Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo značenje u hrvatsko – bugarskom kulturnom krugu

DG Jahrbuch, Vol. 29, 2022. str. 35-46 Zlata Živaković-Kerže, Mariyana Stamova: Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo...

Prof. dr. sc. Zlata Živaković-Kerže, znanstvena savjetnica u miru J. J. Strossmayera 85 31 000 Osijek

Mariyana Stamova, ph. D. History Bulgarian Academy of Scinces Institute for Balkan Studies & Center Thracology Sofija, Bulgaria UDK: 262.12Strossmayer, J. J. Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 10.4.2022.

Autorice u radu analiziraju kulturnu baštinu iz povijesnoga kuta, i to kroz nematerijalno nasljeđe koje identificira nositelje identiteta u Hrvatskoj i Bugarskoj u drugoj polovici 19. stoljeća. Pri tome naglašavaju snažne kulturne veze značenjem bosanskoga ili đakovačkoga i srijemskoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, kao središnje osobe u hrvatsko–bugarskim odnosima. Ukazuju na stvaranje čvrstih temelja hrvatsko–bugarskih veza, a sve na temelju susreta mladoga bugarskoga studenta Konstantina Miladinova sa Strossmayerom te njihovog zajedničkog prijateljstva utemeljenog na biskupovoj golemoj potpori vezanoj za objavljivanje zbirke Bugarske narodne pjesme – B’garski narodni pesni udarivši tim izdanjem jedan od zapaženih spomenika bugarske umjetničke kulture. Pri tome autorice kulturnu baštinu stavljaju kao polazište posebnog poslanja Hrvatske prema Bugarskoj u njenoj borbi za nacionalnu slobodu preko borbe za prosvjećivanje i kulturno osvješćivanje. Dakako, da je u tome Strossmayer središnja

DG Jahrbuch, Vol. 29, 2022. str. 35-46 Zlata Živaković-Kerže, Mariyana Stamova: Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo...

osoba po kojoj europska kultura nije samo grčko–rimsko–germanska nego i grčko–slavenska. Kršćanski narodi Europe nisu samo Romani i Germani, nego već više od jednog tisućljeća i Slaveni. Zato Slaveni, po Strossmayeru, ne smiju ostati na rubu ni Europe ni Crkve, a da bi dobili svoje pravo mjesto oni moraju postati politički slobodni, a crkveno moraju biti u zajedništvu s Rimskom crkvom. Stoga kulturnu baštinu Hrvata i Bugara, naroda koje Strossmayer povezuje svrstavanjem u Južne Slavene, opisuju autorice u izlaganju u svoj raznolikosti i posebnosti naglašavajući da je ona (kulturna baština) nositelj identiteta određene ljudske zajednice te da istodobno i dokazuje povijesno postojanje naroda na određenom prostoru. Ključne riječi: Biskup Josip Juraj Strossmayer, identitet, hrvatsko–bugarski kulturni krug

O kulturnoj baštini

Kulturna baština kompleksan je pojam jer se može analizirati iz različitih znanstvenih područja. Pri tome se najčešće misli na određeno materijalno i nematerijalno nasljeđe koje obilježava pojedinu zajednicu, kulturu ili pak naciju. Kulturna baština kao nositelj identiteta određene ljudske zajednice istodobno dokazuje povijesno postojanje pojedinih ljudskih zajednica na određenom prostoru. Ona je i oblik svekolikog djelovanja ljudskoga duha odnosno odnos duha u materijalnoj stvari, očuvan u protoku vremena, odraz duhovno bitnog i istinskog za čovjeka. Ona se treba čuvati od stalnog propadanja i zaborava. Baština se nasljeđuje i kao znak prenosi poruku, ona je zapravo živi odraz stvarnosti prošloga i kao takova vrijedno ju je čuvati i njegovati. Ona kolektivnom memorijom osigurava svoju budućnost. Zrcalo je identiteta i instrument kolektivnoga pamćenja. Povijest, odnosno historijska znanost, svoje zaključke temelji na povijesnim vrelima dok je društveno sjećanje podložno interpretaciji prošlosti. Baština interpretira prošlost i kao takova potiče suživot među narodima i to prožimanje utjecaja drugih naroda i kultura svjedoči o sačuvanom nasljeđu koje se oporučno prenosi s generacije na generaciju i nije samo društveno nego i nacionalno dobro.

Strossmayer, zagovaratelj naprednih prosvjetiteljskih zamisli

Kulturna baština je polazna točka i temelj za svaki narod što je uočio i bosanski ili đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer, po ocu iz treće generacije Austrijanaca koji su djelovali u Osijeku, odnosno na tlu tadašnje Kraljevine Hrvatske,

DG Jahrbuch, Vol. 29, 2022. str. 35-46 Zlata Živaković-Kerže, Mariyana Stamova: Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo...

Slavonije i Dalmacije unutar Habsburške, odnosno potonje Austro–Ugarske Monarhije. Od mladosti nošen vizionarskim zamislima o svemu što je narodno, hrvatsko i uopće slavensko Strossmayer je već krajem 50. godina 19. stoljeća pokazao da želi iskoristiti prihode Bosanske ili Đakovačke i Srijemske biskupije ne samo za unapređivanje katoličke crkve i religije nego i za podupiranje kulturnih ustanova, pojedinaca i pothvata.

Strossmayer kao utemeljitelj kulturnih ustanova

DG Jahrbuch, Vol. 29, 2022. str. 35-46 Zlata Živaković-Kerže, Mariyana Stamova: Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo...

U tom duhu su goleme njegove zasluge na kulturno-prosvjetnom razvoju, koji je svoju kulturalnost zasnivao na onodobnim koncepcijama narodnog preporoda i izgradnje moderne Hrvatske. Stoga je u duhu naprednog gospodarstvenika i zagovaratelja ekonomskog razvoja isticao golemo značenje obrazovanja i školovanja stanovništva i kao vrstan poznavatelj sveopćih prilika i zagovaratelj naprednih prosvjetiteljskih zamisli, još kao student bio je pristaša ilirskog pokreta, zasigurno se vodio naučavanjem istaknutog prvaka hrvatskog narodnog (ilirskog) preporoda grofa Janka Draškovića. Svoje ishodište preporodnog pokreta oblikovao je Strossmayer u pismu upućenom 1886. Franji Račkom ovim riječima: Učenost je najljepši ures uma čovječjega, ona je najzamašnija snaga svakoga naroda. Mi smo ljubitelji i promicatelji svakoga znanja i umijenja… Mi smo na to poslani i opredijeljeni, da budemo svjetlo svijeta i sol zemlje.

Mnogobrojni zakladni listovi pojedincima i ustanovama, ne samo hrvatskim, nego i drugim južnoslavenskim narodima, kao i osobne potpore mnogim kulturnim, prosvjetnim i inim djelatnicima svjedoče da je bosanski ili đakovački i srijemski biskup zapažena osoba u novijoj hrvatskoj povijesti, kao i u višegodišnjim težnjama da se zbliže južnoslavenski narodi. To je potvrdio Franjo Rački istaknuvši da je Strossmayer vjerovao da će se južni Slaveni, ako budu sjedinjeni knjigom i kulturom moći lakše othrvati teritorijalnim aspiracijama i pokušajima kulturne asimilacije njihovih najmoćnijih susjeda. Smatrao je da Hrvati i ostali južni Slaveni mogu postati civilizirane nacije na visokoj razini samo ako izgrade vlastitu narodnu znanost i sve oblike kulture i prosvjete u skladu s duhom vremena u 19. stoljeću. Njegovo južnoslavenstvo s pankroatizmom, koje zaziva osvrt na ideju ilirizma začetoga u hrvatskom humanizmu kao panslavizmu s ideologijom sveslavenske uzajamnosti i unijatskog katolicizma, kojemu je Juraj Križanić misionar u Carskoj Rusiji, pokazalo se zaštitom koja Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju brani od ekspanzionističkohegemonističkih i centralističko-monarhističkih koncepcija.

Kao vrstan poznavatelj sveopćih prilika bio je zagovaratelj naprednih prosvjetiteljskih zamisli. Ali ne samo u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji nego i šire, što je najizravniji primjer vezan uz bugarski narod, kojeg je Strossmayer posebice volio te podupirao u prosvjetnom i kulturnom razvoju svojom obilnom novčanom potporom. Bio je pionir zbližavanja kršćanskih crkava i kultura oživljavajući kult i baštinu sv. Ćirila i Metoda, apostola i prosvjetitelja Slavena. Strossmayer je smatrao da Crkva mora biti nazočna u društvenom i političkom životu naroda, napose u narodu koji nema svoje neovisnosti. Na poseban se način, na području svoje biskupije, zalagao za ćirilometodsku baštinu, tj. za štovanje svetih slavenskih apostola Ćirila i Metoda. Sam Strossmayer je u više navrata isticao zajedništvo među kršćanima, posebice s obzirom na vjeru i štovanje svete braće Ćirila i Metoda. Taj pristup vodi povjesničara u ona davna vremena prije više od 1150 godina kada se Konstantin Filozof (Ćiril) i Metodije javljaju na tadašnjoj kulturno–povijesnoj i vjerskoj sceni kao začetnici onoga što će o tom bilo povjesničari,

DG Jahrbuch, Vol. 29, 2022. str. 35-46 Zlata Živaković-Kerže, Mariyana Stamova: Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo...

bilo jezikoslovci, bilo kulturnjaci općega tipa zvati utemeljivačima slavenske azbuke, nečega što je ne samo kao povijesna tema nego u nekim dijelovima slavenskoga življa u Panonsko–balkanskom prostoru nastavilo živjeti u vjerskim obredima, i duga razdoblja nakon poznatoga crkvenog raskola 1054. godine. Pri tome mu je ta kulturna baština bila polazište za posebno poslanje Hrvatske prema slavenskom svijetu i prema Europi. Po njemu europska kultura nije samo grčko–rimsko–germanska nego i grčko – slavenska. Kršćanski narodi Europe nisu samo Romani i Germani, nego već više od jednoga tisućljeća i Slaveni. Zato Slaveni, po Strossmayeru, ne smiju ostati na rubu ni Europe ni Crkve, a da bi dobili svoje pravo mjesto oni moraju postati politički slobodni, a crkveno moraju biti u zajedništvu s Rimskom crkvom. Zato je jedna od glavnih odrednica njegova života bio rad na jedinstvu pravoslavnih Slavena i Katoličke crkve. Nije se zadovoljio da bude samo biskupom povjerene mu biskupije, on se obraćao cijeloj Crkvi u Hrvata, Crkvi među slavenskim narodima, on je osjećao opću Crkvu. Pokazao je to svojim životnim usmjerenjem, svojim radom na jedinstvu kršćana, a napose na 1. vatikanskom saboru (1869. – 1870.). Za takovo široko poimanje crkve odgajao je i svoj narod. Bio je uvjeren da je moguće uspostaviti i obnoviti jedinstvo, a poticaj i primjer za to svoje uvjerenje imao je u ćirilometodskoj baštini i djelovanju slavenske braće. Smatrao je da bi najkraći put do toga jedinstva bio kada bi se u Katoličkoj crkvi proširio kult svetih slavenskih apostola Ćirila i Metoda, a staroslavenski jezik uveo u zapadnu liturgiju. Strossmayer je ponajprije želio učvrstiti nacionalni identitet i postići nacionalno i kulturno jedinstvo da bi došao do crkvenoga jedinstva i zajedništva među katolicima i pravoslavcima slavenskih naroda. Znajući te i druge elemente zajedničke i svetoj slavenskoj braći uočljivo je da je Strossmayer svoju viziju jedinstva u određenoj mjeri preuzeo od Ćirila i Metoda koji su mu bili uzor i poticaj u njegovu djelovanju na putu prema tom jedinstvu.

Budući da je ćirilometodska baština u izvornom obliku sačuvana jedino u Hrvata biskupu Strossmayeru je to bio temelj za očuvanje i izgradnju hrvatskoga, slavenskoga i kršćanskoga identiteta u odnosu na ostale europske narode. Zalažući se na području svoje biskupije za štovanje svetih slavenskih apostola Ćirila i Metoda iskoristio je jubilarna slavlja, i to 1000. obljetnicu dolaska Svete Braće među panonske Slavene (1863.), 1000. obljetnicu smrti svetoga Ćirila (1869.) i 1000. obljetnicu smrti svetoga Metoda (1885.). To je koristio kao poveznicu među Slavenima, koji postaju u 19. stoljeću svjesni svoga teškoga položaja u Austro–Ugarskoj Monarhiji te buđenja nacionalne svijesti Južnih Slavena pod osmanlijskim ropstvom (među njima su i Bugari). U ćirilometodskoj baštini vidio je preporodnu moć za sve slavenske narode. Uvođenje liturgije na narodnom jeziku usko je povezivao s nastojanjem da se slavenski apostoli Ćiril i Metod nađu ponovo među hrvatskim, a potom i među ostalim južnoslavenskim narodima, odnosno njemu posebno dragim Bugarima.

DG Jahrbuch, Vol. 29, 2022. str. 35-46 Zlata Živaković-Kerže, Mariyana Stamova: Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo...

Jedno od brojnih priznanja

Kulturna baština, nositelj identiteta čvrstih hrvatsko–bugarskih veza

Prateći kulturnu baštinu kao nositelja identiteta potrebno je naglasiti da jačanje i utemeljenje čvrstih hrvatsko–bugarskih veza u Strossmayeru djelovanju vezuje se od 60. godina 19. stoljeća kada Strossmayer zajedno s Franjom Račkim, kojeg nazivamo ocem moderne hrvatske historiografije, u duhu ilirizma oživljavaju misao sjedinjenja južnoslavenskih naroda u okviru federalizirane Monarhije (pod hrvatskim vodstvom) te se od tih godina u narednih 20 godina biskup zauzimao za ideju jugoslavenskoga narodnoga jedinstva. Pri tome je Narodna stranka, kojoj su pripadali i Strossmayer i Rački, prihvaćala zamisao Ljudevita Gaja u duhu jugoslavenstva, da se u daljoj budućnosti dođe do sjedinjenja sa Srbijom i Bugarskom. Vrijedno pozornosti je istaknuti da je Josip Juraj Strossmayer središnja osoba u hrvatsko-bugarskim odnosima i osoba koja je utrla čvrsti temelj hrvatsko-bugarskih veza što se protezalo kroz sve godine njegova biskupovanja. O tome svjedoči i Strossmayerovo sjećanje na svoju odluku i čin iz 1860. godine, i to kada se 80. godina 19. stoljeća susreo sa skupinom bugarskih studenata i tom je prilikom bosanski ili đakovački i srijemski biskup između ostaloga izjavio: … ljubazno i prijazno sam primio u svojoj kući Slavena vašeg rodoljuba Miladinova kada se je on vraćao iz Rusije u otadžbinu i kako sam ja ne samo odobrio već i o svom trošku izdao lijepi i

DG Jahrbuch, Vol. 29, 2022. str. 35-46 Zlata Živaković-Kerže, Mariyana Stamova: Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo...

slavni njegov rad – poeziju bugarskog naroda. Ja sam to učinio s takvom spremnošću s kakvom sam izdao i danas još izdajem djela što izviru iz duše mojeg vlastitog naroda i bude i jačaju njegovu samosvijest i osjećaje slobode i samostojnosti.

Riječ je o tome da su zahvaljujući Josipu Jurju Strossmayeru slavenstvo i Europa, a posebice bugarski narod dobili jedan od čvrstih temelja umjetničke kulture kroz vjekove objavljivanjem zbirke Bugarske narodne pjesme –B’garski narodni pesni braće Dimitrija (1810. – 1862.) i Konstantina Miladinova (1830. – 1862.). Budući da je biskup Strossmayer imao životno pokretačko geslo, koje je nosio i na svojoj mitri: Prosvjetom k slobodi! to ga je zasigurno vodilo kada ga je 1860. godine 30-godišnji siromašni bugarski student Konstantin Miladinov, koji je u Carsku Rusiju došao da nađe nakladnika za sakupljene bugarske narodne pjesme, iz Moskve pismenim putem zamolio za suradnju na koju je 45-godišnji Strossmayer pristao. Miladinov je, nakon što je za svoj i bratov naum bio odbijen u Kijevu, Petrogradu i Moskvi čuo za đakovačkog biskupa, koji je baš tada u Carevinskom vijeću u Beču zagovarao interese Slavena. Stoga ga je ovaj odmah potražio u Beču te ga zamolio i ubrzo privolio da objavi te pjesme. Međutim, Strossmayeru se nije svidjelo što su sakupljene pjesme napisane grčkim pismom pa je tražio da ih Miladinov prepiše na ćirilici. Miladinov je rado prihvatio taj biskupov prijedlog, jer Bugari pred silom fanariotskih Grka nisu se smjeli služiti slavenskim ćiriličnim pismom, da ih Turci ne bi izdali kao ruske agente.

Iz Beča su Strossmayer i Miladinov, dvojica prvaka dvaju bratskih južnoslavenskih naroda (katolik i pravoslavac), krenula u Đakovo i tu zajedno provela tri mjeseca u duhovnom i psihološkom dijalogu. Na biskupovo traženje i prijedlog Konstantin Miladinov je prepisao na ćirilicu bugarske narodne pjesme, poslovice i zagonetke iz Ohrida, Struge, Prilepa, Kukuša, Strumice, Sofije i Panađurišta, koje je sakupio zajedno s bratom Dimitrijem te ih u Đakovu pripremio za objavljivanje. Teško je, doduše, znati o čemu su sve njih dvojica u narednim mjesecima, dok je trajalo prepisivanje, razgovarala, ali je jednostavno pretpostaviti da su pričali i o kulturnim i o taktičko-strategijskim pitanjima borbe Južnih Slavena za oslobođenje.

Strossmayer, pokrovitelj narodne književnosti

Kada je nakon tri mjeseca biskup sredinom siječnja 1861. otputovao u Zagreb na nastavak Banske konferencije s njim je krenuo i Konstantin Miladinov te je Strossmayer za vrijeme puta od Đakova do Zagreba srdačno s njim razgovarao o jezičnim problemima, o svježini slavenskih izreka i oblika u jeziku Bugara. Knjiga je kao zbornik otisnuta o biskupovu trošku 24. lipnja 1861. u Zagrebu. Bugarske narodne pjesme – B’garski narodni pesni su prva velika zbirka od 674 bugarskih narodnih pjesama otisnutih na 68 tiskanih araka. Odmah nakon izlaska Zbornik je pobudio zanimanje hrvatske javnosti te su se na njega pretplatili, nakon što je o tome objavljen oglas u zagrebačkim Narodnim novinama, mnogi kulturni i znanstveni djelatnici diljem Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Tako su se na popisu zagrebačkih

DG Jahrbuch, Vol. 29, 2022. str. 35-46 Zlata Živaković-Kerže, Mariyana Stamova: Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo...

pretplatnika našli August Šenoa, Vatroslav Jagić, Petar Preradović, Pero Budmani, Luka Zima, Tadija Smičiklas, Antun Mažuranić, Đuro Deželić i drugi. Iz Osijeka ih je bilo 31, a slijedila je nekolicina pretplatnika iz Makarske, Vinkovaca, Koprivnice, Križevaca, Karlovca i drugih gradova. Hrvatski prijevod djela braće Miladinov napravio je Franjo Rački, a objavljen je 28. studenoga 1861. u Zagrebu. To golemo zanimanje za djelo braće Miladinov u Hrvatskoj bilo je primjereno vrijednosti i značenju Zbornika, ali i ugledom i potporom biskupa Strossmayera. Putem onodobnog tiska široka hrvatska kulturna javnost saznala je da se u njezinoj sredini pojavila knjiga iz kulturne tradicije jednog drugog južnoslavenskog naroda, koja je otvorila nove vidike na bugarsku književnu baštinu. O značenju Strossmavera kao središnje osobe u hrvatsko-bugarskim odnosima druge polovice 19. stoljeća govori podatak da je navedena zbirka posvećena biskupu kao velikodušnome pokrovitelju narodne književnosti, bez čije bi pomoći, kako je naveo sam Konstantin ove pjesme još dugo ostale u neizvjesnosti. Knjigu je osobno i radosno Konstantin obdario biskupa i prijatelje… U noj je vidio trud mnogih godina i svoj i brata si Dimitrija; jer je znao da će ta knjiga dokazati stranome učenome svijetu, da i bugarski narod imade pravo na svoju narodnu prosvjetu; jer je bio uvjeren da će te pjesme – što je i najvažnije – buditi i osvješćivati potištene Bugare a sam zbornik postati temeljem narodnoj knjizi bugarskoj.

U Zagrebu je Konstantin saznao da su Turci Osmanlije zatočili u Istanbulu njegova starijega brata Dimitrija te je odmah odlučio napustiti Zagreb i potražiti brata u prijestolnici Osmanskoga Carstva. Uzalud ga je biskup odgovarao od toga nauma te kada je ovaj došao u Istanbul i njega su Turci zatočili. Čim je to Strossmayer saznao odmah se za njih zauzeo, tj. za njihovo oslobođenje, i to prvo kod austrijskog poslanika Prokesch-Ostena, a potom i kod ministra vanjskih poslova grofa Johanna Rechberga. No, nakon što se o tome saznalo otrovali su ih u tamnici, a sve u strahu da će ih morati osloboditi pod pritiskom austrijske diplomacije.

Svojim korisnim akcijama, koje su jasno pokazivale da se sustavni rad na kulturi može voditi samo udruženim silama, koje bi gravitirale jednom naučnom, odnosno umjetničkom žarištu potvrda je Strossmayerov govor kada je predao 10. prosinca 1860. u Zagrebu banu Josipu Šokčeviću, predsjedniku Banske konferencije, zakladni list na 50.000 forinti za osnutak Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a između ostaloga je istaknuo: … Ovim svjedočenjem imalo bi biti učeno društvo ili akademija, u kojem bi se imali stjecati i sjediniti svi bolji umovi hrvatski, srbski, slovenski i bugarski… Tom krugu mogli bi se prisajediniti i trudoljubivi Bugari. Oni su mnogobrojan narod, do 5 milijuna stanovnika, a pored toga oni zavrjeđuju svu našu pozornost i zbog toga su nekada bili prvi na književnom polju i u tom pogledu su predvodili ne samo južne, već i sjeverne Slavene; u novom dobu taj narod pokazuje da se u njemu nije ugasio duh Ćirila i Metoda, Klimenta, Jovana Egzarha i Simenona Velikoga.

O biskupovoj veličini i toleranciji govore podaci da je ustrajavao da se knjiga Miladinova objavi na ćirilici, a ne na latinici, te u tome da je prihvatio Konstantina

DG Jahrbuch, Vol. 29, 2022. str. 35-46 Zlata Živaković-Kerže, Mariyana Stamova: Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo...

iako je zasigurno znao (ili je kasnije obaviješten) o njegovoj antikatoličkoj djelatnosti izraženoj dvije godine prije njihova susreta (1858.) u prijevodu, tj. predgovoru, knjižice Pravoslavna crkvena bratstva u jugozapadnoj Rusiji kada se Konstantin izjasnio protiv unijatstva. U tom činu očito je da su Bugari imali svoje samostalno i nezavisno mjesto u južnoslavenskoj historijskoj Strossmayerovoj viziji i u njegovoj strategijskoj koncepciji.

No, Strossmayerovo njegovanje i razvijanje hrvatsko-bugarskih odnosa nije prestalo nakon objave knjige braće Miladinov, što nije učinio iz puke filantropije nego snažno svjestan kulturne i umjetničke vrijednosti te knjige. Te odnose je učvršćivao stipendiranjem bugarskih studenata te nadalje iskazivao svoje mecenatstvo koje je imalo uporište u izvrsno vođenoj vlastelinskoj ekonomici.

Znajući da borba za nacionalnu slobodu vodi preko borbe za prosvjećivanje i kulturno osvješćivanje njegovo mecenatstvo bilo je usmjereno prema pomoći bugarskim mladićima među kojima je bio i Kosta Koev, učitelj i agilni kazališni djelatnik (1846. - 1906.). Osoba vrlo značajna za bugarski narod. Nakon njegovoga temeljnoga školovanja u Bugarskoj 1871. otišao je u Zagreb kao pitomac zagrebačkoga Sveučilišta na kojem je studirao pedagogiju. Tada su bugarski studenti u Zagrebu surađivali u preporodnim novinama te tako naučili osnove izuzetno moderne za svoje vrijeme „vizualne metode“. Sve što je naučio u Zagrebu i inozemstvu primjenjivao je u praksi nakon povratka u Bugarsku, i to posebice nakon što je Bugarska oslobođena od osmanske vlasti i nakon što je Sofija proglašena glavnim gradom nove bugarske države. Treba naglasiti veliku aktivnost Koste Koeva kao urednika nekoliko novina nakon oslobođenja, i to političkoga, ekonomskoga i književnoga lista Neovisnost. Bio je i urednik časopisa Svijest 1883. godine, kao i časopisa Politička ekonomija.

No, vraćamo se ponovo na Strossmayera, koji se nakon sloma političkih nada i ambicija od 70-ih godina 19. stoljeća potpuno povlači iz političke borbe pa je, po riječima Vladimira Koščaka, oslobodio njegovu veliku energiju i kreativni zanos za druge zadatke, u prvom redu na kulturnom planu, koji su zapravo više odgovarali njegovim sklonostima i znanju. On je po svojoj prirodi bio više čovjek kulture nego li politike, više mecena nego državnik.

Tih godina je vodio na tu temu živu prepisku s nekoliko onodobnih bugarskih društvenih i prosvjetnih djelatnika. Tako je 1887. poslao u Sofiju pismo Stojanovu, potpredsjedniku Književnog društva, u kojem je napisao: Vrlo me veseli da su braća Bugari svetkovali 25. godišnju uspomenu na slavnu braću Miladinov. To su krasne dvije duše bile, sposobne da uskrise u bratskom bugarskom narodu zlatne književne dane preslavnoga cara Simenona. Narod koji zaslužne predstavnike svoje častiti znade, neće propasti. Bog dragi dao milom bugarskom narodu svaku slavu i sreću u kolu slavenskih plemena i slavenskog roda. Hvala Vam lijepa što ste se slaveć uspomenu mladih prijateljah sjetili i mene starca, još svedj jednako ljubeć svoj hrvatski i bugarski narod.

DG Jahrbuch, Vol. 29, 2022. str. 35-46 Zlata Živaković-Kerže, Mariyana Stamova: Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo...

Kada je 1898. u Đakovu biskupa posjetio bugarski znanstvenik i društveni djelatnik prof. Ivan Šišmanov prisjetio se Strossmayer tih prohujalih dana i godina pa je u nastavku njihova razgovora između ostaloga rekao: …siroti Konstantin … bio je izvanredno mio, skroman, marljiv, tih i pri tome veoma inteligentan. On bi bio ponos svakom narodu i postao bi vjerojatno, kad bi duže živio, koristan član bugarskog društva. Poljubio sam ga. Iz Carigrada / Istanbula on mi je pisao jedan-dva puta, ali da li su njegova pisma sačuvana, ne znam. Vidjet ćete u Zagrebu. Samo Vas to mogu uvjeriti da mi je njegova smrt pričinila veliku tugu. On je često sanjao, jadnik, da vidi cijelu Bugarsku slobodnu, ali jedina njegova nada bila je Rusija.

Zaključak

O značenju kulturne baštine kao materijalnoga nasljeđa kroz izraz umjetničkih dosega te potvrda čvrstih Strossmayerovih veza s Bugarima svjedoči i koncepcija fresko oslikavanja đakovačke katedrale. Konačni ikonografski program apsida ustanovljen je krajem 1876. godine. Crkveni građevni odbor, ustanova koje je u okviru Bosanske ili đakovačke i srijemske biskupije nadzirala gradnju katedrale, točnije rečeno, vjerojatno sam Strossmayer u fresci Poklonstvo kraljeva biskup je odlučio iskoristiti priliku te u biblijski prizor dodati neku scenu iz narodne povijesti. U korespondenciji slikara Ludovica Seitza s biskupom jasno je 1877. definiran program oslika i na lijevoj strani od Krista i Bogorodice odlučio je prikazati pastire koji simboliziraju različita „plemena južnih Slavena“ i nose plodove svojih krajeva te su odjeveni u svoje nošnje. Pri tome je prikazao Hrvata s grožđem, Slavonku sa žitom, Dalmatinsku s maslinom, Bugarina s voćem i Srbina kako tjera ovce. Ikonografska koncepcija freske u konhi južne apside đakovačke katedrale nesumnjivo je nastala kao reakcija na političke događaje na području Jugoistočne Europe. Bosansko-hercegovački pa potom bugarski ustanak protiv Turaka te srpsko-rusko-turski rat (1875.-1878.) ponovo su aktualizirali, bar na kratko, Strossmayerovu južnoslavensku ideju.

U svjetlu navedenoga može se vrednovati sav njegov rad te potvrdili značenje biskupa Strrossmayera u jačanju, ali i neraskidivosti hrvatsko-bugarskih veza.

DG Jahrbuch, Vol. 29, 2022. str. 35-46 Zlata Živaković-Kerže, Mariyana Stamova: Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo...

BISKUP JOSIP JURAJ STROSSMAYER I NJEGOVO ZNAČENJE U HRVATSKO – BUGARSKOM KULTURNOM KRUGU

Sažetak

U svjetlu vrednovanja značenja bosanskog ili đakovačkog i srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera u neraskidivim hrvatsko–bugarskim vezama u radu je analizirana kulturna baština iz povijesnoga kuta, i to kroz nematerijalno nasljeđe koje identificira nositelje identiteta u Hrvatskoj i Bugarskoj u drugoj polovici 19. stoljeća. Pri tome naglašavaju snažne kulturne veze biskupa Strossmayera, kao središnje osobe u hrvatsko–bugarskim odnosima. Ukazuju na stvaranje tih čvrstih temelja preko susreta mladoga bugarskoga studenta Konstantina Miladinova sa Strossmayerom te njihovog zajedničkog prijateljstva utemeljenog na biskupovoj golemoj potpori vezanoj za objavljivanje zbirke Bugarske narodne pjesme – B’garski narodni pesni udarivši tim izdanjem jedan od zapaženih spomenika bugarske umjetničke kulture. Pri tome autorice kulturnu baštinu stavljaju kao polazište posebnog poslanja Hrvatske prema Bugarskoj u njenoj borbi za nacionalnu slobodu preko borbe za prosvjećivanje i kulturno osvješćivanje. Dakako, da je u tome Strossmayer središnja osoba po kojoj europska kultura nije samo grčko–rimsko–germanska nego i grčko–slavenska. Kršćanski narodi Europe nisu samo Romani i Germani, nego već više od jednog tisućljeća i Slaveni. Zato Slaveni, po Strossmayeru, ne smiju ostati na rubu ni Europe ni Crkve, a da bi dobili svoje pravo mjesto oni moraju postati politički slobodni, a crkveno moraju biti u zajedništvu s Rimskom crkvom. Stoga kulturnu baštinu Hrvata i Bugara, naroda koje Strossmayer povezuje svrstavanjem u Južne Slavene, opisuju autorice u izlaganju u svoj raznolikosti i posebnosti naglašavajući da je ona (kulturna baština) nositelj identiteta određene ljudske zajednice te da istodobno i dokazuje povijesno postojanje naroda na određenom prostoru.

BISCHOF JOSIP JURAJ STROSSMAYER UND SEINE BEDEUTUNG IM KROATISCH – BULGARISCHEN KULTURKREIS

Zusammenfassung Angesichts der Bewertung der Bedeutung des Bischofes von Bosnien oder ĐakovoSyrmium Josip Juraj Strossmayer in den unauflösbaren kroatisch-bulgarischen Verbindungen wurde in der Arbeit das Kulturerbe aus historischer Hinsicht analysiert, und zwar mittels des immateriellen Erbens, welches die Identitätsträger in Kroatien und Bulgarien in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts identifiziert. Dabei werden starke Kulturverbindungen des Bischofes Strossmayer, als zentrale Person in den kroatische-bulgarischen Verhältnissen, betont. Sie weisen auf die Erschaffung dieser festen Grundlagen über die Begegnung des jungen bulgarischen Studenten Konstantin Miladinov mit Strossmayer sowie ihre gemeinsamen Freundschaft, begründet durch die große Unterstützung des Bischofes bezüglich der Veröffentlichung der Sammlung unter dem Titel „Bulgarische Volkslieder“ (Bugarske narodne pjesme – B‘garski narodni pesni), mit diesem Werk eines der bemerkenswerten Denkmäler der bulgarischen Kunstkultur erschaffend, hin. Dabei stellen die Autorinnen das Kulturerbe zum

DG Jahrbuch, Vol. 29, 2022. str. 35-46 Zlata Živaković-Kerže, Mariyana Stamova: Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovo...

Ausgangspunkt der besonderen Mission Kroatiens gegenüber Bulgarien in deren Kampf um die nationale Freiheit über den Kampf um Aufklärung und kulturelles Erwachen. Natürlich ist darin Strossmayer die zentrale Person, laut welcher die europäische Kultur nicht nur griechischrömisch-germanisch, sondern auch griechisch-slawisch ist. Christliche Völker Europas sind nicht nur Romanen und Germanen, sondern, über ein Millennium, auch die Slawen. Deshalb dürfen sich die Slawen, laut Strossmayer, nicht am Rande weder Europas noch der Kirche befinden, und damit sie ihren richtigen Platz einnehmen können, müssen sie politisch frei werden und kirchlich in Gemeinschaft mit der Römischen Kirche sein. Daher wird das Kulturerbe der Kroaten und Bulgaren, Völker, die von Strossmayer zu den Südslawen eingereiht werden, von den Autorinnen in der Exposition in ihrer Vielfalt und Besonderheit beschrieben, betonend, dass es (das Kulturerbe) Träger der Identität einer bestimmten menschlichen Gemeinschaft ist und gleichzeitig auch das historische Vorhandensein von Völkern in bestimmtem Raum beweist.