Ivan Vladislaviæ DVOSTRUKI NEGATIV
Ivan Vladislaviæ Double Negative © 2010 Ivan Vladislaviæ Ivan Vladislaviæ Dvostruki negativ Prvi put tiskano u Hrvatskoj veljaèa, 2014, u nakladi © Edicije Bo ièeviæ Trg kralja Tomislava 18, Zagreb www.edicije-bozicevic.com Za nakladnika Juraj Bo ièeviæ Prijevod Miloš Ðurðeviæ Urednica Nataša Medved Prijelom Miroslav Kodriæ Ovitak Iva Mandiæ Tisak Denona d.o.o. ISBN: 978-953-7953-10-2 CIP zapis dostupan u raèunalnome katalogu Nacionalne i sveuèilišne knji nice u Zagrebu pod brojem 869296 Sva prava pridr ana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
Ivan Vladislaviæ
DVOSTRUKI NEGATIV
Preveo s engleskog Miloš Ðurðeviæ
Edicije Bo ièeviæ Zagreb, 2014.
za Alana i Denise Schlesinger i za Felicity i Marka Murraya
Zahvaljujem na potpori Indri Wussow i Zakladi kunst:raum sylt quelle. Hvala Minky Schlesinger, Isobel Dixon, Michaelu Titlestadu i Cynu van Houtenu.
Kad
sam nešto ipak nauèio, odustao sam od studiranja, ali ta odluka nije pala odjednom. Iskrao sam se na mala vrata. Nakon dvije godine studiranja engleske knji evnosti i klasiène filologije, da ne spominjem povijest, sociologiju i politièku znanost, kako smo je zvali, glava mi je ote ala i više nisam htio biti student. Zbog prekida studija trebao sam otiæi u vojsku, ali ni za to nisam imao eluca, pa sam na poèetku školske godine upisao kolegije i prestao pohaðati predavanja. Otac se razbjesnio kad je saznao što sam uèinio. Tratio sam svoje vrijeme i njegov novac. Nakon što sam par godina bio samostalan, opet sam ivio u njegovoj kuæi i zbog toga je bilo još gore. Kako bih to sada objasnio? Htio sam iskusiti stvarni svijet, ali nisam znao što mi je èiniti. Studiranje me društveno osvijestilo, a nisam bio sposoban upotrijebiti steèeno znanje. Stoga sam lutao po gradu, zapa ao loše stvari i nepravdu iza svakog ugla, u meni je bujalo djetinjasto nezadovoljstvo, a kad bih se vratio kuæi kritizirao sam roditelje i njihove prijatelje. Sjeli smo za stol u blagovaonici, raspravljali o beskièmenjaštvu liberalizma i plaæama kuæne posluge, a Paulina, koja je s mojom obitelji ivjela prije mog roðenja, pospremila je stol i odnijela posuðe u kuhinju. Nakon jedne svaðe, kad je otac zaprijetio da æe mi uskratiti d eparac, sjeo sam u Datsun koji mi je kupio za 9
osamnaesti roðendan i odvezao se u Norwood Hypermarket da pogledam oglase na opæinskoj ploèi. Najviše ponuda bilo je za studentske honorarne poslove, a to mi je odgovaralo. Formalno sam bio student, ali nisam pohaðao predavanja pa sam imao mnogo slobodnog vremena. Pregledao sam rukom ispisane oglase s telefonskim brojevima na resicama. Tra e se akviziteri, dostavljaèi pošte, konobari. Bilo bi zabavno promatrati srednju klasu kako se tovi za klanje. Zamijetio sam oglas za “prodavaèa u trgovini gramofonskih ploèa”: poznavao sam jednu djevojku koja je subotom prijepodne radila u Hi-Fi Heavenu, uvijek je imala najnovija izdanja albuma. Ali, sve je to bilo previše bur ujski. Htio sam uprljati ruke. Brao bih rajèice da su tra ili fizièke radnike, radio na planta ama poput kompanjona Jacka Kerouaca. Privukao me oglas koji se doimao kao poruka serijskog ubojice. U to vrijeme bilo je malo grafièkih dizajnera, za opremu teksta bile su potrebne škare i kantica ljepila. Bio sam prvi koji je otrgnuo telefonski broj s oglasa.
Jaco Els je bojao linije i strelice na parkiralištima. Taj posao najèešæe se obavljao èetkama i valjcima, a Jaco je bio br i i jeftiniji jer je koristio pištolj za bojanje i šablone. Imao je više posla nego što je stizao obaviti. Prvi dojmovi? Tako sam zamišljao igraèa biljara, vitak i usredotoèen, pomalo kicoš, ali neuredan i zapušten. Kad sam stegnuo njegovu ruku bijelu kao kreda, odmjerio me od glave do pete. Kasnije sam shvatio da su mu prsti pobijelili na radnom mjestu. Jaco je obavljao dio posla za koji je bila potrebna odreðena vještina. Baratao je pištoljem i nadzirao spremnike koji su bili na stra njem dijelu tamnocrvenog Forda 10
Ranchero, a ja sam postavljao šablone i finiširao linije. Šablone su bile od lesonita, s preklopom na sredini zbog lakšeg transporta i skladištenja. Otvarale su se i zatvarale poput knjiga, kao goleme inaèice onih od kojih sam htio pobjeæi. To je bila biblioteka jednostavnih znakova. Skreni lijevo, skreni desno, vozi ravno. Kad nam je dobro išlo, stotinu puta smo ponavljali priproste poruke na asfaltu i betonu. Fizièki rad bio je te i nego što sam pretpostavio. Prvog dana zaradio sam desetke krvavih uljeva na dlanovima i udisao isparavanje boje dok mi se nije zavrtjelo u glavi. Sutradan sam iz oèeve radionice uzeo rukavice i masku. Trebamo wikkel*, kako je rekao Jaco. Dok bojimo, jedan dio javne gara e odnosno prometnu traku na ulazu æe zatvoriti, pa smo trebali brzo raditi. Kredom smo oznaèili mjesta, Jaco je zatim sprejao, a ja sam valjkom finiširao rubove. Svako toliko bi pomaknuo kamionet i okrenuo kazetu. Muzika uz rad. Petnaest minuta nakon što sam ga upoznao, saznao sam da je prije mene imao nekoliko crnaèkih pomoænika. “Nitko od njih nije mogao podnijeti napor”, rekao je. “Nije mi teško raditi sam, od napornog rada nitko nije umro, ali potrebno mi je društvo.” Hoæeš reæi publika, pomislio sam, svjedok. “Mislim da se isplati potrošiti malo više da imam s kim brbljati kad sam na cesti.” Bilo je jasno da se crni radnik nije smio voziti u kamionetu, sjedio bi straga kao komad opreme. Moj novi šef imao je mali, opaki pripovjedaèki talent: znao je kako treba raspresti prièu i na kraju svezati labav èvor. “Imaš vraške sreæe jer te tek èeka vojska”, rekao mi je. “Ja sam svoje odslu io. Prijavio sam se za dodatni rok, *
Spakirati, na afrikaansu (Op. prev. kao i sve sljedeæe)
11
ali glavešine su me odbile. Vjerojatno ele bljedolikima poput tebe dati šansu da se ispucaju.” Imao je bezbroj prièa o vojnicima i teroristima. Kad bi se rasprièao, nitko ga nije mogao zaustaviti. Njegove brutalne prièe su me u asnule, ali uvijek sam ga pa ljivo saslušao, èak sam se smijao. Naveèer, kad sam u majèinoj prostoriji za pranje rublja, punoj mirišljavih plahti i ruènika, terpentinom skidao boju s ruku, osjetio bih muèninu od krivnje. Ali i to je stvarni svijet, pomislio sam. Htio sam na grublji naèin steæi iskustvo, proæi manje kušnje i odrasti. To je bilo neophodno. Èudno, ali od svih nasilnih prièa koje sam èuo od Jaca, sada mi se vraæa jedna koja nema nikakve veze s ratom na granici ni patroliranjem po crnaèkim naseljima. To je prièa o eni koja je petom ugazila rub haljine kad je silazila iz gradskog autobusa te je pala i slomila zubac na plastiènom èešlju koji je dr ala u ruci. Jaco i ja vozili smo se po Johannesburgu, a iz zvuènika treštao je album Hotel California. No evi su isukani, ali zvijer nije htjela krepati. Svijet trgovine zahvatila je revolucija: svitalo je doba trgovaèkih centara (iako ta rijeè još nije postojala). Novi trgovaèki centri gutali su manje trgovine, a prvi od njih, stari veæ jedno desetljeæe, su okrupnjali. I javne gara e su se poveæale. Jaco je bio presretan. Neprestano smo se vozili, on je prièao, ja sam slušao, zatim bih pokupio šablone, rastvorio ih kao Zakonike, a on bi ih prikucao pištoljem s bojom. Skreni lijevo, skreni desno, vozi ravno. Nervirao se kad se ne bih na vrijeme odmaknuo, pa bi mi zapešæe poprskao crvenom ili utom bojom. Kad je Jaco otišao da kupi boju, obavi poslove u banci ili kad je imao tajne dr avne zadatke o kojima je maglovito govorio, ostavio bi me na parkiralištu da finiširam linije te 12
sam satima u ivao u spokoju. Kad sam u tišini radio sâm, pomislio bih da sam ipak nešto uèinio. U kombinezonu nalik na sliku Jacksona Pollocka – morao sam sprijeèiti Paulinu kako ne bi s njih oprala povijest – na prostoru izmeðu automobila oznaèenom s èetiri šiljata crvena èunja, bio sam usamljeni glumac na pozornici: mladi bijelac glumi odraslog crnca. Bio je to pravi mali spektakl. A ipak, bio sam nevidljiv. U ivao sam iza koprene koja je dijelila oznojenog mene od namirisanih ena koje su ulazile i izlazile iz automobila. Preletio bih kao uhoda po staklima njihovih tamnih naoèala. Jednog dana bojao sam krivulje na parkiralištu na Trgu Hyde, od paralelnih linija koje su oznaèavale mjesta za parkiranje stvarao otoke, a u središtu grada izbila je panika zbog bombe. Poslovni ljudi izjurili su kroz staklena vrata dr eæi ubruse kao da su bijele zastave. Za njima je išla ena s plastiènim ogrtaèem i viklerima u kosi, a doimala se kao da je usred operacije mozga bez polovice glave pobjegla sa stola. Svi su se rastrèali, bijesni i ushiæeni, prepuni pravednièkog gnjeva. Uzorni graðani. Na fasadi zgrade bio je mural, niz crnih likova na bijeloj podlozi, a pa nju mi je privukla ta izdvojena-ali-jednaka gomila. Ozbiljno su gledali, iako su razrogaèili oèi. Gomila, pomislio sam, šutljiva veæina, mezopotamski spokojna promatra uobra ene i ustrašene Europljane. Oni su bili moj uzor. Hladnokrvno, zlurado zadovoljan, prebojio sam pukotine na asfaltu. Bomba je ustvari bila sportska torba za kuglanje, koju je za sobom ostavio neki zaboravni penzioner.
Nakon
nekog vremena, Jacove prièe poèele su me ivcirati. Struèni komentari o pranju mozga i špijuna i, koje je pokupio iz filma Strogo povjerljivo Ipcress, bili su 13
smiješni, ali kad sam treæi put slušao o noænom ivotu Otjiwarongoa nisam se mogao nasmijati. Sramio sam se jer sam šutio kad se opet rasprièao. Zašto nisam ništa rekao? Iskreno reèeno, ne zbog toga jer sam bio bez novca ni zbog u ivanja u poslu: bojao sam se. Kad sam ivio u studentskoj kuæi u Yeovilleu, igrali smo jednu društvenu igru, studentsku zajebanciju sa šest uèesnika, koju smo nazvali “Pronaði pivo”. Mislim da ju je uveo Benyi kad se vratio sa studentske razmjene iz Sjedinjenih Dr ava. Voða igre uzeo bi limenku piva iz pakovanja i dobro je promuækao. Zatim bi limenku stavio natrag uz pet drugih, a igraèi su trebali izabrati jednu limenku i otvoriti je pred nosom. Jaco je bio kao promuækana limenka. Bez obzira na zafrkanciju, u njemu je kljuèala opasna energija, a ako biste mu prišli s pogrešne strane, mogao je eksplodirati. Pištolj s bojom dr ao je kao oru je. Niska rasta, a kad je stisnuo šaku, njegova pesnica bila je okrugla i èvrsta kao batina, pjegava i poprskana bojom. Mogao sam ga zamisliti kako me s njom uvjerava, kao što je mnoge uvjeravao u svojim prièama.
Za to vrijeme, moji roditelji su dobili nove susjede. Louis van Huyssteen bio je mladi javni tu itelj, koji je premješten u Johannesburg iz svog rodnog grada Port Elizabeth. Imao je enu, koja se zvala Netta i dvoje male djece. Kod njih smo prvo zamijetili da vrlo èesto roštiljaju. “To je zbog praznika”, rekao je otac. “Prestat æe kad se u sijeènju vrati na posao.” Ali, oni su još više roštiljali. “Mo da nisu prikljuèili štednjak na struju”, rekla je majka, “i namjestili kuhinju?”
14
Nije se radilo o tome. Oni su jednostavno voljeli peæi meso na vatri. Èim bi se Louis vratio s posla, kad bi izuo cipele i obukao kratke hlaèe, iz njihova dvorišta uzdigao se oblak dima biblijskih razmjera, a zatim bi kroz ivicu koja je dijelila njihovo imanje od našeg nanjušili miris mesa na aru. Imali su staromodan roštilj s kojim se mogla prehraniti cijela vojska, prepolovljenu baèvu montiranu na eljezne nogare, koju su dr ali pored kuhinjskih vrata. Netta je stajala na pragu s kuhinjskim no em, ili sjedila na stubama sa zdjelom u krilu kako bi brbljali dok je on okretao meso na roštilju. Jednom sam ga promatrao kako iz deset kobasica cijedi mljeveno meso. Stegnuo ih je u šaci, nadjev je iscurio na oba kraja, a ko ice je bacao na ar. A nju sam vidio kako zadi e suknju i pleše uz neèujnu muziku, zatim bi je on privukao k sebi i stavio ruke izmeðu njezinih nogu. Znam da zvuèim kao da sam ih uhodio. Kad je rijeè o boravku na otvorenom, mi nismo bili u istoj lizi, ali imali smo trijem i bazen, tata je znao ispeæi janjeæe kotlete, pa kad je majka odluèila pozvati nove susjede kako bismo se upoznali, zabava uz bazen bila je logièan odabir. Jaco i ja radili smo subotom – popodne, nakon zatvaranja trgovina, mogli smo obaviti mnogo posla – a kad sam se vratio kuæi roštiljada je veæ bila pri kraju. Na kraju radnog dana skoèio bih u bazen da sperem znoj i prašinu, ali u bazenu su se brèkala preplanula djeca Van Huyssteenovih. Klinka je plivala kao riba. Njezin brat, nekoliko godina stariji od nje, uranjao ju je u vodu pored kuæišta s filtrom. Bili su nepotopivi. Sjeæam se majèine izjave, koja je saznala detalj iz njihove prošlosti, kad je pošla susjedima da ih pozove: “ ivjeli su u blizini akvarija.” 15
Kad sam se istuširao, djevojèica je spavala na kauèu, a njezina mokra kosa rasula se na plišanom jastuku. Djeèak je le ao na leðima na parketu uz vrata i èitao foto-strip, a tu sam i ja le ao kad sam bio njegovih godina kako bih se rashladio kad je bilo vruæe. Brat i sestra. Zbog njih kuæa je bila puna i spokojna. Bio sam sretan jer smo imali parket: tata je dobro zaradio kad su svi ludovali za toplim podovima, ali on ih nije mogao podnijeti, rekao je da prostorija izgleda kao oblo ena æelija u ludnici. Otvorio sam klizna vrata i izašao na trijem. Na tabanima sam osjetio vrelinu mekog škriljca, u ivao sam u kontrastu i pomislio: savršeno. Savršena ljetna veèer. Na povjetarcu su mirisale majèine ru e na fasadi, moljci i bube šašavo su oblijetali kuglu svjetiljke, voda u bazenu podrhtavala je u snu kao uhranjena ivotinja i izdisala klor. Nebo iznad krovova bilo je blijedoru ièaste boje, zadnje zrake sunca nestale su iza obzora. U mojim èulima strujale su zavodljive tajne stvari kakve jesu, miris ru a i blijeda mrlja na zapadu. Vidim se kako stojim na tom mjestu, duge kose, bradat, u pokrpanim trapericama i potkošulji. Na odjeæi još uvijek osjeæam miris te veèeri. Moji roditelji razgovarali su sa gostima, a zadovoljno mrmljanje, ispru ene noge i zabaèene glave ukazivale su da je veèera bila dobra. Majka je saèuvala obrok za mene, iako nije morala jer je ostalo puno hrane. Kad sam uzeo salatu, zaèuo sam Nettu kako pita recept za mariniranje piletine, pa je majka uzela notes s tankim listovima i napisala joj recept. To je bila svojevrsna obiteljska tajna – recept je smislio Charlie, kuæni pomoænik tete Ellen – koja je èesto i vrlo rado odavana. Uvijek se prièalo o Charlijevoj mušièavosti kad se otkrivala tajna, ali te veèeri majka ga nije spomenula. 16
Otac i Louis stajali su uz roštilj, tu je muškarcima mjesto, pa sam im prišao s prepunim tanjurom. Tata je na trijem stavio mali prijenosni hladnjak iz karavana pa sam iz te ledene špilje uzeo Kronenbräu pivo. Na roštilju je bio desert: banane u foliji. Louis je dr ao hvataljke. Polako je okretao paketiæe, a miris cimeta i smeðeg šeæera ispunio je zrak ote ao od mirisa hrane. Dugo su razgovarali o djeci, susjedstvu, novoj kuæi, vrsnoæi obli nje osnovne škole, stvarima o kojima nisam imao što za reæi. Jeo sam i brzo popio pivo te sam pošao po drugo. Otac je prièao Louisu o novim vrstama toplih podova i problemima s tvornièkim sindikatom. “Dosta je razgovora o poslu”, rekao je i poèeo prièati o automobilskom kampu u Uvongu u kojem su prošle godine proveli godišnji odmor. To je najmoderniji i najluksuzniji kamp: na svim mjestima za parkiranje imaju utiènice pa mo eš prikljuèiti generator na struju. “Novi modeli kombija koriste struju. Uskoro æe benzin biti zastario, ne zaboravi što sam ti rekao.” Zatim su se veselo prepirali o prednostima Ju ne obale u odnosu na Rt Dobre Nade kao lokacije za godišnji odmor. Otac ga je zafrkavao kad mu je pokazao da i on zna afrikaans – “Julle Kapenaars”,* ponavljao je – a Louis se dobro zabavljao. Mogli su tako veselo èavrljati dok majka ne bi spremila ostatke hrane u plastiène posude, a Van Huyssteenovi rekli najljepše zahvaljujemo, proveli smo divan dan te pošli kuæi. Ali, naravno da nisu. U jednom èasu, Louis se rasprièao kao i Jaco Els kojeg sam morao trpjeti svaki dan dok smo se vozili po Joburgu. Prijelaz je bio neprimjetan, kao da je netko u pozadini stavio ploèu i utišao zvuk, a kad ste shvatili što slušate, *
Stanovnici Rta Dobre Nade u argonu.
17
raspolo enje se veæ promijenilo. Iz njega se cijedio otrov bez boje i mirisa. Njegove najdra e uspomene iz djetinjstva su neslane šale koje je zbijao s poslugom. Razapeti u e kako bi se spotaknuli, staviti im petarde pod krevet, olabaviti sjedište u poljskom zahodu. Vjerojatno je tada izabrao buduæe zvanje. Njegov posao, izmeðu ostalog zatvorske kazne za manje prekršaje, bio je zlobna neslana šala. O delo acijama, pritvoru bez suðenja, policijskim racijama u crnaèkim naseljima, govorio je kao da su to samo krupniji primjeri istih nepodopština. Zapanjila me dubina njegove opsesije rasizmom. Njegova predrasuda bila je istinska strast. U njemu je budila iznimnu vrstu bola, kao kad jezikom klimaš labavi zub ili grebeš ubod komarca dok ranica ne prokrvari. Meðutim, u njegovim prièama perspektiva je bila obrnuta. On je uvijek naudio drugima, naštetio im i uzrujao ih, a sebe je vidio kao rtvu. Zbog svih ljudi koje nije volio, inferiornih stvorenja s kojima je morao ivjeti, bio je nesretan. Strašno je patio. Sad ga bolje razumijem nego u to vrijeme. Tada sam htio shvatiti svoju ulogu u mašineriji vlasti te sam najèešæe pogrešno razumio taj mehanizam. Seid Sand, nicht das Öl im Getriebe der Welt, rekla mi je prijateljica Sabine. Izazivaj nevolje. Budi pijesak, a ne mazivo u stroju svijeta. Pijesak? Zar me moraju samljeti u prah? Trebam li dopustiti da me satru? To je bijedno. Pa, zar se ne mo e biti klip pod nogama, a ne šaka prašine? Radije bih bio èekiæ, a ne èavao. Te misli nestale su iz moje glave kad sam ugledao Louisovo patnièko lice, iskrivljena usta, škiljave oèi. Èak se i njegova èista kosa doimala povrijeðeno. Zamislio sam kako se izvija od bola kad se èešlja ujutro i tu no promatra lice u zrcalu dok se brije. 18
Trebao sam se izderati na njega. “Pogledaj oko sebe! Vidiš li koliko smo povlašteni. Svi smo se pre derali, pogledaj otpatke, papirnate tanjure nakrcane kostima i korama, zgu vane ubruse i loptice od folije, jebene sokove. A nismo ni naèeli svoje zalihe.” Pladanj uz vatru bio je krcat mesom, debeli odresci i svijene kobasice uredno poslagani i nauljeni na nehrðajuæem èeliku. Bubrezi u loju još uvijek cvrèe na pocrnjeloj rešetki roštilja. Kao da gozba tek treba zapoèeti. Znao sam kako je steèeno to obilje. Kroz ivicu blistala je hauba Louisove nove Corolle, stajala je na njegovom kolnom prilazu kao golemi fizièki dokaz. Trebao sam mu predlo iti da igramo Pronaði pivo. Bili smo pripiti i on je bio kao stvoren za tu igru. Umjesto toga, poèeo sam raspravljati s njim, kao da smo izašli s predavanja profesora Shermana i na travnjaku biblioteke diskutiramo o Marxu. Ne sjeæam se toèno detalja, oni nisu bitni. Rasistièki kapital, sredstva za proizvodnju, djelovanje vojno-industrijskog kompleksa, sipao sam kao iz rukava. “Zamislite”, sjeæam se da sam mu rekao, “da cijeli ivot radite u jebenom rudniku zlata, a ipak ne mo ete dovoljno zaraditi da prehranite obitelj. Shvaæate li? Ne, ne shvaæate. U tome je problem.” “Komunjare na Sveuèilištu Wits popile su ti mozak”, sa etak je njegova odgovora. “Što ti znaš o svijetu? Shvatit æeš kad stekneš iskustvo, vidiš neke stvari. Ako se tvoja braæa crnci ikad doèepaju vlasti u ovoj zemlji, upropastit æe je. To se dogodilo posvuda u Africi.” Otac je isprièao nekoliko viceva kako bi promijenio temu razgovora. Nije uspio, pa me oštro pogledao, lice mu se objesilo, a nos je bio dug i šiljat. Tako me gledao kad sam bio mali i nisam ga htio slušati. Odi u svoju sobu, govorio mi je. Smjesta. Prije nego što me naljutiš. 19
S vrijeðanja prešli smo na guranje i povlaèenje kao da smo školarci na parkiralištu za bicikle. Krajièkom oka ugledao sam Nettu kako ustaje i majku kako se okreæe na stolici da vidi zbog èega je izbila prepirka. Louis je imao donner my gesig, kako je Jaco volio reæi. Njegova jadna faca preklinjala je da ga se udari. Vjerojatno bih ga udario. Podigao sam bocu piva kao da je palica. Ali prije nego što sam zamahnuo, otac me sna no ošamario. Jedan šamar bio je dovoljan da se opet uspostavi red i mir na svijetu. Louis je zategnuo majicu i ušutio. Reèeno mi je da se isprièam i ja sam se isprièao. Rukovali smo se. A zatim sam otišao u svoju sobu. Ušao sam u kuæu te sam se kupaoni umio hladnom vodom. Na obrazu je bila crvena mrlja. Moj otac je samo prièao o disciplini. Raskopèao bi remen na hlaèama i rekao: “Hoæeš li da te istuèem?” Ne budi smiješan. Nikad nije podigao ruku na mene. Njegov šamar bio je šokantan kao i udarac po mom licu. Otisci njegovih prstiju na mom obrazu bili su poput zemljovida nove dr ave. Van Huyssteenovi su ostali na kavi kako se ne bi prièalo da je cijeli dan bio katastrofalan. Kasnije sam ih èuo kad su odnijeli djecu koja su spavala. Kakva sramota, Bo e moj i korake na kolnom prilazu. Nikad više nisu kroèili u kuæu mojih roditelja. Iz kuhinje su dopirali glasovi. Zatim je otac došao u moju sobu. Još uvijek sam bio pripit, a mo da sam opet bio pijan. Soba se vrtjela, pa sam prkosno le ao na krevetu s rukama iza glave. Htio sam se razbjesniti, ali nisam mogao kad sam ga ugledao. “Oprosti, sine”, rekao je. “U redu je.” 20
“Shvaæaš zbog èega sam to morao uèiniti? Nisam mogao dopustiti da udariš gosta u ovoj kuæi.” “Da.” “Izazivao si kavgu.” Izazivao sam. Izazivati kavgu. Što to toèno znaèi? “Morao sam nekoga udariti.” “Onda si trebao njega udariti”, rekao sam. “Sâm je to tra io. Jebeni fašist.” Èini mi se da je oca više iznenadila psovka nego politièka orijentacija, zbog koje sam se nedavno prepirao. “Mo da. Ali šakama neæeš riješiti razmirice. Ne u ovoj kuæi.” Poprièali smo. Otac se šalio kako treba biti na oprezu s Afrikanerima koji su diplomirali pravo. Ne smiješ tuæi juristu! Zatim je ispru io ruku da mi poka e što ima na dlanu. A onda sam shvatio njegovu gestu. Kad sam ustao da se rukujemo, u njegovim oèima zamijetio sam suze.
Otac se kajao cijeli tjedan. A onda me jedne veèeri pozvao u radnu sobu, rekao neka sjednem na stolicu ispred njegova stola kao da sam putujuæi trgovac koji je slupao slu beni auto, i proèitao Zakon o zabrani okupljanja. Bio je nervozan zbog moje prepirke s Louisom. Moto naše obitelji oduvijek je glasio: “Ne talasaj.” Zabrinuo se, premda o tome nije htio govoriti, da æu se upetljati u politiku, da æu upasti u loše društvo. Nije se trebao zbog toga brinuti. Politika me zbunjivala. Studentski politièari koje sam upoznao bili su nepodnošljivo samouvjereni. A ja nisam imao èvrsto stajalište i mogli su me vrlo lako pokolebati. Najèešæe sam htio dr anjem tijela uvjeriti samog sebe da znam o èemu govorim, da shvaæam o èemu se radi. 21
Sudjelovao sam u demonstracijama protiv pritvora bez suðenja, zakona o ogranièenju kretanja za crnce, delo acija. Ispisivao sam parole na kartonima i nosio ih do Avenije Jana Smutsa. A zatim bih se povukao i sakrio iza dvojice, trojice studenata. Moja djevojka Linda uvijek je bila u prvim redovima, a njezini roditelji bili su ponosni na nju. Ja nisam bio za prve redove. Toèno je da sam se bojao policije na drugoj strani ulice, a još više sam se bojao ljudi s kamerama i blicevima. Nisam htio da moja fotografija bude u dosjeima tajne policije. Još va nije, nisam je htio vidjeti, nisam htio da je itko vidi, na naslovnici novina Rand Daily Mail. Nisam upoznao svijet izvan kampusa u kojem su djelovali stvarni politièari, a ne njihove studentske imitacije. Realpolitik. Ta nova rijeè stranog naglaska ništa nije objasnila. Ljudi koje sam upoznao u kampusu, novinari studentskog glasila, èlanovi kazališnih trupa i zadrugari koji su uzgajali povræe, pristupali su Pokretu, kako su ga nazvali, ali ja nisam imao pojma kako da mu se pridru im, a pravo reèeno nije me ni zanimao. Pokret. Zvuèalo je kao stroj, ne baš kao parni valjak nego kao stroj za kopanje koji æe pregaziti svakoga tko mu stane na put, prepreke æe s pravom zdrobiti i stvoriti kaotièno razbijalište povijesti. Gradilište, ispravili bi vas oni. Pri kraju studentskih dana, jedan farmer je s kamionetom naletio na minu kod granice s Bocvanom, a njegova kæi je poginula. Novine su objavile fotografije trupla djevojèice i o alošæenih roditelja. Jezive detalje. Ubrzo je u kampus došao aktivist koji je nedavno pušten iz zatvora da odr i govor. Govorio je strastveno, provokativno, o gorkoj stvarnosti borbe, citirao je Lenjina o revolucionarnom nasilju, ali nije spomenuo njegovo ime. “Bit æe rtava”, rekao je nekoliko puta. Kad je jedna djevojka iz 22
publike postavila pitanje o ubijanju nezaštiæenih, ubojstvu beba, okomio se na nju kao da je razma eno dijete: “Ovo nije društvena igra – ovo je revolucija! Nema nedu nih promatraèa.” Sjela je kao da ju je ošamario. Te misli sigurno su mi kolale po glavi kad mi je otac dr ao bukvicu o prljavoj politici i što je tajna policija uèinila privedenima s Trga John Voster. Shvaæate, on je tra io podršku, a ja sam mislio da treba podjariti njegov nemir, glumatati, nabacivati fraze iz knjiga – “vladajuæa klasa” – ponavljati teze radikalnih studenata o namještenim izborima za Studentsko vijeæe. Potreba da afrikaniziramo sebe i svoju kulturu, moralnost oru ane borbe protiv ugnjetavaèkog re ima, kolonijalizam posebne vrste. Vjerojatno sam spomenuo Frelimo* Sigurno sam citirao prof. Shermana – zvali smo ga Cvrèak hegemonizma. Gumbi na ko nom kauèu namignuli su kao da sudjeluju u toj igri. Otac je zatim promijenio temu razgovora. Poèeo je prièati o mom vojnom roku. “Ako se ne namjeravaš vratiti na fakultet”, rekao je, “onda bi u srpnju trebao otiæi u vojsku. Èim prije to bolje.” Znao je što mislim o tome. Samo me podsjetio na neugodne posljedice moje odluke, a to je bila vrlo dobra strategija. Poèeo sam birati rijeèi. Razgovor je jenjao. Kad sam htio otiæi, rekao je: “Radiš li u èetvrtak?” “Pa, kao i uvijek radim s Jacom.” “Uzmi slobodan dan. Reci mu da moraš poæi na pogreb. Htio bih da nešto uèiniš za mene.” *
Front za osloboðenje Mozambika (port. Frente de Libertação de Moçambique, FRELIMO), vladajuæa stanka osnovana 1962. kao pokret za osloboðenje Mozambika od portugalske kolonijalne vlasti.
23
To nije bilo pitanje. Pomislio sam kako eli da mu pomognem u inventuri u skladištu, to sam veæ radio, ali on je htio nešto drugo. Na stol je stavio veliku knjigu. “Jesi li èuo za Saula Auerbacha?” Fotografija na naslovnici bila mi je poznata. “On je fotograf, vrlo dobar. I prijatelj tvog strica Douglasa.” Sjetio sam se fotografije. Vidio sam je u strièevom dnevnom boravku. Zapazio sam je zbog toga jer sam vrlo rijetko vidio uokvirenu fotografiju obješenu na zidu kao da je umjetnièko djelo. “Doug je dogovorio da èetvrtak provedeš sa Saulom. Ima posla u gradu te je pristao da te povede sa sobom.” “Zašto?” “Mislim da æe to biti dobro za tebe. Mogao bi nešto nauèiti.” “Ne elim biti fotograf.” “To nije bitno. Ne radi se o izboru zvanja, siguran sam da æeš naposljetku pronaæi svoj put. Radi se o tom bijesu koji kuha u tebi, o prigušenom gnjevu na cijeli svijet. Brinem se, upast æeš u nevolje. Zbog toga bi mo da od Saula mogao nešto nauèiti. On je èovjek sna nih uvjerenja, ali on zna kako ih usmjeriti.” “Nemam pojma tko je on.” Otac je lupnuo prstom po knjizi. “Pogledaj fotografije.”
Ako vas zanima Saul Auerbach, ne oklijevajte, upišite njegovo ime u Google. Ima tri stranice na Wikipediji i spominje se na desecima internetskih stranica o fotografiji. Na Saulauerbach.com, stranici koju odr ava njegov agent, nalaze se osnovni podaci o njegovoj karijeri. Ako vas podrobnije zanima, postoje blogovi koji se bave 24
odreðenim razdobljima njegova rada i prepirke oko njegova znaèaja. Specijalizirane tra ilice dovest æe vas do njegovih fotografija u muzejima, a u internetskim magazinima i galerijama mo ete pronaæi druge fotografije. Pišete esej? Postoje tekstovi, besplatni i koji se naplaæuju, o njegovu stilu, utjecajima, njegovoj politici, njegovim crno-bijelim fotografijama, o tome je li fotograf ili umjetnik, ili oboje. elite kupiti? Na Getart.com su savjeti o kupnji. Ako ipak elite knjigu o njemu, u internetskim antikvarijatima saznat æete koje su knjige dostupne, a na bookHoundu pronaæi æete najbolje ponude. Mo ete postati struènjak za Auerbacha sjedeæi za svojim stolom. U to vrijeme, prije nego što je svaèiji ivot postao javna tajna, istra ivalo se u knji nici ili novinskom arhivu, a rezultati su najèešæe bili mršavi. Zainteresirao sam se za Auerbacha, ali nisam imao vremena da saznam tko je on. Mo da su imali nešto u njemu u Sveuèilišnoj biblioteci Wartenweiler, ali onamo nisam htio otiæi. Odluèio sam se iskljuèiti iz sveuèilišta. Imao sam samo slike. Sjeo sam na krevet i listao knjigu koju sam dr ao u krilu. Sjajna knjiga, rekao je otac (citirao je strica, umjetnika u našoj obitelji). Nisam ništa znao o tome, ali htio sam mu se suprotstaviti. Knjiga je sadr avala dvjesto Auerbachovih fotografija, a on ih je osobno izabrao. Slike su bile komplicirane i depresivne, ukopale su se ispod blistave površine kao nadgrobni kamen. Crno-bijeli kvadrati duboko su me se dojmili. U njima su bili zbijeni i konzervirani cijeli svjetovi. Ako bih nagnuo knjigu na pogrešnu stranu i pustio da zrak prodre kroz rupicu, mogli bi poprimiti svoje stvarne dimenzije. Zamišljao sam kako jedna od tih prostorija diše, ispunjava se ivotom i vraæa u realnost pod svjetlom reflektora na pozornici. Slike su bile poznate i neobiène. Zurio sam u 25
ruku ili nogu, cipelu, rub plahte na krevetu, naziv ulice ispisan na ploèniku. Jesam li bio na tom mjestu? Hoæu li sresti tu osobu? Listao sam knjigu s neugodnim osjeæajem da sam je veæ pregledao i zaboravio na nju. Na prvoj stranici je pisalo: “Dougu i Ellen, s najboljim eljama i zahvalnošæu za vašu dobrotu i pomoæ, Saul, 12. rujna 1980.” Knjiga je bila sklopljena prije nego što se tinta osušila, pa su na lijevoj strani ostali tragovi slova, malene vitice nalik na trepavice. Kako je moj stric pomogao Saulu Auerbachu? Strina Ellen bila je nastavnica glazbe i poznata plesaèica, voljela je svima pokazivati svoje umijeæe na obiteljskim vjenèanjima kad bi malo više popila. Mo da je ona nauèila Auerbacha da pleše rumbu kad se raspojasala. Ispod ovitka pronašao sam hrpu novinskih isjeèaka s kraæim, sa etim kritikama i prikazima izlo bi. Jedan kritièar pisao je o strogoj Auerbachovoj kompoziciji i njegovom senzibilitetu za svjetlo. Drugi je hvalio njegovo objektivno oko, ali je bio suzdr an glede tmurnog ugoðaja na fotografijama. Treæi, pohvalniji prikaz iz Scenaria govorio je kako humana Auerbachova vizija nadilazi politiku i omoguæava mu da se duboko posveti svojim temama. Dvaput sam proèitao kritike da shvatim jesu li kontradiktorne. Je li tehnièko umijeæe element stila, perspektive ili osobnosti? Mo e li se istodobno biti objektivan i duboko posveæen? Listao sam knjigu, došao do kraja svijeta i vraæao se natrag, ali nisam pronašao odgovor.
“Zbog èega stari eli da upoznam tog Auerbacha? Što je naumio?” Otac je otišao na subotnju partiju golfa, a majka je pekla prutiæe od sira, njezin specijalitet. Valjala je tijesto 26
na dasci u kuhinji. Pogledala me preko naoèala kad je brašnom posula valjak za tijesto. “On misli da æe te to zanimati, Nev. Bit æe pouèno. On je najbolji u svom podruèju, znaš.” “Što trebam uèiniti?” “Budi s njim, gledaj, uèi, ne znam.” “Rekao sam tati da se ne namjeravam baviti fotografijom.” U srednjoj školi uèlanio sam se u fotografsku sekciju, nauèio sam razvijati fotografije, ali to je bio samo hobi koji sam zapustio br e od filatelije. Godinama nisam snimio ništa ozbiljnije od fotke s praznika. “Bila bi šteta”, rekla je majka. “Imaš dobro oko. To je rekao i gospodin Marshall, a on se ne razbacuje pohvalama.” Moj srednjoškolski nastavnik umjetnosti, stari Borac Marshall. Ustvari, nije me ni pokušao odgovoriti kad sam na maturi umjesto njegovog predmeta izabrao latinski. Otac se tada još uvijek nadao da æu studirati pravo. “Poznaješ li Auerbacha?” “Srela sam ga u par navrata, u prolazu. Jednom je bio u kinu s Ellen, pa smo se upoznali.” “Kakav je?” “O tome bi trebao razgovarati s tatom, to je bila njegova zamisao.” No je uronila u brašno i èetiri puta razrezala tijesto. Napravila je savršeni kvadrat, a višak tijesta gurnula je sa strane. Kad je završila, od ostataka tijesta umijesila je još jednu kuglu, posula brašno po dasci i valjku te ga je opet valjala. Ne rasipaj, pa æeš imati. “Sigurna sam da ne se radi o fotografiji nego o tome kako Saul radi. Njegova strpljivost je glasovita, on mirno èeka cijeli dan dok svjetlo ne obasja zid pod odreðenim kutom, pravi profesionalac. Mo da æeš od njega nauèiti da budeš ustrajan, kako obaviti posao do kraja. Tvoj otac se jako 27
razoèarao kad si prekinuo studij. A taj lièilaèki posao, on misli da je to ispod tvojih moguænosti i ja se sla em s njim. Dali smo ti malo vremena da vidiš što eliš, a ti si opet skrenuo s puta.” Kad je govorio o tome, otac je uvijek spominjao rijeè “razbor”. Rijeè koja se lijepila za nepce kao maslac od kikirikija. Shvatio sam da bi me Auerbach trebao poduèiti o ivotu. Na njega sam se trebao ugledati (u to vrijeme nismo govorili “uzor”). To vjerojatno nije cijela prièa. Otac i stric su sigurno prièali tom èovjeku o meni. O meni i mojim problemima. Taj tmurni stranac æe mi oèitati bukvicu. ivcirao me prije nego što sam ga upoznao.
Povratak u Bramley nije bila dobra zamisao. Godinu ranije, stanovao sam sa svojom djevojkom Lindom u jednoj kuæi u Ulici Yeo, a razišli smo se kad je odluèila diplomirati u Cape Townu. Naša veza bila je završena. Naši cimeri su diplomirali, zaposlili se ili otputovali u inozemstvo, pa je i kuæa bila prazna. Mogao sam stanovati u nekoj drugoj komuni, ali veæ sam donio odluku da prekinem studij, pa sam se vratio roditeljima. Kod njih je bilo udobno i jeftino, ali bilo bi mi bolje da sam unajmio svoj stan. S njima sam se morao osjeæati kao dijete. Èim sam pogledao dovratak svoje sobe, shvatio sam koliko mi je godina. Niz datuma i oznaka moje visine u raznim bojama, svake godine malo više, ocrtavali su moj tjelesni razvoj do šesnaeste godine. To je bilo prije nekoliko godina. Kad sam s kreveta, otvorena knjiga le ala mi je na prsima, gledao te ljestve, pogled bi mi odlutao u visinu, prema obješenim maketama dva aviona zaustavljena u 28
vjeènom sukobu na praznom nebu stropa. Messerschmitt i Spitfire. Bilo je i drugih maketa, Leteæe tvrðave, Stuke, Bristol Blenheimi, ali s godinama su nestali u plemenu, a iza njih ostala je samotna zraèna borba lovaca. Modele sam ja izradio i objesio na ribièki najlon. Nikad nisu izgledali kao slike na kutijama: staklo pilotske kabine bilo je umrljao ljepilom, a naljepnice s prkosnim engleskim metama i èetvrtastim njemaèkim kri evima bile su nakrivljene, ili bi se raspale na prstima. Ali iz daljine bile su vrlo uvjerljive. To je bio dio obuke protuzraènih mitraljezaca, rekao mi je djed, kako bi po obliku prepoznali avione, nauèili kako izgledaju naše, a kako neprijateljske letjelice. Djetinjstvo je ostalo iza mene, ali njegovi tragovi nisu. Knjige o Hardy Boysima prebaèene su na donju policu, a njihovo mjesto zauzeli su sveuèilišni ud benici. Na vratima ormara bio je zalijepljen plakat Nacionalne organizacije ju noafrièkih studenata s informacijama o delo acijama, a uz njega plakat Joanne Lumley u trikou i tajicama s pištoljem za pojasom. Linda je prasnula u smijeh kad je vidjela taj plakat, a nakon toga namjerno ga nisam htio skinuti. U kutu je bila zgnjeèena vreæa za sjedenje od skaja koju sam negdje pokupio. Na stolu od jelovine, za kojim sam štrebao za prijemni ispit, bila je moja maska za lièenje i rukavice. Kombinezon sam ostavio u gara i, zato jer mi je majka naredila. A ipak u sobi se osjeæao miris terpentina. U tim strujama i protustrujama, uoèi susreta s Auerbachom, tupo sam listao njegovu knjigu. Što je sakrio? Što je previdio?
29