Ideološki totalitarizam - Nasilje protiv ljudske naravi (424-425)

vjera

• društvo • kultura

IDEOLOŠKI TOTALITARIZAM

Nasilje protiv ljudske naravi Godina XXXVI. ◆ broj 424-425 ◆ Sarajevo, srpanj - kolovoz 2018. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Brza pošta s povratom novca u roku 24 sata

◆ KNJIGE ◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI

◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ ČESTITKE

KNJIŽARE

◆ Trg Branitelja bb, LIVNO ◆ Kralja Petra Krešimira IV. bb, VITEZ

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

6

Nepoznata Biblija Imati svoj stav

12

Reportaža Nacionalni park Brijuni Istarski dragulj

18

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil

Riječ obiteljima Prenapučenost bez djece?

24

račun u austriji

Aktualno Vaši bogovi i naš Bog

46

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

Tema broja Preobražaji totalitarizma

Svjetlo riječi

Razgovor Ivan Bubalo Ima li svjetla na kraju tunela? 50 Brojke i slova Nije sve u jakosti putovnice 66 Fra Jurina biljna ljekarna Orah - Juglans regia

73

RIJEČ ČITATELJIMA Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost – jedna je od misli Orwellova romana „1984” u kojem secira totalitarizam kao univerzalnu pojavu. On kao takav nije nestao s Hitlerom, Staljinom ili padom Berlinskoga zida, već se diskretno uvukao u naše domove pod krinkom zabave i konzumerizma (L. Pejić). Totalitarizam je oblik vladanja kojim vlada želi „potpuno” kontrolirati društvo uključujući sve aspekte javnoga i privatnoga života svojih građana. Karakterizira ga vladavina jedne stranke, koja kontrolira vojsku, policiju, medije i ekonomiju. A za funkcioniranje cjelokupnoga sustava zadužena je obmana koja se instalira na mjesto istine.

U novije vrijeme totalitarizam se u Europu uvukao najprije u obliku fašizma pa onda komunizma. Na ovim smo

prostorima iskusili i jedan i drugi. Kada je fašizam pobijeđen, sloboda i pravda nisu uspostavljene jer je komunizam nastavio, gotovo istim sredstvima, tijekom nešto manje od 50 godina planski uhićivati, ubijati, maltretirati i proganjati sve „neprilagođene”. A kad je sveopća obmana sklopila oči (sve ima svoj vijek trajanja), sve se srušilo, jer ništa osim straha nije u zbilji ni postojalo. Međutim, nositelji totalitarnoga jednoumlja lijevo liberalne ideologije još uvijek su itekako ostali aktivni u politici, zabavi, kulturi i lijevim udrugama plasirajući nam priče o „ljepoti prošlih vremena”.

Zar je teško uvidjeti kako nam oni koji kontroliraju sadašnjost, beskompromisno kontroliraju prošlost da bi nam potpuno kontrolirali budućnosti? Ne znam što je kome imanentno za čovjeka, ali bih kratko rekao: sustav koji mu

zabranjuje slobodno misliti, jednostavno provodi nasilje nad ljudskom naravi. Već je u 17. stoljeću René Descartes ustvrdio, ako čovjek ne misli svojom glavom, on jednostavno ne postoji.

Sve u svemu, povijest čovječanstva mogla bi se svesti na stalna nametanja kontrole čovjeka nad čovjekom, države nad državom, ideologije nad ideologijom potpuno istim sredstvima, pa zločine jednoga sustava zamijene zločini drugoga sustava. Tako se začarani krug zla samo širi. Prije dva tisućljeća Isus je propisao ljubav umjesto sile kao jedini lijek koji je kadar prekinuti i izliječiti bolesni krug zla. A Europa ne samo da ignorira lijek nego se odriče i Liječnika dok u isto vrijeme želi biti zdravo i prosperitetno društvo! Pa kako, pobogu?!

Fra Janko Ćuro, urednik s r p a n j - ko l ovoz 2018 .

3

Riječ čitatelja Ljudi u pravom smislu riječi Poštovani, u vrijeme kada smo bili proganjani kao zvijeri, kada su se gotovo sve tiskovine utrkivale da napišu što senzacionalniji tekst o nama kao nevjerojatnim ratnim zločincima (slučaj pred međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju i Ruandu poznat pod nazivom Zoran Kupreškić i ostali IT-95-16-A), jedino se Vaša revije našla da napiše korektan tekst o nama.

Naime bili smo optuženi za ratni zločin u selu Ahmići – selo u kojem smo se rodili i gdje smo živjeli do ratnih sukoba Armije BiH i HVO-a na području općine Vitez. Da u tome nismo sudjelovali niti na bilo koji način imali udjela u tome, presudu je donio gore navedeni međunarodni sud. Ali, na žalost, ta presuda je došla nakon više od 4 godine (točnije 1478 dana) agonije i odvojenosti od svoje obitelji kako mene tako i ostalih koji su bili na istoj optužnici – nas osam.

Od nas osam samo su dvojica presuđeni a svi ostali su oslobođeni svake odgovornosti. Svi mi koji znamo kako se to sve odvijalo znamo da su i ta dvojica koji su presuđeni potpuno nevini pogotovo kada je u pitanju Drago Josipović. Taj čovjek je radio baš sve ono što smo radili i mi koji smo oslobođeni, ali sud je njega presudio a nas oslobodio.

Nije mi bila namjera pisati o ovim, sada već davno prošlim događajima, ali morao sam malo uvesti čitatelje u priču. Želio sam naglasiti da sam iz pritvora u Den Haagu poslao tekst na Vašu reviju negdje 1999. ili 2000. godine s konstatacijom da je Vaša revija neće objaviti jer ne smije, ne može ili neće. Tada smo bili frustrirani silnim tekstovima o nama kao okorjelim ratnim zločincima.

Niti jedan afirmativan tekst, niti jedan istinit tekst, niti itko da pita nas što mi imamo reći o tome. Zbog toga sam kao zadnju nadu poslao tekst na Vašu reviju iz pritvora u Den Haagu.

4 svjetl ori jeci .ba

Već u narednom broju Vi ste objavili moj tekst i na moje iznenađenje prenijeli ga potpuno isto onako kako sam ga i napisao, bez ikakve cenzure. Ranije nam se događalo da neki novinari, poglavito iz RH, dođu do nas na razgovor i kada odu naprave izvješće onako kako im odgovara ili kako im je urednik naložio da to urade (podvlačim i s gorčinom se prisjećam Globusovih novinara i novinara Nacionala u to vrijeme vrlo čitanih tiskovina kod nas).

Stoga me vrlo obradovao moj tekst u neizmijenjenom obliku koji ste objavili u Vašoj reviji u rubrici Riječ čitatelja.

U odgovoru i ispred objave mog teksta je stajalo da Vi sve hoćete objaviti, da sve smijete objaviti i da se jedino Boga bojite. To mi je dalo nadu da još uvijek postoje pošteni i iskreni ljudi, ljudi u pravom smislu riječi.

Nakon toga pojavili su se neki susjedi muslimani, kao što je Mehmed Ahmić, koji su imali vrlo pozitivne izjave za nas. Te njihove izjave nisu pomogle našoj oslobađajućoj presudi, jer smo oslobođeni zato što nije bilo dokaza da smo tu uopće i bili, ali su bili prekretnica u normalizaciji odnosa dvaju naroda sela Ahmići.

Od tada do danas sam redoviti pretplatnik Vaše revije. Čitam je od korica do korica i ne znam što bi joj trebalo promijeniti. S vremena na vrijeme pojave se neke rubrike koje su me znale iritirati, i ne samo mene, kao što je rubrika u kojoj se javljao bivši urednik Drago Bojić. Držim da se ne bi, pogotovo njegovom retorikom, trebalo upuštati u pojašnjenja aktualne političke situacije u BiH. Ima drugih načina na koji se svima nama može pomoći, sasvim sigurno ne na način kako je to radio Drago Bojić u tekstovima koje je objavljivao u Svjetlu riječi.

Budite takvi kakvi ste bili i do sada, mada je i to teško.

Svaku Vam sreću želim u daljnjem radu i zazivam Božji blagoslov na sve Vas koji nas redovito obradujete svaki

mjesec. Molim Boga da svi Vaši pretplatnici na vrijeme dobiju Vašu reviju.

Lijep pozdrav.

Zoran Kupreškić, Vitez

Povodom albuma Glasnika nade i knjige Sjećanja 21

Glasnici nade na čelu s ujacima-fratrima Antom i Mirkom Bobašom šire Radosnu riječ životom i pjesmom preko 30 godina i opet su na tržištu profita i sekularizma malo poznati zato što besplatno nude bogatstvo duše i neba koje zemljanici ne cijene. Oni su tihi samozatajni misionari čiji se glas iz pustinje nudi putem HKM-a i HKR-a objavom knjige Sjećanja 21 na stradanje brajkovičkog i gučogorskog kraja i CD-a koji se simbolički zove Glasnici nade. Ujak Mirko u recenziji knjige Sjećanja poziva na promjenu i obraćenje u poniznosti, dobroti i ljubavi. Dalje ističe važnost povezanosti tradicije, vjere i nacionalnog hrvatskog identiteta i ljubavi prema Bogu i čovjeku i obranu uzvišenih vrednota životom i žrtvom.

Poštovani fratri Bobaši, teško mi je bilo što više reći jer srce boli i riječi zafale. Sve vaše (e)misije Radosne vijesti iako podsjećaju na tešku i tužnu prošlost i sadašnjost, ipak daju nadu uskrsnuća i čuda vjere Glasnika nade.

Knjiga Sjećanja je duhovni dnevnik ispovijesti duše svakoga od nas koja kršćanskim propitivanjem i ispovijedanjem čuva u zapamćenju i sjećanju kulturu, vjeru i tradiciju svete brajkovičke zemlje i patničkog puka. Nudite izlaz kršćanski i Pavlovski da onaj uz koga je Bog neće propasti i nastavljate: Te dane tražila se snaga kojom sami ne raspolažemo. To me podsjeća na patnje Židova kojeg je vjera u Jahvu i proročko vođenje spasilo i vratilo u Obećanu zemlju.

Knjiga Sjećanja i CD pjesama Glasnika nade prenosi snažnu poruku i pouku da je život borba i najveća škola u kojoj se povijest ponavlja i malo učimo

iz iskustva drugih i još manje iz vlastitog sjećanja i zapamćenja. Dotičući Brajkoviće u svojim (e)misijama, knjigama i glazbom vi dotičete hrvatsko nepodijeljeno nebo, pretke, mučenike koji poručuju i obvezuju da čuvamo svetu zemlju i vjeru. Isto tako zaključujete da mislimo globalno, a djelujemo lokalno i da se u sredinama integriramo i njegujemo tradicionalnu kulturu suživota tolerancije, solidarnosti i dijaloga s drugima i drugačijima i da se ne asimiliramo niti izgubimo.

Svi smo pozvani na misijska putovanja koja predvode misionari Glasnici nade koji propovijedaju i rokaju riječima i djelima za Gospodina i puk mučenički. Dok Crkva imadne takvih hrabrih ljudi i mučenika neće propasti iako je žetva sve veća i poslenika sve manje. Zaključit ću s papom Franjom koj poručuje da se ne umorimo u činjenju dobra i da ne damo da nam nadu ukradu. Za nas će Brajkovići vječno govoriti o ljepoti prirode i dobroti ljudi iz snage vjere u čuda uskrsnuća, i ma gdje

mi bili i otišli, nisu oni otišli iz nas i zato im hvala.

Dragi ujaci Bobaši, mir i dobro vama i našem puku rasutom po svijetu želi jedna od ptica iz tuđine Tomo Nike Petrovac posljednjih težaka sela Grahovčića, koji sanja o zavičajnom zagrljaju i životu od zapamćenja i uskrsnuću sjećanja Glasnika nade i povratku Života svete brajkovičke zemlje.

Tomo Barbić, Schwabmünchen – Njemačka

Tema broja

Preobražaji TOTALITARIZMA

od moderne do postmoderne Piše Jure Vujić

U

javnosti je danas rasprostranjena tendencija da se važnost komunizma u kontekstu totalitarne povijesne i društveno-političke fenomenologije minimizira, naročito nakon pada Berlinskoga zida. Totalitarni pothvat i sustavni ideološki projekt koji je dominirao svijetom skoro jedno stoljeće promatra se kao potrošeni povijesni fenomen koji definitivno pripada prošlosti i ne treba ga reanimirati.

Međutim, naročito u tranzicijskom razdoblju postkomunizma i postotalitarizma, razvidno je kako korijeni komunističke totalitarne ideologije nisu nestali i nipošto nisu izumrli. Oni danas 6 svjetl ori jeci . ba

mutiraju i sazrijevaju u drugim oblicima, stremljenjima, pojmovima i imenima, i očuvali su svoj snažni kapacitet kontaminacije. Samo su rijetki, poput autora Aleksandra Wata i Czeslawa Milosza, svjedočili o svom totalitarnom iskustvu. Oni su u svojim djelima prenijeli iskustvo ulaska u „ateističku religiju” te su pojasnili kako su iz iste začarane sekularne religije izišli.

Manipulacija modernoga svijeta

Ideologija komunizma može se razumjeti kao svojevrsna sekularizirana parodija kršćanstva, koje je komunizam kopirao

kako bi ga uništio i zamijenio. Slično je Max Stirner svojevremeno, u kritici upućenoj Feuerbachu, optužio humanizam da želi kult Boga zamijeniti kultom čovjeka i ostvariti nove idole opasnije od prethodnih jer nastoji nametnuti snažnu alijenaciju i umno porobljavanje utemeljeno na sredstvima zavođenja i iluziji slobodnoga razuma i volje.

Danas, nakon pada komunizma i trijumfalnoga uspona globalnoga modela tržišne liberalne demokracije, svjedoci smo sličnoga postupka reaproprijacije starih sustava dominacije i totalitarističke uniformizacije. To se događa širenjem liberalne ideologije koja je pod

plaštem individualne slobode i ljudskih prava reciklirala mehanizme opresije i ucjena iz prošlih iskustava totalitarizma. Naravno, iako je suvremeni oblik totalitarizma nešto mekši i ne zasniva se na fizičkoj prisili i represiji, on primjenjuje slična sredstva psihološkoga iznuđivanja pristanka. Tako on manipulira osjećajem otuđenja, straha i dezorijentiranosti. Rezultat je to suvremenoga nihilizma o kojemu je Nietzsche pisao deklarirajući da ne postoji „autentični svijet”. Zbog toga je važno uokviriti problematiku komunizma i postkomunizma u širem kontekstu sveukupnoga „modernog svijeta”.

Već spomenuti poljski autori Wat i Milosz detektirali su i da tradicionalni humanizam, nastao iz prosvjetiteljstva, nije u stanju odgovoriti na velike katastrofe 20. stoljeća, uključujući iskustvo dvaju totalitarizama. Naprotiv, on je i odgovoran za njih. Prisjetimo se riječi Staljina: „Kad ubijete jednoga čovjeka, to je zločin. A kad ih ubijete milijune, to postane statistika.”

Krajnji totalitarizam u suvremenom dobu bi zapravo poprimao oblik društvenoga solipsizma, filozofskoga vjerovanja da postoji samo osoba i njezino iskustvo. To objašnjava tezu Christophera Lascha o suvremenoj vladavini kulture narcizma. Solipsizam je krajnja posljedica postmodernoga uvjerenja da se spoznaja mora tražiti isključivo unutar osobnoga iskustva i potom neuspjeha da se nađe most preko kojega bi nas osoba mogla obavijestiti o bilo čemu što je izvan nje.

Kontrola životne sfere

Za razliku od klasičnih ideoloških totalitarizama modernizma, u kojima su strukture moći bile centralizirane i temeljile se na fizičkoj prisili i represiji, suvremeni centri moći s totalitarnim tendencijama su decentralizirane, mrežne i kapilarne strukture, teško uočljive. Naime, kontaminacija „tekuće modernosti”, kako je naziva Zygmunt

Bauman, zahvatila je sve pore društva i političke moći te ona postaje fluidna i difuzna. Baumanova „velika preobrazba” u diskursu tekuće modernosti koja je nastala na ruševinama nestanka „velikih ideoloških naracija” obuhvaća i konfiguracije nove difuzne moći. Ona rastačući sve stabilno i trajno, nastoji putem sijanja nesigurnosti kontrolirati privatnu životnu sferu, ne odustajući kontrolirati, uvjetovati i usmjeravati um i ponašanja.

Pored raznih vrsta moći koje Michael Mann kategorizira u djelu Izvori socijalne moći, složenije strukture suvremenih društava sastoje se od mnoštva središta moći (poliarhija) i društveno-političkih geoekonomskih

Teorija holona na neki se način javlja kao rezultat nezadovoljstva jednostranošću pukoga redukcionizma, tj. atomizma (promatra stvarnost kroz dijelove, zapostavljajući cjeline), ali i pukoga holizma. Dakle, možemo reći da holonski pristup, predstavlja svojevrsnu metateoriju koja transcendira ograničenja oba navedena pristupa organizaciji stvarnosti. No istovremeno ih uključuje, sve u cilju obuhvatnijega objašnjenja svega postojećeg. Unutar takvoga sustava koji nalikuje na suvremeni oblik soft-totalitarizma, ljudi se kreću poput mjesečara, još jedna Koestlerova metafora iz djela Mjesečari. Ovo dokazuje koliko su zapravo za takvo stanje odgovorni znanstveni faustovski projekti

Nakon raspada komunizma naivno je bilo očekivati trajnu epohalnu pobjedu slobode i demokracije jer realnije je bilo očekivati da liberalna misao i ideologija slobodnoga tržišta iznjedri novi oblik post-totalitarizma jer sama liberalna misao nosi u sebi sjeme pratotalitarne kontaminacije. Naime, povijesno gledajući, svi su totalitarizmi nastali u liberalnim društvima. mreža koje je teško identificirati (ono što se kolokvijalno naziva „dubokom državom”, engl. Deep state), a često se isprepliću. Fenomen demultipliciranja i isprepletenosti središta političke, gospodarske i medijske difuzije raščlanjuje Arthur Koestler u djelu Duh u stroju sa sintagmom „holarhije” kao megasustav sustava, koji su također sastavljeni od sustava. Riječ je o autoregulacijskom hijerarhiziranom sustavu „holona” koji funkcioniraju kao autonomne čestice, kontrolirani od holona na superiornim razinama. Naime, unutar takvoga megasustava stvarnost se sastoji od međuprožimajućih cjelina i dijelova, odnosno od holona (cjelina/dio). Tako se za svaki holon može reći da predstavlja cjelinu sa svojim vlastitim identitetom.

On je istovremeno i cjelina i dio.

i revolucije i koliko znanstvene paradigme novoga vijeka imaju isti „mjesečarski” i šizoidan karakter.

Suvremene demokracije često neizravno proizvode difuzne moći koje nisu rezultat zapovjednoga lanca odlučivanja. One se, širenjem tržišne tehnološke i komunikacijske sveprisutnosti u svakodnevici pretvaraju u difuzni totalitarizam pasivnoga pristanka. Dakako, bez vanjske prisile.

Kako kaže John Kenneth Galbraith u djelu Anatomija moći, difuzni oblik moći kao svojstvo moderne stvarnosti treba sagledavati kroz aspekt prinude i poticaja. On naglašava da je moć proces uvjetovanja i umnoga porobljavanja putem uvjeravanja i odgoja. U tom smislu on govori o tri oblika moći. To su kondigna, kompenzacijska i kondicionirana. s r p a n j - ko l ovoz 2018 .

7

Živa je riječ Božja

Riječ PROROŠTVA Iz 11,1-4

Riječ Isusova Iv 6,37-39

Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.

A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.

Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit’ iz njegova korijena.

Na njemu će duh Gospodnji počivat’, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg.

Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit’ ubogima i sud prav izricat’ bijednima na zemlji.

RIJEČ mudrosti Mudr 11,23-24

A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali.

Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio.

Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio.

Visoravan Morine

10 svjetl ori jeci . ba

Janko Ćuro

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

IMATI SVOJ

STAV

Knjiga o Tobiji jedna je od mlađih starozavjetnih knjiga. Računa se da je nastala između 200. i 180. pr. Kr., premda su događaji koji su u njoj opisani smješteni u 7. st. pr. Kr. Riječ je o poučnoj pripovijesti koja želi potaknuti Židove u doba helenističke prevlasti na vjernost Bogu i dobrim običajima koji proizlaze iz vjere.

G

lavni likovi knjige su Tobit, njegov sin Tobija, Tobitova žena Ana i Tobijina žena Sara te njezin otac Raguel. Na koncu se pojavljuje i anđeo Rafael. Pripovijest slijedi događaje vezane uz dvije bogobojazne obitelji koje su međusobno vezane brakom. Glavna je poruka da je Bog pravedan i u svojim odlukama slobodan. Patnja nije kazna, nego kušnja. Osim toga, Tobit je primjer čovjeka koji je, vođen vjerom i osjećajem pravednosti, sposoban promišljati o situaciji u kojoj se nalazi, te ne upravlja svojim postupcima na temelju straha ili pod utjecajem drugih, nego gradi svoj stav i takvu načinu razmišljanja poučava i svoga sina Tobiju. To je jedan od načina čovjekove borbe protiv ozračja u kojem su ideje i načela važnija od ljudske osobe.

12 svjetl ori jeci .ba

Tobit je odmah na početku knjige prikazan kao prognanik koji je u doba Šalmanasara odveden iz Galileje (usp. Tob 1,1-2). Misli se na asirskoga kralja Šalmanasara V. (726. – 722. pr. Kr.) koji je 722. pr. Kr. osvojio sjeverno kraljevstvo Izrael i Samariju čiji su stanovnici preseljeni u Asiriju. Zasluge za osvajanja preuzeo je njegov nasljednik i uzurpator na prijestolju, Sargon II. (721. – 705. pr.

Kr.). Galileju je zapravo već 734. – 733. pr. Kr. bio osvojio još Šalmanasarov otac, Tiglatpileser III. Njegovi ljetopisi, premda oštećeni, čini se da govore o 13 520 Izraelaca odvedenih u Asiriju.

Na putu istine i pravde

Tobit za sebe kaže da je hodio „putovima istine i pravde svega svog života” (Tob 1,3). Kao prvi znak ovih putova

istine i pravde Tobit navodi dijeljenje milostinje (usp. 1,3). Potom opisuje kako je ostao vjeran Bogu i onomu svetištu koje je sâm Bog izabrao da bude njegovo prebivalište „za sva vjekovita pokoljenja” (1,4). Naime, u vrijeme podijeljenoga kraljevstva, Izraelci su na sjeveru štovali Boga i prinosili mu žrtve u svetištu u Betelu i u svetištu u Danu, dok su Jeruzalemu ostali vjerni samo stanovnici Jude. Tobit je bio iz Galileje i to iz mjesta za koje je rečeno da je „nešto poviše Hasora” (1,2). To znači da je živio u blizini svetišta u Danu, na samom sjeveru sjevernoga kraljevstva. Ipak, bez obzira na dug i opasan put, i unatoč osamljenosti u tome pothvatu, on je u danima prije svoga progonstva hodočastio u Jeruzalem, ondje je prinosio žrtve i davao desetinu od svojih prihoda (usp.

1,6-8). Poradi istine i pravde, Tobit je bio spreman postupati suprotno većinskom načinu postupanja u svome okruženju.

Tobitovi putovi istine i pravde nastavili su se i u progonstvu. U vrijeme Šalmanasara davao je obilnu milostinju, te dodaje: „Hranio sam gladne, odijevao gole, kad bih vidio koga od roda svoga ubijena pa bačena izvan zidina Ninive, brižno bih ga ukopao” (1,1617). Kad su u doba Sanheriba nastupila teža vremena, Tobit nije posustao, nego i za to razdoblje kaže: „Sahranjivao sam potajno one koje je ubio kralj Sanherib, natjeran na povlačenje iz Judeje” (1,18).

Bog i čovjek u žarištu

Vidljivo je da Tobit u središtu svoga zauzimanja uvijek ima Boga i čovjeka.

On nastoji hoditi putem istine tako što štuje jedinoga pravoga Boga i štuje ga ondje i na onaj način kako je to Bog objavio. Biti u istini znači ostati vjeran Bogu i njegovoj volji. Tobit hodi putevima pravde tako što vidi potrebe drugih ljudi. On dijeli milostinju, hrani gladne, odijeva gole, pokapa mrtve. I to čini po cijenu života.

S takvim osobnim iskustvom Tobit se obraća i svome sinu Tobiji te mu to

Franjevačka karizma

Piše fra Danijel Nikolić

DUHOVNO SREDIŠTE

FRANJE ASIŠKOG Dok je jednom u crkvici sv. Marije Anđeoske, zvanoj i Porcijunkula, Franjo po običaju bio uronjen u molitvu, imao je ukazanje u kojem je iznad oltara vidio Krista i njegovu Presvetu Majku okružene mnoštvom anđela.

P

onukan od njih da zatraži dar, Franjo pun žara za spasenjem duša zatraži milost da svatko tko uđe u ovu crkvu, nakon što se ispovjedi, zadobije otpuštenje i potpuni oprost za svoje grijehe. To što je Franjo tražio bilo je uistinu veliko. Ipak, Krist je uslišio Franjinu molitvu i naložio mu da ode njegovu Vikaru na zemlji i u njegovo ime zatraži takav oprost. Već u zoru, sav ushićen i ozaren neobičnom radošću, Franjo se uputi s bratom Maseom u Peruđu gdje se u ono vrijeme nalazio papa Honorije III. Kad su papa i kardinali koje je pozvao za savjetnike čuli Franjinu odvažnu molbu, bili su nemalo iznenađeni. Činila im se previše slobodna i bez uobičajenih žrtava koje je trebao pokornik učiniti. Uz to, tražio se potpuni oprost i to trajno, a što nije bio običaj kod sličnih oprosta koje je davala rimska Kurija.

Kardinali su čak imali bojazan da zbog ovoga privilegija ne budu zanemarena posebno čašćena svetišta poput Svete zemlje, Rima i Santiaga de Compostele.

14 svjetl ori jeci . ba

Međutim, papa Honorije III., potaknut Franjinim riječima o viđenju, a vjerojatno još više po unutarnjem božanskom nadahnuću uvjeren da je to Božja volja, odobrio je Franjinu molbu. „Dekret” o Porcijunkulskom oprostu objavljen je vrlo brzo nakon ovoga susreta, točnije 2. kolovoza 1216., na dan posvete crkvice sv. Marije Anđeoske. Na taj dan svatko tko je došao u Porcijunkulu te se ispovjedio i skrušeno pokajao, mogao je zadobiti potpuni oprost od vremenitih kazni. Ovim dekretom to isto omogućeno je i u budućnosti svake godine i to na ovaj dan posvete crkvice.

Na svečanoj ceremoniji toga dana pred okupljenim biskupima i mnoštvom vjernika iz Umbrije i okolice dekret je, prema tradiciji, svečano pročitao sam Franjo i tom prigodom propovijedao.

Značenje Porcijunkulskoga oprosta

Izvorno je Porcijunkulski oprost vezan, kako i ime kaže, samo za crkvicu Porci-

junkulu i vrijedio je samo za određeno vrijeme počevši od podneva na dan 1. kolovoza do ponoći na dan 2. kolovoza. Svatko tko bi ušao u Porcijunkulu te se ispovjedio i skrušeno pokajao, zavrijedio bi potpuni oprost od vremenitih kazni. Inače, prema crkvenom nauku u Franjino vrijeme, a što više-manje vrijedi i danas, ljudi za svoje grijehe podnose vječne i vremenite kazne. Od vječne kazne, tj. pakla, Bog nas spašava preko iskrene ispovijedi i otpuštenja grijeha, ali ipak moramo ispaštati vremenite kazne za grijehe, od kojih se možemo iskupiti ovdje na zemlji djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i pokorom, a nakon smrti od njih se oslobađamo kroz „čistilišne muke”.

Budući da je sam Franjo osjetio u svom životu radost oslobođenja od grijeha,

ir p a n e tv s n a č li e v je Ovo a z io iv ž je ji o k u k je v o ča o č druge i umro za druge U vrijeme i u svijetu u kojima životom platiti svoja uvjerenja znači ludost, bespoštedno se davati, biti spreman umrijeti pa najposlije i umrijeti za stvar dobra, ljudskosti, milosrđa, pomoći nemoćnima i životno ugroženima, herojski je, kristovski grandiozan čin.

Fra Vjeko Ćurić, bosanski franjevac upravo je to učinio. Zato je on i prije kanonizacije svetac našega doba, kako ga naziva obiteljski par Garmaz.

Fra Vjeko Ćurić SVETAC NAŠEG DOBA Za više informacija kontaktirajte Humanitarnu udrugu Srce za Afriku ili na e-mail: srce.za.afriku@gmail.com

Reportaža

NACIONALNI PARK BRIJUNI

Piše Dragica Zeljko Selak

Istarski DRAGULJ B

rijunsko otočje prema legendi je nastalo marom nebeskih anđela koji su u Božjoj vreći nosili raj.

Dođe ljubomorni anđeo i razbi vreću i prosu raj po istarskoj zemlji, sunčanoj i pitomoj, plodnoj i škrtoj, koju oplakuje plavo more. Rastuženi anđeli prikupiše djeliće raja, među razasutim kamenjem, zaštitiše morskim valovima i smjestiše 18 svjetl ori jeci . ba

ih uz jugozapadnu obalu Istre, na samom izlazu iz pulske luke.

Taj istarski dragulj od zelenila, crljenice i bijeloga kamena, površine od dvije tisuće i sedamsto hektara, sastoji se od dva otoka Veliki i Mali Brijun, odijeljena uskim i plitkim kanalom Tisnac i dvanaest otočića: Sv. Marko, Gaz, Okrugljak, Supin,

Arhiv NP Brijuni

Supinić, Galija, Grunj/Jegulja, Pusti/ Madona, Vrsar, Sv. Jerolim, Kozad i najstariji Vanga/Krasnica, u obliku osmice i najzapadnija točka Hrvatske.

Otočje vrana

Brijuni su Božja slika prirode s oko sedamsto vrsta raslinja i oko dvjesto i pedeset vrsta ptica. U 4. st. naziva se

Otočje vrana. Tu se na pojedinim otočićima gnijezdi vranac kukmaš, galeb i čigra. Veliko jezero obraslo trskom raj je za gniježđenje trstenjaka, kokošica, liske, malog gnjurca i divljih pataka. Makija, četinari, šuma hrasta, crnike, lovora, silna raskoš zelenila, uređena i ugodna, uz blagu klimu, omiljeno su mjesto stranim i domaćim posjetiteljima kojima drveće za iskazanu ljubav uzvraća ljekovitim hladom pod svojim krošnjama, širokim i dvadesetak metara.

Duboko u kopno uvučeni zaljevi i dobro branjeni visinski položaji osigurali su neprestano djelovanje čovjeka na Brijunima od prapovijesti do najnovijega doba. Tu je čovjek svojom rukom oplemenio djeliće šume u pejzažne perivoje i prostrane travnjake stvorivši pitomi sklad, jedinstven krajobraz na hrvatskoj obali Jadrana. Nacionalnim parkom proglašeni su 1983., a sadašnje granice utvrđene 1999. obuhvaćaju kopno i okolno more s podmorjem površine 33,9 kilometra kvadratna. Dužina obalne linije svih otoka iznosi oko 47 kilometara. Obale su uglavnom niske i kamenite, dovoljno pristupačne, dok neke uvale obiluju pijeskom i šljunkom. Vapnenasti bijeli kamen, ali tvrd i lomljiv, nadahnuo je i pradavne graditelje da svojom vještom rukom od njega stvore mnoge prekrasne bijele gradove na jadranskoj obali, čak i Dvorsko kazalište – Burgtheater u Beču.

Na Brijunskom otočju, koje je do prije desetak tisuća godina bilo sastavni dio istarskoga kopna, zbog blage klime i pogodnih zemljopisnih uvjeta, idealno stanište pronašle su istarske trave: morska makovica, divlji krastavac... Svoj tisućljetni raj doživjela je i jedna impresivna maslina, stara oko 1600 godina.

U mezozoik – kredo parku na rtovima Pogledalo, Ploče, Plješivac i Debela Glava sačuvani su pradavni tragovi velikih guštera, dinosaura, i posjetitelju se može posrećiti da slijedi njihove tragove.

Na Zelenikovcu postoji nesvakidašnji koloplet zanimljivih geoloških i

paleontoloških fosila, izumrlih puževa nerinea, kućice raznih oblika i veličina te koštana breča. Uz fosilne ostatke namjernik može uživati i u tragovima antičkih građevina oko kojih se u novije doba dekorativno uklopilo suvremeno ozračje okolnoga prostora.

Brijuni su prepuni različitih bogatih ostataka, starih i prastarih života gdje su se izmjenjivala prapovijesna plemena čiji tragovi ljudskoga djelovanja sežu do trećega tisućljeća prije Krista. Na njima su tada živjeli neidentificirani ratari, stočari, lovci i ribolovci koji su oružje i oruđe izrađivali od kostiju, pruća i kamena...

Za Egejske seobe naroda u prvom tisućljeću pr. Krista na Brijune dolazi ilirsko pleme Histri, po kojima Istra i dobi ime. Njih nasljeđuju Rimljani, a od 6. do 8. st. Bizantinci. Iako su tijekom povijesti najviše bili u rukama Venecije, ipak Brijuni, kakve danas poznajemo, svoj uzlet postižu 1893. i djelo su austrijskoga industrijalca Paula Kuppelwiesera, vlasnika Brijuna, koji je krajem 19. st. kupio cijelo otočje (malarično, zapušteno) i učinio ga ekskluzivnim, mondenim ljetovalištem i lječilištem tadašnje Austro-ugarske rivijere gdje se europska aristokracija otimala za prestiž biti viđena na golfu i polo turniru, u hotelu i kasinu. I tako se glas o Brijunima pročuo Europom i svijetom, što svjedoči osebujna knjiga Izgubljeni raj: Brijuni Marije Lenz Guttenberg, supruge dugogodišnjega brijunskog liječnika Otta Lenza. U njoj je zapisano da na Brijune pristižu istaknuti znanstvenici, umjetnici, političari, vojni zapovjednici... i da se isprepliću i prožimaju sudbine ljudi sa sudbinom prostora, individualne biografije s dramatičnom poviješću otoka, od 1906. do 1938. godine. Svoja je sjećanja Marija Lenz dovršila 1946., a zbog rata je morala napustiti otok koji je toliko voljela. U moćnome habsburškome carstvu, u kojemu je modernizaciju pratila znanost i napredak, Brijuni su postali svijet za sebe, topos supermoderne

Mitteleurope. I u nekadašnjoj Jugoslaviji s Brozom, koji je na Otočje stigao 1947., nastavljaju svoju glasovitost i stječu status i famu ekskluzivnog miljea političkoga i diplomatskog, zatvorenog. Tako je bilo tih desetljeća, kada su Brijuni postali predsjedničkom rezidencijom.

Uz političku elitu, tu se mogla vidjeti i filmska i glazbena, poput Elizabeth Taylor, Richarda Burtona, Sophie Loren, Placida Dominga ili princeze Caroline od Monaka, od kojih su neki imali sreću noćiti u luksuznim vilama poput Brijunke, Jadranke ili Bijele vile, koje su i danas rezidencijalne.

I prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman održao je na njima poznati Brijunski sastanak, 31. srpnja 1995., na kojem je s generalima Hrvatske vojske dogovorio plan oslobodilačke vojno-redarstvene operacije Oluja. Sada su Brijuni fora vremena, kazalište Jurina i Franina, kojom se umjetnički, valjda prema zvjezdanim zaslugama, koristi obitelj Šerbedžija.

Mondeno lječilište

Iz Pule sam krenula za Fažanu i Vodnjan gdje sam hodočastila u crkvu sv.

Blaža, poznatoj po relikvijama i Svetim Tijelima, s najvišim zvonikom u Istri. U automobilu mi moji domaćini Silvana i Ante Grgurević pričaju legendu kako je Vodnjan nastao iz igre sedam vila u kolonijalno doba Pule i da je bio poznat u rimsko doba, što svjedoči zapis iz 932.

Pietra Candiana kojemu su istarski gradovi davali amfore dobrog vina. Fažana u imenu krije ime poljske ptice fazana ili pak lončarstva jer je tu od posebne važnosti bila proizvodnja amfora. Doznajem i da se u to ribarsko naselje nakon bitke kraj Visa 1866. doselilo desetak obitelji iz Komiže. Kopnena legendarna Fažana, mjesto iz kojega se brodom putuje na Brijune, povezana je s otocima i tim brodskim vezama i upletena je u mnoge povijesne događaje. Ona pripada Porečko-pulskoj biskupiji, a čuvaju je njezini zaštitnici sv. Kuzma i Damjan. s r p a n j - ko l ovoz 2 018 .

19

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

DUBLJE OD

RIJEČI

„Jednu lojtru bum donesel, ‘nesel...” pjevam u legendarnom glazbenom klubu Kimbro’s Pickin Parlor, poznatom po tome što se nashvilski glazbenici u njemu okupljaju kad nisu na turnejama i gdje mogu svirati glazbu za dušu – pjesme koje su napisali negdje na putu, na nekim od stotina kilometara dugim američkim autocestama ili u tišini praznih hotelskih soba kad je srce puno, a nema ga tko čuti. „... Jednu lojtru bum donesel”, ponovim frazu i pogledam se s gitaristom iz benda kojem je lice razvučeno u osmijeh.

Dečki iz benda vole kad usred brižno izabranih melodičnih pjesama spontano ubacim neku hrvatsku tradicionalnu s tri akorda. „Pa bum išel gor’ i dol’...”

Između strofe i refrena u nekoliko riječi objasnim publici izvor i značenje pjesme. Iako se puno mojih sunarodnjaka ne slaže sa mnom, za mene, u prenesenom značenju, lojtrica je simbol zgoda i nezgoda koje nam život nosi, u kojem se izmjenjuju radost i tuga – ponekad letimo visoko nošeni srećom, a ponekad nas pod teretom tuge spusti na koljena. „Pa po lojtrici gor’, pa po lojtrici 22 svjetl ori jeci . ba

dol’...”, pjevam dok publika plješće u ritmu koji im u svojoj jednostavnosti izvlači osmijeh na lica. Lako zapamtljiva i ponavljajuća melodija im u umornim tijelima oživljava potisnutu bezbrižnost i budi uspavane stanice memorije u kojima su pohranjene uspomene iz nekih dana kada je život bio jednostavniji. „Pjevajte sa mnom!”, pozovem publiku koja me sad već s čuđenjem gleda. „Haha... ne bojte se”, ohrabrim ih, „kao i u životu, nakon uspona i padova, sad dolazi dio refrena u kojemu se oslanjamo jedni na druge i u zajedničkoj boli ili veselju nalazimo zajednički jezik: na nanananana... hajdemo svi!” počinjem sama, ali već nakon nekoliko ‘na na’

cijela dvorana pjeva. Bend ubrzava tempo, uzbuđenje publike raste, nekoliko ljudi se podiglo za ples. Nakon zadnjeg akorda i zdušnoga pljeska – ne zbog izvrsne izvedbe nas glazbenika, nego zbog osjećaja koji smo im priuštili – i ja njima dajem kompliment kroz šalu: „Sad se možete pohvaliti da ste pjevali pjesmu na hrvatskom jeziku.”

Puno mojih američkih prijatelja često mi se požali kako im je krivo što, kao mi imigranti, ne pjevaju više i ne znaju druge jezike. Uvijek se dive strancima (pogotovo nama Europljanima iz manjih zemalja) koji znaju po tri, ponekad i četiri jezika. Nije samo komunikacija u pitanju, jer engleski jezik je univerzalan, nego sposobnost upoznavanja i doživljaja drukčije kulture i načina razmišljanja.

Glazba prodire dublje

Uvijek se sjetim kako smo kao klinci uzbuđeno učili reći ‘volim te’ na više jezika te kako bi promijenili boju glasa i na svakom se osjećali malo drukčije. Na isti način pjesme na stranim jezicima nam daju mogućnost da bar u tih nekoliko trenutaka postanemo netko drugi – i doživljavamo život u nekom novom ozračju.

Nekoliko dana kasnije nastupam na maloj, ali značajnoj pozornici u sklopu farme legendarnoga country glazbenika Johnnyja Casha. Njegov nećak Mark živi u susjedstvu i nastupa svakodnevno – za turiste i ljubitelje Cashovih nikada zaboravljenih hitova. Svojim nastupima i anegdotama, Mark i izvrsni gitarist David Langley koji je svirao s velikanima glazbe poput Bucka Owensa, Raya Pricea i Willieja Nelsona oživljavaju ne samo stare hitove nego osjećaje i životna iskustva vezana uz njih. Ljudi dolaze iz raznih krajeva svijeta kako bi čuli glazbu, vidjeli i dotaknuli gitare, čizme, automobile i kojekakve druge predmete iz života slavne zvijezde, i kroz to obnovili osobne uspomene koje ih vežu za njegove pjesme – neke koje su ih iscijelile, neke uz koje su se zaljubili i neke uz koje su se ludo zabavljali.

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

PRENAPUČENOST

BEZ DJECE? Raspad, mrvljenje i nestanak obitelji jedan su od znakova našega vremena. U skandinavskim zemljama polovica djece živi na smjenu kod roditelja jer su rastavljeni; u Hrvatskoj postoje gradovi s više razvoda nego vjenčanja; u mojoj župi na kraju svake godine ima mnogo više umrlih nego krštenih.

S

jećam se da sam 70-ih, dok sam još išao u osnovnu školu, pročitao u jednom časopisu apokaliptičnu najavu prenapučenosti u 21. stoljeću, ilustriranu crtežom zemaljske kugle posve prekrivene ljudima. I kao da to nije bilo dovoljno, još su ti ljudi letjeli u zrak u pravom ljudskom gejziru, nalik protuberancama na Suncu. To se zvalo ‘demografska eksplozija’. Žao mi je da autor toga članka nije sada ovdje da ga pitam kako je došao to tog zaključka jer mi svjedočimo demografskoj imploziji. Ona nije rezervirana samo za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, njom su zahvaćene sve nama bliske i slične zemlje, od Njemačke, Austrije i Italije, preko Češke, Poljske i Mađarske, do Srbije, Rumunjske i Bugarske. Nema veze jesu li ljudi bogati ili siromašni, katolici 24 svjetl ori jeci . ba

ili pravoslavni, u Europskoj uniji ili izvan nje – djece jednostavno nitko više nema.

Već su u Hrvatskoj opustjele i čitave županije, toliko da nema tko raditi ni na ono nekoliko preostalih radnih mjesta.

Iluzija napretka

Dobro se sjećam tih 70-ih. Bile su to godine optimizma, prvih automobila, ljetovanja, zračnih madraca i prenosivih televizora. Festivali, kinematografi, besplatno školovanje i liječenje, mirovine u iznosu od 80 % najviše plaće, sunčane naočale, izleti, skijanja, toplice, roštilji, gliseri i odjeća iz Trsta, a na radiju sport i glazba.

Imalo se jedno dijete, možda dvoje ako je prvo bila curica. Činilo se da ima svega, a sigurno nije nitko pomislio da bi moglo nestati ljudi.

A to je bilo zato što se ovdje čovjek uopće nikad nije cijenio. I zato nam je povijest puna grobova, zatvora i egzodusa.

A jedno, dvoje ili nijedno dijete rođeno 60-ih imalo je jedno dvoje ili nijedno dijete 90-ih i tako je došlo do najokrutnije povijesne ironije: upravo one godine kad se Hrvatska izborila za neovisnost i računala na slobodnu i uspješnu budućnost – eto, baš te iste godine broj umrlih nadmašio je prvi put broj rođenih, zacrtavajući neumitan tok izumiranja naroda.

U Hrvatskoj postoji, recimo, Zakon o obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ali ne postoji definicija obitelji. Prošlogodišnji pokušaj da se obitelj barem definira – kad joj se već ne može pomoći – bio je propao zajedno s novim Obiteljskim zakonom. Nedavno je Hrvatsko novinarsko društvo čak i dodijelilo nagradu za tekst koji je sudjelovao u rušenju toga zakona. Tekst počinje ovom rečenicom: „Muž i žena u braku ili izvanbračnoj zajednici koji nemaju djecu više neće biti obitelj.”

Više? Pa nisu nikada ni bili.

Što je zapravo obitelj

Meni je stvarno neugodno govoriti stvari koje se uče u osnovnoj školi, ali obitelj nastaje iz veze predaka i potomaka. Obitelj se ne sastoji samo od živih nego i od mrtvih – njih se sjećamo, a tako će se i nas sjećati naši potomci.

Tvrdnja da su muškarac i žena obitelj jednostavno je glupa – jer oni već pripadaju svojim obiteljima, svatko svojoj.

Svaki čovjek na svijetu ima obitelj: onu iz koje je potekao, to su oni koji su ga rodili i donijeli na svijet. Od braka – ili bilo koje tome slične zajednice – nastaje obitelj tek kad se u njoj nađu potomci, rođeni ili posvojeni. Nemaju li potomke, muškarac i žena postaju posljednji članovi svojih obitelji. Njihovu obitelj nastavljaju njihovi nećaci i nećakinje, ako ih ima; ako ne, loza će izumrijeti. To je sve tako jednostavno i prirodno da to ne mogu shvatiti samo najobrazovaniji.

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

REDOVITI

OBLIK ŽENIDBE Prema odredbi kanona 1057 §1 ženidba nastaje privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba. No, ipak da bi ženidba katolika za majku Crkvu bila valjana, mora biti sklopljena u propisanom kanonskom obliku.

T

ako se u Zakoniku kanonskoga prava iz 1983. godine nalaze odredbe koje se odnose na redoviti kanonski oblik ženidbe (kan. 1108-115), a primjenjuju se u redovitim slučajevima. Postoji i odredba koja se odnosi na izvanredni oblik (kan. 1116) i primjenjuje se samo u izvanrednim okolnostima.

S obzirom na redoviti kanonski oblik ženidbe u kanonu 1108 §1 se kaže da su valjane samo one ženidbe koje se sklope pred mjesnim ordinarijem ili župnikom, ili svećenikom ili đakonom koje za sudjelovanje ovlasti jedan od njih dvojice, kao i pred dvojicom svjedoka. Prema navedenom kanonu po sebi su valjane u području savjesti i u izvanjskom obliku ili pravnom području samo one ženidbe koje se sklapaju pred licem Crkve (lat. in facie Ecclesiae), tj. pred službenim predstavnikom Crkve (testis qualificatus) koji je mjesni ordinarij ili župnik te pred ovlaštenim predstavnikom (testis autorizatus), a koji može biti bilo koji valjano zaređeni svećenik ili đakon.

26 svjetl ori jeci . ba

Ipak, Zakonik dalje navodi da od ovoga navedenog pravila postoje izuzeci (kan.

144, 1112 §1, 1116 i 1127 §1 i 2) o kojima će naknadno biti govora.

Papa Franjo 31. svibnja 2016. godine kanonu 1108. dodao je i 3. paragraf u kojem se određuje da samo svećenik valjano prisustvuje ženidbi između dvije stranke istočnoga obreda ili između jedne stranke latinskoga i druge stranke istočnoga katoličkog ili istočnoga nekatoličkog obreda.

Ne postoji mogućnost davanja ovlasti prisustvovanja ženidbi đakonu jer se za samu valjanost traži svećenički red. Prema istočnom obredu svećenik uz to što traži i prima privolu od zaručnika, blagoslivlja njihovu sakramentalnu ženidbu, a samim time riječju i gestom sjedinjuje materiju i formu sakramenta. Svećenik je djelitelj sakramenta te se stoga njegov aktivni intervent traži za valjanost ženidbe.

Za razliku od toga, u katoličkoj teologiji se jasno drži da je svećenik samo službeni svjedok Crkve, dok su djelitelj i primatelj sakramenta sami zaručnici.

Redovitu vlast s obzirom na kanonsko prisustvovanje ženidbama imaju mjesni ordinarij i vlastiti župnik zaručnika.

Da bi ova odredba bila jasnija širem čitateljstvu, potrebno je pojasniti ove termine. Kada se kaže mjesni ordinarij, onda se prema odredbi kanona 134 pod ovim pojmom podrazumijevaju: na prvom mjestu Rimski prvosvećenik (papa) koji u cijeloj Crkvi ima vrhovnu, potpunu, neposrednu i opću redovitu vlast (usp. kan. 331); dijecezanski biskup koji u svojoj biskupiji ima redovitu, vlastitu i neposrednu vlast (usp. 381 §1); upravitelji drugih partikularnih Crkava ili zajednica koje su izjednačene s biskupijama kao što su prelat područne prelature, opat područne opatije, apostolski vikar i prefekt u apostolskom vikarijatu i prefekturi, apostolski administrator u administraturi (usp. kan. 368); zatim dijecezanski upravitelj te generalni i biskupski vikari u biskupijama koji u partikularnim Crkvama imaju opću redovitu izvršnu vlast.

okusi 60 GODINA

Kad je od srca, to se pamti. www.podravka.com

VIJESTI Izložba nematerijalne kulturne baštine Svjetlo riječi

SARAJEVO – U Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu, 19. lipnja otvorena je izložba eksponata Nematerijalna kulturna baština u Federaciji Bosne i Hercegovine. Izložbu su priredili Udruga za očuvanje i promicanje tradicijske kulture u BiH Stećak uz suradnju Karmela

EU presuda u korist nadbiskupije klix.ba/SR

SARAJEVO – Europski sud za ljudska prava je 5. lipnja objavio presudu u predmetu Vrhbosanska nadbiskupija protiv BiH, koja se odnosi na propust nadležnih vlasti Srednjobosanskog kantona i FBiH da izvrše odluku Doma za ljudska prava BiH od 9. svibnja 2003. godine. Odlukom Doma za ljudska prava utvrđeno je da su nadležne vlasti u Federaciji BiH diskriminirale aplikanta u uživanju prava na slobodu vjere, i Dom je naredio Federaciji BiH da osigura premještaj Mješovite srednje škole Travnik iz zgrade Gimnazije te vrati zgradu u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji u roku jedne godine.

Europski sud je u presudi zaključio da je došlo do kršenja člana 6. stav 1.

Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz 28 svjetl ori jeci . ba

svetog Ilije na Buškom jezeru. Pokrovitelj izložbe bilo je Ministarstvo kulture i sporta FBiH. Izložbu je otvorila resorna ministrica Zora Dujmović uz obraćanje nazočnima. Posjetiteljima izložbe obratio se i njezin autor karmelićanin o. Zvonko Martić, zahvalivši nositeljima tradicijske kulture i naglasivši da je nematerijalna baština dio identiteta ljudi.

Otvaranju izložbe nazočio je i Marijan Škvarić, gradonačelnik Lepogla-

ve u kojoj se održava godišnja izložba Međunarodni festival čipke, također nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a, koja je potaknula ovu izložbu.

Glazbene točke tijekom događaja uključivale su tradicionalne napjeve iz Usore, hercegovačku gangu i sevdalinku uz saz. Izloženi su eksponati Etnografske zbirke Karmela sv. Ilije, zatim bosanska djevojačka soba, ručni rad Hamdije Kadića iz Konjica, jedna od najvećih ručno rađenih čipki u izradi Edine Brka iz Tešnja i niz fotografija Jasmina Fazlagića koje prikazuju 12 elemenata s Preliminarne otvorene liste nematerijalnoga kulturnog naslijeđa Federacije BiH. Na toj listi nalaze se hodočašće sv.

Ivi (Podmilačje), hodočašće na Ajvatovicu, izvođenje sevdalinke, gradnja i sviranje instrumenta karaduzen, polifono pjevanje „u tri” (Usora), drvorezbarstvo (Konjic), potkivanje jaja (Kreševo), keranje – izrada čipke, skokovi sa Staroga mosta (Mostar), izrada grnčarije (Visoko), običaji kosidbe (Kupres) i hercegovačka ganga.

Konvenciju, odnosno da nadležne domaće vlasti nisu izvršile odluku doma od 9. svibnja 2003. Europski sud je naredio nadležnim vlastima da odmah osiguraju potpuno izvršenje odluke Doma za ljudska prava. Europski sud je istaknuo da su nadležne vlasti u BiH dužne pod nadzorom Komiteta ministara Vijeća Europe utvrditi generalne i individualne mjere u domaćem pravnom poretku koje će dovesti do otklanjanja utvrđene povrede prava. Sud je stoga naložio tuženoj BiH da mora odmah osigurati potpuno izvršenje odluke

doma od 9. svibnja 2003. Ova presuda je konačna s danom objavljivanja.

Podsjećamo, u cilju izvršenja odluke Doma, Federacija BiH je u svibnja 2004. zaključila sporazum s Vrhbosanskom nadbiskupijom, kojim se obvezala da će predati zgradu Gimnazije u posjed najkasnije do 1. lipnja 2006.

Nakon toga, kako je navedeno, uslijedio je niz odluka kojima je Općina Travnik preuzela mjere u cilju izvršenja, a jedna od javnih škola je iseljena iz zgrade Gimnazije. I Ustavni sud BiH je 2012. utvrdio da FBiH nije provela odluku Doma za ljudska prava. Vrhbosanska nadbiskupija je prošle godine pokrenula parnični postupak pred Općinskim sudom u Travniku radi predaje u posjed zgrade Gimnazije. Tada je Općinski sud naredio da se prostorije škole predaju Vrhbosanskoj nadbiskupiji u roku od 30 dana.

Promoviran novi doktor nauka

Blagoslov kapele sv. Ante Fra Danijel Lukić/SR

FIA/Svjetlo riječi

SARAJEVO – Franjevačka provincija Bosna Srebrena objavila je da je fra Zvonko Benković, član ove provincije i profesor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, 12. lipnja obranio doktorsku disertaciju s područja etnologije i kulturne antropologije. Disertacija nosi naslov Promjene svadbenih običaja u toliškom kraju od 19. stoljeća do suvremenog doba.

Novi doktor znanosti Bosne Srebrene svoj rad je obranio na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Fra Zvonko je svoj rad pisao pod vodstvom Jasne Čapo Žmegač, a povjerenstvo su sačinjavali doc. dr. sc.

Tihana Rubić (predsjednica), prof. dr. sc. Jadranka Grbić Jakopović i dr. sc.

Jasna Čapo Žmegač. Autor je ocijenjen najvišom ocjenom summa cum laude uz osobite pohvale za prosjek 5,00 tijekom studija. Rad je fra Zvonko posvetio svojim roditeljima Evi i Marku, a svečanosti obrane nazočili su članovi njegove

U slavu Božje kreativnosti Leona Sabolek

SARAJEVO – Ljubav prema prirodi i čovjeku iznjedrila je 42 slike akademika fra Petra Perice Vidića koje su se od 30. svibnja do 20. lipnja 2018. godine mogle pogledati u Maloj galeriji sv. Ante na Bistriku. Djela su nastala u kratkome razdoblju od početka ove godine.

Fra Zvonko Benković

bliže obitelji, kolege sa studija i franjevci Bosne Srebrene.

Fra Zvonko Benković, rođen 1977. u Brčkom, član je Bosne Srebrene. Diplomirao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu 2005., a 2012. završio je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Od tada je profesor na FKG u Visokom, knjižničar i voditelj muzeja. Do danas je sudjelovao u raznim projektima od kulturnoga značaja te je napisao više stručnih i znanstvenih radova u domaćim i inozemnim časopisima.

Na otvaranju izložbe govorila je povjesničarka umjetnosti Snježana Mutapčić, ističući: „Sve slike sa ove izložbe govore jezikom romantičara kolorističke vokacije koji želi s nama podijeliti trenutke jarkoga ljeta i mekih sočnih zima, ukrašene buketima cvijeća.” Ulogu medijatora imao je vlč. Ivica Mršo, a izložbu je otvorio visoki predstavnik Međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko. Ne treba zaboraviti da se brojnim ljubiteljima likovne umjetnosti obratio i sam autor – svećenik, slikar i filantrop fra Petar Perica Vidić.

Izložene radove karakterizira širi nanos boje u ipak prepoznatljivu maniru i pokazuju autorovu zadivljenost prirodom kao odrazom Božje kreativnosti.

LIVNO – U Potočanima je 10. lipnja u filijalnoj crkvi sv. Ante proslavljena sveta misa s blagoslovom bogoštovnoga prostora, oltara i kipa sv. Ante, patrona ovoga mjesta. Misno slavlje predvodio je mons. Marko Semren, OFM uz koncelebraciju više svećenika livanjskoga kraja. U svojoj propovijedi fra Marko je istaknuo kako su Potočanci nekad bili dio ove kapele, a da je ona danas dio njih jer su je gradili i izgradili Kristovom neustrašivošću.

Pred kraj misnoga slavlja predslavitelj je od Potočanaca na dar dobio suvenir u obliku kola i konja čija simbolika predstavlja trud, rad i neustrašivost naroda koji je gradio ovu kapelu. Potom je

livanjski župnik fra Vinko Sičaja ukratko predstavio povijest gradnje filijalne crkve sv. Ante. Naime, gradnju su prije 34 godine obustavile državne vlasti, a tek 2000. godine započela je obnova crkve. Župnik je također zahvalio svima koji su na bilo koji način pridonijeli organizaciji proslave. Nakon misnoga slavlja druženje je nastavljeno kod škole u Potočanima uz zajednički ručak.

s r p a n j - ko l ovoz 2 018 .

29

VIJESTI Proslava naslovnika Zvornika Svjetlo riječi

Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova u Zvorniku je proslavljen naslovnik župe.

Na slavlju se, prema riječima organizatora, okupilo nekoliko stotina vjernika.

Središnju svetu misu predvodio je nadbiskup vrhbosanski Vinko kard. Puljić, uz koncelebraciju desetak svećenika.

U homiliji je kardinal Vinko naglasio: „Majčino srce je navijeno upravo po Srcu Isusovu koje nas je sve spasilo i otkupilo, koje se za sve nas darovalo!“ Misno slavlje pjesmom je uzveličao zbor Mirjam iz župe Tolisa i župni zbor iz Domaljevca. Među vjernicima okupljenima na ovom slavlju isticali su se članovi KUD-a Kralj Tomislav i vjernici

Promocija knjige Ratna sjećanja Nikolina Marčić/SR

ŽITAČE/PODHUM – Dana 10. lipnja u župnoj crkvi sv. Ante upriličeno je predstavljanje knjige Ratna sjećanja autora fra Gabrijela Tomića, nekadašnjega župnika ove danas povratničke župe. Na početku se prisutnima obratio moderator događaja i definitor Bosne Srebrene te ravnatelj FMC Svjetlo riječi fra Janko Ćuro. O knjizi je rekao kako ona ne spada u kategoriju dobrih ili loših knjiga: „Ova knjiga je svjedočanstvo, a svjedočanstvo ne bira ono o čemu će pisati ili govoriti. Fra Gabrijel je jedan od onih koji je ne samo svjedočio, nego se i potrudio da imamo knjigu koja je svjedok vremena, prostora i koja svjedoči o vjeri koju ste vi ovdje iskazali u vremenima u kojima je čovjek pozvan biti čovjekom.”

Urednik knjige Ratna sjećanja je fra Slavko Topić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i gvardijan samostana na Bistriku. U svom je obraćanju upozorio da je sramota ne poznavati svoju domovinu, a neoprostiv je grijeh izgubiti ljubav prema svome rodnom kraju. Nakon fra Slavka, prigodnu riječ o knjizi uputio je ravnatelj 30 svjetl ori jeci . ba

drugih župa, koje su doveli fra Martin, fra Petar i fra Niko, nekadašnji župnici Zvornika. Nakon misnog slavlja i kola slijedio je zajednički ručak pod šatorom.

Obilježen blagdan sv. Ante

Hrvatskog leksikografskog društva BiH Ivan Anđelić. On je naglasio važnost pisanoga traga povijesti neretvanskog naroda koju je fra Gabrijel zabilježio u ovoj knjizi. Autor knjige fra Gabrijel Tomić prisjetio se i s prisutnima podijelio događaje iz ratnih godina. Zahvalio se svima koji su sudjelovali u izdavanju knjige. Naglasio je kako se u knjizi nalazi pregled u ratom zahvaćenoj dolini Neretve. Posvjedočio je kako je to biti na rođenoj grudi bez doma, krova i kruha, a ipak vjerovati i ne predati se.

Promociji knjige Ratna sjećanja prethodilo je slavlje svete mise koju je predvodio fra Gabrijel Tomić u koncelebraciji župnika fra Marinka Štrbca i još nekoliko svećenika. Liturgijsko pjevanje i promociju knjige animirao je VIS Jukić.

Poseban doprinos izdavanju ove knjige dali su ekonom provincije Bosne Srebrene fra Nikica Vujica, župnik u Žitačama fra Marinko Štrbac koji je bio nakladnik i mnogi drugi koji su prepoznali vrijednost ovog djela te se u nj ugradili.

Svjetlo riječi

Sveti Anto Padovanski, svečano je proslavljen 13. lipnja. U franjevačkom samostanu i crkvi na Bistriku (Sarajevo) tako je obilježen patron uz 11 svetih misa, koje su slavili franjevci aktivni u Sarajevu. Središnje misno slavlje u 11 sati predvodio je ekonom Bosne Srebrene fra Nikica Vujica, a večernju misu u 18 sati predvodio je apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto.

Sveti Anto je proslavljen i u Bugojnu, gdje je središnje misno slavlje predvodio fra Branko Janjić. U Bihaću središnje misno slavlje predvodio je fra Željko Brkić.

Svečano je bilo i u filijalnoj crkvi na Pidrišu (Uskoplje), gdje je svetu misu u 11 slavio fojnički gvardijan fra Miro Relota.

Posjet povratnicima Željko Tadić/SR

BUKOVICA – Dana 4. lipnja predstavnici dviju humanitarnih organizacija posjetili su okolicu Konjica i povratničko selo Bukovicu. To su Franjevačka inicijativa protiv siromaštva i nevolje vision:teilen e.V. (hrvatski: vizija dijeliti) iz Njemačke te ustanova Franz Hilf, Franjevci za osobe u potrebi iz Austrije. Njih su u posjetu ovom kraju ugostili članovi Humanitarno-karitativne organizacije Kruh sv. Ante iz Sarajeva koja ondje trenutno provodi projekt obnove kuća. Uz pomoć navedenih dviju organizacija i karitativne organizacije Renovabis iz Njemačke planirano je obnoviti ukupno 8 u ratu porušenih kuća.

Središnja proslava sv. Ive Svjetlo riječi

PODMILAČJE – Dana 24. lipnja proslavljen je nebeski zaštitnik mjesta i svetišta u Podmilačju sv. Ivan Krstitelj.

Svečana proslava otpočela je na uočnicu, 23. lipnja, kad je u popodnevnim satima započelo pokorničko bogoslužje, koje je predvodio župni vikar iz Tuzle fra Franjo Ninić, uz priliku za ispovijed. Potom je, u 16 sati, iz zavjetne crkve u Podmilačju u procesiji iznesen kip sv. Ive na štovanje brojnim hodočasnicima. Svečanost su predvodili župnik i upravitelj svetišta fra Filip Karadža, provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić i nadbiskup vrhbosanski Vinko kard. Puljić. Nakon toga nastavljena je pobožnost s vjernicima okupljenima u svetištu. Misno slavlje predvodio je fra Franjo Ninić.

Središnje slavlje uočnice bila je pontifikalna sveta misa kojom je predsjedao nadbiskup Puljić, uz koncelebraciju više desetaka svećenika. Pred kraj svete mise upriličeno je i euharistijsko klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu te posveta Presvetom Srcu Isusovu. Misno slavlje zaključeno je molitvom Anđeoskog

Gosti donatori toga su dana u filijalnoj crkvi u Bukovici, župe sv. Ante u Žitačama, slavili svetu misu. Potom su povratnici sela u podrumu filijalne crkve uz pjesmu ugostili svoje dobročinitelje.

Ovom prilikom primatelji pomoći zahvalili su predstavnicima humanitarnih organizacija koje pomažu realizaciju projekta povratka u Bukovicu. Uz zahvalu dobročiniteljima, povratnicima se obratio voditelj projekta Željko Tadić: „Donatori su nam pomogli da izgradimo kuće. Sad je na nama samima da gradimo odnose – među sobom, u obiteljima, među susjedima, pa i prema onima koji su u prošlosti činili pogreške prema nama. To je možda važnije od obnovljenih domova. U suprotnom, govorim iz dugogodišnjeg iskustva, ovakvi projekti dožive neuspjeh i svi ćemo strmoglavo u

ponor zla iz kojega nam nema povratka.

Tada ćemo svi biti gubitnici. Tu nam nikakve donacije ne mogu pomoći.”

Projekt Bukovica realizira se tako što se povratnicima donira građevinski materijal, dok primatelji pomoći uz vlastiti angažman i uz pomoć obitelji i susjeda materijalom izgrade kuću. Na taj su način u Bukovici u Neretvici već obnovljene 23 kuće.

pozdrava. Po završetku misnoga slavlja uočnice sv. Ivi Krstitelju vjernici su sudjelovali u pobožnosti Križnoga puta uz obližnje brdo Grabež, koje je animirao i predvodio župni vikar iz Ovčareva fra Julijan Madžar. U svetištu je zatim u kasnim noćnim satima održan molitveno-meditativni program uz molitvu Službe čitanja, blagoslov ivanjske vatre i procesiju sa svijećama. Ovim je zaključen prvi dan dvodnevne proslave sv. Ive. Na sam dan svetkovine, prvo je misno slavlje u 7 sati predvodio dekan Franjevačke teologije fra Danimir Pezer. Nešto

prije toga započelo je ispovijedanje vjernika. Zatim je u 8.30 slavljena sveta misa koju je predvodio voditelj HKM Krefeld u Njemačkoj fra Ivica Radić. Središnje pak misno slavlje u 11 sati s molitvama za bolesnike predvodio je provincijal fra Jozo Marinčić. Vjernici su nakon misnoga slavlja nastavili druženje uz pjesmu i ples u svetištu sv. Ive u Podmilačju. Proslavi sv. Ive Krstitelja u najvećem njegovu svetištu BiH i zemljama okruženja nazočili su brojni Hrvati iz dijaspore, uključujući protjerane katolike s područja Jajca, Banja Luke i Kotor Varoša.

s r p a n j - ko l ovoz 2 018 .

31

Retrospektiva

Piše Marko Karamatić

ISPRAZNO

SAVEZNIŠTVO Jednodušno je mišljenje, kada je riječ o Bosni i Hercegovini, da ju je mirovni sporazum iz Daytona 1995. postavio na krive temelje. Tvrda je podjela na dva entiteta, pri čemu je srpski u ratu gotovo „očišćen” od nesrpskoga stanovništva.

I

stovremeno bošnjačko-hrvatski entitet (Federacija BiH) Hrvatima, kao konstitutivnoj zajednici, ne jamči elementarnu ravnopravnost. To pogotovo vrijedi za preostale Hrvate u srpskom entitetu.

Bošnjačka politika sve više koristi činjenicu svoje brojčane nadmoći. Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, Hrvatima faktički odriče konstitutivnost.

On, koji udvornički dočekuje turskoga neosultana u Sarajevu, autokrata koji je desetke tisuća neistomišljenika poslao u zatvor, i organizira mu prostor za izbornu kampanju – o Hrvatima, protivno Ustavu, govori kao o manjini: „Ono što se sigurno neće desiti, jeste da manjina zavlada nad životom većine u Federaciji BiH. Ta stvar se neće desiti.” Poput spomenutoga neosultana i Izetbegović pokazuje karakter autokrata, na što hrvatska strana u BiH, nažalost, nema domišljen odgovor, nego pribjegava ispraznom savezništvu s banjalučkim voždom!

32 svjetl ori jeci . ba

Posljedica je toga da Hrvatska demokratska zajednica BiH, na čelu s Draganom Čovićem, ne pokazuje dovoljno empatije za preostale Hrvate u srpskom entitetu, niti interes za tamo ubijene u ratu, ali ni za sve Hrvate u Federaciji BiH, sudeći prema prijedlogu izbornoga zakona iz stožerne stranke, kako se sami nazivaju, u kojem se uopće ne računa na Hrvate u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću...

Čović izabrao šutnju

Imamo više primjera takve nezainteresiranosti za situaciju Hrvata. Jedna od rijetkih škola u srpskom entitetu, u Donjoj Tramošnici, za djecu hrvatskih povratnika u kojoj se držala nastava na hrvatskom jeziku i po hrvatskom programu, zatvorena je. I nitko od hrvatskih političkih predstavnika u entitetskoj skupštini u Banjoj Luci nije reagirao. Ali jest, paradoksalno je,

reagirao bošnjački zastupnik Admir Čavka (SBB) koji je tim povodom rekao da to „predstavlja konačnu posljedicu diskriminacije i isključivanja povratničke djece iz obrazovnog sistema te negiranja njihovih temeljnih sloboda” (Dnevni avaz, 30. 8. 2017.). Od hrvatskih predstavnika u državnoj vlasti u Sarajevu – muk! Sve je jasno! Nije dobro narušiti idilu savezništva.

U Briševu kod Prijedora za samo dva dana, 24. i 25. srpnja 1992., ubijeno je 68 hrvatskih civila od toga 14 žena i dva dječaka, a 36 muškaraca je zatočeno u logoru „Krings”. To je ponajveći masakr nad Hrvatima u tom ratu od strane srpske vojske. O tome rijetko pišu hrvatski mediji. Pojavilo se tek nekoliko napisa: 2007., 2011. i 2014. godine.

Umjesto da iz vrha hrvatske stožerne stranke svake godine organiziraju komemoraciju u Briševu, oni su se umotali u šutnju, uostalom kao i mediji koji im služe! I to je cijena njihova konkretnoga opredjeljenja.

Kao predsjedavajući Predsjedništva BiH Čović se nije udostojao niti jednom riječju komentirati presudu doživotne robije Ratku Mladiću (22. 11. 2017.), koji je vojno dirigirao progon i pogrom nesrpskoga stanovništva iz BiH, što je po svom položaju trebao učiniti. Istina, Dodik je, nakon presude, poručio da je „Mladić heroj za Srbe”, da je on čovjek koji je „dijelio patnje svog naroda i ušao u srpske pjesme”. Kad je već tako, Čović je očekivano izabrao šutnju!

Kultura sjećanja

U proljetne mjesece, od travnja do lipnja, u Hrvatskoj se održavaju komemoracije vezane za događaje iz Drugoga svjetskog rata i obilježavaju se najvažniji državni blagdani. Komemoracije za stradalnike Jasenovca i Bleiburga su redovito u središtu pozornosti javnosti u inače pregrijano ideološki podijeljenoj Hrvatskoj.

Različito viđenje povijesnih događaja i današnje hrvatske stvarnosti upravo tada redovito izaziva oštre suprotstavljenosti.

Pogled u dušu

Piše prof. dr.

Snježana Šušnjara

PREPOZNATI

ISUSA

Da se materijalizam i nova poganština uvukla u sve pore društva nije ništa novo. Međutim, svaki put se neugodno iznenadim koliko smo izgubili iskrenosti, vrijednosti i odgovornosti u cijelom ovom procesu koji nazivamo životom.

K

ako su ovih lijepih proljetnih dana bile krizme i pričesti, opet sam nakon nekoga vremena uočila situaciju goru od one prije nekoliko godina. Ili ja nisam pohodila slične skupove ili mi se čini da vremena postaju doista nezgrapna i sasvim izvan pravila koja smo navikli slijediti. Opet se u sakramente uvuklo svjetovno i udara u osjećaje vjernika kao maljem i ranjava. Nakon obreda u crkvi u kojima su djeca aktivno sudjelovala i svojim tananim glasićima slavila Boga i prinosila mu darove na oltar te se odvažno susrela s Isusom u prvoj pričesti, nastupa duh od kojega bi roditelji trebali štititi svoju djecu, a ne izlagati ga njemu.

Naime, čim se obavi slikanje u crkvi ili izvan nje, nastupa dio koji nema puno dodirnih točaka s velikim činom kojemu su netom bili svjedoci.

Po dolasku kući ili u neki od odavno rezerviranih ugostiteljskih objekata, 34 svjetl ori jeci . ba

dječica znaju da će dobiti darove, da će jesti slatkoga, da će se svi njima obraćati kao slavljenicima i da će taj dan biti glavni. Nitko im ne pojašnjava zašto je to tako i po kome su sada postali tako važni. Umjesto toga, preuzimaju kuverte s novcima i predaju ih starijima ili ih sama pospremaju i pitaju se koliko su „zaradili” i jedva čekaju jutro da u školi podijele dojmove s prijateljima i pokažu što su sve dobili. Neki i ne stignu do škole jer su roditelji svojevoljno odlučili da nakon tako burnoga dana dijete treba ostati kod kuće, odmoriti se.

Na slavu Božju činite

I tako, roditelji se potrudili, okupili rodbinu i prijatelje, organizirali sve kako spada, hrane i pića u izobilju, glazba trešti kao da se radi o modernoj svadbi ili zbivanju ispod „ringišpila”. Svi su nabavili nove toalete, djevojčice slavljenice

obukle druge opravice jer su u crkvi svi dobili iste pa se nisu mogle pokazati šljokice i drugi detalji. Puno je tu frizura, šminke, kiča. Gledajući sa strane, promatrač bi pomislio da je u pitanju neka proslava javnoga karaktera, a ne da se obilježava veliki dan susreta mladoga bića s Isusom. To je toliko važan i dirljiv trenutak, a toliko ga se banalizira i zaboravlja pod naletom sveprisutnoga materijalizma i novih ideologija koje nas obmanjuju i mijenjaju. Zaboravljamo riječi svetoga Pavla koji upozorava Braćo ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite (1 Kor 10,31).

Ponašamo se kao farizeji i punimo svoje riznice dok Mesija prolazi. Zanemarujemo činjenicu da Ga mi dragovoljno protjerujemo iz svojih života, ignorirajući Ga i ne posvećujući mu se.

Darivanje Isusa u svetom sakramentu pričesti je čin koji treba obilježiti dostojanstveno u krugu obitelji dajući značaj tome činu kako i pristoji. Isusa djeca više neće samo gledati nego i blagovati.

On je upravo postao kruh svagdanji koji je tu radi njihove izgradnje. Roditelji su ti koji im trebaju prenositi vrednote.

Znaju li djeca što se upravo dogodilo i što im valja činiti ubuduće? Sve što će zapamtiti jest šator, hrana, ljudi, piće, glazba, darovi. Još je fra Grgo Martić tužno isticao zao primjer starijih na mladenačka srca bugareći Al čemu su vikla djeca huda, / I što gleše od hugjih otaca, / To djelovat gotovi su sini.

Uzvišeno zajedništvo

Isti je slučaj i s krizmom, s dolaskom Duha Svetoga kojega se izignorira svim narednim koracima. Da je sve samo forma pokaže se u danima i godinama koji dolaze.

Djeca prestanu ići u crkvu jer su obavila sve što su imala. Doći će još možda na patron župe i kad se budu vjenčavali. I to je to. Poslije će sve ponoviti sa svojom djecom i najvažnije će biti organizirati „ono poslije”, koje je vezano za novac, pijanstvo i nedolična ponašanja. Kakvu žicu uzme čedo na se, / Ta ga grebe i pod s’jede vlase,

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

KIŠA KAO NIJEDNA

DO SADA

Pitam se jesu li vremenske prilike posljednjih godina stvarno toliko ekstremne, kako to često čujemo? I ranije je bilo hladnoća i vrućina, a mi smo se grijali, osvježavali i prije svega, strpljivo podnosili.

D

anas jako malo uopće podnosimo, bilo što. Uglavnom se bunimo i sve pokušavamo prilagoditi sebi i svojim željama. Znati unaprijed, kontrolirati. Recite iskreno, kada ste posljednji put planirali nekakvu proslavu, izlet, odmor, bilo što, a da niste pažljivo proučavali dugoročnu vremensku prognozu? Ranije smo se nadali najboljem, u suprotnom prihvaćali vjenčanja po kiši, godišnje odmore bez neprekidnoga niza sunčanih dana stvorenih za kupanje. Planovi su se mijenjali i prilagođavali u hodu. I nije bilo loše, uopće.

Lijepo je bilo nadati se, iščekivati. Ipak, ponekad se neki događaji potpuno otmu i kontroli i strpljenju. Oni jednostavno – budu.

Ljeto je i ove godine utrčalo naglo, puno prije kalendara. Začas smo se počeli skrivati u svakom raspoloživom hladu. A onda, kao i u životu kad se preskaču razine, vrijeme se uzjogunilo, 36 svjetl ori jeci . ba

počelo varirati... Nije neobično da u šestom mjesecu bude takvih odstupanja, međutim, ove se godine, na sam blagdan svetog Ante, dogodila jedna ozbiljna priča.

Pri kraju radnoga dana djeca su me nazvala i rekla da u našem dijelu grada pada jaka kiša praćena ledom kojoj je prethodio ludi vjetar. I ne bi to samo po sebi bilo vrijedno pripovijedanja da se nije dvorište počelo puniti vodom. Odvodni sustav zgrade toliku količinu vode jednostavno nije mogao pratiti. Voda se, tako, opasno približila ulaznim vratima, a ubrzo nakon toga počela ulaziti u stan.

Djeca nisu paničarila. Donosili su odluke, brzo postupali. Još ranije su, čim su naslutili opasnost, sve uređaje kao i električne kabele podignuli s poda i isključili što se moglo isključiti. Zatim su dohvatili pokrivače i velike ručnike i po prostorijama postavljali barijere vodi.

Bezuspješno sam pokušavala pozvati

vatrogasce, očito nismo bili jedini koji su ih trebali. Moja kći se žalila samo zbog toga što neće stići u školu, a mora odgovarati neke predmete! A ja sam bila na drugom kraju grada, gdje kiša uopće nije padala i samo se po oblačnom nebu moglo naslutiti da ipak živimo u istom gradu. Bože, kakva zbrka!

Voda je nadirala, razina joj je rasla nevjerojatnom brzinom. Centimetri su se množili, dvadeset, pa trideset...

Uskoro je cijelo dvorište bilo potopljeno. A moja djeca? Kad su potrošili ručnike i pokrivače, dohvaćali su deke, vukli posteljinu iz ormara, pernate poplune, borili su se. Ja sam istovremeno nazivala na sve strane, tražila pomoć i držala ih na vezi. Ni tada se nisu uspaničili, bili izgubljeni, ni blizu! Puno više sam bila ja od muke što sam daleko i nemam vremena ni načina pomoći im. Radilo se o minutama. Obavijestila sam susjedu, svoga brata i istovremeno i sama krenula prema njima. Djeca su mi rekla da susjed ulazi kroz prozor jer su oni ulazna vrata blokirali kako bi barem usporili ulazak vode s dvorišta... Iskreno, ne sjećam se puta do kuće, znam samo da kiša više nigdje nije padala i da mi se udaljenost razvukla kao nikada do tada. A onda sam stigla.

U dvorištu su se nalazile gomile mokrih i već blatnjavih pokrivača, deka, ručnika, posteljine. Djeca su to vukla, cijedila i onda dodavala onima unutra da nastave kupiti vodu, praviti prepreke.

Voda se gurala i izbacivala lopatom za snijeg, lopaticama za smeće, čime god se tko dosjetio. Armagedon! U školu nije otišao nitko, bili su mokri i već umorni, ali su zajedno s ostalima vrijedno radili, smišljali rješenja. Poslala sam ih da obuju nešto suho, ako takvo što još postoji u našem stanu, a onda smo krenuli iznositi igračke, odjeću, obuću u ladicama, u namočenim poluraspadnutim kutijama, dijelove namještaja. Mokar život rasut po dvorištu...

Došla je susjeda sa stalkom za rublje na koji je, kao i po zidovima i ogradama

Brza pošta s povratom novca u roku 24 sata

◆ KNJIGE ◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI

◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ ČESTITKE

KNJIŽARE

◆ Trg Branitelja bb, LIVNO ◆ Kralja Petra Krešimira IV. bb, VITEZ

VIJESTI IZ SVIJETA Tijelovska procesija i u srcu Rijeke hrt.hr/SR

HRVATSKA – Dana 31. svibnja, na svetkovinu Tijelova, prvi put od Drugoga svjetskog rata upriličena je Tijelovska procesija s Presvetim oltarskim sakramentom u Rijeci. Procesiju i svečanost organizirali su župnik i vjernici gradske župe Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Tijelovskoj procesiji koja u središtu Rijeke nije viđena više od 70 godina, nazočilo je mnoštvo vjernika. „Ovo je za vjernike javno svjedočanstvo vjere i pokazati da je Isus živ, da on ide s nama i da želi i nama vjernicima i cijelom

Otkriven spomenik Katarini Kotromanić Svjetlo riječi

ŠVICARSKA – U Hrvatskoj katoličkoj misiji Solothurn, koju u središnjoj Švicarskoj predvodi fra Šimun Šito Ćorić, član Hercegovačke franjevačke provincije, 5. lipnja obilježena je tužna 555. obljetnica pada Bosne pod osmansku upravu. Upriličene su svete mise i predavanja kojima su se vjernici ove misije prisjetili 38 svjetl ori jeci . ba

gradu sve najbolje”, rekao je jedan od brojnih župljana koji su nazočili ovoj svečanosti.

Procesiju s Presvetim oltarskim sakramentom i misno slavlje koje joj je prethodilo u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio je župnik Sanjin Francetić. Njegovom je zaslugom ponovno oživio običaj koji se od davnina njegovao upravo u najstarijoj riječkoj župnoj crkvi. Nakon Drugoga svjetskog rata tijelovske procesije u Rijeci se nisu održavale. Od 90-ih godina prošloga stoljeća bile su samo u krugu crkava no ne i ove godine, kad su svetkovinu Tijelova proslavili vjernici javno u središtu Rijeke.

Dan Kruha sv. Ante

povijesnoga događaja kad su 5. lipnja 1463. Osmanlije na prijevaru pogubili posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Ključu i okupirali Bosnu.

Tom prigodom u Vrtnoj umjetničkoj galeriji oko Hrvatske kuće u Oltenu otkriven je spomenik posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini Kotromanić Kosača. Izrađen je u umjetničkoj radionici Duga u Lučkom, a kraljičin lik u boji (G. Bellini, 15. st.), posebnom tehnikom prenesen na

metalnu ploču, ugrađen je u mramorni spomenik.

Blagoslov spomenika upriličen je 20. svibnja ove godine pod svetom misom, uz nazočnost švicarskih crkvenih vlasti. Spomenik je otkrio predsjednik Hrvatskoga svjetskog kongresa Vinko Sabljo. „Bilo je vrlo dirljivo gledati s kolikim zanimanjem naši ljudi i u Švicarskoj čuvaju spomen na tu našu tešku prošlost, posebice na bl. kraljicu Katarinu”, poručio je ovom prilikom voditelj HKM Solothurn fra Šito Ćorić.

Fra Miroslav Jelić/SR

AUSTRALIJA – U nedjelju, 10. lipnja 2018. i u HKM Wollongong obilježen je Dan Kruha sv. Ante. Tim povodom euharistijskim slavljem u crkvi Marije kraljice Hrvata predsjedao je fra Miroslav Jelić, župnik u glavnom gradu Canberri i delegat ove organizacije za Australiju. Koncelebrirao je fra Šimun Markulin, doktorand na Alfonsijanskoj akademiji u Rimu.

Hrvatski vjernici u Wollongongu su poslije mise sudjelovali na donatorskom ručku, od kojega je sav prihod namijenjen za karitativnu pomoć ljudima u BiH i Hrvatskoj. Vrijedni volonteri i suradnici dan ranije pripremili su veliku dvoranu, koja je u nedjelju primila oko 200 sudionika donatorskog ručka. Uzvanike je tijekom ručka zabavljao tamburaški sastav Pajdaši, a organizirana je i tombola. Nastupili su i članovi lokalnoga KUD-a Zagreb, čiji su mladi članovi izveli ličko kolo. Kroz program je vodio fra Miroslav, a po povratku iz Canberre donatorskom ručku priključio se i fra Ivo Tadić, župnik u Wollongongu.

HKC Wollongong toga je dana prikupio 7.470 AUD, na čemu je delegat i voditelj programa zahvalio svim okupljenima te potakao na daljnju suradnju i pomoć, koja – nakon registracije udruge pred australskom državom – donosi i porezne olakšice onima koji podržavaju karitativno djelovanje Kruha sv. Ante.

Papa Franjo u Ženevi Svjetlo riječi

ŠVICARSKA – Dana 21. lipnja Sveti Otac Franjo posjetio je švicarsku Ženevu u povodu 70. obljetnice utemeljenja ekumenskoga Svjetskog vijeća Crkava. Ovaj posjet službeno je nazvan ekumenskim hodočašćem pape Franje. Nešto iza 10 sati prijepodne na međunarodnom aerodromu u Ženevi Papu su dočekali predstavnici političkoga i crkvenog života u Švicarskoj, na čelu s predsjednikom Švicarske konfederacije Alainom Bersetom.

S Bersetom je Sveti Otac razgovarao na privatnom susretu u jednoj dvorani ženevskoga aerodroma, a nakon toga se uputio na svečanu ekumensku molitvu u Ekumenskom centru Svjetskoga vijeća Crkava. Ondje je, s predstavnicima kršćanskih denominacija, izrazio stav Katoličke Crkve koja je uvijek bila za jedinstvo kršćana. U nagovoru koji je održao tom prilikom, papa Franjo je istaknuo kako je i osobno došao na ovaj susret kako bi potvrdio nastojanje Katoličke Crkve po pitanju ekumenizma. Također, govorio je o hodu prema jedinstvu kršćana i o preprekama koje stoje na putu.

Nakon ekumenske molitve održan je ručak u zamku Bossey kod Ženeve,

sjedištu Ekumenskoga instituta Bossey, kojemu su osim pape Franje nazočili vođe Svjetskoga vijeća Crkava. Nakon ručka je održan i svečani ekumenski sastanak u kapelici Ekumenskoga centra Svjetskoga vijeća Crkava. Ondje je Sveti Otac iznova govorio o hodu prema jedinstvu kršćana.

U popodnevnim satima papa Franjo predvodio je svečano misno slavlje u jednoj od dvorana ženevskoga kongresnog i izložbenog centra Palexpo, uz sudjelovanje mnoštva katoličkih vjernika.

Potom se, nakon svečanoga ispraćaja, uputio natrag u Rim. Svjetsko vijeće Crkava osnovano je 1948. godine i danas okuplja približno 550 milijuna kršćana koji pripadaju pravoslavnim, protestantskim i reformiranim Crkvama. Premda Katolička Crkva nije službeni član Svjetskoga vijeća Crkava, ona jest članica Povjerenstva za vjeru i red ove ustanove. Na taj način Svjetsko vijeće Crkava i Katolička Crkva surađuju na brojnim poljima. Inače, ovaj Papin posjet Ženevi bio je njegovo drugo putovanje izvan Italije u kalendarskoj 2018. godini. Do kraja godine još je predviđeno Papino sudjelovanje na Svjetskom susretu obitelji u Irskoj koji će se održati krajem kolovoza.

Proslavljena 40. obljetnica misije Adolf Polegubić/SR

NJEMAČKA – Hrvatska katolička misija Donja Rajna – Moers u biskupiji Münster svečano je proslavila 40. obljetnicu djelovanja 9. lipnja 2018. godine. Svečano misno slavlje tim je povodom u crkvi sv. Martina predvodio pomoćni biskup Münstera u miru mons. Dieter Geerlings, u ime mjesnoga ordinarija mons. Felixa Genna. S njim su u koncelebraciji bili delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina, tajnik Bosne Srebrene fra Damir Pavić, domaći njemački župnik vlč. Heinrich Bösing, bivši voditelj misije fra Marko Jukić, domaćin i voditelj HKM Moers fra Josip Filipović te još četvorica hrvatskih redovničkih i biskupijskih svećenika. Više je vjernika u misnom slavlju sudjelovalo u hrvatskim narodnim nošnjama.

Misnom slavlju pribivao je i generalni konzul Republike Hrvatske iz Düsseldorfa Ivan Bulić te Franz-Thomas Sonka, koji je na čelu biskupijskoga odjela za dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika. Na kraju misnog slavlja nazočnima su se obratili vlč. Bösing, g. Sonka, fra Damir Pavić, fra Marko Jukić, konzul Bulić, vlč. Komadina te fra Josip Filipović.

Svečanost je nastavljena uz druženje u dvorištu misije. Ondje su se vjernici u popodnevnom dijelu programa imali priliku družiti uz jelo, piće i zabavni program. Prije misnoga slavlja, pak, u crkvi je održan slavljenički koncert na kojem su nastupili članovi misijskoga zbora mladih i mješovitoga zbora pod vodstvom pastoralnoga suradnika Darka Lovrinovića. Osim njih nastupili su još i mješoviti pjevački zbor iz Lembecka pod vodstvom Branka Bafa i klapa Bandira iz HKM Düsseldorf pod vodstvom Frane Milića. Program je vodio voditelj HKM Aachen fra Pavo Filipović. s r p a n j - ko l ovoz 2 018 .

39

Politički (ne)korektno

Piše fra Pavo Filipović

OGLEDALCE,

OGLEDALCE Protestantski pastor i teolog Dietrich Bonhoeffer, jedan od osnivača pokreta otpora zlu nacizma te na kraju i sam žrtva toga zla režima u logoru Flossenbürg, glupost je smatrao opasnijom od zla. Upozoravao je kako je potrebno više opreznosti pred glupanom negoli pred zlim čovjekom.

B

onhoeffer je tvrdio također kako smo protiv gluposti bespomoćni, dok protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati itd. Poslije Erazma Rotterdamskoga rijetko je tko kao Bonhoeffer ukazao na veliku opasnost gluposti i ljudske ludosti. No, time je on nesvjesno bagatelizirao zlo koje ostaje strašna stvarnost čovjeka. Može se reći kako još od spora Augustina iz Hipona i Jeronima Dalmatinca s britanskim monahom Pelagijem i Julijanom iz Aeclanuma ostaje aktualno pitanje je li čovjek bitno dobar, čestit, pošten ili je bitno zao, pokvaren, zloban. Augustin i Jeronim, kao i Crkva općenito, ustrajali su na posljednjemu i bili uvjereni kako nakon izvornoga grijeha čovjek više nije izvorno dobar, već zao. Ako bismo Augustinov stav prenaglasili poput Martina Luthera i Corneliusa Jansena, zapali 40 svjetl ori jeci . ba

bismo u neku vrstu antropološkoga pesimizma i došli do toga da svako ljudsko stremljenje, željenje, strast, oduševljenje i ambiciju proglasimo demonskima.

Mislim međutim kako to nije opasnost naših dana. Opasnost našega vremena je više neka vrsta neopelagijanističkoga svjetonazorskog optimizma koji sve proglašava dobrim i moralno prihvatljivim. Stoga Martin Gerhard Reisenberg s određenom dozom sarkazma izjavljuje kako danas barem još u bajkama zlo ostaje ono što doista jest.

Ali, iz čega proizlazi ljudska zlobnost? Što utječe da čovjek postane pokvarenjak da mrzi, spletkari, podmeće nogu drugomu? Zašto on u određenim trenucima biva zao? Upravo nam tu bajke mogu biti od velike pomoći! Ne vjerujem da postoji netko tko nije čuo za bajku Snjeguljica i sedam patuljaka.

Ta svjetski poznata bajka braće Grimm govori o jednoj kraljici koja je posjedovala čarobno ogledalo koje govori istinu. Svako malo bi narcisoidna kraljica dolazila pred svoje ogledalce i pitala ga: Ogledalce, ogledalce moje, najljepši na svijetu tko je? Odgovor je dugo vremena bio uvijek isti: Vi ste, kraljice, najljepši na Zemlji. I doista, kraljica bijaše veoma lijepa, ali nije mogla biti sretna pri pomisli da ima netko ljepši od nje pa je stoga svako malo zapitkivala ogledalo istine o svojoj ljepoti. Kako je međutim mala Snjeguljica izrasla u curetak i postajala sve ljepšom, nadmašila je kraljičinu ljepotu. Jednoga dana samodopadna kraljica dobije neočekivani odgovor od svoga ogledalca: Vi ste, kraljice, prelijepi, ali Snjeguljica je ljepša. Na tu izjavu kraljica pozeleni od zavisti. Od toga trenutka bila je spremna učiniti sve kako bi otrovala mladu i lijepu djevojku i na svako zlo djelo.

Zavist i njezini potomci

Sveto pismo i patristika naglašavaju dva temeljna Luciferova grijeha: oholost i zavist. Iz njih proizlazi sve drugo zlo kao iz kakva izvora. Nije li zavist bila uzrokom Abelove smrti, Jakovljeva progona, Josipove prodaje u ropstvo egipatsko, Herodovih spletkarenja i pokolja nevine dječice u Betlehemu i najzad i same smrti Kristove?! Zavidnik je uvijek sitna duša i kukavica. On u sebi samome nosi svjedočanstvo da je manji od onoga kojemu zavidi.

Velike ljude ova bolest ne dotiče.

Nije zavidan tko posjeduje istinsku veličinu. On ne zavidi, već se njemu zavidi.

Samo sitne duše mogu zavidjeti. Ako pse nahranimo, postaju nam kućni ljubimci. Nahranimo li lavove, oni postanu pitomiji. Zavidnik naprotiv postaje još bešćutniji i perfidniji što mu više dobročinstva iskazujemo, jer u njima nalazi još više razloga za svoju zavist. Svaki normalan čovjek ima u sebi zdravu težnju za samoostvarenjem, za postizanjem svojih životnih ciljeva, za uspjehom.

novo u Svjetlu riječi!

Sveti Franjo i životinje Luciano Radi

Djeca i životinje jedni su drugima jako simpatični. Jeste li se ikada zapitali zašto? Bez

nekog velikog mozganja možemo jednostavno ustvrditi da između djece (premda to vrijedi i za odrasle) i svega živoga u prirodi postoji spontano prijateljstvo.

Ova mala knjiga prikazuje zgode iz života Sveca, utemeljene na riječima Tome

Čelanskog i sv. Bonaventure. Nije važno jesu li ovi događaji stvarni ili nisu: bitno je naučiti kako je sv. Franjo iskusio svoj odnos sa stvorenjima. Pritom se lako uočava da je Siromah živio gledajući Boga iza svih stvari.

Naručite na telefon: 033 726 200

10 KM

Piše Miljenka Koštro

Ljubav na kušnji i propuhu LJUBAV. Zanimljiva riječ. Često je izgovaramo, a i tumačimo njezino značenje. Vrijeme je preuzima i prenosi u koracima jutra.

Pa tako, odavno, govorimo o ljubavi prema Bogu, djeci, roditeljima, bračnom partneru, braći i sestrama, domovini, biljkama i životinjama, jelu i piću, prema glazbi, umjetnosti...

Jutro mi se nasmiješi. Sunce me ogrije. Cvijet zamiriše. Djeca se igraju. Pčele zuje. Misli se bude. Ljepota ljubavi u postojanju, pomislim. Spontano zapjevam. Onda poslije, zavirim na koji portal, pa upalim televiziju i poslušam vijesti. Kad tamo: političari se čvokaju i pljuckaju, u prometu problemi jer su gužve i vozači nestrpljivi, tamo negdje bjesni rat i toliko i toliko je mrtvih, opljačkana banka, tamo negdje opet pucnjava u centru grada, pjevačica ta i ta se razvela, itd, itd... Zatim se zapitam: Gdje mi pobježe ljubav? Maloprije sam je vidjela, osjećala, mirisala... Nastade mi zbrka u glavi, te se zapitam: Je li se išta lijepo danas u svijetu dogodilo? Je, znam da je, ali i crnilo se na široko razlijeva.

Crnilo? Ah! Ljubav na kušnji i propuhu, u rastvorenom beskraju, kao da je pognula glavu dok na dlanu trajanja protječe vrijeme. Brzi život komada glas razuma i ljepotu ljubavi. Čovjek stablu lomi grane da bi stablo uginulo i zbunilo proljeće, ali proljeće, zaljubljeno u vječnu svjetlost, nesebično slijedi svoj ritam, prolazi kroz kušnje i ne da se zbuniti, a ja se zapitam kakav je ovaj svijet i ja u njemu. Što će biti ako im dopustim da me zbune.

Prespavam noć, zaplješćem ljepoti svitanja, udahnem dašak ljubavi da mi dan poteče glatko. Odlazim u vrt družiti se s biljkama. Dogode mi se susreti i sa životinjskim vrstama. Kakvo nenametljivo zajedništvo, pomislim. Dugujem i ovom danu nešto korisno dati, iz ljubavi, da bi nešto i uzela. Evo, nudim, između ostalog i ove riječi, a ono što uzimam ne može stati u ovu priču.

Majka Tereza je rekla da nije važno koliko radiš, već je važno koliko ljubavi unosiš u ono što radiš i koliko to daruješ drugima.

Poznato je da ima vrlo imućnih ljudi, milijunaša. I neka, nema

42 svjetl ori jeci . ba

ništa loše u tomu. Isto tako znamo da ima i gladnih, poniženih, odbačenih... Idem brojati koliko je milijunaša otkinulo koji milijun i dalo siromašnima. Rezultat? Hvatam se za glavu. Eto, opet gledam ljubav na kušnji i propuhu, jer da ima dovoljno ljubavi, gladnih i poniženih ljudi na ovoj planeti ne bi ni bilo. Nedostatak ljubavi nemilosrdno mrvi i tare ljudski rod.

Ja ovu krhku i bosonogu priču nesebično darujem svim ljudima, svjesna da će mnogi prije pružiti ruku za onom obuvenom u skupe i sjajne, zlatne cipele ili onu slatkorječivu, okićenu namamitim populizmom. Baš me briga, ipak idem završavati ovu započetu priču, svjesna da priča o ljubavi zaslužuje puno više stranica, a i mudrosti. Kada odem spati želim sanjati jutro dobrote i obilje svjetla u očima i srcu. Čudesan dar je ljubav. Kada bi je makli dalje od kušnji i propuha?

No, Božja ljubav zauvijek ostaje iskrena i čista. A ljudska? O Bože, ta tko čovjeku brani poslušati glas iskrene ljubavi, nahraniti se Tvojim milosrđem, te maknuti ljubav s propuha, da bi napokon mogao uspravno hodati i slobodan živjeti? Ali čovjek izgara gledajući druge i drugačije kroz vlastiti prozor. Koliki i kakav je prozor? Što kroz njega vidi? Možda mu je šešir ili mrak pao na oči da ne primijeti što nije učinio, dok druge promatra? Ljubav, kao procvala proljetna ruža, čeka toplinu ljudsku, sa željom da je uklone s propuha. Kako lijepo bi bilo, umjesto mržnjom i krvlju, natopiti zemlju nesebičnom ljubavi prema životu i svemu što nas okružuje? Ljubav je dar od Boga i čini lijepe stvari, a čovjek je onaj koji ceste ljubavi sebičnošću rovari.

Gledam jablane. Vitki i visoki, uzdigli se prema nebu. Žive od Božje ljubavi za prošlost, sadašnjost i vrijeme koje će doći. A čovjek u nedostatku ljubavi, željan moći, trajanje pretače u čudno zastajkivanje. Ne uvažava i ne poštuje mogućnost izbora. Umjesto da se osvijetli, čovjek ponekad odabire hod kroz gustu magluštinu i doziva grijeh umjesto istinske ljubavi. Da, ljubavi. Licu nije potrebna šminka, ako je srce puno LJUBAVI. s r p a n j - ko l ovoz 2018 .

43

S našima u svijetu

HKM DONJA RAJNA – MOERS

Piše Zvonko Bosnić

ZAJEDNICA VJERE,

KULTURE I JEZIKA Moers je njemački gradić na lijevoj obali Rajne koji pripada metropolitanskoj Rurskoj oblasti. Od oko 100 tisuća stanovnika ovoga gradića približno je 2000 onih koji su podrijetlom iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine te se okupljaju u Hrvatskoj katoličkoj misiji Donja Rajna – Moers. Obljetnica osnutka ove misije svečano je obilježena početkom lipnja ove godine.

D

avne 1978. godine dvije hrvatske katoličke misije Moers i Bocholt dekretom je uspostavio biskup Münstera mons. Heinrich Tenhumberg, odvojivši ih od prethodno osnovane HKM Münster. Sve do 2008. godine ove dvije misije djelovale su zasebno. Gašenjem misije Bocholt, Hrvatska katolička Misija Moers dobiva nove granice, time i novi naziv: Hrvatska katolička Misija Donja Rajna – Moers.

Dušobrižnici ovih dviju misija bili su franjevci Bosne Srebrene fra Jakov Kuprešanin (od 1978. do 2008.), fra Pavao Obrdalj (1977. – 1994.), fra Marko Jukić (1994. – 2005.) i fra Luka Šarčević (2005. – 2016.). Trenutno je dušobrižnik i voditelj HKM Moers fra Josip Filipović, također član Bosne Srebrene. Župa je djelatna u tri crkve ovoga kraja. Glavna je crkva sv. Marina u Repelenu (četvrt u gradu Moersu), zatim 44 svjetl ori jeci . ba

crkva Presvetoga Srca Isusova u Dinslakenu i crkva Presvetoga Srca Isusova u Bocholtu, uz samu granicu s Nizozemskom. U filijalnim crkvama se naizmjenično slave nedjeljne mise dok je crkva sv. Martina svake nedjelje mjesto susreta i molitve za članove HKM Moers.

Već 1979. ova je misija dobila vlastite prostorije za održavanje različitih aktivnosti. Tako se u tim prostorijama održavaju župni vjeronauk, kateheze za mlade, priprava za sakramente prve pričesti, svete krizme i vjenčanja, vježbanje sviranja gitare i sintesajzera, probe za javne nastupe prilikom manifestacija koje se održavaju u misiji.

U HKM Moers župniku fra Josipu pomaže pastoralni suradnik Darko Lovrinović koji je prije nekoliko godina sa suprugom doselio u Njemačku. Njegova glazbena nadarenost koju je razvio u odgojno-obrazovnim institucijama

franjevaca u Bosni Srebrenoj od velike je pomoći za život ove zajednice, naročito pri glazbenom animiranju svetih misa. Misija ima zbor odraslih i mladih.

Mladež, osim toga, osobito revno nedjeljom i blagdanima sudjeluje u liturgiji čitajući, pjevajući i ministrirajući na svetoj misi.

U sklopu misijskih prostorija nalazi se kapela u čast sv. Leopolda Bogdana Mandića, zaštitnika HKM Moers. U toj kapelici obično se obilježavaju liturgijska slavlja za spomendane, korizmeno i adventsko vrijeme, vrijeme svibanjske i listopadske pobožnosti i pobožnosti 13 utoraka svetom Anti Padovanskom.

Redovito se, na godišnjoj razini, organizira i duhovna obnova svih članova HKM Moers. Ovogodišnju korizmenu duhovnu obnovu tako je predvodio fra Nikola Kozina, svećenik Bosne Srebrene na studiju u Rimu. Kroz priliku

Aktualno Piše fra Janko Ćuro

Vaši bogovi

I NAŠ BOG Pobornici teorije evolucije tvrde da je jedna vrsta čovjekolikih majmuna (Hominida) evoluirala u čovjeka (Homo sapiens = umni, razumni čovjek). Je li tomu tako ili nije, jednostavno mi nije na listi životnih prioriteta. Kao vjernik sam siguran da se ništa nije moglo dogoditi bez Božjega stvarateljskog plana i zahvata.

M

eđutim, ostaje nejasno u gore spomenutoj teoriji je li proces evolucije završen ili je još dalek put pred čovjekom s obzirom kako se pojedini ljudi ponašaju i što čine? Postoji li mogućnost da se proces počeo vraćati na svoju početnu točku?

Bilo kako bilo, puno je još posla za evoluciju kada je u pitanju čovjek sapiens. Nakon stotina tisuća godina takav bi čovjek do sada barem trebao biti gospodin, što se definira kao uglađen, pristojan i častan. Čovjek čije je ponašanje primjereno i koji poštuje druge ljude. Da to još uvijek nije tako, često nas uvjere neki pojedinci ili grupe koji tu razinu vrate nekoliko ljestvica niže, ponekad čak i na sam početak. U ovu kategoriju svakako spada „kazališni” uradak „Naše nasilje i vaše nasilje”, koje potpisuje hrvatski kazališni redatelj Oliver Frljić. Ovim svojim bunilom on već nekoliko godina žari i pali (= podmeće 46 svjetl ori jeci . ba

požare) liberalnom, narcisoidnom i pretilom Europom i u njoj još liberalnijim Sarajevom (!) pa ga je izveo prije dvije godine u okviru Međunarodnoga teatarskog festivala (MESS). Ovim su pojedini sarajevski liberali pokazali da je prihvatljivo „kulturno” vrijeđanje kršćanstva, jedne od dviju dominantnih religija u BiH, bez obzira što dotični uradak sa svojom publikom duboko vrijeđa samu kulturu. Sav taj, blago rečeno, umni nered, kulminira scenom u kojoj Isus silazi s križa i siluje pokrivenu muslimanku. Kada je u pitanju „umjetničko” vrijeđanje kršćana i kršćanstva, Sarajevo se u svom malom vremenskom trenutku odlučilo oprobati u sekularizmu! Mašala!

No, ostavimo u rahatluku sarajevsku čaršiju. Ovaj kazališni uradak je puno više od školskoga primjera kako izgleda kultura kad oboli od šizofrenije. Dio je to smišljene propagande lijevo liberalne

totalitarističke ideologije, koja sustavno plasira metapolitikom svoje neomarksističke ideje. A metapolitika je kultura plus politika (J. Vujić). U takvoj simbiozi kultura nepovratno izgubi svoj identitet (cultura = oplemenjivanje, poštovanje) i postane čista ideološka indoktrinacija s ciljem uništavanja kršćanskoga, nacionalnoga, kulturnoga, civilizacijskoga i civiliziranoga identiteta. Zato se dotični redatelj, kao tijekom povijesti svi hrabri proleteri, zavukao u šumu kulture, progresivnosti, liberalizma i umjetnosti koje on i njemu slični smatraju svojim ekskluzivnim vlasništvom. Na taj način mogu raditi što hoće, vrijeđati koga i kako god hoće, jednostavno su sami sebi priskrbili licencu za legalno vrijeđanje i zatiranje, u ovom slučaju, kršćanstva, najmnogobrojnije religije u svijetu. Pištolj im je evoluirao u kulturu, a metaka je kalibra Frljić & Co uvijek bilo otkako je svijeta i vijeka.

Istina, nije to veliki i značajni kalibar, ali je prasak preglasan zbog nepodnošljive tišine rezigniranoga i umrtvljenoga društva.

Frenetični napadi

Prema desetljećima razrađivanom scenariju, suvremeni liberali i retuširani neomarksisti prvo oduzmu pravo glasa svima onima koji drukčije razmišljaju frenetično ih etiketirajući kao konzervativce, nazadne, zatupljene, reakcionare, revizioniste, pa čak i fašiste. Jer, kada se ovi usude kritizirati njihov ideološki rad, koji u svojim izričajima i pojedinim scenama ne samo da temeljito vrijeđaju vjerske osjećaje nego je duboko ispod onoga što je čovjeku pristojno pa su prošli mjesec i reformirani komunisti u Češkoj spriječili izvođenje ovog komada, onda takvi, prema njihovu mišljenju, napadaju samu kulturu, slobodu, čovjeka, progresivnost...

To jednostavno nije točno. Dapače, oni brane kulturu i umjetnost općenito jer traže da se u kreiranju kulture i umjetničkih djela uzimaju u obzir svi ljudi, različita mišljenja i uvjerenja, koja

Franjevci među svojim pukom primoravala je franjevce da traže sredstva materijalnoga uzdržavanja. Preuzimanjem samostana i župa u bogatijim krajevima rješavao se i taj problem.

Piše fra Anđelko Barun

Jedini dušobrižnici

ŠIRENJE BOSNE

SREBRENE Poslije zauzeća Bosne Osmanlije nastavljaju s daljnjim osvajanjima. Osvojili su Hercegovinu, Herceg Novi, Makarsku krajinu, Krbavu i Liku, Srebreničku i Jajačku banovinu, Beograd, Srijem, Slavoniju, Budim te 1592. godine Bihać, posljednji hrvatski bedem protiv Osmanlija.

P

rigodom osvajanja Osmanlije su jedan dio katoličkih svećenika i redovnika poubijali, druge su protjerali, neki su se od straha povlačili i bježali s narodom u slobodne krajeve.

Franjevci Bosne Hrvatske kao i franjevci Ugarske provincije doživjeli su tu sudbinu. U opustošene i napuštene krajeve za Osmanlijama dolaze franjevci Bosne Srebrene. Tada je nastala izreka Kud’ Turčin s ćordom (sabljom) tud’ fratar s torbom. Bosanski franjevci postali su gotovo jedini dušobrižnici u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj. Preuzeli su i napuštene župe u južnoj Ugarskoj. U 17. stoljeću sve se više pojačava djelovanje franjevaca Bosne Srebrene na prostorima pod Osmanlijama od Budima do Jadrana. Istovremeno, provincija brojčano raste. U 16. stoljeću imala je 80 članova, a već polovinom 17. stoljeća peterostruko više.

48 svjetl ori jeci . ba

Protestanti su koristili nastalu situaciju pa su u osvojene krajeve slali svoje misionare. U vrijeme osvajanja Budima i Pešte bosanski su se franjevci sukobljavali s kalvinistima koji su željeli zauzeti napuštene katoličke crkvene objekte.

Od svih katoličkih vjerovjesnika bosanski su franjevci Osmanlijama bili najprihvatljiviji. Ahd-nama im je omogućavala dolazak u osvojene krajeve.

Pastoralna tradicija i misijski duh poticali su ih na pružanje vjerskih usluga preostalim katolicima koje su njihovi svećenici napustili i preselili u slobodne krajeve. Migracije katoličkoga stanovništva iz Bosne u 16. i 17. stoljeću, predvođene franjevcima, također su naveliko pridonijele širenju Bosne Srebrene. U novim postojbinama franjevci nastavljaju župni pastoral među svojim pukom.

I sama činjenica da su samostani u Bosni siromašni i preopterećeni dugovima

Dugo je trajala nestašica domaćega klera u osvojenim krajevima. U 16. stoljeću na tim se područjima šire kalvinisti i drugi protestanti. Krajevi pod Osmanlijama za Katoličku Crkvu postaju misijska područja. Papa Grgur XV. osnovao je 1622. godine Kongregaciju za širenje vjere (Propagandu) koja preuzima brigu za misionare i njihovo djelovanje.

Bosanski su franjevci već imali i od crkvenih vlasti povlasticu djelovanja izvan geopolitičkih granica srednjovjekovne Bosne. Katolici Pečuha još su 1581. godine tražili da se za njih skrbi bosanski biskup, a katolici u Potisju tražili su svećenike koji znaju slavenski jezik.

Za osmanlijske vladavine u Budimu i u Pešti, franjevci Bosne Srebrene preuzeli su brigu o vjerskom životu sveukupnoga katoličkog stanovništva. Poslije oslobađanja od Osmanlija i tijekom 18. stoljeća bosanski franjevci ostaju na župama gdje su naseljeni Hrvati. U samostanu u Budimu imali su filozofsko-teološko učilište koje je oblikovalo budimski kulturni krug. Preuzeli su, također, i župe u svim hrvatskim naseljima u južnoj Ugarskoj, Baranji i Bačkoj.

Pojedini bosanski samostani preuzimali su župe u Prekosavlju i brinuli se za njih. Tako samostan u Modriči 1623. godine preuzima župu u Sikirevcima, a samostan u Visokom župu u Gradišci.

Olovski samostan polovinom 17. stoljeća preuzima sve slobodne župe u Srijemu, a samostani u Gradovrhu i Olovu župe u Bačkoj. Župe u Banatu preuzeli su samostani u Olovu i Srebrenici.

Olovski je samostan 1662. godine svojatao župe u južnoj Ugarskoj. Beogradski biskup i apostolski vikar biskupija pod Osmanlijama fra Matej Benlić neke je župe u svojim krajevima povjerio samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Većina župa

Najbolja teološka knjiga u Europi samo u Svjetlu riječi Knjiga jednoga od najznačajnijih teologa ateizma u postkomunističkom društvu, promicatelja vjerskih sloboda i dijaloga s nevjernicima koji se za vrijeme komunizma u Češkoj tajno zaredio za svećenika.

Rijetko što tako snažno upućuje na Boga i tako silno vapi za Bogom kao upravo doživljaj njegove odsutnosti.

Bez bolnoga iskustva “bezbožnoga svijeta” teško ćemo moći shvatiti smisao religioznoga traženja.

www.svjetlorijeci.ba

Razgovor

Razgovarala: Dražana Radman

Ima li svjetla na KRAJU TUNELA? F

ra Ivan Bubalo rođen je 1945. u Donjim Šušnjarima, općina Derventa. Diplomirao je teologiju na Franjevačkoj teologiji, te filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu, u Sarajevu; doktorirao je na KBF-u u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1970. Predaje na Franjevačkoj teologiji od 1974., gdje je obnašao službu dekana u četiri mandata. Bavi se graničnim pitanjima filozofije i teologije, posebno etičkim aspektima čovjekova djelovanja u suvremenom svijetu. ▶ Ovaj je razgovor planiran prije više od godinu dana povodom dvadesetogodišnjice povratka (1997.) Franjevačke 50 svjetl ori jeci . ba

teologije, čiji ste tada bili dekan, u Sarajevo nakon petogodišnjeg izbjeglištva u Samoboru. Zbog određenog spleta okolnosti razgovaramo tek sada, ali bih razgovor ipak započela s pitanjem o povratku: Što Vam je bilo u danima povratka i novoga početka, ili nastavka, na pameti? Jeste li očekivali ovakav razvoj događaja u BiH, Hrvatskoj, Europi u svim važnim (i nevažnim) sferama života ili ste ipak prilično iznenađeni, pa i razočarani?

Bilo mi je na pameti ono što i pred očima, ali i ono što je bilo pred nama u budućnosti, a do čega pogled nije mogao doprijeti, pa se moglo samo naslućivati kao u magli. Sve to skupa bilo je i složeno

Danijel Stanić

IVAN BUBALO

i nejasno i nesigurno. Vratili smo se međutim, kako sam u toj prilici rekao, „u uvjerenju da smo dužni činiti ono što smatramo da je ispravno, bez obzira što okolnosti koje su izvan našeg utjecaja teško da obećavaju ostvarenje naših nakana”, misleći pritom na našu primarnu zadaću kao odgojno-obrazovne ustanove Franjevačke provincije Bosne Srebrene, ali i na naš – koliko god mali – doprinos izgradnji bosansko-hercegovačke zemlje i društva. Završio sam tada riječima „da smo učinili ono što nam je bila dužnost i da smo sačuvali obraz. A to nije malo. Ponekad je to zapravo sve”.

A što se tiče očekivanja, mogu reći da i nisu bila prevelika, s obzirom na

tada upravo okončanu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, na njezine žrtve i svekoliku pustoš koju je iza sebe ostavila, s obzirom na dejtonska rješenja koja nisu ništa bitno riješila, kao i s obzirom na haško dijeljenje pravde (ono se zove pravda?) koje je već pokazivalo svoje pravo lice. Kasniji razvoj međutim postidio je i najskromnija očekivanja.

A potom su nadošle neke pojave ovdje i u svijetu za koje sam (ne samo ja) mislio da jednostavno nisu moguće, pogotovo na razini čitave jedne velike civilizacije, čak i na globalnoj razini.

Lijevo-liberalna revolucija

▶ Na što konkretno mislite?

Mislim na lijevo-liberalnu revoluciju, svojevrsnu marksistički inspiriranu kulturnu revoluciju koja se upravo zbiva pred našim očima, a po svojoj duhovnoj destrukciji i fatalnim posljedicama nadmašuje sve dosad viđeno u povijesti čovječanstva. ▶ O kakvoj se to revoluciji zapravo radi?

Vrlo je teško u jednom ovakvom razgovoru reći makar samo ono najvažnije o tako kompleksnom fenomenu, ali je zbog njegove prevelike važnosti ipak potrebno barem pokušati.

Današnja lijevo-liberalna revolucija zadnji je dosad od lijevih europskih epohalnih prevrata, počevši s Francuskom revolucijom. Njome se htjelo srušiti „stari režim” kao proizvod vjere, tradicije, običaja i povijesnog iskustva kako bi se – počevši takoreći od nule – uspostavio sasvim novi poredak slobode-bratstva-jednakosti prema ideji čovjeka proistekloj iz apstraktnoga individualnog razuma, a na temelju prosvjetiteljsko-liberalnog poimanja čovjeka i društva. Revolucija je međutim u svojoj radikalnoj fazi umjesto ostvarenja toga idealnog poretka uspostavila vladavinu dotad neviđenog terora, čega su se mudri ljudi, poput britanskoga konzervativno-liberalnoga političkog mislioca Edmunda Burkea, pribojavali

od samoga njezina početka. On je već u prvoj polovici 1790. godine u svojim Razmišljanjima o Francuskoj revoluciji, napisanima u formi pisma „jednom vrlo mladom gospodinu u Parizu”, kritički primijetio: „Vi možda jeste pokrenuli revoluciju, ali niste promijenili društvo.

Srušili ste monarhiju, ali ljudima niste vratili slobodu.”

A drukčije se i nije moglo dogoditi, jer se u biti radilo o pokušaju stvaranja posve novog svijeta prema filozofskoj viziji savršenog poretka pravde i slobode.

To zamišljeno stanje idealne društvene harmonije proglašeno je apsolutnom čovjekovom svrhom kojom – potpuno se njoj podvrgavajući – postiže i svoje definitivno oslobođenje. Za tu se svrhu drži da je ona – kako kaže Jacob Talmon u svojoj knjizi Porijeklo totalitarne demokracije – „imanentna čovjekovom razumu i volji, da čini najviše ispunjenje njegovih istinskih interesa i da je jamac njegove slobode”. Radi se dakle o određenoj vrsti političkog mesijanizma koji, prema riječima istog autora, „postulira odlučujuću, harmoničnu i savršenu shemu stvari kojima se ljudi neodoljivo kreću, i za koje im je suđeno da ih dostignu”.

Talmon međutim postavlja pitanje „je li ljudska sloboda kompatibilna s ekskluzivnim obrascem društvenog uređenja, čak i ako je taj obrazac usmjeren na maksimiziranje društvene pravde i sigurnosti”, te tvrdi da su „iz teškoće da se pomiri sloboda s idejom apsolutne svrhe iznikli svi problemi i antinomije totalitarne demokracije”. Jer ukoliko netko ne bi povjerovao u tu apriornu „jedinstvenu i ekskluzivnu političku istinu” (Talmon) i ne bi se uključio u postizanje toga apsolutnog cilja, greška bi, dakako, bila u njemu, a ne u političkoj dogmi, i takav bi bio optužen za kontrarevolucionarno djelovanje i na koncu na ovaj ili na onaj način eliminiran.

Radilo se dakle o jednoj u principu totalitarnoj i neostvarivoj utopiji koja je koštala života milijune nevinih žrtava. Od toga svoga totalitarnog projekta

naime revolucionari – prema svjedočenju jednog od ideologa Revolucije, Thomasa Painea – nisu bili spremni odustati makar to značilo i sveopće uništenje, uključujući i njih same – prema onoj poznatoj latinskoj izreci fiat justitia, pereat mundus [neka bude pravda, pa makar svijet propao].

Stari svijet jest, doduše, propao, ali pravda nije uspostavljena, kao što apsolutna pravda neće nikad ni biti uspostavljena, unatoč svim pokušajima ostvarenja imanentnih, unutarpovijesnih utopističkih ideologija. Ono u što se Burke duboko uvjerio sažeo je na lapidaran način: „Nikada se prije nijedna skupina učenih ljudi nije prometnula u bandu pljačkaša i ubojica; nikada se plaćeni ubojice i banditi nisu zaodijevali u akademske halje niti su se koristili jezikom filozofa.”

Njegova kritika revolucionarnog terora – koji proizlazi iz same biti lijeve političke misli 18. stoljeća – vrijedi i za sve kasnije lijeve revolucije, od Oktobarske do svih njezinih „replika” – kao što je i jugoslavenska „socijalistička revolucija” – i to doslovno: kada je, kako primjećuje Slaven Ravlić, britanski ustavnopravni teoretičar Albert Dicey već u prvoj godini nakon Oktobarske revolucije u članku Burke o boljševizmu naveo njegova kritička mjesta o Francuskoj revoluciji, pri čemu je riječ Francuska zamijenio riječju Rusija, bilo je očigledno kako su ta dva događaja po svojoj nasilnoj biti i katastrofalnim rezultatima zapravo identična. Sve te komunističke revolucije, poduzete uime parole „sloboda narodu”, završile su potpunim porobljavanjem toga istog naroda u totalitarističkom sistemu koji su uspostavljale.

Ljevica i desnica

▶ U današnjoj općoj zbrci na temu lijevoga i desnoga možda ne bi bilo zgorega samo ukratko navesti temeljne razlike između izvorne ljevice i izvorne desnice?

Obje političke teorije pojavljuju se na pragu „doba razuma”, u 18. stoljeću, i teže poretku utemeljenom na razumu, ali s r p a n j - ko l ovoz 2 018 .

51

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Piše Marko Karamatić

TIROLSKA NEOSTILSKA

OPREMA CRKAVA Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u razdoblju austrougarske uprave u BiH, podignute su brojne crkve u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Njih su u duhu historicizma projektirali arhitekti pristigli s novom vlašću, ponajviše Josip Vancaš i Karlo Paržik (Pařík).

P

otrebama za bogoslužnom opremom, kao što su oltari, propovjedaonice, krstionice, kipovi i slike svetaca, postaje križnoga puta i slično udovoljavale su drvorezbarske umjetničko-obrtne radionice u južnotirolskim gradovima St. Ulrich (Ortisei) i St. Christina koji pripadaju dolini Gröden, odnosno Val Gardena u Italiji.

Tirolske radionice

Zahvaljujući višestoljetnoj tradiciji rezbarstva Tirol je postao središtem izrade crkvene opreme 19. stoljeća. Nastao je niz obiteljskih umjetničko-obrtnih drvorezbarskih radionica u kojima je, uz članove obitelji, bilo i do dvadesetak zaposlenika. Takve su radionice Insam & Prinoth / Ferdinand Prinoth (osn.

1820.), zatim Josef Rifesser (1872.), Ferdinand Stuflesser (1875.), Leopold Moroder (1876.), Franz Schmalzl, Josef Runggaldier. U to ugledno središte 58 svjetl ori jeci . ba

drvorezbarstva na poduke su dolazili i pojedinci iz drugih krajeva među kojima i hrvatski kipar Ferdo Ćus (1891. – 1914.). Iz toga su kruga proizišli i neki kasnije ugledni umjetnici: kipari Josef Beyrer, Josef Knabl – predavač na münchenskoj Akademiji, Josef Gasser, Engelbert Westreicher i dr.

Drvorezbari su u radu ponajviše koristili crnogorično drvo limba, zatim lipovinu, jelovinu i krušku. Pri vanjskom ukrašavanju koristili su uljane boje i zlatne listiće.

Sve do 1860-ih drvorezbarski proizvodi uglavnom su tipski bez individualnoga umjetničkog pečata. To se stanje pomalo mijenja obrazovanjem pojedinaca na likovnim akademijama u Beču i Münchenu. Oni se ugledaju u renomirane umjetnike i prema njihovim djelima rade crteže koje koriste nakon povratka.

Istina, sve izrazitijim nastojanjem da se „umjetnički obrt obnovi profesionalnim

školovanjem postignuta je tehnička savršenost, ali prožeta duhom industrijaliziranog doba” (Olga Maruševski, „O vrednovanju i čuvanju neostilske crkvene opreme – u povodu obnove u ratu oštećene župne crkve Sv. Križa u Sisku”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Zagreb, 20/1996., str. 152). S druge strane u tirolskoj dolini se neobično uvećao broj rezbara – čak 330 registriranih, no tek je mali broj njih dosegnuo umjetničku razinu. Slabijoj umjetničkoj kvaliteti pridonosila je također i brzina rada uvjetovana velikom potražnjom.

U crkvama u BiH i Hrvatskoj najviše je radio Ferdinand Stuflesser (1855. – 1926.). On je bio školovani kipar. Likovno se obrazovao kod Josefa Knabla na Akademiji u Münchenu, posvetivši se posebno usavršavanju u sakralnom kiparstvu. Opremio je na području Austro-Ugarske Monarhije velik broj crkava „oltarima ponajviše u

Strossmayer i Bosna

Piše dr. sc. Slavko Slišković, OP

STROSSMAYER

I VRHBOSNA Paralelno s rješavanjem državno-pravnoga položaja Bosne i Hercegovine, što je rezultiralo povjeravanjem uprave nad ovim zemljama Austro-Ugarskoj Monarhiji na Berlinskom kongresu 1878. godine, započeo je proces njihova crkvenoga uređenja u novonastalim prilikama.

Z

najući o čemu će se raspravljati u Berlinu, biskup Strossmayer je pisao sudioniku kongresa lordu Gladstonu: „Pravomoćni sam biskup Bosne i zato imam pravo u tom pogledu božansku sudbinu braniti Bosnu i Hercegovinu.” Dolazak ovih zemalja pod upravu kršćanskoga vladara držao je njihovim konačnim oslobođenjem nakon višestoljetne osmanske okupacije, pa je posljedično vjerovao kako ih u crkvenom smislu treba vratiti u okrilje Bosanske biskupije kojoj je on bio na čelu. Stoga je engleskom državniku naglasio kako „glede organizacije crkvene, koja punim pravom na mene ponajviše kano biskupa bosanskoga de iure spada” pa očekuje da će Sveta Stolica upravo njemu povjeriti rješavanje ovoga pitanja.

60 svjetl ori jeci . ba

Naravno, bilo je nemoguće izbjeći političkom utjecaju uslijed složenosti bosansko-hercegovačkih prilika pod upravom „apostolskog kralja” iz Beča, ali i suverenitetom, barem formalnim, muslimanskoga sultana. Sam vladarski naslov „Rex apostolicus” (apostolski kralj), koji je preko ugarske krune pripao Habsburgovcima, označavao je kraljevsko pravo patronata u smislu imenovanja biskupa i organiziranja biskupija. Tako je i Strossmayer, poput drugih biskupa Monarhije, bio imenovan od cara, a potvrđen od pape. Bečki dvor je ovu praksu želio proširiti i na prostor južno od Save.

Nova metropolija?

Đakovački je biskup nakon dvojnoga ustroja Monarhije bio nezadovoljan

hrvatskim položajem pod dominacijom Mađara pa se plašio da će se i Bosna i Hercegovina naći u sličnoj poziciji, pri čemu je organizacija Crkve mogla biti jedna od poluga vlasti za razbijanje hrvatskoga nacionalnog jedinstva. On je, osim na crkveni, pazio i na ono što je nazivao „narodnim interesom”. U tom su se smislu za njega postavljala dva važna pitanja: naziv nove biskupije i njezina metropolitanska pripadnost.

Strossmayer se nalazio na čelu biskupije koja se službeno nazivala „bosanska ili đakovačka i srijemska”. Iza pitanja imena krila se važnija stvarnost.

Naime, Bosanska biskupija je još od 13. stoljeća bila u sastavu Crkve u Ugarskoj pod metropolitanskom vlašću kaločkoga nadbiskupa. Nakon što je i Đakovo, u kojemu su prebivali bosanski biskupi, palo u ruke Turaka, naslov biskupa bosanskoga nosio je netko od ugarskih ili hrvatskih prelata, a poslije oslobođenja ponovno je bilo pod Kaločom sve do osnutka Zagrebačke nadbiskupije 1852. godine. Stoga je uz ime bila vezana i metropolitanska pripadnost Crkve u Bosni, tj. hoće li ona biti povezana sa Zagrebačkom nadbiskupijom ili će doći pod vlast nekoga od mađarskih nadbiskupa. Nastavno na pitanje naziva bio je organizacijski oblik Katoličke Crkve na prostoru Bosne i Hercegovine.

Strossmayeru je bio neprihvatljiv osnutak samostalne crkvene pokrajine.

Umjesto toga je težio povezivanju ovih krajeva s već dobro uređenom Crkvom u Hrvatskoj. Stoga se odlučno opirao ideji da Sarajevo postane nadbiskupijom. Franji Račkome piše kako bi nova nadbiskupija bila „birokratička tvorba.

Metropolija u Sarajevu bila bi absurdum. Interes katolicizma zahtijeva, da se sva katolička crkva na našemu Jugu podvrgne zagrebačkomu metropoliti.”

Siguran je kako bi to bilo u interesu i samih Habsburga koji bi na taj način smanjili „prepotenciju Mađara” u Monarhiji. „Sto i sto razloga ima i dinastija i država,

Mladomisnici 2018.

Fra Silvio Zlatarević Sin je Pave i Kate r. Dabić, rođen 1992. u Vinkovcima.

Kršten je u župi Uznesenja BDM u Tolisi. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu.

Mlada misa: 5. kolovoza u Tolisi.

Vlč. Josip Radoš Sin je + Ivana i Ive r. Milić, rođen 1992. u Tomislavgradu. Kršten je u župi Presvetog Srca Isusova u Kongori. Član je Mostarsko-duvanjske biskupije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Mostaru. Mlada misa: 11. kolovoza u Kongori.

Fra Jure Barišić Sin je Ante i Matije r. Mašić, rođen 1979. u Tomislavgradu.

Kršten je u župi sv. Ante u Šuici. Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Mostaru.

Mlada misa: 29. srpnja u Šuici.

Fra Jozo Hrkać Sin je Pere i Vinke rođ. Soldo, rođen 1992. u Grudama.

Kršten je u župi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu. Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Mostaru.

Mlada misa: 15. srpnja na Širokom Brijegu.

62 svjetl ori jeci . ba

Fra Mario Dadić Sin je Slavka i Snježane r.

Vujica, rođen 1992. u Fojnici.

Kršten je u župi Imena Marijina u Gromiljaku kod Kiseljaka. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu.

Mlada misa: 26. kolovoza u Gromiljaku.

Fra Robert Kavelj Sin je Zdenka i Borke r. Bolta, rođen 1990. u Sarajevu. Kršten je u župi Presvetog Srca Isusova u Obrima u Neretvici. Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Mostaru.

Mlada misa: 1. srpnja u Mostaru (župa sv. Petra i Pavla).

Fra Antonio Musa Sin je Branka i Sofije rođ.

Hrkać, rođen 1992. u Splitu.

Kršten je u župi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu. Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Svećeničko ređenje: 9. lipnja u Chicagu (SAD). Mlada misa: 22. srpnja na Širokom Brijegu.

Stopama armenskih kršćana Piše Dalibor Ballian

CRKVA MAJKE BOŽJE

U ARENIJU

Selo Areni smješteno je u južnomu dijelu Armenije u pokrajini Vajots Dzor, poznatoj po proizvodnji vina. Svojim položajem ovo je mjesto uvijek bilo na raskrižju najznačajnijih putova staroga svijeta, pa tako i Puta svile.

P

osebnu vrijednost ovom području daje rijeka Arpa, koja je jedini izvor vode za ovaj inače suhi i bezvodni kraj. S obzirom na stalnu naseljenost ovoga područja u povijesti, u njemu se nalazilo više sakralnih objekata, ali se jedino očuvala, uz velike napore, crkva svete Astvatsatsin od Arenija, u prijevodu crkva svete Majke Božje od Arenija. Crkva nije velika, ali plijeni svojim položajem i izgledom. Smještena je na platou iznad Arenija. Taj plato se nalazi ispod litica planine i stijene koja se u visinu pruža oko 150 m. Sam plato oko crkve iskorišten je za groblje, koje je u funkciji preko 1000 godina.

64 svjetl ori jeci . ba

Mala crkva Majke Božje jednostavna je, jednobrodna, dok joj kupola otkriva dvobrodnu do trobrodnu strukturu.

Njezina izgradnja dovršena je davne 1321. godine, zahvaljujući izdašnom financiranju kneževa Obeliana koji su vladali tim krajem, a dvor im se nalazio u neposrednoj blizini. Zanimljivo je kako je gradnja ove crkve bila izazov za graditelje i arhitekta, za kasniji veliki pothvat izgradnje novoga samostana Noravanka.

Inače, krovovi i kupole armenskih crkava posebna su specifičnost jer su građeni u suhozidu i tražili su veliku vještinu graditelja. Cijelu građevinu nosi središnji zaglavni kamen. Crkva

svete Majke Božje u Areniju, iako mala, predstavlja vrlo složen građevinski objekt, posebno njezin krov. To je tip crkve s kupolnom dvoranom, odnosno s jednim brodom, s tim da unutrašnjost odaje dvobrodnost koja daje oblik križa te s konusnim tipom kišobranaste kupole prema gore.

Klima i suhoća zraka u ovim krajevima pogoduje proizvodnji grožđa, a potom i jako kvalitetnoga vina. Od grožđa su najpoznatije sorte za sušenje, iznadprosječne slatkoće plodova, a od vinskih sorti najpoznatija je sorta crnoga grožđa naziva Areni.

Brojke i slova Do Kine bez vize

Piše Željko Bošnjak

NIJE SVE U JAKOSTI

PUTOVNICE

S početkom srpnja počinje i sezona ljetnih godišnjih odmora. I dok se većina za to vrijeme pokušava odmoriti od redovnih poslovnih obveza, jedan dio stanovnika godišnje odmore uopće ne koristi – bilo radi svoga htijenja ili, nažalost, zbog nametnutih okolnosti.

S

druge strane, pravi avanturisti već unaprijed znaju kako će iskoristiti svoj godišnji odmor, pa su već odavno odabrali mjesto i vrijeme gdje će provesti svoje slobodne dane. Kada njihovo putovanje podrazumijeva i prelazak preko državne granice, tada je potrebna i dobra provjera svih uvjeta koje njihovi putni dokumenti trebaju zadovoljavati. Ovisna prvenstveno o dobrim diplomatskim odnosima i učinkovitoj vanjskoj politici, njihova putovnica je ključ za mnoga vrata koja će uvelike olakšati sva željena putovanja.

Putovnica kao javna isprava za putovanje u inozemstvo prvi put se spominje još u knjizi Staroga zavjeta i Biblije. Točnije, u knjizi Nehemije proroka, kada perzijski kralj Artakserkso svome službeniku daje jedan oblik pisma nudeći mu siguran prijelaz na putovanje kroz Judeju. Prvi oblik prave putovnice kao 66 svjetl ori jeci . ba

identifikacijskoga dokumenta, uveden je u 15. stoljeću na prostoru Velike Britanije. Tada je britanski kralj Henrik V. odobrio putovnice svojim državljanima, s ciljem lakšega dokazivanja identiteta prilikom putovanja izvan zemlje. Šest stoljeća poslije putovnica će biti puno više od identifikacijskoga dokumenta. Ona je danas snažno oruđe koje svojim vlasnicima omogućava prelazak državnih granica prema mnogim zemljama svijeta.

Razlikujući se prvenstveno po globalnoj mobilnosti prema broju zemalja koje se njome mogu posjetiti, danas možemo razlikovati jake i slabe putovnice.

I dok se slabom putovnicom može posjetiti tek nekoliko zemalja svijeta, one najjače putovnice s mnoštvom valjanih viza kao dozvola za ulazak, boravak ili tranzit državljanina na teritorij druge države – pružaju neograničenu mogućnost posjeta i do 85 % država svijeta.

S ciljem informiranja javnosti, poticanja njihove mobilnosti te u krajnosti poboljšanja kvalitete njihova života mnoge konzultantske agencije redovito prate i izvještavaju liste jakosti putovnica širom svijeta. Jedna od najpopularnijih i najčešće spominjanih je i Passport Index, koji je za prošli mjesec izvijestio kako je trenutno najjača na svijetu putovnica Republike Singapur. Putovnica ove otočne države u jugoistočnoj Aziji pruža mogućnost posjeta u čak 165 država svijeta, a da njezini stanovnici ne trebaju imati ikakvu vizu. U 38 država svijeta njihovi stanovnici trebaju imati vizu samo pri dolasku – odnosno vizu jednostavno dobivaju tek kad stignu u željenu zemlju, a pravu vizu prije putovanja trebaju pribaviti samo za 33 države.

Na drugom mjestu nalazi se putovnica Južne Koreje. Njezini stanovnici imaju slobodan prolaz u 121 državu svijeta, u 42 države trebaju putovnicu samo na dolasku, dok vizu trebaju pribaviti za putovanje u 35 država. Listu 10 najjačih putovnica na svijetu nastavljaju Njemačka i Japan, dijeleći treće mjesto, zatim podjednako jake putovnice Danske, Švedske i Finske, Italije, Francuske i Španjolske.

Trenutno najslabiju putovnicu imaju stanovnici Afganistana. Ona bez vize svojim državljanima pruža mogućnost posjeta u tek 5 država svijeta. Druga najslabija je putovnica Iraka, a zatim slijede putovnice Pakistana, Sirije i Somalije. U Europi najslabiju putovnicu imaju stanovnici Kosova, a nakon njih stanovnici Bjelorusije i Albanije.

Ako se jakost putovnice promatra po razredima, tada je putovnica Bosne i Hercegovine na donjoj granici jakih putovnica i trenutno zauzima 44. mjesto u Europi odnosno 93. mjesto u svijetu.

U odnosu na 2017. godinu, putovnica Bosne i Hercegovine je ojačala za tri boda – odnosno tri nove mogućnosti bezviznoga putovanja u stranu zemlje.

Svakako najzvučniji iskorak odnosi se

Tradicijska nošnja i nakit

LIVANJSKI KRAJ

M

Piše o. Zvonko Martić

NA VRH GLAVE

PERLA

Seoske nošnje livanjskoga kraja pripadaju području od župe Podhum, s naseljima uz Buško jezero, s jedne strane, i župe Ljubunčić kojoj pripadaju sela Livanjskoga polja, s druge strane. U ovom graničnom poddinarskom kraju ispreplitali su se različiti utjecaji i izgradio način odijevanja po kojemu se lokalno stanovništvo razlikuje od susjednih mjesta iz Hrvatske i u Bosni i Hercegovini, od načina oblačenja u Kupresu, Tomislavgradu i Bosanskom Grahovu.

Kolo u Podhumu

68 svjetl ori jeci . ba

uške nošnje u livanjskom kraju, do danas sačuvane, dio su naslijeđa iz 19. i početka 20. stoljeća.

Muške košulje danas su sapetih rukava za razliku od onih starijih sa širokim rukavima. Novije košulje su bez specifičnih i vrijednih ukrasa veza od bijeloga konca po čemu su se krožane košulje jugozapadne Bosne razlikovale od drugih područja. Svečane ljetne muške hlače čakšire izrađivane su od crne ili tamnoplave čohe, a za izradu zimske odjeće korišteno je crno valjano sukno.

Ljeti su se nosile hlače, gaće, izrađene od ručno tkanoga domaćeg platna s ukrasima, resama, kićankama od bijeloga konca.

Oko pojasa muškarci su se opasivali crnim ili tamnocrvenim širokim tkanicama protkanim raznobojnom vunom. Za izradu muških prsluka bez rukava korišteni su različiti materijali: za anterije domaće tkano platno, a za čerme i džamadane, kao i za kapute koparane s rukavima upotrebljavano je valjano crno sukno. Iako su nekada muški prsluci bez rukava bili ukrašeni srebrnim nakitom tokama, do danas nisu sačuvani. Do početka 20. stoljeća muška pokrivala za glavu, kapa fes i dugi tkani šalovi nisu se razlikovali u načinu nošenja od ostalih krajeva. Danas se livanjski način omatanja šala oko fesa razlikuje po tome što se vrh fesa ne pokriva. Na nogama su oblačili čarape od bijele vune ili čarape terluke pletene od tamnocrvene vune. Ženske nošnje su mnogo raskošnije vezom, ukrasima i nakitom. Jednako kao i muške košulje i ženske danas nemaju široke ukrašene rukave, nego su sapete i s malo ukrasa.

Do sredine 20. stoljeća košulje su se ukrašavale vezovima na prsima i oko rukava. Košulje su opasivane crnom tkanicom protkanom raznobojnim koncem. Preko tkanice oblačile su se različite vrste pregača. Među njima je najraskošnija bila ona tkana od metalnoga konca boje zlata srmena. Preko

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

i v k r c u e j n a š a Lijepo pon A

ko roditelji male djece spomenu da im je teško s djetetom u crkvu, svi – od svećenika do bake i djeda – reći će: kome djeca smetaju! A kada su u crkvi malo bučniji, ispada da pomalo smetaju svima. Svi volimo crkvu punu djece, ali eto kada bi se mogli malo uozbiljiti.

Kao da i od beba već očekujemo da se u crkvi uozbilje. Što mu/joj fali? Sito, suho. Neka sluša i pobožno prati što svećenik govori i kako zbor pjeva. Može i razgledati po crkvi, samo neka ne hoda okolo, barem ne previše, i nek ne bude bučno.

A što se djece tiče, barem one koja su tek prohodala pa sve do kraja treće, četvrte godine, njima je zanimljiv svećenik za oltarom i župni zbor kad zapjeva, ali svega nekoliko minuta. Poslije se tu nađe puno zanimljivijih stvari za istraživanje: trčati kroz veliki slobodni prostor po sredini crkve, pronaći koju stepenicu s koje se može skočiti, super je ako ima još koje dijete za igru... Nažalost, sve nam je manje djece u crkvi. Ovih malenih o kojima pričamo i školaraca, a sakramenti se primaju kao i prije: krštenja, pričesti i potvrda obvezatno. Sve je više svećenika koji zahvaljuju ljudima, ministrantima i mladima što su došli na misu. A ne bismo li se mi trebali zahvaliti što imamo priliku i milost doći i sudjelovati u tako svečanom činu? Ne bi li trebali djecu odgajati u duhu: Hvala ti, dragi Bože, što sam dio ove zajednice koja mi toliko toga pruža, što te mogu zvati svojim Ocem, što si nam dao Isusa svoga sina...

Da, o grijesima unutar naše Crkve često čitamo u medijima i oni koji izvještavaju trude se da za to što više ljudi sazna te da se loše vijesti ponove čak više puta. O velikom trudu svećenika i ljudi koji rade na izgradnji Crkve rijetko tko piše, i ne treba, ali to možemo sami vidjeti i poštivati. Možemo zapaziti da su sveto evanđelje i Crkva kao institucija najbolji orijentir i daju dobar smjer kako se i u ovom vremenu izgraditi kao valjan čovjek. Crkva je, i dalje, pojam za najpozitivnije ljudske norme, pa većina onih koji ih poštuju i provode su osobe visokih etičkih načela, uzorna ponašanja koji svojim primjerom često daju dobar poticaj drugima. Stoga, ne bismo trebali doći do toga da govorimo ponašajmo se lijepo u crkvi kao u kazalištu, galerijama, koncertu klasične glazbe, nego obrnuto, neka to što se znamo lijepo ponašati u crkvi i sama činjenica da smo kršćani bude preneseno i na vladanje drugdje. Kako onda ako imate življu malu djecu prebroditi taj period i ne odustati od odlazaka na svetu misu s njima? Polako i uporno dajući primjer kršćanskoga življenja, poštujući Crkvu kojoj pripadamo i crkvu gdje molimo.

Možete ponekad s djetetom pogledati dio prijenosa mise na televiziji te razgovarati o ponašanju ljudi u crkvi i zašto je to tako. Posjetite crkvu kada je prazna te se zajedno pomolite i objasnite djetetu zašto je tu potreban mir i pristojno ponašanje. Nemojte djetetu nositi grickalice i sokiće kako bi se zabavilo da vi slušate misu na miru jer se dijete pomalo i u svom tempu uključuje u zajednicu. Svećenici bi se također mogli povremeno upoznati s djecom u svojoj župi, npr. da im poslije mise podijele po bombon, ali ne kao mito da opet dođu ili zahvalu što su došli, nego kao priliku da se susretnu. Djeca će ga onda lakše slušati te doživjeti kao nekoga koga poznaju.

70 svjetl ori jeci . ba

Kap dobrote Dobročinitelji za srpanj-kolovoz 2018.

Za Fond Kap dobrote Obitelj Ešegović, Carevdar (Križevci) Šimo Bakula, Kiseljak Stipo Breljak, Švicarska Ilija Stipić, Jajce Anto Krešo, Australija Obitelj Vonic – Bad Reichenhall

100 KM 50 KM 100 CHF 50 KM 78 USD 100 EUR

Za Ljiljanu Krajnc Obitelji Vuleta, Ružić i Mikić, Sarajevo Za Kruh sv. Ante Mila Ćosić, Kanada Josip-Jole Raos, Iserlahn (Njemačka)

40 KM 300 CAD 50 EUR

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom.

U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

72 svjetl ori jeci . ba

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela.

Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Franjevačka obitelj Proljeće u znaku ekologije Povodom izglasane smjernice Dani ekologije na ovogodišnjoj skupštini, framaši su proteklih mjeseci bili posebno aktivni na području ekoloških sekcija. Slijedeći primjer svoga serafskog oca sv. Franje, organizirane su razne akcije čišćenja u cilju podizanja ekološke svijesti među najmlađim generacijama.

Jajce – Povodom Dana planete Zemlje 25. travnja framaši iz Jajca očistili su ostatke srednjovjekovne crkve sv.

Marije s tornjem sv. Luke. Već stoljećima ona stoji ponosno i prkosno podno kraljevske tvrđave, a framaši su po tko zna koji puta doprinijeli njezinoj raskoši. Još jednu godinu zaredom pokazali su kako uz očuvanje prirode i njezine ljepote, misle i na kulturno-povijesnu baštinu svoga grada.

Framaši iz Jajca se nisu zaustavili nakon obavljena posla u crkvi sv. Marije, nego su 1. lipnja na prijedlog duhovnog asistenta pristali očistiti prostor nekadašnjeg pleternog samostana, u mjestu Lučina, nedaleko Jajca. Na

Novo vijeće Frame Livno Dana 16. lipnja u župi Svih Svetih održani su izbori za nove članove vijeća Frame Livno. Izbore je nadzirala i vodila Marina Jurić, pridružena članica područnoga vijeća Frame Bosne Srebrene.

Nazočan je i uključen u organizaciju bio i pomoćni duhovni asistent Frame Livno fra Jure Šekerija. On je ovom prilikom mijenjao duhovnoga asistenta framaša u Livnu fra Emanuela Radića.

Novi članovi vijeća Frame Livno su: predsjednica Slava Gelo, potpredsjednik Ivan Đuran, tajnica Anđela Periša, blagajnica Josipa Manđeralo, voditelj formacije Marko Laštro. Novoizabrano vijeće molitvom je blagoslovio asistent fra Jure. „Novom vijeću čestitamo i želimo obilje uspjeha i Božjeg blagoslova u daljnjem radu, nadamo se da će biti pravi svjedoci i glasnici Velikoga kralja 74 svjetl ori jeci . ba

tom je prostoru 1530. godine podignut franjevački pleterni samostan. Još jedna bitna značajka toga mjesta je da je u njemu pri vizitaciji 1633. godine umro apostolski vikar u Bosni, fra Tomo Ivković (1631. – 1633.). Uz samo čišćenje framaši su nanovo otkrili još jedno mjesto, i još jedan spomen grada Jajca, za koji oni do sada nisu niti znali. Iako ih vrijeme nije poslužilo, naime, radili su i na kiši i uz grmljavinu, ipak su se dobro zabavili i napravili dobar posao. „Nadamo se da su i drugima pokazali kako se uz zabavu i zajedništvo svaki posao napravi s lakoćom”, poručili su jajački framaši.

Za kraj njihovih dana ekologije, 5. lipnja upriličili su igrokaz za djecu Ekološka priča – Maštarije autorice Sanje Seferović-Bosak. Gledatelji su bili mališani dječjega vrtića Bare. Zgrada vrtića tako je na nekoliko trenutaka postala eko-sudnica. Među optuženima našle su se cigarete, limenke i tvornice, a tužiteljica je bila Zemlja. Po završetku eko–suđenja, za mališane su bile pripremljene poučne igre na temu ekologije i očuvanja planeta Zemlje.

Kiseljak – Framaši iz Kiseljaka Dan planeta Zemlje obilježili su na sljedeći način: Za početak je framašica Tamara Grgić 14. travnja održala susret s framašima

Jajce

te navještati Evanđelje gdje god prolaze po uzoru na našeg serafskoga Oca, sv.

Franju”, poručili su framaši iz Livna.

VII. Franjevački hod Bosne Srebrene Radosni smo što i ove godine organiziramo sedmi po redu Franjevački hod kroz Bosnu do Asiza koji je ujedno i duhovna obnova za framaše, jer je cilj potpuni oprost grijeha u Porcijunkuli, 2. kolovoza. Franjevački hod Frame Bosne Srebrene je prvenstveno hodočašće kojim se želi postići da framaši u zajedništvu uđu u nove dubine franjevaštva, prodube svoj poziv te obnove vjeru.

U jeku priprema za VII. Franjevački hod, objavljen je i natječaj za najbolji literarni rad na temu: Idi i popravi moju crkvu.

Program Hoda čini pješačenje, rad u skupinama, molitva, pjesma i slavlje sv. mise, a smještaj je po obiteljima ili u školskim dvoranama. Po dolasku u Asiz obilaze se sva značajna mjesta vezana uz

na temu ekologije i svoje kolege bolje upoznala s tim što podrazumijevamo pod pojmom ekologija te s kakvim se sve problemima danas susrećemo. Kroz rad po grupama iznijeli su mnogo prijedloga kako bi mogli podići svijest o ekologiji i učiniti nešto za našu zajednicu.

Da ne bude samo slovo na papiru, framaši su se odlučili aktivirati i nešto korisno učiniti. U suradnji s udrugom Edukativno 23. svibnja očistili su prostor oko stećaka na nekropoli Gradac, kao i put koji vodi do njih. „Jako je važno da čuvamo našu kulturnu baštinu. Na ovaj način su sada ovi srednjovjekovni stećci, koji su bili zaboravljeni, pristupačniji i vidljiviji”, poručili su sudionici ekološke akcije.

Kiseljak

Fojnica – U petak 1. lipnja članovi Frame Fojnica obilježili su dan ekologije sadeći ukrasno cvijeće i drveće u blizini franjevačkoga samostana Svetoga Duha.

Posađeno je 30 sadnica cvijeća te dva stabla. Framaši su zajedno s duhovnim asistentom fra Mariom Katušićem okopali određene dijelove te posadili cvijeće.

Ovim su na poseban način htjeli obilježiti Dan ekologije te potaknuti i ostale mlade kao i odrasle na zaštitu i održavanje našega okoliša. „Ipak je to naše naslijeđe za sljedeće generacije. Nadamo se da ćemo potaknuti ekološku svijest u našoj državi kao i u svim dijelovima naše predivne planete”, izjavili su mladi ekolozi iz Fojnice.

Fojnica

život našeg serafskog Oca sv. Franje. Na putu ćemo posjetiti i grad Padovu gdje se nalaze svetišta sv. Ante i sv. Leopolda.

Na Hodu mogu sudjelovati svi framaši, s tim da prednost imaju obećanici. Napomena duhovnim asistentima da svoje framaše šalju na vlastitu odgovornost, a kršenje pravila ili narušavanje zajedništva neće tolerirati.

Postaje Franjevačkog hoda 2018.

Guča Gora Novi Travnik Bugojno Uskoplje Rama Asiz 26. srpnja – 5. kolovoza

Primanja i obećanja Frame Bugojno U nedjelju, 3. lipnja u župi svetog Ante Padovanskog u Bugojnu pod večernjom svetom misom u 18 sati Frama Bugojno održala je obred primanja novih članova i obećanja već postojećih članova mjesnoga franjevačkog bratstva. U bugojansku Framu primljeno je 16 novih članova, a 30 mladih je obećalo sljedećih godinu dana živjeti po uzoru svetoga Franje.

Za geslo ove svečanosti izabrane su riječi: „Tebi pripadam, Ti me vodiš Ocu svom.”

Svetu misu predvodio je fra Domagoj Šimić, područni duhovni asistent Frame Bosne Srebrene. Fra Domagoj je u svojoj propovijedi framašima uputio riječi poticaja i ohrabrenja, kako bi se u životu ostvarili, poput Isusovih

Bučići – U subotu 26. svibnja 2018. godine vrijedna ekipa framaša zaputila se prema staroj crkvi u Bučićima. Ondje su najprije pred Marijinim kipom izmolili krunicu i zamolili za pomoć da s radošću i strpljenjem završe još jednu ekološku akciju čišćenja stare crkve i dvorišta. Već zapuštenu dvoranu su prozračili, obrisali prašinu i skinuli paučinu sa starih zidova i prozora. „Svi mi kao framaši smo pozvani da slijedimo sv. Franju Asiškog, nazivamo ga svojim serafskim ocem. Stoga i mi trebamo ići njegovim stopama i kroz male projekte kao što su Dani ekologije pokušati promijeniti naše okruženje”, kazali su framaši iz Bučića.

Bučići

učenika, uz pomoć Duha Svetoga. Svetu misu svojom pjesmom uveličali su bend franjevačkih bogoslova iz Sarajeva VIS Jukić, a slavlju Frame Bugojno pridružili se i njihovi vršnjaci, framaši iz Suhoga Polja (Kupres), Uskoplja, Viteza i Livna. „Zahvaljujemo svima koji su nam pružili podršku i uvećali našu radost ovoga dana”, rekli su za kraj bugojanski framaši.

s r p a n j - ko l ovoz 2018 .

75

Kruh svetog Ante Donatorska večer u Kufsteinu Djelatnici Kruha sv. Ante iz Sarajeva boravili su od 15. do 17. lipnja s ravnateljem fra Josom Oršolićem i voditeljem Terapijske zajednice Izvor fra Daliborom Stjepanovićem u austrijskom Kufsteinu, kod voditelja misije fra Kristijana Montine. Ondje se nalazi i podružnica HKO Kruh sv. Ante za Austriju, a u gradu živi približno 17 000 austrijskih vjernika i oko 200 hrvatskih obitelji.

Otkako je imenovan župnikom 2011., fra Kristijan Montina zalagao se i upoznavao župljane s radom HKO Kruh sv. Ante. Zahvaljujući tome, mnoge obitelji i pojedinci iz ovoga grada redovito daju svoje darove kako bi pomogli rad projekta kroz koje ova organizacija djeluje i pomaže najpotrebitijima.

Tijekom posjeta predstavljene su djelatnosti i projekti Kruha sv. Ante u Župnom centru svetog Josipa u Kufsteinu. „Željeli smo našim donatorima pokazati kolika je potreba za našim projektima u BiH, koliko je ljudi koji trebaju našu pomoć. Svjesni smo da u današnje vrijeme nitko ne daje od svoga suviška, zbog toga cijenimo svaki dar naših dobročinitelja i usmjeravamo ga na pomoć onima kojima je to najpotrebnije“, istaknuli su iz organizacije. Nakon prezentacije, nastavljen je neformalni razgovor uz piće i druženje.

Sudionici su imali priliku kupiti proizvode koje su ručno izradili štićenici Terapijske zajednice Izvor na Plehanu.

Trećega dana posjeta proslavljena je sveta misa koju je predvodio fra Joso Oršolić. Misi je nazočio velik broj vjernika koji su iskazali dobročinstvo svojim prilogom za Kruh sv. Ante. Nakon svete mise druženje je nastavljeno u dvorani, uz humanitarni ručak.

N ATJ E Č A J

za prijem studenata u Franjevački studentski dom u akademskoj 2018./2019. godini: GLAVNE ODREDBE Prijaviti se mogu studenti i studentice koji postižu dobre rezultate pri školovanju | Ozbiljnost, kao i uzorno ponašanje tijekom školovanja | Dom je otvoren svim čestitim studentima i studenticama, bez obzira na njihovu etničku, vjersku i nacionalnu opredjeljenost.

DODATNE ODREDBE Prednost imaju redoviti studenti | Volonterski rad | Socijalne prilike | Talentirani studenti slabijeg imovnog stanja | Djeca bez jednog ili oba roditelja i dr.

POTREBNI DOKUMENTI Popunjena prijavnica za prijem u Dom | Kopija osobne karte ili CIPS potvrda | Zamolba s kratkim životopisom | Uvjerenje od Visokoškolske ustanove o statusu upisa studenta/studentice u akademsku 2018./2019. (da je osoba redovito upisana u akademskoj 2018./2019. godini kao redovna, samofinancirajuća ili izvanredna tj. da ne obnavlja godinu), s prijepisom ocjena o svim položenim ispitima (ovjereni obrazac uvjerenja s dotičnog Fakulteta) | Studenti koji ne mogu dobiti ovo uvjerenje do kraja Natječaja, kopijom indeksa trebaju dokazati da su redoviti studenti, te da su SVI ispiti položeni tako da upis u 2018./2019. nije sporan, dakle kopija treba sadržavati liste predmeta, kao i položene ispite (studenti koji dostave Uvjerenje visokoškolske ustanove da je osoba redovan/na student/ica u akademskoj 2018./2019. imaju prednost) | Za studente koji upisuju prvu godinu studija potrebne su ovjerene kopije svjedodžbi sve 4 godine i završnog (maturalnog) ispita, te potvrda ili isprintana rang lista kao dokaz o upisu na fakultet | Ovjerena kućna lista | Potvrda o primanjima obitelji (za svakog člana s kućne liste): potvrda o visini zadnje plaće (kopija zadnjeg izreska plaće), kopija zadnjeg izreska mirovine, potvrda o neuposlenosti (od ureda za upošljavanje) ili dokaz o nekom drugom izvoru primanja (ovjerena izjava o tome čime se obitelj uzdržava – na primjer socijalne pomoći ili iz nekog drugog izvora prihoda) | Izvanredni studenti dostavljaju također Potvrdu o neuposlenosti | Potvrdu o stupnju invalidnosti koju izdaje mjerodavno povjerenstvo (osobna, za roditelja ili staratelja) | Potvrde ili preporuke mjerodavnih osoba i institucija za one koji su u posljednjih 12 mjeseci obavljali volonterski rad | Potvrda visokoškolske ustanove o studiranju brata/sestre – ukoliko studira izvan mjesta boravišta.

NEMAJU PRAVO NATJEČAJA Studenti Univerziteta u Sarajevu s mjestom prebivališta u Županiji/Kantonu Sarajevo (osim ukoliko su studenti i studentice koji dolaze iz domova za nezbrinutu djecu) | Stanari Doma iz prethodnih godina koji su izgubili to pravo zbog kršenja Pravilnika o kućnom redu | Studenti koji obnavljaju godinu | Studenti koji su u srednjoj školi imali sniženo vladanje, ocjene: vladanje loše i vladanje dovoljno.

ROK ZA PRIJAVU Prijave za natječaj s potpunom dokumentacijom primaju se isključivo od 15. srpnja do 15. kolovoza 2018. g. (Nepotpune prijave i prijave dostavljene nakon 15. kolovoza neće se uzeti u obzir).

Prijave slati na: Franjevački studentski dom, Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo Informacije možete dobiti na tel.: 033 728 869 ili e-mail mladi.ksa@gmail.com | Obrazac prijave možete preuzeti s web-stranice: www.kruhsvante.com ili izravno u službi Doma | Povjerenstvo za prijem studenata napravit će rang listu primljenih studenata, koja će biti objavljena na oglasnoj ploči u Domu i na web stranici.

76 svjetl ori jeci . ba

Za projekt 65+ razloga za život Franjevački samostan Bistrik, Sarajevo 1.320 KM N. N., Sarajevo 1.500 KM Skupština KS 1.000 KM Industrija mesa Semić d. o. o.

1.000 KM Mladi Jajce 406,15 KM Župa Busovača 380 KM Mladi Zenica 192,75 KM Grakop, Kiseljak 300 KM F+ d. o. o., Jajce 250 KM Alloy Wheels, Jajce 300 KM Mlinpek-žitar d. o. o. Jajce 200 KM Mibral d. o. o. Sarajevo 200 KM Župa Kreševo 140,55 KM TZ „Izvor“ Plehan 500 HRK Boreas, Kreševo 100 KM Hypnex hidraulika, Tuzla 100 KM Radić company d. o. o. 100 KM Metacomm d. o. o. Jajce 100 KM Frizerland Vitez 100 KM Studenti Fakulteta za saobraćaj i komunikacije, Sarajevo 85 KM Župa Dobretići 75 KM Dan Kruha sv. Ante 2018.

Na svetkovinu sv. Ante ove je godine ponovno obilježen i Dan Kruha sv. Ante. Ove je godine tim povodom pokrenuta kampanja 65+ razloga za život s ciljem da organizacija zajedno s mladim volonterima doprinese poboljšanju kvalitete života osoba treće životne dobi i pomogne svima koji su sami i potrebni su pomoći. U sklopu ove kampanje volonteri Kruha sv. Ante prikupljali su sredstva u nekoliko crkava diljem BiH. Jedna od njih bila je bistrička crkva sv. Ante.

Pored kampanje 65+ razloga za život Kruh sv. Ante pokrenuo je niz akcija tijekom kojih je osobama u stanju socijalne potrebe podijeljeno 40 prehrambenih obiteljskih paketa, 40 obiteljski setova higijene, 35 prekrivača i

Za kućnu njegu i fizikalnu terapiju Sprofondo Italija 6.000 EUR Za pučke kuhinje Općina Novo Sarajevo, Sarajevo 10.000 KM Kanton Sarajevo 7.367 KM Grad Sarajevo 6.000 KM Donatorska večer za projekte KSA u Kufsteinu 2.280 EUR N. N., Sarajevo 320 KM N. N. Sarajevo 320 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM N. N., Sarajevo 10 EUR Za projekte KSA HKM Klagenfurt 873 EUR Rolf Marija, Švicarska 300 EUR Vinko Bandić, Njemačka 185 EUR Mara Anušić, V. Gorica, Hrvatska 1.000 HRK Bukva Ditka 250 KM Goran Mandura, Žepče 100 KM Šimo Bakula 50 KM T. N. 40 KM

N. N. 20 EUR Benjamin Hadžić 30 KM Nikica Adždajić, Kr. Sutjeska 20 KM Marko Cvitanović, Sarajevo 10 KM Dan Kruha sv. Ante HKM Wollongong HKM Canberra Franjevački samostan Dubrave Župa Kotor Varoš Župa Vrbanjci

7.470 USD 5.220 USD 850 KM 32 KM 11 KM

Donacije u robi Narodna kuhinja S. Grad Sarajevo (hrana za kuhinje) 5.000 KM Narodna kuhinja S. Grad Sarajevo (hrana za kuhinje) 1.750 kg Perutnina Ptuj (za projekt 65+) 36,72 kg Mesna industrija Ovako, Visoko (za projekt 65+) 180 kg

2 seta za bebe. Također, Civilnoj zaštiti Novo Sarajevo donirana je interventna pomoć od 100 obiteljskih setova higijene, 100 individualnih setova higijene, 100 setova za bebe, 100 pasti za zube i 200 prekrivača.

Kampanja 65+ razloga za život još uvijek traje. Svi dobročinitelji još uvijek mogu donirati sredstva na sljedeće račune: Uplate iz BiH: Intesa SanPaolo 1549995000405634 Uplate iz inozemstva: IBAN: BA391549995000405634 SWIFT: UPBKBA22 Svoju pomoć možete uplatiti i putem PayPal računa: paypal.me/kruhsvetogante s r p a n j - ko l ovoz 2 018 .

77

NAŠI POKOJNICI

S. M. Aleksandra (Ruža) Baotić

Ankica Linn rođ. Jurić

(1949. – 2018.)

(1960. – 2018.)

Izmučena kratkom i teškom bolešću s. Aleksandra blago je preminula u Gospodinu 22. svibnja u samostanu Krista Kralja na Gorici u Livnu u 69. godini života i 48. godini redovništva.

Sestra Aleksandra, krsnim imenom Ruža, rođena je 9. srpnja 1949. u Novom selu, župa Majčinstva Marijina Tišina, od oca Ive i majke Mande rođene Nedić. U zajednicu Školskih sestara franjevki primljena je u Kotor Varošu 9. lipnja 1965.

Prve zavjete položila je 22. kolovoza 1971. u Ulicama, a doživotne 2. kolovoza 1976. u Kloštru Ivaniću.

Nakon položenih prvih zavjeta 1971. djelovala je godinu dana u svojoj rodnoj župi Tišini, a potom kroz dvadeset godina kao medicinska sestra na Institutu za fizijatriju i rehabilitaciju na Ilidži u Sarajevu. Od 1992. do 1994. radila je u ratnoj bolnici u Fojnici, a potom svoj redovnički život i službu medicinske sestre nastavlja u bolnici Fra Mihovil Sučić u Livnu gdje, kao glavna sestra internog odjela, ostaje raditi do svoje mirovine.

Gotovo cijeli svoj redovnički život s. Aleksandra provela je njegujući bolesnike i pružajući im pomoć u radu u bolnici.

U svojoj zajednici kojoj se predala cijelim srcem brinula je za nemoćne i bolesne sestre i doprinosila u mnogim poslovima koje je znala izvanredno napraviti.

Sestra Aleksandra pokopana je 24. svibnja u mjesnom groblju Sv. Mihovil na Gorici u Livnu. Neka Spasitelj svijeta nagradi našu dragu sestru Aleksandru svojom vječnom Ljubavlju! /S. Ljubica Stjepanović/

Opremljena svetim sakramentima i okružena članovima najuže obitelji, 6. lipnja u Dehrnu (Limburg) preminula je supruga, majka i uzorna kršćanka Ankica Linn rođ. Jurić, sestra člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Tomislava Jurića.

Pokojna Ankica rođena je 26. srpnja 1960. u Vedrom Polju, župa Bihać. S djecom i roditeljima napustila je napadnuti rodni Bihać i otišla u Njemačku da bi se 1993. vratila u Zagreb gdje je mukotrpno odgajala i školovala svojih troje djece. Izgubila je prvoga muža Matu koji je ranjen na minskom polju u blizini Slunja, a potom strijeljan od strane srpskih postrojbi. Godine 2003. sklopila je drugi brak s Klausom Linnom iz Dehrna, s kojim je skladno živjela sve do svoje smrti. Bez obzira na sve životne izazove Ankica je sačuvala svježinu kršćanskog duha i vjerničkog optimizma. Svi koji su je poznavali i susretali otkrivali su u njoj plemenitost i dobrotu. Svoju ljudsku i kršćansku osobnost čvrsto je gradila na iskrenoj vjeri, nadi i ljubavi prema Bogu, Blaženoj Djevici Mariji, a sve je to i praktično živjela.

Sv. misu zadušnicu i ukopne obrede 11. lipnja predvodio je uime provincije Bosne Srebrene hrvatski dušobrižnik u Aachenu fra Pavo Filipović, uz asistenciju dušobrižnika iz Wiesbadena fra Mirona Sikirića i pokojničina brata, fra Tomislava Jurića, župnika iz Gvozda. Uz djecu, rodbinu i prijatelje ukopu su nazočili mnogobrojni vjernici iz Dehrna, gdje je pokojna Ankica živjela.

Gospodine, podari joj svoje vječno kraljevstvo i neka počiva u Miru Božjem! /Fra Tomislav Jurić, Gvozd/

U SPOMEN

Andrej Petrović

Ešegović Stipo († 2016.)

Kurevija Mijat

(† 1992.)

Hrvatski vojnik Počivajte u miru Božjem! /Vaša obitelj/

Josef Otto

(† 2008.)

Deset je godina nezaborava. Počivaj među anđelima do susreta u vječnosti. /Leona/ 80 svjetl ori jeci . ba

Jako

Jela

(† 2004.) († 2014.)

Zahvalni dragom Bogu i Vama, za sve dobro koje smo primili, svakodnevno ste u našim mislima, srcima i molitvama. /Zahvalna djeca/

(† 2012.)

Dragi naš Andruš! Prošlo je šest godina od Tvoje nagle i prerane smrti. Nikada Te nećemo zaboraviti. Postoje samo naša lijepa sjećanja na Tvoju mladost.

Volimo Te i samo mi znamo kako nam je teško živjeti bez tebe. Počivaj u miru Božjem. /Tvoji najmiliji: mama, ujak i tetke s obitelji/

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Draško Vuleta

(† 1999.)

Ovih dana navršava se 19 godina otkako nisi s nama.

I pored toliko godina i dalje si u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem! /Tvoji djeca, supruga, unuci i zet/ Trgovina Književnik, lijekovima; Agići, ljekarna Derventa, 21.1.1938.10.6.2004., „Duhu” Močari na slici

Žurnalist

Tragedija; tragičnost

Stjepan Burić

(† 2009.)

Dragi naš Stjepane, prošlo je devet tužnih godina otkako si nas zauvijek napustio. S ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na tebe. Uvijek si u našim srcima i molitvama! /Tvoja obitelj/

„Osnovna tarifa”

Manekenka Hadid

Zgrada zatvora

„Računi”

Zidana obala, lukobran (tal.)

Tomislav Šekerija

(† 2015.)

Tvoja vedrina i raspoloženje kojim si zračio u susretu s drugima ostat će trajna uspomena na tebe. Neka ti milosrdni Bog udijeli vječni pokoj u svome krilu. /Tvoji prijatelji/

Soli octene kiseline

Vrsta graha (grah...)

Mjesto ili sobica za portira Pokazna zamjenica (ta)

Njem. fizičar, Hans Nogometaš Strand Udarac u karateu Film Zrinka Ogreste

Rijeka u Iranu i Turskoj Rocker Vučeta („Legija”) Sirovina za čokoladu

Inoslava odmila

Kradljivac, lopov

Pjevač Rahimovski

Glumica Ekberg Stipo Manđeralo

Tonči Trstenjak Ognjen Alujević Oružana pobuna „Tona”

Planina u Turskoj

Mijenjati čemu mjesto

OSMOSMJERKA

N A M E T S K A M E

U mreži osmosmjerke treba pronaći i zaokružiti 17 riječi iz popisa. Preostat će vam 6 slova koja čitana vodoravnim slijedom daju konačno rješenje: zbor svećenika stolne crkve, koji sačinjavaju biskupovo savjetodavno vijeće i pomažu mu u crkvenoj upravi.

P P G K L A D A NJ NJ

ASTAT, KLADA, KORALJKA, KVAKA, LAŠTENJE, LELEK, MATKO, NAMET, NASLAGA, ORTAK, PETAK, POGROM, PORAST, POSLANJE, SLAGAR, SPOMEN, TRKAČ Ispravna rješenja pošaljite na adresu uredništva najkasnije do 20. srpnja 2018.

Točna rješenja iz prošlog broja: milost.

Č O P A P E T A K E A R G T L K L S V T K A T R O S O E A Š R S L K O R A LJ K A T T S P O M E N A L

DOBITNICI: 1. Gordana Maras, Požega, RH (Godišnja pretplata), 2. Alojzije Brozd, Varaždin, RH (knjiga Hrvatski misionari i tradicionalna društva Afrike), 3. David Knežević, Kiseljak, BiH (knjiga Hrvatski misionari i tradicionalna društva Afrike). s r p a n j - ko l ovoz 2018 .

81

okusi 60 GODINA

Kad je od srca, to se pamti. www.podravka.com

ir p a n e tv s n a č li e v je Ovo a z io iv ž je ji o k u k je v o ča o č druge i umro za druge U vrijeme i u svijetu u kojima životom platiti svoja uvjerenja znači ludost, bespoštedno se davati, biti spreman umrijeti pa najposlije i umrijeti za stvar dobra, ljudskosti, milosrđa, pomoći nemoćnima i životno ugroženima, herojski je, kristovski grandiozan čin.

Fra Vjeko Ćurić, bosanski franjevac upravo je to učinio. Zato je on i prije kanonizacije svetac našega doba, kako ga naziva obiteljski par Garmaz.

Fra Vjeko Ćurić SVETAC NAŠEG DOBA Za više informacija kontaktirajte Humanitarnu udrugu Srce za Afriku ili na e-mail: srce.za.afriku@gmail.com