Svetlana Aleksievič RABLJENO DOBA by Edicije Božičević

10/23/13

11:35 AM

Svetlana Aleksievič (1948.) ugledna je bjeloruska novinarka i spisateljica. U svojim dokumentarističkim knjigama govori o velikim traumama ruske povijesti dajući glas svjedocima vremena. Zbog neslaganja s vlasti 2000. godine napušta Bjelorusiju te se nakon desetljeća egzila 2011. vraća u Minsk. Dobitnica je brojnih nagrada od kojih su važnije: Lajpciška nagrada za europsko razumijevanje (1998), Herderova nagrada (1999), Mirovna nagrada Erich Maria Remarque (2001), Nacionalna nagrada američkih kritičara (2006). Nakon objavljivanja knjige Rabljeno doba ovjenčana je i prestižnom Mirovnom nagradom Udruženja njemačkih knjižara 2013., koja se dodjeljuje književnicima, znanstvenicima i umjetnicima za izuzetne doprinose u širenju ideje mira, te je bila nominirana za Nobelovu nagradu za književnost.

CMY

„Sovjetska civilizacija… Žurim se zabilježiti njezine tragove. Poznata lica. Ne ispitujem ih o socijalizmu, nego o ljubavi, ljubomori, djetinjstvu i starosti. O glazbi, plesovima i frizurama. O tisućama detalja nestalog života. To je jedini način da strpam katastrofu u okvire onoga na što smo se navikli i pokušam nešto ispripovijedati. Nečemu se dosjetiti. Ne prestajem se diviti tome kako je zanimljiv obični ljudski život. Beskrajna količina ljudskih istina… Povijest zanimaju samo činjenice, a emocije ostaju izvan kadra. Nemaju običaj pripuštati ih u povijest. A ja pak gledam na svijet očima humanista, a ne povjesničara. Divim se čovjeku…

“

„I evo je sad – slobode! Jesmo li ovakvu čekali? Mi smo bili spremni umrijeti za svoje ideale. Tući se u bitkama. A počeo je „čehovski“ život. Bez povijesti. Urušile su se sve vrijednosti, osim vrijednosti života. Općenito života. Novi snovi: izgraditi kuću, kupiti dobar auto, zasaditi vrt… Sloboda se pokazala kao rehabilitacija malograđanštine, obično potisnute u ruskom životu. Sloboda Njezina Veličanstva Potrebe. Uzvišenost tame. Tame želja i instinkta – sputanog ljudskog života o kojemu smo imali samo približnu predodžbu. Cijelu povijest smo preživljavali, a ne živjeli. A sada više nije bilo potrebno ratno iskustvo, valjalo ga je zaboraviti. Tisuće novih emocija, stanja i reakcija… Odjedanput je sve oko nas postalo drukčije: natpisi, stvari, novci, zastava… i sam čovjek.

“

ISBN: 978-953-7953-08-9 cijena 189 kn / 25 eur www.edicije-bozicevic.com BIBLIOTEKA RABLJENO DOBA

S. Aleksievič

Knjiga Svetlane Aleksievič Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka vrhunac je dokumentarne proze o rusko-sovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti, o tragediji komunizma kao i onoj koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza kulminirala u etničkim sukobima, građanskim ratovima i terorizmu. Potresne sudbine ljudi svih naraštaja i društvenih slojeva, čije je ispovijedi Aleksievič godinama bilježila te ih pomnom dramaturgijom stopila u „roman glasova”, svjedočanstva su o iznimnoj snazi i izdržljivost ljudskog bića, ali i njegovoj okrutnoj prirodi.

BIBLIOTEKA RABLJENO DOBA

Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka

Rabljeno doba v3.1.pdf

Svetlana Aleksievič

Rabljeno doba kraj crvenog čovjeka

Svetlana AleksieviĂ¨

Rabljeno doba (kraj crvenog Ă¨ovjeka)

Svetlana Aleksieviè %D,<b second-hand (8@>,P 8D"F>@(@ R,:@&,8") © 2012 Svetlana Aleksieviè Svetlana Aleksieviè Rabljeno doba (kraj crvenog èovjeka) Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2013, u nakladi © Edicije Bo ièeviæ Trg kralja Tomislava 18, Zagreb www.edicije-bozicevic.com Za nakladnika Juraj Bo ièeviæ Prijevod Fikret Cacan Urednica Nataša Medved Prijelom Miroslav Kodriæ Ovitak Iva Mandiæ Tisak Denona d.o.o.

ISBN: 978-953-7953-08-9 CIP zapis dostupan u raèunalnome katalogu Nacionalne i sveuèilišne knji nice u Zagrebu pod brojem 857940 Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Sva prava pridr ana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umno iti, prenositi u bilo kojem obliku, elektronièkim ili mehanièkim sredstvima, ukljuèujuæi fotokopiranje, presnimavanje ili bilo kakvo informatièko spremanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava.

Svetlana Aleksieviè

Rabljeno doba (kraj crvenog èovjeka)

Preveo s ruskog Fikret Cacan

Edicije Bo ièeviæ Zagreb, 2013.

rtva i krvnik su jednako odvratni, i logorska se lekcija svodi na to da je to bratstvo u padu. David Russe Koncentracijski logor U svakom sluèaju morate pamtiti da za pobjedu zla u svijetu ne odgovaraju ponajprije njegovi slijepi izvršitelji, nego duhovno svijetli sluge dobra. F. Stepun Bivše i nedogoðeno

Sadr aj Zapisi sudionika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Dio prvi UTJEHA APOKALIPSOM Iz uliène buke i razgovora u kuhinji (1991-2001) Jedanaest prièa u crvenom interijeru O Ivici Budalici i zlatnoj ribici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 O ljepoti diktature i tajni leptira u cementu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 O braæi i sestrama, krvnicima i rtvama… i izbornom tijelu . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 O šapatu i kriku… i ushitu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 O usamljenom crvenom maršalu i trima danima zaboravljene revolucije . . . . . . . 90 O milostinji uspomena i pohoti smisla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 O drugoj Bibliji i drugim vjernicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 O oštrini plamena i spašavanju visinom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158 O slasti patnje i i i ruskoga duha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 O vremenu kada svatko tko ubija, misli da slu i Bogu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201 O crvenoj zastavici i osmijehu sjekire . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212

Dio drugi DRA EST PRAZNINE Iz uliène buke i razgovora u kuhinji (2002-2012) Deset prièa bez interijera O Romeu i Juliji… samo što su ih zvali Margarita i Abulfaz . . . . . . . . . . . . . . . . 257 O ljudima koji su odmah postali drukèijima „poslije komunizma“ . . . . . . . . . . . 270 O usamljenosti koja je jako slièila na sreæu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 284 O elji da ih se sve pobije, a onda o strahu što to po eliš . . . . . . . . . . . . . . . . . . 296 O starici s kosom i lijepoj djevojci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 310 O tuðoj nevolji koju je Bog stavio na prag vaše kuæe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 329 O pasjem ivotu… i sto grama laganog pijeska u bijeloj vazici . . . . . . . . . . . . . . 341 O negadljivosti mrtvih i tišini praha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 350 O lukavoj tami i „drugom ivotu koji se mo e postiæi iz ovoga“ . . . . . . . . . . . . 367 O hrabrosti i poslije nje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 384

Bilješke stanovnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 397

Zapisi sudionika Opraštamo se sa sovjetskim dobom. S onim našim ivotom. Trudim se èestito saslušati sve sudionike socijalistièke drame… Komunizam je imao lud plan – preraditi „staroga“ èovjeka, krhkog Adama. I to se postiglo… mo da je to jedino što se postiglo. Za sedamdeset i nešto godina u laboratoriju marksizma-lenjinizma izdvojili su posebni ljudski tip – „homo sovieticus“. Jedni dr e da je to tragièan lik, a drugi ga zovu „sovok“. Meni se èini da poznajem tog èovjeka, da mi je dobro znan, da sam njemu uz bok pre ivjela puno godina. On je – ja sama. To su moji znanci, prijatelji i roditelji. Nekoliko sam godina putovala po cijelome bivšem Sovjetskom Savezu zato što homo sovieticus – nisu samo Rusi, nego i Bjelorusi, Turkmeni, Ukrajinci, Kazasi… Sada ivimo u raznim dr avama, govorimo na raznim jezicima, ali nas ne mo eš ni s kime pomiješati. Prepoznaješ nas odmah! Svi mi, ljudi iz socijalizma, slièimo i ne slièimo na ostale ljude – imamo svoj rjeènik, svoje predod be o dobru i zlu, o junacima i muèenicima. Imamo poseban odnos sa smræu. Neprekidno u pripovijestima koje zapisujem paraju uho rijeèi: „pucati“, „strijeljati“, „likvidirati“, „rashodovati“ ili one sovjetske inaèice nestanaka poput: „uhiæenje“, „deset godina bez prava na pisma“, „emigracija“. Kolika je cijena ljudskom ivotu, ako se sjetimo da su donedavno ginuli milijuni? Puni smo mr nje i predrasuda. Svi potjeèemo odande gdje je bio GULAG i strašni rat. Kolektivizacija, raskulaèenje, preseljenje naroda… To je bio socijalizam, i to je bio jednostavno naš ivot. Tada smo malo o njemu govorili. A sada kada se svijet nepovratno promijenio svima je postao zanimljiv onaj naš ivot, neva no kakav, ali je to bio naš ivot. Pišem, prikupljam mrvice, povijesne sitnice „domaæega“… „unutrašnjeg“ socijalizma. Ono kako je ivio u ljudskoj duši. Mene uvijek privlaèi upravo onaj maleni prostor – èovjek… jedan èovjek. Zapravo se tu sve i dogaða. Zašto u knjizi ima tako puno pripovijesti samoubojica, a ne obiènih sovjetskih ljudi s obiènim sovjetskim ivotopisima? Na kraju krajeva, ubijaju se i zbog ljubavi, zbog starosti, jednostavno tako, zbog zanimanja, zbog elje da otkriju tajnu smrti… 9

Tra ila sam one koji su namrtvo prirasli ideji, koji su je usvojili tako da se ne mo e otrgnuti – dr ava je postala njihovim svemirom, zamijenila im je sve, èak i vlastiti ivot. Oni nisu mogli otiæi iz velike povijesti, oprostiti se s njom, biti drukèije sretni. Zaroniti… propasti u privatnom postojanju, kao što se to dogaða danas kada je maleno postalo velikim. Èovjek eli jednostavno ivjeti, bez velike ideje. Toga nikada nije bilo u ruskom ivotu, to znade i ruska knji evnost. Zapravo smo mi ratni ljudi. Ili smo ratovali, ili se spremali za rat. Nikada nismo ivjeli drukèije. Otuda nam ratna psihologija. I u svjetovnom ivotu sve je bilo vojnièko. Bubnjao je bubanj, širila se zastava… srce je iskakalo iz grudi… Èovjek nije zapa ao svoje ropstvo, èak je volio svoje ropstvo. I ja se sjeæam: poslije škole smo se okupljali i kao razred išli na ledinu, preziruæi one koji su odbijali, aleæi ih do suza, jer da doðe do revolucije, graðanskog rata – sve bi se dogodilo bez nas. Osvrneš se: zar smo to mi? Ja? Sjeæala sam se toga skupa sa svojim junacima. Netko je od njih rekao: „Samo sovjetski èovjek mo e shvatiti sovjetskog èovjeka“. Mi smo bili ljudi s jednim komunistièkim sjeæanjem. Susjedi po sjeæanju. Otac se sjeæao da je on osobno povjerovao u komunizam poslije Gagarinova leta. Mi smo prvi! Mi sve mo emo! Tako su nas on i mama i odgajali. Ja sam nosila znaèku s rudlavim djeèakom, kao pionirka i komsomolka. Razoèarenje je došlo kasnije. Poslije perestrojke smo èekali da se otvore arhivi. Otvorili su ih. Doznali smo povijest koju su od nas skrivali… „Mi moramo povuæi za sobom devedeset milijuna od sto, koji naseljavaju Sovjetsku Rusiju. S ostalima ne treba govoriti – njih treba uništiti“. (Zinovjev, 1918). „Objesiti (svakako objesiti da narod vidi) najmanje tisuæu uhiæenih kulaka, bogataša… Oduzeti im ito, uzeti kao taoce… Uèiniti tako da na stotinu kilometara okolo narod vidi, da drhti…“ (Lenjin, 1918). „Moskva doslovno umire od gladi“ (profesor Kuznecov obraæa se Trockom). „To nije glad. Kada je Tit zauzimao Jeruzalem, idovske majke su jele svoju djecu. Kada ja budem tjerao vaše majke da jedu svoju djecu, onda mi mo ete doæi i reæi: „Gladujemo“.“ (Trocki, 1919). Ljudi su èitali novine i èasopise šutke. Obuzeo ih je nesaglediv u as! Kako s time ivjeti? Mnogi su doèekali istinu kao 10

neprijatelja. Kao i slobodu. „Mi ne poznajemo svoju zemlju. Ne znamo o èemu misli veæina ljudi, mi ih vidimo, sreæemo svaki dan, ali ne znamo o èemu misle i što hoæe. Ali se usudimo njih uèiti. Uskoro æemo sve doznati – i u asnuti se“ – ka e jedan moj znanac s kojim sam èesto sjedila doma. Svaðala sam se s njim. To je bilo devedeset prve godine… Sretno doba! Vjerovali smo da æe sutra, doslovno sutra, poèeti sloboda. Zapoèeti iz nièega, iz naših elja. Iz Bilje aka V. Šalamova: „Bio sam sudionik velike izgubljene bitke za stvarnu obnovu ivota“. To je napisao èovjek koji je sedamnaest godina robijao u Staljinovim logorima. Ostala je èe nja za idealom… Sovjetske ljude bih razdijelila na èetiri naraštaja: staljinski, hrušèovski, bre njevski i gorbaèovski naraštaj. Ja sam iz onog posljednjeg. Mi smo mogli lakše prihvatiti slom komunistièke ideje, buduæi da nismo ivjeli u ono doba kada je ideja bila mlada i jaka, s nepotrošenom magijom pogubnog romantizma i utopijskih nada. Odrasli smo uz kremaljske starce. U posna vegetarijanska vremena. Velika krv komunizma veæ je bila zaboravljena. Zanos je bjesnio, ali se saèuvalo znanje da se ne mo e utopiju pretvoriti u ivot. To je bilo za prvoga èeèenskoga rata… Upoznala sam se u Moskvi na kolodvoru sa enom koja je došla od nekuda pored Tambova. Putovala je u Èeèeniju da izvuèe sina iz rata: „Ne elim da mi umre. Ne elim da ubija“. Dr ava tada više nije vladala svojom dušom. A i ona je bila slobodan èovjek. Takvih ljudi nije bilo puno. Više je bilo onih koje je sloboda ljutila: „Kupio sam troje novine i u svakima je svoja istina. Gdje je prava istina? Nekoæ si proèitao ujutro „Pravdu“ – i sve znaš. Sve shvaæaš“. Polako nas je puštala narkoza ideje. Ako bih zapoèela razgovor o kajanju, odgovorili bi mi: „Za što bih se morao kajati?“ Svatko se osjeæao rtvom, ali ne sudionikom. Jedan bi rekao: „I ja sam robijao“, drugi „Ja sam ratovao“, treæi „Ja sam podizao svoj grad iz ruševina, dan i noæ sam vukao cigle“. To je bilo posve neoèekivano: svi pijani od slobode, ali nespremni za slobodu. Pa gdje je ta sloboda? Samo u kuhinji gdje smo po navici i dalje psovali vlast. Psovali smo Jeljcina i Gorbaèova. Jeljcina zato što je izdao Rusiju. A Gorbaèova? Njega zato što je izdao sve. Cijelo dvadeseto stoljeæe. I onda æe kod nas biti kao kod drugih. Kao kod sviju. Mislili smo da æe tako ovaj put ispasti. Rusija se 11

mijenjala i mrzila je sebe zato što se mijenja. „Nepokretni Mongol“ – pisao je Marx o Rusiji. Sovjetska civilizacija… urim se zabilje iti njezine tragove. Poznata lica. Ne ispitujem ih o socijalizmu, nego o ljubavi, ljubomori, djetinjstvu i starosti. O glazbi, plesovima i frizurama. O tisuæama detalja nestalog ivota. To je jedini naèin da strpam katastrofu u okvire onoga na što smo se navikli i pokušam nešto ispripovijedati. Neèemu se dosjetiti. Ne prestajem se diviti tome kako je zanimljiv obièni ljudski ivot. Beskrajna kolièina ljudskih istina… Povijest zanimaju samo èinjenice, a emocije ostaju izvan kadra. Nemaju obièaj pripuštati ih u povijest. A ja pak gledam na svijet oèima humanista, a ne povjesnièara. Divim se èovjeku… Oca više nema. I ne mogu se dogovoriti s njim za jedan naš razgovor… On je rekao da mu je bilo lakše umirati u ratu nego neiskusnim djeèacima koji danas ginu u Èeèeniji. Èetrdesetih godina oni su iz pakla upadali u pakao. Prije rata otac je studirao u Minsku na Institutu novinarstva. Sjeæao se da po povratku s praznika èesto ne bi zatekli ni jednoga poznatog nastavnika, svi bi bili uhiæeni. Nisu shvaæali što se dogaða, ali je bilo strašno. Strašno kao u ratu. Rijetko sam s ocem otvoreno razgovarala. On me alio. Jesam li ja alila njega? Teško mi je odgovoriti na to pitanje… Bili smo nemilosrdni prema svojim roditeljima. Èinilo nam se da je sloboda vrlo jednostavna. Nije prošlo puno vremena i samo smo se povili pod njezinim bremenom, zato što nas nitko nije uèio slobodi. Uèili su nas samo kako umrijeti za slobodu. I evo je sad – slobode! Jesmo li ovakvu èekali? Mi smo bili spremni umrijeti za svoje ideale. Tuæi se u bitkama. A poèeo je „èehovski“ ivot. Bez povijesti. Urušile su se sve vrijednosti, osim vrijednosti ivota. Opæenito ivota. Novi snovi: izgraditi kuæu, kupiti dobar auto, zasaditi vrt… Sloboda se pokazala kao rehabilitacija malograðanštine, obièno potisnute u ruskom ivotu. Sloboda Njezina Velièanstva Potrebe. Uzvišenost tame. Tame elja i instinkta – sputanog ljudskog ivota o kojemu smo imali samo pribli nu predod bu. Cijelu povijest smo pre ivljavali, a ne ivjeli. A sada više nije bilo potrebno ratno iskustvo, valjalo ga je zaboraviti. Tisuæe novih emocija, stanja i reakcija… Odjedanput je sve oko nas postalo drukèije: natpisi, stvari, 12

novci, zastava… i sam èovjek. Postao je koloritnijim, osobenijim, srušen je monolit, i ivot se rasuo na otoèiæe, atome, ladièice. Kao u Dalja: sloboda – volja… Voljica – raspuštenica… Prostranstvo. Veliko zlo se pretvorilo u daleku bajku, u politièki krimiæ. Nitko više nije govorio o ideji, nego o kreditima, kamatama, mjenicama, novci se nisu zaraðivali, nego „pravili“, „osvajali“. Je li to na duga vremena? „Novèana nepravda je u ruskoj duši neiskorjenjiva“, pisala je Cvetaeva. Ali kao da su o ivjeli i šeæu po našim ulicama junaci Ostrovskog i Saltikova-Šèedrina. Sve koje sam sretala, pitala sam: „Što je to sloboda?“ Oèevi i djeca su mi odgovarali razlièito. Oni koji su se rodili u SSSR-u i oni koji nisu, nemaju zajednièko iskustvo. Oni su ljudi s raznih planeta. Oèevi: sloboda je odsutnost straha; tri dana u kolovozu kada smo pobijedili puèiste; èovjek koji bira u prodavaonici izmeðu sto vrsta kobasice slobodniji je nego èovjek koji bira izmeðu deset vrsta kobasice; danas ne tuku, ali takav naraštaj se kod nas još nije rodio; ruski èovjek ne shvaæa slobodu, njemu treba biè. Djeca: sloboda je ljubav; unutrašnja sloboda je apsolutna vrijednost; kada se ne bojiš vlastitih elja; imati puno novaca, pa da imaš sve; kada mo eš ivjeti tako da ne razmišljaš o slobodi. Sloboda je kad je normalno. Tra im jezik. Èovjek ima puno jezika: jezik na kojem razgovara s djecom, pa onaj na kojemu govori o ljubavi… A još ima jezik na kojemu govorimo sami sa sobom, kad vodimo unutrašnje razgovore. Na ulici, na poslu, na putovanjima – uvijek se èuje nešto drugo, ne mijenjaju se samo rijeèi, nego još nešto. Èak i ujutro i uveèer èovjek govori drukèije. A ono što se dogaða noæu izmeðu dvoje ljudi, posve nestaje iz povijesti. Imamo posla samo s poviješæu dnevnog èovjeka. Samoubojstvo je noæna tema, èovjek se nalazi na granici postojanja i nepostojanja. Sna. elim to shvatiti s preciznošæu dnevnog èovjeka. Èula sam: „Ne bojite li se da æe vam se svidjeti?“ Idemo po Smolenštini. U jednom selu sam se zaustavila pored prodavaonice. Neki znanci (sama sam odrasla na selu), lijepi, kakva lijepa lica – a kakav ponizan i bijedan ivot oko njih. Poprièali smo o ivotu. „Pitate o slobodi? Uðite u naš duæan: 13

votke ima kakve eliš: „Standard“, „Gorbaèov“, „Putinka“, kobasice koliko hoæeš, i sira i ribe. Banane poslagane. Kakva nam još sloboda treba? Dosta nam je ove“. – „A jesu li vam dali zemlju?“ – „Tko bi se na njoj muèio? Ako hoæeš – uzmi. Jedino je Vaska Oštri uzeo. Mlaðem sinu je osam godina, i on ide uz oca za plugom. Ako doðeš kod njega raditi – nema kraðe, nema spavanja. Fašist jedan!“ U Legendi o Velikom inkvizitoru Dostojevskog raspravlja se o slobodi. O tome da je put slobode te ak, patnièki i tragièan… „Zašto upoznati to vra je dobro i zlo, kada to toliko stoji?“ Èovjek mora sve vrijeme birati: sloboda ili blagostanje i uredan ivot, sloboda s patnjama ili sreæa bez slobode. I veæina ljudi poðe drugim putem. Veliki inkvizitor ka e Kristu koji se vratio na Zemlju: „Zašto si nam došao smetati? Jer si Ti došao nam smetati i sam to znaš“. „Iako ga (èovjeka) toliko poštuješ, postupio si tako kao da ne suosjeæaš, zato što si puno od njega tra io… Da ga manje poštuješ, manje bi i tra io od njega, a to bi bilo bli e ljubavi, i lakše bi ga bilo podnijeti. On je slab i podao… Za što je kriva slaba duša koja nema snage usvojiti tako strašne darove?“ „Nema trajnije i muènije brige za èovjeka kao, kada ostane slobodan, da što prije potra i onoga kojemu æe se pokloniti… i kome æe što br e predati taj dar slobode s kojim se to nesretno biæe raða…“ *** Devedesetih godina… da, bili smo sretni, i neæemo se više vratiti toj naivnosti. Èinilo nam se da je uèinjen izbor, da je komunizam beznadno izgubljen. A sve je tek poèinjalo… Prošlo je dvadeset godina… „Ne plašite nas socijalizmom“ – ka u djeca roditeljima. Iz razgovora s poznatim sveuèilišnim nastavnikom: „Krajem devedesetih su se studenti smijali kada sam govorio o Sovjetskom Savezu, bili su uvjereni da se pred njima otvara nova buduænost. Sada je slika drukèija… Sadašnji studenti su veæ doznali i osjetili što je to kapitalizam – neravnopravnost, siromaštvo, naglo bogatstvo, pred oèima im je ivot roditelja kojima ništa nije pripalo od opljaèkane zemlje. I oni su raspolo eni 14

radikalno. Sanjaju o svojoj revoluciji. Nose crvene majice s portretima Lenjina i Che Guevare“. U društvu se pojavilo zanimanje za Sovjetski Savez. Za Staljinov kult. Polovica mladih ljudi od devetnaest do trideset godina dr e Staljina za „velikog politièara“. U zemlji u kojoj je Staljin uništio više ljudi nego Hitler – da se pojavi novi kult Staljina?! Opet je u modi sve sovjetsko. Primjerice, „sovjetski caffé – sa sovjetskim nazivima i jelovnikom. Pojavili su se sovjetski bomboni i sovjetska kobasica – s mirisom i okusom koji znamo iz djetinjstva. I naravno, sovjetska votka. Na televiziji su deseci emisija, a na Internetu deseci „sovjetskih nostalgièarskih stranica“. U Staljinove logore – u Solovke i u Magadan mo ete doæi kao turist. Reklama obeæava da æete radi punine osjeæaja dobiti logorsku odjeæu i kramp. Pokazat æe vam obnovljene barake. A na kraju organiziraju ribolov… Raðaju se staromodne ideje: o velikom imperiju, o „èvrstoj ruci“, „o posebnom ruskom putu“… Vratili su sovjetsku himnu, opet postoji Komsomol samo se sad zove „Naši“, postoji partija vlasti koja kopira Komunistièku partiju. Predsjednik ima vlast kao Generalni sekretar. Apsolutnu. Umjesto marksizma-lenjinizma – stoji pravoslavlje… Pred revoluciju sedamnaeste godine Aleksandar Grin je napisao: „A buduænost je nekako prestala stajati na svojemu mjestu“. Prošlo je sto godina i buduænost ponovo nije na svojemu mjestu. Nastupilo je second-hand vrijeme. Barikada je opasno mjesto za umjetnika. Zamka. Ondje se gubi vid, su ava se zjenica, a svijet gubi boje. Ondje je crno-bijeli svijet. Odatle ne razlikuješ više èovjeka, nego vidiš samo crnu toèku – metu. Ja sam cijeloga ivota na barikadama, a htjela bih otiæi otuda. Nauèiti se radovati ivotu. Ponovo steæi normalan vid. Ali deseci tisuæa ljudi ponovo izlaze na ulice. Dr e se za ruke. Imaju bijele trake na jaknama. Simbol preporoda. Svjetla. I ja sam s njima. Srela sam na ulici mladiæe u majicama sa srpom i èekiæem i Lenjinovim portretom. Znaju li oni što je to komunizam?“

Dio prvi UTJEHA APOKALIPSOM Iz uliène buke i razgovora u kuhinji (1991-2001) Jedanaest prièa u crvenom interijeru

O Ivici Budalici i zlatnoj ribici „Što sam shvatio? Shvatio sam da su junaci jednoga doba rijetko junaci drugoga doba, osim Ivice Budalice. I Jemelja. Omiljenih junaka ruskih bajka. Naše bajke govore o vještini, o trenutku sreæe. O èekanju èudesne pomoæi da sama padne u usta. Le iš na peæi, a imaš sve. Neka peæ sama peèe palaèinke, a zlatna ribica ispunjava elje. Hoæu ovo, pa hoæu ono. Hoæu Prekrasnu Caricu! I elim ivjeti u drugom carstvu – s rijekama mlijeka i obalama od meda. Mi smo naravno sanjari. Duša se trudi i muèi, a posao slabo ide zato što nemamo dosta snage za njega. Posao stoji. Zagonetna ruska duša… Svi se trude da je shvate… Èitaju Dostojevskog… Kako tamo stoji s dušom. A iza duše je kod nas samo duša. Volimo prièati u kuhinji i proèitati knjigu. Glavno zanimanje je èitatelj. Gledatelj. I pritom osjeæaj svoje posebnosti, izvrsnosti, premda nema nikakvih osnova za to, osim nafte i plina. S jedne strane, to i spreèava promjenu ivota, a s druge strane, daje nekakav osjeæaj smisla. Uvijek visi u zraku da Rusija mora nešto stvoriti, pokazati svijetu nešto izvanredno. Bogoizabrani narod. Posebni ruski put. Sami Oblomovi kod nas, le e na otomanu i èekaju èuda. Ali nisu sve sami Štolci. Poslovni i prodorni Štolci bivaju prezirani zato što pore u voljeni brezik i višnjik. Grade ondje tvornice, prave novce. Strani nam Štolci…“ „Ruska kuhinja… Uboga „sirotinjska“ kuhinjica – devet do dvanaest (sreæa!) kvadrata, iza tankoga zida zahod. Sovjetsko planiranje. Na prozoru luk u tegli od majoneze, a u loncu aloja za prehladu. Naša kuhinja nije samo mjesto za spremanje hrane, nego je i blagovaona, i soba za goste, i ured, i pozornica. Mjesto kolektivne psihoterapeutske seanse. U devetnaestom stoljeæu cijela je ruska kultura ivjela na plemiækim imanjima, a u dvadesetom – u kuhinji. Takoðer i perestrojka. Cijeli „šezdesetaški“ ivot – to je „kuhinjski“ ivot. Hvala Hrušèovu! Za njegovo vrijeme smo izašli iz komunalki, uveli vlastite kuhinje u kojima smo mogli psovati vlasti, a glavno – ne bojati se zato što smo u kuhinji svi svoji. Ondje su se raðale ideje i fantastièni projekti. Prièali vicevi… Vicevi su cvjetali! Komunist je onaj koji je èitao Marxa, a antikomunist – tko ga je shvatio. Odrasli 19

smo u kuhinjama, kao i naša djeca, skupa su s nama slušali Galièa i Okud avu. Puštali Visockog. Lovili BBC. Razgovori baš o svemu: o tome kako je sve otišlo kvragu, o smislu ivota, o sreæi za sve. Sjeæam se smiješnog sluèaja… Zasjeli smo do ponoæi, a naša dvanaestogodišnja kæi zaspala kraj nas na otomanèiæu. Nešto kasnije smo se glasno posvaðali. A ona kroza san povièe: „Dosta više politike! Opet Saharov… Sol enjicin… Staljin…“ (Smije se.) Beskrajni èajevi. Kava. Votka. A sedamdesetih smo pili kubanski rum. Svi su bili zaljubljeni u Fidela! U kubansku revoluciju! Che s beretkom. Holivudski ljepotan! Neprekidni zazor. Strah da nas slušaju, sigurno prisluškuju. Usred razgovora obvezno se sa smijehom pogleda luster ili utiènica: „Èujete li dobro, dru e majore?“ Kao rizik… Nalik igri… Imali smo èak i nekakvo zadovoljstvo od toga la noga ivota. Ništavan broj ljudi se otvoreno suprotstavljao, a veæina smo bili „kuhinjski disidenti“. S figom u d epu…“ „Danas je sramota biti siromašan, ne biti sportaš… Nisi uspješan, ukratko. A ja sam iz naraštaja domara i èuvara. Imali smo naèin unutrašnje emigracije. iviš i ne zapa aš što je oko tebe, kao da je svijet? krajolik izvan prozora. ena i ja smo završili filozofski fakultet u Sankt Peterburgu (tadašnjem Lenjingradu), ona se zaposlila kao domar, a ja kao lo aè u kotlovnici. Radiš dan i noæ, a dva – doma. In enjer je u to doba dobivao sto trideset rubalja, a ja u kotlovnici – devedeset, to jest, pristaješ izgubiti èetrdeset rubalja, ali zato dobiješ apsolutnu slobodu. Èitali smo knjige, puno smo èitali. Razgovarali. Mislili smo da proizvodimo ideje. Sanjali o revoluciji, ali smo se bojali da je neæemo doèekati. Uglavnom smo vodili zatvoren ivot, ništa nismo znali o tome što se dogaða u svijetu. Bili smo „sobno bilje“. Sve smo sebi izmislili, kao što se kasnije pokazalo, fantazirali: i Zapad, i kapitalizam, i ruski narod. ivjeli smo u iluzijama: takve Rusije, kao u knjigama i u našim kuhinjama, nikada nije bilo. Veæ samo u našoj glavi. S perestrojkom se sve završilo… Grunuo je kapitalizam… Devedeset rubalja je postalo deset dolara. S njima se nije moglo ivjeti. Izašli smo iz kuhinja na ulicu, i onda se pokazalo da nemamo ideja, da smo jednostavno cijelo vrijeme sjedili i razgovarali. Odjednom su se pojavili posve drugi ljudi – mladiæi u 20

kaputima boje trule višnje i sa zlatnim prstenjem. I s novim pravilima igre: imaš novaca – èovjek si, nemaš novaca – ti si nitko. Koga to zanima što si proèitao cijelog Hegela? „Humanist“ je zvuèalo kao dijagnoza. Kao, sve što oni znaju – jest dr ati Mandeljštama u ruci. Otkrilo se puno toga nepoznatoga. Inteligencija je totalno osiromašila. U našem parku su za vikend pripadnici Krišne postavili poljsku kuhinju i dijelili juhu i još nešto jednostavno iz drugoga kotla. Stvarao se toliki rep urednih staraca, da si dobivao grè u grlu. Neki su pokrivali lica. Mi smo tada imali i dvoje male djece. Doslovno smo gladovali. ena i ja smo poèeli trgovati. Uzimali smo u tvornici èetiri do šest gajba sladoleda i išli na tr nicu gdje ima puno ljudi. Bez hladnjaka, za par sati nam se sladoled topio. Onda smo ga dijelili gladnoj djeci. Koliko radosti! ena je prodavala, a ja èas donesem, èas odnesem – sve što god treba, samo da ne prodajem. Dugo mi je to bilo neugodno. Ranije smo se èesto sjeæali našega „kuhinjskog ivota“… Kakva je to bila ljubav! Kakve ene! Te su ene prezirale bogataše. Nije ih se moglo kupiti. A sada nema vremena ni u koga za osjeæanja – svi zaraðuju novce. Otkriæe novaca je – kao eksplozija atomske bombe…“ O tome kako smo zavoljeli i odljubili se od Gorbija „Gorbaèovsko doba… Goleme mase ljudi sa sretnim licima. S-l-o-b-o-d-a! Svi su je osjeæali. Otimali smo se za novine. Vrijeme velikih nada – sad æemo u raj. Demokracija – nepoznata zvjerka. Kao ludi smo trèali na mitinge: sad æemo doznati svu istinu o Staljinu, o GULAG-u, proèitat æemo zabranjenu „Djecu Arbata“ Ribakova i druge dobre knjige – i postat æemo demokratima. Kako smo pogriješili! Iz svih radio-postaja su izvikivali istinu… Br e-br e! Èitajte! Slušajte! Nisu svi bili spremni za to… Veæina ljudi nije bila antisovjetski raspolo ena, htjeli su samo jedno – ivjeti dobro. Da mogu kupovati traperice, „san“ i okvir snova – automobil! Svi su htjeli svijetlu odjeæu i ukusnu hranu. Kada sam donijela doma Sol enjicinov Arhipelag GULAG, mama se u asnula: „Ako odmah ne vratiš tu knjigu, istjerat æu te iz kuæe“. Njezin mu je strijeljan prije rata, a ona je govorila: „Nije mi ao Vaske. Ispravno je uhiæen. Za dugaèak jezik“. „Bako, zašto mi ništa nisi prièala?“ – pitala sam je. – „Neka moj ivot izdahne skupa sa mnom da vi ne nastradate“. 21

Tako su ivjeli naši roditelji, i njihovi roditelji. Sve je bilo glatko ispeglano. Perestrojku nije pokrenuo narod, nego jedan èovjek – Gorbaèov. Gorbaèov i gomilica intelektualaca…“ „Gorbaèov je tajni amerièki agent… Mason… Izdao je komunizam… Komuniste u smeæe, komsomolce na smetlište! Ja mrzim Gorbaèova zato što mi je ukrao Domovinu. Sovjetski pasoš, kao najskuplju stvar èuvam. Da, stajali smo u repu za sitne piliæe i gnjili krumpir, ali je to bila Domovina. Ja sam je volio. Vi ste ivjeli u „Gornjoj Volti s raketama“, a ja sam ivio u velikoj zemlji. Rusija je uvijek za Zapad bila neprijatelj, kojega se boje. Kost u grlu. Nikome nije bila potrebna jaka Rusija – s komunistima ili bez njih. Na nas gledaju kao na skladište nafte, plina, šume i obojenih kovina. Naftu mijenjamo za gaæe. A imali smo civilizaciju bez prnja i dronjaka. Sovjetska civilizacija! Nekome je bilo potrebno da nestane. Operacija CIA. Nama sada vladaju Amerikanci. Gorbaèovu su dobro za to platili… Ranije ili kasnije æe mu se suditi. Nadam se da æe Juda po ivjeti do narodnog gnjeva. Ja æu mu sa zadovoljstvom prostrijeliti potiljak na Butovskom poligonu. (Tuèe šakom po stolu.) Došla je sreæa, je li? Pojavile su se kobasice i banane. Valjamo se u govnu i jedemo sve tuðe. Umjesto Domovine – veliki supermarket. Ako se to zove slobodom, onda meni ne treba takva sloboda. Fuj! Narod je ni i od poda, mi smo robovi! Kod komunista je kuharica, kao što je govorio Lenjin, upravljala dr avom: radnici, muzilje, tkalje – a sada u Parlamentu sjede banditi. Dolarski milijunaši. Morali bi sjediti u zatvoru, a ne u Parlamentu. Naguzili su nas s perestrojkom! Ja sam se rodio u SSSR-u, i meni se ondje sviðalo. Otac mi je bio komunist, uèio me èitati na novinama Pravda. Svakog blagdana smo išli na demonstracije. Sa suzama u oèima. Bio sam pionir i nosio crvenu maramu. Došao je Gorbaèov, i ja nisam stigao postati komsomolcem, zbog èega alim. Ja sam Sovjet, zar ne? I moji roditelji, i djed i baba – Sovjeti? Moj sovjetski djed je poginuo kod Moskve èetrdeset prve…. A moja sovjetska baka je bila u partizanima… Gospoda liberali zaraðuju svoje sljedovanje. ele da mi svoju prošlost smatramo crnom rupom. Ja ih sve mrzim: gorbaèova, ševarnadzea, jakovljeva, – napišite ih malim slovom, tako ih mrzim. Ne elim u Ameriku, elim u SSSR…“ 22

„To su bile divne i naivne godine… Povjerovali smo Gorbaèovu, a sada više nikome lako ne povjerujemo. Mnogi ruski ljudi su se vratili iz emigracije u Domovinu… To je bio takav uzlet! Mislili smo da æemo srušiti baraku. Izgraditi nešto novo. Ja sam završila Filološki fakultet Moskovskog dr avnog sveuèilišta i zapoèela doktorat. Sanjala sam da se bavim znanošæu. Idol tih godina je bio Averincev, na njegova je predavanja dolazila sva prosvijeæena Moskva. Dru ili smo se i podgrijavali jedan u drugome iluziju da æe to uskoro biti druga zemlja i da se za to borimo. Kada sam èula da jedna kolegica odlazi u Izrael, jako sam se zaèudila: „Zar te nije sram otiæi? Pa kod nas tek sve poèinje“. Što smo više govorili i pisali „Sloboda! Sloboda!“, to su br e s polica nestajali ne samo sir i meso, nego i sol i šeæer. Prazne prodavaonice. Strašno. Sve na bonove, kao u ratu. Spasila nas je naša baka koja je cijele dane trèala po gradu i iskorištavala naše bonove. Cijeli balkon nam je bio zatrpan praškom za pranje, u spavaæoj sobi su bile vreæe sa šeæerom i krupicom. Kada su izdali bonove za èarape, tata je zaplakao: „To je kraj SSSR-a“. Osjetio je… Tata je radio u projektnom birou vojne tvornice, bavio se raketama i to mu se ludo sviðalo. Imao je dvije visoke naobrazbe. Umjesto raketa zavod je poèeo proizvoditi strojeve za pranje i usisavaèe. Tatu su otpustili. On i mama su bili pravi zastupnici perestrojke: ispisivali su plakate, dijelili letke – i onda finale… Izgubili su se. Nisu mogli vjerovati da je sloboda – gle kakva. Nisu se mogli s tim pomiriti. Na ulicama se veæ vikalo: „Gorbaèov vrijedi groš, èuvajte Jeljcina!“ Nosili su Bre njevljeve portrete sa èinovima, a Gorbaèovljeve – s bonovima. Poèelo je Jeljcinovo carevanje: Gajdarove reforme i ono omrznuto „kupi – prodaj“… Išla sam u Poljsku s vreæama lampica i djeèjih igraèaka, da pre ivimo. Pun vagon nas uèitelja, in enjera, lijeènika… Svi s vreæama i torbama. Cijelu noæ sjedimo i raspravljamo o Pasternakovom Doktoru ivagu… O dramama Šatrova… Kao u Moskvi, u kuhinji. Sjeæam se prijatelja sa sveuèilišta… Postali smo tko zna što, samo ne filolozima: menad eri reklamnih agencija, slu benici u bankama, šverceri… Ja radim u agenciji za nekretnine kod jedne dame koja je došla iz provincije, kao bivši komsomolski radnik. Tko danas ima firmu? Vile na Cipru i u Miamiju? Bivša 23

partijska vrhuška. Znaèi da se tamo nalaze partijski novci… A naše voðe… Šezdesetaši… Oni su se namirisali krvi u ratu, ali su bili naivni kao djeca… Morali smo danju i noæu biti na trgovima. Dovesti stvar do kraja – postiæi Nürnberg za KPSS. Previše smo se brzo razišli kuæama. Špekulanti i novèari su preuzeli vlast. I usprkos Marxu, poslije socijalizma gradimo kapitalizam. (Šuti.) Ali ja sam sretna što sam ivjela u to doba. Komunizam je pao! Gotovo je, neæe se više vratiti. ivimo u drugom svijetu i gledamo na svijet drugim oèima. Slobodni dah tih dana nikada neæu zaboraviti…“ O tome kako je došla ljubav, a pod prozorima tenkovi „Bila sam zaljubljena, ni o èemu drugom nisam mogla misliti. ivjela sam samo za to. I onda me mama ujutro probudi: „Tenkovi pod prozorom! Izgleda, prevrat!“. Ja iza sna: „Mama, to su vje be“. Šipak! Pod prozorima su bili pravi tenkovi, nikada ih nisam vidjela iz blizine. Na televiziji je bio balet Labuðe jezero… Dotrèala je mamina prijateljica, vrlo uzbuðena što je posudila partijske novce na nekoliko mjeseci. Prièa da su u školi imale Lenjinovu bistu, da ju je ona iznijela u sporednu prostoriju, a sada ne zna što æe s njom? Sve je odmah stalo na svoje mjesto: to se smije, a ono ne smije. Spikerica je èitala Izjavu o uvoðenju izvanrednog stanja… Mamina prijateljica je sa svakom rijeèi drhtala: „Bo e moj! Bo e moj!“ Otac je pljuvao na televizor… Pozvala sam Olega… „Idemo do Bijelog doma?“ – „Idemo!“ Zakvaèila sam znaèku s Gorbaèovom. Narezala sendvièe. U metrou su ljudi bili šutljivi, oèekivala se nevolja. Posvuda tenkovi… Tenkovi… U njima su bili uplašeni momci s okrivljenièkim licima, a ne ubojice. Starice su ih hranile kuhanim jajima i palaèinkama. Laknulo mi je kada sam kod Bijelog doma vidjela desetke tisuæa ljudi! Bila je prekrasna atmosfera. Osjeæaj da sve mo emo. Skandirali smo: „Jeljcin! Jeljcin! Jeljcin!“ Veæ su se stvarali odredi za samoobranu. Upisivali su samo mlade, a odbijali one u godinama, koji su zbog toga bili nezadovoljni. I jedan starac je jadikovao: „Komunisti su mi ukrali ivot! Dajte bar da umrem lijepo!“ – „Tatice, maknite se…“ Sada ka u da smo htjeli braniti kapitalizam… Nije istina! Ja sam branila socijalizam, ali neki drugi… ne sovjetski… I ja sam ga obranila! Tako sam mislila. Svi smo tako mislili… Kroz tri dana tenkovi su otišli iz 24

Moskve, to su bili dobri tenkovi. Pobjeda! I mi smo se ljubili, ljubili…“ Sjedim u kuhinji svojih moskovskih znanaca. Skupilo se veliko društvo: prijatelji i roðaci iz provincije. Sjetili smo se da je sutra obljetnica Kolovoškog prevrata. – Sutra je blagdan… – A što slaviti? Tragedija. Narod je izgubio. – Sahranili smo sovjetizam uz glazbu Èajkovskog… – Prvo što sam uèinila, uzela sam novce i otišla u duæan. Znala sam da æe cijene skoèiti ma što da se dogodi. – Obradovao sam se: maknut æe Gorbija! Dojadio mi je taj brbljivac. – Revolucija je bila dekorativna. Spektakl za narod. Sjeæam se da su svi isto govorili. Èekali su. – A ja sam se javio na posao – i pošao dizati revoluciju. Pokupio iz ladice sve no eve koje smo imali doma. Shvaæao sam da je rat… Treba nam oru je… – Ja sam bio za komunizam! U našoj obitelji su svi komunisti. Umjesto uspavanke mama mi je pjevala revolucionarne pjesme. I unucima sada pjeva. „Jesi li poludjela?“ – A ona: „Ne znam druge pjesme“. I djed je bio boljševik… I baka… – Samo recite da je komunizam bio – lijepa bajka. Roditelji mojega oca su nestali u logorima Mordovije. – Došao sam do Bijelog doma skupa s roditeljima. Tata je rekao: „Idemo. Ili kobasice i dobrih knjiga neæe biti nikada“. Razvaljivali smo kaldrmu i dizali barikade. – Danas se narod otrijeznio, i odnos prema komunistima se mijenja. Ne mora se skrivati… Radio sam u rajonskom komitetu komsomola. Prvih dana sam komsomolske karte, èiste formulare i znaèke odnio doma i spremio u podrum, a onda nisam imao kamo s krumpirom. Nisam znao kome to treba, ali sam zamislio kako æe doæi otpeèatiti i sve to uništiti, a to su za mene bili dragi simboli. – Mi smo pošli ubijati jedan drugoga… Bog nas je spasio! – Naša kæi je le ala u rodilištu. Došla sam joj, a ona: „Mama, hoæe li biti revolucija? Poèinje li graðanski rat?“ – A ja sam završio vojnu školu. Slu io u Moskvi. Zapovjedili su nam da nekoga uhitimo, a mi bismo to bespogovorno ispunili. Mnogi bi to ponosno obavili. Dosadila nam je pometnja u 25

zemlji. Ranije je sve bilo jasno i bistro, kao po propisu. Bio je red. Vojnici vole tako ivjeti. Opæenito, ljudi vole tako ivjeti. – Ja se bojim slobode, doðe pijani mu i spali vilu. – Kakve, braæo, ideje! ivot je kratak. Radije popijmo! 19. kolovoza 2001. godine – desetogodišnjica Kolovoškog prevrata. Ja sam u Irkutsku – glavnom gradu Sibira. Uzimam kratke izjave na ulicama grada. Pitanje: – Što bi bilo da je pobijedila izvanredna komisija KP-a? Odgovori: – Saèuvali bismo veliku zemlju… – Pogledajte Kinu gdje su komunisti na vlasti. Kina je postala drugo gospodarstvo u svijetu… – Gorbaèovu i Jeljcinu bi sudili kao izdajnicima domovine. – Zalili bismo zemlju krvlju… I ispunili bismo konclogore ljudima. – Ne bismo izdali socijalizam. Ne bismo se podijelili na bogate i siromašne. – Ne bi bilo nikakvog rata u Èeèeniji. – Nitko ne bi smio reæi da su Hitlera pobijedili Amerikanci. – Ja sam stajao kod Bijelog doma. I imam osjeæaj da su me prevarili. – Što bi bilo da su puèisti pobijedili? Ali je on pobijedio! Spomenik Dzer inskom su srušili, a Lubjanka je ostala. Gradimo kapitalizam pod vodstvom KGB-a. – Moj se ivot ne bi promijenio… O tome kako su se stvari ravnale po idejama i rijeèima „Svijet se rasuo na desetke raznobojnih komadiæa. Kako smo eljeli da se sivi sovjetski dani što prije pretvore u slatke slièice iz amerièkih filmova! Toga da smo stajali kod Bijelog doma više se nitko nije sjeæao… Ta tri dana su potresla svijet, ali nisu potresla nas… Dvije tisuæe ljudi demonstrira, a ostali prolaze pokraj njih i gledaju nas kakvi smo idioti. Puno se pije, kod nas se uvijek puno pije, ali tada smo neobièno puno pili. Društvo je zamrlo: kamo idemo? Hoæe li biti kapitalizam, ili æe biti dobar socijalizam? Kapitalisti su debeli i strašni – to su nam usaðivali od djetinjstva… (Smije se). Zemlju su preplavile banke i shopping-centri. Pojavile su se sasvim druge stvari. Ne teške èizme i staraèke haljine, nego 26

stvari o kojima smo uvijek sanjali: traperice, jakne… ensko rublje i dobro posuðe… Sve raznobojno i lijepo. Naše sovjetske stvari su bile sive, asketske, slièile su na vojne. Knji nice i kazališta su opustjeli. Zamijenili su ih tr nice i prodavaonice. Svi smo eljeli biti sretni, postiæi sreæu odmah. Kao djeca koja otkrivaju za sebe novi svijet… Prestali smo padati u nesvijest u supermarketu. Moj znanac se bavi biznisom. Prièao mi je: prvi put je dovezao tisuæu tegla instant-kave – razgrabili su je za par dana, pa je kupio sto usisavaèa – odmah je nestalo. Jakne, d emperi, razne sitnice – samo daj! Svi su se preodijevali, preobuvali. Mijenjali tehniku i namještaj. Preureðivali vikendice… Po eljeli imati lijepe ograde i krovove… Kad se s prijateljima poènemo prisjeæati toga, umiremo od smijeha… Divljaci! Bili smo posve siromašni. Svemu se trebalo uèiti… U sovjetsko doba se dopuštalo imati puno knjiga, ali ne i skupi auto i kuæu. I mi smo se uèili dobro odijevati, ukusno pripremati jelo?, ujutro piti sok i jogurt… Ja sam prije toga prezirala novce, zato što nisam znala što je to. U našoj obitelji se nije smjelo govoriti o novcima. Sramota. Mi smo ivjeli u zemlji u kojoj su novci, moglo bi se reæi, bili odusutni. Ja sam kao i svi dobivala svojih sto dvadeset rubalja – i bilo mi je dosta. Novci su došli s perestrojkom. S Gajdarom. Pravi novci. Umjesto „naša buduænost je komunizam“ posvuda su visjeli natpisi „Kupujte! Kupujte!“ Ako eliš – putuj. Mo eš vidjeti Pariz… Ili Španjolsku… Fiesta… Borbe bikova… Èitala sam o tome kod Hemingwaya, znajuæi da to nikada neæu vidjeti. Knjige su bile umjesto ivota… Tako su se završila naša noæna bdijenja u kuhinjama i poèele su zarade i honorari. Novci su postali sinonimom slobode. To je svakoga uzbuðivalo. Oni najjaèi i agresivni poèeli su se baviti poslovima. Zaboravili su na Lenjina i Staljina. Tako smo se spasili od graðanskog rata, jer bi opet bili „bijeli“ i „crveni“. „Naši“ i „ne naši“. Umjesto krvi – stvari. ivot! Izabrali smo lijep ivot. Nitko nije elio lijepo umrijeti, svi su htjeli lijepo ivjeti. Druga je stvar što nije bilo kolaèa za sve…“ „Sovjetsko doba… Tada je Rijeè imala sveti i magièni status. Po inerciji se u intelektualistièkim kuhinjama govorilo o Pasternaku, kuhala se juha ne ispuštajuæi iz ruku Astafjeva i Bikova, ali je ivot sve vrijeme dokazivao da to više nije va no. Rijeèi ništa ne znaèe. Devedeset prve… Mamu smo odveli u 27

bolnicu s teškom pneumonijom, a ona se vratila kao junakinja, ondje nije usta zatvarala. Pripovijedala je o Staljinu, o ubojstvu Kirova, o Muharinu… Bili su je spremni slušati dan i noæ. Ljudi su tada tra ili da im se otvore oèi. A nedavno je opet dospjela u bolnicu, i koliko je ondje bila, samo je šutjela. Prošlo je jedva pet godina, a stvarnost se veæ drukèije postavila. Taj put je junakinja bila ena krupnog biznismena… Svi su zanijemili od njezinih prièa… Kakva joj je kuæa – tristo kvadrata! Koliko sluga: kuharica, dadilja, šofer, vrtlar… Odmara se s mu em u Europi… Muzeji – jasna stvar, ali butici… Butici! Jedan prsten toliko karata, a drugi… A zavjese… Zlatne naušnice… Potpuni anšlag! O GULAG-u ili neèem takvome ni rijeèi. Što je bilo, bilo je. Èemu se svaðati sa starcima? Pošla sam po navici k antikvaru – ondje su mirno le ali svi svesci, njih dvjesto, Biblioteke „Svjetska knji evnost“ i Biblioteke „Avantura“, one naranèaste za kojom sam ludjela. Gledam police i dugo udišem taj miris. Le ale su planine knjiga! Inteligencija je rasprodavala svoje knjige. Publika je naravno osiromašila, ali nisu se samo zbog toga rješavali knjiga, ne samo zbog novaca – knjige su ih razoèarale. Potpuno razoèarenje. Postalo je nepristojno postavljati pitanje: „A što sada èitaš?“ U ivotu se štošta promijenilo, a u knjigama toga nema. Ruski romani ne uèe kako postiæi uspjeh u ivotu. Kako se obogatiti… Oblomov le i na otomanu, a Èehovljevi junaci sve vrijeme piju èaj i ale se na ivot… (Šuti.) Ne dao vam Bog da ivite u doba promjena – ka u Kinezi. Malo tko se od nas saèuvao onakvim kakav je bio. Nekud su nestali pristojni ljudi. Posvuda lakti i zubi…“ „Ako æemo o devedesetima… Ja ne bih rekao da je to bilo lijepo doba, bilo je odvratno. Dogodio se prevrat u glavama za sto osamdeset stupnjeva… Netko nije izdr ao i poludio je, bolnice za duševne bolesnike su bile pune. Posjetio sam jednog svog prijatelja: jedan vièe: „Ja sam Staljin! Ja sam Staljin!“, a drugi: „Ja sam Berezovski! Ja sam Berezovski“. Imaju cijele odjele staljina i berezovskih. Na ulicama su cijelo vrijeme pucali. Ubijen je velik broj ljudi. Svaki dan obraèuni. Probiti se. Uspjeti. Dok drugi nisu uspjeli. Nekog su uništili, nekog zatvorili. S trona – u podrum. A s druge strane, u itak – sve ti se dogaða pred oèima… 28

U bankama su stajali redovi ljudi koji ele zapoèeti posao: otvoriti pekarnicu, prodavati elektroniku… I ja sam bio u tom redu. Zaèudilo me koliko nas je puno. Nekakva tetka u vezenoj kapici, djeèak u sportskoj jakni, krupni èovjek nalik na robijaša… Više od sedamdeset godina su nas uèili: nije u novcima sreæa, sve najbolje u ivotu èovjek dobiva besplatno. Ljubav, na primjer. Nije trebalo vikati s govornice: trgujte i bogatite se – svi su veæ zaboravili. Zaboravili su sovjetske knjige. Ti ljudi uopæe nisu bili nalik na one s kojima sam sjedio do jutra svirajuæi gitaru. Tri akorda i nešto grijeha sam nauèio. Jedino što me sjedinjavalo s „kuhinjskim“ ljudima, bilo je to da je i njima bilo dosta komunistièkih zastava i svih tih papazjanija: komsomolskih vijeæa, politiziranja… Socijalizam je dr ao èovjeka glupim… Ja vrlo dobro znam što je to san. Cijelo djetinjstvo sam molio da mi se kupi bicikl, ali mi ga nisu kupili. Bili smo siromašni. U školi sam švercao traperice, a na fakultetu sovjetsku vojnu odoru plus raznu simboliku. To su kupovali stranci. Obièni šverc. U sovjetsko doba se za to dobivalo tri do pet godina. Otac je trèao za mnom s remenom i vikao: „Špekulant! Ja sam kod Moskve krv prolijevao, a podigao takvo govno!“ Juèer kriminalac, danas biznismen. U jednom mjestu sam kupovao èavle, a u drugom obruèe – spakirao u plastiènu vreæicu i prodavao kao novu robu. Donio doma novce. Kupio svega, pun fri ider. Roditelji su èekali da me doðu uhititi. (Smije se.) Trgovao sam bijelom tehnikom. Ekspres-lonci, razno posuðe… Dovezao sam iz Njemaèke auto pun te robe. Sve je otišlo odmah… U uredu sam imao kutiju ispod kompjutera punu novaca, a samo sam ja znao da su to novci. Vadiš i vadiš iz te kutije, ali novcima nikad kraja. Veæ sam skoro sve kupio: auto, stan… sat Rolex… Sjeæam se toga zanosa… Mo eš ostvariti sve svoje elje i tajne fantazije. Puno sam doznao o sebi: prvo da nemam ukusa, a drugo da sam iskompleksiran. Ne znam baratati s novcima. Nisam znao da veliki novci moraju raditi, da ne mogu le ati. Novci su takvo iskušenje za èovjeka, kao vlast ili kao ljubav… Sanjao sam… Pošao sam u Monaco. U kasinu Monte Carla izgubio goleme novce, jako puno. Zanijelo me je… Bio sam rob svoje kutije. Ima li tamo novaca ili nema? Koliko ih je? Moralo bi ih biti više i više. Prestalo me zanimati ono što me ranije zani29

malo. Politika… Mitinzi… Umro je Saharov. Pošao sam se s njim oprostiti. Stotine tisuæa ljudi… Svi su plakali, i ja sam plakao. A nedavno proèitam o njemu u novinama: „umro je veliki jurodivi Rusije“. I pomislio sam da je umro na vrijeme. Vratio se iz Amerike Sol enjicin, i svi se bacili na nj. Ali on nije shvaæao nas, ni mi njega. Stranac. Došao je u Rusiju, a kroz prozor – Chicago… Što bih je bio da nije bilo perestrojke? In enjer s jadnom plaæom… (Smije se.) A danas imam oènu kliniku. Nekoliko stotina ljudi ovise o meni sa svojim obiteljima, djedovima i bakama. Vi kopate po sebi, preispitujete se, a ja nemam tih problema. Radim dan i noæ. Kupio sam najnoviju opremu, poslao kirurge u Francusku na sta iranje. Nisam altruist, dobro zaraðujem. Sve sam postigao sam… Nisam imao tristo dolara u d epu… Poèeo sam biznis s partnerima od kojih biste se vi onesvijestili da vam samo uðu u sobu. Gorile! Ljuti pogled! Danas ih više nema, nestali su kao dinosaurusi. Hodao sam u pancirki, pucali su u mene. Ako je netko jeo goru kobasicu nego ja, mene to ne zanima. Svi ste vi htjeli da bude kapitalizam. Sanjali ste! Ne vièite da ste prevareni…“ O tome da smo odrasli meðu krvnicima i rtvama „Idemo naveèer iz kina. U lokvi krvi le i muškarac. Na leðima rupa od metka kroz ogrtaè. Kraj njega stoji policajac. Tada sam prvi put vidio ubijenog èovjeka. Uskoro sam se navikao na to. Naša zgrada je velika, dvadeset ulaza. Svako jutro smo u dvorištu nalazili leš, nismo se više ni trzali. Poèinjao je pravi kapitalizam. S krvlju. Mislio sam da æu biti potresen, ali nije bilo tako. Poslije Staljina smo imali drukèiji odnos prema krvi. Sjeæam se kako smo ubijali svoje… I masovnih ubojstava ljudi koje nismo poznavali, niti smo znali zašto ih ubijaju… To je ostalo, to je prisutno u našem ivotu. Odrasli smo meðu krvnicima i rtvama… Za nas je normalno da ive skupa. Nema granice izmeðu mirnog i vojnog stanja. Uvijek rat. Ukljuèiš televizor i svi brbljaju u slengu: i politièari, i biznismeni i predsjednik: troškovi, mitovi, piljenje… Ljudski je ivot – pljunuti i otrti. Kao u logoru…“ „Zašto mi nismo osudili Staljina? Odgovorit æu vam… Da osudimo Staljina, valjalo bi osuditi svoje roðake i znance. Najbli e ljude. Isprièat æu vam o svojoj obitelji… Tata je zatvoren 30

trideset sedme, ali se vratio hvala Bogu, sjedio je deset godina. Vratio se i po elio ivjeti… Sam se zaèudio kad je vidio koliko eli ivjeti nakon svega… Nije tako bilo sa svima, malo s kime, zapravo… Moj naraštaj je odrastao s oèevima koji su se vratili ili iz logora ili iz rata. Jedino što su nam mogli pripovijedati bilo je o nasilju. O smrti. Rijetko su se smijali, a dugo šutjeli. I pili su… Pili… Na koncu su se prepili. Druga varijanta… Oni koje nisu zatvorili bojali su se da æe biti zatvoreni. I to nije trajalo mjesec ili dva, nego se vuklo godinama! A ako ih ne zatvaraju, onda je pitanje: zašto su sve zatvorili, a mene nisu? Što ja èinim drukèije? Mogli su uhititi, a mogli su i poslati na rad u NDVD… Partija moli, partija zapovijeda. Neugodan izbor, ali su ga mnogi morali slušati… A sada o krvnicima… Obiènima, koji nisu strašni… Tatu je prijavio naš susjed… Ujka Jura… Zbog sitnice, ka e mama. Imao sam sedam godina. Ujka Jura je zvao u ribièiju svoje deèke i mene, jahali smo konje. Bojao je našu ogradu. Shvaæate, dobiva se posve drukèiji portret krvnika – obièni èovjek, èak dobar… Normalan… Tatu su uhitili, a kroz nekoliko mjeseci i njegova brata. Za vrijeme Jeljcina su mi dali njegov sluèaj, ondje je le alo nekoliko prijava, jednu je napisala teta Olja… Roðakinja… Lijepa i vesela ena… Dobro je pjevala… Bila je veæ stara, ali sam je ipak pitao: „Teta Olja, prièaj mi o trideset sedmoj godini…“ – „To je bila najsretnija godina u mom ivotu. Bila sam zaljubljena“ – odgovorila mi je… Tatin brat se nije vratio kuæi. Nestao je. U zatvoru ili u logoru, ne znamo. Bilo mi je teško, ali sam je ipak upitao ono što me muèilo: „Teta Olja, zašto si to uèinila?“ – „Gdje si vidio poštenog èovjeka u staljinsko vrijeme?“ (Šuti.) A još je bio i ujka Pavel, koji je slu io u Sibiru u vojsci NKVD-a… Shvaæate da ne postoji kemijski èisto zlo… To nisu samo Staljin i Berija… To je i ujka Jura i lijepa teta Olja…“ … Prvi svibnja. Tog dana više tisuæa komunista prolazi ulicama Moskve u maršu. Glavni grad ponovo „pocrveni“: crvene zastave, crveni baloni, crvene majice sa srpom i èekiæem. Nose portrete Lenjina i Staljina. Više je Staljinovih portreta. Plakati: „U lijesu smo vidjeli vaš kapitalizam!“, „Crvena zastava – na Kremlj!“ Obièna Moskva stoji na kolniku, a „crvena“ se kao lavina valja po ulicama. Cijelo vrijeme se prepiru, a povremeno izbije

tuèa. Policija nije u stanju razdijeliti te dvije Moskve. A ja ne uspijevam zabilje iti sve što èujem… – Sahranite Lenjina ali bez poèasti. – Amerièki lakeji! Za što ste prodali zemlju? – Budale ste vi, braæo… – Jeljcin i njegova banda su nam sve pokrali. Pijte! Bogatite se! Kada æe se to završiti… – Boje se narodu izravno reæi da gradimo kapitalizam? Svi su spremni dohvatiti oru je, èak i moja mama – kuæanica. – Bajunetom se štošta mo e uèiniti, ali se ne mo e na njemu sjediti. – A ja bih proklete bur uje tenkovima zgazio! – Komunizam je izmislio idov Marx… – Mo e nas spasiti samo jedan èovjek – drug Staljin. Da nam ga je bar na dva dana… Neka ih sve strijelja i onda ode spavati. – I hvala ti, Gospode! Poklonit æu se svim svetima. – Staljinski psi! Još vam je krv na rukama. Zašto ste ubili carsku obitelj? Niste ni djecu poštedjeli. – Veliku Rusiju neæeš stvoriti bez velikog Staljina. – Zasrali ste narod u mozak… – Ja sam jednostavan èovjek. Staljin nije dirao obiène ljude. U našem rodu nitko nije nastradao – svi smo radnici. Letjele su glave šefovima, a obièni èovjek je ivio mirno. – Crveno sranje! Uskoro æete prešutjeti da je bilo ikakvih logora, osim pionirskih. Moj djed je bio domar. – A moj zemljomjer. – Mašinist… Kod Bjeloruskog kolodvora poèinje miting. Masa je odjekivala od pljeska i krikova: „Hura! Hura! Slava!“ Na kraju je cijeli trg odjeknuo s pjesmom Varšavljanka – ruska marseljeza s novim tekstom: „Raskinut æemo liberalne okove, / Zbaciti krvavi zloèinaèki re im“. Poslije toga su smotali crvene zastave, jedni po urili u metro, drugi se poredali pred kioscima s burekom i pivom. Poèelo je narodno veselje. Plesali su i slavili. Stara ena sa crvenom pletenicom vrtjela se i tapkala pored harmonikaša: „Mi veselo plešemo, / Pokraj velike jelke. / U našoj domovini / Tako nam je dobro! / Mi veselo plešemo, / I zvonko pjevamo, / I pjesmicu našu / Stalji32

nu šaljemo…“ Još kod postaje metroa dopirali su zvuci pijanog beæarca: „Odjebi sve loše, prijebi sve dobro“. O tome da moramo izabrati: veliku povijest ili banalni ivot? Kraj kioska s pivom je uvijek buèno. Svakakvog naroda. Tu æeš vidjeti profesora, šljakera, studenta ili beskuænika… Piju i filozofiraju. Uvijek o istom – o sudbini Rusije. O komunizmu. – Ja sam èovjek koji pije. Zašto pijem? Meni se ne sviða moj ivot. elim obaviti nezamisliv premet u glavi pomoæu alkohola i na neki naèin se prenijeti na drugo mjesto. I ondje æe sve biti lijepo i dobro. – Za mene pitanje je puno konkretnije: Gdje elim ivjeti – u velikoj zemlji ili u normalnoj? – Ja sam volio imperij… Meni je ivot dosadan poslije imperija. Nezanimljiv. – Velika ideja tra i krvi. Danas nitko ne eli negdje umrijeti. U nekakvom ratu. Kao u onoj pjesmi: „Svugdje novci, novci, novci. / Svuda novci, gospodo“. A ako ste uporni u tome da imamo cilj, onda koji je to? Svakome po Mercedes i ravno u Miami? – Ruski èovjek mora u nešto vjerovati… Vjerovati u svijetlo, uzvišeno. U našim mo danima je imperij i komunizam. Junaštvo nam je bli e. – Socijalizam je tjerao èovjeka da ivi u povijesti… Da prisustvuje neèemu velikom… – Sranje!! Mi tako duhovni, mi tako specijalni. – Nismo imali demokracije. Kakvi smo mi demokrati? – Posljednji veliki dogaðaj u našem ivotu je – perestrojka. – Rusija mo e biti samo velika ili uopæe ne biti. Nama treba jaka vojska. – Do kurca smo mi velika zemlja? Ja elim ivjeti u maloj, kao što je Danska. Bez atomskog oru ja, bez nafte i plina. Da me nitko ne tuèe revolverom po glavi. Mo da æemo se onda i mi nauèiti da peremo kolnike šamponom… – Komunizam je prekomjerna zadaæa za èovjeka… Kod nas je uvijek tako: ili elimo ustav, ili jesetre s hrenom… – Kako ja zavidim ljudima koji su imali ideju! A mi sada ivimo bez ideje. elim veliku Rusiju! Ali se ne sjeæam, samo znam da je bila takva. 33

– Bila je velika zemlja s redom za toaletni papir… Dobro se sjeæam zadaha sovjetskih blagovaonica i sovjetskih prodavaonica. – Rusija æe spasiti svijet i tako se sama spasiti! – Moj otac je do ivio devedesetu. Govorio je da u njegovom ivotu nije bilo ništa dobro, osim rata. To je sve što mi znamo. – Bog je beskonaènost koja je u nama… Mi smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku… O svima… „U meni je sovjetskoga bilo devedeset posto… Nisam shvaæala što se dogaða. Sjeæam se kada je Gajdar istupao na televiziji: uèite se trgovati… Tr ište æe nas spasiti… Kupiš u jednoj ulici bocu mineralne vode i prodaš u drugoj – to je biznis. Ljudi su zbunjeno slušali. Dolazila sam doma. Zatvarala vrata i plakala. Mama je imala infarkt, toliko se svega uplašila. Mo da su htjeli uèiniti nešto dobro, ali nisu imali suæuti prema vlastitom narodu. Nikada neæu zaboraviti starce koji mole za milostinju, stajali su u redovima pokraj ceste. Oprane kapice, pokrpani kaputi… Idem na posao i s posla – bojim se podignuti oèi… Radila sam u parfumeriji. Umjesto plaæe davali su nam mirise… Kozmetiku…“ „U našem razredu je bila siromašna djevojèica èiji su roditelji poginuli u prometnoj nesreæi. Ostala je sama s bakom. Cijele godine je bila u istoj haljini. Ali je nitko nije alio. Nekako je brzo postalo sramota biti siromašan…“ „Ne alim za devedesetima… Burno svijetlo doba. Ja koja se ranije nisam zanimala za politiku niti èitala novine – kandidirala sam se za zastupnicu. Tko su bili predradnici perestrojke! Pisci i umjetnici… Pjesnici… Na Prvom kongresu narodnih zastupnika SSSR-a moglo se skupljati potpise. Moj mu je ekonomist, ludio je od onoga: „Rijeèju paliti srca ljudi – to znaju pjesnici. Revoluciju æete dignuti. A dalje, dalje – što? Kako æete graditi demokraciju? Tko? Sada je jasno što æete postiæi“. Smijao mi se. Zbog toga smo se razveli… Pokazalo se da je on u pravu…“ „Postalo je strašno i zato je narod pošao u hramove. Kada sam vjerovao u komunizam, nije mi bila potrebna crkva. A moja 34

ena ide sa mnom zbog toga što joj u crkvi pop ka e: „Golubica“. „Moj otac je bio èestit komunist. Ja ne krivim komuniste, nego komunizam. Do danas ne znam kako da gledam na Gorbaèova… Na onog Jeljcina… Redovi i puste police zaboravljaju se br e nego crvena zastava nad Reichstagom“. „Mi smo pobijedili. A koga? Zašto? Na televiziji na jednom programu ide film u kojemu „crveni“ tuku „bijele“, a na drugom – hrabri „bijeli“ tuku „crvene“. Shizofrenija!“ „Sve vrijeme govorimo o patnji… To je naš put spoznaje. Zapadnjaci nam se èine naivnima zato što ne pate kao mi, oni imaju lijek za svaki prištiæ. Zato što smo robijali u logorima, u ratu zemlju zatrpali leševima, golim rukama kopali nuklearno gorivo u Èernobilu… Mi smo takvi satrveni, tako slomljeni. Imamo svoj jezik… Jezik patnje… Pokušao sam o tome govoriti svojim studentima… Nasmijali su mi se u lice: „Mi ne elimo patiti. Za nas je ivot – nešto drugo“. Ništa još nisu shvatili o našem nedavnom svijetu, a veæ ivimo u novom. Cijela civilizacija – na smetlištu…