2. maj 1992. Bio je lijep i sunčan dan

2. maj 1992.

Bio je lijep i sunèan dan...

Bio je lijep i sunèan dan...

2. maj 1992.

Nidžara AHMETAŠEVIÆ, Irma ALIMANOVIÆ, Ismet Nuno ARNAUTALIÆ, Izudin BAJROVIÆ, Hamza BAKŠIÆ, Nedžad BEGOVIÆ, Saudin BEÆIREVIÆ, Vladimir BILIÆ, Nerzuk ÆURAK, Faruk ÈALUK, Zoran ÆATIÆ, Boris DEŽULOVIÆ, Jovan DIVJAK, Zlatko DIZDAREVIÆ, Andrej ÐERKOVIÆ, Milka FIGURIÆ, Muhamed GAFIÆ, Sanela GOJAK, Zdravko GREBO, Senad HADŽIFEJZOVIÆ, Enver HADŽIOMERSPAHIÆ, Asja HAFNER, Nihad HALILBEGOVIÆ, Nazif HASANBEGOVIÆ, Mirza IDRIZOVIÆ, Edin IMAMOVIÆ, Nurudin IMAMOVIÆ, Almir IMŠIREVIÆ, Benjamin ISOVIÆ, Ira ISOVIÆ, Safet ISOVIÆ, Mladen JELIÈIÆ – Troko, Darko JELISIÆ, Zrinka JOVANOVIÆ, Rea JUGO, Majda KALAMUJIÆ, Melina KAMERIÆ, Milomir KOVAÈEVIÆ, Hamdija KREŠEVLJAKOVIÆ, Nihad KREŠEVLJAKOVIÆ, Sead KREŠEVLJAKOVIÆ, Almir KURT, Senka KURT, Rikard LARMA, Ranko MAVRAK, Besim MULAMUHIÆ, Snježana MULIÆ, Lejla PAJEVIÆ-SARIÆ, Dženita PAŠIÆ, Mladen PAUNOVIÆ, Mirza REDŽIÆ, Mladen SANÈANIN, Dr. Silva RIZVANBEGOVIÆ, Aleksandar SEKSAN, Vedrana SEKSAN, Irem SILAJDŽIÆ, Adnan SOKOLOVIÆ, Ibrahim SPAHIÆ, Vladimir SREBROV, Adnan ŠAHBAZ, Amina ŠILJAK-JESENKOVIÆ, Mediha ŠUVALIJA, Elma TATARAGIÆ, Enver TRNKA, Jasmin VITEŠKIÆ, Nedim ZLATAR, Edin ZUBÈEVIÆ

Drugo dopunjeno izdanje

2. MAJ 1992.

Bio je lijep i sun~an dan‌ drugo dopunjeno izdanje

Sarajevo, 2. MAJ 2010.

-1-

2. MAJ 1992.

-2-

2. MAJ 1992.

PREDGOVOR

Jutro je bilo mirno. Lijep i sun~an dan. Mnogi gra|ani su vje{to simulirali neki normalan `ivot {etaju}i ulicama grada. Mnogi su slavili 1. maj, praznik rada. Na naslovnici "Oslobo|enja" velikim slovima je pisalo:"Nema pregovora s artiljerijom" {to je bio citat iz teksta o propalim lisabonskim pregovorima Kutiljero - Izetbegovi}.

Rubrika "U `i`i" donosi tekst Emira Habula pod naslovom "Vrijeme zlo~ina". Autor upoznaje ~itatelje sa ~injenicom da ono {to se doga|a u BiH nije "normalni rat", ve} da naprotiv takvo ratovanje jo{ nije zabilje`eno. Pored napomena o nebrojenim kr{enjima @enevske konvencije skre}e pa`nju da postoji ozbiljna sumnja da se u dijelovima isto~ne Bosne "vr{i najte`i oblik ratnog zlo~ina - genocid". Pri dnu naslovnice je naslov "Agresija mora prestati" izvu~en iz teksta deklaracije visokih funkcionera KEBS-a u Helsinkiju. Uz to je i informacija o tome kako je Njema~ka uvela vize za gra|ane BiH. Unutar novine, novi detalji o zlo~inima u Fo~i, vijest o sukobima u okolini Zvornika, o avionima u bri{u}em letu iznad Konjica‌ Saznajemo da je Zenica jo{ uvijek jedan od najmirnijih gradova u BiH, te da je prilikom ru{enja mosta u Donjem Vakufu petero ljudi poginulo. Napadnut je predajnik na Vla{i}u, a nakon neprijateljskog zauzimanja releja na Trebevi}u prekinuta je UKV veza Hitne pomo}i.

Mostarci su unato~ granatiranju u pojedinim kvartovima proslavljali Prvi maj. Tu su i tekstovi o dokumentu EZ o sukcesiji SFRJ, o borcima sa Zlati{ta, informacija o stanju u sarajevskoj Mljekari‌Pod naslovom "Poginulo 17 ljudi" nalazi se tekst o neredima u Los An|elesu. Me|u zanimljivostima je tekst o neobi~noj igra~ki koju je proizvela neka japanska tvornica igra~aka za djecu. Na podru~ju op}ine Stari grad postavljeni su bezbjedonosni punktovi namijenjenih borbi protiv lopova. Gra|ani Sarajeva se obavje{tavaju o poskupljenju gradskog prijevoza, a Zavod za transfuziologiju apeluje na gra|ane da daju neophodnu krv. U bolnici Ko{evo je nestalo sanitetskog materijala. U rubrici o sportu saznajemo za uspjeh

-3-

2. MAJ 1992.

Sokolova na predolimpijskom turniru u Barceloni, a u tekstu pod naslovom "Plavima srebro" govori se o uspjehu Jugoslavije na Olimpijadi slijepih {ahista u Palma de Majorci. U vrhu stranice je rezultat finalne utakmice u ko{arci gdje je Partizan pobjedio Crvenu Zvezdu. Ni rubrika "Vodi~ kroz posao" nije prazna, a objavljeno je i nekoliko "malih oglasa"… "Mir na Kupre{koj visoravni?!"… Lo{e vijesti sti`u iz @ivinica koje su raketirane iz aviona "Mig 21", a u [irokom Brijegu paklena no} u kojoj su gra|ani bili izlo`eni vatri raketa tipa "Orkan". Iz me|unarodnog centra za mir poru~uju "Posljedice genocida osjetit }e generacije"… Pod naslovom "Izbjeglice u svome gradu" saznajemo da se kod 17.000 izbjeglica u Sarajevu kao stalno mjesto boravka navodi Sarajevo. Objavljena je i "Kursna lista", te TV program za 2. maj 1992…

Situacija koja se ~inila normalnom odjednom se po~ela pretvarati u potpunu suprotnost. Kao da se u samo jednom ~asu sve promijenilo. Kao u bajci kad ko~ije postanu tikve. Jedino je dan i dalje bio lijep i sun~an.

Samo da bi se napisalo {ta se tog dana doga|alo u Sarajevu trebale bi knjige i knjige…

Samo jedna od tih knjiga je ova koju sada ~itate. To je kolekcija pri~a, zapisa i fotografija koji su inspirisani samo jednim jedinim danom opsade. Ona je, ako kao po~etak uzmemo 2. maj 1992. godine, trajala 1395 dana, ta~nije do 26. februara 1996. Svaki od tih dana, imao je svoje pri~e.

Ideju za ovu knjigu dala je Zeni~anka Sabina [abi}-Zlatar prepoznav{i intenzitet emocija sa kojim su joj Sarajlije prepri~avale ono {to se dogodilo na taj dan. Cijeli projekt je pokrenut prije otprilike godinu dana i za to vrijeme sakupljeno je preko 50 razli~itih pri~a. U vrijednost jedne ovakve knjige nimalo ne sumnjamo.

Jednako tako znamo da je njena manjkavost u onih preostalih par stotina hiljada pri~a koje nismo dobili. Kao {to }e te vidjeti, nisu samo oni koji su do`ivjeli 2. maj 1992. godine jedini ~ije zapise ovdje objavljujemo. Zaista ovu temu nismo `eljeli ograni~iti bilo ~ime. Niti formom, niti time da li ste 2. maj 1992. do`ivjeli na vlastitoj ko`i,

-4-

2. MAJ 1992. gledali ga na TV-u ili slu{ali o njemu od drugih‌ U tom smislu spomenut }u i neke pri~e koje ovdje ne}ete na}i, a koje sam imao priliku ~uti rade}i na pripremi ove knjige. To je pri~a prvoborca iz Drugog svjetskog rata koji 2. maja braniteljima grada daje muzeolo{ki primjerak ťmajsera kori{tenog u bici na Sutjeci. Jedna od tih pri~a je i ona o Sarajki koja se uop}e ne sje}a 2. maja 1992. jer su se njeni roditelji tih dana nalazili u Fo~i. Briga za sudbinu roditelja u~inila ju je potpuno ravnodu{nom prema onome {to se doga|alo njoj i oko nje‌ Tu je kona~no i pri~a o jednom ~ovjeku u Splitu. Bio je to Sarajlija koji se tamo zatekao. Ba{ na 2. maj 1992. godine gledaju}i snimke koji su pristizali iz njegovog grada, od tuge prepuklo mu je srce. Nisu li to sevdalinke??? Ba{ zbog tog na{eg Bosanca u Splitu posebno me je obradovala pristigla pri~a Borisa De`ulovi}a koji ina~e tog drugog dana maja uop}e nije bio u Sarajevu. O~igledno je da se tih dana na razli~ite na~ine moglo biti dijelom ovog grada. Niko, u bilo kome dijelu svijeta, ko je imao priliku da putem televizije gleda slike koje su tih dana stizale iz olimpijskog Sarajeva jednostavno nije mogao ostati ravnodu{nim.

Znam da mnogi od onih koji su napisali svoje pri~e jednostavno nisu imali snage da ih po{alju smatraju}i ih dijelovima vlastite intime.

Neki se jednostavno nisu nakanili. Neki su od pisanja pri~e odustali potpuno pogre{no smatraju}i da nemaju {ta napisati.

Neki su imali problema sa prisje}anjem iz potpuno razumljivih razloga poput izuzetnog fotografa Rikarda Larme kojeg mnogi pamte po impresivnim kolor fotografijama iz tog vremena.

On pi{e:"Podsjetite me {ta je to bilo 2. Maja? Ja sam tih godina, kao i sada, bio na dnevnom deadline-u za sve vijesti pa me razumite.

Meni je svaki dan bio 2. maj". Sre}om, dobili smo jednu njegovu fotografiju iz tog perioda. Jedan drugi na{ poznati fotograf Damir [agolj na poziv odgovara:"Na`alost, fotografije iz maja 92., 93., 94. i 95. nemam jer sam tih godina nosio prazan fotoaparat samo kao podsje}anje na bolju pro{lost i `elju da }u u njega jednom u{njirati film i po~eti slikati..."

-5-

2. MAJ 1992.

Neki dragi ljudi smatrali su da bi im povratak u ratne godine oduzeo neophodno vrijeme i energiju u borbi za bolju sada{njost i budu}nost, a Lajli Zaimovi} se nije iskristalizirala ideja, nakon ~ega se poku{avala do detalja sjetiti tog 2. maja primjetiv{i kao da ima "neku nesvjesnu blokadu u glavi na takve dane i doga|aje..." Neki, poput dragog nam Semezdina Mehmedinovi}a, Faruka [abanovi}a, Senade Kreso ali i mnogih drugih na`alost jednostavno nisu stigli poslati svoju pri~e. Naravno da nam je `ao zbog nedostatka bilo koje od tih napisanih, ali i nenapisanih pri~a.

Sigurni smo da bi sve one bile zanimljive i dobre iz jednog jednostavnog razloga {to svaka od njih ima neku vrijednost sama po sebi.

Ipak, za sve vas ostavili smo prostor u knjizi gdje sami mo`ete dodati svoju pri~u.

Premi{ljali smo se, tako|er, i o tome da li objaviti biografije autora, ali smo se na kraju odlu~ili da izme|u njih ne potenciramo bilo kakvu razliku. Na kraju krajeva, sve su to prevashodno ljudske pri~e‌ Ipak, time smo ostali uskra}eni za mnoge zanimljive informacije. Pri~a o njima ~ini se da bi zahtijevala posebnu knjigu. Npr. skoro polovica od autora je u narednim godinama opsade bila ranjena. Dr. Silva Rizvanbegovi} poginula je obavljaju}i svoj posao ubrzo nakon izvje{taja koji je ostao zabilje`en u TV Dnevniku koji donosimo u knjizi. Mnogi su uzeli u~e{}e i u oru`anoj odbrani zemlje poput Almira Im{irevi}a, Darke Jelisi}a, Jasmina Vite{ki}a, Saudina Be}irevi}a, Almira Kurta, Izudina Bajrovi}a, Zoke ]ati}a, Ace Seksana, Ede Zub~evi}a i mnogih drugih. Zahvaljuju}i fotografijama Milomira Kova~evi}a - Stra{nog ostalo je pravo blago u smislu svjedo~anstva o danima opsade. Neki od autora i autorica bili su doktori, neki su bili muzi~ari, neki vatrogasci, majke, a neki samo djeca‌ Svi skupa bili su dio onoga {to je tih dana prepoznavano pod pojmom kulturni otpor agresiji. Neki su u Sarajevu do~ekali kraj opsade, neki su ga napustili, neki su odlazili i vra}ali se, a neki npr. uop}e tog 2.maja 1992. godine nisu bili tu‌ Sve to navodim zbog toga jer `elim naglasiti kako svi od autora zasigurno imaju i neke

-6-

2. MAJ 1992. svoje osobne datume, mimo 2. maja 1992. godine koje su upamtili po ne~emu posebnom. U pogledu lektorskih intervencija u tekstovima odlu~ili smo se za vrlo liberalan pristup, te potpunu umjetni~ku slobodu. Nedim Zlatar se rukovodio mi{ljenjem profesora Midhata Ri|anovi}a:"Ko je on da mene ispravlja???" Tako je u najve}oj mogu}oj mjeri po{tovana sloboda jezika individue.

Cjelokupan projekt realiziran je kao dio programa Modul memorije, Me|unarodnog teatarskog festivala MESS i U.G. Videoarhiv. Prijateljstvo je bio va`an mehanizam u nastajanju ove knjige, a jedini problem je u~e{}e tolikog broja ljudi da ih je gotovo nemogu}e sve pobrojati. Stoga, svima vam se najtoplije zahvaljujemo, a prevashodno autorima koji su nam poslali svoje radove.

Sam program Modul memorije pokrenut je po samom zavr{etku opsade sa ciljem da odgovori na pitanja: Kako je usred Evrope mogu} genocid, razaranje gradova, kulturnog i religijskog naslje|a?

Kako je mogu}e da istovremeno tako efikasno djeluju toliko brz tehnolo{ki razvoj i destrukcija svega {to on stvara? Kako se odbraniti od toga? Kakav je efekt svega toga na umjetnost?

Namjera do sada svih organiziranih programa bio je o~uvati sje}anje na tragi~nu pro{lost, ali i prepoznati sve vrijednosti koje je taj period proizveo favoriziraju}i umjetnost kao sintezu eti~kih i esteti~kih normi. Nikada nije postojala dilema da je u pitanju kulturno naslje|e koje se mora sa~uvati kao posebna vrijednost i va`an aspekt kreiranja jednog pozitivnog kulturolo{kog identiteta na{e zemlje. Nikada se tu nije radilo o okrenutosti ka pro{losti. Naprotiv, na{ pogled je usmjeren ka onome {to se nazire u nekoj pretpostavljenoj budu}nosti jedne zemlje u kojoj }e se ponovo slaviti razli~itosti i sloboda svih gra|ana kao najve}i Bo`iji blagoslov.

Ideju programa Modula memorije ve} godinama nastojimo profilirati u duhu vremena kada su kultura i umjetnost bili isklju~ivo su{tinska potreba, ba{ poput vode i hrane. Sje}amo se vremena kada su ljudi `rtvuju}i vlastite `ivote odlazili u pozori{ta, kina, na koncerte, izlo`be‌ Sje}amo se vremena kada smo bili svjesniji

-7-

2. MAJ 1992. potrebe o dobru i duhovnosti nego li smo to danas u ovo tranziciono doba, u vremenu u`urbane prvobitne akumulacije kapitala gdje se ~ovjekove potrebe `ele svesti isklju~ivo na one materijalne. I to je bio jedan od razloga za{to smo se odlu~ili da ovoj knjizi damo i dodatni smisao. Naime, polovicu tiraĹža dajemo na raspolaganje organizaciji "Obrazovanje gradi BiH".

‌I ne zaboravite da kada jedan genocid po~ne da se zaboravlja, drugi po~inje!!!

Nihad M. Kre{evljakovi}

-8-

2. MAJ 1992.

SAFET ISOVI] (1936. - 2007.)

ZAPISI IZ OPSADE

-9-

2. MAJ 1992.

ZLATKO DIZDAREVI] (1948.)

OSLOBO\ENJE 3. MAJ 1992

-10-

2. MAJ 1992.

MIRZA IDRIZOVI] (1939. - 1998.)

IZ KNJIGE "SPOMENAR" Danas je 1. maj 1992. godine.

Podne.

Kolegijum Artistikum: Mla|o, Ivo, Oma, Braco, Sejo, Hruba, Zlata, Momo, Mirjana, Stevo, Kenan i Vidara. Gitara. Pjesma. Pi}e. U ovom prostoru se uvijek slavio drugi dan Nove godine i prvi dan maja.

U gradu pucnjava.

Pregovori u Lisabonu prekinuti. Srpska delegacija putuje nazad da obezbijedi primirje, Smijemo se izjavama lorda Karingtona.

"Mare, Mare, slatki raju moj", "[to to {u{ti bagrem bijeli", "Kad ja po|oh na Bemba{u", "Oj, Jelo, Jelo, Jeleno", "Sino} kasno po|oh iz topla hamama", "Dunje ranke, dunje ranke, kru{ke karamanke".

Tr~imo preko velikog i pustog platoa ispred Skenderije. Puca snajper. Spu{tamo se u podrumski restoran "Jesenjin" i ostajemo do kasno u no}, a budi nas Vukovar, Zadar, [ibenik, Dubrovnik, Bosanski Brod, Bijeljina, Jajce, Bosanska Krupa, Mostar, Sarajevo‌ Budimo se u Sarajevu 2. maja 1992. godine. Ostalo znate.

U Kolegijumu Artistikumu ostale su slike na zidovima. Fuko Had`ihalilovi} nije htio da zatvori izlo`bu. Prolazili su dani, nedjelje, mjeseci.

-11-

2. MAJ 1992.

MAJDA KALAMUJI] 02.05.1992. BUTMIR-SARAJEVO LI^NI DNEVNIK

U no}i 1.-2.5.1992. ubio nas je strah. Od ti{ine.

Danima nas ve} zasipaju granatama i nekim projektilima kojima mi ne znamo ime. Po ~itavu no} pucaju sa vi{e strana: sa Ilid`e, Vojkovi}a, iz Kasindolske ulice, Lukavice. U gradu nije tako. No}as ti{ina od koje te trnci prolaze. Ne znamo da li nam to prilaze, smi{ljaju li na~in kako }e nam za}i po ku}ama i koga }e pobiti?

U podrumu smo danima. Ima nas 30-tak. Jedni kukaju, jedni pla~u, jedni cvile, jedni se histeri~no smiju ni~emu...

Oko pono}i iza|oh vani, da progovorim koju sa momkom koji kao ~uva stra`u, a i da zapalimo po jednu. [ap}emo, krijemo `ar od cigarete i pri~amo o tome kako }e ovo trajati koji dan. U jednom trenutku pogledah desno prema aerodromskoj pisti. Do nje je bilo hoda nekih 6-10 minuta, ograda-pista-ograda, pa Kasindolska ulica.

U tom momentu upali se nekoliko farova tik uz ogradu prema nama. Tenkovi ili transporteri. Tu, na par stotina metara. Zanijemih.

Pogledah u kom{iju zabezeknuto, a on mi re~e da {utim i brzo u|em u podrum. Bijela k'o kre~, ne progovorih nijednu. Ako im ka`em {ta sam vidjela nasta}e panika i strah, a nemamo gdje bje`ati. U{i su mi porasle od napora da ne{to ~ujem, ali je podrum bio okru`en zidovima debljine oko pola metra. Zato i nismo ni{ta ~uli. Minute k'o godine.

Krenuli su ali samo ne znam kada }e do}i do nas. Tokom no}i ostali su pomalo kunjali, djeca zaspala, a stariji uzdisali. Samo ja i momak sa stra`e k'o strune napeti, upla{eni, polupla~ljivi i jedini koji

-12-

2. MAJ 1992. ~ekamo smrt. Ni{ta. Ni{ta se nije desilo, ni tad ni do jutra. Nisu nas napali. Nisu nam u{li u mjesto ni povaljali sve pred sobom tenkovima kao {to sam vi|ala da su radili po Vukovaru i Hrvatskoj.

Ujutro 02.05 tiho se izvla~imo iz podruma. Ponovo {ok. Svuda oko ku}e i oko ceste le`e ljudi sa {ljemovima na glavama i plasti~nim providnim {titovima u rukama. @ivi su, stra`are tako i sve su na{e kom{ije. Ko vas tako opremi? - pitah. Uzeli iz Krtelja kad su se razi{li specijalci! Tad su na{i mje{tani izvukli i dva transportera.

Naravno bez municije, nisu se sjetili ni znali koju ponijeti.

Zato nas nisu napali ~etnici iz Kasindolske. Nisu znali koliko imamo transportera, samo su im ~uli zvuk dok se voze Butmirom.

-13-

2. MAJ 1992.

NEDIM ZLATAR (1977.)

ZA SARU I SABINU

BIO JE LIJEP I SUN^AN DAN Sasvim obi~an proljetni dan. Na{ao sam se oko podne sa Jusufom, sa namjerom da odemo kupiti cigarete u grad, jer ih nije bilo po trafikama, ve} kod uli~nih prodava~a. Bilo nam je 15 godina i tek smo po~eli pu{iti, krili smo se od staraca kako smo znali, tako da smo morali pre}i most i oti}i malo dalje od ku}e da kupimo po kutiju Morave. Uli~ni prodava~i, koji su stajali po }o{kovima s kutijama cigara i pregr{tom novina, su imali zalihe plave Morave, koje su ostale iz nekog skladi{ta. Vidjeh svog profesora fizi~kog vaspitanja, koji mi je u prvom srednje dao nulu jer nisam mogao dohvatiti ~lanke (toliko o mojoj fleksibilnosti), kako stoji na }o{ku Kulovi}a ulice sa novinama i cigaretama. Ina~e je bio jako fin i duhovit ~ovjek te me po~eo zadirkivat kad sam mu tra`io kutiju Morave. Rastali smo se u {ali te ja i Jusuf krenusmo nazad kroz istu ulicu kojom smo do{li u pravcu mosta. Budu}i da sam sklon stanjima zami{ljenosti i da mi se ~esto desi da odlutam u imaginarni svijet ma{te ili u neku zabrinutost, nisam ni primjetio da se ne{to ~udno de{ava oko mene. Shvatih da ljudi po~inju tr~ati ulicom i u istom trenutku opazih da Jusufa kraj mene nema. Pogledah ispred sebe i vidjeh dvojicu vojnika sa {ljemovima i pu{kama na oko 50 metara od sebe. Jedan je le`ao i ni{anio negdje u mom pravcu dok je drugi, dr`e}i pu{ku na ramenu u pripravnosti pretr~avao iza njega. Za~uh neko deranje iza sebe i ugledah dvojicu likova u civilu iza }o{kova sa Kala{njikovim kako urlaju na mene govore}i mi da se sklonim, ma{u}i pu{kama. Shvatih tada da sam potpuno sam na ulici, koja je do prije par trenutaka bila puna {eta~a, sasvim normalna prosje~na ulica u centru grada, koja je sada postala bojno polje izme|u meni

-14-

2. MAJ 1992. potpuno nepoznatih strana, vojnika u uniformama i civila sa pu{kama. Potr~ao sam u stranu i sko~io u prvi grm na koji sam nai{ao; provirio malo i onda nastavio tr~ati pognut, kao da }e me to spasiti. Dotr~ao sam do prolaza Kabarea i iza{ao na Titovu ulicu, nadaju}i se da }u prona}i neke ljude koji bi mi mogli re}i {ta se de{ava, pomo}i mi ili barem prona}i nekoga ko je isto zbunjen kao i ja. Na ulici je bilo dosta ljudi, ali su svi ~u~ali zbijeni u redove uz zidove i }o{kove, poput prepadnutih `ivotinja, pla{e}i se za svoja tijela, kao da }e svojim strahom i `eljom otjerati metke koje su mnogi od njih po prvi put u `ivotu ~uli. Pri{ao sam toj sagnutoj koloni zbijenoj uz fasadu, saginju}i se i sam od straha i poku{avao se ugurati me|u njih, da se osjetim koliko toliko sigurnim, bio sam poput prepadnutog psa, istrzan pometnjom i pucnjima, potpuno u neznanju {ta se doga|a. Kolona je krenula u pravcu iz kojeg sam ja do{ao, {to me je dodatno zbunilo; ljudi su pani~nih izraza tr~karali priljepljeni uz zidove, prate}i jedan drugog iako niko nije znao kuda ide, gdje je sigurno niti ko to puca i odakle; svi su samo `eljeli da se sklone na sigurno, kao i ja. Po{ao sam za njima u drugi prolaz me|u zgrade i u{ao u haustor. Tu je ve} bilo desetak ljudi, me|u kojima sam prepoznao svog kom{iju iz zgrade, upla{enog i zbunjenog. Meni je bilo najneobi~nije to {to sam vidio toliko starijih ljudi, ozbiljnih i odraslih, kako drhte od straha, izbezumljenih pogleda, nervozno tapkaju u tom haustoru, na granici pla~a i panike, svi upla{eni za svoj `ivot. Ja se nisam pla{io, ne zato {to sam bio hrabar, nego zato {to tada nisam shvatao ozbiljnost situacije. Pla{io sam se pucnjeva, i granata koje su ba{ tada po~ele padati po ulici ispred haustora, bile su to prve granate koje sam ~uo u `ivotu i bile su prestra{ne. Ni nalik onim na filmovima; u filmovima eksplozije imaju neki mera~ki zvuk koji smo kao djeca imitirali bacaju}i se po jastucima kao Rambo ili [varcineger u Komandu. Ove eksplozije su bile druga~ije, parale su u{i metalnim zvukom; prvo kratki zvi`duk i onda metalna eksplozija koja na kratko zatrese beton ispod nogu i onda je na redu kratka brza ki{ica gelera i kamenja. I svaki put na nekom drugom mjestu, nekad bli`e, nekad dalje, ali svaki put

-15-

2. MAJ 1992. eksplozija da do znanja da ne mo`e{ pobje}i nigdje, ve} da samo mo`e{ ~ekati i moliti se da ne bude preblizu.

Uskoro su eksplozije stale i nakon nekih pet minuta u haustoru se pojavio jo{ jedan civil sa Kala{njikovim. Bio je ljut i uzrujan.

Nare|ivao je svima u haustoru da po|u za njim i kada je vidio da ga ljudi zbunjeno gledaju, s nepovjerenjem i strahom, okrenuo je pu{ku prema gore i ispalio kratki rafal, {to je naravno potjeralo sviju, poput poslu{nih ov~ica da krenu u pravcu u kojem je on pokazivao. Iza{li smo opet na ulicu i krenuli u koloni za jo{ jednim naoru`anim civilom. Odveo nas je u prolaz Kabarea i naredio nam da silazimo u atomsko skloni{te koje se tu nalazilo. Si{ao sam kroz ogromna `uta metalna vrata u prostor koji je kad se izgradio bio namijenjen za{titi od bombardovanja i onda je pretvoren u klub sa kafanom gdje su se odr`avali koncerti. Prostor je bio povelik i podijeljen sa par pregradnih zidova na nekoliko dijelova; veliki dio, koncertna sala je je bila ispunjena ljudima koji su le`ali neki po podu, neki po nekada{njoj bini, zatim dio sa {ankom koji je imao se}iju i par stolova i jo{ nekoliko separea sa kau~ima i stolicama; barem sam toliko mogao vidjeti. Mjesto je izgledalo kao neki dobar klub, osvijetljen plavim neonskim svjetlima, srebrnim {ankom, zamra~enim }o{kovima, samo bez muzike i ispunjen prepadnutim ljudima i ponekim naoru`anim ~uvarem reda. Ja sam odabrao dio sa {ankom, jer je bio manji, nije bilo toliko ljudi i bio je poprili~no osvijetljen, a ja sam bio samo u {orcu i majici kratkih rukava tako da mi nije bilo zgodno u ovim ve}im hladnijim dijelovima hale. Bio sam sam s kutijom Morave u d`epu i nisam poznavao nikoga.

Sati su prolazili, vani se ponekad ~ula grmljavina od granata, ljudi su sjedili naokolo, pri~ali, po~eli se navikavati na skloni{te, pripremati kafe na kafe-aparatima koji su bili dole, namije{tati se~ije kako im je najudobnije, praviti le`aje i kutke gdje }e se zagrijati, dijeliti cigarete i kafe, upoznavati se i organizovati. Dosta njih je djelovalo kao da su sretni {to su dole, kao da je to neka vrsta avanture koja im je prijala. S vremena na vrijeme si{ao je poneki vojnik, ili naoru`ani civil, za koje sam naravno shvatio da su na mojoj

-16-

2. MAJ 1992. strani, iako su bili stra{ni, onako nervozni, naprasiti i osiljeni s pu{kama u rukama, i provjeravali su situaciju, dr`e}i stvari pod kontrolom, daju}i ljudima do znanja da su oni tu glavni i da svi u skloni{tu moraju po{tovati njihov red. Za {ankom je bio jedan mladi} crne duge kose, nije imao preko 23 godine, koji je sa svojom djevojkom radio za kafe-aparatom i dijelio kafe ljudima koji su stajali u redovima za kafu. Vojnici su donosili u skloni{te ~okolade, keksove i kafu, vjerovatno iz razbijene Kra{ radnje iznad na ulici.

Mladi} i djevojka su izgledali sretno, zabavljali su se prave}i kafe, }askaju}i s ljudima za {ankom, dok nisu smislili neki ~udni plan. Ja sam ih posmatrao iz }o{ka svo vrijeme, pio sam i ja kafu i pu{io svoju Moravu, i sve to mi je bilo nekako interesantno. Vidio sam njega kako {apu}e njoj na uho ne{to i namiguje joj, i onda kada je sljede}a mu{terija do{la pred njega ~ekaju}i kafu, on je stavljaju}i plasti~nu ~a{icu pred njega, izgovorio i cijenu: pola marke. Uradio je to tako spretno, bri{u}i vla`ne ruke o zadnje d`epove pantola, kao pravi umorni konobar (mo`da je i bio konobar), da ~ovjek ispred njega nije postavio nikakvo pitanje, ve} samo izvadio novac i stavio ga na {ank. Ostali ljudi iza njega su po~eli ostavljati pare momku i uzimati kafu; nikome nije bilo va`no {to se kafa tako malo napla}uje, svi su bili `eljni toplog napitka. Kafe su i{le k'o halva; gledao sam mladi}a kako radi sa puno ve}im poletom nego prije, `ure}i da zadovolji mu{terije, pona{aju}i se kao da je u svojoj kafani, letaju}i po {anku, po`uruju}i svoju djevojku da radi bolje i br`e, jer novac je u pitanju, a to nije {ala. Posao je i{ao dobro, jedno pola sata, dok vojnici nisu saznali za mladi}evo otiskivanje u vode privatnog biznisa, sa njihovom kafom i bez njihovog konsultovanja.

A onda je do{ao prijeki sud. Jedan krupan, vi{e zdepast i debeo vojnik, jalija{kog izgleda, u uniformi i s pi{toljem oko pasa je u{ao u prostoriju i zna~ajno odmjerio situaciju. Nije ~ekao da sam shvati o ~emu se radi i ko radi {to ne bi trebao, ve} je odmah glasno i drsko pitao: Ko to ovdje napla}uje kafu? Sva sre}a pa sam stajao u }o{ku, ne bih volio da sam se na{ao blizu njega kad je to izgovorio, jer je izgledao kao da }e satrati sve ispred sebe bez obzira ko je kriv, a ko

-17-

2. MAJ 1992. ne. Bio je vidno razo~aran u glupu masu od naroda, za koji se borio, zbog kojih je rizikovao svoj `ivot i ratovao sa jednom od najja~ih vojnih sila u Evropi, on, jalija{ sa ulice, naoru`an pi{toljem, u uniformi i tenama, okru`en jaranima iz mahale s kojim je odrastao, kojem je prekinut ''mirni'' `ivot u mahali i koji sad, nakon svih tih `rtava koje je podnio za ovu glupu masu koja ga sad iznevjerava, {to je i o~ekivao, stoji pred njima napet kao pu{ka i samo ~eka neki prst da uperi u krivca, kako bi iskalio svo svoje razo~arenje i sav svoj bijes na onoga koji je najvi{e kriv. Bio je nabrijan da nekog opako kazni. Odmah se znalo da je to crnokosi mladi}, koji je to isto shvatio kad je vidio ovome izraz na licu, i progutao knedlu. Mladi} je, shvativ{i neizbje`nost sudbine koja ga sljeduje, tiho rekao ''ja'' i onda poku{ao izgovoriti jo{ par re~enica smi{ljaju}i neki neuvjerljivi izgovor o gu`vi i navali i njegovoj ustvari prakti~noj odluci da napla}uje kafu kako bi smanjio gu`vu, a onda je, kada je ovaj zakora~io prema njemu, uvukao bradu, poput kakve upla{ene `ivotinje koja se poku{ava sakriti i krenuo prema nazad. Vojnik mu je pri{ao i u istom trenutku izvadio pi{tolj i zgrabio ga za kosu. Gurnuo mu je pi{tolj na glavu, pritiskaju}i ga tako jako da je svakog ko je gledao zaboljelo. Po~eo ga je vu}i psuju}i mu, onako kako samo na{i jalija{i znaju, postavljaju}i mu pitanja za koja nije `elio odgovore niti izvinjenja, samo ga je gurao pi{toljem i vukao za kosu, brzo i odlu~no i samo ponekad ga je udario metalnom dr{kom po glavi iznad uha. Izvukao ga je napolje, van skloni{ta i izgledalo je kao da ga vodi na pogubljenje, kao da }e ga tu ispred posaditi na koljena i onda ispaliti metak u glavu. Mladi}eva djevojka je ostala {}u}urena u }o{ku, pla~u}i i tresu}i se od straha. Svi su {utili, niko vi{e nije tra`io kafu. Nakon dvadesetak minuta provedenih u ti{ini (i pla~u djevojke koju je neka `ena svo vrijeme tje{ila) dva nova vojnika su uveli momka, blijedog, izbezumljenog lica koje je sada izgledalo deset godina starije, bez osmijeha, kao da se vi{e nikad ne}e nasmijati, gledaju}i u pod pri{ao je {anku i bez rije~i nastavio da pravi kafe. Niko vi{e nije pri~ao o tome. On nije gledao nikoga u o~i.

Oti{ao sam po jo{ jednu besplatnu kafu. Kafa i Morava...

-18-

2. MAJ 1992.

Sati su prolazili u istom ambijentu, tako da nisam imao osje}aj koliko sam vremena proveo u skloni{tu. Sje}am se sati kad smo slu{ali preko malog tranzistora, nas 20-ak okupljenih oko male spravice, prenos vijesti u`ivo o hap{enju Predsjednika na aerodromu, bila je i neka dramati~na situacija sa transporterima Jugoslovenske vojske, koji su iseljavali iz kasarne. Meni uglavnom nije ni{ta bilo jasno, i nisam mogao povezati ko je na ~ijoj strani, dok nisam povezao slike i doga|aje i komentare ljudi u skloni{tu; shvatio sam da su uniformisani vojnici tj. JNA na{i neprijatelji (iako mi nije jo{ bilo jasno ko smo to mi a ko oni? dok nisam kasnije osjetio u godinama rata razliku izme|u onih {to su tu i poku{avaju pre`ivjeti i onih drugih {to su do{li sa strane i poku{avaju prekinuti to pre`ivljavanje, mislio sam da smo svi isti), a oni drugi, jalija{i sa pu{kama i pokojim dijelom uniforme na sebi, oni koji ustvari izgledaju puno stra{nije poput nekih paravojnih formacija van kontrole, su ustvari ljudi iz ovog grada, moje kom{ije koje brane grad.

Sjedili smo i vrijeme je prolazilo; ja sam pio kafu, pu{io Moravu, trljao hladne ruke i {etao poku{avaju}i se zagrijati, od hrane je bilo samo keksa i ~okolada od kojih mi je bilo ve} muka, ali glad je bila velika, {to mi je bio znak da sam ve} dugo vremena pod zemljom.

Ljudi su se ve} udoma}ili u prostorijama, napravili svoje male kutke; sje}am se grupe od njih desetak okupljenih oko jednog kandila, sa pjesnikom M.T. u sredini koji je recitovao stihove i kojeg su ljudi s takvom pa`njom i divljenjem slu{ali, kao da ih te njegove rije~i lije~e, griju, daju im neku nadu. Tad sam shvatio da je podrum bez struje i bez i~ega idealno mjesto za poeziju (da je slu~ajno bio TV u skloni{tu, niko pjesnika na`alost ne bi ni pogledao). Ali nije bilo TV-a, kao ni ve}inu ostatka rata - naredne tri i po godine (to je jedna od malo sretnih okolnosti koje takva jedna nevolja nosi sa sobom). Ve}ina ljudi koji nakon rata, u postratnoj depresiji govore i misle da je rat mnogo sretniji period od poslijeratnog, vjerovatno pronalaze razloge u takvim sje}anjima, u trenucima kad su bili sretni sa tako skromnim zadovoljstvima, kad im je trebalo sve, a nisu imali ni{ta, i opet su bili sretni i zadovoljni sa minimalnim

-19-

2. MAJ 1992. sre}ama, jer ~ovjek kad izgubi sve i kad se na|e blizu smrti shvati da materija ne zna~i ni{ta; dok s druge strane, kad je uljuljkan u sistemu u kojem je okrenut materijalnom (kao {to se de{ava nakon rata) i kad ima (ili nema a `eli) sve, onda se uglavnom pati, postavlja sebi neodgovorljiva pitanja i do`ivljava agoniju nedoumice i tra`enja smisla (kao da ima nekog drugog smisla osim `ivljenja).

Ne sje}am se kad sam zaspao na ko`noj se~iji, znam da kad sam se probudio bilo je hladno i ja sam se tresao od zime. Skloni{te je bilo poluprazno, malo ljudi {to su ostali jo{ uvijek su spavali razbacani po }o{kovima. Ustao sam te{ko i otko~io svoje smrznuto tijelo.

Upitno sam tra`io poglede par budnih ljudi, ne bi li mi nekako dali do znanja kakva je situacija i {ta se de{ava, ali sve je bilo uspavano i mirno. Krenuo sam boja`ljivo prema izlazu, popeo se uz stepenice i stao pokraj dva vojnika koja su stajala na ulazu. Vani je bilo rano jutro, tek je svanulo i bilo je hladno iako je sunce sijalo. Volim sun~ana hladna jutra. Pogledao sam vojnika pitaju}i ih pogledom da li je sigurno iza}i na ulicu, oni su me samo ravnodu{no gledali, umorni i nezabrinuti, {to mi je govorilo da je zrak ~ist. Iza{ao sam iz prolaza i stao na Titovu ulicu koja je izgledala nestvarno, apokalipti~no. Trotoari su bili pokriveni staklom i svi izlozi u radnjama su bili porazbijani; par }o{kova je bilo devastirano granatama a ulica pokrivena pra{inom i komadima fasade. Sve je bilo pusto i mirno.

Dok sam hodao po staklu i zagledao u razbijene izloge iz kojih je ve}ina stvari bila ve} odnesena, osje}ao sam se kao junak epizode Zone Sumraka, koji se budi, izlazi na ulicu i shvata da je svijet do`ivio Zadnji Dan i sada je sam na svijetu (sje}am se jedne u kojoj junak pronalazi misterioznu {topericu kojom mo`e zaustaviti vrijeme i sve oko sebe i koja mu se na kraju pokvari i on ostane sam na svijetu; uvijek sam se pitao kakav je to osje}aj i sad kad sam u neku ruku to do`ivio, nije mi bio toliki merak kao kad sam to zami{ljao). Skrenuo sam u ulicu koja vodi prema mostu, u kojoj je sve po~elo, gdje sam prvi put vidio vojnike i gdje sam ostao sam; vidio sam crni dim iznad zgrade po{te kraj mosta. Dok sam prilazio par vatrogasaca je pretr~avalo ulicu, kao da bje`e od ne~ega (kasni-

-20-

2. MAJ 1992. je sam saznao da je to bio snajper kojeg nisam bio svjestan). Kad sam pri{ao na sto metara od mosta, ogromna zapaljena greda je pala sa zgrade na ulicu, {to me je pokolebalo da krenem dalje prema mostu, vidio sam da i vatrogasci bje`e svaki na svoju stranu.

Vratio sam se na glavnu ulicu i krenuo ni`e prema Skenderiji, drugi most je bio kilometar udaljen. Pro{ao sam izme|u zgrada Predsjedni{tva i kroz parkove se pri{unjao blizu mosta Skenderija, usput sam vidio par policajaca koji me nisu primjetili. Kroz grmlje parka sam vidio dim i na drugom mostu i nisam znao od ~ega je; pri{ao sam nekih dvadesetak metara od mosta i vidio dva tramvaja u plamenu; na ulici pored izgorenih tramvaja le`ao je i mrtav vojnik, uko~en, izgoren le{. Uko~io sam se i ja, od straha i zbunjenosti, skriven iza li{}a, u proljetnoj jutarnjoj ti{ini puste ulice, mirisu dima i sablasnosti prizora ispred sebe. Odjednom za~uh glas iza sebe, jedan policajac tr~ao je sagnut prema meni, ljut, psuju}i mi {to prilazim mostu; derao se na mene pokazuju}i mi da odmah dotr~im do njega, {to sam i uradio. Uzeo me je za ruku, psuju}i, govore}i mi da sam lud {to idem prema izgorenim tramvajima, ka`e: jesi lud mali, 'o{ da te upucaju, vidi{ da ima mrtvih? Nije mi bilo jasno, ali sam se osje}ao sigurnim sa njim. Odveo me je u zgradu Predsjedni{tva, uveo u veliki hodnik i popeo se sa mnom na drugi sprat. Pokazao mi je klupu u holu gdje da sjednem: sjedi ovdje i ne mrdaj dok telefoni ne prorade, onda }emo zvati tvoje. Na klupi preko puta mene je sjedio upla{en ~ovjek, bio je obu~en u plavi piljarski mantil, sive pantole koje su bile mokre; nisam bio siguran da li se ~ovjek upi{ao ili je bio u nekoj vodi; a umjesto ~arapa iz cipela su mu virile dvije krpe. Bio je jako upla{en i osmijeh koji je poku{avao da odr`i na licu, bio je rezultat njegovog straha i izgubljenosti. Smje{kao mi se, ali sam vidio da mu u grlu stoji ~isti strah. Pitao me kako se zovem, odakle sam i tako ta formalna pitanja. On je bio iz ^a~ka u Srbiji; bilo mi je ~udno otkud ~ovjek iz ^a~ka u Predsjedni{tvu, mokar sa krpama na nogama. Ispri~ao mi je kako ima jednog sina mojih godina. Bilo mi ga je `ao. Nakon nekog vremena provedenog u ti{ini, jedan specijalac se pojavio na stepenicama, silazio je odozgo. Dok je

-21-

2. MAJ 1992. hodao niz stepenice obratio se ~ovjeku u piljarskom mantilu: Sa zgrade }u te bacit, jesi ~uo majku ti ~etni~ku! Pri{ao je i stao ispred ~ovjeka (i ispred mene) i po~eo: 'O{ ti da vozi{ ~etnike a pi~ka ti materina! Sa zgrade }u te bacit, jesi ~uo!? ^ovjek je bio prestravljen, gledao je u pod ispred sebe i nije se prestajao smje{kati, poku{avaju}i ubijediti sebe da ovaj ne misli ozbiljno, poku{avao je da bude jadan i fin. Tada je nai{la jo{ jedna `ena, izgledala je kao sekretarica, sa nao~alama i papirima u ruci i stala je izme|u nas: [ta je s ovim? pitala je. ^etnik, ufatili smo ga u Ko{evskom potoku kako bje`i, jedan od {ofera kamiona sa srpskim specijalcima. Sve }emo vas pobit majku vam ~etni~ku, mislili ste nas sjebat a? @ena je samo pogledala u zarobljenika i nastavila dalje niz hodnik.

Specijalac me pogledao i kad je vidio da sam se i ja prepao, namignuo mi, potap{ao me po glavi i pitao: [ta ti ovdje radi{? Ne mogu ku}i preko mosta, rekoh. Sa~ekaj da telefoni prorade pa }emo zvati nekoga da do|e po tebe. Znajul' tvoji |e si? Ne znaju, rekoh. Samo sjedi tu i sa~ekaj dok se ne smiri.

I sjedio sam. Sat, dva, tri, pojma nemam koliko. Zarobljenik je sjedio ispred mene gledaju}i u pod, i ponekad je neko pro{ao pored nas, ignori{u}i nas kao da ne postojimo. Kad sam ve} vidio da su svi zaboravili na mene, i da me niko ne}e odvesti nigdje, si{ao sam niz stepenice i iza{ao iz Predsjedni{tva. Pitao sam jednog policajca na ulazu: mo`el se prema Starom gradu, da ne prelazim preko mosta, jer ne mogu vi{e ovdje, gladan sam. Ka`e on, valjda mo`e, samo idi kroz male ulice, ima snajpera na brdu. I tako odlu~ih da se zaputim prema ~ar{iji, prema ku}i mojih ro|aka na Logavini. Bilo je vrlo malo ljudi na ulici koji su boja`ljivo i{li krajem ulice uz zgrade, nije bilo auta. Trebalo mi je nekih 20-tak minuta do ku}e mojih kroz puste ulice, i{ao sam brzo zavla~e}i se u {to manje i zatvorenije sokake. Zrak je bio ugodan i ~ist, sunce je godilo kao i mir koji je strujao me|u zgradama, nisam mogao zamisliti da ovaj grad mo`e biti tako miran po danu. U{ao sam u avliju svoje rodbine i pozvonio na vrata, nadaju}i se da }e neko otvoriti. Pojavila se amid`inca D`enana, koja je sko~ila sa vrata na mene skoro u pla~u, uvukla me

-22-

2. MAJ 1992. u ku}u i otr~ala u sobu po amid`u. Nahranili su me, bio sam pregladnio, slipavih usta od sino{njeg keksa i ~okolada. Nisam postavljao nikakva pitanja, bio sam suvi{e zbunjen da razmi{ljam o tome {ta se desilo, niti sam uspje{no odgovarao na njihova pitanja iako sam poku{avao. Nekako su putem radija preko policije javili u vatrogasnu brigadu, koja je u zgradi do moje, mojim roditeljima da sam `iv i zdrav i da se nalazim na Logavini. Nakon sat vremena do{ao je vatrogasni auto po mene i odveo me ku}i; uzbudljiva brza vo`nja izbjegavanja zapaljenih mostova i snajpera, jo{ uvijek niko nije bio na ~isto koji dijelovi grada su bili okupirani i kuda su barikade. Ljudi su bili zbunjeni i prepadnuti, ipak, jaka vojska koja je do ju~e bila doma}a, je napala ovaj gradi} i poku{ala izvesti blitzkrieg diverzantskom akcijom (usred koje sam se na{ao na po~etku ove pri~e, kako saznajem kasnije) i tako poku{ala zauzeti zgradu Predsjedni{tva i preuzeti na{u malu BiH. Kakogod, ja stigoh ku}i, otvorih vrata i moja majka koja je stajala blizu vrata kad sam u{ao, se sru{ila na zemlju kao da je u tom trenutku izgubila svu svoju snagu i po~ela da jeca, nemaju}i ~ak snage ni da zapla~e. Moj babo je ustao sa stolice i pri{ao mi sa pitanjem: pa gdje si ti Nedo do sad? To je bio prvi put u `ivotu da sam vidio svog oca o~iju punih suza. Ja sam bio pomalo zbunjen, nije mi bilo jasno za{to toliko dramatizuju sve to, kad sam uredu, zdrav i ~itav, ni{ta mi ne fali.

Onda su mi ispri~ali kroz {ta su prolazili dok me nije bilo. Na kraju su me tra`ili u bolnici, bili su o~ajni, mislili su da sam ranjen a slutili su i najgore. Telefoni nisu radili, moj prijatelj Jusuf im je rekao gdje smo se rastali (usred diverzantske akcije) a kom{ija kojeg sam vidio u haustoru kad su pale prve granate im je ispri~ao kako me je vidio, tako da su 24 sata proveli nemo}ni ~ekaju}i bilo kakve vijesti o meni, znali su samo da sam bio tamo gdje se pucalo. Kad sam im ispri~ao svoju za~udnu avanturu, babo se ponosno smijao govore}i kako je znao da sam se sna{ao i da mi nije ni{ta, a mama... naredne tri godine kad god je bilo neko granatiranje ili kad se zapuca u kvartu a mene nema u ku}i, ona odmah iza|e na ulicu, bez obzira koliko blizu su te granate, i tra`i me. Utr~avala je u mjesnu zajednicu gdje

-23-

2. MAJ 1992. smo igrali karata usred granatiranja dok smo se mi sakrivali u hodniku, samo da vidi jesam li tu. Sje}am se jednom je do{la na Obalu, klub nedaleko od moje ku}e u kojem sam proveo kasnije godine rata, pojavila se oko pono}i da ka`e meni pijanom i izgubljenom da je ve} policijski sat i da ona mora znati da sam `iv i zdrav - ali to je ve} druga pri~a. Kad me brat vidio tog podneva, tre}eg maja, mislim da mu je bilo drago; tad sam prvi put u `ivotu pomislio da me mo`da ~ak i voli.

I tako pro|e prvi dan rata. Nakon takvog po~etka sve {to se de{avalo oko mene, iako je bilo lu|e od tog dana, nije me puno ~udilo, brzo sam se navikao `ivjeti u stvarnosti okupiranog grada mnogo te`e je bilo navi}i se na ''normalan'' `ivot nakon rata.

-24-

2. MAJ 1992.

ELMA TATARAGI] (1976.)

DAN KADA SMO PRVI PUT...

Maj je za mene najljep{i mjesec u godini. Prolje}e je tek stiglo, dovoljno je toplo, a napetost je u zraku jer ljeto tek dolazi. Juni nije toliko uzbudljiv jer ljeto je ve} po~elo. Juli i august su deplasirani ljeto je tu, a budu}nost je jesen. Maj 1992. bio je uzbudljiv, ali ne na ovaj lijepi ljudski na~in. Taj 2. maj nije najavio ni prolje}e, ni ljeto ve} je vri{tao porukom "Ljudi, rat je stvarno po~eo!". Neosporno, taj dan bio je napet pa tu valjda mo`emo na}i paralele sa prvom asocijacijom na maj.

Ina~e, datumi mi nisu asocijacija na rat, osim onog kobnog 11. jula 1995. Pamtim datume, ali datume lijepih doga|aja. Ratne datume, na `alost ili na sre}u, ne pamtim. Osim onih za koje imam materijalne dokaze u dokumentima o mom ranjavanju, o danu mature, o danu kada su mi poginuli prijatelji i sli~no. Ali eto, isprovocirao me ovaj datum da se vratim u pro{lost, u svijet 2. maja 1992. godine.

Simboli~no, to je bilo prije 15 godina, kada sam imala 15 godina.

Dobrinja. Aerodromsko naselje C5.

2. maj 1992.

Ve} smo nekoliko dana u podrumu, koji u stvari nije podrum ve} nezaklonjeno prizemlje napravljeno od ciporeksa kroz koji meci prolaze kao kroz puter ({to }emo vrlo brzo uvidjeti). Svi stanari na{eg haustora su u nekoliko kvadrata i tu i jedemo, i spavamo, i pla~emo, i smijemo se. Svi smo tu: teta Mira, teta Emira i njen mu` Sa{a, ~ika Kemo, Ibro sa III sprata (kojeg se uvijek nerado sje}am kvario je prosjek na{eg haustora svojom neljudsko{}u). I tu je moj brat, moja mama, moj tata, moj pas i ja. Dobrinja je ve} tehni~ki zatvorena i u grad se ne mo`e. Struje uglavnom nema, ali nismo jo{ ni blizu dna `ivota koje }emo dota}i nakon ovog datuma. Jo{ uvijek

-25-

2. MAJ 1992. imamo malo hrane - nikada ne}u zaboraviti teta Mirinu kuhanu svinjetinu koju niko osim nje nije jeo pa ~ak ni na{ pas Braoni.

Dakle, jo{ nismo gladni, `edni, a meni kao nabrijanoj tinejd`erki ovo {to se de{ava idealna je prilika za moj nihilizam i slu`i samo kao dokaz da je svijet zaista nakrivo nasa|en. Ve} nekoliko sedmica nismo bili u gradu - prestala sam i}i u I gimnaziju ve} po~etkom aprila...

Dan je proljetni, topao, sun~an, ali to mi u podrumu ne vidimo. Tata je ve} tada namjestio mali crno-bijeli televizor na akumulator. Po ovoj televiziji na{ haustor je poznat i u ulici, i {ire. Svi dolaze gledati dnevnik kod nas, tako da na{ haustor postaje mala kino sala svake ve~eri u 19:30. Uskoro }e i napraviti prvu pe} od oluka za na{u ulicu, a onda i druge pe}i.Tata je ve} u Teritorijalnoj odbrani i zajedno sa kom{ijama uveliko organizira odbranu na{e ulice i na{eg naselja. ^ika Kemo sjedi u svojoj kamperskoj stolici i {uti. I on je spreman za odbranu, a jedino oru`je koje ima je neki lova~ki no` koji stoji na podu pored njega. Ali, na{ mali bijeli TV prenosi nam ono {to se de{ava u gradu, a tamo je pakao. Telefon je u maminom krilu koja jo{ uvijek nije poludjela od brige, od rata, od neima{tine, od svega.

Ne sje}am se kada su po~eli pucati i napadati, vjerovatno je to trajalo cijeli dan. Ali vrlo dobro se sje}am da je telefon tog dana bio jedan od glavnih junaka. Na{a zgrada nije ba{ bila na strate{ki dobrom mjestu. Ustvari, kada smo bili djeca to je bila najbolja zgrada, jer je iza zgrade bila velika livada koja je spajala na{e naselje sa Dobrinjom I, a bila je otvorena i prema aerodoromu, pa smo mogli gledati avione. U ratu to nikako nije dobra pozicija i u to }emo se uvjeriti nekoliko puta, par puta gotovo fatalno.

Televizija nam je bila kontakt sa Sarajevom, telefon kontakt sa kom{ijama. Prva je zvala teta Spomenka (ona je stanovala u zgradi okomito na na{u na tre}em spratu - imala je dobar pogled, djeli-

-26-

2. MAJ 1992. mi~no zaklonjen na{om zgradom). Mama je prepustila telefon tati.

Javila nam je da je vidjela da tenkovi sa aerodroma kre}u i da su kro~ili ka livadi iza na{e zgrade. ^uli smo brujanje, ali nismo u tom trenutku znali da je to tenk. Od tog trenutka pa nadalje, vrlo dobro }emo znati prepoznati zvuk tenka. Tata je izletio vani, rekao nam da sjedimo dok ne do|e. Zvuk tenka bio je sve ja~i i bli`i. Ugasili smo TV i sjeli u najzaklonjeniju prostoriju. ^ulo se pucanje u blizini.

Postalo je sve ~e{}e i ~e{}e. Tata je bio vani sa kom{ijama koji su tako|er kao i mi saznali da su tenkovi krenuli na na{u zgradu i ve} su se organizirali. Momci su kroz prolaz prebacili dva smetljarska kontejnera, sakrili se iza njih i pucali na tenkove. A mi smo prakti~no tada prvi put shvatili {ta je to prva linija na kojoj smo nastavili `ivjeti do kraja rata. Tata se vratio u haustor i vratio telefon mami.

"Izgleda da su tenkovima u{li u Dobrinju I", rekao je mami. I tada je zazvonio telefon.

"Halo... Kornelija... Jao! Evo ti Omer!", mama je zabrinuto prebacila telefon tati. "Kornelija je!" "[ta se de{ava?", tata je odmah pitao. "Ne izlazite! Koliko vas je?

Sakrijte se u jedan stan, stavite neku komodu na vrata i ne otvarajte... Kornelija... ^ujem ih. Uzmi telefon, sakrij se s djecom i zovi me odmah kada se sakrije{!", zavr{io je razgovor.

"Gore su u{li. Preko megafona tra`e da im se otvore vrata i da svi iza|u."

Mama je po~ela plakati. "Ja idem vidjeti {ta se de{ava vani.

Prestani cmizdriti i ~ekaj da se Kornelija javi. Reci joj da nipo{to ne izlazi! Nipo{to!"

Pucanje je trajalo iza na{e zgrade, ali zvuk tenka kao da se malo

-27-

2. MAJ 1992. udaljio. ^uli smo megafon. Izme|u nas i tetke Kornelije bila je samo ta livada. Mogli smo njene prozore vidjeti sa na{ih prozora. Svi u haustoru su {utjeli i gledali u telefon. Mo`da je teta Emira ne{to rekla. Pucanje se opet poja~alo. ^uli smo kome{anje iza zgrade.

Tata je uletio u haustor. "Krenuli su na{i tamo. Otjerali su tenkove, ali su svi krenuli prema njima."

Telefon je opet zazvonio. Tata se javio.

"Halo... A ti si, stara! Dobro smo... Kako je tamo? Ja, ~uli smo...

Hajde, ne mogu sada pri~ati. Dobro smo... Poslije te zovem."

Tata nije znao da se sa svojom majkom ne}e ~uti nekoliko mjeseci osim preko radio-amatera. Sjeo je pored nas. Sje}am se da je tih prvih mjeseci rata nosio svoj maslinasti ribarski prsluk. Taj prsluk je najvi{e podsje}ao na uniformu od sve njegove garderobe, pa je bio logi~an izbor.

Pucanje nije prestajalo, a megafon se i dalje mogao ~uti.

Telefon je opet zazvonio.

"Halo! Kornelija! Hvala Bogu!... Gdje ste?... Odli~no! Smiri se..." pogledao je prema nama, sklonio telefon i rekao nam, "Lupaju im na haustor!"

"Korenlija! Nemoj otvarati. Nipo{to. Ako vam ne}e ni{ta, {ta su sa tenkovima dolazili?! Na{i su krenuli. Ve} su na }o{ku zgrade. Ne izlazi... Kornelija! Halo!"

Poku{ao je dobiti vezu. Ponovo i ponovo. Opsovao je i htio je baciti telefon na pod. Ali ipak nije.

"Moram vani da vidim {ta se de{ava. Poku{aj je opet dobiti! [ta li je s Pa{om i Almom? Ako su do{li do Kornelijine zgrade, Boga pitaj!"

-28-

2. MAJ 1992.

Mama je plakala. Uzela sam telefon i uzaludno probala birati Korenlijin broj. Telefon vi{e nije radio.

Poslije smo na televiziji vidjeli da je izgorjela Po{ta, da gore tramvaji, da Sarajevo gori. Gorjeli smo i mi na Dobrinji, koja je od tog dana potpuno zatvorena i odsje~ena od ostatka grada. Jo{ }emo taj dan mo`da imati hrane, a poslije... Bolje se ne sje}ati.

Teta Kornelija nije otvorila vrata. Spasila se zajedno sa svoje dvije k}erke. Kom{ije koji su tenkistima JNA otvorili vrata su odvedeni...

Jedna Kornelijina k}er te{ko je ranjena nekoliko dana poslije pretr~avaju}i tu istu livadu izme|u njihove i na{e zgrade. Pola njihovog naselja zavr{ilo je u ~etni~kim rukama. Uskoro }e i pola na{eg. Obru~ se po~eo stezati oko na{ih vratova, ali mi jo{ nismo vjerovali da }e biti rata. Tata je nekoliko dana poslije rekao da nam je pametnije razmi{ljati gdje }emo na more, nego o ratu. Kakav optimista!

Dakle, kada sve zbrojim, 2. maj bio je dan kada smo mnogo toga do`ivjeli prvi put. Zvuk tenka. Prvu liniju fronta. Ostali bez telefona.

Shvatili da nas `ele pobiti. Ostali odsje~eni od grada. Kada je mama po~ela ludjeti i plakati. Dan kada smo prvi put do`ivjeli rat.

Pucalo je cijelu no} i nismo mnogo spavali. Sje}am se da sam narednog dana provirila ispred haustora. Nikada ne}u zaboraviti te{ki miris baruta na tom prelijepom proljetnom danu i taj kontrast izme|u prelijepog vremena, prirode i prolje}a s jedne strane, i ratnog u`asa sa druge strane. Koliko nam tako lijepih dana duguju!

-29-

2. MAJ 1992.

IREM SILAJD@I]: (1974.)

RAT O^IMA DJETETA (Ovo su zapisi iz mog ratnog dnevnika. Imala sam 17 godina, dovoljno da znam {ta se de{ava, a premalo da razumijem) Ovo bi mogao postati ratni dnevnik. Ve} drugi put pi{em u skloni{tu.

Ovo je najgori dan u istoriji Sarajeva. Drma u svim djelovima grada pa ~ak i u na{oj mahali. Maloprije su opet ga|ali Hum. PTT je u prekidu, TV jedva radi, samo jo{ fali da nema struje i vode i TO JE TO. Borba za goli `ivot. Mig je nadlijetao Sarajevo i data je zra~na opasnost. Strava. Ja sam maloprije i{la ku}i da donesem odje}u.

Zna{ kako drma. Strava.

Ja ne znam da li bi izdr`ala kao oni u Zagrebu po pet dana u skloni{tu? Ova djeca su mora. Da poludi{. Upravo se sva|aju, a ja imam osje}aj da mi hiljadu bu{ilica rovi po glavi.

Gdje je sada moja ljubav? Glupo pitanje jer je i on vjerovatno u skloni{tu. Imali smo malu krizu u vezi. Ustvari ja sam imala krizu, ali hvala Bogu, brzo sam do{la sebi i on mi je oprostio. Luda~a! ^ini mi se da se poslije svega ljubav uve}ala za nekih 50%, zna~i 150%.

Raja su izbjegla. Svi. ^ak i Vesna. Zvala me je iz Zemuna. Gdje li je Toni? Sada je 19:20. Ovdje smo od 17:00. Vrijeme mi je poprili~no brzo pro{lo. Sad }e vijesti. Pisa}u opet poslije.

-30-

2. MAJ 1992.

TV-PROGRAM ZA 2.MAJ 1992.

-31-

2. MAJ 1992.

SENAD HAD@IFEJZOVI] (1962.)

VANREDNA EMISIJA U POVODU OP]EG NAPADA NA GRAD SARAJEVO, 14.51 SATI: Had`ifejzovi}: Dobar dan! Jedina institucija koja funkcioni{e u ovom momentu, Radio i Televizija Sarajevo, od sada je, devet minuta prije petnaest sati, na zajedni~kom i jedinstvenom talasu. U Sarajevu su u toku uli~ne borbe, bombardovanje grada i civilnih objekata!!!

Ovdje u studiju su kolege Vlado Bili} i Mladen Paunovi}.

Bili}: Vode se borbe u samom centru, u toku je napad na zgradu Predsjedni{tva.

Paunovi}: Gledao sam u`ivo napad na zgradu Predsjedni{tva, vidio sam kako gine obi~ni svijet, civili. Prebacili smo jednog povrije|enog momka u bolnicu...

Had`ifejzovi}: Na liniji je kolegica Zrinka Jovanovi}.

Jovanovi}: Na Gorici smo svi zajedno, svih nacionalnosti, Srbi, Hrvati, Muslimani. Molim ove koji napadaju da prestanu! Dom milicije gori, sve je u dimu...

Milka Figuri}, Radio Sarajevo: Tri tenka su si{la u grad. Puca se iz svih oru|a. Cijeli grad je napadnut. Ne ~ujemo na{e reportere od detonacija...

Mladen San~anin, Radio Sarajevo: Kolom Doyle nam je rekao da }e, ako se ovako nastavi, on nazvati generala Ad`i}a i da }e mu zaprijetiti nesagledivim posljedicama. On Armiju vidi kao isklju~ivog krivca za sve ovo!

Ranko Mavrak, Radio Sarajevo: Doyle nam je rekao, nimalo diplomatskim jezikom, da on najprovokativnijim gestom smatra ulazak

-32-

2. MAJ 1992. tenkova u grad. On generala Kukanjca smatra odgovornim za taj ~in... (‌) Had`ifejzovi}: Evo, granate padaju na zgradu Radio-televizije Sarajevo! Pucaj, vojsko! Mi i sada govorimo istinu!

NAPOMENA: Bio je ovo najdu`i i najdramati~niji Dnevnik Televizije Sarajevo, odnosno Televizije Bosne i Hercegovine u njenoj historiji.

Trajao je ta~no pet sati i trideset minuta. Predsjednik Izetbegovi} i general Kukanjac razmijenjeni su 3. maja 1992. godine. Razmjena je izvr{ena po principu kako je i dogovoreno u ovom Dnevniku.

Na`alost, uz mnogo `rtava...

(RAT U@IVO, Senad Had`ifejzovi} 2002.)

-33-

2. MAJ 1992.

IZUDIN BAJROVI] (1963.)

02.05.92. PO IZUDINU BAJROVI]U Dan lijep, sun~an. mirno. Silazim sa Bjelava u grad. Porodice Foht, Hriste Boteva, Hajduk Veljkova, Katedrala, Vase Miskina. Kupujem jogurt (ili sam to samo `elio). @ena u petom mjesecu trudno}e. Dan lijep, sun~an. Mirno. [etam po Vase Miskina. Zvali su ga Crni. U ruci kesa s jogurtom (ili sam to samo `elio). A mo`da je bio kefir.

Na }o{ku kod Varteksa vojnik. ^u~i. Na ramenu zolja na gotovs. Ili je to bila osa.

Kome{anje. Svi bje`e sa ulice Vase Miskina Crnog. Neko vi~e "snajper, snajper". Stampedo. Tr~im prema Bjelavama. Katedrala, Vuka Karad`i}a, Zaima [arca, Donja Mand`ina, Mandrina, A{ikovac.

Tr~im. Uzbrdo. Pa nizbrdo. @ena u petom mjesecu trudno}e.

Iska{ljavam krv.

-34-

2. MAJ 1992.

ASJA HAFNER (1972.)

NA IZLET, U PODRUM Tek sam napunila 20 godina i barikade i protesti i snajperisti i prve `rtve i odlasci prijatelja iz grada, ~ak i bje`anje od ku}e na Grbavici i seljenje u "sigurniji" centar grada, sredinom mjeseca aprila ~inilo mi se kao ne{to {to mora brzo pro}i. Razmi{ljala sam o ispitima i ~itala Vergilijevu Eneidu. ^ak nam je i profesor Tvrtko Kulenovi} na ~asu teorije informacija gotovo profetski, ba{ u stilu Eneide, negdje po~etkom marta te godine rekao "danas barikade sutra bombe"...

Mi smo se, dopingovani hormonima ludila mladosti, smijali njegovoj ogor~enosti, vezuju}i je upravo za tro{nu starost, a ne iskusno sagledavanje situacije. Sve mi je izgledalo kao neka faza u vakumu, neki prinudni prijevremeni raspust. Posljedice ovakvih naivnih asocijacija pripisa}u mladosti i sun~anim proljetnim danima.

Suho sje}anje ili so~an utisak? Sam "zadatak" da zapi{em svoje sje}anje na 2. maj 1992. prerastao je okvire zapisivanja sje}anja i utisaka i ponukao me da shvatim da rat evociram vi{e kao iskidane slike nego kao pri~u na mo`danoj memorijskoj traci. Erik Satie je pred kraj `ivota objavljivao neke "zapise" po novinama koji su kasnije sakupljeni i objavljeni u knji`ici naslovljenoj "Sje}anja jednog ~ovjeka sa amnezijom", ovo svjedo~enje, vjerujem, na tragu je spomenutog naslova. Filmovi sje}anja obi~no imaju svoj tok, ovo sje}anje u bljeskovima je isprekidano, kao da se blenda fotoaparata otvara i zatvara. Ove slike sa zvukom i mirisom te{ko je logi~ki pore|ati u vremenu.

Najja~i utisak koji nosim od tog dana nije ni panika, ni strah, ve} neki ~udan osje}aj naivnosti. Koliko je naivnost bila samo moja ili sveprisutna u "onom vremenu", ne `elim komentarisati ali je moram spomenuti. Naivnost mi se ~ini va`nom i treba je imati na

-35-

2. MAJ 1992. umu jer odra`ava stanje trenutka kojeg se sje}amo. Sje}ati se da bi svjedo~ili. Kakva je zapravo pozicija svjedoka? Koja sje}anja su va`na? Koliko je ta naivnost trenutka, koja mi se name}e u sje}anju, bitna odrednica bilo ~ega o ~emu svjedo~im? Pro{lo je evo 15 godina, mo`da preispitivanje do`ivljaja jo{ uvijek preraste u pro`ivljavanje? Mo`da je 15 godina malo da subjektivno postane objektivno...

Od sje}anja bje`im u fenomenolo{ka preispitivanja... Kao da se lavina haosa ponovo po~inje kotrljati... Kao da je ~ujem negdje u malom mozgu... Ignori{em buku u glavi i lovim sje}anja po koordinatnom sistemu vremena i prostora poku{avaju}i se orijentisati u nekada{njoj "ratnoj stvarnosti".

I 2. maj je bio sun~an ali na njega sje}anje je maglovito. Sje}anje je istovremeno i plitko i duboko i smije{no i tragi~no i sve tako u nedogled ozna~eno parovima atributa krajnjih suprotnosti, kao i rat za koji je vezano. Dokumentovati sje}anjem ne ~ini mi se pretjerano sigurno, no ~injenica je da sam se oko podne sa dvojicom prijatelja dosta le`erno spremala za izlazak na kafu. Ljudi su tih prvih dana pasionirano {etali glavnom ulicom u neznanju i nadi... Jo{ i tada smo govorili "samo da ne pukne" kada je,negdje oko tada{njeg Doma JNA a dana{njeg Doma ljiljana, puklo. Zapucale su pu{ke.

Meci su zujali a mi smo se za~u|eno zgledali. Ne}emo mo}i na kafu. Pa dobro, popi}emo je u ku}i. Ne sje}am se razgovora koji smo vodili samo se sje}am tog stanja blaziranog ~u|enja. Valjda je to ta naivnost. Pukao je tenk parkiran na mostu kod po{te. Onda su do{li po nas i rekli da idemo u podrum zgrade na broju 10. onda{nje ulice Vase Miskina. Sje}am se da sam osjetila isto uzbu|enje kao kada sam kao dijete silazila u podrum. To misti~no mjesto zbog frekventnih posjeta poslije tog 2. maja posta}e mi profano i dosadno. Ljudi su se nagurali u vla`nom i pra{njavom podrumu stare austrougarske zgrade. Nisu bili o~ajni, samo malo uznemireni. ^ak su odavali utisak vesele zbunjenosti. U me|uvremenu se smra~ilo a pucnjava nije jenjavala. Zbog intenziviranja minobaca~ke paljbe na centar grada preselili su nas u tr`nicu. Tamo je bilo manje pra{ine i

-36-

2. MAJ 1992. vi{e svjetla. Tu no} sam provela uglavnom kartaju}i se sa dvojicom prijatelja (igrali smo remi) u podrumu zgrade tr`nice Markale, sa jo{ 30 - 40 ljudi iz okolnih zgrada. Jasno se sje}am smrada mljevenog mesa i ribe koji se mije{aju sa mirisima kafe kuhane na izletni~kim re{oima i dima cigareta koji ple{e po prostoriji ostavljaju}i bjeli~aste tragove. Ljudi su se uglavnom smijali, a djeca ~ak veselila zbog uzbu|enja {to ne moraju u krevet u devet sati i grupnog "derneka" sa kom{ilukom. Adrenalin koji smo svi tada osje}ali bio je jo{ svje` i neuprljan stresom... Kao da su do{li na piknik. Prostrli su svoje karirane deke po podu, izvadili su se tranzistori, dijelile su se cigarete i kola~i, kuhala kafa... slu{ale vijesti... igrale karte... tek rijetki, ozbiljni, zabrinuto su po }o{kovima sabirali misli. Dolazile su vijesti da se vode borbe za Mar{alku, da su uhapsili Aliju... Napolju je toliko pucalo da sam vjerovala da }emo iza}i u scenu kao iz holivudskog spektakla o postnuklearnoj katastrofi... Sve }e biti sru{eno. Ali nije bilo.

Negdje oko 3- 4 sata ujutro iza{li smo iz tr`nice i popeli se u stan.

Pekli smo kiflice s mesom. Jeli i gledali kroz prozor ogroman dim i purpurno nebo. "Kao da nebo gori", izgovarali smo tu re~enicu hipnotisani velikom vatrom upotpunjavaju}i si filmski ugo|aj. Ustvari je gorila Po{ta, telefonske linije su bile prekinute. Sve je utihnulo.

Kratka crtica koja opisuje doga|aj u jutro neposredno poslije 2. maja, a u kojoj su glavni protagonisti majka jednog i otac drugog prijatelja. Naime, otac je ujutru ~im mu se pru`ila prilika krenuo po sina koji je sa podnevne kafe cijelu no} zaglavio na pikniku u podrumu tr`nice. Majka, drugog prijatelja, kod kojeg smo sve troje zadesili i spavali u dnevnoj sobi na improviziranim podnim le`ajevima, iscrpljena "bombasti~nom" no}i kona~no je uspjela da padne u san.

Otac je do{ao pred vrata i energi~no pokucao. Majka je sko~ila iz kreveta, prepadnuta krenula da otvori. Zbog vanredne situacije nije se zaletjela i otvorila vrata bez razmi{ljanja, prvo je pogledala kroz {pijunku i ugledala bradatog ~ovjeka duge kovrd`ave kose.

-37-

2. MAJ 1992.

Prestravljeno je utr~ala u dnevnu sobu vi~u}i "^etnik!". Ali, nije bio.

Posljedice ovakvog "krnjeg" svjedo~enja o sje}anju u bljeskovima sa povremenim bijegovima u analiti~ku fenomenologiju i gomilu na~etih nedore~enih tema pripisa}u doga|ajima koji su slijedili poslije tog 2. maja 1992. godine.

Sje}am se, 2. maj je bio sun~an dan sa ki{om projektila, dan po~etka ratnog raspusta, dan koji je zavr{io prvim od mnogih no}nih piknika u podrumu...

-38-

2. MAJ 1992.

BESIM MULAMUHI] (1941.)

GORI PO[TA! (2. MAJ 1992, VI\EN IZ PODRUMA) Ve} dva mjeseca Sarajevo je u stanju ni rata ni mira. Bile su barikade, bilo je granatiranja za koja smo mislili da su "incidenti", obilazili smo u granape da kupimo hrane koja se jo{ mogla na}i, i{lo se na posao. Tako sam jednog dana, izlaze}i iz tramvaja, na zidu Glavne po{te ugledao ogroman "grafit": OVO JE SRBIJA! Ve} smo to vidjeli za vrijeme rata u Hrvatskoj. Ovo grafitno "zapi{avanje" granica Velike Srbije vidjelo se i na ru{evinama ku}a, na {talama, poljskim klozetima, zidovima pored puta...Onda je jednog dana neko ispod ovog "grafita" dopisao jednostavno i duhovito: OVO JE PO[TA, BUDALO! Taj proplamsaj ~uvenog sarajevskog duha ulio mi je nadu da za nas nije sve izgubljeno.

U na{em ulazu (Branilaca Sarajeva 16.) mla|i i zdraviji stanari organizirali su de`ure. Dvojica su imala po pi{tolj, a jedan lova~ku pu{ku. I to je bila "odbrana" na{eg stubi{ta i prete`no starijih stanara od mogu}e provale ~etnika u grad.

Supruga Irena, sin Igor i ja bili smo tog prijepodneva u stanu.

Nismo znali {ta se doga|a po gradu. Sa zebnjom smo oslu{kivali udaljene eksplozije i pu{karanja. Kad su granate postale sve glasnije i sve bli`e na{oj zgradi, tek smo se onda ozbiljno upla{ili. Na{ stan bio je ispod samog krova i plafon nije bio od betona nego su nas "{titile" tanke daske tavana. Zato brzo pokupismo neophodne sitnice (voda, hljeb, lijekovi) i str~asmo u podrum. Tamo su se ve} okupili i ostali stanari. Granatiranje je bivalo sve `e{}e. Najzad smo shvatili: rat je do{ao i do na{ih ku}nih vrata!

U podrumu se strah mogao opipati rukama. Jedna pove}a prostorija bila je oblo`ena kerami~kim plo~icama (podzemni dio modnog butika) i maksimalno za{ti}ena. Tu su se skutrile `ene, djeca, starci. Mi, ne{to mla|i, nervozno smo {etali hodnicima pove}eg podruma i oslu{kivali detonacije. Ve} je pala no}. Moj sin Igor, iznena|en i

-39-

2. MAJ 1992. prestra{en kao i svi mi, {etao je hodnicima i u jednom trenutku zovnu me kod prozor~i}a podruma koji je gledao prema dvori{tu i stra`njem dijelu Po{te: "Tata, vidi, ne{to gori u Po{ti!". Pri|em oprezno i u dijelu Po{te koji je bio okrenut Sudu ugledah ~udan plavkast plamen. Ne{to se zapalilo, vjerovatno od granate, ali za{to je vatra plava? Onda nas dvojica do|osmo do "stru~nog" zaklju~ka: tu su elektronski ure|aji i brojni kablovi pa je zato takva boja.

Pozvasmo i druge stanare da to vide. Vatra se ve} {irila po cijeloj Po{ti. Ve} je uveliko zahvatila ostale spratove, a pre{la je i na tzv.

Oficirsku zgradu. Gledamo o~ajne stanare kako poku{avaju da je ugase vodom iz - lon~i}a i lavora! Neko spomenu da }e biti katastrofa ako se vatra pro{iri do krila Po{te kod Suda pored kojeg je benzinska pumpa s 30.000 litara benzina! Drugi pani~no uzviknu da kroz na{ podrum prolaze plinske cijevi i ako vatra njih zahvati, odosmo svi u zrak! ^uju se povici: "Zovite vatrogasce!".

Na{ kom{ija Dragan Medenica (kao pripadnik rezervne policije) imao je motorolu i ona iznenada "zazvoni". Dragan se javi i otud se za~u nabusit glas, tipi~an jnaovski: - Ko je tamo?

Dragan mu odgovori: - Policija.

- Koja policija? - glas je sve agresivniji.

- Pa, na{a.

- Koja va{a?

- A ko ste vi ? - pita Dragan.

- Mi smo policija, bre! Na{a, JNA! A gde ste vi?

- Tu smo negdje. A gdje ste vi? - pita Dragan.

- Ovde smo, ovde, blizu vas, u podrumu Po{te. Tu smo, iza zida!

Neka `ena pani~no uzviknu: - Dragi Bo`e, ako oni probiju zid sve }e nas poubijati!

Smiruju je, a onda se opet javi glas s ni{kim akcentom: - Kako se ti zove{?

- Dragan.

- Jesi li ti, Dragane, Srbin?

- Jesam.

- A ima li tu jo{ Srba? - neumoljiv je drug i stare{ina multietni~ke i slobodarske JNA.

-40-

2. MAJ 1992.

- Ima nas jo{.

JNA nastavlja naredbodavno: - Slu{aj, Dragane, jo{ od podne kod Pozori{ta le`e dva na{a ranjena pripadnika. Ima{ li auto?

- Nemam.

- Sna|i se i prevezi ta dva vojnika do bolnice pa }emo dozvoliti da do|u vatrogasci! Jel' jasno?

- Dobro. - re~e Dragan, a mi ga odvra}amo: - Ne izlazi, Dragane, vidi{ da granate plju{te kao ki{a! Poginu}e{.

Dragan ne re~e ni{ta i iza|e iz zgrade.

Ne sje}am se koliko je pro{lo vremena i Dragan se pojavi.

Tr~ao je po mraku i pod granatama negdje ~ak preko ^obanije, na{ao nekakav golf, pokupio dva pripadnika JNA i odvezao ih u bolnicu.

Odmah nazva onoga iz Ni{: - Prevezao sam ona dva va{a ~ovjeka do bolnice a sada vi izvr{ite svoje obe}anje.

Nevjerovatno, ali slavna JNA izvr{ila je svoje obe}anje, mo`da jedini put u ovom ratu! Dozvoli{e da do|u vatrogasci. Oni su sve poku{ali, ali uzalud. Po{ta je izgorjela.

Sutradan ujutro zove me kom{ija ~iji su prozori gledali prema Pozori{nom trgu. Ugledah scenu kao iz akcionih filmova: pripadnici na{e teritorijalne odbrane, naoru`ani raznim vrstama oru`ja, obu~eni {aroliko, stajali su iza zida kod hotela Po{ta s uperenim oru`jem prema zgradi UPI-ja. Od Miljacke je pri{la i druga grupa na{ih i onda iz zgrade po~e{e skru{eno izlaziti vojnici u uniformama JNA, uzdignutih ruku - na predaju! ^udno sam se osje}ao: nekada sam i ja nosio istu uniformu, a sada ovi ponizno odla`u oru`je ispred sebe, skidaju kape, opasa~e, uniforme! Ta mo}na i nadmena JNA izgledala je bijedno: ostala je samo u ko{ulji i ga}ama! Pred mojim o~ima ru{io se jo{ jedan mit.

Kasnije smo saznali da su to bili oni koji su pri~ali s Draganom, oni koji su, uz pomo} ~etni~kih petokolona{a iz Po{te, mirno i bez srkleta zapalili Po{tu.

-41-

2. MAJ 1992.

Tokom no}i pobjegli su iz podruma Po{te i sakrili u zgradi UPI-ja.

A Dragan Medenica, taj hrabri, dobri, lijep mladi ~ovjek, poginuo je kasnije upravo pred svojom zgradom i od "svojih" za vrijeme jednog od brojnih la`nih ~etni~kih primirja.

Koliko je za sve nas bila bolna Draganova smrt, toliko i nevjerovatan na~in kako je nastradao! Kada je pala granata na trotoar na drugoj strani parka, Dragan je bio udaljen od eksplozije i nije bio pogo|en gelerima - osim jednog jedinog, tankog kao iglica, koji ga je pogodio direktno u - sljepoo~nicu! Da je taj sitni geler pogodio bilo koji drugi dio tijela, Draganu ne bi bilo ni{ta! Neka je pokoj njegovoj dobroj i plemenitoj du{i!

-42-

2. MAJ 1992.

FARUK ^ALUK (1970.)

11.04.2008./18.00 Svoj ratni dnevnik po~eo sam pisati 10. maja 1992., ali se 2. maja sje}am valjda bolje nego bilo kojeg drugog ratnog dana. Bilo je sun~ano jutro pa sam nakon {i{anja, oti{ao s bratom na kafu. Taj dan smo obojica bili slobodni. Sjedili smo u nekoj ba{ti na Ba{~ar{iji. Oko podne se malo naobla~ilo a i u daljini je po~elo pucati, pa smo krenuli prema ku}i. Iako ku}a nije daleko od Ba{~ar{ije, ve} na pola puta pucanje je postajalo sve ja~e pa smo svratili u ku}u moje prijateljice iz osnovne {kole, D`enite, tada jo{ uvijek, Delizaimovi}, u tada jo{ uvijek, ulici Dragice Pravice. Na pola puta smo sreli Mustafu Deli}a koji je ba{ krenuo prema mojoj ku}i.

Nismo ni sanjali da }emo na{u ku}u vidjeti tek malo prije pono}i tog dana.

D`enita stanuje u prizemlju pa su svi iz zgrade bili u njenom stanu ili ispred u haustoru. Svratili smo samo na deset minuta. Dok se ne smiri, jer je ve} postalo prili~no `estoko. Jo{ je bilo i struje i vode i telefoni su radili. Sve do tog dana. U mom ratnom dnevniku jedini spomen na taj dan govori da od tog dana telefoni ne rade, osim onih koji po~inju sa 53..., telefoni u Starom Gradu.

Stravi~no je bilo sve oko nas, ali su mnogo stravi~nije bile vijesti koje smo slu{ali iz minute u minut. Gori Po{ta, gori ovo, gori ono... i onda grom, iz ne ba{ vedrog neba: Alija Izetbegovi} uhap{en.

Dalje, vi{e nije bilo va`no ni{ta. ^ekamo izvje{taje. Stare `ene, a Boga mi i svi ostali, u~e sve {to stignu, ovaj put vi{e za Aliju nego za sve nas. Ni{ta vi{e nije va`no. Samo da njega oslobode. Javlja se Alija telefonom u Predsjedni{tvo. Stjepan Kljuji} ga smiruje i poku{ava ohrabriti, sve }e biti uredu. Predsjednik tra`i da razgovara sa Gani}em. Pucanje i avioni iznad grada zaglu{uju svu graju u

-43-

2. MAJ 1992. haustoru. Po~inje Dnevnik na TVSA. Senad Had`ifejzovi}, mr{av.

Panika. Razgovara sa Predsjednikom. Pola osam. Granatiranje se sti{alo. Malo prije pono}i odlazimo ku}i kroz uli~ice razrovanog Bistrika. Stravi~no je sve oko nas. Posebno u tom mraku. Naredni dan }e nam pokazati mnogo gore stvari. Jo{ uvijek se nadamo da }e to ludilo stati za nekoliko dana.

Narednog dana, na televiziji, gledamo Titovu ulicu, opusto{enu i uni{tenu. Ljudi polako izlaze na ulicu. Intervjui{u ogor~enog starca koji {eta i ne vjeruje {to vidi. Mole ga da im ka`e {ta misli. Prepun o~aja izjavljuje:"..Pa ovo, ovo....ovo je....ovo stvarno nema smisla!!!"

A {ta drugo da ka`e!?

-44-

2. MAJ 1992.

ADNAN SOKOLOVI] (1984.)

2. MAJ 1992.

@eli{ da me stavi{ u obru~?

Dopusti da zadrhtim moja savjest mi dopu{ta da brinem dok gledam paljevine onoga {to udi{e moju svijest.

Dopusti mi da kleknem da dodirnem dlanovima zemlju koja me ~uva od svih zala dana{njega dana.

Moram da ustanem moj grad se nakostrije{io zlotvor `eli da mu om~u oko vrata stavi.

Zaustavi `eljezo {to preko rijeke prelazi zaustavi stezanje om~e zaustavi vje{anje.

-45-

2. MAJ 1992.

MIRZA RED@I] (1976.)

KAO NAPADNUTI BRODOVI U VATRI NA RUBU ORIONA Sje}am se da sam se nakon gledanja Blade Runnera Ridleya Scotta sa neke u`asne, piratizirane VHS kopije zapitao kako li to zaista izgledaju "napadnuti brodovi u vatri na rubu Oriona". Oni koji su gledali ovaj kultni film zasigurno }e se sjetiti jedne od najupe~atljivijih scena u kojoj tzv. replikant govori o nevjerovatnim prizorima kojima je svjedo~io, a koji }e "zauvjek biti izgubljeni u vremenu, kao suze na ki{i". Neosporno jedan od najboljih filmova Ridleya Scotta.

Tog drugog maja 1992. godine, u`asavaju}i hiper-bri`ne roditelje, do{li smo do kraja na{eg naselja, do mjesta sa kojeg se pru`ao nesmetan pogled na Sarajevo. Buktile su nezadr`ivim plamenom zgrade Po{te i stare elektri~ne centrale na Marijin dvoru. Gorili su i crveni, pra{ki tramvaji na Skenderiji. Izdizali su se iznad grada stubovi crnog dima i ~ule eksplozije i vatre iz automatskog oru`ja.

Plamtjele su stroge autrougarske ljepotice ba{ kao "napadnuti brodovi u vatri na rubu Oriona", prepu{teni zlosretnoj sudbini negdje u beskrajnom kosmosu. Grad, njegovi ljudi, ulice i ku}e izgledali su tog dana zaista sami i zaboravljeni u svemiru. Ostavljeni na milost i nemilost krvolo~nim, bradatim "klingoncima". No, iako napadnuto i u vatri, Sarajevo i Sarajlije nau~ile su tog drugomajskog popodneva ne{to vrlo va`no. Nau~ili su i prihvatili, nakon duge nevjerice i odricanja okrutnu istinu o po~etku posljednjeg ~ina tragi~ne drame raspada zajedni~ke nam dr`ave. A kao {to to obi~no biva, posljednji ~in nosi sudbonosan ali krvav rasplet.

Sa vremenske distance, 2. maj se bez sumnje mo`e prepoznati kao prvi dan rata protiv i za Bosnu i Hercegovinu. Neki }e re}i da je to bilo ranije, mo`da nezaobilaznog 6. aprila, koji se zaista ima sma-

-46-

2. MAJ 1992. trati prvim danom napada i oru`ane agresije na na{u zemlju, no toga 2. maja, kada je po prvi put agresoru pru`en sna`an, odlu~an i beskompromisan otpor, stvarno je po~eo rat za Bosnu i Hercegovinu. Tako da ovdje mo`emo, prisjetiv{i se jo{ jednog odli~nog filmskog ostvarenja, ~iji je re`iser Danis Tanovi} za razliku od ve} pomenutog Ridleya Scotta za svoj rad dobio (prvog bosanskog) Oscara, rije{iti dilemu koju u jednom trenutku imaju glavni likovi Ni~ije zemlje. Ko je zaista po~eo rat u BIH? Zapitani odgovor njemu hitan tad dade: Bosanci i Hercegovci! Brane}i se, po~eli su rat. Do tada, bila je samo agresija. I hvala Bogu na tome, jer da nisu vjerovatno sada nebi ni bilo Bosne.

No, vratimo se 2. maju. Te no}i su Bosanci i Hercegovci saznali za otmicu predsjednika Predsjedni{tva i bili izlo`eni divlja~kom granatiranju {to }e se ponoviti jo{ ko zna koliko puta do kraja rata.

Budu}nost je za narednih nekoliko godina Bosni ve} pripremila, mada toga tada niko nije ni mogao biti svjestan, u`ase Fo~e, Vi{egrada, Markala, Dobrinje i Srebrenice, ili samo, poslu`imo li se rije~ima negda{njeg britanskog ratnog premijera "krv, znoj i suze".

Ipak, te je druge majske no}i po prvi put TVBIH donijela slike uni{tenih tenkova i pinzgauera na Skenderiji, ugljenisanih tijela neprijateljskih vojnika i zaboravljen, ali veoma va`an i veoma simboli~an amaterski video snimak kolone sivomaslinastih gusjeni~ara koja na svom putu ka zgradi Predsjedni{tva neodlu~no prilazi mostu na Skenderiji, zastaje, okre}e se i zauvjek povla~i u pravcu Grbavice. Nikada ne}emo saznati {ta je pomislio komandant te tenkovske kolone vidjev{i ispred sebe spr`ene ostatke svoje prethodnice. Sigurno je jedino da su toga 2. maja nezvani isto~ni gosti bolno osjetili kako peku ubodi bosanskih osa (M79 Osa RU^NI BACA^ RAKETA 90 mm).

-47-

2. MAJ 1992.

JOVAN DIVJAK (1937.)

IZ NEOBJAVLJENOG RATNOG DNEVNIKA "NE PUCAJ" 4. maja 1992.

No} provodim u bunilu, u ko{maru. Ne mogu da spavam.

Buljim u mrak, pa onda palim svetlo.Vidim na satu, 3.25!

Prethodnih dana nisam bio sposoban ni fizi~ki, ni psihi~ki, da zapi{em ni re~ u svoj dnevnik! I kako bih mogao? Po deseti put no}as u svojoj haoti~noj glavi vrtim film doga|anja iz prethodna dva dana. Ne znam da li je to realnost ili snovi|enje? Plod bujne ma{te, ne~im nepoznatim provocirane, sklonost knjigama i filmovima s ratnim i akcionim doga|ajima, "zamor mog ljudskog materijala", {ta li? Sve mi li~i na to, a svest mi kazuje drugo. Istina je, nije fikcija. A ta me istina zbunjuje, {okira i pla{i. Kako tek sada kada su "sve igre odigrane"!? Posttraumatski stres, ka`e li se to tako?

Pani~arim kada su razlozi panici, u najve}oj meri ve} prestali...

Bistri mi se u glavi i javljaju se jasnije misli. To mi omogu}ava da se latim pera i nastavim svoje prekinute dnevni~ke zabele{ke.

Prise}am se kada sam ba{ ja, dan - dva ranije, na press konferenciji pozvao psihologe da se oglase preko medija s uputama gra|anima kako da najlak{e relativiziraju jako ose}anje straha i izbegnu trajne psihi~ke posledice. Kako da se suprostave razornoj mo}i panike!

Nadolaze}a jasno}a mi je podarila i "nemogu}e" pitanje: "Kako smo, uop{te, uspeli?" Neshvatljivo mi je da smo mi, pripadnici TO i MUP-a, smogli snage, ume{nosti i hrabrosti, pa 2. maja 1992. godine spre~ili elitne jedinice JNA da podele grad i uspostave svoju vlast? Moram to sebi ponovo i ponovo razja{njavati, kako bih stigao do pravog i kona~nog odgovora.

-48-

2. MAJ 1992.

Po~elo je, dakle, u ranim jutarnjim satima, 2. maja 1992. godine.

Sarajevo gori! Po`ari na sve strane. Rezultat su tog no}nog, a naro~ito upornog i `estokog ranog jutarnjeg granatiranja. Svi vitalni objekti grada su pogo|eni, a i dalje su meta ga|anja. Dramati~ni izvje{taji op{tinskih {tabova TO Ilid`a, Novi Grad, Novo Sarajevo, Vogo{}a, Stari Grad pristi`u iz trenutka u trenutak. Susti`u jedan drugog. Nema im broja. Strava! Artiljerijska i minobaca~ka vatra sa polo`aja na Vracama, Trebevi}u, Lapi{nici, Poljinama, Ned`ari}ima, Mojmilo brdu ne prestaje, nemilice " pr`i". Klasi~na artiljerijska priprema napada, govore}i formalnim vojni~kim re~nikom!

Pogo|eni su Predsedni{tvo, Skup{tina RBiH, Skup{tina grada, Tr`ni centar " Hepok", Ekonomska {kola, Dom policije, Vi{egradska kapija, Socijalno osiguranje, Elektroprivreda BiH, Republi~ki zavod za statistiku, Alipa{ina d`amija, robna ku}a " Zema", hoteli "Bristol" "Nacional", "Evropa", TV predajnik na Humu i RTV dom, brojne zgrade u ulici Mar{ala Tita. Ko zna {ta li se de{ava po gradskoj periferiji, kad je ovako u centru grada i njegovoj okolici?

TO Novi Grad javlja [tabu da je iz Ned`ari}a, prema gradu, krenula mehanizovana kolona od tri tenka i dva transportera. Idu prema RTV domu i zgradi PTT In`injeringa na Alipa{inom polju. Iz kasarne "Jusuf D`onli}" im daju potporu: artiljerijskom vatrom ~iste im put, prave "vatreni tepih" pred tenkovima i transporterima u pokretu.

U Operativnom centru zavladao strah - kako }e teritorijalci zaustaviti oklopna vozila? Ne brine nas re{enost i hrabrost boraca, ve} njihovo oru`je. Znamo, imaju po jednu "osu", "zolju" i dva minobaca~a, i to je sve! ^ujem Amira Bilajca, govori sebi u bradu, vjerovatno hrabri sebe: "Siguran sam da }e Ramiz Sal~in na}i neko re{enje. Siguran!" A ja, ko zna koji put u ratu, vrtim svoju besmislenu ateisti~ku misao: "Neka im je Bog na pomo}i!"

A onda u Operativni centar sti`e nova mu~na vest. Javlja se Vlatko Markovi}, de`urni u odredu "Vukovi sa Zlati{ta": " Dva tenka

-49-

2. MAJ 1992. i jedan transporter kre}u 'zaobilaznicom' prema Jevrejskom groblju! Sa magistrale otvaraju vatru prema stambenim objektima u ulici Vojvode Putnika, ga|aju Skup{tinu, zgrade "Unisa - a" . ^ujem zaglu{uju}u buku motora. Nemamo protutenkovskih sredstava! Postavili smo jednu protivtenkovsku minu na putu, ispod ulaza u Jevrejsko groblje. Drugo nemamo."

Ne, ne}e uspeti "Vukovi sa Zlati{ta" da zaustave tenkove! I kako bi!? Ne mo`e se goloruko na tenk? I ba{ }e on na onu jednu jedinu minu nagaziti?, - mu~im samog sebe, rezignirano. A ako pro|u, a pro}i }e, strahujem realno, eto ih na pu{komet od zgrade Predsjedni{tva!

Zloslutnu misao mi prekide nova informacija. Javljaju iz Starog Grada, iz [taba TO, da je jutros do{lo do sna`ne eksplozije u Glavnoj po{ti na Obali. Misle, nisu jo{ sigurni, da je delo diverzije!? I mi smo je ~uli oko osam sati ujutru, ali nismo znali gdje se desila.

Sada znamo i jo{ nam je ve}a muka od tog saznanja! Vest potvr|uje i izve{taj [taba TO op{tine centar. Sve telefonske linije na ovom podru~ju su prekinute.

A zle misli dube li, dube po mome mozgu. Roje se nove sumnje - jesu li se ~etnici ve} dohvatili gradskih ulica?

Prozori na Predsedni{tvu podrhtavaju od detonacija minobaca~kih mina koje padaju okolo zgrade i u dvori{te. Kroz prozor Operativnog centra gledam rupe na zgradi Higijenskog zavoda i Jugobanke, koje su stvorile granate i zrna. Vi{e se ne ~uju zvuci tramvaja. Stali su jo{ jutros i sami Bog zna ho}e li ikada proraditi ponovo. [tab TO Starog Grada {alje novu informaciju. Njegovi borci ratuju sa elitnim jedinicama JNA, zvanim "ni{ki specijalci". Njih tridesetak ve} ranije su zaposeli Dom JNA u centru grada i sada odatle vatrom kontroli{u park ispred poslovne zgrade "Svjetlost" i Ekonomskog fakulteta.

U tom momentu smo u sali Operativnog centra Efendi}, [iber, Halil, Pe~enkovi}, Kari}, Zijo Ra{idagi} i ja. U~as shvatamo opasnost da

-50-

2. MAJ 1992. im se mo`e, iz komande 2. Vojne oblasti podno Bistrika, pridru`iti motorizovana kolona, ~ime bi grad presekli rubom obale Miljacke.

Odavde, iz [taba, nismo mogli ni{ta zna~ajno u~initi. Efendi} je naredio na~elniku in`enjerije da odmah, {to hitnije mo`e, iz kruga fabrike " Vaso Miskin" u Novom Sarajevu prevezu tetraedre, krstila i betonske blokove - protivtenkovske prepreke i postave ih na najpogodnija mesta na pravcima koji iz Ilid`e, Ned`ari}a i Lukavice vode prema centru grada. Posebno insistira da se postave u rejonu Skenderije i na Marijin Dvoru.

Da skrenem tok svojih sumornih i zloslutnih misli, razmi{ljam i zaklju~ujem da je komanda JNA na sarajevskom podru~ju postavila cilj - prese}i grad na vi{e delova, napadom iz vi{e pravaca sa oklopno - mehanizovanim snagama i jednovremenim dejstvom artiljerije i minobaca~a iz kasarni u kojima je vojska JNA, kao i pokretom dobro naoru`anih jedinica. Takvom kombinovanom akcijom `ele uspostaviti potponu kontrolu nad gradom.

Komadant nare|uje da odmah prenesemo komandantima op{tinskih {tabova TO slede}u poruku: " Sprije~ite prodor tenkova i transportera u gradsko jezgro. Poja~ajte kontrolu kasarni u kojima je smje{tena JNA i po svaku cijenu sprije~ite spajanje snaga koje napadaju centar grada sa snagama u kasarnama".

Vrhunac uzbu|enja u Centru do`ivljavam kada su u na{u salu u{li, oko 16.00 sati, Mustafa Hajrulahovi} Talijan i Kerim Lu~arevi} Doktor. Stigli su sa najcelovitijim informacijama o dramati~nim doga|ajima i borbi na sarajevskim ulicama. Najkriti~nije je, govore naizmeni~no, bilo na Skenderiji, ni tri stotine metara daleko od Predsedni{tva. Dva motorna vozila tipa "Picgauer" sa dvadesetak vojnika JNA pre{la su skenderijski most, s leve na desnu obalu Miljacke, dok su iz pravca Vrbanje mosta, u isto vreme, levom stranom reke, uzvodno, pristizala tri njihova transportera.

-51-

2. MAJ 1992. ^etiri na{e borbene grupe kojim je komandovao Mustafa Hajrulahovi} - Talijan i dve pod komandom komandanta vojne policije Kerima Lu~arevi}a - Doktora bile su raspore|ene na potezu: Skup{tina BiH - ^obanija most. Grupa pod komandom Dede [i{i}a bila je na polo`aju u staroj centrali, zgradi "IRC-a, na samoj Skenderiji.

Na{i su borci osuli paklenu vatru po "Picgauerima" i direktnim pogocima "osama" i "zoljama" zapalili vozila, a vojnike, koji su iskakali iz zapaljenih vozila, do~ekali su smrtonosnim rafalima. U takvoj situaciji, videv{i stradanje prethodnice, transporteri su odustali od pokreta prema Starom Gradu. Pre{av{i most, tri transportera su `urno krenula put Marijin Dvora, a ~etvrti je "hrabro" krenuo, ipak desnom obalom reke, verovatno da pomogne "specijalcima" u Domu JNA. U visini kafea "Estrada" sustigao ga je pogodak "zolje" i ispalio ga.

Istovremeno, tenk JNA, koji se kretao Lenjinovom ulicom na Grbavici, pravcem prema Vrbanja mostu, zaustavljen je protivtenkovskim preprekama. Nije mogao dalje.

A kada sre}a i juna{tvo krenu po dobru, sti`e i izvje{taj od "Vukova", od Vlatka Markovi}a, da je tenk kod Jevrejskog groblja nagazio na onu jedinu PT minu i da je o{te}en. Sada se moglo lak{e disati... Ali, doga|aji koji slede pokaza}e da je to bio samo mali predah i varljiva nada da su prestala uzbu|enja.

Ujutro, 2. maja, predsednik Izetbegovi} sa dr`avnom delegacijom RBiH, posle zavr{ne me|unarodne konferencije u Lisabonu, gde nisu usagla{eni stavovi oko budu}nosti RBiH, avionom Evropske zajednice pole}e za Sarajevo. Sarajevski aerodrom je pod kontrolom JNA, pa je bila upitna sigurnost sletanja, ali Lord Karington, jedan od pregovara~a o prekidu rata iz Evropske zajednice garantuje bezbednost dr`avne delegacije. Posle mnogih peripetija - da li leteti do Sarajeva, zabrane sletanja, pa `elje Alije Izetbegovi}a da se sletanje izvr{i u Zagrebu, avion, napokon ipak

-52-

2. MAJ 1992. sle}e na sarajevski aerodrom, gde nastaje prava drama. Naime, posle sletanja aviona vojnici JNA odvode predsednika Predsjedni{tva RBiH Aliju Izetbegovi}a i ostale ~lanove delegacije do aerodromske zgrade, gde ga, pored ostalih, prima komandant 4. k. JNA Vojislav \ur|evac. General se izvinjava {to zadr`ava delegaciju, " jer je u gradu haoti~no stanje i postoji opasnost za Va{u bezbednost, pa je odlu~eno da Vas zadr`imo kod nas dok se ne smiri situacija! I pored `estokog suprostavljanja ovoj odluci od strane Izetbegovi}a i Zlatka Lagumd`ije, jednog od ~lanova delegacije, ~lanovi delegacije su na silu odvedeni u kasarnu JNA u Lukavici.

Evo, nas desetak u kancelariji de`urnog u Operativnom {tabu TO "prikovani" smo uz televizor od 20:00 do 23:00 sata. Sa velikim uzbu|enjem pratimo posredovanje Senada Had`ifejzovi}a izme|u visokopozicioniranih oficira JNA, koji su zato~ili predsednika Aliju Izetbegovi}a i ~lanove naju`eg rukovodstva Republike Bosne i Hercegovine.

Povremeno u pogledima ovih zabrinutih ljudi odgonetam o ~emu i {ta misle. Imam utisak da su svi oni, uostalom kao i ja, zabrinuti za sudbinu Alije Izetbegovi}a. U bele`nici gotovo stenografski vodim pribile{ke najinteresantnijih delova rasprave na Dnevniku TV Sarajevo. Glavni inicijator pregovora za pu{tanje Alije Izetbegovi}a iz zato~eni{tva u kasarni JNA u Lukavici bio je Senad Had`ifejzovi}, vrsni novinar i voditelj TV dnevnika.

U prvom telefonskom kontaktu sa Had`ifejzovi}em, Izetbegovi} tra`i da razgovara sa nekim iz Predsedni{tva.

- Ja bih trebao da razgovaram sa nekim iz Predsjedni{tva, da ugovori prekid vatre. Ovdje su spremni da obustave vatru... Sa generalom Kukanjcem sam razgovarao telefonom.Vojska `eli da se izvu~e iz grada u pravcu Lukavice.

-53-

2. MAJ 1992.

Evo, mislim, odgovora radi ~ega je JNA zarobila Predsednika. Me|utim ne mogu da doku~im kako je Alija Izetbegovi} siguran da }e ta vojska obustaviti vatru, iza}i iz grada i pustiti njega na slobodu.

Izetbegovi} vodi razgovor sa Ejupom Gani}em, ~lanom Predsedni{tva RBiH. Izetbegovi}: " ...Ja sam do{ao prije sat i po na aerodrom, a tada me vojska dovela ovdje u Lukavicu. Ejupe, {ta se de{ava?"

Gani}: "Vojska ga|a grad! Ovo je agresija, ovo je nevjerovatno! Od 12 sati ga|aju. Pogo|en je Dom sindikata, Skup{tina, relej na Humu."

Izetbegovi} skoro ljutito odgovara Gani}u: "Oni tvrde obrnuto."

Gani}, veoma uzbu|eno produ`ava: " Alija, ovdje su novinari, ovdje je doma}a javnost, me|unarodna javnost! Pobogu, brate, ovdje padaju granate, rakete!"

Izetbegovi} kao da nije u potpunosti ~uo Gani}a, ka`e: "Oni tra`e da im se omogu}i prolaz ka Lukavici."

Gani}: "Pa ko im brani...Za{to ti ne do|e{ u Predsjedni{tvo?"

Izetbegovi}: "Zato {to mi ne daju da do|em. Zato {to sam prisilno doveden u Lukavicu."

Izetbegovi}, malo kasnije ponovo insistira: "Neka se vojsci omogu}i da ide iz grada prema Lukavici."

U razgovor sa Izetbegovi}em sada se uklju~uje Stjepan Kljuji}, ~lan Predsedni{tva: Kljui}: "Predsjedni~e, saslu{aj me, Stjepan Kljuji} govori.

Prvi preduvjet koji mora{ postaviti \ur|evcu (komandant sarajevskog korpusa) je da prekinu paljbu po gradu."

Izetbegovi}: "Naravno."

Kljui}: "I drugi preduvjet, da te dovedu u grad! Prekid vatre sa na{e strane je uspostavljen! Omogu}it }emo vojsci povratak cestom i putem kojim je do{la. Sada je 25 minuta do 9. Pola sata im

-54-

2. MAJ 1992. dajemo da te dovedu u Predsjedni{tvo."

Gani}, dodaje: "UNPROFOR da tebe dovede. Ovdje, u Predsjedni{tvo, Alija!"

Kljui}: " Neka naredi \ur|evac prekid vatre. Mi smo svojima naredili."

Dok je na ekranu fotografija Alije Izetbegovi}a, ~uje se njegov glas: Izetbegovi}: "Naredite im da prestanu pucati" (to, vjerovatno, govori generalu \ur|evcu) "Naredite im, generale, preko radio - veze, da prestanu pucati! Naredite im, generale, naredite! Sa na{e strane se ne puca. Neka ~uju gra|ani, ovu poruku..." (glas je sad mnogo ja~i i naredbodavniji) "Neka omogu}e, svi, kretanje vojske!"

Ko u ovom ~asu mo`e ~uti Predsednika RBiH kad u pola grada nema struje, kada su gra|ani, u strahu od granata, sakriveni po podrumima pretvorenim u skloni{ta.

Kljui}, veoma temperamentno govori u mikrofon: "Nema kretanja, Predsjedni~e, dok ti ne do|e{ ovamo. Molim te, Predsjedni~e, ti si uhap{en. Ti si predsjednik dr`ave. Nema izlaska nikome dok se ti ne pojavi{ u Predsjedni{tvu."

Had`ifejzovi} obave{tava Aliju Izetbegovi}a da su u studiju ministar odbrane Jerko Doko i ~lan Predsjedni{tva Fikret Abdi} i pita: Had`ifejzovi}: "Ja Vas molim da nam objasnite kakav je Va{ polo`aj u Lukavici."

Izetbegovi}: "Ja sam ovdje, prakti~ki, zarobljenik." I posle kra}e stanke ~uje se ponovo glas: "Evo, general \ur|evac ka`e da nije tako."

Had`ifejzovi} se obra}a \ur|evcu: "Gospodine \ur|evac, Senad Had`ifejzovi} pored telefona. U direktnom smo programu, gospodine generale. Ja sam bio va{ vojnik prije deset godina. Bili ste mi prije deset godina kao roditelj, jer sam bio va{ vojnik godinu dana. Ho}ete li mi re}i kakav je status gospodina Izetbegovi}a u va{oj kasarni?"

-55-

2. MAJ 1992. \ur|evac: "Tuku nas po kasarni. Tuku nas opasno. Ako imate imalo smisla za humanost, zamolite ove da prekinu paljbu. To su nevini mladi}i. Ja sam prekinuo svaku vatru!"

Had`ifejzovi} poku{ava da u`arenu situaciju dovede do kraja: "Imate tu ta~ku dogovora, vi da prekinete vatru, da Teritorijalna odbrana BiH prekine vatru i da pustite predsjednika Izetbegovi}a."

Ipak, i dalje je trajala neizvesnost. \ur|evac se poziva na svoju humanost. (Sic!): " Ja sam samo humanista, ali ovo je vi{e nemogu}e trpjeti. Molimo da nam se malo vjeruje, da se izvu~emo iz grada Sarajeva..."

Had`ifejzovi}: "Pa, generale, imate garanciju Predsjedni{tva BIH da }e put koji odaberete biti slobodan!" \ur|evac, nervozno reaguje: "Niko nema autoriteta da obuzda ove ljude."

Kome{anje je u kancelariji, ne ~ujem dobro {ta ka`e Kljui}, ~ujem samo zadnji deo re~enice : "... za pola sata Izetbegovi} da bude u Predsjedni{tvu." \ur|evac, autoritativno odgovara: "Predsjednik ne mo`e iz bezbjednosnih razloga. On je ovdje najbezbjedniji sada. Ne prihvatam ultimatum."

U kancelariji de`urnog, graja nadja~ava glasove sa televizora.

Komentari{e se \ur|ev~evo "Ne prihvatam ultimatum." : - Gledaj ~etnika! - ka`e Delija.

- Ne}emo ga mi moliti, idemo na Lukavicu!, ratoboran je Bilajac, junior.

Had`ifejzovi} nastavlja pregovore: "Generale \ur|evac, prekinite vatru sa podru~ja Lukavice prema Sarajevu." \ur|evac odgovara: "Uop{te se ne tu~e iz Lukavice, ve} se Lukavica tu~e."

Kljui} veoma uzbu|enim glasom prekida \ur|evca: "Nije istina! Evo i sada se tu~e centar Sarajeva." \ur|evac, ignori{u}i Kljui}a, insistira na razgovoru samo sa jednim ~ovekom, sa Senadom: "Na{ zahtjev je da nam se omogu}i, prvo, da prekinu sva borbena dejstva; drugo, da nam se omogu}i da

-56-

2. MAJ 1992. izvu~emo mrtve i ranjene, da se omogu}i izvla~enje iz komande i Doma Armije na{ih ljudi. Gospodin Izetbegovi}, koji je veoma razuman ~ovjek, ovdje je sa k}erkom, Lagumd`ijom, bezbjedan i ni{ta im ne}e faliti."

Galama je u sobi de`urnog pa ne mogu pratiti {ta Had`ifejzovi} govori \ur|evcu: "...u kojem je statusu gospodin Predsjednik u Va{oj kasarni?" \ur|evac: "U statusu ~ovjeka koji treba zna~ajno da pomogne da se vojska spasi, da se nevini `ivoti izvuku, da se mrtvi izvuku."

Had`ifejzovi} i dalje pokazuje interes za sudbinu Izetbegovi}a: "Ja se nadam da vi ne}ete generale da na taj na~in {to }ete gospodina predsjednika dr`ati u kasarni." \ur|evac, o~ito u defanzivi, odgovara: "Ja sam dobio takvo nare|enje, Senade! Nazovite generala Kukanjca, bit }e vam sve jasno. Zdravo!"

Ulazi vojnik sa obezbje|enja i poziva me: "Tra`i vas jedan teritorijalac."

Mladog ~ovjeka ne poznajem, u civilnom je odelu, sve`e obrijan, ne li~i na teritorijalca.

Gospodine pukovni~e, Vlatko Markovi} sa Jevrejskog groblja poslao vam je ovo pismo i rekao da sa~ekam odgovor.

Nervozno otvaram pismo, na brzinu pogledom prelazim sa re~enice na re~enicu. Na vi{e mesta ponavlja se ista re~enica: "Zaustavili smo ~etnike na Jevrejskom."

Tra`i da do|em me|u vojnike da im odam priznanje i "... donesite nam municije, nemamo ni{ta, jer ako ponovo napadnu, ne}emo ih mo}i zadr`ati."

Markovi}evom vojniku obe}avam da }u do}i na Jevrejsko groblje ~im pre budem mogao i da }u preduzeti sve mere da jedinica dobije municiju.

Vra}am se u sobu de`urnog oficira i pratim "debatu" na TV Sarajevo.

-57-

2. MAJ 1992.

Gani} se obra}a Predsedniku: "Alija, molim Te, ne mo`e{ donositi odluke dok ne do|e{ u Predsjedni{tvo."

Izetbegovi} veoma odlu~no odgovara: "Odluku o obustavi vatre mogu donijeti bilo gdje, ako ho}u!"

Gani}: "Alija! Ti si pod pritiskom, nemoj da klone{ duhom, narod je iza tebe!"

Izetbegovi}, umiruje Gani}a: " Bez brige, ja sam ti rekao da imam jake nerve. Ne treba{ se zato sekirati uop}e. Ni{ta ne}u narediti {to ne}e biti uredu. Ni{ta ne}u narediti {to }e biti na {tetu gra|ana BiH. Budi bez brige."

Had`ifejzovi} i dalje insistira da \ur|evac dovede Predsednika u Predsedni{tvo. General, naravno, to odbija i navodi razlog zbog ~ega. \ur|evac: " Nije bezbjedno. Tvrdim da bi na nas pucali i [vraki} i Juka Prazina i svi oni koji `ele zlo Sarajevu... stotinu je barikada. Senade, moramo pametno procjenjivati situaciju. Ja sam je procijenio i gospodin Predsjednik, koga veoma cijenim, uva`avam, ovdje je najsigurniji..." ^uje se glas Alije Izetbegovi}a ( njegova fotografija je na ekranu ) : " Senade, ja ovdje nisam po svojoj volji, niti smatram da sam ovdje veoma siguran. Najsigurniji bi bio da se nalazim na svom radnom mjestu. Senade, ja sam jednostavno zarobljenik."

Gani} se ubacuje u razgovor Alije Izetbegovi}a i Had`ifejzovi}a: "Evo, autenti~an glas komandanta Teritorijalne odbrane."

Hasan Efendi} javno poziva na prekid vatre: "Pripadnici Teritorijalne odbrane! Pripadnici Ministarstva unutra{njih poslova!

Prekinite vatru! Nemojte ga|ati ukoliko se ciljevi ne budu micali.

Prekid vatre va`i do 9.30 da se omogu}i gospodinu Predsjedniku da bezbjedno do|e do Predsjedni{tva."

Iz kancelarije u kojoj se nalazi Alija Izetbegovi}, u pregovor se uklju~uje pukovnik Gagovi} i postavlja uslove po{to je uspostavljen prekid vatre: Pukovnik: "... da se izvuku ranjeni i poginuli i sa jedne i sa

-58-

2. MAJ 1992. druge strane; da drug general Kukanjac do|e u Lukavicu bezbjedno. I Poslije toga, ja vam garantujem i `ivot svoj dajem, gospodin Alija Izetbegovi}, predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, }e bezbjedno da do|e do Predsjedni{tva i upravlja dalje Bosnom i Hercegovinom."

Glasni komentari prisutnih u kancelariji de`urnog nadja~avaju "debatu". Ne razaznajem o ~emu se raspravlja. Molim za ti{inu, ~uje se glas Alije Izetbegovi}a: Izetbegovi}: "Gani}u, ima{ puna ovla{tenja, u moje ime, da nare|uje{ dok se ne na|em u Predsjedni{tvu. Sva tvoja nare|enja su i moja nare|enja. Mislim da je ovo {to smo sada dogovorili razumna stvar. Neka se pokupe ranjenici. Neka Kukanjac krene prema ovamo, ja }u prema tamo, negdje }emo se na}i i razmijeniti."

Prekinuta je telefonska veza sa kasarnom JNA u Lukavici.

Odlu~io sam da obi|em stra`u koja je obezbe|ivala zgradu Predsedni{tva i [taba Teritorijalne odbrane, da ih upoznam sa situacijom u kojoj se nalazi vrhovni komandant Teritorijalne odbrane Alija Izetbegovi}. U spavaonici u prizemlju gde je sme{tena stra`a, vojnici koji nisu na stra`i, njih dvadesetak, bezbri`no spavaju, kao da se nalaze u mirovnoj misiji, a ne u ratu! Mo`da je to i dobro, lak{e }e podneti naredne dramati~ne sate i dane.

Sa komandirom stra`e idem u obilazak stra`ara na spoljnjem obezbe|enju. Pita me komandir: - Ho}emo li u napad na Lukavicu da izbavimo na{eg Predsjednika?

Tako se pri~a me|u vojnicima.

- Mladi}u, ne znam. Mislim da bi to bilo rizi~no i da bi Izetbegovi}a doveli u jo{ te`u situaciju. Nadam se da }e prevladati razum i da }e do}i do razmene predsednika Izetbegovi}a i generala Kukanjca, pod nadzorom UNPROFOR-a. Treba nam trezna glava.

U razgovoru sa vojnicima na stra`i vidim da su u potpunosti upoznati sa zarobljavanjem Vrhovnog komandanta. Ogor~eni su na

-59-

2. MAJ 1992.

UNPROFOR koji nije za{titio Izetbegovi}a i dopustio da ga ~etnici zarobe. Svaki od njih osam na stra`i pitao je - Za{to ne napadnemo kasarnu u Lukavici i izbavimo Izetbegovi}a iz ~etni~kih ruku?

- ^ime, kako, sa kojim snagama i sredstvima izvr{iti osloba|anje Izetbegovi}a, kada nemamo nijednog tenka, niti jednu haubicu 150mm? - postavljam kontrapitanje. Ne dobijam odgovor.

Nadam se povoljnom odvijanju situacije tokom sutra{njeg dana, uveravam vojnike, a i samog sebe.

Ujutru, 3. maja, kao {to sam to praktikovao prethodnih jutara, ugrabio sam da budem me|u prvima koji su obavili jutarnju toaletu. Vode nema u ~esmama, a jedno bure od stotinjak litara veoma se brzo isprazni, pa se ~lanovi [taba uzmuvaju po zgradi da do|u do vode.

Obilazim stra`u oko Predsedni{tva, kao i prethodnih jutara.

Uo~avam gu`vu kod parka \uro \akovi}, ako se sada jo{ uvek tako zove. Policija `u~no raspravlja sa novinarem i TV snimateljem: "O ~emu se radi?" - pitam policajca, - " Evo, oni ho}e da snime spaljene pinzgauere i tramvaje i na Skenderiji, a nama je nare|eno da nikome to ne dozvolimo!"

Ne znam ko je i {ta naredio, ali mi nema tu logike. Treba snimiti, treba pokazati svetu kako JNA ho}e da zauzme grad, da vr{i napad na glavni grad RBIH. To je pravi dokument o namerama Karad`i}a i SDS. O tome treba da se upozna svetska javnost. Posle izvesnog nadmudrivanja sa policajcima snimatelj BBC-a je zabele`io stravi~nu sliku. U vazduhu se osje}ao miris paljevine. Od dva pizgauera JNA koja su na desnoj obali Miljacke " spr`ena" od me{ovite protivoklopne grupe kojom je ju~e komandovao Talijan, ostali su samo kosturi, a oko i izme|u vozila spaljeni le{evi vojnika JNA, koji su, iska~u}i iz transportera, zasuti vatrom branilaca.

Preda mnom je jeziva slika. Prvi put u `ivotu do`ivljavam taj prizor. Na u`arenom asfaltu uo~avaju se ugljenisane lobanje, kosti,

-60-

2. MAJ 1992. ruke i noge, a mekanog dela tela nigde! Tu sliku vi|ao sam u mnogim filmovima, ali ova sada do`ivljena tera me na povra}anje.

Kao dokaz ovom prizoru, jedno za drugim na tramvajskim tra~nicama "stoje" skeleti tri tramvaja spaljena 2. maja.

Da li }e ova slika sa Skenderije 3. maja 1992. godine, emitirana putem BBC-a, probuditi savest svetskih lidera koji moraju da zaustave dalju eskalaciju agresije na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu? Sumnjam! Ali, ipak nadam se da }e dr`avnici zemalja koji su u prethodnih dvadesetak dana priznali Bosnu i Hercegovinu pokazati interes da se zaustavi krvoproli}e me|u slavenskim narodima. To im je obaveza i odgovornost.

Po{to sam sa~ekao da snimatelj BBC-a profesionalno zavr{i posao, kre}em put Ba{~ar{ije.

-61-

2. MAJ 1992.

HAMDIJA KRE[EVLJAKOVI] (1964.)

SJE]ANJE NA PRVI SUSRET S JOVANOM DIVJAKOM ILI O TRAMVAJSKIM UTEZIMA PO ULICAMA SARAJEVA NAKON 2. MAJA Eh evo ovako, kao {ega doga|aj iz rata: prvi dani rata, sve sjebano i razvaljeno, ne zna se ko pije, a ko pla}a, nit' se zna ko puca na Sarajevo nit' ko ga brani (ahhhaaaaaa).

Silazim od D`i|ikovca prema Predsjedni{tvu i ne{to me prenese (valjda krehnu neka granata u krugu od 200 metara) pa ne vidjoh da je onaj uteg koji dr`i tramvajske `ice pao u visinu glave (sve tramvajske `ice imale su nekakve utege koje su ih dr`ale zategnutim. Ja se ne razumijem u tehnologiju zatezanja, ali ako se `ica prekine, taj uteg sleti sa vrha stuba upravo do visine glave) i ja opalim }elenkom od taj uteg i dr`im se za glavu ali nastavljam put (a sve mi zvijezde pred o~ima, dr`im se za vu{ugla, dupe ga}e `va~e, puca na sve strane... jebe{ to malo glavom od uteg).

Kad, prolazi Divjak.

- Snajper, {ta je, jesi ranjen???

- Ma ni{ta, ni{ta, malo opalih glavom od stub rekoh...

- ^uvaj se mom~ino, re~e Jovo.

Et' tako sam prvi put vidio Jovana u`ivo.

-62-

2. MAJ 1992.

SAUDIN BE]IREVI] (1973) MALI MRAV ILI PREDSJEDNIK (IZ RATNOG DNEVNIKA) Nakon povratka sa obezbje|enja kasarne "Mar{al Tito", dobili smo tri dana odmora. Na `alost, nismo ih uspjeli iskoristiti, jer su nas stavili u stanje pripravnosti. Sen~i i ja smo de`urni 24h, tako da se izle`avamo i usput osmatramo {ta se de{ava u rejonu Vasinog Hana. Proteklu no} sam proveo budan. Misli koje su lutale po pro{losti, nisu mi dale mira. Kao da su mi ispred o~iju sjevale iskre od vatri, koje smo kao djeca lo`ili, do~ekuju}i Prvi maj. Sje}ao sam se turnira u malom nogometu, koje smo obavezno igrali 1. maja.

Kada bi se sre}a mogla mjeriti kila`om, mislim da bi se moja sre}a, koju sam kao dijete ispoljavao tokom ovih dana, mjerila tonama. Ovi dani su nekada bili rezervisani za sre}u, za razliku od ovog prvog maja kojeg sam ju~e proveo le`e}i u {umi, naslonjen na pu{ku, napravljenu od vodovodnih cijevi. Tu sam, da bih ~uvao stra`u, da ~etnici na u|u u grad. ^etnike, te bradate spodobe, partizani im o~ito nisu zabili glogov kolac u srce, tako da su se povampirili. Zbog toga, umjesto da pjevam pjesmice u ~ast partizanima, koji su trebali ~etnike zauvijek istrijebiti sa ovih prostora, ja pjevam neke nove pjesmice, koje zovemo patriotske. Po{to su partizani negdje dobro pogrije{ili, sada mi moramo da popravljamo njihove gre{ke. Danas nakon toliko godina ~etnici ponovo, kolju, siluju, plja~kaju... Kao da smo se vratili u neku ne tako davno pro{lost, kada su mi ~etnici zaklali dedu. Danas ~etnici po isto~noj Bosni progone djecu i unuke koji su uspjeli da pobjegnu ispod ~etni~ke kame u toku drugog svjetskog rata. Ko zna, da li su moji otac i mati uspjeli da se spase ili su kao i njihovi roditelji postali `rtve, koja }e dobiti svoje mjesto u nekoj knjizi `rtava, sa kratkim opisom smrti, kao {to je dedo dobio u Dedijerovoj.

Vrijeme odmi~e lagano, a ja gubim nadu, da }u vi{e ikada vidjeti

-63-

2. MAJ 1992. svoj rodni kraj i da }u osjetiti sre}u povodom prvog maja. ^etnici su ve} zavr{ili posao klanja i protjerivanja svega {to nije srpsko u Fo~i.

Ja sam jo{ uvijek u ovom gradu, ~iji stanovnici nikako da shvate, da nema vi{e povratka nazad, da je rat ve} odavno do{ao i do njihovih vrata. Na `alost, vrijeme prolazi, ali mnogi jo{ uvijek misle da }e nekako sve ovo da stane, da }e se na}i rje{enje te da }e se rat uspjeti izbje}i u Sarajevu. Karad`i} bi bio najsretniji, kada bi uspio da podjeli Sarajevo, tako da Hrvatima pripadne dio oko Stupa, Muslimanima dio starog grada a Srbima ostatak. Nakon ~ega bi lahko mogao da nas sve porobi i pobije. On je lud ~ovjek, ali na `alost, to ne vidi niko u svijetu, te nas guraju da i mi navu~emo lu|a~ku ko{ulju i sjednemo za isti sto da pregovaramo sa lu|akom.

Ja se pitam, gdje je svemu ovome kraj i da li ga uop{te ima?

Umoran sam, umoran od stra`e, od ki{nih hladnih dana, koji su me izludili u toku aprila. Maloprije me Sen~i smjenio, tako da }u sada malo zaspati, nemam snage vi{e da gledam na o~i. Sre}a pa nam je neki ~ovjek dao podrum napu{tene ku}e, tako da u njemu boravimo, kada smo de`urni.

- Probudi se brzo!!

Otvorio sam o~i i ugledao Sen~ija, koji je imao prepla{eni pogled dok me gledao.

- [ta je sada?

- ^etnici su napali na grad, sve gori!

- Gdje su napali?

- Gdje nisu, sve gori, sve }e nas pobiti!

Ustao sam i iza{ao iz podruma ku}e u kojoj sam do tada spavao.

Pogledao sam prema gradu, odakle se uzdizao dim. Sen~i je stajao pored mene, vidno upla{en je rekao - Gotovi smo, zapalili su nam i Po{tu, sada }e nas sve pobiti!

- Sen~i, de prestani! I do sada su palili, pa nas nisu pobili, granatama mogu zapaliti cijeli grad, ali nama ne mogu ni{ta.

- Ovo nisu granate, ovo su oni u{li u grad!

-64-

2. MAJ 1992.

U{utio sam se, gledao sam u dim koji se izdizao iznad grada, a u u{ima mi je odzvanjala Sen~ijeva izjava, da su ~etnici u{li u grad.

Osjetio sam strah i mu~ninu u `elucu. Noge su mi otkazale poslu{nost, tako da sam sjeo na betonski zid koji se nalazio ispred mene. Nekako sam uspio smo}i snage, da ka`em; - Sen~i, ne seri! Nisu u{li u grad, ovo su granatama zapalili!

Poku{ao sam da sebi ulijem neku nadu, mada se ona topila, sa svakim pucnjem, koji je dolazio do nas. Po pucnjavi, moglo se vrlo lahko zaklju~iti da se u gradu vode uli~ne borbe. Stiskao sam pu{ku, od vodovodnih cijevi, ~vrsto rukama. Pogledao sam u nju, a potom u visoki crni dim, koji se nadvio iznad grada. Osje}aji tuge i nemo}i, bili su pomje{ani u mojoj glavi. @elio sam krenuti prema gradu, ali nisam imao hrabrosti za to. Krenuti je lahko, ali kako sti}i do cilja, koji je danas po~eo da mijenja svoj oblik i svoj polo`aj.

Sen~i je poku{avao da savije cigaretu, ali mu to nije polazilo za rukom, ruke su mu podrhtavale. Crni gusti dim, dizao se i iz pravca Skenderije, pojma nemamo {ta se de{ava. Avion je nadletio Sarajevo. Iznenada se pojavio, poku{ao sam da se bacim iza zida, ali nisam uspio, jednostavno je bio puno br`i od mene, tako da sam uspio jedino da se prepadnem. Sjedim sam, i gledam kao na nekom TV ekranu, bitku za ovaj grad. Sen~i je odjurio, do obli`njih ku}a, da ~uje vijesti i da nazove ku}u, da vidi da {ta se de{ava u gradu. Ve} je pro{lo par sati, a od Sen~ija ni traga ni glasa, izgleda da je oti{ao do ku}e. Da mi je samo doznati, {ta se de{ava, puno bi mi lak{e bilo.

Mi smo ovdje na Vasinom Hanu, kao na nekoj drugoj planeti. Dok do|e vijest do nas, ve} je zastarjela, i nema nikakvu posebnu vrijednost. Nadam se da }e Sen~i uspjeti da ne{to vi{e sazna.

Kada sam skoro izgubio nadu, da }e se vratiti, Sen~i se pojavio, sa malo hrane koju je donio sa sobom. Izgledao je prepla{eniji nego kada je oti{ao. U dahu je izbiflao {ta je sve ~uo i vidio dok je bio odsutan: - Na TV prenose direktno sve {to se de{ava u gradu. ^etnici su

-65-

2. MAJ 1992. napali sa Grbavice, ho}e da se spoje sa ~etnicima u kasarnama i da presjeku grad. Na Skenderiji gore tramvaji i vozila JNA. Kod nas u ulici op{ti haos, ljudi pla~u pored televizora. Svi su u strahu, da bi grad mogao danas da padne. Niti jedan telefon u ulici ne radi, sve veze su pukle. Jedina pozitivna stvar je {to danas niko ne puca po na{oj ulici...

Sen~i kao da je pretpla}en da danas donosi samo crne vijesti, niti jednu pozitivnu nije danas rekao. Sarajevo gori, vidim to i svojim o~ima, tako da mi ne trebaju njegove `alopoljke, potrebno mi je ne{to ~emu }u uspjeti u ovom jadu da se nasmijem. Kada je do{la smjena, potvrdili su ono {to mi je Sen~i ispri~ao. Brzo sam uzeo svoj ruksak, i odjurio ku}i. Kada sam do{ao u ulicu, zatekao sam par osoba na ulici, kako sjede ispred podruma, istog momenta sam ih upitao: - Ima li kakvih novih vijesti?

- ^etnici su zarobili Aliju!

- Zna~i da su ~etnici u{li u grad!

- Nisu u{li, zarobili su Aliju na aerodromu, kada se vra}ao sa pregovora!

Jedan od kom{ija mi je dao video kasete na koje je sve snimio.

Sjedio sam satima i nijemo gledao {ta se sve de{avalo danas u gradu. Bilo mi je `ao da trepnem o~ima, da ne bih propustio koji detalj. Kada je Murat [abanovi} htio da digne branu u Vi{egradu, nije bila ni blizu ovakva frka, kakva je danas bila u Sarajevu. Svi su se uklju~ivali i sve je i{lo u`ivo u program. Tijelo mi treperi, od neke nervoze. @elio bih pomo}i, ali ja sam toliko neva`na li~nost u svemu ovome. Sada }e nas ~etnici sa ovim ucijeniti, sigurno }emo im morati napraviti veliki ustupak, jer je Alija u njihovim rukama. Ovo je posljednja stvar, koja nam je trebala, kona~no smo uspjeli stegnuti obru~ oko ''Malog mrava'' i njegovih vojnika u kasarni na Bistriku, bilo je pitanje sata, kada bi morali da se predaju. @ao mi je,

-66-

2. MAJ 1992. jer mi je ovih dana bila `elja, da vidim ''malog mrava'' kako igra kada bude uhap{en. Sa Alijom u rukama, sigurno }e uspjeti da se izvu~e. ^ime li je zaslu`io ovakvu sre}u, da mi je samo znati? Mo`da to i nije sre}a, nego na{a naivnost. Nevjerovatan zavr{etak pri~e, morat }emo mjenjati predsjednika dr`ave, za ''Malog mrava''. Izbor je vrlo ru`an, Predsjednik ili "Mali mrav", {teta, velika {teta. Jo{ }e prote}i vode ispod mostova na Miljacki, prije nego {to ovaj narod do|e pameti. Najbitnije od svega je to, da ~etnici danas, nisu uspjeli da zauzmu grad. Svaka ~ast momcima, koji su danas dr`ali pu{ku u rukama, na linijama odbrane. Ko zna koliko ih je danas polo`ilo svoje `ivote, ko zna koliko ih je ranjeno... Ja samo znam, da osje}am tugu, jer sam danas bio tako blizu, a tako daleko od svega {to se de{avalo u gradu. Mo`da, jednog dana i ja budem imao ~ast, da budem dio tima, koji }e da brani ovaj grad na pravom mjestu i u pravom trenutku, a ne da budem samo nijemi posmatra~. ^injenica da ~etnici danas nisu u{li u Sarajevo, donijela mi je vi{e sre}e nego svi prvi majevi do sada. Dok mi se o~i sklapaju od umora, ispred o~iju mi vihore bijele zastave, na kojima se presijavaju zlatni ljiljani. Ako se ovaj rat jednog dana zavr{i, siguran sam da }e moj svaki sljede}i Prvi maj, biti drugog maja.

-67-

2. MAJ 1992.

ENVER TRNKA - TRUBA (1932.-2002.)

MOJ RATNI DNEVNIK 2. maj. 1992.

Dana{nji dan }e se upisati masnim slovima u stradanju i istoriji Sarajeva. U Vogo{}i te{ke borbe. Stradalo muslimansko selo Svrake, gdje su se desili te{ki zlo~ini, pravi masakr od ubijanja, paljenja i odvo|enja nedu`nog stanovni{tva u zloglasni logor - kafanu ''Kod Sonje''.

Muhamed Hasovi} se zatekao na Medojevi}ima. Sav taj belaj ga je zatekao sa nekim Hilmom u Vogo{}i, gdje je proveo burnu i opasnu no}. I za veliko ~udo i sre}u da je autom pro{ao kroz Vogo{}u, tako da su se ljudi na Kobiljoj Glavi ~udom ~udili kako je pro{ao.

Drama na sarajevskom aerodromu. Poku{aj pu~a i zarobljavanje Predsjednika Izetbegovi}a. Dobro smi{ljena akcija od strane JNA, odnosno Srba, da se izvr{i pu~ i da Fikret Abdi} preuzme vlast, koji se ve} nalazio u TV studiju. Nastaje prava drama gdje Ejup Gani} pregovara i o~ajni~ki se bori da se to sprije~i i da se Alija kutari{e.

Za to vrijeme na{i opkoljavaju komandu grada, sa generalom Kukanjcem koji se u njoj nalazi. Napravljen je dogovor da se Alija prebaci u Komandu i da zajedno iza|u Kukanjac u Lukavici, a Alija u Skup{tini. Kolona kre}e preko Skenderije. Na{i borci kre}u u akciju i nastaje pravi mete`. To sve ide u`ivo na TV-u. Prava drama: smjenjuju se Gani}, MacKenzie, Kukanjac. Juka Prazina, ]elo i drugi prave dar-mar. Odvajaju transporter sa Predsjednikom u Skup{tini. ^uveni Dedo pravi ~uda sa svojom napravom za lansiranje raketa tako zvani ''sulunar''. Pali tramvaje i transportere po Skenderiji. Do{lo je do pucnjave u kolonu koja je prekinuta te je zarobljeno dosta vojske, i {to je jo{ va`nije - puno va`ne vojne doku-

-68-

2. MAJ 1992. mentacije. Ovo je samo opis u kratkim crtama, jer se o ovom doga|aju mo`e napisati ~itava knjiga. Uglavnom, zadatak je izvr{en.

Zarobljeni vojnici vra}eni, a bilo je i dosta mrtvih na kamionima u tom okr{aju, dok kod na{ih nije bilo ve}ih gubitaka.

Tu no} zapaljena je i Glavna po{ta na Obali. Ka`u da su to uradili vojnici JNA i to Ni{ki specijalci. Upali su unutra sa kantama benzina i eksplozivom tako da je to sve za~as nestalo i od tog datuma prestalo je ''halo'' za grad Sarajevo.

Od danas smo postali pravi stanovnici podruma i da ga ukratko opi{em: sastoji se od dvije prostorije - gara`e i skladi{ta ogrijeva.

Unutra se nalazi jo{ dosta materijala. U jednom kraju je slo`eno cementa i kre~a u vre}ama. Na sredini razni gra|evinski materijal.

U jednom }o{ku napravljen ove}i krevet od blokova siporexa (pjenobeton) i dasaka gdje le`i Ismetova obitelj; Ismet, Ziba i Zijada. Preko dana to mjesto slu`i za obavljanje vakat namaza koje obi~no koriste `ene: [ahinaginca, Fazila, Ziba, Fata, Zekija i drugi. Izme|u toga je bio }umur. U lijevom uglu je le`ao D`emo Beglerovi} sa Munirom, dok je kasnije to mjesto koristio Nini kao ranjenik. Donji lijevi ugao je zauzimao na{ ulo`ak od kau~a. Preko dana je svima slu`io. Te{ko je bilo na njemu dobiti mjesto, dok se preko no}i tu smjestila na{a obitelj i {to bih ja sebi poturao - siceve automobila.

Edin je, kasnije, isto kao ranjenik imao prioritet da spava na nekom poljskom krevetu, a kad je prizdravio to je koristila Sa|a. To je bilo kao u normalnim uslovima, jer kad zagusti onda se tu smjestimo i Hiba i Nermina i Lana. Jeste da je jedno preko drugog... Iznad na{ih glava le`ala je D`enita - sastavila le`aj od dvije fotelje. Na jednoj duga~koj klupi le`ala je Bisera sa Arinom koja bi se ~esto nalazila na podu ili u raznim pozama. ^esto sam imao potrebu da izlazim vani po nekoliko puta radi fiziolo{kih potreba, {to sam vrlo te{ko uspijevao pipaju}i kroz mrak, a napolju jo{ gore da me {ta ne pogodi. Cijelu no} bi ne{to sijevalo i pucalo na sve strane. Takva atmos-

-69-

2. MAJ 1992. fera je trajala neprekidna ~etiri mjeseca. Preko dana sam obi~no koristio vrijeme za spas i mir. U ku}u bi se ulazilo u nekim pauzama. ^ak sam nekad puze}i dolazio do Fide da bih ga nahranio ili uveo u {upu kad je gusto. Bio je svjestan svih doga|anja i ~ak bi nam svojim ski~anjem najavljivao da slijedi opasnost. Povremeni stanovnici su nam bili: Alija, Fata, Du{anka i Biserina sestra sa dvoje djece i mu`em i ko bi se u nevolji zatekao. Jedva smo ~ekali u neko doba no}i ho}e li biti mjesta da se zaspe. Od eksplozija granata sve se treslo, a geleri bi naknadno sipali i ~uli se obi~no po krovovima. Sa nestrpljenjem smo o~ekivali {ta }e nam prenijeti na{i stra`ari - borci koji bi se nalazili po rovovima oko na{ih ku}a, gdje su pale granate i ~ija je ku}a pogo|ena, jer svako strepi za svoju.

Poslije je sedam granata palo neposredno u na{e dvori{te, napraviv{i veliku {tetu. Tako sam ~esto morao uz velike napore da mijenjam crijepove i zakivam prozore. Hranimo se tako da ne{to pojedemo na brzinu iz ruke. U podrumu smo nekad gledali TV, ali to je sve rje|e, jer je struje sve manje. Poku{avao sam prikazivanje slajdova, ali to nikoga nije interesovalo. Kasnije smo koristili neke akumulatore da bi ~uli najosnovnije vijesti {ta se doga|a. Objavljivali su se razni komentari o politici, ratu, da bi se ~ovjeku od toga smu~ilo.

-70-

2. MAJ 1992.

AMINA [ILJAK - JESENKOVI] (1965.)

DRUGI MAJ Prolog Svi ka`u da sam rat provela u Sarajevu.

Prona{la sam odluku o radnoj obavezi, za svaku godinu rata.

Moj sin je ro|en u Sarajevu, maja '93.

U nekim sarajevskim novinama su izlazili neki moji ~lanci.

U nekim zbornicima su bili neki moji radovi sa nau~nih skupova odr`anih u opkoljenom Sarajevu.

Bi}e da sam rat, ipak, provela u Sarajevu.

Meni je rat jedno golemo klupko, upletenih i is~voranih, spetljanih trenutaka...

Je li trajao dan ili dio dana? Dan koji je trajao vi{e od hiljadu i tristo puta po dvadeset~etiri sata.

Kur'ansko kazivanje o spava~ima u pe}ini mi je sve jasnije.

Oni su spavali. I za to ne znaju da li je njihov san trajao dan ili dio dana.

Njihov san je trajao stolje}ima. Na{ rat je trajao neke ~etiri godine, ako ra~unam vrijeme do reintegracije Grbavice. Meni se tada ~inilo da sam budna, da me samo ponekad ophrva san, ali danas vi{e ni u {ta nisam sigurna. Ni da li je bio rat, ni da li je taj rat gotov, ni da li sam ja taj rat provela u opkoljenom Sarajevu, ni da li pamtim neka tu|a sje}anja, ni da li sam samo gledala neki film koji sam intenzivno do`ivjela... Ne znam jesu li ljudi koje sam sretala u ratu bili stvarni ljudi koje sam poznavala, jesu li moji poginuli prijatelji bili stvarni ljudi s kojim sam se dru`ila, ili junaci filmova i romana koje sam ~itala. Nisam sigurna je li ohrabruju}e poruke na formularima Crvenog krsta jednom logora{u u srpskim logorima pisala epizodna filmska ili junakinja romana s kojom sam se sa`ivjela, ili sam to ipak bila ja.

-71-

2. MAJ 1992.

Poku{avam dozvati sje}anje na drugi maj devedeset i druge, uvu}i se u sje}anje svoje majke, sestre i svoje, prenijeti to sje}anje u tekst. Ho}e li biti suvislosti? Koliko tok misli i sam ratni dan mo`e biti suvislim. Ho}e li to biti ~injenice ili fikcija? Ne znam, mo`da sam ipak sve ovo ~itala, slu{ala od onih koji su u izbjegli{tvu bri`no pratili {ta se u Bosni zbiva tog drugog maja, gledala u nekom filmu... A mo`da i nije fikcija.

Pri~a prva Kahve ima u ku}i. I ulja. A djeca - upalila se u ku}i. Lijep dan danas.

Amra i Safvet nek idu kupit marmelade. ^ula Amra da imaju kante od deset kila u Cenexu. Jednu ona, jednu Safvet. Adnan }e ostat samnom i s djecom. Nek dahnu djeca malo u avliji, da im mati ne zna. Nek ne vri{ti za njima. Opet, kad Adnan nije tu, Bakir samo zapoma`e: "\e je moj babo?" ^uje li avlijska vrata, leti, vi~e: "[krip avlije, eto babe." Uskisli, brate. I Lamiji du{a zanovijetat, ni{ta, kad im mati ode, ja }u im ispe} kahvu, pa nek se djeca zabave. I pustit ih u avliju. Amina, ona }e bezbeli sa Tarikom u [tab. Ostarila, al nikad pameti. Ona misli da je lik iz romana, ma sve je to Safvetovo maslo... Punio je knjigama ko prepariranu pticu, nikad nije iza{la ni da se igra u avliji. Kad nisu knjige, jesu bili muzeji, kad nisu muzeji, jest kino il pozori{te. [to be{ika zaljulja, to motika zakopa. Ako je ovaj rat pameti ne nau~i. Daj Bo`e. Dvadeset {esta joj, a svijet joj me|u koricama knjiga. Tarik, i on malo na svoju ruku. Umjetnik.

Na{la slika priliku. Kad je ovo po~elo, reko{e da sad nije vrijeme za umjetnost, prijavili se u [tab. Ostavili ih oboje u nekom kriznom {tabu, ratnom predsjedni{tvu, {ta li... @ensko bi mo`da moglo u kakav sanitet, al ona kad vidi `ulj, a ne posjekotinu, onesvijesti se.

On oti{ao jednom na stra`u, i po~eo se gu{it. Proljetne alergije. Kad popije tabletu, zaspi, i ni{ta od stra`e, kad ne popije, gu{i se, hropti, ka{lje, i opet ni{ta od stra`e... Valter i Valterovca. Ona, da jezikom mo`e pucat, do sad bi otrjerala one s brda... Koga s brda, rastjerala bi i nas... Nije to, k}eri moja, tako jednostavno... Kontinuitet dr`ave,

-72-

2. MAJ 1992. ljudska prava, stolje}a vi{ekulturalnosti, ba{tina, pravda, intervencija... Sve je to Safvetovo maslo. Napunio je knjigama, nikad joj nije rekao ni kako mu je otac, a njen djed svirepo ubijen na Drinskom mostu. Da ne stvara mr`nju. Svijet ne}e dopustiti da se ~ine zlo~ini!

Svijet ne}e dopustiti uni{tavanje materijalne ba{tine! Samo treba probiti medijsku blokadu! Vjeruje da se i Stranka bori za op}e ciljeve... I da su na drugoj strani neke minorne, zalu|ene grupice, kojim lijepo treba re}i da je ova Bosna stvorena za su`ivot... Pa da se u julu mo`e na Jadran. Velim da Amra, Amina i djeca idemo negdje, dok se ovo ne smiri. Odvest }u ih, svejedno, na more ili u Makedoniju, zvali neki Adnanovi prijatelji... Minka ne da progovorit, hajd' dobro {to ona ne}e, eto joj tamo nek' bude mlada partizanka, nek' bude junak nekog svog romana... Jok, ne da ni nama. Ka`e da je to izdaja, jer ako civili napuste grad, onda }e cijeli grad postati ratno podru~je, borbena linija. Safvet joj u svemu daje podr{ku, a ubijedila je i Amru. ^udi me da je Amra nasjela na njenu pri~u. Ma bezbeli, ne}e bez Adnana. Ona je realna, ona `ivi. Ona se igrala po mahali, hodala razbijenih koljena, nosala kop~e na glavi... Kad je bio vakat za {minku, {minkala se, kad se i{lo na Klupu, i{la na Klupu, na koncerte... Sve u svoj vakat. Amina - uvijek mimo svijet ~udila se {to drugi ne prihvataju njen svijet, a da nikad nije poku{ala `ivjeti stvarnost. Ma nije lahko kad ti ono {to si okotila ka`e da }e te smatrat izdajnikom ako ode{. "Prepustiti pola milenija sedimentirane urbane kulture, da se pretvori u ruine." I ne pri~a normalno.

Odo{e, pa da poradim. Djeci sam ispekla kahvu, nek okokaju. Nek razbiju dert. [ta fali, nek' im je pet-{est godina. Minka zove, pita jesu do{li babo i Amra. Ona bi da svi mi budemo dekor, a da se samo ona kre}e... Neka je u [tabu, nisam rahat kad je u ku}i. Iza|e Safvet da ne{to po ba{~i ~eprka, zove ga: "Babo ulazi u ku}u!".

Onda on provali da ovo "na{i ispaljuju". Odakle, ~ovje~e. Iz ~eg?

Stvara nervozu. I sad bi da su se ve} vratili. Nije film. Jako su oti{li.

Kad }e se prije vratit, to je negdje kod Velepekare. Rekla sam im da uzmu od jagoda, ustvari, nek uzmu d`em, bude divan, cijeli komadi

-73-

2. MAJ 1992. vo}a. Sad }e pres-konferencija. Eno Minke.

Vakat klanjat.

Opet Minka. Javlja da se vratila u [tab. I ona k'o Bakir. \e je moj babo. Ka`e, vra}ala se Obalom, kad je bila kod Tanjuga, vidjela padaju granate po Po{ti. Lama i Bakir, vakat im ru~at, sad }u ih ja s avlije. Adnan i ja }emo s djecom, a Amra i Safvet nek jedu kad do|u.

Valter i Valterovca }e jest u [tabu, ponijela je. ^uj, ga|aju Po{tu! U gradu ba{ gruha. Vidi se dim, ne znam je li Hotel Beograd, Zema...

Da nije Po{ta? Ne smijem izi} na sprat, djeca }e zamnom. Adnan u~i. Ba{ gruha. Odoh podgrijat. Mo`da sad izbiju Amra i Safvet. Opet telefon. Amra, ishavije{}ena. Haj kad je Minka ishavije{}ena, vazda je takva, al Amra. Bogami, ne{to je ozbiljno. U skloni{tu su, u Robnoj. Ka`e zapalio se tramvaj. Jel' zastoj? Ma kakav zastoj, zapalio se na{ tramvaj. Frka je, puca se po ulici. Neki ih momci potjerali u Robnu. U skloni{te. Istjerali ih iz tramvaja, budale mislile sad }e tramvaj krenut. E moj Safvete, nikad ti svog tramvaja ne{' imat. Nek' se javila. Ka`e, mama, ne brini, i pazi na djecu. Jok, eto, i Adnan i ja mahniti, sad }emo mi njih u ~ar{iju. Ne upitah je uze{e li d`em. Ima jo{ jedna kanta u {pajzu. Jest da djeca ne vole mije{anu mermeladu, al'... Pustit }emo im one Nind`e Kornja~e, nema Minke.

Djeca se zabave, a ona ka`e kako takvi crtani izazivaju agresivnost.

Hajd ih ti Amina smiri s Grimovim bajkama, il im na|i Diznijeve crtane! Ne mo`e{ kupit jaja, mesa, po mermeladu ti otac i sestra odo{e tamo, ne znam ni gdje je to... Uh, Bo`e, sad bi to dijete na ovom vaktu svima dr`alo predavanja o tome kako u svakoj situaciji treba paziti na izgradnju estetskih kriterija kod djece... Amina, ra|aj pa izgra|uj... Tobe ja Rabbi, {ta rekoh, nek su Amrini `ivi i zdravi, al jo{ mi ne bi trebalo da i ona rodi. Rat na stranu, ko bi s njom nakom, pa jo{ trudnom dever'o. Ne znam samo kako se Tarik s njom nosi. Umjetnik, zar, pa njima odgovara {ta je mimo svijet.

Tobe ja Rabbi.

Ho}e li u ovom gradu ostat kamen na kamenu? Ba{ puca. A nama Minka ne dade oti}', ka`e, ako odu civili grad }e postati zona ratnih djejstava. Kakva je ovo zona, moja Amina? Opet telefon. Amina

-74-

2. MAJ 1992. provjerava radi li telefon. Mnogi telefoni u gradu su prestali radit.

Ka`e, i kod njih samo dva broja rade. Dobro, Minka, radi, evo ~uje{.

Znam da nije zvala zbog telefona, nisu do{li, javili su se, iz atomskog skloni{ta u Robnoj. Da, ne la`em, gore u Robnoj je radio telefon, neki radnik im dao da telefoniraju. Nemam broja, ne znam radi li sad. Djeca su ovdje, -i{aretim - sti{aj te Nind`e, Adnane, ne mogu predavanja, - Adnan im ~ita bajke. Mirni su. Ne brini. Ka`e, zvala svekrvu, njen broj po~inje sa 517, njihova centrala oti{la. Brine se, da se svekrva ne brine za njih. Bo`e pameti. Ni jadnoj Nuri nije lahko. Stariji joj sin u Rogatici, tamo imaju porodi~nu ku}u, a ni sin joj ni snaha ovdje nemaju posla... Nije bilo lahko za pos'o sarajevskoj djeci. Ne znaju {ta je s njim, ~ulo se da je zarobljen... @iv ikad, mrtav nikad. Amina mi daje upute, da se pitam jel' ona mene rodila il' ja nju. Valterovici ne fali savjeta, samo joj se pobrkala i na~itana psihologija, i pedagogija, i filozofija, i knji`evnost, i jo{ patriotizam i iman pod upalom, pa ti vidi... Da mi je neko rek'o da }u rodit Kardelja... Nisam je tulehala kad je bio vakat. Ba{ sastavi. Jel' to negdje blizu?-pitam. - Ma eto, puca se svugdje po gradu. Neko se u [tabu dere: "^vako, ostavi vi{e taj telefon, silazi u podrum, u gara`u, ne}u te ja u dijelovima nosit! Puca se tu, u Domu Armije!" Bezbeli misli da ne ~ujem viku sa strane. Ka`e, mama, izvini, `urim, hitan sastanak [taba, ja bila zaboravila. Prekinu. Moja Amina, ako sam u pojati bila, nisam slamu grizla. Valjda }e joj {ta bit u pamet.

Pri~a druga Zagu{ljivo u ovom podrumu. Gu`va. Ovaj do mene se nije kup'o od pro{le hefte.

- Babo, haj ti sjedi na ovu stranu, da se ja naslonim na zid.

- [ta misli{ jel' stalo, da idemo ku}i preko mahala?

- Ko }e te pustit, babo? I kako }e{ do} do mahala? Roka se po gradu.

- A djeca?

-75-

2. MAJ 1992.

- Mama i Adnan su s njima.

- Ho}e li ih Safa znat ubijedit da lijepo jedu. I supu, i glavno jelo, desert.

- Rat je babo.

- Hvala Bogu, jo{ ima zaliha, brzo }e ovo zlo stat... Djeca trebaju sve dobit. Nana ko nana, ona im popusti.

- Pusti, babo, i Adnan je tamo.

- Adnan i nana, jedna {kola. Demokratija i anarhija se ne mogu podvesti pod isto.

- Babo, kloni se i Adnana i nane.

- @ao mi {to ne na|osmo onaj d`em od jagoda. D`aba klapnuli.

- Dobro da nismo glavom platili. Kad smo skretali u Radi}evu, vidim, onaj na{ tramvaj ba{ gori. A tenk ide sa Skenderije.

- Kakav tenk? Nisam vidio nikakav tenk.

- JNA. ^etni~ki.

- To se JNA povla~i.

- Ako se povla~i, {ta }e onda prema ~ar{iji?

- Mo`da su na{i branitelji.

- Ja{ta, branitelji, otkud im tenk? Nemaju ni pu{aka, ni metaka, a ti bi branitelje direkt na tenk.

- Imaju moral. I partizani su krenuli goloruki, i odbranili zemlju od vi{estrukog neprijatelja. Uostalom, i nije bio tenk, nego transporter.

- Ostavi tu pri~u o golorukim borcima za ~as historije na Vracama.

Kad se rat zavr{i. Veli{, ti ni{ta nisi vidio! Jo{ po~eo dr`at predavanje onom momku.

- Kako ga ne}u upozorit, kad psuje. Neuzubillah.

- Babo, mo`e{ li prihvatit da nisi u {koli? I nije ~itav grad sastavljen od tvojih u~enika!

- Pedagog uvijek i svugdje mora bit pedagog. Mo`da ga je moje upozorenje...

- [ta ga je? Pusti, bolan, ~ovjek gleda kako ~etnici idu na nas, tjera te iz tramvaja, tjera te da po`uri{ prema skloni{tu, da ti spasi glavu, a ti, hem razvuk'o k'o u {etnji, hem mu jo{ dr`i{ pedago{ku....

- Odoh ja izvirit da vidim jel' stalo.

-76-

2. MAJ 1992.

- Nije ki{a ni grad, da stane. Sjedi, dok nam branitelji ne ka`u da mo`emo i}.

Babo ide prema izlazu. Ovaj do babe ba{ tukne. Valjda sintetika na njemu, upario se. Preko puta trudnica. Histeri~na. Pla~e. Preglasno pri~a, tra`i publiku. Ultrazvuk ka`e da je dje~ak. Jadranka je pregledala. Kupila sve plavo, ali sad ovakva ne mo`e i}i na slobodnu teritoriju. Da se porodi. [ta }e ako ne bude dje~ije hrane u apotekama. Ima divne {lingane benkice, kapice. Faza pla~a. Brine za Sanjina. Valjda mu`. Na radnoj obavezi. A lijepo mu je govorila da sve ovo treba napustit, oti}i iz ovog grotla. Uostalom, {ta je trebalo da se odvajamo od Jugoslavije. Ljuti se na nacionalne stranke.

Hvata me za ruku, pri~a o jutarnjim mu~ninama. Do{la je do stolice.

Boji se hemeroida poslije poroda. I {ta ako joj se pojave strije. I ne mo`e i}i na vje`be disanja. Sanjin nema dovoljno goriva. I boji se da mu ne mobili{u auto. Ovaj prokleti mjesec nije i{la kozmeti~arki.

Ko`a se mijenja u trudno}i. [utim. Samo ona ima problema, samo njoj puca... Ma puca meni za njom... Ne mogu se raspravljat. Ovdje bi ba{ dobro do{la Minka. Momak desno {tikla cigaru za cigarom.

Malo zagu{ljivo, pa jo{ treba zakadit. Ne bunim se, jer nervira trudnicu. Student iz Fo~e. Babo ga pita za prezime. Komentari{e da su u njegovom selu bili "na{i ~ifluci". Nije on sa sela. Ro|en u Fo~i.

Njegovi do{li u Fo~u. Otac mu bio ~uvar u zatvoru. Ne zna {ta je s njim. I sestra... Njemu je dvadeset, a ima pogled starca. Pun brige.

Mati je umrla. Od raka. Hvala Bogu - dodaje. Babo spominje ugledne fo~anske porodice. Ve} od pro{log rata su mahom napustili grad, i umetali se nekada{njim namom. Po Beogradu, Sarajevu, po svijetu... Na pozicijama, uspje{ni... Momak ga prekida, ka`e, ta~no da u Fo~i gotovo da vi{e nema ovih namli Fo~ana. U stvari, sad ih sigurno nema. I nema, ~uje, vi{e ni potomaka onih koji su sa zave`ljajima oti{li iz muslimanskih sela. [to nije pobjeglo, porobljeno il' pobijeno. Samo da mu sestra nije `iva. Mladi} moli Boga da mu sestra nije pre`ivjela! Ima osamnaest godina. U pola glasa govore kako siluju djevojke, djevoj~ice, `ene po Isto~noj Bosni. Prijavio se u TO, ~eka da dobije pu{ku. Babi pri~a o stradanji-

-77-

2. MAJ 1992. ma u Drugom svjetskom ratu. On pamti po pri~ama, babo je {utio da u nama ne bi stvorio mr`nju. Mladi}eva pri~a nervira trudnicu. Do njeg ~ovjek, mo`da nekad radnik u Robnoj, Zlataru, Klju~u...

Srednjih godina, frizura iz {ezdesetih, {op na {esticu. I pri~a. I vicevi. I odje}a. Sve iz vremena kad je bio momak i i{ao na igranke. Jo{ jedan dedo, i nana, prislonila se uz njeg. Gura mu svoj mantil za le|a. Da ga ne `ulja. A i njoj hladno. Doneso{e nam neke sendvi~e.

Nana pojede pola, a pola primetnu dedi. Neka, s'jedi, tebi vi{e treba. Lahko je za mene. [ute. Valjda su sve svoje pri~e ve} ispri~ali. Pogledam, nana mi~e usnama, mo`da ne{to u~i. Dedo prikunja, pa gleda i {uti. I opet prikunja. Trudnica opet histeri{e.

Ka`u uhap{en Alija. Predsjednik Predsjedni{tva me|unarodno priznate, neovisne Republike Bosne i Hercegovine. Koju brane momci u tenama. Me|unarodna zajednica - ni habera. Naslanjam se na babu, i spavam. Da mi se probudit poslije rata. Da mi je makar do~ekat jutro, da odem ku}i i vidim djecu, Adnana, mamu, Aminu. Da mi je makar prespavat ovu trudnicu. Da mi je prespavat ovu patnju dvadesetgodi{njeg studenta Ma{instva, Fo~aka. I njegovu brigu za sestrom. I ocem. I svo njegovo pam}enje, sve pri~e o Drini punoj krvi.

Pri~a tre}a Narand`asti telefon. Iskrin.

- Jest, pogodili su po{tu, vidjela sam kad sam se vra}ala s Presice.

Ne znam, onda sam pretr~ala na Titovu, kroz prolaz. Rokalo se i po Olomanci.

- Kojeg bolan TANJUGA? Od kog si ~uo? Ne vidim s prozora, ne vidi se odavde. Ima Ado jedan RB, pa ja da ga sastavi.

- Tramvaj se zapalio?! Nemoj zezat! Odoh zvat ku}u, da vidim jesu mi do{li babo i sestra. Oti{li tra`it d`em u Cenexu...."

- Amina, moramo si} u podrum. Nije zeza.

- Pusti, samo jo{ da mamu nazovem.

- Halo, mama, ga|ali po{tu, kod nas samo dvije linije rade, pa da

-78-

2. MAJ 1992. vidim radi li ku}i telefon. Ma ~uj, ma puca. Ma tu, sporadi~no. Ne la`em, nije kod nas. Znam da nisi mahnita. Gdje? U Robnoj? Ima{ li broj telefona? Jesi sigurna?

Hamid se iz hodnika dere: "^vako, ostavi vi{e taj telefon, silazi u podrum, u gara`u, ne}u te ja u dijelovima nosit! Puca se tu, u Domu Armije!"

Spu{tam slu{alicu, jest nervozan ~ovjek, {ta mu bi, nosi me u podrum. Hej, spu{taj, mogu sama. U gara`i-podrumu, vidim, ba{ frka. Ne znam na koju scenu iz filma me podsje}a, ma neke akcije...

Ka`e, sad Asaf pogin'o. Dovedo{e regrute JNA. I jednog Belog orla.

Sarajevsko dijete, s Alipa{inog, Mojmila, odakle li, nije mi jasno {ta }e u Orlovima. Jedan momak ranjen. Regrut. Pita me neko od na{ih mogu li mu ja {ta. Mogu se jedino obanda~it. Do|e neka doktorica, ili je bila sestra. Previ ogrebotinu. Na{lo ga u petu. Ni{ta stra{no.

Nema devetnaest, nikako. Jedan teritorijalac mi ka`e, izaberite kojeg, pa tra`ite da zamijenite za Tarikovog brata. Veli: Jarane, jedino privatna razmjena. Tarik u`asnut prijedlogom. Mi se borimo za sistem, za ure|enu dr`avu, i u ratu mora postojati disciplina.

Uprotivnom ova borba nema svrhe. Nije ovo privatni rat, nit smije bit privatnih razmjena. Teritorijalac odmahnu rukom. Krenu prema izlazu. Vrati se, baci mi cigare. I Mond. Tetka javio Amid`i: Uhapsili Aliju na Aerodromu. Srbi samo izazivaju Me|unarodnu zajednicu protiv sebe. Pa zaboga, zbog njihovog Kosovskog mita treba stradati jo{ koliko hiljada civila. Me|unarodna zajednica, NATO; UN, svi }e se sad di} protiv njih. Samo treba probiti medijsku blokadu, oni samo moraju doznati istinu. kako }e ih samo svijet kaznit, pa ovo je prevr{ilo sve granice... Uhapsili predsjednika Predsjedni{tva neovisne dr`ave. Jo{ sutra }e ih NATO opalit po u{ima, smijem se zaklet. Nije mi jasno kako, ako ni{ta, onda zbog svojih civila, Milo{evi} i njegova klika mogu biti toliko kratkovidi. Kako samo mit, onaj kosovski mit mo`e zaslijepiti jedan narod, kako ga mogu razvijati ~lanovi Akademije nauka... Zaboga, takvi intelektualci moraju biti svjesni ~injenica, istine, razlikovati istinu od mita, oni su se zavjetovali da }e biti lu~ono{e istine u svome narodu... Ranjeni regrut mi

-79-

2. MAJ 1992. se obra}a, `eli me ne{to pitat. Dr{}e. Dajem mu neko }ebe. Da ne ~uju drugi regruti pita {ta }e bit s njih. Pojma nemam. Fakat, ne znam. Moli samo da ih ne vratimo u JNA. Jer }e ih odmah na rati{te. Ma|ar je. Iz Subotice. Tra`i da ga prijavimo u Crveni krst.

Glavom pokazuje na druga. I on je Ma|ar. Smajo na|e krme}ih konzervi. Nek jedu momci, ni nama falit, ni njima {kodit. Jo{ jedan momak prilazi, ka`e iz Zenice je. Ra{o. Radovan. Ho}e u TO. Jedan regrut jede hljeb, ne}e konzerve. Pitam ga {to. Zato {to sam Selver. Negdje iz Srbije. Mobilisalo ga. Smajo mu na|e konzervu da ne hrok}e. Dva momka {ute. Albanci. Pri~amo. O svemu osim rata. [ta bi voljeli radit, studirat. Svi la`emo da se nadamo. Na{i idu na Komandu. Akcija, bi}e `estoka. Nas troje-~etvero ostaje s regrutima. U Centru veze ima jo{ nekoliko momaka. Ode i [evko u akciju. [evko je vajar. I kazand`ija. Jako se oporavio od ranjavanja, prvi dan ga na{lo. Da ga {ta ne ma{i. Jo{ {epa. Vi~emo mu da ne ide, treba i u {tabu neko ostat. Ima{ ti. Amir ne smije napu{tat vezu. [evko, pa ti si umjetnik. Smije se, ka`e, nije sad vrijeme za umjetnost, {to ti sad ne sjede{ prevodit poeziju! Akcija tek {to je po~ela, do|e momak, ka`e, ranjen Ismet Bajraktarevi}. Ostali na{i?-pitam.

Sve regularno. Neko ka`e: Koliko mi budemo fini prema njima, toliko }e i oni biti fini prema Aliji, Zlatku i Sabini. Pri~amo. [utimo.

Odem u Centar, ~ujem malo vijesti. Vratim se. Zovem ku}u. Niko se ne javlja. Mati je, sigurno, s djecom pre{la u kom{iluk. Imaju jak podrum. Skloni{te. Za djecu krevete na sprat. Ko }e kod ku}e Lamiju otrpit, kad zavre da joj se kupi krevet na sprat. I gdje }e se kupit! Hajd to objasni djetetu od sedam godina. I ono dvoje je na sigurnom, mama ka`e da su u podrumu Robne ku}e. Znam da ih teritorijalci ne}e pustit vani sve dok se ne smiri. Jest da }e babo poku{avat: Hajmo preko mahala. K'o ~etnici {alju granate samo u glavne ulice, a do mahala ne mogu dobacit. Joj, kako Amra trpi mirise u zajedni~kom skloni{tu! Zami{ljam joj facu, smijem se. A nas dvoje? Bog ~uva pjane i budale. Mi ne pijemo. U ono drugo nisam ba{ sigurna. Pri~am s regrutima, pitam ih {ta }e koji studirat. S nevjericom gledaju, i oni znaju da }e ih vratit na rati{te. Ma

-80-

2. MAJ 1992. koje rati{te, velim, me|unarodna zajednica ne}e dozvolit da ovo potraje, fol je samo u tome {to ne znaju {ta se doga|a, bitno je probit informativnu blokadu, kazati svijetu, vidje}e i ovi Plavi {ljemovi {ta se zbiva, pa postoje me|unarodne konvencije... U oktobru vam kre}e nastava.

Granate padaju po zgradi Op}ine. Damir, momak iz Vare{a, katolik, pitomac Policijske {kole koji je na vakat pobjegao sa Vraca i do{ao nama, izjuri da vidi gdje je pala. Dvije na ulaz. Za njim Tarik, Aj{a, izjuri jo{ neko. Derem se -[ta vas briga gdje je pala?! - Da vidimo ima li ko ranjen, treba li kome pomo}! - Ako ne treba nikom od prve, treba}e od druge! Vra}ajte se! - opet vi~em. Damir je pokupio uspomenu. Malo ga gelera okrznulo. Dezinficijens, prvi zavoj i gotovo. Smrdi barut.

Dolazi [enda. [enderovi} Nemir. (Poginuo je krajem rata u helikopteru koji je i{ao za Gora`de). Akcija gotova. [ta je bilo? pitam. Znam da je Ismet ranjen. Danas je poginuo Asaf. Recimo da je akcija obustavljena. Ka`e mi da je [evko poginuo. Samo da svane, da se malo smiri, pa da idem ku}i. Da se istu{iram. ^uj, da se istu{iram. I da idem ku}i. Pa toliko je ovog palo na grad da sam Bog zna imam li vi{e ku}e. Ako je sru{ena, {ta, pa imaju Tarikovi, ima kom{iluk... Valjda je u nekog ne{to ostalo.

Ujutro oko sedam izlazimo, idemo prema ku}i. Preko razbijenog stakla. Od tad do kraja rata sam bila zaboravila na staklo na izlozima. Gledam kako neki iznose cipele iz jedne radnje, `ena u rukama nosi raspar cipele iz izloga... Bezbeli i razli~it broj... Svijet nosi stvari iz radnji! Bo`e, pa gdje je svijest! Gdje `ivim! Ova mo`da sluti da }e joj samo jedna cipela trebati... A da }e drugu nogu ionako granata sredit... Jest, al kako }e znat koju... Sve ti je to rulet.

Sarajevski rulet.

Ulazim u ku}u. Mama, Adnan i djeca su se ve} vratili iz skloni{ta.

Provirujem, idu li Amra i babo. Izlazim u avliju. Odahnuh. Ulaze, djeca ska~u po Amri, grle je. Mama melje kahvu: - Tuh, d`aba ste i{li, a nigdje d`ema od jagoda.

Pravim u{tipke od hljebnog tijesta. Tu{irat }u se kasnije, svakako

-81-

2. MAJ 1992. }e mi kosa smrdit od ulja. A i dok Amra opere kupatilo. Evo, sad }e me iz kupatila upozorit da manje ulja stavim... Stvarno, vi~e: Minka, manje ulja, ne zna se kol'ko }e ovo trajat! Mora}u ja preuzet kuhinju! Uzvra}am: - Ako nas ne ubiju granate, pomrije}emo od gladi! Adnan dodaje: - Od ~eg }emo tek pomrijet ako Minka preuzme odr`avanje ku}e?!

Gdje me na|e!

Kahva miri{e. Razmi{ljam gdje }emo na odmor, jer svijet ovo nasilje vi{e ne}e trpit! ^uj, uhapsili Predsjednika i potpredsjednika vlade! I babo ka`e da }e im sad stu} zube. Mama kroz zube cijedi: Ja budala! Naivi~ina! De, pijte kahvu da se ne ohladi. Kad pijete kahvu, ne lupate gluposti!

Epilog: Uku}ani su pre`ivjeli rat. I jo{ smo svi, Bogu hvala, na okupu. U ratu sam dobila sina, i nisam bila ni razma`ena trudnica, ni razma`ena mama, kako je to moja mati slutila. Sre}a njihova, bi rat.

Tarikov brat razmijenjen 7. jula 1994.

Od teritorijalaca i beretki iz Starog grada pre`ivjeli su rijetki: Hamid, Salih, Hopa, Amir iz Centra veze, Ismet, Safet. Tetka je ostao u kolicima. Mnoge koje nije ubio rat, ubio je mir. Ili nepravda.

Mo`da je zato bolje zaboravit.

-82-

2. MAJ 1992.

VEDRANA SEKSAN (1976.)

UNHCR FOLIJA Dok sam sljede}eg jutra na ruci dr`ala metak protivavionskog mitraljeza koji je pro{ao kroz prozorski okvir i zavr{io u posteljini, ta~no na mjestu na kojem bi ti le`ala no} prije, sjetila sam se kako si rekla da }u iz podruma iza}i samo preko tebe mrtve.

I stresla se, ali tako da me ne vidi{. Metak je bio duga~ak kao moj dlan. Od korjena do vrha srednjeg prsta i ~udnovatog oblika. Debeo i iskrivljen. Mislila sam kako je ironi~no to {to su nam prvo sasuli sve prozore, a onda uni{tili i okvir. Kao bonus. U jednoj no}i. Stajale smo u gomili stakla. Tad sam te prvi put vidjela potpuno izgubljenu.

Kao da ne zna{ odakle da po~ne{. Od stakla ili od rastrgane posteljine, ili drveta prozorskog okvira koje se sablasno rascvjetalo.

Takvu }u te za sve ove godine vidjeti samo jo{ jednom. Onoga dana kada se u ku}noj haljini i priglavkama sa krvavom jaknom u ruci bude{ pje{ke vratila iz bolnice u kojoj si ostavila svoje drugo dijete sa iskidanom rukom. Ali to }e biti mnogo kasnije. ^ak godinu dana kasnije. Svjetlosnu godinu kasnije. Kada folije UNHCR-a koje si sada tupo prevrtala po rukama budu ne{to na {to smo se navikli.

Htjela sam ti re}i kako su to samo prozori. Kako nema veze. Kako }emo kupiti nove. Nisam. Umjesto toga smo tre}i maj provele popravljaju}i {tetu. Zabijaju}i spajalicom najlone u prozorski okvir koji smo ofarbali samo sedam dana prije nego je po~eo rat. Koji se do sada trebao zavr{iti. Tako si mi rekla. Da }e sve biti gotovo do mog ro|endana. Do kraja aprila. Htjela sam da te pitam da li }e se mo`da zavr{iti do kraja maja. Ali nisam. Samo sam ti dodavala spajalice i trudila se da sakupim sve krhotine stakla. [ute}i. [utjele smo skoro cijeli tre}i maj. Jednako kako smo {utjele i drugi maj.

Nakon tvoje re~enice kako mogu iza}i iz podruma samo preko tebe mrtve. Nakon {to si nas pokupila i zatvorila u podrum. Nakon {to je postalo jasno da je rat po~eo. Ja sam {utjela zato jer sam bila ljuta.

-83-

2. MAJ 1992.

Na to da moram da sjedim me|u sankama, skijama, kacama za kupus i mi{evima. Zato jer me tretira{ kao da sam dijete. Zato jer su u podrumu samo gerijatrijci sa gornjih spratova, dok u prizemlju u haustoru ono malo mla|ih ljudi igra remi. Ti si {utjela zato jer te je bio strah. Zato jer je ovo bilo ne{to na {ta te ne pripreme kad ti daju dijete u bolnici da ga vidi{ prvi put i da te s njim slikaju dok su ti jo{ uvijek popucani kapilari u o~ima od naprezanja. Zato {to si `eljela da dr`i{ stvari pod kontrolom. Barem one na koje mo`e{ utjecati, shvataju}i polako da ne mo`e{ utjecati ni na {ta. A meni je bilo taman toliko godina da mrzim kontrolu. Zato sam se pravila da ~itam Slonovi pamte Agathe Christie koju sam posudila iz ku}ne biblioteke kom{ija sa prvog sprata. I nadala se da sam ostala mirna i koncentrisana na knjigu i kada se prvo prolomio zvuk sli~an udaru groma, samo gori, a onda i neki ~udni zvuk vode koja se sasipa niz stepenice. Zvuk koji me prepao vi{e nego sve eksplozije. Kasnije }emo shvatiti da nije bila voda. Nego staklo. Svo staklo sa deset spratova zgrade. Ti nisi bila mirna. Dva puta si ustala kao da }e{ negdje krenuti. Vidjela sam te, mada sam se pravila da te ne vidim.

Ustala si jo{ nekoliko puta i svaki put se vra}ala natrag na neku improvizovanu {tokrlu od gajbe za krompir. Na kraju nisi mogla vi{e sjediti.Morala si provjeriti. Da li je i{ta ostalo. Krenula si stepenicama. A ja sam krenula za tobom. Penjale smo se u ti{ini. Iz podruma do prizemlja na kojem su prestali sa remijem i gledali u prazno. Izlazile smo iz memle. Ne preko tebe mrtve, nego kroz potpuni mrak haustora koji nikada nije imao staklarnik. I koji }e biti mjesto na kojem }emo spavati prvih godinu dana. Sve dok nas ne preseli{ u kupatilo. Izme|u kade i wc {olje od koju }u dva puta lupiti glavom u snu u mraku i gotovo razvaliti arkadu. Kako izgleda rat sa sedmog sprata? Kao vatromet. Dok stojimo u sred kuhinje osvjetljene po`arom susjednih zgrada, ki{om metaka i svjetle}im granatama razmi{ljam o tome kako si tako stajala na sred kuhinje u mraku kada sam se prije samo dva mjeseca vratila ku}i sat kasnije nego si rekla. Isto tako. ^ekala me. Sad stojimo obje. I ~ekamo da se ne{to dogodi. Osvjetljene po`arima i u zvu~noj kulisi akcionog filma.

-84-

2. MAJ 1992. ^ekamo da neko do|e i da nas izvede odavde. Iz stana koji nije uni{ten, ali je sablasan. ^ekamo tre}i maj. Kao da ~ekamo novu godinu. Jer tre}eg maja mora biti bolje. Druga~ije. Nije bilo. Samo se na kraju, kada smo zavr{ile zakucavanje folija kroz prozore nije vi{e vidjelo ni{ta. I tako ~etiri godine.

-85-

2. MAJ 1992.

ALEKSANDAR SEKSAN (1968.)

JADRANKA

Iako su tih dana aprila sa TV-a plju{tale izjave i obe}anja da se u Bosni ne mo`e i ne}e desiti ono ~ega smo ve} bili svjedoci u Sloveniji i Hrvatskoj, ipak su i najnaivniji Bosanci i Hercegovci postali svjesni nekog nesnosnog pritiska u vazduhu, koji gotovo da si mogao no`em rezati. Grbavica je sve vi{e li~ila na dio grada preslikan iz Pobje{njelog Maxa, a ne na onaj mirni i lijepi kvart u kojem sam toliko u`ivao. Doju~era{nji drugovi i poznanici preko no}i su se pretvarali u zamaskirane spodobe koje bi se derale sa barikada na Vrbanji i mostu Bratstva-Jedinstva i prijetile da }e pucati ako se ne vrati{ odakle si do{ao. No}i su postale raj za lopove svih kalibara i svako jutro bi osvanula novoopuhana radnja ili trafika, a stanovnici su se osje}ali sve tjeskobnije i upla{enije.

A onda jedno jutro, probu|en nekom u`asnom dernjavom iza{ao sam na balkon i vidio da su od slasti~arne Jadranka ostala samo polupana stakla i gomilu rezervista kako sjedi na stolicama koje su iznijeli. Do|o{e divlji i razvali{e, a ni ne znaju kakve su se {amponeze pravile u njoj. I onda je sve i{lo veoma brzo. Odjednom je na cijeloj Grbavici bila gomila vojske, i umjesto pti~ica svako jutro u {est sati budio me je rafal iz M53 mitraljeza. Valjda su provjeravali da li radi!?

Kom{inica iz ulaza do nas do{la je usplahirena jednog jutra i dala nam klju~eve od stana da joj pri~uvamo, jer ona ima "va`nog posla u Tilavi". Pa mogla nam je barem re}i kao dobrim kom{ijama da }emo "popu{iti foru" ako ostanemo. Ali nije. Zato smo joj sa~uvali TV i video.

-86-

2. MAJ 1992.

Ve} smo se navikli na glasno bu|enje, kad jedno jutro pred sam kraj aprila osvanu veoma mirno. Zapravo me je mir i probudio. Otac i ja iza{li smo na balkon i za divno ~udo sve je bilo pusto. Pomislili smo da mo`da nije do{lo do kakvog dogovora dok smo spavali, pa krenusmo do stana na{e kom{inice koji je u me|uvremenu pretvoren u neku vrstu {taba gdje je spavalo par oficira JNA, ~isto da provjerimo da mo`da neko nije zabunom "odnio" TV i video. I neugodno se iznenadismo ~injenicom da je stan pun vojne opreme i oficirskih uniformi, {to zna~i da se "gosti" nisu predomislili i oti{li ku}ama , nego su jo{ tu. A onda mom ocu zapade za oko kesa na podu i u njoj ni manje ni vi{e nego tri fla{e prvoklasnog viskija, od toga jedan star 12 godina. "[teta da propadne", ka`e otac , "a i {ta }e ovo njima, od ovoga bi im se {tucalo, oni svakako samo {ljivu pucaju". Tako da mi posudismo te tri fla{e sa nekim tihim obe}anjem da }emo se o njima dobro brinuti, a meni fino vaspitanje zakaza pa zavirih u jednu oficirsku torbicu. I ono {to na|oh u njoj stvarno me malo izbi iz cipela.

Me|u vojnim priru~nicima bio je mali Kur'an. Trofej ili? Uglavnom vama drugovi oficiri ne}e trebati, jer da vam ne{to zna~i ne biste bili ovdje. Ponesem ga sa sobom. Nije pro{lo ni sat vremena, a opet se pred zgradom prolomi deranje i pucnjava, znak da su nove kom{ije stigle. Otac uze tri obi~ne fla{e i po~e presipati viski u njih, a originalne fla{e trpati u rupe za dimnjak. Obuzeti strahom da ne otkriju na{u malu posudbu, na~esmo prvu fla{u i zajedno s par kom{ija proniknusmo u tajne {kotske kulture. Sre}om, o{te}eni oficir mogao je samo da crkne od muke jer su vrata od stana bila zaklju~ana i vjerovatno je neko od vojske fasovao dobro ribanje optu`en za otu|ivanje vatrene vode.

A onda se jednog jutra otvorio pakao. Shvatili smo da je po~elo.

Kom{ije su pani~no vikale po stubi{tu, a s polja su dolazili zvukovi detonacija i u`asne pucnjave. Po~eli smo silaziti u podrum, a otac i ja bismo se vra}ali po kom{ije i bukvalno ih snosili u podrum, jer je

-87-

2. MAJ 1992. moj haustor bio pun starijih ljudi. I tako smo se na{li u malom memljivom prostoru, mi{evi i ljudi. @ene su upla{eno mrmljale, a ja sam gledao netremice u svoju baku koja je bila za~u|uju}e hladnokrvna. Izvana je dopirala dernjava, detonacije i rafali, u`urbani koraci vojske oko zgrade, a strah u podrumu je rastao sa dolaskom no}i. Vrijeme za anesteziju. Otac je oti{ao po zadnju fla{u, i tako je anestetik star 12 godina umirio uspani~eni kom{iluk. Do trenutka kad je jedan od glasova izvana rekao da treba baciti bombe u podrume, za svaki slu~aj.

I tih par minuta su bile kao godina. Vjerovatno samo glupa {ala polupijanog Romanijca. Kad je no} dobro poodmakla polako smo se iz podruma razmilili po stanovima. Neke kom{ije su prespavale kod nas, ipak je druga~ije kad nas je vi{e. Nisam se dugo zadr`ao na Grbavici. Ve} par dana poslije prebjegao sam preko mosta BratstvaJedinstva ( KOJE LI IRONIJE ) na na{u stranu. Tada sam zadnji put vidio svoju baku. Otac je ostao sa njom i ~uvao je sve dok nije umrla od raka 1994. godine. A njemu je sve vrijeme rata iznad glave na krevetu stajao onaj mali Kur'an. Moj otac je bio uvjeren da mu je on spasio glavu. Rat je stao i ponovo sam u svom kvartu. I ponovo jedem {amponeze iz Jadranke. Odli~ne su kao i prije.

-88-

2. MAJ 1992.

ANDREJ \ERKOVI] (1971.)

THE STAR-SPANGLED BANNER Sarajevo - Beograd - New York - Istanbul Na godi{njicu jednog od najzna~ajnijih datuma opsade Sarajeva, postav "The Star-Spangled Banner" ispituje percepciju gubitka ljudskih `ivota u razli~itim dru{tvima koji su pro{li kroz tragi~na iskustva. Ovaj postav je i hommage samim `rtvama ~etverogodi{nje opsade Sarajeva, kao i `rtvama napada na Svjetski Trgovinski Centar (WTC) u Njujorku. Sastoji se od osam identi~nih plasti~nih modela aviona Boeing 767-223ER kompanije American Airlines, koji je 11.septembra 2001.godine udario u prvi toranj. Postav konfrontira broj poginulih Sarajlija tokom opsade sa brojem poginulih u avionu leta American Airlines A-11 i onih koji su se nalazili u sjevernom tornju. Multiplikacijom u javnom prostoru, avioni su izlo`eni simuliraju}i udar aviona u toranj, te u isto vrijeme simuliraju}i udar granata koje su padale na Sarajevo. Prostor kultne slasti~arne Jadranka na Grbavici, se svojim interijerom, u ovom slu~aju dijelom zida, te kroz ime ameri~ke nacionalne himne "The Star-Spangled Banner" (Zastava ukra{ena zvijezdama) savr{eno uklopio u koncept ove intervencije. Postav ima zadatak da navede na suo~avanje sa postojanjem ljudi koji vi{e nisu sa nama, nasuprot predimenzioniranju `rtava, kao metafori nemo}i suprotstavljanja aktualnoj reprezentaciji istorije. Zvijezde koje vizualno predstavljaju eksploziju udara, tako|er oslikavaju i drugi oblik te rije~i u smislu "medijske zvijezde" {to su ustvari, opet ti mrtvi kojih se suprotno svakom duhovno-religijskom odnosu ne `eli ostaviti da po~ivaju u miru, ve} ih se apstraktno, ba{ kao medijske zvijezde koristi u cilju sopstvenog

-89-

2. MAJ 1992. nacional-politi~kog kreiranja istorije. Cilj postavke je tako|er, da se onima kojima je taj dan, 2.maj 1992.godine, na kraju, bio dio njihovih `ivota, postavi pitanje: Koliko je i da li je dana{nje (ne)svjesno usvajanje/prisvajanje postoje}eg dru{tva kao rezultat razli~itih sociolo{kih i ideolo{kih promjena koje su se kasnije desile, bilo (ne)`eljeno?

Fotografija: Almin Zrno

-90-

2. MAJ 1992.

NID@ARA AHMETA[EVI] (1974.)

SLAVEN

U stvari se ne sje}am 2. maja 1992. godine. Kao kroz maglu mogu prizvati da sam tada ~ula prvu granatu kako je pala negdje blizu, a da nisam bila ni svjesna da je to bila granata. Niti sam sigurna da sam je stvarno ~ula. Mora biti da jesam, kada razmislim.

Ne sje}am se ni kada smo ta~no si{li u podrum. Mislim da je vani bilo sunce. Kada smo iza{li, bio je sumrak, ali smo odmah si{li ponovo u podrum. Bilo je to samo brzinsko pretr~avanje preko terase do druge zgrade gdje je bio veliki, sigurniji, podrum iz kojeg nismo dugo iza{li ponovo. Znam da smo tu bili svi, kom{ije iz dvije zgrade i ~ini mi se jo{ neki ljudi, mada se ne sje}am sa sigurno{}u jer smo narednih mjeseci vi{e dana i no}i proveli u tom istom podrumu i sve mi se stopilo.

Nisam ba{ sigurna da li smo jeli, pri~ali, pili vodu ili i{li u WC tog 2. maja. Jednostavno se toga ne sje}am, a bit }e da jesmo. Nemam uspomenu na taj dan gotovo nikako. A sigurno je sve bilo bitno i sigurno sam to morala zapamtiti. Ali, nisam. Ja ne znam kako je po~eo rat koji sam pre`ivjela. I nikada se ne}u mo}i sjetiti. ^itala sam u knjigama kako se ljudi sje}aju va`nih doga|aja iz svog `ivota do svakog detalja. Slu{ala ljude kako pri~aju uspomene do svake sitnice. Ali, ja se ne sje}am tog prvog pravog ratnog dana.

Jedna jedina re~enica mi ipak ve} godinama zvoni u glavi i ne da da potpuno izbri{em taj 2. maj 1992. godine. Zahtjev mog, tada malog, kom{ije Slavena koji nije znao re}i slovo S.

-91-

2. MAJ 1992.

"Tata, kupi [lavenu {ladoled!" ^ak se ne sje}am ni {ta je njegov tata odgovorio, ni da li je i{ta rekao. Sladoled mu sigurno nije kupio. Ni taj dan, ni narednih nekoliko godina.

U stvari se ne sje}am 2. maja 1992. godine. Samo se sje}am dje~aka koji je `elio tako obi~an proljetni dan, a nije ga imao. Ba{ kao i ja.

-92-

2. MAJ 1992.

NERZUK ]URAK (1964.)

JEDAN DAN @IVOTA - NEMOJ PO]I SAD Osnovna {kola u Donjoj Ljubiji mogla je nositi ime bilo kog jugoslavenskog revolucionara, bilo kog jugoslavenskog pisca.

Nosila je ime Hasana Kiki}a. Ulica u Sarajevu, poznata po restoranu Majestic, mogla se zvati bilo kako, ali zvala se i jo{ uvijek se zove ulica Hasana Kiki}a.

Zavr{io sam Osnovnu {kolu "Hasan Kiki}" i 2. maj 1992. od ranih prijepodnevnih do ve~ernjih sati proveo sam u ulici Hasana Kiki}a.

Odmah iza Majestica, u prostorijama Mjesne zajednice Ko{evo I, bila je ratna redakcija Slobodne Bosne, kultnih bosanskohercegova~kih novina koje su serijom istra`iva~kih ~lanaka najavljivale zonu sumraka i ono u {ta je malo ko vjerovao: opsadu Sarajeva. Bio sam dio tog anarhi~nog tima kojega je znala~ki, vehementno i nervozno, predvodio devil iz [vrakinog Sela.

Tog dana, pretpotopski drveni stolovi u redakciji, stariji i od drveta i od {ume, beskrajno stariji od materijala od kojeg su napravljeni, bili su puni viskija. Chivas, ako se ne varam. Povijest raspadanja u punom jeku.

A onda je gruhnulo. Cezar }e stolje}ima prije baciti kocku (Alea iacta est), ali Kukanjca to nije dojmilo: bacio je granatu. Prvu, drugu, tre}u, desetu, osamnaestu, pedesetu‌ Moramo u skloni{te.

Skriti se od daljinskih smrtnih ujeda malog mrava. Koje skloni{te kad zgrada to nema, ve} samo podrum iz doba prednastanka svijeta, pun svakovrsnog otpada, pun sme}a kojeg su stanovnici ulice proizveli gore na zemlji dok su vjerovali da je "u malim zajednicama mogu}e sa~uvati raj". A sada smo dolje, u nenumerisanim krugovima pakla, {}u}ureni na jedan mali, uzani podrumski puteljak.

I{~ekujemo ne{to, mi ljudi, praljudi ispunjeni iskonskim strahom od nepoznatog. Niko ne napu{ta grupu, niko ne izlazi na svjetlo, ulica je ostala po{te|ena na{e radoznalosti. I na{e nevine smrti.

-93-

2. MAJ 1992.

Ali, ako mi ne}emo svjetlu, ho}e svjetlo nama. Evo ga, ulazi kroz izdajni~ke podrumske rupe, razbijena okna, razmandaljena vrata, evo izdajni~kih snopova svjetlosti kako navode granate na mjesto gdje su se skupili ljudi.

I na{la nas je. Geler je upao kroz svjetlost i ranio jednog od nas.

S nama je i policija. Smje{tena u istoj zgradi, na drugom ulazu.

Ranjenom ~ovjeku sve je gore. Jedan policajac odlu~uje da ga vozi u bolnicu. Dok ga smje{taju u automobil, u magnovenju odlu~ujem da idem ku}i, na Marijin-Dvor. "I ja }u s tobom", ka`em policajcu koji sjeda za svoj plavi SFRJ policijski auto, onaj koji se, redizajniran, jo{ jedino mo`e sresti na lokalnim putevima Republike Srpske.

"Jarane, sa~ekaj da odvezem ovog ranjenika na Kliniku, pa }u se onda vratiti po tebe i grmimo."

Ostajem u tami skloni{ta, u klimavoj sigurnosti jedne improvizacije.

Pribli`ava se no}, i dok zebnja raste, do stanovnika podruma sti`e dobra vijest: atomsko skloni{te u Jugobanci, zgradi prekoputa, otvoreno je. Kad padne no}, mo}i }emo se prebaciti tamo. Moj policajac dolazi, bibi}e i poziva me da idemo. Sje}am se, bilo je oko osamnaest sati.

Unutra{nji glas (stvarno postoji!) mi ka`e - nemoj po}i sad, i odlu~ujem: ipak }u ostati sa prijateljima. Plavac odlazi.

Kasnije se kajem {to nisam po{ao s njim ku}i, u kojoj me ~ekaju teta Vjera i ma~ak koga smo zvali Dje~ko.

U trku smo pre{li ulicu i evo nas u pravom atomskom skloni{tu. Ne mogu da vjerujem: U Bosni postoji ne{to skloni{ne naravi izgra|eno po svjetskim standardima civilne za{tite! @ene, djeca, mladi}i, o~evi, starci‌ Svi smo tu. I unaprijed mi je dosadno. ^eka nas no} bez sna, no} drugog maja 1992. godine. No} koja }e najaviti `ivot poslije kraja svijeta. @ivot pod opsadom.

Sljede}eg jutra ~uvari zgrade otvaraju vrata skloni{ta. Izlazimo.

Nakon u`asne no}i, jutro se ~ini mirno. U taj jutarnji izlazak ula`emo svoju ~udesnu naivnost. Nije nam zamjeriti. Na rat se treba naviknuti.

Tr~im ku}i, tr~im od ulice Danijela Ozme br. 7 do ulice Kralja Tvrtka

-94-

2. MAJ 1992. br. 7. Tr~im kroz Kranj~evi}evu, sedam je sati tre}eg majskog jutra, mali mrav je na rezervnom polo`aju.

Evo me ku}i. Otklju~avam vrata stana. @ivi su. Baka i ma~ak.

- Lijepi moj, sama te sudbina zadr`ala u redakciji. Da si do{ao sino} ku}i, ostala bih bez tebe.

- Kako, bako?

- Otvori svoju sobu.

Otvaram vrata sobe koje nema. Uni{tena. Nestala. Razvaljena stotinama gelera tenkovske granate. Pala je pod prozor moje sobe i gruhnula svom silinom svojih rasutih parcijalnih mo}i u voljenu oskudnost: starinski krevet sa `icom i federima, klimavi stilski sto, pisa}a ma{ina Erica, drvena lakovana vje{alica za odje}u. Sve je uni{teno. Najve}i broj gelera, kao po nepisanom nalogu nekog imaginarnog nalogodavca, stu{tio se na krevet u kojem spavam.

Neprijatelj u mom krevetu ostao je bez plijena. ^udno, ali sto i ma{ina su pre`ivjeli. Jedan geler uvukao se u Ericu, ali Erica jo{ uvijek radi, mada, kada su promjene vremena, osje}a bolove.

Najgore je pro{ao sav moj odjevni kapital koji je u nedostatku ormara `ivio na vje{alici, uvjeren da je odnio pobjedu nad moljcima.

Ali, srpski moljci su pokosili sakoe, jakne, hla~e, duga~ke ga}e, u koje sam, da se razumijemo, operisan od ma~izma, ~esto uskakao.

Onda sam zaplakao, jer je narand`asta jakna, sunce moje jedino, prva narand`asta jakna na mu{karcu u ovome gradu, do`ivjela fijasko, brutalno izgelerirana u predjelu kapulja~e, d`epova, donjeg dijela prednje strane i srednjeg dijela le|ne strane. Moja ljubav je, nakon {to }e pobje}i s Grbavice (9. maj 1992.), magi~nim pokretima igle i narand`astog konca, zakrpila rupe u predjelu kapulja~e, d`epova, donjeg dijela prednje strane i srednjeg dijela le|ne strane, pa sam opet nosio svog Sai Babu, svoju jaknu koja me velikim energetskim i duhovnim potencijalom narand`aste boje ~uvala od snajpera. ^isti fatalizam, reklo bi se. Pa i jeste, ako znate da sam dvanaest ratnih mjeseci prelazio Tr{}ansku ulicu ispred kontejnera (ne iza njih), sav u vidokrugu snajperista, i da sam, {to je evidentno,

-95-

2. MAJ 1992. proma{en. Ruski rulet se dobro zavr{io, poentiraju}i jednu ~udesnu pri~u: Ta granata moje sobe ispaljena je iz tenka u Ljubljanskoj ulici. Tenk se nalazio ta~no u visini i tik iznad ku}e br. 13 u Splitskoj ulici. U toj ku}i kao podstanar `ivjela je moja ljubav. Dok je, sklup~ana od straha, bdjela na broju 13, iznad te ku}e, iznad tog odvratnog broja, poletjela je granata i sletjela pod prozor moje sobe.

Sedam dana kasnije, u sobi o kojoj pi{em, H. mi je to ispri~ala.

Sedam godina kasnije, negdje u augustu, negdje na moru, zapo~eo je svoj prednatalni `ivot jedan dje~ak. I sada mi vi recite da nema sudbine kada vam ka`em da je osam godina kasnije, ba{ na dan kada me, samo da sam oti{ao ku}i, vi{e ne bi bilo, svijet ugledao moj sin Harun. Da, ba{ drugog maja. Za{to ne nekog drugog dana, koji bi moju pri~u o usudu u~inio ni{tavnom? Ne znam, ali svijet je pun ljubavi. Da nije, zar bih ostao u ulici Hasana Kiki}a.

Objavljeno u magazinu DANI, br. 251, 5. aprila 2005.

-96-

2. MAJ 1992.

NED@AD BEGOVI] (1958.)

KONJ S ALIJINOG KROVA

Sve~ano se zaklinjem da vi{e niko nikad meni ne}e razvla~iti pamet.

1. MAJ 1992.

TR[]ANSKA 2 Podrum.

Ku}ni savjet.

Dnevni red: Naoru`anje i odbrana zgrade od agresora.

Niko nema ni{ta.

Ni pra}ke, ni petarde.

Samo soha za ve{.

I par no`eva za tanku mezu.

Suljo, Tajko i Tomo sohom potklocali vrata od ulaza.

"E, vala }e se namu~iti ako krenu da u|u".

Samija rekla Fati da }e je silovati, ako u|u.

Fata rekla Samiji - da bogdo ho}e, samo nek mi dijete ne diraju.

A meni jaran Hera reko dat dvije bombe.

Sutra.

U "Mini".

Mati mi u velikom strahu. @ena u manjem.

A k}eri nisu.

-97-

2. MAJ 1992.

2. MAJ 1992.

U KRALJA TOMISLAVA Preko puta Alijinog stana.

U "Mine".

Skupili se.

Udarili po pivama.

Svi. A ja ne}u.

Ne idu bombe i piva.

Ako ih Hera donese.

I ja udario po pivama.

Hera se nije pojavio.

A sve rokaju po Alijinoj ku}i.

Preko puta.

"Mina" se trese.

Niko ne}e iz ~a{e.

Upada mu pra{ina u pivu.

Uzme{ fla{u, gutljaj, pa prstom za~epi{.

Gajba se gura nogama.

Pri~amo, a ne vidimo se.

Jedni ispod {anka.

Drugi iza stola.

A sto na kant.

Neki u hali.

Konobar se pokrio tacnom.

Ne ide nam zajebancija.

Ni piva ne fata.

U DANIJELA OZME Otr~ali do "Na{ih dana".

Podrum.

Vre}e na prozoru.

-98-

2. MAJ 1992.

Ranjeni momak zapoma`e.

Utrefio ga geler.

Proletio izme|u vre}a.

A rupa bila ostala.

Mala.

K'o oko.

A prije toga ja pokupio komad pleha.

Ko konjska glava.

S Alijinog li je krova!?

Rokaju li, rokaju.

Ne mo`e se do ku}e.

Jugobanka.

Skloni{te.

Piva oprala stomak.

Crijeva se na "ma{nu svezala".

Ima ljudi.

Dali nam jesti.

Malo se opustili.

Dole se ni{ta ne ~uje.

Okrenuli na zajebanciju.

Kratko.

Opet se ogladnilo.

Niko nema cigara.

Senad i ja iza{li.

U mrak.

Po{li do D`evada.

U "Ma`estik".

Dao nam dva hljeba i konzervi.

(E sad, neka kurcu rokaju).

Teritorijalci.

-99-

2. MAJ 1992.

"Stoj. Ko ide".

"Mi smo" "Ko: Mi!?"

"Na{i" "Ho{' cigaru!?"

"Ne smije se ni{ta palit".

"Ho}e li ovi u}' u grad!?"

"Valjda ne}e".

"Eki: valjda".

Miris dima .

Ne{to velko je zapaljeno.

Varnice po nebu.

"Vako miri{e kad ja guzim".

Reko je neko od nas.

3.MAJ 1992.

TR[]ANSKA 2 Soha je popustila od detonacija i ko s poslom sam u{o u zgradu.

Fala Bogu svi moji su ~itavi.

D`evad i Suljo zakivaju prozore.

D`evad: "Ne}e ovo stat do ljeta".

Suljo: "Kad bi znao da ne}e do ljeta, sad bi oti{o na Vrbanju da me ubiju. S Bismilom".

Ja donio ku}i konja.

Malo kasnije...

Suljo (moj otac) D`evadu (zetu) i meni: "Slu{ajte vas dvojica. Od sada samo ja izlazim u nabavku. ^uvajte `ene i djecu. Meni su {ezdesetdvije i ja sam se na`ivio. Ako meni {ta bude, onda }ete vi ".

-100-

2. MAJ 1992.

REA JUGO (1979.)

DVADESET MINUTA Bio je topao i sun~an proljetni dan. Nosila sam dugi `uti d`emper (mislim da je bio mamin), na nogama Edine poluduboke antilopne cipele, u ruci ne ba{ veliku putnu torbu. Imala sam nepunih ~etrnaest godina i taj dan sam napustila Sarajevo.

Ne mogu re}i da se sje}am opro{taja sa najbli`ima. To je u nekom magnovenju i ne znam zbog ~ega je tako. Na autobus koji je prilazio aerodromu i u kojem su bile samo `ene i djeca su pucali, ali ni toga se ne sje}am, sje}am se pri~e o tome, kasnije kada je sve pro{lo.

Sje}am se da je mama imala na sebi kon~ani d`emper i bermude roza boje i sje}am se da me je otpratila do aerodroma, ali opro{taja se ponovo ne sje}am. Leta avionom (mislim da je to bio posljednji civilni avion koji je poletio sa sarajevskog aerodroma) se tako|er ne sje}am. Ali jako se dobro sje}am da je let do Ni{a trajao dvadeset minuta. Samo dvadeset minuta leta. Sljede}e ~ega se jako dobro sje}am je aerodrom u Ni{u. Prostor koji je presvu~en nekim gumenim materijalom koji ima ispup~ene krugove u pravilnim razmacima. I sje}am se `ene koja je bila vo|a puta i koja nas je sazvala i saop{tila nam da je u Sarajevu RAT. U dvadeset minuta koje su nas dijelile od Sarajeva zapo~eo je RAT. Na Skenderiji su se vodile uli~ne borbe, Glavna po{ta je gorila, telefoni vi{e nisu radili. Od tog momenta se svega dobro sje}am. U samo dvadeset minuta od djevoj~ice koja je krenula na put iz dosade i koja je vrlo pa`ljivo birala garderobu koju }e ponijeti kao da ide na ljetovanje, postala sam djevoj~ica koja je ostavila rodni grad, svoje najbli`e, sve {to ima u RATU i postala izbjeglica koja }e se u Sarajevo vratiti tek kao odrasla osoba.

-101-

2. MAJ 1992.

IRA ISOVI] (1972.)

NA VRIJEME

Sigurno sam je voljela i prije, mora da jesam.

Drugi Maj 1992. je prvi dan u kom sam te ljubavi bila svjesna.

Kada je taj lijep i sun~an dan zasula ki{a granata i metaka ona vi{e nije bila u Sarajevu.

Tada sam po~ela brinuti za nju.

Imala je trinaest godina, a ja sam se raznje`ila sje}aju}i je se kao bucmaste, umiljate bebe.

Sa loknicama.

Moja mla|a sestra.

-102-

2. MAJ 1992.

SNJE@ANA MULI] RO\ENDANSKI KOLA^ I VODOKOTLI] Mami je bio ro|endan, pedeset i peti. To jutro, prvi put od sarajevskih demonstracija i pogibije Suade Dilberovi} (tek kasnije }emo saznati da je sa njom poginula i Olga Su~i}) ot{krinula sam balkonska vrata. Kuhinju je napunio miris mlade trave i behara.

Iako smo znali da ni{ta vi{e nije kao prije, niti }e biti, pravili smo se da je sve uredu. Tako je i moja snaha, koja se davno razvela od mog brata, po starom dobrom obi~aju, sa njihovom k}erkicom do{la mami ~estitati i taj ro|endan. Donijela je i cvije}e.

Iz plakara, koji je bio krcat zahvaljuju}i maminoj navici da kupuje fasungu kao da }e sto godina biti rat, izvadila sam namirnice za ro|endanski kola~. Pravila sam se luda. Ustvari, kad bolje razmislim, ve} sam bila luda, jer niko normalan u ono doba ne bi potro{io onoliko kakaoa, ~okolade, {e}era, putera..., koliko sam ja tog dana.

I mama se ludo pravila da je normalna. Kuhala je kafu, sipala nam sok.

I brat se suludo ludo pravio normalan, pa je predlo`io da iza|emo pred zgradu, prostremo deku u na{u malu ba{tu i tamo popijemo kafu s kola~ima.

Oti{la sam ugasiti televizor. Na ekranu sa logoom TV SA pisalo je: "Mole se strane u sukobu da se uzdr`e od upotrebe oru`ja". Stajala sam sa daljinskim upravlja~em i buljila u tu re~enicu. Nisam mogla skontati ko su sukobljene strane. Znala sam da su ~etnici i JNA ti koji su izazvali sukob, ali ko su drugi koji se sukobe nije mi i{lo u glavu. Jesmo li to bili mi u gradu? Pa mi se nismo sukobili! Ili je tvorac ove re~enice i{ao logikom da, kad neko protiv nekog izazove

-103-

2. MAJ 1992. sukob, onda ovaj drugi automatski postane strana u sukobu. To obja{njene mi se u~inilo logi~nim. Ali ne i to {ta }e ~etnici ako sad, dok ta re~enica stoji na telopu TV SA, gore u {umi, u rovovima, nemaju televizore? Kako }e znati da su ih pozvali da se uzdr`e od upotrebe oru`ja? ^inilo mi se da }u jo{ vi{e poludjeti, pa sam nastavila praviti se normalna. Ugasila sam TV i si{la u ba{tu. *** Svi smo posjedali na dekicu, poredali po njoj kola~e, kafu i sok. U to je nai{ao "fini kom{ija", kako smo tada zvali jednog ~ovu sa drugog sprata. Nikad mu nismo znali ime, a budu}i da nas je uvijek fino pozdravljao, dr`ao nam vrata od lifta i pomagao oko no{enja cekera kad bismo i{li iz kupovine, bilo nam je sasvim dovoljno da ga zovemo "fini kom{ija". Pozvali smo ga da s nama proslavi mamin ro|endan. Sjeo je i jeo mamine kola~e. Imao je najplavlje o~i koje sam ikad vidjela. I istu takvu ko{ulju.

Odjednom smo za~uli detonacije. Dolazile su iz pravca centra grada.

Svi smo poskakali. Snaha i brat zgrabili su Amilu za ruku i utr~ali u zgradu. Mama i ja smo prosuli ostatak kafe u travu i svo su|e smotali u deku. Tr~ali smo prema stanu a u deci su zveketali fild`ani i d`ezva. *** Upalili smo TV. Na ekranu vi{e nije bilo one poruke. Bila je slika zapaljenog tramvaja na Skenderiji, bila je slika bombardovanja, bila je slika na kojoj sam vidjela granatu kako poga|a zgradu u kojoj `ivi moj ro|ak.

Djevoj~icu smo odveli u malu sobu i dali joj neke igra~ke. Mama je gnje~ila kola~e i bacala ih u sudoper. "Prokleta nek sam, i kud mi je ba{ danas ro|endan", pla~u}i je govorila. Dok sam je grlila i ljubila,

-104-

2. MAJ 1992. preko njenog ramena pogledavala sam u televizor.

Snaha je sjedila na podu, ljuljala se naprijed-nazad i kao pokvarena plo~a ponavljala: "[ta }u s djetetom, {ta }u s djetetom...?" *** Granata je zafijukala preko zgrade. Jedna, druga, tre}a... Polijegali smo po podu. Potr~ala sam u WC. Ve} je bio zauzet. Nekako sam do{la na red.

Dok sam sjedila na wc {koljki ~ula sam vodokotli}e, iznad i ispod mog stana, kako ispu{taju vodu. To su kom{ije spirale svoj strah.

Bilo mi je lak{e {to nisam jedina koju je strah. A onda odjednom i te`e. Zato {to nas je sve strah. Ko }e nas i kako }emo se braniti ako nas je sve strah?, mislila sam. Pustila sam i ja vodu u vodokotli}u.

Brat se jo{ uvijek pravio lud.

"Eto, oti{lo je svo sranje", rekao je.

"Nije, nije, tek je po~elo", rekla je mama. *** I bilo je tako. Snaha i malecka ostali su kod nas, vi{e se i ne sje}am koliko dana, a onda su, kad su ugrabili neki prevoz, nekako se, izme|u granata i snajpera, vratile svojoj ku}i. Uskoro je i Teritorijalna odbrana uhapsila "finog kom{iju". Saznali smo da se zove Rade, da su mu u maskama radijatora na{li pu{ke. I spisak kom{ija - muslimana koje je trebao dokraj~iti, i to po~ev{i od zadnjeg - {esnaestog sprata, pa nani`e. Mi smo bili na petom. Nisam se usudila pitati jesmo li i mi bili na tom spisku.

(2. maj 1992.)

-105-

2. MAJ 1992.

Dr. SILVA RIZVANBEGOVI] (1948.-1992.)

JAVLJANJE IZ HITNE POMO]I U DNEVNIKU 2. MAJA 1992.

Zovem iz Centra Hitne pomo}i, obra}am Vam se da nam pomognete... Ovdje se puca na nas! Mi ne mo`emo iza}i, niti bilo kome pomo}i... Izgubili smo jedno vozilo...

Samo nekoliko dana poslije, 17. maja 1992. godine dr. Silva Rizvanbegovi}, specijalista urgentne medicine je ubijena snajperskim hicem. Dogodilo se to dok je u vozilu Hitne pomo}i prolazila pored kasarne Mar{al Tito u kojoj su se nalazile snage JNA.

-106-

2. MAJ 1992.

MILOMIR KOVA^EVI] - STRA[NI: (1961.)

2. MAJ 1992!

Do toga dana sve je izgledalo kao neka igra, negdje se daleko pucalo i bar preko dana je izgledalo relativno mirno. Mada se u zraku osje}ala neizvjesnost, ljudi su bili isprepadani, ve} su po~ele nesta{ice, a ja sam napustio ku}u i ve} sam `ivio u Cedusu, laboratorija je jo{ uvijek radila tako da no}u nisam ni smio izlaziti ali sam mogao raditi fotke.

Kao i svakog dana ve} sam bio na Titovoj sa mojim Nikonom i ve} su se ~ule detonacije na Skenderiji, krenuo sam prema Svjetlosti ali je ve} sve bilo blokirano oko "Doma JNA". Gomila naoru`anih ljudi, masa ljudi koji su provirivali iz svih mogu}ih rupa i niko nije znao {ta se ta~no doga|a, jedni su govorili da su snajperisti, drugi ne{to drugo, svak' svoju verziju. Ja u tom trenutku nisam uop{te znao {ta se doga|a ali bilo je jasno da haos po~inje. Po~eo sam se lagano vra}ati prema Cedusu, pucnjava se poja~avala. Odjednom su Vase Miskina i Titova postale avetinjski prazne, prepune kontejnera, strani novinari su po~eli bje`ati i na svakom }o{ku su se pojavili specijalci MUP-a i Topa i njegova ekipa. Ja sam bio sa Harijem kamermanom sa TV koji je ve} radio za neku stranu TV ku}u. Bili smo kod Radio centra preko puta ^eke kada je zveknula prva granata na Zemu, staklo iza mene je prosto eksplodiralo i haos je po~eo. Uspio sam snimiti tu fotku a Hari je snimio mene dok snimam i taj snimak se ~esto vrtio na svim TV kanalima. Da li od tog {oka prvih granata ili fotografske znati`elje ostao sam tu kada se ve} po~elo pucati od Dragstora prema ulici JNA. Svi su bili sa pancirima i vrlo ~esto su pucali i na slijepo sakriveni iza auta ili drugih zaklona. Ja sam bio u svom d`emperu, pa sam i ja provirivao i tu se vrtio ne bi li {ta snimio. Samo se sje}am da u jednom momentu Topa mi govori da se sklonim jer sam toliko bio skoro izme|u dvije

-107-

2. MAJ 1992. vatre. Ja kao da sam bio na snimanju filma pa htio da snimim sa svake strane.

Po~ele su detonacije u Velikom parku i oko MUP-a i Viki}evih, u jednom momentu cijela Titova je zatamnila od dima i pra{ine. Sve se tako brzo de{avalo, zalutali ljudi su pretr~avali lijevo desno, svak u `elji da se do~epa svoje ku}e, drugi su pucali, tre}i su defilovali sa zoljama, redenicima municije, {ljemovima, pancirima i raznoraznim pu{kama, automatima itd.

Sve ono {to smo gledali do tada na televiziji {to se de{avalo tamo negdje, imali smo sada tu i mi smo bili prva aktuelnost, u su{tini rat je stvarno po~eo. Pucnjava se sti{ava, mrak je po~eo padati i ja sam se lagano vratio u Cedus, tamo su ve} bili Mladen, Nermin, Fikret, Zoka i mnogo nekog svijeta koji se nije mogao vratiti ku}i pa su ostali spavati sa nama.

Tek sam sutra vidio fotke mrtvih vojnika na Skenderiji, spaljeni tramvaj i snimke iz Dobrovolja~ke, Doma JNA, spaljenu Po{tu i shvatio koliko sam bio naivan i rizikovao vlastiti `ivot. Naravno sa druge strane ako si fotograf i dr`i{ do svoje profesije mora{ biti na licu mjesta ili oka~i{ svoj aparat i radi{ ne{to drugo u `ivotu.

Od svi tih fotki snimljenih tih dana ipak mi je fotka ove `ene sa malim djetetom u naru~ju ostala toliko urezana u sje}anje. Sa tim upla{enim bespomo}nim pogledom upu}enim prema meni kao da me pita {ta se de{ava ili {ta da radi, kuda da krene sve u `elji da za{titi svoje dijete.

A ni ja sam nisam ni{ta vi{e znao, isto sam se to pitao sa mojim aparatom.

-108-

2. MAJ 1992.

Foto: Milomir Kova~evi} - Stra{ni

-109-

2. MAJ 1992.

MELINA KAMERI]: (1972.)

ADRENALINSKO SJE]ANJE Sje}anje mi je ponekad kao usporeni film. Toliko usporen da postaje fotografija. Nekad toliko ubrzan da su boje i zvuk stopljeni u jedno. Sje}am se ponekog mirisa. Od straha i od neizvjesnosti naje`ene ko`e. Osje}anja se sje}am i skoro ni~ega drugog.

Lutam ve} danima unaokolo i propitkujem ko se sje}a {ta je radio/radila 2. maja 1992. Pitam samo one za koje sigurno znam da su bili u mojoj realnosti. Ne zanimaju me oni {to mi mogu pri~ati o izbjegli~kim stanovima u Zagrebu. Ili oni {to im pri~e po~inju sa: "Mi u ratu u Dubaiju, zamalo nam klima nije glave do{la…" Ne… Njih ne}u da pitam… Pitam one, {to su kao i ja, odjednom postali "druga~iji". One koji su nau~ili da se krv mo`e saprati samo hladnom vodom. One kojima se i dan danas, mada o tome rijetko pri~aju, stomak okrene naopako, kad ~uju ispaljivanje vatrometa.

One koji znaju da `ivot nije `ivot dok ne pomiri{e{ smrt.

Svi se sje}aju. Datuma. Dana. Sati u tom danu. Neko je bio u podrumu. Neko preko ni{ana pi{tolja gledao u tenk. Neko je, ve} tog prvog dana, postao svjestan kako je kad ti neko tvoj pogine u ratu.

Moja mama ka`e: "Pa kako se ne sje}a{… Tog dana smo gledale kako avioni bombarduju Hum. A onda je Branka nazvala iz Beograda… I pitala kako smo. I pitala ~iji avioni… A ja sam joj rekla: "Pa ko ima avione Branka? JNA…" Branka je onda plakala… Piva je uzeo telefon i rekao: "Znamo mi ko vam sve to radi… ^uvajte se… I pozdravi mi Bedru..." Kako se ne sje}a{…" I onda moja mama ka`e: "Eto i vi{e se nikad nisu ~uli, tata i Piva… I sad nema vi{e ni Tate, ni Pive…"

-110-

2. MAJ 1992.

Ja {utim. Ne sje}am se.

Na ekranu mog laptopa snimak Dnevnika, 2. Maj 1992. Iz slu{alica ~ujem Senada: "Je li generale na vas pucano iz tramvaja?" Onda ide snimak... Na Skenderiji gore tramvaji‌ Le`im. Zatvorenih o~iju. Hajde, sjeti se {ta si radila. Sjeti se.

Dnevnik ide.

Gani} ka`e: "Alija, nisi ti u pitanju! U pitanju je dr`ava Bosna i Hercegovina! Ona je uhap{ena!"

Sjeti se. Polako. [ta si radila? I{la u {tab? Garant. Dan prije toga si postala pripadnik TO Omer Masli}. [ta si radila? Hajde. Polako. [ta si jela? Morala si jesti. S kim si pri~ala? S kim si pila kafu? Hajde.

Sjeti se.

Le`im. Zatvorenih o~iju.

Drugi maj hiljadu devetsto devedeset i druge. Jedan obi~an dan.

Dvadeset i ~etiri sata. Paralelna stvarnost izbrisana adrenalinom. [esnaest godina poslije. Le`e}i zatvorenih o~iju, ne sje}am se skoro ni~ega.

Sje}am se samo da sam tog dana, prvi put u `ivotu, zapalila cigaru pred svojim, rahmetli, ocem. Ne zapalila pred njim. Zapalila sa njim. Sje}anje svedeno na sliku. Njegova ruka koja prinosi {ibicu Drini, koja mi je me|u usnama.

Iza svega samo o{tra nijansa te fotografije. Svijest da nakon tog dana, nakon onoga {to je tada po~elo, ja vi{e nikada ne}u biti ista.

-111-

2. MAJ 1992.

VLADIMIR SREBROV (1954.-1999.)

JAVLJANJE U DNEVNIKU 2. MAJA 1992. GODINE "Poru~ujem gra|anima Sarajeva da vi{e nisu Srbi, Hrvati, Muslimani!!! Oni su po naciji - branioci!!! Nas napadaju, `ele da nas uni{te, da nam oduzmu na{ grad! To su zlo~inci! Oni nemaju motiva nijednog, osim da nas oplja~kaju! Ovaj trenutak je preokret u historiji BiH, preokret nje kao mlade i nezavisne dr`ave. Ovim ~inom su AGRESORI, a to je JNA, biv{a JNA, ekstremno krilo Srpske demokratske stranke, ~lanovi ~etni~kog pokreta i Srpska radikalna stranka, oni su dakle ovim ~inom, ovdje u Sarajevu, sebi iskopali grob! Oni su ovim ~inom dokazali da su ni{tarije, da su niko i ni{ta!

Gra|ani Sarajeva, zbijte redove i oborite ove hulje koje su napale grad! Na ~elu ovih ljudi koji napadaju nalaze se ratni zlo~inci koji }e za koji dan iza}i na optu`eni~ku klupu!"

Napomena: Ljubazno{}u Senada Had`ifejzovi}a, preuzeto iz knjige "Rat u`ivo"

-112-

2. MAJ 1992.

SANELA GOJAK (1975.)

NAJLJEP[I MJESEC U GODINI Barikade su preko no}i postajali sastavni dio na{ih `ivota. Prestali smo i}i u {kolu, mnogi na poslove iz bezbjedonosnih razloga...

Sje}am se po~etka kursa engleskog na Fakultetu politi~kih nauka, i negdje poslijepodne na pola predavanja u|e moj otac, do{ao po mene i moju drugaricu Ernu, i tako je prekinut i taj ~as zbog novih barikada, najbitnije je bilo do}i ku}i. Kako smo bili samo naivni, pokaza}e se ubrzo.

I nekako je do{lo prolje}e. Kroz maglu naviru sje}anja na maj, drugi dan maja, a ne bi trebalo zaboraviti to vrijeme. I zato sam odlu~ila sjetiti se. Nije lako o`ivjeti sve to.

Maj je najljep{i mjesec u godini, u maju sam ro|ena, ta~nije 1. maja.

To je, valjda, razlog za{to mi je najdra`i. Mislim da sam tako nekako i pisala u dnevniku, tinejd`erske godine, prekinut po~etak srednje {kole, i prolje}e.

Tog 1. maja 1992. godine bila sam ku}i. Praznik je, neradni dan, usto i ro|endan. Uveliko su odlazili konvoji ljudi i djece iz grada i zemlje. ^estitke su pristizale, a onda je uslijedio i poziv iz Beograda od {kolske drugarice Erne koja je, tako|er ~estitala ro|endan.

Iskrene ~estitke, ukratko mi rekla, izme|u ostaloga, da je sa porodicom oti{la iz dr`ave zbog sigurnosti, ali i koga je sve vidjela od "poznatih" Sarajlija koji su, tako|er, napustili Sarajevo. Za nas tinejd`erke je to bilo va`no, ne slute}i da }e na{ sljede}i susret biti pet/{est godina kasnije.

-113-

2. MAJ 1992.

Broj ku}nog telefona je bio 519 - 488 i na ovaj broj me vi{e niko nije mogao dobiti, jer je 2. maja sa agresorskih polo`aja uni{tena Po{ta, telefoni su prestali raditi, veze su pokidane... Ostala je ti{ina. Silom prilika na{la sam se u ku}nom pritvoru, skupa sa mamom i sestrom. Najve}a i jedina `elja da ponovo budem sa svojom porodicom.

Sje}am se i spaljenog tramvaja dole na Skenderiji. Naravno, sve sam to gledala na televiziji. Naime, stanovala sam u dijelu grada koji je preko no}i, i ba{ po~etkom maja, postao odsje~en od dijela gdje se normalno `ivjelo, gdje su bili branioci Sarajeva (prvo Patriotska liga, kasnije, naravno Armija BiH).

Grbavica, Gornji Kova~i}i, Vraca su dijelovi Novog Sarajeva, dijelovi grada odakle je dobar dio zla na~injen Sarajlijama. Gledala sam ispaljivanje projektila na Marijin Dvor, na tada{nju zgradu Izvr{nog vije}a, Holiday Inn, nebodere ... Vi|ala snajperiste koji su strpljivo ~ekali sa ni{anima okrenutim ka mojim sugra|anima. Stra{no.

Sestra, mama i ja smo ostale zato~ene od 2. maja do polovine jula u vlastitoj ku}i, vlastitom gradu, pet minuta od samog centra. Kojeg li apsurda! Vidjele i ~ule razli~ite akcente agresorskih vojnika, uglavnom obu~ene u maskirne uniforme, i sa oznakama JNA...

Sre}a, velika sre}a u svemu tome jeste da su tata i brat iza{li iz ku}e tog dana, iako su barikade preko no}i postavljane na vi{e lokacija. Me|utim, tata je i{ao na posao, brat kod ro|aka u Stari Grad, i tako su se sa~uvali. U suprotnom bili bi ubijeni kao i sve druge kom{ije koji su imali "pogre{na imena", odnosno bili muslimani i Hrvati.

Na`alost, bliski ~lanovi na{e familije, amid`e, daid`a i dva ro|aka, tada su bili 23-godi{njaci, kao i mnoge kom{ije, odvedeni su iz svojih ku}a... Ubijeni. Jo{ uvijek, 15 godina kasnije, nisu prona|ena nji-

-114-

2. MAJ 1992. hova tijela, ne zna se ni gdje se nalazi mjesto njihovog pogubljenja...

Krivi su samo i jedino iz razloga {to su se zvali Bilal, Safet, Mule, Mulaz, Izet i Atif... Ivica, Franjo, Grgica...

Onaj tinejd`erski dnevnik je uz pomo} mojih roditelja, ta~nije moje mame, bio ~itan u vi{e navrata pred vi{ebrojnom publikom. Tako je i do{ao u ruke novinarke "Oslobo|enja" Edine Kamenice koja je pisala u nastavcima o mje{tanima Grbavice, Kova~i}a i Vraca ... U jednom ~lanku je preuzela moj citat, ne{to u smislu kako ja ne mrzim sve Srbe, ali znam da su Srbi krivi za rat! I da nisam nacionalista. To je bilo razmi{ljanje djeteta, koje je tra`ilo krivca u prekinutom djetinjstvu.

-115-

2. MAJ 1992.

NEBOJ[A [ERI] [OBA (1967.) \I\IKOVAC GORI! Ne znam kako se to desilo da sam se na{ao u podrumu svoje zgrade, {}u}uren izme|u razvaljenih stolica, kaca s kupusom i ostalih prestravljenih kom{ija, {araju}i pogledom naokolo kao prepla{en cuko kojeg je neko udario nogom. Nisam znao {ta se de{ava, u stvari nisam htio da znam {ta se de{ava, osim {to sam htio da to prestane.

Vijesti su se iz dana u dan pogor{avale. Danima smo slu{ali radio i televiziju gdje su nas ubje|ivali da rata ne}e biti dok su se oko Sarajeva kopali rovovi i dovla~ila te{ka artiljerija. Ko bi mogao povjerovati da }e iko ikada pucati na na{ grad. Sarajevo, simbol multikulturnog i multietni~kog `ivota se nalazilo ispred svog najve}eg isku{enja, a njegovi gra|ani nespremni na razvoj situacije.

Ko zaista mo`e biti spreman za rat ako ga nikada nije okusio? Ko bi mogao povjerovati da je neko u stanju da opali granatu na ulicu punu ljudi? O~igledno, takvih je bilo u neposrednoj blizini. Vukovar i Dubrovnik su se ve} desili.

Prvi pravi veliki strah je bio kada je Murat [abanovi} prijetio da }e eksplozivom raznijeti branu i da }e sve nizvodno rijekom Drinom biti potopljeno. To se nekako pre`ivjelo. Drama se nastavljala ubrzanim koracima, i doga|aji su smjenjivali jedan drugi. Televizija je emitovala slike od kojih se dizala kosa na glavi, a mi smo to ipak posmatrali sa nevjericom, duboko vjeruju}i da }e se prona}i rje{enje, da }e ludilo prestati. Strani novinari su ve} poodavno bukirali sobe u Holiday Inn-u, a Ujedinjene Nacije izdale nalog za po~etak prikupljanja humanitarne pomo}i za Bosnu. Miris oluje je prerastao u jak vjetar. Moja familija je bila totalni mix i Jugoslavija koja nam je do tada bila jedina domovina, je oti{la . Ostali smo sami

-116-

2. MAJ 1992. sa sobom, poku{avaju}i da sastavimo polupane komadi}e identiteta koji se pod na{im stopalima lomio i krckao. Bosna je bila tu u krvi, vatri i dimu, rat je po~eo.

Stari me je probudio i rekao da se brzo obu~em. Granate su po~ele da padaju na grad. Bilo je rano ujutro, ne mogu da se sjetim ta~nog vremena. Mama je na brzinu skupila u kese ono {to je bilo hrane u fri`ideru i krenuli smo niz stepenice. Cijeli kom{iluk se okupio u podrumu. [}u}urili smo se ko po komandi i {utke oslu{kivali prelete granata koje su ipak padale "tamo negdje daleko".

Poku{avali smo da skontamo gdje padaju i predvidimo razvoj situacije. Neko je imao upaljen tranzistor, ali to nije bilo do prevelike pomo}i. Dan prije, moj stari i jo{ par kom{ija su navukli vre}e sa pijeskom na prozore podruma, za svaki slu~aj, na neki na~in predosje}aju}i nadolaze}i belaj. U taj podrum sam obi~no dolazio da sviram sa Jelisi}em, ili pak da izvadim koju glavicu kiselog kupusa za ru~ak, donesem }umur, ukradem letvu od kom{ije, ali sad sam tu da ostanem neko vrijeme, da budem koliko toliko siguran....Siguran?

BBBBRRRAAAANNNGGGGGG!!!

Kao da me je neko u djeli}u sekunde gurnuo ispod povr{ine vode i napunio mi nozdrve i u{i suhim pijeskom i u isto vrijeme oduzeo dah.

Prva 120-ka je sastavila tik pored na{e zgrade. Prozorska stakla, koja smo prije par dana lijepili selotejpom, su se sasula u sekundi i pala na zemlju sa zastra{uju}im praskom. Dim i pra{ina su se u sekundi na{li u podrumu i svi smo krenuli da ka{ljemo i da se borimo za zrak. Neke `ene su krenule da pani~e i da urlaju, a mu{ki su ih kao smirivali i povla~ili na pod. "Nema mjesta panici!" neko "iskusno" zaurla.

BBBBRRRAAAANNNGGGGGG!!!

-117-

2. MAJ 1992.

Slijede}a je ve} opalila u zgradu do nas, geleri su probijali {to su stigli, a jedan je ~ak pro{ao kroz vre}u s pijeskom, razbio armirano staklo i spucao u zid podruma ne povrijediv{i nikoga. U`as!

BBBBRRRAAAANNNGGGGGG!!!

Sastavila je malo dalje prema Domu Milicije, geleri su padali kao grad naokolo. Majko mila....

BBBBRRRAAAANNNGGGGGG!!!

BBBBRRRAAAANNNGGGGGG!!!

BBBBRRRAAAANNNGGGGGG!!!

Krenule su da udaraju prema Domu Milicije, gdje je bio Viki} sa svojim specijalcima. "Korekcija" paljbe je bila o~igledna. Prekoputa doma Milicije je bilo obdani{te Mladen Stojanovi} (sada{nja Francuska ambasada) gdje je bio stacioniran Juka Prazina sa svojim Vukovima. Mrka kapa. I oni su zasuti. Teta Zarfa je ustala i krenula da se naglas moli Bogu, ali slijede}e sekunde se na{la na podu, ponovo povu~ena nadole. Niko nije smio glave da digne.

Kome{anje na podu je bilo bizarno. Udarali smo jedni druge nesvjesno, pra}akali se nogama na svaku detonaciju, borili se za zrak u pani~nom napadu koji nas je sviju zahvatio. Nije bilo dileme da je rat do{ao u na{e ku}e, nije bilo razmi{ljanja nio~emu drugom osim o spa{avanju golog `ivota.

Hladni cement podrumskog poda vi{e nije bio hladan, moja glava je gorila a svaki otkucaj srca je podsje}ao da sam i dalje `iv. Kraj svijeta je tu ispred mojih o~iju.

Padale su jo{ neko vrijeme sa manje/vi{e "oslabljenim" intenzitetom.

Eksplozije su se udaljavale prema drugim dijelovima grada, a mi smo

-118-

2. MAJ 1992. se i dalje tresli i gr~evito stiskali jedni za druge. Pro{lo je nekoliko godina ili sati i detonacije su utihnule. Najhrabriji su krenuli da ustaju, lagano otresaju pra{inu sa rukava i da razgledaju naokolo. Neki su ~ak iza{li ispred zgrade i gledali s nevjericom u ogromni krater od 120-ke, i uzaludno poku{avali da i{~upaju rep granate koji se zabio u zemlju. Ostali su sa nevjericom gledali kr{ koji je nastao od polupanih stakala, zavjesa i dijelova namje{taja.

Sve je bilo crno od baruta, grane od drve}a polomljene, automobili izbu{eni kao {vicarski sirevi kao i fasade na svim zgradama. Ja sam se popeo sa ocem uz stepenice da vidimo {ta je bilo od na{eg stana.

U{li smo unutra i zatekli kr{. Svi su prozori bili polupani. Geleri su probili zidove i napravili dar-mar. [tokovi i vrata su bili izbijeni iz zidova uslijed strahovitog pritiska detonacija. Moja soba je najgore pro{la. Geleri su pro{li kroz ormar sa garderobom i sa`vakali sve {to je bilo na putu. Jedan geler je pro{ao kroz sve gramofonske plo~e koje sam godinama sakupljao. Sve je uni{teno.

Na zidu je i dalje nako{en visio moj portret koji je nekada naslikao moj ujak, poznati slikar Mario Mikuli}, a slika je fasovala veliku rupu od gelera u sredini. Da sam ostao unutra to bi se i meni desilo.

Prelijepi \i|ikovac je u roku od par sati promijenio lice i postao bojno polje. Kako je to mogu}e? Za{to? [ta smo to mi skrivili da budemo tako divlja~ki razvaljeni? Jesam li ja ne{to skrivio? Jesu li moji roditelji ne{to skrivili? Odgovora nije bilo. Bio je samo jedan veliki upitnik nad na{im glavama...ZA[TO? Na{ podrum o~igledno nije bio adekvatan. Pao je dogovor da svi pre|emo u susjednu zgradu na broju 5 gdje sretnici imaju atomsko skloni{te. Svi su sakupili ono malo stvari {to su stigli, uzelo se i ono malo hrane pod ruku, par }ebadi i trkom pravac petica. I iz susjednih zgrada su stanari krenuli da se izvla~e i da kao i mi ubrzano krenu ka skloni{tu. Kad smo si{li dole, scena je bila zastra{uju}a. Gomila prestra{enog svijeta je u lu|a~kom `amoru poku{avala da se sna|e, da odaberu sebi neki kutak u koji }e se

-119-

2. MAJ 1992. sabiti, da spuste svoje krpice na betonski pod i osje}aju se barem malo sigurnije. Nevjerovatno je kako su ljudi u stanju da se zbli`e kada dogori do nokata. Odmah se stvori kolektiv koji mora da funkcioni{e. Odmah se oformi neki pre{utni savjet koji donese neke odluke kojih se svi krenu pridr`avati a da o tome uop{te i ne razmi{ljaju. To nisam nikada mogao ni zamisliti. Nisam mogao zamisliti da }u u taj podrum u}i s namjerom da u njemu prespavam, odnosno provedem slijede}ih nekoliko mjeseci svog `ivota.

U tom skloni{tu smo se igrali kao djeca, sa la`nom kamerom snimali la`ne horor filmove. Kasnije smo tu dovukli poja~ala i instrumente i pra{ili bez straha da }e kom{ije da nas zajebavaju zbog glasne muzike. Jedne godine je Boris masnom farbom na zidu naslikao srce i u sredini napisao SMRT SVIMA!. Taj natpis je do~ekivao sviju koji su ulazili u skloni{te. Borisov otac je u jednom momentu prokomentarisao "Koji li je kreten ovo napisao?". Kasnije mu je neko do{apnuo da je to napisao njegov sin, {to ga nije mnogo iznenadilo. Samo je zarolao o~ima i nervozno povukao dim iz cigarete. "Mamlaz!"

Ostvarili su se najgori strahovi. Nije bilo povratka nazad. Sukobi su prerasli u konflikt a rat je postao brutalna realnost na koju su se svi privikli. Sviju je samo jedna stvar `ivo interesovala: koliko }e to da traje. U skloni{tu se nije moglo vje~no ostati, i prve kom{ije su krenule da se vra}aju ku}ama. Mi mla|i smo ipak tu proveli (glupo je re}i) neke od najljep{ih momenata svog `ivota, nije nam se izlazilo napolje. Znali smo po no}i kao {takori ulaziti u napu{tene stanove i tra`iti alkohol, koji nam je kupovao dragocjeno vrijeme koje nam je trebalo. Prvi konvoji su krenuli da odvoze drage ljude, a mi koji smo ostali smo prinu|eni da `ivimo `ivot koji nam je nametnut, da se borimo sa oru`jem u ruci za goli opstanak.

Pod opsadom...

-120-

2. MAJ 1992.

-121-

2. MAJ 1992.

MUHAMED GAFI] (1948.)

ODLOMAK IZ KNJIGE "SARAJEVSKI RULET" Pored ku}e je pala granata. Ta~no u sokak izme|u moje i kom{ijine ku}e. Njegova je vi{e o{te}ena. Na mojoj su vrata i prozori izvaljeni iz zida, stakla polupana, jedna strana krova sru{ena.

Ostavljam pu{ku nastranu i cijeli dan ni`em crepove. Kom{ije prolaze, zastajkuju, nude da pomognu. Isto kao kad sam je stotinu godina staru, i prije rata popravljao.

Razgovaram sa njima, sve ho}u ne{to da ih pitam, a nikako ne mogu. Oni o na{oj odbrani, o Viki}u. Jedna nana re~e:"rodila ga majka!", i pro|e, djeca o mojoj pu{ci, a ja nikako da ih pitam. Tek jedan kom{ija, na{ zet, o`enio se na{om kom{inicom, re~e da je Cikija vidio na Ba{~ar{iji.

Ka`e da je mr{av k'o grana, da mu se rebra vide, i da je pobjegao kad ga je zovnuo. Na brzinu pokrih krov i sjedoh u auto.

Tra`io sam ga po ~ar{iji, ali uzalud. Cikija nema, a ve} je deset dana kako je nestao.

Kako }u djeci na o~i ako im ne na|em cuku?

Dani i no}i prolaze. Na{e protivoklopne i interventne grupe odlaze na najugro`enija mjesta. Stotine branilaca, ugro`enih od ~etni~ke pje{adije i njihovih tenkova dobijaju novu snagu kad specijalci do|u: -Do{li su Viki}evci!

Tad znaju da im niko ni{ta ne mo`e. U njih gledaju kao u supermene. Sa njima }e krenuti na nebo. Na{i momci temeljito izvr{avaju sve zadatke. Poma`u u slamanju ~etni~kih napada, uni{tavaju im tenkove, transportere. Posebno su to u~inili po~etkom maja.

Tada su ~etni~ki stratezi odlu~ili tenkovima u}i u grad. Dva su razloga bila za taj `estoki napad. Prvi - da zauzmu sve vitalne ta~ke u gradu: Predsjedni{tvo, Televiziju, Po{tu, MUP, i da defini-

-122-

2. MAJ 1992. tivno stave Sarajevo pod svoju kontrolu. I drugi - da blokiraju sve raskrsnice na desnoj obali Miljacke, od Komande garnizona do KMT-a, i na taj na~in izvuku generala Kukanjca koji je blokiran u Komandi. Ja mislim da je drugi razlog bio va`niji za pukovnika [uputa, komandanta Specijalne jedinice JNA. On je dobio zadatak koji je morao li~no obaviti. Tenkovi su krenuli iz Lukavice, a elitne jedinice specijalaca JNA iz Komande. Trebali su se spojiti kod Po{te, omogu}iti bezbjedan izlazak generala Kukanjca iz grada, a potom okrenuti svoje topove prema Predsjedni{tvu i MUP-u i zavr{iti posao.

Zami{ljam Kukanjca, onog istog generala koji je uvjeravao gra|ane BiH da "JNA ne}e ni mrava zgaziti", kako nervozno {eta po svom kabinetu, zagleda prazno mjesto na zidu gdje je do ju~er stajala slika njegovog Vrhovnog komandanta, razmi{lja: da li da odmah stavi na glavu kapu sa srpskim znakom, ili da pro|e kroz grad sa zvijezdom petokrakom, a onda u kasarni Lukavica, na sigurnom, da je promijeni. Kako njegovi oficiri stalno izvje{tavaju o napredovanju kolona i pribli`avanju mjestu spajanja.

On ve} vidi jedan BOV na Principovom mostu:"To je pravo mjesto za oklopno vozilo. I zbog Gavrila i zbog mene. Jedan protivteroristi~ki vod }e biti dovoljan da pokrije tu raskrsnicu.

Beretkice sa Vratnika ne}e smjeti ni prdnuti. Drugi BOV mora do}i do doma JNA. Tamo ima dosta na{e vojske, a i klavir je tamo, moram ga skloniti."

Kao da vidim zami{ljenog generala kako ~eka da u njegov kabinet u|e na~elnik {taba, lupi petama i iz krutog stava "mirno" da raportira:"Dru`e generale, bli`i zadatak je izvr{en", a onda, da mu pru`i ruku, zagrli ga, poljubi u obraz tri puta i mu{ki drekne:"Brate Srbine, opet smo zajebali ove Balije!".

Ali ne bi tako.

Prvi tenk koji se pojavio na Vrbanji, ve} je gorio. Pogodio ga je zenga, Braja iz OSE, Keminim projektilom donijetim iz Pretisa.

Direktno u sastav kupole i tijela tenka. [kolski pogodak! Drugi tenk zaustavio se pedeset metara iza prvog i vo`njom u rikverc

-123-

2. MAJ 1992. poku{avao pobje}i nazad na Grbavicu. Druga zenga, Latif, pogodio je drugi tenk. Opalio je iz RB-a, to mu je bila omiljena "rora", i zaustavio ga. Tenk se zapu{io, ali nije izgorio. Jedan transporter je pratio tenkove i za njegovu sudbinu se ne zna.

Obojica zengi ga|ali su ga, ali nisu htjeli kazati da su ga uni{tili.

Sklanjao se iza zgrade kad su projektili eksplodirali. ^ovjek iz te zgrade, koji je to posmatrao, a koji je ~etiri mjeseca kasnije, po no}i pregazio Miljacku, neopa`eno do{ao na na{e polo`aje i kumovao smjenjivanju komandira, zadu`enog za tu liniju odbrane, jer ga ni na{i nisu vidjeli, a mogao je biti diverzant, taj ~ovjek se kleo da je i transporter pogo|en, da su kola hitne pomo}i dolazila do njega, da su iz ostalih oklopnih vozila isko~ile uniformisane osobe, a za ostalo ne zna, jer se po~elo pucati na sve strane.

Jedan od dvojice zengi pogodio je jo{ jedan tenk, ali ne}e da ka`u ko je bio taj majstor, smijali su se kad su mi to pri~ali. Njihova tajanstvenost zagolicala me, pa sam se raspitivao i saznao.

U toj borbi, hitro mijenjaju}i mjesta sa kojih su pucali, "jer kad opali{, odmah mora{ bje`ati koliko te noge nose", oni su promijenili nekoliko lokacija i u jednom trenutku ugledali obrise nekog tenka. Ili je dim izgorjelih vozila titrao pred njihovim licima, ili se njima magla navukla na o~i, no tenk je bio pred njima, stajao je, valjalo ga je "oderati". Strijelac je opalio, granata je eksplodirala na kupoli, i ni{ta se nije desilo. Tek tada je drugi vidio o ~emu se radi, povukao je za ruku partnera i oti{li su, udaljili se sa lica mjesta, da niko ne vidi njihovu bruku: Pogodili su njema~ki tenk, koji od kraja drugog svjetskog rata, pred Muzejom revolucije, stoji kao eksponat.

Na Skenderiji se odigravao drugi ~in ove drame.

Prethodnica, nekoliko kompanjola i pincgauera zasuti su vatrom sa na{ih polo`aja. Zelene beretke nisu dozvolile zaposjedanje ove raskrsnice ni sto metara daleko od Predsjedni{tva. Vrlo brzo vozila su gorjela. I tramvaji koji su ostali na toj stanici. U`asna slika izgorijelih vozila i tijela ljudi, obi{la je svijet.

Kod Po{te su BOV-ovi otvorili vatru na sve {to se kre}e i na svako mjesto sa kojeg je dolazila potencijalna prijetnja. U jednom

-124-

2. MAJ 1992. od njih nalazio se pukovnik [uput. PAM-ovi su pucali po zgradama, stakla su pr{tala. Teritorijalci su odgovorili `estoko. Na{le su se zolje. David i Golijat suo~ili su se. Uni{tena su ~etiri oklopna vozila.

Jedno od njih pogodio je Zoka. Bilo ih je desetak. Jaka protivoklopna grupa. Da bi do{li do BOV-a, morali su se verati preko ku}a i zidova, pretr~ati preko prolaza u koji se sklonio, a iz kojeg je stalno pucao, i Zoka umalo nije glavu izgubio: - Pripremio sam ru~nu kumulativnu bombu. Stajao sam iza }o{ka i gledao mlaz metaka kako {iba po ulici. Tako su se oni {titili od otvorenog prostora, sa kojeg je mogla doletjeti zolja. Trznuo sam glavom, na trenutak ga ugledao, ocijenio daljinu, nije bilo vi{e od pet-{est metara, i ponovo se otkrio. Samo su mi jedna ruka, ona u kojoj je bila kumulativna, i oko virili vani. Ruka je bila u zamahu i tad sam ugledao njihovu bombu kako pada ispred mene. Nisam mogao dugo razmi{ljati. Bacio sam je, zaklonio se iza }o{ka i ona je eksplodirala. One su eksplodirale, i moja i njihova. Ali je moja bila ja~a, pa sam ja zaradio nekoliko gelera, a njihov BOV se zapu{io.

Zoka je tada oti{ao na Traumu, a njegovi specijalci nastavili su akciju. Pukovnik [uput sa ~etrdesetak vojnika zabarikadirao se u kinu, na{i su ga napali suzavcem, on to nije mogao izdr`ati i poslao je pregovara~a. Pristajao je na predaju, ali samo Viki}evim specijalcima. Imao je averziju prema teritorijalcima. Ma kakvu averziju, pani~no se pla{io Zelenih beretki. Udovoljeno mu je. Zarobljen je po svim pravilima @enevske konvencije.

Minobaca~i sa brda pucaju. Oko na{e baze padaju projektili.

Ve}ina ih eksplodira na kro{njama drve}a obli`njeg parka. Geleri ulaze kroz razbijena stakla. U blizini se ~uju pucnjevi, rafali.

Rasprskavaju}i meci dolije}u i njihova eksplozija nad dijelovima grada stvara dojam bliske borbe. Kao da se borba vodi oko Predsjedni{tva.

Meho, na{ logisti~ar, sjedi u hodniku i {uti. Na glavi mu {ljem, a pancir je natopljen znojem. Pu{ka oslonjena na pod, stisnuta koljenima i rukama. Cijev mu je u visini o~iju. [uti i gricka donju usnu. Povremeno pogleda prema ulaznim vratima i kratkim

-125-

2. MAJ 1992. pokretom glave po{alje nekog da vidi ko je u{ao. Smatra da se isuvi{e nepoznatih a po njemu, sumnjivih tipova mota oko na{e baze. Nervozan je. Zabrinut. Potamnio u licu od brige, skre}e na sebe pozornost.

Komandant povremeno iza|e u hodnik, pogleda Mehu, i kao za sebe ka`e: -Op{ti napad!

Onda se nasmije i po~ne ga zadirkivati: - [ta je Mehoo? [to si objesio brke mrke? Jo{ nisi sklonio pare? Ha, Mehaga? Jesil' sakrio marke?

A Meho nit' romori nit' govori. Samo gricka donju usnu i {akama sti{}e pu{ku.

- A da ti nije mo`da metak u cijevi? Da ne opali slu~ajno?

- Ne}e, komandante, ne}e.

- Hajde ti nama organizuj kafu, ne}e oni nas pogoditi.

- Odmah komandante, odmah.

Odlazi Meho u kuhinju sa {ljemom, pancirom i pu{kom.

U {tabu je i ^enga. Priklju~io nam se po~etkom rata. Vlasnik dva restorana. Jedan je ovdje, drugi u [vedskoj. Ne mogu a da mu se ne divim: - Svaka ti ~ast ^enga. Ti si pravi patriota. Tolika lova u [vedskoj a ti ostao da brani{ Sarajevo. Svaka ~ast.

- Ma nisam mogao zbrisati. Oti{ao bih ja. [ali se ^enga na svoj ra~un.

- A {ta je tebi rekao Milinko, pa si ti na vrijeme zdu{io?

Obra}a se komandant meni. Milenka Kari{ika je ovako zvao. Ja nemam kud: - Rekao mi je:"op{ti napad".

- Morao je on tebi ne{to re}i. Vas dvojica ste mi ne{to puno {urovali.

Nastavlja me komandant zadirkivati. Granate i dalje padaju, a mi poku{avamo sa lica skinuti onaj gr~ is~ekivanja. Predla`em da nam Meho na|e fla{u vina. Englezi su za vrijeme najve}eg bombardovanja Londona, sjedili u skloni{tima i pili vino.

-126-

2. MAJ 1992.

Posljedica artiljerijskog napada stravi~ne su. Bolnica je puna ranjenika. Ima i poginulih. Stari dio grada najte`e je pro{ao. ^ar{ija je gorjela. Izgorjela je i Po{ta.

Iz veze nam javi{e nevjerovatnu vijest: Predsjednik Alija Izetbegovi} je zarobljen. Vojska ga je na povratku iz dr`avni~ke posjete, zadr`ala na aerodromu, i odvela u kasarnu Lukavica.

Nazdravlje!

Preko TV-a direktan prijenos. Telefonski kontakt ~lanova Predsjedni{tva i predsjednika. Stjepan Kljui} bodri Aliju Izetbegovi}a da istraje i da ne pristane ni na kakve ucjene. Uvjerava ga da je on zarobljen i da, prema tome, ne mo`e nikakve odluke donositi. Alija Izetbegovi} ka`e da nije zarobljen, ali nije tamo ni svojom voljom. Sve se vrti oko toga da general Kukanjac bezbjedno napusti grad, a da vojska onda pusti predsjednika. Na{a jedinica je u stanju pripravnosti. To traje cijelu no}. Uz pomo} UN-a dogovaraju se da vojska dovede predsjednika do komande grada, pa da onda, zajedno sa generalom, do|u u Predsjedni{tvo.

Meni komandant nare|uje da sa svojim momcima pokrijem Skenderiju.

Pored izgorjelih tramvaja i vojnih vozila le`e tijela poginulih i izgorjelih vojnika. Slika je stravi~na. Neki le{inari dolaze i skidaju, sa njih, mecima izbu{ene i krvlju umazane pancire. [aljem jednog specijalca da im na uho {apne da }emo pucati po njima ako se pribli`e poginulim.

Dobijam nare|enje da samo bijeli BOV UN-a mo`e pro}i. Na sva ostala oklopna vozila, pucati!

Vinko [amarli} obilazi postavljene protivoklopne grupe i referi{e da niko ne mo`e bez na{eg znanja, i saglasnosti, pri}i ni blizu Predsjedni{tva. Granje malo smeta, tamo gdje Dobrovolja~ka ulica izlazi pred Skenderiju, ali ima jedan prazan prostor kroz koji se, uz najavu, mo`e dejstvovati. Postavljam izvi|a~a sa radiostanicom na Dom sindikata da osmatra. Druga posada sa osom ide pored spomenika \uri \akovi}u, sa zadatkom da pokrije raskr{}e.

-127-

2. MAJ 1992.

Automati~ari su pored Ko{evskog potoka, a snajperisti u zgradi Skup{tine grada.

Sjedimo ispod spomenika. Zaklonjeni smo masivnim monolitom bijele boje. Kao da je ra|en od bra~kog kamena. Dobar zaklon.

Pored mene i Vinka jedan je momak, ri|e kose. Zovu ga [e}er.

Iznenadih se kad mi ispri~a da jo{ nema 18 godina. Vr{njak je moje k}erke. Tako mlad!? Njegova visina me prevarila, ina~e ga ne bi primio u jedinicu.

- [ta }e nam djeca, Vinko. Ja ne bih dao da dohvati pu{ku ko nema 22 godine.

- Pardon gospodine komandire, nisam ja dijete.

- Nisi, nisi mom~e.

- Sad je gotovo, a i dobro se pokazao ovih dana. - Vinko staje na njegovu stranu i umiruje ga.

Pored nas prolazi jedna mr{ava djevojka. Na le|ima nosi ruksak. Po hodu se vidi da ima ne{to te{ko. Naredih [e}eru da pogleda {ta to ta gospo|ica nosi.

- Da nisu bombe? - pitam, pomalo {ale}i se.

- Ne, gospodine, u ruksaku su konzerve. Nosim ih na Mejta{ da skuham na{ zajedni~ki ru~ak - govori mr{ava djevojka i pokazuje sadr`aj: gra{ak, |uve~, zeleni{.

- Kakav zajedni~ki ru~ak. Za borce?

- Ne, da, ustvari to je zajedni~ki ru~ak za ~lanove na{e zajednice "Hari Kri{na".

- ]uuuj? Hari Kri{na! Vidi molim te! Vinko, {ta ti veli{ o ovome!

Sjedi mlada, skloni se iza ovog kamena, da te koji metak ne pogodi i pri~aj mi, molim te o va{oj filozofiji. Kako ono ide va{a pjesma, ili molitva? Hari Kri{naa, Hari Kri{naa, Kri{na! Kri{naa, Hari! Hari!

Jesam li je pogodio sestro?

Pri~ala nam je mr{ava djevojka o nenasilju koje propovjeda Hari Kri{na, o silnoj negativnoj energiji koja nas okru`uje i koja se mora utro{iti, o njihovim molitvama. Ja sam joj ponudio da me pridobije za njihov pokret, ako me uvjeri.

- Evo, skinu}u {ljem i ostaviti pu{ku, o{i{ati se na nulu, uklju~iti se

-128-

2. MAJ 1992. u tvoju zajednicu, sestro, samo ako me uvjeri{.

Nije me uvjerila. I {ljem i kosa ostali su na glavi, a "sestru" sam uputio na Mejta{ najkra}im pravcem. Oti{la je sa pozdravom:"Hari Kri{na". Vjerujem da je usput na svaki pucanj govorila: - O, Kri{na!

Iz pravca Komande za~uli smo pucnjavu, onda je iznenada utihnula i pojavio se bijeli BOV. Iza njega je i{lo isto takvo oklopno vozilo, ali sivomaslinaste boje. Slijedila je kolona vojnih vozila. Ni{and`ija na osi otko~io oru`je, dr`ao prst na obara~u i upitno me gledao. Dao sam mu znak da ~eka i nervozno po~eo pozivati na{ centar veze.

Niko se nije javljao, a kolona se zaustavila na mostu. Vezu sa bazom uspostavio sam preko rezervnog kanala, a oni su mi prenijeli naredbu da ne pucamo ni na ostala vozila. Derao sam se na njih; {to me nisu obavijestili da rade na rezervnom kanalu, da smo mogli sva{ta uraditi, da su kreteni.

Iz tog SMB BOV-a iza{ao je predsjednik, pre{ao u bijeli BOV i produ`io ka zgradi Predsjedni{tva. General je ostao u SMB vozilu i sa kolonom nastavio prema Grbavici. Obrisao sam znoj sa ~ela, a neko je rekao: - Mogli smo upucati Aliju!

-129-

2. MAJ 1992.

NURUDIN DIN^E IMAMOVI] (1959.)

IZ KNJIGE "TJELOHRANITELJ" U prolje}e 1992. godine, ta~nije 28. aprila, s predsjednikom Izetbegovi}em putovao sam iz Sarajeva avionom me|unarodne zajednice, odnosno Evropske zajednice, koji je po nas poslao lord Carrington (Karington). I{li smo na pregovore u Lisabon, u Portugalu, u vezi sa Cyrus Vance-ovim mirovnim planom. U delegaciji su jo{ bili tada{nji potpredsjednik Vlade RBiH Zlatko Lagumd`ija, Izetbegovi}eva k}i Sabina, koja je bila prevodilac, i ja.

Nakon trodnevnih pregovora u Sarajevo smo se vratili tako|er avionom Evropske zajednice.

Ve} tada je Sarajevo bilo opkoljen grad i nije bilo redovnih letova.

Posljednji redovan let aviona iz Sarajeva bio je onaj kojim smo mi odletjeli u Lisabon. Aerodrom u Sarajevu su kontrolirali vojnici Unprofora, bez naoru`anja.

Praksa je bila da na povratku pozovem nekoliko specijalnih telefonskih brojeva u Sarajevu kako bih javio gdje smo i kada bismo mogli biti na aerodromu. Tada sam nekoliko puta poku{avao dobiti u Sarajevu tri broja, ali svaki put bezuspje{no. Poku{avao je i predsjednik Izetbegovi} i njegova k}i, ali vezu nismo mogli uspostaviti.

Let od Lisabona do Sarajeva trajao je oko sat i po, a kada smo bili iznad Sarajeva kontrola leta, koja je bila jo{ u nadle`nosti Beograda, javila je pilotima Evropske zajednice da nemamo odobrenje za slijetanje. Prizemljenje nije bilo sigurno jer su se oko aerodroma vodile borbe. O tome nismo ni{ta znali. Predsjednik Izetbegovi} je pitao pilote: "Ako nije sigurno za slijetanje u Sarajevo, mo`emo li onda sletjeti u Zagreb?" Savezna kontrola leta je pilotima kazala da ne mo`emo sletjeti u Zagreb, nego samo u Beograd.

Nakon nekoliko minuta razmi{ljanja predsjednik Izetbegovi} je

-130-

2. MAJ 1992. naredio pilotima da na njegovu li~nu odgovornost ipak sletimo u Sarajevo. Kada se avion spustio na pistu Sarajevskog aerodroma i dok su motori jo{ radili, pogledao sam kroz prozor i primijetio da na aerodromu nema vojnika Unprofora niti pripadnika na{e dr`avne sigurnosti. Kasnije }u se uvjeriti da su tu samo ni{ki specijalci i vojnici JNA. U prvi mah smo pomislili da se radi o vojnom udaru, jer smo takav zaklju~ak izveli na osnovu prekinute telefonske veze sa Sarajevom.

Piloti i dalje nisu gasili motore aviona. Kada su se otvorila vrata, odmah je 80-tak ni{kih specijalaca opkolilo letjelicu. Mahinalno sam stavio ruku na pi{tolj. Predsjednik mi je rekao da ni{ta ne poku{avam i da }e on vidjeti o ~emu se radi.

Alija Izetbegovi} je bio legalni predsjednik dr`ave, `elio je da zna o ~emu se radi. Meni je pri{ao {ef specijalaca i rekao da smo svi uhap{eni i da mu predam li~no naoru`anje (slu`beni pi{tolj dr`avne sigurnosti C-99, duga devetka) i upozorio me da ni{ta ne poku{avam uraditi. Razoru`ali su me.

Iznio sam li~ni prtljag predsjednika Izetbegovi}a, a nas su prebacili u aerodromsku zgradu. Tu su nas do~ekali generali Vojislav \ur|evac i Milan Aksentijevi}. Predsjednik ih je upitao gdje je general Milutin Kukanjac, komandant Druge vojne oblasti, jer je htio s njim li~no razgovarati. Odgovorili su da je komadant u kasarni u Lukavici i da }e nas odvesti do njega. Ustvari, generali su nam lagali samo da bi nas doveli u lukavi~ku kasarnu. Tada nam je bilo jasno da nas je JNA zarobila i tek tada smo shvatili {ta se doga|a u Sarajevu. Sa svih strana letjele su granate, pucano je iz haubica, granatirana je Hrasnica, Ilid`a, Sokolovi}-Kolonija...

Pitali smo generala \ur|evca: "Je li ovo vojni udar?" On je to demantovao.

Tu su nas zadr`ali gotovo cijeloga dana, a onda oko 20 sati jednim tamnoplavim "kadetom", bez prednje {ofer{ajbne, prebacili u Lukavicu. Ispred nas je i{ao tenk dime}i nam u lice tako da smo se gotovo ugu{ili od ispusnih gasova. Smjestili su nas sve zajedno u

-131-

2. MAJ 1992. jednu prostoriju u lukavi~koj kasarni, odakle je tako|er strahovito granatirano Sarajevo. Predsjednik Izetbegovi} je tra`io da pregovara s generalom Kukanjcem, ali su umjesto njega na razgovor do{li generali \ur|evac i Aksentijevi}.

Nakon toga vojnom telefonskom linijom uspostavljena je veza izme|u Komande u gradu, gdje je bio Kukanjac, i na{eg predsjednika.

Poslije sat-dva u na{oj kancelariji slu~ajno je zazvonio telefon i slu{alicu je podigao predsjednik Izetbegovi}. S druge strane `ice slu~ajno se javila neka `ena. Predsjednik se predstavio i zamolio je da prenese poruku u Radio-televiziju i Predsjedni{tvo BiH i ka`e da je predsjednik Izetbegovi} zarobljen u Lukavici. Veza s druge strane veoma brzo je prekinuta. Tada predsjednik uspostavlja vezu s generalom Kukanjcem, a kasnije i s novinarom Senadom Had`ifejzovi}em na Televiziji. Uspostavljena je neka vrsta telefonskog mosta sa zgradom u Predsjedni{tvu, na kojem su bili dr. Ejup Gani} i Stjepan Kljui}. Razgovor je vo|en u trouglu Lukavica Kukanjac - Predsjedni{tvo. Poslije dosta `u~nih razgovora s Kukanjcem, predsjednik je insistirao da kod njih u Lukavicu do|e {ef Evropske komisije Colm Doyle. Me|utim, general nije pristao na dolazak tada{njeg {efa evropske posmatra~ke misije i izaslanika mirovnog posrednika u BiH lorda Petera Carringtona. Dogovoreno je da se na{a delegacija ujutro prebaci do kasarne na Bistriku, a zatim da "Zelene beretke" oslobode kasarnu koju su opkolile.

Cijelu no} ostali smo u Lukavici. Nijednog momenta nisam se odvajao od predsjednika Izetbegovi}a. Mene su vezali za predsjednikov krevet. Ni{ta nismo jeli jer smo se pla{ili da nas ne otruju.

Izetbegovi} nije pu{io tri godine, ali je te no}i iz moje kutije uzeo cigaretu i zapalio ne bi li mu bilo lak{e. Bio je veoma zabrinut za k}erku Sabinu koju su odveli u drugu }eliju. Bili su to te{ki trenuci i za predsjednika i za sve nas.

Sutradan, 3. maja, u Lukavicu dolazi gospodin Calm Doyle i zapo~inju pregovori Doyle - Gani} - Kljui} - Kukanjac. Sve se to

-132-

2. MAJ 1992. ~inilo radi osloba|anja kolone JNA kod Skenderije koju su blokirale na{e snage. Tra`eno je da predsjednik Izetbegovi} izda naredbu da se iz Komande grada Sarajeva oslobodi general Kukanjac sa svim oficirima. To je bio uslov i za na{e osloba|anje.

Kada je sve dogovoreno, da predsjednik li~no ode osloboditi generala Kukanjca, neko od nas je trebalo da ostane u Lukavici kao talac.

Prvo su tra`ili da to bude predsjednikova k}i Sabina, ali on na to nije pristao. U obzir nije dolazio ni dr. Zlatko Lagumd`ija, pa sam se sam javio da ostanem u Lukavici kao garancija da }e Kukanjac biti oslobo|en. Mi, me|utim, nismo znali da je krv potekla ulicama Sarajeva, da je glavna po{ta na Obali zapaljena, da se u Sarajevu vode velike borbe, da je legendarni Nusret [i{i} Dedo improviziranom cijevi spr`io tenk i transporter koji su krenuli na zgradu Predsjedni{tva itd. Bio je to sudbonosan dan za Sarajevo i njegovo stanovni{tvo. Sre}om, Sarajlije su se uspjele odbraniti od agresora.

Istovremeno je u zgradi Televizije sjedio tada{nji ~lan Predsjedni{tva Fikret Abdi} ~ekaju}i da nas u Lukavici likvidiraju i da se on oglasi svojom naredbom. Sre}om, do toga nije do{lo.

Dakle, u kasno popodne 3. maja ja sam ostao u Lukavici kao talac, a predsjednik Izetbegovi}, njegova k}i Sabina i potpredsjednik Lagumd`ija odvezeni su Unproforovim vojnim transporterom u Sarajevo.

Sat i po nakon njihovog odlaska u Sarajevo po mene dolaze ni{ki specijalci i vode me iz kancelarije u pritvor, u }eliju broj 23. Uzimaju mi sve dokumente, paso{, zlatni sat, zatim 1.200 maraka, slu`benih.

Ko god je pro{ao hodnikom ispred }elije, govorio je: "Ubij, baliju!

Ubij Tur~ina! [ta ga ~uvate?!" No nisu znali da na sebi, ispod ko{ulje, imam pancir-prsluk. Kada su me po~eli udarati nogama, govorili su "kako je balija jak kao beton". Kako su sati odmicali, sve mi je tada postajalo sumnjivo.

Tu sam ostao tri dana. No}u su dolazili stra`ari i aktivni vojnici JNA koji su, za razliku od ovih prvih, prema meni bili korektni.

-133-

2. MAJ 1992. ^etnici iz Miljevi}a i Petrovi}a te jo{ neki prijetili su mi u kasarni u Lukavici, psovali balijsku i mud`ahedinsku mater i htjeli da me zakolju. Te ve~eri stra`ari su me vezali lisicama za radijator u }eliji.

Po{to je pro{lo nekoliko sati od mog zatvaranja, shvatio sam da se ne{to krupno de{ava. To su mi bili najte`i trenuci u `ivotu. Po~eo sam da razmi{ljam o svome sinu Amaru kome je 5. maja bio drugi ro|endan. Pomislio sam da ga nikada vi{e ne}u vidjeti o~ekuju}i svakog sata da }e me odvesti na strijeljanje. Bespomo}no sam se osje}ao, vezan za radijator i samo sam ~uo kako iz kasarne u Lukavici minobaca~ima granatiraju Sarajevo.

Puna dva dana sam ostao u }eliji da bi 5. maja te 1992. godine oko 16.30 sati po mene do{ao neki general. ^ujem ga u hodniku kako o{trim glasom pita stra`ara: "Gdje je zatvorenik Imamovi}?" Ne mogu da vjerujem. Prilazi mi ovaj general i pita jesam li ja Nurudin Imamovi}? Velim da jesam, a on me zagrli i re~e da idemo. Pitam ga za slu`beno naoru`anje, paso{ i ostale dokumente, a on veli: "Hajde, sine, da te izvedem odavde `ivoga. Ho}e da te strijeljaju.

Paso{ }e{ dobiti kasnije."

Meni ni{ta nije jasno i mislim da me ne}e povesti na strijeljanje.

Dopratio me do transportera Unprofora, rekav{i mi: "Sine, ja sam general Aksentijevi} i moja k}i je zarobljena u bolnici u Sarajevu."

Tada sam saznao ko je taj ~ovjek. Kasnije su mi rekli da je njegova k}i u bici bila ranjena na Vracama (kada je poginuo na{ specijalac Vinko [amarli}) te su je smjestili u bolnicu. [ef osiguranja u bolnici je bio moj amid`i} Mehmedalija Memo Imamovi}, koji je tada poru~io generalu Aksentijevi}u da, ako se meni {ta desi u Lukavici, ne}e dobro pro}i ni njegova k}i.

Kasnije sam saznao da je predsjednik Izetbegovi} u zamjenu za mene srpskoj vojsci dao sve one oficire {to su bili zarobljeni u Dobrovolja~koj da bi mene oslobodili iz Lukavice.

Tada sam transporterom dovezen u zgradu Unprofora u Ned`ari}ima gdje me primio njihov komadant Lewis McKenzie (Luis Mekenzi). Pitao sam ga za{to me nisu odvezli u zgradu

-134-

2. MAJ 1992.

Predsjedni{tva, a on mi je odgovorio da to nisu u~inili jer je granatirano Sarajevo. Potom je rekao: "Sigurnije ti je ovdje" - i obe}ao da }u sutra biti prevezen dalje.

I bi tako. ^im sam do{ao u zgradu Unprofora, telefonom sam se javio u Predsjedni{tvo i Hajrudin Somun, tada predsjednikov savjetnik, prenio je radosnu vijest Izetbegovi}u da sam oslobo|en. Ujutro su po mene do{li Haris Lukovac i Edin Hod`i} te me blindiranim "mercedesom" prevezli do zgrade Predsjedni{tva. Kada me je vidio, predsjednik Izetbegovi} me upitao jesam li `iv, a ja sam mu odgovorio: "^uva Bog Dinu svog!" To je za mene bilo drugo ro|enje. Ja i danas 5. maj obilje`avam kao svoj drugi ro|endan.

Predsjednik mi je rekao da idem sedam dana ku}i kako bih se odmorio, ali ja sam ve} drugog dana do{ao na posao i po~eo redovno da radim.

Ve} tada je grad bio podijeljen, a prvi na meti za ga|anje bio je moj stan, kroz koji su s brda protutnjale mnoge granate. Neprijatelj je `elio da ubije moju porodicu, pa se supruga s djecom morala preseliti na drugu lokaciju.

Otada je bilo te`e putovati van Sarajeva i BiH. Ipak, uz osiguranje Unprofora, predsjednik i ostale delegacije putovali su na mirovne pregovore van na{e dr`ave.

-135-

2. MAJ 1992.

EDIN IMAMOVI], sin Nurudina Imamovi}a: (1986.)

DANI NEIZVJESNOSTI "Bio je kraj aprila 1992. godine. Nisam znao ta~no {ta se de{ava, ali sam znao da neke ~ike koji su se zvali ~etnici bacaju bombe i granate po na{em gradu. Mama nije i{la na posao, a ja i brat u obdani{te. Te sam godine punio sedam godina. Trebao sam se radovati polasku u prvi razred, ali kao da sam preko no}i odrastao.

Babo je rijetko dolazio ku}i, nekada samo da nas poljubi i opet bi oti{ao na put. Bili smo kod amid`e na Vratniku. Mama mi je jedno jutro kazala da je babo oti{ao na put. Znao sam da ide daleko i da }e letjeti avionom. Sa ro|akom sam stajao u avliji i oslu{kivao zvuk aviona. Jedino smo mogli ~uti zvuk granata i rafala koji su odjekivali gradom. Stalno sam mislio na babu, jedva sam ~ekao da se vrati.

Tog 2. maja u{ao sam u sobu, gdje su mama, amid`inca i amid`a gledali TV dnevnik. Mama je plakala i kazala mi da su babu sa predsjednikom Alijom Izetbegovi}em zarobili na aerodromu. Nastupili su te{ki dani neizvjesnosti za mene i moju porodicu. Nisam znao {ta }e se desiti sa babom. Stalno sam zapitkivao mamu kada }e ga pustiti. Predsjednika Aliju su pustili, to sam vidio na televiziji, ali moga babu nisu. Ostao je u Lukavici. Mama, koja je uvijek bila hrabra, kao da je tad klonula. Nestalo je vedrog izraza sa njenog lica. ^esto bih je vidio uplakanu i crvenih o~iju. Moj daid`a je do{ao 4. maja i odveo nas svojoj ku}i na Bjelave. Po{to je grad granatiran, dan smo proveli u podrumu. Na trenutak sam zaboravio {ta se de{ava i po~eo se igrati s djecom, ali ugledav{i maj~ine suzne o~i i njeno zabrinuto lice, vratio sam se u stvarnost. Sva djeca su me tje{ila govore}i: 'Pusti}e ti babu, ne brini se.'

Osvanuo je 5. maj, dan kada je ro|en moj brat. Navr{avao je dvije godine. Mama je pri{la bratu, uzela ga u naru~je i tiho mu rekla: 'Neka ti je sretan, sine, ro|endan! Daj Bo`e da ti puste babu da ne bude{ siro~e!' Tada sam prvi put vidio daid`u da pla~e. Uzeo nas je

-136-

2. MAJ 1992. obojicu, poljubio i u tom momentu su se za~ule sirene. Svi sma str~ali u podrum, a daid`a je oti{ao u {tab. Pala je no} i jo{ smo bili u podrumu. Granate su svuda padale, sve se treslo i ja sam se skupio uz mamu. Mislim da me tada nije bilo toliko strah tih granata koliko me je bilo strah pri pomisli {ta mi je s babom. Zatvorio sam o~i i molio dragog Allaha da mi pomogne. Podrumska vrata su se otvorila i u{ao je ~ika Selja, babin drug. Pri{ao mi je i pitao: 'Ho}e{ li da ti dovedem babu?' Iza njega ugledao sam babu i mislio sam da sanjam. Tek kada me je uzeo i podigao u naru~je shvatio sam da ne sanjam. Po~eo sam se derati iz sveg glasa: 'Do{ao mi je babo, do{ao mi je babo!' Od toga dana moj babo i moj brat istog dana slave ro|endan."

-137-

2. MAJ 1992.

HAMZA BAK[I] (1939.)

RATNI DNEVNIK 1. maj 1992.

Otkako je rat, Sarajlije nisu bile ovako vedrih lica kao danas. Ima nekog optimizma u zraku, neke nade da je ovo pri kraju. Mladost je po suncu prokuljala u kafi}e, stoje po uglovima, {ale se, kao da rata nikad nije ni bilo.

Onda, na Ciglanama, kod lifta, sre}em ~ovjeka pedesetih godina.

Negdje kad je bio blizu mene, pobje`e mu suza - gledali smo o~i u o~i. Izvukli su je, vjerovatno, ovo op{te vedro raspolo`enje i misao na nekoga koga je izgubio tokom dvadeset pet dana aprilskog terora nad gradom.

Oti{ao sam u redakciju, predao materijal za anketu o ratnoj {teti.

Ideja nam je da ka`emo {ta je sve sru{eno, ne bi li se narod dozvao pameti.

U gradu, saznajem da je blokirana Vogo{}a. Na putu, vidim armijsku samohotku kako kre}e iz pravca Ilid`e negdje prema centru grada.

Pred velikom kasarnom vidio sam ~ovjeka sa bradom i dugom kosom, u uniformi, kako zami~e kroz kapiju, s pu{kom u ruci. ^etnik, pravi ~etnik.

Kako dan odmi~e, raspolo`enje opada a napetost raste. Padaju i granate. Od jutro{nje vedrine nije ostalo mnogo. Ni od moje ankete o ratnoj {teti, ni od njene mogu}e pouke.

2. maj 1992.

Izjutra sam bio u centru. Ljudi su vedri, izmamilo ih je lijepo vrijeme, mo`da i ne{to od prvomajskih navika - lani u ova doba i{lo se na more, prvi maj, je, sje}am se, padao u srijedu i po lijepom obi~aju sastavljao se sa narednim ponedjeljkom, a i sa prethodnim

-138-

2. MAJ 1992. petkom, ko je bio malo umje{niji.

Jutros su ljudi bili optimisti, i to su ostali negdje do pred podne.

Prve granate koje su pale do`ivjeli smo kao rutinsko srpsko ubijanje, uzimanje danka u krvi. Me|utim, umjesto da jenja, postajalo je sve ja~e. Ulice su se praznile, preko Ciglana sam pre{ao sasvim sam, granata je udarila negdje blizu i bacio sam se na zemlju, {to je notorna ratna glupost: tad je ve} kasno.

Oko pola ~etiri, grad nadlije}u avioni. Svira zra~na uzbuna.

Dnevni~ke bilje{ke vodim u podrumu, nave~e, me|u `enama i djecom. Dosta nas se nije uspjelo vratiti ku}i - oni koji su se zatekli u daljim dijelovima grada. Sla`emo stare stvari uz podrumske prozor~i}e, ima neke {anse da se zaustavi geler. Povremeno se istr~ava da se ~uju vijesti - {ta je sa otmicom Alije Izetbegovi}a i poku{ajem ~etnika da se probiju do Predsjedni{tva. Vjerujem da }e Izetbegovi}a pustiti, jo{ moraju ra~unati sa me|unarodnim u~inkom, a ovo je bio potez koji izaziva reakciju. Neko je donio tranzistor u podrum, slu{amo vijesti.

Tuku i Mostar. Ovo je po~elo ne{to veliko.

Potom vidimo - niko nije snio vode. Odlazim u stan, izlazim na balkon, vu~e me radoznalost.

Nebom {araju tragovi granata i protiavionskih mitraljeza. Mene poseban strah hvata od Poljina - prema njima je okrenut cio stan.

Haubice odozgo tuku ritmi~no, ne {tede}i municiju. U Vele{i}ima gori ku}a. Vra}am se u podrum.

-139-

2. MAJ 1992.

ISMET NUNO ARNAUTALI] (1942.)

KO JE NA 100 MARAKA? Sarajevo, 1.4.2008.

Zamolio me Nihad Kre{evljakovi} preko Ire Isovi} iz MESS-a da napi{em ne{to o 2. maju 1992. Pitam Iru po ~emu je taj dan va`an (jer sam zaboravio) a ona me podsje}a da je to onaj dan kada je Po{ta zapaljena i da je to bio jedan od najte`ih dana u Sarajevu.

Poku{avam da se prisjetim tog datuma pomo}u slika iz raznih tv dnevnika koje mi dolaze u misli. Vidim isprepadane UN posmatra~e, zapaljen Olimpijski muzej i Elektroprivredu , izgorene tramvaje na Skenderiji, Ivicu Pulji}a kako vodi dnevnik, uni{tene stanove u TV prilozima, beskorisne apele koje upu}uju neuticajni ljudi.

U u{ima mi odjekuje la` "Pucaju svi samo JNA ne puca".

Poku{avam se sjetiti kako izgledaju Lord Karington, general Sati{ Nambijar, Sadako Ogata. I da se sjetim kako su izgledali, ne mogu da se sjetim {ta su korisno uradili za BiH. Uspijevam da se sjetim iznena|enih i isprepadanih kom{ija kojima nije jasno {ta se doga|a. Ve}ina misli da }e se sve vrlo brzo i povoljno zavr{iti, a drugi ka`u "Ovo }e potrajati du`e nego {to mislimo".

Kada ja ne mogu detaljno da se sjetim odre|enih te{kih dana, kako }e onda oni koji nisu bili tu. Bilo je zapa`enih poku{aja (FAMA Opsada Sarajeva 1992. - 1994.) da se sve zapi{e, sistematizuje i objavi ali to nije dovoljno. Ve} du`e vrijeme postoji inicijativa, a danas je ponovo aktuelizirana, da se ustanovi Muzej opsade Sarajeva. Kona~no jedna va`na i neophodna akcija. Trebamo je svi

-140-

2. MAJ 1992. sna`no podr`ati.

Meni su svi ratni dani pomalo zamagljeni kao i mnogim zatvorenicima logora koji se zvao Sarajevo. Znam samo da je bilo veoma te{ko i da se svakodnevno stradalo.

Kao prvo, svaki ~ovjek `eli da zaboravi neprijatne doga|aje a osim toga nama su, nakon dejtonskog mira, prili~no isprali mozgove brojnim la`nim dilemama kao {to su: kakve }emo imati automobilske tablice, paso{e, novac, zastavu, himnu itd. itd.

Na kraju sam shvatio da je danas neva`no ono {to je nedavno bilo veoma va`no. Nedavno je bilo va`no ~iji }e lik biti na nekoj nov~anici na{e nove valute. Vodile su se velike rasprave i gubilo dragocjeno vrijeme oko toga. Ali danas niko ne gleda da li je na nov~anici Bo{njak, Srbin ili Hrvat. Nov~anicu, i oni koji je daju i oni koji je primaju, prepoznaju samo po njenoj boji, odnosno po vrijednosti. Malo ko zna koje su li~nosti na nov~anici od 100 KM. Ne mogu da se sjetim zadatih datuma iz nedavne pro{losti.

Poku{avam da shvatim {ta se doga|a sa mojom/na{om memorijom.

Da li je ona tako slaba{na da ne zapisuje ni tako "ubita~ne" dane i doga|aje ili se prepunila. Kada ni{ta ne poma`e onda je najbolje rje{enje "reset".

Bilo bi dobro kada bi se i ova na{a dr`ava resetovala.

-141-

2. MAJ 1992.

SENKA KURT (1967.)

RANO MOJA, RANO LJUTA

Dan nije bio kao svaki drugi. Zapravo, dan je bio kao i svaki drugi u ratu koji je tek po~eo, a koga nisam ni bila svjesna.

Polovinom aprila odlu~ila sam da iz Mojmila, Olimpijskoga sela pre|em u Dobrinju, u Olimpijsko novinarsko naselje. Bez razmi{ljanja i kalkuliranja. U potrebi za vi{e prostora i boljim pogledom.

Ta dva olimpijska naselja dijeli brdo. A vodovod na brdu. A kraj vodovoda jedno su jutro osvanuli vojnici. Mladi, gotovo djeca u uniformama Jugoslovenske narodne armije. Golobradi, upla{eni, ohrabreni tek gvozdenom krntijom, tenkom, na kojem }irilicom pi{e "APKAH". Kao prepreka na putu za slobodu. Kao golemi kamen me|a{ izme|u Dobrinje i ostatka svijeta. Brinem, jer su odavno zatvorene sve trgovine, hrane jo{ ima po bud`acima, podrumima ovih {to su pokrali samoposluge i namjeravaju robu prodavati po vrtoglavim cijenama ili mijenjati s drugima za zlato, cigarete, slike, poneko i knjige.

Trebalo bi iz ove Dobrinje. Kako znam! Kuda znam! Imaju valjda ti vojnici mrvu razumijevanja za mene kojoj je sve ostalo tamo. Izvan Dobrinje. I porodica. I posao. I prijatelji. Sve je moje tamo ostalo.

Govorim tog 2. maja kom{ijama kako }u ve~eras probati iza}i i krenuti "tamo". Jo{ nismo sasvim u okru`enju i ka`u, ako lijepo zamoli{, mo`da ti se i posre}i. U podrumu smo moje zgrade i upoznajemo se kako se nikada ne bismo upoznali. Preko no}i moji su mi susjedi postali jedina porodica koju imam. Oni brinu imam li ulja,

-142-

2. MAJ 1992. bra{na, soli za u{tipke i poga~u, oni brinu da me obavijeste kad }e pod prozorom "junak ulice" do}i sa torbama punim cigareta i prodavati ih za njema~ke marke. "Ove na{e pare ne vrijede", govori mi krezubi "junak moje ulice". Znam ga iz vi|enja, uvijek je bio pred istom samoposlugom. Do ju~er je pred njom ~u~ao sa staklenkom piva u ruci, pa kad je do{lo njegovih pet minuta s jaranima u{ao, ukrao, zaimao. E, sad taj "Zaim" uzima gdje stigne. Mislim, moji susjedi znaju da sam zainteresirana za robu - cigarete, kafa, ako ima jo{ ne{to od hrane. Bilo {ta. Va`no je pre`ivjeti. Ni ne slutimo da je ovo tek po~etak i da }emo uskoro u redove. Za humanitarnu, za vodu, za lijekove. Za `ivot.

U podrumu nam je ba{ lijepo. Mnogo ljep{e nego u stanovima.

Imamo krevete, struju, vodu, odvojeni WC i tu{ kabine. Ej, Dobrinja je to. Olimpijsko naselje. Tu su februara '84. stanovali novinari iz cijeloga svijeta {to su Olimpijadu gledali u`ivo, a ne kao ve}ina Sarajlija sa TV ekrana. Pa se neko dosjetio (ka`u susjedi, {to Slovenac napravi, nema mu izdera) da u slu~aju atomskoga rata napravi i dobre podrume. Ruka mu se pozlatila slovena~ka.

Podrumi kao planinarske ku}e. Poredani kreveti da se susjedstvo ne rasipa. Da `ivimo i u`ivamo zajedno sapatni~ke muke dok doju~era{nji susjedi po nama izlijevaju bijes.

Tu smo ve} dan, dva. Nesre}nici iz naselja blizu aerodroma, nesre}nici s prve linije razgrani~enja, nesre}nici {to su mislili da je idealno `ivjeti van grada, a u gradu. Velim, upoznajemo se i prognoziramo kako }e "ovo stati za dan - dva", pa }e "Amerikanci sigurno pokazati zube" i kako }e biti mirna Bosna.

Nada je toga dana pravila u{tipke u stanu. Od inata, od bijesa, od nemo}i da dva sina, tek su dje~aci, za{titi od buke, straha i fijuka granata, odlu~ila je ostati. ^etvrti je sprat idealna meta. A Vera u kuhinji jo{ bolja. Gruvaju granate na sve strane, tresu se zidovi, a ona pr`i u{tipke. Od bra{na, ulja i vode, sa malo soli. Donosi nam u

-143-

2. MAJ 1992. podrum, pa podrum miri{e na djetinjstvo. Najbolji u{tipci koje sam u `ivotu jela. Nada ima poseban recept da u{tipci "nado|u". Po savjetu svoga mu`a, kom{ije N. mijesi tijesto dok granate padaju.

Kom{ija N. ima teoriju da zbog straha, energija silazi u ruke, a s ruku u tijesto, pa tijesto kvasa kao da je u njemu kilogram germe.

Predve~er palimo radio. Tek da ~ujemo vijesti. I gotovo ne vjerujemo. Otet predsjednik i premijer dr`ave. U Lukavici su, pregovori traju. Okupljamo se oko kom{ije N. On jedini ima radio koji hvata program i ovdje ispod zemlje. Pa komentiramo, i{~u|avamo se, neke `ene po~inju i plakati. Kom{ija N. stavlja radio jo{ bli`e uhu.

No, kom{iluk ne prestaje da se i{~u|ava. Padaju i psovke. Pa N. gubi strpljenje. Gasi radio i pali kasetofon.

Razlije`e se pjesma po podrumu. Prije toga nikada je nisam ~ula, a N. ka`e - To ti je Ana Bekuta! Pjesma joj se zove "Rano moja, rano ljuta". Ka`e jo{ da je fasciniran tom pjesmom i to zbog stiha "{to ne ljubi{ mene verno, du{a pati neizmerno". Kom{ija N. je pisac, naime. I slikar i kipar. Razumije se u ljudske du{e, jednako kao {to se razumije u oblike i rije~i. Obja{njava mi da mu nije jasno da narodna pjeva~ica u tugaljivoj pjesmi koristi rije~ "neizmerno". I zato je fasciniran. I zato na kaseti od 90 minuta ima snimljenu samo tu.

Jednu jedinu pjesmu. I ne {tedi ni kasetu, ni pjesmu. I slu{amo je i slu{amo i slu{amo. Nekoliko puta po 90 minuta. Cijele no}i.

No} je, o~ito bila duga. Preduga. Marljivo su radili vojnici s neprijateljskih linija, vidim to kad se ujutro iz podruma penjem do stana.

Nemam ni jednog prozora, soba je puna stakla, drveta i pra{ine.

Obli`nje zgrade gotovo su potpuno uni{tene, gorjeli su automobili na parkingu ispred zgrade. Sa aerodroma ni zvuka. Neki miran dan...

Kom{ija N. me u podrumu do~ekuje s novim vijestima. Radio nije upaljen, prepri~ava mi {ta je ~uo. Ju~era{nji dan u Sarajevu je bio

-144-

2. MAJ 1992. stra{an. Prepri~ava mi okr{aje, govori {ta je bilo, a ja prosto ne vjerujem. U glavi mi hu~i Ana Bekuta. Rana ljuta.

Nekoliko mjeseci kasnije sazna}u pravu istinu. Kad je negdje krajem septembra do{la struja, pa sam poslijepono}i, premorena od usisavanja, peglanja, kuhanja, dolivanja vode u ma{inu za rublje... sjela da gledam TV. Tamo slika, a na slici pi{e - 2. maj. Kao iz nekoga ratnog filma, kao iz ne~ije tu|e zemlje, kao sa nekog drugog planeta. Drugi maj u mome gradu, par kilometara od mog podruma, milion kilometara od mog uma. Jedan od najkrvavijih dana rata.

Jedan od dana koji je presudio rat. Dan koji sam nekim ~udom, zahvaljuju}i kom{iji N. gotovo prespavala.

Za sve su krive raspri~ane kom{ije. I pomalo Ana Bekuta.

-145-

2. MAJ 1992.

ALMIR KURT - KUGLA (1971.)

NIJE ZBOG NJEGA NEGO GENERALNO 1992. 2. maj.

Bog zna {ta sam radio, ali znam da sam bio u svojoj sobi, kad je usred dana zazvonio telefon. On! Znao sam samo da su njegovi ostali na Grbavici, a da je On nekako pobjegao u Sloveniju kod rodbine.

Pri~a mi da je izgubljen, da ne zna {ta }e sa sobom i da ga tamo (~ini mi se u Portoro`u) nisu ba{ do~ekali i primili doma}inski, da stalno ima neke probleme sa daid`om... Prasak!!! (poslije }u saznati da je MIG probio zvu~ni zid) Usr'o sam se! Poku{avam da privedem razgovor kraju, ali uzalud telefon je umro za slijede}ih par godina. Zapalila stoka po{tu, {ta li!? Spu{tam slu{alicu i pitam se - upita li On mene za zdravlje!?

Slijede tri i po godine, o kojima ni danas ne `elim da pri~am, mislim, sve ru`ne uspomene selektivno bri{em, s njima i lijepe.

Jednostavno sam ih sve spakov'o negdje. Da ih nikad ne na|em!

Za to vrijeme se nisam ~uo s Njim, znao sam samo da je iz Portoro`a oti{ao u Italiju i da mu nije ba{ najsjajnije.

1996. datum meni nepoznat On se vratio, starci su mu istraumirani, ali `ivi, drago nam {to se vidimo. U nekom smo stanu na Ko{evskom brdu kod zajedni~ke prijateljice, pijemo, slu{amo Njegove dogodov{tine, traume, pute{estvije, uspjehe, razo~arenja, tuge, veselja, provale...

-146-

2. MAJ 1992.

Sjajan je govornik. Kao da gledamo film, sve nas to poga|a, smijemo se provalama, psujemo kad je nepravda na redu i - rije~ po rije~ osvanusmo. Svak svojoj ku}i.

Le`im u krevetu i kontam - ko je ovdje najeb'o mi ili On? A{}are On! Kad neko pro`ivi {to je On pro`ivio onda je najeb'o, jer je "najeb'o" blaga rije~ za ono kroz {ta smo mi pro{li.

Zato ne volim da pri~am o tom periodu, pogotovo ljudima poput Njega, ljudima koji nisu bili tu.

Jebe{ tu temu!!!

Jebe{ i Njegovog daid`u!!!

Iz oslobo|enja 2. MAJ 1992. godine

-147-

2. MAJ 1992.

IRMA ALIMANOVI] (1984.)

PRETINCI DJE^IJEG MOZGA Imala sam nepunih sedam godina. Po~etka rata se skoro i ne sje}am, ali postoje komadi}i sje}anja i slike koje su ostale sa~uvane u malim pretincima dje~ijeg mozga. Pamtim da se tih dana de{avalo ne{to jako ~udno. U ku}i vi{e nije bilo svje`eg zraka, jer smo mama, tata, sestra, rahmetli nana i dedo, i ja svi spavali u jednoj sobici.

Nisam znala za{to ne mogu iza}i vani da se igram i gledati kroz prozor. A onda vi{e nije bilo ni prozora. Zakovali su ih. Sje}am se lopate i sjekire koje su stajale pored vrata. Pa njima je mjesto u {upi, mislila sam u sebi. Sje}am se da je mama taj dan uletila u sobu, u koju vi{e nismo ulazili, i po~ela bacati stvari iz ormara i trpati ih u torbu. Sje}am se da su to bile moje i sestrine {tramplice i ~udila sam se {ta }e nam toliko {tramplica, i za{to mama ne pakuje i ostale lijepe stvari koje imamo i gdje to zapravo treba da idemo.

Plakala je. Sje}am se da je u starom kredencu ostalo par staklenih fla{a od coca-cole koje nisam stigla vratiti u granap. Pla{ila sam se da }e me naru`iti mama i tata. Nikada vi{e nisam oti{la u granap, niti vratila te fla{e.

-148-

2. MAJ 1992.

DARKO JELISI] (1969.)

DAN KAD SMO DERNE^ILI (SELMA) Paaa, tih dana, svi su se spremali za rat, a ja sam se spremao da umrem jer sam dobio nogu od Selme Rami}… Pukao je rat i ja sam pukao... Skroz…

Tih dana jo{ je bila opasnost na uzbunu, da nas mogu pokupiti nazad u JNA, da nas mobili{u, tako da smo se nas nekoliko pokupili i oti{li da `ivimo na Dobrinju, gdje su moji roditelji imali stan. Ja sam u to vrijeme `ivio u Filipa Kljaji}a, i tu nisam bio prijavljen na Dobrinjskoj adresi, kao ni Sladi}, Pe|a i Denis Bajramovi}, rahmetli Samir Fejzi}, Nofa, ^ola… I jo{ neki… tu smo mogli da budemo sigurni da nas ne}e pokupiti u vojsku… Super mjesto za dernek!

Sje}am se da sam stra{no bio tu`an... Selma.... To je prvo na {ta pomislim kad neko ka`e rat… 2. maj…

I tu smo cugali k'o konji, nismo znali {ta se de{ava… po~elo je da roka sa svih strana, mislim da je ba{ i tog kobnog 2. maja bila extra frka na Dobrinji… ^etnici su zalazili u naselje Dobrinja V i odvodili civile. Do{li su do broja 5 ili 7 u ulici Sulejmana Filipovi}a, a mi smo bili na broju 11...

Upalili smo radio, ljudi su zvali u program radija, urlali i plakali da odvode ljude.. Mi smo bili mortus pijani, nismo kontali opasnost koja je bila samo nekoliko ulaza od nas.. Neko je rekao: "Hajde da pristavimo kafu, kad do|u po nas, da ka`emo: Mo`el' kafica, majstori…" P'janska…

Malo poslije, koji dan nakon nemilih doga|aja, kom{ije su nas ist-

-149-

2. MAJ 1992. jerali iz stana, jer smo pravili probleme, bili pjani i izazivali op{tu opasnost... Morali smo nazad u grad, a u poku{aju da se domognemo centra grada, ~etnici uhvatili Denisa i Nofu, koje su sprcali na Kulu, pa ni{ta nismo znali o njima. Dal' su `ivi ili mrtvi, ali sre}om bila je razmjena 20 dana poslije.

Ja sam ~uo da se Selma po~ela zabavljati sa nekim tipom koji je uzeo Kala{njikov, u smislu odbrane grada, te sam se i ja prijavio ~im sam se preko barikada spustio nazad u grad...

Prijavio sam se‌ Dobrovoljac! U jedinicu na Ko{evu, da budem blizu, na ni{anu‌ Selma je `ivjela na Ko{evskom brdu‌ Linija odbrane je bila na Porodili{tu, tako blizu, a tako daleko.

-150-

2. MAJ 1992.

NIHAD KRE[EVLJAKOVI] (1973.)

O MM, 8 MM, 82 MM, 122 MM, 155 MM... TE JEDNOJ ZBIRCI DOVA Bio je lijep i sun~an dan. Zapravo, ne znam da li bi se toga sje}ao da nismo imali malu "siemensovu" video kameru. Zahvaljuju}i njoj, moja memorija je potpomognuta trakom od 8 mm na kojoj su zabilje`ene mnoge dramati~ne scene koje su se de{avale tog dana. Kako smo imali samo tri kasete, a struje ~esto nije bilo, mnoge materijale smo kasnije presnimavali ne~im novim vjeruju}i kako je to bitnije od onog {to je ve} bilo snimljeno. To nije bio slu~aj sa materijalima snimanim sun~anog drugog maja. Oni su ostali sa~uvani u potpunosti, a neke smo ubacili i u film Sje}a{ li se Sarajeva (nek' vas ne zbunjuje ovaj plural jer je to zbog toga {to imam brata blizanca).

Ono {to nismo snimili tog dana, vjerovatno je bilo najdramti~nije i najzanimljivije. Moram priznati da mi nimalo nije `ao {to je to tako ispalo. Naprotiv, prisje}aju}i se toga osje}am samo zahvalnost dragom Bogu da sam `iv. U tim razbacanim sje}anjima, ostala je i slika kamere polo`ene na pod skloni{ta. To je samo jedna od slika koje su ostale duboko urezane negdje pod korom mog mozga.

Ne sje}am se vi{e da li to bilo prije ili poslije dramati~nog televizijskog razgovora emitiranog i na radiju u kome su se ispreplitali glasovi zato~enog Predsjednika, Stjepana Kljui}a, Ejupa Gani}a, Senada Had`ifejzovi}a te bahatih ali ve} pomalo isprepadanih oficira JNA. Ne sje}am se ni da li je to {to smo slu{ali bio direktni prijenos tog TV dnevnika ili njegova repriza... Sje}am se da bi se ponekad nasmijao na neku od izjava...Vjerovatno vi{e od muke, nego li {to tu bilo ne{to smije{no...

-151-

2. MAJ 1992.

Bili smo u skloni{tu Doma Mjedenica, tj. Zavoda za specijalno vaspitanje djece. Ljudi su se tu uglavnom okupili nakon {to je jedan avion probio zvu~ni zid. Naravno, taj termin je tada bio poprili~no misteriozan. Iskreno, ni danas ba{ ne kontam kako ono onako pukne?!

Nekoliko dana prije neko je navodno vidio kako su na paljanskoj televiziji emitirali neki prilog u kome se pri~alo kako se tu nalaze Srbi zarobljeni u na{oj ulici... Nama je to bilo {ega. U stvarnosti, u domu Mjedenica nalazio se okupljen manje vi{e cijeli kom{iluk. Tu su naravno bili i {ti}enici Doma po koje roditelji nisu mogli do}i, odnosno oni po koje nije imao ko da do|e... Ljudi su bili nagurani kao sardine u podrumskoj eta`i.... U glavi mi i danas bruji buka glasova koji dolaze sa svih strana... [ti}enici Doma kojih je bilo 15tak nalazili su se na prvoj eta`i zgrade zaklonjeni zidovima hodnika koji se pru`ao izme|u kancelarija. Vaspita~i su im po podu postavili du{eke i smjestili ih na spavanje. Izme|u njih i nas nalazile su se stepenice, a umjesto zida nalazilo se armirano staklo koje je valjda trebalo slu`iti kao svijetlarnik. Arhitekta o~igledno nije shvatio ozbiljno koncept skloni{ta!

Dole, ljudi su bili okupljeni u grupama...Mla|i su se igrali nekih igrica i uglavnom se smijali, dok su stariji poput kakvih mantri izgovarali rije~i ~u|enja nad onim {to nam se doga|a. Slika zasmijane djece koja se povremeno ismijavaju zaprepa{tenim licima starijih vjerovatno je u njima budio osje}aj jo{ ve}e tuge. Vjerovatno su mislili "jadna djeca ne znaju ni {ta se doga|a". Mislim da nisu bili u pravu i bolje im je bilo da su se ugledali na nas iako ih danas vi{e razumijem. Svaki poku{aj da se pobjegne u neku laganiju temu brzo je krahirao, te bi se pri~a vra}ala na ono {to niko nije mogao shvatiti. Iako niko nije mrdnuo iz skloni{ta neki su se pravili informiranijim od ostalih, pa bi oni tako tabirili predstoje}i slijed doga|aja. Bilo kakva ideja o brzom zavr{etku svega toga prihva}ana je uglavnom sa odobravanjem. Za razliku od njih, neki drugi su bili raspolo`eniji za neke mra~nja~ke scenarije. U najgorem sje}anju ostala mi je

-152-

2. MAJ 1992. kom{inica (da joj ne spominjem ime) koja je pred svim tim ljudima rekla: "Ve} kolju po Vratniku". Ne samo da taj dan niti je bila tamo, niti je pri~ala sa bilo kim sa Vratnika, ve} jednostavno nije bilo nikakve {anse da zna ni {ta se doga|a ispred ulaza u zgradu Doma, a kamo li na Vratniku. Kakva je to potreba da se ka`e ne{to tako negativno i besmisleno ostat }e mi misterija i do danas! Oni, skloniji pesimizmu su njenu izjavu ipak uzeli ozbiljno pa se skloni{tem polako {irila ta na o~igled svih nas izmi{ljena glasina. Tada sam otkrio i kako je te{ko tome se suprotstaviti. D`aba {to je sva logika na tvojoj strani, oni koji su `eljeli da u to povjeruju, nisu se mogli ubijediti da to nije tako. U biti, izme|u la`ljive kom{inice i paljanske televizije nije bilo nikakve razlike. I danas mi je `ao {to joj nisam svezao {ljagu kad je to izgovorila.

Ne znam koliko je bilo sati. Pucnjava u okolini ulice je trajala poprili~no dugo. Skoro da smo se navikli. Kameru smo ugasili po ulasku u skloni{te. Naime, mama se previ{e sekirala pa smo odlu~ili i sami da se povu~emo sa ulice. A bilo je i nekih kom{inica.

Skloni{te je bar na nekom psihi~kom nivou nudilo osje}aj sigurnosti. Kada bi ~ovjek racionalizirao uvidio bi bezbroj propusta i opasnosti, ali o tome niko nije razmi{ljao. Izvana se i dalje ~ula pucnjava, ali buka ljudi u skloni{tu ju je ~inila ti{om. ^inilo se kao da namjerno svi blebe}u kako bi zaglu{ili buku pucnjave koja je dolazila iz grada. Povremeno bi neko od starijih malo zagalamio kako bi mogao bolje da ~uje vijesti preko tranzistora. Mla|i bi se ba{ tada najvi{e cerekali.

Odjednom se za~ula stra{na eksplozija. Naime, do tada su uglavnom kori{tene minobaca~ke granate kalibra 82 mm. Bilo je jasno da je ovo ne{to ozbiljnije. U narednih par dana }emo vrlo dobro razlikovati minobaca~ke granate od 82 mm od npr. tenkovskih i topovskih granata od 120 mm, 122 mm ili 150 mm...

Minobaca~i }e nam naspram ovih kasnije navedenih izgledati kao dje~ja igra. Isto tako }emo postati eksperti za razlikovanje paljbe iz

-153-

2. MAJ 1992. snajpera od paljbe iz "sija~a smrti"; paljbe iz topova i tenkova od paljbe iz VBR-a (vi{ecjevnog baca~a raketa)... Uglavnom, u narednim danima, mjesecima i godinama upoznavat }emo se sa {arolikim arsenalom koji je stvaran od love na{ih roditelja, kako bi se zemlja navodno branila od vanjskog neprijatelja. Kulminacija }e nastupiti negdje pod kraj 95-e kada su po~ele bubati one modificirane aviobombe "krma~e" ispaljivane sa nekakvih lansera. Svaka ova promjena bila je grozna, ali sam taj prijelaz sa 82 mm na ve}e kalibre upamtio sam vi{e nego dobro.

U skloni{tu je nastupila potpuna ti{ina. "Ovo je bilo blizu", neko je rekao. Ubrzo je raspalila i druga.... Eksplozija je bila jo{ ja~a...

Tre}a eksplozija bila je jo{ glasnija i bilo je svima jasno da granate padaju sve bli`e i bli`e. Od naredne su ve} popucala neka stakla na zgradi, a onda je nastalo pani~no prebacivanje djece sa gornje eta`e koja se pred ovakvim eksplozijama ~inila vrlo nesigurnom. "Djeca, djeca...", neko je povikao... Prvi koji je potr~ao bio je Mido. Sve se odvijalo tako brzo. Granate su padale uokolo i cijela zgrada se tresla. Mido i jo{ neki su nevjerovatnom brzinom tr~ali gore-dole prebacuju}i djecu u zaklonjeniji dio skloni{ta... Odjednom se za~ula eksplozija koja nas je sve stresla. Uz lomljavu onog velikog armiranog stakla skloni{te je bilo obasjano nekom zastra{uju}om svijetlo{}u. Staklo se uz onaj stra{ni ciktavi zvuk rasipalo stepeni{tem...

Staklo, zemlja i kamenje su zasuli cijeli donji dio skloni{ta...

Vjerovatno je opalila neposredno ispred zgrade.... Po prvi put smo mogli osjetiti barut i pra{inu pod svojim jezicima. U istom momentu Mido je donio i posljednje dijete sa gornjeg sprata. Neka od djece su histeri~no vri{tala. Mali Stipe, koji je me|u zadnjim preba~en bio je pod pravim {okom. Zubima je grizao vlastitu ruku... Uzalud su bili poku{aji da ga smire... Granate su nastavile eksplodirati u neposrednoj blizini. Svi smo se nagurali u onaj dio skloni{ta koji je bio zaklonjeniji. Sjedio sam pored mame. Bacio sam pogled na kameru koja je bila polo`ena na podu, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da je uklju~im. Napipao sam u d`epu od jakne knji`icu, izvukao

-154-

2. MAJ 1992. je i po~eo izgovarati molitve napisane u njoj. Bila je to zbirka dova (molitvi) koju je priredio Mehmed Hand`i} u toku 2. Svjetskog rata.

U uvodu u tu zbirku izdatu 1944. godine pi{e:"Dovoljno je bilo pogledati za vrijeme divlje metode ratovanja, za vrijeme bombardiranja, kako je svako pritekao dovi, kako se i oni kruti jezici gipko kre}u mole}i Boga i zaklanjaju}i se za Njegovu milost." Tako je i bilo.

Sje}am se da je svako ta re~enica, svaka rije~, svako slovo imalo puni smisao. Po~eo sam od samog po~etka:"Utje~em se Bogu od prokletog {ejtana! U ime Allaha Blagog i Milostivog! Hvala Allahu, Gospodaru svjetova! Blagom i Milostivom..."

Odjednom vi{e nisam ~uo granate. Kao da je neko isklju~io ton.

Granatiranje je moralo dobro potrajati jer da bi se sve te dove pro~itale treba najmanje 20-tak minuta. Kada sam zavr{io kao da se vratio ton.

Vidio sam mamu kako tako|er tiho u~i neke molitve. Nakon {to sam zavr{io nastala je prava jagma oko te knji`ice. Ne znam kome sam je dao. Jo{ nekoliko granata je zveknulo u neposrednoj blizini ili u samu zgradu. Sa svakim udarom ~ule bi se glasnije izgovorene molitve.

Kamera mi i dalje nije padala napamet. Nastavio sam izgovarati molitve.

Ipak sje}am se da mi je kroz glavu pro{la jo{ jedna stvar. Ne znam otkud, ali sam razmi{ljao o tome kako, ako ovo pre`ivim, ne}u dozvoliti da mi se neke stvari u `ivotu ponove. Zaista, sam mislio da bi ovo mogao biti kraj. I stoga mi je to razmi{ljanje jo{ ~udnije. Naime, uvijek kada bih i{ao u granap kupiti neke stvari ~esto se de{avalo da mi ona prodava~ica ne vrati kusur kako treba. Svaki put kada bih to primjetio, osje}ao bih stid da joj ka`em da mi nije vratila sve pare. Nekako sam osje}ao da bi to zvu~alo kao da joj ka`em da je lopovica, iako na neki na~in to i jeste bila. Nisu to bile ni neke pare, ali opet nekako je izgledalo kao da te neko pravi glupim. Uglavnom, nikada ne bih reagirao, a odlaze}i do ku}e ljutio bih se sam na sebe pitaju}i se za{to jednostavno ne ka`em "niste mi vratili moje pare!!!" Druga stvar bilo je to nespretno upoznavanje s djevojkama. Naime, bio sam prili~no stidljiv. Pomislio sam, ako ikad ovo pre`ivim nema vi{e premi{ljanja ve} odmah slijedi direktno pitanje....

-155-

2. MAJ 1992.

Granatiranje se smirilo. Jo{ neko vrijeme smo ~ekali da vidimo da li }e se ponovo vratiti na na{u ulicu. Pro{lo je vjerovatno nekoliko sati. Eksplozije su se ~ule iz drugih dijelova grada ali kod nas je bilo mirno. Uskoro se smanjila pucnjava i u drugim dijelovima grada.

Bog zna koliko je bilo sati. Napokon smo izvirili iz skloni{ta. Na kameri je napokon pritisnuta tipka "rec", Zgrada je bila potpuno demolirana. U fiskulturnu salu je opalilo nekoliko granata. Ostale granate su, tako|er, ili pogodile zgradu ili pale u neposrednoj blizini tako da su sva stakla bila polupana. Izvla~ili smo ogromne komade gelera iz zidova, iz kutije za hidrant ili jednostavno ih nalazili razbacane po podu... Cijela zgrada je bila prekrivena pra{inom i zemljom. Uskoro sti`u vijesti iz ulice...Nekoliko ku}a je pogo|eno. Uglavnom ove u blizini Doma. Preko ulice se vidi po`ar u kome gori Po{ta... Gori i zgrada statisti~kog zavoda... Sve to izgleda manje bitno. Izgleda da smo uspjeli pre`ivjeti ovu ve~er.... Jo{ malo pa gotovo. Vojna intervencija samo {to nije...

Vra}amo se sa upaljenom kamerom u skloni{te. Mali Tanovi} pita:"Jesu li polupana stakla?"... Uglavnom, ostatak ve~eri uzvra}amo na neprijateljske vatre iz na{eg 8 mm oru`ja.

P.S. - Prvi put po zavr{etku rata, kada mi prodava~ica nije vratila kusur ponovo ni{ta nisam rekao. Nije mi bilo uop}e bitno. Naprotiv, osmjehnuo sam se i odlutao mislima u skloni{te u domu Mjedenica, prisje}aju}i se rije~i iz one knji`ice.

-156-

2. MAJ 1992.

-157-

2. MAJ 1992.

SEAD KRE[EVLJAKOVI] (1973.)

[KOLA ZA DJECU SA POSEBNIM POTREBAMA U MJEDENICI

Prvog maja ~itav kom{iluk ulice Mjedenica okupio se ispred Kemine gara`e. Iako skoro ve} mjesec dana niko skoro ne radi, proslavljao se Prvi maj - praznik rada. Na `alost, niko nije imao previ{e sluha, a pjevalo se sve od dalmatinskih, makedonskih do srbijanskih narodnih pjesama. Od onih tako zvanih patriotskih na repertoaru su bile "Vino piju age Sarajlije" i "Sarajevo ljubavi moja". Stariji su sjedili, pili kafe i loze, a djeca su tr~ala okolo. Neki su igrali badmintona, a mi koji smo bili ona malo starija djeca (brat Nihad, Ado, Mido, Emir ^ajdri}, Ivona, Senida, Dajana...) vrtili smo se svuda pomalo. Hamo, otac koji je tada bio gradona~elnik Sarajeva do{ao je sa [akirom.

Popio je kafu sa kom{ijama i sa mamom oti{ao ku}i.

Iako su to sve bili ljudi koji su se me|usobno ljubazno pozdravljali u prolazu, vjerovatno nikada prije ovog Prvog maja nisu ovako svi zajedno sjedili. Izgledalo je poput kakvog susreta rodbine ra{trkane {irom svijeta koja se srela nakon 50 godina daju}i sve od sebe da izgledaju kao prava familija.

Bila je tu i poneka pu{ka. Ja sam kao '~ovjek s kamerom' u jednom trenutku oti{ao sa kom{ijom Ton~ijem (policajcem) da sa tre}eg sprata 'Doma za djecu sa te{ko}ama u razvoju - Mjedenica' snimim neki dim koji se dizao iz Komande JNA na Bistriku. Ne{to su spaljivali, a Ton~i je o tome obavijestio nekoga preko 'motorole'. Taj 'ratni zadatak' nije dugo trajao, a sljede}i snimak na kameri je bila nova lijepa kom{inica (izbjeglica u vlastitom gradu), snimljena iz pti~ije perspektive kojoj jalija{ki dobacujem 'Halo dobra!'.

-158-

2. MAJ 1992.

Kad je no} pala ve}ina kom{ija je u{la u svoje ku}e, a njih nekoliko je ostalo da pije i pjeva poput kakvog ra{timanog orkestra. Kako je tada bilo jo{ uvijek puno alkohola, sijelo je zavr{ilo, ~ini mi se negdje iza pono}i, kada je pokojni Goran Kobil{ek ispucao kompletan okvir iz pi{tolja u zrak.

Sljede}eg jutra se ba{ ne sje}am. Sigurno je kao i ostala po~elo sa jutarnjom kafom oca i mame, kojim su se pridru`ili [akir i Dragan [eleda ({ef gradskog protokola). Ne znam kako je zvu~alo to jutro, ali ve} oko podneva drugog maja po~ela je `estoka pucnjava po cijelom gradu. Kada su po~ele odjekivati detonacije tenkovskih ili kakvih ve} granata ve}ina `ena i djece iz kom{iluka je ve} pre{la u {kolu u Mjedenici, dok su mu{ki bili na tzv. uli~noj stra`i. Mido, koji je tada imao dvadesetak godina, poku{ao se pridru`ii grupi na{ih teritorijalaca koji su se rasporedili iznad mosta Drvenija. Iako je on me|u nama svima izgledao najvi{e kao neki sportski tip na pitanje gdje }e se on smjestiti jedan od teritorijalaca mu je sa omalova`avanjem u glasu rekao 'de se ti vrati gore kod {kole da nam ~uva{ le|a'. Ja sam ih poku{ao snimiti, ali kako to obi~no biva u tim situacijama kada se ~ovjek prepadne zaboravio sam uklju~iti ono dugme za snimanje. Kada je po~ela pucnjava i eksplozije iz pravca Doma armije ve}ina nas je ve} tr~ala prema {koli. Sa teritorijalcima je jedino oti{ao Mali Hamo koji }e se kasnije vratiti sa zaplijenjenim Kala{njikovom i prvom pravom ratnom pri~om.

U me|uvremenu Midi je ispao Hekler, a iz jednog od dva okvira koje smo imali, izletio je feder sa svim mecima. Sljede}e ~ega se sje}am zahvaljuju}i kameri je slika Nihada, Ade i Mide kako poku{avaju popraviti okvir i vratiti metke u njega. Sa Emirom ^ajdri}em sam se na njegov nagovor popeo na zadnji sprat {kole i drhtavom rukom snimao dim koji se dizao izme|u Skenderije i Gradske skup{tine.

Dok pucnjava odjekuje sa svih strana me|u posljednjim u {kolu, odnosno skloni{te, sti`e kom{ija Memko koji se zadesio negdje u gradu. Ve} danima slu|en poku{ava prona}i bilo kakav trag

-159-

2. MAJ 1992. roditeljima ~iji je glas zadnji put ~uo prije ulaska ~etnika u selo Svrake. Vidno uzbu|en, Memko nam opisuje ono {to je vidio u gradu. Ka`e da se puca na sve strane i da je negdje oko Skenderije vidio branitelje koji ~ekaju tenkove sa Molotovljevim koktelima.

Jedan od branitelja u nedostatku oru`ja na ulicu je iza{ao sa sjekirom.

Iako su svi jo{ uvijek naivno vjerovali da je zgrada {kole za djecu sa posebnim potrebama sigurno skloni{te od granata, neko od vaspita~a je ipak, za svaki slu~aj, nacrtao crvenom bojom krst na bijeloj zastavi i izvjesio je na tre}em spratu. Direktorica Vaska Veljkovi} nas je zamolila da ne unosimo oru`je (hekler, kala{njikov i dva pi{tolja) u {kolu. Sakrili smo ga u blizini jednog svjetlarnika od podruma. U zbornici {kole Vaska, nekoliko vaspita~ica, moja mama i Vera Muhamedagi} piju kafu sjede}i ispod velikog stola za sastanke. Cigare gore na sve strane. Mi, mla|i smo s jednog od prozora {kole vidjeli kako pustom ulicom prolazi neki ~ovjek s bradom i pi{toljem. Panika. Nije valjda ~etnik ! (Kasnije }emo saznati da je to bio kom{ija Aladin, Sirijac o`enjen Bosankom koji je tra`io ove s oru`jem da se priklju~e Zvonki i njemu koji su iskopali rov na dnu ulice strahuju}i od napada iz pravca zgrade komande JNA. Aladin }e kasnije poginuti u odbrani grada) .

Telefon u {koli jo{ uvijek radi. Zovem oca u Gradsku skup{tinu ne bi li saznali {ta se de{ava. Oko Skup{tine grada i Predsjedni{tva je najve}a pucnjava. Viki}evi specijalci i branitelji pucaju i iz o~evog kabineta. Od civilnog osoblja tu su jo{ Dragan, [akir, Ranko, Harun i nekoliko gradskih ministara i zastupnika. Kroz buku granata poru~uje nam da se sklonimo jer }e biti `estokog granatiranja.

Borbe se vode po gradskim ulicama, ali o~ev glas je kao i obi~no smiren i optimisti~an. Zahvaljuju}i njemu lagano prelazim iz pani~nog u stanje smirenosti. Otac je ~ak u svom tom belaju sa [akirom navratio malo do na{eg skloni{ta gdje smo popili kafu i slu{ali izvje{taje RTV Sarajevo. Od svih tih dramati~nih stvari koje

-160-

2. MAJ 1992. su se tog dana mogle ~uti na radiju nekako se najbolje sje}am Gani}evog obra}anja na engleskom sa interesantnim akcentom: 'President of Bosnia and Herzegovina is hostage in JNA barack in Lukavica !'.

Nakon {to je otac ponovo oti{ao u Skup{tinu grada ~uje se prva ja~a detonacija u blizini {kole koja alarmira mnoge da pre|u u podrum. Vaspita~i koji su tek uspavali domsku djecu po du{ecima poredanim u hodniku {kole bude ih i i tr~e sa njima u naru~ju u mra~nu prostoriju podruma koja i ne izgleda vi{e tako sigurno kao onda kada su okolo padale 'male' minobaca~ke granate. Eksplozije granata postaju sve ja~e i bu~nije. Zemlja i zidovi se tresu.Tresemo se i mi duplo - od detonacija i od straha. U podrumu sjedi nagurano 50-tak ljudi od koji ih je najvi{e djece i `ena. Ima i jedna mala beba.

Neko govori da }e nas sve poklati ako u|u u podrum. Istr~avamo vani po ono sakriveno oru`je i ponovo silazimo u podrum. Neko upozorava ljude koji sjede u dijelu podruma koji je otvoren prema izlazu u ba{tu da se sklone prema dijelu gdje sjede svi ostali.

Mislim da je vani ve} bila mrkla no} kada nekoliko detonacija u neposrednoj blizini {kole uzrokuju pravu paniku. Majke i vaspita~i grle svoju djecu, molitve se prekidaju vriscima koje uzrokuju eksplozije granata koje padaju sve bli`e i bli`e. Napokon, jedna direktno poga|a i zgradu {kole. Kroz stubi{te i hodnik okrenuto prema ba{ti sijevnuo je plamen. Miris baruta i skoro da se ne vidimo od dima i pra{ine. Vriska i pla~ mama i djece stvara lu|a~ku atmosferu straha od koje boli mozak. Mnogi su kao i ja u jednom trenutku za~epili rukama u{i. Zvuk je tako skoro i stra{niji. Svi sjedimo nageti s glavom prema podu zabezeknuti stra{nom ~injenicom da nam se sve to stvarno de{ava. Mali Stipo je zagrizao svoju ruku dok vaspita~i poku{avaju da ga smire. Jo{ nekoliko granata pada jako blizu, ali se ve} nakon druge eksplozije uz sav strah osje}a se i olak{anje veselom ~injenicom da sada granate padaju sve dalje od nas. Ne sje}am se dobro, ali u nekom trenutku kada se granatiranje smirilo, morao je nastati muk koji je mogao remetiti samo jecaj

-161-

2. MAJ 1992. majki i djece. Mo`da ga je prekinula i neka {ala tipa 'jesmo se prepali, ali se barem niko nije usro'. No} je ve} uveliko obavila grad bez svjetala. Jedino svjetlo pravila je vatra koja je gutala Zavod za statistiku s druge strane Miljacke. Mo`da zvu~i ~udno, ali u tim trenucima kada je postojalo jasno da je granatiranje oko {kole prestalo u grudima ljudi blijedih lica mogla se osjetiti sre}a. Smijeh je mamila i najobi~nija re~enica. Iako sam manje vi{e snimio skoro sve ono {to se de{avalo tog dana najdramati~niji trenuci su ostali nezabilje`eni. Kamera se nalazila u torbi ispod nogu dok smo ja, brat i mama u rukama smijenjivali knjigu sa dovama. Kamera se ipak pali i pred njom u polumraku se ukazuju izmoreni i sretni ljudi. Djeca iz doma uglavnom spavaju le`e}i na hrpi nasred podrumskog hodnika. Stoja, kuharica iz doma mi govori 'Snimi moju Sa{ku', prelijepu djevoj~icu an|eoskog lica koje nakon svega spava sa dje~ijim osmijehom na licu. U~iteljica Fahra govori u kameru 'beba spava' dr`e}i u rukama BEBU staru tek nekoliko mjeseci!!!

Evo tek 16 godina poslije shvatam {okantnost tog prizora koji sam tada snimio vi{e slu~ajno nego li shvataju}i ono {to gledam svojim o~ima. Amra pita 'gdje ti je Bajo?' (cuko avlijaner). Ne znam gdje je bio, ali znam da je pre`ivio. Lajao je na granate cijelo vrijeme.

Polako kao mi{evi izlazimo iz podruma. Upalili smo svijetlo. U jo{ uvijek toplim du{ecima poredanih po hodniku {kole brojimo gelere koji su se zabili u njih. Komadi stakla i pra{ine su na sve strane.

Uskoro otkrivamo da je onaj direktni pogodak zavr{io u zidu sale za fizi~ko u kojoj smo tog dana igrali lopte. Sala je sva u pra{ini, komadima betona i drveta. Iz ogromne rup~age na zidu zjape komadi `eljezne armature, a kom{ija Sveto analizira kalibar i pravac granata. Bilo ih je devet, vjerovatno 155 mm, koje su padale po istoj liniji od njegove ku}e prema Begovi}ima i Uninu. U svom tom rusvaju Nihad metlom ispisuje 'Bosna' u pra{ini na podu sale. Lopta za ko{arku je ostala ~itava i Emir je baca prema ko{u izbu{enom gelerima. Mu{ki su uglavnom iza{li da vide {ta im je sa ku}ama. U {kolu dolazi kom{ija Unin koji nam govori da je njegova ku}a potpuno uni{tena. @eni koja nije smijela iza}i iz podruma je rekao da je

-162-

2. MAJ 1992. 'malo o{te}ena'. Da se `ena dodatno ne sekira. Isto su pro{li Begovi}i, ali sre}om u ulici niko nije stradao. Kom{ije, koji su izbjegli iz Fo~e i koji su ostali u podrumu ku}e preko puta Doma prepri~avaju kako je sve izgledalo iz njihove perspektive. U portirnici {kole pijemo kafu. Vratili smo se uli~nim stra`ama. U`ivamo u kafi i zahvaljujemo Bogu {to smo `ivi. Sve izgleda nekako druga~ije.

Oboga}eni smo jednim novim nevjerovatnim i potpuno suvi{nim iskustvom. Strah i umor za vrijeme granatiranja izbacio je iz nas svu onu nesigurnu nadu da }e se prona}i neko mirno rje{enje za Bosnu i Hercegovinu. ^etnici i JNA su nas stvarno preorali granatama. Obru~ oko grada je zatvoren, a mi smo napokon istinski sretni. @ivi smo. Unin se ~ak i smije. U`ivamo u kafi. Bio je to dan kada sam po~eo pu{iti pred roditeljima. Iako je pola dr`ave ve} protjerano iz svojih ku}a i mi, egocentri~ne Sarajlije, shvatamo da se stanje u kojem se nalazimo zove jednostavno rat. Djeca izmorena strahom spavaju. Majke jo{ uvijek otpuhuju. Materijalno postaje neva`no.

Nek smo samo `ivi i zdravi. Rat je po~eo, a ono {to po~ne obi~no i zavr{i.

Drugi maj i ustvari ~itav taj maj 1992. godine nas je odli~no spremio i o~eli~io za u`as koji }e trajati narednih godina. Zaboravih spomenuti, da je drugi maj te prve ratne godine kao i obi~no bio lijep i sun~an dan. Tre{nja u ba{~i je probeharala i uskoro }e roditi tre{nje.

-163-

2. MAJ 1992.

LEJLA PAJEVI] - SARI] (1976.) "@ELJELA BI DA JE TAJ 2. MAJ BIO NEKI DRUGI MAJ!" Sje}am se da je tata i taj dan snimao pucnjavu kroz prozor i da se mama ljutila, jer ju je bilo strah da ga ne vide "oni tamo", a da smo Selma i ja jo{ uvijek tra`ile dovoljno veliku {erpu koja bi za{titila tatinu glavu dok snima!

-164-

2. MAJ 1992.

MLADEN JELI^I] - TROKO (1948.)

SARAJEVO, 2. MAJ 1992.

Uvijek me isfuravalo kada me neko tjera da se prisjetim doga|aja vezanih ta~no za odre|eni datum. Naravno treba biti po{ten i priznati da nisu krivi "Oni" nego ja, ~esto gotovo bez ikakvog povoda sjetim se do u detalje dokumentaristi~ko-filmski precizno cijelih scena, ljudi izgovorenih re~enica, ama svega, ba{ svega osim datuma. To sa datumima me uni{ti, {ta je bilo koje godine, a gdje li kojeg mjeseca i dana, ne pitaj me, jednostavno cijele doga|aje {etam po vremenskoj skali mimo jasne logike i razloga. Me|utim postoje, kao ih ja zovem, pomo}na sredstva, to su {tampa, radio, TV, knjiga, film oni to precizno odrede, a meni onda bude lak{e da i ja to nekako kronolo{ki poredam, mada se unaprijed ispri~avam ako sam pogrije{io u redoslijedu i nekom od datuma.

Sarajevo 2. maj 1992. za mene po~inje polovinom marta u Beogradskom hotelu Ekscelzior u blizini tada{nje Savezne Skup{tine. Bili smo na na{oj posljednjoj zajedni~koj turneji. Audicija je pobrala simpatije diljem na{e tada{nje domaje, ovacije, vriska, salve smijeha. Ruku na srce, bili smo do te mjere zaokupljeni svojim poslom, predstavom, da jednostavno nismo primje}ivali {ta se doga|a, nismo imali pojma {ta se sprema, nismo prepoznali znakove, a bilo ih je mnogo. Priznajem sa ove distance i sa iskustvom pokusnog kuni}a u eksperimentu "{ta sve `iv insan more izdurat" da sam bio naivan i veoma lo{ prognozer. Govorili su mi bolji poznavaoci situacije, analiti~ari {ta }e se desiti, upozoravali, zvali sa svih kontinenata da se sklonim dok pro|e frka‌ Ta~an datum je izme|u 6. i 14. marta te 92. Posljednju zajedni~ku predstavu smo odigrali u sali Doma sindikata 13. marta, a u Sarajevo se vratili 15. marta. Dakle u prostoriji hotela smo gledali

-165-

2. MAJ 1992. utakmicu mislim da je igrala Crvena Zvezda i ??? Atmosfera u gradu nekakva tutnjava, polumrak, ljudi slabo izlaze jer se par dana ranije "desio Narod". Tu smo Marko Star~evi}, Hajro, Ru`dija i mi glumci iz predstave Audicija. Osim nas tu se nalazilo i pet Crnogoraca sa Trebijese kod Nik{i}a, pravoslavni pop iz Hrvatske, kojem se ne sje}am imena ali pamtim da je bio najglasniji, te predstavnik SDS-a sa Kosova. Crnogorci Krivoku}e su se predstavili kao aktivni ~etnici i tokom razgovora smo saznali da su na odmoru, a ina~e su na Vukovarskom rati{tu, a idu na Dubrovnik, pa }e do}i povaliti Sarajevo. Ja se po~eo smijati u nevjerici. Razgovor se uozbiljio, sa nevjerojatnom sigurno{}u i mirno}om u glasu tvrde da }e do}i i u Sarajevo i da }e ga granatirati i osvojiti. Ja izlu|en uzeo papir i nacrtah ta~an polo`aj ku}e u kojoj `ivim i uz psovke i sje}anje njihovih familija im rekoh da se ne bojim niti jednog jbn‌ ~etnika i kako sam stoprocentno siguran u njihov poraz. Naravno to {to im rekoh i napsovah ni danas ne smatram dovoljnim, a ni mojom hrabro{}u, nego jedinom mogu}om reakcijom normalnog ~ovjeka. Razgovor se produ`io do kasno u no}, malo su popustile tenzije i ja shvatih da postoje ljudi kojima je izmi{ljena historija istorija -povijest u domenu patologije, da vi{e vjeruju u nju no u pravdu, ~ovje~nost, dobrotu, ljubav da i ne spominjem. Uzeli su moj nacrt nacrtan na hotelskom ra~unu i rastadosmo se mi sa nevjericom u ono {to smo ~uli oni sa ubje|enjem u neophodnost i ispravnost onoga {to su naumili i svoju kona~nu pobjedu‌.

Ju~er je bio 1. maj, jutros sam se ~uo sa Majom Anzulovi} i Sa{om Ma{i}, dogovorili smo snimanje djece, koja ve} danima `ive u skloni{tu Jugobanke. Telefoni su bili u funkciji, a na glavnoj po{ti je jo{ uvijek stajao grafit ispisan od dvoje ljudi, jedan napisa "OVO JE SRBIJA", "BUDALO OVO JE PO[TA" doda onaj duhoviti.

Si{ao sam u ba{tu da zalijem prehrambenu botaniku koju sam ve} po~eo uzgajati po~etkom aprila. Moj sestri} i kom{ijska djece igraju

-166-

2. MAJ 1992. ping pong na stolu, poklon kom{ije Velje. Po~inju padati granate jedna je pala na na{ krov, tjeram djecu da se sklone u podrum.

Utr~avam u zgradu penjem se na tavan i gledam rupu na krovu, lim je izre{etan poput |ev|ira, greda na podu se malo pu{i, dobro je ne gori. Sutradan sam utvrdio da su rupe puno manje kada se lim izravna ~eki}em. Istopio sam ne{to olova sa mog ronila~kog pojasa i rastaljenim olovom krpao rupe, Bo`e kako je to ~udno sje}am se kada sam isto ovo olovo po prvi put topio, bile su to vodovodne cijevi i dijelovi starih akumulatora koje sam sipao u kalupe i odlijevao ronila~ke utege. Sada ih ponovo topim i krpam rupe na krovu, mislim kako se spu{talo duboko i sada na nekoliko stotina metara nadmorske visine zavr{ava svoj put. Misli se isprepli}u, prave ~vrsti vijenac sje}anja, jesu li nas ovo pogodili stvarno oni ~etnici iz TV sale hotela, jesu li me ga|ali po mom nacrtu. Pitanja, misli suludo brzo se roje po glavi. Pitam se ima li olovo sje}anje, postoji li na~in da progovori da ispri~a kuda i kako je sve pro{lo. Mogu li druga olova ispri~ati pri~u {ta su sve do`ivjela, kako su zaustavila mladost, ljepotu i sre}u u trku, zaledili pokret, uko~ili pogled, rasplakali‌ Ve} nekoliko sati sjedim prikovan za djedovu fotelju i zurim u ekran, gledam: Senad, Vlado, Paun vijesti, puno aktera, {ta je ovo, prijenos utakmice? Veli Senad ovo je rat, prijenos je u`ivo, scene se odvijaju kao dobro re`irani film. Slu{am bahate, nadobudne izjave oficira JNA. ^udi me tolika koli~ina gluposti, pa kad ve} la`u {to se ne spremi{e da la`u kako bi im bar neko povjerovao, ili im je svejedno.

Kolona u Dobrovolja~koj, prepoznajem neke koje zovem skupnim imenom sarajevska raja, ma {ta bi to raja trebalo da zna~i, neko mi dolazi na vrata i veli da je poginuo Marko. Koji Marko? Moj Marko, Markan Star~evi}, {ef obezbje|enja u Domu Mladih, hrabar i dobar ~ovjek. Onaj Marko koji mi je i{aretio da ne pretjerujem sa psovkama i kletvama izgovorenim u TV sali. Da, prvi blizak gubitak, i danas se ~udno osje}am kada ga se sjetim jo{ uvijek ga nisam uspio sahraniti u svojoj svijest.

-167-

2. MAJ 1992.

D@ENITA MUZUROVI] - PA[I] (1959.)

E-MAIL UPU]EN TROKI Evo napokon smogoh snage da pro~itam ovaj tvoj prilog.

Nevjerovatno; jako dobro napisano... I u`asno tragi~no, naro~ito kada ~ujem o toj "predigri" u Beogradu... Bo`e dragi, ba{ me zanima ~ega se drugi ljudi sje}aju tog 2. maja...

Ja znam da je tog dana zapaljena po{ta i prekinute sve veze sa gradom... I da je valjda prvog maja 1992 onaj ~etni~ki tenk do{ao sve do hotela Beograd i ispalio granatu na Pajinu ku}u... Do{li Paja i ja kod Jeffa i Lise da idemo na Derby (pozvalo nas jo{ u januaru), onako zblanuti, ko u snu... A na sjedi{tu D`efovog convertible-a stoje lokalne novine; na naslovnoj strani slika Pajine ku}e sa rupom od granate... Ljudi slave i provode se a mi ko izgubljeni u svemiru, sjedimo pored Ivane Trump i njenog |uvegije... Me|u nekakvim nepoznatim ljudima koji nemaju pojma {ta se de{ava... I {ta }e se tek desiti... Da je to samo po~etak jednog ko{mara za kojeg jo{ ne mogu da vjerujem da se desio.

-168-

2. MAJ 1992.

ZDRAVKO GREBO (1947.)

JAVLJANJE U DNEVNIK 2. MAJA 1992.

Javljanje je najavio Senad Had`ifejzovi}: "Evo, granate padaju na zgradu Radio-televizije Sarajevo! Pucaj, Vojsko! Mi i sada govorimo istinu! Na telefonskoj liniji je profesor Zdravko Grebo."

U Skenderiji sam...Moje informacije nisu informacije...Moje informacije su u`asne...Tenkovi su pucali nasumice....okolo le`e mrtvi ljudi...oko Skenderije se vodi uli~ni rat...Dragi Bog zna kakvog ovo ima smisla. Onog momenta kada se vizija rastakanja Bosne gospodara ove situacije pokazala kao ne sasvim izvjesna, oni su pokrenuli ovu gnusnu kampanju u kojoj }e poginuti ogroman broj ljudi i grad biti uni{ten... ....Evo avioni nadlije}u...

Ovo je smak svijeta, ali ja se ne bojim !!!

Ovo je samrtni ropac jednog re`ima koji vi{e izlaza nema, sem da razori sve, povla~e}i sa sobom u sunovrat sve.

Mi jednostavno sa njima u sunovrat ne}emo !!!

Mira nema dok Evropa i svijet ne shvate da pregovaraju sa pogre{nim ljudima.

To su budale ! To su zlo~inci!

To su zlo~inci koji su u zlo~in zagazili, njima povratka nema!!! ....Ovo je MIG 29 !

Govori kapetan Grebo! Sram vas bilo! Mi }emo pre`ivjeti!

Nema tog straha pod kojim }e ovaj grad pokleknuti ! ... Ovo je avionska bomba !

Ponovo kapetan Grebo: Ovaj grad mo`e biti razoren, oni u njega ne}e u}i !!!

-169-

2. MAJ 1992.

RIKARD LARMA (1954.)

JNA

-170-

2. MAJ 1992.

NAZIF HASANBEGOVI] (1967.)

SJE]ANJE NA 2. MAJ 1992.

Ka`u, Ti si bio neposredni svjedok de{avanja na "Skenderiji". Mogao bi to napisati? I bi mi drago.

Mislim da je zadnji trenutak da postavimo sebi generacijsko pitanje: {ta ne smijemo zaboraviti? ^injenice: Bitka za Sarajevo. Prema centru Sarajeva 02. maja 1992. godine krenule su kolone tenkova i oklopnih transportera JNA. Kolona koja se probijala od Ned`ari}a ka centru grada zaustavljena je po{to su borci ARBiH uni{tili jedan tenk i otvorili `estoku vatru na ostatak kolone.

To je istorija? [to je zapravo sje}anje?

Za sje}anje mo`emo re}i da je rezultat pam}enja. Prvo moramo upamtiti da bismo se mogli sje}ati. Da bismo mogli objasniti sje}anje, prvo moramo objasniti pam}enje. Pam}enje je kompliciran proces koji je samo djelomi~no razja{njen. Ipak, istra`ivanja su pokazala da pam}enje nije uvijek pouzdano. Prema tome kontinuitet pam}enja nije garancija ta~nosti, kao {to ni gubitak pam}enja nije garancija neta~nosti. Neke od teorija ka`u da je pam}enje u biti rekonstrukcija koja je stvorena pod utjecajem o~ekivanja (na{ih ili okoline), emocija, krive interpretacije i drugih utjecaja iz okoline.

Prema tome pogre{ke u pam}enju rezultiraju pogre{kama u sje}anju.

Pam}enje `ivi i odr`ava se u komunikaciji, to su sje}anja koja ~ovjek dijeli sa svojim savremenicima (J. Assmann). Ovo pam}enje historijski prirasta uz grupu, nastaje u vremenu i prolazi s njim,

-171-

2. MAJ 1992. ta~nije s njegovim nosiocima. I ako ga ne zabilje`imo ono }e nestati s generacijom koja ga nosi.

I zato "istina se mora, da bi se ustalila u sje}anju grupe predstaviti u konkretnoj formi doga|aja, osobe ili mjesta" (M. Halbwachs) A ja, ~ega se ja sje}am?

Svih ovih dana poku{avam vratit se u taj dan, znam i gdje sam bio, znam i {ta se desilo, a opet nikako da sve poslo`im u jednu cjelinu.

Ja koji pamtim u slikama, ja koji imam optere}uju}e vizualno pam}enje i na najmanje detalje, naprosto sam zate~en ~injenicom da tako malo pamtim od tog dana.

A sje}anja na doga|aje su poput fle{a, bljesnu i potisnu ih druga.

Nije bilo straha, samo prkos i ljutnja, kako na one koji ru{e grad tako na svoju naivnost .

I dok se slike tenkova, zapaljenih vozila JNA, hrabrih boraca koji su imali hrabrosti i mudrosti da se suprotstave agresoru i osujete namjeru da "preuzmu" grad smjenjuju kao na filmu mislim o ljudima koji su ostali tu u zgradi centra Skenderija. I sve se uklapa.

I na{a naivnost i na{a hrabrost i na{a ~ovje~nost.

U Domu mladih je bila jo{ jedna grupa gra|ana koji su ostali tu na isti na~in kao i mi u samom centru Skenderija. Samo jedan telefon je jo{ radio i interna veza obezbje|enja KSC Skenderija.

Na taj na~in smo razmjenjivali informacije, veza izme|u samog centra Skenderija i Doma mladih nije bila mogu}a, tek kasnije je otvoren neki prolaz kroz podrumske prostore ova dva objekta.

U odbrani ova dva objekta bili smo naoru`ani jedino prkosom, inatom, ponosom pravog oru`ja nije ni bilo, pa ni kod stalno zaposlenog obezbje|enja ova dva objekta.

Dugo smo kroz prozore i na ekranima obezbje|enja gledali kako gore objekti dragog grada. Tad smo vidjeli i ranjenika koji je bio u blizini Doma mladih kako poziva u pomo}.

I ve} u sljede}em trenutku na stanicama ~ujemo "Ne pucajte idemo po ranjenika" I onda ta slika mladih, hrabrih ljudi koji brane}i svoj Dom mladih, brane}i tu sliku Grada, poku{avaju}i pomo}i ranjenom

-172-

2. MAJ 1992. istr~avaju da ga unesu u objekt.

I gledam tu ki{u granata i snajperskih hitaca prema njima.

I gledam, a bespomo}an da bilo {ta uradim, osim da vrisnem od bola i muke. Ni tad, a ni sad ne mogu da vjerujem kakvi su to ljudi koji su tako bjesomu~no pucali po onim "DOBRIM" koji su `eljeli da pomognu.

Zar je toliko mr`nje bilo u njima?

Nikad dalji nije bio Dom mladih. Suze su same tekle.

Sje}am se upornih poziva prof. Grebe, putem radija 99 da se dopusti vozilu hitne pomo}i da pro|e, da pomognu ranjenim.

Na svaki poziv, agresor je poja~avao granatiranje KSC Skenderije.

I onda ta slika koja i sad stisne srce u grudima. Jedan od njih u bunilu, na tankoj liniji izme|u `ivota i smrti pjeva utopijsku pjesmu tog vremena "a ja ne}u, ne}u i ne}u protiv druga svog" Dugo, dugo su rije~i te pjesme odzvanjale u mojim mislima.

Ni sad ne volim da ~ujem tu pjesmu.

P.S. Sve ove godine ova slika mi se vra}ala, i pitao sam se ko su bili ti HRABRI ljudi. Zahvaljuju}i projektu Modula memorije, odnosno ovoj knjizi, saznao sam i imena ovih mladih ljudi i njihovu kona~nu sudbinu. Pi{e: "Spa{avaju}i gra|ane Sarajeva i brane}i ovaj simbol sjajnih generacija mladih Sarajeva, Dom mladih, tu su poginuli Marko Star~evi} i Esad Alispahi}, a ranjen je Predrag Novkovi}"

-173-

2. MAJ 1992.

IBRAHIM SPAHI] (1952.)

2. MAJ 1992.

Drugi maj pamtim po doga|ajima koji }e potpuno promijeniti modernu povijest Sarajeva, BiH, Evrope i svijeta. Tog dana sam prema dogovoru sa tada{njim gradona~elnikom Sarajeva Muhamedom Kre{evljakovi}em, pripremio listu od 60 najuglednijih Sarajlija koji su trebali biti ~lanovi Savjeta grada Sarajeva. Ideju za ovaj Savjet izlo`io sam ve} u aprilu mjesecu nakon Mitinga koji je odr`an 5. i 6.4.1992. na Trgu Republike BiH i u zgradi Skup{tine Republike BiH /Miting sam otvorio u Velikoj sali Skup{tine RBIH, a zaklju~io sa prozora Skup{tine nakon priznanja BiH i oti{ao sa Oskarom Danonom i prijateljima, mirotvorcima iz Belgije, Njema~ke i Holandije i saradnicima prema centru grada. / Ve} 7.4.1992. godine govorili smo u emisiji Du{ke Juri{i} na Radio Sarajevo, nakon koje smo bili izlo`eni snajperskoj vatri ispred zgrade RTV/. Ideja o Savjetu se odnosila na po{tivanje Deklaracije o nedjeljivom Sarajevu za koju sam, kao predsjednik DSS-a (ranije SSRN-a Sarajeva, a kasnije GDS-a BiH ) tekst napisao u Amfiteatru zgrade DPO, neposredno nakon govora koji sam odr`ao u Skup{tini grada Sarajeva. U ovoj zgradi djelovao je i Centar za mir u koji su tih dana dolazile poruke iz cijelog svijeta, a gra|ani Sarajeva tra`ili podr{ku.

U Centru su potpisali izjave svi gradona~elnici, ambasadori, privrednici, generali, mnogobrojne organizacije, i pojedinci u kojima su izrazili podr{ku i vjernost tradiciji zajedni~kog `ivota, svom gradu Sarajevu i BIH /izjave su objavljene u dnevnim novinama i radio i televizijskim emisijama, kao i u ~asopisu Spektar i ~asopisu WHY/. Gra|ani su izrazili svoje stavove i nastao je kona~ni tekst za Deklaraciju o nedjeljivom Sarajevu.

(Deklaraciju su u aprilu prihvatili i potpisali predstavnici svih politi~kih partija, vlasti i opozicija koje su djelovale u Skup{tini grada

-174-

2. MAJ 1992.

Sarajeva).

Osnovna ideja je bila da najugledniji gra|ani Sarajeva, s obzirom na rasulo koje je nastalo, svojim autoritetom sprije~e podjele Sarajeva i nagodbe na ra~un grada i njihovih gra|ana, u zemlji i svijetu, Savjet }e biti konstituisan polovinom maja kao Savjet povjerenika sastavljen od 12 Sarajlija u kojem }e biti nekoliko gradona~elnika i uglednih javnih li~nosti. Kao jedan od 12 ~lanova Savjeta povjerenika, na ~ijem ~elu je bio Sabahudin Seleskovi}, anga`ovao sam se na pitanjima komunikacije sa svijetom i na podr{ci gra|anima i organizacijama i institucijama u opsjednutom gradu.

Na`alost, do susreta nije do{lo jer je uslijedio napad na grad kojim je tokom dana i presje~ena komunikacija izme|u lijeve i desne obale Miljacke kod Eifelovog mosta.

Zatekao sam se u Domu mladih u razgovoru sa prijateljima Pri~ali smo, izme|u ostalog, o ubistvu Senada [e}erovi}a i D`evada Resi}a ispred kasarne na Bistriku, o zlu koje se nadvilo nad na{om zemljom. Bili su tu: Ferida Durakovi}, Goran \api}, Zdravko Grebo, Lidija Grebo, \uro Spai}, Fehim Durakovi}, Sanjin Juki}-Kurt i neki drugi ~ijih imena se ne mogu sjetiti. Nadam se da }e i oni kojih se sje}am, ako pro~itaju ovaj tekst, kao i oni koje pamtim, ali im se ne sje}am imena, ma koliko je to te{ko, objaviti svoje uspomene na ovaj datum.

Spa{avaju}i gra|ane Sarajeva i brane}i ovaj simbol sjajnih generacija mladih Sarajeva, Dom mladih, tu su poginuli Marko Star~evi} i Esad Alispahi}, a ranjen je Predrag Novkovi} koji, jo{ uvijek, radi u Domu mladih. Sje}am se da je u pomo} stigao dr Mirsad Mufti} i da je sve poduzeo da nam pomogne i spasi ranjene.

Cijeli dan odjekivali su pucnji i pred nama je spaljena Po{ta, napadnuta je Centrala pored Valterove biste... Spomenik je, jo{ uvijek, na istom mjestu. Niko do danas nije se sjetio da obilje`i herojstvo

-175-

2. MAJ 1992. mladih ljudi iz Doma mladih. Nadam se da }e ovo moje kazivanje pokrenuti sve one koji mogu da u KSC Skenderija obilje`e njihovo herojstvo i patriotizam.

P.S. -1 - Te no}i, drugi na tre}i, ja sam ostao u KSC Skenderija i sje}am se da je samo jedan telefon nekim ~udom radio sa kojeg smo slali vijesti i informacije o dramati~nim doga|ajima tog dan. U to vrijeme samo je \ulaga \onlagi} ~uvao Skenderiju sa kojim sam nakon evakuacije svih iz Doma mladih ostao da dovr{im tekstove koje je trebalo uputiti iz Centra za Mir u svijet. Znam da sam posljednji put sve do 1995. imao ~ast da pojedem grah koji je skuhao \onlaga i to sje}anje na taj grah dugo me je odr`avalo u ratu s obzirom da su ve} narednih nedjelja uslijedile gladne godine.

P.S. - 2 - Danas i oni koji nisu bili tu ili su ~ak bili protiv nezavisnosti BiH u`ivaju plodove slobode i mira tih i mnogih drugih znanih i neznanih sugra|ana koji su se `rtvovali za svoj grad i svoju zemlju.

P.S. - 3 - Stara izreka ko bude `iv pri~at }e izgleda da se te{ko u ovoj na{oj lijepoj domovini ostvaruje.

-176-

2. MAJ 1992.

JASMIN VITE[KI] (1971.)

KAKO SAM ZABORAVIO DATUM RO\ENJA

^udno bude ljudima {to kada me upitaju za datum ro|enja malo zastanem, pa se mislim, nekada ka`em da sam ro|en tre}eg, a nekada ~etvrtog maja. Vjerujem da je CIPS-u i paso{kom to vrlo bitno, a meni je, iskreno, svejedno.

Sje}anja mi krenu od 2. maja 1992. god. Majka nervozno pretura po kredencima i ostavi, ljuta {to nije na{la ~okolade za kuhanje, {to ima samo dva jajeta, bijesna {to mora "sklepati" tortu za moj sutra{nji ro|endan. Meni njen problem smije{an jer ja imam ve}i.

Trebam skontat {ta da obu~em kad idem na stra`u. Imam novu Fortitudo jaknu, a `ao mi je, draga mi, mo`e se desiti da se nekuda provla~im, da je zaka~im, poderem. I metak mi pade na pamet, ako je okrzne... {teta. Jesam ja ~uo za gelere... ali ih odbacih kao potencijalnu opasnost, jer u onim partizanskim filmovima nisu cijepali jakne. Rije{ih problem, na|oh neku staru.

Prvi ratni ro|endan 3.5.1992., skromna proslava (ni{ta od obe}anih "starki"), idem kod kom{ije Avde da mu pomognem u pripremama za njegovo sutra{nje vjen~anje, vje`bamo muzi~ki repertoar i dogovaramo se kako }emo derne~iti poslije stra`e.

4.maj - Stra`u ~uvamo na prvoj liniji razgrani~enja prema Ilid`i, zborno mjesto prije polaska - Avdin podrum. ^ekam kom{ije: Fudu, Sin|u, Seada, Hasana, Rizu, Harisa, Avdu-mlado`enju... Ukupno nas dvanaest. Od podruma do d`amije u Butmiru nema ni pedeset metara, samo {to smo krenuli, kad ono... zvi`duk... pljas! Jedna!

Druga! Tre}a! Bljesak i pra{ina u o~ima me zasljepljuju... ~ujem stenjanje... osjetim vrelinu koja mi se slijeva niz tijelo... Dolazim

-177-

2. MAJ 1992. sebi u podrumu neke ku}e, ~ujem ima mrtvih, ja me|u ranjenim...

Velika tuga za Harisom, Rizom i Avdom - nesu|enim mlado`enjom...

Vremenom sam se oporavio, zakrpio me doktor iz Butmirske ambulante. Da sam tada znao da }e mi on biti budu}i punac i da }e sa velikim u`ivanjem prepri~avati tu zgodu na svakom familijarnom okupljanju, bio bih ja~e stisnuo zube i glumio ve}eg heroja prilikom previjanja.

Elem, toliko puta sam poslije toga dana ~uo, kako sam imao veliku sre}u {to sam ostao `iv i da mi je taj 4. maj do{ao kao drugi ro|endan, da sam vremenom taj datum tako i prihvatio. Zbog toga svaki put zastanem kada me pitaju za datum ro|enja, bez prostora za razmi{ljanje, ni sam ne znam koji je pravi.

Tog maja 1992., izvukao sam i nekoliko va`nih `ivotnih pouka: 1. ne vjeruj svemu {to vidi{ na TV-u (geleri su fakat gadna stvar) 2. pazi pred kim pokazuje{ svoje slabosti (mo`da taj ima k}erku) 3. vjeruj u logiku zdravog razuma (jakna Fortitudo je ostala ~itava tog dana i lijepo mi je stajala na vjen~anju, a vjerujem da bi mi dobro slu`ila i do kraja 1996. da me nije ranio snajperski metak i poderao je) .

-178-

2. MAJ 1992.

ZORAN ]ATI] (1970.)

517 - 852 (Da ovo nije pri~a uhvatio bih se u la`i) Fikcija dozvoljava da bude rat.

Da se zateknem na stra`arskom mjestu broj dva.

Da je predve~erje ljetnjeg dana 1993. godine. Da imam {ljem na glavi.

Da po njemu udaraju otpale gran~ice jabuke ispod koje stojim. Ve} deset minuta.

"Stojan" kako ga od milo{te zovem je neumoran.

U pravilnim razmacima priti{}e obara~.

Kratki rafali sjeku mlade grane sa ve} formiranim plodovima. " Dokle brate Stojane ? Hajde bolan da zapalimo po jednu ... odmori malo."

Govorim mu ba{ kao da se ne nalazi na Gavri}a brdu.

Odavno ve} zami{ljen lik Stojana mi odgovara da se jebem. " Dolaze naki u obilazak linije. Strpi se, misli{ da ja ne bi zapalio ?"

Zvuk stanice. " [ejtane imal' {ta smotano ?" " Ostala jo{ naka stara deka u bajti, ho}e{ da je smotam ?" - odgovaram {eretski. " E nabijem te nezasita." " Amid`a, zna{ {ta bi rekla moja nana, da je makar i kunice" " To je ~aj, idiote {ejtanski ... " " Po pravil'ma, po pravil'ma ... koliko puta vam treba re}i da sredstva veze ne slu`e da bi se vi zajebavali, ve} da su ona materijalno tehni~ka sredstva koja ..." " Skrati Mekso, ufati}e te Stojan goniometrom." " Pusti ga bolan [ejtane, da ponovimo lekciju, mo`da }e nam dat' kontrolni kad se vratimo"

-179-

2. MAJ 1992. " [ejtane i Amid`a kad se vratite na raport." " Razumijem" " Ka`e se razumem, tako pi{e u ovoj Meksinoj knjizi odakle ~ita" "Nare|ujem da iste sekunde prekinete ... centar veze ovdje" Ti{ina.

Stojanu je izgleda pro{la "delegacija ". Sad i on pu{i.

Ni{ta nam drugo ne preostaje nego da pu{imo. Zajedno.

Posmatram francuskog pripadnika Unprofora, izmilio je iz podzemnog bunkera.

Mi{evi, ~im ~uju pucanj, bje`e unutra...

Ja {to smo se skupili lijepo.

Stojan na Gavri}a brdu. @an Pjer na aerodromskoj pisti. [ejtan na objektu DB. Svako na svom zadatku.

U rasponu od 200 do 1000 metara. @an Pjer ne pu{i. Fura se na zdrav `ivot. Na to ga je navukla biv{a djevojka.

Malo mu je frka ali stoi~ki podnosi trenutni polo`aj. Kada se vrati ku}i ima}e o ~emu da pri~a.

Ve} joj vidi zadivljenu facu, suze u o~ima dok dovr{ava svoju ratnu storiju.

Oti}i }e da popravi {minku, mudro sa~ekati da sva raja ode, a onda ... ne}e vi{e biti biv{a.

Stojan nervozno gasi cigaru. Uvijek posljednjih pola sata proti~u kao usporen film.

Tada vi{e pu{i. Vi{e razmi{lja. Tad mu je pun kurac svega. I rata i svog sranja koje ga okru`uje. " A ti ? " " [ta ja ... ko ..." " Pitam {ta je s tobom ?" " ... kako to da ... pa ti si jo{ 86-te ... " " Jesam, preselila sam, pa {ta ... ko ~udna mi ~uda." " Znam al' ... {ta je ovo ... majko mila ... "

-180-

2. MAJ 1992. " ^avkune nanin, isti si mi ost'o ... samo si porast'o" " Ma jesam, mislim nisam ... ma ne kontam ja ovo ... jesam li poludio?" " Nisi du{o, sve je u redu, samo sam do{la da te obi|em, vidi{ kakav je vakat." " ... a kako si ti ... mislim ... nemam pojma {ta da mislim ...zbunjen sam potpuno ... " " Nije ni ~udo sine, dobro si ikako pri pameti ... znam ja ... " " Ja dobro si .. ti si bila u onom ratu ...sje}am se kad si mi pri~ala za onog {to ti je pu{ku ..." " Ja{ta sam, ali ovo je ne{ta drugo ... druga~ije ... kol'ko vidim " " Stani bona ... svog si me izbihuzurila ... otkud ti ?" " Kako otkud ? Pa zvao si me " " Kad ?" " Ono ve~e, sje}a{ se ... brali smo to popodne {ljive u ba{}i ... pa si ti oti{'o i ja te ko vazda molila da se javi{ kad stigne{ ku}i " " Sje}am se ... ali ... kakve to ima veze ... ti si ..." " Jesam, preselila u me|uvremenu ... al' si zvao " " Tad smo doletili i na{li te na serd`adi ...nismo ni znali ..." " Mnogo toga niste znali ko {to ne znate ni sada ..." " Munira bona de se saberi prije no {to se ja potpuno oduzmem ... objasni mi " " Nema se tu {ta obja{njavat' , jesil' zvao ... sje}a{ se broja, jel de ?" " Nemam po ... ~ekaj ... znam 517 - 852 " " Eto vidi{ ... " " Ne kontam kakve to veze ima ... ti si 86-te ... a telefon je prestao da radi 92-ge..." " U pravu si. " " 2. maja ... kada su poku{ali upasti u grad ... tada su zapalili po{tu na obali ... centrale ..." " Tada je sve po~elo sine. Tada su i uspostavljene veze al' je gu`va bila do sad. "

-181-

2. MAJ 1992.

BENJAMIN ISOVI] (1962.)

SIGNALI [ta god mi padne na pamet s po~etka rata u Sarajevu, pomislim samo jedno: dobro je iko `iv! Kad se samo sjetim da je Kuka nosio sa~maricu po ulici i mlatio s njom okolo forhand-backhand... Pa ~ovje~e Bo`iji, on se olovkom ranio u osnovnoj {koli: pao niz stepenice i zabio olovku u podvoljak, jedva mu je u~iteljica Gina izvadila! Sre}a da mu nikad nije bila za{iljena, da jeste ne bi on mnogo godina kasnije opalio iz sa~marice na barikadi usred no}i, poku{avaju}i da odgonetne: "jesam li je ono, Bo`e, zako~io maloprije ili nisam?" I milion sli~nih budala{tina! Danas mi taj period izgleda potpuno nestvarno, kao {to to i biva u snovima, pola mogu}e, a ~etiri petine nemogu}e.

Ali onih epizoda sa signalima se ba{ rado sje}am, jer me nasmiju u svakom trenutku, i usput mi daju i nevi|en podstrek, jer kad smo to predeverali, onda nema neda}e koju ne}emo pregrmiti i {ta vi{e, okrenuti na {egu!

PRI^A PRVA: Niko ne mo`e zamisliti unaprijed kakve sve, naoko, banalne stvari mogu postati veliki problem u nenormalnim situacijama kao {to je rat, na primjer. Tad smo ba{ bili rije{ili egzistencijalne te{ko}e u mahali: napravili barikade od kontejnera za sme}e, poobijali gara`e i napravili sebi {tabove, skupili ne{to ku}nog oru`ja za ne daj Bo`e, odredili smjene, iznijeli dvoglede, ruksake, trono{ce, kamp-stolove... sku}ili se, {to bi se reklo! Napravili smo sto hiljada kojekakvih spiskova, uglavnom prijatelja i neprijatelja, zatim ras~istili s tim za{to je ko prijatelj ili neprijatelj, objasnili dakle, da teta Rosa iz crvene zgrade nikako ne mo`e biti snajperist jer ima preko sedamdeset godina i slijepa je ko {i{mi{, da ~ika @ivko nikako ne mo`e biti i Franjevac i ~etnik istovremeno, da neko

-182-

2. MAJ 1992. ko stalno pali svjetlo u kupatilu ne mora obavezno biti petokolona{, nego mo`e imati uve}anu prostatu i sli~no. Ozbiljnije nevolje su po~ele onda kad smo se dosjetili da uvedemo lozinke kako bismo se prepoznali po no}i, jer smo se po danu svakako svi poznavali. Tako smo ubrzo do{li u situaciju da svaka grupa zahtijeva svoju lozinku, pa si ih morao izgovoriti najmanje pet-{est dok pro|e{ na{om ulicom. Morao si nositi svesku "lozinkaru" da bi sve popamtio. I taman skonta{ {ta kome treba{ re}i da bi nesmetano pro{ao ulicom, kad ono eto ti novog dana i novog paketa lozinki, na primjer: Pobuna, Svitanje, No pasaran, Grmljavina, Eksperiment, Nanula... ve} kako je ko na{ao za shodno! Muke su nastale s protekom vremena jer se stvar otegla, a lozinki je ponestajalo, postajali smo paranoi~ni, sve nam je izgledalo providno, svaka {ifra jednostavna za "razbiti". Prilike su nalagale da se u svakoj toj nazovi-jedinici odredi neko nadle`an za te stvari, neki "lozinka{ prve klase", neko "na~itan", da ne bi cijela smjena gubila vrijeme sva|aju}i se oko toga koja je lozinka bolja od koje i da ne gubimo snagu i moral, jer se de{avalo da se domoljubi i potuku u zanosu lozinkarenja!

Nekako u tom periodu stigla je do mene ta genijalna pri~a o nekoj jedinici iz kom{iluka koja je rije{ila zauvijek problem lozinki i to, takore}i, alhemijski, odre|uju}i jednu jedinu lozinku koja se ne}e mijenjati a funkcionira}e kao i svaka druga, precizno i ta~no i {to je najva`nije, zauvijek! Malo sam se raspitao i saznao sljede}e: nije to, na na{e ogromno iznena|enje, bila nikakva specijalna rije~, ne{to strano i ~udnovato, ne{to prepametno i posebno. Ili mo`da sve to jeste, procijenite sami, tek ispostavilo se da je ta univerzalna lozinka, nazovimo je tako, bila svima dobro poznata, doma}a rije~ iz porodice gurmanluka: HURMA[ICA! Ni{ta nam nije bilo jasno, kakva je to lozinka kad je svi znaju, u ~emu je fol, razvila se diskusija na bazi govorenja uglas i zajedljivog kreveljenja! Ali meni |avo nije dao mira, moralo je tu ne~eg' biti ~im to radi i ljudi nesmetano prolaze! I zapucam ti ja fino sutra na barikadu kod kom{ija, ponesem keks "Harmoniju" na naselje i jedno "Ha{e", {to nikako nije bilo malo, sjednem s njima, propitam se o familijama, stanju na nji-

-183-

2. MAJ 1992. hovoj "liniji", pretresemo malo pitanja tipa "ho}e li biti vojna intervencija i kad" i nakon toga odaberem onog mr{avog Begu kome sam bio najmanje dosadan i upitam o lozinci. On me pogleda kao da me prvi put vidi, podi`e obrvu i glasom vlasnika velike tajne, slavodobitno mi re~e na uho: "E, ovako: ka`e{ "Stoj!", kad on stane tra`i{ lozinku! I sad ti je la'ko, ako subjekt ka`e "HURMA[ICA" pusti{ da pro|e! A ako ka`e URMA[ICA... (pauza) Pucaj! " Eto to je to! I ko bi sad mogao re}i ko je tu lu|i: onaj ko je to smislio ili ja koji se i dan danas zakocenem kad ko spomene hurma{icu!

PRI^A DRUGA: U te silne afere i misterije oko lozinki i tajnih signala uklju~ile su sve raspolo`ive snage u duhu rehabilitovane op{tenarodne odbrane i dru{tvene samoza{tite. Pove}ala se mahalska pa`nja, dede su izvirivale sa tavana, nane po cijelu no} }urile kroz prozore, gdje god se okrene{ zavjese se mrdaju, pa ljudi spava li iko ovdje! Stotine pari budnih o~iju zvrljile su u tamu i u tudje prozore ~ekaju}i, prosto pri`eljkuju}i, ne{to sumnjivo, ne{to neobi~no i znakovito. Mogao si biti siguran da te neki pogled prati u svakom trenutku, jer u mahali ni debeli mir ne obezbjedjuje privatnost, a kamoli mr{avi rat! Bilo je opasno raditi stvari za koje onaj koji te upravo gleda misli da su sumnjive i vrijedno ih bilje`i. Ne d'o ti Bog da ma{e{ rukom sa upaljenom cigarom, moglo bi se protuma~iti da crta{ neku mapu u zraku. Ili da ti u upalja~u nestane plina, a ima jo{ kremena, pa ti kre{e{ li kre{e{, a ono bljeska i sijeva, garant javlja{ o polo`aju trupa u Fuada Mid`i}a. I eto ti ih odmah na vrata.

Nadle`na jedinica kontraobavje{tajne slu`be gara`nog sastava. Nije da nije bilo signala i to mnogo, ali da ih je bilo onoliko koliko su ih uvijek budni {pijuni prijavili, jednostavno ne bi imao ko da ih primi.

Ni kineska armija nema toliko vezista. Kom{ija Risto je ~ak zamolio patrolu da spava kod njega, lak{e im je to nego da dolaze svakih petnaest minuta. @ena mu bila bolesna od "Alchajmera", po cijelu no} hoda s baterijom po ku}i. I tako je to i{lo iz no}i u no}, svjetlo je bilo ono {to se tra`i na obzorju, kakvo treperenje i titranje, svi su bili potencijalno opasni i sumnjivi, bez obzira {to su po danu ispijali

-184-

2. MAJ 1992. zajedno posljednje zalihe kafe. Samo je Sejina mati de`urala i danju, gledaju}i preko krovova i ~ekaju}i signale neprijatelja. Nije ona bila na~isto kakvi to signali trebaju biti u sred bijela dana, u kom su obliku i {ta zna~e, njeno je bilo da motri, a zna~enjem nek' se bave oni kojima ih prijavi. Sejo joj je stalno govorio da se makne s prozora, da legne, da odmori o~i od aprilskog svjetla, pa se i okanio. Nema fajde! A je gledala i gledala, svaki dan joj je ne{to drugo privla~ilo pa`nju: "[to ona `ena na balkonu stere majice kratkih rukava, nije ih preko zime nosila, {to onaj na Novoj Breci vje{a kafez svaki dan na drugi prozor, {to je na anteni na Ciglanama plava kesa... " i tako redom. A onog dana kad je Zetra gorila, E{refa je rekla svom Seji da to Srbi {alju signale. "Kakve, mati, signale?"

"Dimne!" rekla je E{ka. Sejo je pogleda iskosa, plakao je, a nije htio da ona vidi, radio je on u Zetri za Olimpijadu, i ba{ mu se skupilo!

"Ma, kakve, bona, dimne signale, nisu indijanci, vidi{ da je Zetra hela}!", "Vidim!", ka`e mati, "ali ja ti ka`em da to oni javljaju!". "Ma, {ta }e javit', `enska glavo, nema se tu {ta vi{e javit'..!". Plameni jezici pohotno oblizuju bakarni krov, a ogroman stub crnog dima, ~ini se, povezao je Zemlju sa Marsom. "Ima, ima, ih, kako nema!" nepokolebljivo }e Sejina Mata Hari! "[ta, {ta ima, svega ti, eto {ta, reci!". E{refa malo stade, pogleda ga i bi joj krivo! Nikad se prije njen Sejo nije der'o na nju, nije ona to zaslu`ila, pogotovo sad kad se toliko trudi i doprinosi: "Ti, si moj sine, vazda bio naivan" re~e, "javljaju da je pogo|ena, hajvanu!".

PRI^A TRE]A: Prvi Maj nave~er, malo prije pono}i! Taman ja bio zasp'o, kad stara za rame, trese me, gura, ho}e da ustanem, zovu me moji, veli. Koji su moji, kontam u bunilu, moji su Phoenix "Suns"-i i Liverpool, otkud oni ovde... u sred rata... Tu se ja ohavizam nekako, skontam ko me tra`i, |ipim i pravo na vrata. Na stepenicama stoji sedam (veli~anstvenih) silueta (SKOJ-a) u potpunom mraku, dok ne progovore ne zna{ koje je koji... Ka`u: iz bolnice neko {alje signale, ovaj put je sigurno, dvije no}i su pratili, ho}e da i ja vidim, pove{}e me. I stvarno, na jednom prozoru trep}u}e svjetlo,

-185-

2. MAJ 1992. iza spu{tenih roletni, plavo-bijelo, u nepravilnom ritmu... Prozor prema Trebevi}u, signali dolaze iz sredine sobe, ba{ kao {to smo mislili da petokolona{i rade. Nema {ta, treba ga hitno sprije~iti, ide se odmah! Provjera, kratki dogovor... Si{li smo kroz ba{te, pognuti, nas osmorica, jednog smo ostavili na pola puta da dovede pomo} ako zatreba. Sad je trebalo pretr~ati ulicu i okretnicu i to je bilo zaista opasno, brisani prostor, ali je mra~no ko u rogu i to nas vadi.

Kliznuli smo niz kosinu do {kolskog igrali{ta i tu smo le`ali neko vrijeme drhte}i od koktela straha, adrenalina i vje{ta~kog samopouzdanja. D`eki se, dok je zalijeg'o, opalio ni{anom, napravio ta~ku medju o~ima, ko u onih Indijki {to bude... Zatim trk, lijepljenje uz zid {kole, pa opet ~istina i hajd' pu`i! Majko mila, Bogu du{u Bog je ne}e... Nikad kraja! Da bar ho}e zapucat' da krenemo bje`at' k'o ljudi! Dovukosmo se nekako do zgrade, mokri k'o ~epovi, ono svjetlo `mirka kako `mirka, ha, nije nas skonto, e sa'{ vidjet'!

Sporazumijevamo se nekakvim znacima i grimasama, a sve jednako idemo u krdu, da je petarda pala me|u nas izginuli bi! Obi|emo sa zadnje strane, nekakva vrata, sporedni ulaz, zaklju~ano... Ni{ta se ne ~uje! Trebalo bi obiti bravu, ali mi to ne umijemo, prozori s metalnim mre`ama... sre}a da nije bilo struje, onako lucidni najvjerovatnije bi pozvonili. Ovako, dogovorimo se da razvalimo vrata. A jedan ispred da prati signale. Krhamo nogama, ori se Ko{evo, brava ~vrsta, solidna, helem, na kraju odvalimo {tok. Upadamo u nekakav hodnik, pritajimo se i dalje se nigdje ni{ta ne ~uje, nevjerovatno, pa gluhog bi probudili. ^u~imo i ka{ljucamo {i{tavo na bazi sarajevske "Drine". Ubrzo Rile daje znak rukom da krenemo, al' mi to ne primje}ujemo, |e }e{ i{ta vidjet' u onoj mraka~i, Rile se vra}a, ljut je, kont'o mi zbrisali... Moramo, veli, uz stepenice... Lupaju cokule po linoleumu, ni{ta im ne mo`e{. A gore, druga vrata niz hodnik, crta svjetla... Stojimo k'o ukopani. Dakle, tu si! Nema nikakve sumnje, svjetlo `miga, ne{to cak}e iznutra, ni{ta se drugo ne ~uje.

Zgledamo se, mislim, to se ne vidi, ali se sigurno zgledamo, jer nas je strah i nemamo pojma {ta sad treba. To je taj momenat! Ho}e li se braniti, ho}e li zapucat', zakotrljat' "ka{ikaru"... A {ta ako ih je

-186-

2. MAJ 1992. vi{e?! Mo`da je kakav srpski Steven Segal u pitanju..! I da nije \ika, o~ajan i van sebe, opalio ~izmom u vrata, mi bi smo i sad tamo ~u~ali. A kako je to, ljudi, puklo! Hem je onaj hodnik akusti~an, hem je mrtva ti{ina, hem su ona vrata bila nezaklju~ana, pa zveknu{e kvakom u zid... UPADAJ! Onako uvje`bani, sapli}emo se jedan o drugog, le`imo na gomili, pet debila, \iki spao {ljem, odletio u }o{ak... Soba prazna! Praz-prazna! Sre}a na{a velika, ina~e ne bi valjalo... Zvjeramo: ni{ta posebno-ona tipi~na ljekarska soba, gdje doktori spavaju kad su de`urni: umivaonik, bolni~ki krevet, fotelja na okretanje, vitrina, ogledalo, diploma... nigdje `iva roba! Ni {pijuna, ni specijalca, ni uba~enog elementa... Samo akvarijum! Uz zid prostorije, do prozora, mali akvarijum i u njemu dotrajala neonka, namiguje nam u stilu: "\e ste, marinci!" Delta Forces! One ribe se valjaju od smjeha! Kakva akcija! Eto i D`ekija, iskola~io o~i, sav se trese: "[ta ono krha onoliko, ja kont'o pobi{e vas!" I ni{ta! Dva sata smo sjedili unutra u praznoj toj sobi, u praznoj zgradi, u praznom kvartu... Jo, bruke! Razvalili po' bolnice, slomili se, isprepadali... I ko }e sad ostalima objasniti, Tito dragi, svi znaju gdje smo oti{li!

Moglo bi biti: "Halo, uhapsi l' se kad akvarijum!", "Je l' se puno otim'o?" i sli~no... Mogla bi nam se cijela jedinica od sutra zvati: "[kobalji!" Ili "Gage i Sapa~e!" Gluho bilo! Na kraju se dogovorimo da se {uti, ako ko pita, "Pobjeg'o! Dojavili mu njegovi! Sko~io s krova!" I vozdra! I sad ne{to kontam, do ovog trenutka to je bila naj~uvanija vojna tajna na{e male jedinice i evo, ja se izlajah! I znate {ta jo{: ne znam kako }e ostali primiti ovu moju ispovijest kad je pro~itaju! Da ne bude sutra po mahali: {est lica tra`i pisca!

Va`na napomena: jedan od doktora iz bolnice u koju smo te no}i upali, stvarno je bio izdajnik, ispostavi}e se poslije! Mo`da ba{ onaj na ~iju smo sobu izveli desant! Ka`u: slao signale, poslije pobjego na Pale. (Vidi rimuje se!) Ma, to je ~udo, kako to `ivot namjesti!

Mo`emo svijetla obraza re}i da smo mu bili na tragu. Zbris'o nam za dlaku! Al' smo mu, zato, nasmrt isprepadali ribice!

I jo{ ne{to o signalima: Od svih signala koje sam ja li~no vidio, jedan

-187-

2. MAJ 1992. je bio pravi! Vjerodostojan. Signal nad signalima! Naime, padale su po na{em kvartu granate svaki dan: {ezdesetke, osamdesetdvojke, stodvadesetke... Ali kad je prvi put slo`ila stopedesetpetica, e to je, jarane, bilo drugo! Pala je ta~no pod neki stari "Tami}" {to je truhn'o na klocevima, zgu`vala ga ko tetrapak i bacila u Ko{evski potok.

A nas je zemlja zasula k'o da smo umrli. A i bili smo umrli, na neki na~in! Od straha! Kako je to roknulo! Ko da je nanin kredenac pao s petog sprata! U`as! E, vidi{, to je za mene bio jasan signal! Signal da smo nadrljali!

-188-

2. MAJ 1992.

ENVER HAD@IOMERSPAHI] (1946.)

MAJ 1992. - MAJ 2012.

DVIJE DECENIJE PROJEKTA ARS AEVI

U{ao sam u posljednji avion JAT-a koji je 1992. poletio iz Beograda za Sarajevo. U avionu su bila samo dva putnika…

Nisam htio, a nisam ni umio da zamislim zlo koje }e se sru~iti na na{ grad…

Dok sam i{ao od Ciglana, ulicom Nemanjinom (^ekalu{a), u istom pravcu prosiktala je granata. Pogodila je krov ku}e moga punca Mustafe \umruk~i}a, u ulici Radojke Laki} (Kaptol)…

Kom{ije, Vinko i Nuna, si{li su do nas u prizemlje. Svi smo se okupili u jednoj sobi. Mujo i Seka, punac i punica, ubijedili su me da se ne vra}am tog predve~erja na Ciglane. Uz nas je bio njihov sin Dag, njegova `ena Vildana i dvije k}erke, Dena (dvije godine) i Nina (tri mjeseca)…

Osje}ali smo potresanje ku}e od udara granata koje su padale uokolo. Nenadano, iza pono}i, po~ela je da "svi}e" neka ~udesna crvena "zora". Ugledao sam Olimpijski muzej sav u plamenu.

Zapaljene grede su letjele, padale i udarale o na{e zidove i krov.

Svakog trena i na{u ku}u je mogao zahvatiti plamen Olimpijskog muzeja...

Odlu~ili smo da napustimo stan i da odemo u podrumski atelje Vlade Brankovi}a u ku}i u vrhu ulice. U ovo skloni{te ve} su si{le kom{ije iz okolnih stanova i zgrada...

-189-

2. MAJ 1992.

Naredne dane provodili smo u toj kom{ijskoj zajednici i djelili me|usobno ono {to nam je od hrane ostalo...

Donio sam u ovo skloni{te pun~eve svije}e i njegovu pisa}u ma{inu...

Bio sam neizmjerno tu`an zbog siline zla koje nam je usmjereno od ljudi koje smo "ju~er" zvali drugovima i bra}om‌ Bio sam nesretan {to u vatri Muzeja gore uspomene na radost sarajevskih olimpijskih dana i programa sve~anog otvaranja i zatvaranja XIV ZOI koje sam organizirao sa prijateljima i saradnicima...

Tra`io sam misao sa kojom }u na zlo da odgovorim dobrim...

Rije~i su postajale re~enice koje najavljuju ro|enje jedne nove sarajevske umjetni~ke vizije: Za`elio sam pozvati u Sarajevo najpresti`nije umjetnike svijeta da oni svojim djelima postanu osniva~i Kolekcije njihovog budu}eg muzeja savremene svjetske umjetnosti u Sarajevu i da svojim kolektivnim djelovanjem i umjetno{}u daju svoj odgovor na rat i razaranje. Zamislio sam da }e zgrada Vojne komande na Bistriku biti rekonstruisana u izlo`bene prostore ove Kolekcije, da ratova i vojski vi{e nikada ne bude...

Pitao sam sebe samoga da li sam lud. U dane kada niko od nas nije znao da li }e sutra biti `iv, moje misli su bile usmjerene ka viziji budu}eg muzeja savremene svjetske umjetnosti u Sarajevu. Tekst sam pokazao najprije puncu i {uri a zatim Vinku Rebcu, Azizu Had`ihasanovi}u i Muniru Mesihovi}u. Bravo! Tako treba. Govorili su, hrabre}i me (mo`da iz prijateljstva i u~tivosti)...

U nizu dana i no}i provedenih u Vladinom ateljeu-skloni{tu, mo`da ba{ drugog maja, dao sam ovoj utopijskoj ideji zvani~nu formu:

-190-

2. MAJ 1992.

"Radni koncept o osnivanju Muzeja savremene svjetske umjetnosti u Sarajevu." Sljede}eg dana, tekst je dobio naslov "Projekt Sarajevo 2000". Vjerovao sam da }e um "balkanskih ratnika" odbaciti ludilo nacionalisti~ke mr`nje i najni`ih poriva ka uni{tenju svih koji nose "drugo ime".

Krenuo sam u misiju razgovora o inicijativi "Sarajevo 2000". Sadik Hasanbegovi}, generalni direktor Centra Skenderija, i Aleksandar Kravlja~a, na{ drug i komercijalni direktor Skenderije, bili su odu{evljeni. Direkcija Centra Skenderija je proslijedila prijedlog Iliji Ĺ imi}u, direktoru Republi~kog javnog fonda za kulturu Bosne i Hercegovine. Ilija i Edo Hozi}, na{ zajedni~ki prijatelj i rukovodilac odjela za programsko planiranje, organiziraju Forum intelektualaca na kojem uva`ene li~nosti iz svih podru~ja kulturnog i umjetni~kog djelovanja podr`avaju koncepciju Projekta "Sarajevo 2000" i upu}uje ga odgovornim li~nostima Grada Sarajeva. Gradona~elnik Muhamed Kre{evljakovi}, ministar Fehim Spaho i predsjednik Izvr{nog odbora grada Sarajeva Mustafa Pamuk, donose odluku o mom imenovanju za direktora Projekta "Sarajevo 2000"...

Tih dana nestao je i posljednji titraj straha od smrti. I{ao sam sarajevskim ulicama od Skenderije do Fonda, od Fonda do Grada...

Uvijek sam nosio sa sobom neku dragu knjigu sa kojom sam "krio" lice od snajpera i iz inata nisam htio da tr~im preko ulica koje su "otvarale pogled" prema Trebevi}u...

Juraj Martinovi} je organizirao na{u posjetu Nikoli Kova~u u njegovom stanu. Ranjeni ministar kulture Bosne i Hercegovine se sa osmijehom odobravanja priklju~io na{oj inicijativi. Ademir Kenovi} je dogovorio moj razgovor sa Zlatkom Lagumd`ijom, premijerom dr`avne Vlade.

Na prvoj narednoj sjednici Vlada Bosne i Hercegovine, pod predsjedateljstvom Mileta Akmad`i}a, donosi odluku kojom progla{ava Projekt "Sarajevo 2000" za projekt razvojnog zna~aja i zadu`uje ministarstvo kulture da stvara uslove za njegovu realizaciju...

-191-

2. MAJ 1992.

Projekt je dobio novo ime "Ars Aevi" i logo koji jezikom na{eg vizuelnog identiteta preuzima elemente znaka Jing-Jang (pozitivno/negativno). Ars Aevi na latinskom jeziku zna~i "umjetnost epohe" i sa na{im znakom (u formi slova "o") predstavlja anagram imena Sarajevo. Vojna komanda je ostala Vojna komanda. Novi regulacioni urbanisti~ki plan Sarajeva predvidio je novu lokaciju za Muzej/Centar Ars Aevi uz Vilsonovo {etali{te, u okru`enju Zemaljskog muzeja i Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine.

Italijanski arhitekta, jedan od najznamenitijih arhitekata na{eg vremena Renzo Piano, prihvatio je moj poziv da u ulozi ambasadora dobre volje UNESCO-a projektuje Muzej/Centar Ars Aevi...

Inauguracija Muzeja/Centra Ars Aevi planirana je za 2012. godinu Dvadeset godina od maja 1992.

Zapis za "Modul memorije" prire|en u Sarajevu u aprilu 2008.

-192-

2. MAJ 1992.

BORIS DE@ULOVI] (1964.)

KAD SMO BILI PRVACI Nikad ne}u zaboraviti tu subotu. Imao sam devet godina, lijepo djetinjstvo u sjevernom Londonu, vuneni crveno-bijeli {al Boroa i kartu za utakmicu u Wolverhamptonu.

Nikad ne}u zaboraviti tu subotu. Otac je u{ao u sobu u osam ujutro, ali ja sam ve} satima bio budan. Majka je spremila doru~ak i molila da skinem {al, jer mi upada u tanjur. Otac se smijao, stariji brat govorio da Middlesbrough nema {anse, a ja sam punih usta pjevao "You are my Boro, my only Boro!...". Brat mi je i{ao na `ivce. Mi sad `ivimo u Londonu, ali i dalje smo Smoggies, govorio sam. Brat je odlu~io da navija za Manchester United. Sramio se {to je iz Middlesbrougha. Luzeri, govorio je. Seljaci.

Otac je na zidu gara`e dr`ao uokvirenu prastaru sliku mom~adi koja je sa 5:0 rasturila jebeni Newcastle. Otac ka`e da vi{e voli da Middlesbrough pobijedi Newcastle nego da osvoji Kup prvaka. Bilo je to prije milijun godina, na Svetog Valentina. Pri~ao je da tu utakmicu dan danas zovu "Saint Valentine's Day Massacre". I danas znam taj sastav napamet. Mathieson, Jennings, Jarvis, McFarlane, Elkes, Forrest, Pease, McKay, Camsell, Camerson, Warren. *** Nikad ne}u zaboraviti tu subotu. Imao sam devet godina, lijepo djetinjstvo na Grbavici, vuneni plavi {al @eljezni~ara i kartu za revan{ utakmicu s Partizanom.

Nikad ne}u zaboraviti tu subotu. Otac je u{ao u sobu u osam ujutro i rekao da se obu~em. Pitao sam gdje }emo. Idemo kod amid`e, rekao je. Majka je trpala stvari u torbu i plakala. Pitao sam je za{to

-193-

2. MAJ 1992. pla~e. Otac je nervozno galamio i vikao ne{to na brata. Ne idem nigdje bez {ala, rekao sam ja. Kakav {al, vikao je otac. Jebo te {al, rekao je brat. Brat mi je i{ao na `ivce. Navijao je za Partizan.

Mislim, @eljo je bio njegov klub, ali navijao je i za Partizan. Nikad mi nije bilo jasno kako netko mo`e navijati za dva kluba. Mi smo u familiji oduvijek svi bili @eljo.

Otac je u gara`i u prizemlju zgrade dr`ao prastari poster mom~adi koja je bila prvak Jugoslavije. Brat bi popravljao motor, a ja bih ga zajebavao ~itaju}i sa postera mom~ad koja je 15. juna 1972. pobijedila Partizan sa 4:0 i osvojila prvenstvo. I danas tim sa slike znam napamet. Janju{, Kojovi}, Be}irspahi}, Brati}, Katalinski, Had`iabdi}, Jelu{i}, Jankovi}, Bukal, Spre~o, Derakovi}. *** Stvari su stajale ovako. Pred posljednje kolo Druge divizije Ipswich Town je imao 81 bod i bio je siguran ~lan prve lige, koja }e se od sljede}e godine zvati Premiership. Za drugo mjesto u Premiershipu borili su se Derby County, Leicester City i Boro. Derby County je sa 75 bodova igrao na svom stadionu sa Swindonom, a Leicester sa 77 bodova protiv Newcastle Uniteda. I mi smo imali 77 bodova, a igrali smo u Wolverhamptonu protiv Wanderersa. Trebala nam je bilo kakva pobjeda, jer smo imali dvostruko bolju gol razliku od Leicestera. Bilo kakva pobjeda, i bit }emo dogodine u Premiershipu, s najboljima.

U deset sati bili smo otac i ja na `eljezni~koj stanici Euston. Otac je bio u nekakvom sivom mantilu, a ja u crvenoj majici s brojem 9, ogrnut crveno bijelim {alom. Majka mi je dala jaknu, jer je prohladno vani, ali ja je tog dana nisam nosio. Skinuo sam je ~im smo zamakli iza ugla.

Dok smo ~ekali vlak, pitao sam oca je li istina da su neki bogata{i iz Leicestera platili Wanderersima da nas pobijede. Wolvesi su bili u

-194-

2. MAJ 1992. sredini tablice i dana{nja utakmica im nije zna~ila ni{ta. Otac se nasmijao i rekao da ne vjeruje u te pri~e. Rekao je da Steve Gibson ima dovoljno novca da nagradi na{e igra~e vi{e nego {to Leicester mo`e platiti Wolvese. Steve Gibson je bio bogata{ {to je spasio Boro. U mom svijetu Bog je bio Teesider i zvao se Steve Gibson.

U deset sati i trideset minuta krenuli smo vlakom za Wolverhampton. Otac je ~itao novine i s nekim ~ovjekom komentirao vijesti iz Amerike. U Los Angelesu su policajci pretukli nekog Crnca, pa su crna~ke bande zapalile pola grada. Ja sam zami{ljao kako Paul Wilkinson daje gol u posljednjoj minuti. *** Stvari su stajale ovako. @elji te godine u prvenstvu nije i{lo, borili smo se za opstanak, ali u Kupu smo dogurali do polufinala. Igrali smo protiv Partizana. Otac i ja bili smo na prvoj utakmici u Beogradu. Partizan je pobijedio sa 2:0. Nekoliko dana kasnije pobijedili su nas i u prvenstvenoj utakmici, sa 6:1. Tri dana nisam izlazio iz ku}e. Brat me zajebavao, a ja sam plakao. Govorio je tada da @eljo nije zaslu`io bolje, da igraju kao {upci. Nije mi bilo jasno kako netko mo`e navijati i za @elju i za Partizan. Ja sam mu rekao da }emo ih u revan{u na Grbavici rasturiti, a on je govorio da sam ja budala, jer ne}e biti revan{a. Ne}e biti ni kupa, ni prvenstva. To nije po{teno, vikao sam ja. Mora biti revan{a.

U deset sati bili smo svi kod amid`e. On je prenio televiziju u podrum i zajedno s ocem slu{ao vijesti. Srbi su upali u Prijedor, govorio je majci. Majka je bila iz Prijedora. Zauzeli su Prijedor, rekao je otac, i zapalili pola grada. Majka je prekrila o~i rukama, pa sam prekrio i ja. Zami{ljao sam kako Nikola Niki} u posljednjoj minuti puca penal za 3:0. ***

-195-

2. MAJ 1992.

U Wolverhampton smo stigli u podne i pol. U jednom baru blizu stadiona otac je popio pivo, a ja sok. Bar je dr`ao neki stari Sik. Iz grada su se ~ule automobilske sirene i grmljavina navija~a Wolvesa. Otac mi je skinuo {al i spremio ga u torbu, zajedno s jaknom, ali jedan navija~ Wolvesa je rekao da ne skrivam {al. Rekao je da }e me on ~uvati. On i otac popili su jo{ po jedno pivo, a ja sok.

Stadion Mulineux je bio pristojno popunjen. Devetnaest hiljada i stotinu trideset dvoje ljudi, rekao je slu`beni spiker. Mi smo bili na novoj tribini. ^ovjek do nas je pri~ao da je stara godinama bila zatvorena. Na tribini su bili navija~i Wolverhamptona, ali bilo je i navija~a Boroa. Malo dalje izbila je tu~a, ali policajci su huligane brzo izveli izvan stadiona. Iznad nas su bila jo{ dva Smoggiesa.

Doma}i navija~i prepoznali bi Smoggiese i ga|ali ih nov~i}ima od pedeset penija. Jedan nov~i} je pogodio `enu iznad nas to~no u glavu. Fookin' bastard!, viknula je bijesno nekome gore. Onda je po~ela utakmica. C'mon Boro!, viknuo sam ja. [uti, mali majmune, rekao je otac. Otac me uvijek zvao svojim "malim majmunom". Bila su dva sata popodne. *** Otac i amid`a pili su pivo. Otac je nazdravljao i govorio da tko zna kad }e opet. Imam dvije gajbe, rekao je amid`a. Iz grada su se ~ule automobilske sirene i tupa grmljavina. Amid`a je rekao da ne skidam @eljin {al, da }e me on ~uvati. Amid`a je nekad davno igrao u @elji, a otac ga je zajebavao za nekakav autogol protiv Slobode.

Podrum je bio pun. U podrumu je bio amid`a i njegova k}erka, otac, majka, brat i ja. Bila su jo{ susjedi i neka stara baba. Amid`a je rekao da je ~uo da je Grbavica zauzeta i da su ~etnici stavili topove na stadion. I jo{ da su tenkovi krenuli prema Skenderiji, i da su do{li do Predsjedni{tva. Da je Dobrinja odsje~ena i da topovi ga|aju mahale u kojima ne `ive Srbi. Amid`a je nekad igrao u @elji i pozna-

-196-

2. MAJ 1992. je ljude koji sve znaju. Onaj susjed je rekao da granate ne razlikuju muslimane i Srbe.

Onda se za~ula jaka eksplozija i mali komad stropa je onoj babi pao to~no na glavu. Majku vam jebem!, vinula je ona bijesno nekome gore. Onda je po~elo ba{ blizu da gruha. Majku vam jebem!, viknuo sam ja. [uti, mali [vabo, rekao je otac. Otac me uvijek zvao "mali [vabo". *** Veliki sat na stadionu pokazivao je 14.46. Prvo poluvrijeme je zavr{ilo 0:0. Jebeni Wolvesi su napadali kao da njima treba pobjeda za plasman u Premiership. Otac je slu{ao radio. Leicester gubi kod ku}e protiv Newcastlea, rekao je. Mislim da je to bilo prvi i posljednji put u `ivotu da je otac navijao za Newcastle. A Derby vodi protiv Swindona 2:0. To nije bilo dobro. Ako ovako ostane do kraja, Derby County }e biti drugi, a mi tre}i. Nisam mogao do~ekati drugo poluvrijeme. Gledao sam na veliki i beznadno spori sat. Bilo je tek devet do tri. *** Dobar dan! Jedina institucija koja funkcioni{e u ovom momentu, Radio i Televizija Sarajevo, od sada je, devet minuta prije petnaest sati, na zajedni~kom i jedinstvenom talasu. U Sarajevu su u toku uli~ne borbe, bombardovanje grada i civilnih objekata. Do danas pamtim rije~i s kojima je zapo~eo televizijski dnevnik u devet do tri.

Otac ka`e da sam te rije~i zapamtio zato {to sam poslije do besvijesti gledao kasetu s tom emisijom.

Svi u podrumu su gledali televiziju. Ovdje u studiju su kolege Vlado Bili} i Mladen Paunovi}, rekao je ~ovjek na televiziji. Drugi je rekao: vode se borbe u samom centru, u toku je napad na zgradu

-197-

2. MAJ 1992.

Predsjedni{tva. Ja sam zami{ljao da gledam prijenos utakmice.

Prvo poluvrijeme zavr{ilo je 0:0. Jebeni Partizan je napadao kao da oni love 0:2. @eljo je imao samo jednu {ansu. Brat je zajebavao. [upci, vikao je. Na liniji je kolegica Zrinka Jovanovi}, rekao je ~ovjek na televiziji. Na Gorici smo svi zajedno, svih nacionalnosti, Srbi, Hrvati, Muslimani. Molim ove koji napadaju da prestanu! Dom milicije gori, sve je u dimu. Sad selimo na Grbavicu, gdje je sve spremno za drugo poluvrijeme. *** Drugo je poluvrijeme po~eo katastrofom. Paul Birch je zapravo vi{e pucao nego {to je nabacio, Steve Bull je petom spustio loptu na visinu {esnaesterca, to~no na udarac Paul Cooku. Jamie Pollock ga je poku{ao blokirati, jebeni Cook je proma{io i krenuo na Jamieja kao da ga je ovaj htio ubiti. Onda se umije{ao Nicky Mohan, u~as se u {esnaestercu stvorilo `uto-crveno klupko i gotovo da je do{lo do tu~e. Sudija je nekako smirio stvar i izdvojio njih dvojicu. Cook je dobio `uti karton, a Nicky crveni. Nisam mogao vjerovati. Otac je dr`ao obje ruke na glavi. Nickyju je to bio drugi `uti. Navija~i Wolvesa su shvatili da je otac navija~ Boroa. Jedan mu je isplazio jezik. *** Evo, granate padaju na zgradu Radio-televizije Sarajevo. Pucaj, vojsko, mi i sada govorimo istinu! Na telefonskoj liniji je profesor Zdravko Grebo, rekao je ~ovjek na televiziji. Ja sam u Skenderiji, moje informacije nisu informacije, moje informacije su u`asne.

Tenkovi su pucali nasumice, okolo le`e mrtvi ljudi. Oko Skenderije se vodi uli~ni rat. Dragi Bog zna kakvog ovo ima smisla.

U podrumu je bila mrtva ti{ina. Svi su gledali televiziju. Pucaj, vojsko, majku ti jebem i tebi i ko te je slu`io!, viknuo je onda otac.

-198-

2. MAJ 1992.

Pucaj, Ili}u!, vikao sam ja za sebe. Sam je bio Sre}ko Ili}, i umjesto da puca, krenuo je dodati na lijevu stranu, Pavlovi}u. Evo, avioni nadlije}u, ovo je smak svijeta, ali ja se ne bojim, rekao je ~ovjek na televiziji. Ja sam se bojao. Pola sata je do kraja, a mi moramo dati dva gola. *** Ostalo je pola sata do kraja utakmice kad je Steve Bull ubacio s lijeve strane. Lopta je dugo letjela, preletjela je Phillipsa, naletio je odnekud Andy Mutch i u padu je zabio u mre`u, to~no na onu stranu gdje su bili navija~i iz Middlesbrougha. [ta radi Ironside, vikao je otac, ovo je bila njegova lopta! Ja sam u nevjerici gledao kako se Bull krevelji prema na{im navija~ima. Sad je sve gotovo, rekao je otac, sad je sve gotovo. Imali smo igra~a manje, gubili smo 0:1, a prokleti Derby je i dalje vodio protiv Swindona. Ljudi oko mene su skakali i grlili se. Ja sam psovao u sebi. Nije me bilo strah navija~a Wolvesa, nego oca. *** Na liniji je general Aksentijevi} iz Druge armijske oblasti, rekao je ~ovjek na televiziji. Bio je napad na Komandu Armije, rekao je drugi ~ovjek. Imali smo tri mrtva i {est ranjenih. Komandi je isklju~ena elektrika i telefon. Mi smo htjeli da izvu~emo svoje ranjene i poginule. Komanda nije htjela da napadne svoje Sarajevo. Ja sam sjedio kraj fri`idera i slu{ao prijenos. Na{i tenkovi su stali!, nastavio je vikati onaj ~ovjek. Glupi "grobari" su stali. To je iskoristio Sini{a Nikoli}, prikrao se i ubacio u praznu mre`u, rekao je reporter.

Igra~i Partizana su protestirali, i sudija je dosudio ofsajd. Publika je grmjela, cijeli je grad grmio. Majku vam jebem!, vikao je otac.

Majku vam jebem!, vikao sam za sebe ja. Majku vam jebem!, vikao je Nikoli} na sudiju. Onda je sudija izvadio crveni karton.

-199-

2. MAJ 1992. *** Otac ka`e da ja sve to pamtim iz naknadnih pri~a, a ja mu ka`em: kako onda pamtim reklamu za Molten, ta je reklama bila Hendrieju iza le|a kad je izvodio onaj korner? Willie Falconer je sko~io do neba, Stowell je skinuo s gol crte, a onda je natr~ao Jon Gittens i pospremio je u mre`u. Bilo je 1:1. S igra~em manje! Pitao sam oca je li nam to dosta, sad imamo 78 bodova, kao i Derby. Da, ali Derby ima za dva gola bolju gol razliku. Igra nam samo pobjeda. Koliko ima do kraja?, pitao sam oca. Petnaest minuta, rekao je otac. Ona je `ena samo vikala, fookin' bastards!, fookin' bastards! Ja nikad nisam vidio da neka `ena tako vi~e na mu{karce. *** Javlja nam se Nada Selimovi}, rukovodilac Centra za antiratne aktivnosti, rekao je ~ovjek na televiziji. Obra}am se ovim putem gospodi iz vojnog vrha, Ad`i}u, Kukanjcu, Ostoji}u, Aksentijevi}u i svim njegovim trabantima, vikala je `ena na televiziji. Ja nikad nisam vidio da neka `ena tako vi~e na mu{karce. Molim ih da u skladu sa normama ljudske etike narede prekid razaranja na{eg Sarajeva koje je i muslimansko i srpsko i hrvatsko, na{e zajedni~ko.

Ukoliko to ne u~ine, neka pogledaju Statut Suda u Nirnbergu koji je sudio vojnim zlo~incima za zlo~ine protiv ~ovje~nosti! Neka se zamisle! I njih }e vjerovatno jedan takav sud sutra suditi! Kurac }e im suditi, rekao je otac. Sudit }e im, rekao je amid`a, kad tad. Mora im se suditi, pomislio sam ja. Penal je bio ~ist kao suza. I zaista, sudija je pokazao na jednaesterac. Ko puca, ko bombarduje?, govorio je mu{ki glas na televiziji. Vide}emo ko puca, rekao je drugi glas. Puca Niki}, tko drugi, rekao sam ja. Niki} uvijek puca. Neka se naredi svima onima koji pucaju, razaraju, ubijaju, da se prestane!, rekao je onaj glas. Ali Niki} je pucao. I pogodio. Jedan nula! S igra~em manje! Jo{ jedan gol, jo{ samo jedan gol i idemo u produ`etke.

-200-

2. MAJ 1992. *** Jo{ jedan gol, jo{ samo jedan gol i idemo u Premiership. Svi su bili na nogama. Nisam ni{ta vidio. Otac me stavio na ramena. Jo{ pet minuta, rekao je. C'mon, Boro!, viknuo je. Svi u napad, nema vi{e vremena! Svi u napad, vikao je golman Ironside, ~ulo ga se do na{e tribine. Izbio je loptu daleko preko prazne polovice terena, jedan igra~ u `utom glavom ju je vratio na centar, tu su je i jedni i drugi nabacivali glavom, a onda je do{la na lijevu stranu, do Stuarta Ripleya. Ripley je vratio Pollocku, a ovaj krenuo s njom u {esnaesterac. Dodaj, dodaj!, vikao je otac crven u licu. A Jamie se s loptom zabio u dva igra~a Wolvesa, ve} je izgubio loptu kad je nekako na korner liniji i{~eprkao i prebacio na drugu stativu. Paul Wilkinson je tamo, on je uvijek tamo, bio je i sad. Poletio je zrakom, ali nije najbolje zahvatio loptu, ona se od trave odbila u stativu, vratar Wolvesa Stowell ve} je pao, s gol crte mahao rukama kao policajac, bio je ba{ smije{an Mike Stowell dok je lopta od stative preko njegovih ruku ulazila u gol. Vodimo 2:1! S igra~em manje!

Ja sam mislio da }u umrijeti. *** Je li na vas pucao HEPOK, Tr`ni centar, je li na vas pucala Televizija Sarajevo?! Pa vi po njima pucate, generale!, vikao je ~ovjek na televiziji. Pucalo se sa svih strana. @eljo je ba{ stisnuo. Pucao je Kruni}, dva puta, pa Ili} u stativu. Ne pucamo mi po civilnim objektima, nego samo po ciljevima iz tih objekata, rekao je drugi ~ovjek, nemojte biti navija~ki nastrojeni, vi ste barem razuman ~ovek. Nema vi{e navija~a!, rekao je tre}i glas, ovaj grad nije zaslu`io ovako ne{to. ^uj, nema navija~a. Grbavica puna kao oko, Dolina }upova gori. Ova Armija nije zaslu`ila tako ne{to!, urlao je onaj ~ovjek, molim vas, apelujte, apelujmo! Apelujem! Apelujem da se prekinu dejstva! Ali igra~i @elje nisu slu{ali. Samo jo{ jedan gol. Sudija gleda na sat, korner je za @elju s desne strane, ~ak je i vratar [krba u

-201-

2. MAJ 1992. {esnaestercu. Cijeli grad se tresao od huka sa tribina. Evo ga, pomislio sam. Jasminko Veli} je tamo kraj zastavice uzeo kratak zalet, i onda je sve nestalo u dimu. *** Vratili smo se u London oko osam nave~er. Majka je spremila ve~eru i molila da skinem {al, jer mi upada u tanjur. Poslije ve~ere otac i ja smo sjeli u dvosjed i gledali vijesti. ^ekali smo sportski pregled. Do{ao je i brat i sjeo s nama. Pri~ao sam mu kako su poslije utakmice navija~i i igra~i nosili menad`era Lennieja Lawrencea na rukama. Majka je pitala oca jesam li na stadionu nosio jaknu.

Rekao sam da jesam. ^ovjek na televiziji je rekao da je ministar vanjskih poslova Douglas Hurd u Portu potpisao sporazum o ujedinjenju tr`i{ta Evropske zajednice i EFTA-e, i stvaranju European Economic Area. Otac je rekao bratu da je Nicky Mohan budala, jer je znao da ima jedan `uti karton. Dr`ao je ~ovjeka za vrat. Brat je rekao da se tako pona{aju igra~i luzerskih ekipa. ^ovjek na televiziji govorio je o neredima u Los Angelesu, gdje je na ulice iza{la vojska. Vidjelo se mnogo po`ara, stupovi dima nad gradom, i strogi oficir kako ne{to vi~e u kameru. Brat je rekao da mu je svejedno drago zbog Boroa, ali da ozbiljan klub ne mo`e u Premiership samo sa Paulom Wilkinsonom.

Otac je rekao da }e Steve Gibson sada odrije{iti kesu. ^ovjek na televiziji je govorio kako je u glavnom gradu Bosne vojska uhapsila predsjednika dr`ave, da je grad pod opsadom i da je u Bosni po~eo rat. Vidjelo se mnogo po`ara, stupovi dima nad gradom, i strogi oficir kako ne{to vi~e u kameru. Otac je rekao bratu kako misli da je Pollock u onom napadu za odlu~uju}i gol Boroa napravio faul u napadu. Ja sam rekao da nije i da }e se lijepo vidjeti na snimku.

Majka je pitala kako to da je jakna zgu`vana ako sam je nosio. ***

-202-

2. MAJ 1992.

Nikad ne}u zaboraviti tu subotu. Danas kad se sjetim tog 2. maja, znam za{to ima smisla navijati za male klubove. Amid`a je znao re}i da je navijati za Liverpool {upa~ki, kao kad iza kontejnera gleda{ jalija{e kako cipelare Cigu na podu.

Brat poslije nije vi{e navijao za Partizan, niti je gledao nogomet. Ja i danas navijam za @elju, iako `ivim u Londonu. Dru`im se s trojicom iz biroa i svaki dan u baru pri~amo o nogometu. Dvojica od njih navijaju za Arsenal, a jedan je iz Middlesbrougha i on me razumije.

Granata koja je te subote pala na tetkinu ku}u sru{ila je krov, ali svi smo ostali `ivi. Jedino {to vi{e nismo imali sliku na televizoru.

Nikad tako nisam saznao {to bi bilo da nije pala granata taman kad je Veli} izvodio korner. Mo`da bi @eljo dao gol i pobijedio Partizan.

Tada sam imao devet godina i nije mi bilo jasno za{to je prekinuto prvenstvo i za{to nam nije dano da odigramo revan{ utakmicu protiv Partizana. Stadion na Grbavici sutradan, 3. maja je izgorio i mi nikad nismo odigrali tu utakmicu. Nije bilo po{teno. Ali neka.

Mnogo godina kasnije saznao sam da je Partizan u finalu izgubio od Zvezde. Da sam to znao tada, mislio bih da ima pravde. *** Nikad ne}u zaboraviti tu subotu. Danas kad se sjetim te utakmice, znam za{to ima smisla navijati za male klubove. Brat i danas navija za Manchester United, ali on nikad ne}e biti sretan kao {to sam bio ja kad smo s igra~em manje pobijedili Wolvese na njihovom stadionu i plasirali se u prvo izdanje Premiershipa. Desetak godina kasnije Middlesbrough je uzeo Liga kup, prvi i jedini trofej u svih sto trideset godina povijesti kluba, igrali smo poslije i finale Kupa UEFA - bio sam u Eindhovenu, otac je bio bolestan - ali ja nikad ne}u zaboraviti 2. maj 1992. Za mene, bili smo prvaci Evrope. Sutradan je na stadionu bio do~ek za premierliga{e, ka`u da je stari Ayresome

-203-

2. MAJ 1992.

Park gorio. Kao da smo osvojili Kup prvaka. Luzeri, ka`e brat. Neka.

Ja sam Smoggie.

-204-

2. MAJ 1992.

EDIN ZUB^EVI] (1969.)

HUNJAVICA (UMJESTO PRI^E O 2. MAJU) Jednu ratnu ve~er sam proveo sa prijateljem. Pili smo ~aj. Izme|u kihanja ili {mrcanja, sjetno je spominjao limun. Pomogao bi mu jer je prehla|en ve} drugi dan. Ne sje}am se da li je bila zima. Proveli smo nekoliko sati zajedno pri~aju}i o svemu i sva~emu i razi{li se iza pono}i razmi{ljaju}i o policijskom satu. Krenuo sam ku}i pra}en pucnjevima u daljini. Iako je no} bila mirna ~uo sam jednu bli`u eksploziju. Malo dalje lave` pasa. Sporadi~no pucanje. Mra~no sive zgrade sa slabo svjetle}im kvadratima. Struje nema ve} sedmicama. Kroz prozore sam vidio kako {krto {kilje uljne svjetiljke. Jo{ jedna no}. Kao da se ni{ta ne de{ava. Ujutro, uspostavljaju}i prvi kontakt sa vanjskim svijetom, saznao sam da je prijatelj na povratku ku}i poginuo. Smrt je navodno bila brza. Granata je eksplodirala u njegovoj neposrednoj blizini. Iznenada, ta je informacija odvukla sav svijet oko mene u odjek koji je polagano utihnuo.

Moj diskontinuitet u vremenu i prostoru prekinulo je kihanje.

Jednom, dvaput i jo{ jednom. ^uo sam sebe kako ki{em. Kao da je iz mene progovorio prijateljev posljednji `ivi sastojak. Virusom njegovog `ivota `ivio je jo{ jedino u meni. Istovremeno osjetih odgovornost i potrebu za ozdravljenjem. Sukob. Unutra{nji antagonizam dvaju istih poriva za `ivotom. Aktivirali su se nagoni za opstankom prijatelja i moji vlastiti. Ovaj drugi je bio ja~i ali je njegova borba za opstanak bila zavodljivija, jer bila je agonija ~ovjeka koji ovisi o mojoj pomo}i. Golema odgovornost prevagnula je nad svjesnim nagonom za pre`ivljavanjem i ukinu}em bola bolesti. Ne{to iz podsvijesti je ostavljalo {olju vru}eg ~aja da postane hladna; golu nogu ili ruku, u satima groznice, izvan pokriva~a. Dani su prolazili a ja sam i dalje bio bitku sa prehladom. Unato~ svemu bolest je jenjavala a negdje duboko u meni vri{tao je o~aj. Posljednja bitka mog prijatelja postajala je moja vlastita. Ni{ta moje nije sprje~avalo nje-

-205-

2. MAJ 1992. gov kona~ni nestanak. Smrt. Neravnopravan protivnik. Golijat i zec.

Ishod je poznat. Iako kopamo rupe u koje se skrivamo, smrt nas uvijek pronalazi. Jednog dana svanulo je jutro. Umivaju}i lice u svjetlu novog dana shvatih da je moj prijatelj zauvijek nestao. Ono malo njegova mirisa {to je ostalo u mom sje}anju samo je detalj njegove blijede sjene. Jasno je, samo `ivotom pobje|ujemo smrt.

Svako novo jutro donosi brojne mogu}nosti i mi previ|amo neumitnost poraza. Igramo kao da je ishod neizvjestan. Igramo igru radi igre same. Kada se sve iznenada zavr{i vi{e ionako ni{ta nije va`no.

-206-

2. MAJ 1992.

MEDIHA [UVALIJA (1976.)

MAJSKO SJE]ANJE NA MAJKU Bile smo nerazdvojne, moja majka i ja. Sje}am se na{ih zajedni~kih popodneva kada bismo zajedno {etali gradom i obilazili prodavnice, sje}am se maj~inih o~iju, njenog nje`nog dodira, poljubca kada bismo se na{li na tramvajskoj stanici, sje}am se koliko sam tada bila bezbri`na i sretna, sje}am se koliko je rat sve pokvario.

Nikada vi{e nije bilo isto, maj~in izraz lica postajao je svakim danom druga~iji, tuga je zamjenila sre}u, bezbri`ni dani ostali su iza nas...

Imala sam petnaest godina, zavr{avala sam prvi razred srednje {kole, planirala puno toga, i jedino od svega uspjela sam pre`ivjeti. Nisam ni znala {ta me ~eka , jednostavno bila sam jo{ uvijek nezrela djevoj~ica koja nije vjerovala da postoji takva koli~ina zla, da postoje ljudi koji mogu napraviti toliko lo{eg , bila sam dijete koje je vjerovalo da su svi ljudi dobri a da onih lo{ih ima jako malo... bila sam dijete koje je trebalo majku da u svakom trenutku odrastanja bude tu, da mi pomogne u razli~itim `ivotnim situacijama sa kojim se ja nisam znala nositi.

Sje}am se bolesti, odlazaka u bolnicu, o~evog izraza lica kada bi zajedno u ti{ini sjedili na kau~u u kuhinji, kada kandilo koje smo pravili od ulja, vode, i pertli kao fitilja, odgorijeva, sje}am se te ti{ine kada granate utihnu bar na minutu, sje}am se koliko mi je ve} tada majka nedostajala, koliko smo otac i ja poku{avali funkcionisati kao da je sve u redu, a ni{ta nije bilo kako treba, jednostavno smo znali da }emo morati nau~iti `ivjeti druga~ije, da }emo se morati naviknuti bez moje majke.

Danas, petnaest godina poslije, kao majka dvoje djece, gledam na svijet potpuno druga~ijim o~ima, mislim druga~ije, i shvatam brigu na licu moje majke, jasna mi je sva tuga koju je ona nosila brinu}i se za mene, brata, na{eg oca.

Nakon toliko toga {to je ostalo iza nas i danas dajem prednost dobru nad lo{em i vjerujem i u~im svoju djecu da na kraju dobro uvijek pobje|uje.

-207-

2. MAJ 1992.

ALMIR IM[IREVI] (1971.)

ZLATNI GELER GELER I Rupa na prozorskom staklu podsje}ala je na uve}anu pahulju. Tada sam jo{ uvijek bio dje~a~ki zaljubljen u "Sto godina samo}e", pa mi je majski "snijeg" tek zabavljao ma{tu.

GELER II Kom{ija Du{an, pukovnik u penziji, satima je po sobi tra`io metak.

Opipavao je knjige na stala`i kao doktor koji pregleda dje~iji stomak. "I{ao sam u {kolu....sa ovim...Ki{om." Danilo se naka{lja. (Par dana kasnije, prije no {to }e napustiti grad, pukovnik mi je dao "Bibliju" na ~uvanje..."dok ovo ne pro|e".)

GELER III U 15.27 javili su mi da je poginuo D`.

GELER IV Najkra}i stih u "Bibliji" je onaj u kojem pi{e - "Isus zaplaka."

GELER V U akvarijumu, u kojem vi{e nije bilo ribica, prona{ao sam geler.

GELER VI Fragmentarnost u umjetnosti je totalna glupost. Pri~e moraju imati mogu}nost rasipanja u gelere. Svete Knjige su pisane "gelerima".

GELER VII D`.-ov otac mi je, dok smo gurali bicikle prema groblju "Lav", pri~ao o paradajzu koji je zasadio u saksiji na prozoru. "Imao je osam gelera na tijelu...ovako malih...kao sjeme...", rekao je prije no {to }e izgovoriti molitvu.

GELER VIII Nije plakao.

Knjigu sam vratio 2004. godine.

-208-

2. MAJ 1992.

EMIR ZAMETICA (1977)

PROLJE]E, MAMA I JA Rat je po~eo kada smo se mama, tata, brat i ja sakrili iza komode.

Provirivali smo i kroz prozor gledali kako prolije}u svjetle}e kugle.

Mo`da bih i zaboravio ovaj prizor da ga je mama mogla zaboraviti.

Rekla mi je da nikada ne}e zaboraviti pogled mog mla|eg brata koji je tra`io za{titu. Po prvi put mama ga nije mogla za{tititi.

Ni~eg se vi{e ne mogu sjetiti, svi su mi se naredni dani stopili u neizvjesnost bez vode, hrane i struje.

Vodu posebno pamtim. Mislim da sam za ~etiri godine na 19. sprat iznio ~itav olimpijski bazen, samo {to voda nije bila hlorisana. To~ili smo je na improviziranim pumpama, ~ekaju}i u redu i po nekoliko sati. Ustvari, to sve ve} znate, nema potrebe da vam i ja kukam.

Ipak, moram vam re}i da je pumpa u na{em kvartu ~esto znala presu{iti. Tada sam morao i}i u druge kvartove. Namjerno ne `elim pominjati njihova imena, jer me je rat nau~io kako imena obezvrje|uju su{tinu.

Najra|e sam i{ao na pumpu pored bo}arskog igrali{ta, u kvartu s druge strane rijeke. Tamo red gotovo nikada nije bio predug, a imao sam i dodatnu aktivnost. Kako su kante i kanisteri bili poredani du` bo}arskog igrali{ta, pratio sam odnose izme|u toliko razli~iti geometrijskih tijela smje{tenih u jasan okvir. Mali kanister u odnosu na srednji kanister, u odnosu na veliki kanister, u odnosu na bure od 100 litara, i sve to u odnosu na bo}arsko igrali{te. Jo{ ako bi sunce bilo nisko na horizontu, tako da duge sjenke kanistera, kanti i buradi probijaju okvir igrali{ta, stajanje u redu ne bi bilo nimalo dosadno.

Jednoga ba{ takvog sun~anog predve~erja ~uo sam najgori zvuk u `ivotu. Vri{tanje granate. Ka`u da kada ~ujete taj zvuk mo`ete biti sigurni da }ete ostati `ivi, jer je granata ve} preletjela preko vas.

Tada vam se u glavi pomije{a osje}aj straha i sre}e. On vas natjera

-209-

2. MAJ 1992. na bijeg. Morate otr~ati do prvog skloni{ta i tu ostati dok granatiranje ne pro|e. Nije va`no koliko dugo traje, ne smijete napu{tati skloni{te. Zapamtite, ne smijete napu{tati skloni{te! Osim u jednom slu~aju - ako imate 15 godina i znate da roditelji ~ekaju na va{ povratak. Ne smijete ih iznevjeriti! Kada ima{ 15 godina op}enito si glup, tako da ni danas ne znam da li je ono {to sam uradio bila hrabrost i nesebi~nost ili potpuna glupost.

Tr~ao sam od haustora do haustora, od skloni{ta do skloni{ta, zadr`avao se u njima kratko i ponovo nastavljao grabiti prema vlastitom skloni{tu, onome u mojoj zgradi. Tamo su sada moji roditelji koji ne znaju da li sam `iv, a ja moram {to prije sti}i da im poka`em da jesam. Istina, granate su slabije padale, pa sam u tome vjerovatno na{ao i neko racionalno opravdanje za{to tr~im prema ku}i. Volio bih se sjetiti {ta sam uop{te razmi{ljao u tim trenucima, koliko su oni trajali, i da li se uop{te mogu ra~unati kao dio mog `ivota. Sada su mi potpuno strani i dok ovo pi{em osje}am se kao da sve izmi{ljam, kao da sam lik iz pri~e, sazdan od slova i papira, zami{ljen u va{im glavama, a stvarno je bilo ovako.

Dotr~ao sam do posljednje zgrade u kvartu. Dalje je bila cesta, pa most, pa ponovo cesta, pa tek onda prve zgrade moga kvarta. ^istina duga oko pet stotina metara. Kada sam jednom krenuo, vi{e nisam mogao stati. Bez dvojbe nastavio sam tr~ati.

Nije me bilo strah, znao sam da me mama ~eka i pla~e, tr~ao sam preko mosta, potpuno sam, nikoga nije bilo okolo, ili ja nisam nikoga vidio. Suze su mi same tekle.

Ne mogu razlu~iti {ta je bilo, {ta sam ja mislio da jeste, i {ta bih volio da je bilo. To je dan na koji sam najvi{e ponosan u svome `ivotu. ** Godinama poslije na tom istom mostu sreo sam druga. Pri~ao mi je o svom prvom iskustvu sa tripom. To me je podsjetilo na doga|aj koji sam vam upravo ispri~ao. Tada je nastala pri~a koju sam nazvao 1969.

-210-

2. MAJ 1992.

1969.

Na obali je ta~no 847 betonskih kocki. One prekrivaju {etali{te koje se prote`e sve do mosta. Upravo tom stazom, upravo sada, idu dva ~ovjeka. Njihova imena nisu bitna, ne `elimo naru{avati njihovu privatnost. Prije svega, zato {to su `ohari ovih dana okura`eni, a potom i zbog ~injenice da su to dva obi~na bezli~na mulca, ~ija imena ne bi nimalo doprinijela njihovim beskarakternim pojavama.

Uglavnom oni hode, bezbri`no i tupo. Ne bismo ih uop{te primijetili, da nismo pasionirani zaljubljenici u bezli~nost i da se ovoj dvojici nikogovi}a nije desila izvanredna stvar. Kakva stvar? Pa razumije se. Izvanredna.

Njihova nezgrapna tijela odjednom su zastala. Pogledala desno, pogledala lijevo, a potom skrenula u grm. [ta su radila u grmu, e to ne znamo, ali znamo pouzdano da su se tamo zadr`ala ~etvrt sata.

Prvo su im iz grma izvirile glave, pogledale lijevo, pogledale desno, zatim jedna noga, pa druga, pa tre}a, pa ~etvrta. Na posljetku iza|o{e ruke i trupovi. Nikogovi}i iza|o{e iz grmlja. Kao da su bili malo pomu}eni, lijevi krenu desno, a desni krenu lijevo. Sudari{e se i pado{e natrag u grm. Ne znamo {ta su tamo radili, ali pouzdano znamo da su se zadr`ali dvije ~etvrti sata ili pola sata, kako vam je lak{e.

Iza{li su ~etverono{ke. Prvo lijevim rukama, pa desnim, a zatim desnim nogama, pa lijevima. Lijevi je u ustima imao dva lista, a desni gran~icu bez listova. Ispljunuli su li{}e i granu, a potom ustali. Stali su na {etali{te, pogledali lijevo, pogledali desno, nije bilo nikoga. Krenuli su lijevo i odjednom stali. Noge su im bile zalijepljene za betonske kocke. Otresali su ih tri ~etvrti sata, ali nisu uspjeli. Kamene kocke su nepomi~no visile na njihovim nogama.

Krenuli su naprijed i stali na novi red kocki. Izvanredno! I one su se zalijepile za njihove noge. Pogledali su gore, pogledali su dole.

Mjesec im je bio bli`i, a {etali{te dalje. Napravili su jo{ jedan korak.

Novi sloj kocki zalijepio se za njihove noge. Kocke su se lijepile za noge kao stepenice. Svakim korakom bili su bli`e mjesecu. I{li su

-211-

2. MAJ 1992. pravo, ne gledaju}i ni lijevo ni desno. Na kraju {etali{ta, mjesec im je bio na dohvat ruke. Poku{ali su ga dota}i, nisu uspjeli. Ponovo.

Ni{ta. Ponovo. Opet ni{ta. Najzad, pogleda{e lijevo, pogleda{e desno. Nije bilo nikoga. Stajali su tako ~itav sat, kad odjednom ispred njih se pojavi{e dvije djevojke. U rukama su dr`ale masla~ke.

Lijeva djevojka pru`i cvijet desnom, a desna lijevom. I tada se desi ne{to izvanredno. Na{i beskarakterni ljudi se nasmija{e. Jednom, zatim drugi put, a potom i tre}i. Prineso{e masla~ke ustima i puhnu{e. Sjemenke se raspr{i{e na sve strane, ali ne mo`emo vam pouzdano re}i gdje su oti{le.

-212-

2. MAJ 1992.

MAJA PE]ANAC (1985) MI, DJECA S D@ID@IKOVCA Ta breza bila je moja vjetrenja~a. Moja prva vjetrenja~a. Sje}am se da je ostatak kom{iluka iza{ao vani, jedni na mojoj strani, drugi na njegovoj...

Miris paljevine utapao se u jezivu ti{inu koja se stu{tila nad na{im gradom. Sje}anje na polomljeno staklo moje dje~ije sobe, tog dana, klaustrofobi~no me opkoli svaki put kada poku{am da ga zaboravim. Bol, o~aj, pusto{ zaboravljenog igrali{ta, dje~ji osmjesi koji podsje}aju na vapaje podrumskih skloni{ta, na rovove u kojima le`e na{i o~evi. S bolesnom precizno{}u sje}am se vonja prsluka u kojem je tata svaki put nakon tog majskog dana 1992. odlazio na liniju rati{ta. Znam samo da sam bila sretna kada bih osjetila taj prijatni smrad, jer je to zna~ilo da se vratio ku}i, u svom prsluku. Ni sama ne znam da li je to sje}anje ostalo u meni iz mr`nje ili morbidne nostalgije. Mama je jo{ davno bacila tatin prsluk, ali on u mojoj ma{ti jo{ uvijek ponosno visi na ofingeru u {pajzu, pored vojnog ranca.

Jo{ jedno duboko urezano sje}anje su dje~ja kolica, koja su se preko no}i, neopisivom snala`ljivo{}u, transformisala u civare za kanistere sa vodom.

Crvena kolica, posljednja predratna moda – multifunction. Mislim da su ta kolica jo{ uvijek negdje u podrumu. Svaki put kada je generalno spremanje, mama se bori za njih, ne da da ih bacimo u sme}e. Vjerujem da je to zato {to su ta kolica prvo bila dje~ija...

Ima i jedna simpati~na anegdota. U na{em dvori{tu-parku bila je jedna velika breza, prelijepa. Ona je jedna od posljednjih koja se te prve, ratne zime, batrgala za opstanak, oko nje je ostao tek poneki usamljeni panj. Jedan dan ugledam, s pilom u ruci, kom{ijudo{ljaka, namera~io se na onu brezu. Na{u brezu. Kao da sam u tom momentu prestala biti dijete, popnem se ja na onu brezu, i ne

-213-

2. MAJ 1992. dam. Ne}e{, pa makar. Kom{ija moli, kumi, pregovara. A-a! Ne dam! Kao da je ta breza predstavljala sav moj prkos, sve moje ideale, sve moje borbe, sav moj sedmogodi{nji bijes i ljutnju. A kom{ija se u donkihotovskom maniru pretvorio u troruku zvijer koja je htjela da napadne i mene i mog konja. Ta breza bila je moja vjetrenja~a. Moja prva vjetrenja~a. Sje}am se i da je ostatak kom{iluka iza{ao vani, jedni, vatreno bodre}i, na mojoj strani, drugi na njegovoj. Tata je poku{ao diplomatski rije{iti spor - pola kom{iji, pola nama. Kako god da se pri~a zavr{ila (sami odaberite kraj), to je bio dan kada kada sam se ja, po prvi put, suprotstavila nepravdi. Danas je kom{iluk posve novi, „starosjedilaca“ samo nekolicina, valjda ostali tek toliko da prkose. Moje se breze vi{e niko ne sje}a. Kao da je nije ni bilo.

Al, morao si se boriti za sebe. Posebno u mjesnim zajednicama. E, to je bio kumst. Dobit' ne{to od par humanitarnih organizacija (iliti d.j.l.) bilo je te`e nego tada pro{etati Titovom, usred bijela dana.

Moja najbolja drugarica iz rata (i dan danas dijelimo drugarice na ratne i ove, sada, nove), zva}emo je I, do{la je jedno popodne do mene da se pohvali kako je u mjesnoj zajednici „preko {tele“ dobila d`emper i jaknu. Ka`e, nemoj nikome govoriti, molim te, da se ne pro~uje. Kako ona to re~e, u meni „proradi“ ona vjetrenja~a.

Ispratim ja ku}i I., i lagano krenem prema mjesnoj. U|em unutra, a na velikom okruglom stolu gomila odje}e, dje~ije odje}e, ba{ za moj uzrast (osam godina). Gleda u mene g|a. Z., (zvat }emo je tako da dodatno ne na{tetimo njenom liku i djelu), gledam ja u nju. Minutu cijelu. Ku}i sam do{la u novom d`emperu i ljubi~astom, {tepanom kaputi}u. Jo{ stoji u ormaru. Ratni trofej, koji me podsje}a na sve g|e. Z. koje sam susrela u `ivotu.

Jo{ u ratu, sa {est-sedam godina, nau~ili smo {ta zna~i hrana. Nije da je nismo imali. Dolazili su ~esto paketi, od rodbine iz inostranstva. Ali, miris eurokrema i danas u meni izaziva dozu stahopo{tovanja. Valjda zato, i dan danas, ne volim puno da ga jedem, ve} ponekad, iz meraka. Imala sam drugaricu kojoj je tata radio u Unproforu. Donosio je sve ono {to mi nismo imali. Sje}am se

-214-

2. MAJ 1992. kristalno jasno, skoro bolno, kada je izlazila van, sa kri{kom tek namazanom eurokremom, i to onim najboljim - pola bijelim, pola tamnim - a mi ostali gledali, jeli o~ima. Nismo ostale drugarice.

Miris podrumskog mema i danas `ivi u svakoj pori na{e zgrade, ulice, `ivi u nama poput parazita koji nam jede posljednje ostatke ljudskosti. U tim podrumima su mnogi izgubili svoja dostojanstva, razotkrili svoja lica, ispustili najnemilosrdnije krike, pozivaju}i upomo} i tra`e}i la`na uto~i{ta.

Sje}am se – bilo je dosta onih {to ne da su svaki ~as silazili u podrum, ve} su u jednom momentu odlu~ili potpuno ostati u njemu.

Oni su i danas dole, mislim. Zauvijek su ostali „podruma{i“.

Moji roditelji nisu htjeli u podrum. Po{alju nas, djecu, ali oni ostanu u stanu. Meni je to bilo posebno ~udno. Nisam imala nijednu drugaricu ~iji roditelji nisu htjeli u podrum.

Naj~udnije mi je bilo kada sam prolazila kroz takozvanu „drugu fazu“ podruma, a tamo, u jednoj velikoj prostoriji – dernek. ^uj dernek, a mi usred atomskog skloni{ta! Moram priznati da mi je bilo malo vokri. Njih dvadesetak, cuge u neograni~enim koli~inama (tada mi nije bilo jasno odakle im alkohol, najluksuznija ratna roba, ali sam poslije, na moju `alost, saznala da su ga sami pravili !?!?) I smiju se.

Smiju se kao da znaju da ne smiju prestati. Moja sestra je zbog tih derneka skoro cijeli rat u kazni bila, ali nije mogla odoljeti. Nema vi{e takvih derneka. Nema vi{e derneka. Sada imamo facebook.

D`id`ikovac je, u to ratno vrijeme, bio kao jedna (povr{inski) mala lokalna zajednica sa ta~no i precizno definiranom organizacijom.

Funkcionisali smo sto puta bolje od dana{njeg Vije}a ministara. To garantiram. Znalo se ko rastapa vosak od starih, izgorjelih svije}a i pravi kalupe za nove. Ko, gdje, kada i u kojim uslovima sadi povr}e na balkonu. Jedina problemati~na tema oko koje se nikako svi nisu mogli slo`iti bila je „ka~enje“ na agregat. D`aba su trajali dogovori, pregovori, al' svi su htjeli gledati televiziju kada i koliko `ele. Svi se „naka~e“ u isto vrijeme, gledamo deset minuta i pukne `ica... Ali,

-215-

2. MAJ 1992. zalud, niko nije htio popustiti. Sje}am se da smo jednom skupa, u komadu odgledali Eurosong, bila je 1993. (~ak smo imali svog predstavnika... Pjesma se zvala “Sva bol svijeta“).

I mi djeca, imali smo svoj tim. Postojale su tri vrste igara: 1. Odbrana od dje~aka (koji su, naravno, imali svoj tim) 2. Pravljenje sarmi od blata 3. Zdru`ena igra obje strane, „ebere~ke-ebertute, eber koga }ete?“ (pravila:dvije ekipe, dr`e se za ruke, na jednoj strani dje~aci, na drugoj djevoj~ice i uzvikuju postavljeno pitanje a izabrana osoba se tr~e}i poku{ava probiti kroz protivni~ki red. Ukoliko ne uspije ostaje u protivni~koj ekipi.

Logi~no, ova igra je bila najzanimljivija jer kada pre|e{ u protivni~ki tim mora{ se dr`ati za ruke sa dje~acima...).

Sarma od blata zahtijeva odvojen pasus. Recept: uzme{ jedan list, po mogu}nosti {to zeleniji i ve}i (tako da podsje}a na vinovu lozu) i malo blata, koje se napravi od suhe zemlje pomije{ane sa nekoliko kapi vode, ki{nice, {ta se na|e, zatim tako spravljeno blato zamota{ u vinovu lozu i reda{ na zidi}. Kada pripravimo tu imaginarnu deliciju, pristupamo ocjenjivanju, odnosno bira se Najbolja sarma od blata. I tako skoro svaki dan,... alhemi~arska misija pretvaranja la`ne sarme u pravu.

Na{ tim imao je i ime (pravila mi nala`u da ni pod kakvim prijetnjama, a ponajvi{e ucjenama ne otkrivam kodni naziv grupe). Imali smo i zastavu koju smo danima {ili. Imali smo i principe. Imali smo ih vi{e nego danas.

Jednom prilikom prijatelj moje sestre rekao je da kada nabraja{ narodnosti koje `ive u Sarajevu ima{ sljede}e: prve, druge, tre}e, ~etvrte, ostale, i vas, D`id`ikovlije. Tako je i bilo, nismo imali imena.

Nisu bila va`na.

U pauzama posve}enosti igri, moja ratna drugarica, njena sestra i ja, u mom stanu sve~ano smo otvorile biblioteku. Imale smo sedam

-216-

2. MAJ 1992. godina. Tata i mama saznali su naknadno. Izdavali smo ~lanske kartice i ID kartice za knjige. Na svaku bismo upisale broj knjige, napravile tabelu s datumom posudbe i datumom vra}anja, te potpisom ~lana. Iznajmljivani su mnogi naslovi. Naj~itaniji bili su Bulke pored pruge, Pinokio, Alisa u zemlji ~uda (nove korice), Je`eva ku}ica, Magare}e godine, Dru`ba Pere Kvr`ice, Vlak u snijegu i ^i~a Tomina koliba (my personal favorite). Biblioteka je zatvorena zbog nepredvi|enih pote{ko}a – tata je saznao da mnogi na{i ~lanovi kasne sa vra}anjem knjiga (i po nekoliko mjeseci) te iskoristio svoje stanarsko pravo i zabranio nam dalje obavljanje bibliote~kih aktivnosti uz dodatnu mjeru zabrane izlaska od sedam dana zbog neodgovornog odnosa prema literaturi. Ina~e, mog tatu, pored op}epriznate principijelnosti, koja mu i danas jam~i kom{ijski pozdrav s po{tovanjem, D`id`ikovac je upamtio i po tome {to nijednu, ama ba{ nijednu knjigu nije iskoristio kao gorivo za lo`enje iliti grijanje. Tako su, nekim ~udom, do danas pre`ivjeli i Marx i Engels i Titovim stazama revolucije i svi ini manifesti iz vremena prijeratnog.

I{li smo i u {kolu. Skoro pa pravu pravcatu. Tada se zvala malo druga~ije – fakultativna nastava, to jest, ako te roditelji puste - ide{, na rizik. Imali smo ~asove u jednoj zgradi gdje su u~iteljica i drugi nastavnici poredali ne{to od ~itavih klupa koje su ostale iz {kole – na{e prave {kole. Ja sam jedva ~ekala jutro da krenem na – fakultativnu nastavu kod moje u~iteljice Mirsade i mojih nastavnika, koje kada danas vidim kao da vrijeme stane, a ja ponovo imam sedam ili osam godina. Nije nas mnogo bilo na tim ~asovima. Bez mnogo dje~je graje sjedili smo i upijali svaku rije~ koja je dopirala iz usta na{ih hrabrih predava~a. Poslije, kada su nam obnovili pravu {kolu, uvijek mi se ~inilo da su predavanja bila mnogo bolja tada, u toj maloj zgradi, u ne~ijem stanu, u nekom dvori{tu.

Ova pri~a bila bi nepotpuna bez pomena na Ninu. Prona{li smo je kako pla~e u nekoj staroj izgorjeloj autobusnoj olupini, koja je u

-217-

2. MAJ 1992. mno{tvu drugih olupina poput kiseline izjedala floru na{eg parka.

Ninu je neko ostavio ba{ tu, u unutra{njosti tog autobusa. Nikada nismo otkrili kako je dospjela tamo, ali od tada je bila neprestano sa nama. Ne postoji nijedan stanovnik ulice D`id`ikovac iz tog perioda koji nije poznavao Ninu i koji je nije volio. Kao sjena je pratila moju mamu do posla, tatu pogledom ispra}ala na liniju, bila teta Sonjina najbolja prijateljica... Uvijek je, nekako, bila prisutna.

Umrla je prije dvije godine... Bila je najljep{i pas na svijetu.

Danas kada djeca nemaju ~ega da se pla{e, kada se bezbri`no mogu igrati, na{e dvori{te je pusto....

Pokoji hrabri D`ekin obo`avatelj, sa ru~no, flomasterom nacrtanom jedanaesticom na obi~noj bijeloj majici, dribla loptu i razmi{lja o otpo~injanju svijetle nogometne budu}nosti u FC Sarajevu i zavr{etku karijere u {panskoj primeri. Nekoliko djevoj~ica skaku}e ispred haustora, ali kao da se igraju - ni~ega... Nisam vidjela barbike otkada sam ih ponosno pospremila (ne smijem re}i koliko sam godina imala) ispod kreveta, ali nikada i ni pod kojim uslovima nisam ih `eljela nekome pokloniti. Nema naguravanja i sva|e oko dosude nepostoje}eg penala (koji je naj~e{}e bio pravedno dosu|en) od strane arbitra u li~nosti nekoga iz druge raje kako bi se {to efikasnije sprije~ila potencijalna pristrasnost i korupcija (koja je vr{ena perfidno i naj~e{}e je uklju~ivala sli~ice fudbalera za }izu-blizu, pisanje zada}u za cijelu sedmicu i raznorazne stripove, koji su, naravno, predstavljali najve}u poslasticu potkupljenim).

Danas horde hipnotisanih dje~ijih o~iju bulji u posljednji post koji su ostavili na nekom forumu, grozni~avo is~ekuju}i reply. Fudbal igraju, ali na play station-u III. Lutke obla~e on-line, zada}e prepisuju preko messengera, a profesori im neopravdane upisuju u on-line {kolske dnevnike, ne bi ih izvadilo ni pet la`nih opravdanja od doktora....

Nisam sigurna jel' bilo gore nama - tada ili njima - sada...prije sam za ovu drugu opciju (uz po{tovanje „podruma{a“...)

-218-

2. MAJ 1992.

U ratu je, valjda, postojao neki pre{utni dogovor – da budemo i pona{amo se kao ljudi, da u magli o~aja u kojeg su nas zavili poku{amo da zadr`imo zrnca dostojanstva i plemenitosti. Mi to i jesmo uspjeli. Tada. U ratu. Nisam sigurna da smo uspjeli danas. U miru.

-219-

2. MAJ 1992.

ADNAN HAD@I] (1965) PRVA SLIKA 2. maj je bio lijep i sun~an dan.

Posebno u mojim o~ima, jer mi je to bio prvi slobodan dan nakon sedamdeset i vi{e sati provedenih na polo`aju. Lagano sam sa Mojmila silazio prema svojoj ku}i posmatraju}i par stubova dima koji su kao neke ~udne zastave, u centru grada, obilje`avale mete granatiranja od pro{le no}i. Odlu~io sam da misli usmjerim ka ljep{im stvarima. Ipak, imao sam slobodan dan. Ma{tao sam o maminom doru~ku, toploj kupci, kafi i minimalno dvanaestosatnom snu. S tim lijepim slikama u mojoj glavi, malo sam ubrzao korak kako bih svoje ma{tarije {to prije pretvorio u realnost. Toliko sam jasno vizuelizirao sve te lijepe sitnice koje me ~ekaju da je ostalo samo da rije{im slatku dilemu oko redoslijeda u`ivanja u tim stvarima. Mo`da: prvo kupanje, doru~ak, kafa pa spavanje; ili kafa, doru~ak, kupanje i pravac omiljeni jastuk. Odlu~io sam se za drugu opciju po{to su me izme|u ostalog, bez obzira na slobodan dan, kopkali izvje{taji sa rati{ta u Bosni koji su tih dana bili i jedini televizijski program. U momentu dok sam otvarao vrata stana imao sam precizan plan za savr{en ostatak dana. Na vratima me do~ekala mama i obasula nevjerovatnom koli~inom poljubaca.

Dobro, uvijek je bila nje`na i pa`ljiva majka, ali me od mog prvog anga`ovanja u policiji i nakon najjednostavnijih stra`a u stanici do~ekivala ko' narodnog heroja. Da je bila kakva cvje}ara u blizini sigurno bi se u mom pu{komitraljezu na{ao i neki crveni karanfil. U pauzama izme|u njenih poljubaca, iznio sam joj moj plan o u`ivanju, a ona ga je ogromnim osmjehom prihvatila. Odmah je sa nevjerovatnom lako}om po~ela simultano pripremati sve za ostvarenje mojih `elja. Pristavila je kafu, iz fri`idera izvadila sve potrebno za jednu dobru kajganu, otr~ala u kupatilo i ostavila mi ~iste pe{kire a kraji~kom oka provjerila da li mi je namje{ten krevet. Ja sam se

-220-

2. MAJ 1992. udobno zavalio u svoju omiljenu fotelju. Tra`e}i daljinski, unaprijed sam se radovao svemu {to me ~eka. Slijedi lagani pritisak na crveno dugme na daljinskom... Prva slika na ekranu... i [OK! Preko ~itavog ekrana nalazio se prozor mog stana na Marindvoru.

Potpuno razvaljen! Prema ulici je visila moja karni{a sa ostacima zavjese, a kroz ogromnu rupu na mjestu gdje je nekad bio prozor vidjela se razorena unutra{njost stana. „MAMA“ – vrisnuo sam –„Moj stan“ Taj vrisak je u sekundi skupio sve prisutne u dnevnu sobu. Sa razli~itim izrazima na licu smo odgledali, i djelimi~no odslu{ali izve{taj o granatiranju grada prethodne no}i. Kako sam jo{ uvijek bio u uniformi, samo sam navukao tene na noge, i str~ao do RTV doma. Plan je bio zaustaviti nekoga ko ide prema gradu da me poveze. Nakon petnaestak minuta bezuspje{nog mahanja mojom policijskom akreditacijom, i konstantne slike mog prozora na ekranu TV-a, po~eo sam se polako buditi iz {oka i razmi{ljati: „ Pa da sam bio u stanu, sigurno bi se krio ba{ u tom }o{ku“ .

Naime, po mojoj lai~koj procjeni putanje granata, ta strana zgrade bila je za{ti}ena velikim `eljezni~kim neboderom.

A, imao sam tako dobar plan za ovaj dan. Dobro je, makar nisam bio tamo , a i o granatama }u sad druga~ije razmi{ljati. Kafa je do sada sigurno i popijena. U stanu, osim samo meni vrijednih uspomena, nema ni~ega za {to bi bilo vrijedno riskirati `ivot jure}i u ko zna kakvom autu, sa ko zna kakvim voza~em pored mar{alke. Moja mama pravi najbolju kajganu na svijetu. Telefoni rade. Nazva}u nekoga od kom{ija i provjeriti kakva je stvarna {teta. A, tako bi se rado okupao i zagrlio svoj jastuk.

Nisam ni bio svjestan da sam prestao zaustavljati aute koji idu prema gradu. Odlu~io sam se vratiti vratio ku}i. Ovaj put mama me

-221-

2. MAJ 1992. na vratima do~ekala zabrinuta i nasekirana, ja sam obasuo istom koli~inom poljubaca kao i ona mene kad sam se vratio sa terena.

Dobro, ne ba{ istom, ali za mene bila je to enormna koli~ina. Sa osmjehom sam je upitao da li je gotova kafa te rekao: “Dobro, sru{ili su mi stan, ali mi ne}e sru{iti san. San o dana{njem danu i nijedan drugi.“ 2. maj ipak je bio lijep i sun~an dan.

-222-

2. MAJ 1992.

SABINA GAD@O (1982) Kao dijete, po~etak maja mjeseca sam uvijek do~ekivala sa ushi}enjem, jer je predstavljao uvertiru za ro|endansko slavlje.

Takav je trebao biti i taj drugi maj 1992. godine – deset dana prije mog desetog ro|endana. Ipak, taj drugi maj – taj maj mjesec ina~e – protekao je mnogo druga~ije nego kako sam o~ekivala.

Drugi maj 1992. godine zati~e mene, mamu i sestru u Njema~koj.

Na{a pri~a ima elemente izbjegli~ke, ali nije potpuno izbjegli~ka. Iz Sarajeva smo iza{li „poslom“ - na poziv {efa moje mame, koji je htio nju, mene i moju mla|u sestru skloniti iz Sarajeva - posljednjim autobusom na redovnoj liniji Sarajevo – Zagreb. Na dan na{eg puta, putnici kao da su znali da }e tu no} biti miniran most na Savi, pa su nahrupili u autobus, ne mare}i za karte, a ni za humanost.

Scena kao iz onih stra{nih filmova o bje`anju u Drugom svjetskom ratu – ja u autobusu, mama na ulazu, sedmogodi{nju sestru izguruje poludjela masa. Autobus polazi. Mama vri{ti.

Iz Zagreba, zbog nekih neprijatnosti, ubrzo odlazimo kod rodbine u Njema~ku, u mali gradi} Ulm pokraj Minhena. Tu smo i do~ekali drugi maj. Budimo se. Slijedi poziv rodbini u Sarajevu – koji je ve} postao svakodnevan, i mojoj mami neophodan da pre`ivi. Kao k}i i sestra, ne znam da li bih mogla svoju majku i sestru ostaviti u gradu pod opsadom, ali ona je morala u~initi upravo to, radi nas. I na tome joj se beskrajno divim.

Ne sje}am se ta~no, ali mislim da smo te{ko taj dan uspostavili vezu sa Sarajevom. S druge strane `ice, tetkin glas bio je uznemireniji. Do tog dana, tetka je mirno, gotovo reporterski izvje{tavala o `ivotu u Sarajevu – o tome {ta rade, {ta kuhaju, gdje ko od prido{le rodbine spava, jesu li na{li zalihe bra{na i {e}era. Sve je do tada djelovalo dosta organizovano. Tog dana smo je jedva ~uli od

-223-

2. MAJ 1992. raznoraznih prasaka, fijuka i zvi`duka – kasnije sam nau~ila da se radi o „detonacijama“, „granatama“, „rafalima“ i „snajperima“ – ali ono {to jesmo ~uli i shvatili jeste da situacija nije bila dobra. Po{ta gori. Tenkovi su si{li u grad. Zarobljen je i predsjednik. Veza se prekida.

Mama slu{a Radio Deutsche Welle. Vijesti su na njema~kom, kog ona savr{eno razumije, a ja nimalo. Po ko zna koji put spoznajem vrijednost jezika, s kojim se i danas bavim. Sjedim s njom u maloj sobi, crtam, i „slu{am“. Sestra u drugoj sobi, sva|a se sa rodicom oko toga koji }e crtani film gledati. Ja sam opet „starija, pametnija, ozbiljnija“, pa valjda shvatam te`inu situacije, ali i bolje od toga shvatam bujicu tuge koja je preplavila moju mamu. Mo`da ne znam {ta je ta~no rat, ali znam, i vidim, suze koje ne presu{uju. Dok satima slu{amo radio, moje uho registruje samo nekoliko rije~i „na{eg“ jezika u moru njema~kih. Izetbegovi}. Divjak. Kljuji}. Gani}.

Drugog maja, ali i tih dana i mjeseci uop{te, naglo smo odrasli.

Mo`da zvu~i otrcano, ali smo osjetili da ne trebamo da se brinemo toliko o barbikama koje ostado{e poredane na regalu u Sarajevu, kao i o kasetama sa crtanim filmovima – moj ro|ak je tih dana snimao dnevnike i sve vijesti, pa smo se sestra i ja bile zabrinule za sudbinu Evoksa i Nind`a kornja~a u VHS formatu, koji na na{u `alost nisu na{li mjesto u jedinom koferu kog smo ponijeli. Ni o tome kako }emo nadoknaditi propu{teno {kolsko gradivo. A nije vi{e bila bitna ni ta ro|endanska ~estitka koja svira kad se otvori, a koja je trebala svaki dan da stigne iz jedne daleke zemlje. De{avale su se krupnije i mnogo bitnije stvari. A i ono malo nade {to smo imali da je „situacija“ u Sarajevu samo privremena, i da }emo kroz koju sedmicu ku}i, i ponovo u {kolu, poslije drugog maja, nestalo je.

-224-

2. MAJ 1992.

ALMA JEFTI] (1984) ZAPIS IZ DNEVNIKA 02.05.1992.

Bilo je sparno ali hladno Bilo je sumorno ali vedro Bilo je sivo ali obojeno Bilo je...

Daleko vi{e Suprotnosti Nego {to Zapis Poput ovog Mo`e Da podnese.

Izvajan od gline, U~vr{}en suzama I ~uvan u pra{ini Me|u idejama, Ovaj Zapis svjedok je Vremena, Jednog dana, ^asa i minute, Opisanih slovima I zarezima, A pomenutih u ti{ini Me|u rije~ima.

Ako ga izgubim, jednom, Nepa`njom krojenom decenijama, Ne dozvoli da nestane, ^uvaj ga, kao sje}anje na Dan, U mo`danim }elijama, I ~itaj, Svakog Drugog, Uvijek Nekom Drugom.

-225-

2. MAJ 1992.

ADILA DILBEROVI] MINNICH (1972) 2 MAJ – 1992 – DANAS JE LIJEP I SUN^AN DAN ‘Gdje je dernek ve~eras?’, pita me Amra.

‘Pa, zna se – kod kom{e’, odgovaram.

‘Ima da se ole{imo’, ka`e Amra, dok sjedimo u dnevnom boravku moga stana na Breki.

Danas je drugi Maj 1992. Izlazim na balkon i bacam pogled ka svome gradu koji se pru`io kao na dlanu. Pu{i se poput kotlovnice.

Poku{avam sabrati bujicu osje}anja i misli koje lutaju bez ikakvog smisla i logike. Vra}am se u mislima unazad tri sedmice.

April 1, 1992. Sestra se vratila iz {kole uplakana. Sjedimo za ru~kom dok moji roditelji poku{avaju da je bezuspje{no utje{e jer joj je prijateljica koja `ivi na Palama taj dan rekla da bje`i glavom bez obzira iz grada jer se sprema rat. ‘Ma, kakav rat??? , to je apsolutno nemogu}e’, zaklju~uje mama. Sestra jo{ uvijek pla~e… zadugo.

April 17, 1992. Danas sam napunila dvadeset godina. Kao i svake godine iza{la sam da proslavim sa par najbli`ih prijatelja. Ovaj put je druga~ije. Nekako depresivno. Vra}am se ku}i pustim gradom dok me obuzima osje}aj bezna|a. Pu{e vjetar a ja pratim bijelu kesu koja se vu~e sad lijevo sad desno i osje}am dah smrti. Nakon toga dva telefonska poziva skoro jedan iza drugoga. Pri~am sa Sanjom koja me zove iz Londona generalno zabrinuta. Drugi poziv je od Dragane i ostavlja me u totalnom {oku. Javlja mi da se seli u Beograd jer ne mo`e podnijeti la` i obmanu da ~etnici granatiraju.

Spu{tam slu{alicu ne slute}i da je telefon zazvonio zadnji put.

Odjednom me vrati mamin glas, ‘U|i u ku}u, opasno je, bez obzira {to nas direktno ne granatiraju.’ Ulazim i polemi{emo za{to je Breka po{te|ena dok sve ostalo gori. Tu su i izbjeglice iz “centra” – moja prijateljica Amra i sestrine prijateljice Lejla i Dijana. Gledamo {ta se de{ava u gradu na CNN-u. Pitam se da li je uop{te ikoga briga? Na pamet mi pada debela teta kako sjedi zavaljena ispred

-226-

2. MAJ 1992. televizora na fotelji negdje u Teksasu i kako jede masnu pr`enu piletinu i gricka ~ips dok gleda nas pa}enike u`ivo. Ma koliko perverzno zvu~alo, potajno `elim da sam na njenom mjestu. Gledamo kako po{ta gori i {utimo. Bacam pogled na Amru i Dijanu i njihovim pani~nim izrazima lica u spoznaji da su tog momenta pokidane veze sa roditeljima. ‘[ta }emo sad?’, pita Dijana. Amra dodaje, ‘Tata je nacrtao plan evakuacije od ulice Kralja Tomislava prema Ba{~ar{iji ukoliko ~etnici probiju obru~’. Sama pomisao na takav ishod ledi mi krv u `ilama. U tom momentu neko zalupa na vrata. Sko~ismo kao spr`eni napalmom. Laganim korakom pri{unjam se vratima i provirim kroz {pijunku. Ispred vrata stoji kom{o. Kosa mu je zavezana u niski rep, ‘Svi smo gore kod mene u stanu, hajd’ naletite’, promrmlja sa te{kim hercegova~kim naglaskom. Kom{u nisam ni znala do prije par dana otkako smo postali prinu|eni da ~u~imo po podrumu unezvjereni od straha i neizvjesnosti. Tu sam saznala da je kom{o student prava i da je iz Mostara. @ivi u amid`inom stanu koji je na radu negdje u inostranstvu. Ve}ina stanara, nas mla|ih, je pribli`no istih godina. Generacija X. Ulazimo u kom{in stan i svi su tu iz haustora – Vlado, Ivana, Goran, Lora, Faris plus jo{ neke raje iz susjednih zgrada koje ne znam. Pije se Vukina rakija na|ena u podrumu jer znamo da se Vuko ne vra}a. Ustvari, slu{amo Vuku svaki dan kako izvje{tava vremensku prognozu za Srnu – ‘Danas je lijep i sun~an dan’…najavljuje Vuko. Na`alost, ne meni, ne nama kojima se ru{i svaki pojam egzistencije i bilo kakve nade u budu}nost. Venama te~e adrenalin i alkohol, zrak smrdi na dim i trule`, osje}am u tom momentu kako se gasi u meni `ivot ovakav za kakvog znam do sada. Polako pada sumrak na moj najdra`i grad, svjetlo je uga{eno a vrata balkona su otvorena dok slu{amo kako granate zvi`de i dok gledamo na televizoru kako Kurt Cobain ma{e glavom i pjeva…

Load up on guns, bring your friends It’s fun to lose and to pretend She’s overboard and self-assured Oh, no, I know a dirty word Hello, Hello, Hello, How Low…..

-227-

2. MAJ 1992.

D@ENAN PU[INA (1972) Kada se sjetim 2. Maja, u moje receptore mirisa u|e isti onaj miris koji mi se javlja svake godine na taj dan. To nije smrad, a nit’ je miris parfema. To je miris osje}aja ako takvog mirisa uop}e ima.

Tog dana, niti sam bio hrabar niti kukavica. Razmi{ljam o sebi i o ljudima na brdima iznad Sarajeva {to uz zvukove gusli pjevaju "Sarajevo u kotlini Srbi te opkolili".

Zbunjen sam toga dana. ^ini mi se da svakih 50 godina ovdje dolazi neki Eugen Savojski sa `eljom da zatre njegove avlije i {im{ire.

Znam i da je ovaj Savojski ro|en u ovim brdima i da sam do neki dan birtijao sa njegovim istomi{ljenicima. Ne{to me pritisne u grudima! Volio bi da mi neki bosanski mudrac, virtuoz, rije~ima objasni moj miris koji niti danas ne mogu ni odbaciti, niti ga zadr`ati. Dok pi{em, mislim kako }u ga iz inata sa~uvati za svog sina, da mu dana{nja po{ta nebi mirisala kao meni!

Dok pi{em na um mi pade pjesma mog rahmetli druga Adija Lukovca: EXPLAIN!

-228-

2. MAJ 1992.

EMINA HOD@I] ADILOVI] (1983)

2. maj1992 Slovenija/Dom`ale - Babo?

- Molim sine...

- Babo kako si? Gdje je mama?

- Evo je pored mene, slu{a kako prı~amo...

- Gdje su Samra i Elma?

- Ku}i - Kad }emo mi do}i. Pro{lo je sedam dana, dosadno je ovdje... Ne vole nas.

- Ko vas sine ne voli?

- Ma ovi Slovenci - Haj' majke ti, k'o Slovenci ti neki fol.

- Ma i nisu, al’ ne znam {to su takvi.

- Evo ho}e mama da te ~uje.

- Mama, Nermina ne zna napraviti poga~ice.

- Da}u joj ja recept...

- ....ja ho}u ku}i.

- Emina listala sam tvoje sveske. [to nisi napisala zada}u iz matematike?

- Jesam...

- Nisi…Slu{a{ li Edina i sestre?

- Slu{am.

- Mama pucaju li ~etnici?

- Nema sine ~etnika, ko ti je to rekao?

- Rekla mi drugarica na igrali{tu, isto iz Bosne... Slovencı ka`u puncka... Jes’ im jezık glup, a i gledala sam na televiziji. Na

-229-

2. MAJ 1992.

YUTELU. Mama, nemoj da on ide ubit }e ga.

- Ne}e sine niko babu ubit...

- Sakrij ga ispod stepenica.

- Va`i.

- Mama, haj' molim te bar ti do|i...

- Ne mo`e mama, ko }e debelom kuhat i pomagat.

- Eto sad... Jel' me Meli jo{ voli? Jel’ D`eni narasla?

- Voli tebe tvoja sestra Meliha. D`eni gugu}e...

- Reci D`eni da sam joj ja tetka i da ako mi braco da para kupit }u joj ne{to lijepo...

- Haj sine, voli te mama puno... Upi{i se u {kolu.

- Ne}u vala' kod ovih. Ho}u kod Marte.

- ^ula sam se sa Martom. Rekla je da mora{ u {kolu zbog gradiva… [kola je svugdje ista.

- A nje... Poljubi babu, volim vas najvi{e.

- Zna{ da ho}u. I mi tebe volimo sine... Nemoj da dosa|uje{ Edinu, slu{aj...

- Ho}u, obe}avam.

Ps - Ovo je bio razgovor sa mojim roditeljima tog 2.maja 1992...Tada sam imala 9 godina. Moj brat je tek napunio 17 godina i preuzeo ulogu staratelja. Radio je dva posla dnevno da bi opravdao povjerenje roditelja. Nermina je imala 14 godina i kuhala nam dok je Mersiha bila zadu`ena za pranje posu|a. Moj posao je bio da ih slu{am i da budem dijete. Ovaj razgovor je ostao duboko ucrtan u mojim mislima. Nekome ne tako bitan, a meni najva`niji.

Kada sam napunila 11,5 godina ponovo sam ~ula svoje roditelje...

Tada sam bila duboko svjesna da }u ih vidjeti ako pre`ive, da ~etnici pucaju i da sam “}efurka” sve dok se ne vratim ku}i. Pratili smo sve dnevnike na svim mogu}im televizijama. U smjenama. Kada god bi zazvonio telefon, nas ~etvero, bez obzıra {ta smo radili, ostavljali bi to po strani i utrkivali se ko }e prije sti}i do telefona. Jedino, ako bi zazvonio kasno nave~e, svi smo oklijevali jer smo znali da nisu

-230-

2. MAJ 1992. dobre vijesti... Do kraja rata 56 ~lanova na{e familije je dalo `ıvot za Sarajevo...

Ponosno, iz prkosa “}efurka” je pjevala pred punom {kolskom salom u Sloveniji:”Jel’ Sarajevo gdje je nekad bilo”... Bez muzike.

U prı~i se spominju Samra i Elma... To su moje prve kom{inice i drugarıce ~iji je tata dao `ıvot za Sarajevo 8. juna 1992... Najstarija sestra Meliha je ostala sa mu`em i bebom u Sarajevu... Ja sam bila njena maza sve dok se D`eni nije rodıla, a D`eni je bila moja maza dok se Elif nije rodila tako da smo sad 1:1.

Marta Cvijanovı} je moja u~iteljica koja je cijeli rat provela u Sarajevu. Dan danas se ~ujemo i dru`ımo. Bila sam joj jedan od najdra`ih u~enika jer sam u prvom osnovne po~ela bje`ati sa ~asova jer mi je bılo dosadno. To joj se nikad prije nije de{avalo. Obi~no bi me nalazila u tre}em razredu kako pomno pratim gradivo, a sve moje crte`e ~uva i danas:))))

-231-

2. MAJ 1992.

KENAN ]ERIMAGI] (1976) DAVNO JE TO BILO Davno je to bilo. Slike su se ve} po~ele mije{ati. Da li je to bilo u aprilu, da li u maju...

Imali smo najbolje golove u raji. Koliko dje~ijeg truda je ulo`eno u skupljanje oblica, eksera, vre}a od krompira da se napravi skalamerija koje je nama tako dobro izgledala... A sada su ~amili u podrumu, odrasli nam nisu dali da ih iznesemo ispred zgrade, da ne izazivamo ove po brdima oko Vogo{}e. Nikad nije bilo toliko ljudi ispred zgrade, a opet su na{a iscrtana igrali{ta za loptu i tenis zjapila tako prazna.

Varile su se re{etke na ulaznim vratima haustora, valjda neki privid sigurnosti. Jo{ uvijek su svi bili zajedno. Da li se glumilo ili nije, tada je bilo te{ko doku~iti. Ni danas nije lak{e. Ljudi s kojima samo zajedno ~istili podrume, varili ogradu, malo kasnije su nosili pu{ke na ramenu, i{li na stra`e, samo ne znam od koga su nas ~uvali.

Tad je nekako nestajalo i struje. Jeli smo odmrznuto vo}e do besvijesti, dijelilo se me|u kom{ijama, ro{tilji su bili raspaljeni po }o{kovima, balkonima, miris mesa se {irio me|u zgradama. Sve je li~ilo na prvomajske praznike. Jedino su ~udno izgledale velike tegle u koje smo slagali ispe~eno meso, pa sve to zalijevali istopljenim lojem. Gledali smo kako loj postaje ponovo bijel, `ene su naglas razmi{ljale koliko dugo tako mogu ~uvati meso. Ho}e li izdr`ati dok ovo ludilo ne pro|e.

Poslali su me po hljeb, pre~icom kroz parkove, mislim da je to bio zadnji kamion s hljebom koji je Zajke dovezao u Vogo{}u, ili barem zadnji kad sam ga mogao kupiti. Dijelio se iz kamiona, ne znam ni jesam li ga platio.

-232-

2. MAJ 1992.

Stari je govorio da ne}e biti rata, ali je uredno napunio svaki slobodni prostor konzervama, makaronima, bra{nom... Vrlo brzo smo isprobavali kako koji alkohol gori. Konzerva Podravkine pa{tete bila je idealno kuhalo. Kafa, jaje, pogrijavanje. I{lo se prvo s „obojenim“ alkoholom, ~uvao se doma}i. ^ak smo se sjetili da poslije upotrebe „izgoreni“ alkohol skupljamo u veliku teglu, pa se onda s vrha ponovo koristio nakupljeni alkohol.

Dolazili su iz cijelog ulaza. Dijelilo se, nije se gledalo ko je ko. Neko je pravio hljeb, poga~u, neko je kuhao. Da li sam bio naivan, ili su stvarno svi ovo pro`ivljavali zajedno.

Avioni su preletjeli ta~no iznad na{e zgrade. Tvrdili smo da smo vidjeli i pilota. Mo`da je to ipak dje~ja ma{ta. Ali sam sigurno vidio kada je ispustio rakete. Bilo je kao usporeni snimak. ^ak su nekako i zastale u zraku, a onda sam ih vidio na TV-u kako udaraju u predajnik na Humu. Ostali smo bez televizije, odsje~eni od grada iako je bio s druge strane brda. Kao da je bio s druge strane planete.

Telefoni ne rade, to nam je bila jedina veza s gradom od kako smo odsje~eni barikadama. Prepri~avaju se poruke koje su ko zna kojim kanalima prelazile liniju. Ka`u da ve} ima zaklanih po Vogo{}i.

Od malih nogu sam ~a~kao po tehnici pa sam nekako uhvatio signal s predajnika na Bjela{nici. Brzo se pro~ulo po kom{iluku, mijenjali su se ljudi ispred TV prijemnika, zabrinutih lica, pu{ilo se, jelo, komentarisalo. Nisam shvatao {ta se to de{ava. Ljudi su se povla~ili u svoje domove, a moja sestra je igrala pod prozorom gume. Sama samcata. Ona, bandera i guma. .

Znao sam satima stajati, ~esto u mraku, vire}i iza roletne, i brojati desetke, stotine ogromnih kamiona koji su izlazili iz Pretisa prema Rajlovcu. U obrnutom smjeru su i{la SMB vozila. Pro{la su i dva-tri tenka. I{la su da brane fabriku.

-233-

2. MAJ 1992.

Bio sam zadu`en za svije}u. Vra}ao sam otopljeni parafin, pokrivaju}i {to vi{e fitilj. Tako je mogla gorjeti satima. Banja je kao bila najsigurnija, tamo smo bili mi, a stari je spavao na podu u dnevnoj, uho tik do radija, poja~ano toliko da ni on nije ~uo.

Dani su prolazili sporo, nismo micali nigdje iz stana. ^itao sam sve {to mi je do{lo pod ruku, mada nisam dosta razumio. Tr~ao sam po stanu, poku{avao raditi bilo {ta kako bih se rije{io bola u nogama naviknutim na stalnu aktivnost. Sad te knjige ~itam ponovo. Noge su se navikle na neaktivnost.

Onda se ukazao dim na horizontu. Zetra. Ne znam kako smo do{li do stadiona, {koda 125 L, tri `ene, troje djece, ne{to hrane, stvari, kao da idemo na produ`eni vikend. Jedino {to su nam u{ivali marke u nogavice, d`epove.....^ekalo se ~ini mi se gorivo, ali je amid`a oti{ao okopavati luk na Kreme{u.

Nekako smo krenuli, iza nas su ostali mu{karci. Nisu krenuli s nama jer nisu potpisali da imovinu ostavljaju srpskoj republici.

Svakako }ete se vratiti brzo, pa }emo opet zajedno na more.

Dedo Edhem nam je mahao sa stepenica, skockan kao i uvijek. Ne znam da li je glumio, ali me taj osmijeh ispratio do Visokog. Nikad ga vi{e nisam vidio.

-234-

2. MAJ 1992.

ELVIR KURI] (1972) Lijep dan, uostalom kao i svaki drugi. Kao i obi~no budio sam se oko podne. Ni{ta neobi~no za mene u to vrijeme i u tom "halu". Pijem kafu i kontam {ta }u raditi taj dan. Preslu{avam neke plo~e. Vidim nema staraca. Kontam oti{li na pijacu. Subota je za njih pija~ni dan.

U neka doba do|e mama. Re~e mi da je stari vani i da poku{ava kupiti hljeb. ^uj nema hljeba? Nije rat, pomislih. Nakon nekog vremena vratio se i rahmetli otac.

Nema hljeba nigdje.

Kao ~uo je da }e se poslije podne hljeb mo}i kupiti na ~ar{iji. Hajde kontam oti}i }u ja. Rekao je i to da je izgleda vani neka frka pa da se pripazim.

Negdje oko tri poslije podne kre}em prema Ba{~ar{iji. Sreo sam jarana iz ulice (Radi}eve) koji je tako|er krenuo u pekaru. Prolazili smo pokraj parka Svjetlost. Po{to se park nalazi u samoj blizini Doma JNA (sada{nji Dom armije BiH) uo~io sam nekakvu gu`vu.

Nekakav ~ovjek u polu civilnom odijelu (gore maslinasta jakna a dole farmerke) po`urivao je prolaznike da brzo pro|u te da se ne zadr`avaju. Onako ubrzanim hodom preko oka sam vidio da je plato ispred doma pust ali i da su oko doma postavljeni kontejneri, `ardinjere sa cvije}em, autobusi Grasa...Idu}i dalje prema Ba{~ar{iji ~uli su se pucnji iz pravca Doma JNA. Bio sam zbunjen, jer kao i svi ostali ljudi koje sam poznavao i sa kojima sam se dru`io nisam ni u peti imao da bi moglo biti "rata". Dodu{e, imao sam jednog dobrog druga iz srednje {kole ~iji je otac bio vojno lice, a koji mi je govorio da se spremim jer }e biti belaja. Naravno Dejo se ispalio sa Dobrinje ve} krajem maja 1992-e. Ja mu nisam povjerovao. Helem, razmi{ljaju}i tako, ali bez imalo straha ili bolje re}i u neznanju o tome {ta mo`e biti ako te pogodi metak ili granata,

-235-

2. MAJ 1992. krenuo sam dalje. Osje}ao sam neko blesavo uzbu|enje. Nekako smo do{li do Sebilja. Bilo je pusto na ulici. Ponegdje se ~ula detonacija. Pucanj. Kod Pori~anina smo kupili hljeb i krenuli nazad ku}i. Sada ve} nismo smjeli da idemo Ferhadijom jer se pravo zapucalo. Skontali smo i}i preko Logavine, pa na Mejta{, pa niz Dalmatinsku, a onda Titovom u Radi}evu. Nekako smo se popeli na Mejta{ i skrivali se po haustorima. Fakat se bilo raspucalo. Sada ve} pomalo upla{eni, kontali smo {ta dalje. U blizini K[C-a sreli smo neke ljude koji su nas pozvali da idemo sa njima u skloni{te.

U{li smo u K[C. Ne znam da li je tada to bila srednja {kola. U{li smo u prizemlje pa u podrum. Tu se ve} okupilo neke raje. Bilo je i ~asnih sestara. Znam da smo se svi smijuljili jer su na zidovima bile slike golih teta. Vjerovatno je ovo bila prostorija domara ili lo`ioni~ara. Javio sam se ku}i i rekao da se ne brinu. Mama me odmah pitala da li sam jeo? Kako sam? Da li je sve u redu itd. Ubrzo se linija prekinula. Taj dan po{ta je zapaljena. Kontam, valjda je ba{ tada izgorila i na{a telefonska parica. Na nekom crno bijelom portablu gledali smo i slu{ali izvje{taje. Sje}am se da smo se {okirali kada smo saznali da su nam zarobili rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovi}a. Sje}am se dramati~nog obra}anja Ejuba Gani}a, kada je rekao: „Predsjedni~e, ti si zarobljen“. Mislim da je i Yutel tada prikazivao kako gori po{ta, Vije}nica, transporteri na Skenderiji... Pala je no}. Pucalo je pravo. Preko tog TV-a smo ~uli kako vojska (JNA) prijeti da }e poravnati cijeli grad ako se ne propusti kolona iz kasarne na Bistriku. U na{oj blizini ~uli smo ne{to kao top. Bio je to na{ minobaca~. Reko{e nam da se nalazi kod Olimpijskog muzeja. Bilo je stra{no. Kada se malo primirilo izlazili bi iz tog podruma na ulicu. Preko puta su bile prostorije mjesne zajednice. Tu je bilo `ivahno. Stalno je neko dolazio i odlazio. Kafa se donosila i odnosila. Bilo je i naoru`anih ljudi. Ono, M 48-osmica, majica kratkih rukava, farmerke i tene. Uspostavljen je neki dogovor. Predsjednika }e pustiti ako mi pustimo njihovu vojnu kolonu.

Sve je bilo vrlo napeto. Pucnjava i detonacije nisu jenjavale. Onaj hljeb {to smo kupili podijelili smo sa rajom iz podruma. Umor me

-236-

2. MAJ 1992. savladao pa me san uhvatio na nekoj drvenoj stolici. Probudio sam se a jo{ uvijek je bila no}. Odnekud sam dobio fil|an kafe. One ~asne sestre vi{e nisu bile tu, a nije bilo ni jo{ nekih ljudi. Tu no} vi{e nisam zaspao. Pred zoru se smirilo pa smo krenuli ku}i. U zraku se osjetio miris baruta, paljevine... Si{li smo niz stepenice pored Olimpijskog muzeja. Nisam vidio nikakav minobaca~. Potom smo pro{li pored pijace pa kroz Kaptol ulicu. Bilo je puno stakla, drveta, pra{ine... Kada smo iza{li na Titovu vidjeli smo razbijene izloge, ljude koji poku{avaju da pokupe staklo, dijelove fasade, cigle. Bilo je i nekih stvari koje su poispadale na ulicu. Valjda od detonacija. Reko{e nam da je tenkovska granata opalila u }o{ak Zeme. Sreli smo jarana od jaranovog brata. Ostao je bez stana.

Granata je pala na krov stana u kome `ivi odmah pored v. vatre.

Brzo smo pro{li Titovom i do{li do na{e ulice. Kom{ije su iza{le da vide posljedice granatiranja i paljevine od pro{le no}i. Smrad paljevine, sje}am se, osjetio se desetak dana kasnije, s obzirom da je po{ta od mog prozora udaljena 300 metara vazdu{ne linije. Bilo je to prije 18 godina. Neke doga|aje sam zaboravio ali ovog se dobro sje}am. Ne ponovilo se. Amin.

-237-

2. MAJ 1992.

VESNA ANDRE ZAIMOVI] (1965) Taj dan sam bila zaljubljena. Sve ostale emocije koje sam tih mjeseci pre`ivljavala (strah, panika, u`as, ga|enje, zaprepa{tenje, nevjerica, optimizam, revolt, euforija) nadvladala je ljubav, pa tako i danas, kada me pitaju kako mi je bilo u ratu, ne znam kako bih odgovorila. Vjen~anje je uslijedilo 477 dana nakon tog 2. maja 1992. a obavljeno je u sarajevskom kafi}u SOS koji smo tada zvali "Save our Sarajevo".

-238-

2. MAJ 1992.

AMIRA SADIKOVI] (....)

2. MAJ – BIO JE LIJEP I SUN^AN DAN I jeste, bio je lijep i sun~an dan. Plan je bio da idemo na sastanak na onome {to nismo znali kako da zovemo – okupirana teritorija, teritorija iza barikada, ono gdje se de{ava ne{to {to nikako ne mo`emo da shvatimo... Jedan stranac, jedan predstavnik doma}e humanitarne organizacije i ja. I krenemo da se s nekim vlastima dogovaramo o konvoju pomo}i za Gora`de, gdje protjerani ve} pristi`u.

Glavnom cestom prema Palama se nije moglo, pa smo krenuli "starim putem" preko Hre{e. Lijepo je popeti se na Hre{u. Pro|e se putevima koji podsje}aju na neka davna vremena, od kojih su sad ostale samo krivine i neuni{tivi kameni podzidi.

Na Hre{i kontrolni punkt koji smo do tada prolazili bez problema.

Sad nas zaustavljaju i ne daju dalje. I mi ~ekamo. I ~ekamo. Zaboga, mi smo UNHCR, nemaju nas pravo tu dr`ati.

A vrijeme je ma~i}a, pa je cijela jedna porodica tu, mama i troje djece. Sivi, paperjasti, umiljati, raspolo`eni za igru, pa tako ni ~ekanje nije stra{no. Usput se {alimo kako mora da neko zna ne{to {to mi ne znamo, pa nam ne da to ne{to da vidimo.

I nakon par sati ~ekanja odustanemo, vratimo se u grad i idemo kod Gine u "Mali Beograd" na kafu da se oporavimo. A jeste tamo espresso bio najbolji.

Onda kre}e neka pucnjava, pa neko tr~anje, pa neka vika, pa neki ~udni zvukovi za koje saznamo da su detonacije. Nas otpreme u podrum.

Pokoji zvuk ~ujemo, pokoji odjek detonacije do|e do nas. I sjedimo. I sjedimo. Zanimljiva grupa ljudi, me|u njima i Tviga iz Prve gimnazije, pa neki strani fotograf, i ko sve ne. Hotel Beograd nas ~ak i nahrani. I vrijeme sporo proti~e. Malo ko razgovara, jer mislimo da }emo svaki ~as mo}i iza}i. A i ne znamo {ta se de{ava, zbunjeni smo, ne znamo ni kako bismo zapo~eli neki razgovor.

-239-

2. MAJ 1992.

Vani je mrak, a ja se fotografu pridru`ujem u poku{aju da se popnemo na krov hotela. Svjetla nema, ali je sve osvijetljeno buktinjama po`ara kojih je, ka`u, tu no} bilo 27. Preko balkona i oluka sti`emo i do krova. Zvi`de meci. Ja smotana, jedna od onih {to nisu radili fizi~ko, a sad visim na nekoj ogradi i poku{avam se popeti na limeni rub krova, i pomislim kako bi ba{ u takvoj no}i bilo silno sramotno stradati od sopstvene nespretnosti. A ne{to se de{ava, osje}a se u prsima...

Papagajka blje{ti – ne gori, ve} se odbija svjetlost po`ara preko puta. Stubovi dima na sve strane. Po{ta gori, kroz prozore probijaju bi~evi plavi~astog plamena – a ja mislim na mog tetka koji mi je malo prije toga s ponosom pri~ao kako su ugradili novu opremu, najsavremenije centrale, sa nevjerovatnim mogu}nostima. Naredni dan }u ga vidjeti kako u nevjerici odmahuje glavom, uzdi{e i ponavlja "Sve spalili... A {to?".

Fotograf napravi seriju snimaka i na "sigurnom" mjestu pored dimnjaka iz torbe izvu~e fla{u vina i dvije ~a{e. Bizarnost situacije mi ne smeta, kao ni ~injenica da je vino ve} mlako. ^ovjek mi, kao iskusan ratni fotograf, obja{njava razliku izme|u "incoming" i "outgoing" metaka, kao, po zvuku zna{ odakle dolaze. Jah. Gledam ga ja fascinirano i podsmje{ljivo. I sjetim ga se kasnije kad sam, kao "iskusna", na granici sa Ruandom precizno ocijenila i udaljenost detonacije i artiljerijski kalibar, i stekla silno po{tovanje kod kolega kad je vojna misija potvrdila moj "nalaz". Malo sam ga, dodu{e, kasnije ugrozila, kad su shvatili da se, zapravo, vra}am ku}i u Sarajevo, iz kojeg sam izlazila samo kad su me slali na misiju. A to je ve} bilo prolje}e 1995, govorkalo se o nekim ofanzivama u isto~noj Bosni...

Elem, vratimo se mi u taj podrum i ostanemo tu do jutra. Zvani~no nam jo{ ne daju i}i. ICRC imao regionalni sastanak, na parkingu ispred hotela groblje izgorenih Toyota na kojima se jo{ nazire crveni znak. ICRC u totalnom rasulu, ka`u ovo je rat. Kakvi pani~ari!

Na Titovoj nevjerovatna scena. „Zeme“ nema. Svi nekud `ure.

-240-

2. MAJ 1992.

Pra{ina, pepeo i izdrobljeno staklo {kripe pod nogama. Neki ~udni mirisi. Spretni fotograf organizira prevoz obijenim Golfom II, upaljenim "na `ice" – nikad to prije nisam vidjela, silno mi je bilo zanimljivo. Dodu{e, auto o~igledno nije njegov. [ta ako nas policija zaustavi, pa tra`i dokumente, na putu od Titove do Ned`ari}a. Tad, naravno, prvi put isprobam ono {to }emo kasnije usavr{iti, one munjevite vo`nje sa "ispaljivanjem" na Marindvoru, bez ko~enja do Alipa{inog.

Do|emo do PTT-a, ja se kona~no javim roditeljima, koji insistiraju da se javim Avdi Hebibu. Saznam da sam bila progla{ena nestalom, "posljednji put vi|ena na putu u pravcu Hre{e". Usput saznam da je jedna stara rodica, u "onom ratu" ilegalac i partizan, `ena koja je slavila samo 8. mart i 29. novembar i istinski vjerovala u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo, poginula od zapaljive granate JNA. Ostali su, ~ini se, dobro. Samo malo ko ima telefon. A ni struje nema. Mama ka`e da se ma~ka silno isprepadala.

Vratim se "uobi~ajenim du`nostima", ima novi konvoj pomo}i. Neki konvoj s djecom }e poku{ati iza}i iz grada...

I onda se svijet nastavio okretati naglava~ke, po nekoliko puta u danu, pa tako nekoliko godina... I ne znam da li je, zapravo, prestao.

2. maja sam nau~ila da je strah ne{to {to osjeti{ negdje s prednje strane butina, pa se po~ne kretati navi{e, dok ti ne do|e do plu}a, pa malo te`e di{e{. A i ruke ti se malo tresu i poprime neku ljubi~astu boju. Ali sva{ta mo`e{ kad mora{.

A jeste bio divan, sun~an dan.

-241-

2. MAJ 1992.

LEJLA HOD@I] (1973) DRUGI MAJ 1992 Drugog maja 1992. trebala sam oti}i na kafu s prijateljem.

Dogovorili smo se u podne na ^eki. Bio je lijep, sun~an dan. Sje}am se topline sun~evih zraka na licu dok sam ~ekala ~etrnaestku na Vi{njiku. Autobus je stigao i ja sam krenula prema ulazu. Dok sam ~ekala da u|e nekoliko putnika obuzeo me je neki ~udan osje}aj.

Zakora~ila sam i na trenutak stajala na prvoj stepenici i zatim se, iz meni do dan danas nepoznatog razloga, vratila unatrag. Nisam u{la. Autobus je oti{ao, a ja sam ostala zbunjena na stanici.

Vratila sam se ku}i. Roditelji su bili iznena|eni, ali sretni {to ipak nisam oti{la u grad. U glavi mi se rojilo sto misli i pitanja: Za{to nisam u{la u autobus? Da li }e se moj prijatelj jako naljutiti {to sam ga izradila? ... Sjedila sam u dnevnoj sobi i odjednom se trgla iz tog nekog bunila. Na televiziji su bili snimci granatiranja Titove ulice, ba{ kod ^eke. Nisam mogla vjerovati. Nevjericu je zatim zamijenio u`asan strah da se mom prijatelju ne{to desilo, da je on me|u ranjenim i poginulim ...

Bila sam u stanju potpunog {oka, a nisam smjela nazvati njegovu ku}u jer sam pretpostavila da je rekao svojima da ide na kafu samnom. Ne sje}am se koliko je trajala ta agonija. Znam da mi se ~inilo da je pro{la vje~nost dok nije napokon zazvonio telefon. Nazvala je njegova sestra. I on se bojao nazvati, jer nije uspio do}i na ^eku.

Zaustavila ga je policija kod Karingtonke jer je ve} bilo opasno da ide dalje. To je bio posljednji put da je zazvonio telefon u mom stanu sve do 1996. Drugog maja 1992. zapaljena je i izgorila Glavna po{ta u Sarajevu.

-242-

2. MAJ 1992.

ADISA BUSULAD@I] (1967) DVADESET(E) NA @ARU Drugi je maj 1992. Lijep je i sun~an dan....

Medina i ja pijemo podnevnu kafu u kafani kod ]eske. Pri~amo, naravno, o ratu, ali, kao i svi koje poznajemo, tu rije~ rijetko izgovaramo. I dalje se nadamo da je sve {to se okolo de{ava, samo uvertira za me|unarodnu vojnu intervenciju, koja }e uskoro do}i.

Ubije|ene smo.

Odavno smo u epicentru politi~kih doga|aja: istina, tek su nam dvadeset i ~etiri, ali ima ve} ~etiri-pet godina kako nam tekstovi izlaze u sarajevskim 'Na{im danima', 'Valteru' 'Nedjelji', 'Oslobo|enju', novosadskom 'Stavu', splitskoj 'Omladinskoj iskri' ljubljanskoj 'Mladini'...

Pripadamo generaciji novinara prekaljenoj i prelomljenoj na strancima omladinske {tampe krajem 80-ih godina; generaciji koja je smjelo pisala i propitivala o svemu o ~emu se ranijih decenija nije smjelo ni pitati, ni govoriti.

I dok su mnogo stariji i iskusniji novinari gubili kompas pred lavinom promjena u Jugoslaviji i drugim socijalisti~kim zemljama u to vrijeme, nas dvije smo - ruku pod ruku i uz glasan smijeh bezbri`no krstarile tim prostorima, donose}i u redakciju ekskluzivne reporta`e i intervjue.

Bile su to obi~no neke harizmati~ne, arogantne i, naj~e{}e, sredovje~ne mu{ke glave, koje bismo, nakon {to bi u njih uperile diktafon, odmah razoru`ale, (jedrom mlado{}u, bezbeli!) a onda ih, bez po muke, natjerale da nam priznaju i ono {to ni sebi samima, ni naju`em rukovodstvu svoje novoformirane nacionalne stranke, ili paravojne formacije, jo{ nisu ni uspjeli saop{titi.

Jergovi} nas je zvao: 'Sestre Kesler', a \apo 'Meka i Medina'.

-243-

2. MAJ 1992.

Kroz izlog kafane gleda nas Kristijan i ma{e. Odmahujemo i rukom mu pokazujemo da nam se pridru`i.

Tek kad ga ugledamo na vratima shvatamo da je obu~en po najnovijoj, ratnoj modi.

'Opa!!!' – uzvikuje Medina, dok cijela kafana o~ima prati svaki njegov pokret, a naro~ito kud }e sa onom pu{kom u ruci.

Kristijan sjeda za na{ sto i, dok naslanja pu{ku na potporni stub, govori brzo, kao i uvijek: 'Kod Viki}a sam u jedinici...upravo krenuo na smjenu. Imam dva minuta vremena pa reko', hajde, da vas pozdravim. Nisam vas dugo vidio...'

Nikada niti jednog novinara svoje generacije nisam promatrala, niti o njemu razmi{ljala kao o mu{karcu. Oni su za mene bili samo drugovi i kolege koje sam isklju~ivo i bukvalno ~itala.

Prvi utisak koji mi je ostajao nakon ~itanja njihovog teksta, bio je istovremeno i moja definicija njihove li~nosti: pretenciozni Goran, samouvjereni Jasmin, flegmati~ni Sa{a, multitalentovani Karim, mudri Nerzuk, genijalni Hemon, komplikovani Kristijan...

'Komplicirani ' – sigurno bi me ispravio da mo`e da mi ~ita misli.

Jedino je on tih godina i govorio i pisao tzv. zapadnom varijantom na{eg jezika.

Ali, Kristijan ni ne gleda u mom pravcu. Pri~a ne{to sa Medinom.

Zato ja mogu slobodno da {aram pogledom po njegovim nabildanim ramenima, jakoj Adamovoj jabu~ici i dla~icama na prsima {to mu izviruju ispod vojni~ke ko{ulje i crnog pancira. ^ini mi se kao da ga tek sad prvi put vidim.

'On je jednostavno Z-G-O-D-A-N mu{karac! - mislim u sebi. 'Ima i ovu glanc- novu uniformu, a ne trenerku, kao oni stra`ari pred Predsjedni{tvom. A i ova njegova pu{ka ne izgleda kao M-48. Ne{to je mnogo bolje...je l' to ta pumperica?...

Iznenadi prasak eksplozije i zvuk rafala u blizini prekida i moje razmi{ljanje i svaki razgovor u kafani.

Slijede}ih par sekundi svi samo {aramo o~ima lijevo-desno, lica uko~enih od straha.

-244-

2. MAJ 1992.

'Ovo negdje pravo blizu...' – promrmlja neko iza mene.

‘K'o da je na Skenderiji...' – dodaje drugi malo glasnije.

Kristijan grabi svoju pu{ku i ska~e sa stolice.

'Djevojke, ja vas pozdravljam...' – dovikuje na izlasku iz kafane, a onda tr~i nalijevo, u pravcu Skenderije.

Medina i ja tr~imo nadesno, prema njenom stanu. Ona i Garmaz iznajmili su komforan trosoban stan u zgradi na po~etku Ulice \ure \akovi}a. Bili su kolege i oboje su, nekako u isto vrijeme odlu~ili da bi im, zbog mete`a i barikada u gradu, najbolje bilo da se sa svojih dotada{njih adresa, presele negdje u centar kako bi, istovremeno, bili u centru zbivanja. Jedan stari, gotovo nepokretni pukovnik JNA u penziji, izdao im je stan od 1. aprila, ali je od njih tra`io da mu kiriju plate {est mjeseci unaprijed. Pravdao im je ovaj zahtjev slabim zdravstvenim stanjem i svojom iznenadnom odlukom da odseli u rodne Lopare.

Nama je tek sada svima jasno da je stari JNA lisac fino izdriblao dvoje naivnih omladinaca, iscijediv{i iz njih i posljednju u{te|enu marku. Vrlo je dobro znao da ih ostavlja u okru`enju svojih biv{ih kolega-artiljeraca, dok }e on u svojim rodnim Loparama, uz pomo} njihovog novca, sigurno mo}i sasvim ugodno `ivjeti do kraja rata. Ili `ivota, svejedno.

Mi, ostali, zahvalni smo im za ovu transakciju: zgrada u kojoj se stan nalazi ima vlastito atomsko skloni{te, {to, u neku ruku, predstavlja ratni ekvivalent mirnodopskog smje{taja u hotelu sa bazenom i saunom.

Kad god u gradu malo ja~e zapuca, a mi - koliko god nas je u njemu jo{ ostalo i gdje god se u njegovom centru nalazili - svi, kao po dogovoru, tr~imo u taj stan i tu, sve dok pucnjava traje, prepri~avamo jedni drugima {ta smo i od koga tog dana va`no saznali.

Na vratima stana zati~emo Garmaza sa rancem. Ismira i Sead blijedo ga gledaju iz hodnika dok ono pani~no sipa na njih bujicu rije~i sa blagim dalmatinskim akcentom: 'Ja, ljudi odoh u skloni{te, a vi kako 'o}ete....ovo pravo puca, jeb'o

-245-

2. MAJ 1992. te....Ja sam hrvatski dr`avljanin i bilo bi glupo da ovdje nastradam, kad ve} nisam u Hrvatskoj...'

A onda ugleda Medinu i mene pa bujicu usmjerava na nas: 'Ovo dvoje tvrdoglavaca ne}e da me poslu{aju. A ja vam svima lijepo ka`em: aj'mo u skloni{te kad imamo sre}u da nam je tu, u zgradi....[to bezveze da ginemo...'

'Hajde...samo ti idi...' – govorimo mu u glas, iziritirane njegovom pani~nim brbljanjem i ulazimo u stan.

Pucnjava je sve ja~a, a nas se ~etvoro jednako mota po stanu, kao da se ni{ta naro~ito ne de{ava. ^itamo, ili slu{amo vijesti i muziku na radiju.

Nakon prvog du`eg granatiranja, u stanu dolaze i Senad i Sejo.

Buka granata ubrzo postaje zaglu{uju}a i sad ve} i sami vidimo ono {to slu{amo na radiju. Odlu~na borba za Sarajevo vodi se tu negdje, ispod prozora ovog stana. Na radiju se smjenjuju dramati~na javljanja Senada Had`ifejzovi}a, Mladena Paunovi}a, Vlade Bili}a , Zrinke Jovanovi}, Mladena San~anina, Zdravka Grebe...

‘U Sarajevu su u toku uli~ne borbe, bombardovanje grada i civilnih objekata!!!

‘Vode se borbe u samom centru, u toku je napad na zgradu Predsjedni{tva.

‘Gine obi~an svijet, civili..’

‘Tenkovi su pucali nasumice... okolo le`e mrtvi ljudi... ...oko Skenderije se vodi uli~ni rat…

‘Dom milicije gori, sve je u dimu...’

Dok u sobe ulazi prvi mrak, odlu~ujemo si}i u skloni{te jer se tamo osje}amo sigurnije. Nije nas toliko strah granata, koliko se pla{imo da bi uskoro kakve naoru`ane bradonje mogle upasti u zgradu. Njima bi sigurno bilo drago da im padnemo u {ake. Senad, prije svih, a onda i ostali, redom....Ostaje nam, ipak, neka nada da bi nas od tih bradonja, mo`da, za{titile kom{ije: sve sami penzionisani oficiri ili civilna lica na slu`bi u JNA od kojih svaki ima, bar,

-246-

2. MAJ 1992. pi{tolj. ^im smo se pojavili na vratima skloni{ta kom{ija Svetozar do~ekuje nas napadno srda~nim uzvikom : 'Evo sedme sile! Sad }e nam oni re}i {ta se de{ava!.'

Nekako mi se ~ini da bi kom{ija Svetozar mogao vi{e toga da ka`e nama, nego mi njemu, ali ni{ta ne govorim. I ostali se prave da ga ne ~uju i tra`e pogledom za sebe slobodan prostor na klupama skloni{ta. '[ta ka`u? Ho}e skoro ta intervencija? – zabrinuto pita kom{inica Aida, dok u krilu sti{}e svoju osmogodi{nju k}er Belmu.

Ostali {ute, pu{e i pomno slu{aju glasove koji dopiru iz radio-prijemnika posa|enog na najvi{u policu u skloni{tu.

‘Da. U`ivo smo u programu, gospodine Predsjedni~e!

‘Ja bih trebao da razgovaram sa nekim iz Predsjedni{tva, da na|emo nekoga ko bi mogao ugovoriti prekid vatre. Vojska je spremna da obustavi vatru. ‘ S kim ste razgovarali, gospodine Predsjedni~e?

‘Sa generalom Kukanjcem i generalom \ur|evcem koji se nalazi, ovdje sa mnom u kancelariji. Sa generalom Kukanjcem sam razgovarao telefonom prije pet-{est minuta. Vojska `eli da se izvu~e iz grada u pravcu Lukavice.

‘Evo, na liniji imamo gospodina Gani}a, ~lana Predsjedni{tva BiH! ‘Halo, Ejup!

‘Tu sam, u Predsjedni{tvu sam! ‘ A ja sam u Lukavici, u kasarni. Ja sam do{ao prije sat i po na aerodrom a onda me vojska dovela ovdje u Lukavicu. Ejupe, {ta se de{ava?

Senad nervozno baca do pola ispu{enu cigaretu na pod i, nakon {to je glasno usisao zrak kroz zube, kao za sebe, procijedi: 'Ja odoh nazad u stan telefonirat'...'

-247-

2. MAJ 1992.

Svi, sem Garmaza, bez rije~i kre}emo za njim. Ako Predsjednik Dr`ave ne zna {ta se de{ava, sazna}e Senad, u to smo sigurni.

Gonjeni novinarskim instinktom, `elimo biti kraj njega kad se to desi.

Nabili smo se u predvorju hodnika i gledamo Senada kako grabi crni bakelitni telefon sa broj~anikom na okretanje, podi`e slu{alicu i prije no {to }e okrenuti broj, lupa po tasteru uporno, tri-~etiri puta.

'Mrtav....nema linije!' – ka`e, a onda, uz pomo} svjetlosti od eksplozija granata, pronalazi put do kau~a u dnevnom boravku i umorno se spu{ta na njega.

Sejo i Sead sjedaju do njega. Ismira se smje{ta na stolicu za kuhinjskim stolom, a Medina i ja na fotelje za stoli}em za kafu. Niko ni ne pomi{lja da ide u skloni{te.

Tamo nas jo{ smatraju sedmom silom, a mi smo tako bespomo}ni.

'Ljudi, ovo je pravi Armagedon!' – prvi progovara Sejo. '[ta je to Armagedon?' – pita Ismira.

'Kataklizma, kraj svijeta....' - obja{njava Sead.

'Ne znam je li do{ao kraj svijetu, ali nama jeste...Sve }e nas ~etnici poklati...' – opet }e Sejo.

U sobi cijeli minut vlada potpuna ti{ina. Do nas dopiru samo zvuci eksplozija i rafala. Zavladao je i potpuni mrak. Sad ve} nikog u sobi ne vidim. Razaznajem ih samo po glasovima. Zami{ljam ruku koja me u mraku hvata za gu{u i prislanja mi o{tricu no`a na obraz.

Osje}am hladno}u sje~iva i smrad kolja~evog znoja. Poku{avam se sjetiti stihova 'Jame', ali mi ne ide....

U stvarnost me vra}a ne~ije lupkanje po stolu i zvuk gu`vanja celofana.

'Je li ovo nestalo cigara, ili ima jo{ koja?' – pita Medina Slijedi {u{kanje papira i celofana s druge strane stola, a onda Ismirin tihi glas objavljuje: 'Nema. I zadnju smo ispu{ili!

-248-

2. MAJ 1992.

'Nemoj da nam je zadnja, kukala nam majka...' – uzvikuje Sejo o~ajno.

'Dobro....de...i posljednju smo stukli...' – dodaje Medina da ga utje{i.

'Ima li bar {ibica?' –pitam ja, jedini nepu{a~ me|u njima. Svi ve} znaju da, dok oni pale jednu cigaretu za drugom, ja svoju nervozu volim lije~iti kre{u}i njihove {ibice ili upalja~e.

'Nema nijedne...i njih smo sve spr`ili' – odgovara mi Senad.

Pokre}em svoj ka`iprst u pravcu nosa. Osje}am dodir ka`iprsta na nosu, ali ga ne vidim.

'Ovako mora da je u grobu!' –pomislim, a odmah zatim osjetim da me je ova misao potresla do sr`i i izazvala navalu suza koju sad valja ispustiti iz sebe.

'Ne smije{ plakati ovdje pred svima' – ka`em prijekorno sebi, a onda ustajem i, po sje}anju kre}em u spava}u sobu. Moja pla~ je glasan kao i moj smijeh. Zato i ne volim da me iko ~uje, ili vidi kad pla~em. Meni suze i ne teku toliko iz o~iju koliko kuljaju na usta, zajedno sa glasnim hropcem, dok se ja ko~im i savijam u bolnom gr~u. Da neko u tom momentu mo`e da me vidi i ~uje, pomislio bi najprije da povra}am, a ne da pla~em.

Uspjelo mi je da se bez udaranja provu~em izme|u kuhinjskog stola i stolice. Prolazim kroz okvir vrata i lijevom rukom napipavam zidove hodnika, dok desnu iste`em {to vi{e mogu u pravcu kvake na sobnim vratima. Zgrabila sam kvaku i sada samo jo{ da zatvorim vrata, zaobi|em te{ke drvene stranice kau~a u sobi i mo}i }u slobodno da se bacim na njega, prije no {to eksplodiram od pla~a.

Zbog po`ara koji bukti negdje u Danijela Ozme, soba je sasvim dobro osvijetljena. Zaobilazim naslon, sjedam na kau~ i grabim jastu~i} u }o{ku. Grizem ga za lijevi kraj i u njega ispu{tam prvi o~ajni krik..

'Samo da me ovi u dnevnom boravku ne ~uju! ....

'Ne}e, buka eksplozija je toliko jaka, a i oni ne{to upravno `u~no raspravljaju, da nema {anse...'

Nikako da zaustavim pla~, a ve} je pro{lo dobrih petnaest minuta.

'Joj, primijeti}e da me nema...'

-249-

2. MAJ 1992.

'Onda prestani da pla~e{ i vrati se u dnevni boravak!.'

'Ne mogu da prestanem....'

'Mo`da ti ~etnici prekinu pla~ jednim preciznim pogotkom u ovu sobu...'

'Dobro bi bilo da bude precizan jer ako me samo osakate, e onda }u stalno da pla~em!'

'Da. Bolje je da odmah umre{. 26.11.1967. – 2.05.1992., bilo bi urezano na na spomeniku. [teta, nije napunila ni 25 – pomislio bi pokoji slu~ajni prolaznik svake prestupne godine, naredne decenije ili vijeka i..to bi bilo sve...'

'A koju bi sliku stavili bila iznad toga? Ne}e valjda onu iz li~ne karte....Tamo sam grozno ispala...Imam one nao~ale sa okvirima od debele plastike i debelim staklima }oravice!.'

'Pa koju }e drugu? A, da... ima{ i paso{ sa sobom...Mogli bi tu da stave...'

'E, da...na paso{u sam ba{ fino ispala...to sam se slikala pred put u Pariz pro{le godine .....Bo`e, pa ja sam pro{le godine u ovo doba {etala po Champs-Élyséesu, a vidi gdje sam sad?!

Ponovo pla~em i grizem jastuk.

'Kud te ne satra kakvo auto na Champs-Élyséesu? Bar bi te sahranili na Père Lachaiseu, pokraj Morrisona…. A, ne da skon~a{ ovdje, na nekom blatnom sarajevskom groblju…’

Cvilim ja, fiju~e PAM ispod balkona, tre{te granate svud okolo....

'Vrijeme ti je da prestane{ sa crnim mislima i vrati{ se me|u ostale...'

'Ne mogu...pa tamo je tek mra~no kao u grobu...opet }u se rasplakati...'

'Hajde, saberi se i iza|i iz sobe....na ovoj strani je i previ{e opasno...Uostalom, ako pre`ivi{ ovu no}, lijepo sebi obe}aj da nikad vi{e ne}e{ ostati bez izvora svjetlosti....Smotaj u ta{nu prvu {ibicu ili upalja~ i uvijek, uvijek ga nosi sa sobom!'

Iza{la sam u hodnik i upravo dopipala negdje do sredine kada me fijuk i prasak ukopa{e u mjestu. Mislim da je neka ogromna granata

-250-

2. MAJ 1992. upravo eksplodirala u sobi iz koje sam iza{la. Dr`im se za zid i ~ekam da se i on svaki ~as saspe pored mene. Umjesto toga ~ujem korake iz dnevnog boravka.

Svi bez rije~i stupamo po stepeni{tu. A i da mo`emo govoriti, ne bi znali {ta da ka`emo. Ovaj zvuk koji nam jo{ svima odzvanja u u{ima ionako se rije~ima ne da opisati.

'VBR –ova raketa roknula u ovu zgradu do nas!!! Rasturila stan isti k'o na{!!! ...Da je oti{la samo par metara udesno...ZNATE LI VI UOP]E KAKVU STE LUDU SRE]U IMALI, KRETENI JEDNI???!!!

To Garmaz stoji na ulazu u skloni{te i dere nam se na uho, dok jedno po jedno nijemo ulazimo unutra. Pitam se da li se toliko dere jer mu je drago {to nas vidi `ive, ili samo likuje jer nam je kona~no dokazao da je njegova panika razumna, a na{a non{alancija ~ista ludost. Vjerovatno oboje.

Eksplozije i pucnjava jenjavaju tek u zoru. Ostajemo u skloni{tu sve do jutra. Kako se ko od nas budi, tako i napu{ta skloni{te, u nadi da }e u stanu uspjeti jo{ malo odspavati.

Na izlazu iz skloni{ta u d`ep trpam upalja~ koji je neko od pospanih stanara ostavio na klupi. ...

Subota je. 2. maj 1998. Sjedimo u kafani Central Parka u New Yorku: Muhamed, Hajrudin, Nela, Anel i ja. Svi smo bosanskohercegova~ke ratne izbjeglice koje ovaj nemilosrdni grad lomi i umara gore od samog rata.

Jedva smo do~ekali ovu subotu da pobjegnemo bar malo od newyor{ke buke, mada i ovdje do nas iz daljine dopiru neumoljivi zvuci policijskih i vatrogasnih sirena.

U New Yorku je naprosto nemogu}e iskusiti potpunu ti{inu ili potpuni mrak, i sa tim se jednostavno treba pomiriti. Tamo je, tako|e, gotovo nemogu}e na}i kafanu u kojoj je pu{enje dozvoljeno. Zato smo i sjeli ispred ove ovdje. Ima par stolova vani, a nigdje ne vidimo da pi{e da je pu{enje zabranjeno.

Muhamed i Hajrudin ne mogu bez cigarete dulje od deset minuta,

-251-

2. MAJ 1992. ~ini se. Njih dvojica su iz Vi{egrada, ali ih je rat zatekao u Sarajevu gdje je Hajrudin radio, a Muhamed studirao. Od aprila 1992.nisu ~uli ni{ta o svojima. Kad im je u jesen 1995. kona~no uspjelo locirati jedinog pre`ivjelog ro|aka, ovaj im je potvrdio njihove sumnje: otac i majka su im zajedno zaklani i ba~eni u Drinu.

Nakon tog saznanja odlu~ili su da se priklju~e drugim izbjeglicama koje su u to vrijeme u talasima pristizale u Ameriku. I mi smo ostali tako ovdje do{li. Anel i Nela su do{li sa svojim roditeljima. I ja sam ovdje dovela svoje.

Moj 67-godi{nji otac izbjegli~ke dane uglavnom provodi ~itaju}i 'Oslobo|enje' . 'Oslobo|enje' kupuje u trafici na uglu 30. avenije i 31. ulice u Astoriji gdje neki Pakistanac nabavlja novine iz svih zemalja za koje ve}ina ro|enih Amerikanaca nikada nije ni ~ula, a iz kojih je, od rata i bijede, u njihovu zemlju pobjegla ve}ina stanovnika ove ~etvrti.

Otac ~uva isje~ke najdra`ih mu ~lanaka u ladici stoli}a za kafu i ~esto ih ~ita gostima. A onda se nalakti na sto, stavi ~elo u desnu {aku i zapla~e. Onda vadi iz d`epa pantalona svoju sivoplavu platnenu maramicu, bri{e nos i lice i kroz pla~ govori: '[ta nam zvijeri uradi{e....Do|o{e divlji i istjera{e pitome, moj Hamo! (Ili Ibro, Ned`ade,Berto, Milane, Zakire!)

Ko god da se od ljudi iz na{eg kraja u to vrijeme zatekao kod mojih roditelja u posjeti, ~uo je ovu njegovu re~enicu, a onda i njegov pla~.

Vidio je, istovremeno, i moju majku kako sa praga kuhinje rukama ne{to i{areti, slije`e ramenima, prislanja ka`iprst na usta, a onda samo usnama govori: ''Depresija....{ta }ete...'

Ako bi se i ja u to vrijeme tu slu~ajno zatekla, nerijetko bih odmah odjurila iz njihovog u svoj stan na spratu iznad, gdje bih sa vrata dograbila jastuk sa sofe, zarila u njega zube i ot~epila plakati, preklinju}i i rat i izbjegli{tvo i New York i sve ono {to je moje divne roditelje - dva moja najve}a oslonca u `ivotu - preko no}i pretvorilo u bespomo}nu djecu o kojoj neprestano moram da brinem.

-252-

2. MAJ 1992.

'Adisa, deder nam onaj tvoj ratni suvenir da zapalimo' – prene me Hajrudin iz razmi{ljanja.

Odsutno vadim iz ta{ne svoj upalja~ i pru`am ga Muhamedu koji sjedi odmah preko puta mene. Pravim se da gledam dvojicu pedera na rolerima {to se romanti~no dr`e za ruke, dok osjetim dodir Muhamedove ruke na mojim prstima i njegov pogled na mom vratu.

Muhamed i ja smo isto godi{te. Muhamed ima lijepu crnu kosu i sijede zaliske. Nosi min|u{u u obliku ljiljana u lijevom uhu i dobro svira gitaru. Dok svira yu rock balade iz 80-ih na bosanskim fe{tama i ro|endanima po Astoriji, uvijek osjetim taj njegov ~eznutljivi pogled na svom vratu i grudima.

A kad god nam se pogledi sretnu, ja imam neodoljivu potrebu da zavri{tim: 'Ne mogu sa tobom, Muhamede! Jednostavno ne smijem! Osje}am da bi se kad-tad rasplakao preda mnom pominju}i izme|u dva jecaja svoje zaklane roditelje i svu vi{egradsku rodbinu! A onda bih ja, kao {to to stalno radim pred svojim roditeljima, opet morala glumiti da sam be{}utna i jaka i `urno i ljutito bi ti se gubila iz vida, samo da pobjegnem negdje gdje mogu i sama da se ispla~em!!! ....Ja trebam nekog ko }e se mirno nositi sa mojim napadima tuge , ko }e me sna`no grliti dok mu grizem ko{ulju umjesto jastuka, gr~im se i povra}am svoje suze!!! Ne mogu s tobom, Muhamede!!! Oprosti mi, molim te, ali ne mogu...!!!

I zato sada uporno i nepristojno gledam za susjedni, umjesto za na{ sto.

Za susjednim stolom, opet, vidim kako se neke anglosaksonske face me{kolje i poluglasno negoduju}i, ni{ane svoje poglede u pravcu cigareta u Muhamedovim i Hajrudinovim rukama. Po{to mi je te gadljive anglosaksonske grimase jednako te{ko gledati, vra}am pogled za na{ sto. Fiksiram ga na `are}im cigaretama.

Mirno ih gledam kako gore. ...

Subota je. Prvi maj 2010. Ispijam svoj espresso u jednoj od kafana u

-253-

2. MAJ 1992.

Strossmayerovoj ulici u Sarajevu. Sa susjednog stola me promatra vitka dvadesetogodi{njaka djevojka golog trbuha, duge crne kose i sa neupaljenom cigaretom me|u usnama premazanim gustim slojem jarkocrvenog karmina. Prijateljica joj sli~na, k'o da su sestre...Obje dr`e cigarete u ustima i istovremeno mr{te lice, isturaju bradu u mom pravcu i pucketaju prstima, gestom me pitaju}i imam li upalja~. Nasmijem se i bacim upalja~ iz ta{ne na njihov sto, a onda je slu{am kako kroz poluzatvorena usta zajedno mrmljaju 'Hvala!'

Pratim kako pale cigarete. Promatram kako gore.

Uvijek ih tada vidim kako gore.

Nestaju u no}i Drugog maja moje rane dvadesete....

-254-

2. MAJ 1992.

JASMILA @BANI] (1974) KONOBARICE From: Subject: Date: To:

jasmila@deblokada.ba Re: 2.maj April 15, 2010 10:04:55 AM knihad@mess.ba

Dragi Nihade, moj 2.maj bio je jako banalan...nemoj misliti da se izvlacim i da ne zelim napisati pricu‌bila bi mi cast biti u knjizi, ali bolje ostaviti prostor za zanimljivije price, moja je stvarno dosadna.

Ljubim, J. From: Subject: Date: To:

knihad@mess.ba Re: Re: 2.maj April 15, 2010 11:28:04 PM jasmila@deblokada.ba

Draga Jasmila Hajde ti posalji i dosadnu pricu:) Sto se tice zanimljivosti osim sto je u pitanju subjektivni sud, takodjer i "dosadna prica" je dio ukupne slike o tom 2.maju tako da nimalo ne sumnjam da je zapravo vrlo zanimljiva:) sve naj i nadam se da se uskoro vidimo peace & love nihad

-255-

2. MAJ 1992.

From: jasmila@deblokada.ba Subject: Re: Re: Re: 2.maj Date: April 27, 2010 1:03:34 AM To: knihad@mess.ba

Dragi Nihade, Htjela sam naci svoj dnevnik kako bih se barem sjetila cinjenica; sta se taj dan tacno desavalo…Nazvala sam Sabinu da vidim sjeca li se ona sta smo radile 2.maja. Ispostavice se , sjecanja nam se uopste ne slazu. Razgovor saljem u prilogu.

(*) ATTACHMENT: TELEFONSKI RAZGOVOR SA PRIJATELJICOM SABINOM ARSLANAGI]- NIK[I].

“Sabina, jesmo li mi 2.maja ‘92 radile k’o konobarice kod Tan~ice” ?

“Nismo bona, to je bilo kasnije”.

“Kako kasnije? Kasnije je bila kasarna? A poslije kasarne vi{e nije bilo ni vode ni struje”?

Moja zgrada se nalazi na Marijin dvoru, pored kasarne ”Mar{al Tito”. Kako su iz kasarne pucali po zgradi , mi, stanari prvog haustora, danima nismo mogli iza}i. Samo bi nave~er, protr~avaju}i kroz gara`e, uspijevali nabaviti hranu i lijekove. Ne znam koji je bio datum kada su nam zapalili tri sprata u zgradi.

Pre{li smo kod Sabininih koji `ive u susjednom ulazu… Ali to je sve bilo poslije 2.maja.

-256-

2. MAJ 1992.

“Ja, dobro si! Ne znam. Gdje ti je dnevnik ? Pisala si dnevnik” ?

“Ma negdje je u maminom stanu. Ali nema {anse da sad to na|em”…

“Ja mislim da znam gdje je moj. Idem ve~eras svakako do mojih pa }u potra`iti”…

“Sje}a{ se da su tog, 2.maja, ljudi, oznojeni ali dotjerani, dolazili iz grada i pri~ali nam da je na Skenderiji u`as? Raja sjedila u ba{ti kafane i prepri~avala {ta se de{ava… mi pravile kafe… jedino {to se vidjelo je crni dim kako kulja iza zgrade… telefonske linije su prestale raditi, nisam mogla nazvati svoje da se javim da ne brinu”.

“Mo`da si i u pravu. Dakle, istresala si toz dok je grad gorio” ?

“Zna{ {ta mi je rekao A.S. kad sam pri~ala da sam na po~etku rata radila k’o konobarica: - To je taj kulturni otpor koji su Sarajlije pru`ale neprijatelju! - ha, ha,ha”… (smijeh) Odli~no!…

Kako {kola nije radila Sabina i ja smo na{le dobar povod da budemo van ku}e. Saop{tile smo svojima da smo se zaposlile.

Moji su se bunili: njihova k}erka konobarica! Ali onda im je valjda bilo OK da sam im “na oku”. Imale smo 17 godina. Tan~ica je ina~e sarajevski ugostitelj koji je tih dana otvorio kafanu na Marijin dvoru. U kafani je valjda cijeli 2.maj tre{tala muzika pa nismo ni znale {ta se de{ava…

“Ka`e Fehim, kad su u “D`ehenemu” gledali kako dobija{ “Medu”, da je Tan~ica ukazao prisutnim mu{terijama: “To vam je moja radnica!”

-257-

2. MAJ 1992.

“Ih, da sam du`e radila gdje bi mi bio kraj…Kako se ono zvala ona kafana”?

“Nemam pojma…Znam kako je izgledala…Sje}am se da smo istu pjesmu pu{tali svako jutro kad smo iznosile one stolove za ljetnu ba{tu… nije bila atmosfera rata, nego ukradenog ljetnog raspusta…Svi osje}aji su nekako bili intenzivniji. Ko da smo bili na nekim drogama”… “…andrenalin”…

“Meni sve izgleda ko jedan doga|aj od po~etka do kraja…ne mogu ga ra{~laniti na dane. Proba}u na}i taj dnevnik… Imam u glavi da je bila crvena teka…Jel izlazimo mi ve~eras” ?

“Da. Samo da Nihadu po{aljem ne{to za knjigu.…treba mu valjda dokumentacija da se vidi da su NEKI ljudi potpuno nesvjesni istorijskih doga|aja koji se de{avaju 100 metara od njih. Jesi li ti tad osje}ala da se u tim trenucima mijenja povijest grada”?

“Ne tada… Ali, znala sam da je nekakva prekretnica u `ivotu… Kad su prestali raditi telefoni bilo mi je stra{no jer…tetka mi je `ivjela u Dubrovniku…sje}am se kako godinu prije tata sjedi uz crni telefon i beskrajno dugo okre}e brojeve… znala sam da je rat ako ti prestanu raditi telefoni”.

“Kod nas je zadnji dan u {koli do{la drugarica iz razreda Z. G i plakala jer su morali bje`ati u Makedoniju po{to joj je otac specijalac dobio prijetnje smr}u od kolega iz SDS-u. Svi smo plakali skupa s njom u nekoj histeriji, a onda je prof. A.L rekla da smo glupa~e i da prestanemo cmizdriti jer nikakvog rata ne}e biti”.

“A nama je Ivana, drugarica iz razreda rekla: “Cure, ako niste spavale s frajerima bolje je da to sada uradite jer kad vam ovi moji

-258-

2. MAJ 1992. do|u, sve }e vas silovati”.

“Jooo, sje}am se”…

“Slu{aj konobarice, moram sad raditi… zovem te kad na|em dnevnik…a svakako se vidimo ve~eras”…

(Sabina jo{ uvijek tra`i dnevnik i kune se da ga je nedavno vidjela i da je sigurno bio crveni… Ka`e da ima sve ostale osim tog sa drugim majem. Kao prilog istorijskoj gra|i jo{ mogu re}i da gorespomenuta Kafana vi{e ne postoji. Na istom mjestu, sada se, u skladu sa potrebama vremena i gra|ana Sarajeva, nalazi sportska kladionica).

-259-

2. MAJ 1992.

ZLATA FILIPOVI] (1980) Dear Mimmy!

Ovaj dan je bio zaista naj, naj, najgori dan u Sarajevu. Oko 12 sati po~ela je pucnjava. Mama i ja smo se sklonile u hodnik. Tata se u tom trenutku na{ao u kancelariji, ispod stana. Mi smo mu preko telefona rekli da brzo pretr~i i u|e u haustor. Onda smo i mi iza{li u haustor. Iznijeli smo i CICKA (kanarinca). Po{to se sve vi{e i vi{e pucalo, a nismo mogli pre}i preko zida, do Bobara, brzo smo str~ali u na{ podrum.

Podrum je ru`an, mra~an, smrdljiv. Mama, po{to se u`asno boji mi{eva, borila se sa dva straha. Sve troje smo bili u onom istom }o{ku od neki dan. Slu{ali smo granate, pucnjeve, grmjelo je iznad nas. ^uli su se i avioni. U jednom trenutku sam shvatila da je ovaj ru`ni podrum jedini spas za na{e `ivote. Po~eo je biti ~ak topao i lijep. To nam je jedino ~ime se mo`emo odbraniti od ove u`asne pucnjave. ^uo se lom stakala u na{oj ulici. Stra{no. Gurala sam prste u u{i da ubla`im te stravi~ne zvukove. Brinula sam se za Cicka. Ostao je u haustoru. Ho}e li se prehladiti? Ho}e li ga ne{to pogoditi? Ja sam bila u`asno gladna i `edna, a u kuhinji je ostao ru~ak napola spremljen.

Kada se malo manje pucalo, tata je otr~ao u stan i donio nam sendvi~e. Rekao je da se osje}a miris paljevine i da telefoni vi{e ne rade. Donio je i TV u podrum. Tada smo saznali da Glavna po{ta ( u na{oj blizini) gori i da su nam kidnapovali Predsjednika. Oko 20 sati popeli smo se u stan. U na{oj ulici skoro sva stakla su popucala.

Na{a, hvala Bogu, nisu. Vidjela sam kako gori po{ta. U`asan prizor.

Vatrogasci su se borili sa podivljalim plamenom. Tata je napravio nekoliko snimaka po{te koja nestaje u plamenu. Ka`e, da snimci ne}e uspjeti, jer sam ja ne{to ~eprkala oko foto-aparata. Bilo bi mi

-260-

2. MAJ 1992. `ao. Cijeli stan je zaudarao po paljevini. Bo`e, Bo`e, a svaki dan sam prolazila pokraj nje. Imala je novu fasadu. Bila je ogromna i lijepa, a sada je guta plamen. Nestaje. Draga moja Mimmy, tako je to ovdje, u mojoj okolini, a kako je u drugim dijelovima grada? Na radiju sam ~ula da je oko Vje~ne vatre bilo pakleno. Staklo do koljena. Brinemo se za baku i dedu. Oni tamo stanuju. Sutra }emo, ako se bude smjelo iza}i, sve saznati. Stra{an dan. Ovo je najcrnji i najru`niji dan u mom 11-godi{njem `ivotu. Nadam se da }e biti jedini.

Mama i tata su jako nervozni. Moram u krevet.

Ciao!

Zlata

Iz Dnevnika Zlate Filipovi} Ljubazno{}u Editions Robert Laffont i Zlate Filipovi}

-261-

2. MAJ 1992.

ALMIR \IKOLI (1974) 2. maj 1992.

2. maj '92.?

Ne sje}am se Drugog.

Ali Sje}am se prvog Lijep i sun~an. Praznik rada. Dobrinja blokirana. Ispred haustora kolo. Teferi~. Turnir u odbojci. Kom{ije koje po prvi put vidim. Par likova samo zdravozazdravo. Jedan od njih je Burla. Fali im igra~.

Moj prvi servis zavr{i u mreži. Enes se nervira. „Ko je kreten?“, Emir podjebava.

Sljede}i servis je efikasniji. Pobje|ujemo.

Jednu. Drugu. Tre}u... Krenulo nas. Zarafala{e iz Nedžari}a.

Fajront. „Vozdra, vidimo se sutra“.

Nepobjediva ekipa.

Petorica.

Enes, Burla, Emir, ja i .... Ko je ono bio peti?

Ne mogu se sjetiti.

Enes, u me|uvremenu smo postali dobri prijatelji, poginuo je u napadu na Nedžari}e. Decembar '92.

-262-

2. MAJ 1992.

Emir je krajem maja te{ko ranjen. Snajper sa vodovoda. Imao je 15, a izgledao k'o da ima 13.

Burla i ja smo sve ostale majeve, june, auguste, decembre... proveli zajedno. Do kraja rata.

Ko je bio peti?

Ne mogu se sjetiti. Kao {to se ne mogu sjetiti ni drugog maja. ...Ali zato se sje}am jednog drugog drugog.

2. augusta 1993.

Tako|er je bio lijep i sun~an dan...

Svako, ko je bio u ratu ima neki svoj Drugi.

Taj drugi august 1993. bio je moj.

-263-

2. MAJ 1992.

-264-

2. MAJ 1992.

POGOVOR: Namjera ove knjige nije bila poku{ati napraviti historijsku rekonstrukciju onoga {to se doga|alo na taj dan. Ideja je bila rekonstruirati emotivno stanje ljudi, vratiti ih u ono vrijeme kada se ~inilo da ovakav jedan projekat nikad ne}e biti mogu}.

Po svima onima koji su se ozbiljnije bavili pitanjem opsade Sarajeva 2. maj se uvijek izdvaja kao poseban datum. Nije ba{ lahko shvatiti za{to je to tako. Ve} do tada je u Sarajevu otvoreno sedam starih gradskih grobalja me|u kojima su i Kova~i, a do 2. maja samo u tom mezarju bilo je ve} ukopano 28 branitelja. Na gradskom groblju Bare, koje su se tih dana jo{ uvijek koristile bilo je od po~etka agresije ukopano 220 umrlih i poginulih gra|ana.

Ako bi se sudilo po tragi~nim posljedicama bilo je mnogo gorih dana od 2. maja 1992. Spomenimo, da se samo u toku mjeseca maja odvijao ~itav niz izuzetno va`nih doga|aja. Takva je bila historijska "Pofali}ka bitka", 16. maja 1992. Nekoliko dana kasnije, 20. maja zapaljena je Sportska dvorana "Zetra", a 26. maja granatirano je porodili{te "Zehra Muidovi}"!!! U maju, ta~nije 27. maja 1992. godine, dogodio se prvi veliki masakr kada je sa tri neprijateljske granate ubijeno je 19, a ranjeno 157 Sarajlija koji su u tada{njoj ulici Vase Miskina stajali u redu za kruh. U no}i 28. maja Ratko Mladi} (danas, ratni zlo~inac u bjekstvu) nam je "razvla~io pamet", {to je zapravo i opis strategije namjenjene gra|anima glavnog grada Bosne i Hercegovine. Te ve~eri uni{teno je vi{e objekata nego li u ve} protekla 52 dana napada na grad uklju~uju}i i 2. maj 1992.

I prije maja bilo je datuma koje }e historija zabilje`iti. Prije svega 5. i 6. april koji se ~esto uzimaju kao datum po~etka rata. Taj datum se uzima i kao dan po~etka opsade jer ve} tada je bilo onemogu}eno bilo kakvo snabdjevanje grada neophodnim namirnicama, a kretanje ljudi se odvijalo po cijenu `ivota. U aprilu su ubijene i Suada Dilberovi} i Olga Su~i} koje se smatraju prvim `rtvama agresije.

Historijske ~injenice pokazuju da bi prva `rtva napada na Sarajevo mogao biti i radnik sarajevske `i~are koji se prezivao Biber, a ubijen

-265-

2. MAJ 1992. je na Trebevi}u dok je obavljao svoj posao ~uvara‌ I prije njega je bilo ubijenih Sarajlija koji su u metalnim sanducima dovla~eni sa "odslu`enja" vojnog roka, a obdukcije bi pokazale da su ubijani sa metkom u potiljak. Ne zaboravimo ni martovske barikade kada su srpske paravojne formacije po prvi put izvele probnu blokadu grada. Ne zaboravimo ni to da su znatno prije zvani~nog po~etka rata na okolnim brdima oko grada iskopani rovovi te postavljena artiljerija tzv. JNA. Va`an je i 30. april 1992. kada je blokirana Dobrinja, a JNA progla{ena okupatorskom vojskom. U narednim godinama broj va`nih datuma }e se samo uve}avati. Spomenimo samo dva velika masakra na Markalama, ubijanja djece poput onog od 9. maja na Alipa{inom polju‌ Razloga da nam ostane u sje}anju imao je i dan sklapanja ugovora u Daytonu, odnosno njegovog potpisivanja u Parizu. Takav je i dan godinama o~ekivane intervencije, kada su NATO avioni po prvi put zapravo tek zaprijetili agresoru. ^udno, ali tih nekoliko bombi bilo je dovoljno da ovi stanu!!! Tu su i datumi reintegracije dijelova grada poput npr. Grbavice itd.

Bez obzira na sve {to je navedeno, 2. maj 1992. ipak je vjerovatno datum koji je najjasnije ostao u memoriji svih gra|ana Sarajeva.

Mo`da je to {to se na trenutak svima u~inilo da }e Sarajevo do`ivjeti sudbinu ve} masakriranih bosankih gradova. Grad je zasut iz razli~itih artiljerijskih sredstava, upotrebljeni su avioni, a neprijateljski tenkovi i transporteri su po~eli ve} da pobjedonosno paradiraju gradom. Ipak, tog 2.maja Sarajlije su vlastitim snagama, bez dovoljno oru`ja, uspjele zaustaviti upad agresorskih snaga.

Agresor je zaustavljen u svom drskom prodoru ka unutra{njosti grada i to tako da se do kraja opsade nije usudio poku{ati da to ponovi. S druge strane, Sarajlije su po prvi put osjetili na svojoj ko`i sa kakvim arsenalom i kapacitetima raspola`u njegovi napada~i.

Sefer Halilovi}, zapovjednik Glavnog {taba Armije BiH je u augustu 1992. iznio podatak da se u opsadi Sarajeva na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih oru|a svih mogu}ih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protuavionskih topova.

-266-

2. MAJ 1992.

Ukratko, shvatili smo, koliko- toliko ohrabruju}u ~injenicu da agresori mogu ru{iti Sarajevo, ali da ga ne mogu osvojiti.

Sve je po~elo ta~no u podne ispred tada{njeg Doma JNA u kome su, kao i u drugim kasarnama {irom grada, jo{ uvijek bile locirane snage agresorske vojske. Razmjena pu{~ane vatre se uskoro pretvorila u op}i napad na grad. Na ulicama se pojavljuju neprijateljski tenkovi i transporteri. Pripadnici paravojnih formacija organiziranih od strane SDS-a iz stambenih zgrada otvaraju snajpersku vatru po svojim sugra|anima. Ve} oko 16:00 bilo je poginulih kako me|u braniteljima, tako i kod agresora. Naj`e{}e borbe vode se na lokalitetu Skenderije. Slika zapaljenih tramvaja obi{la je cijeli svijet. Bila je to posljednja tramvajska vo`nja za mnoge Sarajlije. Paralelno sa ovom bitkom neposredno uz zgradu Predsjedni{tva trajala je redovna press konferencija. U i oko same zgrade poga|ale su granate, a meci su fijukali na sve strane.

Neprijateljska oklopna vozila primakla su se na svega 30-tak metara od Me|unarodnog press centra Republike BiH u kome se nalazilo dvadesetak novinara, ~lanovi Predsjedni{tva Stjepan Kljui} i Ejup Gani} te zamjenik komandanta Teritorijalne obrane pukovnik Vehbija Kari}. Pukovnik Kari} je na toj press konferenciji tvrdio da je napad izme|u ostalog izvr{en kako bi se onemogu}io povratak predsjednika Alije Izetbegovi}a u zemlju sa konferencije koja se odr`avala u Lisabonu. Branitelji su uspjeli savladati napada~e. Sa nekoliko ru~nih baca~a, od kojih su neki bili ru~ne proizvodnje, pogo|ena su sva oklopna vozila koja su se kretala gradom. Ostatak tenkovske kolone odustaje od daljeg prodiranja, te se povla~e na po~etne pozicije odakle nastavljaju otvarati vatru ka gradu. Isto se doga|a u zapadnom dijelu Sarajeva gdje se nakon prvih znaka otpora kolone oklopnjaka iz pravca aerodroma povla~e.

Me|utim, drugomajska drama tu ne zavr{ava. Osim {to je nastavljeno stra{no granatiranje te poku{aji da se presje~e grad oko 19:00 sati pripadnici JNA na sarajevskom aerodromu zarobljavaju bosansku delegaciju koja se ipak odlu~ila sletiti na sarajevski aerodrom.

Telefonska centrala unutar glavne Po{te, odnosno 40.000 telefon-

-267-

2. MAJ 1992. skih linija su ve} bile uni{tene unutra{njom sabota`om. Me|u prekinutim linijama bile su i one koje su opslu`ivale centar grada u kome su se nalazile sve va`nije vladine institucije. Usljed prekida komunikacija predsjednik Izetbegovi} nije imao ni ideju {ta se tog dana doga|alo u gradu. Pored toga, JNA pod ~ijom kontrolom se nalazio aerodrom jo{ uvijek se barem teoretski smatrala neutralnim faktorom. Iako je UNPROFOR bio obavje{ten o slijetanju predsjednika i njegove delegacije nikoga od njih nije bilo u trenutku njihovog izlaska iz aviona. Umjesto UNPROFOR-a do~ekali su ih pripadnici JNA koji su ih sproveli u aerodromsku zgradu. Me|u zarobljenim je pored prvog ~ovjeka Republike BiH - predsjednika Alije Izetbegovi}a bio i Zlatko Lagumd`ija kao predstavnik BH opozicije na pregovorima u Lisabonu, odnosno zamjenik predsjednika vlade. Pored njih tu su bili i k}erka predsjednika Izetbegovi}a te predsjednikov osobni tjelohranitelj. Jedan potpuno slu~ajni telefonski poziv u kancelariju u kojoj se se nalazili zato~eni ~lanovi bosanske delegacije dovodi predsjednika u kontakt sa RTV Sarajevo. Zapo~inje pravi medijski spektakl koji se odvija pred o~ima cijele javnosti. Bio je to legendarni TV dnevnik koji je vodio Senad Had`ifejzovi}. Bio je to ujedno najdu`i ikad emitirani dnevnik.

Nakon iscrpne telefonske rasprave o tome ko puca i sl. kona~no je dogovorena razmjena. Pripadnici JNA }e sutradan pustiti predsjednika Izetbegovi}a, a bosanske snage }e zauzvrat omogu}iti da se iz kasarne na Bistriku iz grada dozvoli povla~enje glavne komande JNA na ~elu sa generalom Milutinom Kukanjcem i njegovih 400 oficira i vojnika. U kasnijim rekonstrukcijama ovih drugomajskih de{avanja nagala{avala se i opasnost od navodno isplaniranog dr`avnog udara koji je trebao izvesti Fikret Abdi}.

I po zavr{etku ove TV emisije, nastavljene su borbe po gradu, a granatiranje se u no}nim satima intenziviralo. ^inilo se da cijeli grad gori. Na sve strane su se prema nebu dizali dugi plamenovi zapaljenih objekata. Granate su odjekivale svuda.

-268-

2. MAJ 1992.

Mnogi dijelovi Sarajeva pretvoreni su u buktinje i ru{evine ("Oslobo|enje", 3. maj 1992.). U samo tom jednom jedinom danu granatama su ga|ane, te uni{tene ili te{ko o{te}ene: zgrada Hitne pomo}i, Crkva svetog Vinka, Vi{egradska kapija, Tr`ni centar "Hepok", zgrada Narodne banke, Robna ku}a "ZEMA", Energoinvest, prodavnica konfekcije "Kluz", RTV dom, TV predajnik Hum, Dom Policije, zgrade Ministarstva unutra{njih poslova, Ekonomska {kola, Elektrotehni~ka {kola, Ma{inski fakutet, zgrada Sindikata, Elektroprivreda, hoteli "Bristol", "Central" i "Beograd", poslovna zgrada "UPI", banka kod Hotela "Evropa", Republi~ki zavod za statistiku, Hrasni~ka d`amija, [oping na Grbavici, firma "IRIS"u staroj zgradi elektri~ne centrale, zgrada Po{te, Skup{tina Grada i Op}ine Centar, ga|ana je zgrada Konaka, Zemaljskog muzeja, ozbiljno je o{te}ena zgrada Zavoda za specijalno vaspitanje djece - Dom Mjedenica… Pored zgrada od kulturno-historijskog zna~aja te privrednih objekata napadima su bili izlo`eni domovi civila.

Gotovo da nije bilo dijela grada koji tog dana nije bio izlo`en destrukciji. U Titovoj ulici gotovo da nije bilo zgrade na kojoj je ostalo prozorsko staklo. Prizori iz te ulice, kao i mnogih drugih izgledali su narednog dana kao scene iz nekih filmova o katastrofama…

Granatirani su kako centralni tako i rubni dijelovi grada. Sa agresorskih pozicija na aerodromu, te Vojkovi}ima i Ilid`i otvarana je artiljerijska vatra po Sokolovi}a koloniji, Butmiru i Hrasnici…

Nesrpsko stanovni{tvo je u zaposjednutim dijelovima grada bilo izlo`eno maltretiranjima. Dobrinja je bila izlo`ena artiljerijskoj vatri iz rejona Trapara i sa polo`aja pravoslavne crkve u Veljinama. Kao i prethodnih ve~eri, sa podru~ja Lapi{nice i Trebevi}a nastavljeno je granatiranje Starog grada, a posebno rejona Zlati{ta, te ~itavog Bistrika i Vratnika. Ga|ano je i podru~je Sedrenika…@estokim napadima u toku dana izlo`ena su i podru~ja op}ina Novi Grad i Novo Sarajevo. ^etnici, potpomognuti artiljerijskom podr{kom snaga JNA poku{ali su da se se iz pravca Trebevi}a i Vraca spuste te izvr{e proboj preko Grbavice i Hrasnog prema zgradama Ekonomske {kole i Elektroprivrede. Spomenute zgrade, kao i hotel

-269-

2. MAJ 1992.

"Bristol" pogo|ene su velikim brojem granata. Namjera je bila presije}i grad napola. Iz kasarne "Mar{al Tito", kao i drugih kasarni po gradu, snage JNA su ~etnicima davali artiljerijsku podr{ku. Takvoj paljbi bilo je izlo`eno i podru~je ^engi} Vile. Uli~ne borbe vo|ene su kod Socijalnog, odnosno na podru~ju ulice Bratstva i jedinstva i Trgu Pere Kosori}a. Poku{aji pje{adijskih proboja, potpomognutih oklopnim vozilima, odvijali su se iz pravca Ned`ari}a i Lukavice prema Aneksu, Otoci, Mojmilu, Vojni~kom i Alipa{inom polju.

Pretpostavlja se da je cilj napada u zapadnom dijelu grada bio zaposjedanje zgrade Oslobo|enja, te Radio-televizije. Snage JNA su otvarale mitraljesku paljbu iz kasarni po obli`njim ku}ama, te su o{te}eni mnogi stanovi na Trgu solidarnosti na Alipa{inom polju. Po cijelom gradu uni{tene su brojne privatne ku}e i stanovi‌ Posebnu prijetnju gra|anima u toku cijelog dana i no}i, predstavljali su snajperisti raspore|eni po cijelom gradu‌U toku no}i iz nekih stanova su davani signali ~ime su se odre|ivale koordinate za artiljerijsku paljbu. U toku borbi poginulo je najmanje 5 branitelja, a vi{e od deset ih je ranjeno. Novine nisu donijele podatke o civilnim `rtvama. Nezaboravni drugomajski napad trajao je do ranih jutarnjih sati narednog dana. Granate su odjekivale gradom sve do nekih 05:00 sati ujutro. U dnevnim novinama "Oslobo|enje" koje su se na ulicama grada pojavile i 3. maja ispod naslova "Brutalan napad na Sarajevo" pisalo je:"Tek }e jutro pokazati koliko je `ivota odnio ju~era{nji dan pakla u Sarajevu, ali dileme nema - bio je to do sada najte`i dan u njegovoj istoriji." Samo Bog je znao da su tog 3. maja Sarajlijama ostala jo{ "samo" 1394 takva dana‌i no}i.

Kao posljedica napada na grad od 2. maja uslijedila je potpuna opsada grada, a oko Sarajeva su uspostavljene linije fronta koje su uglavnom ostale nepromijenjene do okon~anja rata.

Intenzitet napada je sa jedne strane zgrozio stanovnike, ali sa druge, ideja o vojnoj intervenciji zapadnih sila ~inila se izvjesnijom.

Te{ko je bilo povjerovati da }e svijet takvo {to tolerirati. Svi su posredstvom TV ku}a ve} znali {ta se to ovdje doga|a. Ipak, to je

-270-

2. MAJ 1992. samo bila jedna od ratnih zabluda. Vjerovatno jedna od najve}ih.

Tako npr. u [tabu komande Unprofora smje{tenoj u zapadnom dijelu grada general Luis Mekenzi uop}e nije imao ideju {ta se de{ava u centru grada. Vjerovatnije je da ga zapravo uop}e nije ni zanimalo. U svom dnevniku pod datumom 2. maj, ovaj izrazito neomiljeni predstavnik me|unarodne zajednice ostavio je svoj glupavi zapis: "Relativno miran dan. Samo nekoliko stotina rafala `estoke mitraljeske vatre u i iz Starog grada. Ali vatra je trajala cijelu no} tako da nisam mogao da odem do stana jednog mog kolege da gledam trke "formule jedan" za Veliku nagradu u [paniji..."

Drugog maja, rat je ve} bjesnio {irom Bosne i Hercegovine.

Posebno `estokim napadima bio je izlo`en Mostar. Podru~ja isto~ne Bosne, dijelova Hercegovine, zapadne i sjeverne Bosne, a osobito podru~ja Bijeljine, Br~kog, Doboja, Prijedora, odnosno podru~ja u kojima je SDS imao ve}insku vlast izlo`ena su najopksurnijim scenarijima poznatim kao "etni~ko ~i{}enje".

Nihad M. Kre{evljakovi}

-271-

2. MAJ 1992.

SADR@AJ ADNAN [AHBAZ: Fotografija na naslovnici Predgovor

3

SAFET ISOVI]: Zapisi iz opsade

9

ZLATKO DIZDAREVI]: Zlo~in pred o~ima svijeta

10

MIRZA IDRIZOVI]: Iz knjige "Spomenar"

11

MAJDA KALAMUJI]: Li~ni dnevnik

12

NEDIM ZLATAR: Bio je lijep i sun~an dan

14

ELMA TATARAGI]: Dana kada smo prvi put...

25

IREM SILAJD@I]: Rat o~ima djeteta

30

SENAD HAD@IFEJZOVI]: Dnevnik TV SA, 2. maj 1992

32

IZUDIN BAJROVI]: 02.05.92. po Izudinu Bajrovi}u

34

ASJA HAFNER: Na izlet, u podrum

35

BESIM MULAMUHI]: Gori Po{ta!

39

FARUK ^ALUK: 11.04.2008. / 18.00

43

ADNAN SOKOLOVI]: 2. Maj 1992.

45

MIRZA RED@I]: Kao napadnuti brodovi u vatri na rubu Oriona

46

JOVAN DIVJAK: Zapis iz ratnog dnevnika

48

HAMDIJA KRE[EVLJAKOVI]: Prvi susret sa Jovanom Divjakom ili o tramvajskim utezima po ulicama Sarajeva nakon 2. maja

62

SAUDIN BE]IREVI]: Mali mrav ili predsjednik (Iz ratnog dnevnika)

63

ENVER TRNKA - TRUBA: Moj ratni dnevnik

68

AMINA [ILJAK - JESENKOVI]: Drugi maj

71

VEDRANA SEKSAN: UNHCR folija

83

ALEKSANDAR SEKSAN: Jadranka

86

ANDREJ \ERKOVI]: Star-Spangled Banner

89

NID@ARA AHMETA[EVI]: Slaven

91

NERZUK ]URAK: Jedan dan `ivota - nemoj po}i sada

93

NED@AD BEGOVI]: Konj s Alijinog krova

97

REA JUGO: Dvadeset minuta

101

IRA ISOVI]: Na vrijeme

102

SNJE@ANA MULI]: Ro|endanski kola~ i vodokotli}

103

DR. SILVA RIZVANBEGOVI]: Javljanje u Dnevnik TV SA

106

-272-

2. MAJ 1992.

MILOMIR KOVA^EVI] - STRA[NI: 2. maj 1992!

107

MELINA KAMERI]: Adrenalinsko sje}anje

110

VLADIMIR SREBROV: Javljanje u Dnevnik TV SA

112

SANELA GOJAK: Najljep{i mjesec u godini

113

NEBOJ[A [ERI] [OBA: \i|ikovac gori

116

MUHAMED GAFI]: Iz knjige "Sarajevski rulet"

122

NURUDIN DIN^E IMAMOVI]: Iz knjige "Tjelohranitelj"

130

EDIN IMAMOVI]: Dani neizvjesnosti

136

HAMZA BAK[I]: Ratni dnevnik

138

ISMET NUNO ARNAUTALI]: Ko je na 100 maraka?

140

SENKA KURT: Rano moja, rano ljuta

142

ALMIR KURT KUGLA: Nije zbog njega, nego generalno

146

IRMA ALIMANOVI]: Pretinci dje~ijeg mozga

148

DARKO JELISI]: Dan kad smo derne~ili

149

NIHAD KRE[EVLJAKOVI]: O mm...

151

SEAD KRE[EVLJAKOVI]: [kola za djecu sa posebnim potrebama

158

LEJLA PAJEVI] SARI]: @eljela bih da je taj 2. maj bio neki drugi maj!

164

MLADEN JELI^I] - TROKO: Sarajevo, 2. maj 1992.

165

D@ENITA PA[I]: E mail upu}en Troki

168

ZDRAVKO GREBO: Javljanje u Dnevnik 2. maja 1992.

169

RIKARD LARMA: JNA

170

NAZIF HASANBEGOVI]: Sje}anje na 2. maj 1992.

171

IBRAHIM SPAHI]: 2. maj 1992.

174

JASMIN VITE[KI]: Kako sam zaboravio datum ro|enja

177

ZORAN ]ATI]: 517 - 852

179

BENJAMIN ISOVI]: Signali

182

ENVER HAD@IOMERSPAHI]: Maj 1992. - 2012.

189

BORIS DE@ULOVI]: Kad smo bili prvaci

193

EDIN ZUB^EVI]: Hunjavica

205

MEDIHA [UVALIJA: Majsko sje}anje na majku

207

ALMIR IM[IREVI]: Zlatni geler

208

EMIR ZAMETICA: Prolje}e, mama i ja

209

MAJA PE]ANAC: Mi, djeca s D`id`ikovca

213

ADNAN HAD@I]: Prva slika

220

SABINA GAD@O: Sje}anje na drugi maj

223

-273-

2. MAJ 1992.

ALMA JEFTI]: Zapis iz Dnevnika

225

ADILA MINI] : 2. maj – 1992 – Danas je lijep i sun~an dan

226

D@ENAN PU[INA: Miris sje}anja

228

EMINA HOD@I] ADILOVI]: Drugi maj

229

KENAN ]ERIMAGI]: Davno je to bilo

232

ELVIR KURI]: 2. maj

235

VESNA ANDRE ZAIMOVI]: Drugi maj

238

AMIRA SADIKOVI]: 2. maj – bio je lijep i sun~an dan

239

LEJLA HOD@I]: Drudi maj 1992.

242

ADISA BUSULAD@I]: Dvadesete(e) na `aru

243

JASMILA @BANI]: Konobarice

255

ZLATA FILIPOVI]: Iz ratnog dnevnika

260

ALMIR ĐIKOLI: Neki drugi drugi

262

Pogovor

265

-274-

2. MAJ 1992.

IMPRESUM Modul memorije 2008 Izdava~i: J.U. MES Me|unarodni teatarski i filmski festival Sarajevo U.G. Videoarhiv, Sarajevo Za izdava~a: Dino Mustafi} Urednik: Nihad M. Kre{evljakovi} Ideja: Sabina [abi} - Zlatar Fotografija na naslovnici: Adnan [ahbaz Organizacija: Ira Isovi} Lejla Hasanbegovi} Lektor: Nedim Zlatar Finansije: Mirsada [krijelj Dizajn naslovnice: Lejla Kre{evljakovi} DTP: Adnan Had`i} [tamparija: Grafika [aran Tira`: 1000 Rad Festivala MESS finasira: KANTON SARAJEVO, Ministarstvo kulture i sporta.

-275-

2. maj 1992.

Bio je lijep i sunèan dan...

Bio je lijep i sunèan dan...

2. maj 1992.

Nidžara AHMETAŠEVIÆ, Irma ALIMANOVIÆ, Ismet Nuno ARNAUTALIÆ, Izudin BAJROVIÆ, Hamza BAKŠIÆ, Nedžad BEGOVIÆ, Saudin BEÆIREVIÆ, Vladimir BILIÆ, Nerzuk ÆURAK, Faruk ÈALUK, Zoran ÆATIÆ, Boris DEŽULOVIÆ, Jovan DIVJAK, Zlatko DIZDAREVIÆ, Andrej ÐERKOVIÆ, Milka FIGURIÆ, Muhamed GAFIÆ, Sanela GOJAK, Zdravko GREBO, Senad HADŽIFEJZOVIÆ, Enver HADŽIOMERSPAHIÆ, Asja HAFNER, Nihad HALILBEGOVIÆ, Nazif HASANBEGOVIÆ, Mirza IDRIZOVIÆ, Edin IMAMOVIÆ, Nurudin IMAMOVIÆ, Almir IMŠIREVIÆ, Benjamin ISOVIÆ, Ira ISOVIÆ, Safet ISOVIÆ, Mladen JELIÈIÆ – Troko, Darko JELISIÆ, Zrinka JOVANOVIÆ, Rea JUGO, Majda KALAMUJIÆ, Melina KAMERIÆ, Milomir KOVAÈEVIÆ, Hamdija KREŠEVLJAKOVIÆ, Nihad KREŠEVLJAKOVIÆ, Sead KREŠEVLJAKOVIÆ, Almir KURT, Senka KURT, Rikard LARMA, Ranko MAVRAK, Besim MULAMUHIÆ, Snježana MULIÆ, Lejla PAJEVIÆ-SARIÆ, Dženita PAŠIÆ, Mladen PAUNOVIÆ, Mirza REDŽIÆ, Mladen SANÈANIN, Dr. Silva RIZVANBEGOVIÆ, Aleksandar SEKSAN, Vedrana SEKSAN, Irem SILAJDŽIÆ, Adnan SOKOLOVIÆ, Ibrahim SPAHIÆ, Vladimir SREBROV, Adnan ŠAHBAZ, Amina ŠILJAK-JESENKOVIÆ, Mediha ŠUVALIJA, Elma TATARAGIÆ, Enver TRNKA, Jasmin VITEŠKIÆ, Nedim ZLATAR, Edin ZUBÈEVIÆ

Drugo dopunjeno izdanje