Sergej Minaev MOSKVO, NE VOLIM TE

Sergej Minaev Moskvo, ne volim te

© Sergej Minaev 2012.

;@F8&"î b >, :`$:` H,$b Sergej Minaev Moskvo, ne volim te

Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2013, u nakladi © Edicije Bo ièeviæ Trg kralja Tomislava 18, Zagreb www.edicije-bozicevic.com Za nakladnika Juraj Bo ièeviæ Prijevod Fikret Cacan Urednica Nataša Medved Prijelom Miroslav Kodriæ Ovitak Iva Mandiæ Tisak Denona d.o.o.

ISBN: 978-953-7953-06-5 CIP zapis dostupan u raèunalnome katalogu Nacionalne i sveuèilišne knji nice u Zagrebu pod brojem 849678 Sva prava pridr ana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umno iti i prenositi u bilo kojem obliku, elektronièkim ili mehanièkim sredstvima, ukljuèujuæi fotokopiranje, snimanje ili bilo kakvo digitalno pohranjivanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava.

Sergej Minaev

MOSKVO, NE VOLIM TE Preveo s ruskog Fikret Cacan

Edicije Bo ièeviæ Zagreb, 2013.

Mojoj baki Krajnji pesimizam jednako je odbojan kao i krajnji optimizam.

Dvije budale, samo razne boje – crne i ru ièaste.

Anatolij Mariengof

Doæi æe doma i skinuti kaput, priæi æe prozoru i gledati na kabele i prozore „Peljmene“.

A kada dopuši, stat æe na stolac i zakvaèiti konopac za strop.

I provjeriti rukom èvrstinu petlje, a onda uzletjeti.

Pjevam ti ljubavnu pjesmu, Moskvo!

Grade koji ne osjeæaš boli i ne štediš nikoga, ja te volim, Moskvo, tvoj sam pijani djeèak, ali sam s tobom roðen i s tobom æu umrijeti.

Garik Sukaèev, Valcer „Moskva“

ZVIJEZDE U ljepljivoj sumaglici noænoga grada, na krovu devetokatnice u predjelu Pavelecke postaje sjedila su dva druga. Premda bi ih se moglo nazvati samo drugovima po nesreæi. Bolje reèeno, drugovi po flaši. A po tablici rangova moskovske socijalne ljestvice – beskuænici.

Jedan je naizgled imao oko pedeset godina. To je bio prilièno visok muškarac guste tamne kose, duboko usaðenih zelenih oèiju, na dva mjesta slomljena nosa i stalno poluotvorenih usta – što je u skladu s poštovanim „Mihaliè“ èinilo njegovo lice i bliskim i dobrodušnim.

Zadnjih pola sata je sjedio šutke, podvinuvši poda se noge i donekle napregnuto bio zagledan u tamno nebo.

Njegov prijatelj, pogrbljeni èovjeèuljak, koji se odzivao na Igoriæ, s rijetkim pramenovima sive kose i rohavim licem, pokrivenim mre icom bora i s napetim djeèjim oèima, vrtio je glavom, èas otvarajuæi, èas zatvarajuæi ciferšlus na poblijedjeloj plavoj trenirci. Kao da se trudi shvatiti je li mu toplo ili hladno. Zašto su ga zvali Igoriæ, nitko nije znao, kad je u davno poderanom pasošu pisalo sasvim drugo – Feklistov, Leonid Igoreviè, roðen 1948. godine. Najvjerojatnije je i on sam davno zaboravio te podatke.

Pokatkad bi se zagledao prema Mihalièu koji meditira i ne nalazeæi u njemu znakova ivota okretao se mutnoj plastiènoj boci s prozirnom tekuæinom.

Pogledavši ponovno na Mihalièa, Igoriæ je ispio ostatak, hitnuo dolje bocu prateæi je pogledom, izvadio cigaretu i graknuo: 9

– Mihalièu! – podupro je obraæanje tapšanjem po ramenu. – E, Mihalièu, èuješ?!

– Što se dereš? – nevoljko se odazove Mihaliè.

– Što si umuknuo? Sjediš zabuljen u jednu toèku. Pomislio sam…

– Što?

– Pa, ne znam što… recimo da si umro.

– Bolje da sam umro! – Mihaliè pljune ravno preda se.

– Gledam zvijezde… Padajuæe.

– Izmišljaš?

– Veæ su dvije zvijezde pale. Lijepo je. Imaš cigaretu?

– Ostala su mi samo dva komada.

– Onda daš jednu?

– Evo ti! – Igoriæ mu bezvoljno izvadi iz d epa zgu vanu cigaretu.

– Ka em ti – otegnu Mihaliè – te zvijezde što su pale.

Lijepe su.

– No. – Sve su zvijezde-padalice nekako lijepe, no.

– Što si zapeo s tim „no, no“, jesam li ti ja konj, što li?

– A što si ti navalio sa svojim zvijezdama? Jesam li ti ja planetarij?

– Hihihi… Ti si proleter, a ne planetar.

– Kakav sam ti ja proleter, budalo nepodojena, hihihi!

Proleteri rade, a ja se motam po kolodvoru.

– Ali valjda si bio proleter.

– Bio sam – Igoriæ zatrese ostatkom kose.

– Sjeæam se kako nas je u djetinjstvu mama slala na selo kod bake, mene i brata. Pa smo se naveèer valjali u sijenu. Toplo, pucketa ta… Kako ono? Onda, krijesnice.

Le imo, buljimo u nebo i brojimo zvijezde-padalice. vaèemo crni kruh. Bilo je i luka, pa rajèica…

10

– … A votkice – uslu no mu došapne Igoriæ.

– Kakve votkice? – zare i Mihaliè – Govorim ti, u djetinjstvu!

– A… nisam sku io – raširi Igoriæ ruke. – Ka u da na treæu zvijezdu-padalicu mo eš po eljeti elju. Meni se to doduše nije dogodilo.

– Rekao bih da si ti buljio samo u votku – dobaci Mihaliè.

– Zašto odmah votku? A gdje ti je motocikl… pa da upoznaš neku curu… Ili… – Evo to i èekam. Samo što nije pala.

– I što æeš po eljeti? Ipak se neæe dogoditi.

– A mo da æe se ovaj put dogoditi. Eto, normalno jesti ovog tjedna. Pa da Vartan opet na gradilištu dobije istovar cementa. I još – Mihaliè obriše nos rukavom – da se murjaci maknu, i oni, jarci… Bikovi kolodvorski.

– Hehe, to su ti veæ tri elje, a imaš samo jednu.

Zvijezda ti nije zlatna ribica, jebi ga!

– Onda æu zamoliti novaca. Mnogo! – Mihaliè raširi ruke kao da pokušava pokazati kolièinu keša, ali odustane. – Samo, da ga jednostavno naðem na ulici i da onda ne bude nièega zbog toga.

– Oho! A koliko mnogo? – Igoriæ je nestrpljivo zastao kao da Mihaliè veæ ima novce u d epu. – Mo e tamo, dolje.

U prolazu.

– Oko petsto tisuæa! Ili ne! Milijun!

– Rubalja? – zakašljao se od smijeha Igoriæ. – Ili bolje eura?

– Naravno rubalja – oprezno ga pogleda Mihaliè.

– Koja bi budala ispustila na ulici milijun eura?

– Ali nisam vidio ni budala koje razbacuju milijune rubalja.

11

– Pa mo e to neki tajkun izgubiti… Ili njegova enska…

– Èudan si ti, Mihalièu. Otkad te znam, a opet te ne ku im.

– Ti si sam èudan vrag. Ja sam po elio elju, i to æe se dogoditi. Evo gledaj tko je onda èudan.

– Ma idi dovraga – lupne Igoriæ dlanom po koljenu. – I da naðeš milijun rubalja, što æeš uopæe s njima? Ili æe ti banda oteti, ili oni… s kolodvora. Ili æeš jednostavno propiti. Samo tko zna koliko za to mo eš kupiti votke? – zamišljeno poèeše potiljak. – Ako æeš one skupe, po sto rubalja… Sto boca… Ne, više…

– Neæu ništa propiti. Prvo æu sve polo iti u pretinac na kolodvoru. Onda æu otiæi u trgovinu. Kupit æu odijelo da me murija ne prepozna.

– No. – Onda æu otiæi u kupelj, pa se lijepo opariti. Onda k frizeru.

– No. – Onda æu se vratiti na kolodvor pa pogledati red vo nje… Da… eto…

– No. – Tebi govno! Onda æu kupiti kartu za najdalje selo i odvesti se. Poèet æu ondje novi ivot. Kupiti kolibu, kravicu, posaditi krumpir. Mo da æu i enu nabaviti. Zašto ne?

– Je li ti dosta milijun za to?

– Kako ne – Mihaliè prijeðe noktom po vratu kao da ga re e – još pitaš! Èak æe i ostati. Èitao sam oglase u novinama. „Prodaje se kuæa, u dobrom stanju“, u jednoj… ne sjeæam se, oblasti. „Cijena: petsto tisuæa rubalja“. A u daljem selu još jeftinije.

12

– Što ti, Mihalièu lupetaš! Pa do dalekih sela uopæe vlakovi ne voze!

– A ja æu naæi kamo voze!

– A ako i naðeš, onda neæeš naæi kuæu! – ne popušta Igoriæ.

– Kupit æu je! – uporan je Mihaliè.

– Kakvu kuæu? Kakvu kravicu? Da èak i poðeš, propit æeš tamo sve novce i za pola godine se vratiti ovamo!

– Neæu se vratiti. Takve ja prièe slušam ovdje svake godine! Slabo itko ide, a tko uopæe ode, opet se ovamo vrati.

– A ja æu otiæi! I neæu se vratiti! – Mihaliè je vatreno tresnuo rukom o kovinu ograde i sad je ivèano tresao rukom da odagna bol.

Nastala je pauza. Igoriæ se zagledao u Mihalièa. Nešto je u svemu tome za njega, Igoriæa, bilo neispravno. Nešto što ga tjera da gleda svoga druga po flaši posebno zlobno. I nije stvar u tome što bi, po njegovu shvaæanju, naðeni milijun jednostavno bilo u redu podijeliti s ekipom, ili bar dobro pogostiti svoga najboljeg druga. Znaèi njega, Igoriæa. Mo da kupiti par boca votke ili dati malo novaca beskuænim Moldavkama u blizini, koje bi odmah našim junacima ukrasile njihovu noænu samoæu. Ili… Teško da se išta mo e tim curama? Na kraju krajeva, Igoriæ je bistar momak i mogao bi prihvatiti Mihalièevu poziciju kad bi taj pomislio zatajiti novce ili ih nasamo propiti. I sam bi Igoriæ ponajprije tako postupio. Kad bi našao novce.

Ali sve te kuæe, krave i babe i novi ivot, nikako nisu išli Igoriæu u glavu. Lomili su mu standardnu shemu, podsjeæajuæi ga na svijet u kojemu ga više nema i kamo se nikada više neæe vratiti. I kamo se jednako ne mogu vratiti ni Borjan, ni Tolja, pa èak ni Abrek sa svojim 13

sjajnim darom za kraðu u trgovinama. Mihaliè je svojim rijeèima jednostavno uzeo i nekako ukrao Igoriæu cijeli svijet. S krovovima, prolazima, toplim vagonima u depou, luðacima, sluèajnim frendicama, postajama metroa, tr nicama, noænim šatorima i taksistima. On je, podlac, doveo u sumnju vrijednost svega toga. Pretpostavio je Igoriæevu svijetu nekakav drugi svijet na koji su zaboravili i misliti. Svijet koji nije ništa izazivao, osim zlobnih uspomena. I zamisli – on bi, gad, kupio kravu.

– A, aha, èekaj, vidjet æeš ti! – zahropæe Igoriæ. – On bi poèeo novi ivot! Daj se pogledaj, Mihalièu. Smrdiš kao jarac, a opet bi… Nekakav novi ivot poèeo… Ne nasmijavaj me!

Reèe i nestrpljivo pogleda Mihalièa, kao da ga je iznenada lupnuo. Po kuæi, kravi, i èak po eni koju ni jedan od njih nije oèima vidio. Sve poništio jednim udarcem. Vratio je Mihalièa iz brzog vlaka natrag na krov. I zloba je popustila. Kao da se Mihaliè stvarno vratio natrag. A Igoriæ, što s njim? Bistar momak. Premda, naravno, sam je Mihalièu govorio da su se svi vratili natrag, ali neæe više to spominjati.

– Ma što hoæeš! Gdje ti ovdje vidiš ljude? Jesi li ti uopæe èovjek? – Mihaliè skoèi na noge i prijeteæi mu prinese šaku pod nos.

– Pa, normalno da jesam, što ti je? – uzmaknu Igoriæ.

– Otiæi æu, shvaæaš li?! Tupane! Nema toga za što bih s vama ostao! I kuæu kupujem! I kravu!

– Mihalièu, Mihalièu – uplašeno promrmlja Igoriæ, tiho uzmièuæi. – Sve je tu, što ti je, zar ne vidiš?

– Nema tu nièega! Zašto se ti hvataš prljavim šapama moje elje, ha? Je li tvoja, mo da?

14

– Shvaæam, shvaæam, Mihalièu! – i dalje je uzmicao Igoriæ.

– Gubi se odavde, dok te nisam bacio s krova! – nastavio se derati Mihaliè.

– Idem, idem – tiho je dahtao Igoriæ.

– Daj se gubi! A ja poèinjem novi ivot!

– Toèno! – povukao se još nekoliko koraka. – Kad si zamislio, znaèi da poèinješ. Takav si ti!

Kad se malo udaljio od Mihalièa, Igoriæ uvuèe glavu u ramena i bokom se stane primicati izlazu. Uvukao se u crnu rupu stubišnog prolaza, još jednom osvrnuo na Mihalièa koji je stajao kraj ograde, i nestao.

– Poèet æeš, poèeti. U ludilu! – šapnuo je Igoriæ kad je veæ bio u prolazu.

Mihaliè je stajao na krovu još pola sata. Kad je pala treæa zvijezda, sjeo je, našao opušak, kresnuo igicu, duboko potegnuo i zakašljao se pušuæi u nebo puni oblak dima: – Zvjezdice, daš milijun, hej? A ja æu otiæi, obeæajem.

Svakako, jamèim zubom. Ne mogu više ovdje, dosta mi je, nemam snage. Ugušit æe me ovaj grad. Ugušiti do smrti, gad jedan! Samo mi daj milijun, dobro? Pa æu odmah. Veæ sutra. Ili iste veèeri. Samo èim kupim odijelo i odem u kupelj…

Opušak ga opeèe i Mihaliè ga prstima ispali u zrak.

Opisao je dugu na pozadini svjetala noæne Moskve i nestao iza krova.

15

MODERNIZATOR Moskovska filozofija je vrlo jednostavna: raditi kapitalistièki, dijeliti socijalistièki, u uvjetima pune demokracije.

J. M. Lu kov

Aleksej Ivanoviè Drujan sjedio je pred golemim kompjuterskim monitorom trudeæi se snaæi u postavkama osobnih stranica i funkcija Twittera i Facebooka.

Prvo je podrobno ispunjavao upitnik, usporeðujuæi ga s uputama koje mu je ispisala krupnim slovima bri na tajnica Tanja. Zatim se potrudio postaviti fotografije na svoj profil. Prvo je dugo birao izmeðu svojih pomno fotošopiranih slika u skupim odijelima, bijeloj košulji i kravati sa èvorom velièine glave novoroðenèeta i samim sobom takoðer fotošopiranim, samo malo manje. U jakni, s osmijehom i s ovratnikom i osmijehom obojenim ovratnikom nebesko plave košulje. Kao rezultat nastalo je pravo Solomonsko rješenje: jedna za Facebook, a druga za Twitter.

Ali se svjetska katastrofa svodila na to da se ni prva ni druga fotografija oèajnièki nisu dale pohraniti.

Nije da je sa svoje pedeset èetiri godine Aleksej Ivanoviè iznenada postao zaljubljenikom u društvene mre e.

Naravno, prijatelji su mu prièali kakve sve zanimljive stvari nudi Internet – imaš i vijesti i poznanstva s romantiènim nastavcima i tone kompromitantnog materijala i susrete bivših drugova iz razreda. Ali Drujanu uopæe nije bilo do toga. Svje e otisnute vijesti svakoga mu je jutra donosila Tatjana, imao je dvije ljubavnice i to vrlo stvarne, 17

a ne virtualne, s bivšim drugovima iz škole nije se htio naæi ni u susjednim grobovima, a kompromitantnog materijala bilo je dosta i o njemu. Ne baš na tone, ali pomalo – kao i u drugih.

Odmjereni Drujanov ivot nije zapravo podnosio nikakvih dodira s Internetom. Kao i svaka novina (a Aleksej Ivanoviè je bio konzervativac, èak bi se moglo reæi – retro) i Internet mu je bio stran, nezanimljiv i zapravo – neprijateljski. „Neka ivot samo ide“ – kao što je pjevao njegov omiljeni Miši Šufutinski, ali je to pokvario Predsjednik Medvedev.

Neki savjetnici su nagovorili Dmitrija Anatoljièa da mu se kao Predsjedniku valja pojaviti na Internetu, ali na kojem, to Aleksej Ivanoviè nije znao. Prièalo se da su ðavolski izrodi, koji su uveli Predsjednika u napast, potjecali iz Amerike, a da su im noge, toènije kopita, izrasli iz kompanije Apple. Tako su se Predsjednik, kao i cijelo njegovo okru je, opskrbili pomodnim iPhoneima i iPodima. I tako je krenulo. Prvo se pojavio predsjednièki blog na nekom Forumu (a to veliko F je Ivanovièu slièilo na wc-oznaku), onda na Facebooku, a onda i na tom jebenom Twitteru. Što podsjeæa na klitoris. Fuj, gadost! Obiènim Rusima, novinarima i drugim „razvikanim pederima“, kako je taj sloj nazivao Ivanoviè, sviðala se Predsjednikova inicijativa. Ali problem je bio u tome da Aleksej Ivanoviè nije bio obièni Rus. On je veæ desetu godinu slu io u moskovskoj gradskoj upravi. Poèeo je kao struènjak, zatim šef odjela, a prije sedam godina je sam gradonaèelnik Jurij Mihajloviè Lu kov osobno imenovao Drujana svojim zamjenikom naèelnika odjela za nadzor gradnje i zaštite arhitektonskih spomenika.

18

I sve se tih godina nekako samo po sebi, ali ne prebrzo, dobro odvijalo. Nekoliko je poslova preneseno na enu. Ne naravno onakvih, kao u Baturine, ali se Drujanova obitelj još nije upisivala u tajkune. Nekoliko stanova – ne baš penthousea, ali bile su to solidne „staljinke“.

Kuæa na Rigi, kuæa u Jurmalu, vila u Barceloni. „Ti sebe, Ljoška, uopæe ne ališ, – obièno mu je govorila supruga Natalija Dmitrijevna, gladeæi ga po glavi – mi samo normalno ivimo. Ništa gore nego drugi“.

Uopæe nije bilo gore. Èak je i kæer udao, a svadbu proslavio u restoranu Mario (opet ne zbog ljubavi prema talijanskoj kuhinji, nego zato što prijatelji ne bi shvatili da je bilo nešto jeftinije, nego za…). Kad voliš, onda ne brojiš, kako se ka e. Sin se u Londonu osovio odmah poslije koled a. („Neka ivot samo ide“…)

Pa je i išao. Sve do juèer. Toènije, do tri sata, kada je poèeo zajednièki sastanak s deèkima na Starom trgu.

Poveo se razgovor, kao i inaèe, o promjenama, protiv korupcije i kako da budu bli i ljudima.

Oblaci su se nakupili onog trenutka kad je Drujan u srcu pregorio što zamolbe i prijedlozi od stanovništva zaglavljuju u uredima sitnih èinovnika, a posla ima tako puno da se uopæe osobno ne uspijevaju sretati s predstavnicima malog i srednjeg biznisa. Udar munje materijalizirao se u frazi jednoga deèka iz Ureda predsjednika: – A zar vi, Alekseju Ivanovièe, nemate svoj blog? Ni na Forumu, ni profila na Facebooku? Ni Twitter nemate?

Stvarno?

– Ali imam – promuca Drujan, izdi uæi svoj iPad – evo… Imam…

– Eh, Alekseju Ivanovièu, eh Alekseju Ivanovièu… ne da vam se modernizirati…

19

To je bilo reèeno maksimalno šaljivo, èak zaigranim tonom. Usput, kao da te rijeèi ništa ne znaèe. Bilo je reèeno tako da je Drujan osjetio – šupljak mu je vrlo blizu.

Kliznuo je po šavovima odijela toga momka, pa se razvukao po dugaèkom stolu za kojim su sjedili, obišao èaše za olovke, i neke notese i iPade. Zatim se struja šupljaka raspala na puno sitnih rukavaca da bi se napokon slila u jedan veliki i progutala Alekseja Ivanovièa… Zatim se vratio na posao, izgleda, s povišenim tlakom. Nije htio ruèati, nego je pozvao Tatjanu i pomoænike. Stao histerizirati zbog modernizacije. Odbio je prijedlog da se hitno otvore profili na svim društvenim mre ama i poène dopisivati sa stanovništvom preko ekipe njegovih tehnièara.

– Vi æete to uprskati, stoko! – povikao je Drujan, raèunajuæi da æe sva ivotno va na pitanja (a ulaz na Internet je oèito bio takvo pitanje), osobno nadzirati. – Upute za te vaše socijalistièke… Društvene – plašljivo ga ispravi pomoænik za tisak.

– Jebene! Da mi za pola sata donesete upute na stol! – Drujan je lupnuo šakom po stolu tako da se mramorna figurica gejše prevrnula na bok i stidljivo zabuljila u parket napukao od starosti.

Drujan je ponovo pritisnuo tipku „Pohrani“, pljunuo na prozorèiæ, veza se prekine, a on podere upute i dohvati mobitel: – Halo, Tanja! – Halo… Da… Da, Alekseje Ivanovièu – pospanim glasom odvrati slušalica.

– Tanja, gle, vidiš, ovo sranje ne radi. Pa da! Otkud ja znam zašto? Pratio sam upute, jebiga. Prekida se… Ta veza, sve vrijeme piše. Znaèi, onda sutra, u devet, ne, u osam i pol! – Drujan odlo i telefon i nakašlje se. – Svi ti glupani, moji pomoænici, kompjuteraši… Neka se cijeli taj 20

Internet, Twitter i onaj, ne znam kako… nije me briga, nacrta kod mene. Ukratko, da sve proradi. Ja æu sam gledati, pa se èuvajte! Shvaæaš me? Ne daj vam Bo e da…

Ustvari, shvaæaš.

– Nastradat æeš, tuko jebena! – Drujan je hitnuo mobitel na lakiranu površinu stola u kineskom stilu, prišao ormaru za vino visine odraslog èovjeka i otvorio tamna vratašca. Preletio je pogledom po portretu monta era Dejnekija na zidu, na polici s gramofonskim ploèama, pa po leopardovoj ko i na podu i zastao zamišljen.

Aleksej Ivanoviè je volio operu, bordeaux stariji od 1987. godine, u slikarstvu socrealizam i kolaèe od prosa.

Ali ljude Aleksej Ivanoviè nije volio. Posebno ne Moskovljane.

Nije ih volio od djetinjstva, kao ni svaki došljak iz duboke provincije. Moskovljani su supostojali uz njegovo mjesto roðenja.

U poèetku su to bili fantomski nevidljivi neprijatelji, koji su po derali sve kobasice i èokoladne bombone u zemlji (tako je, u svakom sluèaju, zamišljao po oèevim rijeèima Moskvu u koju je njegov otac odlazio jednom godišnje, kao na drugi planet). Zatim su se Moskovljani materijalizirali u vidu vršnjaka u MADI-ju, koji su imali moskovsku iskaznicu i posebni roditeljski stan. Oni su bolje jeli, bolje se odijevali i enili najljepšim provincijalkama.

A u doba perestrojke Moskovljani su se zaposlili kao kooperanti, pa su razvalili Savez. I tako je ispadalo da Drujan nije imao nikakve moguænosti da se bori protiv njih. I da nije bilo Paške, njegovog cimera koji je uvukao Alekseja u kru ok mladih demokrata, i da se nije u pravom trenutku otvorilo mjesto u Ministarstvu prometa, 21

Aljoška bi sagnjio u tom vra jem gradu. U ministarstvu je proveo i banditske i tajkunske devedesete. Nije obarao zvijezde s neba, ali nije ni tratio ništa svoje.

Trenutak da se obraèuna s Moskovljanima, zvjezdani njegov sat, poèeo je s dolaskom u moskovsko gradsko poglavarstvo. Tad je krenula bujica ena iseljenih iz zajednièkih stanova u centru, rtava stanodavaca na crno, zatim svih tih tupana koji su pokušavali otvoriti kafeterije, male knji are i ostalu sitnu trgovinu. Onda je poèela „iskovana gradnja“, rekonstrukcija, ugovori o najmu.

Drujan je zapoèinjao razgovor sa svakim poduzetnikom jednim pristojnim pitanjem: – A jeste li vi Moskovljanin? Pravi?

I ako bi rtva poèela potvrdno kimati u nastojanju da se zakvaèi, naðe s tim slu benikom zajednièke korijene i duševne trenutke, u tom bi joj trenutku Drujan pretvarao ivot u pakao. Ruku na srce, on nije probirao poslove, nije silom izvlaèio mito, ništa tome nalik. On je jednostavno polako i metodièno dovodio èovjeka do bankrota ili ivèanog sloma. Ili istodobno i do jednoga i do drugoga.

Polazeæi od znaèenja aktive. Gnjavio je provjerama, koèio ugovore o najmu, slao poreznike i vatrogasce. Zapravo, uvodio u akciju cijeli arsenal kazna zlog boga Šive koji se stisnuo u okvire zamjenika šefa odjela.

Ekipu je prikupio od sebi sliènih, nekoæ uvrijeðenih provincijalaca ili onih koji su to samo umislili. Ljude koji bi za devizu grada-junaka Moskve, da su samo mogli, uveli slogan: „ ivi æe zavidjeti mrtvima“.

Potpisujuæi dokumente za rušenje kuæe, izgradnju supermarketa na mjestu nogometnog igrališta ili obnovu „do razine temelja“ povijesnog spomenika, Drujan nije jednostavno punio svoj bankovni raèun. On je osjeæao 22

vatreni nemir predvodnika vojske koja iznenadnim napadom zauzima neprijateljski grad. Osjeæao se kao voða koji do temelja ruši sve ono mrsko, staro, izazovno, sve što raða osjeæanja zavisti i poni enja. Grad koji nikada nije postao njegovim. Moskvu koja bi bila dobar grad da Tvorac iz nje istjera Moskovljane.

Tako je za deset godina svojega rada Aleksej Ivanoviè Drujan stekao posve odreðen ugled te su poslovni ljudi koji su se pripremali za dogovor s njime obièno èuli od sugovornika rijeè „pizdun“, izgovorenu pištavim šapatom.

Aleksej Ivanoviè je otvorio hladnjak, zatim pogladio boce. Izvadio je jednu, zatim je vratio na mjesto. Izvadio je drugu pa i nju vratio. Prišao je zatim prozoru, otvorio oberliht i udahnuo vatre kru ne ulice Sadovog prstena.

Odozgo proleti opušak. Drujan proviri gledajuæi prvo dolje, na sitni snop iskrica, zatim gore pokušavajuæi ugledati onoga tko se usudio baciti opušak pored njegovih prozora, ali nikoga nije ugledao.

– Sve bih vas pobio! – Drujan zalupi prozor, okrene se k stolu i izvadi tlakomjer. Doèekavši rezultat, zadovoljno kimne i vrati tlakomjer u ladicu, pa se zavali u fotelji i sklopi oèi. „Borba protiv korupcije, o kojoj je govorio Predsjednik Medvedev, zahtijeva koncentraciju snaga cijeloga društva. Cijele zemlje. Upitajte se kako lagano dajete mito lijeèniku, uèitelju u školi ili prometniku? Mito je postalo obiènom, redovnom stvari. I zbog toga… Zbog toga – zapne Drujan – ili, ipak, na tom?..“ Prokleti drugi odlomak nikako nije išao. Kao da su mu obeæali ondje postaviti šaptaèa. Zatim je provjerio cijeli govor: „I u toj lijehi kolektivne neodgovornosti nièu korup23

cionaši! Oni koji koèe modernizaciju u zemlji, koji smetaju razvoju medicine, pojaèanja sigurnosti, rastu standarda naših graðana. Inicijativa moskovskog poglavarstva – na osobnom primjeru svakog našeg suradnika dokazuje da…“ Lijeha kolektivne neodgovornosti. Drujan je nekoliko puta izgovorio tu nakaznu frazu naglas. Kakva lijeha? Zašto lijeha? A korupcionaši su, valjda, nekakvo povræe? Shvaæaju li oni što pišu? Stekli su diplome, ali se nisu nauèili ljudski pisati! Tikvani!

Ustao je i prišao prozoru. Svjetlucave moskovske vatre su ga samo uspavljivale. Sutrašnjica je izgledala zamršeno. Prvo sastanèenje, onda rad s dokumentima i priprema govora. Imao je dva najva nija posla: gostovanje u televizijskoj emisiji „Metropola“ u povodu antikorupcijske kampanje poglavarstva, u podne. Onda još jedan sastanak, blizu dva sata. S predstavnicima èeèenske dijaspore koji bi morali donijeti milijun dolara za graðevinsku dozvolu. Kakvu graðevinu i gdje bi bila, Drujan se uopæe nije mogao sjetiti. Pamtio je samo da æe biti rijeèi o dozvoli, a pamtio je i iznos.

– Pa što da vam ka em, Moskovljani, u oproštaj? Èime da vas darujem za pozornost? Dragi Moskovljani! Dobra vam veèer! – Pjevao je mobitelskim glasom Leonida Utesova.

Tog trenutka mu je mogao telefonirati samo jedan èovjek.

– Sve bih vas pobio! – šapnuo je Drujan osmjehnuvši se.

24