Iosi Havilio OPENDOOR

Iosi Havilio OPENDOOR

Iosi Havilio Opendoor © Editorial Entropía Iosi Havilio Opendoor Prvi put tiskano u Hrvatskoj, o ujak, 2014, u nakladi © Edicije Bo ièeviæ Trg kralja Tomislava 18, Zagreb www.edicije-bozicevic.com Za nakladnika Juraj Bo ièeviæ Prijevod Matija Janeš Urednica Nataša Medved Lektura Jelena Topèiæ Prijelom Miroslav Kodriæ Ovitak Iva Mandiæ Tisak Denona d.o.o.

ISBN: 978-953-7953-13-3 CIP zapis dostupan u raèunalnome katalogu Nacionalne i sveuèilišne knji nice u Zagrebu pod brojem 872143 Sva prava pridr ana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Iosi Havilio

Opendoor Preveo sa španjolskoga Matija Janeš

Edicije Bo ièeviæ Zagreb, 2014.

Amalijino i Felixovo

Jedan

Kad mi je šefica u veterinarskoj klinici rekla da odem u Open Door pregledati nekog konja, ne bunih se, zamisao mi se uèinila zgodnom. Open Door, zvuèalo je èudno.

Poðoh s trga Plaza Italia oko devet ujutro kad je sunce veæ grijalo kao u podne. Najprije uðoh u meðugradski bus, skoro sat i pol spore i tisuæu puta prekinute vo nje do kolodvora Pilar. Bio je pun ljudi, s pokvarenim klima-ureðajem i pro et sna nim mirisom amonijaka. Zatim mi je netko pokazao neki lokalni autobus koji èekah dobrih pola sata. Ponovno na cesti, polje slijeva, polje zdesna, jedan rotor i novih èetrdeset minuta do ulaza u Open Door. Kroz prozor prolazi ravnica, naselja zatvorena tipa i krave.

Autobus me ostavio na eljeznièkoj pruzi. Bilo je deset do dvanaest. Neka djevojka s keèkama i napuhnutih obraza pogledala me širom otvorenih oèiju. Po eljela mi je dobrodošlicu. Stajala je uz prozor kuæe pretvorene u kiosk, ispod tende na zelene i crne pruge. Polovica tijela u hladu, a druga na suncu. Promatrala me i vrlo usredotoèeno, stisnutih usnica, vakala vaku.

Nasmiješim joj se, a ona ništa. Jedva da je trepnula.

Skrenem pogled proizvoljno: zemljana ulica, duga i pravocrtna, koja se gubila u horizontu što se poèeo oblaèiti.

Kišit æe, prije ili poslije æe kišiti. S druge strane pruge iznenadila su me, kao da ih je ondje ostavio helikopter u bijegu, tri divovska silosa, tri rugobe od cementa, naizgled beskorisne ali uspravne. Nadesno je vijugao intenzivno zelen bre uljak, naèièkan putovima u cik-cak, poput zmija. Nekoliko blokova dalje, iz jedne boène ulice pojavio 7

se èovjek na biciklu sa šeširom istra ivaèa na glavi. Skrenuvši za ugao, podigao je oblak prašine koji ga je još neko vrijeme slijedio. I nestao je.

Je li to ovdje? Nemam pojma. Okreæem se i djevojka ustaje gutajuæi zemlju vrhovima sandala koje ostavljaju vidljive njezine male i ukrštene prste.

Ulaz u selo, govorim u zrak, je li ovdje? Djevojka ne odgovara i ja ne znam bih li nastavila, ne znam je li gluha.

Inzistiram: Oprosti… Da, ovdje, bezvoljno procijedi. Govori mi okrenuta leðima, gleda me zatiljkom. Ulazi u kuæu i deset minuta poslije ponovno se pojavljuje s druge strane šireæi svoje tanke ruke preko prozora, izmeðu okvira i slatkiša. eliš pozvati taksi? pita. Ne, ka em. Tišina traje najdu e što mo e trajati, ali neizbje no je, iznova govorim: Dolaze po mene. A ona æe: A dobro, ka e i ostane me gledati oèiju otvorenijih no ikad.

Nastala je nova tišina i ponovno pitam, da je malo zagnjavim: Prolazi li ovdje vlak? Ponekad, ali ne staje, produ i, odgovorila je te odmah nanovo stisnula usnice i stala vakati vaku ne namjeravajuæi ništa više reæi.

Razgovor je tu završio i iako se pomaknuh na rub puta, još su me dugo sa stra nje strane ušiju pikale njezine oèi. Smetale su mi njezine oèi.

Veæ je bilo podne. Vruæina je postala pretjerana. I lagana glavobolja pritiskala mi je glavu, strujala je kroz mene, s jedne na drugu stranu, iz sljepooènice u sljepooènicu. Toèno u pravo vrijeme nešto je grubo zazujalo, negdje vrlo blizu mene, ali izvan mojeg vidokruga, kao da netko proèišæava grlo ne bi li krenuo govoriti. Slièno maèjem predenju.

Ulicom koja ide uz prugu skrenut æe Jaime u svom kamionetu, terencu, odnosno pick up-u, zaustavit æe se is8

pred kuæe-kioska, siæi æe, pogledat æe me pognute glave i pozdraviti rukom.

Odmah smo se prepoznali, nije bilo teško. Kasnim, ka e ili pita, ne zna se. Sad je dvanaest i pet, ka em mu, a on, sudeæi po tome što govore njegove oèi, poprskane blatom, ne zna predbacujem li mu što.

Kad Jaime upali motor, djevojka s keèkama proviruje kroz prozor kuæe. Vidim je kroz retrovizor.

Jaime prima mjenjaè i grubo ga pomièe u svim smjerovima, valjda ne bi li ga oslobodio. Ruka mu je vrlo krupna, a ko a izbrazdana, kao u reptila. Pritišæe papuèicu gasa i motor se buni, trza se i gasi. Jaime stišæe šaku i lagano udara po volanu, ispuhuje zrak kroz nos ispunjen kraterima i ponovno muèi kamionet koji, nakon još jednoga neuspješnog pokretanja, više ne prigovara i kreæe.

Ovo je glavna ulica, objašnjava mi Jaime povisujuæi glas ne bi li nadvisio lave dvaju ili triju pasa koji se bore kako bi se doèepali naših kotaèa dok prelazimo prvih nekoliko metara. Ovo je robna kuæa, zatvara se u dvanaest i trideset, onda do pola pet nije otvoreno ništa, siesta. Tu je škola.

Prošli smo deset ili petnaest blokova koliko ih je mogla imati glavna ulica i ondje gdje asfaltirana cesta zakreæe, Jaime je udario zemljanim putom koji je predstavljao prirodni nastavak onoga prethodnog. Kojih petsto metara dalje skrenuli smo nadesno na uzak put, jednosmjeran, okomit u odnosu na onaj kojim smo išli prije, s jedne strane obrubljen beskrajnim redom manje ili više ujednaèene ièane ograde, a s druge linijom vrlo visokih crnih topola koje su zakrivale igralište za polo s niskim tribinama na rubovima. Jaime je zaustavio kamionet ispred jedne kapije i, ne izlazeæi, pokazao mi granice svojeg posjeda.

9

Desno, iza staje, nalazi se planta a maslina. S ove strane ima nešto koliba, veæinom napuštenih. Put dalje vodi do trgovine, s druge je strane igralište za polo, a u pozadini, gdje završava ièana ograda, nalazi se jezerce.

Jaime je sišao da otvori kapiju te je zastao gledajuæi u smjeru jezerca s rukom na rašljastu zasunu.

Na putu prema staji Jaime mi govori da se konj, kao i on, zove Jaime. Blago se crveni dok to govori. Prestaje govoriti, ali što je to rekao. Otvara vrata, ali ne ulazi, pokazuje prema konju iz daljine, ka e da æe me prièekati ovdje.

Govorim mu da nije potrebno, da ako eli, mo e biti kraj mene. Jaime svraæa pogled na svoj paketiæ s duhanom i usredotoèuje se na motanje debele cigarete. Ne inzistiram. Idem ga pregledati, ka em, a Jaime mi odgovara dugim uvlaèenjem dima.

Drugi Jaime konj je star izmeðu osamnaest i dvadeset godina, kri anac izmeðu domaæeg i španjolskog konja.

Obièan konj, bez naroèito istaknutih obilje ja. Preslušavam ga, srèani je ritam normalan. Zjenice su mu pro ete blijedo- utim mrljama i pojavio mu se izljev u dnu lijevog oka. Doima se anemièno. Ali postoji još nešto, nešto odreðenije. Pogled mu je trom, pitom, onakav kakav je zacijelo i u drugog Jaimea, onog iza mene. Pregledam mu rep i potvrðujem slutnju: èvoriæi izmeðu dva i tri centimetra u promjeru posijani posvuda. Govorim Jaimeu da se pribli i, pitam ga eli li opipati. To su melanomi, ka em. Ne pita ništa, zna ili ne eli znati. Nastavljam: rijeè je o tumorskoj formaciji koja se pojavljuje na repu i èesta je kod španjolskih konja. Tumor, ponavlja Jaime.

Sve dok se ne proširi i prijeðe na neki od vitalnih organa, moguæe ga je lijeèiti, objašnjavam mu. Jaime ne govori ništa, stao je s druge strane konja i gladi ga po boku. Ne gleda me. Nastavljam: Postoje lijekovi koji mogu usporiti 10

proces, kortikoidi. Ali neizljeèivo je, ne znam pita li Jaime.

Da, prije ili poslije, ka em, ali ne odmah. Postoje sluèajevi u kojima se tumor neobjašnjivo povuèe. Jedan u tisuæu, ka em da mu ne probudim la ne nade. Svjetlost je vrlo slaba i griva konja zacijelo izgleda tamnije nego što je to u stvarnosti. Glavu krasi crvenkast ton što je razlikuje od ostatka tijela. Trebalo bi napraviti ekografiju kako bi se dobila toènija dijagnoza, ka em, a Jaime podi e pogled koji sadr i mrvicu neprimjetne ljutitosti, kao da nešto izostavljam. Ekografije za konje vrlo su skupe i ne vjerujem da se isplati, pomišljam, ali ne govorim. Jaimeov pogled stapa se s onim ivotinje, oèi poprimaju boju slame, izgledaju bolesno.

Jedan je i èetrdeset pet. Vozaè autobusa rekao mi je da je bolje iæi autobusom do Lujána, a zatim vlakom, odnosno Lujanerom, nego da se vraæam u Pilar.

Jesi gladna? pita Jaime i okru i konja s prednje strane. Izaðemo i strašan sunèev odsjaj udara nam u oèi, jednak zasljepljujuæoj svjetlosti u kinodvorani kad završi film. Na nebu siæušan školski avion prolazi obzorjem i za sobom ostavlja sapunast trag koji na svom kraju postupno nestaje. Bijela pjena, bjelja od oblaka. To je kao da si negdje drugdje.

Trèao je utrke, ka e Jaime dok re e salamu na tanke šnitice i podi e bradu pokazujuæi prema konju. Sada ga mogu promotriti iz same blizine. Plosnato lice, obrijano, vrlo dlakavi vrat i prsa. Jaime je sigurno o enjen, mora da ima enu i dvoje ili troje djece, koji trenutaèno nisu u vidokrugu.

U kuhinji se nalazi širok prozor koji prekriva dobar dio zida i kroz njega puca pogled na otvoreno polje. Oèi mi se sklapaju. Kratko se odupirem, dok naposljetku ne zapa11

dam u drijeme . Dolazim i odlazim, iz sna u zeleni svijet koji se nalazi s druge strane prozora. Jaime ostaje u tišini, ne miješa se. Osjeæam da mi je blizu, ali kao da nije ovdje.

U jednom trenu grub zvuk budi nas i prisiljava da nastavimo razgovarati. On govori, ja slušam.

Jaime mi prièa kako ima kosu i da se, sada kad nema stalni posao, bavi odr avanjem rasadnika u koloniji. Da je napušten, što ja znam koliko veæ godina. To je èista d ungla, govori mi, a ja se za sebe pitam što li je to kolonija, no Jaime mijenja temu: – Sljedeæi tjedan je karneval. Ovdje se još uvijek obilje ava – ka e i ja se osmjehnem.

Sedam je veæ prošlo i ne razumijem kako je odjednom tako kasno. Jaime me vozi u kamionetu do kolodvora u Lujánu. Da ti ne bi trebalo previše vremena, ka e. Na raskri ju zemljanog puta i ceste Jaime skreæe nalijevo i nekoliko metara dalje usporava. Ondje je ulaz, ondje u pozadini je rasadnik, govori pokazujuæi prema veliku eljeznom luku s natpisom po sredini: Meðuregionalna bolnica Kolonija Dr. Domingo Cabred. To je nešto poput naselja unutar naselja, ka e Jaime s poluosmijehom na licu, prvim koji kod njega primjeæujem.

Ostatak puta vozimo se u tišini, dok svjetlost sumraka šara dno vjetrobrana. Prije negoli se raziðemo, pitam Jaimea zašto nije pozvao lokalnog veterinara. Slije e ramenima i ulazi u kamionet koji se udaljuje i iznova prede kao i u podne.

S telefonske govornice na kolodvoru biram Aídin broj.

Dan mi nije bio dobar, u bedu sam, govori mi s druge strane. eli razgovarati. Ka em joj da mi se ide u kino, onako kako smo dogovorile. Ona se dvoumi, ja navaljujem. Dogo12

vorimo se da æemo se naæi u petnaest do osam u baru na kri anju ulica Córdoba i Montevideo, pola bloka od njezine kuæe.

Povratak prolazi brzo, dok ulazim i izlazim iz sna pomiješana s munjevitim slikama s autoceste: šoping-centar nalik na neki bezvezni svemirski brod, benzinska crpka vrlo slièna šoping- centru, nekoliko naplatnih kuæica toliko meðusobno sliènih da me zbunjuju, i srebrni toranj koji prolazi prebrzo da shvatim o èemu je rijeè.

Aída me èeka na vratima bara. Vidi me kako dolazim, na pedeset sam metara od nje, dijagonalno, na drugoj strani ulice. Aída okreæe glavu na drugu stranu, pali cigaretu, pravi se da ne primjeæuje.

– Moraš biti iskrena sa mnom… – poèinje govoriti, ali je konobar prekida. Naruèujemo pivo. Aída se ponovno sprema govoriti, ali joj zatvaram usta prvom stvari koja mi pada na pamet. Prièam joj prièu o hrèku, istinitu prièu.

Aída pali novu cigaretu, namješta izraz kao da ima mnogo toga reæi, ali predaje se, guta dva aspirina, sluša me.

Bilo je to prije nekoliko tjedana, krajem dvanaestog, jedne subote ujutro, šefica je otišla provesti ostatak tjedna izvan grada, izmeðu Bo iæa i Nove godine. Bilo je skoro jedan sat i kako sam bila sama, zatvorila sam nedugo prije. Bila sam zadubljena u blagajnu, lovu, raèune i sve to, kad najednom èujem kako netko povlaèi za kvaku ne bi li ušao, pravim se glupa, sakrijem se iza pulta da me ne vide. Nema šanse da otvorim. Brojim do trideset. Otišli su, dobro je, nastavljam s poslom. Ali, trenutak poslije èujem lupanje po vratima. Sna no lupanje, kao iz oèaja. Idem tamo, nema mi druge. S druge strane rešetke stoji baba, s majušnim licem, gleda me pozorno. Ka em joj da smo zatvoreni. Ne zanima me, govori napola promuklim glasom.

13

eli razgovarati s vlasnicom, ka e. Ka em joj da vlasnice nema, neka doðe neki drugi dan. To nije moguæe, mora biti sada, govori i èini se da više ne mo e nastaviti, i onda iz svoje male staraèke torbice izvuèe paket omotan u novinski papir. Mrvicu ga otvara, ali dovoljno da uoèim djeliæ hrèka, ukruæena, poluzdrobljena, na leðima.

Osjeæam najezdu gaðenja, zbog beštijice, babe, a najviše zbog tog paketiæa, i ka em joj kako je najbolje da se vrati u ponedjeljak i razgovara s vlasnicom. No veæ je prekasno, stara je podivljala. Prime je nekakvi grèevi, zamagli joj se pred oèima, napušu joj se vene, izgleda kao da æe eksplodirati. I dere se: Nije ni dana izdr ala usrana beštija. Pokušam je smiriti, ali još je gore. Krepaj, glupa kurvetino, ka e mi i gurne ruku izmeðu rešetaka hitajuæi hrèka u zrak.

Aída se grohotom smije, kratko zakašlje izmeðu dva dima. Dolazimo sebi i iznova se gledamo. Govori: Vidiš, dobro nam je zajedno, ne? I ja potvrðujem kimajuæi da bude po njezinom.

Poslije smo išle u kino i pogledale vrlo loš film. Jele smo u fast foodu s domaæom hranom, pravoj rupèagi, i napile se od najgorega moguæeg vina. Spavale smo zajedno, zagrljene i gole.

Sutradan je Aída nestala.

14

Dva

Tama je Aídi pridavala poseban izgled. Pri dnevnom se svjetlu pak njezin izgled mijenjao, postajala bi tu na.

Svjetlost joj je pretjerano naglašavala crte lica i njezino prirodno bljedilo. U polumraku, onako kako sam je upoznala, okru ena drugim tijelima, Aída mi se uèinila privlaènom enom, visokom, s oblinama, košèatih ramena i široka èela. Kad sam je vidjela izbliza, dok mi je govorila, poèela sam se zagledavati u detalje: špièast vršak nosa, pomalo neravni zubi, pora ene oèi, pro ete oèajem. Aída gotovo da nije imala ko u koliko je bila tanka, poput papira od svile, toliko da su joj se mogle vidjeti vene.

Upoznale smo se sluèajno u nekom baru u ulici Reconquista prvoga dana u godini. Ja uðoh bez namjere, pomalo zbog kiše, a pomalo zbog toga što sam veæ du e lutala i poèela me hvatati dosada. Naruèila sam èašu vina i smjestila se u jedan kut šanka, toèno ispred blagajne.

Ubrzo je neki stranac èetvrtaste glave i pjegava nosa sjeo do mene i poèastio me s nekoliko piæa. Nije bio loš, ali definitivno nije bio moj tip. U jednom trenu, rekao mi je na onome španjolskom kojim govore odreðeni stranci: „Ovdje je još uvijek bolje. Nasmijah se, jasno, a on mi se nepomièno zagledao u oèi, gotovo ozbiljno. Idem na zahod, rekao je na engleskom i više se nije vratio.

Kiša je prestala i ja sam odluèila produ iti, kad se pojavila Aída udarajuæi me laktom u prolazu, zbog èega sam ostatak vina prolila po košulji. Takoðer sam zagrizla i komadiæ stakla. Èudan osjeæaj, prilièno neugodan. Aída se vrlo brzo okrenula, bila je prenera ena, pomalo pijana, i 15

èini mi se da je izlila i malo piæa po mojim hlaèama. Od tog èasa Aída nije prestala govoriti. Kakav u as, bilo je prvo što je rekla. Zgrabila me za ruku i odvela do zahoda gurajuæi druge ne bi li si oslobodila put. Namoèila je u alkohol vaticu koju je nosila u torbici i više mi je puta njome prešla preko donje usnice koja jedva da je krvarila. Nije ništa, mala posjekotina, rekla je. Ponudila me cigaretom i ostale smo pušiti ispred ogledala. Ja, sjedeæi na rubu umivaonika dok su mi noge visjele u zraku; ona, naslonjena na zid.

Pitala me sve odjednom, ja sam joj ponešto odgovorila.

Aída mi ka e da ne zna zašto dolazi na ove tulume, jer da je na kraju uvijek isto, èovjek na èovjeku i ne mo eš ni mrdnuti. Nisam znala, govorim joj, da je rijeè o tulumu.

Kad smo izašle iz zahoda, Aída mi je nanovo prešla prstima po usnici. Nije bilo potrebno. Doði, platim ti drugo piæe, tako æemo zaboraviti gorki trenutak. Gorko piæe, ispravlja se i smije.

Aída triput ponavlja da je fotografkinja i da radi kao freelancer za nekoliko èasopisa za modu i ureðenje.

– A ti?

– Trebala sam biti veterinarka, ali sad samo radim u klinici – ka em, a ona se odmah oduševi. Prièa mi da ima psa stara dvanaest godina, zove se Diky i u jedanaestom su mu mjesecu morali amputirati šapu jer se zapleo o bice bicikla.

– Uzet æu taksi, hoæeš sa mnom do nekamo? – nakon odu e tišine pita Aída. Ka em joj da ne, ali hvala, da još uvijek ne znam kamo idem. Ona navaljuje.

– Zašto ne bi otišla do mene popiti piæe dok se ne odluèiš?

Prepuštam se. Kiša, sada ešæa no prije, poma e u odluci.

16

Aída je ivjela u dvosobnom stanu u ulici Montevideo, na pola bloka od ulice Córdoba. Stara zgrada, vrlo visoka vrata od crnog eljeza, dvije ili tri stube prekrivene crvenim tepihom i tipièno dizalo s èetvrtastim ogledalom u pozadini.

Kad je otvorila vrata stana, Diky se uspeo po njoj trljajuæi joj se o noge. Aída se sagnula da ga zagrli, a Diky joj je uzvratio jezikom joj li uæi obraze. U ivotu sam vidjela mnogo pasa, ali nikad takvoga, ne samo ozlijeðena, nego i toliko ru na.

– Voliš liker od anisa? – upitala je Aída. – Ja ga obo avam – sama si je odgovorila i napunila dvije èašice na èijim su rubovima bili prièvršæeni zlatni polumjeseci.

Dvije turske èašice. Liker od anisa djelovao mi je kao starinsko piæe, i sad kad sam je mogla vidjeti bolje, pod svjetlošæu svjetiljke, savršeno joj je pristajao: Aída je u sebi takoðer imala nešto od starinskog.

Podigla je èašu, ja sam podigla svoju i nazdravile smo.

Nisam sigurna kako se dogodilo to da mi Aída poène masirati vrat, kao i leða, prstima u obliku kliješta. Radila je to vrlo dobro, kao profesionalka. Natoèila mi je još jednu èašicu i upitala me otkopèavajuæi mi košulju: – Smeta li ti?

Dugo smo provele sjedeæi na kauèu, slušale smo muziku, razgovarale o glupostima, isprva se ne dodirujuæi, a poslije, na njezinu inicijativu, igrajuæi se kri anja nogu.

Aídine su bile tanke i duge. Još jedna èašica anisa i Aída je naslonila glavu na moje rame. Tra ila je da je pomilujem.

Na dodir je Aídina ko a potvrðivala nešto što mi je privuklo pozornost dok mi je bila blizu u dizalu. Obrazi su joj bili prekriveni prozirnim ljuskicama, poput lisnatog tijesta.

Aída je predlo ila da odemo leæi u njezinu sobu. Bit æe nam udobnije, kazala je.

17

Odjeæa uvijek la e. Ili ako ne la e, barem skriva. Aída se skinula. I ako mi je prije djelovala kao prilièno normalna djevojka, dobro razvijena ali normalna, kad sam je ugledala golu, sprijeda, veoma su me iznenadile njezine majušne sise, poput igraèaka, kao da su se nalazile ondje jedino iz anatomskih razloga. Sjela je na krevet i poèela motati d oint. Lezi ako eliš, rekla mi je i kad sam je vidjela sleða, silno su me nasmijale njezine minijaturne gaæice.

Potom me zagrlila i ja sam joj dopustila. eljela me poljubiti u usta. Ne danas, prekinula sam je, bolje drugi put.

Nije se bunila. I sve to vrijeme, dok smo pušile u tišini, i dok nisam zaspala, nisam mogla prestati misliti na Aídinu ko u, koja se iz trena u tren mijenjala, koja je otpadala, kao da je zmijska.

Isti taj tjedan, bez previše razmišljanja, preselila sam se u njezin stan.

18

Tri

U nedjelju smo se probudile u pola tri popodne.

Idemo malo prošetati, rekla je Aída iz spavaæe sobe, glasom koji se još nije proèistio od sinoænjih cigareta. Ja sam sjedila na zahodskoj školjci s gaæicama na gle njevima, listajuæi jedan od onih enskih èasopisa koji su objavljivali Aídine fotografije. Nekim èudom nisam bila mamurna.

Mo e, rekoh, idemo. Aída je ušla u kupaonicu, pogled joj je bio bistar. Napravit æu kavu, kazala je, pogladila me po èelu i izašla. Dugo sam ostala u kupaonici zadubljena u èlanak o novoj modi enskih d okeja koja se od prošlog desetljeæa nametnula u Europi i koja æe, prema rijeèima novinara, doletjeti ovamo svakoga trena. Na fotografiji koja je zauzimala èetvrtinu stranice nalazila se gotovo albino plavuša sa skupljenom kosom, iznimno rastezljiva, tip balerine, koja je pozirala pokraj svoje kobile. Istoga su mi trena došli u misli konj na samrti iz Open Doora i njegov vlasnik, dva Jaimea koje sam upoznala prethodnog dana.

Zamislila sam ih zajedno izvaljene na slami, kako se dru e, upravo sada, dok mi je Aída pripremala doruèak.

Odnijela sam èasopis u kuhinju da ga poka em Aídi.

Pogledaj, ka em joj, a ona mi mrsko odmahne rukom. Bila je to šala, zezala sam je, njoj se konji ne sviðaju, ni na slikama. Kao mala imala je neke snove, snove s konjima, o kojima mi nikada nije prièala. Ona je spomenula snove, ali to su sigurno bile noæne more. Ipak navaljujem: Nisam ti isprièala o juèerašnjem konju, ka em joj, onom kojeg sam išla pregledati, jadna ivotinja, mislim da ima rak. Aída je napravila gadljivu grimasu. I znaš što? govorila sam joj iz19

meðu gutljaja kave, zove se jednako kao i vlasnik, obojica se zovu Jaime. Aída se nasmijala vjerujuæi da je rijeè o vicu.

Zatim, dok se Aída tuširala, popila sam još jednu šalicu kave, crnu i bez šeæera, ne bih li se još malo razbudila.

Nekoliko minuta prije sedam zadnji sam je put vidjela. Nosila je istrošene traperice i crnu majicu, napravila si je neku vrstu repa na glavi. Izgledala je zadovoljno, normalno. Dah joj je bio kiseo, nedostatak hrane.

Krenule smo u La Bocu. Dosaðivale smo se, šetnja je ispala pravi promašaj. Previše ljudi oko nas, previše koncentriranih zvukova, i ništa konkretno da se radi.

U jednom trenu Aída je ušla u neki bar. Dala mi je rukom znak, jedva primjetno pomaknula je usnice, èinilo se kao da ka e odmah dolazim ili nešto slièno. Zapalila sam cigaretu. Leðima okrenuta cesti, vidjela sam svoj odraz u usku i dugu ogledalu s ukrašenim rubovima.

Ljudi su se mimoilazili i, izmeðu svih njih, ja sam nestajala i ponovno se pojavljivala.

Plavokos mladiæ stao je ispred mene. Iz usta mu je visjela cigareta. Nasmiješio mi se i napravio pokret kao da pali cigaretu zamišljenim upaljaèem. Pru ila sam mu svoju. Nemoguæe kako je bio goljav, i prljav. Bio je to jedan od onih plavokosih koji od plavokosih imaju samo boju kose. Teška uta, ulièna, izbrazdane ko e, mesnatih usana, drska pogleda, nekih èetrnaest ili petnaest godina.

Pripalio je cigaretu arom s moje i trebalo mu je više nego što je inaèe potrebno da mi je vrati. Izmeðu èlanaka jedne ruke vijugao mu je o iljak. Nije skidao pogleda s mene.

Promatrao me kao što promatraju neki klinci, bez ikakve namjere, ali uporno.

20

– Hoæeš pušiti? – ka e mi sasvim pribli avajuæi lice i pokazujuæi sve zube. Ostala sam ga gledati, pomalo izgubljena.

Hoæeš ili neæeš, mali me po urivao, a ja sam, zato što je nedjelja, zato što mi je dosadno, i zato što Aída nikako da izaðe, podigla ramena kao da govorim: Zašto ne? uti deèko glavom mi je dao znak da ga slijedim.

Prije toga bacila sam pogled u unutrašnjost bara i u mete u ugledala Aídu kako ulazi u zahod. Što je radilo sve to vrijeme? Nije me iznenadilo, Aída je bila za takve stvari, za nestajanje, za igru skrivaèa. uti deèko èekao me na uglu.

Krenuli smo nekom dijagonalnom cestom i stigli do èistine na kojoj je bilo parkirano nekoliko auta, a koja je slu ila i kao košarkaško igralište. uti me odveo do jednog ugla igrališta izvan pogleda ljudi, gdje su se nalazila još dva deèka, još više kvartovski tipovi, mnogo mlaði. Jedan, polubucmast s licem dobrog psa koje je skrivao ispod kapuljaèe majice koju je nosio. Drugi je bio mnogo viši od utog i bucka, odjeven u traper od glave do pete, pravi frajerèiæ. Si smotao? upitao je uti onoga u traperu koji je odmah izvadio debeo i dug d oint, dvostruko veæi od uobièajenog. uti ga je zapalio, uzeo dva duga dima i dodao mi ga. Pušili smo, svatko od nas èekajuæi svoj red, u savršenu skladu. Pitali su me kako se zovem, i ja njih. Rekli su još da su iz kvarta, i da sviraju u bendu. eljeli su znati odakle sam ja. Izdaleka, odgovorila sam.

Droga ne djeluje uvijek isto, sve ovisi o osobi i okolnostima. Onaj u traperu, koji mi se èinio najsmioniji, malo-pomalo uvukao se u sebe, dok si je bucko pak skinuo kapuljaèu i iz minute u minutu postajao je sve prpošniji. uti, poput pravog voðe, pravio se kao da se ništa ne dogaða.

21

– Hoæemo da nam popušiš kurac – iz vedra je neba rekao bucko impostirajuæi taj svoj još nemutiran glas debelog adolescenta. uti je ispustio grohot ispunjen dimom. Onaj u traperu problijedio je, a zatim pocrvenio. Debelom je navrla sva krv u glavu, u njegovu i onu preostale dvojice. I on se smijao, izmeðu zuba. Kako ja nisam ništa rekla niti sam se micala, na kraju su ih porazili ivci i ponovno su mi pru ili d oint. Krug se nastavio bez komentara. Kad je d oint bio zgotovljen, oprostili smo se poljubivši se u obraz, poput dobrih prijatelja.

22