sa čim na zemlji. Na stotine malih vatrica gorjelo je uz obalu tijekom cijele godine. Razapete ribarske mreže mutile su iz daljine oštrinu svijetlih plamičaka, kao što svemirske maglice svojim bijelim velom to isto čine blistavim zvijezdama. Iskre iz vlažnoga drveta pucketajući su iskakale iz katapulta i gasnule u noći poput meteora. Čak su i kolibe sklepane od dasaka, zemlje i trske u tom ambijentu ljepše izgledale. Dravski ribari koji su nastanjivali taj dio staroga Osijeka, čistili su ribu, žene su ih rezale u tanke komade, a djeca ih, igrajući se, solila i iznad plamena sušila. Dok sam jeo trakanac (šaran isječen u trake bio je nadaleko poznat specijalitet izvan donjogradske sušare), iz tame se iznenada začuo refren: “Svijetli Tvrđa kao suncem obasjana” koju su nabrzinu sklepali razdragani ribari, vraćajući se s “promocije” tvrđavske rasvjete. Odnekud se stvori tamburica i cijela tanjara poskoči po zvucima tankih žica! Stoga pažljivo upisujem u notes 1719. godinu.” ( 5:27.) U Heineovu povijesnom putopisu čitatelj postaje vrlo značajni sudionik i potencijalni putnik koji zajedno s putopiscem putuje izunutra u iluzornom obnavljanju stvarnoga povijesnoga svijeta budući on omogućuje jedino u čitateljevoj doživljajnosti novu stvarnost i ostvarivanje “povijesnoga trenutka djela” njezinu “estetsku vrijednost” koja je temelj recepcijske stvarnosti da se omogući “zaokret prema novom obzorju”12 U nizu putopisa trećeg i četvrtog dijela knjige pod naslovima Kraljevski grad i Priče iz “Zlatnoga vola” imaju stanovitu vrijednost sociološkog i psihološkog putopisanja budući se osvrću na mnoge fenomene vezane za najraznovrsnije događaje i atmosfere urbanoga osječkoga života. Kao primjer svjedoči Raspjevani Božić, s trima dijelovima teksta; prvo uvodnim minijaturnim fragmentom na 78. stranici knjige, o božićnom vremenu u Osijeku tijekom “proslave Božića kada se uvijek čuvalo ono ljepše i bolje da bi se na taj blagdan iznijelo pred goste” samo je uvodni dio kojeg slijede još dva dijela tematske cjeline, zaokružujući zanimljivost običaja naših predaka, njihovih rituala koji su se “urbanizacijom života postupno izgubili”. (5:78.-79.) U ovim trima tekstovima kao i u mnogim drugim povijesno putopisnim zapisima Heine jednostavno i lagano komunicira s čitateljima, obraćajući se uvijek uljudno pa u odlomku pod naslovom Ljeto u muzeju, na 72. stranici više popularno i edukacijski, a manje osobnim doživljajem piše: “Ako ste obišli cijeli svijet, navratite ipak i u osječki Muzej Slavonije, jer tamo vas čeka putovanje koje nije na programu ni jedne turističke agencije. Provesti ljeto u muzeju nekom se može učiniti tužnim, ali nije tako. Odmah na ulazu čekaju vas kamene iskopine s natpisima koji su nam, doduše nerazumljivi, ali nam otkrivaju marljive klesare davnih vremena, kako ispisuju riječi oštrim predmetom 12

Katičić, Radoslav (1969; 1268.-1278.) u ogledu: Što nam znači povijest?, Zagreb, „Kolo“ 7, 12, str. 1268.-1278.

290

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 283-294 Dina Marković: Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku

i čekićem. Tekstovi valjda zbog toga nisu bili dugi, mada bi njihova kratkoća mogla proizlaziti iz činjenice da se u ono vrijeme nije mnogo govorilo. U gornjem dijelu Muzeja na raskošnom “meblu” salona za odmor možete u društvu dokonih velikaša piti kavu i likere. A ako ste rođeni pod sretnom zvijezdom i naiđete baš u vrijeme bala, zaigrat će oko vas plava krv u svilenim šuškavim haljinama. I dok ste u salonu namještaja osjetili dah raskošnih vremena i strogo čuvanih ljubavnih tajni privatnog života, s Hemerotekom izlazite u zbivanje vanjskog svijeta. Ljeti se Osijek oduvijek preseljava na obale Drave. Od mnogih kupališta najveća je gužva na “Garniki”. No, i pored toga za svakoga ima kabina. Doduše, nisu prostrane, ali vam sitne rupice na njima proširuju vidike. Putovanje parobrodom Dravom i Dunavom sve do Pešte i Beča zadovoljit će i najizbirljivije pustolove ispred današnje videoaparature. Ljudi mirnijeg duha i otežalog tijela mogu vrijeme provodit u hotelu “Grand”, restoranima, kinima i kazalištu, a ni cirkusi i lunaprkovi ne mogu se izbjeći.” (5:72) Upotrebljavajući konvencionalni i komunikacijski znak putopisne strukture u prisnom dijalogu s čitateljem/ima Heine, u svom tekstu, Ljeto u muzeju, najviše zahvaća pozornost “uzajamnošću teksta”13 informativnim i popularnim činjenicama, a manje osobnim doživljajem viđenoga, što, dakako, gubi na začudnoj duhovitosti i prijemčivosti kvalitete putopisa koji u cijelosti mora obuzeti čitatelja tijekom čitanja. U petom dijelu knjige pod nazivom Priče iz “Zlatnoga vola” putopisac je ispisao putopisna putovanja od jedne sudbine do desetak sudbina ljudskih kretanja unutar fabulativnog sjecišta ulazne i izlazne socijalne i psihološke kulminacije najzanimljivijega osječkoga svratišta – krčme – gostionice – Zlatnoga vola - zanimljivo ispričanog središta svojevrsne pričaonice koja obuhvaća petnaest putopisno povijesnih priča, od prve, “Osijek-Pariz” do zadnje, “Električna groznica”, otvarajući i zatvarajući stranice knjige – galerije osječkih likova najraznovrsnijih ljudskih sudbina “otrgnutih od zaborava vremena” čije sudbinske izvore Heine ne navodi14; od bogatih uposlenih uglednika do besposlenih beskućnika; od “tvrđavskih kibicera” do putnika i prolaznika kroz osječku Tvrđu; svi su oni zakoračili i iskoračili s ljubavnim sastancima ili rastancima; “maskirani švaleri ili švalerke” poput “hoštaplerke Zite”, priležnika Zdenka N. kod ostarjele Ane T. ili “svakodnevnih špriceraša” te “besposličara poput povremenoga nadničara Đuke”, svi oni i njima slični iz poznatoga osječkog svratišta “Zlatni vol” navraćali su ili “zbog Šeperovoga piva” ili “zbog konobarice Reze” čije je zamamne obline samo Mati mogao zasjeniti jedino sjaj električnoga tramvaja”. (5: 103.-128.) Zadnji dio knjige “Iz građanskoga života Osijeka”, Heineovo je putopisno putovanje osječkim ulicama europske secesije, čije znanstveno činjenične i autorske izvore Ervin 13

Biti, Vladimir (1987: 134) Interes pripovjednoga teksta, SNL, Zagreb, 134. str.

Heine navodi samo jedan izvor u: „Varljivi odsjaj; Glas Slavonije, 1. veljače 1926.“ U: (5:125)

291

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 283-294 Dina Marković: Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku

Heine točno i savjesno bilježi, oprezno i odmjereno komentira te promatračkim zanosom on se divi pročeljima fasadnih detalja mnogih zgrada s geometriziranim biljnim oblicima i “divnim predvrtnim kovanim željeznim ogradama i balkonima kojih nema u drugim gradovima sa secesijskom arhitekturom” pa ta arhitektura ostaje “dokaz negdašnje povezanosti, koja je sada prešla u povijest i priče o zajedničkom identitetu srednjoeuropskih gradova, o biseru sredoeuropskih metropola” kakav je bio i Osijek “kao usud Srednje Europe” (8: 179. -181.) u njezinom procvatu i venuću te uzdizanju iz ratnoga pepela o kojem je i hrvatski politolog i osječki povijesni putopisac ovjekovječio svoj grad s nostalgijom kao kolektivnim pamćenjem kao nitko i niti jedan pisac do sada o svome gradu Osijeku. (5:131) Slijede putopisna putovanja Osijekom 19. i početkom 20. stoljeća; putopiščev mjestopisni izvid osječkog gospodarstva; prvo “gospodarstvenika – milijunaša, izvora njihova vlasničkoga kapitala, njihova kućevlasništva, njihova gospodarskoga i kulturnoga doprinosa svome gradu, njihov esekerski govor i nastanak i u govoru živahan srednjoeuropski duh isprepleten austrijskom, mađarskom, židovskom i slavenskom kulturom. Slijedi putopisno putovanje gradskim perivojima, drvoredima, šetalištima, svim kulturnim institucijama poput kazališta, kina i njihovih predstava, prve Tvornice lana, Osječke ljevaonice željeza i strojeva, prvih sapunjara, prve Tvornice šećera i bombona, prve “munjare” ili Plinare, prvoga konjskoga i električnoga tramvaja i vožnje kojom su Osječani mjerili dostignuće najvećih srednjoeuropskih gradova. Nastanak osječkoga novinstava i osječkoga tiska, osječke kinematografije i repertoara osječkih kina u Gornjem i Donjem gradu bogato su zabilježeni kao i bilješke o osječkim tržnicama, o osječkoj vodi, vodenicama, komarcima, izletištima, parobrodima Dravom i Dunavom do Iloka, Vukovara, Pešte i Beča. Značajni muškarci i žene, uglednici Osijeka na čelu s gradonačelnikom detaljno su opisani, a građanski puk, njihova zanimanja kao i “nevolje” njihova života životopisno su putopisani s dozom Heineva čaplinovskog humora.

Umjesto zaključka Autorica ovoga rada pronalazi da je Ervin Heine, pisac knjige “Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka”, doprinjeo hrvatskoj književnosti kao osobit osječki povijesni putopisac koji je cijeli svoj život ostao putnik kroz povijest svoga rodnoga grada Osijeka. Svakodnevno hodoljubno putovanje gradom i povijesnoznanstvenim izvorima urodili su jedinstvenom knjigom u kojoj Heine povijesnim putopisanjem pripovijeda svoje osječke priče. Knjigu, kao takovu, posjeduje svaki srednjoeuropski grad, ali nije nitko o Osijeku napisao takovu knjigu osim Ervina Heinea pa stoga, autorica ovoga kratkoga rada, predlaže 1. napisati knjigu o Ervinu Heineu – osječkom povijesnom putopiscu i 2. predlaže Njemačkoj zajednici, Zemaljskoj udruzi Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, u Osijeku; njezinu Poglavarstvu Grada Osijeka, predložiti i osloviti ulicu ili novu šetnicu zaslužnim imenom i prezimenom njezina povijesnoga putopisca Ervina Heinea. 292

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 283-294 Dina Marković: Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku

Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku Sažetak Osječanin njemačkoga podrijekla, Ervin Heine (1952. - 2015. ) diplomirani politolog, kratko vrijeme gimnazijski profesor, a od 1993. na Radio Baranji suradnik emisija za Nijemce i Austrijance te od 1994. terenski izvjestitelj Glasa Slavonije, cijeli je svoj život ostao putnik, svakodnevno stvarno i zamišljajno putujući kroz povijest znanstveno povijesne dokumentacijske faktografije svog rodnoga grada Osijeka. 1996. godine Pan liber (nakladnik Anđelko Milardović) objavljuje njegovu knjigu Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka, o kojoj do danas, ne postoji niti jedan ozbiljan znanstveni izvor, niti uradak, niti znanstvena literatura, premda niti jedan osječki pisac do danas nije o povijesti Osijeka napisao takovu domišljatu povijesno-putopisnu književnu vrstu; načinom koji fikcijski književno lijepim i lakim stilom oživotvoruje suhoparnu i neprijemčljivu znanstvenu faktografiju. Znanstvenim čitanjem autorica, u tematskim cjelinama knjige: Turci odlaze, a što poslije?, Kako su Osječani pisali Mariji Tereziji, Kraljevski grad, Priče iz „Zaltnoga vola“, Iz građanskoga života Osijeka, izvorno pronalazi, oprimjeruje i potvrđuje, povijesno-putopisnu lakoću Heineova bilježenja i pisanja s olovkom i notesom u ruci. On lepršavim čaplinovskim humorom, ne samo u svom stvarnom kretanju gradom, nego i lakoćom kao putopisac, prelijeće povijesno vrijeme i prostor turskoga u austrougarski Osijek, amalgamirajući povijesne tekstove raznih prethodnika sa svojim zapisanim opažanjima stvarnoga i zamišljajnoga Osijeka. Heine putopisac, vrlo tankoćutno opservira i neprimjetno se, ulogom dobroga duha, kreće raznovrsnim ulogama, obilazeći i prelijećući, u svojoj domišljajućoj duhovnoj dodirljivosti i korespondentnosti civilizacijskoga prostora, dio po dio grada sedamnaestoga, osamnaestoga, devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća, stvarajući svoj osobiti osječki putopisni mjestopis s krajolikom i ljudima, odnosno srednjoeuropski putopisni mjestopis kao ispripovijedanu povijest nizom malih putopisnih priča metonimijski uobličenih velikom pričom grada Osijeka. Stoga Heine lucidno oslovljava svoju knjigu Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka, svoju knjigu koja, kao što je istaknuo nakladnik Anđelko Milardović, svjedoči „zlatno doba Osijeka u kolektivnom sjećanju na ostatke ostataka srednjoeuropskoaga Osijeka“. U konačnici autorica zaključuje da hrvatska književnost u gradu Osijeku posjeduje vrlo originalnoga i interesantnoga povijesnoga putopisca; zaslužnoga građanina grada Osijeka, Ervina Heinea, koji je na žalost, prerano preminuo i zauvijek odložio svoje darovito stvaralačko pero putopisca.

293

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 283-294 Dina Marković: Heineovo povijesno putopisanje o srednjoeuropskom Osijeku

Heines historische Reisebeschreibung über das mitteleuropäische Osijek Zusammenfassung Der Osijeker deutschen Stammes, Ervin Heine (1952 - 2015 ) Diplompolitologe, eine kurze Zeit Gymnasialprofessor und ab 1993 bei dem Radio Baranja Mitarbeiter in Sendungen für Deutsche und Österreicher sowie ab 1994 Feldberichterstatter der Zeitung Glas Slavonije, blieb sein ganzes Leben Reisender, täglich wahrhaftig und in Phantasie durch die Geschichte der wissenschaftlich-historischen Dokumentenfaktographie seiner Geburtsstadt Osijek reisend. Im Jahre 1996 veröffentlicht Pan liber (in Auflage von Anđelko Milardović) sein Buch Geschichten aus der Historie des mitteleuropäischen Osijek, über welches es bis heute weder eine ernsthafte wissenschaftliche Quelle, noch eine Arbeit oder wissenschaftliche Literatur gibt, obwohl bis heute kein osijeker Schriftsteller eine derart findige historische-reisebeschreibende literarische Art schrieb; auf eine Art und Weise die mit einem fiktions-literarischen schönen und leichtem Stil die trockene und unanziehende wissenschaftliche Faktographie belebt. Durch wissenschaftliches Lesen der thematischen Einheiten des Buches: Die Türken kommen, und was nachher?, Wie die Osijeker an Maria Theresia schrieben, Die Königliche Stadt, Geschichten aus dem „Goldenen Ochsen“, Aus dem bürgerlichen Leben von Osijek, findet, gibt Beispiele und bestätigt die Autorin ursprünglich die historisch-reisebeschreibende Leichtigkeit von Heines Notieren und Schreiben mit Bleistift und Notizblock in der Hand. Er überfliegt mit flatterhaftem Chaplinschen Humor, nicht nur in der wahrhaftigen Bewegung durch die Stadt sondern auch mit einer Leichtigkeit des Reisebeschreibers, historische Zeit und Raum aus der osmanischen in die österreichisch-ungarische Stadt Osijek, die historische Texte verschiedener Vorgänger mit seinen notierten Bemerkungen des realen und vorgestellten Osijek amalgamierend. Heine, der Reisebeschreiber, betrachtet feinfühlig und bewegt sich unbemerkt, wie ein guter Geist in verschiedenen Rollen besuchend und überfliegend, in seiner findigen geistigen Anfassbarkeit und Korrespondenz des zivilisierten Raumes, die Stadt Teil für Teil des siebzehnten, achtzehnten, neunzehnten und zwanzigsten Jahrhundertes, seine besondere osijeker Reiseund Ortsbeschreibung mit Landschaft und Menschen bzw. eine mitteleuropäische ReiseOrtsbeschreibung, als eine erzählte Geschichte durch eine Reihe kleiner Reisegeschichten metonymisch geformt durch die große Geschichte der Stadt Osijek, schaffend. Daher nennt Heine luzid sein Buch Geschichten aus der Historie des mitteleuropäischen Osijek, sein Buch das, wie der Verleger Anđelko Milardović betont, von der „goldenen Zeit von Osijek in kollektiver Erinnerung an die Reste des mitteleuropäischen Osijek“ zeugen. Abschließend schlussfolgert die Autorin, dass die kroatische Literatur in der Stadt Osijek einen originellen und interessanten historischen Reisebeschreiber besitzt; einen verdientesten Bürger der Stadt Osijek, Ervin Heine, der leider zu früh verstarb und für immer seine begabte Feder des schaffenden Reisebeschreibers niederlegte.

294

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 295-300 Jelena Červenjak Kmoniček: Essekersko narječje u današnjim okvirima

mr. sc. Jelena Červenjak Kmoniček OŠ „Dobriša Cesarić“ Osijek

UDK: 803.0(497.5 Osijek) Stručni članak Primljeno: 15.10.2016. Prihvaćeno: 15.10.2016.

Essekersko narječje u današnjim okvirima Autorica je u radu istaknula doprinos i utjecaj njemačkoga stanovništva i jezika na nastanak essekerskog narječja, koji je od druge polovice 19. i na prijelazu 20. stoljeća obilježio osječki svakodnevni život, osobito u pogledu kulture i jezika.

Ključne riječi: Osijek, essekersko narječje, prijelaz 19./20. st

295

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 295-300 Jelena Červenjak Kmoniček: Essekersko narječje u današnjim okvirima

Uvodne napomene Brojna su pitanja koja potiču zanimanje kada se istražuje povijest Osijeka (npr. Kako su Osječani, Essekeri, govorili i živjeli u proteklom razdoblju? Kako je tekla njihova svakodnevica? Kako su se zabavljali? Što su odijevali? Itd., itd.). No, ono što na neki način oživljava prošlost jest ljudski glas, govor. No, na pitanje kako je zvučao essekerski govor? Kako se izgovarao? odgovor se može potražiti u pisanim, ali i usmenim tragovima iako je danas sve teže pronaći izvorne govornike essekerskoga narječja. Oni koji još uvijek poznaju to narječje su rijetki, pa su stoga vrlo dragocjeni. O snažnom njemačkom utjecaju u gradu Osijeku kazuje činjenica da je taj grad na rijeci Dravi u više od 200 godina svoje povijesti odavao više njemački kulturni identitet, negoli hrvatski te da je više pripadao srednjoeuropskom kulturnom krugu, negoli balkanskoj provinciji.1 Tablica 1. Sastav stanovništva Osijeka prema popisima iz 1900. i 1910. godine Godina

Hrvati

Nijemci

Mađari

Srbi

Židovi

Ostali

Ukupno

1900.

7 419

12 436

2 297

2 092

2 027

1 112

27 383

1910.

12 625

11 269

3 729

2 889

2 299

1 203

34 014

Izvor: Mirko KORENČIĆ, Naselja i stanovništvo SRH, 1857-1971., Zagreb, 1979., 487.; Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća 1868. – 1918., Osijek, 1996., 82.

Tome u prilog idu statistički podaci koji ukazuju na jasnu prevagu doseljenog stanovništva, među kojima je najveći broj Nijemaca. Prema popisima stanovništva iz 1900. u Osijeku je bilo 12.436 Nijemaca, a 7.419 Hrvata. 2 Tablica 2. Broj Nijemaca u Osijeku u razdoblju 1880. – 1910. 1880.

1890.

1900.

1910.

8 970

49,28

10 657

53,88

12 436

49,9

11 269

35,9

Izvor: Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka…, n. dj., 82.

Tijekom posljednjih desetljeća 19. stoljeća evidentan je porast broja Nijemaca u Osijeku. No, to je slučaj čitave Kraljevine Hrvatske i Slavonije u kojoj se od 1857. do 1880. broj Nijemaca gotovo udvostručio. Tablica 3. Jezični sastav stanovnika u Zagrebu i Osijeku 1880. Grad

Hrvatski ili srpski

Njemački

Zagreb

20 895

2 687

Osijek

7 482

8 970

Mađarski

Češki

Slovenski

Ostali

584

604

3 931

577

1 152

327

125

Izvor: Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka…, n. dj., 82. 1

Vlado OBAD, „Slavonska književnost na njemačkom jeziku“, Čakovec, 1989., 8.

Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada…, n. dj., 82.

296

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 295-300 Jelena Červenjak Kmoniček: Essekersko narječje u današnjim okvirima

U nadolazećim desetljećima u samome Osijeku njihov se broj do 1900. učetverostručio, što novim doseljavanjem, što prirodnim prirastom Nijemaca u gradu. Njemački je kulturni krug presudno obilježavao život grada Osijeka krajem 18. st. i tijekom 19. st., kako u gospodarskom i kulturnom razvoju, tako i u svakodnevnom životu građanstva, pa i u govoru. Shodno takvim prilikama i njemačkome utjecaju grad Osijek nosio je i njemački naziv Essek, pa su otuda njegovi stanovnici bili Essekeri.3 Za potrebe ovoga rada istražila sam primjer uporabe essekerskoga narječja njegovanoga u obiteljskome krugu i prenošenoga s koljena na koljeno. Taj usmeni trag suvremene govornice/poznavateljice essekerskoga narječja, Suzane Zandt Kolarić, vrlo je dragocjen. Kazivanje essekerskoga narječja od velike je važnosti jer upotpunjava sliku povijesnih i jezičnih istraživanja. Pisana ostavština essekerskoga jezika, brojna istraživanja o tom jezičnom fenomenu, povijesne okolnosti te osobitosti građanstva u Osijeku i europskim gradovima, sve su to neizostavne činjenice koje sliku o essekerskom narječju čine jasnijom. Uz to veliku vrijednost imaju i pisani tragovi.

Na tragu essekerskoga narječja Istraživanje essekerskoga narječja podrazumijeva povijesno izučavanje prošlosti ovoga grada na Dravi iz političkih, društvenih, gospodarskih, kulturoloških, religijskih i ostalih aspekata. Naime, stvaranje toga narječja omogućile su brojne promjene u navedenim područjima. S obzirom da je Osijek na prijelazu 19. u 20. stoljeće zbog svog povoljnog geografskog položaja imao obilježje multifunkcionalnog grada karakteristične ekonomske prednosti4 razumljivo je zašto je u to vrijeme imao znatan broj useljenih Nijemaca, Austrijanaca, Mađara, Srba i Židova te drugih naroda, koji će u nadolazećim godinama i desetljećima u gradu ostaviti dubok trag. Osim toga, grad je imao pravni status5 pa su gotovo svi stanovnici bili građani6, što je pak utjecalo kod jednog dijela stanovništva na građansku svijest i praćenje tadašnjih europskih društvenih i gospodarskih promjena i pojava. Osim toga, tijekom stoljeća su se dogodile određene jezične promjene koje su utjecale na osječki govor te je iz kohezije njemačkoga i osječkoga stanovništva (Hrvata 3

U drugoj polovini 19. stoljeća Osijek se naglo urbanizirao. Razvijaju se promet i gospodarstvo, posebice uz obrt i trgovinu i industrijska proizvodnja, a grade se i brojne građevine. Istodobno se razvija i njeguje društveni, prosvjetni i kulturni život putem brojnih udruženja (primjerice, „Casino“), pjevačkih i drugih društava, kao i brojnih škola.

Alica WERTHEIMER-BALETIĆ, “Stanovništvo Osijeka i osječkoga kraja, 1948.-1991.”, HAZU Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, sv. 12, Osijek 1996., 10.

Naime, 1809. grad Osijek proglašen je Slobodnim kraljevskim gradom. Tim je činom započelo razdoblje velikih modernih političkih, gospodarskih i društvenih promjena grada Osijeka. (Vidi opširnije: Stjepan Sršan, Slobodni kraljevski grad Osijek 1809., Osijek, 2009., 30., 99.)

Z. ŽIVAKOVIĆ - KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka…, n. dj., 78.

297

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 295-300 Jelena Červenjak Kmoniček: Essekersko narječje u današnjim okvirima

i Mađara) kao i govora nastao zajednički jezik, takozvano essekersko narječje. Ono je okrunilo i zauvijek obilježilo multikulturalnost grada na Dravi. I dok su se u ono vrijeme jedni prema essekerskome narječju odnosili s podcjenjivanjem, predstavljajući ga jezikom siromašnih slojeva osječke periferije, drugi su razvili svijest o potrebi očuvanja essekerskoga za buduće naraštaje.7 Danas zahvaljujući naraštajima, koji su očuvali tu vrijednost osječke kulturne baštine, zna se, a tek ponegdje i čuje, taj iskonski essekerski dijalekt koji se, prema saznanjima autorice ovoga rada, prenosio uglavnom usmenim putem. U tome su važno značenje imali nasljednici essekerskoga govora, odnosno potomci osječkih Nijemaca, koji su govorili tim dijalektom. Godine 1880. u Osijeku je više Osječana govorilo njemačkim jezikom, nego hrvatskim. Odnos je bio 8.970 onih koji su se služili njemačkim jezikom, a 7.482 Osječana je govorilo hrvatski.8 Dakle, utjecaj njemačkoga jezika na hrvatski/osječki ostao je i u pisanome, književnome obliku. Tako su npr. slavonsku književnost na njemačkom jeziku najznačajnije obilježili Victor von Reisner9, Vilma Vukelić i Alexander (Šandor) Friedrich Rosendfeld10, pod pseudonimom Roda Roda. Pisani tragovi Vilme Vukelić koja je pisala na njemačkome jeziku od velike su koristi u rasvjetljavanju ove teme.11 Istraživanjem essekerskoga narječja podrobnije su se bavili, primjerice, prof. dr. sc. Velimir Petrović12 i prof. dr. sc. Vlado Obad, koji istražuju i prikazuju njegov razvoj i tumače što ono zapravo znači u povijesnom i kulturološkom smislu te nam olakšavaju razumijevanje ove jezične pojavnosti. Gotovo istodobno su osječke novine 19. stoljeća i prijelaza na 20. stoljeće u pravilu dragocjen odraz javnoga života grada Osijeka i mjerilo njegovog sveukupnog kulturnog i inog razvoja.13 Nekoliko je novina izlazilo na njemačkome jeziku te detaljno građane 7

Velimir PETROVIĆ, „Essekerski - što je to?“, u: Književna revija br.1/2, Osijek, 1994., 46.

Dragutin PAVLIČEVIĆ, Narodni pokret 1883., Zagreb, 1980., 140.

„Sjećanje na Slavoniju“

„Pripovjesti iz Slavonije“, „Roda Rodas Roman“

Vilma (Miskolczy) Vukelić rođena je u Osijeku 1880. i u gradu je proživjela 25 godina djetinjstva i mladosti, nakon čega je vodila dinamičan život u Mađarskoj, i Njemačkoj te Zagrebu. Odrasla je u židovskoj obitelji, ali posve u duhu europske prosvijećenosti i tolerancije. Njezini memoari „Tragovi prošlosti“ iscrpan su registar obiteljskih običaja: vjerskih svečanosti, obiteljskih slavlja, svakodnevnih ženskih sjedeljki (jauzni), kulture uzajamnog posjećivanja i promeniranja te različitih oblika društvenog života (zabave, balovi, kazalište). Opisuje kako su osječko društvo činile mnoge nacije, ali su se svi osjećali Essekerima. Također, dotiče se i položaja žene u društvu, odgoja djece u imućnim obiteljima, kućanskih obaveza, modnog izričaja, sklapanja brakova i sličnoga. (Vidi opširnije: Vlado OBAD, „Essekersko građanstvo u djelima Vilme Vukelić“, Književna revija br.3, Osijek, 2003., 101. – 121.)

Theo BENDER, „Njemačke posuđenice u hrvatskom govoru Osijeka“, Zagreb, 2006. (preveo: Velimir Petrović); Velimir PETROVIĆ, „Essekerski rječnik“, Zagreb, 2008.

Vlado OBAD, „Njemačko novinstvo Osijeka u promicanju građanske kulture“, Osijek, 2014., 9.-32

298

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 295-300 Jelena Červenjak Kmoniček: Essekersko narječje u današnjim okvirima

i ostalo stanovništvo izvještavalo o zbivanjima u gradu i okolici, a iz kojih se može doznati mnogo podataka o svekolikom svakodnevnom životu, utjecaj događaja na brojne promjene u društvenom, političkom i drugom životu i slično. To su: Esseker Lokalblatt und Landbote, Die Drau, Slavonische Presse, Esseker allgemeine illustrierte Zeitung14 i druge osječke novine objavljivane na njemačkom jeziku. Kao primjere pisanoga traga essekerskog narječja svakako i neizbježno treba spomenuti radove, članke i monografije novinarke Ljerke Antonić koja se intenzivno bavi tom tematikom i zorno, pa i na humorističan način, prikazuje to narječje u nekadašnjem obliku, doduše, u skromnoj uporabi. Njezina su djela Blues za šnajdericu Herminu, Žurim na susret ugode, Klamerica essekerska, Osječka pričaonica i druga.

Umjesto zaključka Ovim sažetim radom istaknula sam važnost očuvanja bogate osječke kulturne baštine. Kohezijom osječkoga i njemačkoga stanovništva i govora dobivena je jedna konačna struktura koju je nemoguće razdvojiti jer je postala jedna od osnovnih karakteristika grada Osijeka i Osječana. Essekersko narječje do danas je zaživjelo, makar u tragovima i tek ponekim izrazima. Stoga zadužuje generacije da ga njeguju i čuvaju kao vrijednu neizbrisivu baštinu grada na Dravi.

Isto.

299

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 295-300 Jelena Červenjak Kmoniček: Essekersko narječje u današnjim okvirima

Essekersko narječje u današnjim okvirima Sažetak

U radu je ukratko istaknut doprinos i utjecaj njemačkoga stanovništva i jezika na nastanak essekerskog narječja, koji je od druge polovice 19. stoljeća i na prijelazu 20. stoljeća obilježio osječki svakodnevni život, osobito u pogledu kulture i jezika. Kohezijom osječkoga i njemačkoga stanovništva i govora dobivena je jedna konačna struktura koju je nemoguće razdvojiti jer je postala jedna od osnovnih karakteristika grada Osijeka i Osječana. Essekersko narječje do danas je zaživjelo, makar u tragovima i tek ponekim izrazima. Stoga zadužuje generacije da ga njeguju i čuvaju kao vrijednu neizbrisivu baštinu grada na Dravi.

Essekerische Sprechart in heutigem Rahmen Zusammenfassung In der Arbeit wird der Beitrag und der Einfluss der deutschen Bewohner und deren Sprache auf das Entstehen der essekerischen Sprechart, die von der zweiten Hälfte des 19. Jahrhundertes und am Übergang in das 20. Jahrhundert den essekerischen Alltag besonders bezüglich Kultur und Sprache beeinflusste, betont. Durch Kohäsion der Osijeker und deutschen Bewohner entstand eine endgültige Struktur, deren Trennung unmöglich ist, weil sie zu einer der Grundeigenschaften der Stadt Osijek und der Osijeker wurde. Die essekerische Sprechart lebt bis heute noch, mindestens in Spuren und in einigen Ausdrücken. Daher verpflichtet es Generationen, sie zu pflegen und zu bewahren als ein wertvolles unlöschbares Erbe der Stadt an der Drau.

300

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 301-308 Petar Kerže: Značenje Nijemaca i Austrijanaca što je Osijek kolijevka hrvatskoga sporta

Petar Kerže, prof. predavač Elektrotehnički fakultet Osijek

UDK: 796(497.5 Osijek)(091) Stručni članak Primljeno: 20.9.2016. Prihvaćeno: 22.9.2016.

Značenje Nijemaca i Austrijanaca za Osijek kolijevku hrvatskoga sporta Autor u radu na temelju literature sažeto opisuje značenja Nijemaca i Austrijanaca, koji su sudjelovali u osnutku i potonjem djelovanju Građanskog streljačkog društva u Osijeku (Bürgerliche Scheiben Schützen-Gesellschaft zu Essegg), osnovanog 1784. godine, te tako grad na Dravi uvrstili u kolijevku hrvatskoga sporta.

Ključne riječi: Nijemci, Austrijanci, Građansko streljačko društvo u Osijeku (Bürgerliche Scheiben Schützen-Gesellschaft zu Essegg), Osijek, kolijevka hrvatskoga streljačkoga društva

301

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 301-308 Petar Kerže: Značenje Nijemaca i Austrijanaca što je Osijek kolijevka hrvatskoga sporta

Uvodne napomene Poslije poraza vojske Turaka Osmanlija u Mađarskoj 29. rujna 1687. godine oslobođen je Osijek. Austrijska vojska tada je unišla u gotovo napuštenu Tvrđu. U godinama i desetljećima koja slijede novoosvojeno područje trebalo što prije urediti i organizirati komorske prihode, jer su zbog dugotrajnog rata rashodi dvorske blagajne uvelike premašili prihode.1 To je i vrijeme početka dugotrajnog procesa ustrojstva državnih struktura u Slavoniji i Srijemu, te novi početak povijesti Osijeka koji je označen dolascima dvorskih komisija. Prva dvorska komisija je stigla u Osijek u ljeto 1690. pod vodstvom baruna Tullia Miglia von Bronberga, a druga početkom 1698. pod vodstvom grofa Caraffe di Stigliana. I ova druga, kao i potonje 1736. i 1758., imale su isti cilj provođenje organizacije vlasti i razgraničenje vojnih i civilnih ovlasti, kao i primjene njihovih instrukcija / uredaba.2 Prateći zbivanja u Osijeku od 1692. stara jezgra grada postaje isključivo vojno - upravno središte. Iako su mirovni pregovori u Srijemskim Karlovcima 1699. bili zaključeni povoljno za Austrijsku Carevinu Osmansko Carstvo je i dalje ostalo moćan činitelj u međudržavnim odnosima na Balkanu. Ali, kako su desetljeća odmicala tako se granica sa Osmanskim Carstvom pomicala više prema istoku pa je krajem 18. stoljeća osječka Tvrđava / Tvrđa izgubila nekadašnju važnost u sistemu obrane protiv Osmanlija. Budući da se pripremao novi rat s Osmanlijama smatrao je austrijski car i hrvatski kralj Josip II. da je neophodno premjestiti vrhovno zapovjedništvo vojske bliže granicama Osmanskog Carstva. Zato je 25. srpnja 1783. sjedište General — komande za Slavoniju preneseno iz Osijeka u Petrovaradin.3 Ali i nakon te vojne reorganizacije u gradu Osijeku osjećao se i dalje jak vojnički duh.

Osnutak Građanskog streljačkog društva u Osijeku (Bürgerliche Scheiben Schützen-Gesellschaft zu Essegg) Poluvojne prilike u Osijeku nametale su potrebu praktičnih vježbi i gađanja. Najpogodnije mjesto za gađanje, gdje se moglo okupljati građanstvo, bila je velika otvorena streljana u Gradskom vrtu u Novom gradu. Stoga je 1784. godine utemeljeno Građansko streljačko društvo u Osijeku / Bürgerliche Scheiben Schützen-Gesellschaft zu Essegg. Utemeljiteljima i osnivačima smatraju se prvi članovi Paul Fösmayer i Johann Koschier. Prva pravila Društva sastavljena su 15. prosinca 1804. godine i predstavljaju 1

Habsburška Monarhija je od 1681. do 1714. sudjelovala u 4 velika rata – opsada Beča, Veliki bečki rat, ustanak u Ugarskoj / Mađarskoj i rat za španjolsko nasljeđe, koji su državu golemo novčano zadužili. Da bi što prije financijski rasteretio državnu blagajnu car Leopold I. je 1697. prilikom reorganizacije državne uprave uveo godišnji porez od cjelokupnog Carstva u iznosu od 12.000.000 guldena. (Vidi opširnije: Čarls Ingrao, Habzburška Monarhija 1618-1815., prijevod Gojko Mišković, Beograd / Novi Sad, 2014., 86 – 106.)

Darko Vitek, „Pravni položaj Osijeka u XVIII. stoljeću“, Scrinia Slavonica, Slavonski Brod 2005., 101.

Ive Mažuran, Urbanistički razvoj i spomenički značaj osječke Tvrđe, Osijek, 1974., 7.; Mirko Marković, Slavonija – Povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb, 2002., 178-180; Zlata Živaković-Kerže, Svaštice iz staroga Osijeka, Osijek, 2001., 293.

302

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 301-308 Petar Kerže: Značenje Nijemaca i Austrijanaca što je Osijek kolijevka hrvatskoga sporta

najjednostavnije i najopćenitije pravilo za gađanje. Od početka svoga djelovanja isticala se tzv. društvena svrha koja je podrazumijevala njegovanje muževnosti i unapređivanje rukovanja puškom u cilju podizanja opće obrambene sile. Na čelu Građanskoga streljačkoga društva bilo je predsjedništvo birano na tri godine a sastojalo se od pet članova, i to streljački nadmeštar, dva streljačka meštra i dva člana Izvršnog odbora. 4 Do danas nije pronađen izvorni dokument o osnivanju Bürgerliche Scheiben Schützen-Gesellschaft zu Essegg, a ni potvrđena pravila iz toga vremena. Doduše, o prvim godinama djelovanja Društva postoje sekundarni dokumenti pa je tako najpouzdanije vrelo podataka za razdoblje od 1784. pa do listopada 1941. godine Knjiga inkorporiranih članova Građanskog streljačkog društva iz Osijeka = Incorporation Buch der Schützen-Gesellschaft zu Essegg. Knjigu je utemeljio Josef Fatz (član Društva od 1786. godine), a nastala je 1804., po čemu se može zaključiti da je svečani čin inkorporacije članova u osječko Građansko streljačko društvo vjerojatno tada upriličen i obavljan do listopada 1941. godine. Kandidati za Društvo bili su, tijekom streljačke sezone, inkorporirani prilikom jednog od streljačkih natjecanja. Član je inkorporiran onog trenutka kada je ispio gutljaj vina iz srebrnog pehara u obliku roga i kada se potpisao u Knjigu inkorporiranih članova. Iz te Knjige se može pratiti, prema popisu strijelaca i napomenama uz istaknutije članove Društva, stalež, rang i položaj društvenih članova. Ti zahtjevi su i uvjetovali da je Društvo u najranijim godinama djelovanja bilo društvo zatvorenog tipa, društvo imućnijeg građanstva i višeg činovništva vezanog za vojsku i aristokraciju. Bitno je istaknuti da su članovi Društva mogle biti i žene, a uživale su i obavljale sva prava članova Društva, osim prava aktivnog i pasivnog izbora. Prva žena učlanjena u Građansko streljačko društvo iz Osijeka bila je Magdalena Eisenbare, inkorporirana 1807. godine.5 Godine 1804. Društvo je započelo gradnju streljačke kuće u Gradskom vrtu, izgradilo ju je sljedeće godine potporom člana Društva Ivana Nepomuka grofa Esterhazyja, koji je za dovršenje besplatno dao 26.000 komada opeke. Tome u čast, na streljani je organizirana velika svečanost na kojoj je npr. Mennersdorf, liječnik Pukovnije Ivana Jelačića, poklonio Društvu modro — žutu svilenu zastavu sa zlatnim resama. Godine 1804. Društvo je započelo gradnju streljačke kuće u Gradskom vrtu, izgradilo ju je 1805. godine. Posebice je svečano u streljani Gradskoga vrta bilo 1809. godine. Osijek je tada proglašen slobodnim i kraljevskim gradom. I u potonjem razdoblju su članovi Društva besplatno popravljali društvene prostorije. Poznato je tako da je 1815. Franz Follert besplatno popravio prozore zgrade, a Pavao Wagner 1816. obavio tesarske radove na streljačkoj kući. Temeljita obnova zgrade obavljena je 1892. te ponovo 1905. godine. Nasipan je i zaštitni nasip streljane dužine 60 metara, a visine 6 metara, dograđena je garderoba i soba za rad puškara. Građevne radove izveo je osječki arhitekt i graditelj W. C. Hofbauer, a nišane član Društva Pavao Urban. 4

Z. Živaković-Kerže, 200 godina streljaštva u Osijeku, Osijek, 1985., 17.

Isto, 18 - 21.

303

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 301-308 Petar Kerže: Značenje Nijemaca i Austrijanaca što je Osijek kolijevka hrvatskoga sporta

Tijekom 19. stoljeća u djelovanju Društva vodeće značenje imali su slavonski velikaši - grofovi obitelji Normann, Esterhazy, Adamović - Čepinski i posebice obitelj Pejačević. Članovi su bili i imućni obrtnici, trgovci, industrijalci, slikari i drugi. Navodim samo neke neke Nijemce i Austrijance, koji su u tom segmentu, kao i u drugim, življenja u gradu na Dravi ostavili dubok trag – Mijo Lay, Ladislav Arvary, Dragutin Lehman, Franjo Wunderlich. Antun Auer, Lavoslav Blau, Carl (Dragutin) Divald, slikar Hugo Hötzendorf, glazbenik Ivan Nepomuk Hummel, gradonačelnik Antun Schmidt, kraljevski komesar Emerich Inkey, Carl (Dragutin) Axmann, Franjo Sedlaković i drugi. U Društvo se nisu učlanjivali samo osječki građani i slavonski velikaši u njega su pristupali i glasoviti ljudi političkoga i društvenoga života onoga doba i izvan Austrijskoga Carstva, tj. Austro-Ugarske Monarhije. Spominjem samo portugalskog princa Don Miguela i Husein-bega Gradaščevića, glasovitog Zmaja od Bosne. 6 Na posebno svečani način proslavilo je Građansko streljačko društvo 100. obljetnicu osnivanja i djelovanja. Tom prigodom je utemeljena Knjiga uspomena u koju se od rujna 1884. pa do listopada 1941. bilježio svaki važniji društveni događaj. Za tu svečanost tiskane su pozivnice na hrvatskom i njemačkom jeziku. Društvo ih je slalo mnogim streljačkim društvima diljem Austro-Ugarske Monarhije. Program proslave ispisan je također dvojezično i uvezan u knjižicu većeg formata. U njemu su opće upute o proslavi, objašnjenja i upute za strijeljanje. Proslava je održana 6., 7., 8. i 9. rujna 1884. Oko 500 potpisa sudionika te proslave svjedoče o velikom značenju osječkog Građanskog streljačkog društva / Bürgerliche Scheiben Schützen-Gesellschaft zu Essegg i potvrđuju veliki uspjeh proslave i natjecanja. Tako se u „Knjizi uspomena“ redaju potpisi strijelaca—natjecatelja iz Beča, Praga, Budimpešte, Pečuha, Zagreba, Virovitice, Slavonske Požege i drugih gradova.7 Prva dvojezična pravila u obliku manje knjižice tiskana su u tiskari Dragutina Laubnera u Osijeku 1887. godine. Na Glavnoj skupštini održanoj 20. srpnja 1890. godine prihvaćena su pravila strijeljanja. Zastoj u radu Društva osjetio se 1895. godine, kada je primljeno samo sedam članova. Najopširnija pravila u ovom razdoblju djelovanja i rada Društva izdana su u obliku knjižice na hrvatskome i njemačkome jeziku. Prihvaćena su na Glavnoj skupštini Društva 1. siječnja 1904. godine.8

Kratkotrajan prekid rada Ratne 1914. godine učlanjeno je u Građansko streljačko društvo u Osijeku / Bürgerliche Scheiben Schützen-Gesellschaft zu Essegg samo pet članova. Za vrijeme

Isto, 22 - 26.

Isto, 27 - 41.

Isto, 42 - 45.

304

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 301-308 Petar Kerže: Značenje Nijemaca i Austrijanaca što je Osijek kolijevka hrvatskoga sporta

trajanja Prvoga svjetskoga rata Društvo je prestalo djelovati. Streljana u Gradskome vrtu djelomice je rabljena kao staja za konje i skladište za vojsku. Članovi Društva ponovno su se 1919. godine okupili na streljani i odlučili da se sanira nastala šteta nanesena ratom. Od svibnja 1919. godine članovi Društva uplaćivali su dobrovoljne priloge različitoga iznosa i do ljeta su sazrile prilike za ponovno djelovanje Građanskoga streljačkoga društva u Osijeku. 9

Obnova rada Članstvo i promjena imena Članovi Društva organizirali su 3. kolovoza 1919. u streljani Gradskoga vrta 132. glavnu skupštinu i Građansko streljačko društvo u Osijeku / Bürgerliche Scheiben Schützen-Gesellschaft zu Essegg ponovno je započelo s radom. Izabrano je novo Streljačko vijeće u sastavu: Pavao Urban, Josip Rohr, Franjo Politzer, Matija Zimmer, Ivan barun Adamović, Karlo pl. Bartolović, Marko Berger, Geza Besser, dr. Milan Čačinović, Ivan Domes, Aladar Gobetzky, Elegio Gregor, Marko grof Pejačević i Viktor Pnjak. Streljačku sezonu nakon petogodišnje stanke otvorio je vrhovni streljački nadmeštar Theodor grof Pejačević 8. rujna 1919. godine ispalivši prvi hitac. Tom prigodom inkorporirano je 28 novih članova. Međutim, i dalje se osjećala zatvorenost Društva i orijentacija na članstvo iz redova imućnijega građanstva, vojske i aristokracije. Gradsko poglavarstvo tražilo je 1920. godine da Građansko streljačko društvo u Osijeku preseli streljanu iz Gradskoga vrta. Zahtjev je obrazložen željom da se proširi postojeća ubožnica u Divaltovoj ulici (današnji Dom umirovljenika u istoimenoj ulici). Međutim, Streljačko vijeće je sudskom parnicom uspjelo zadržati pripadajuće zemljište i streljanu u Gradskom vrtu. Te je godine pojačano djelovanje Društva i širenje streljaštva u Osijeku. Streljačka sezona trajala je 30 dana i gađalo se na poljski nišan u daljini od 300 m i na nišan u daljini od 150 m. Tri puta je održano svečano nagradno pucanje, a jesenja sezona otvorena je 8. rujna kraljevskim natjecanjem. Poticajem Streljačkoga vijeća radilo se tijekom 1920. i na uređenju streljane u Gradskom vrtu. U samoj streljani postavljena su električna zvona. Društvo je u 1923. godini na brojnim natjecanjima postiglo značajne rezultate. Streljačka sezona trajala je 34 dana i na streljani u Gradskom vrtu gađalo se na stalni nišan, poljski nišan, pomične zečeve i jednom na glinene golubove. Uoči proslave 140. obljetnice djelovanja Građanskoga streljačkoga društva u Osijeku Društvo je 21. srpnja 1924. godine promijenilo ime u Građansko streljačko društvo „Kralj Aleksandar“. Proslava obljetnice organizirana je 7. i 8. rujna u obliku velikoga nagradnoga kraljevskoga natjecanja. Početkom siječnja sljedeće godine prihvaćene su promjene društvenih Pravila. Društvo je promijenilo i nišan prilikom gađanja. Naime, savezni nišan je zamijenjen tzv. međunarodnim.

Isto, 49 - 50.

305

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 301-308 Petar Kerže: Značenje Nijemaca i Austrijanaca što je Osijek kolijevka hrvatskoga sporta

Iako je na streljani u Gradskome vrtu bilo dosta živo i aktivno, ipak se sve više javljao problem članstva Društva. Naime, loše prometne sveze s Novim gradom, a posebice ukidanje konjskoga tramvaja na ranije postojanoj liniji utjecale su na smanjenje broja dana streljačke sezone. Iz tih je razloga Streljačko vijeće 1928. pokrenulo izgradnju ceste prema streljani i iznajmljivanje omnibusa za prijevoz članova do streljane. Iste godine postignuti su značajni rezultati na malokalibarski nišan iz malokalibarske puške, iako se ta disciplina primjenjivala u Društvu tek jednu godinu. Osječko društvo bilo je često pozivano na razna natjecanja i izvan Kraljevine Jugoslavije gdje su osječki strijelci postizavali vrijedne rezultate. Iako je 1929. godine Kraljevsko ministarstvo vojske i mornarice dodijelilo Društvu 6 vojničkih pušaka s odgovarajućom municijom na streljani u Gradskom vrtu nije se moglo ostvariti gađanje vojničkom puškom jer za tu disciplinu nije postojao zaštitni zid i bedem. Na sjednici Streljačkoga vijeća zaključeno je 4. ožujka 1930. godine da osječko Društvo stupi u Streljački savez Kraljevine Jugoslavije. Društvo je u 1934. godini obilježilo 150. obljetnicu djelovanja, a sljedeće godine usvojene su nove promjene pravila Društva, s namjerom da se ta pravila uklope i prilagode Uredbi Streljačkoga saveza Kraljevine Jugoslavije. Političke prilike u državi nisu znatno utjecale na kretanja i djelovanje Društva, pa je do konca 30-ih godina ono i dalje prividno ostalo nepolitičko i isključivo usmjereno na razvijanje streljačkoga sporta u gradu Osijeku. Međutim, zbog svoje specifičnosti Društvo je u razdoblju do 1945. godine pokazivalo znakove zaostajanja iako je neprekidno djelovalo. Kako Društvo nije željelo promijeniti ime u Saveznu streljačku družinu Osijek, nije bilo primljeno u Streljački savez Kraljevine Jugoslavije. Ostalo je samostalno i nepromijenjenoga naziva. Izbijanjem Drugoga svjetskoga rata Društvo nije prestalo djelovati. Ustrojstvom i proglašenjem NDH Društvo do 1945. godine djeluje kao Građansko streljačko društvo „Petar Svačić“. Međutim, zbog ratnih prilika aktivnost članova bila je znatno smanjena. 10

Umjesto zaključka Značenje Nijemaca i Austrijanaca i u segmentu življenja u Osijeku, Slavoniji i znatno šire potvrđuje utemeljenje streljačkoga društva u Osijeku, prvog sportskog društva u Hrvatskoj, ali i šire što je bilo izraženo i u okvirima poslijeratne države, tj. SFRJ, kada je na temelju toga Osijek dobio titulu „prvaka“ vezanog za početke i razvoj sporta u tadašnjoj državi, pa je u Osijeku od 3. do 12. rujnu 1985. održano XX. prvenstvo Europe u gađanju malokalibarskim oružjem. Novoizgrađena Streljana „Pampas“ u Retfali i to Europsko prvenstvo unaprijedili su streljaštvo u Osijeku i utjecali na nastavljanje bogate tradicije streljaštva u gradu na Dravi, koju su čvrsto utemeljili osječki Nijemci i Austrijanci. 10

Isto, 51 - 80.

306

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 301-308 Petar Kerže: Značenje Nijemaca i Austrijanaca što je Osijek kolijevka hrvatskoga sporta

Značenje Austrijanaca i Nijemaca za Osijek kolijevku hrvatskoga sporta Sažetak Kada je granica sa Osmanskim Carstvom pomaknuta više prema istoku krajem 18. stoljeća osječka Tvrđa izgubila je nekadašnju važnost u sistemu obrane protiv Turaka Osmanlija. Budući da se pripremao novi rat s Osmanlijama smatrao je austrijski car i hrvatski kralj Josip II. da je neophodno premjestiti vrhovno zapovjedništvo vojske bliže granicama Osmanskog Carstva. Zato je 25. srpnja 1783. sjedište General — komande za Slavoniju preneseno iz Osijeka u Petrovaradin. Ali i nakon te vojne reorganizacije u gradu Osijeku osjećao se i dalje jak vojnički duh te je sve to utjecalo na potrebu praktičnih vježbi i gađanja. Najpogodnije mjesto za gađanje, gdje se moglo okupljati građanstvo, bila je velika otvorena streljana u Gradskom vrtu u Novom gradu. Stoga je 1784. godine utemeljeno Građansko streljačko društvo u Osijeku / Bürgerliche Scheiben Schützen-Gesellschaft zu Essegg. Utemeljiteljima i osnivačima smatraju se prvi članovi Paul Fösmayer i Johann Koschier. U djelovanju Društva vodeće značenje imali su imućni obrtnici, trgovci, industrijalci, slikari i drugi Osječani njemačkoga i austrijskog podrijetla, pa je u radu i istaknuto njihovo značenje u osnutku i djelovanju tog segmenta sportskog života u gradu na Dravi, što je u konačnici suvremenog doba Osijeku i dodijelilo titulu „kolijevke hrvatskoga sporta“.

Die Bedeutung der Deutschen und Österreicher für Osijek die Wiege des kroatischen Sportes Zusammenfassung Als die Grenze zum Osmanischen Reich zu Ende des 18. Jahrhundertes mehr gegen Osten verschoben wurde, verlor die osijeker Festung (Tvrđa) ihre einstige Wichtigkeit im System des Schutzes gegen die Osmanen. Da ein neuer Krieg mit den Osmanen in Anzug war, war der österreichische Kaiser und kroatische König Joseph II. der Meinung, das Hauptkommando der Heeres solle unbedingt näher zu den Grenzen zum Osmanischen Reich versetzt werden. Deshalb wurde am 25. Juli 1783 der Sitz des Generalkommandos für Slawonien aus Osijek nach Peterwardein versetzt. Aber auch nach dieser militärischen Reorganisation fühlte man in Osijek weiterhin den starken militärischen Geist, so beeinflusste das den Bedarf nach praktischen Übungen und Schießübungen. Der günstigste Ort zu den Schießübungen, an dem sich die Bürgerschaft versammeln konnte, war der große eröffnete Schießplatz im Stadtpark in der Neustadt. Daher wurde im Jahr 1784 die Bürgerliche Scheiben Schützen-Gesellschaft zu Essegg gegründet. Als Gründer und Schöpfer gelten die erste Mitglieder Paul Fösmayer und Johann Koschier. In der Tätigkeit der Gesellschaft waren wohlhabende Handwerker, Händler, Industrielle, Maler und andere Esseger deutschen und österreichischen Stammes von großer Bedeutung, daher wurde in der Stadt ihre Bedeutung bezüglich der Gründung und des Wirkens diese Teiles des sportlichen Lebens in der Stadt an der Drau hervorgehoben, was zuletzt auch in der gegenwärtigen Zeit Osijek den Titel „der Wiege des kroatischen Sportes“ brachte.

307

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 301-308 Petar Kerže: Značenje Nijemaca i Austrijanaca što je Osijek kolijevka hrvatskoga sporta

308

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 309-316 Branislav Miličić: Podijeljeni Berlin (Osvrt na osobnu filatelističku zbirku (Zapadnog)...

Mr. sc. Branislav Miličić Muzej Slavonije Osijek Trg Svetog Trojstva 6 branislav.milicic@mso.hr

UDK: 656.835(430)(091) Stručni članak Primljeno: 26.9.2016. Prihvaćeno: 27.9.2016.

Podijeljeni Berlin (Osvrt na osobnu filatelističku zbirku (Zapadnog) Berlina Ivana Miličića1) Autor se u ovom radu osvrće na filatelističku zbirku (Zapadnog) Berlina Ivana Miličića koju je Muzeju Slavonije darovala njegova udovica Terezija Miličić. U radu je dana kratka filatelistička povijest Berlina, ali isto tako i opis načina čuvanja filatelističke građe te predstavlja primjer čuvanja ove zbirke u Muzeju Slavonije.

Ključne riječi: filatelija, Berlin, osobna filatelistička zbirka (Zapadnog) Berlina Ivana Miličića, Muzej Slavonije

Povod pisanju ovoga rada je dar koji je gospođa Terezija Miličić uručila Muzeju Slavonije u srpnju 2016. godine. Terezija Miličić darovala je Muzeju Slavonije filatelističku zbirku Zapadnog Berlina koja je ostala iza njena pokojna muža Ivana Miličića (1922.-2012.), osječkog trgovca i filateliste. Ugovor o donaciji 7/2016. 11. srpnja 2016. Dar sadržava: jedan album sa listovima za filatelističku zbirku Zapadnog Berlina od 77 listova (ukupno 855 komada poštanskih maraka uključujući i blokove od 879 ukupno izdanih.

309

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 309-316 Branislav Miličić: Podijeljeni Berlin (Osvrt na osobnu filatelističku zbirku (Zapadnog)...

Uvod O filatelističkoj povijesti Berlina nakon Drugoga svjetskoga rata pisano je vrlo fragmentarno, a na hrvatskom jeziku ovaj rad će biti prvi te tematike. Kada govorimo o izvorima prvo trebamo spomenuti filatelističke kataloge koji su najpouzdaniji izvor pa tek onda mrežne izvore koji o ovoj tematici nisu brojni i uglavnom su općega karaktera pa je stoga takva i literatura koja prati ovaj rad. Ovaj rad je stoga skromni doprinos istraživanju filatelije općenito. Nakon završetka Drugog svjetskog rata trebalo je urediti pravni i teritorijalni okvir Njemačke. “Politički i pravni vakuum okončan je javnom objavom četiriju pobjedničkih sila 5. lipnja 1945.(...) Na mjesto njemačke vlade postavljeno je Savezničko kontrolno vijeće, sastavljeno od vrhovnih zapovjednika četiriju okupacijskih sila, sa sjedištem u glavnom gradu Reicha, Berlinu.”2 U svojim su zonama četiri okupacijske sile vladale su na temelju diskrecijskog prava. “Izuzetan položaj Berlina potvrđen je proglašenjem grada posebnim područjem, koje je podijeljeno na četiri okupacijska sektora i stavljeno pod upravu zapovjednika savezničkih odreda.”3

Slika 1. Prigodne marke 750. godina Berlina, 15.1. 1987. (MSO 225213)

Poštanske marke način su plaćanja pa su stoga uz valutu obilježile neke države, pa tako nakon završetka Drugoga svjetskoga rata i njemačke poštanske marke prate sudbinu Njemačke. U početku su sve zone izdavale svoje marke, a od 1946. marke s natpisom „Deutsche Post“ vrijedile su u američkim, britanskim i sovjetskim zonama. Kada su se pregovori o općenitoj reformi njemačke valute propali, Zapadne su zone nastavile sa valutnom reformom, te je 21. lipnja 1948. uvedena Njemačka marka. Kao odgovor, istočnonjemačka valutna reforma je provedena tri dana kasnije, te je tada uvedena Istočnonjemačka marka koja je postala valuta Sovjetske okupacijske zone 2

Schulze, Hagen, Kratka povijest Njemačke, Zagreb- Sarajevo, 2012., 156

Isto.

310

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 309-316 Branislav Miličić: Podijeljeni Berlin (Osvrt na osobnu filatelističku zbirku (Zapadnog)...

i Istočnog Berlina, te su njene poštanske marke bile preštampane. To je ustanovilo ekonomsko razdvajanje dvije Njemačke. U srpnju 1948. redovne marke su preštampavane sa „Sovjetska Okupacijska Zona“, te je nakon toga Sovjetska zona izdavala različite marke od Zapadne zone, iako su obje strane izdavale marke pod nazivom „Deutsche Post“. Savezna Republika Njemačka je osnovana 23. svibnja 1949., te se ubrzo dolazi do formiranja Demokratske Njemačke Republike 7. listopada 1949. U svakoj republici je „Deutsche Post“ postao vladina agencija za održavanje poštanskih i telekomunikacijskih

Slike 2 i 2a Podijela Njemačke i Berlina nakon 1945 Izvor: http://www.20min.ch/interaktiv/Deutschland/img/1949/DDR-BRD.gif,; https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/736x/81/cd/80/81cd805c962a6a37cd42f6b07966c90d.jpg

311

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 309-316 Branislav Miličić: Podijeljeni Berlin (Osvrt na osobnu filatelističku zbirku (Zapadnog)...

Slika.3 Podijeljeni Berlin, Izvor: http://www.travelphilosophy.com/wp-content/uploads/2013/10/Berlin-wall-map.png

usluga, , u Zapadnoj Njemačkoj je „Deutsche Post“ promijenio ime u „Deutsche Bundespost“ 1950. godine, dok je u Istočnoj Njemačkoj ime zadržano.4

Poštanske marke zapadnog Berlina Zapadni Berlin je počeo 3. rujna 1948 izdavati svoje poštanske marke, u početku sa „Berlin“ preštampanim preko obične marke. Njemačka marka (zapadna) je postala jedina valuta za Zapadni Berlin 3. ožujka 1949, a sedam mjeseci kasnije i za zapadne dvije zone kao i francuske okupacijske zone.

Slika 4. Prva marka (Zapadnog) Berlina (Muzej Slavonije Osijek -Filatelistička zbirka, MSO 225210)

Zapadni Berlin je zadržao svoj posebni status sve dok je bio pod vlasti američkih, britanskih i francuskih okupacijskih snaga. Tako je i nastavio izdavati vlastite poštanske marke, koje su postale valjane i u Zapadnoj Njemačkoj 1. siječnja 1950.

Prve marke bile su izdane kao „Deutsche Post“, te je 1952. napis promijenjen u „Deutsche Post Berlin“, pa tri godine kasnije u „Deutsche 4

Sastavljeno prema Michel Katalog Deutschland 2006. i Postgeschichte_und_Briefmarken_Berlins (Wie es zur Herausgabe der Berliner Bärenmarken kam. Aus den Erinnerungen des ehemaligen Stadtrats für Post- und Fernmeldewesen Ernst Kehler. Mit einer Zeittafel von Frithjof Skupin. In: Berliner Geschichte. Dokumente, Beiträge, Informationen. Stadtarchiv der Hauptstadt der DDR, Berlin. Berlin 1982, S. 70–76.; Hochspringen↑ taz-Artikel zur Einführung der Postleitzahlen vom 26. Juni 1993 ( https://de.wikipedia.org/wiki/Postgeschichte_und_ Briefmarken_Berlins, pristupljeno 23. rujna 2016., osobni prijevod autora)

312

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 309-316 Branislav Miličić: Podijeljeni Berlin (Osvrt na osobnu filatelističku zbirku (Zapadnog)...

Bundespost Berlin“. Mnoge marke su imale isti izgled kao i u Saveznoj Republici Njemačkoj samo sa drugačijim natpisom, dok su druge bile potpuno različite. Prema Michel katalogu, tokom 41 godine rada, Deutche Bundespost Berlin je izdala 879 poštanskih marka od kojih su 592 bile različite te mnoge komemorativne, te još 285 doplatnih poštanskih dizajna: Slika 5. i 5a 1. obljetnica smrti J.F. Kennedya nema poštanskih marka za zračnu 21.11.1964. (MSO 225211) poštu ili službenih marki. Teme (5a) 10. obljetnica Zračnog Mosta za blokade Brelina 12.5.1959.(MSO 225212) komemorativnih i doplatnih poštanskih uključuju obične teme (priroda, sport, umjetnost), znanost i tehnička rješenja te povijesne marke. Doplatne marke Deutsche Posta su bile službene marke (44 vrste). Sve marke su bile izdane u vrijednosti u Zapadnonjemačkoj marki. Zadnja marka je izdana 27. rujna 1990. Sa ujedinjenjem 1990, Deutsche Bundespost Berlin je postala dijelom Deutsche Bundespost koje je sam, pet godina kasnije, pretvoren u Deutsche Post AG. Ovim procesom su marke postale valjane za svu Njemačku do 31. prosinca 1991.5

Slika 6. 200. obljetnica rođenja Friedricha Adolph Wilhelma Diesterwega, njemačkog pedagoga (MSO 225216)posljednja izdana marka Zapadnog Berlina 27.9.1990. Slika 7. Prigodne marke 750. godina Berlina sa žigom prvog dana, 15.1. 1987. (MSO 225214) 5

isto

313

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 309-316 Branislav Miličić: Podijeljeni Berlin (Osvrt na osobnu filatelističku zbirku (Zapadnog)...

Zaključak Rad je ukratko prikazao poštansku povijest poslijeratnog Berlina kao i Njemačke. Rad prikazuje na koji je način započela obrada zbirke poštanskih maraka Berlina koja je u Muzeju Slavonije završila darom. Ova zbirka vrlo je zanimljiva iz više razloga. Kao prvo ona predstavlja jedan dio povijesti koji je vrlo zanimljiv, a pripada razdoblju Hladnoga rata ili blokovske podijele, kao drugo ova je zbirka gotovo kompletna te nam može dati jasan uvid u ovaj zanimljiv dio mikrohistorije jednoga grada, ali danas i SR Njemačke, isto tako kao i prethodno predstavljene zbirke u ranijim Godišnjacima pokazuje nam osobnu povezanost njemačke suvremene baštine i naših sugrađana koji su je marljivo i predano prikupljali kroz mnoge godine. Zbirka je u odličnome stanju predana i složena prema kataloškim brojevima u album. U albumu se uz svaku originalnu stranicu sa markama je i stranica sa fotografijama istih maraka na koju se upisuju inventarni brojevi. Album se nalazi sada u Muzeju Slavonije gdje se stručno obrađuje uz katalog. Ovakav način obrade može biti koristan i za naše prostore te se na takav način u našim Muzejima može pristupiti obradi filatelističkih zbirki, posebice zbirke STT Zone B poštanskih maraka STT V.U.J.A.

314

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 309-316 Branislav Miličić: Podijeljeni Berlin (Osvrt na osobnu filatelističku zbirku (Zapadnog)...

Podijeljeni Berlin (Osvrt na osobnu filatelističku zbirku (Zapadnog) Berlina Ivana Miličića) Sažetak Rad prikazuje, putem donacije pohranjene u Muzeju Slavonije Osječanina Ivana Miličića, kratku povijest poslijeratnog Berlina kao i Njemačke. Rad prikazuje na koji je način započela obrada zbirke poštanskih maraka Zapadnog Berlina koja je u Muzeju Slavonije završila darom. Ova zbirka vrlo je zanimljiva iz više razloga. Kao prvo ona predstavlja jedan dio povijesti koji je vrlo zanimljiv, a pripada razdoblju Hladnoga rata ili blokovske podijele, kao drugo ova je zbirka gotovo kompletna te nam može dati jasan uvid u ovaj zanimljiv dio mikrohistorije jednoga grada, ali danas i SR Njemačke, a kao treće pokazuje nam osobnu povezanost njemačke suvremene baštine i naših sugrađana koji su je marljivo i predano prikupljali kroz mnoge godine i tako ju ostavili nama, ali budućim generacijama.

Geteiltes Berlin (Rückblick auf die persönliche philatelistische Sammlung von (West) Berlin von Ivan Miličić) Zusammenfassung Das Werk stellt, mittels der im Museum von Slawonien untergebrachten Spende des Osijeker Ivan Miličić, eine kurze Geschichte des Nachkriegsberlins und Deutschlands dar. Das Werk zeigt auf welche Art und Weise die Bearbeitung der Briefmarkensammlung von Westberlin, die als Geschenk in das Museum von Slawonien kam, begann. Diese Sammlung ist aus mehreren Gründen sehr interessant. Als Erstes stellt sie einen Teil der Geschichte dar, der sehr interessant ist und zur Zeit des kalten Krieges und der Block-Aufteilung gehört, als Zweites ist diese Sammlung fast komplett und schafft eine klare Einsicht in diesen Teil der Mikrogeschichte einer Stadt, aber auch heute der Bundesrepublik Deutschland und als Drittes zeigt sie uns eine persönliche Verbundenheit des deutschen zeitgenössischen Erbens und unserer Mitbürger, die es fleißig und treu durch viele Jahre sammelten und es so uns, aber auch den zukünftigen Geschlechtern, hinterließen.

315

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 309-316 Branislav Miličić: Podijeljeni Berlin (Osvrt na osobnu filatelističku zbirku (Zapadnog)...

316

PRILOZI SA ZNANSTVENOG SKUPA

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 319-324 Siniša Bjedov: Ferdo Živko Miler (1853. – 1917.)

dr.sc. Siniša Bjedov Osijek

UDK: 930.85(497.5 Osijek)(091)

Ferdo Živko Miler (1853. – 1917.) Autor u radu daje kratki prikaz života i djelovanja Ferde Živka Milera koji je svojim kulturnim i prosvjetnim radom dao značajan doprinos osječkoj kulturnoj sceni svojega doba. Među ostalim, bio je istaknuti član Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku, koji je djelovao od 1909. godine do početka Drugoga svjetskog rata.

Ključne riječi: kultura; prosvjeta; književnost; Klub.

319

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 319-324 Siniša Bjedov: Ferdo Živko Miler (1853. – 1917.)

Među brojnim osobama koje su proteklih stoljeća izgrađivale hrvatsku kulturu, a potječe upravo s austrijskoga područja jest Ferdo Živko Miler. Svojim kulturnim i prosvjetnim radom dao je značajan doprinos osječkoj kulturi, a kao dramaturg zagrebačkog Narodnog zemaljskog kazališta i zagrebačkoj te time općenito i hrvatskoj kulturnoj sceni svojega doba. Njegova književna ostavština čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Ovom prilikom ističemo ga kao jednog od istaknutih članova Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku, koji je djelovao od 1909. godine do početka Drugoga svjetskog rata. Ferdo Živko Miler1 rodio se 18. rujna 1853. u Urfahru, predgrađu Linza, odakle potječe i pradjed biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Milerov je otac rođen u Pleternici, ali je učeći zanat kao mladi stolarski kalfa otišao u Austriju gdje se oženio. Kao vojni stolar vratio se na područje Hrvatske i 1863. došao u Osijek. Njegov je sin, Ferdo Živko Miler, kao darovit učenik brzo napredovao u školskoj hijerarhiji te je već kao osmoškolac bio predsjednikom tadašnjega literarnog društva „Javor“. Godine 1872. položio je maturu i dobio zemaljsku stipendiju za studij slavistike i klasične filologije na bečkom sveučilištu. Na sveučilištu se najprije priklanja Nijemcima, ali nakon njihovih, po njegovu mišljenju, neprimjerenih istupa protiv slavenskih kolega okreće im leđa i svoje prezime od tada piše Miler umjesto Müller. Sukladno austrijskoj državnoj politici, Osijek je nastao planski prema tada uobičajenom srednjoeuropskom konceptu, prema kojemu je gotovo istovremeno nastajao i primjerice St. Peterburg.2 Oba grada nastala su kao gradovi-graničnici jedne civilizacije. Osijek je trebao biti sjeme restauracije srednjoeuropske civilizacije unutar pučkog etničkog i kulturnog supstrata koji je jedini preostao nakon stotinu i šezdeset godina turske rekulturalizacije.3 Nju se moglo potaknuti jedino planskim migracijama stanovništva. Stoga su s periferije Schwartzwalda, Slovačke i drugih krajeva Nijemci, Slovaci i Rusini s mađarskim i hrvatskim supstratom činili prvotni kulturni amalgam osječke - esekerske kulture. Analizom povijesnih okolnosti koje prethode osnivanju Kluba hrvatskih književnika u Osijeku želimo istaknuti situaciju u kojoj je vojni element, nazočan u Osijeku djelovanjem njemačkih postrojbi u Tvrđavi, imao presudan utjecaj na širenje njemačkoga kao službenoga jezika administracije, dok je službeni jezik školstva, koje je bilo u crkvenim rukama, bio latinski jezik. Hrvatski jezik je u takvim okolnostima bio na razni stranoga jezika u vlastitoj zemlji, a služio je komunikaciji hrvatskome stanovništvu. U želji za uzdignućem u više krugove društvene hijerarhije i hrvatsko je 1

Cepelić, Milko, Jeka od Osijeka, 1919., Ferdo Živko Miler (130. – 133.)

St. Peterburg utemeljen je 1703. godine, a osječka Tvrđa, kao jezgra Osijeka, nastala je između 1711. i 1721. godine

Bogdan Mesinger, „Esekerski kulturalni underground u sumraku jedne civilizacije“, Književni Osijek, PF, 1996. str. 96.

320

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 319-324 Siniša Bjedov: Ferdo Živko Miler (1853. – 1917.)

stanovništvo izbjegavalo u javnosti govoriti hrvatskim jezikom. Austrijsku vojsku pred kojom su se povukli Turci pratili su strani trgovci, prvenstveno njemački, koji su činili prvotno elitno društvo Osijeka. Svoje kulturne potrebe zadovoljavali su nižerazrednim romanima i njemačkim putujućim kazališnim družinama. U to prvo vrijeme nakon odlaska Turaka svakodnevno preživljavanje i okrutni uvjeti rada i poslovanja ostavljali su malo vremena i prostora za kulturnu djelatnost. U tekstu o likovnoj umjetnosti u Osijeku, knjižar, izdavač i član Kluba Radoslav Bačić (Plaški, 1875. – 1931., Zagreb) navodi: „Kada sam u jesen 1905. došao u Osijek i preuzeo staru Fritscheovu knjižaru kraj kapucinske crkve, slavonska je metropola odisala sva još njemačko-mađarskim duhom. Svako, pa i najblaže isticanje narodnoga osjećaja i narodne svijesti posmatralo se je kano neko bolesno i nerealno snatrenje i usto kano neka opasna i protiv države uperena opozicija.“4 To su bile okolnosti u kojima je Miler pristupio Klubu hrvatskih književnika i uopće priklonio se hrvatskom kulturnom krugu i u drugim aktivnostima. Imajući u vidu da je Osijek tada bio sredina s izrazitom prevlašću stranaca, posebice Nijemaca, pažnje je vrijedno Milerovo opredjeljenje. On nije prihvatio komotniju poziciju njemačke dominacije, poziciju moći, već se priklonio domaćem stanovništvu što govori o znakovitim njegovim karakternim i moralnim osobinama. S obzirom na to, smatramo vrijednim ne zaboraviti Ferdu Živka Milera. Naravno, Miler nije nepoznat osječkoj kulturnoj javnosti i kulturnim kroničarima te je o njemu u više navrata pisano. Po završetku studija Miler 1876. dobiva mjesto u zagrebačkoj gimnaziji, ali nakon dvije godine, po svojoj želji, premješten je u Osijek. Predavao je punih petnaest godina na osječkoj gimnaziji, uglavnom hrvatski jezik, staroslavenski i povremeno latinski. Osim prosvjetnim, Miler se bavio i raznim drugim kulturnim aktivnostima, posebno glazbom. Među profesorima je osnovao pjevačko društvo „Sloga“, a u „Klubu građana“ zabavljali su se pjevanjem i govorima. U „Glazbenom društvu“, kasnije „Kuhaču“, pjevao je i svirao violinu. Radi iskazanih organizacijskih i drugih sposobnosti, u jesen 1893. premješten je ponovo u Zagreb, gdje je umro 30. listopada 1917. U dokumentima Državnog arhiva u Osijeku mogu se naći podaci o Milerovu životu i djelovanju. Matica i sposobnik za učitelje Velike kraljevske gimnazija u Osijeku 1882. – 1900. pod rednim brojem 26. bilježi Milera punim imenom i prezimenom kao Fedinanda Müllera, Živka, rođenog u gornjoj Austriji, gradu Urfarhu, rimokatoličke ispovijesti. Od završenog obrazovanja spominje se ispitom zrelosti završena gimnazija u Osijeku, a filozofičke nauke Miller je završio su u Beču. Završetkom je školovanja Miler osposobljen za učenje staroslavičke filologije u šest gimnazijskih razreda s nastavnim jezikom hrvatskim i njemačkim svjedodžbom ispitnoga povjerenstva u Zagrebu od 27. svibnja 1882. godine. Sljedeće godine na isti je način kvalificiran za nastavu hrvatskoga jezika. Nadalje, spominje se kao svjetovnjak, oženjen, koji nema nikakvih vojnih dužnosti ni obaveza. Glede napredovanja u službi, Miler je bio najprije namjestnim učiteljem, 4

Bačić, Radoslav, Likovna umjetnost u Osijeku, Jubilarni almanah, 1929., str. 126.–132.

321

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 319-324 Siniša Bjedov: Ferdo Živko Miler (1853. – 1917.)

potom je 1883. godine dekretom postao pravim učiteljem, a 1886. potvrđen je u stalnu službu uz naslov profesora. Prije nastupa u učiteljskoj službi nije bio ni u kakvoj javnoj službi. Naredbom 5422 od 30/10. 1876. godine postavljen je namjesnim učiteljem na Kraljevskoj gimnaziji u Zagrebu. Dekretom iz 1878. godine premješten je na Kraljevsku gimnaziju u Osijeku, a 1893. godine prisiljen je na službovanje ponovo u zagrebačku gimnaziju gdje je sljedeće godine imenovan profesorom ekstra statusa. Milerov dolazak u Zagreb označuje ujedno početak njegova književnoga rada. Javlja se humoreskama u Vijencu, ali i u brojnim drugim časopisima. Pisao je i pjesme te šaljive dramske radnje, a osim pisanja, mnogo je i prevodio. Zahvaljujući svojim znanjima, od 1898. tri godine bio je dramaturgom Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu. Niz godina, od 1906. do 1914., uređivao je list za mlade Pobratim. Kao član Kluba hrvatskih književnika u Osijeku javio se u Književnome prilogu 1910./11. te u Jeki od Osijeka 1918. U Književnome prilogu Miler se javlja Domišljajima5 u kojima je okupio i objavio aforizme koji se tematski bave književnošću. Duhovitih „domišljaja“ ima o temi književnih kritičara. U jednočinki s dvadeset prizora, Načelnikov govor, vesela igra u jednom činu,6 autor se bavi međuljudskim odnosima, sitnim sujetama i raznim seoskim običajima. Radnja se odvija u seoskom dvoru poručnika u miru na nekadašnjoj donjoj granici. Uz likove, autor daje i nacrt scene kao bolje seoske kuće, a svi prizori odvijaju se na dvorištu. Radnja se odvija između sedam likova, a zaplet se stvara željom poručnika da dobije načelničko mjesto u selu. Konkurencija mu je seoski krojač, čiji je sin zaljubljen u njegovu nećakinju. Zagubljeni pisani govor, kojim se budući načelnik želi obratiti suseljanima, pridonosi zapletu, ali i konačnome raspletu, igre koja ima komičnih elemenata i sretno završava. Na trenutke drama ima potencijala, ali se ne razvija do kraja u tom smjeru, već se autor gubi u sporednim detaljima. U pojedinim prizorima dijalozi nemaju snagu koja bi djelo povela prema vrjednijem književnom ostvarenju. Likovi su razvijeni prema svojim osobitostima, ali je autor više bio orijentiran na komičnost igre i sretan završetak, nego na realitet i književne kvalitete likova i radnje. Na pedagoškom području Miler je izdao niz knjiga i udžbenika. Primjerice, sedam je godina radio je na Njemačko-hrvatskom rječniku, koji je dovršio netom prije smrti, ali ga nije stigao korigirati. Preveo je tridesetak opera, opereta i drama te radove Goethea, Sofokla, Hainea, Lenaua i drugih. Kao pisac za mlade objavljivao je u Pobratimu. Od većih njegovih djela Matica hrvatska objavila je tragediju Cvijeta i Miljenko (1881.).

Miler, Ferdo, Književni prilog, 1910./11., str.55. -56.

Miler, Ferdo, Jeka od Osijeka, 1918., str. 26. – 40.

322

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 319-324 Siniša Bjedov: Ferdo Živko Miler (1853. – 1917.)

Ferdo Živko Miler (1853. – 1917.) Sažetak Ferdo Živko Miler rodio se 18. rujna 1853. u Urfahru, Austrija. Kulturnim i prosvjetnim radom dao je značajan doprinos osječkoj kulturnoj sceni svojega doba. Istaknuti je član Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku, koji je djelovao od 1909. godine do početka Drugoga svjetskog rata. Miler 1876. dobiva mjesto u Zagrebu, ali nakon dvije godine, po svojoj želji, premješten je u Osijek. Predavao je punih petnaest godina na osječkoj gimnaziji, uglavnom hrvatski jezik, staroslavenski i povremeno latinski. Osim prosvjetnim radom, Miler se bavio i drugim kulturnim aktivnostima, posebno glazbom. Milerov odlazak u Zagreb označuje ujedno početak njegova književnoga rada. Javlja se humoreskama u Vijencu, ali i u brojnim drugim časopisima. Pisao je i pjesme te šaljive dramske radnje, a osim pisanja, mnogo je i prevodio. Zahvaljujući svojim znanjima, od 1898. bio je tri godine dramaturgom Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu. Niz godina, od 1906. do 1914., uređivao je list za mlade Pobratim. Kao član Kluba hrvatskih književnika u Osijeku javio se u Književnome prilogu 1910./11. te u Jeki od Osijeka 1918. Na pedagoškom području Miler je izdao niz knjiga i udžbenika. Od većih njegovih djela Matica hrvatska objavila je tragediju Cvijeta i Miljenko (1881.).

Ferdo Živko Miler (1853 – 1917) Zusammenfassung Ferdo Živko Miler wurde am 18. September 1853 in Urfahr, Österreich geboren. Mit Kultur- und Bildungstätigkeit leistete er einen bedeutenden Beitrag zur osijeker Kulturszene seiner Zeit. Er ist hervorgehobenes Mitglied des Klubs kroatischer Schriftsteller und Künstler in Osijek, der von 1909 bis zum Anfang des Zweiten Weltkrieges tätig war. Miler erhält 1876 eine Stelle in Zagreb, aber nach drei Jahren wurde er, auf eigenen Wunsch, nach Osijek versetzt. Er unterrichtete volle sechzehn Jahre am osijeker Gymnasium, meistens die kroatische Sprache, Altslawisch und zeitweise Latein. Außer mit der Bildung befasste sich Miler auch mit anderen Kulturtätigkeiten, besonders mit Musik. Milers Umzug nach Zagreb kennzeichnet den Anfang seiner literarischen Arbeit. Er meldet sich mit Humoresken Vijenac, aber auch in anderen zahlreichen Zeitschriften. Er schrieb auch Gedichte und witzige Dramawerke und außer dem Schreiben übersetzte er auch viel. Dank seinen Kenntnissen war er von 1898 drei Jahre Dramaturg des Kroatischen Landestheaters in Zagreb. Einige Jahre, von 1906 bis 1914, war er Redakteur des Jugendblattes Pobratim. Als Mitglied des Klubs kroatischer Schriftsteller in Osijek erschien er im Književni prilog (Literarischer Beitrag) 1910/11 sowie im Jeka od Osijeka/Echo von Osijek/ 1918. Auf pädagogischem Gebiete gab Miler eine Reihe von Büchern und Lehrbücher heraus. Von seinen größeren Werken veröffentlichte die Matica hrvatska die Tragödie Cvijeta i Miljenko (1881).

323

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 319-324 Siniša Bjedov: Ferdo Živko Miler (1853. – 1917.)

324

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 325-328 Zlatko Bender: Bitka pod Banjalukom 1878. godine (Posebni osvrt na restauraciju...

Zlatko Bender Društvo prijatelja Austrijanaca u BiH Banja Luka

UDK: 94(497.6)

Bitka pod Banjalukom 1878. godine (Posebni osvrt na restauraciju Spomen-obeliska) Autor je u radu opisuje neke detalje bitke pod Banjalukom 1878. godine i daje poseban kratki osvrt na restauraciju Spomen – obeliska iz vremena dolaska Bosne i Hercegovine u okrilje Austro-Ugarske Monarhije.

Ključne riječi: Bitka pod Banjalukom 1878. godina

325

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 325-328 Zlatko Bender: Bitka pod Banjalukom 1878. godine (Posebni osvrt na restauraciju...

Tradicionalno svake godine početkom lipnja mjeseca na vojnom groblju u austrijskom Lebringu, mjestu nedaleko od Graza, obilježava se sjećanje na bitku koja se vodila na planini Monte Meletti u južnom Tirolu. To obilježavanje počelo je od 1917., tj. godinu dana nakon osvajanja te planine. Okupljanje na tom vojnom groblju organizira “Crni križ” Austrije, i njegovi članovi obilaze sva vojna groblja, kao spomen na poginule vojnike u ratovima koje je vodila Austro-Ugarska Monarhija. Drugu polovicu 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini obilježili su ustanci protiv vladavine Turaka Osmanlija. Da bi spriječila moguće priključenje Bosne i Hercegovine Kraljevini Srbiji Austro-Ugarska Monarhija dogovara s Carskom Rusijom o podjeli osmanskog područja, pa je konačno odlučeno da će Monarhija zauzeti Bosnu i Hercegovinu. Potkraj lipnja 1878. austrougarska vojska prešla je u Bosnu kod Slavonskog Šamca i Broda na Savi (današnji Slavonski Brod), a mjesec dana kasnije i kod Vrgorca i Imotskoga u Hercegovinu. Za to je austrougarski generlaštab mobilizirao kompletan 13. armijski korpus. Glavni zapovjednik bio je barun Josip Filipović. Njegov plan je bio da sa svojim trupama prodre glavnim komunikacijama u unutrašnjost zemlje i zaposjedne važnije gradove. Nakon što je osmanska vojska predala oružje, bosansko-hercegovački muslimani oružje uzimaju za sebe i organiziraju otpor. Nakon više bitaka austro-ugarska vojska je zauzela Jajce, Banjaluku, a najžešća bitka se vodila kod Doboja. Potom je vojska krenula prema Sarajevu. Tijek tih bitaka bio je sljedeći: glavnina vojske je prešla Savu 14. kolovoza 1878. ujutro i kretala je od Broda na Savi putem Derventa – Doboj – Sarajevo. Istodobno je VII. brdska divizija sa dvije brdske brigade išla pravcem Gradiška – Banjaluka. Za vrijeme prelaska Save nijedna kolona vojnika nije naišla na otpor. Glavnina te divizije je toga dana ušla u Banjaluku. Međutim, u samoj Banjaluci došlo je do velikog otpora, tj. bitke, jer su muslimani napali austrougarske jedinice koje su bile stacionirane na Banjalučkom polju. Domaćim muslimanima su u pomoć pritekle vojne jedinice iz Sanskog Mosta i Cazinske krajine. Austrougarska vojska bi doživjela strašan poraz da im nije u relativno kratkom roku u pomoć pritekla artiljerija iz pravca Bosanske Gradiške. Pred samom Banjalukom konji koji 326

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 325-328 Zlatko Bender: Bitka pod Banjalukom 1878. godine (Posebni osvrt na restauraciju...

su vukli topove sa lafetama su od usiljenog marša pali s nogu tako da su vojnici morali do ulaska u Banjaluku sami vući topove. (Sarajevo je zauzeto 19. kolovoza.) U znak trajnog sjećanja na bitku za Banjaluku i poginule austrougarske vojnike tijekom te bitke, među kojima je bilo mnogo Hrvata, Srba, Slovenaca, Čeha i drugih, podignut je krajem 19. stoljeća veličanstven obelisk na Banjalučkom polju, koji je u svom osnovnom obliku sačuvan do današnjih dana, iako je zub vremena ostavio tragove na njemu. Od podizanja toga spomenika prošlo je više od stotinu godina. Dugo godina se nalazio u krugu vojne kasarne daleko od pogleda prolaznika pa je to možda, i jedan od razloga što je sačuvan do današnjih dana. Kako su godine prolazile Banjaluka se razvijala i širila, urbanisti su pravili nove planove zbog sve veće potrebe da se izgrade novi stambeni objekti i blokovi, uslijed povećanja broja stanovništva koji su iz drugih krajeva doselili u Banjaluku. Tako je na prostoru gdje je nekad bila smještena vojna kasarna niknulo veliko stambeno naselje. Zgrade su podignute u neposrednoj blizini spomenika pa je prijetilo njegovo rušenje ili izmještanje. Budući da je imao golemu povijesnu vrijednost spomenik je trebalo po svaku cijenu sačuvati. Stoga je Društvo prijatelja Austrijanaca u B i H pokrenulo inicijativu za rješavanje statusa spomenika te su se povezali sa “Crnim križem”, austrijskom nevladinom organizacijom koja čuva od uništenja spomenike i groblja vezana za spomen na austrijske vojnike i događaje iz vremena K. und K. monarhije. Zahvaljujući tom kontaktu 3. lipnja 2010. iz Austrije su u Banjaluku stigli istaknuti predstavnici “Crnog Križa”. Njihovu delegaciju primio je banjalučki gradonačelnik sa svojim suradnicima. Tom prilikom svečano je predana nova Spomen-granitna ploča, koju je izradio austrijski kipar, a bit će ponovo postavljena na restauriranom obelisku. Gradske vlasti su nas informirale i o planovima za izgradnju cijelog ovog kompleksa, te potrebi da se spomenik dislocira nekih 100 metara od postojećeg mjesta. Spomenik će biti postavljen u centru malog trga oko kojega će biti mali park tako da će se uklopiti u novi ambijent urbanog naselja. Bit će sačuvan u izvornom obliku i stavljen pod zaštitu države te se moglo čuti obećanje da će obelisk 2016. godine biti restauriran. Tom prilikom će iz Austrije i Italije u Banjaluku stići dva počasna voda

Sadašnje stanje obeliska

327

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 325-328 Zlatko Bender: Bitka pod Banjalukom 1878. godine (Posebni osvrt na restauraciju...

vojske. Istodobno će i državni počasni vod zajednički s austrijskim odati počast palim vojnicima austro-ugarske vojske. Budući da je prije dvije godine naše banjalučko Društvo prijatelja Austrijanaca u Bosni i Hercegovini nazočilo na takvoj manifestaciji u Sarajevu nadamo se i mi i vjerujemo da će se i u Banjaluci 2016. taj čin dostojanstveno i svečano biti obilježen. Na prijedlog “Crnog Križa” Austrije bio bi postavljen tekst na latinici i ćirilici - na njemačkom i engleskom jeziku na restauriranom spomen obelisku. “Grad Banjaluka, u saradnji sa Crnim krstom Austrije, Komisijom za čuvanje ratnih spomenika prenio je ovaj spomenik iz 1878 godine, sa njegove orginalne lokacije unutar bivše Austro-Ugarske kasarne, na ovo mjesto, godine 2018, u znak sjećanja na sve žrtve oružanih sukoba i kao simbol mira i razumjevanja u Ujedinjenoj Evropi.”

Bitka pod Banjalukom 1878. godine (Posebni osvrt na restauraciju Spomen-obeliska ) Sažetak U znak trajnog sjećanja na bitku za Banjaluku 1878. i poginule austrougarske vojnike, među kojima je bilo mnogo Hrvata, Srba, Slovenaca, Čeha i drugih, podignut je krajem 19. stoljeća veličanstven obelisk na Banjalučkom polju, koji je u svom osnovnom obliku sačuvan do današnjih dana. Društvo prijatelja Austrijanaca u BiH povezalo se sa “Crnim križem”, austrijskom nevladinom organizacijom koja čuva od uništenja spomenike i groblja vezana za spomen na austrijske vojnike i događaje iz vremena K. und K. monarhije. Obećano je da će obelisk biti restauriran i sačuvan u izvornom obliku i stavljen pod zaštitu.

Die Schlacht von Banja Luka im Jahre 1878 (Besonderer Rückblick auf die Restauration des Gedenk-Obelisk ) Zusammenfassung Als Zeichen des dauerhaften Gedenkens an die Schlacht um Banja Luka 1878 und an die gefallenen österreichisch-ungarische Soldaten, unter denen auch viele Kroaten, Serben, Slowenen, Tschechen und andere waren, wurde Ende des 19.Jahrhundertes ein monumentaler Obelisk auf dem Feld von Banja Luka erstellt, der bis zu den heutigen Tagen in seiner ursprünglichen Form erhalten blieb. Die Gesellschaft der Freunden der Österreicher in Bosnien und Herzegowina nahm die Verbindung mit dem “Schwarzen Kreuz”, einer österreichischen Zivilorganisation, die Denkmäler und Friedhöfe zum Gedenken an die österreichischen Soldaten und Geschehnisse aus der Zeit der K. Und K. Monarchie vor dem Verfall schützt, auf. Es wurde versprochen, dass der Obelisk restauriert, in ursprünglicher Form erhalten und unter Schutz gestellt wird.

328

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Darko Varga dipl.ing. Osijek darko.varga@hops.hr

UDK: 94(497.5Osijek)“18“

Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke konjske željeznice (konjskog tramvaja) Autor u radu želi ispitati inicijative za izgradnju tramvaja u Osijeku i druge inicijative osječkog dioničarskog društva za konjsku željeznicu, ispitati na temelju kojih uzora je organiziran javni promet “ konjskom željeznicom” i kako je poglavarstvo grada i dioničarsko društvo konjske željeznice reagiralo na zahtjeve zakonodavca za povećanje sigurnosti prometa. U radu su korišteni izvori iz Državnog arhiva u Osijeku, Županijskog arhiva u Pečuhu, iz pisanja hrvatskog, austrijskog, njemačkog i mađarskog dnevnog tiska i stručnih časopisa iz tog vremena kao i iz dostupne literature, a naročito iz Zapisnika grada Osijeka koje je priredio pokojni dr. Stjepan Sršan.

Ključne riječi: Osijek, konjska željeznica, konjski tramvaj, tramvaj 329

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

1. Javni prijevoz u Osijeku prije uvođenja konjske željeznice (tramvaja) Do pojave konjske željeznice (konjskog tramvaja) 1884. godine, u slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku, javni promet, prijevoz putnika obavljao se fijakerima i omnibusima. Osječki konjski omnibus 1865. godine Kako piše Ivan Pelz, prije nego li je 1884. u Osijeku uveden konjski tramvaj, naknadno je izgrađena pruga koja se iz Kuhačeve ulice odvajala od glavne pruge, te vodila kroz Kolhoferovu ulicu i Novogradska vrata, kraj Kamenoga križa preko željezničke pruge (danas je tu podvožnjak, današnja Trpimirova) i kraj bivše Schulhofove ciglane (koja se nalazila južno od današnje Svilane) do Gradskog vrta, odnosno do Streljane. Na toj trasi, prije konjskog tramvaja u prometu je bio osječki konjski omnibus, koji je prikazan i na jednoj od mnogobrojnih svečanosti nišanskih ploča što je navedeno u Franjetićevu Spomenspisu1 pod rednim brojem 44. iz godine 1865. Franjetić piše o ploči “Für Essek” pod brojem 44. na kojoj je prikazan osječki omnibus, “18. juna 1865. Johann Florin, inkorporiran 1861.” Ivan Pelz: “I Jagoda se Truhelka sjećala konjskog omnibusa iz svog djetinjstva u Osijeku, odakle se nakon tragične smrti svog oca, s majkom i braćom 1878. preselila u Zagreb…” 2

Narodne novine, Zagreb, 29. ožujka 1884. 1

Franjetić, Radoslav: Spomenspis gradjanskog streljačkog društva Kralj Aleksandar u Osijeku prigodom 140-godišnjice 1784.—1924. Ing. R. Franjetić. 6.-8. IX 1924. Osijek, Tiskara Ferdo Kitter ,1924.,13.

Ivan Pelz: Još neki podaci o prošlosti Novog grada, Osječki zbornik 22/23, Muzej Slavonije, Osijek,1997., 238-239.

330

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Da je u Osijeku postojao organizirani javni prijevoz omnibusima potvrđuje Vozni red za droškare i fiakera u slob. kr. gradu Osieku iz 1879. godine koji je po nalogu gradskih vlasti tiskan dvojezično (hrvatski i njemački) u gornjogradskoj tiskari Julija Pfeiffera.3 Ivan Florin, posjednik hotela u Donjem gradu koji je po osječkom poglavarstvu, 28. ožujka 1876. u predmetu br. 2778., bio jedan od kandidata “koji za godinu 1877. u gradu Osieku mogu biti izabrani za mjestnoga suca, zamjenika mu i prisežnika…” 4, posjedovao je omnibuse i fijakere. Očito je da je Ivan Florin zapao u dugove jer mu je za 15. svibnja 1884. godine određena” ovršna dražba” u njegovoj kući na trgu u Donjem gradu i kako je pisalo u oglasu u Narodnim novinama, od 29. ožujka 1884., a na dražbi će se prodati “pokretnine omnibusi i fijakerska kola najboljem nuditelju uz gotov novac.” 5 Vilma Vukelić na dva mjesta u svojoj knjizi “Tragovi prošlosti” prisjeća se svojih dječjih uspomena i vožnji omnibusom iz 1885. godine do djeda i bake u Donjem gradu i natrag do Gornjeg grada. Istina, tu vožnju smješta u 1885. godinu i piše o aktivnostima svog oca te spominje da je njezin otac podržavao napredne inicijative pa i uvođenje “konjskog tramvaja”: “… Angažirao se i pri osnivanju novih tvrtki i podržavao napredne inicijative, kao npr. godine 1885. uvedeni “konjski tramvaj” , koji je zamijenio tromi omnibus (ali je trebao skoro isto toliko vremena da iz Gornjega stigne u Donji grad). Osnovao je tvornicu stakla, parno kupalište “Diana” , mlin “Union” i sjedio je u njihovim upravama. Postao je predsjednik Trgovačkog društva i tajnik “Casino” udruženja, najprije zamjenik predsjednika, a potom i predsjednik Privredne i trgovačke komore za Slavoniju.” 6 Povijesne činjenice govore da je njezin otac Julius Miskolczy 1892. godine bio članom ravnateljstva Osječkog dioničarskog družtva konjske željeznice. 7 Naime, “Osječko dioničarsko družtvo za konjsku željeznicu” (Esseker PferdebahnActien-Geselschaft) prema obavezi iz Dozvolne izprave moralo je Ministarstvu redovito dostavljati izvješće o svom poslovanju. Izvješće za 1892. godinu potpisali su članovi Direkcije konjske željeznice i članovi Nadzornog odbora 6. siječnja 1893. godine: Direkcija: Franz Weiss, Julius Pfeiffer, Ignatz Rittig, Josef Willheim, Adolf Freund, Julius Miskolczy i Franz Sedlakowich.; Nadzorni odbor: Moritz Büchler, Victor Fritsche8. 3

Vozni red za droškare i fiakera u slob. kr. gradu Osieku. Fahr-Ordnung für Omnibusse und Fiaker in der königl. Freistadt Essek. Essek, Aus der Buchdruckerei von Julius Pfeiffer, 1879., 8° 53 str. + 11. (MSO)

Zapisnici 1876-1886., 63-66.

Narodne novine, Zagreb, 29. ožujka 1884.

Vilma Vukelić: Tragovi prošlosti, drugo izdanje, Naknadni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2003.,92-93.

HR-DAOS 6., kut 6302. , Bilanca poslovanja 1892.

Victor Fritsche osječki tiskar. Od 1874.- 1904. radio u Lehmanovoj tiskari.

331

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Novi statut društva 30. svibnja 1897. Julius Miskolczy 30. svibnja 1897. godine, kao član ravnateljstva Osječkog dioničarskog društva konjske željeznice, uz ostale, potpisuje novi Statut društva. Društvo je 30. svibnja 1897. godine u Osijeku, na skupštini društva usvojilo novi statut ( Pravila) koji su za Dioničarsko družtvo osječke konjske željeznice potpisali: Franjo Weisz, predsjednik; Jos. Willheim, član ravnateljstva, Ig. Rittig, član ravnateljstva, Julio Miskolczy9, član ravnateljstva i Dr. M. Klein, kao perovođa. Statut je odobrio, za ministra, državni tajnik Vörös, 14. listopada 1897. te je Statut društva tiskan dvojezično na hrvatskom i mađarskom jeziku uz neke dodatke.10

2. Prve inicijative za izgradnju konjskog tramvaja u Osijeku Prva inicijativa za izgradnju konjskog tramvaja u Hrvatskoj bila je ona za izgradnju tramvaja između Čakovca i Varaždina. Osječki poduzetnici, braća Klein i poduzetnik Goldberger, iste, 1868. godine, dobili su na godinu dana produljenje dozvole za prethodne radove za konjsku željeznicu koja se trebala graditi između Čakovca i Varaždina. O tome pišu Narodne novine iz Zagreba, 28. svibnja 1868. godine. Dvije inicijative za izgradnju tramvaja u Osijeku 1868. godine: mjernik Ante Čop i Friedrich Rosenberg Jedna od prvih inicijativa za izgradnju konjskog tramvaja u Osijeku je ona mjernika Ante Čopa iz 1868. godine koji je dvorskoj kraljevskoj kancelariji podnio molbu u kojoj je izrazio želju izgraditi “konjsku željeznicu” u Zagrebu i Osijeku. O ovoj inicijativi miernika Čopa pisale su Narodne novine iz Zagreba, 30. srpnja 1868. godine: “ (Konjske željeznice.) ...Za Osjek sagradio bi gp. Čop jednu prugu od trga u gornjem gradu k tvrdjavnim vratim, a odatle oko tvrdjave u doljnji grad, s pobočnimi prugami k Dravi i ka gradskomu vrtu.” 11 Ante Čop ili Friedrich Rosenberg Glavna skupština slobodnog i kraljevskog grada Osijeka razmatrala je dva dopisa Namjesničkog vijeća iz 1868. godine: 1. molba miernika Ante Čopa za gradjenje konjske željeznice u Osieku, od 13. rujna 1868. i 2. molba Fridrika Rosenberga iz Budima od 30. rujna 1868. godine. Skupština je na sjednici 8. listopada 1868. zaključila da bi izgradnja konjske željeznice bila od koristi za poboljšanje prometa u gradu te nije imala nikakvih prepreka od strane grada. Međutim zbog postojanja Tvrđe12, (zastupstvo) osniva mješovito povjerenstvo sastavljeno od građanskih i vojnih članova kako bi razmotrili ove prijedloge, 9

Julio Miskolczy, otac osječke spisateljice Vilme Vukelić.

HR-DAOS 6., kut 6302.

Narodne novine (Zagreb), 30. srpnja 1868.

Vojna utvrda.

332

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

a to je bilo pitanje na koji će način ova željeznica proći kroz Tvrđu, pošto je ovo pitanje “ ujedno i pitanje jamačnijeg i povoljnijeg joj opstanka “. Za predsjednika povjerenstva imenovan je senator Stevan Grosz koji je dobio zaduženje sastaviti povjerenstvo od zastupnikah sviuh predgradjah te ujedno zamoliti c. k zapovjedništvo u Tvrđi da i ono pošalje svoje predstavnike na sporazumno povierenstveno dielovanje. O tome će se , istovremeno, Visokom kr. Namiestičkom Vieću izviestje podnijeti.” 13 Senator grada Osijeka, Grosz je 7. studenog 1868. podnio izvješće mješovitog povjerenstva Skupštini u obliku zapisnika, a pošto je povjerenstvo podnijelo izvješće Namjesničkom vijeću, Skupština je izvješće mješovitog povjerenstva primila na znanje. U dopisu pišu o potrebi provođenja nove rasprave o prolasku konjske željeznice kroz Tvrđu “na temelju podrobnijih podatakah od strane poduzetnikah.” 14 Slijedeće, 1869. godine na Skupštini grada Osijeka, 8. veljače pročitan je dopis Visokog kr. Namjestničkog Vieća od 30. siječnja 1869. godine, br.1112., kojim se priopćuje da je mjerniku Antunu Čopu i Miroslavu Rosenbergu dana koncesija “u svrhu gradjenja konjskih željeznicah podieljena i to prvomu za Osiek i Zemun15, a potonjem za Osijek.” Skupština je primila na znanje ovaj dopis Namjesničkog vijeća te zaključila da će, ako se dotični jave i zatraže, pružiti svu pomoć sa svoje strane.16 O ovoj inicijativi za izgradnju “ulične željeznice” (Straßenbahn) pisale su i bečke novine. Tako, 29. rujna 1868. godine, Das Vaterland piše: “ (O predkoncesijama) mađarski kraljevski ministar komunikacija August Trefort je propisao: … Gospodin Friedrich Rosenberg i ortaci dobili su predkoncesiju za izgradnju tramvaja (Straßenbahn) u Osijeku koji predviđa jednu liniju od Gornjeg grada s obilaskom Tvrđe prema Donjem gradu i liniju koja bi vodila od Gornjeg grada do Gradskog vrta.” 17 Bečki Neue Freie Presse, isti dan, objavljuje gotovo isti članak uz dodatno objašnjenje da se planira linija tramvaja i prema Retfali ( Rétfalu).18 U Glasniku mađarske udruge inženjera (Magyar Mérnök-Egyesület Közlönye), iz 1869. godine u tabličnom prikazu su objavljene “željezničke dozvole” koje je izdala mađarska vlada za prethodne radove i za izgradnju željeznica na području svoje 13

Zapisnici grada Osijeka 1867.-1875., priredio: Stjepan Sršan, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2005., 145. Dalje: Zapisnici 1867.-1875.

Zapisnici 1867.-1875., 152-153.

Vjerojatno je omaška. Trebalo bi pisati Zagreb jer je Čop tražio i dobio dozvolu za Zagreb i Osijek.

Zapisnici 1867.-1875., 187.

„( Um Vorconcessionen) sind beim königlich ungarischen Communications- Ministerium eingeschritten: ...Herr Friedrich Rosenberg und Consorten um die Vorconcession zur Herstellung einer Straßbahn in Essegg, und zwar soll eine Linie die Oberstadt mit Umgehung der Festung nach der Unterstadt, und eine Linie aus der Oberstadt in den Stadt-park geführt werden.“ (Das Vaterland , Wien, 29. September 1868.)

Neue Freie Presse, Wien, 29. September 1868.

333

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Das Vaterland , Wien, 29. September 1868.

jurisdikcije. Pod brojem 46. Ante Čop, inženjer iz Zagreba dobio je 16. siječnja 1869. dozvolu za prethodne radove za željezničku liniju na području grada Osijeka i grada Zagreba koja mu vrijedi 4 mjeseca, za javni promet na konjski pogon. Pod brojem 11., pod istim uvjetima i trajanju, dozvolu je dobio i Frigyes (Friedrich, Miroslav) Rosenberg iz Budima, za prethodne radove za izgradnju javne konjske željeznice.19 Normativna naredba Izgradnja konjske željeznice bila je regulirana tzv. Normativnom naredbom koju je propisalo ministarstvo za javne radnje i komunikacije 5. travnja 1869. godine. Normativna naredba br. 3831, potvrđena je 1890. godine pod br. 47.781 , a od zemaljske vlade pod br. 29.698 je potvrđena 1891. godine. Naredba je izdana “glede smještaja konjskih željeznicah na javnih cestah” . Naredba je izdana odobrenjem državnog sabora 20. travnja 1868. godine20, pod br. 4973. “u predmetu dozvolah, potrebitih za gradjenje svakovrstnih privatnih željeznicah u području krune ugarske” .21 Nova inicijativa za izgradnju konjske željeznice u Osijeku 1873. godine: Rechnitz, Ullman, Hoffman i drugovi Nema podataka jesu li se koncesionari Antun Čop i Miroslav Rosenberg javili osječkim gradskim vlastima, ali “ konjska željeznica” 1869. godine nije izgrađena. Na Skupštini grada Osijeka koja održana 1. ožujka 1873. pročitan je dopis Visoke kr. Zemaljske Vlade odiela za nutarnje poslove od 7. veljače 1873. br.1879/330 kojim se traži mišljenje za molbu peštanskih trgovaca Rechnitza, Ullmana, Hoffmana i drugova, podnesena Visokom kraljevskom ugarskom Ministarstvu za javne radove i komunikacije radi dozvole za gradnju konjske željeznice u Osijeku. Budući da ovoj molbi nisu bili priloženi projekti (planovi) niti bilo kakvi uvjeti, glavna skupština je zaključila izvijestiti Visoku kraljevsku Zemaljsku Vladu da, u načelu, nema ništa protiv izgradnje konjske

A Magyar Mérnök-Egyesület Közlönye 3. évfolyam (1869) . 1. szám ,48.

Više je moguće 1869.godine.

HR-DAOS 6, kut 6304.

334

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

željeznice u gradu, ali da bi se molitelju dodijelila tražena dozvola, svoje mišljenje ne može dati sve dotle dok molitelji ne dostave skupštini sve nacrte (planove) i uvjete.22 Nema podataka u izvorima jesu li poduzetnici skupštini dostavili tražene projekte, ali konjska željeznica nije izgrađena ni 1873. godine. Gradski promet u Osijeku-Alföldsko-Riječkom željeznicom 1877. godine Do izgradnje konjske željeznice, lokalni promet između Gornjeg i Donjeg grada obavljao se korištenjem dijela Alföldsko-Riječke željeznice. Međutim, taj promet su ukinuli 1. ožujka 1877. godine. 23 Pruga je iz smjera Erduta i Dalja ulazila u Donji grad, nastavljala se do glavnog kolodvora u Gornjem gradu te preko drvenog željezničkog mosta, preko rijeke Drave vodila prema Villányu.24 Nova inicijativa za izgradnju konjskog tramvaja u Osijeku 1881. godine: François Gärtner iz Antwerpena Poduzetnik Franjo Gärtner iz Antwerpena je 1881. godine dobio koncesiju na izgradnju konjske željeznice u Osijeku kojom je određen rok za završetak radova do konca rujna 1881. Pošto su rokovi zadani koncesijom isticali, početkom 1882. godine boravio je u Osijeku gdje je predao molbu gradu u kojoj je objasnio zapreke na putu ostvarenja projekta te je zamolio produljenje roka izgradnje konjske željeznice za što je bio spreman položiti jamčevinu. U molbi je naveo da je za projekt “pridobio znamenitu bečku tvrtku W. Lindheim et Comp., a osim nje i internacionalno dioničko društvo za gradjevna poduzeća i javne radnje u Braine le Comte u Belgiji” te je molio da mu se rok izgradnje tramvaja produlji do konca lipnja, odnosno do konca rujna 1882. godine, a zatim “pošto ta tvrtka W. Lindheim et Comp. naročito traži, da mu se dozvoli od strane grada garancija 5% kamatah kroz 10 godinah od dana sklapanja ugovora za cielu prugu za osobe koja će najmanje 100.000 for. a.vr. stajati ili mjesto te 5% kamatne garancije 10 godišnja subvencija u najmanjem godišnjem iznosu od 3.500 for.a.vr. i napokon da mu se dozvoli za jedan dio pruge, da se služiti može sa lokomotivom umjesto konjah.” Gärtner je molbi priložio očitovanje kojim izjavljuje spremnost položiti jamčevinu od 5.000 forinti na dan sklapanja ugovora, ako mu se za izgradnju tramvaja dodijeli subvencija ili garancija kamata za ostvarenje građevnog roka. U drugom očitovanju, u slučaju da mu se ne osigura kamatna garancija ili subvencija, da je kod produljenja roka građenja spreman položiti jamčevinu na dan sklapanja ugovora .25

Zapisnici 1867.-1875., 513-514.

Kovácsyné Medveczki Ágnes: Vidéki városaink tömegközlekedésének kialakulása és fejlődése 1914-ig. In: Hüttl Pál (szerk.): A Közlekedési Múzeum évkönyve. IX. köt. (1988–1992). Bp., Műszaki K., 1994.,198.

Pogledati: Darko Varga: Odjeci željezničke nesreće kod Osijeka 1882., DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 155194. ( može i internet: http://deutsche-gemeinschaft.eu/wp-content/uploads/2013/10/Jahrbuch-2013.pdf, 3.11.2015.

Zapisnici 1876.-1886., 285-286.

335

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Za izgradnju konjskog tramvaja u Osijeku javlja se novi koncesionar D.W. Klein i drug. Skupština grada Osijeka je 8. kolovoza 1881. godine razmatrala molbu D.W. Kleina i druž. kojom je zatražio da mu se dodijeli koncesija za “gradnju tramvaja na području grada Osieka.” Skupština je zaključila da je koncesija za gradnju tramvaja u Osijeku, s isključivim pravom, već izdana Franji Gärtneru iz Antverpena s produljenim rokom do 31. prosinca 1881., pa glavna skupština za sada ne može udovoljiti ovoj molbi i zaključuje da ako Franjo Gärtner ne izgradi i ne pusti u promet “koncesuirani mu tramvaj, dozvola za gradjenje će se dati molitelju D.W. Klein i društvo.” 26 Molbu D.W. Klein i drug., pod brojem 12174. iz 1881. godine za dodjelu koncesije za gradnju tramvaja u gradu Osijeku, Glavna skupština grada Osijeka je razmatrala početkom 1882. godine jer Franjo Gärtner, kojemu je dodijeljena nije izvršio izgradnju tramvaja “ne samo nije izveo nego ni započeo, a koncesija mu je ugašena koncem mieseca prosinca 1881.” Glavna skupština se željela osigurati da gradnja tramvaja započne 1. travnja 1882. i da se završi i preda u promet najkasnije do konca rujna. Skupština je jednoglasno zaključila da će “dozvolu za izgradnju tramvaja” dati onome tko bude “ pripravan u roku od 24 sata ili priložiti jamčevinu od 2.000 for.a.v. (u srebru, DV.), koja će u slučaju neodržavanja roka gradnje na korist gradske ove obćine pripasti imati, ili pako pravovaljano očitovati se, da će tu jamčevinu za 14 danah bezuvjetno položiti.” Gradska skupština, uz ove dodatne uvjete za garanciju daje jednake mogućnost Franji Gärtneru i poduzeću D.W. Klein i drug te imenuje odbor u sastavu: gradski satnik Petar Modesti, gradski zastupnici Hugo Marinović, Stiepan Heim i Josip Springer koji će ispitati uvjete koje daju jedan i drugi molitelj koncesije.27 Poduzetnik Klein iz Osijeka izgradio je uspinjaču u Zagrebu Poduzetnik Klein iz Osijeka nije uspio izgraditi konjski tramvaj u Osijeku, ali zato je izgradio uspinjaču u Zagrebu. Prva inicijativa je bila ona Siemensova bečkog zastupnika Hermana Kellermanna, koga je zanimala gradnja rasvjetnih tijela i uspinjače u Zagrebu, o čemu 1886. izvješćuje centralu. 28 Siemensov zastupnik u Beču Herman Kellermann još je 1886. godine svojim pismom Upravi predložio kako bi Zagrebu bila potrebna izgradnja uspinjače koja bi povezivala dva dijela grada. Četiri godine kasnije taj je plan ostvario osječki građevinski poduzetnik D. W.

Zapisnici 1876.-1886. , 256.

Zapisnici 1876.-1886., 286-287.

Povijest obilježena inovacijama 125 godina Siemensa u Hrvatskoj, Siemens d.d. Zagreb, Hrvatski institut za povijest, Zagreb , 2011., 16.

336

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Klein, koji je angažirao budimpeštansko poduzeće Ganz kao dobavljača pogonskog postrojenja. 29 Građevinski poduzetnik iz Osijeka, Klein je 6. listopada 1888. godine podnio Gradskom poglavarstvu grada Zagreba molbu za građevinsku dozvolu za izgradnju uspinjače. Gradsko poglavarstvo je prijedlog gospodina Kleina prihvatilo i u roku od dva dana izdalo mu građevinsku dozvolu. Radovi na izgradnji uspinjače započeli su 6. svibnja 1889. godine, no tijekom gradnje javljale su se brojne nepredviđene teškoće, a 14. ožujka 1890., odvila se prva uspješna testna vožnja. Uspinjača u Zagrebu službeno je puštena u pogon 8. listopada 1890. godine bez posebne svečanosti. Zbog čestih kvarova, Zagrepčani su svoju uspinjaču, od milja zvali “zapinjača” 30

Narodne novine, Zagreb, 13. rujna 1890.

Tramvaj na konjski ili na parni pogon za liniju Osijek-Đakovo-Vrpolje 1882. godine U to vrijeme, 1882. godine, pojavila se još jedna inicijativa za gradnju “malih željeznica” tj. tramvaja na konjski ili parni pogon od Osijeka do Vrpolja. O tome je pisao list Der Bautechniker iz Beča u kolovozu 1882. godine: “Željeznička linija Osijek-Vrpolje. Mađarski ministar za komunikacije dao je pretkoncesiju Franzu Weissu i Simonu Vincenzu Franku za željezničku liniju normalnog kolosijeka, odnosno za tramway na konjski ili parni pogon, od Osijeka preko Đakova do Vrpolja , koja ima rok trajanja važnosti šest mjeseci.” 31

Povijest obilježena inovacijama 125 godina Siemensa u Hrvatskoj, Siemens d.d. Zagreb, Hrvatski institut za povijest, Zagreb , 2011.,194.

„Eisenbahnlinie Essegg-Vrpolje. Das ung. Communications-Ministeriums hat dem Franz Weiss und Simon Vincenz Frank die Vorconcession für eine normalspurige Eisenbahnlinie, respective Tramway für Pferde-und Dampf-betrieb, von Esseg via Diakovar bis Vrpolje auf die Dauer von sechs Monatener heilt.“ (Der Bautechniker,Centralorgan für das österreichische Bauwesen, nr.31.II. Jahrgang, Freitag den 4. August 1882., Wien.)

337

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

3. Osnutak Osječkog dioničarskog društva konjske željeznice Utemeljujući odbor i koncesija Početkom 1883. godine u Osijeku je osnovan je utemeljujući odbor za izgradnju konjske željeznice koji je 30. lipnja 1883. godine od grada tražio koncesiju za gradnju konjske željeznice. Molbu utemeljujućeg odbora za gradjenje konjske željeznice radi podelenja koncesije razmatrao je 7. srpnja 1883. političko-upravni odbor kojeg je imenovalo gradsko zastupstvo (skupština). Iz Zapisnika sa sjednice političko-upravnog odbora : “Konačno mnije odbor, da bi se prinesak gradski, u godišnji 2000 for. a.vr. naime sa 500 for. a.vr. veći od dosada obrečenih time već opravdao, što se takovi domaćim na dobro grada smerajućim poduzetnikom podeljuje, što višak ovaj od 600 for. a.vr. u točki podmirenja razhoda gradskog tako reći neznatnu ulogu ima, i što će se čitava ova svota već time zaštediti, što bi oživotvorenjem konjske željeznice, prevažanje kroz omnibuse i fijakere, ako ne i sasvim prestalo, ali se ipak u znatno i veliko smanjilo, čime bi se naravno i putovi dotično ceste u gradu znatno štedile, a kroz to dosadanji svakogodišnji trošak na opravljanje takovih, koji znatne svote iznosio odpao. Što se napokon očitovanja tiče, da konjska željeznica po izmaku vremena na koje bi se koncessija podelila u gr. vlastničtvo sa svimi pripadci pripasti ima takovo se svakako prihvatiti ima. Zaključeno i podpisano Vasa Atanasijević v.r.- izvestitelj Živanović- gradonačelnik” 32 Ovaj prijedlog prihvatilo je gradsko zastupstvo. Grad Osijek-dioničar konjske željeznice U ime utemeljujućeg odbora osječke konjske željeznice, njegovi članovi Julius Pfeiffer i Franz Weisz 14. srpnja 1883. podnijeli su molbu Poglavarstvu “da ovogradska obćina učestvuje u subscripciji dionica” . Poglavarstvo je 16. srpnja 1883. poslalo političkoupravnom odboru predmet “za zauzimanje i podnesak predloga” .33 O inicijativi za izgradnju osječkog tramvaja, o građanskoj samosvijesti gradskih zastupnika i njihovom domoljublju , vrijednosti i radinosti koja pokreće razvoj grada, piše “ V.P.” u Narodnim novinama iz Zagreba od 4. kolovoza 1883.: “I o gradu Osieku, pored grada Zagreba najvećem gradu domovine, čujemo i čitamo u novije doba dobrih viestih, a po njih sudeć, morao je i novi zakon o ustroju gradskih obćinah i na njegovu temelju obnovljeno gradske zastupstvo povoljno djelovati na napredak grada. Njegovo zastupstvo odlučilo je da zavede razsvjetu plinom, koju osim Zagreba i Rieke nije 32

HR-DAOS 6, kut.6302.,br 7795-883.

HR-DAOS 6, kut. 6302., br. 8495 14/7 883.

338

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

dosele imao nijedan drugi grad u Hrvatskoj, njegovo pak gradjanstvo pokrenulo je vlastitom inicijativom gradnju Tramvaya , prvoga Tramvaya u čitavoj našoj domovini, da grad koji je na četvero razciepan, sveže tim modernim obćilom. Oba pak grada, i Zagreb i Osiek neoglušuju se pozivom zemlje, kad trieba ili stvoriti ili poduprieti koji kulturni zavod, odajući tako rodoljubivu sviest, koja pokreće djelovanje njihovih gradskih zastupnikah. Duh radinosti i praktična pozitivna rada počeo je dakle pod okriljem novoga zakona življe djelovati, a duh taj pozvan je ne samo da preporodi gradove već i čitavu nam domovinu. Bude li svuda po zemlji kod obnove gradskih zastupstvah prave gradjanske samosviesti, koja se očitu je izborom značajnih i za dobro grada požrtvovnih gradskih zastupnikah, tad će i našim gradovom svanuti nova era duševnoga i materijalnoga blagostanja. V. P.” 34 Statut (pravila) Osječkog dioničarskog družtva za konjsku željeznicu U Osijeku se 5. kolovoza 1883. godine ustrojava dioničko društvo pod imenom “Osječko dioničarsko družtvo za konjsku željeznicu” sa sjedištem u Osijeku. Društvo je osnovano na temelju rješenja zastupničkoga zaključka br. 7795. sa sjednice zastupstva slob. i kr. grada Osieka, održanoj 14. srpnja 1883. godine na kojoj su dobili koncesiju kako bi u cielom području ovoga grada sagradili i u promet stavili konjsku željeznicu. Isti dan, 5. kolovoza 1883., usvojili su Pravila (Statut) “Osječkog dioničarskog družtva za konjsku željeznicu” koja su potpisali: Franjo Weisz, Adolfo Freund, Franjo Nuber, Springer, Franjo Sedlakovich, Pruckner i Sándor.35 Pravila su bila u rukopisu, da bi ih 1886. godine u obliku knjižice tiskao tiskar Julius Pfeiffer. Gradonačelnik Osijeka Živanović, piše utemeljujućem odboru konjske željeznice u Osijeku 6. kolovoza 1883.: “ Br. 7795-1883. Utemeljujućem odboru za gradnju konjske željeznice u Osijeku. U riješenju molbe pr. 30. lipnja t.g. br. 7795 ovim Vam se na temelju zaključka sjednice gradskoga zastupstva od 14. srpnja t.g. br. 7795 podjeljuje zaprošena koncessija za gradnju konjske željeznice / Tramvay/ u gradu Osijeku na vrijeme od 65 to jest šestdeset i pet godinah od dana kada upitna željeznica pometu predana bude, pod slijedećimi uvjeti: a./ Gradnja konjske željeznice ima se mogućim uskorenjem započeti i najdužje do 31. prosinca 1884. javnom prometu predana biti. b./ Željeznica ova imati će od gonjega grada kroz tvrdjavu u dol. grad, a ovogradska općina će potrebito za štale zgrade i t.d. zemljište sporazumno sa odborom odnosno društvom

Narodne novine (Zagreb), 4. kolovoza 1883.

Pravila „Osječkog dioničarskog družtva za konjsku željeznicu“ u Osieku. Statuten der „Esseker PferdebahnActien- Gesellschaft“ in Essek. Druck von Julius Pfeiffer, 1886. (MSO), dalje: Pravila 1886.

339

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

ustanoviti i na opredieliti se imajuće u tu svrhu gradsko zemljište, ustupiti odboru odnosno društvu za trajanja concessije bez ikakve naplate pravo služnosti plodoužitaka. c./ Za trajanja ove koncessije neće se nikome drugome podjeliti nova koncessija u gradu Osijeku za gradnju nove pruge ali u koliko bi se smjeralo postojeću prugu samo u obstojećem pravcu produljiti ili razgraniti, to da će u takvom slučaju izključenje drugih koncessionarah u toliko nastupiti, u koliko bi jur postojeće društvo samo voljno bilo prugu produljiti ili razgraniti. d./ Poduzeće konjske željeznice u Osijeku biti će kroz 30 godinah od dana kada prometu predana bude računajuć, od svikolikih gradskih daća oprošteno. e./ Dioničarsko društvo konjske željeznice u Osijeku dobivati će od gradske općine godišnju pripomoć od 2000 for. ( slovi dvije tisuće/ a. vr. kroz deset godinah od dana, kada željeznica prometu predana bude, a vozni red i vozni cjenik imati će društvo za cjeloga trajanja koncessije sporazumno sa gradskim zastupstvom ustanovljivati. f./ Po izmaku koncessionalnoga vremena pripasti će konjska željeznica sa svimi pripadnostmi bezplatno gradskoj ovoj općini u vlasnost. Podjedno se primjećuje, da će se prije nego što se gradnja konjske željeznice započne, sklopiti imati odnosni formalni ugovor izmedju grada Osijeka i sada već constituiranoga društva za gradnju upitne željeznice, u kojem će se prava i dužnosti contrahentah u detaillu ustanoviti. Poglavarstvo slob. i kr. grada u Osijeku, dne 6. kolovoza 1883. Gradonačelnik: Ž i v a n o v i ć. v.r.” 36 Izgradnja konjovlaka Narodne novine iz Zagreba, 17. kolovoza 1883. pišu o osnivanju odbora za izgradnju “konjovlaka” i o izgradnji plinske rasvjete u Osijeku. “ … Danas je već više nego izvjestno, da će se naš grad obogatiti sa dvie kulturne stečevine: tramvayom i plinskom razsvjetom. Za tramvay konstituirao se je već odbor, koji će rukovoditi gradnju, kako narod kaže “ konjovlaka” . 37 Istoga dana, 17. kolovoza 1883. održana je izvanredna sjednica gradskoga zastupstva slob. i kr. grada Osieka, na kojoj je razmatran prijedlog gospodarskog odbora br. 8495/1883, glede molbe utemeljujućeg odbora osiečke konjske željeznice ( tramvaya) kojom odbor moli grad da upiše dionice za izgradnju konjske željeznice. 38 36

HR DAOS 6, kut 6302., br.7795-1883.- prijepis.

Narodne novine (Zagreb), 17. kolovoza 1883. Još pročitati: Zapisnici 1876.-1886., 360-361.

Zapisnici 1876.-1886.,360-361.

340

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Počinje izgradnja konjskog tramvaja Narodne novine iz Zagreba, 7. rujna 1883. donose vijesti iz Osijeka u kojima je objavljena brzojavna čestitka baruna Gustava Hilleprandta Prandaua kojom gradonačelniku Nikoli Živanoviću čestita ponovni izbor za gradonačelnika te donose vijest da će uskoro početi izgradnja tramvaya: “ ...… Gradnja tramvaya započet će se do skora; za nekoliko nedjeljah kane poduzetnici početi tračnice polagati.” 39 Zemljište za štale i zgrade konjske željeznice Gradsko poglavarstvo imenovalo je i ovlastilo povjerenstvo koje je trebalo ustanoviti koje zemljište u gradu grad može predati za potrebe štala i ostalih zgrada konjske željeznice. Povjerenstvo je sačinilo Zapisnik o ustanovljenju i predaji zemljišta za štale i zgrade konjske željeznice: “ Zapisnik od 3.5.1884. napisan o djelovanju povjerenstva , izabranoga uslied naloga gradskoga poglavarstva od 3.5 1884 br.6305 radi ustanovljenja i predaje jednog gradskog zemljišta ovdašnjem dioničarskom družtvu konjske železnice u svrhu podizanja potrebitih štala i sgrada. Prisutni Podpisani U gore rečenu svrhu izaslano povjerenstvo sporazumjelo se je ponajpre sa prisutnim članovom ravnajućeg vijeća dioničarskog družtva konjske željeznice o tom, koje bi zemljište gradsko najbolje bilo, da se na njemu sagrade za to poduzeće potriebite štale i šupe, te je konačno došlo do tog uvjerenja, da bi ono zemljište, koje leži iza gornjogradske parobrodarske agencije napram gornjogradskom u grad vodećem drvoredu najbolje gorespomenutoj svrsi odgovaralo. Stoga odredilo je povjerenstvo, da se od ovoga zemljišta jedan dio odciepi i kolcevi označi, koji je dovoljno prostran, da se na njemu potrebite zgrade podignu. Odciepljeni ovaj dio sačinjava istosmjernjak / paralelogram/ i počima odmah kod tarabah gornjogradske agencije napram gornjogradskom drvoredu. Duljina istočnog i zapadnog krila iznaša 35 met. a ona sjevernog i južnog krila 56 metarah, ukupno daklem iznaša površina 1960 ▫ met. ili 544 ▫ hvat. U privitom tlorisu označena je ista površina sa slovi A. B. C. i D. Pošto je gorespomenutim poglavarstvenim nalogom izaslano povjerenstvo ujedno ovlašteno, da ustanovljeno zemljište ovdašnjem dioničarskom družtvu konjske železnice odmah pri povjerenstvenoj razpravi preda, to je isto shodno tomu, sbilja prisutnim članovom ravnajućeg vjeća na bezplatno uživanje predalo upitno zemljište u svrhu sagradjenja 39

Narodne novine (Zagreb), 7. rujna 1883.

341

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Čestica na kojoj su izgrađene, štale, šupe i zgrade konjske željeznice- remiza (HR-DAOS 6,kut.6302., Zapisnik 3.5.1884., br. 9245.)

potrebitih zgradah, za koje se od ovdašnjeg c.k. županijskog ravnateljstva posebna dozvole izhoditi imade, pošto isto leži u topometu. Zaključeno i podpisano Modesti- poglavarstv. izaslanik, Modesti v.r. gradski zastupnici: Jos. Sedlaković v.r., Anton Maulbek v.r., Franz Nuber. Od strane ravnajućeg vjeća konjske železnice: A Freund? i Fr. Weisz.” “Položajni nacrt o odcjepljenju komada od čestice 1856/2 upisane u grunt. uložku broj: 82 obćine Osiek sa označenjem 1856/2/2 u površini od 544 □ hvati, koji komad obćina grada Osieka družtvu “ Osiečka konjska željeznica” ustupa.” 40 Poteškoće tijekom izgradnje konjskog tramvaja u Osijeku Izgradnja konjske željeznice nije išla glatko. Pojavile su se neke nove okolnosti koje nisu bile predviđene projektom. Tako je molbom “više nutarnjogradskih žiteljah traženo”, predloženo gradu da se umjesto 6, 4 metara široke pasaže kod tvrdjavske kapije zvane “Hornverk” , ona proširi na 8 metara, da bi se omogućio promet i drugim vozilima.

HR-DAOS 6,kut.6302., Zapisnik 3.5.1884., br. 9245. Potpisali su: za Dioničarsko družtvo za konjsku željeznicu u Osieku: Franz Weiss ,Dragutin Šandor , Franjo Sedlaković , Jos. Springer te Rudolf Graf grad. miernik, a od grada: F. Broschan -gradonačelnik, Virovac - gr. podsatnik, L. Ittlinger -podnačelnik i N. Gršković- gradski zastupnik. Osijek srpanj 1885.

342

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Pritužbe na tramvaj i prije gradnje Bilo je pritužbi i na trasu pruge kojom je trebala prolaziti konjska željeznica. Zanimljiva je ona ravnatelja gimnazije Grškovića. Nikola Gršković, ravnatelj kraljevske gimnazije u Osijeku, 22. ožujka 1884. od Poglavarstva traži da odustane od trase tramvajske pruge koja bi trebala prolaziti pored gimnazije i više djevojačke škole jer bi buka ometala nastavu: “ Br.51. Slavnomu poglavarstvu sl. i kr. grada Osieka, u Osieku Pošto podpisano kr. ravnateljstvo od vjerodostojne strane čuje, da će projektirani “ Tramway” prolaziti i ulicom izmedju stare i nove gimnazijske zgrade, čime bi se još više bunila i onako već vojničkim bubnjanjem i kolijom u vojnička obskrbna skladišta dosta ometana obuka u dva učilišta, na ime u gimnaziji i u višoj djevojačkoj školi, to ovo kr. ravnateljstvo smatra svojom dužnošću obratiti se za vremena na to slavno poglavarstvo uljudnom molbom, da bi za onaj slučaj, da su gorespomenuti glasovi temeljiti, svoj upliv blagohotno uložiti izvolilo, da bi se u interesu školske obuke od naumljena pravca tramwaya izpred dva javna učilišta odustalo. Ravnateljstvo Kr. gimnazije U Osieku 22. ožujka 1884. N. Gršković ravnatelj” 41 Poglavarstvo 5.travnja 1884. odgovara Slavnom ravnateljstvu Kr. gimnazije u Osieku na njihov cienjeni dopis od 22. ožujka t.g. br 51. da je “ koncessija družtvu jur izdana i pruga ustanovljena.” 42 Tehničko-redarstveni obhod konjske željeznice Tehničko redarstveni obhod tj. pregled prije puštanja u promet određen je za 10. rujna 1884. godine. Zemaljska vlada iz Zagreba piše gradskom poglavarstvu: “Tehnički redarstveni obhod konjske željeznice predvodjenjem nadzornika Fesüsa odredjen je po ministarstvu komunikacijah na 10. rujna 9. satih, k ovom obhodu ima gradsko poglavarstvo izaslati svoje odaslanike. Zemaljsku vladu zastupati će inžinir Krauss. Mjesto sastanka kolodvor konjske željeznice. U Zagrebu dne 9. rujna 1884. za bana Marković, v.r.” 43 41

HR-DAOS 6, kut. 6302., br. 4353.-1884.

HR-DAOS 6., kut. 6302., br.13 279, od 9. rujna 1884., vladin br. 378859.

343

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Osječka konjska željeznica puštena u promet 10. rujna 1884. godine Narodne novine iz Zagreba, 4. kolovoza 1884. javljaju da je raspisano nadmetanje za zakup tramvaja čija izgradnja samo što nije završena : “ - (Tramvaj u Osieku.) Kako se javlja iz Osieka, razpisat će se ovih danah javna jeftimba za zakup tramvaya, koji je već malo ne dovršen.” 44 Narodne novine iz Zagreba, 12. rujna 1884. donose vijest: “( Tramway u Osieku.) Pišu nam iz Osieka, da je ondje 10. o.m. uz sudjelovanje predstojnikah svih oblastih i veliko učestvovanje obćinstva svetčanim načinom otvorena “ konjska željeznica” , koja spaja gornji grad sa doljnim. Kako je doljni grad od gornjega gotovo jednu uru udaljen, tramway bio je uprav prieka potreba za Osiek, pak će se poduzetniku g. Schönbergeru bez dvojbe dobro izplatiti.” 45 O početku prometa osječkim konjskim tramvajem, o svečanosti otvorenja najbolje informacije daju Narodne novine iz Zagreba u broju od 13. rujna 1884.: “U Osieku, 10. rujna. (Dopis.) (Tramvaj.) — Tramvay je gotov, otvoren i predan javnome prometu. Grad Osiek dobio je time veliku stečevinu. Gornji grad, koji je na sat daleko odaljen od dolnjega grada, sbližio se je tramvayem znamenito dolnjemu gradu. Ta daljina bila je ubitačna ekonomično i financijalno za dolnji grad. Novom ovom tramvajovom prugom promieniti će se ti odnošaji, te će gornjogradjani postati braća i prijatelji dolnjogradjanah i obratno, a tim će samo grad kao cielina, kao podpun napredovati moći, što si valjda svaki dobro i zdravo misleći Osječanin želi. Mi smo trgovački grad, a trgovina i promet trebaju živa saobraćaja, brza komunikaciju. To je tramvayem zajamčeno. Koliko je vis. kr. zem. vladi smetala ta daljina, to je morala da grad. deleg. kotarski sud smjesti u doljnji grad, kako je posve pravedno, nuždno i opravdano, pošto dolnji grad neima nikakova ureda i pošto je većina obćinah i velika većina žiteljstva spadajuća pod kotarski sud, mnogo bliža dolnjemu, nego gornjemu gradu. Otvorenjem tramvaja doskočeno je toj pak i mnogim drugim neprilikam. U nedjelju 7. o. m. prvi put počeo je tramvay voziti. Vozilo se je taj dan obćinstva toliko, da na svih šest kolah nije bilo dovoljno mjesta. Usljed toli hitre i frekventne vožnje dobio je bio Osiek za čas neko velegradsko lice. Prva dva dana zaslužio je poduzetnik Schönberger do 550 for. Danas 10. o. m. bilo je svetčano otvorenje tramvaja , ili kako mnogi vele “ konjske željeznice.” Svih sedam kolah bijahu velikimi i liepimi vienci te hrvatskimi zastavami okićeni. Kočijaši imadjahu trobojne kape kao vanjski znak da smo u Hrvatskoj. Komisija bješe prva došla i kušala vožnju. Iz Budimpešte došao je ministerijalni savjetnik od domobranskoga ministarstva, pošto pruga kroz vojničku tvrdju prolazi. U svetčanih odielih prisustvovahu svi akcioneri, svi predstojnici uredah sa višim činovničtvom. U prvih kolih vozio se je veliki župan presvietli 44

Narodne novine (Zagreb.), 4. kolovoza 1884.

Narodne novine (Zagreb), 12. rujna 1884.

344

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

gospodin Mirko Kršnjavi, zatim predsjednik sudbenog stola gospodin Mačvanski, načelnik grada Osieka gosp. Miroslav Broschan, general barun Waldstädten, sudb. viećnik g. Itlinger, odvjetnik Vaso Gjurgjević, gradski senatori i župnik g. Knittl. Svetčani vlak je krenuo u ¾ na 1, u doljni grad, gdje bijahu kuće i sgrade okićene zastavami. Kada se je vlak primaknuo iztočnoj strani velikoga trga dolnjega grada zaigra vojnička glasba koračnicu Zrinskovu, a množtvo svjetine, koje je svetčani vlak dočekalo zaori u gromko živio! Vlak stane pred dolnjogradskom kasinom i tu kratkim govorom pozdravi odlične goste u ime dolnjogradjanah gradski zastupnik g. Luka Mesarović. Pred kasinom kod slavoluka, na vrhu kojeg bijahu trobojnimi slovi napisane rieči: Dobro došli, dočekani su gosti od dolnjogradskih zastupnikah, župnika Josipa Jankovića, zatim dr. Knopa, dr. Mohačanina, Axmana, Zamboli-a i mnogih drugih. Pošto su se gosti tu okriepili pivom i doručkom, uz burno klicanje “ živili!” vratili su se u gornji grad, gdje je u gornjogradskoj kasini priredjen banket. Cielo današnje popodne vozila se je silna svjetina tramvajem u dolnji grad. Poduzeće je po predhodnih znacih izvrstno zasnovano, to će po svoj prilici uroditi dobrim plodom. Pošto jo poduzetnik g. Schönberger, koji je cieli podhvat vrlo elegantno uredio, snizio činovnikom predbrojne karte na 3 for., to će se bez dvojbe mnogi preseliti u dolnji grad, gdje ima i boljih i jeftinijih stanovah, a vlada će tada posve pravedno kako je i s kotarskim sudom učinila, smjestiti dati još koji ured u dolnji grad, čemu se dolnjogradjani, koji jednako sa gornjogradjani porez plaćaju, takodjer i opravdano nadaju.” 46

4. Organizacija rada konjske željeznice u Osijeku- austrijski uzori Ugovor: Poglavarstvo- dioničarsko društvo Magistrat slobodnog i kraljevskog grada Osijeka je u ožujku 1884. godine je gradskim poglavarstvima u Linz, Graz, Beč i Budimpeštu poslao upite kojima se interesirao o načinu funkcioniranja i organizaciji konjske željeznice u njihovim gradovima. Na zahtjev Magistrata kr. i slob. grada Osijeka, od 28. ožujka 1884., predmet br. 4521., u ime gradonačelnika Linza stigao je ljubazni odgovor u pismu od 1. travnja 1884. kojem su bili priloženi dodaci , između ostalog tu je bio ugovor između Stadtgemeinde Linz i Pferde Eisenbahn Linz.47 Ugovor grada Linza s Konjskom željeznicom Linza, poslužio je kao ogledni primjer za ugovor koji je potpisalo Poglavarstvo slob. i kr. grada Osijeka s Osječkim dioničarskim družtvom konjske željeznice. 48 46

Narodne novine (Zagreb.), 13. rujna 1884.

Pismo Magistratu grada Osijeka iz ureda gradonačelnika Linza 1. travnja 1884. (HR-DAOS 6 , kut. 6302, br.4946 5/4 1884.)

HR-DAOS 6 , kut. 6302.

345

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Naputci za tramvajske konduktere i kočijaše-uzor grad Graz Iz Graza su došle upute za tramvajske kočijaše i konduktere koje su “gradski oci” proučili i na dobivenom primjerku upisali korekcije, izmjene, a dijelove uputa jednostavno prekrižili. U tiskanom Dienstes-Instruction iz Graza, koji se čuva u Državom arhivu u Osijeku, mogu se vidjeti te “intervencije” u tekstu.

Naputci za kočijaše konjskog tramvaja u Grazu.( HR-DAOS 6, kut. 6302.)

Na temelju ovih uputa iz Graza, na njemačkom jeziku su napisani Naputci za tramvajske konduktere osječke konjske željeznice (Dienstes-Instruction für die Conducteure der Esseker Pferdebahn) te je tiskana džepna knjižica koja je predstavljena gradskom zastupstvu, a prvih 19 primjeraka predano je zakupniku tramwajskoga poduzeća Schönbergeru. Naputak je odobrilo gradsko zastupstvo na svojoj sjednici 25. kolovoza 1886. godine: “ Br. 6785.

Predležeći naputak je zaključkom zastupničke sjednice od 25. kolovoza 1886. red. br: 69. odobrenjem uzet na znanje. U Osieku 23. rujna 1886. Broschan v.r.” Nikola Virovac je podnio izvješće Poglavarstvu: “ kojim podnosi po prometnoj upravi osječke konjske željeznice podnesene primjerke službenoga naputka za tramvajske konduktere i kočijaše time, da se u smislu § 27 tramvajskog ugovora sl. grad. zastupstvo na uvid podnesu.”49 ili “ Privitih 19 komada naputaka za tramwajske konduktere i kočijaše, odobrenih zastupničkim zaključkom od 28. kolovoza t.g. br.: red. 49 daju se zakupniku tramwajskoga poduzeća Schönbergeru dok se jedan primjerak pismohranu pridržaje.” 50 Upute su stvarno bile džepnog formata, knjižica malih dimenzija koja je lako mogla stati u džep.

HR-DAOS 6 (10), kut. 6302. , br.kl.185 31/7 1885.

HR-DAOS 6 (10), kut. 6302., br. 6785.

346

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Knjižica uputa za konduktere osječke konjske željeznice-džepno izdanje na njemačkom. (HR-DAOS 6 , kut. 6302., 21.II.1884.)

Vozni i prometni red konjske željeznice u Osijeku iz 1885. godine - uzor Beč i Graz Vozni i prometni red konjske željeznice u Osijeku rađen je po uzoru na konjski tramvaj u Beču koji je u funkciji od 1. svibnja 1865. godine51 i onog iz Graza. I vozni red išao je na “odobrenje” gradskom zastupstvu te je tiskan u više primjeraka: “Pošto je zaključkom sednice gr. zastupstva od 10/8 t.g. unutarnji vozni red prihvaćen, to se overovljeni prepis istoga izdaje družtvu konjske željeznice na znanje i obdržavanje, osim toga gr. kamenotiskom u više primjerakah otiskati i gr. satničtvu radi shodnog oglašenja i bdijenja nad izvršivanjem izradi. 21/8 1885.” 52 “ Vozni i prometni red konjske željeznice u Osieku i na to odnoseći se cestovno-redarstveni propisi I Dio 1.) Kola konjske željeznice voze počam od 1. travnja do 31. listopada od 6 satih u jutru do 9 sati na večer, a od 1. studena do 31. ožujka od 7 satih u jutru do 8 satih na večer. 2.) Posljednja kola što se sa skrajne stanice krenu moraju biti snabdjevena crvenom svjetiljkom. 3.) Stanice su za sada: kod crkvice sv. Roka, pred kazalištem na trgu u g. grad., pred garnizonskim vrtom, na trgu u tvrdjavi, kod parobrodarskog pristaništa, u d. gradu, zatim pred paromlinom u d. gradu i na trgu pred kasinom u dolnjem gradu.51

Nach der feierlichen Eröffnung der Wiener Ringstraße am 1.Mai 1865, begann am 4.Oktober 1865 mit der „Ersten privilegierten Kaiser-Franz-Joseph-Pferde-Eisenbahn“ der öffentliche Massenverkehr in Wien.

HR-DAOS 6, kut.6302., br.6790 21/7 1885.

347

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

4.) Na stepenik željezničkih kola se nesmije stajati. 5.) Samo kad kola mirno stoje, smije se u njih ulaziti i iz njih izlaziti. Koji ući žele, pričekat će dok izlazeći sa kola sidju. 6.) Da se nebi kakva nezgoda dogodila, smije se samo na stražnjih stepenih ulaziti i izlaziti. 7.) Psi se nesmiju puštati u kola.8.) U kolih se nesmije pušiti.9.) Putnici nesmiju vikati ni pjevati a pijani se nesmiju primati u kola. Osobe kojih je odielo takovo da druge umastiti ili uprljati može, mogu samo kod kočijaša stajati. 10.) Ponieti se smiju samo ručne prtljage, koja nikome nesmeta.11.) Službujućemu osoblju je stroga uputa dana da upozoruje obćinstvo na obdržavanje voznoga reda.12.) Naputke konduktera valja vršiti. 13.) Željeznička kola smiju samo u umjerenom kasu voziti.Kroz uzane ulice, kroz ceste gdje je živahan promet, preko oštrih zavoja kao i na mjestih gdje tračnice do blizu pločnika dopiru, mora se polako voziti.Kad naidje sprovod, procesija (litija) , prolaz vojske ili svečani obhod, zatim kad se približi vatrogasni vlak, moraju se kola konjske željeznice zaustaviti. 14.) Kondukter mora pravodobnim glasnim izvikivanjem obznaniti putnikom stanice. 15.) Čim se zapale javne svetiljke po ulicah, mora se osvjetliti prednji i stražnji kraj kola.16.) Svaka kola koja su u prometu moraju imati čitljiv broj. 17.) Konji moraju imati o vratu jasno zvonce, a kočijaš mora imati jasnu trubu, kojom će davati znakove kada na kolotečina bude bilo običnih kola, kolica i.t.d., koja su vožnji na smetnju.18.) Čim truba zatrubi moraju sva ina kola i vozila sa kolotečine skrenuti, jer će se inače krivac kočijaš kazniti.19.) Propisi ovi sadržavani su u obćem službovnomu propisniku za konduketere i kočijaše, te je kondukter dužan dotičnu knjižicu pri sebi imati, da se na zahtjev njome izkazati uzmogne.II Dio Unutar grada Osieka mora se vazda sa lieve strane ceste voziti, na lievo skretati, a desno obilaziti.U uzanih ulica, pod tvrdjavskimi kapijami, na mostovih i na uličnih čoškovih nesmije se obilaziti. 348

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Kod prelaza preko želježničkih kolotečina moraju se ina kola barem 10 koračaja pred kolotečinom zaustaviti, te počekati dok kola konjske željeznice prodju. Pješaci se obično imaju držati desne strane pločnika i desno skretati, da se time izbjegne nemilomu susretanju i da se prolaz ne sprječava. Svaki prekršaj ovih propisa, u koliko nebi spadao u djelokrug kaznenoga suda, kazniti će se po cesarskoj naredbi od 20. travnja 1854. D.Z.L. br.96 novčanom globom ili zatvorom. Poglavarstvo sl. i kr. grada U Osieku, dne 1884. Gradonačelnik Broschan, v.r. 20/7 84. Virovac, v.r.” 53 Inicijativa za izgradnju parnog tramvaja u Beogradu 1886. godine i tramvaja od Osijeka do Batine 1895. godine Očito su osječki poslovni ljudi shvatili da izgradnja gradskih tramvaja može biti unosan posao. Jedan od njih je bio dugogodišnji tajnik Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju u Osijeku, Nikola Atanas Plavšić koji je pokretao nekoliko inicijativa za izgradnju željeznica, bilo onih vicinalnih ili gradskih (tramvaja). Jedna od njegovih inicijativa bila je ona iz 1886. godine za izgradnju i upravljanje parnim tramvajem u Beogradu. O ovoj inicijativi pisao je bečki Der Bautechniker, 19. studenog 1886. godine: “Parni tramvaj u Beogradu. Skupština glavnog grada dala je koncesiju za izgradnju i poslovanje parnog tramvaja u Beogradu konzorciju kojeg je zastupao tajnik osječke trgovačke komore, gospodin Plavšić.” 54 Zanimljiva je inicijativa Osječkog dioničarskog društva konjske željeznice iz 1895. godine za izgradnju tramvaja od Osijeka do Batine. Za izgradnju ovog tramvaja postoje najave gradnje, izdane su dozvole za prethodne radove za izgradnju tramvaja Osijek-Batina kao i višestruka produljenja dozvole, a nadvojvoda Friedrich od Austrije bio je partner u tom projektu.55

5. Sigurnosne naprave na konjskoj željeznici u Osijeku, 1890.g. Poglavarstvo grada Osijeka 1890. godine pokreće inicijativu za ugradnju sigurnosnih naprava na tramvajska kola: “Gradsko poglavarstvo ovim odredjuje, da se sva tramvajska kola imadu snabdjeti sigurnostnimi spravami,…” 53

HR-DAOS 6, kut.6302., br.6790 21/7 1885. Vozni i prometni red konjske željeznice u Osieku. Potpisao: gradonačelnik Broschan, pripremio: Virovac.

Der Bautechniker, Centralorgan für das österreichische Bauwesen,Nr. 47., VI. Jahrgang, Wien, 19. November 1886., 611.

Iz rukopisa: Darko Varga: Osijek, od konjske željeznice do električnog tramvaja.

349

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Gradonačelnik Broschan donosi uredovni prijedlog: “ Uredovni predlog: da se pribavi ubaviest: da li su u drugih gradovah tramvajska kola providjena sigurnostnom spravom / Ziherkeits vorrichtung/ i kakovimi-te da se i ovdašnj. tramvajskom društvu naloži, neka svoja kola sigurn. spravami providi. Brossann v.r.” 56 Poglavarstvo grada Osijeka 2. svibnja 1890. gradskim poglavarstvima: Beča, Graza, Praga i Budimpešte šalje upit u svezi toga kako je u njihovim gradovima riješeno pitanje sigurnosnih naprava na tramvajima tj. kako je kod njih riješena zaštita građana od gaženja tramvajskim kotačima. Istoga dana, 2. svibnja 1890. godine, poglavarstvo upućuje dopis ravnateljstvu Osječke konjske željeznice kojim je zatražilo nacrte rješenja zaštite kako bi ih mogli razmotriti i odobriti: “ Štovanom ravnateljstvu osječke konjske željeznice u Osieku Pošto se je već četvrti slučaj dogodio da su osobe po kolih konjske željeznice prevožene, to je od najveće važnosti za javnu sigurnost obćinstva, da se tramvajska kola snabdiju sigurnostnimi opravami, koje onemogućuju slučajeve nesreće nastavše prevoženjem osobah.Usljed toga se ravnateljstvo osječke konjske željeznice ovime pozivlje, da nacrte o sigurnostnih opravah, koje će imati na svakih u prometu stojećih kolah namjestiti. Dati, za 14 dana grads. poglavstvu na odobrenje - te će se nakon odobrenja odnosnih nacrtah ustanoviti rok u kojem sprave nabaviti i na kola pričvrstiti valja.” 57 Gradsko poglavarstvo od ravnateljstva osječke konjske željeznice ponovo traži nacrte za sigurnosne naprave: “ Pošto se štovano to ravnateljstvo ovopoglavarstvenom pozivu od 2. t.mj. br: 62281890. glede priloženja nacrtah o sigurnostnih spravah, kojimi se tramvajska kola snabdjeti imadu- odazvalo nije, to se isto ovime pozivlje, da iste nacrte za daljih 14 dana ovograds. poglavarstvu podnese.20/5. 1890.” 58 Na požurnicu gradskog poglavarstva 24. svibnja odgovara ravnatelj osječke konjske željeznice Franz Weisz dopisom na njemačkom jeziku u kojem obavještava Poglavarstvo da je stupio u kontakt s proizvođačem kola i priložio je odgovor tvornice Wagen-Fabrik Johann Weitzer iz Graza od 7. svibnja 1890. godine59: 56

HR-DAOS 6, kut. 6302., br. 6228.

HR-DAOS 6, kut. 6302. , br. 7193., 19. svibanj1890.

HR-DAOS 6, kut. 6302. , br.7615., 24. svibanj 1890.

350

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Wagen- Fabrik Johann Weitzer iz Graza piše Osječkom dioničarskom društvu konjske željeznice 7. svibnja 1890. u kojem, između ostalog, stoji da su tramvajskom dioničarskom društvu iz Budimpešte (Budapester Strassenbahn Geselschaft) isporučili uređaje za blokadu kotača tramvaja.60 Na pismo osječkog gradskog poglavarstva od 2. svibnja 1890. godine, odgovorio je 15. svibnja 1890. Stadtrath grada Graza da se na tramvajskim kolima u Grazu koristi isti sustav kao u Beču.61 I magistrat (poglavarstvo) kraljevskog glavnog grada Praga Nr. E 54 283, 28. svibnja 1890. odgovara na pismo Poglavarstva grada Osijeka od 2. svibnja 1890. godine.62 U ime gradonačelnika i poglavarstva Osijeka, 24. lipnja 1890. poslano je pismo Magistratu Beča u kojem se, u nedostatku vlastitih rješenja pita za njihova u Beču.63 Budimpešta odgovara i nudi pokazati svoje sigurnosne sustave “na licu mjesta” , u Budimpešti. Odgovor na upit osječkog gradskog poglavarstva, napisan je u Budimpešti 31. svibnja 1890. godine. Dopis iz Budimpešte preveden je na hrvatski, a netko iz poglavarstva je dopisao : “Tramway sigurnostne sprave” . “ Gr. vieće Bpešt. da ovostr. zamolnicu od tek. mj. Br 6228. ubavješćuje: da se je ravnatelj družtva željeznice na obćoj cesti očitovao da se upitni zapinjači točkovah po družtvu o vlastitom trošku proizvadjaju, no da za sada nacrtom ne može služiti. sve kad bi i bio u posjedu istih, to da željenim ovim risanjem nebi moglo služiti, jer da su u porabi nalazeća se kola u 3 razreda podieljena pa i mjera zapinjačah različita, a promjer ovdješnjih kolah, dotično točkovah u dopisu nije priobćen. Medjutim da se je ravnatelj pripravnim očitovao u slučaju, ako bi ovo svoga vještaka izaslalo, da će ovomu na licu mjesta na svaku uslugu biti. 23/6. 90. Mxxx” 64 60

HR-DAOS 6, kut. 6302. , br.3667./1890.

HR-DAOS 6, kut. 6302., br. 31706., Stadtrath Graz, 15.mai 1890.

Pismo praškog magistrata (HR-DAOS 6, kut. 6302. , br. 8042., 2.06.1890.)

HR-DAOS 6, kut. 6302. , br. 3667. Pismo bečkom magistratu pisano na pausu. „8233-1890. An den löblichen Magistrat der Freiehaupt- und Residenzstadt in Wien Man stellt das diensthöfliche Ereuchen Das ...vom Mai d.J. No 6228 betreffend die Sicherheits- Vorriehtungen- an den Waggens der dortigen Tramway, einer geneigten? baldigen Erledigung? zuführen in wollen.Magistrat der köngl. Freistadt Essegg –am 24. Juni 1890. f.d. Bürgermeister Srimm? v.r.“

HR-DAOS 6, kut. 6302. , Pogl. br. 8984., 19.VI. 1890.

351

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Beč odgovara “da je bečki tramway nije sa svojimi posluzi sigurnostnih spravah proti prevezenju gotov, a te sprave da su po uzoru tramwaya u Berlinu i Dresdenu udešene.” Na pismo iz Beča je netko iz Poglavarstva dopisao: “ I. nacrte iskati ili neposredno ili od tramv. društva u Beču II. U Berlinu i Dresdenu pitati kojim uredjajima se rabi.” 65 Poglavarstvo odlučuje: pitati koje uređaje koriste te tražiti nacrte od tramvajskog društva u Beču, Berlinu i Dresdenu. Nakon toga osječko gradsko poglavarstvo piše: Policijskom komesarijatu ( Polizei Commesariat) u Berlin, Poglavarstvu Dresdena i Upravi bečkog tramvajskog dioničarskog društva.Stižu odgovori iz Dresdena i Berlina da oni koriste sustav “ Peiser” - patent direktora berlinskog tramvaja Siegrfrieda Peisera, oberingenieura. Konačno, tehničko rješenje sigurnosnih sustava stiže iz Beča koje je osječka konjska željeznica i primijenila na svojim kolima. Wiener Tramway Geselschaft, šalje pismo s 3 tehnička rješenja koja su primijenjena u Dresdenu, Berlinu i Leipzigu: “3 nacrta o sigurnostnih spravah navedenih (do sada u pokušaju za osiguranje ljudstva proti prevoženju.” Bilo je to rješenje iz Berlina.

Tehničko rješenje iz Berlina stiglo iz Beča u Osijek. Grosse Berliner Pferde-Bahn. Actien-Geselschaft Werkstätten- Verwaldt (HR-DAOS-6, kut. 6302., br. 11290-1890.)

Wiener tramway šalje 3 nacrta rješenja sigurnosti: “ 11290-1890. pr.:4/8 1890. Wiener-Tramway- Geselschaft pod 2/8 1890. br: 5388-1890. šalje 3 nacrta o sigurnostnih spravah navedenih ( do sada u pokušaju za osiguranje ljudstva proti prevoženju.” 65

HR-DAOS 6, kut. 6302. , Spis: pogl. u Beču br. 168/3 9/VI-1890.

352

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Izdaju se priložena 3 nacrta o četiti systema sigurnostnih spravah nalazećih se na kolih bečkog tramwaya u pokušanju grads. mjerničkom uredu do rukuh mjernika Maxe Zuckera time, da te nacrte prouči i za 14 dana predlog uz pismeno izvješće podnese u pravcu tom koji bi se od rečenih 4 sistema, kod ovdašnje konjske željeznice najbolje preporučio.5/8 1890. Stxxx? v.r.” 66

ZAKLJUČAK Javni prijevoz u Osijeku prije uvođenja tramvaja obavljao se omnibusima i fijakerima. Nakon mnogobrojnih nerealiziranih inicijativa, u Osijeku se osniva dioničarsko društvo konjske željeznice koje u suradnji s gradom Osijekom 1884. godine izgrađuje prvi konjski tramvaj u Hrvatskoj. Ustroj i organizacija rada osječke konjske željeznice temeljila se na austrijskim uzorima. Pravilnici, ugovori, upute, vozni , prometni red, i ostali akti potrebni za funkcioniranje osječkog tramvajskog društva i tramvajskog prometa u Osijeku, temeljili su se na aktima koji su u Osijek stigli iz Linza, Graza i Beča, a za poboljšanje sigurnosti prometa konjske željeznice , za tehničko rješenje naprave za zaštitu od gaženja ljudi kotačima tramvaja, grad Osijek je konzultirao gradove: Linz, Graz, Berlin, Dresden, Budimpeštu i Prag, a tehničko rješenje koje je kreirano u Berlinu, dobili su iz Beča. Gradski mjernik Maxo Zucker je od 4 sustava zaštite preporučio onaj koji je najbolji za osječki konjski tramvaj. Dioničarsko društvo Osječke konjske željeznice imalo je i nekoliko inicijativa za proširenje ili izgradnju tramvaja i izvan Osijeka, kao npr.: izgradnja parnog tramvaja u Beogradu te tramvaj na konjski, a kasnije i na električni pogon od Osijeka do Batine.

HR-DAOS-6, kut. 6302., br. 11290-1890. ( nečitak potpis)

353

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 329-354 Darko Varga: Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke...

Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke konjske željeznice (konjskog tramvaja) Sažetak Osijek je prvi grad u Hrvatskoj koji je u javni promet uveo konjski tramvaj i to još 1884. godine. Naime, javni prijevoz u Osijeku prije uvođenja tramvaja obavljao se omnibusima i fijakerima. Nakon mnogobrojnih nerealiziranih inicijativa, u Osijeku se osniva dioničarsko društvo konjske željeznice koje u suradnji s gradom Osijekom 1884. godine izgrađuje prvi konjski tramvaj u Hrvatskoj. Ustroj i organizacija rada osječke konjske željeznice temeljila se na austrijskim uzorima. Pravilnici, ugovori, upute, vozni , prometni red, i ostali akti potrebni za funkcioniranje osječkog tramvajskog društva i tramvajskog prometa u Osijeku, temeljili su se na aktima koji su u Osijek stigli iz Linza, Graza i Beča, a za poboljšanje sigurnosti prometa konjske željeznice. Za tehničko rješenje naprave za zaštitu od gaženja ljudi kotačima tramvaja, grad Osijek je konzultirao gradove: Linz, Graz, Berlin, Dresden, Budimpeštu i Prag, a tehničko rješenje koje je kreirano u Berlinu, dobili su iz Beča. Dioničarsko društvo Osječke konjske željeznice imalo je i nekoliko inicijativa za proširenje ili izgradnju tramvaja i izvan Osijeka, kao npr.: izgradnja parnog tramvaja u Beogradu te tramvaj na konjski, a kasnije i na električni pogon od Osijeka do Batine.

Österreichische und deutsche Einflüsse auf die Funktion und Organisation der osijeker Pferdebahn (Pferdestraßenbahn) Zusammenfassung Osijek ist die erste Stadt in Kroatien, die in ihren öffentlichen Verkehr die Pferdestraßenbahn einführte, und zwar schon im Jahre 1884. Der öffentliche Verkehr wurde, nämlich, in Osijek vor der Einführung der Straßenbahn mit Omnibussen und Fiakern abgewickelt. Nach zahlreichen nichtrealisierten Initiativen wird in Osijek die Aktiengesellschaft der Pferdebahn gegründet, die in Zusammenarbeit mit der Stadt Osijek 1884 die erste Pferdestraßenbahn in Kroatien erbaut. Die Tätigkeitsstruktur und -organisation der osijeker Pferdestraßenbahn beruhte auf österreichischen Vorbildern. Die Geschäftsordnungen, Verträge, Anleitungen, die Fahr- und Verkehrsordnung und sonstige, zur Funktion der osijeker Straßenbahngesellschaft und des Straßenbahnverkehres nötige Akten, beruhten auf Akten die aus Linz, Graz und Wien nach Osijek kamen, und zwar zur Verbesserung der Sicherheit des Verkehres der Pferdebahn. Für die technische Lösung der Vorrichtung zum Schutz vor dem Überfahren von Menschen mit den Straßenbahnrädern zog die Stadt Osijek die Städte: Linz, Graz, Berlin, Dresden, Budapest und Prag zu Rate und die in Berlin kreierte technische Lösung erhielten sie aus Wien. Die Aktiengesellschaft der Osijeker Pferdebahn hatte einige Initiativen zur Erweiterung und den Ausbau der Straßenbahn auch außerhalb von Osijek, wie z.B.: der Bau der Dampfstraßenbahn in Beograd sowie die Straßenbahn auf Pferde- und später auf Dampfantrieb von Osijek bis Batina.

354

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

Mr. sc. Zlatko Virc Vinkovci zlatko.virc@gmail. com

UDK: 323.15(497.5 =112.2)(091)

Nijemci u Oroliku O svakodnevnom životu Nijemaca u slavonskosrijemskom selima, kamo su došli krajem 19. st., postoji malo podataka. Povijesnih izvora je malo, pogotovo što su u Drugom svjetskom ratu pismohrane općina i kotara često bile spaljene. Kako su živjeli Nijemci, kako su postupno od bezemljaša postajali vlasnici, pa i bolje stojeći, kakav im je bio međusobni odnos, odnos sa susjedima – starosjediocima, njihov utjecaj na ukupni društveni i gospodarski život sela – sve to imamo donekle sačuvano zahvaljujući proti Gliši Baboviću. K tome su pridodani još podaci iz pojedinih arhivskih fondova kao rezultat istraživanja.

Ključne riječi: Gliša Babović, Nijemci, Orolik, običaji.

355

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

1. Uvod Orolik je danas manje selo koje je postojalo još u srednjem vijeku. U vrijeme Vojne granice spadalo je u 7. Brodsku pukovniju (od 1745.), odnosno u 10. satniju koja je imala sjedište u Nijemcima. Hrvati su bili starosjedioci jer se tek iza 1715. godine doselilo pravoslavno stanovništvo koje je prihvatilo graničarske obveze. Nakon što je ukinuta Vojna granica (1873.) započinju se u selo useljavati Nijemci. Izučavanje povijesti sela, a time i Nijemaca, je otežano zbog nedostatka povijesnih izvora. Bitno je da nije sačuvana općinska pismohrana sela Slakovaca kamo je pripadao Orolik. Time je nestao osnovni izvor pisanih dokumenata. Zato je trebalo potražiti podatke u literaturi. Logično da je trebalo prvo pregledati knjigu Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung što je izašla 1975. godine, ali ondje nema spomena o Oroliku ni o njegovim stanovnicima Nijemcima.1 Radilo se o tristotinjak Nijemaca, koji su se nakon povlačenja 1944. godine, najvjerojatnije raselili diljem Austrije i Njemačke. To bi možda bio razlog, da nastanjeni diljem ovih država, nisu se mogli skupiti u dovoljnom broju i da zato u Heimatbuchu nema Orolika kao sela ni njegovih njemačkih stanovnika.

2. Zapisi prote Gliše Babovića U tom pomanjkanju zapisa o životu Oroličana – Nijemaca ostao je nezapažen doprinos Gliše Babovića koji je opširno opisao svoj rodni Orolik i koji je posvetio Oroličkim Nijemcima dužnu pažnju. On je odrastavši u Oroliku i potom službujući kao prota u nedalekim Negoslavcima duže vrijeme skupljao podatke značajne za povijest Orolika. Mora mu se odati priznanje jer je u tim svojim zapisima bio temeljit pa se koristio povijesnim izvorima koje citira. Neki su izvori danas, nažalost, nedostupni. To njegovom naporu daje posebnu vrijednost. Logično je da je u tim zabilješkama najviše prostora posvetio Srbima, ali mu se mora odati priznanje da je uvijek spominjao Hrvate i Nijemce. Kad god je u tom njegovom pisanju opisivao neki običaj, ili tome slično, a kod Hrvata ili Nijemaca je to bilo drukčije, on je to zabilježio. U tom svom pristupu Babović je ostao objektivan opisivač i komentator. Babović prvo je pisao svoje zabilješke rukom i one su se sačuvale u strojopisnom prijepisu. Zna se samo za jedan primjerak toga prijepisa koji je u privatnom vlasništvu. Na osnovu toga prijepisa, kad je Babović zbog svoje službe morao poći u Šabac, nastalo je njegovo novo djelo, monografija Orolik koje je tiskala Srpska akademija nauka i

Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung,Heraausgegeben von der Arbeitsgemeinschaft fűr Heimatbuch, Biberach 1975.

356

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

umetnosti (SANU).2 Uspoređujući tipkani prijepis sa ovom tiskanom monografijom postoje neke razlike. Zašto autor nije sve prenio u monografiju teško je to protumačiti. Ponešto je izostavio vjerojatno jer je to smatrao manje značajnim za ukupnu sliku o njegovom Oroliku. Značaj Babovićevih podataka za povijest Nijemaca u Oroliku je u tome što kod njega imamo najopsežnije podatke o oroličkim Nijemcima na jednome mjestu.

3. Doseljavanje i brojno stanje Prve dvije njemačke porodice doselile su se 1877. godine. Bile su to obitelji Uttri i Gross. Kućedomaćin Uttri, kojeg su starosjedioci prozvali Udri, kupio je poštansku kuću u ulici prema Vinkovcima.3 Sjedište pošte se prije toga preselilo se iz Orolika u Slakovce. Iza ovih dvaju obitelji počele su se doseljavati i druge. Doseljavali su se iz Bačke, preciznije iz Obrovca, Gajdobre, Bukina, Bačkog Novog Sela. Već prije Nijemci su se počeli naseljavati u Šidske Banovce, Berak i Svinjarevce.4 Bilo je to vrijeme selidbenog vala jer je ukidanjem Vojne granice nestalo i posljednje zapreke za proces raspadanja kućnih zadruga. Kao rezultat raspadanja tih kućnih zadruga dogodio se i proces prodaje zemlje čija je cijena bila niža od cijene zemljišta u Bačkoj. Babović je u svom rukopisu zabilježio da je oko 1900. bilo 52 njemačke obitelji. U pravilu njihova imena zapisuje fonetski. Nabraja slijedeća prezimena: Ajhinger, Andres, Angeli, Bon, Brzenković, Crnjaković, Degent (vjerojatno Degen?), Fajfer, Fraj (vjerojatno Fras?), Gauder (zvali ga Kauder), Grisfelder, Gross, prvi doselili 1877., Gut, Handl, Harijo (zvali ga Arija), Haubrih, Mekler, Igl, Jakovčić, Kajzer, Kamarer (zvali su ga Kamara), Keler, Kes, Kesler, Klajn, Laufer, Majer, Malman, Mifka, Ming, Neler, Nol, Nubert, Peter, Pihler, Plezius, Rajter, Rimpf, Rok, Tašelmajer, Škuljak, Šmituc, Schmitutz Josef, oko 1930., Šnajder, Špiz, Šprajcer, Štrumberger, Šumaher, Šuzer. Titjung (Tićung), Tolinger, Uttri (zvali ga Udri), prvi doselili 1877., Uttria Jakob (1895.),Vagner i Velerajter.5

4. Fond Obrtnog zbora Vinkovci Najopsežniji popis Nijemaca sačuvan je u fondu Obrtnog zbora Vinkovci u knjigama koje sadrže popise obrtnika. Tu su popisani obrtnici od 1886. do 1939. godine.

Gliša Babović, Orolik, istorija, život i običaji jednoga sremskoga sela, Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpski etnografski zbornik knj. 76, Odeljenje društvenih nauka, Život i običaji narodni kn. 34, Beograd 1963. Dalje samo: Babović, monografija.

Babović, rukopis, str.15.

Babović, monografija, str. 7-8.

Babović, rukopis, str. 16.

357

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

Među njima nalazimo tek 11 istih prezimena, s prvotnog popisa.6 To su:Angeli, Degen, Fras, Grinsfelder, Guth, Harijo, Reiter, Taschelmayer, Strumberger, Schumacher i Utri. Gdje su „nestali“ 41 domaćin i njegova obitelj to je upitno. Moguće su daljnje seobe, a još vjerojatnije izumiranje obitelji. Nova prezimena koja se pak pojavljuju u popisu obrtnika samo ukazuju da se doseljavanje događalo i tijekom prve polovine 20. st.

5. Nijemci u Oroliku u popisima stanovništva od 1880. do 1910. U prvom popisu stanovništva, nakon što je ukinuta Vojna granica (1873.) i nakon pripajanja civilnoj Hrvatskoj 1880. godine, Orolik je brojao 529 stanovnika. Nijemaca je tada bilo tek njih 44 ili 8,31 %. Deset godina kasnije, dakle 1890., Orolik je imao 170 kuća i 936 stanovnika, Kao materinski jezik – njemački navelo je 212 seljana, što znači daje broj Nijemaca porastao na 22,64 %. Slijedeći popis stanovništva, odnosno 1900., pokazuje blagi ukupni porast broja stanovnika tek 972, dok je bilo je 275 Nijemaca, ili 28,29 %.7 Taj postotak rasta se nastavio jer u popisu 1910. godine Nijemaca je 30,32 % ili njih 319 od ukupno 1.052 stanovnika. Uglavnom su doseljavali katolici od kojih je većina znala već hrvatski jezik, no bilo je i onih koji ga slabo znali ili nikako. Među useljenicima bile su 2-3 obitelji kalvina koje su Nijemci – katolici zvali Hanikle.8 Nakon Prvoga svjetskoga rata izvršeni je popis stanovništva (obavljen tek 1921. godine) kojem popisu nema realnog odnosa statističkih pokazatelja broja stanovništva. Bez obzira na ratna zbivanja povećao se ukupni broj stanovnika na 1.085, dok je Nijemaca bilo tek 312 ili 28,75 %. Posljednji popis prije Drugoga svjetskoga rata, onaj iz 1931. godine iskazuje blagi porast ukupnoga broja stanovnika – 1.161, ali i porast broja Nijemaca. Bilo ih je 346 ili 29,80 %. Slijedilo je prisilno povlačenje Nijemaca iz Orolika tijekom 1944. Dok je onaj dio koji je ostao završio u logorima. Pokraj svega u popisu 1948. njih 7 imalo je odvažnosti izjasniti se Nijemcima.9 Kako pokazuju popisi broj Nijemaca u Oroliku povećavao se postupno od 1880. godine kad ih je bilo 8,31 % do maksimalnih 30,32 % pred Prvi svjetski rat. U Kraljevini Jugoslaviji taj broj se nešto smanjio ali polako je rastao vjerojatno zahvaljujući pozitivnom natalitetu, sa 28,75 %. (1921.) porastao je na 29,80 %. (1931.) tako da se broj Nijemaca kretao približno oko trećine stanovnika sela. Babović piše da su njemačke obitelji imale 5-6 članova pa su njemačke obitelji bile brojnije u odnosu na Srbe i Hrvate. Početkom 20. stoljeća Nijemci su brojčano prerasli Hrvate što je dovelo do toga da je katolički župnik pri služenje mise svaki 6

OZV, knjige: Popis obrtnika sreza vinkovačkog 1891.-1932. i Registar radnja II. (Kotar 1932.- 1936.)

Rudolf Horvat, Srijem naselja i stanovništvo, Hrvatski institut za povijest- Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2000., 168.

Babović, rukopis, str. 15.

Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. Po naseljima, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1998., br. 5., str. 3108.

358

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

drugi tjedan držao propovijed na hrvatskom, odnosno njemačkom jeziku. Tada je bilo i „dve-tri porodice kalvina koje su Švabe –katolici zvali „hanikle“. 10

6. Nijemci u gospodarstvu Orolički atar je imao puno pogodnosti u odnosu na druga sela jer su oko sela bili veliki pašnjaci, lako se moglo doći do ogrjeva zbog blizine šuma, a bilo je i dosta zemlje koju domaći Srbi i Hrvati nisu uspijevali sve obraditi.11 Većina doseljenih Nijemaca bila je sirotinja tako da su oni, kao napoličari, obrađivali zemlju ili su je uzimali u zakup. Među tim prvim doseljenicima bila je i nekolicina bogatijih koji su odmah kupili kuću i posjed. U pravilu su kupovali kuće u glavnim ulicama (Babović ovdje misli na ulice kroz koje prolazi cesta). Izbjegavali su kupnju kuća na kraju sela.12 Među doseljenima bilo je i zanatlija. Babović navodi zanimanja: kolare, kovače, salere (užare), cimermane (krovopokrivače), zidare, klompare (izrađivali su klompe), krojače i brijače, ali nažalost, ne navodi njihova imena i prezimena.13 Kupovna moć sela u to vrijeme bila je slaba, a i broj stanovnika sela nije osiguravao dovoljan broj narudžbi, tako da su novo doseljeni obrtnici morali preživljavati radeći i druge poslove. Bez obzira na tu činjenicu ovaj povelik dolazak raznih obrtnika Nijemaca omogućio je početak bržeg jačanja obrtništva. Iz popisa obrtnika može se uočiti dinamika stvaranje obrtničkoga sloja. Kao prvi obrtnici zabilježeni su 1886. kolar Andrija Taschelmayer i 1887. kovač Franjo Palanner. Tek 1906. upisan je zidar manjih radnji Andrija Angeli i pred Prvi svjetski rat (1914.) upisan je strojar Matija Grinsfelder, zidar manjih radnji Matija Taschelmayer i kovač Sebastijan Taschelmayer.14 Marija Taschlmayer vodila je zidarski obrt nakon smrti svojega supruga Matije.15 Izvan ovih popisa su poznati trgovci sitničari iz 1906. godine: Ivan Spreitzer, Jakob Grisfejder, Ivan Keller, a Magdalena Ther i Franjo Guth (1917.).16 Razdoblje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije za sve obrtnike bilo je veoma turbulentno s obzirom na svjetske ekonomske krize i na sve jači razvoj prerađivačke i lake industrije koja je bila veliki neprijatelj razvoju obrtništva. Unatoč tome postupno se uvećavao broj obrtnika. To se vidi i iz upisanih obrtnika u Oroliku. Ukupno upisanih obrtnika u tom razdoblju (1918.-1936.) bilo je u Oroliku 56. Od toga su Nijemci bili 32 ili 57,14 %. 10

Babović, monografija, str. 24.; rukopis, str. 15.

Babović, rukopis, str. 15.

Babović, rukopis, str. 16.

Babović, rukopis, str. 43.

OZV, knj. 6, Popis obrtnika vinkovačkog kotara 1891.-1932.

KOV, kut. 288, br. spisa 4563/1915.

KOV, kut. 93, spis br. 20911/1906.;kut. 326, spis br. 11649/1818.; kut. 327, spis br. 327/1919.

359

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

To su: limar Johan Eichinger ; sitničar Franjo Guth i Andrija Kaiser; mlinar Petar Schumacher; kovač Franjo Taschelmayer (i potkivač), Petar Schumacher i Josip Utri; brijač Petar Strumberger; kavanar Josip Reiter koji je imao i fabriku soda vode i krahera; stolar Petar Degen; zidar Matija Taschelmayer; zidar manjih radnji Andrija, Angeli ml., Josip Angeli, Stefan Angeli, Jakob Harijo; tesar J a k o b Harijo, Andrija Angeli st i Mato Taschelmayer st.; te tesar manjih radnja Mato Taschelmayer, mesar Karlo Guth (vjerojatno omaška Karl Ruth); vršenje žitarica Đuro Degen; kolar Andrija Taschelmayer; krunjenje kukuruza motornim pogonom Antun Pfeifer; krojač crkvenog ruha Jakob Fras .17 Nisu se useljavali samo Nijemci već i Židovi. Za Oroličke Židove ( Jevreje) Babović je zabilježio da su oni bili trgovci koji su kad bi materijalno ojačali odselili se u veća sela ili gradove. Tako je Babović zabilježio da je zadnji Židov odselio iz Orolika 1900. godine, a trgovine su preuzeli Nijemci.18 Poznati su trgovci sitničari iz 1906. godine: Ivan Spreitzer, Jakob Grisfejder i Ivan Keller, a među njima je bio i Lazar Panić.19 Sitničarske trgovine držali su 1919. Magdalena Ther i Franjo Guth.20 6.1. Poljoprivredna mehanizacija „Svi su imali dobre konje, a zemlju su obrađivali na suvremen način. Da usevima ne bi smetali hladovi, Švabe iskrčiše sve međe i obale uz drumove, pa čak i na jedinicama koje su obeležavale granicu između dva poseda.“ Posjekli su sve drveće i voćke u ataru i zaorali su sve što se moglo kako bi mogli maksimalno iskoristiti svo zemljište.21 Uvođenje strojeva u obrađivanje zemlje bilo je postupno. Vlasnici većih površina bili su prvi koji su počeli koristiti lokomobile koji su bili pogon za rad vršalica. Tako je su u Oroliku 1912. bila četiri lokomobila u njemačkom vlasništvu. Vlasnici su bili: Antun Pfeifer (nominalno se vodio na Suzani Pfeifer), Antun Peter, Jakob Grisfelder (trgovac-sitničar) i Adam Degen. Peti je vlasnik bio Krsta Pavić. 22 Kao kasniji vlasnici vršalica (1944.) spominju se trojica: Degen Adam, Degen Heinrich i Pavić Miloš.23 Vjerojatno se na prodaji mlijeka moglo zaraditi jer u 1935. godini imamo dvojicu koji su se a bavili otkupom i preradom mlijeka, pored njemačke mljekarske zadruge.24 Iste godine (1935.) radio je jedini mlin u vlasništvu Petra Schumachera.25 17

OZV, knj. 6, Popis obrtnika vinkovačkog kotara 1891.-1932.; knj. 10. Registar radnja II. (kotar 1932.- 1936.) knj. 10.1936.) knj. 10.

Babović, rukopis, str. 27.

KOV, kut. 93, spis br. 20911/1906.

KOV, kut. 326, spis br. 11649/1818.; kut. 327, spis br. 327/1919.

Babović, rukopis, str. 43.

KOV, kut. 261, spis br. 13841/1912.

KOV, kut. 511, spis br. 9578/1944.

KOV, kut. 435, spis br. 5143./1935.

KOV., kut. 438, spis 11799/1935.

360

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

6.2. Utjecaj Nijemaca na gospodarstvo i domaće stanovništvo Po ugledu na Nijemce, Srbi i Hrvati prihvatili su njihov način obrađivanja zemlje, uzgoj krava i konja, podizanja vinograda i zidanja kuća. Babović je ustvrdio kako su Srbi i Hrvati pokušali kopirati Nijemce u radu kako bi i oni mogli biti uspješni gospodari. Vrlo je indikativna Babovićeva primjedba kako se ni jedan komad zemlje koji se prodao Nijemcima nije kasnije (kupoprodajom) vratio u ruke Srbina ili Hrvata. Navodi kako je rezultat takvih gospodarskih kretanja doveo do toga da je poslije Prvoga svjetskog rata tek nešto više od desetak „naših domova“ (misli na Srbe i Hrvate) posjedovalo do 20 jutara dok je kod Nijemaca bilo njih sa 30 i do 60 i više jutara posjeda.26 S vremenom Nijemci su postali su vlasnici trećine zemlje oroličkog atara. Nijemci su tada bili vlasnici oko 1.200 jutara, Srbi 529 jutara i Hrvati 200 jutara.27 6.3. Zemljoradnja Ekstenzivni način bavljenja poljoprivredom nije mogao biti uspješan bez tzv. mobe u kojoj su sudjelovali svi, pa i Nijemci. To međusobno druženje triju nacija ponavljalo se samo u tim slučajevima.28 Do dolaska Nijemaca oralo se volovima koje su se pasli po zajedničkim livadama, a kad je počelo zaoravanje livada i ugara, volovima je ponestajalo hrane. To pomanjkanje hrane za volove, kao i činjenica da su Nijemci koristili konje za oranje i prezanje, što je bilo brže i bolje, polako je prestajala upotreba volova, ali do Prvoga svjetskog rata još su se u manjoj mjeri zadržali u selima.29 „Svi su imali dobre konje, a zemlju su obrađivali na suvremen način. Da usevima ne bi smetali hladovi, Švabe iskrčiše sve međe i obale uz drumove, pa čak i na jedinicama koje su obeležavale granicu između dva poseda. Čak su posekli i sve drveće pa i kalemljene voćke po ataru. Razoraše svaki zaperložani deo zemlje“. U žetvi se žito kosilo srpom, a dolaskom Nijemaca i to se promijenilo jer su oni uveli u upotrebu kosu.30 6.4. Udruge i zadruge Na prijelazu iz 19. u 20. st. dolazi u selima Slavonije i Srijema do postupnog osnivanja raznih gospodarskih udruga i zadruga koje su imale za cilj da udruženim kapitalom pojedinaca - zemljoradnika olakšaju kupnju pojedinih poljoprivrednih strojeva za obradu zemlje ili je bio cilj poduzimati mjere za unapređivanje proizvodnje.

Babović, rukopis, str. 43.

Babović, monografija, str. 44.

Babović, rukopis, str. 45.

Babović, rukopis, str. 98.

361

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

Prvi podaci koji govore o tom udruživanju za Orolik pojavljuju se dosta kasno. Prva poznata udruga bila je: Landw. Kredit- u. Wirtschaftsgenossensch(aft). Bauernhilfe, (Privredno-zemaljska kreditna udruga „Seljačka pomoć“) koja je osnovana u Oroliku 1930.. Njezin Obman (pročelnik) bio je Josef Schmitutz.31 Druga je bila Schweinezucht u. Verwertungsgenossensschaft in Liquid(ation). Ova svinjogojska udruga osnovana je 9. ožujka 1930.32 Treća je bila Deutsche Milchgenossenscgaft - Njemačka mljekarska zadruga. 33 O rezultatima poslovanja ovih udruga nemamo podataka. Što se tiče Njemačke mljekarske zadruge možemo pretpostaviti da je imala za cilj osigurati svojim članovima povoljnije uvjete prodaje od onih koje su nudili privatnici iz Orolika Luka JakšićTorolić i Živko Mačvanin. Prema sačuvanim pravilima Njemačke mljekarske zadruge u Vođincima članstvo u zadruzi nije bilo nacionalno ograničeno, već su svi zainteresirani mogli se uključiti u njihov rad.34

7. Međusobni odnosi Odnos Hrvata i Srba prema doseljenima Nijemcima bio je pozitivan što Babović tumači kao posljedicu tradicija iz doba Vojne granice, kad su se Srbi i Hrvati navikli na Nijemce.35 Vjerojatnije će biti da su starosjedioci prihvatili novopridošle Nijemce kao socijalno njima ravnopravne. Babović inače ističe kako su se Srbi i Hrvati međusobno posjećivali naročito za vjerskih blagdana, ali nije zabilježio međusobno posjećivanje ovih sa Nijemcima. Doseljeni Nijemci međusobno su se ispomagali pa Babović navodi kako su oni „za 30 godina svi imali i kuću i zemlju. „Sebi su načinili lepe, velike kuće, većinom od naboja, ogradili su sa ulica dvorišta zidom od cigala i patosali dvorišta“. Pod patosanjem dvorišta Babović očito podrazumijeva tzv. flastrovanje opekom, tj. popločavanje opekom.36

8. Graditeljstvo Što se tiče zidanja kuća, pukovnik 7. Brodske pukovnije Dönfof (1760.-1772.) naredio zidanje kuća ćerpićem i naredio gradnju kuća s najmanje dvije prostorije i obaveznim dimnjakom itd. Doseljeni Nijemci su utjecali na razvoj kuća sa trijemom 31

Drei Jahre Genossenschaftswesen de Deutschen Volksgruppe im u. st. Kroatien, Osijek 1994., str. 45.

Drei Jahre Genossenschaftswesen de Deutschen Volksgruppe im u. st. Kroatien, Osijek 1994., str. 64.

Rješenje Okružnog suda u Slavonskom Brodu, Posl. broj IV. R. 684-46, Sl. Brod 1947., NN br. 22, str. XV. Babović, rukopis, str. 42.

Zlatko Virc, Njemačka mljekarska zadruga u Vođincima kraj Vinkovaca i njemačke gospodarske udruge u Slavoniji, 223-242.Godišnjak njemačke narodnosne zajednice 2000., Njemačka narodnosna zajednica – zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, 2001.

Babović, rukopis, str. 43.

362

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

i ubrzali su primjenu suvremenijih materijala i načina gradnje. Kuće s trijemom prihvaćene su kao panonski tip kuće. Izradom opeke i crijepa bavile su se poljske ciglane. Prva ciglana u Oroliku poznata je u 1943. godini. Bila je u vlasništvu Viktorija Hunsinger.37 Opremanje kuća novim dijelovima namještaja počelo je intenzivnije pod utjecajem Nijemaca. Kako je to bilo nekad, u drugoj polovini 18. st. znamo prema pisanju Engela i Taubea. Pred kraj 19. st situacija se posvema promijenila. Ulaze u „modu“ kreveti, ormari – „šifonjeri“, stolovi (za razliku od prijašnjih sinija), klupe pa stolice i šamlice. Sedamdesetih godina 19. st. počinje upotreba petrolejki, a malo kasnije (pred kraj 19. st.) šporeti zamjenjuju ognjišta. Lavori također ulaze u upotrebu.38

9. Položaj Nijemaca u društvu Do 1918. godine društveni položaj Nijemaca bio je zadovoljavajući. U crkvi župnik je svaku drugu nedjelju služio na njemačkom, odnosno hrvatskom jeziku. U školi se predavao njemački. Dok je Orolik imao svoju općinu pazilo se da broj odbornika odgovara broju stanovnika po nacionalnosti. Kad je orolička općina pripojena Slakovcima 1888. godine od 12 odbornika šestorica su bila iz Slakovaca, a šest iz Orolika: tri su bila Srbina, dva Nijemca i jedan Hrvat.39 U novoj državi (iza 1918.) njemački jezik je nestao iz nastave, pa su Nijemci počeli tražiti svoju školu. Dobili su je tek 1931. godine kao zasebni odjel, dok su srpska i hrvatska djeca bila pomiješana u dva odjela. 40 Babović je zabilježio kako su djeca doseljenika dobro naučila naš jezik, dok su se u govoru stariji mučili, a naročito žene. On ne spominje da je bilo antagonizama, ali ona njegova opaska da se Nijemci nisu družili ni sa Hrvatima ni sa Srbima upućuje na zaključak da u tim odnosima nije bilo baš sve kako treba. U političkom životu Nijemci su bili više priklonjeni Radiću što je također indikativno.

10. Prehrana i odijevanje Nijemci su utjecali na poboljšanje prehrane još od vremena Vojne granice. Babović ili nije znao, ili nije htio priznati, da je uporaba povrća u domaćinstvu bila novima za koju nije znalo starosjedilačko stanovništvo. Uporabu povrća prvo su počele uvodite graničarske vlasti, a nastavili su doseljeni Nijemci.

KOV, kut. 507., spis br. 9789/1943.

Babović, monografija, str. 48-49.

Babović, rukopis, str. 68.

Tomo Šalić, Vinkovački leksikon , Vinkovci 2007., 317.; Babović, monografija, str. 26.

363

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

Još su vojnograničarske vlasti 1827. razmišljale kako poboljšati prehranu stanovništva. Razmišljalo se o tome „da bi njemački naseljenici uputili krajiške žene u mljekarstvo, onda na uživanje krumpira i prosene kaše“ . Tad se još „slabo se marilo za vrtlarstvo i za sijanje raznog povrća“. Čak su se graničarske žene trebale uputiti kako da se peče kruh, kako se priređuje juha, varivo, tjestenina. Ovakvu nepovoljnu ocjenu o neznanju kuhanja koje su dolazile iz pojedinih satnija jedino je opovrgla satnija iz Županje koja je tvrdila suprotno. Ali je i ona morala priznati da se spravljena kuhana jela “doduše ne priređuju baš kako treba, jer su žene u kuhanju zaostale za njemačkim zemljama“.41 Govedina, kao meso, ušla je na jelovnike zahvaljujući Nijemcima i njihovim mesarima, jer su domaći govedinu trošili jedino u svatovima i na sahranama. Svinjokolje koje su bile poznate i prije dolaska Nijemaca, sad su dobile novost. Nijemci su šurili svinje, a naši su palili dlaku slamom.42 Jedna od novina koje su donijele domaćice Njemice i koja se nije uspjela održati u domaćinstvima bilo je pečenje pekmeza od bazge.43 Nijemci su dugo zadržali svoj način odijevanja.44 Naše žene, tumači Babović, su preuzimale pojedine detalje odjeće od Njemica. Pod njihovim utjecajem postupno izlaze iz upotrebe obojci i opanci s kajišima, a sve više ulaze u upotrebu čarape („fusekle“) kod muških bijele boje, a kod žena crne, plave, crvene, deblje ili tanje.45

11. U svakodnevnom životu Zanimljiva su Babovićeva zapažanja o međusobnim odnosima, kao i mentalitetima triju nacija. Tako on navodi: „U rodbinskim odnosima, Švabe su bili međusobno mnogo hladniji i zvaničniji nego Srbi i Hrvati. I kad su prvih godina njihovog naseljenja starosedioci videli da Švaba, oženivši sina, odmah mu kupuje kuću i odeljuje od sebe, oni su se tome čudili i osuđivali. Ali, godinama je i kod naših ljudi nastala deoba između rođene braće, pa i između oca i sinova“. Babović je također uočio je da Nijemci hranu i piće rasporede tako da im bude dostatno kroz cijelu godinu pa čak bolje dijelove „smoka“ ostavljaju za ljeto kad se u polju odvijaju teški poslovi. Naspram njih Hrvati i Srbi bi sve svoje zalihe potrošili do proljeća, „a jedino bi slaninu ostavili za leto“.

Ivan Martinović, Hrana starih graničara, Iz povijesti Vojne krajine, Slavonica, Vinkovci, 1994., knj. 60., str. 28, 29, 31.

Babović, monografija, str. 53.

Babović, rukopis, str. 102.

Babović, monografija, str. 14.

Babović, rukopis str. 92.

364

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

Također Babović je primijetio dvojak nastup u gostioni. „Naši ljudi“ – sad misli na Hrvate i Srbe, naručuju i zajednički piju, dok Švabe naručuju svaki za sebe, piju i plaćaju „pa makar za stolom bili i najbliži srodnici. Ne kucaju se, ne nazdravljaju, tek lupe malo čašom o sto i polako otpijaju. Posede, porazgovaraju, svaki plati svoje i odlaze kućama“. Još je Babović uočio jednu bitnu razliku između Nijemaca i naših. „I među njima je bilo svađa, ali tuče nikada. Čak i mladići, ako se i potuku, skidaju s noge papuču i udaraju jedan drugoga i rat je završen sa vrlo malo ili nimalo krvi. (…) U Švabe nikad nije bilo psovke niti ružnih reči i zbog toga su njihovi stariji mogli da sede zajedno sa svojima mlađima u istoj kafani. (...) Mlađi su igrali, njihove majke sedele uza zid i posmatrale ih, a očevi, u susednoj sobi, razgovarali i pijuckali. A kad bi se raspoložili, zaigrao je sin sa majkom, otac sa čerkom ili snahom. (…) Kroz godine i Švabe su naučile da psuju, ali samo na našem jeziku“. Pokraj svega što su često bili primorani da pozivaju u pomoć komšije, Babović zaključuje: „Bila su to dva sveta podeljena načinom života, običajima i odevanjem. Premda katolici Nijemci sa Hrvatima nisu baš prijateljevali ni međusobno se ženili.46

12. Ratovi Posljedice Prvoga svjetskoga rata nisu bitno utjecale na nacionalnu strukturu tako da čak nije vrijedno ni spominjati brojčane vrijednosti.47 U tom ratu poginulo je oko 20 Oroličana, a samo su četvorica bili Srbi. Poginulo je devet Nijemaca. To su: Stefan Angeli, (B) Josef Blesius, (C) Sebastian Bőhm, (D) Stefan Gauder, (E) Georg Peter, (F) Petar Pfeifer, (G) Sebastian Schmitutz, (H) Peter Spiesz i (I) Mattthias Taschenmayer.48 Na sačuvanom spomeniku, koji se nalazi uz katoličku crkvu sv. Luke apostola nalazi s spomenik sa imenima poginulih, ali je natpis potpuno nečitljiv. Mogućno da na njemu ima i drugih imena. Drugi svjetski rat u pogledu odnosa oroličkih Nijemaca prema Trećem Reichu nema dokumenata. Znano je da su u listopadu 1944. morali krenuti u povlačenje.49 Koliko njih je otišlo, a koliko je ostalo, to se ne zna, ali se zna da su i oni prošli logore i doživjeli konfiskaciju svoje imovine. 46

Babović, rukopis, str. 45.

Popis stanovništva 1921. vodio se po vjeroispovijesti i po materinjem jeziku tako da se nemože sa sigurnošću odrediti broj stanovnika po nacionalnosti. Njemačkim jezikom tada je govorilo 312 stanovnika no mogućno da je bilo i drugih koji su govorili njemačkim jezikom. Definitivni rezultati Popisa stanovništva (od 31. januara 1921. godine). Kraljevina Jugoslavija. Opšta državna statistika, Sarajevo 1932., str. 280-281.

Oő Landesbibliotek. Verlustliste. Wien: Hof-u Stadsdr., 1915-1919. , Verlustliste: (A) Nr 701/7/LOG 0014; (B) Nr 0626/10/LOG 0014; (C) Nr 0165/8/LOG 0011; (D) Nr 0165/14/LOG 0016; (E) Nr 709/47/LOG 0029; (F) Nr 0352/31/LOG 0025; (G) Nr 0268/51/LOG 0029; (H) Nr 0676/6/LOG 0027; (I) Nr 0264/51/LOG 0028;

Babović, monografija, str.5.

365

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

Pokraj svega, u prvom poslijeratnom popisu 1848. godine u Oroliku je živjelo 7 Nijemaca.50 Taj je broj stalno u opadanju, no poznavajući donekle prilike u selu možemo konstatirati prema prezimenima koja ne mogu biti nego njemačka, da je proces kroatiziranja učinio svoje.

13. Zaključak Doseljavanje prvih dvaju njemačkih porodica 1877. bio je početak i taj se proces nastavio. Kako se uvećavao broj doseljenih, tako se mijenjala nacionalna struktura mjesta. U Oroliku je bilo najviše Srba, pa Nijemaca i Hrvata. Između triju nacija nije bilo netrpeljivosti, dapače postojala je suradnja kroz mobe (zajednički rad u obavljanju poljodjelskih Sačuvano spomen obilježje s imenima poginulih poslova). U svakodnevici nije bilo većih u Prvom svjetskom ratu. kontakata. Većina doseljenih bili su sirotinja koja je uspjela kroz dvije generacije svojim trudom doći do zemlje. Postupno su postali vlasnici s najviše zemlje u selu. Sa sobom su Nijemci donijeli novosti u obrađivanju zemlje, korištenju strojeva, sadnji, uzgoju domaćih životinja, prehrani, graditeljstvu, uređenju interijera i nošnji. Nijemci su bili i prvi obrtnici, a kasnije su činili više od polovice obrtnika, postupno su preuzeli i trgovine, bili su prvi vlasnici lokomobila i vršalica, prvoga mlina. Osnovali su tri gospodarske udruge i zadruge koje nisu bile nacionalno isključive. Uspjeli su sačuvati svoju patrijarhalnu kulturu koja je danas nepoznanica i u tome leži značaj zapisa prote Gliše Babovića. Nacionalno jedinstveni, gospodarski osigurani ubrzo su uspjeli da se nedjeljne mise katolika (useljeni Nijemci bili su većinom katolici) naizmjenično drže na hrvatskom odnosno njemačkom jeziku. Do 1918. u školi se predavao i njemački, a iza toga je to ukinuto. Tek 1931. uspjeli su dobiti nastavu na njemačkom jeziku. Orolik je 1888. pripojen općini Slakovci pa je među 12 odbornika bilo njih šest iz Orolika (tri Srbina, dva Nijemca i jedan Hrvat). Povlačenje dijela Nijemaca 1944. u Austriju i Njemačku, te represija i odlaženje u logore iza 1945., negativan stav vlasti prema Nijemcima doveli su do toga da se u popisu stanovnika 1948. tek sedam njih izjasnilo kao Nijemci.

Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991, po naseljima, knj. 5, Državni zavod za statistiku RH,Zagreb,1998. str. 3108. 1948. = ukupno 977, H 293, N 7 i S 641.

366

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

Literatura: 1..Babović Gliša, Orolik, istorija, život i običaji jednoga sremskoga sela, Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpski etnografski zbornik knj. 76, Odeljenje društvenih nauka, Život i običaji narodni kn. 34, Beograd 1963. 2. Definitivni rezultati Popisa stanovništva (od 31. januara 1921. godine). Kraljevina Jugoslavija. Opšta državna statistika, Sarajevo 1932. 3. Drei Jahre Genossenschaftswesen de Deutschen Volksgruppe im u. st. Kroatien, Osijek 1994. 4. Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung,Heraausgegeben von der Arbeitsgemeinschaftz fűr Heimatbuch, Biberach, 1975. 5. Internet: http://digi.landesbibliotek.at/viewer/image/AC08513816; Oő Landesbibliotek. Verlustliste. Wien: Hof-u Stadsdr., 1915-1919. , Verlustliste: (A) Nr 701/7/LOG 0014; (B) Nr 0626/10/LOG 0014; (C) Nr 165/8/LOG 0011; (D) Nr 0165/14/LOG 0016; (E) Nr 709/47/LOG 0029; (F) Nr 0352/31/LOG 0025; (G) Nr 0268/51/LOG 0029; (H) Nr 0676/6/LOG 0027; (I) Nr 0264/51/LOG 0028; 11. listopada 2016. 6. Horvat Rudolf, Srijem naselja i stanovništvo, Hrvatski institut za povijest- Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2000. 7. Martinović Ivan, Hrana starih graničara, Iz povijesti Vojne krajine, Slavonica, Vinkovci, 1994., knj. 60. 8. Narodne novine, br. 22, str. XV. Rješenje Okružnog suda u Slavonskom Brodu, Posl. broj IV. R. 684-46, Sl. Brod 1947. 9. Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. Po naseljima, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1998., br. 5., 10. Šalić Tomo, Vinkovački leksikon , Vinkovci 2007. 11. Virc Zlatko, Njemačka mljekarska zadruga u Vođincima kraj Vinkovaca i njemačke gospodarske udruge u Slavoniji, 223-242.Godišnjak njemačke narodnosne zajednice 2000., Njemačka narodnosna zajednica – zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, 2001.

Izvori: Babović, Orolik, rukopis (u privatnom vlasništvu) Fond Obrtni zbor Vinkovci - OZV, knjige: Popis obrtnika sreza vinkovačkog 1891.-1932. i Registar radnja II. (Kotar 1932.- 1936.), Državni arhiv Vukovar – Arhivski odjel Vinkovci. Fond Kotarska oblast Vinkovci - KOV, Državni arhiv Vukovar – Arhivski odjel Vinkovci.

367

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

Nijemci u Oroliku Sažetak Doseljavanje prvih dvaju njemačkih porodica zabilježeno je 1877. i to je bio tek početak doseljeničkog procesa. Kako se uvećavao broj doseljenih, tako se mijenjala nacionalna struktura mjesta. U Oroliku je bilo najviše Srba, pa Nijemaca i Hrvata. Između triju nacija nije bilo netrpeljivosti, dapače postojala je suradnja u poljodjelskim poslovima. U svakodnevici nije bilo većih kontakata. Većina doseljenih bili su sirotinja koja je uspjela kroz dvije generacije svojim trudom doći do zemlje. Postupno su postali vlasnici s najviše zemlje u selu. Sa sobom su Nijemci donijeli novosti u obrađivanju zemlje, korištenju strojeva, sadnji, uzgoju domaćih životinja, prehrani, graditeljstvu, uređenju interijera i nošnji. Nijemci su bili i prvi obrtnici, a kasnije su činili više od polovice obrtnika, postupno su preuzeli i trgovine, bili su prvi vlasnici lokomobila i vršalica, prvoga mlina. Osnovali su tri gospodarske udruge i zadruge koje nisu bile nacionalno isključive. Uspjeli su sačuvati svoju patrijarhalnu kulturu. Nacionalno jedinstveni, gospodarski osigurani ubrzo su uspjeli da se nedjeljne mise katolika naizmjenično drže na hrvatskom odnosno njemačkom jeziku. Do 1918. u školi se predavao i njemački, a iza toga je to ukinuto. Tek 1931. uspjeli su dobiti nastavu na njemačkom jeziku. Orolik je 1888. pripojen općini Slakovci pa je među 12 odbornika bilo njih šest iz Orolika (tri Srbina, dva Nijemca i jedan Hrvat). Povlačenje dijela Nijemaca 1944. u Austriju i Njemačku, te represija i internacija u logore iza 1945., negativan stav vlasti prema Nijemcima doveli su do toga da se u popisu stanovnika 1948. tek sedam njih izjasnilo kao Nijemci.

Die Deutschen in Orolik Zusammenfassung Die Ansiedlung der ersten zwei deutschen Familien wurde im Jahr 1877 verzeichnet und das war erst der Anfang des Ansiedlungsprozesses. Wie sich die Anzahl der Ansiedler steigerte, so änderte sich auch die nationale Struktur des Ortes. In Orolik gab es am meisten Serben, dann kamen die Deutschen und die Kroaten. Zwischen den drei Nationen gab es keine Unduldsamkeiten, im Gegenteil, es wurde in der Landwirtschaft zusammengearbeitet. Im Alltag gab es keinen größeren Kontakt. Die meisten Ansiedler waren arme Leute, denen es gelang, durch zwei Generationen Grund zu erwerben. Allmählich wurden sie Grundbesitzer mit größtem Grundbesitz im Dorf. Die Deutschen brachten Neuigkeiten in der Feldarbeit, dem Maschinengebrauch, der Saat, der Zucht der Haustiere, der Ernährung, im Bauwesen, in der Innenausstattung und der Kleidertracht mit. Die Deutschen waren auch die ersten Handwerker und später waren sie über die Hälfte der Handwerker, übernahmen allmählich auch die Geschäfte, waren die ersten Besitzer der Lokomobilen und der Dreschmaschinen, der ersten Mühle. Sie gründeten drei Wirtschaftsvereine und Genossenschaften, die nicht national exklusiv waren. Es gelang ihnen, ihre patriarchale Kultur zu erhalten. National einig, wirtschaftlich abgesichert erreichten sie bald, dass die Sontagsmessen der Katholiken abwechselnd in kroatischer bzw. deutscher Sprache gehalten werden. Bis 1918 wurde in der Schule auch Deutsch unterrichtet, danach wurde es unterbrochen. Erst 1931 gelang es ihnen wieder den Unterricht in deutscher

368

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

Sprache zu bekommen. Orolik wurde 1888 der Gemeinde Slakovci angeschlossen, so waren von den 12 Ratsmitgliedern sechs aus Orolik (drei Serben, zwei Deutschen und ein Kroate). Der Rückzug eines Teiles der Deutschen im Jahre 1944 nach Österreich und Deutschland sowie die Repression und Internierung in Lager nach 1945, die negative Stellungnahme der Behörden den Deutschen gegenüber führten dazu, dass sich bei der Volkszählung im Jahre 1948 nur sieben als Deutsche erklärten.

369

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 355-370 Zlatko Virc: Nijemci u Oroliku

370

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 371-376 Ivan Ćosić Bukvin: Izložba u Trstu 1882. godine

Ivan Ćosić Bukvin Vrbanja

UDK: 06.064

Izložba u Trstu 1882. godine U radu autor opisuje nastup obrtnika i proizvođača iz Slavonije i Srijema na Svjetskoj izložbi u Trstu 1882. godine, a o kojima pišu novine i druga glasila toga vremena.

Ključne riječi: Trst, 1882., izložba, Slavonija, Srijem

371

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 371-376 Ivan Ćosić Bukvin: Izložba u Trstu 1882. godine

Izložba u Trstu godine 1882., ne samo da je imala gospodarski karakter već ujedno i politički, koji je bio ako ne i glavni razlog održavanja izložbe. Ista je bila planirana te i postavljena povodom petstogodišnjice priključenja grada Trsta Austrijskoj carevini. Tim činom je vlast u Beču htjela pokazati svoju moć i svoj odnos spram same Italije i ostalih zemalja u okruženju s političkog gledišta, dok s gospodarskog nastojala jačati svoj obrt i poljoprivrednu proizvodnju. Službeni naziv izložbe bio je “Austro-ugarska obrtničko-gospodarska izložba”, što znači državna izložba Carevine Austrije. U pripremi izložbe od hrvatske strane učešće je uzela “Trgovačka i obrtnička komora” u Zagrebu preko koje je izabrano Centralno povjerenstvo s okružnim odborima u Osijeku, Senju i Zagrebu. Čelništvo Centralnog povjerenstva i izvršnog (eksekutivnog) odbora sačinjavali su provjereni i ugledni gospodarstvenici i intelektualci kao Milan Krešić, Izidor Kršnjavi, Herman Bolle, Ferdinand Devide, vitez Gustav Pongrac i drugi, koji su utvrdili pet izložbenih cjelina. Izložba krunskih zemalja Hrvatske i Slavonije postavljena je u kući izgrađenoj u srijemskome stilu po uzoru iz Iloka. Narodne novine kao službeno glasilo Trojedine kraljevine pod naslovom “Izložba u Trstu” donosi razmišljanje da je potrebno ići na izložbu, i samim tim što Hrvatska nije uzela učešće na međunarodnoj pariškoj izložbi 1867. dok je na bečkoj izložbi 1873. “upravo kukavno zastupana”, dok netom završena izložba narodnog obrta u Akademijinoj palači 1881/82. nije imala međunarodni značaj. Stoga se ova izložba pokazala kao izazov proboju hrvatskih obrtnika na svjetsko tržište.”Svečanim načinom otvorena” je izložba 1. kolovoza u prisutnosti dvojice nadvojvoda, dok je na dan Male Gospe 8. rujna izložbu posjetio i sam car Franjo Josip. Izložba je trajala sve do 15. studenog 1882. što znači tri i pol mjeseca kada je zatvorena “bez svake svečanosti”. 1 O izložbi s mnogo ushita piše Milan Krešić, Tajnik trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu, što je objavljeno u tiskanom obliku kao “Izvješće o Tršćanskoj izložbi godine 1882.” Tako u uvodu opširnog opisa izložbe i učešća naših zemalja u istoj Krešić piše “ U prvom redu vodilo je Hrvatsku čuvstvo odanosti prema vladajućoj kući, ……………………………. A u drugom redu htjela je Hrvatska biti dostojno zastupana iz gospodarskih razloga u gradu, koji je po svojih poslovnih odnošajih u prošlosti i u sadašnjosti, igra veliku ulogu u trgovinskom svietu………………….” Krešić tako u nastavku opisa navodi da se izložba sastojala iz pet glavnih skupina, i to: Rudarstvo i taoničarstvo, Gospodarstvo i šumarstvo, Obrt, Pomorstvo i Izložba raznoličnosti u kojoj hrvatska nije uzela učešće. Ostale četiri skupine koje su se dalje dijelile svaka na po nekoliko razreda bile su od strane Hrvatske i Slavonije zastupljene od 3 prijave u pomorstvu do 265 prijava u obrtu, te 86 u gospodarstvu i šumarstvu i 29 u rudarstvu i taoničarstvu, što je bilo u ravnopravnom odnosu s Ugarskom koja je 1

Narodne novine, br. 3., 4. siječanj 1882. do br. 263. 16. studeni 1882, godište XLVIII, Zagreb.

372

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 371-376 Ivan Ćosić Bukvin: Izložba u Trstu 1882. godine

samo u skupini obrta imala za 46 prijava više dok je u ostalim granama čak jednu do dvije prijave imala i manje. Zasebno je izlagala Dalmacija i Istra, zatim je bila po prvi puta postavljena skupna izložba Bosne i Hercegovine. Pokazujući svoja dostignuća Hrvatska i Slavonija su u razredu šumarstvo, tekstilna industrija i kratka roba iskazale brojnošću svojih izložaka zavidnu nadmoć nad ugarskom izložbenom postavom u te tri kategorije. Opisujući dalje pojedine grane i u njima određene izložbene razrede Milan Krešić se ne zadržava samo na opisu istih već predstavlja u svakoj od pojedinih i one najzaslužnije i najbolje izloške i njihove stvaraoce zatim njihove dobivene nagrade za svoje izloške. Što se u konačnici odrazilo da su hrvatsko –slavonski izlošci iako u ravnini po svome broju dobili 122 priznanja manje od Ugarskih predstavljenih izložaka, od toga 40 zlatnih “kolajni” a ugarska 70 zlatnih “kolajni” (što je vodilo više političkome nego gospodarskom pogledu na izložbu). Opisujući izložbenu granu Obrti i u njoj razred tekstilna industrija gdje je bilo 60 izlagača naspram 25 iz Ugarske (dok 231 iz Austrije) Krešić u dijelu teksta navodi “Pošto mi u Hrvatskoj još nikakovih tvornica za textilne proizvode neimamo, prolazi prostija roba (za seosko pučanstvo) iz domaćeg obrta, a finija se iz drugih zemalja uvaža. Lan i konoplje koje se mal ne svugdje u Hrvatskoj i Slavoniji sije, prede se na ručnimi vreteni, te se zatim na ručnom tkalu, ili za čisto platno ili pako za poluplatno tke. Moramo ovdje i finu crepu jako sličnu pamučnu tkaninu spomenuti, koja je neka specijalnost Slavonije. U peće, pocelice, pregače, odjeće, ručnike i stolnjake i posteljinu utkiju se ponajviše narodni, geometrički uzorci ili se kasnije svi ovi predmeti vezuju ili sa probušenom radnjom izšivaju. …………. .” Dalje pišući o sagovima-ćilimima tj. ponjavicama Krešić na kraju teksta navodi da su između ostalih nagrade za iste dobili “…skupna izložba rumskih sagova; srebrnu kolajnu……skupna izložba komletinačkih sagova……mjedenu kolajnu…….” U omanjem poglavlju pod naslovom “Kratka roba” posvećenom istom razredu u sklopu grane Obrti, autor između ostalog piše “U ovom razredu izložilo je umjetničko društvo do dvadeset tikvica što jih toli liepo pastiri u nas narese, orginalnimi svojimi nacrti. Ove tikvice izazvale su opću pozornost. Seljaku Albi Filipoviću iz Soljana podijelila je porota za tikvički nares mjedenu kolajnu.”2 Kao što je vidljivo ovdje Milan Krešić spominje i izloške tj. šarane tikvice seljaka koji je “naše gore list”, ali nije isti na spomenutoj izložbi bio sam. Bilo je tu još pojedinaca iz Brodske i Petrovaradinske pukovnije te čitav niz izložaka iz sela Komletinci. O sudjelovanju mjesta Komletinci na ovoj izložbi veći rad s uvodom o samoj izložbi objavila je dr. Katica Čorkalo pod naslovom “Hrvatska na Tršćanskoj izložbi 1882. s osobitom pozornošću na udio Srijemske županije” 3

Milan Krešić, Izvješće o Tršćanskoj izložbi godine 1882. U Zagrebu. 1883.

Katica Čorkalo, Hrvatska na Tršćanskoj izložbi 1882. s osobitom pozornošću na udio Srijemske županije. Vukovarsko Srijemska Županija. Zbornik radova. Vinkovci 1997.

373

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 371-376 Ivan Ćosić Bukvin: Izložba u Trstu 1882. godine

Čitajući ovo izvješće treba se zapitati kako je seljak-graničar Alba Filipović iz Soljana sa svojom tikvicom ili više njih “dospio” na Tršćansku izložbu godine 1882. Po autorovom saznanju, a pročitavši ukoričene “Listove iz Slavonije” Isidora Kršnjavog koji je iste tiskao 1882. godine poslije svojih putovanja i obilaska niza slavonskih i srijemskih mjesta, baš zbog prikupljanja podataka, proučavanja, otkupa i pregleda narodnih rukotvorina za buduće izložbene radnje, isti kada je boravio u selu Cerna na dva mjesta spominje tikvice vezane za Soljane, te mu biva krivo što usred bolesti nije “…u Drenovce i Soljane dospjeti mogao da upozna te vile domaćeg obrta”.4 Narodne novine koje su redovno izvještavale s Tršćanske izložbe u svom broju 212. od 18. rujna. 1882. godine, na stranici drugoj objavile su izvješće o posjetu brojne carske obitelji 17. rujna koja je posjetila izložbu te tom prilikom i Hrvatski paviljon. Nešto prije posjeta našeg paviljona cara i kralja Franju Josipa pozdravio je predsjednik hrvatskog izložbenog povjerenstva, na čega “..Odgovorilo je Nj. Veličanstvo: pruža mi osobno zadovoljstvo, što vidim zastupanu Hrvatsku i Slavoniju, gdje također sudjeluju pri djelu kulture. Neka bi utisci, zadobiveni na ovom mjestu doprinieli, da vaše nastojanje oko širenja obrta i trgovine u domovini bude najboljim uspjehom ovjenčana. Hvala vam ujedno na čuvstvih vjerne privrženosti., koju ste mi netom izrekli.” Iako nije bilo predviđeno da kraljevska obitelj taj dan razgleda hrvatski paviljon ipak su to napravili negdje oko jedan sat poslije podne, te novine o tome izvještavaju “ Oba Veličanstva i Njih. Visosti Rudolf i Stefanija osobito su se zanimali za radnje naših seljaka i seljakinja. Njeg. Visost kraljević naložio je, da mu se pošalje narodnih ćilimah. Njezino Veličanstvo kraljica osobito se zanimala za radnje Albe Filipovića iz Soljanah (tikvice) i veoma ih pohvalila……..”.5 (Ostaje nam nepoznato je li graničar Alba Filipović bio prisutan na izložbi u Trstu, jer se, čitajući ove retke nigdje izravno ne spominje.) Zanimljivo je da o izložbi piše i Franjo Ksaver Kuhač naš poznati glazbenik i to u tri broja Vienca od 9., 16. i 23. rujna. Isti piše da je “državnički lukavo” Ugarska dala manji značaj izložbi od namijenjenog od strane Austrije i to zbog već izgradnje konkurentske Trstu, Riječke luke. Stoga je zasigurno Hrvatskoj bilo u interesu da primjereno predstavi svoje gospodarstvo i da trgovačka potražnja primijeti njezine poljodjelske drvne i obrtne proizvode. Kuhač između ostalog primjećuje da građani Trsta, a posebice trgovci nisu uopće bili gostoljubivi niti je grad pokazao neko zanimanje za izložbu priređujući kakova događanja ili idući na ruku organizatorima. O našim (hrvatskim) izlošcima piše “Uređenje pače izložaka vrlo je ukusno..” Opisujuću izloženu drvnu građu nastavlja” Izvan paviljona izložena su hrastova debla od A. pl. Tukery-a, dužice od gosp. Šipuša i inih, od kojih će jedno i drugo po svoj prilici mejdan održati , jer sličnog liepog drva neima na cieloj izložbi.”6 4

Isidor Kršnjavi , Listovi iz Slavonije. Vinkovci, 1992.

Narodne Novine, br. 212. od 18. rujna. 1882.

Fr. Š. Kuhač, Tršćanska izložba, Vienac br. 36. br.37. i br. 38. Zagreb 9., 16. i 23. rujna 1882.

374

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 371-376 Ivan Ćosić Bukvin: Izložba u Trstu 1882. godine

Hrvatski paviljon na tršćanskoj izložbi.

Ne samo da su službene Narodne Novine donosile u niz brojeva svoja zapažanje i izvješća s izložbe već su tako i ostale onodobne tiskovine to činile. Tako Sriemski Hrvat relativno kasno tj. tek 30. kolovoza donosi prilog pod naslovom “Hrvatski paviljon u Trstu” gdje prenosi zapažanja tjednika La Stafetta kojemu ne nedostaje svake pohvale za paviljon koji “..zaprema površinu od 400 četvornih metera..” i izloške. O istome piše “..uz znatan trošak skupi ciela Hrvatska od ugledna aristokrata do neznatna seljaka koji se hrani znojnim radom na polju, svi pravom i divnom slogom.” Poseban hvalospjev list je učinio Srijemskim vinima i šljivovici.7 O posjeti Njegovog veličanstva cara i kralja te carice i kraljice i carevića s carevnom izložbi 17. rujna prenio je Sriemski Hrvat izvješće lista Pozor koji je opširno izvijestio o visokom posjetu s naglascima na nekim drugim trenutcima i govorima koje nisu prenijeli drugi listovi. Tako stoji dio iz govora predsjednika izložbenog povjerenstva Grahora koji glasi “Vazda vierni prejasnom domu Vašeg Veličanstva nepokolebljivo odani hrvatski narod prihvatio je najvećom radošću sgodu da može učestvovati s proizvodi svoje kulture i industrije na ovoj izložbi..” . Nakon carevog odgovora uslijedio je “urnebesni živio” od strane okupljenih Hrvata i Slovenaca za koji stoji da je bio različit od svih pozdrava visočanstvu na izložbi. Te su i opet uslijedile sve pohvale za rad na ukrašavanju/šaranju tikvica Albi Filipoviću.8 Iz nekoliko samo ovdje iznesenih rečenica o svrsi izložbe i stajalištima nekoliko strana zastupljenih na istoj dade se zaključiti da je ista prije svega bila politička te i tako zamišljena a tek onda gospodarska. 7

Sriemski Hrvat, U Vukovaru, 30. kolovoza 1882. Br.69.

Sriemski Hrvat, U Vukovaru, 20.rujna 1882. Br.75.

375

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 371-376 Ivan Ćosić Bukvin: Izložba u Trstu 1882. godine

Izložba u Trstu 1882. godine Sažetak Svjetska izložba u Trstu 1882. godine imala je gospodarski, no prije svega izraženi politički karakter. Potencirana činjenicom da je planirana i postavljena povodom petstogodišnjice priključenja grada Trsta Austrijskoj carevini, a čime je vlast u Beču htjela pokazati svoju moć i svoj odnos spram same Italije i ostalih zemalja u okruženju s političkog gledišta, dok je s gospodarskog nastojala jačati svoj obrt i poljoprivrednu proizvodnju. U pripremi izložbe s hrvatske je strane sudjelovala “Trgovačka i obrtnička komora” a čelništvo Centralnog povjerenstva i izvršnog (eksekutivnog) odbora sačinjavali su provjereni i ugledni gospodarstvenici i intelektualci kao Milan Krešić, Izidor Kršnjavi, Herman Bolle, Ferdinand Devide, vitez Gustav Pongrac i drugi, koji su utvrdili pet izložbenih cjelina. Izložba krunskih zemalja Hrvatske i Slavonije postavljena je u kući izgrađenoj u srijemskome stilu po uzoru iz Iloka. Na izložbi su sudjelovali brojni obrtnici iz Slavonije i Srijema koji su tom prilikom i nagrađivani prvim nagradama za svoje proizvode (npr. sagove, tekstile, rukotvorine).

Die Ausstellung in Triest 1882 Zusammenfassung Die Weltausstellung in Triest 1882 hatte einen wirtschaftlichen, aber vor allem einen ausgeprägt politischen Charakter. Gesteigert wurde er durch die Tatsache, dass sie anlässlich des 500. Jahrestages des Anschlusses der Stadt Triest zum Österreichischen Kaisertum geplant und gestellt wurde, womit die Regierung in Wien ihre Macht und ihre Stellung zu Italien selbst und die anderen Länder in dem Umkreis von politischem Standpunkt aus zeigen wollte, während sie vom wirtschaftlichen Standpunkt bemüht war, ihr Gewerbe und die landwirtschaftliche Produktion zu stärken. An der Vorbereitung der Ausstellung von kroatischer Seite nahm die “Handels- und Gewerbekammer” teil und die Leitung der Zentralkommission und des Exekutivausschusses bildeten geprüfte und angesehene Wirtschaftler und Intellektuelle wie Milan Krešić, Izidor Kršnjavi, Herman Bolle, Ferdinand Devide, Ritter Gustav Pongrac und andere, die fünf Ausstellungseinheiten feststellten. Die Ausstellung der Kronenländer Kroatien und Slawonien wurde in einem Haus, das im Syrmium-Stil nach dem Vorbild aus Ilok gebaut wurde, aufgestellt. An der Ausstellung nahmen zahlreiche Handwerker aus Slawonien und Syrmium teil, die bei dieser Gelegenheit auch mit ersten Preisen für ihre Produkte (z.B. Teppiche, Textilien, Handarbeiten) belohnt wurden.

376

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

Ivanka Kasumović, Osijek (Hrvatska) UDK: 72(497.5 Osijek)(091) ivankaoto@gmail.com Mario Tadić, Heidelberg (Njemačka) tadic8@icloud.com FB grupa „Osijek kakav je bio nekada“ – Osijek https://www.facebook.com/groups/552628308148972/members/

Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci ili Austrijanci u 19. i 20. stoljeću U radu se – na temelju istraživanja i radova drugih autora – prikazuju poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci ili Austrijanci u 19. i 20. stoljeću kao naručitelji gradnje (vlasnici zgrada) ili kao arhitekti i graditelji. Daje se kraći prikaz izgradnje i fotografije 18 građevina koje svjedoče o europskim dosezima osječke arhitekture i graditeljstva onoga vremena te kratki biografski prilozi o arhitektima i graditeljima ovih građevina koje su upisane u Katalog kulturne baštine Republike Hrvatske.

Ključne riječi: Osijek, graditelji,Nijemci, Austrijanci, secesija

377

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

1. GRAĐEVINE KAO LICE GRADA Ujedinjenjem općina Gornji grad, Tvrđa s Novim gradom i Donji grad dana 2. prosinca 1786. postavljeni su temelji za proglašenje Osijeka slobodnim i kraljevskim gradom što se i zbilo 28. kolovoza 1809. godine. U zamahu graditeljstva tijekom 19. i početkom 20. stoljeća podižu se u Osijeku mnoge zgrade i cijele ulice koje pridonose europskom konceptu urbanizacije i ukrašavaju lice grada; u to vrijeme Osijek je poslije Zagreba gospodarski najrazvijeniji grad Hrvatske. Godine 1870. dobiva prvu željezničku prugu, a prostorno razjedinjeni grad povezao je 1884. g. konjski tramvaj, tada prvi na jugoistoku Europe. Uz novi željeznički most (1884.) Dravu je kod Osijeka premostio 1911. i novi kolni most na zidanim stupovima. [4] U 18. i 19. stoljeću Osijek je izrazito multietnički grad u kojem su živjeli Hrvati i doseljenici iz Štajerske, Kranjske, Bavarske, Moravske, Italije, Francuske, Ugarske, Bugarske. Doseljenici su učili govoriti hrvatski.[4]. U popisu stanovništva iz 1880. godine od ukupno 18.199 stanovnika Osijeka njih 49% je iskazalo njemački jezik kao materinji, 1890. bilo ih je 54% i 1900. godine od ukupno 23.017 stanovnika 52% Osječana govori njemački kao materinji jezik. [18] Niz dokumenata o gospodarskim kretanjima te graditeljstvu pokazuje da su gospodarskom i urbanom razvoju Osijeka značajne doprinose dali Nijemci i Austrjanci. U ovom radu daje se prikaz manjeg broja javnih i privatnih građevina, jer njihov je broj daleko veći. Mnoge od tih građevina su danas pod zaštitom kao spomenici kulture i upisane su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. [9]

2. POZNATE GRAĐEVINE U OSIJEKU GRADSKA KUĆA Glavni trg (1874.) Gradska kuća (u ono vrijeme zvana „varoška kuća“) na glavnom gornjogradskom trgu je svojom veličinom i reprezentativnošću postala jedan od nezaobilaznih simbola grada. Sagrađena je po projektima osječkog arhitekte Aloisa (Vjekoslava) Flambacha. Tijekom 1868. godine u Gradskom poglavarstvu Osijeka provodi se niz mjera glede korištenja gradskih ureda i gradnje novih – budući da je postojeća zgrada bila u ruševnom stanju te je trebalo izgraditi novu. Gradski meštar Dragutin Klausner izradio je građevinsku osnovu i troškovnik te je 9.11.1869. glavna skupština prihvatila građevnu osnovu i troškovnik za izgradnju nove Gradske kuće. Dana 2.10.1871. Ivan Stahuljak, predsjednik Odbora za zidanje gornjogradske gradske kuće, izvještava da se ovdašnja Komercijalna i eskontna banka očitovala da je spremna financirati izgradnju nove Gradske kuće već u toku slijedeće godine, ali pod uvjetom da grad isposluje svu potrebnu dokumentaciju te da se podkućnica, na kojoj se treba zidati, mora osloboditi svih zadužbina uknjiženih na podkućnici. Ugovor s bankom potpisan je 20.12.1871. i potom je započela izgradnja. Dana 13.7.1874. zgrada je dovršena i useljena; u prizemlju 378

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

Varoška kuća (1874.)

Gradska kuća (1898.)

su se nalazile brojne trgovine i gradska straža a na prvom katu bile su prostorije Prve osječke štedionice i gornjogradskog satništva. [11] U ovoj je zgradi bilo sjedište općine Gornji grad do Dru-gog svjetskog rata. Tipološki riješena kao gradska vijećnica (iako nije trebala služiti za tu svrhu) ta je građevina simbol nove uloge Gornjeg grada u urbanoj strukturi Osijeka – koji je u tom vremenu počeo prerastati u novo upravno, gospodarsko i kulturno središte grada. Istodobno, riječ je o građevini koja svojom arhitekturom: stilskom čistoćom i plastičnošću pročelja navješćuje dolazak visokog historicizma u osječku arhitekturu. [1] KATEDRALA Glavni trg (1898.) Osječku katedralu dao je sagraditi biskup tadašnje Đakovačko-srijemske biskupije, Josip Juraj Strossmayer koji je 1866. dao prvi poticaj za gradnju nove crkve. Tada je, na mjestu današnje crkve, bila Gornjogradska župna crkva iz 1732. koja je postala premala i nedovoljno ugledna uz nove građevine u Osijeku. Patron župe, grad Osijek, 1870. je utvrdio način dobivanja novca za izgradnju nove crkve. Međutim, taj proces je bio vrlo spor, sve do dolaska novog župnika Josipa Horvata. Nakon njegova dolaska proces je bio ubrzan, pa je 1892. raspisan natječaj za nacrte. Na natječaju je pobijedio njemački arhitekt Franz Langenberg. Stara je crkva srušena 1894. kada je započela izgradnja velebne neogotičke crkve površine 1062 m² s tri lađe i tornjem visokim 94 metra. No, 1895. g. umire arhitekt 379

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

Langenberg te je nastavak gradnje povjeren je iskusnom bečkom graditelju Richardu Jordanu. Godine 1898. godine crkva je izvana dovršena. Iako crkva nije bila posve opremljena iznutra svečana posveta održana je 20.5.1900. g. na 50-godišnjicu potvrde J. J. Strossmayera za biskupa. U povodu posvete nove crkve grad je bio svećano okićen slavolucima, Franz Langenberg Richard Jordan (1842. – 1895-) (1847. – 1922.) zelenilom i hrvatskim trobojnicama; pri dolasku biskupa u Osijek pozdravio ga je gradonačelnik Konstantin Graff s gradskim odborom. [10] [12][13] Unutrašnjost crkve je dovršena u razdoblju 1938.–1942. godine; hrvatski slikar Mirko Rački (1879.-1982.) prekrio je zidove i stropove s freskama s motivima iz Starog i Novog zavjeta. Do 18. lipnja 2008. godine ova je crkva bila samo Župna crkva Sv. Petra i Pavla, a Osječani su je nazivali katedralom; uspostavom Đakovačko-osječke nadbiskupije crkva dobiva dostojanstvo konkatedrale. PALAČA NORMANN Glavni trg (1892.) Grof Gustav Normann von Ehrenfels je 1892. g. dao sagraditi Palaču na Glavnom trgu u Osijeku. Palača površine 505 m2 je na prvom katu imala gospodarski stan, u dvorištu su bile ekonomske prostorije, sobe posluge, staje za 12 konja i Remiza. U sredini je kolni Palača Normann (početak XX. st.) ulazni portal kojim se dolazi u atrij gdje se nalaze mramorne stube. S ulične strane se nalaze dva posebna lokala, a s dvorišne strane stan službenika, kuhinja i nuzprostorije. Na prvom katu su bili salon i blagovaonica te apartmani grofa i grofice majke. Pored spavaćih soba su kupaonice i sobe posluge. Sve su sobe bile tapecirane i ukrašene terakota ornamentima prema obrascima talijanske neorenesanse. [16] Projektant zgrade bio je Joseph von Vancash, građevinar Franjo Wybrial, a radove su izveli osječki majstori. Poslije II. svjetskog rata u zgradi je bila banka, pa sjedište predsjednika općine Osijek, a danas je sjedište Osječko-baranjske županije. Zgrada je upisana u registar kulturnih dobara RH (Z-2334) u kategoriji zaštićeno kulturno dobro. 380

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

HOTEL „CASINO“ I HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE Županijska ulica Dioničko društvo za gradnju kazališta i kasina u Osijeku izgradilo je 1866. zgradu kazališta i kasina. Zgradu je projektirao arhitekt Karlo Klausner uz korištenje ideja osječkog slikara Adolfa Waldingera. Godine 1893. Društvo zapada u novčanu krizu, pa je zgradu ponudilo na otkup gradskom poglavarstvu. Kako je Zgrade „Casino“ i Hrvatsko narodno kazalište (1920-tih) gradski proračun bio previše opterećen, Osječka štedionica je otkupila zgradu, ali je vrlo brzo prodala za 130.000 forinti osječkom trgovcu Josipu Gustavu Blau. Kada su provedeni nužni popravci Blau je kazalište dao u zakup. Nakon smrti g. Blaua 1884. zgradu je nasljedila Matilda Gillming (udana Hengl) koja zgradu kazališta daje u najam osječkoj gradskoj općini. [15] [17] Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta izgrađena je u historicističkoj maniri s elementima pseudomaurske arhitekture, a gledalište u baroknom tlocrtu. Zgrada je otvorena 31.12.1866. i iznajmljivana je, uglavnom, novosadskom pozorištu. Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, kao institucija, osnovano je 1907. g. Zgrada je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (Z-1265) u kategoriji zaštićeno kulturno dobro. TRGOVAČKA I OBRTNIČKA KOMORA Europska avenija 13 Osječka gospodarska komora započinje radom 1853. g. kada je održana osnivačka sjednica Trgovačko-obrtničke komore za područje cijele Slavonije. Godine 1893.raspisan je natječaj za gradnju zgrade na kojem je prihvaćen projekt bečkog arhitekte Engelsratha. Nakon započetih radova, autor projekta Engelsrath umire 1894. Zgrada Trgovačke i obrtničke komore (1907.) godine, pa je radove nastavio voditi graditelj Julius Hermann. Zgrada je završena i 30.10.1894. svečano otvorena u nazočnosti Bana Khuena Hedervárya, ministra trgovine Bele Lukacsa, župana Levina Chavraka, grofa Theodora Pejacsevicha, gradonačelnika Antuna Rottara, predsjednika 381

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

komore Juliusa Miskolczya i graditelja Hermanna. Jednokatna historicistička zgrada odlikuje se stilskom jasnoćom, centralno postavljenim rizalitom s velikim prozorima i bogato ukrašenim poljem timpanonona kao glavnim estetskim akcentom pročelja. Na vrhu zgrade nalazi se željezni kip Merkura zaštitnika trgovine. [12] [15] I danas je u ovoj zgradi sjedište Županijske gospodarske komore. Zgrada je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (Z-2337) u kategoriji zaštićeno kulturno dobro. KUĆA GILLMING-HENGL Europska avenija 24 Kuća Gillming-Hengl sagrađena 1906.godine; projektant - bečki arhitekt Ernest von Gotthilf, graditelj Franz Wybiral iz Osijeka. Gillmingovi su bili jedna od najbogatijih osječkih obitelji, a kuću su darovali za vjenčanje svojoj kćerki Matildi koja se udala za Kuća Gillming-Hengl (1920-tih) odvjetnika dr.Vjekoslava Hengla, kasnije dugogodišnjeg gradonačelnika Osijeka. Kuća je sagrađena 1906. na mjestu negdašnjeg spremišta konjskog tramvaja. Cijeli prvi kat bio je sedmerosobni stan. Pročelje zgrade je u historicističkom stilu sa secesijskim ukrasima, koji su izraženi oko ulaznih vrata. Slično je izvedena i kovana ograda predvrta. U prizemlju je bio manji stan za iznajmljivanje i ured dr. Hengla. Matilda i Vjekoslav Hengl živjeli su u kući do 1945. g. kada je ona nacionalizirana. [7] Posljednjih 50 godina u zgradi se nalazi Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek. Zgrada je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (Z-2337) u kategoriji zaštićeno kulturno dobro. KINO URANIA Osijek je prije više od stotinu godina dobio prvu zgradu namjenski građenu kao kinodvoranu. Gradnja je počela je polaganjem temeljnoga kamena 4.3.1912. i u rekordnom roku završena za tri mjeseca; prva kino predstava održana je 19.9. 1912. godine. Zgradu je projektirao znameniti osječki arhitekt Viktor Axmann i na njoj su vidljivi simboli slobodnog zidarstva kao što su tri točke koje, prema nekim tumačenjima predstavljaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Za taj je projekt Axmann dobio prestižnu nagradu na kino-izložbi u Beču. 382

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

List „Narodna obrana” već 13.9. 1912. opširno opisuje uspjelo uređenje prostorija kina; piše o namještaju i stolariji radionice Kaiser iz Osijeka, o fajansi i keramici zagrebačkih tvrtki, o bravarskoj i kovanoj opremi radionice Farkaš, spominju se lijepo oblikovani lusteri i niz drugih detalja. U sklopu zgrade nalazio se, u istom stilu i uređen restoran sa separeima, dvorana za koncerte i apartmani. Koliko je kino “Urania” za ono doba ambiciozan i zahtjevan pothvat govore podaci iz istog lista u kojem se navodi da je “... kino imalo klima uređaje (ventilaciju tlakom zraka), električnu rasvjetu iz vlastitog plinskog generatora, a za svaki slučaj i plinsku rasvjetu i vlastito plinsko centralno grijanje, električnu blagajnu koja na zahtjev štampa i izdaje ulaznice itd....” [20]

Viktor Axmann (1878. – 1946.)

Kino Urania je zaista jedinstveno zdanje. Izgrađeno u gradu s oko 30.000 stanovnika 1912. bilo je veliki pothvat; bez dvojbe može se ocijeniti da je zgrada kina Urania u ono vrijeme bila remek djelo ondašnje arhitekture i da ima neprocjenjivu vrijednost za današnje vizure gradskog centra. Zgrada je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (Z-5760) u kategoriji zaštićeno kulturno dobro.

KUĆA NAYER Europska avenija 20 Kuća Laure Nayer sagrađena je 1904. g. prema projektu osječkog arhitekte i graditelja Wilima Carla Hofbauera i bila je prvoizgrađena kuća u secesijskom nizu Europske avenije. Tlocrt zgrade je u obliku je slova E. Kuća je bila izgrađena za iznajmljivanje, a imala je 4 stana. Glavno pročelje i interijer stubišta Kuća Nayer (2001.) nose izrazite odlike sece-sije, dok je dvorišno pročelje ogo-ljeno od svih dekorativnih eleme-nata. [7] Zgrada je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (Z-2341) u kategoriji zaštićeno kulturno dobro. 383

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

KUĆA KÄSTENBAUM - KORSKY Europska avenija 16 Kuća Kästenbaum izgrađena 1905. godine prema projektu budimpeštanskog arhitekte Ferenca Fischera. Odvjetnik Alfred Kästenbaum bio je sin uglednog osječkog Židova Samuela Kästenbauma koji je bio među utemeljiteljima Sinagoge u Županijskoj ulici. Radovima na građevini je Kuća Kästenbaum (2011.) rukovodio osječki graditelj i arhitekt Wilim Carl Hofbauer. Stan vlasnika protezao se cijelim prvim katom na kojem su bile i odvjetničke pisarnice, a središnje tri prostorije služile su kao blagovaonica, salon i soba za gospodu. Kuća je bogata secesijskim detaljima, naročito u veži i stubištu. Pročelje je ukrašeno mahunasto oblikovanom štukaturom, a posebno je slikovit mansardni krov s malim krovnim prozorima u bliku očnog kapka. Ograda predvrta izvedena je od pretpletene žičane mreže nategnute između kovanih stupaca. U prizemlju su bila dva manja stana za iznajmljivanje. [7] Danas je u kući smješten Odjel za oftalmologiju Kliničkog bolničkog centra Osijek. Zgrada je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (Z-2467) u kategoriji zaštićeno kulturno dobro. KUĆA SPITZER Europska avenija 14 Kuća Spitzer izgrađena 1905. za odvjetnika dr. Hugu Spitzera koji je bio i predstojnik Izraelističke bogoštovne općine te gradski zastupnik. U ovoj jednokatnoj kući bila su dva stana. U prizemnom stanu izvedena su dvoja gljivoliko oblikovana ostakljena vrata s dvokrilnim vratnicama i dva kamena secesijski oblikovana stupa, a stubište Kuća Spitzer (2011.) je bilo ukrašeno višebojnim vitrajima koji su stradali u ratu 1991. g. Na katu je bio odvjetnički ured Spitzer. Godine 1934. novi vlasnici, obitelj Herlinger, su kuću preuredili u sanatorij. Projekt kuće nije sačuvan te nije poznat arhitekt, no oblikovna koncepcija i neki dekorativni elementi podsjećaju na kuće koje je u Osijeku projektirao poznati graditelj Ante Slaviček. [7] U zgradi je danas smješten dio Očnog odjela KBC Osijek. 384

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

Zgrada je upisana u registar kulturnih dobara Republike Hrvat-ske (Z-2340) u kategoriji zaštićeno kulturno dobro. KUĆA SCHMIDT Europska avenija 14 Kuća veleposjednika Franje Dragutina Schmidta dovršena je 1905. To je jedina historicistička kuća u nizu secesijskih. Sastoji se od dva velika stana za iznajmljivanje, a gradnju je vodio osječki graditelj Franz Wybiral. Jedini secesijski detalji nalaze se na dijelu kovane ograde predvrta Kuća Schmidt (2011.) okrenute susjednoj kući Plavšić. Raščlanjena struktura neobarokne, neorenesansne i secesijske morfološke dekoracije sintetizira u sebi elemente ukrasne i funkcionalne kvalitete pluralizma stilova kao što su mansardni krov, visoka atika, atlanti na pročelju, bočno postavljena altana, cvjetovi suncokreta na ukrasnoj željeznoj ogradi ili stilizirani prikazi ptica u interijeru. Zgrada je upisana u registar kulturnih dobara Republike Hrvat-ske (Z-2339) u kategoriji zaštićeno kulturno dobro. KUĆA SEKULIĆ- PLAVŠIĆ Europska avenija 12 Dvokatna uglovnica SekulićPlavšić nepravilnog je tlocrta, izgrađena je 1905.g. kao najamna kuća s osam stanova i stanom domara u podrumu. Arhitektonski projekt uradio je Pavao Wranka, a gradnju je vodio W. C. Hofbauer. Tlocrt je prilagođen položaju kuće s dobrim rasporedom unutrašnjih komunikacija sa Kuća Sekulić-Plavšić (1920-tih) sobama okrenutim prema ulici, a pomoćnim prostorijama prema dvorištu. Urbanistička dispozicija i arhitektonska koncepcija naglašena je bogatstvom i snagom simboličkih ukrasa, kartuša, girlanda i floralnih ornamenata. Ugaonom markacijom balkona poduprtim željeznim konzolama i poligonalnom kupolom s laternom, kuća Sekulić zauzima posebno mjesto u slici grada. [7] [9]

385

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

Kuća je izgrađena za Nikolu Sekulića, potpukovnika 78.pješačke pukovnije, a kasnije je kuću prekupio dugogodišnji tajnik Trgovačke komore za Slavoniju Nikola Atanasijev Plavšić pa je kuća poznata kao Kuća Sekulić-Plavšić. [15] Zgrada je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (Z-2338) u kategoriji zaštićeno kulturno dobro. PUČKA ŠKOLA Jegerova 9 Pučka škola u Gornjem gradu ( Jägerova škola) izgrađena je 1895. godine prema projektu arhitekta Maura Karla Hinterägera iz Beča koji je pobijedio na natječaju 1893. g. Dvokatna slobodnostojeća Zgrada Pučke škole (1910-tih) zgrada izgrađena je u mirnoj ulici u neposrednoj blizini centra Gornjeg grada. Školu od ulice dijeli predvrt ograđen pletenom željeznom ukrasnom ogradom na niskom zidanom parapetu. Arhitektura eklekticizma u ukupnosti pokazuje utjecaje renesanse i baroka. Može se uvrstiti među najvrjednija ostvarenja građevinske djelatnosti 19. stoljeća na području Slavonije. [9] Godine 1894. raspisan je natječaj za gradnju škole i stigle su 4 ponude; kao najpovoljnija izabrana je ponuda graditelja Priestera i Deutscha iako su neki zastupnici zahtijevali da se prihvati ponuda Hermann & Hofbauer pošto su oni Osječani, ali je glasovanjem odlučeno drugačije. Godine 1914.g. u ovoj zgradi bila je smještena bolnica, a nastava se u to vrijeme održavala u zgradi Sudbene palače. [11] [15] [16] Nakon II. Svjetskog rata u zgradi je djelovala Pedagoška akademija, a danas je tu Filozofski fakultet Sveučilišta u Osijeku. Zgrada je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (Z-2332) u kategoriji zaštićeno kulturno dobro. ŽIDOVSKA BOGOŠTOVNA OPĆINA I PUČKA ŠKOLA Radićeva 13 Gradsko zastupstvo donijelo je 27.10.1899.g. odluku o besplatnoj dodijeli gradskog zemljišta na uglu Žitnog trga (Gajev trg) i Kolodvorske ulice (Radićeva) Izraelskoj bogoštovnoj općini u svrhu gradnje kuće na kat za smještanje njihove konfesionlne škole, uredskih prostorija bogoštovne općine, stana nadrabina, nadkantora, kantora i podvornika. Zgrada je izgrađena 1905. 386

Zgrada Pravnog fakulteta u Osijeku (2011.)

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

g prema projektu osječkog arhitekte i graditelja Wilima Carla Hofbauera - s drvenom krovnom konstrukcijom prekrivena crijepom. Godine 1941. Vlasti NDH su zgradu prepustile njemačkoj narodnoj skupini za njemačku školu koja je radila do kraja II. svjetskog rata. Danas je u njoj sjedište Židovske općine Osijek i Pravni fakultet Sveučilišta u Osijeku. [11] [16] KUĆA HOFBAUER Radićeva 15 Godine 1900. Gradsko poglavarstvo Osijeka odobrilo je nacrt za izgradnju visokoprizemnice u Kolodvorskoj 15 (Radićeva) za obiteljsku kuću obitelji Wilima Carla Hofbauera. Kuća je dovršena i useljena 1908. godine. Wilim Hofbauer (doselio iz Beča u Kuća Hofbauer (1920-tih) Osijek) bio je jedan od najtraženijih arhitekata i poduzetnika u Osijeku koji je svoju djelatnost projektanta i graditelja započeo u duhu historicizma da bi se početkom 20. stoljeća prihvatio secesiju. Između ostalog sudjelovao je u gradnji: Tvornice žigica Adama Reisnera, Tvornice pokućstva Josipa Povischla, paromlin „Union“, pregradnje „Hrvatskog doma“, palače Suda, palače Kästenbaum (Korsky), sanatorija dr. Herlingera, palače Prve hrvatske štedionice, zgrade Trgovačke akademije, hotela „Schneller“, kupališta „Diana“ u Desatičinoj ulici (više ne postoji), Grand hotela, Poreznog ureda u Jegerovoj te Porezne uprave na Gajevom trgu. Hofbauer je gradio i dvije najveće vojarne kao i privatne vile te ljetnikovac „Jelengrad“ grofa Gustava Normana na Dravi. [11] DONJOGRADSKA SINAGOGA Cvjetkova 32 U Osijeku je na području Donjeg grada 1903. g. izgrađena sinagoga prema projektu osječkoga arhitekta W. C. Hofbauera. U odnosu na Gornjogradsku sinagogu (izgrađena 1869. g. a zapaljena i srušena u režimu NDH), ovdje je riječ o skromnijoj gradnji manjih dimenzija. Pročelje je trodijelno s tim da je središnji dio pročelja istaknut u prostoru i flanikaran tornjevima s lukovicama u kojima su smještena stubišta koja vode do ženskih galerija. U oblikovanju pročelja korišteni su neoromanički detalji, Aron hakodeš smješten je u dubokoj bačvasto svođenoj apsidi. Donjogradska Donjogradska sinagoga (oko 1920.-te) 387

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

sinagoga jedina je u potpunosti sačuvana sinagoga na našem području.[21] Ipak, građevina je izgubila svoju prvotnu funkciju i danas se nalazi u vlasništvu Pentakostne crkve; 1976. je prodana evangeličkoj zajednici i 1980. je preuređena u pentakosnu crkvu (uz očuvanje izvornih oblika sinagoge i glavnih simbola židovstva) i nalazi se u sklopu zgrada Evanđeoskog teološkog fakulteta. Obilježena je spomen-pločom; na žalost još nije zaštićena kao spomenik kulture. [8] DVORAC ‘’MAČKAMAMA’’ Industrijska četvrt Osječkom Industrijskom četvrti dominira jedno zdanje – vila obitelji Hermann, koja je među građanima poznatija kao dvorac Mačkamama. Iza ovog neobičnog naziva kriju se nadimak, ali i lik i djelo Pauline Hermann, velike gradske dobrotvorke koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, te je osim gradskoj sirotinji bila Dvorac „Mačkamama“ (2011.) uvelike naklonjena i životinjama, poglavito mačkama. Dvorac “Mačkamama’’ izgrađen je 1922. godine; projektant je bio arhitekta Otto Struppi. Paulina je rođena u Novoj Gradiški (1859.) u obitelji uvaženih industrijalca Loebe koji su imali pivovaru, hotel te nekoliko kuća za najam. Paulina se osamdesetih godina 19. st. udala za Dragutina Hermanna iz bogate osječke gornjogradske obitelji. Nakon smrti prvog supruga Hermanna udala za austrijskog baruna Wesselya koga je također nadživjela. Naročito je bila velika prijateljica životinja te je u kući držala veliki broj mačaka, pasa, golubova i drugih domaćih životinja. Umrla je 9. veljače 1938.godine i sahranjena u Osijeku. [14] KRALJEVSKA VELIKA GIMNAZIJA Tvrđa Pripreme za izgradnju nove osječke gimnazije započele su još sredinom 19.stoljeća i to ponajprije zahvaljujući biskupu Strossmayeru koji je na samom početku svog stolovanja 1852. poklonio, u ono doba značajan iznos, od 5.000 forinti za njezinu izgradnju. Tadašnja gimnazija bila je smještena u skromnoj 388

Kraljevska velika gimnazija u Tvrđi (1899.)

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

zgradi koja je bila neodgovarajuća za potrebe modernog obrazovanja. U izvještaju županijskih službi 1870. g. - po zahtjevu Zemaljske vlade - ističe se vrlo loše stanje objekta. Vlada je bila spremna ukinuti gimnaziju i prebaciti je u Vinkovce, no grad je uspio osujetiti tu namjeru. Slijedi više godina lokalnih problema oko dogovora lokacije za izgradnju, financiranja izgradnje, izbora po natječaju pristiglih projekata tako da je podizanje zgrade počelo tek u ožujku 1881.g Zbog uređivanja unutrašnjosti radovi su se otegli do jeseni pa je zgrada završena u listopadu 1882. g. Projekt zgrade je načinio poznati zagrebački arhitekt Hermann Bollé, a nadzor nad gradnjom dobio je Max Zucker, autor drugonagrađenog projekta. [2] Hermann Bollé (1845.- 1926.) Bollé je rođen u Kölnu gdje nakon završene graditeljske obrtne škole stupa u atelijer arhitekta H. Wiethasea; ovdje se bavi nacrtima crkava. Od 1872. g. studira arhitekturu na bečkoj Akademiji i istovremeno radi u atelijeru glasovitog arhitekta Friedricha von Schmidta. Godine 1875./76. Boravio je u Italiji gdje je upoznao biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Isu Kršnjavoga. Već 1876. godine dolazi u Đakovo gdje je Schmidt preuzeo poslove na završavanju gradnje đakovačke katedrale. Bollé će isprva samo razrađivati Schmidtove projekte da bi se vremenom osamostalio i dio projekta za Đakovo izveo posve sam. Iste godine kada dolazi u Đakovo započinje s nadzorom restauracije zagrebačke crkve Sv. Marka po Schmidtovim planovima koji mu povjerava i gradnju zgrade Akademije i obnovu zagrebačke katedrale pa se Bollé 1878. nastanjuje u Zagrebu. Odmah dobiva narudžbe s raznih strana te započinje intenzivnu arhitektonsku, društveno-kulturnu i pedagošku djelatnost. Veliki je broj njegovih ostvarenja na području primijenjenih umjetnosti, od namještaja, do kazališnih kostima i inscenacija, vitraja, nakita, posuđa, svjetiljaka i dr. Opsežna je i Bolléova društvenokulturna i pedagoška djelatnost; bio je aktivan član Društva umjetnosti, jedan je od osnivača i ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt te Obrtne škole u čijem okviru je osnovao i Graditeljsku školu koju je i vodio pune 32 godine. S učenicima i nastavnicima sudjelovao je na velikim izložbama u Trstu (1882.), Budimpešti (1885. i 1886.), i Parizu (1900.) dobivši više vrijednih priznanja i odlikovanja. Bollé je nesumnjivo odigrao presudnu ulogu u urbanističkome oblikovanju Zagreba druge polovice 19. stoljeća. [21]

3. ZAKLJUČAK U zamahu graditeljstva u razdoblju od sredine 18. do sredine 20. stoljeća (ustvari do početka II. svjetskog rata) podižu se u Osijeku mnoge zgrade i cijele ulice koje pridonose europskom konceptu urbanizacije i ukrašavaju lice grada. U gradu se odvijaju složeni procesi razvoja, a urbanističkim, arhitektonskim i graditeljskim obilježjima 389

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

grada Osijeka u značajnom dijelu pridonose pripadnici njemačke i austrijske zajednice iz Osijeka, Slavonije i Hrvatske. Kao imućni građani Osijeka Nijemci i Austrijanci naručuju izgradnju i financiraju podizanje javnih i privatnih građevina koje – po natječajima – dobivaju u velikom dijelu arhitekti i građevinari pripadnici njemačke i austrijske nacionalnosti. Tako je izgrađen veliki broj kuća za stanovanje, javnih i vjerskih objekata te tvornica u Osijeku – mahom u okviru tadašnjih arhitektonskih kretanja u srednjoj Europi u historicističkom stilu i stilu secesije. Arhitektonska baština osječke secesije zauzima istaknuto mjesto u okvirima hrvatske secesije. Istovremeno pojedini objekti (kino Urania, urbanistički potez Europske avenije, posebice kuća Kästenbaum (Korsky)) čistoćom secesijskog izraza mogu se svrstati u najbolja ostvarenja srednjoeuropske secesijske arhitektonske baštine. Mnoge od ovih građevina (i danas u redovnoj funkciji) su pod zaštitom kao kulturna dobra u Republici Hrvatskoj.

390

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

Literatura [1] Damjanović, Dragan : Varoška kuća na glavnom gornjogradskom trgu, rani primjer visokog historicizma u Osijeku, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Br. 25, 2009. [2] Damjanović, Dragan: Biskup Strossmayer,Iso Kršnjavi, Herman Bolle i izgradnja zgrade kraljevske velike gimnazije u Osijeku; Peristil, (0553-6707) 49 (2006); 129-150 [3] FB grupa „Osijek kakav je bio nekada“ – Osijek (https://www.facebook.com/groups/552628308148972/members/) [4] Grad Osijek: http://www.osijek.hr/index.php/cro/Osijek/Povijest [5] Grad Osijek: Strategija kulturnog razvitka Grada Osijeka 2014.-2020. Službeni glasnik Grada Osijeka, br. 13A od 30. rujna 2014. [6] Grupa autora; Martinčić Julio, gl. ur. Secesija slobodnog i kraljevskog grada Osijeka, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad, Osijek, 2001. [7] Ivanković Grgur Marko: Secesijski niz u Europskoj aveniji u Osijeku; u Secesija u Hrvatskoj : zbornik radova znanstvenog skupa, Osijek, 22.-24.10.1997. - Zagreb; Osijek: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad Osijek, 1999. - ISBN 9531544085. - str. 277-285. [8] Karač, Zlatko ‘’Bilješke o osječkoj donjogradskoj sinagogi’’ Osječki zbornik, Vol.Vol. 29 No.xx Svibanj 2010. [9] Ministarstvo kulture RH: Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (http://data.gov.hr/dataset/registar-kulturnih-dobara/resource/registar-kulturnih-dobara) [10] Plevnik Božo: “Stari Osijek“, Osijek, 1987. [11] Radović Mahečić, Darja: Arhitektura nakon 1918. godine (https://bib.irb.hr/datoteka/400468.Arhitektura_nakon_1918_tekst.doc ) [12] Sršan, Stjepan: Zapisnici grada Osijeka 1867.-1875. i od 1876.1886. Državni arhiv u Osijeku, 2008. [13] Šmit, Krunoslav, Urbanistička obilježja širenja Osijeka od 18. do kraja 20. Stoljeća, magistarski rad,Arhitektonski fakultet Zagreb,2002.; https://bib.irb.hr/prikazirad?&rad=93339 [14] Valenčiić Božica: Dvorac Mačkamama“, Glas Slavonije’’ 22.9.1994, [15] Živaković-Kerže Zlata: Urbanizacija i promet Osijeka na prijelazu stoljeća 1868.-1918. Osijek,1996. [16] * * * Der Bautechniker, Beč 20.3.1896. [17] * * * Agramer-Zeitung; godista 1896 -1898 [18] * * * Statistički godišnjak Kraljevine Hrvatske i Slavonije, Kr.Zemalj.statistički ured, Zagreb, 1905. [19] * * * http://essekeri.hr/povijest-osijeka [20] * * * http://sib.rtl.hr/sibplus/skidamo-prasinu/11253-kino-urania-remek-djelo-ondasnjearhitekture [21] * * * https://hr.wikipedia.org/

391

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci ili Austrijanci u 19. i 20. stoljeću Sažetak U zamahu graditeljstva u razdoblju od sredine 18. do sredine 20. stoljeća (ustvari do početka II. svjetskog rata) podižu se u Osijeku mnoge zgrade i cijele ulice koje pridonose europskom konceptu urbanizacije i ukrašavaju lice grada. U gradu se odvijaju složeni procesi razvoja, a urbanističkim, arhitektonskim i graditeljskim obilježjima grada Osijeka u značajnom dijelu pridonose pripadnici njemačke i austrijske zajednice iz Osijeka, Slavonije i Hrvatske. Kao imućni građani Osijeka, Nijemci i Austrijanci naručuju izgradnju i financiraju podizanje javnih i privatnih građevina koje – po natječajima – dobivaju u velikom dijelu arhitekti i građevinari pripadnici njemačke i austrijske nacionalnosti. Tako je izgrađen veliki broj kuća za stanovanje, javnih i vjerskih objekata te tvornica u Osijeku – mahom u okviru tadašnjih arhitektonskih kretanja u srednjoj Europi u historicističkom stilu i stilu secesije. Arhitektonska baština osječke secesije zauzima istaknuto mjesto u okvirima hrvatske secesije. Istovremeno pojedini objekti (kino Urania, urbanistički potez Europske avenije, posebice kuća Kästenbaum (Korsky)) čistoćom secesijskog izraza mogu se svrstati u najbolja ostvarenja srednjoeuropske secesijske arhitektonske baštine. Mnoge od ovih građevina (i danas u redovnoj funkciji) su pod zaštitom kao kulturna dobra u Republici Hrvatskoj.

Bekannte Bauwerke in Osijek, die von Deutschen und Österreicher im 19. und 20. Jahrhundert erbaut wurden Zusammenfassung Im Aufschwung des Bauwesens in der Zeit von der Mitte des 18. und der Mitte des 20. Jahrhundertes (eigentlich bis Anfang des II. Weltkrieges) werden in Osijek viele Gebäude und ganze Straßen erbaut, welche dem europäischen Konzept der Urbanisation beitragen und das Antlitz der Stadt schmücken. In der Stadt wickeln sich komplizierte Entwicklungsprozesse ab und den urbanistischen, architektonischen und baulichen Kennzeichen der Stadt Osijek tragen in bedeutendem Anteil auch die Angehörigen der deutschen und österreichischen Gemeinschaft aus Osijek, Slawonien und Kroatien bedeutend bei. Als wohlhabende Bürger von Osijek bestellen die Deutschen und Österreicher den Bau und finanzieren die Erstellung öffentlicher und privater Gebäuden, die – gemäß Ausschreibungen – größtenteils Architekten und Baumeister deutschen und österreichischen Stammes erhalten. So wurde eine große Anzahl von Wohnhäusern, öffentlicher und religiöser Gebäude sowie Fabriken in Osijek erbaut – meistens im Rahmen damaliger architektonischen Richtungen in Mitteleuropa in historizistischem und im Jugendstil. Das architektonische Erbe der osijeker Sezession nimmt eine gehobene Stelle im Rahmen der kroatischen Sezession ein. Gleichzeitig können einzelne Objekte (das Kino Urania, die

392

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

urbanistische Strecke der Europska Avenija, besonders das Haus Kästenbaum - Korsky) durch die Reinheit ihres Sezessionsausdruckes den besten Werken des mitteleuropäischen architektonischen Sezessionserbens zugeordnet werden. Viele dieser Gebäude (auch heute in regelmäßiger Funktion) sind als Kulturgut der Republik Kroatien besonders geschützt.

393

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 377-394 Ivanka Kasumović, Mario Tadić: Poznate građevine u Osijeku koje su izgradili Nijemci...

394

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 395-400 Stjepan Najman: Antun Meisel - sportaš, glazbenik, novinar

Stjepan Najman Ogranak Matice hrvatske u Valpovu

UDK: 796(497.5Valpovo)(091)

Antun Meisel - sportaš, glazbenik, novinar U radu je prikazan doprinos Antuna Meisela sportskom, glazbenom i novinarskom životu Valpova kroz amatersko i profesionalno djelovanje kao aktivni igrač, trener, glazbenik i novinar.

Ključne riječi: Antun Meisel, Hugo, Jovalija, nogomet, igrač, trener, Radio-Valpovo, Mister Harimen.

395

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 395-400 Stjepan Najman: Antun Meisel - sportaš, glazbenik, novinar

Među istaknutim Valpovčanima posebno mjesto zauzima sportaš, glazbenik, zabavljač i novinar Antun Meisel – Hugo. Bio je čovjek širokih pogleda, uvijek spreman za društvo i zabavu bilo koje vrste. Rado je viđen u svim društvima koja je znao oraspoložiti svojim šalama. Iskazao se kao uspješan glazbenik i voditelj skoro svih tadašnjih zabava: sportskih klubova, vatrogasaca, ribiča, obrtnika i drugih. Na području sportskog radio-novinarstva nije imao od koga učiti na lokalnoj razini, ali se i na tom području istaknuo. Rodio se u Valpovu 22. ožujka 1934. godine, gdje završava osnovnu školu. Industrijsku školu upisuje 1948. u Osijeku, koju završava 1951. i stječe zvanje tokara. Paralelno sa školom trenirao je nogomet prvo u juniorima, potom u prvoj momčadi osječkoga Metalca. U Osijeku je stanovao u obitelji Ergotić. Po završetku osječkoga školovanja i igranja u osječkomu Metalcu (tri sezone), vraća se u rodno Valpovo i igra za NK Jovaliju. Zanimljivo je da je i za vrijeme odsluženja vojnog roka igrao, u redovitom natjecanju, u FK Morava u Ćupriji koja se natjecala u tadašnjoj Južnomoravskoj ligi. Antun Meisel-Hugo

Kao jedan od boljih igrača (igrao je na mjestu desnog krila), odlazi u belišćanski Proleter koji je tada igrao u višem rangu natjecanja. Ubrzo se vraća, s još nekolicinom igrača, u Jovaliju, koja je pod vodstvom Dušana Petrovića Duke, stigla do zonskoga natjecanja. S 29 godina života (1963. godine) treneri više nisu računali na njega te odlazi u Petrijevce gdje je igrao još četiri godine. Željan napredovanja i usavršavanja u sportu,

Trenerski tečaj, ZG, Maksimir; Meisel sjedi četvrti s desna

396

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 395-400 Stjepan Najman: Antun Meisel - sportaš, glazbenik, novinar

Meisel kao radijski izvještać sa rukometne utakmice RK Valpovka- Norveška

1965. upisuje Fiskulturni fakultet u Beogradu, Odjel rekreacije. Po završetku fakulteta zapošljava se kao nastavnik fizičkoga odgoja u osnovnoj školi Petrijevci. Pored redovite nastave, pokretač je školskog vrta i izgradnje sportskih terena uz staru zgradu Osnovne škole. Nakon Petrijevaca vraća se u svoje Valpovo i radi u ondašnjoj SOFK-i. Aktivno prestaje igrati 1967. godine, ali ne odlazi iz nogometa, nego trenira nekoliko ekipa iz sela Valpovštine - Ladimirevci, Bizovac i Petrijevci te niže kategorije u Jovaliji. Osamdesetih godina 20. stoljeća izabran je u Predsjedništvo tada već NK Valpovka. U punoj igračkoj zrelosti dobiva poziv iz Dinama (Zg), ali ga odbija jer nije želio ostaviti obitelj i Valpovo. U vrijeme igračke karijere dobio je nadimak Hugo iz jednostavnog razloga – imao je isto prezime kao velikan austrijskog predratnog nogometaša. Naime, Austrijanac Hugo Meisl (1881.-1937.) bio je trener slavnog austrijskog ‘Wunderteama”, nogometne reprezentacije Austrije u razdoblju 1931.-1933. i kasnije slavni nogometni sudac. Kao sportski novinar Antun Meisel je izvještavao za osječke medije i pisao za Sportske novosti (Zg) o sportskim zbivanjima u Valpovštini. Na Radio-Valpovu je radio gotovo od njegova osnutka izvještavajući o sportskim događanjima u Valpovštini. Uređivao je i vodio emisiju Sportski ponedjeljak. Za potrebe emisije oformio je mrežu stalnih i povremenih izvjestitelja iz svih mjesta Valpovštine.

397

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 395-400 Stjepan Najman: Antun Meisel - sportaš, glazbenik, novinar

Kako je bio sklon šali i zabavi, pokrenuo je i uređivao te sudjelovao kao glumac u radio emisiji Magazin smijeha Radio-Valpova. Druga je ljubav našeg Huga bila glazba, sviranje i pjevanje, u čemu je bio pravi virtuoz. Već u ranoj mladosti svira kontrabas i pjeva u sastavu “Karašica”, kasnije “Đuro Salaj”, u kojem su sudjelovali Vlado Han, Adam Pavošević, Ivo Birovljević, Karlo Kobzi, Ivan Mesić i drugi. Uspješno je više puta nastupao kao solo pjevač. Po uzoru na emisije ‘’20 slavnih’’ Bobyja Marottija organizirao je zabavno-glazbene večeri u valpovačkom kinu u kojima je utjelovio lik ‘’Mister Harimen’’ koji je govorio smiješnom mješavinom hrvatskog i engleskog jezika komentirajući aktualna zbivanja lokalne sredine. Meisel kao član zabavnog orkestra

Dobitnik je brojnih priznanja sportskih i inih kolektiva među kojima se ističe Certificate predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta kojeg je potpisao Juan Antonio Samaranch 1994. godine. Nakon završetka radnoga vijeka, 1991. godine odlazi u zasluženu mirovinu te se posvećuje obitelji. Umro je 22. srpnja 2015. godine.

398

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 395-400 Stjepan Najman: Antun Meisel - sportaš, glazbenik, novinar

Antun Meisel – sportaš, glazbenik, novinar Sažetak Antun Meisel – Hugo rado je viđen u sportskim kolektivima Valpova i Valpovštine zbog svoje vedre naravi. U mladosti aktivno se bavio nogometom, a potom i kao trener te dužnosnik u klubu u kojem je ponikao – NK Jovalija/Valpovka. Mlađim generacijama ostao je zapamćen kao sportski novinar i urednik radio-emisije Sportski ponedjeljak Radio-Valpova. Starije generacije Valpovčana ga pamte kao uspješnog glazbenika i voditelja – zabavljača.

Antun Meisel – Sportler, Musiker, Journalist Zusammenfassung Antun Meisel – Hugo war in den Sportkollektiven von Valpovo und der valpovoer Umgebung wegen seiner heiteren Natur gern gesehen. In seiner Jugend war er aktiver Fußballspieler und danach auch als Trainer sowie Amtsträger in dem Club in dem erwuchs – NK Jovalija/Valpovka. Die jüngeren Generationen erinnern sich an ihn als einen Sportreporter und Redakteur der Radiosendung „Sportski ponedjeljak/Sportmontag“ des Radio Valpovo. Die älteren valpovoer Generationen erinnern sich an ihn als einen erfolgreichen Musiker und Moderator-Entertainer.

399

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 395-400 Stjepan Najman: Antun Meisel - sportaĹĄ, glazbenik, novinar

400

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

Prof. dr. sc. Slobodan Tomić Beograd

UDK: 323.15(497.5-3 Srijem=112.2)”17/18”

Život i rad švapske obitelji Kettenbach u NovimŠidskim Banovcima od doseljenja do Velikoga rata Svrha rada bila je da se istraži period dolaska Podunavskih Švaba-protestanata u Zapadni Srijem, u selo Nove Banovce u kojem su oni ostavili neizbrisiv trag u svakom aspektu shvaćanja ljudskog života, rada, stvaralaštva. Taj cilj je ostvaren zahvaljujući brojnim pisanim dokumentima, knjigama posebno, zapisima pojedinaca, sačuvanoj prepisci i kontaktima sa Banovčanima, Švabama i Srbima koji redovno dolaze i posjećuju svoje rodno mjesto.

Ključne riječi: Vojna granica, Švabe-protestanti, naseljavanje, poljoprivreda, pop Uroš, Andreas Kettenbach i sinovi, pustare

401

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

Uvod Novi, Šidski (današnji) Banovci zauzimaju dio područja u Zapadnom Srijemu koji ih po svojim ukupnim geografskim i drugim karakteristikama, može se reći, čine privilegiranim u odnosu na druga susjedna mjesta. Udaljeni su od državne granice sa Republikom Srbijom 7 kilometara. Centralnom ulicom sela prolazi cesta od Šida, preko Orolika, Vukovara prema Osijeku, odnosno preko Orolika prema Vinkovcima. Na tom je putu raskrsnica prema Đeletovcima i tom komunikacijom su povezani s auto-putom Beograd-Zagreb. Na južnom obodu sela prolazi glavna željeznička pruga Beograd-Zagreb. Ime mjesta Banovci spominje se u drugoj polovici 15. stoljeća, točnije 1473. godine.1 Prema nekim izvorima, posebno pisanim dokumentima, prvo naselje u blizini tadašnjih Banovaca i potonjih Novih Banovaca poznato je pod imenom Zavrakinci i ono se nalazilo sjeverozapadno i sa lijeve strane ceste koja vodi u selo Srijemske Čakovce. Kasnije, kada su Zavrakinci napušteni i kada su sagrađeni Novi Banovci, na tom uzvišenom terenu posađeni su prvi vinogradi. Nije precizno utvrđeno kada je to novo naselje osnovano. Prema srpskim izvorima, prvi došljaci se pojavljuju u razdoblju između 1718. i 1730. godine i taj val naseljavanja je najintenzivniji oko 1732. u vrijeme vladavine kralja i cara Karla III.2 Zanimljivo je da u Srijemu postoje četiri mjesta u neposrednom blizini imena Banovci. To su Novi i Stari Banovci na Dunavu kod Batajnice i Novi i Stari Banovci nedaleko od Šida. Drugim riječima, na zapadu Srijema su dva i na istoku dva. Kako se i zašto to dogodilo znanstveno nije raspravljano ni dublje istraživano, ali postoje dokumenti i zapisi s objašnjenjima o porijeklu naziva Banovci, što, međutim, nije predmet ovoga rada. Metodološki, ovaj rad se sastoji iz sljedećih dijelova: uvoda, glavnog dijela i zaključka. Nakon uvodnih napomena u prvoj tezi glavnog dijela raspravlja se o nekim važnijim povijesnim okolnostima naseljavanja Srijema nakon protjerivanja Turaka Osmanlija. U žiži zanimanja je Vukovarsko vlastelinstvo do 1730. godine kada je njime upravljao grof Kuffstein i razdoblje nakon što ga je kupio grof Filip Eltz. Druga teza se odnosi na naseljavanje Podunavskih Švaba u Nove Banovce, čijim se dolaskom 1860. godine Novi Banovci obnavljaju, izgrađuju i šire. S tim u vezi, u trećoj tezi su posebno istaknute poteškoće s kojima su se susretali Švabe-protestanti nakon dolaska u novu i nepoznatu sredinu i njihov oslonac na srpskog-pravoslavnog popa Uroša, koji im je nesebično pomagao da se što prije i bezbolnije prilagode novim uvjetima rada i života. 1

Izgradnjom Novih Banovaca 30. godina 18. stoljeća u neposrednoj blizini, na svega kilometar, selo Banovci dobija prefiks “Stari” i pod tim nazivom egzistiraju sve do početka 20. stoljeća kada su pripali Vinkovačkom kotaru koji se nalazio u to vreme u sastavu Vojne krajine. (Stari Banovci su promijenili naziv u Vinkovački Banovci.)

Srpska pravoslavna Mitropolija Karlovačka, Naklada saborskog odbora, Srpska manastirska štamparija, Sremski Karlovci,1910., 242, 243.

402

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

Četvrta teza je težišna jer najdirektnije osvjetljava život i stvaralaštvo banovačkih Švaba na pustari Ivanci i Đeletovačkoj pustari, kao i u samim Novim Banovcima. Središnje mjesto dano je s punim pravom i s puno odgovornosti Andreasu Kettenbachu i njegovoj obitelji, ne umanjujući doprinos ostalih švapskih i srpskih obitelji u tom selu kada je nazvano Mala Švicarska. U zaključku je istaknuto da je u ovom radu, zbog limitiranog broja stranica, teško dati zadovoljavajući i potpun odgovor na temu života i stvaralaštva ljudi zanimljive pa i specifične etničke, vjerske i kulturne orijentacije. I to u vremenskom okviru od nepunih 100 godina obilježenih s dva svjetska rata, raspadom Austro-Ugarske Monarhije i stvaranjem nove države i niza drugih neprilika koje su ih pratile.

Neke povijesne okolnosti naseljavanja Srijema Posle protjerivanja Turaka Osmanlija iz Srijema carski dvor u Beču započeo je naseljavati i gospodarski obnavljati to demografski opustošeno područje.3 Stoga je dopušteno hrvatskom i srpskom stanovništvu da se tu nasele. Pristizali su u velikim skupinama i najčešće sa sjevera Bosne. Bile su to obitelji i pojedinci koji su neprekidno bježali od Osmanlija, koji su tim područjem vladali više od stoljeća i pol. Dolazak Srba i Hrvata u Srijem se nastavio i u narednim desetljećima. Prateći dolazak Srba u Stare i Nove Banovce kod Šida potrebno je istaknuti da su prvi doseljenici doselili iz Crne Gore i Kosova i Metohije, tj. iz okolice Peći. Iako su Osmanlije i prije Požarevačkoga mira napustile Zapadni Srijem do linije Šarengrad-Morović taj kraj, kao i područje susjedne Slavonije, je još dugo ostao nesiguran zbog možebitnih napada osmanlijske vojske. Zbog sigurnosnih razloga kuće, dvorci i zamci rađeni su prvotno u zabitima, u brdovitim fruškogorskim predjelima koji su bili pogodniji za eventualnu obranu od neprijatelja. I svoja stada stoke su preselili u brdovite predjele kako bi bili manje izloženi otimanju. Tek kada je posve minula opasnost i kada su se mirnodopske prilike i okolnosti podigle na viši stupanj, doseljeno stanovništvo je u Srijemu moglo birati mjesta za izgradnju novih naselja. Zemlja je davana onima koji su se na njoj naselili i zadržali te pri tome ponudili i najvišu cijenu. 3

“Srem je doduše najmanji, ali najplemenitiji, najplodniji i najbolji deo Kraljevine. Čitav predeo je leto u perivoju u kome umilna priroda kao da se šali i smeje. Ona izobilno ukrašava brežuljke i doline probranim, šarenim i mirisnim cvećem, rastinjem i biljem, čijoj se množini i raznolikosti treba diviti; a i plodnost tla je tolika da mu je potreban svega jedan pogled sunčev pa da mu iz krila niknu sve vrste plodova. Med i mleko potekli bi tim krajem kad bi stanovnici u njemu bili mnogobrojni i vredni. ...Ta prostrana ravnica jezgro je Srema; masnoća njezina tla čini da sva žita više rastu i više ploda donose nego u Slavoniji. A i sremski seljak jede hlebac od čiste pšenice, i uopšte ne jede kukuruzni (von Mayss oder Kukerus) kao slavonski, bosanski, hrvatski ili štajerski. Satima se putuje između sve samih dobro obrađenih polja, na kojima rodi toliko pšenice, kukuruza, prosa, graška, dinja i drugih plodova, da bi se u slučaju loše žetve čitava Nemačka mogla izobilno snabdeti.” (Vidi opširnije: Fridrih Vilhelm fon Taube, Istorijski i geografski opis KRALJEVINE SLAVONIJE i VOJVODSTVA SREMA kako s obzirom na njihove prirodne osobine tako i na njihovo sadašnje ustrojstvo i novo uređenje u crkvenim, građanskim i vojnim stvarima, Matica srpska, Novi Sad, 1998., 190, 191 i 192.; Originalni naslov: Friedrich Wilhelm von Taube, Historische und geographische Beshreibung des Königreiches SLAVONIEN und des Herzogthumes SIRMIEN, usw., I, II, III Bücher , Leipzig, 1777. / 1778.

403

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

Poslije takve podjele zemlje i imanja tu su se stvorile sasvim nove vlasničke okolnosti zasnovane na pravnim principima. Tako je npr. barun Offeln postao vlasnik Srijemskih Karlovaca, Srijemske Kamenice i Slankamena. Grof Odweier kupio je posjed Batajnicu, a biskup Bamberga, grof Schönborn naslijedio je 1728. posjed Zemun (Semlin). Grofovi Pejačević kupili su i dobili od Bečkoga dvora Srijemsku Mitrovicu i Rumu. Vlasnik vlastelinstva Čalme bio je grof Janković. Posjedi Banoštor i Čerević pripali su grofu Čoteku. Vlastelinski posjed Vukovar dobio je grof Kuffstein, koji je kasnije pripao izbornom knezu i nadbiskupu Mainza, grofu Philippu von Eltzu (...die später vom Kurfürsten und Erzbischof von Mainz, dem Grafen Philipp von der Eltz, erworben wurde). Nešto ranije je vlastelinski posjed Ilok dobio nećak pape Inocenta XI.4, knez Odescalchi, koji je dobio i titulu vojvode od Srijema. Godine 1745. je na području Srijema uspostavljena Vojna krajina5. Obuhvaćala je desetine kilometara širok pojas koji se protezao duž Save sve do Zemuna, a od tuda sjeverno od Dunava do Srijemske Kamenice. Vojna krajina je bila pod neposrednom upravom Ratnoga vijeća u Grazu (do 1743.) te potom Dvorskog ratnog savjeta u Beču. Uspostavljena je u 16. stoljeću kao posebna obrambena linija u vrijeme prodora Turaka Osmanlija i migracije naroda od strane hrvatskoga plemstva i Habsburške Monarhije6. Stanovništvo Vojne krajine bili su seljaci i zanatlije, koji su u slučaju potrebe pozivani, uz graničare / vojnike, za obavljanje posebnih vojnih zadataka. Graničari su prema graničarskom statutu imali propisana prava i obaveze. Izvan Vojne krajine u drugom dijelu Srijema živjeli su zemljoradnici, nadničari, kao i brojni obrtnici i trgovci. Doseljavanje njemačkog stanovništva u Srijem nije teklo sistematično kao npr. u južnoj Mađarskoj, tj. u Banatu i Bačkoj. Problemi su bili u tome što su južniji predjeli do Save bili močvarni i neprohodni te još desetljećima nakon izgona Turaka Osmanlija iz ovih krajeva nisu bili pogodni za obrađivanje, pa samim tim i naseljavanje. Unatoč toj činjenici, u vremenu od 1780. do 1820. u Srijemu počinje jači val naseljavanja njemačkih kolonista, tj. Podunavskih Švaba-katolika, a potom i manjeg broja protestanata. 4

Papa Inocent XI. (16. 5. 1611.—12. 8. 1689.) rođen je kao Benedeto Odeskalki. Papa je bio od 21. 9. 1676. do svoje smrti 12. 8. 1689. Poznat je kao “Spasitelj Mađarske”. Tijekom svog pontifikata smanjio je poreze u Papinskoj državi. Smatra se jednim od najvećih papa u 17. stoljeću; poznat je po svojoj pobožnosti. Bio je veoma obrazovan čovjek svoga vremena. Godine 1626. umire mu otac i on ostaje s majkom, sestrom Lukrecijom i bratom. Godine 1630. je jedva preživeo epidemiju kuge od koje tada umire njegova majka. Posle završene pučke škole 15-godišnji Benedeto je prešao u Genovu da radi u obiteljskom poslu kao šegrt. Više puta se selio u Rim da bi izučavao građansko pravo. Na konklavi je 21. 9. 1676. izabran za novog papu i naslednika pape Klimenta X. Uzeo je ime Inocentie XI. u čast pape Inocentija X. koji ga je proglasio za kardinala 1645. godine. (/www.google.rs/searchsite=&source=hp&q=papa+inoćentije+xi&oq=p&gs_l=hp).

Vojna krajina je obuhvaćala krajnju jugoistočnu ivicu Austrijske Monarhije i dijelila ju je od Otomanskog Carstva. Stanovnici toga područja su graničari, i to prvenstvno vojnici, a u mirnodopskom vremenu i zemljoradnici. (Opširnije: Spiridon Jović, Etnografska slika slavonske vojne granice, Čigoja štampa, Beograd, 2004., 15; Mirko Valentić, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849. – 1881., Zagreb, 1981, 11-21.)

M. Valentić, Vojna krajina i pitanje…, n. dj., 11-21.

404

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

U graničnom pojasu nalazila su se samo dva evangelička mjesta, čiji stanovnici su došli direktno iz Njemačkoga Carstva. Na istočnoj strani je Nova Pazova, a u zapadnom dijelu Srijema Novo Selo kod Vinkovaca. Nova Pazova bila je u nadležnosti 9. granične regimente s komandom u Petrovaradinu, a Novo Selo u nadležnosti 7. Slavonskobrodske regimente. U ostalim mjestima u Srijemu njemački doseljenici bili su katoličke vjeroispovijesti. U “hajmatknjigama” (Heimatbücher) navode se primjeri naseljavanja Švaba-katolika u Vukovar iz Prigrevice7, između 1835. i 1850. godine. Radi se oko 300 obitelji koje su naselile i osnovale Švapsko brdo u Vukovaru. Švabe su u Sotin došli iz Bačkog Novog Sela koje se smatra najstarijim švapskim naseljem u Bačkoj. Znatno ranije, već 1818. godine bilo je i nekoliko švapskih obitelji u Lovasu i u Opatovcu. U Berak i u Tompojevce, naselja u grofoviji Eltz, došli su 1835. iz Bačkog Novog Sela, zatim Plavne i Parabuća u Bačkoj. Tokom 1855. godine osam obitelji se doselilo u Tovarnik, u Ilaču su tri obitelji iz Bačke Palanke doselili 5 godina posle naseljavanja Novih (Šidskih) Banovaca. U Svinjarevce su prve obitelji stigle iz Apatina, dok su prve Švabe-katolici došli u Orolik iz Veprovca8, Obrovca i Bajmoka9. U selo Nijemce tri protestantske obitelji useljavaju 1844. godine. Međutim, kao i u Grgurevcima na Fruškoj Gori nisu dobivali zemlju u posjed. Kod tih sporadičnih migracija stanovništva koje su uslijedile po dobivanju dozvole da se protestanti mogu naseljavati i u Srijemu, Švabe u Novoj Pazovi i u Novim Banovcima kod Šida odigrali su veoma značajnu ulogu, jer su imali razvijen kolonizatorski sluh i razvijenu empatiju prema novodoseljenima što je bilo neusporedivo s drugim mjestima. Nova Pazova je nastala 1791. doseljavanjem nekoliko obitelji koje su došle iz Württemberga. Protestantsko stanovništvo intenzivnije pristiže poslije 1860. godine.10 No, kako je vrijeme odmicalo mnoge obitelji koje su bile rodbinski povezane, pod pritiskom raseljavanja su se skoro i razrodile. To je naročito očito kod obitelji Schumacher iz Nove Pazove i obitelji Kettenbach iz Novih (Šidskih) Banovaca. Nakon

Prigrevica je selo u zapadnoj Bačkoj, danas u sastavu općine Apatin, ranije se zvalo Batschsentiwan.

Selo Veprovac je 1950. promijenilo ime u Kruščić po narodnom heroju Vukmanu Kruščiću (1909.-1942.). Na mađarskom jeziku selo je poznato kao “Vepröd”, a na nemačkom “Weprovatz”. Mjesto se danas nalazi u Republici Srbiji u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini u opštini Kula u Zapadnobačkom okrugu.

Selo Obrovac se nalazi u Južnobačkom okrugu, Općina Bačka Palanka, a mjesto Bajmok u Sjevernobačkom okrugu, Općina Subotica.

Tokom 1860. carski dvor u Beču je službeno dozvolio Švabama-protestantima da naseljavaju Srijem. Do tada su se tu mogli doseljavati samo Nijemci katoličke vjere. U vrijeme protureformacije, čiji nositelj je upravo Habsburška Monarhija, to je bilo i razumljivo. Mađarski protestanti odvajkada su paktirali sa Osmanlijama, a i erdeljski Sasi u svojoj “autonomnoj oblasti”, tj. Kneževini Erdelj sa sultanom u Stambolu da bi sačuvali relativnu samostalnost tokom 160 godina vladavine Turaka Osmanlija i Mađarskoj. Car Josip ІІ. je tzv. Carskim ediktom izjednačio i protestante te dopustio stvaranje zemljoradničkog staleža, “paoriju sopstvene duše”, kojoj je zemlja izvor kulturne i moralne snage. Josip ІІ hoće da stvori od paora poseban tip kulturnog čoveka kome je zemlja religija, domovina i poezija ( Jankulov). Zoran Žiletić, NEMCI U VOJVODINI*http:// www.drustvosns.org/nemacka%20manjina/tekst/nemci%20u%20vojvodini.html

405

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

revolucionarnih zbivanja 1848./1849. formalno kmetovi postaju vlasnici stečenih imanja te zemlju postepeno kupuju. Razlozi koji su pokretali njemačko stanovništvo da napuste svoj zavičaj svugdje su isti. Kod Podunavskih Nijemaca, po običajnom feudalnom pravu najstarijem sinu ostavljano je cjelokupno imanje. Ukoliko nisu mogli kupiti zemlju i za mlađe sinove, što je najčešće i bio slučaj, ovi su morali da prihvate izučavanje nekog zanata ili da odu s imanja. Posljedica sve veće potražnje zemlje bio je enormni rast cijena, i to ne samo u krajevima koji su naseljeni Podunavskim Nijemcima nego i u svim drugim mjestima u južnoj Mađarskoj, npr. Bačkoj, koja su istodobno naseljena stanovništvom različitih nacionalnosti i vjerskog opredjeljenja. Zbog toga se naseljavanje usmjeravalo na područja preko Dunava, tj. prema Srijemu i Slavoniji, gdje se još uvijek mogla kupiti zemlja po povoljnim cijenama. Za odlazak preko Dunava odlučivali su se siromašniji seljački sinovi, nadničari, a bilo je i zanatlija. U takvom položaju bio je i kolar Andreas Kettenbach iz Bulkesa11, koji je doselivši se u Srijem ubrzo postao predvodnik - vođa prve grupe naseljenika Podunavskih Nijemaca protestanata.

Naseljavanje prvih Švaba u Nove Banovce Kada su se prve švapske obitelji doselile u Nove Banovce 1859. godine, okolna sela su bila već društveno organizirana i razvijena. Nakon doseljenih Srba u pogranično područje Srijema tu su pridošli Hrvati-katolici iz Bosne nazvani Šokci. Istodobno je u Tompojevcima, Tovarniku i Nijemcima stanovalo nekoliko njemačkih obitelji. Prvi njemački doseljenici protestantske vjere stigli su 1859. u Nove Banovce, i to su kolar Andreas Kettenbach i njegov šogor, seljak Sebastian Grumbach. Vijest o tome proširila se južnom Mađarskom, tj. Bačkom, poput vatre i u nevjerojatnom broju pokrenula stanovništvo. Prateći život kolara Kettenbacha bitno je naznačiti da je još prije revolucionarne 1848. godine napustio roditeljsku kuću u Bulkesu i preselio se u južnu Mađarsku, tj. Banat, gdje mu se nisu ispunila očekivanja. Stoga se vrlo brzo vratio nazad u Bulkes te 1859. nakon odobrenja useljavanja protestanata u Srijem i Slavoniju kreće od Bačke Palanke preko Dunava u Banoštor12. Tu je najvjerojatnije kupio zemlju, ali poslije saznanja da u unutrašnjosti Srijema postoje još povoljnije mogućnosti opozvao je svoju preuranjenu kupovinu i krenuo sa sinom i šogorom Grumbachom u potragu za povoljnijim naseljavanjem. Put ih je vodio od Iloka preko Erdevika u pravcu Šida. Jašući na konjima odmarali su se u pojedinim mjestima, gdje su već i živjele neke njemačke obitelji od kojih su dobivali podatke o zemlji, o ljudima, o cijenama, društvenim i drugim bitnim životnim prilikama. Tako su saznali da se u Kraljevini Srbiji i Bosni, dijelu 11

Danas mjesto Maglić (Bački Maglić) u općini Bački Petrovac u Vojvodini, njemački naziv mjesta je Bulkes, mađarski Bulkesz ili Bulkeszi

Banoštor je naselje u općini Beočin u Južnobačkom okrugu u Vojvodini.

406

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

Osmanskoga Carstva, zemljišne parcele mogu kupiti povoljnije. Odlučili su da krenu put Bosne preko Rače pa da se u Semberiji u okolici Bijeljine konkretnije upoznaju sa situacijom na terenu. Međutim, kada su to obavili nisu bili zadovoljni onim što su vidjeli i čuli, a naročito je negodovao sin Kettenbacha. On je otvoreno rekao da ne želi ići u tu divljinu, gdje bi bili izloženi učestalim razbojničkim napadima i opasnostima koje vrebaju na tom, kako su procijenili negostoljubivom području. Cijena zemlje je zaista bila jako niska, dakle za malu svotu novca moglo se kupiti zemlje u neograničenoj mjeri. Međutim, odustali su od plana i vratili se u Srijem teško prohodnim putovima shvativši da njihov “poduhvat” nije bio bezopasan. Čim su kod Rače prešli Savu krenuli su zapadno u pravcu Šida i Tovarnika, gdje je već bilo nekoliko njemačkih obitelji. U kontaktima s njima saznali su da u susjednim mjestima Ilači i u Novim Banovcima postoje sigurne i veoma razložne mogućnosti za naseljavanje. U Ilači je kolar Kettenbach prihvatio prvu priliku da kupi kuću i kao zanatlija računao je da su u tom selu povoljni izgledi da nastavi svoj posao. Međutim, njegov šogor Grumbach nije želio ostati u Ilači pa je predložio da pođu u susjedne Nove Banovce.

Prijateljstvo sa srpskim popom Urošem i doseljavanje novih obitelji U tom srpskom selu, u Novim Banovcima prvi kontakt su imali s pravoslavnim svećenikom, ili kako su oni kasnije pričali, potom i zapisali, “sa srpskim popom Urošem”. Zbog nepoznavanja srpskog jezika njihova je komunikacija bila otežana. No, do nekog “šeprtljavog” razumijevanja ipak je došlo. Došljaci su se iznenadili kako ih je pop Uroš vrlo prijateljski primio i s koliko razumijevanja je prihvatio njihov položaj i molbu. Pop je već bio obaviješten o doseljenim Podunavskim Švabama u Bačkoj i razmišljao je da dolazak nekoliko švapskih obitelji može pokrenuti mnoge aktivnosti u selu, a naročito unaprijediti obradu zemlje što bi rezultiralo i većim prinosima u poljoprivredi. Već u ovom prvom kontaktu pop im je obećao pomoć oko kupovine zemlje, te im je ponudio prenoćište, smjestio njihove konje u štalu, a mještanima je rekao da će, ukoliko se bilo što dogodi njegovim gostima, oni biti odgovorni. Imao je razloga za brigu, jer u tim okolnostima i u to vrijeme smatralo se ljudskom vrlinom uspjeti ukrasti konja, a ne biti u toj radnji otkriven i uhvaćen. U krajnjem ishodu obje strane su bile zadovoljne. Ubrzo je nađena mogućnost njihovog naseljavanja pod povoljnim uvjetima i napravljen je dogovor i plan koji je tokom zime detaljno analiziran i dobro procijenjen. Već sljedeće godine u jesen su stigle dvije njemačke obitelji i oni su bili pokretač mnogih drugih obitelji koje su za njime krenule. Trebalo je još u Bulkesu obaviti i unovčiti jesenju sjetvu. I kada je i to završeno, obitelji kreću na put 1. listopada 1860. godine. U koloni je bilo četvoro kola s konjskom zapregom, natovarenim pokućstvom i alatom. Tako su stigli i u Nove Banovce. Prvi mjeseci po dolasku u Nove Banovce bili su po mnogo čemu karakteristični s dosta problema: trebalo je riješiti pitanje smještaja, krčenja i kultiviranja zemljišta, pripreme ogrjeva i namirnica za zimsko razdoblje i slično. 407

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

I kao što to biva u životu upravo kada su mislili da su riješili neke veće probleme, iskrsnuli su novi. Bilo je razočarenja i mnogo brige, naročito po pitanju pripreme zemljišta za sjetvu. Parcele su prvi put preorane i na tim tek iskrčenim parcelama i u nepovoljnim vremenskim uvjetima prinosi su bili dosta skromni. Čak su i naredne godine bile po tim pitanjima nepovoljne. Ali ljudska upornost, marljivost i snalažljivost u prirodi i u novim životnim okolnostima dala je rezultate. U Novim Banovcima u vrijeme naseljavanja Podunavskih Švaba mjesni načelnik, kojeg su birali Srbi bio je knez sela. Međutim, stvarnu vlast u selu imao je pop Uroš, jer su mnogi stanovnici sela bili nepismeni pa se knez seoski morao oslanjati na pomoć popa za mnoge kancelarijske poslove. Pop Uroš je u svojoj parohiji bio i duhovni i svjetovni izvršni organ. Po shvaćanju švapskih doseljenika, na osnovu dokumenata koje su objavili u više svojih knjiga, ti su odnosi u selu bili veoma neobični, ali su se uskoro pokazali i njima kao vrlo pozitivni. Jedna epizoda, koja se dogodila prve godine naseljavanja Švaba u Nove Banovce to na vrlo slikovit način i ilustrira13. Prilikom jedne svinjokolje koju je u svom novom zavičaju organizirao, Sebastian Grumbach je počastio susjeda kobasicom koja je bila vrlo ukusna i sasvim drugačija u odnosu na one koje su spravljali domaći Srbi. Brzo se pročulo u selu da su kobasice napravljene po švapskom receptu mnogo ukusnije. I još brže se dogodilo da je Grumbach jedne večeri dobio brojne neočekivane goste. Bila je to ustvari jedna grupa razularenih momaka koji su zatražili da ih gazda posluži kobasicom i rakijom. Da su njihovi zahtjevi bili stvarni i nedvosmisleni potvrdio je postupak zabadanja nekoliko noževa u stol. Uplašenom došljaku Grumbachu nije u tom slučaju ništa drugo preostalo, nego da svojim nasrtljivim i opasnim “gostima” učini po volji. Tek poslije ponoći završila je ta pijanka propraćena galamom i neredom napitih i neodgojenih momaka. Ali na tome nije završilo, jer se momcima to dopalo s obzirom da su počašćeni kako su i očekivali i na razini koja je za njih bila nešto sasvim novo u odnosu na sve na što su navikli. Pa zbog toga nije prošlo puno vremena i oni su ponovo posjetili Švabu Grumbacha koji je sa velikom zabrinutošću zaključio da se njegove ionako nedovoljne zalihe brzo tope, nestaju i da se nešto s tim u vezi mora poduzeti. Obratio se u svojoj nevolji s punim povjerenjem popu Urošu i vjerno mu opisao što se sve to kod njega događalo. U to vrijeme za Grumbacha nije ni bilo neke druge autoritativne osobe ni organa kome bi se mogao obratiti i očekivati da mu pomogne. U prvi mah pop nije mogao da povjeruje u sve što je čuo. Ali kada je shvatio da se ne radi o nekakvoj šali nego o istinitoj priči o izgredu i bezobzirnom odnosu i postupcima grupe mladića toliko je bio bijesan da mu je lice odjednom pocrvenjelo kao da će eksplodirati. Odmah je zamolio Grumbacha da nikome ne povjerava njihov razgovor. U slučaju da se nepozvani gosti još jednom pojave, pop je zamolio da mu Grumbach odmah po nekom pošalje poruku. I nije potrajalo dugo, momci su se i po treći puta pojavili kod gostoljubivog domaćina. I dok je Grumbach na 13

Može čak poslužiti i kao načelo ili princip za pedagoško-andragoška, sociološka i druga znanstvena istraživanja!

408

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

uobičajen način svoje goste služio u jednom momentu je izašao i sa svojom kćerkom ušao u prednju sobu odakle je kćerku spustio kroz prozor na ulicu i poslao je popu. Čim je pop primio poruku vrlo brzo se pojavio na kuhinjskim vratima Grumbachove kuće gdje je zatekao gozbu seoskih mladića. I to što se dogodilo u sljedećem trenu ostavilo je Grumbacha bez daha. Pop se munjevito bacio na uspaničene i pomalo pripite momke i tako je snažno udarao po njima dok nije i posljednji pobjegao sa “scene” kroz prozor ili vrata. Tako pokazujući svoj autoritet pop je kod Švaba postigao jedno poštovanje i divljenje. Svakako, nakon ovog neuobičajenog svećeničkog čina, uznemiravanju Švaba u selu je zauvijek došao kraj. Štetu koju su mladići napravili morali su tako nadoknaditi što je svaki od njih donio Grumbachu po jedno prase. Od tog vremena pop Uroš je u očima domaćih Švaba postao nesporan autoritet sela, a često i njihov jedini oslonac od kojeg su mogli očekivati svaku vrstu pomoći.

Život u novim okolnostima Prinosi zemlje koju su pridošli Nijemci prvih godina iskrčili bili su skromni ili kako se to u seljačkom žargonu kaže, “veoma mršavi”. I ljudi i životinje bili su radi toga manje-više izloženi dužim oskudicama. Doseljenicima koji su dolazili kasnije, a bili su to pretežno rođaci i susjedi prvo pridošlih obitelji, bilo je već lakše, jer su se oslanjali na njihova znanja i iskustva. Međutim, ni oni nisu bili pošteđeni da puno uče i nauče kako se vodi seljačko domaćinstvo u ovako specifičnim okolnostima. I pošto su se konačno otvorila vrata useljavanju protestanata u Srijem, njihov pravac kretanja već je bio definiran. Sjeverni plodni dio srijemskog lesa bio je podijeljen Švabama-katolicima koji su u Srijem pravovremeno stigli i sudjelovali u podjeli postojećih velikih posjeda. Na jugu je Vojna krajina koja je svojim statutom u sebe uključivala i Posavinu bila jedva moguća za naseljavanje. Nekoliko šansi moglo se naći samo na prostoru koji je bio između ova dva područja, kao npr. u Novim Banovcima i u nekim drugim mjestima. Istodobno, u sjevernom dijelu Srijema počelo je izjašnjavanje protiv useljenja protestanata, prije svega u većim hrvatskim katoličkim naseljima kao što su bili Inđija, Ruma, Erdevik, Lovas, Tovarnik, Sotin, Švapsko brdo u Vukovaru i drugim mjestima. U tim mjestima prihvaćena su pravila i principi o veličini pojedinačnih imanja koje seljaci protestanti iz navedenih razloga nikada ne bi mogli ostvariti. Zbog svega navedenog, banovačke Švabe-protestanti su s pravom bili zabrinuti u smislu kako obaviti najnužnije poslove u vezi sa smještajem svojih obitelji i gdje smjestiti prinose prve sjetve ozime pšenice. Zima se približavala i oni su postajali svjesni svoje osamljenosti i napuštenosti. Zbog tih briga koje su bile veliko opterećenje nisu imali vremena da se pozabave crkvenim poslovima, pa je tek pred sam Božić iskrsnulo i to pitanje. Trebali su se prvi praznični dani negdje obilježiti, slaviti. I koga konzultirati, s kim razgovarati ako ne s popom Urošem. Zamolili su ga da im on održi Božićnu liturgiju po pravoslavnom obredu, ali on to nije prihvatio s obzirom da je takav obred nedopustiv po propisima 409

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

pravoslavne crkve. Stoga im je ponudio alternativu i predložio da sami obave službu u pravoslavnoj crkvi sv. Petke. Naravno, takva bratska ponuda je odmah prihvaćena i Švabe-protestanti su se okupili u crkvi na prvi dan Božića. Služba je prvo počela pjevanjem “s neba iz visine, dolazim ovamo...”, a Andreas Kettenbach je potom počeo s molitvom poslije koje je uslijedilo čitanje Evanđelja po Luki, Glava 2. Poslije druge pjesme održana je i kratka homilija.14 Nakon završne pjesme po ustaljenom redoslijedu obavljena je zahvalna i blagoslovna molitva. Time je i završena prva evangelistička Božja služba u novom zavičaju, tj. u Novim Banovcima. Pop Uroš je nazočio toj Božićnoj svečanoj liturgiji i bio je izuzetno impresioniran, pa je zamolio Kettenbacha da narednih dana ponovi još jednom tu službu Božju.

Pustare Ivanci i Đeletovci u Kettenbachovu zakupu Andreas Kettenbach (senior) preuzeo je pustare Ivanci i Đeletovci u zakup od vukovarskog grofa Eltza.15 Bio je kolar, seljak i mlinar, a u Nove Banovce je doselio 1865. sa svojim bratom Jakobom Kettenbachom iz Bulkesa u Bačkoj. U prvo vrijeme nakon ženidbe je osnovao svoj dom i odmah je počeo surađivati s nadničarima u šumama koji su radili na njihovom krčenju. Prodavao im je kruh, pšenično i kukuruzno brašno, slaninu, mast i druge životne namirnice i potrepštine koje je svojim kolima dovozio izravno u šume na mjesta gdje su nadničari radili. Tako je započeo svoj život i rad prodavanjem životnih namirnica šumskim radnicima. Da bi mogao redovno isporučivati i prodavati bijelo i kukuruzno brašno izgradio je u Šidskim Banovcima mlin na parni pogon. Kao mlinar radio je 10 godina i na taj način stekao imetak kupivši 10 jutara zemlje. U šumama je upoznao veleposjednika Hermana koji mu je ponudio dobar posao sa zemljom oranicom koju je uzeo u zakup od grofa Eltza na pustari Ivanci. Posjed je bio velike površine, približno 3.000 jutara oranice, pašnjaka i livade. U radove je Kettenbach uključio i svoja tri sina od kojih su dvojica po zanimanju bili seljacizemljoradnici, a treći je bio tipograf i knjigoveža, te je preuzeo poslove knjigovodstva neophodno potrebne kod tako velikog zemljoradničkog gazdinstva. Braća koji su bili zemljoradnici, prionuli su na rad sa zemljom, a ovaj treći, pored knjigovodstva obavljao je i niz drugih obaveza u vezi sa životnim i drugim okolnostima na pustari. Andreas Kettenbach, senior, je kao glavni zemljoradnik i gospodar davao instrukcije za realizaciju planiranih poslova, a njegovi sinovi su bili izvršitelji očevih naređenja. Stari Kettenbach je bio odgovoran pred zakupcem ove pustare – veleposjednikom Hermanom, koji je pustaru uzeo u arendu. Arenda je iznosila 10 do 15 guldena, a koju godinu kasnije i nešto više, i do 20 guldena. 14

Homilija (lat. homilia od grč. homilia – druženje, opštenje). 1. U ranom krišćanstvu, jednostavno izlaganje vjerskih istina namijenjeno poučavanju vjernika. 2. Propovijed kojom se tumači neko mjesto iz Biblije. (Ivan Klajn / Milan Šipka,Veliki rečnik stranih reči i izraza, Prometej, Novi Sad, 2007., knjiga 1, 1416.

Svjedočanstvo o tome ostavio je Paul Nadih, arhitekta iz Novih Banovaca i bliski rođak Andreasa Kettenbacha. Njegov tekst je za ovu priliku djelimično redigiran i stilski izmijenjen na nekim mjestima, ali u cjelini gledano treba ga prihvatiti kao originalan.

410

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

Dva starija brata su bili zemljoradnici i oni su stanovali u selu Banovcima sa svojim porodicama. Andreas je bio najstariji brat i imao je devetoro djece. A drugi brat Filip je imao četvoro djece koji su živjeli na pustari. Djeca, Andreasa juniora i Filipova nisu ništa obavljali od poslova, nisu radili, već su se vozikali fijakerom od pustare Ivanci do Banovaca i obratno. Djevojke, kao gospođice oblačile su lijepe haljine nedjeljom, a i dječaci, kao mladi gospodari, lijepo su se oblačili i šetali s djevojkama. Nedjeljom je bilo redovno Bogosluženje u crkvi, odlazili su u crkvu da se mole Bogu i da pjevaju, a poslije podne su išli u nedjeljnu školu za djecu gdje su učili pjevanje i recitiranje pjesama i to je bilo uobičajeno.

Obilježje proizvodnje Ova ogromna površina zemlje obrađivana je s konjima i malim plugovima, radili su i biroši sa volovima, a stjecanjem novca Kettenbachovi su kupovali traktore sa željeznim plugovima, kako bi kvalitetnije i brže mogli da pooru i pripreme zemljište za sjetvu. Zahvaljujući tome, prethodne livade su duboko orane i dobivane su veoma kvalitetne oranice. Sijali su kukuruzne sorte “Činkvantin” koje su uspijevale u podvodnom zemljištu, jer odvodnjavanje još uvijek nije bilo obavljeno, pa se zemljište sporo sušilo. Tek je u svibnju bilo moguće zasijati površine kukuruzom i upravo ovom ranom sortom “Činkvantin” čiji su klipovi bili nešto manji, ali zrno tog kukuruza bilo je odlične kvalitete za ishranu stoke. Kettenbachovi su osnovali i stočni fond za taj imetak. Imali su krave, bikove, volove, konje i mazge. U ergeli su dobro gazdovali. Konjima su i dalje obrađivali njive i uvijek su imali kvalitetne usjeve i dobre prinose pšenice, kukuruza, grahorice i repe. Tako je to išlo s obrađivanjem zemlje na Ivancima do 1893. u kojoj dolazi do promjene vlasništva jer Kettenbach uzima od Hermana u zakup svih 3.000 jutara. Od tada na Ivancima gospodare Kettenbachovi iz Novih Banovaca. Podiže i nove objekte na Ivancima: konjušnice i štale za krave, zgrade-kuće za radnike i njihove obitelji, koji su živjeli na pustari. Imali su i školu sa učiteljem koji je predavao djeci u školi, tako da su djeca naučila čitati i pisati. Stambene zgrade za stanovanje imali su njegovi sinovi s obiteljima, jer su oni vodili posao i morali su stanovati na pustari. Upravna zgrada s blagajnom za isplatu radnika također je bila podignuta u sklopu gazdinstva Ivanci, jer trebalo je redovno isplaćivati radnike, kočijaše i ostalo osoblje. U toj zgradi bilo je i knjigovodstvo, koje je vodio Petar Kettenbach koji je i isplaćivao radnike i kočijaše. Na pustari je radilo mnogo radnika, po nekoliko stotina, posebno za vrijeme branja kukuruza, kao i stalnih radnika i biroša. Sve isplate radnicima, birošima, čuvarima usjeva, učitelju, kao i sve financijske poslove u vezi obaveza prema državnim organima (vlastima) obavljao je Petar Kettenbach. Također je vodio računa o cjelokupnoj prodaji pšenice, kukuruza i drugih proizvoda, jer se sve to utovarivalo u “Ćiru”, vlak koji je 411

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

prometovao od Šida do Vukovara, a u vukovarskoj luci “Dunav” roba je istovarivana iz vagona i utovarivana u šlepove. Svi članovi obitelji Kettenbach su u Banovce odlazili samo u izvanrednim slučajevima, a ostalo vrijeme su provodili na Ivancima. Na pustari u Ivancima trošila se ogromna količina bijelog i kukuruznog brašna. Bilo je mnogo redovnih i sezonskih radnika, trebalo je kopati kukuruzna polja, mnogo se radilo, a trebalo se i jesti. Zbog toga je i bila velika potrošnja brašna koje je stizalo iz mlina u Šidskim Banovcima, iz mlina koji je bio u vlasništvu Andreasa Kettenbacha seniora. Tijkom 1915. u zakup su Kettenbachovi uzeli i Đeletovačku ili Gornju pustaru, kako su je Banovčani najčešće i nazivali. Kupili su 500 jutara zemlje oranice od grofa Eltza. Ta je zemlja bila kvalitetnija od one u Ivancima, a udaljenost od Šidskih Banovaca bila je oko 4 kilometra. Na Gornjoj pustari (što je sasvim logičan naziv, u odnosu na Ivance koje su neki nazivali Donjom pustarom, naravno u odnosu na selo Šidske Banovce, prim. prof. ST) gazdinstvo je posebno vođeno. I ovdje su bili sagrađene štale za konje i krave (Švabe su to zvale u prijevodu na srpski jezik konjarnici i kravarnici, prim. prof. ST), šupe za plugove, alat i dr. što je služilo za obradu zemlje.

Umjesto zaključka Obitelj Andreasa Kettenbacha je ostavila neizbrisiv trag u životu stanovnika Novih Banovaca ali i okolnih pustara. Samo da spomenemo parni mlin koji ih je brašnom i drugim proizvodima desetinama godina snabdijevao, pa uvođenje mehanizacije za obradu zemljišta, sadnja i podizanje vinograda i voćnjaka, bušenje bunara, kopanje kanala i sl. Skoro da nije bilo obitelji u selu koja, pod utjecajem Švaba nije uzgojila vinograd. Najpoznatije sorte vinove loze pristizale su u selo s različitih terena (krajem 19. stoljeća iz Srijemskih Karlovaca i istočnijih predjela Fruške Gore) gdje su već dale rezultate pa je i vino kojeg su Banovčani proizvodili bilo po kvaliteti veoma poznato. Neke sorte, kao slankamenka, bijela i crvena ružica (dinka), portugizac, bijela i crvena plemenka, talijanski i rajnski rizling, silvanac, traminac, frankovka, burgundac, muškat hamburg, sauvignon, “francuz(ica)”,delivara i sl. njegovale su se do nestanka posljednjih vinograda u selu. Uvode se i odgajaju nove rase svinja, krava, konja a meso i drugi proizvodi se izvoze u krajeve odakle su došle Švabe. Prva industrijska postrojenja podižu Švabe. U Novim Banovcima sagrađen je parni mlin, prerađuje se kudjelja, gaji se svilena buba, pojavljuju se prvi traktori, mašine za vršidbu pšenice. Dolaskom Švaba kuće u selu su pokrivane trskom i šindrom. Krajem 18. stoljeća počinje upotreba cigle i crijepa. Ako pogledamo tlocrt (plan) Novih Banovaca (detalji u Atlasu vukovarskog vlastelinstva 1733.) uočava se da su predviđene široke ulice sa 412

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

drvoredima (lipa, dud, orah, divlji kesten, ponegdje i bagrem). Po ataru, na livadama bušeni su bunari. Zidale su se kuće sa velikim prozorima, velikim ulaznim dvorišnim kapijama i manjim ulazom pored kuće za posjetitelje. Bile su to kuće s velikim sobama, predsobljima i prostranim tavanima, a prozračne kuće građene od čvrstog materijala smanjivale su tada raširene i kobne plućne bolesti. Većina Švaba pored svog osnovnog posla poznavala je i po nekoliko zanata. Oni su stolari (tišljeri)16, obućari (šusteri), krojači (šnajderi i šnajderice), mesari, trgovci i sl. U Novim Banovcima bilo je preko 20 različitih zanatlija. Mnogi Srbi su učili zanate u švapskim radionicama. Tako je Triva Rakić postao tišljer, Slavko Stanivuković takođe tišljer, Paja Kalenić mašinbravar, Laza Kalenić, muški frizer i drugi. Selo je imalo četiri crkve, tri škole s upravnim zgradama, kućama (stanovima) za svećenike i učitelje. Jedino selo u Srijemu koje je imalo šparkasu (štedionicu) bili su Novi Banovci. Imali su nekoliko većih sala u kojima su se redovno održavale zabave, balovi, a po šorovima (ulicama) organizirani su karnevali, na njivama i u samom selu žetvene svečanosti i to je bio sastavni dio života ljudi u ovom pitomom selu. Bilo je i nekoliko glazbenih grupa, zborova i orkestara. Redovno su mještani išli jedni kod drugih i na svadbene svečanosti. Švabe su sobom donijeli i drugačiju odjeću, i s obzirom da je bila komotnija Srbi su je rado prihvatili. Nosila se reklja (kratki kaput, sako), bruslik (prsluk), hozne (hlače), hoznetregeri (naramenice za muške hlače), čarape i klompe koje se zbog blata lakše mogu čistiti. Klompe su praktične bile i zimi, jer su imale široko gazište pa se nisu klizale po snijegu. Mogle su se napuniti i slamom, pa u kombinaciji sa debelim vunenim čarapama “nije bilo zime”. Srbi su od Švaba preuzeli i plave radne kecelje i šešire, a oni od Srba šubare.

Tišljer je termin kojeg su upotrebljavali Srbi-starosjedioci Novih (Šidskih) Banovaca. Dakle, riječ se izgovarala sa naglašenim “lj” i ostala je do današnjih dana. I naravno, mnoge riječi njemačkog porijekla u lokalnom dijalektu Srbi su preuzeli od Švaba zahvaljujući suradnji, suživotu i međusobnom poštovanju i toleranciji.

413

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

Literatura: Evangelische und reformierte Kürchenbücher von Schidski Banovci Zoran Žiletić, Nemci u Vojvodini, http: //www. drustvosns.org /nemacka manjina/ tekst/ Nemci u Vojvodini.... Ivan Klajn, Milan Šipka, Veliki rečnik stranih reči i izraza, Prometej, Novi Sad, 2007. Isidora Sekulić, Saputnici, Pripovetke, Glas crkve, Valjevo, 2005. Slavko Gavrilović, Hajdučija u Sremu u 18. I početkom 19. Veka, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje istorijskih nauka, knjiga 11, Beograd, 1986. Srpska pravoslavna Mitropolija karlovačka, Naklada saborskog odbora, Srpska manastirska štamparija, Sremski karlovci, 1910. Spiridon Jović, Etnografska slika slavonske vojne granice, Čigoja štampa, Beograd, 2004. Renz Friedrich, Das Werden von Schidski Banovci, Privatno izdanje, Crvenka, 1936. Philipp Grumbach, Schidski Banovci, Köllerbach/Saar, 1975. Fridrih Vilhelm fon Taube, Istorijski i geografski opis Kraljevine Slavonije i Vojvodstva Srema, Matica srpska, Novi Sad, 1998. www. google. rs/searchsite=source=hpq=papa+Inocentije...

414

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima od doseljenja do Velikoga rata Sažetak Svrha rada bila je da se istraži period dolaska Podunavskih Švaba-protestanata u Zapadni Srijem, u selo Nove Banovce u kojem su oni ostavili neizbrisiv trag u svakom aspektu shvaćanja ljudskog života, rada, stvaralaštva. Taj cilj je ostvaren zahvaljujući brojnim pisanim dokumentima, knjigama posebno, zapisima pojedinaca, sačuvanoj prepisci i kontaktima sa Banovčanima, Švabama i Srbima koji redovno dolaze i posjećuju svoje rodno mjesto. Povijesno razdoblje koje je obuhvaćeno ovim člankom odnosi se na vrijeme naseljavanja prve obitelji Podunavskih Švaba, te prilike u kojima su djelovali u svom novom zavičaju sve do početka Prvog svjetskog rata. U vrijeme doseljavanja u Nove Banovce u drugoj polovini 19. stoljeća pristiže i veća grupa Švaba-protestanata predvođeni Andreasom Kettenbachom-seniorom. Zaključci do kojih se došlo nedvosmisleno ukazuju da su se starosjedioci Srbi veoma brzo prilagodili novodošlim Švabama, i obrnuto. To je rezultiralo brojnim prijateljstvima koja i danas traju i koja se njeguju. S ponosom se ističe period od nepunih deset decenija zajedničkog života i stvaralaštva u poljoprivredi, stočarstvu, zanatstvu, građevinarstvu i obrazovanju.

Das Leben und Schaffen der schwäbischen Familie Kettenbach aus Neu-Šidski Banovci von der Andsiedlung bis zum Großen Krieg Zusammenfassung Zweck dieser Arbeit war, die Zeitpanne der Ankunft der Donauschwaben-Protestanten nach Westsyrmium, in das Dorf Novi Banovci, in dem sie unauslöschliche Spuren in jedem Gesichtspunkt der Auffassung des Menschenlebens, der Arbeit, des Schaffens hinterließen, zu erforschen. Dieses Ziel wurde erreicht Dank vielen schriftlichen Dokumenten, besonders Büchern, Aufzeichnungen einzelner Personen, der erhaltenen Korrespondenz und Kontakten mit den Banovacer, Schwaben und Serben, die regelmäßig kommen und ihr Geburtsort besuchen. Die historische Zeitspanne, die von dieser Forschung umfasst wurde, bezieht sich auf die Zeit der Ansiedlung der ersten Donauschwäbischen Familie und auf die Umstände unter denen sie in ihrer neuen Heimat wirkten, bis zum Anfang des Ersten Weltkrieges. Nach Novi Banovci kommt in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhundertes auch eine größere Gruppe von Schwaben-Protestanten, angeführt von Andreas Kettenbach-Senior. Die erreichten Schlussfolgerungen zeigen eindeutig darauf hin, dass sich die einheimischen Serben den neuangekommenen Schwaben sehr schnell anpassten und diese ihnen. Das Ergebnis waren zahlreiche Freundschaften, die auch heute noch bestehen und gepflegt werden. Stolz wird die Zeitspanne von fast zehn Jahrzehnten des gemeinsamen Lebens und Schaffens in der Landwirtschaft, der Viehzucht, dem Handwerk, Bauwesen und der Bildung betont.

415

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 401-416 Slobodan Tomić: Život i rad švapske obitelji Kettenbach u Novim-Šidskim Banovcima...

416

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

Bruno Schmee Društvo srpsko-nemačke saradnje Sremska Mitrovica, Srbija

UDK: 908(497.113 Ruma)

250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled) Autor u članku opisuje bogatu istoriju Rume te doprinos Nemaca svim područjima života toga naselja koje je od polovine XVIII. veka važno prometno i trgovačko središte, trgovište sa četiri godišnja vašara. Privredni je život bio u celosti u rukama tamošnjih Nemaca doseljenih sredinom XVIII. veka. Nemaca je u Rumi do oktobra 1944. g. bilo 80% koji su za 250 godina boravka ostavili bogat trag u poljoprivredi, zanatstvu, privredi, kulturi , umetnosti, građevinarstvu…

Ključne riječi: Ruma, Nova Ruma, Nemci, Mitrovačko vlastelinstvo.

417

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

1. Uvod Kako je to mnogo puta, u raznim prilikama, rečeno i napisano, Ruma je smeštena u samom središtu, u srcu Srema. Ruma je u tom svojstvu dočekala Veliki bečki rat (1683 – 1699) između Austrije i Turske, tokom kojeg je Srem bio opustošen, a njegovo stanovništvo se razbežalo. Rat je završen Karlovačkim mirom 1699. godine.

Srem posle Karlovačkog mira 1699.

Ovim mirom Srem je bio podeljen na austrijski i turski deo, pri čemu je granica išla linijom Sremska Mitrovica – Slankamen. Ruma je još neko vreme ostala u turskom delu Srema, a ova granica, poznata kao Marsilijeva linija, danas predstavlja granicu severnog dela rumskog atara. Zanimljivo je da su Rumljani tada stanovali u Turskoj, a vinograde imali u Kudošu, koji je pripadao Austriji. U periodu od 1716. do 1718. godine trajao je još jedan austro- turski rat, koji je završen pobedom Austrije. Mirom u Požarevcu 1718, selo Ruma, a i ceo Srem, tada su, za narednih 200 godina, ušli u sastav Habzburške monarhije.

2. Ruma nakon odlaska Turaka Selo Ruma je bilo smešteno na obroncima Borkovačke doline. Nije bilo ušoreno, već sa kućama raštrkanim na širem prostoru. Tokom XVIII. veka neke porodice su još uvek živele u zemunicama. Pored njih postojale su i kuće sagrađene od naboja i ćerpiča, a pokrivene trskom, slamom i daskama. Kuća se sastojala od dve – tri prostorije (kuhinja, komora i jedna soba), a obično se najviše živelo u kuhinji. Siromašniji meštani su stanovali u malim i trošnim kućama, sa otkrivenim krovovima i rupama mesto prozora i sl. 418

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

Ishrana se sastojala od malog broja namirnica: kukuruzni ili raženi hleb zamešen na vreloj vodi i pečen na žeravici, luk i rakija. Uopšte, pilo se mnogo i svi su pili, a prilika za to je bilo na pretek – slave, svadbe, daće, rođenja, mobe, praznici… U vreme gladnih godina ishrana je bivala još gora. Zabeleženo je da se u vreme mirovanja, zimi, jelo i pilo daleko više nego u proleće i leto, kada se radilo u polju. Higijena je bila na niskom nivou. Često se boravilo u istoj prostoriji u kojoj je bila i stoka. Muškarci i po više nedelja nisu presvlačili svoja odela u kojima su i spavali. Vladale su zarazne bolesti. Zdravi se nisu odvajali od bolesnih, te se zaraza lako širila. Bilo je mnogo “krastavih i šugavih”. Zdravstvena služba nije postojala, već je, ukoliko je i bilo, briga o bolesnima poveravana starijim ženskim osobama, koje su lečile bajanjem i sredstvima tradicionalne medicine. Povećanoj smrtnosti je doprinosila i nezdrava ishrana i naporan rad. Naročito je bila velika smrtnost male dece. Mortalitet dece je bio od 37 – 40 %. Čest razlog je bio nedostatak odgovarajuće nege.

3. Utemeljenje Nove Rume Odlaskom Turaka obaveze stanovništva prema novim gospodarima nisu se mnogo promenile. Turske spahije i tursku državu zamenila je strana vlastela i austrijska država. Do 1728. godine Ruma i skoro ceo Srem su bili državno dobro, a od tada, država je ove posede delila i prodavala pojedinim vlastelinskim porodicama. Selo Ruma je tako ušlo u sastav Mitrovačkog vlastelinstva porodice Koloredo, a zatim barona Marka Pejačevića. Polovinom XVIII. veka desile su se značajne promene u ovom delu tadašnje Austrijske carevine, koje su bitno uticale na stanovništvo Srema. Tih godina je u Sremu ustanovljena vojna granica, kao deo sveobuhvatnog odbrambenog sistema protiv, još uvek prisutne, turske opasnosti. Drugi deo Srema, kome je pripadalo i područje sela Rume, pripao je novoformiranoj Sremskoj županiji, sa sedištem u Vukovaru. Time je Srem bio podeljen na Granicu (deo uz Savu i Dunav) i tzv. Provincijal, sa bitnim razlikama u položaju stanovništva. Pošto je Mitrovica pripala Granici, i kao takva našla se pod direktnom vlašću Bečkog dvora, tadašnji vlasnik Mitrovačkog vlastelinstva, baron Marko Aleksandar Pejačević, morao je da uspostavi novi centar svog vlastelinstva. On se opredelio da izgradi jedno sasvim novo naselje i u njemu postavi sedište vlastelinstva. Ovakvoj njegovoj odluci pogodovala je aktuelna politika Bečkog dvora i carice Marije Terezije, usmerena na kolonizaciju i privredno oživljavanje ovog područja, unazađenog i opustelog u prethodnim austro-turskim ratovima. Tako bi, pored dobrih vojnika u Granici, vlasti imale i solidne prihode od dažbina u Provincijalu, tim pre jer je Srem i tada bio Baron Marko Pejačević poznat po svom prirodnom bogatstvu. 419

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

Dakle, 1745. godine baron Pejačević je odlučio da baš u ataru sela Rume, jugozapadno od samog sela i duž puta Mitrovica – Zemun, izgradi novo naselje. Zašto baš tu? Možda upravo zbog prometnog puta, možda zbog plodne zemlje ili zbog relativno ravnog i dugačkog platoa (od Brega do Tivola), a možda jer se tu na 10-12 m Originalni grb i pečat magistrata u rumi nalazila pitka voda. Međutim, bilo je i kontraargumenata, od kojih je verovatno najvažniji bio veoma podvodan teren, naročito u kišnim godinama i prilikom izlivanja Dunava i Save. Uglavnom, u proleće 1746. godine, kako tvrdi rumski istoričar, Nemac Karl Bišof, na teren su izašli geometar Slanina i provizor vlastelinstva Frank. Oni su započeli sa premeravanjem terena za buduće ulice i kućne placeve. Plan budućeg naselja, sa ravnim ulicama u pravcu istokzapad i sever-jug, koje su se sekle pod pravim uglom, rešetkastog tipa, sačinio je sam baron Marko Pejačević. Izgradnji Nove Rume prethodio je veliki posao na pripremi terena za nastanak urbanog naselja. Morali su da budu iskrčeni hektari šikare, isušene bare, nasuta ulegnuća i poravnat teren. Takođe, pretpostavka je da su u to vreme iskopani i ozidani i misteriozni rumski lagumi, kao način da se do obližnjih potoka sprovede višak podzemnih i atmosferskih voda. Možda je dodatni podstrek za to bio masovan pomor doseljenih Nemaca 1748. godine, zbog klime kojoj nisu bili prilagođeni. I sama Nova Ruma je ubrzo dobila svoju prvu privilegiju. Bila je to ona kojom je carica Marija Terezija 20. jula 1747. godine Novoj Rumi dala status trgovišta. Privilegija se sastojala u tome da se četiri godišnja vašara, “sa njima pripadajućim stočnim pijacama”, sa Mitrovice i Jarka, koji su ostali u novoformiranoj Vojnoj granici, prenose na Rumu. Vašari su se održavali na Cveti, Spasovdan, Miholjdan i na Svetog Petra i Pavla. Pored godišnjih vašara, svake subote su održavane pijace.

Carska cehovska privilegija Franje I iz 1818.

420

Osnivač naselja je pored zemljoradnika u Rumu naseljavao zanatlije i trgovce. Njihov broj, isprva mali, vremenom je ubrzano

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

rastao. Posle višegodišnjeg čekanja, 1818. godine zanatlije su dobile carsku cehovsku privilegiju, čime je podstaknut razvoj ove privredne grane. Katolička crkva nalazila se u samom centru grada, ali je bila građena od drveta i nedovoljno velika da primi sve vernike. Bila je bez tornja i ukrasa, jednostavna i skromna, te je više ličila na ambar nego na crkvu. Pored nje se, sazidan od ćerpiča i trske, manji nego seljačka kuća, nalazio župni dvor. Zato je 1813. godine, pod patronatom grofa Pejačevića, sagrađena nova crkva Uzdizanja Svetog Križa, koja je mogla da primi i do 2.000 vernika, a uz nju i prostrani župni dvor za sveštenika.

Zgrada “Pejačevićeve gimnazije”

Nemačka narodna škola

Rumska škola bila je poznata pod imenom “Pejačevićeva gimnazija”. Baron Marko Pejačević je testamentom iz 1762. godine obavezao svog naslednika Josipa da u Rumi podigne mešovitu školu za rimokatoličku i pravoslavnu decu sa rumskog i iločkog vlastelinstva. Hteo je da to bude mala gimnazija u kojoj će se učiti latinski i nemački jezik. U tu svrhu je zaveštao kapital od 15.000 forinti, koji je trebalo staviti pod interes od 6% i od njega izdržavati školu. Već od samog osnivanja, Ruma je imala organizovanu zdravstvenu službu. Nju su činili lekar (fizik), hirurg, apotekar i babice. Prvi školovani lekar je bio Anton

“Kipovi” - spomenik kugi iz 1795/6. godine

421

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

Furjaković. Apoteka u Rumi datira još iz XVIII. veka, s tim da su se vlasnici u međuvremenu menjali (Vagner, Pajor, Hampfogel). Za potrebe vojske postojala je vojna bolnica. Na kraju XVIII. veka Srem je pogodila kuga. Ova bolest, poznata i kao Iriška kuga, harala je od jula 1795. do avgusta 1796. godine. Odnela je 3.435 života, a najviše u Irigu. Zahvaljujući dobro organizovanoj zdravstvenoj službi i pravovremenim preventivnim merama, Ruma je pošteđena ove bolesti. U to ime, na granici rumskog i iriškog atara gde su Rumljani organizovali stražu, podignut je spomenik. Predeo u okolini Rume, zbog plodnog tla, od ranije je važio za poljoprivredno središte Srema. Gajile su se žitarice i industrijske biljke (suncokret, šećerna repa). Pašnjaci smešteni u južnom delu atara bili su pogodni za stočarstvo, a doline za povrtarstvo. Najviši organi vlasti u Trojednoj kraljevini (Hrvatska, Slavonija i Dalmacija) bili su Sabor, Zemaljska vlada i ban. U teritorijalnom pogledu država je bila podeljena na županije. Jedna od njih je bila i Sremska županija, sa županom i županijskom skupštinom kao najvišim organima vlasti. Županija se sastojala od srezova, opština i gradova. Ruma je bila sresko mesto u Sremskoj županiji.

4. Stanovnici, politika, svakodnevni život Tokom druge polovine XIX. veka stanovništvo Rume se uvećavalo prirodnim priraštajem i pojedinačnim doseljavanjem. Intenzivirana je pojava migracije stanovništva. Razvoj kapitalizma je uslovio migracije okolnog seoskog stanovništva. Takođe, povećan je bio priliv zanatlija i trgovaca iz drugih krajeva Austrougarske. Među njima su prednjačili Nemci, ali i pripadnici drugih neslovenskih naroda. Ovaj proces se odvijao i u suprotnom pravcu. Najviše su se iseljavali poljoprivredni radnici, služinčad, nadničari, zanatski i trgovački radnici, samostalne zanatlije i trgovci. Oni su, “trbuhom za kruhom”, odlazili u druge krajeve države, kao i u prekomorske zemlje. Ovaj proces je toliko uzeo maha da su državne vlasti raznim merama pokušavale da ga spreče ili barem uspore. Nemci i Srbi su i dalje činili većinu rumskog stanovništva. Među njima su se ispoljile bitne razlike u prilagođavanju novim ekonomskim okolnostima. Srpski političari, predstavnici crkve i kulturni poslenici kritikovali su rastrošnost i nemarnost srpskog stanovništva u pogledu sticanja imovine, ističući marljivost, pedantnost i preduzimljivost pripadnika nemačkog naroda. Političke stranke počinju da niču početkom 60-tih godina, a zastupale su različite političke interese. Među njima su bile najznačajnije sledeće: - Samostalna narodna stranka na čelu sa Ivanom Mažuranićem i Ivanom Kukuljevićem, izrasla iz nekadašnjeg Ilirskog pokreta - Štrosmajerova Narodno-liberalna stranka - Ustavno-narodna stranka (Unionistička stranka), koja se zalagala tešnju vezu sa Ugarskom, tako da su je još zvali i “mađaronska” - Starčevićeva Hrvatska stranka prava 422

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

- Frankova Čista stranka prava (“pravaši”) – čiji se program zasnivao na istorijskim pravima Hrvata - Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije. U izbornu borbu su se Glavna ulica u Rumi uključivali i visoki vladini zvaničnici. Neretko Rumu su tada posećivali veliki župan, biskupi, saborski poslanici, pa i sam ban. Tom prilikom lokalne vlasti su organizovale svečane dočeke uz pozdravne govore, bakljade, pevače i horove, vatromete, bankete i sl. Rumljani su insistirali na statusu grada, navodeći “opštepoznatu” činjenicu da je Srem “rajski vrt”, a Ruma “glavno stovarište tog vrta” i “najinteligentnije i najživotnije mesto”. Najznačajnija inicijativa po tom pitanju nastupila je neposredno pred izbijanje Prvog svetskog rata. Na sednici Trgovišnog zastupstva, 4. marta 1914. godine, zastupnik Ladislav Jančo predložio je da se Visokoj kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu podnese predstavka da se Ruma uvrsti u red gradova. Naredni događaji su onemogućili ostvarenje ove inicijative. Zastupstvo je iz svojih redova biralo i (grado)načelnika, a za njegov izbor bila je potrebna dvotrećinska većina svih zastupnika. U periodu do Prvog svetskog rata gradonačelnici su bili: Ferdinand Hetinger, Jovan Kritovac, Paja Filipović, Stevan Dimitrijević, Milan Nikolajević, Jovan A. Đuriĉić, Vasa Kritovac, Sima Milutinović, Koloman pl. Jančo, Franc Gruber, Ferdinand Rister, Đura Stajić, Jovan Rogulić, Hajnrih Avgust Foltman i Tomas Krenajz.

5. Promet Drumski saobraćaj se dugo obavljao isključivo putem zaprege. Svaka kuća je imala svoja kola sa zapregom, a za duže relacije i udobniju vožnju bili su namenjeni fijakeri. Fijakeristi su bili poseban esnaf i kao takvi imali su svoj statut. Prevoz ljudi i robe se odvijao sve većom mrežom lokalnih i javnih puteva, koji su, prema izveštajima Sremske županije, bili u dobrom stanju. Pojava železnice predstavljala je značajan preokret u saobraćaju. O ovoj novini u našim krajevima počelo je da se govori još polovinom XIX. veka, a Ruma se prvi put u ovom kontekstu pominje 1869. godine. Tada je Ugarsko ministarstvo za javne građevine dalo jednogodišnju dozvolu za “prethodan tehnički posao” oko železničke pruge od Osijeka preko Vinkovaca i Rume, do Zemuna. Početkom 1875. godine u Rumi je održana konferencija posvećena pitanju izgradnje železnice Grof Pejačević je obećao da će dati svu zemlju koja bude bila potrebna za ovu prugu. Ipak, intenzivnija 423

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

gradnja železnica počinje 80-tih godina XIX. veka. Ovo pitanje je u Rumi ponovo aktualizovano 1882. godine, kada je gradsko veće, preko gradonačelnika, “Poduzeću građenja pobočne železničke pruge Inđija – Mitrovica” dalo u zakup 3-6 kj. opštinskog pašnjaka. Pruga u Sremu je konačno uspostavljena 1882. godine na relaciji Zemun – Železnička stanica u Rumi Novi Sad, s tim da je železničko čvorište bila Inđija. Početkom decembra 1883. godine u Rumu je došao prvi voz iz pravca Inđije, radi pregleda pruge, a 10. decembra ona je predata u saobraćaj. Ruma je ubrzo dobila još jednu prugu. Bila je to pruga normalnog koloseka na relaciji Ruma – Vrdnik, izgrađena za potrebe eksploatacije rudnika u Vrdniku. Početkom veka izgrađena je nova pruga normalnog koloseka, koja je povezivala Rumu sa Klenkom i dalje sa obalom reke Save. Uz prugu, na oko 2 km južno od naselja, sagrađena je i tipska, ali za ono vreme moderna, železnička stanica. Stanica je proširena 1912./13. godine, i to je trebalo da bude najlepša stanica u Hrvatskoj i Slavoniji. Glavna zgrada je nakon renoviranja trebalo da postane jednospratnica, sa leve i desne strane zakriljena sa dva velika parka. U njoj su smeštene čekaonica sa kasom, čekaonica prvog razreda sa restoranom, čekaonica drugog razreda sa restoranom i čekaonica trećeg razreda sa restoranom, zatim toalet, kiosk za duvan, službene prostorije, policijskoinspekcijska soba, portirnica i dr. Na prvom spratu su bili stanovi.

Berba grožđa u Kudošu 1918.

424

U drugoj polovini XIX. veka Ruma je, poput drugih sličnih mesta, u večernjim i noćnim satima, bila osvetljena petrolejskim lampama i fenjerima. Tokom 1883. godine osvetljenje je zamenjeno naprednijim sistemom rasvete, “gasolinom” iz bečke fabrike “Ţerson Bem i Rozental”. U narednom periodu se razvila rasprava u javnosti da li da se uvede plinsko ili električno osvetljenje (“gas ili elektrika”) za javnu i privatnu upotrebu. Na kraju je postignut kompromis i 13. avgusta 1911. godine doneta je odluka o kombinovanoj

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

javnoj rasveti – električnoj i plinskoj. U Rumi i okolini su postojali odlični uslovi za razvoj poljoprivredne proizvodnje. U severnom delu atara nalazi se lesna zaravan, sa debelim slojem humusa, što je povoljno za gajenje žitarica, dok južni deo predstavlja prelaz između lesne zaravni i aluvijalne ravni. Zemljište je zastupljeno Mastschwein mit 445 kg smolnicom, koja je dobra za gajenje industrijskih biljaka (suncokret, šećerna repa). Pašnjaci, koji su smešteni u južnom delu atara, pogodni su za razvoj stočarstva, dok su doline duž potoka predviđene za povrtarske kulture. Nakon promena u Revoluciji 1848./49. godine, Pejačevići su izgubili svoje ranije privilegije u odnosu prema stanovništvu Rume i okolnih sela, a deo svojih ranijih poseda ustupili su rumskoj opštini. Vlastelinstvo je, sa jedne strane ostalo u svesti seljaka kao izrabljivački činilac, dok je sa ekonomskog i edukativnog stanovišta ono blagotvorno delovalo na opšte privredne prilike. Grof Petar Pejačević je nesumnjivo odigrao najznačajniju ulogu u afirmaciji Rumskog vlastelinstva. U njegovo vreme je ustanovljen tzv. Petrov dvor u Tivolu, na kraju Rume, gde su u narednom periodu ostvareni značajni uspesi na polju poljoprivredne proizvodnje. Ipak, najznačajniju ulogu u pretvaranju Rumskog vlastelinstva u moderno poljoprivredno dobro imali su njegovi upravnici Rudolf Ernst Rauer i Reklama za kukuruz “Rumski zuban” Rudolf Flajšman, krajem XIX. i početkom XX. veka. Tada su uvedene moderne metode u poljoprivrednu proizvodnju, osnovana prva biljogojna stanica u ovim krajevima, uvedene nove vrste žitarica i kukuruza, osnovana ergela... Rauer je utemeljivač prve nezvanične rumske poljoprivredne škole. Na jednom salašu u blizini Stejanovaca je selekcionisan “Rumski soj svinje fajferice”. 425

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

Za svoj rad Rumsko vlastelinstvo je nagrađivano priznanjima na poljoprivrednim izložbama. Između ostalog, to je diploma za kukuruz, koju je Vlastelinstvo dobilo na sajmu u Budimpešti 14. marta 1914. godine, kao i priznanje za izložene poljoprivredne proizvode, a naročito za uspešnu selekciju kukuruza i pšenice, na Gospodarskoj izložbi održanoj povodom II. pokrajinskog sleta Jugoslovenskog saveza u Osijeku, na Vidovdan 1921. godine.

6. Privredni život

Diploma Rumskom vlastelinstvu za kukuruz 1914.

Nešto pre Prvog svetskog rata (1912.) i braća Johan i Anton Rig su podigla mlin na paru u blizini Petrovog dvora. U to doba je u Rumi postojalo Paromlinsko društvo, a parni mlin su imali i firma Štajner-Vesel.

Pored mlinarske, u Rumi je bila zastupljena i ciglarska industrija. Ciglane su krajem XIX. i početkom XX. veka bile jedno od glavnih obeležja rastuće industrijske proizvodnje. Prvi podaci o privatnim ciglanama u Rumi potiču iz 1880. godine. U Rumi su postojale tri ciglane: Taschnerova, Raušova i Lehnerova. Ruma je imala i livnicu gvožđa bila je u vlasništvu Martina Lincnera. Pre Prvog svetskog rata u Rumi su radile i fabrika nameštaja, fabrika sirćeta, sa godišnjom proizvodnjom od 144.000 litara sirćeta i vinskog sirćeta, fabrika noževa “braća Janes”, First i Pomermajer su proizvodili lekove, boje, kao i druge hemijske preparate, fabrika plavog kamena braće Vagner, prva te vrste u Sremu. Ipak, najznačajnija je bila vinarija Andreasa i Georga Hercega. Oni su 1905. godine kupili vlastelinske podrume i tu smestili svoju firmu. Proizvodili su rakiju i likere. Pr vi podatak o štamparstvu u Rumi datira iz 1880. godine, kada je Andrija Vagner podneo molbu za otvaranje štamparije u Rumi.

Mlin braće Rig

426

Sama činjenica da se uz naziv grada redovno pisalo i “trgovište” govori o ulozi ove privredne aktivnosti u Rumi. Znatan podstrek za

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

razvoj trgovine predstavljala je izgradnja pruge Zagreb – Zemun, koja je prolazila i kroz Rumu. I dalje je najzastupljenija bila trgovina na malo – dućanska i sitničarska trgovina, ali se na rumskom tržištu sve više pojavljuju krupni trgovci – grosisti, kako strani, tako i domaći. Njihova pojava je ugrožavala opstanak sitnijih trgovaca, naročito srpskih, koji su decenijama unazad uspešno poslovali. Ipak, Ruma je bila mnogo poznatija po trgovini na veliko, naročito stokom, žitaricama i voćem. To je bila glavna izvozna roba iz ovih krajeva. Najveći broj krupnih trgovaca bili su pripadnici srpske nacionalnosti i posrbljenih Cincara. Rumski Nemci su se u znatno manjoj meri bavili trgovinom.

Zgrada Veningerove štamparije

Najzaslužniji za sliku o Rumi kao trgovačkom centru su bili godišnji vašari. Oni su nadaleko pronosili glas o Rumi. Bilo je šest vašara u toku godine, a održavani su na verske Pijaca u Glavnoj ulici praznike: Trivunski vašar (3 dana), Cvetni (3 dana), Spasovski (3 dana), Petrovski (3 dana), Miholjski (3 dana) i Aranđelski (3 dana).

427

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

250 godina Nemaca u Rumi Sažetak Ruma je smeštena u samom središtu, srcu, Srema. Polovinom XVIII. veka desile su se značajne promene u ovom delu tadašnje Austrijske carevine, koje su bitno uticale na stanovništvo Srema. Tih godina je u Sremu ustanovljena vojna granica, kao deo sveobuhvatnog odbrambenog sistema protiv, još uvek prisutne, turske opasnosti. I kao takva našla se pod direktnom vlašću Bečkog dvora, tadašnji vlasnik Mitrovačkog vlastelinstva, baron Marko Aleksandar Pejačević, morao je da uspostavi novi centar svog vlastelinstva. On se opredelio da izgradi jedno sasvim novo naselje i u njemu postavi sedište vlastelinstva. Ovakvoj njegovoj odluci pogodovala je aktuelna politika Bečkog dvora i carice Marije Terezije, usmerena na kolonizaciju i privredno oživljavanje ovog područja nemačkim življem. Uglavnom, u proleće 1746. godine, kako tvrdi rumski istoričar, Nemac Karl Bišof, na teren su izašli geometar Slanina i provizor vlastelinstva Frank. Oni su započeli sa premeravanjem terena za buduće ulice i kućne placeve. Plan budućeg naselja, sa ravnim ulicama u pravcu istokzapad i sever-jug, koje su se sekle pod pravim uglom, rešetkastog tipa, sačinio je sam baron Marko Pejačević. U tri navrata masovno je doseljeno nemačko življe u novu Rumu. Nova Ruma je ubrzo dobila svoju prvu privilegiju. Bila je to ona kojom je carica Marija Terezija 20. jula 1747. godine Novoj Rumi dala status trgovišta. Nemaca je u Rumi do oktobra 1944. g. bilo 80 % koji su za 250 godina boravka ostavili bogat trag u poljoprivredi, zanatstvu, privredi, kulturi , umetnosti, građevinarstvu… Danas je u Rumi ostalo samo desetak familija nemačkog stanovništva.

250 Jahre der Deutschen in Ruma Zusammenfassung Ruma befindet sich im Mitteltpunkt, im Herzen, von Syrmium. Mitte des 18. Jahrhundertes geschahen bedeutende Veränderungen in diesem Teil des damaligen Österreichischen Kaiserreich, die das Leben der Bewohner von Syrmium bedeutend beeinflusten. In diesen Jahren wurde in Syrmium die Militärgrenze festgestellt, als Teil des Abwehrsystemes gegen die noch immer vorhandene Gefahr vor den Osmanen. Und als solche kam sie unter die direkte Regierung des Wiener Hofes, der damalige Besitzer des Mitrovacer Großgutes, Baron Marko Aleksandar Pejačević, musste einen neuen Mittelunkt seines Gutes schaffen. Er entschied sich für den Bau einer ganz neuen Siedlung und darin befand sich der Sitz seines Gutes seines Gutes. Seine Entscheidung begünstigte auch die aktuelle Politik des Wiener Hofes und der Kaiserin Maria Theresia, welche auf die Kolonisation und die wirtschaftliche Revitalisation dieses Gebietes mit deutschem Volk gerichtet war. Allenfalls kamen im Frühlling 1746, wie der rumaer Historiker, der Deutsche Karl Bišof, behauptet der Landvermesser Slanina und der Provisor des Landgutes Frank an Ort und Stelle. Sie begannen mit der Vermessung des Geländes für die zukünftige Straßen und Hausplätze.

428

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

Den Plan der zukünftigen Siedlung, mit geraden Straßen in Richtung Osten-Westen und Norden-Süden, die sich in rechtem Winkel in Gitterform schnitten, erstellte der Baron Marko Pejačević selbst. In drei Zügen wurde massenhaft deutsches Volks in Neu-Ruma angesiedelt. Neu-Ruma erhielt bald ihr erstes Privilegium. Das war jenes mit dem die Kaiserin Maria Theresia am 20. Juli 1747 Neu-Ruma den Status einer Marktstadt erteilte. Bis Oktober 1944 waren 80 % der Deutschen in Ruma, die in den 250 Jahren ihres Aufenthaltes eine reichhaltige Spur in der Landwirtschaft, dem Gewerbe, der Wirtschaft, der Kultur, der Kunst und dem Bauwesen hinterließen… Heute blieben in Ruma nur noch ungefähr zehn deutsche Familien.

429

DG Jahrbuch, Vol. 23, 2016. str. 417-430 Bruno Schmee: 250 godina Podunavskih Nemaca u Rumi (istorijski pregled)

430

UPUTE AUTORIMA Časopis “GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE – DG JAHRBUCH” (ISSN 1849-8159), kojega publicira Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek objavljuje istraživanja iz povijesti njemačkoaustrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i susjednim državama. Članci se objavljuju na hrvatskom ili, iznimno, na njemačkom jeziku. Objavljuju se radovi koji nisu tiskani u drugim časopisima, niti predani u tisak. Izvodi, sažeci, sinopsisi, magistarski radovi, disertacije te izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima ne smatraju se objavljenim radovima. U dodatku časopisa mogu se objaviti prikazi knjiga ili njihove recenzije, kraći prijevodi, osvrti i vijesti iz područja koje obuhvaća časopis. Radovi se šalju u Uredništvo časopisa elektroničkim oblikom (e-mail: rtrisler@ gmail.com), a moraju zadovoljiti sljedeće tehničke propozicije: • Maksimalni obujam rada (uključujući tablice, grafikone, slike i sheme) je 25 stranica A-4 formata (prored 1,5), sažetka disertacije 2 stranice, sažetka magistarskog rada 1 stranica, pregleda knjige 1 stranica (prored 1). • Tekst mora biti pisati u Microsoft Word for Windows, verzija 6.0 ili viša, Font Times New Roman. Sve margine su 2,5 cm. • Cijeli rad treba pisati veličinom slova 12, osim naslova rada (14), naslova i sadržaja tablica (10) te sažetaka (10). Naslov rada i poglavlja treba pisati velikim podebljanim slovima. • Grafikoni, slike i sheme trebaju biti čisti, pregledni i snimljeni u Winword obliku te editirani kao integralni dio rada tj. u tekstu gdje dolaze. U naslovima i tablicama ne smiju se nalaziti fusnote. • Početak odlomka (pasusa) u tekstu ne treba uvlačiti. Odlomke treba razdijeliti tipkom ENTER. Treba koristiti automatsku numeraciju stranica (pozicija dolje desno). • Puna imena i prezimena autora, sa zvanjima, e-mail adresom kontakt autora i adresama ustanova u kojima rade (veličina slova 10, kurziv) stavljaju se na vrhu prve stranice lijevo. U slučaju da rad zahtijeva pisanje fusnota, poželjno je koristiti automatske fusnote veličine slova 10. • Citirani autori u radu ne smiju biti podebljani niti pisani velikim slovima. Primjer citiranja: Bezina Petar, “Samostani klarisa u Hrvatskoj”, Sveta Klara Asiška i naše vrijeme, Zbornik Kačić 26, Split 1994., 269-294. Ukoliko se radi o zasebnoj knjizi onda je npr.: Cuvaj Antun, Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. I., Zagreb 1910.

Radove će recenzirati najmanje 1 recenzent iz odgovarajućeg područja. Autori mogu predložiti recenzenta za svoj članak, a ukoliko to ne učine, odredit će ga Uredništvo. Recenzenti obavljaju kategorizaciju radova: izvorni znanstveni članak, pregledni znanstveni članak, prethodno priopćenje, izlaganje na znanstvenom skupu, stručni članak. Rad može biti objavljen i bez recenzije u dijelu časopisa “Prilozi sa Znanstvenog skupa”. Svi radovi dobivaju UDK klasifikacijski broj (rad se kategorizira prema određenim područjima). Radovi u pravilu sadrže: NASLOV: treba biti što kraći, informativan, pisan velikim tiskanim (podebljanim) slovima, font 14. ABSTRAKT: navode se podaci o načinu istraživanja, korištenoj metodologiji i postignutim rezultatima. Abstrakt treba biti napisan kurzivom (font 10). Optimalna dužina je oko 100 riječi. Uz abstrakt, rad treba sadržavati ključne riječi bitne zbog uključivanja u informacijske sustave, a koje treba pisati podebljanim slovima u kurzivu (font 10). UVOD: izlaže se ideja i cilj provedenih istraživanja, a može se dati vrlo selektivan osvrt na literaturu, ako nema posebnog poglavlja “Pregled literature”. RASPRAVA: u pravilu sadržava opis metodologije primijenjene u istraživanju za članak te donosi bit članka. ZAKLJUČAK: sadrži sintezu istraživanja i rezultata. Pri njegovom pisanju važna je postupnost u izlaganju. LITERATURA: popis literature se donosi na kraju rada, a piše se abecednim redom s rednim brojem ispred prvog autora, s punim podacima (autori, godina, naziv reference, izdavač, mjesto izdavanja, stranice). Autore ne pisati velikim slovima. SAŽETAK: Kratak sadržaj s najvažnijim zaključcima piše se na kraju članka na hrvatskom jeziku, opsega do jedne kartice. Piše se na posebnom listu, a Uredništvo prevodi sažetak na njemački jezik. Zadnju verziju rada, ispravljenu prema primjedbama recenzenata, treba poslati Uredništvu e-mailom. Rukopisi radova se ne vraćaju.