Masovni mediji - Ogledalo društva (434) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

MASOVNI MEDIJI

Ogledalo društva Godina XXXVII. ◆ broj 434 ◆ Sarajevo, svibanj 2019. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Jedinstvene fotomonografije autora prof. dr. Dalibora Balliana na jednom mjestu donose sve ljepote i osobitosti naših planina, polja i visoravni. Prošetajte s nama i upoznajte bogato prirodno nasljeđe Bosne i Hercegovine.

Knjige potražite u našim knjižarama u Vitezu i Livnu ili nas jednostavno nazovite na broj telefona 033 726 200. Više pojedinosti o knjigama pronađite na www.svjetlorijeci.ba/shop

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenik gl. urednika Danijel Stanić redakcija

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

sadržaj Nepoznata Biblija Vjerodostojnost riječi

Samotno mjesto Novi mediji zamijenit će stare

O radosti življenja U svijetu promocije i prodaje

Esej pape Benedikta XVI. Crkva i skandal spolnoga zlostavljanja

Likovna umjetnost Bosne Srebrene Crkva u znaku bijele boje

Retrospektiva Mjesto molitve i mira

Književnost bosanskih franjevaca Besjede fra Matije Divkovića

Skupljajući zalaske sunca Zalazak sunca u retrovizoru

Franjevačka obitelj U službi čovjeka

Fra Jurina biljna ljekarna Pirika

račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein. IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja

Reportaža Samostan i župa Tolisa Čuvar neprocjenjivih vrijednosti

Tema broja Mediji: Prozor u svijet

Razgovor Fra Iko Skoko

Ne može sve biti dopušteno

List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi Širimo svjetlo.

sv i b a n j 2019.

Riječ čitateljima

Pisma čitatelja

urednik@svjetlorijeci.ba

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća u američkim filmovima društveno-političke tematike često se mogla čuti uzrečica kad bi bio na pomolu skandal ili loše određen posao: „Tisak će nas pokopati!” Reakcija medija bitno je kreirala bilo pozitivnu bilo negativnu sliku uspjeha, demokracije, slobode, ljudskih prava, prosperiteta itd. Takva slika medija koji su bili jedna vrsta opozicije vladajućim strukturama, nije bila samo filmska fikcija nego poprilično raširena u stvarnom životu. Međutim, čini se kako se slika medija i njihova uloga u informiranju i izgradnji pravednoga društva u novije vrijeme ubrzano promijenila jer njima sve češće upravljaju zakoni tržišta i dobrim su dijelom u vlasništvu privatnoga kapitala. Slijedeći logiku čuvene izreke „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, nositelji društveno-političkoga i gospodarskoga života naučili su da se ne treba plašiti niti mrziti medije, nego jednostavno treba stvoriti vlastiti medij. A tako se onda otvaraju širom vrata i indoktrinaciji i dezinformaciji. Na ovim našim, ne samo zemljopisno malenim nego i medijski skromnim prostorima točno znamo što koja televizija, novine i portali proklamiraju, koje i kakve istine posreduju, tko može, a tko ne može dobiti medijski prostor, što i koga se treba napadati, a što i koga se pod svaku cijenu mora braniti itd. To nas i ne treba toliko čuditi jer su mediji desetljećima ovdje bili samo u službi jedine komunističke ideologije i kao takvi najstrože kontrolirani. Ali čudno bi trebalo biti zašto se još uvijek značajno nisu promijenili? Vjerojatno zato što se mi nismo promijenili, što smo i dalje puki konzumenti, što nas ne zanima što se točno dogodilo nego smo sud o tome prepustili medijima, koji uvijek nepogrešivo znaju kako, kad i na koji način nešto predstaviti ili prezentirati. „U našoj je biologiji da vjerujemo onome što vidimo vlastitim očima. To čini život vrlo opasnim u današnjem svijetu koji se brižljivo redigira, hiperproducira i fotošopira”, tvrdi profesorica Brené Brown sa Sveučilišta u Houstonu. Mediji u svojoj biti nisu ni dobri ni loši, ali mogu postati i dobri i loši kao i većina ljudskih postignuća. Oni su ono što mi od njih učinimo. Oni se ogledaju u nama i mi se ogledamo u njima. Još u prošlom stoljeću lijepo je to sažeo francuski književnik, novinar i nobelovac François Mauriac: „Već je dovoljno istinito ‘Reci mi što čitaš pa ću ti reći tko si’, ali bih te još bolje upoznao kad bi mi rekao što si ponovno pročitao.” Zaista! Što smo to ponovno pročitali, gledali ili slušali?

fra Janko Ćuro, urednik 4 svjetl ori jeci .ba

Majko! Svuda se priča da u svibnju imaš „svoj dan”, da ti se posvećuje pažnja. I to samo jedne nedjelje. Cijeli svijet tada želi dati poštovanje, tebi, majko. Zamisli, samo jedne nedjelje! Zato te želim pozdraviti, majko! Želim ti čestitati, majko! Želim ti ovom mojom, dječjom, odanošću reći: Oprosti, majko, što smo kao djeca našli „samo” jedan dan u godini sjetiti te se, darovati te, posjetiti te i vidjeti te. Nije to u redu s naše strane. Ali takva smo mi djeca, majko! Mi ne znamo kolika je tvoja veličina, dubina, širina, ugled, važnost. Majko! Neka je blagoslovljena tvoja ruka koja me milovala, vodila, učila! Neka su blagoslovljene tvoje riječi: nježne i odlučne, drage i blage, ukorne i uporne, umiljate i tvrde, odgojne i pozorne! Neka su blagoslovljene tvoje oči blage i drage, suzne i umilne! Neka su blagoslovljene tvoje suze, brige, strepnje, nade i očekivanja! Neka je blagoslovljena tvoja ljubav koja osvaja i opija, mami i privlači, ljubi i cjeliva, traje i sjaje, daje i razdaje, uvećava i povećava! -2Majko! Ti najveća svetinjo dječjeg srca, najsjajnija zvijezdo iznad moga oka, najtrajnija hrano moje duše i tijela,

najljubaznije biće ove planete, najpobožnija dušo moga tijela, najmlađa starice svoje djece, najškolovanija učiteljice svojih čeda, najdobroćudnija dušo u ljudskom tijelu, ... o neizrečena riječi ljudskog srca! Ti si sve što ne mogu izraziti, reći, osjetiti, prenijeti! Ostaj mi, zdravo, majko! I ne zamjeri što smo takvi prema Tebi, što ne znamo ući u tvoje srce, tvoju dušu! Ne znamo i ne možemo! Zato i jesmo takvi! Zato ti dadosmo samo jedan dan u godini . To su tvoja nezahvalna, kratkovidna i kratkosrčna djeca. To su ona jogunasta bića koja ti ne vide dubinu, jačinu, snagu i prodornost. Majko! Ostani tako neobjašnjiva, neshvatljiva, tajnovita, privlačna, blažena! Ostani i budi majka! U tome je tvoja snaga i vrlina. Ti si melem na ranu svih naših jada. Ti si spas svih naših potopa. Ti si raj svih naših čežnja. Ti si osmijeh svih naših ozbiljnosti.

Ti si rijeka koja znaš izvor i uvir. Ti si sklopljena ruka, koja znade svaku molitvu. Ti si ljubav neljubljena, neuzvraćena, nevrednovana, nezahtjevna... U tebi je moj mir, radost, utjeha i utočište. U tebi je moj spas, luka, odmor. U tebi je moja sigurnost, slabost, težina. -3U tebi je sve moje. Kad te izgubim zatvorena su vrata moga ognjišta, moga djetinjstva, moje mladosti, moga povratka, mojih snova i moje stvarnosti. ZATO ŽIVI MI VJEČNO, NA OBZORJU MOGA JUTRA I VEČERI, MOGA SNA I NADE, MOGA DJETINJSTVA I MOJE STAROSTI. Ti si moje sve, u meni,

na meni, ispred i iza mene, oko mene – svuda si ti. Bog i ti ste moje najveće svetinje, moje ruke i noge, moje srce i tijelo, moj napredak i snaga, moja budućnost i prošlost, moj uspjeh i trajnost. Hvala ti što sam preko tebe i Boga zavolio, što sam u tvojim grudima prepoznao njegovo srce, što sam preko tebe upoznao Njega, moga najvećeg prijatelja Majko! Oprosti što sam s mnogo riječi a malo djela, što sam s mnogo obećanja a malo ostvarenja, što sam s mnogo slabosti a malo ljubavi, što sam često samo neposlušno dijete s mnogo nestalne ljubavi. Obećavam, nastojat ću biti tvoje dobro dijete, tvoj sin, ali ne izgubljeni, tvoj san neispunjeni, tvoja radost željkovana. ... Hoću, majko, a ako ne bude sve kako očekuješ, oprosti jer ja sam ipak tvoje dijete. Fra Vladimir Vlado Ereš

sv i b a n j 2019.

Tema broja

SREDSTVA MASOVNOGA KOMUNICIRANJA

PROZOR U SVIJET Nema ljudskoga postojanja bez komunikacije i bez djelovanja, a zajednica je nezamisliva bez komunikacije. Bez komunikacijske razmjene, bez diskurzivne rasprave i razumijevanja društvo ne može opstati. U tom komunikacijskom procesu najvažniju i, usudila bih se reći, presudnu ulogu imaju mediji.

6 svjetl ori jeci . ba

y Nikolina MARČIĆ nikolina@svjetlorijeci.ba Riječ medij dolazi od latinske riječi medius (srednji, u sredini) i najčešće ga određujemo kao sredstvo komuniciranja ili prenošenja vijesti, međutim, da bismo na konkretan i precizan način definirali medij, ali i njegove uloge i funkcije, moramo imati u vidu da postoji mnogo tumačenja svrhe, ali i funkcije medija i novinarstva. Ovisno o tome tko tumači medije (znanost, poslovni ili politički krugovi), razlikuju se pogledi na njih odnosno njihove uloge u suvremenome svijetu. John Fiske razlikuje tri vrste medija: prezentacijske (lice, glas, tijelo) koji su ograničeni na „ovdje” i „sada” jer je medij sam komunikator; reprezentacijske (fotografije, knjige) koje se koriste kulturnim i estetskim konvencijama za stvaranje komunikacijskih djela i određenoga diskursa i mehaničke (radio, televizija, telefon) koji odašilju i prezentacijske i reprezentacijske medije, a kategorije se izvode na osnovi međusobnih razlika. Glavni je zadatak medija prenošenje različitih vrsta informacija široj javnosti i nema dvojbe da su mediji vrlo važni, a u tom kontekstu duboko ukorijenjeni u sve društvene aspekte. Rezultat razvoja medija u prošlom stoljeću osjeća se u suvremenome društvu, a mediji su svoje djelovanje proširili, ali i usmjerili na sve društvene strukture. Oni su ogledalo društva, pa su tako i novinari dio slike sv i b a n j 2019.

Nepoznata Biblija

Vjerodostojnost riječi Apostol Pavao gotovo na samom početku svoje Druge poslanice Korinćanima naglašava da je uvijek živio „u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti” (2 Kor 1,12). y fra Darko TEPERT tepert

vo naglašavanje iskrenosti bilo mu je izuzetno važno jer je bio suočen s optužbom koja se među korintskim kršćanima digla protiv njega da je nešto bio obećao, a nije izvršio. Vidljivo je to u nastavku kad kaže: „Namjeravao sam najprije doći k vama i preko vas prijeći u Makedoniju pa se opet, da biste imali i drugu milost, iz Makedonije vratiti k vama da me vi otpratite u Judeju” (1,15-16). Ove riječi odražavaju obećanje iz Prve poslanice Korinćanima. Tada je morao snažnim riječima poticati vjernike: „Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1,10). U nastavku toga teksta vidljivo je da je bilo nekih koji su se prepoznavali kao „Pavlovi”, drugih koji su se prepoznavali kao „Apolonovi”, drugih opet koji su se prepoznavali kao „Kefini”, to jest Petrovi. Nasuprot takvim podjelama, Pavao gotovo 14 svjetl ori jeci . ba

kličući piše: „A ja Kristov” (1,12). U Korintu je doista među kršćanima bio vrlo izražen problem podijeljenosti kojim se Pavao bavi kroz cijela četiri prva poglavlja Prve poslanice Korinćanima, a taj svoj tekst zaključuje riječima: „Zato upravo poslah k vama Timoteja, koji mi je dijete ljubljeno u Gospodinu, da vas podsjeti na naputke moje, u Kristu, kako posvuda u svakoj crkvi učim. Neki se uzniješe kao da ja neću doći k vama. Ipak, eto me ubrzo k vama, ako Gospodin htjedne, i rasudit ću ne riječi onih nadutih, nego krepost” (4,17-19). Pavao je tako zbog očitih velikih problema u korintskoj kršćanskoj zajednici obećao doći i pokušati riješiti nesuglasice među tamošnjim vjernicima. Istaknuo je to kao izuzetno velik problem. Korinćani su pak vidjeli da Pavao ipak nikako ne dolazi, te su mogli zaključiti da mu do njih nije uopće stalo. Vjerojatno su u svjetlu takva razmišljanja morale zvučati patetično apostolove

riječi iz Prve poslanice Korinćanima: „I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj” (2,1-5). Gdje je sada ta mudrost i snaga Božja? Zar u prijevari i laži? Zar u nedržanju obećanja? Pavao stoga ljudskoj mudrosti ili tjelesnoj mudrosti suprotstavlja Božju mudrost i Božju milost (1 Kor 2,4-5; 2 Kor 1,12). Uistinu, čovjek snuje, a Bog odlučuje. Apostol je doista imao nakanu ponovno doći i pomoći Korinćanima da riješe svoje probleme, no nije mu bilo moguće jer su se promijenile okolnosti. Zato se trudi objasniti što se dogodilo i ukloniti nastali nesporazum (1,13-14). On ih ne bi mogao varati niti im štogod krivo obećati, jer za njih živi, oni su njegova slava (1,14). Ako su korintski kršćani njegova slava, njegova proslava, onda znači da o njima ovisi i njegov vječni život. S time se apostol ne bi kockao. Njegovom lažju palo bi u vodu sve nastojanje oko navještaja evanđelja i privođenja k vjeri, bilo bi uzaludno sve apostolovo poučavanje u Korintu jer mu više nitko ne bi vjerovao. U tome je razlog velike Pavlove želje da im objasni kako ništa nije lakomisleno i brzopleto obećao, kao da bi istovremeno mogao reći i „da” i „ne” (1,17). Činilo bi mu se tako kao da mu je svejedno što će biti s Korinćanima. Nasuprot tomu, on naglašava da su se prilike u Korintu promijenile, pa da zbog toga više nije htio doći, kako ne bi prouzročio dodatno uznemiravanje kršćanske zajednice (1,23). Otići onamo u stanju velike uznemirenosti i međusobne povrijeđenosti, u trenutku dok su svi bili izrazito napeti, ne bi dovelo do plodnoga

Duhovna obnova i promocija SR Svjetlo riječi

ŠVICARSKA – U četvrtak, 4. travnja u Hrvatskoj katoličkoj misiji Lausanne – Wallis započela je korizmena duhovna obnova koju je predvodio tajnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Damir Pavić. Prva večer duhovne obnove upriličena je u srcu švicarskih Alpi, u mjestu Zermatt – Täsch. Na početku duhovne obnove prisutnima se obratio fra Vladimir Ereš, voditelj Hrvatske katoličke misije i franjevac Hercegovačke franjevačke provincije. Potom je uslijedilo misno slavlje koje je predvodio fra Damir. Okupljene je u propovijedi potaknuo da svome bližnjemu govore srcem, jer ako komuniciramo srcem tek tada možemo nešto učiniti. Između ostaloga, fra Damir je naglasio: „Sveta misa hrani našu dušu, a na tome Bogu trebamo uvijek zahvaljivati. Zahvaljivati mu onako kako je to činila Blažena Djevica Marija.” Nakon svete mise uslijedilo je Klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Drugoga dana, u petak 5. travnja, večer molitvene obnove održana je u Održana promocija knjige Anto Pranjkić / SR

ZAGREB – U centru HKD Napredak u Zagrebu, 30. ožujka održano je predstavljanje nove knjige fra Luke Markovića Nije dobro, ali ima nade – Europa i njezine dileme. Riječ je o knjizi eseja bosanskoga fratra fra Luke Markovića. Objavljena je u izdanju Glasa Koncila, a predstavili su je te večeri recenzent knjige Nino Raspudić, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić, urednik knjige fra Vjeko E. Tomić i autor fra Luka Marković. Glazbeni dio programa upriličili su članovi pjevačkoga zbora Jelačić iz Zaprešića. Nazočnima se ovom prigodom najprije pozdravnim riječima obratio predsjednik Napretkovog kulturnog centra Dražen Vikić-Topić, 16 svjetl ori jeci . ba

mjestu Visp. Prije svete mise svi koji su željeli imali su prigodu za sakrament svete ispovijedi, a za to vrijeme vjernici su molili križni put kojega je predvodio voditelj misije fra Vladimir Ereš. Potom je molitveni program predvodio fra Damir Pavić. Sljedećega dana molitveni program održan je u Neuchatelu i Ženevi, a u nedjelju 7. travnja duhovna obnova održana je u misijama Fribourg, Yverdon, Lausanne i Clarens. U duhu nedjeljnoga evanđelja fra Damir

je potaknuo vjernike da nijednu osobu nikada ne prekriže, jer to ne čini ni Bog koji svakom čovjeku daje priliku za novi početak. Naglasio je kako Isus osuđuje grijeh, ali nikada ne osuđuje čovjeka. Nakon molitvenoga programa svake večeri upriličena je promocija revije Svjetlo riječi. Osim toga, vjernici su mogli nabaviti i druge tiskane publikacije koje izdaje Franjevački medijski centar Svjetlo riječi ili se pretplatiti na ovaj magazin.

pozdravljajući predstavljače i okupljene goste, a potom su uslijedili govori predstavljača. Zahvaljujući se predstavljačima, suradnicima, nakladniku i organizatoru ove promocije fra Luka Marković je objasnio kako je nastao naziv knjige, povezujući jedan televizijski razgovor u Njemačkoj s kraja 90-tih godina prošlog stoljeća s današnjom Europom. „Slušao sam na televiziji razgovor jednog Nijemca i jednog Izraelca. Pita Nijemac Izraelca: Kako je u Izraelu? Ovaj mu odgovara: Dosta dobro, ali nema nade! Pretpostavljam da je to rekao jer je Izrael tada bio okružen s 400 milijuna Arapa, koji ih patološki mrze. Izraelci su se na to navikli i njima je to stanje normalno. Onda pita Izraelac Nijemca: Kako je u Njemačkoj? Nijemac

odgovara: Jako loše, ali ima nade! Nijemci su tada bili pod utjecajem tadašnje recesije i ujedinjenja Njemačke, ali bili su svjesni kako Europa ima nade. Pesimizam u Njemačkoj je takav da oni obične stvari promatraju negativno, čak su možda gori i od nas Hrvata u tom pogledu”, kazao je, između ostaloga, autor knjige fra Luka Marković.

Prijatelj Centra Otac Vjeko Svjetlo riječi

AFRIKA – U okviru Centra Otac Vjeko u župi Kivumu u Ruandi gdje misionarski djeluje franjevac Bosne Srebrene fra Ivica Perić mnogo toga se izgradilo, ali se još uvijek i gradi, kako je napisao ovaj franjevac u svome pismu. Napisao je, između ostaloga, kako se u okviru centra trenutno nalazi vrtić s tri grupe, osnovna te dvije srednje škole. Istaknuo je da je, zahvaljujući donacijama izgrađena srednja tehnička škola koja je postala uzor među srednjim školama u Ruandi. Također, izgrađena je i opremljena školska kuhinja i blagovaonica, učenički dom za djevojke, a u tijeku je i gradnja doma za dečke. U domu su smješteni učenici koji nisu iz Kivumua, a nemaju mogućnost putovati u školu. Nakon nastave učenicima su na raspolaganju prostorije doma za učenje ili druge aktivnosti kao što su gluma i pjevanje, a dostupna je i školska knjižnica. Osmišljen je i program za djecu koja idu u vrtić. Dnevno se pripremi 1 500 obroka za sve učenike, osigurana je pitka voda dok je uz školu izgrađeno veliko košarkaško igralište za vannastavne rekreacije. Po završetku izgradnje doma za dečke, u planu je pronalazak sredstava za gradnju športske dvorane koja bi bila tek druga dvorana u cijeloj Ruandi.

Trenutno se jedna nalazi u glavnomu gradu Kigaliju. „Ukoliko imate preporuke i kontakte s ljudima koji bi nam mogli pomoći, bio bih vam vrlo zahvalan. Također, želim vas izvijestiti kako smo prošle godine pokrenuli i projekt Prijatelj Centra Otac Vjeko. U projektu mogu sudjelovati svi koji uplate minimalnu godišnju donaciju od 750 kuna, 100 eura ili 200 KM. Uplatitelj bi tom donacijom pokrio dio troškova obrazovanja i svakodnevni topli obrok jednog od učenika Centra Otac Vjeko te tako simbolično postao Prijatelj Centra. Prijateljima Centra tri puta godišnje šaljem pisma s novostima, a uz moje pismo stiže im i pismo naših učenika koji opisuju kako im je u školi. Važno je znati da Prijatelji Centra Otac Vjeko mogu pomagati i mjesečnim uplatama, ne mora biti uplata za cijelu godinu odjednom. Sami birate dinamiku uplate tijekom godine. Nemate višegodišnju obvezu plaćanja, nego svake godine odlučujete ponovo želite li i dalje biti Prijatelji Centra. Prijatelj Centra Otac Vjeko možete postati bilo kada u godini i možete živjeti bilo gdje u svijetu! Pisma se šalju svaka četiri mjeseca i kada god da postanete Prijatelj Centra, svakako ćete u sljedećih godinu dana dobiti pisma. Zainteresirani se mogu javiti na email: srce. za.afriku@gmail.com Hvala vam u ime naše djece!”, poručuje fra Ivica.

Uskrsna priredba na Franjevačkoj teologiji Svjetlo riječi

SARAJEVO – U nedjelju, 14. travnja 2019. godine na Franjevačkoj teologiji na Nedžarićima u Sarajevu održana je tradicionalna uskrsna priredba. Program je otvorio zbor Fra Nenad Dujić pjesmama Klanjamo ti se Kriste i O filii et filiae pod ravnanjem dirigenta fra Emanuela Josića. Pozdrav i čestitke uputio je fra Nikola Livaja, a potom je Studentski teatar Franjevačke teologije u Sarajevu izveo dramski komad Suđenje Isusu prema knjizi Processo a Gesu Diega Fabbrija. Tekst je prilagodila Nada Đurevska dok je izvedba bila u režiji Anele Križanac. Događajima kojih se prisjećamo u najvažnijem vremenu liturgijske godine – muci, smrti i uskrsnuću – prethodilo je suđenje koje se smatra najsramotnijim u povijesti ljudskoga roda. Zahvaljujući evanđeoskim izvješćima, ali i činjenici da se radilo o procesu koji obiluje zakonskim nepravilnostima, o malo kojem sudskom slučaju se iz drevne povijesti zna toliko puno kao o Kristovom. Stoga je ova priredba bila prilika da si podsvijestimo kako nam promicanje pravednosti i širenja dobra nije ništa manja zadaća od izbjegavanja lažnih optužbi i neutemeljenoga suđenja drugima. Večer je završila zajedničkim pjevanjem pjesme Kraljice neba u izvedbi Tamburaškoga orkestra Franjevačke teologije. Potom je uslijedila zakuska i druženje u samostanskoj blagovaonici. sv i b a n j 2 019.

jelovanje apostolskih vikara ostavilo je duboke tragove na vjerski život vjernika i pastoralni rad franjevaca. Osvrnut ću se samo na način djelovanja dvojice između njih fra Augustina Miletića i fra Paškala Vujčića. Nadam se da će čitatelji na njihovu primjeru dobiti jasniju sliku o ulozi apostolskih vikara u osmanlijskoj i austrougarskoj Bosni. Biskup Miletić (1763. – 1813.) jedna je od najizrazitijih ličnosti franjevačke prošlosti u Bosni (B. Badrov). Rođen je u Fojnici, školovanje završio u Italiji, predavao filozofsko-teološke znanosti u Padovi. Bio je apostolski vikar u Bosni od 1813. do 1831., prije toga devet godina pomoćnik biskupa Ilijića s pravom nasljedstva. U njegovu pastoralnom radu naglašen je socijalni osjećaj i za obespravljeni katolički puk onoga vremena. Novost u pastoralnom radu Kao ni jedan bosanski biskup prije njega, Miletić je svoj godišnji rad podijelio na dva dijela. Šest do sedam mjeseci u godini obilazio bi župe, na konju ili pješice, odjeven u civilno odijelo zbog opasnosti od razbojnika, prenoćivao bi često u kolibama, pojatama i štalama. U zimsko vrijeme u svojoj sobi u Fojnici pisao je izvješća i pisma za Rim, poslanice i katehetska djela za svećenike i puk. Svake bi godine obilazio župe po distriktima tako da bi ih u tri godine obišao sve i podnio izvještaj Kongregaciji za širenje vjere. Putovanje od župe do župe znalo je trajati i po 14 sati preko šumskih putova, potoka i rijeka bez mostova, izložen pljuskovima i vjetrovima. Na svakoj je župi boravio po tjedan dana. Krizmao bi, propovijedao, ispovijedao, poučavao vjernike i svećenike. Bila je to temeljna duhovna obnova cijele župe. S velikom pozornošću dao se na iskorjenjivanje mana među pukom. Svećenicima je preporučivao neporočan život kao najbolje sredstvo pastoralnoga 18 svjetl ori jeci . ba

Franjevci među svojim pukom

Apostolski vikar Augustin Miletić y fra Anđelko BARUN barun.andjelko@gmail.com

Franjevci su ga zbog njegovih vrlina poštivali i rado izvršavali ne samo njegove naredbe nego i želje. U njemu su prepoznali pobožna i sveta čovjeka, gorljiva pastira, razborita i umna biskupa rada. Poštivao je svećenike i s njima surađivao, čak je tražio da ga savjetuju u načinu upravljanja, iskorjenjivanja pogrešaka, u svemu što spada na spas duša i širenja katoličke vjere. Za svećenike je nabavljao novije teološke knjige i prigodom kanonskoga pohoda župi provjeravao bi njihovo znanje. Franjevci su ga zbog njegovih vrlina poštivali i rado izvršavali ne samo njegove naredbe nego i želje. U njemu su prepoznali pobožna i sveta čovjeka, gorljiva pastira, razborita i umna biskupa. I umro je u pohodu Livanjskoj župi Gornje polje sa sjedištem u Vidošima 18. srpnja 1831. godine. Metoda podučavanja U pohodima župama Miletić se uvjerio da vjersko znanje vjernika nije dovoljno, treba ga poboljšati. Pojedini vjerski i molitveni obrasci u puku razlikuju se jedni od drugih, čak da ih ima iskrivljenih i ne baš pravovjernih. Potreban je novi katekizam u kojemu bi bio istinski

kršćanski nauk i molitve. Znao je da je najveći dio puka nepismen, da je promašeno sastaviti i tiskati katekizam i tražiti od nepismena puka da ga proučava. Problem nepismenosti Miletić je rješavao na sebi svojstven način. Prije tumačenja kršćanskoga nauka u svom katekizmu stavio je na čelo abecedarku, tj. početnicu, silabarij, brojeve arapske i rimske. Bio je svjestan da za učenje katekizma treba najprije naučiti čitati. Tiskao je u Splitu 1815. godine u jednoj knjizi i abecedarku i katekizam pod naslovom Početak slovstva, napomena i kratko istomačenje stvarii potrebitii Nauka karstjanskoga. Prvi je dio namijenjen za opismenjavanje. Knjiga je postala najpopularnija i rado prihvaćena početnica na području Apostolskoga vikarijata. Spada među prve franjevačke udžbenike pisane latinicom za pučku izobrazbu u čitanju i pisanju. Sastavljena je po ondašnjem načinu i metodama opismenjavanja. Miletić preporučuje lančano poučavanje pa kaže: „Kad dica

Franjevac najbolji nastavnik na svijetu Svjetlo riječi

DUBAI – Godišnja Svjetska nagrada za najboljega nastavnika ove je godine pripala kenijskomu franjevcu i profesoru fra Peteru Tabichiju. Svečana dodjela nagrade upriličena je 24. ožujka u Dubaiju, u nazočnosti najviših državnika te zemlje. Svečanost je vodio hollywoodski glumac Hugh Jackman, a za ovogodišnju nagradu bilo je nominirano više od 10,000 nastavnika iz 179 zemalja svijeta. Nagradu dodjeljuje svjetska dobrotvorna zaklada Varkey iz Londona. Profesor fra Peter Tabichi nastavnik je u jednoj srednjoj školi u selu Pwani u

Dan otvorenih vrata Ured Predsjednice RH / Svjetlo riječi

ZAGREB – Dana 23. ožujka održan je svečani Dan otvorenih vrata Ureda predsjednice Republike Hrvatske za Hrvate Bosne i Hercegovine. Na ovom događaju sudjelovali su predstavnici Hrvata iz svih sfera javnoga, kulturnog, političkog i crkvenog života u Bosni i Hercegovini. Nazočnima se predsjednica Grabar-Kitarović obratila ističući povijesnu prisutnost Hrvata u BiH. „Vi u Bosni i Hercegovini niste gosti, pridošlice 20 svjetl ori jeci . ba

kenijskoj dolini Rift, gdje 95 % učenika živi u siromaštvu. U takvoj su okolini česte ovisnosti o drogama i vanbračne trudnoće mladih djevojaka. Svjetski mediji, za razliku od većine naših domaćih medija, s pravom naglašavaju kako Peter nije običan nastavnik, nego je on i franjevac svećenik koji 80 % svoje plaće daje za projekte razvoja lokalnoga društva. Prenosi mještanima znanje o sjetvi poljoprivrednih kultura koje su otpornije na sušu, a u školi predvodi vannastavnu aktivnost naziva Peace Club ili Društvo za mir u kojemu okuplja sedam različitih etničkih skupina kako bi stvorio jače društvo. Započeo je i rad oko školskoga društva za znanost. Prošle, 2018. godine njegovi su učenici pobijedili

najbolje škole u državi na državnom natjecanju iz znanosti i tehnike. Profesor i franjevac Peter Tabichi snažno utječe na produktivnost i samouvjerenost svojih đaka i odgaja ih za život. On sam govori da bi – za dobroga nastavnika – trebalo više činiti, a manje govoriti. Nagrada za najboljega nastavnika i ove godine iznosi milijun američkih dolara. No profesor fra Peter i ranije je govorio kako nije važan novac. Gotovo svi njegovi učenici dolaze iz siromašnih obitelji. Nagrađeni 36-godišnji franjevac iz Kenije zasigurno će i ovaj iznos donirati za dobrobit svojih učenika. Već su mu čestitali kenijski predsjednik Uhuru Kenyatta i brojni svjetski mediji poput renomiranih medijskih kuća BBC i The Guardian. Napominjemo da su iz zemalja okruženja dvije profesorice ušle u krug 40 najboljih nastavnika za ovogodišnju nagradu. To su Katarina Veljković iz OŠ Kragujevac (Srbija) i Liljana Luani iz škole Pasho Vasa u Skadru (Albanija). Sličnu nagradu na razini Bosne i Hercegovine dodjeljuju Centar za obrazovne inicijative Step by Step i Zajednica inovativnih nastavnika. Od 157 nominiranih u kategoriji srednjoškolskih nastavnika za 2018. godinu našao se franjevac Bosne Srebrene fra Franjo Radman, profesor informatike i sociologije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom.

ni nacionalna manjina, nego njezin najstariji konstitutivni narod, koji ne želi ništa drugo nego mir i ravnopravnost s druga dva naroda u zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini”, rekla je predsjednica, dodavši kako su Hrvati Bosne i Hercegovine, uz iseljeništvo i hrvatski narod i sve domoljube u Hrvatskoj, jedan od triju nosivih stupova stvaranja moderne hrvatske države i pobjede u Domovinskom ratu. U kulturno-umjetničkom programu sudjelovale su učenice Osnovne škole Fra Stipan Vrljić iz Sovića, člano-

vi KUD-a iz Koraća kod Bosanskog Broda, Orkestar limene glazbe Lašva iz Nove Bile te pjevački zbor bogoslova Franjevačke teologije iz Sarajeva Fra Nenad Dujić. Bogoslovskim zborom ravnao je maestro fra Emanuel Josić, koji je ovom prigodom izveo i solističku točku s orkestrom limene glazbe. Na kraju službenoga dijela susreta održano je i službeno fotografiranje s predsjednicom Grabar-Kitarović, a gosti su imali priliku fotografirati se i za radnim stolom Predsjednice Republike Hrvatske.

Cestovna apokalipsa y fra Janko ĆURO urednik@svjetlorijeci.ba Prohladnoga i kišnoga 12. travnja sve nas je zatekla tužna vijest da su nam iz susjedstva poginule četiri djelatnice Osnovne škole Kovačići u prometnoj nezgodi na istočnom ulazu u Sarajevo kada su se vraćale s pogreba svoje kolegice na Palama. Iz još uvijek neutvrđenih razloga Lejla, Merima, Mina i Almina autom su sletjele u provaliju duboku više od 100 metara na opasnom zavoju kod tunela Bulozi. Ovaj je događaj uzdrmao ne samo domaću nego i širu javnost. S dubokom tugom izražavamo sućut njihovim obiteljima, prijateljima, kao i njihovim đacima i kolegama nastavnicima. Nažalost, prometne nezgode sa smrtnim ishodom nisu rijetke u ovoj državi s najlošijom i time najopasnijom prometnom infrastrukturom i to „od Vardara pa do Triglava”. Prema podacima BIHAMK-a prošle godine su se na našim cestama dogodile 36 672 prometne nezgode od kojih je 7494 s poginulim i povrijeđenim osobama, a 29 178 s materijalnom štetom. Smrtno je stradalo 277 osoba dok su 10 403 osobe teže ili lakše povrijeđene. U odnosu na 2017. godinu smanjen je broj prometnih nezgoda (2,54 %), dok je istovremeno povećan broj nezgoda sa smrtnim ishodom ili tjelesnim ozljedama (5,03 %). Tako smo se našli pri vrhu ljestvice po smrtnosti u prometu sa 72 poginula na milijun stanovnika, dok je taj prosjek u EU-u 49 poginulih na milijun stanovnika. Kao glavni uzrok nezgoda navode se nepropisna i neprilagođena brzina te vožnja pod utjecajem alkohola i drugih opojnih

sredstava, nepoštivanje prometne signalizacije itd. To svakako jesu razlozi prometnih nezgoda, ali se uvijek prešuti i zataška katastrofalna slika cjelokupne prometne infrastrukture u BiH. Naši preopterećeni magistralni, regionalni, lokalni i gradski putevi imaju gotovo apokaliptički izgled i mogli bi konkurirati na bilo kojem natječaju za bilo koju adrenalinsku vožnju: nepostojeće pune i isprekidane linije, rupe, šahtovi, opasni zavoji, neosvijetljeni tuneli koji tijekom cijele godine prokišnjavaju, oštećena ili nepostojeća zaštitna ograda na opasnim strminama, odroni na cestama, društveno-kulturni život stanovništva uz ceste itd. S prvim kapima kiše naše ceste postaju opasna klizališta, a za vrijeme obilnijih padalina pretvaraju se u jezerca i potočiće koji veselo žubore već poprilično dubokim usjeklinama na

škrtom i starom sloju asfalta. Čak nam je i novoizgrađeni komadić autoputa već odavno prešao brojku od pedeset u nijansama sive boje. Sve je ovo poznato i već je puno toga rečeno, ali što vrijedi kad to odgovorni ne čuju ili čuju, a ne znaju obavljati svoj posao koji se ne sastoji samo od unaprjeđivanja sigurnosti na cestama nego jednako tako sigurnosti i kvaliteti samih cesta. Jedine promjene koje se već godinama događaju na našim prometnicama represivne su naravi: povećava se broj policijskih patrola i prometnih kamera koje su se pokazale vrlo unosnima, pa se ne štedi kad su u pitanju ove skupe spravice: pokretne, statične i, čini mi se već u skoroj budućnosti, satelitske koje će pokriti 100 % bh. puteva i budno naplaćivati svako prekoračenje brzine. Što se tiče policijskih patrola na cestama, mislim da smo u tome nadmašili cijelu regiju i tako stvorili sliku Cop Landa bilo kojem strancu koji je riskira posjetiti osobnim automobilom. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Još uvijek nikad nitko od odgovornih nije izrazio mogućnost ostavke nakon teških prometnih nezgoda koje se dogode na opasnim mjestima na kojima nema potrebnih zaštitnih elemenata i pristojne signalizacije na što uvijek ukazuju kompetentni prometni stručnjaci. Međutim, oni uglavnom dobiju riječ tek nakon što se dogode teške prometne nezgode nakon kojih potonu u zaborav boreći se za egzistenciju poslovima izvan svoje struke, jer su njihova mjesta već odavno popunjena politički i stranački prikladnim kadrom i to u sljedećih dvadeset godina. Zato nam ostaje samo nada kako će se nešto promijeniti što se tiče kvalitete i sigurnosti naših prometnica. Do tada imamo dvije mogućnosti: ili se voziti najvišom brzinom od 40 km/h ili nabaviti skupe automobile s profesionalnim vozačem i rotacijom. Jedino su tada naše prometnice poprilično sigurne. sv i b a n j 2019.

Reportaža

FRANJEVAČKI SAMOSTAN I ŽUPA UZNESENJA BDM TOLISA

ČUVAR NEPROCJENJIVIH VRIJEDNOSTI Vjera, ljubav i zajedništvo blagodati su koje obiluju na području župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi. Osim sunčanoga i toploga dana koji nas je dočekao u Tolisi, nasmijana i vedra lica vrata franjevačkoga samostana otvorio nam je toliški gvardijan fra Mario Jurić. Uz pomoć još 13 fratara i četiri časne sestre franjevke gvardijan se brine da samostan i župa žive i napreduju iz dana u dan. 22 svjetl ori jeci . ba

N y Ivona LUKIĆ

Na desnoj strani Save u blizini Orašja svoje mjesto pronašla je župa Tolisa. Ovaj dio Bosanske Posavine 1855. godine pripadao je župi Ravne, a potom župi Bijela, sve do 1784. godine, kada je došlo do odvajanja samostalne kapelanije. Tolisa je župom proglašena u lipnju 1802. godine. Samostan i crkva prošli su kroz nekoliko faza izgradnje i obnove. Crkva, čija je odluka o gradnji donesena na provincijskom kapitulu u Kraljevoj Sutjesci 1855. godine, obnavljana je tri puta. O pripremanju materijala za prvotnu izgradnju crkve pobrinuo se fra Martin Nedić, a kamen temeljac postavljen je 1864. godine, da bi 1881. crkva bila u cijelosti izgrađena. Posljednju obnovu crkve i restauraciju glavnoga oltara u crkvi započeo je 2016. godine sadašnji gvardijan. Samostan je mjesto susreta, svoja vrata širom otvara za sve ljude dobre namjere i one u raznim potrebama. U samostanu je u razdoblju 1992. – 1995. godine bila smještena ratna bolnica, u kojoj je spašeno i na svijet doneseno mnogo života. Bolnica je bila mjesto gdje se pružala kompletna kirurško-anesteziološka pomoć kako vojnicima tako i civilima. Sadašnja županijska bolnica u Orašju zahvalna je samostanu i franjevcima, a kao znak zahvale rado prime i liječe sve bolesne i iznemogle fratre. Pored župne crkve Uznesenja BDM, župa Tolisa ima tri svoje područne sv i b a n j 2019.

ediji su u povijesti bili u stalnoj mijeni, stalno su se pojavljivali novi i tako tjerali stare da nađu svoje novo mjesto – ali sada se čini da će nestati sve ono na što smo navikli, a još ne razumijemo medijski svijet koji nastaje. Očito je da se sve manje čita te da je mlađim naraštajima zazorno zadubiti se u knjigu, časopis ili novine – dapače, većina to nikada ne radi. Pametni mobiteli tek su jedno desetljeće u uporabi i već su znatno promijenili medijsku sliku svijeta. Na zaslonu pametnoga telefona u trenutku je dostupno bilo što, bilo odakle, u bilo kojem formatu i još k tome besplatno, tako da je nastao posve novi mentalitet: zašto bismo čekali nekoliko godina na novu knjigu, nekoliko mjeseci na novi film, trideset dana na mjesečnik, sedam dana na tjednik, jednu noć na jutarnje izdanje novina, pola dana na večernji dnevnik – i zašto bismo uopće za to platili? Mediji bez istine Promjena u korištenju medija došla je naglo, a posljedice su dalekosežne. Ponajprije, stari mediji našli su se pred financijskim slomom jer su im leđa okrenuli i publika i oglašivači. Knjižari su u Hrvatskoj bankrotirali ili se jedva krpaju, novinski izdavači gase tiskovine i na jedvite jade održavaju postojeće, govorne radijske emisije gotovo su nestale, a čak se i televiziji smanjuje broj gledatelja iz godine u godinu. Nije opustošen samo eter, promijenjene su i vizure gradova: knjižare i kina rjeđe su od bijele vrane, možda još neki hobist drži videoteku i prodavaonicu CD-ova, sve je više križanja bez kioska. Zbog toga profesionalni novinari, urednici, snimatelji i drugi ostaju bez prihoda, plaće su sve niže i redakcije praznije, pa se medijski sadržaji priređuju sve traljavije, prijevodi su zbrzani, podaci neprovjereni, a laž i besmislica posvudašnji. Takav se onda medijski sadržaj izlijeva 28 svjetl ori jeci . ba

Samotno mjesto

Novi mediji zamijenit će stare y Boris BECK boris.beck.735

Na državnoj televiziji i radiju u Hrvatskoj postoje razne vrijedne emisije, ali slabo su gledane; vrijedni su i Hrvatski katolički radio i Laudato TV, ali doseg im je simboličan na zaslone mobitela i računala i doprinosi zbrci u kojoj živimo. Prije desetak godina papa Benedikt XVI. pozvao je na afirmaciju info-etike: da mediji ne budu „megafon ekonomskog materijalizma i etičkog relativizma” i promicatelji „izopačenih modela osobnog, obiteljskog i društvenog života”, koji ne informiraju o događajima nego ih stvaraju. Otada se, međutim, situacija pogoršala. Prošle je godine papa Franjo uputio apel za novinarstvom „koje je istinito i protivi se lažima, koje su stvorili ljudi za ljude, koje je zaokupljeno traženjem stvarnih uzroka sukobâ, koje se stalno zalaže za to da upućuje prema rješenjima što su alternativa eskalaciji vike i verbalnoga nasilja”. Jednom riječju, medijima su zavladali laž i nasilje koje im onemogućuju da budu konstruktivni. Svatko postaje vijest Dijagnoza pape Franje je, nažalost, točna. Laž u medijima oduvijek je postojala – bilo kao dio sustavne propagande u totalitarnim sustavima, bilo kao dio

estradnoga i glamuroznoga svijeta koji mami čitatelje i slušatelje. No ne možete varati sve ljude sve vrijeme: ljudi su bili navikli ne vjerovati državnoj propagandi, a isto su tako navikli ne vjerovati tračevima o zvijezdama – uostalom, posve irelevantnima. Međutim, danas je laž posvuda jer su nestali klasični mediji koji su činjenice provjeravali. Lažni portali izgledaju kao i pravi, lažna vijest izgleda kao i prava, a količina tih izmišljotina tolika je da ih nitko više ne može provjeravati. Štoviše, odrastaju generacije koje su se navikle na laži na zaslonima mobitela i na to da je te laži nemoguće razlikovati od isitne – jer sve su to, i stvarnost i simulacija, samo odsjaji s ekrana koje ne možemo nikako iskusiti ili provjeriti. Dodatna je muka što se sve te vijesti, lijepe i ružne, dobre i zle, iskrene i prijetvorne, šire preko društvenih mreža gdje su naslovi veliki, a tekstovi kratki, gdje su slike i videa važniji od riječi, gdje se agitacija miješa s vapajima – gdje se komentira brzo i olako, gdje rasprave prerastaju u svađe, a argumentacija blijedi pred uvredama.

Uz Gospin mjesec

Marijo, svibnja kraljice! y Danijel STANIĆ danijel@svjetlorijeci.ba

jesec svibanj u kršćanskom se svijetu obilježava kao Gospin mjesec. Tako će još jedan svibanj u našoj krajevnoj Crkvi biti obilježen posebnim pobožnostima usmjerenima Majci Božjoj. Prvoga dana toga mjeseca svibnja, na blagdan sv. Josipa Radnika, a zapravo na relikte socijalističkoga praznika rada, osobito se štuje Gospa Olovska u njezinu svetištu kojih sat vremena vožnje od Glavnoga grada. Ovo je svetište poznato kao najstarije marijansko svetište na Balkanu. Nažalost, tijekom mračnoga srednjovjekovlja u Bosni svetište je stradalo, a mjesno franjevačko bratstvo raspršeno i nikad se nije vratilo svojoj punoj snazi. A kako bi se dostojno obilježio i završetak Gospina mjeseca, u svetištu Gospe Kondžilske u Komušini kod Teslića organizira se zadnje nedjelje u mjesecu hodočašće na brdo Kondžilo i Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije. To što danas vjernici mogu častiti svoju nebesku Majku nije nastalo preko noći, nego je rezultat višestoljetne prilagodbe. U antičkom svijetu mjesec svibanj bio je posvećen poganskoj božici plodnosti. Osim toga, u tom su mjesecu postojali različiti obredi diljem Europe kojima se obilježavao početak proljeća, novoga života i poljoprivredne sezone. Tako je brojnim civilizacijama svibanj bio mjesec života, a uz to i od života neodvojivoga majčinstva. Postoje naznake da je u ranoj Crkvi postojala posebna svetkovina Blažene Djevice Marije 15. svibnja svake godine. Uz to, neki su vjernici obilježavali vlastite pobožnosti „Gospina mjeseca” (lat. tricesima),

W. A. Bouguereau, Gospa od Anđela, 1900.

30-dnevnoga čašćenja Majke Božje. No tek je krajem 18. stoljeća svibanjska pobožnost dobila svoj današnji oblik. Inicijativu su pokrenuli isusovci u Rimu te se pobožnost Gospina mjeseca svibnja raširila među jezuitskim zajednicama cijeloga svijeta. Papa Pio VII. prepoznao je vrijednost ove lijepe pobožnosti i 21. svibnja 1815. godine obećao posebne milosti svakom vjerniku koji bi Majci Božjoj odavao posebno štovanje, pobožnu molitvu ili drugo kreposno djelo. Njegov nasljednik na Petrovoj stolici papa Pio XII. potvrdio je 1945. godine da će svibanj biti Gospin mjesec, okrunivši mjesec novim marijanskim blagdanom – Blažene Djevice Marije Kraljice, 31. svibnja. Nakon Drugoga vatikanskog sabora ovaj je blagdan premješten na 22. kolovoza, a njegovo mjesto zauzeo

je blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije, kad se Crkva sjeća Marijina pohođenja svojoj rodici Elizabeti (opisan u Lk 1,39-56). I priroda je najljepša u svibanjskom ruhu. Sve se budi na novi život, livade se kite poljskim cvijećem, pa i stabla ogrnu svoj cvjetni plašt. Brojne svjetske kulture prepoznale su ovu ljepotu i u baštinu svoga naroda i obilježavaju u tom mjesecu Majčin dan. Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija i druge zemlje Majčin dan slave kad i Međunarodni dan žena (8. ožujka), a velik broj arapskih i muslimanskih zemalja 21. ožujka, na proljetnu ravnodnevnicu. Dvije trećine svjetskih zemalja Majčin dan slave u svibnju. Oko stotinu njih, među njima Hrvatska, Austrija, Njemačka, Švicarska i brojne druge, Majčin dan slave druge nedjelje u mjesecu svibnju. Tridesetak država Majčin dan slavi nekoga drugog dana u svibnju, primjerice Španjolska i Portugal prve nedjelje u svibnju ili Francuska posljednje nedjelje u Gospinu mjesecu. I ovoga svibnja mnoge će majke dobiti posebne darove, divno cvijeće i najljepše riječi čestitke od svoje djece. One to zaslužuju, jer gdje nema majke nema ni života. Tako, u svijetu u kojemu zlo danas jače nego ikad vodi sustavnu bitku protiv života – prije, a posebno nakon začeća –usmjerimo Bogu poneku molitvu za svoje majke. A barem na trenutak svakoga dana divnoga mjeseca svibnja molimo zagovor svoje nebeske Majke Marije. Kraljice obitelji, moli za nas. sv i b a n j 2 019.

eć u trećem razredu srednjih škola u SAD-u učenici počinju s pripremama za koledž. Većina ih već zna što žele studirati pa posjećuju koledže koji nude programe u odabranom smjeru. Moj najstariji sin Dante od malena je znao da ga zanimaju animacija i crtanje, tako da je to znatno pojednostavilo odabir potencijalnih koledža. No, ovoga puta, s mlađim sinom, malo je teže. Evan je umjetnički nadaren, odličan je učenik, zanimaju ga prirodne znanosti kao i biznis, ali sa šesnaest godina još se ne želi ograničiti odlukom za neku specifičnu karijeru. „Što ti je najvažnije?” pitam ga jedno jutro dok autom putujemo prema koledžu koji ćemo ga taj dan posjetiti. „Da budem sretan”, odgovori mi Evan i nastavi: „I da svojim radom pomognem drugima...” „...da budu sretni”, dovršim njegovu rečenicu. Evan se nasmiješi pa nastavi: „Jedino što ne želim jest da napravim tu odluku pod utjecajem nečijih tuđih želja i razloga zašto bi trebao pohađati neku specifičnu školu ili izabrati neku specifičnu karijeru.” Stišćem njegovu jaku tinejdžersku ruku i osjetim njegovu još uvijek nježnu kožu, a kroz glavu i srce mi prolaze stotine uspomena na dane u kojima sam držala njegovu ručicu dok je bila posve mala i učila ga samostalnom donošenju odluka – što je bolje za užinu: čokoladna tortica ili jabuka? Koju boju tenisica želi odabrati? Kada želi raditi zadaću, a kada se igrati? Kad im ukazujemo povjerenje i pustimo ih, djeca će kroz male stvari naučiti sami donositi odluke i znati snositi njihove posljedice.

32 svjetl ori jeci . ba

O radosti življenja

U svijetu promocije i prodaje y Tatiana Tajči CAMERON tatianatajci

Jedini način na koji ćemo donijeti dobre odluke je da spoznamo sebe. A sebe upoznajemo i kroz poznavanje drugih – kroz njihove životne priče, uspjehe i padove. Odabir onoga što je dobro mora se temeljiti na iskustvu ma kako ono bolno bilo „Možeš biti siguran da sam ti ja tu samo kao podrška, i da neću utjecati na tvoju odluku”, odgovorim mu i podsjetim ga na priču o sucu kojega sam upoznala nakon jednoga koncerta u Los Angelesu. Bio je uspješan odvjetnik s karijerom koja mu je donijela financijsko bogatstvo i ugled u društvu. Uz to, puno je pomagao u Crkvi i udrugama koje su se brinule za siromašne i beskućnike. Nakon što mi se predstavio, rekao mi je s primjetnom tugom na licu da je oduvijek želio biti tekstopisac i živjeti od glazbe. Na moje pitanje zašto je izabrao pravo, odgovorio je kako je njegov otac zahtijevao da završi pravo ili medicinu, a pravni fakultet mu je dao odličnu stipendiju. Dakle, drugi su odlučili njegov put umjesto njega. I nakon tridesetak godina učenja,

polaganja ispita i sjajne karijere ipak nije bio sretan. Psihologija i prodaja ideja Evanov i moj posjet toga dana bio je na koledžu prirodnih znanosti – i psihologije kao jednoga od smjerova. Prezentacija je bila sjajna – s vrhunski produciranom serijom videa koji su nam uz statistike o uspjesima, dostignućima i razlozima zašto je baš taj koledž najbolji izbor za nas, potaknuli emocije koje igraju veliku ulogu u odabiru koledža, kao npr. osjećaji sigurnosti, pripadnosti uspješnom krugu studenata i profesora, radost itd. Naš vodič nam je objasnio kako svake godine studenti rade razna istraživanja o poveznicama psiholoških procesa

očetkom travnja u njemačkom časopisu Klerusblatt, koji izdaje Savez svećenika (Klerusverband e. V.) sa sjedištem u Münchenu, objavljen je esej pape emeritusa Benedikta XVI. pod naslovom Crkva i skandal spolnoga zlostavljanja. Cjelovit tekst ovoga eseja na svom mrežnom portalu objavila je njemačka redakcija katoličke novinske agencije CNA (Catholic News Agency). Pojedine medijske kuće objavile su ovaj tekst cjelovito ili integralno. Papa emeritus Benedikt XVI. opisuje već na samom početku kako je došlo do objavljivanja ovih, kako ih on sam naziva, bilješki. Podsjetio je kako je u veljači ove godine održan sastanak predsjednika biskupskih konferencija cijeloga svijeta u Vatikanu, kako bi razgovarali o krizi vjere i Crkve koja je nastala nakon šokantnih otkrića zlostavljanja maloljetnika od klerika. „Doseg i težina objavljenih prekršaja uvelike je potresla svećenike i laike te je učinila da mnogi postave pitanje vjere u Crkvi. Bilo je potrebno poslati snažnu poruku i iznaći novi početak kako bi Crkva ponovno postala istinski vjerodostojna kao svjetlo među narodima i kao snaga u službi protiv sila uništenja”, ističe autor i dodaje kako se i sam, dok je bio pastir sveopće Crkve, zapitao kako doprinijeti novomu početku. Kontaktiravši Državno tajništvo i Svetoga Oca osobno, držao je ispravnim ovaj tekst objaviti u časopisu Klerusblatt. Sam Benedikt XVI. objasnio je kako je svoj rad podijelio na tri dijela, pri čemu u prvoj točki predstavlja općedruštveni kontekst ovoga pitanja. Ukazuje stoga na svirepi postupak rušenja svih postojećih standarda i postavljanja novih normi po pitanju spolnosti koji je u svijetu započeo 60-ih godina, a trajao je 20-ak godina. U drugoj točki, prema autoru, istaknuti su učinci takvoga stanja u društvu na području formacije novih svećenika i njihovih života. U trećem dijelu papa Ratzinger razvio je 34 svjetl ori jeci . ba

Esej pape emeritusa Benedikta XVI.

Crkva i skandal spolnog zlostavljanja Žurno moramo zamoliti Gospodina za oproštenje i prije svega moramo ga zazvati i zamoliti da nas iznova pouči da razumijemo veličinu njegova trpljenja, njegove žrtve. Moramo učiniti sve što je u našoj moći da zaštitimo od zlouporabe dar svete euharistije nekoliko perspektiva za ispravan odgovor Crkve na trenutno stanje krize. Spolni odgoj društva Na početku prvoga dijela Benedikt XVI. podsjeća na nastojanja državnih vlasti da uvede djecu i mladež u prirodu spolnosti – putem filmova koji su trebali biti projicirani u školskoj nastavi, preko posebnih „setova za spolnu obuku” koji su isporučivani školarcima i pornografskih uradaka objavljivanih u javnosti. Papa u miru dobro je upoznat s propagandom spolnoga odgoja na njemačkom govornom području, kako je svojevremeno bio nadbiskup Münchena i Freisinga. „Među slobodama za koje se borila revolucija 1968. godine bila je ova javna spolna sloboda koja više nije poznavala norme”, ističe Ratzinger i dodaje kako je dio te fiziognomike bio i stav da je pedofilija dopuštena i prikladna: „Za mlade ljude u Crkvi i ne samo za njih ovo je u mnogomu bilo vrlo teško vrijeme. Uvijek sam se čudio kako mladež u takvoj situaciji može pristupiti sveće-

ništvu i prihvaćati ga sa svom njegovom složenošću. Ekstenzivni kolaps sljedeće generacije svećenika tih napuštanja svećeničkoga poziva bili su posljedica svih ovih promjena.” U drugom dijelu prve točke Papa emeritus podsjeća na teološki aspekt ovoga društvenoga fenomena. Katolička moralna teologija koja je do Drugoga vatikanskog koncila uvelike bila utemeljena na prirodnom zakonu, a vrlo malo na Svetom pismu, baš je tada tražila novo razumijevanje Objave, odnosno snažno uporište u Bibliji. Prema riječima pape Ratzingera moralna je teologija tada podnijela snažan udarac koji je Crkvu ostavio bez obrane pred tadašnjim promjenama u društvu. Rezultat toga bilo je uvjerenje da postoje samo relativni vrijednosni sudovi, ovisno o trenucima i okolnostima, ne i apsolutno dobro. Benedikt XVI. potom podsjeća kako je u siječnju 1989. godine objavljena Kölnska deklaracija koju je potpisalo 15 katoličkih profesora teologije, kao svojevrstan rezultat razvoja katoličke moralke tijekom 70-ih i 80-ih godina, a

Odbijena Istanbulska konvencija Svjetlo riječi

BRATISLAVA – Slovački parlament je odbio nastaviti ratifikaciju tzv. Istanbulske konvencije te naložio vladi te zemlje da obavijesti Vijeće Europe kako Bratislava neće prihvatiti taj dokument. Kako prenose slovački mediji, za usvajanje rezolucije glasovao je 101 zastupnik od 133 nazočna. Rezoluciju je predložila Slovačka narodna stranka koja je trenutno dijelom vladajuće koalicije, a koju predvode socijaldemokrati i čiji je premijer Peter Pellegrini. Protiv Konvencije jasno je istupila i Katolička crkva u Slovačkoj. Poljska je Istanbulsku konvenciju ratificirala 2015. godine, ali se o tome i dalje u toj zemlji vode rasprave. Konvencija je ratificirana u vrijeme probriselske vlade Održan simpozij u Pridvorju FIA

PRIDVORJE – Pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, a u organizaciji Zagrebačkoga Instituta za kulturu zdravlja, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika te domaćina Franjevačkoga samostana danas je u franjevačkom samostanu u Pridvorju, otvoren je simpozij „Otvaranje imenika - Ubijena i ranjena djeca u Domovinskome ratu” koji se održao 4. 5. i 6. travnja. Prema dostupnim podacima koje su prikupile udruge na čelu Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata ubijeno je 402 djece u Republici Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini više stotina. Samo u Slavonskome Brodu je ubijen jedan razred djece, njih 29 s imenom i prezimenom. Spomenik u Slavonskom Brodu pod nazivom Prekinuto djetinjstvo podsjetnik je da ne smijemo zaboraviti na najmlađe žrtve, ali isto tako niti druge civilne

koju je predvodila stranka Građanska platforma, unatoč velikim otporima oporbe i javnosti. Vlada Republike Hrvatske ratificirala je unatoč snažnim prosvjedima građana Istanbulsku konvenciju 13. travnja 2018. godine. Bosna i Hercegovina bila je u studenom 2013. godine tek 6. država članica Vijeća Europe koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju, a na snagu je stupila 1. kolovoza 2014. godine.

žrtve. Kad su u pitanju ranjena djeca, postoje podaci da je u ratu ranjeno oko 1200 djece i usprkos velikom broju ubijene i ranjene djece u javnosti se malo govori o ovim zastrašujućim podacima. Podatak da je oko 15.000 djece rođeno u progonstvu obvezuje svakoga pojedinca u Hrvatskoj da sebi postavi pitanje – tko je zato odgovarao i tko su ta djeca, danas odrasli ljudi? Nesebičnu pomoć u organizaciji ovoga simpozija pružila je i Dubrovačka biskupija na čelu s biskupom mons. Matom Uzinićem, Općina Konavle na čelu s načelnikom Božom Lasićem, Dom zdravlja Dubrovnik, Policijska uprava dubrovačko-neretvanska, a ponajviše domaćin simpozija, policijski kapelan Policijske uprave dubrovačko-neretvanske fra Ivo Kramar.

Ukidanje smrtnih kazni SR/Vatikanski radio

SVIJET – Kina, Vijetnam, Saudijska Arabija, Iran i Irak, zemlje su u kojima je smrtna kazna još uvijek u širokoj upotrebi, iako postoji stalna sklonost smanjenja. Veliko smanjenje pogubljenja pokazuje da i države koje se najviše opiru ukidanju smrtne kazne počinju mijenjati svoje mišljenje – rekao je Kumi Naidoo, glavni tajnik organizacije Amnesty International te također izrazio nadu da će ta okrutna kazna uskoro postati prošlost. To je cilj koji se može postići – ističe se u izvještaju te međunarodne organizacije – preusmjeravanjem stremljenja u malom broju zemalja u kojima su se, međutim, pogubljenja povećala. To su Bjelorusija, Japan, Singapur, Južni Sudan i Sjedinjene Američke Države. Osim toga, zabrinjava činjenica da je Tajland 2009. godine ponovo uveo smrtnu kaznu, dok je Šri Lanka najavila da će nakon 40 godina ponovo nastaviti s izvršenjima smrtnih kazni. Krajem 2018. godine 142 države zakonom su ili u praksi ukinule smrtnu kaznu. U svojim govorima i apelima i papa Franjo neprestano traži potpuno ukidanje smrtne kazne u pravosudnim sustavima cijeloga svijeta. To je okrutan oblik kažnjavanja, otvoreno je rekao Papa, prisjećajući se kako je od početka svojeg pontifikata tražio da ga se ukine, jer ta je kazna suprotna evanđelju i podrazumijeva oduzimanje života koji je u očima Stvoritelja uvijek svet. Ako je u prošlosti taj oblik kažnjavanja bio „prihvaćen”, pa i od Crkve i katekizma. Glasnogovornik talijanske podružnice organizacije Amnesty International, rekao je da su u 2018. godini pogubljenja smanjena za jednu trećinu u odnosu na 2017. godinu i dodao kako je samo pitanje vremena kad će smrtna kazna biti sasvim ukinuta. sv i b a n j 2 019.

Pogled u dušu

Umjetni studenti Posljednjih dana mediji prenose vijesti o bogatim roditeljima koji potkupljuju upisne komisije na američkim sveučilištima kako bi upisali svoju djecu na elitne fakultete. y prof. dr. Snježana ŠUŠNJARA

animljiva činjenica u svemu jest što novinari kazuju da sumnjaju da su uključena djeca znala za nezakonite radnje svojih roditelja. Kako je to moguće? Zar roditelj bez razgovora sa svojim djetetom ide tražiti za njega najbolje obrazovno rješenje, ono koje će mu omogućiti privilegije i dati bolje mjesto u društvu, bez obzira na mogućnosti njihova djeteta? Zar djeca ne znaju što žele? Roditelji potkupljuju one koji odlučuju, izmišljaju sportske uspjehe svoje djece i to na područjima gdje se djeca nikad nisu našla, prilažu retuširane fotografije navodnoga sportskoga uspjeha svoje djece, a sve s jednim ciljem, da im dijete bude upisano na prestižnu obrazovnu instituciju. Sve je nekako besmisleno i začuđuje da se mediji daju tako manipulirati i rukovoditi vijestima koje doista naivno zvuče. Pri tom jedna od kćeri, na takav način upisanih studentica, javno na Twitteru obznanjuje da ona ionako nije nikad voljela školu niti joj pada na pamet učiti nego se došla provoditi. Kao što znate, baš me briga za fax i ne znam koliko ću pohađati predavanja, ali želim iskusiti partijanja. I tako svi saznaju kakva će se stručnjakinja roditi iz roditeljskih nakana da njihova ljubimica postane student 38 svjetl ori jeci . ba

elitnoga sveučilišta i kakva su zapravo ta ‘stroga’, teško dostižna sveučilišta. Puno je pitanja koja ovakva ponašanja bude i puno je ogorčenosti kod običnoga čovjeka koji se trudi i svojim radom postiže željeno i očekuje da bar na području znanja svi tako rade. I odjednom spoznaje da dijete, bez obzira kakve rezultate imalo i kakve uspjehe postizalo, ako nema dovoljno novca, već u toj fazi

I umjesto da se izgrađuju stručnjaci u skladu s njihovim talentima, dobivamo diplomirane ‘folirante’, bogataške sinove i kćeri koji su i fakultet upisali kao znak prestiža i dokazivanja, a ne istinske želje i potrebe svoga života, ne može ići naprijed i svoje znanje bogatiti kroz daljnje školovanje. I umjesto da se izgrađuju stručnjaci u

skladu s njihovim talentima, dobivamo diplomirane ‘folirante’, bogataške sinove i kćeri koji su i fakultet upisali kao znak prestiža i dokazivanja, a ne istinske želje i potrebe. Žalosna je činjenica da roditelji ne poznaju svoju djecu. Jer da je tako, znali bi domete svoje djece, znali bi koliko mogu i jesu li zapravo stvorena za određeni poziv. Ovako, oni smatraju da uz njihov novac ide i status, i pamet i mogućnosti. Uopće ne razmatraju realne činjenice i ne uviđaju da njihova djeca nisu spremna za takve izazove ili im se naprosto ne da zbog lijenosti ili nezainteresiranosti. Tolika bahatost u bogaćenju, u novcu i shvaćanju da se sve novcem može kupiti, gurnula je gore spomenute roditelje u sudske procese i troškove veće od onih kojima su se izložili da bi svoje nezainteresirane potomke upisali na elitni fakultet, ne toliko zbog kvalitete učenja i postignuća nego zbog konačnoga ishoda – diplome kojom će se okititi. Kako doći do diplome, to je već drugo pitanje i vjerojatno druga novčana transakcija. Zalud ova Neka roditelji imaju na umu ovo pismo: „Jezik mudrih ljudi proslavlja znanje...” (Izr 15,2). I u Bosni i Hercegovini postoje fakulteti u kojima kvaliteta nije na cijeni. U jednima se radi gotovo isključivo vikendom kada ožive hodnici i predvorja jer se tada zahuktava radna atmosfera koju čine ljudi koji umjesto da se odmaraju dolaze ‘raditi’ dodatno i ‘zarađivati’, a pri tom čineći da su svi na gubitku. Pojedinci koji umisle da ako plate mogu dobiti i zvanje i znanje kao da ono ulazi u glavu s uplatnicom koju prosljeđuju, grdno se varaju. Titula koju dobiju titra na njihovim usnama i usnama njihovih roditelja. Nitko se pri tom ne pita koliko se naučilo i kada se učilo. Postalo je uobičajeno da idete na fakultet vikendom i da polažete ispite ‘kao iz rukava’. Takvi super ljudi proizvode se nemilice i jednostavno je čudno da ova zemlja ne cvate od inovacija i dobrih ulaganja jer imamo super talente koji u godinu dana završe fakultet i koji kažu da sam znao

Svjetski dan vatrogasaca

Najrizičniji posao y Nikolina MARČIĆ nikolina@svjetlorijeci.ba Na blagdan sv. Florijana, 4. svibnja, svake se godine obilježava i Svjetski dan vatrogasaca. Zašto baš ovaj svetac? Naime, sv. Florijan bio je visoki rimski časnik u vojsci cara Dioklecijana, legionar u rimskoj pokrajini Norcium u blizini današnjega grada Linza u Austriji. U prvim godinama 4. stoljeća rimski car Dioklecijan poveo je jednu od velikih akcija istrebljenja kršćana, a s obzirom na to da se tada i veliki broj legionara pokrstio, naredio je da se pogubi 40 legionara. Među njima je nastao veliki strah, a sveti Florijan, kako bi ih ohrabrio, istupio je pred namjesnika i sam izjavio da je kršćanin. Pjesnički je kasnije opisano kako je tada niknuo, rascvao i zamirisao svojim junaštvom, poput cvijeta florijana u sred korova. Nije zatajio svoju vjeru, stoga su ga mučili i s kamenom oko vrata bacili u rijeku Enns. Osim u vatrogasnim domovima, kip sv. Florijana prisutan je i na mnogim drugim objektima, crkvama ili kao samostojeći spomenik, najčešće u odori rimskoga časnika, u lijevoj ruci drži crvenu ili bijelu zastavu s križem, a u desnoj ruci drži posudu s vodom kojom gasi požar kuće u plamenu. Tradicija obilježavana ovoga sveca svoje korijene vuče od sredine 19. stoljeća u svim vatrogasnim društvima na području srednje i istočne Europe. U narodu je ovaj dan poznat kao Florijanovo kada vatrogasci odlaze u crkvu i odaju počast sv. Florijanu, a organiziraju se i brojne svečanosti te javne vježbe na kojima vatrogasci pokazuju svoju spremnost da gase požar i spašavaju ljude i njihovu imovinu. Također, mjesec svibanj je i mjesec zaštite od požara tijekom kojega vatrogasci 40 svjetl ori jeci . ba

dodatnim aktivnostima nastoje utjecati na svijest o važnosti vatrogastva u zaštiti ljudskih života i imovine. Vatrogasci su sveprisutni dio naše stvarnosti. Izravno ili putem medija svjedočimo njihovoj predanosti u zaštiti ljudi i okoliša, pri kojoj mnoge noći provedu pod vedrim nebom, izmoreni, gladni i prljavi nastojeći ukrotiti vatrenu stihiju ili čuvajući zgarište od novih opasnosti. Među prvim vatrogasnim društvima u Europi nastala su ona u Hrvatskoj na području Mediterana, a njihova svrha bila je prvenstveno obrambena. Ona su oduvijek bila nositelji kulturnoga života, političkih ideja i humanitarnih aktivnosti. Požari, poplave, prometne nesreće, elementarne nepogode i sve ostale opasnosti njihov su posao. Prva pomisao u glavi kada dobiju poziv za intervenciju jest, zasigurno, prije svega spašavanje ljudskih života, pa tek onda materijalnih stvari. Kada ljude pitate što rade vatrogasci, u većini slučajeva dobijete odgovor kako oni gase vatru. Međutim, kada govorimo o operativnom dijelu njihova posla, oni interveniraju pri nesrećama u prometu, uklanjaju posljedice nevremena, sudjeluju u svim vrstama spašavanja, potragama i sl. Zapravo, vatrogasci rade gotovo sve za što dobiju dojavu ili molbu građana. Bez obzira na sve loše uvjete i manjak opreme, a poznato nam je i da nemaju goleme plaće i da se često koriste vrlo starom opremom, oni će bez problema stati i pred najveći požar kako bi spriječili njegovo širenje. Znaju da ih na terenu ne čeka nikakav luksuz, ali to

ih ne brine previše, a posao vatrogasca se, pored diplome i škole, itekako mora učiti tijekom prakse jer je ovo zanimanje zapravo jedna od vrsta zanata. Dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu, formirano je Prvo vatrogasno društvo u Travniku 1878. godine, a već sljedeće godine u Sarajevu se formira Prvo dobrovoljno vatrogasno društvo. Kako to društvo u početku nije moglo adekvatno odgovoriti svim zadacima u to vrijeme u Sarajevu, donesena je odluka te je 1883. godine s radom počela Prva profesionalna vatrogasna organizacija. Glavna vatrogasna baza nalazi se na Skenderiji gdje je izgrađena 1912. godine i koristi se još i danas. Iako su prijevozna sredstva u to vrijeme bila prilično manja, objekt je napravljen tako da i najveća vatrogasna vozila stanu bez ikakvih problema. Vatrogasci rade težak i opasan posao, ali ljudi to vrlo često ignoriraju, ali kada pogledamo požare koji bjesne, vidimo da se ne borimo protiv neprijatelja s puškama, termalnim senzorima i laserima, nego sa silom prirode i tek tada shvatimo kako su vatrogasci jedina nada. Oni idu tamo odakle svi bježe. Međutim, mnogi će se nerijetko upitati što to još vatrogasci rade osim što gase vatru. Gdje su kada ništa ne gori? To što mi ne vidimo vatru ili dim preko pola grada, ne znači da ih nema. Rijetki su njihovi dani bez akcije jer tijekom dana imaju teorijsku nastavu, ali i praktične vježbe, a zaduženi su i za održavanje stanice. I za kraj, pored očigledne opasnosti – vatre, tijekom intervencije može doći i do eksplozije, gušenja uslijed nedostatka zraka, propadanja kroz krov i sličnih nezgoda. Spektar opasnosti je veliki pa je i posao vatrogasca svrstan u tri najrizičnija posla na svijetu. Dakle, opasno je, teško je, vruće je, ali je istovremeno i plemenito jer rade veliku stvar, a da biste uistinu bili vatrogasac, potrebno je prije svega imati hrabrosti. Da, hrabrosti – to je najprikladnija riječ prema svim suvremenim standardima.

Katedrala Notre-Dame u Parizu

Simbol kršćanske baštine Cijeli je svijet ostao zatečen prizorima pariške katedrale Notre-Dame koju je plamen doslovno gutao tijekom večeri 15. travanja. Ova velebna građevina, čija je gradnja započela još davne 1163. godine, svjedok je povijesti već stoljećima. Većina radova bila je završena već 1260. godine, ali je službeno i u potpunosti dovršena tek 1345. godine, što znači da je građena ukupno 182 godine. U njoj su bile pohranjene brojne relikvije, a najpoznatija bila je trnova kruna za koju se smatra da je bila postavljena na Isusovu glavu za vrijeme njegove muke. Ovu je krunu, prema zadnjim informacijama dobivenim nakon što je požar ugašen, o. Fournier, kapelan pariških vatrogasnih postrojbi uspio spasiti ušavši s vatrogascima u katedralu. Tom je prigodom spasio i Presveti oltarski sakrament. Osim toga, u katedrali su se nalazili dijelovi Kristova križa te jedan od čavala kojima je bio pribijen na križ. Osim toga, tu su bile i relikvije mnogih francuskih svetaca. Inače, katedrala nije u vlasništvu Pariške nadbiskupije, nego države Francuske. Naime, prema francuskim zakonima o sekularizaciji, sve crkve izgrađene prije 1905. godine pripadaju državi. Vlada omogućuje državi besplatno korištenje katedrale, a obveza je nadbiskupije brinuti se za njezino očuvanje i plaćanje zaposlenika. Notre-Dame je najposjećenija građevina u Europi što potvrđuje podatak kako je godišnje posjeti oko 13 milijuna ljudi što je više od bilo koje druge građevine u Europi. Osim toga, katedrala je bila vječna inspiracija brojnim umjetnicima uslijed čega su nastala mnoga važna i poznata umjetnička djela kao

što je primjerice knjiga Victora Hugoa Zvonar crkve Notre-Dame. Slavni francuski pisac Marcel Proust je i po dva sata znao stajati ispred katedrale kako bi dobio inspiraciju za pisanje, a Picasso i Matisse naslikali su je na svojim brojnim slikama. Tijekom povijesti bila je više puta uništavana. Tako su u 16. stoljeću hugenoti uništili ikone i kipove koji su se nalazili u katedrali, a tijekom Francuske revolucije bila je oskvrnjena i posvećena „Božici razuma”. U to je vrijeme bila korištena za skladištenje vina, a Crkva ju je nastavila koristiti 1801. godine. Tijekom bombardiranja Pariza u Drugom svjetskom ratu bila su polomljena sva njezina stakla, međutim plamen koji ju je zahvatio 15. travnja ove godine načinio je najveću materijalnu štetu koju je katedrala ikada pretrpjela tijekom svoje višestoljetne povijesti.Nakon cjelonoćne borbe s velikim

požarom koji je gasilo preko 500 vatrogasaca, struktura i znameniti tornjevi katedrale spašeni su od urušavanja, ali, unatoč tomu, vatra je uništila krov katedrale i toranj koji je nadograđen u 19. stoljeću. Od požara su spašene i mnoge vrijedne umjetnine među kojima su tri rozete koje predstavljaju simbol svjetske gotičke arhitekture. Orgulje, izgrađene u 15. stoljeću s oko osam tisuća cijevi, požar nije ni dotaknuo. Sačuvana su i dva velebna zvonika iz 13. stoljeća zajedno sa zvonima koja imaju svoja imena. Glavno zvono – Emmanuele, zvonilo je u trenucima krunidbe francuskih kraljeva, ali i na kraju dvaju velikih svjetskih ratova u prošlome stoljeću. Od vatre je spašena i lanena tunika iz 13. stoljeća koja je pripadala svetom Ljudevitu IX., francuskome kralju koji je u Pariz donio Isusovu trnovu krunu. Ostala je sačuvana i skulptura Nicolasa Cousteaua iz 1723. godine na kojoj je prikazano skidanje Isusa s križa. Skulptura se nalazi ispod križa na glavnome oltaru, a navodno je jedan komad krova pao svega nekoliko metara od nje. Sveta Stolica je s tugom primila vijest o katastrofalnome požaru koji je zahvatio parišku katedralu – simbol kršćanstva u Francuskoj i svijetu, a svoju su izjavu uputili i francuski biskupi rekavši kako su svjesni da sjaj Notre-Dame nadilazi glavni grad te će ostati važan simbol katoličke vjere i mjesto gdje će se svi, i vjernici i nevjernici, moći susretati u važnim trenucima povijesti. U tom je duhu Biskupska konferencija uputila poziv vjernicima da budu sve više živo kamenje crkve živeći otajstvo smrti i uskrsnuća Krista, izvora naše nade. Francuski predsjednik Emmanuel Macron obećao je obnovu katedrale, a francuska organizacija Fondation du Patrimoine čiji je cilj očuvanje francuskoga nasljeđa, najavila je pokretanje međunarodnoga poziva za prikupljanje novca za obnovu katedrale koja će vjerojatno iznositi stotine milijuna eura. sv i b a n j 2 019.

Razgovor

FRA IKO SKOKO, DOKTOR KOMUNIKACIJSKIH ZNANOSTI

NE MOŽE SVE BITI DOPUŠTENO Medije zovemo i Božjim darom. Imamo još mnogo Božjih darova. Spomenimo dar govora. Čovjek treba taj dar razvijati i može s njima graditi dobre odnose s drugim ljudima, ali može svojim govorom ogovarati, psovati, lagati i rušiti mostove među ljudima 42 svjetl ori jeci . ba

F y Danijel STANIĆ danijel@svjetlorijeci.ba Nikolina MARČIĆ Fra Iko Skoko rođen je 1963. godine u Ljubuškom. Po završenoj osnovnoj školi u rodnom kraju pohađao je, kao redovnički kandidat Hercegovačke franjevačke provincije, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sarajevu, Bologni i Zagrebu, a diplomirao u Zagrebu. Po završetku studija zaređen je za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije. Na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu stekao je zvanje magistra znanosti, a 2005. doktorirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Kao župni vikar, odgojitelj postulanata i sjemeništaraca te samostanski diskret živi u samostanskom bratstvu sv. Petra i Pavla u Mostaru. Doktor komunikacijskih znanosti fra Iko Skoko danas predaje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru i Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih novinara BiH i Udruge hrvatskih katoličkih novinara te je stalni suradnik Večernjega lista (BiH) i Naših ognjišta. Autor je osam knjiga, više od 20 stručnih radova. Čest je sudionik na znanstvenim, istraživačkim i stručnim skupovima u domovini i inozemstvu. sv i b a n j 2 019.

Kip anđela izrađen od noževa Svjetlo riječi

LONDON – Engleski kipar Alfie Bradley (r. 1990) pokrenuo je 2014. godine nacionalnu inicijativu pod sloganom „Spasi život, predaj svoj nož“ (engl. Save a Life, Surrender Your Knife), kojom je poticao predavanje svake vrste hladnoga oružja u suradnji s lokalnom policijom. Cilj projekta bio je skupiti dovoljan broj noževa od kojih je imao namjeru izgraditi kip anđela načinjen od noževa. Građani Londona i cijele Velike Britanije prikupili su na taj način do listopada 2016. godine oko 100 000 noževa, čakija, mačeva, bodeža i drugih sličnih predmeta. Na nekim noževima bila su upisana imena, prije svega žrtava napada hladnim oružjem. Nakon što su mu uručeni kako bi načinio svoje 30.000 godina stare zidne slikarije Svjetlo riječi

ROVINJ – Međunarodni znanstveni tim otkrio je da u Romualdovoj pećini, na kraju Limskoga zaljeva u Istri, postoje prapovijesne slikarije iz razdoblja paleolitika, stare više od 30.000 godina, na kojima su prikazani bizon, divokoze i ljudske figure. Darko Komšo i Ivor Karavanić koautori su članka objavljenog u travanjskom broju jednog od najuglednijih svjetskih arheoloških časopisa Antiquity, u kojem je predstavljeno ovo otkriće. „Ovo je prvi primjer takve umjetnosti na području Hrvatske. To je pećinsko slikarstvo najvjerojatnije starosti oko 30.000 godina. Imamo odgonetnute prikaze bizona, divokoze, ljudi, trokutova. Ovo je nešto što se može usporediti s najstarijim nalazima iz Rumunjske, Francuske i Španjolske i to nas svrstava u istu ravan s njima”, izjavio je Darko Komšo, ravnatelj Arheološkoga muzeja Istre. Ovu špilju u kojoj je prema predaji u 11. stoljeću boravio sv. Romuald, pustinjak, već nazivaju hrvatskom Altamirom. Komšo je u sklopu projekta CRORA 48 svjetl ori jeci . ba

umjetničko djelo, kipar Bradley morao je najprije očistiti svaki nož pojedinačno i otupjeti ga, kako bi mogao i smio biti korišten u stvaranju njegova djela. Rezultat dvogodišnjega rada ovoga mladog kipara iz Londona bio je kip visine 8 metara sasvim pokriven noževima. Jedini dijelovi kipa koji nisu prekriveni noževima jesu ruke, stopala i lice anđela. Ovo jedinstveno umjetničko djelo ima za cilj upozoriti građane na opasnosti korištenja i posjedovanja hladnoga oružja. Sam autor bio je jedanput napadnut hladnim oružjem, pa je stoga odlučio načiniti ovakav jedan spomenik. Anđeo od noževa trenutno putuje gradovima Velike Britanije, a turneja je počela izlaganjem ovoga remek-djela za mir ispred katedrale u Liverpoolu tijekom prosinca 2018. godine. Cilj je projekta povećati svijest o utjecaju kriminala u kojemu se (Croatian Rock Art) već 2010. godine otkrio postojanje crteža crvenom bojom na zidovima Romualdove špilje. Nalaz od ukupno 44 slikarije potvrdio je međunarodni tim stručnjaka. Dugo je vremena postojalo mišljenje da su primjeri zidnoga slikarstva posebnost južnih dijelova Francuske i sjevera Španjolske. No, godine 2010. otkriveni su primjeri pećinskoga zidnog slikarstva na području Rumunjske, uz koje su istarske zidne slike jedine pećinske slike pronađene na Balkanu, što dokazuje da sličnih slikarija ima i drugdje u Europi. Slične su gravure, tzv. petroglifi, pronađene u pećini Badanj, nedaleko od Stoca u Bosni i Hercegovini. Najavljeno je kako će u okviru novoga projekta koji će financirati Britanska akademija (British Academy) biti provedena dalja istraživanja u Romualdovoj špilji, ali i u pećini Badanj.

koristi hladno oružje na društvo, na žrtve i na njihovu obitelji i prijatelje. Stoga je akcija Spasi život, predaj svoj nož nastavljena i do današnjega dana građani Velike Britanije anonimno predaju policiji svoje primjerke hladnoga oružja. Hodočašće Frame Domaljevac FIA / Svjetlo riječi

RIM – Mjesno bratstvo Frame, ministranti i članovi benda VIS Fenix iz Domaljevca hodočastili su od 24. do 30. ožujka 2019. u Rim, pod vodstvom profesora fra Marinka Pejića i duhovnog asistenta fra Bone Kovačevića. S njima je tijekom hodočašća boravio i fra Bruno Ćubela, student doktorskoga studija u Rimu. Tom su prilikom posjetile sve veće znamenitosti drevnoga grada Rima – Svete stube, baziliku sv. Ivana Lateranskog, koloseum i Konstantinov slavoluk, zatim baziliku Santa Maria Maggiore, fontanu Di Trevi, katakombe, bazilike sv. Pavla i sv. Petra. Sudjelovali su i na općoj audijenciji s papom Franjom, u srijedu 27. ožujka. Kako je trajala korizma, hodočasnici su održali i pobožnost Križnoga puta. „Cilj i sadržaj našega zajedničkog hodočašćenja u grad Rim nije bio samo vidjeti sveta mjesta, već i doživjeti važnije momente iz povijesti spasenja, služiti Crkvi i svjedočiti joj vlastitu vjernost, svjedočiti poslanje istoj Božjoj obitelji”, poručili su framaši iz Domaljevca.

Franjevački muzej dobio nagradu Franjo Leovac / Svjetlo riječi

JAJCE – U Gradskoj galeriji Collegium artisticum 5. travnja svečano je otvorena izložba bosansko-hercegovačkih likovnih umjetnika i arhitekata, tradicionalna „šestoaprilska izložba”. Na izložbi je u kateogriji realiziranih enterijerskih projekata nagrađen rad Amara Zuke mladog bosansko-hercegovačkog arhitekta. Projekt enterijerskog uređenja Franjevačkoga Novi popis zemalja s progonima Open Doors / Svjetlo riječi

SVIJET – Prema popisu World Watch List o broju progonjenih kršćana u svijetu, koju svake godine objavljuje međunarodna neprofitna organizacija Open Doors, vrijeme je za uzbunu. Istraživanja pokazuju kako svakoga dana bude ubijeno 11 kršćana zbog njihove vjere. Ako se nastavi tom mjerom, ove će 2019. godine biti ubijeno više od 4000 naše braće i sestara u Kristu. Već nekoliko godina prvo mjesto zauzima Sjeverna Koreja. Među deset najgorih ne nalaze se Irak, Sirija niti Nigerija, ali su i dalje u samom vrhu takvih država. Na ovom mjestu želimo istaknuti kako na ovom popisu postoji samo jedna europska država, a to je Republika Turska. Ona zauzima nezavidno 31. mjesto gdje kršćani doživljavaju progonstva. Osim izravnih progonstava, postoje i neizravna, poput nedavnoga istupa predsjednika Erdogana da će drevnu

muzeja u Jajcu nastao je na inicijativu jajačkih franjevaca kako bi eksponati koje posjeduju napokon dobili odgovarajući prostor u kojem su smještene arheološka, etnološka i sakralna zbirka muzeja. Projekt Amara Zuke je realiziran u proljeće 2018. godine u prostoru Franjevačkog samostana sv. Luke u Jajcu. Krajem 2018. godine završene su i postavke za muzej. Svečano otvaranje muzeja je upriličeno 17. listopada 2018. godine. crkvu Svete Mudrosti (Aja Sofija), posvećene Isusu Kristu, božanskoj Mudrosti, koja je tijekom Osmanskoga Carstva pretvorena u džamiju, a već desetljećima uživa status muzeja, ponovno proglasiti aktivnom džamijom u Istanbulu. Na 10. mjestu stoji Indija, a Iran u kojemu je šerijatski zakon obvezujući, nalazi se 9. na ovom popisu. Slijedi Jemen u kojemu muslimani čine većinsko stanovništvo, zatim Eritreja u kojoj vlada diktatorski režim koji snažno progoni kršćane. Na šestom mjestu nalazi se Sudan koji je još od 1989. godine službeno islamska država, a roditelji obraćeni na kršćanstvo, u strahu pred napadima na cijelu obitelj, djecu odgajaju u duhu islama. Pakistan je na petom mjestu zbog radikalnih islamista. Slijedi Libija, gdje kršćanima prijete islamističke militantne skupine, zatim Somalija, gdje muslimani čine ukupno 99 % stanovništva i Afganistan. Najopasnija svjetska država za kršćane je komunistička Sjeverna Koreja na čijem je čelu već generacijama diktator iz obitelji Kim.

Papa Franjo citirao Ivu Andrića Svjetlo riječi

MARRAKECH – Papa Franjo boravio je 30. i 31. travnja u Maroku. Ondje se susreo s kršćanskom zajednicom na čelu s lokalnim biskupima i s državnim vlastima, na čelu s kraljem Muhamedom VI. Ovaj je apostolski pohod podsjetio na susret svetoga Franje sa sultanom Malikom Al-Kamilom prije ravno 800 godina u Damietti. U tiskovnoj konferenciji tijekom leta natrag u Rim, papa Franjo iznio je u javnost sliku našega nobelovca Ive Andrića koji je u svom djelu Na Drini ćuprija (1961.) mostove opisao kao krila anđela preko kojih Bog omogućuje komunikaciju među ljudima. Andrića je Papa spomenuo i 6. travnja tijekom audijencije na kojoj su sudjelovali profesori i studenti instituta San Carlo iz Milana. „Budite oprezni jer danas postoji napast da se podižu zidovi: zidovi u srcu i na zemlji, a sve kako bi se spriječio susret s drugim kulturama i drugim ljudima. (...) Podizanje zidova ne služi nikomu. Nedavno sam citirao onaj lijepi ulomak romana Na Drini ćuprija Ive Andrića, u kojemu on govori o mostovima. Kaže da su mostovi tako neopisivi i veličanstveni: oni su anđeoski, ne ljudski. (...) Stoga vas molim učite djecu da odrastaju u kulturi susreta, kako bi bili sposobni susresti različite ljude, ljude s različitostima”, istaknuo je Sveti Otac. sv i b a n j 2 019.

jećate li se one stare priče, zapravo, anegdote u vrijeme objeda, čiji su glavni akteri djed i unuk? Da vas podsjetim, otac, majka, djed i unuk sjedili su za obiteljskim stolom... Djed je bio star, i vid i ruke već slabe, pa mu je, dok se služio, ispao tanjur i razbio se. Sin je prigovarao zbog nepažnje, a nevjesta žalila za razbijenim tanjurom i nešto tražila po kuhinji. Djed je šutio pognute glave. U sljedećem trenutku utrpali su mu drvenu zdjelicu i rekli: „Od danas je to tvoj tanjur!” Dječak je ustao od stola i ubrzo se začulo lupkanje s dvorišta. Roditelji su požurili za njim. Dijete je dvije daščice pokušavalo spojiti čavlićima. Kad su ga roditelji upitali što radi, odgovorio je: „Pravim vama dvoma tanjure da imate kad budete stari kao djed.” Vratili su se u kuću, uzeli od djeda drvenu zdjelicu i pružili mu šutke drugi tanjur. Kad god sam čula ovu priču, radovala sam se trenutku kad im dijete odgovori, zamišljala iznenađenoga djeda kad mu pruže drugi tanjur. Bila sam sigurna da su roditelji shvatili koliko su bili nepravedeni prema djedu. Danas se pitam jesu li se zapravo samo za sebe zabrinuli, a djedov boljitak je bio tek usputan? Priča je danas aktualnija nego ikada. Sve je manje rođene djece, a sve više mladih u odlasku... Ljudi u zreloj životnoj dobi ostaju prepušteni sebi, sami, pa i bez ovakvoga bezobzirnog sina, žugljive nevjeste i poduzetnoga unuka. Teške bolesti, mizerne mirovine, samoća, potreba za tuđom pomoći, proviruju iz mnogih prozora, pa kao gljive niču brojni dobri domovi, oaze, smiraji, sutoni, nade, potočnice, horizonti, kako li se sve te ustanove ne nazivaju... Aktualno stanje Statistika kaže: Hrvatska ima tri državna i 52 decentralizirana doma s podružnicama pod upravljanjem gradova, županija i općina, od kojih je čak 11 na području Zagreba. Cijene smještaja kreću 50 svjetl ori jeci . ba

Pogled iskosa

Starački dom – za ili protiv? y Viktorija BANIĆ viktorija.barbicbanic

Korisnici staračkih domova naprotiv uglavnom imaju obitelji, koje se u početku trude, pokušavaju organizirati skrb u kući, ali na kraju zaključe da zbog načina života i obveza nisu u mogućnosti skrbiti 24 sata za stariju i teško bolesnu osobu se od oko, teoretskih, 1600 kuna pa naviše. Ipak, to je i dalje više nego dvostruko manji iznos od onoga u privatnim domovima kojih je preko stotinu, a onih malih, obiteljskih, čak oko tri stotine. Javni domovi smještaju ukupno oko 11 000 korisnika, dok ih je na listama čekanja više od 70 000. Ovakve brojke

govore kako se radi o unosnom biznisu, deseci tisuća umirovljenika javno mjesto čekaju i po deset godina. Upravo zato ih se većina prijavljuje dok još ni ne namjeravaju preseliti, jer hoće li pojedina osoba dobiti mjesto u državnom, tj. županijskom – neusporedivo jeftinijem, iz proračuna subvencioniranom domu –

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Crkva u znaku bijele boje Uređenje crkvenih prostora važna je, ali i izazovna tema kako je to, uostalom, bilo tijekom cijele povijesti. Sakralni prostori duhovno su ogledalo jednoga vremena, pa tako i našega. y Marko KARAMATIĆ marko.karamatic@gmail.com

vdje ćemo predstaviti jedan moderno uređen prostor čiji su akteri ugledni umjetnici. Riječ je o crkvi sv. Pavla, izgrađenoj u okviru Franjevačke teologije u Sarajevu, a koja se izvana i ne odaje baš nekim prepoznatljivim znakom. Izvedena je po projektu arhitekta Zdravka Ćuka.

52 svjetl ori jeci . ba

Budući da je gradnja cijeloga kompleksa Teologije tekla etapno od 1966, crkva je izgrađena u završnoj fazi 1974/75. Slijedilo je potom njezino umjetničko uređenje. Prvi je korak bio odabir umjetnika. U tom kontekstu nezamjenjivu je ulogu imao fra Vjeko Božo Jarak, koji je, zbog brojnih poznanstava i

prijateljstava s umjetnicima i visoko izgrađenoga osjećaja za umjetnost, znao ukazati kojim putom krenuti. Ovoga puta izbor je pao na Šimu Vulasa iz Zagreba, inače kipara nefigurativnoga, apstraktnoga, izraza. On, već od početka 60-ih, u svojoj ranoj fazi skulpturu „svodi na stup, vertikalnu tvorevinu sazdanu od krnjih valjaka i nepravilnih stožaca” (D. Horvatić) koja pak kao cjelina ostavlja snažan dojam. S arhitektom Duškom Antom Rakićem, koji od ranije oblikuje arhitektonski ambijent za njegova djela, posjetio je Teologiju u proljeće 1974. Tom je prilikom s njim dogovorena izrada Križa i Križnoga puta. God. 1976. u poliranoj bronci izradio je Križ (v. 130 cm) u svojim prepoznatljivim oblicima. Postavljen je u crkvi s desne strane oltara. Potom je uslijedila izvedba drugoga njegova djela apstraktnih oblika (270 x 600 cm). Njega tvori 14 uspravnih reljefa u drvu poredanih jedan uz drugoga, međusobno veoma sličnih, a ipak različitih i zasebnih. Blaga uleknuća i ispupčenja jedva se daju zamijetiti u svojoj nijansiranoj različitosti, a imaju itekako važnu ulogu „s obzirom da upravo ona utječu na tok svjetlosti tim površinama” (D. Horvatić). Kipar nije imao namjeru figurativnom ilustracijom događaja ispripovjediti Isusov križni put. Opredjeljujući se za reljefe apstraktnih formi, oblikovao je monumentalnu skulpturu kao Spomenik Kristovoj i čovjekovoj patnji. Za njegovu realizaciju bila je potrebna odgovarajuća hrastova građa. O tome je brigu vodio fra Andrija Zirdum koji je u Grku, župa Žeravac kod Dervente, uspio pronaći i otkupiti 15 hrastova, dovesti ih u Sarajevo, osušiti i potom transportirati u Zagreb u Vulasov atelje. Djelo je dovršeno 1978. i iste godine postavljeno u crkvi na zid iza oltara. Ostao je neriješen interijer. Arhitekt Rakić je u tu svrhu izradio projekt s naglašenom uporabom drva i željeza što franjevci nisu prihvatili, te su potražili

Nitko kao majka Miljenka KOŠTRO miljenka.kostro@gmail.com

Danas, čvrstim zagrljajem, zagrli svoju majku. Nazovi je ako si daleko. Ona te cijeli život grlila, čak i onda kada si bio daleko, grlila te u mislima. Često bi ti, u djetinjstvu, tiho tepala, bar trideset puta dnevno bi izgovorila: „Oko moje milo.” Dok si ti uživao/la; igrajući se s djecom svog uzrasta, jedući, spavajući, gledajući film ili nekakvu utakmicu, možda tipkajući po mobitelu ili čineći nešto drugo, ona je kuhala, spravljala kolače, pekla kruh, čistila, peglala, usisavala i brinula se za tisuću sitnica kako bi svima u obitelji bilo dobro. Koju tisuću puta je spremila ručak i još više puta suđe oprala. Tisuću sati peglala je kako bi svi u obitelji svako jutro izašli čiste i ispeglane odjeće. I sve to do pedesete, a tek poslije, iako je bila zaposlena u privatnoj firmi, u nekoj državnoj ustanovi ili na selu gdje je na imanju radila sve moguće poslove. Dan joj je počinjao u pet ujutro, a završavao u kasnonoćnim satima. Nije ona savršena, ali je dobronamjerna i nesebična, u istom trenutku nježna i hrabra, spremna nositi breme života. Eee, da je brojila noći kada oka nije sklopila, dok si ti bezbrižno spavao/la. No, majka takve stvari ne broji, nego pamti lijepe sitnice od kojih je život tkan. Nemoj zaboraviti njezino neizmjerno strpljenje za tvoje domaće zadaće, priredbe, prehlade, treninge i sva moguća natjecanja, kada bi joj srce igralo u grudima, u želji da postigneš nešto u životu. Majke su takve; svakodnevno bdiju i 54 svjetl ori jeci . ba

savjete dijele, ponekad i ukore, pa ih ti slušao/la ili ne. Znaj, voli te i kad, ponekad, šibu uzme u ruku, na trenutak složi „strogu facu” i govori kako je šiba izašla iz raja, onda se minutu poslije nasmiješi, zagrli te i poljubi. Ona i tata život su ti dali i dok su živi bit će tvoj vjetrobran koji će te čuvati i braniti od naleta svih loših vjetrova koji će ti u život donositi nevolje. Uvijek će te čekati raširenih ruku, otvorena srca i mekane duše, pa i onda kada nisi bio/la baš naj, naj... Dok su neki u dvojbi oko rađanja djece, tvoji roditelji su ti podarili život. Njihov si anđeo, radost, nada, sadašnjost i budućnost, pogled u nedogled... Sjeti se djetinjstva i koliko puta su se igrali s tobom, koliko puta si im trčao/la u zagrljaj. Učili su te da budeš dobar/a i pošten/a na svim poljima života. Tako ćeš i ti jednom učiti svoju djecu, ako ti

ih Bog da. Učili su te kako treba praštati, osluškivati život, sitnicama koje čine život veseliti se, vrisnuti ako treba, davati se za druge, činiti za opće dobro. Objašnjavali su ti kako na raskrižju putova odabrati pravi smjer. Prije ili poslije to ćeš sebi posvijestiti i reći kako su bili upravu. Iako to oduvijek znaš, reći ćeš kako su najljepše oči tvoje majke, čak i onda kada joj lice prekriju bore i u kosi bude više bijelih nego onih drugih. Možda te život odnese negdje dalje, u bijeli svijet, ali mirisi djetinjstva će te pratiti pa makar otišao/la i na kraj svijeta. Ako te život ne mazi, pritišću te problemi i imaš potrebu izjadati se, plakati, učini to na majčinu ramenu, ona će te razumjeti, uliti sigurnost i ohrabriti da kreneš dalje. U svom zagrljaju te grijala i na grudima dojila. S radošću te gledala dok si bio/la malen/a, kada bi se

Retrospektiva

Mjesto molitve i mira Još od 1981. godine fenomen Gospinih ukazanja u Međugorju česta je medijska tema, a posebno onda kada se Vatikan službeno ili neslužbeno očituje o ovim događajima. A onda kada sam papa prokomentira ove događaje, tada oni dobiju jednu novu dimenziju. y fra Janko ĆURO urednik@svjetlorijeci.ba

amo je po sebi razumljivo da se vatikanski komentari, osobito papini, siju kroz najsitnija rešeta, pa su zbog toga i pozvani pažljivo birati riječi i biti strpljivi kada su u pitanju ovakvi fenomeni bilo gdje u svijetu. Zato bih se prisjetio jednoga ne tako davnoga komentara pape Franje o međugorskom fenomenu – ne da sudimo nego da učimo. Njegove su riječi prenijeli gotovo svi mediji, a evo kako je to prenijela jedna dnevna bosanskohercegovačka tiskovina: „Ne Bogorodicu na čelu poštanske službe, koja svaki dan šalje novo pismo govoreći: ‘Djeco moja, radite ovo, a dan kasnije ono.’ Ne, ne takvu. Prava Bogorodica je ona koja rađa Isusa u našem srcu, koja je Majka. Moda Bogorodice superzvijezde, koja stavlja sebe u centar kao junakinju, nije katolička, rekao je Papa govoreći o fenomenu Međugorja.” Ne sporim papi pravo da se o nečemu izjasni na način koji on smatra prikladnim i slikovitim, 56 svjetl ori jeci . ba

ali sam bio iznenađen metaforom koja je poprilično zbunjujuća uzimajući u obzir i druga otvorena pitanja u Crkvi. Zbunjujuća metafora Naime, na upit o homoseksualnim osobama, a to je puno jasnija stvar za nauk Crkve, papa širokogrudno odgovara: Tko sam ja da sudim? Lijepo je to rekao, jer je to ujedno uputa našega Učitelja: „Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.” (Lk 6,37–38). U tome kontekstu, nije li se moglo barem nešto slično reći i za ukazanja u Međugorju? Čini se kako je ipak lakše i jednostavnije (pr)osuđivati međugorski fenomen, pa je papin komentar primljen gromoglasnim pljeskom i odobravanjem svih onih kojima smeta Crkva. Odmah su počeli u svojim medijima bombardirati čitatelje naslovima: Papa ne dolazi otvoriti poštanski ured, Gospa

ravnateljica poštanskog ureda, Šefica poštanskog ureda, Papa opet spustio Hrvatima za Međugorje, Papa im pokvario biznis ironičnim izjavama o Međugorju itd. Popriličnom broju medija uopće ne trebaju činjenice da bi napali Crkvu, nego ih po potrebi izmišljaju, pa mi zato nije jasno zašto im i sami dajemo materijala? Duboko sam uvjeren da je metafora s „poštanskom službenicom” nezgrapna i potpuno nepotrebna jer je ipak govor o Gospi i o njezinim, od Crkve potvrđenim ili nepotvrđenim, intervencijama u kojima ona sama bira načine, mjesta i razloge svoga ukazanja, a koji nam mogu, ali ne moraju nužno biti razumljivi. Možemo, ali ne moramo u njih vjerovati, a to ni sama Gospa nikad nije zahtijevala niti u onim od strane Crkve potvrđenim ukazanjima. Sve što traži i moli jest: „Obratite se i vjerujte u Boga.” Povijest nas uči kako mi ljudi svojom krhkom i uvjetovanom percepcijom Boga i Božjih puteva zakompliciramo vjeru pa je nerijetko svedemo na obično, što onda neminovno uvede u krizu vjere i vjerskoga identiteta ne samo pojedinaca nego i institucija. Za ilustraciju, prisjetimo se odnosa farizeja i pismoznanaca prema Isusu. Oni su točno znali kakav treba biti Mesija i svatko tko se ne uklapa u taj obrazac biva diskvalificiran. Isus se nije uklapao u njihovu sliku Mesije jer je propovijedao ljubav, okupljao oko sebe prezrene i bolesne, praštao i liječio, okretao drugi obraz kad bi ga udarili po jednom. Ni prstom nije mrdnuo protiv omraženih okupatora Rimljana, a čak je jednom od njih ozdravio slugu. Usudio se unositi srca u Zakon, a prezrene Samarijanace navodio je kao primjer čovjekoljublja nasuprot Židovima. Raspet na križu oprašta egzekutorima i moli za njih. Ne, ne može to biti Mesija, zaključili su farizeji i pismoznanci, pa su ga odlučili eliminirati bez obzira što im je za to bila potrebna pomoć ljutih neprijatelja Rimljana s kojima su u ovom slučaju

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Jozo Krešo (1935. – 2019.)

1. 5. 2006. – fra Karlo Kujundžić 23. 5. 2006. – fra Jozo Mihaljević 30. 5. 2006. – fra Mato Pranjić

Dana 1. travnja 2019. godine u bolnici Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj preminuo je svećenik i franjevac Bosne Srebrene fra Jozo Krešo, u 85. godini života, 65. godini redovništva i 56. godini svećeništva. Fra Jozo Krešo rođen je 25. svibnja 1935. u Krtinićima, župa Žitače Podhum, od roditelja Nikole i Ruže r. Jozić. Nakon završene osnovne škole u Seonici upisuje Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Novicijat je pohađao u Kraljevoj Sutjesci od 1955. do 1956. Svečane zavjete položio je u ruke provincijala fra Borisa Ilovače na Bezgrešno začeće 1959. godine u Sarajevu. Iste je godine upisao studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu te ondje diplomirao 1965. godine. Godinu ranije, godine 1964., zaređen je za svećenika po rukama nadbiskupa mons. Marka Alaupovića u Gučoj Gori. Najprije je bio namješten za župnoga vikara u Vitezu, potom u Kreševu, na Petrićevcu u Banjoj Luci i u Novom Šeheru. Zatim je imenovan župnikom u Gornjoj Dubici, pa u rodnoj župi Žitače Podhum, onda u Sanskom Mostu. Godine 1988. namješten je za župnika u Lepenici, gdje je boravio i tijekom zadnjega rata, do 1994. godine. U tom je periodu, od 1991. do 1994., obnašao i službu definitora Bosne Srebrene. Po završetku službovanja u Lepenici, premješten je za samostanskoga i župnog vikara u Kreševu. Do svoje smrti bio je članom samostanskoga bratstva, pomažući subraći u pastoralu. Tijelo pokojnoga fra Joze sahranjeno je 3. travnja u groblju Ograđe. Prethodno je u samostanskoj i župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije upriličena misa zadušnica koju je u zajedništvu s velikim brojem svećenika predvodio provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić. Opraštamo se od još jednoga našeg dobrog ujaka staroga kova, koji je do posljednjega dana svoga života svim srcem i dušom u svome redovništvu i svećeništvu služio franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i katoličkom puku.

25. 5. 2008. – fra Anto Nedić 6. 5. 2009. – fra Vlado Koštroman 26. 5. 2010. – fra Tomislav Tomičić

Pokoj vječni daruj im, Gospodine! 58 svjetl ori jeci . ba

23. 5. 2011. – fra Mijo Mrljić 4. 5. 2018. – fra Ladislav Fišić 21. 5. 2018. – fra Tomislav Ćaćić

Bogatstvo boja i motiva

Kultura

y Leona SABOLEK leonasabolek@gmail.com Ljubitelji likovne umjetnosti u Sarajevu već su navikli da ih Udruga likovnih umjetnika HKD Napredak oko većih blagdana obraduje izložbom u Maloj galeriji sv. Ante na Bistriku. Udruga je osnovana 28. veljače 1994. godine i zahvaljujući predanom radu članova djeluje već 25 godina. Predsjednica Hiba Mustafić kaže da je od 75 članova njih 60-ak aktivno i prate sve izložbe. Osobito je raduje podmladak koji dolazi s Akademije. „Nastojimo održati nivo i ugled Udruge kvalitetnim slikama. Nemamo tematskih izložbi. Članovi rade u raznim tehnikama. Najčešće je to ulje, ali i akvarel, pastel, grafika, rjeđe skulptura. Obično ih inspirira priroda ili lične doživljaje izražavaju prema vlastitom nahođenju i ideji”, tvrdi Mustafić. Ističe dobru suradnju s podružnicom ove udruge u Kiseljaku pa svaka takva izložba bude upriličena i u Kiseljaku. Tradicionalne su uskrsne i božićne izložbe, ali i humanitarne kao što je ona organizirana za djecu oboljelu od raka. Gospođa Hiba nastavlja: „Ljubav prema umjetnosti i slikarstvu nas je održala već četvrt stoljeća. Udruga nema svoj prostor, a Prosvjeta i Preporod ga imaju. Ne možemo se okupljati i prezentirati svoje radove. Da nam nije Svetog Ante i fra Perice, ne bismo imali gdje izlagati i prodati radove.” Članovi slikaju i usavršavaju se individualno. Zato ih raduje svako druženje, a najviše potiču izložbe i pohvale posjetitelja. Pred sobom imaju jedini cilj – likovni izraz. A kako su taj cilj ostvarili, moglo se vidjeti na Uskrsnoj izložbi koju je 15. travnja 2019. godine otvorio najmlađi član udruge Tomas Perić. Naime, organizatori nisu željeli da im političari otvaraju izložbe. Među slikama je bilo i onih koje su temom odgovorile kako prostoru, tako i velikom blagdanu. Akademska slikarica Ivana Ribičić, autorica teksta u prigodnom katalogu, rekla je nadahnuto: Umjetnost koja je u biti otvoren prostor različit od stvarnosti, svijet je znakova, simbola, naznaka koje najprije ostvaruje sam umjetnik doživljajem i intuicijom a potom je odašilje promatraču koji doživljava taj novootkriveni svijet. Umjetnost je stoga čudesna snaga koja neprimjetno i nenametljivo oplemenjuje.” Brojnoj publici obratila se i predsjednica Hiba Mustafić, dok je medijator bio umjetnik Miroslav Pilj. Svoje je radove izložilo 39 autora: Karolina Atagić, Emina Beho, Ljubinka Bilić, Suvada Borić Šaćiragić, Bariša Brajnović, Josipa Bukša, Sekula Dugandžić, Nihada Galijašević, Džana Gorčić, Miroslav Hočevar,

Ilonka Jasak, Mirsada Kadribašić, Dika Karkin, Miroslava Kaurin, Siniša Knežević, Melita Lenasi, Ladislav Slavko Maksimović, Ljiljana Marić, Anto Martinović, Mirsada Masal, Hari Maslić, Katarina Matić Žilić, Nada Matla, Mikica Mesihović, Mira Mladenović, Mirza Muhadžić, Ešref Muratović, Sead Murtić, Hiba Mustafić, Amira Nuhić, Tomas Perić, Remzija Ramić, Ivana Ribičić, Mahira Smailbegović, Lada Sprečkić, Nedim Šišić, Alisa Teletović, Ilonka Terzić i Alma Vilić. Oni su entuzijasti, zaljubljenici u likovnu umjetnost, bez obzira radi li se o akademskim slikarima ili darovitim amaterima koji često za njima nimalo ne zaostaju, dok mlade snage garantiraju uspjehe i u budućnosti.

sv i b a n j 2019.

ra Matija Divković (1563-1631) rodonačelnik je bosanskohercegovačke književnosti na narodnom jeziku i prvi pisac koji je svoja djela objavljivao posebnim tipom ćirilice što se obično naziva bosanicom ili bosančicom (katkada i zapadnom ili hrvatskom ćirilicom). On je svakako i najvažniji pisac među franjevcima Bosne Srebrene na kojega su se kasnije ugledali brojni spisatelji među bosanskim franjevcima u 17. i 18. stoljeću, osobito homiletičari, npr. fra Pavao Posilović, fra Ivan Ančić, fra Stjepan Margitić, fra Jeronim Filipović i fra Filip Lastrić. Iz njegova života i djelovanja sačuvano je malo podataka, ali se ipak zna da je rođen u Jelaškama, a umro u Olovu, da je studij završio negdje u Italiji te da je bio kapelan u Sarajevu, gdje se družio s dubrovačkim trgovcima koji su ga upoznavali s dubrovačkom književnošću, što je bitno utjecalo na jezik njegovih djela u kojima se, osobito na leksičkoj razini, susreću brojni elementi svojstveni toj književnosti onoga vremena. Zna se također da je Divković svoje djelo Nauk krstjanski za narod slovinski (tzv. veliki Nauk) završio upravo u Sarajevu te počeo pisati djelo Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice Divice Marije. Ta dva djela objavio je u Veneciji 1611. godine. Samo pet godina poslije (1616) objavio je, također u Veneciji, još dva djela, i to Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubljenijemi (tzv. mali Nauk) te Besjede Divkovića svrhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta. Kuriozan je podatak da je Divković osobno nadgledao izlijevanje bosaničkih slova i poslove oko tiskanja. Veliki Nauk namijenjen je ponajprije svećenicima i sadrži opširna razmatranja o misi, o molitvama, o sakramentima, o Božjim zapovijedima i sl., a djelo Sto čudesa većim je dijelom kompilacija djela njemačkoga vjerskoga pisca Johannesa Herolta Promptuarium discipuli de miraculis B. M. Virginis. 60 svjetl ori jeci . ba

Književnost bosanskih franjevaca

Besjede fra Matije Divkovića y Ivo PRANJKOVIĆ ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

U ovom desetljeću navršilo se 400 godina od tiskanja Divkovićevih djela. Zato su na 400. obljetnice izdanja tih djela 2011. i 2016. organizirana na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima dva znanstvena skupa i objavljena dva omašna zbornika radova s tih skupova pod naslovom Matija Divković i kultura pisane riječi I i II Mali Nauk (naziva se malim jer je manjega formata od velikoga iako ima više stranica, veliki oko 300, a mali 414) svojevrsna je „enciklopedija duhovnoga štiva u prozi i u stihu”. Namijenjen je puku, u kojemu je stekao izuzetno veliku popularnost. O tome zorno svjedoči već i podatak da je između 1616. i 1738. godine objavljen u čak 25 izdanja! Tako veliku popularnost mali Nauk duguje, između ostaloga, i činjenici da sadrži nekoliko popularnih hrvatskih srednjovjekovnih crkvenih pjesama, npr. Plač Marijin, zatim prikazanje Verši svete Katarine te jednu verziju Vetranovićeva prikazanja Posvetilišta Abramova, koje je Divković naslovio Verši Abramovi. Oba su nauka inače dijelom prijevodi, a dijelom preradbe djela J. Ledesme i R. Bellarmina. Sam Divković kaže da svoj mali Nauk „od Ledesmonova i Belarminova Nauka ujedno stisnu i složi”. Besjede su najopsežnije i najuspjelije Divkovićevo djelo. Sadrže 66 izvan-

redno lijepo pisanih homilija (propovijedi, besjeda) nastalih većim dijelom pod utjecajem djela već spomenutoga J. Herolta i francuskoga dominikanca V. Pepina. Riječ je o opširnim tematskim propovijedima, obično trodijelno ili peterodijelno koncipiranima, u kojima se na temelju uvodnoga citata, u pravilu preuzetoga iz evanđelja, iz psalama ili iz poslanica, obrazlaže i tumači odabrana tema, a među temama susrećemo npr. i ove: Blažene oči koje vide što vi vidite, Varujte se od krivijeh proroka, Grešnika je vele neplodan život, Dušu svoju kako jedan proda djavlu za pitje, Zli su i dobri od počela svijeta zajedno pribivali i pribivat će, Iskrnjega svoga ljubi kako samoga sebe, Mijer imamo imati s iskrnjijem (tj. s bližnjim), Nebesa se mnozijem otvoraju, Rasutak se čini radi nesklada itd. Besjede su u pravilu začinjene brojnim primjerima ili tzv. prilikama te vrlo plastičnim slikama iz seljačke svakodnevice. Kako bi se dobio kakav-takav dojam o Divkovićevu

Svijet fotografije

y Dijana MUMINOVIĆ dijana.mumin@gmail.com

62 svjetl ori jeci . ba

Je li fotografija važna? Činjenica je da je fotografija oblikovala svijet, donijela pogled u nova mjesta, kulture za koje nikada nismo ni čuli, zabilježila ratove, prosvjede, upoznala nas s nekim od najvećih svjetskih aktivista, lidera, učinila da suosjećamo sa psima iz poplava ili požara, prenijela nam slike siromaštva podjednako kao i slike punih života. Znamo za bijelu vjevericu, a odnedavno i za bijelu žirafu! Svemir poznajemo kroz fotografiju. Čak i naš planet Zemlju zamišljamo kao okruglu plavu fotografiju koju je snimila ekipa iz svemirske letjelice Apollo 17 na putu prema Mjesecu. Nedavno je snimljena i prva fotografija crne rupe, i još mnogo toga ne bismo drukčije ni vidjeli da nema fotografije, hrabrih ljudi i tehnologije. Pitanje koje, kao i svaki drugi fotograf, pokušavam shvatiti jest zašto se

onda cijena fotografije uvijek pokušava sniziti? Naravno da postoje oni koji poznaju vrijednost ove profesije, ali od nastanka fotografije do danas, ovo je još uvijek velika borba i dokazivanje velikoga značaja fotografije u našim životima. Definitivni trenutak Uzmimo kao primjer fotografiju izvan našega planeta. Ne možemo ni pretpostaviti koliko to samo košta, koliko zatim koštaju fotoaparati, stvaranje najsuvremenije tehnologije i koliko je znanja uloženo da bi se dobili dobri rezultati, a koliko je tek rizično po život snimiti neke fotografije. Kada izgovorimo riječ svemir, tako jednostavno zamislimo kako on izgleda, a sve zahvaljujući fotografijama koje smo ranije vidjeli, a za koje je netko odgovoran. Zato mi mnogo toga prođe mislima kada čujem izgovorene riječi „De nas ti

Skupljajući zalaske sunca

Zalazak sunca u retrovizoru y Elvira KOIĆ

ajljepše je putovati u Slavoniju poslijepodne. Tada se putuje iz gradske gužve u sve veći i veći mir, samo mir, koji je nužan da bi se moglo vidjeti i izvan sebe. Nakon samo dva sata cesta se izravna i čini se kao da postaje svjetlije, iako sunce polako zalazi u retrovizoru. Teta Anica je imala najbolji odgovor na sva pitanja o tome kako doći do nje ili bilo kamo od nje, a glasio je: „Sam’ pravac, i ne skreći!” Točno je tako. Cesta odjednom prestane vijugati, a vidik se širi i širi do obzora. Izmjenjuju se polja, livade, njive, šume, vinogradi, sela, rijeke, jezera, ribnjaci. Velike kuće zamjenjuju sve manje. Ponekad se učini kao povratak u prošlost, koliko su malene i stare, one prave, s ganjkom i velikim dvorištem, ušorene, udaljene od ceste. Slavonija znači ravna cesta, pravi put s kojega se ne želi skrenuti već ići „sam’ pravac”. Znači širinu, beskrajnu širinu do obzora, zelenu i plavu. Slavonske ceste prolaze često pored ponekoga usamljenog prastarog hrasta, posljednjih ostataka nekadašnjih šuma, današnjih „krčevina”. Prolaze i kroz redove jablana ili platana, posljednjih preostalih oznaka granica grofovija, kneževina, današnjih županija, općina. Zato svi znaju: sela su na šest 64 svjetl ori jeci . ba

kilometara udaljenosti, veća mjesta na 15 do 20, još veća na 30, a kotarska sjedišta na 50 kilometara udaljenosti jedno od drugoga. Gotovo bez greške. Danas kao i kada su stvarana. Tako je lijepo prolaziti pored beskrajnih uzoranih njiva, beskrajnih pašnjaka kojima galopiraju konji, pasu stada krava ili po brežuljcima načičkane ovčje pahuljice. Uvijek treba paziti na iznenadnu pojavu i prelijetanje prekrasnih ogromnih srna i jelena. Kao u snu. Suživot je to s čistom prirodom. Toliki prostor, toliko slobode za puni galop, toliko čistoga svježeg zraka za udahnuti. Raširi ruke... Gdje sve miriše Posebno je lijepo u rano proljeće kada u svom tom zelenom plavetnilu procvjeta žuta uljana repica ili u kasno ljeto kada procvjetaju polja zlatnih suncokreta. A najljepše je dolaziti kroz procvjetale majske bagremove šume. Taj božanski miris bagrema podiže sva osjetila na najvišu razinu uzbuđene radosti. Slavoniju je nemoguće ne voljeti jer je dio raja. O tome svjedoče i ljudi. Prije nego se susretne Slavonca ili Slavonku,

susretne se bezbroj „krajputaša”, zavjetnih križeva uz njive, na križanjima puteva, tamo gdje bi im se najmanje nadao. Svaki je drukčiji, od prastarih do novijih. Često ovjenčani cvjetnim vjenčićima. Svježe cvijeće i upaljene svijeće svjedoče o živoj vjeri naroda, koji ih je izgradio, kako prastare tako i nove. Čak je i cvijeće u Slavoniji „starinsko”. Ima cestā koje i po pola sata prolaze kroz nepregledna polja visibaba, jaglaca, raznih zvončića, procvalih bagrema. Uz kuće cvjetaju jorgovani, hortenzije i lopta-ruže, a po dvorišnim vrtovima đurđice, žute lale, turski karanfili, gliše, lijepe kate, djevojačke suze, duhovske ruže – božuri, bijeli ljiljani, muškatli. Ma samo po cvijeću znaš gdje si, ne treba ti navigacija. Miriše zemlja, miriše zrak, mirišu vode, velike i male slavonske rijeke, sve od reda opjevane u predivnim šokačkim pjesmama. Ima velikih rijeka koje nisu opjevane, al’ slavonske su sve odavno u vječnosti. Tekla voda Karašica, od Valpova do Našica. Duna, Duna, Dunave, tija vodo ladna... Haiku na slavonski način! Ti zvuci tambura i bračeva, zvuci su tijeka rijeka, uz čiju plimu i oseku se „rikta” srce i teče krv Slavonaca. U ritmu krunice i molitvi. Bez iznimke.

Polja i visoravni – BORAČKO POLJE

U sjeni golemoga Prenja Boračko polje ili Boračka visoravan nalazi se na sjeveroistočnoj strani planine Prenj. Taj se plato u visu stepenica nalazi na strmoj padini planine Prenj koja se spušta prema rijeci Neretvi. Polje je od Konjica udaljeno oko 10 km, a dugo je oko 3 km, te široko oko 1 km na najširem dijelu. Orijentirano je pravcem sjever – jug, a u južnom dijelu smjestilo se naselje Borci. y Dalibor BALLIAN ballian.dalibor

vo kraško polje karakterizira osobit tip krša, krš u dolomitima, sa svim kraškim fenomenima, brojnim vrtačama i spiljama. Za vrijeme ledenoga doba Prenj je bio pod debelim ledom, iznad 1500 metara nadmorske visine te se led spuštao preko polja k Neretvi o čemu svjedoče brojni nalazi morenskih nanosa u polju. Na klimu Boračkoga polja utječu planina Prenj sa svojom specifičnom klimom kao i dolina Neretve kroz koju do polja dolazi utjecaj mora. Tako na 66 svjetl ori jeci . ba

polju pored planinske imamo i utjecaj izmijenjene mediteranske klime. Samo polje možemo prema reljefu podijeliti u nekoliko katova: nisko polje ispod sela Borci, srednji dio polja i visoki dio polja koji je bio pod jakim utjecajem glacijacije. Ovi se katovi razlikuju u pogledu geoloških i pedoloških svojstava, a naročito i temperaturnih tijekom ljeta. Planinski vrhovi na zapadu polja hlade gornje dijelove polja, dok su donji dijelovi otvoreni prema Boračkom polju

i znatno su topliji, ali isto tako utječu mediteranska strujanja toploga zraka. U hidrološkom pogledu, polje je zbog svoje geološke građe oskudno vodom, iako kroz polje protječe Boračka rječica koja izvire iz vrela Studenac ispod sjevernih padina Prenja. Polje obiluje padalinama, a dominiraju kiše te snijeg, posebno u kasnu jesen i zimu. U polju su redovni večernji vjetrovi koji se spuštaju s Prenja i hlade polje tijekom ljetnih vrućina, dok je tijekom kasne zime i ranoga proljeća polje izloženo

Franjevačka obitelj: Školske sestre franjevke Krista Kralja

U službi čovjeka y s. Željka DRAMAC

z franjevce Bosne Srebrene, sestre klarise i Franjevački svjetovni red, u Bosni i Hercegovini djeluje i zajednica Trećega samostanskog reda sv. Franje, Školske sestre franjevke Krista Kralja. Ove godine Družba slavi 150. obljetnicu utemeljenja. Korijeni su joj u Grazu (Austrija), u družbi Školskih sestara III. reda sv. Franje koju je 1843. utemeljila Antonija (s. Franciska) Lampel. Sa skupinom učiteljica, franjevačkih trećoredica, željela je omogućiti odgoj i obrazovanje siromašnoj ženskoj mladeži. Na želju mariborskog biskupa Antona Slomšeka koju će realizirati njegov nasljednik Maksimilijan Stepišnik, karizma ove zajednice proširila se i na slovensko tlo. Sestre su u Mariboru započele rad 1864., a već 1869. zajednica se osamostalila. Vrhovnom predstojnicom imenovana je s. Margarita Pucher. Godine 1935. u naziv mariborske družbe pridodan je i naslovnik – Krist Kralj. Početkom 20. stoljeća sestre su poslane u Afriku i SAD, a 30-ih godina prošloga stoljeća odlaze u Južnu Ameriku, uglavnom za slovenskim i hrvatskim iseljenicima. Kasnije, 60-ih godina 20. stoljeća u brizi Crkve za hrvatske iseljenike i ljude na privremenom radu u inozemstvu sestre hrvatskih provincija otvaraju podružnice u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj... Godine 1922. Družbi su odobrene vlastite Konstitucije te je podijeljena na četiri provincije: Mariborsku, Tomajsku, Splitsku i Sjevernoameričku. Kasnije 68 svjetl ori jeci . ba

je nastalo još pet provincija: Hercegovačka, Bosansko-hrvatska, Austrijska, Paragvajska i Urugvajska te Rimska regija. Tako je o svojoj 100. obljetnici, 1969. ova Družba, ustrojena u devet provincija i Rimsku regiju, brojila više od 1500 sestara. Danas ih je 905. Na slovenskom etničkom prostoru sestre su za vrijeme Austro-Ugarske razvile plodonosnu prosvjetno-odgojnu djelatnost. Odatle su se proširile na Hercegovinu i Dalmaciju. U Mostar dolaze 1899. na poziv biskupa fra Paškala Buconjića kako bi skrbile o ženskoj mladeži u sirotištu koje je biskup otvorio. U Split su došle 1904. na poziv biskupa Frane Nakića, a već 1914. preselile su u novoizgrađeni samostan na Lovretu u kojemu su otvorile Domaćinsku školu. Nakon više neuspjelih pokušaja franjevaca Bosne Srebrene da u Bosnu nasele i sestre franjevke, došle su iz Maribora 1929. na poziv provincijala fra Josipa Markušića. U Franjevačkoj gimnaziji i konviktu u Visokom i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu preuzele su vođenje domaćinstva nadajući se da će i u Bosni pronaći prostor djelovanja prema karizmi. Duhovnost i karizma Družbe u Bosanko-hrvatskoj provinciji Družba slijedi Pravilo i život braće i sestara Trećeg samostanskog reda sv. Franje, a ono je - živjeti Evanđelje u poslušnosti, siromaštvu i čistoći. Na sličan

način u Konstitucijama je definirana karizma Družbe: živjeti evanđelje u sestrinstvu iz ljubavi prema Bogu utjelovljujući, navješćujući i svjedočeći Kristovo kraljevstvo u franjevačkome duhu trajnoga obraćenja u službi Crkve i čovjeka, posebice na odgojnome području. Odgojno-prosvjetni rad u Bosni sestre započele su 1936. u Varešu i 1941. u Novom Šeheru. No, nakon zabrane privatnih škola 1945., djelatnosti sestara ograničene su na sakristiju i crkvu i vođenje domaćinstva u franjevačkim samostanima i župnim kućama. Tako su sebi osigurale i stanovanje, budući da im je oduzeto i ono malo vlastite imovine. Čak je i Provincijalat novoosnovane Provincije smješten u Franjevačkom samostanu u Visokom (1942), a kasnije i novicijat (1949) u Fojnici. Nakon više seljenja 1957. novicijat je smješten u Kloštru Ivaniću, a Provincijalat je od 1958. u Sarajevu. Surađujući s franjevcima sestre su proširile svoje djelovanje u Bosni i u Hrvatskoj, što je nedvojbeno oblikovalo i duhovni profil sestarske franjevačke zajednice. Drugi vatikanski sabor potaknuo je obrazovanje članica redovničkih zajednica i osposobljavanje za apostolat, što je utjecalo i na razvoj zajednice iznutra. Uz posao u samostanima i župnim kućama osposobljavale su se za katehizaciju, vođenje liturgijskog pjevanja, za medicinske sestre i druga zanimanja. Sve ove djelatnosti su zastupljene i danas. Zamisao o izgradnji novih samostana, uz nekoliko postojećih, spriječio je rat 1990-ih. Stoga su sestre u poraću, nakon desetljećā oskudijevanja prostorom, u relativno kratkom razdoblju izgradile nekoliko samostana u Bosni i u Hrvatskoj. Danas mlađe sestre imaju potrebne uvjete za studij, sestre na dužnostima imaju bolje uvjete života i rada, a starije sestre imaju potrebnu skrb. Bosanko-hrvatska provincija danas Uz sve slabosti i krhkosti vlastitih zajednica, s obzirom na visoku životnu

Roditeljima i djeci

a n u j i r k e Gdje s

y s. Jelena ANTOLOVIĆ

a, na učenicičavaju strogoćom kao nekad je k do uči ek ovj „Č eka nju načina Naša je poznata izr je da sudjeluju u osmišljava ma mo ori gov ovo još I živ i umre kao budala”. canja svoga znanja. učenja prenošenja i stje od ali ust od ije rad ca možda naj mo kada bis Način na koji uče mala dje no toga pu mo zna Ne i. lat nje. Malo isp uče e ne nij jer se kao i je najbrže i najsvrsishod bal tre o kak sva mo bis da neš i se to uništo nam se čin dijete nije opterećeno što će di lju se to zaš mo zna , jer malo znati. Iritira što ne i, oštetiti i praviti veliku buku štit da o slim mi i čin na čenje, ponašaju na određeni ne smatra to učenje kao mu ete dij da je, šan na po o jemu uživa. Otkriva ako bismo predvidjeli nek nje nego istraživanje u ko ma što o tak s na bi te li titi se cijelo naše školobismo se zaš - čudesni svijet. Kada bi tije a im dan im ad ml u k om otkrivapovrijedili. Do vanje nastavilo tako u radosn ku fizi , ku ati tem ma mo umjetnost kom školovanja uči kroz matematiku, kemiju, nju li uči lud uza o sm da je učili? i kemiju, čini nam se kako bismo bolje i kvalitetni , dr. i . no jas a tog ga ba naučiti kako učiti i prijer premalo nam je od sve da dru- Svatko od nas tre on pa a nik žbe ud iz est vij tražiti odgovore na Učimo po o lagoditi učenje sebi te kak ike itn up aju vlj sta s praktičnona gi izvori pred sebi poseban način: traženjem rovje o im Uč o. tak sve oga drugog možda nije bilo objašnjenja od učitelja, nek ga ju lju jav po ju tan ras nauk, a onda se u od tem interneta u prirodi. hovnoga ži- odraslog, pu du i re vje i da nauče vez u e em dil stalne Kako omogućiti maloj djeci vilno pra o kak i ne isti ca vole ve dje pra la su ma o se vota. Gdje i je li učiti? Gledajmo kak i čit nau što ne e praem vol bar o ka učiti ako ćem igrati. Više od gotovih igrača o čim mu ava bad se što i lupaju papir škola najgori krivac znu plastičnu bocu kojom ? koja i opet ništa ne znamo u ili šuškavu vrećicu ili foliju der i koj lja bo naj o, kak Školsko učenje je, sva eni zvuk. Žele manipunja do proizvodi određ zna ju šen no pre u cija će se dogoditi. Čuju organiza ina, lirati i promatrati što Ist . šla do ja aci iliz civ a nepredvidive dsk kojega je lju zanimljive zvukove i stvaraju u enj laž na pro u e etn spr gu za učenje škole su često ne oblike te stvaraju sebi podlo iveć se pa eti nij pre Dijete nije načina kako to znanje tematike, fizike, umjetnosti. ma ne i nim vez bez ni divi ni učenika to znanje uči no što iz toga uči, nego se eće ter op j bro iki vel e i raduje se onome što vrijednim. U moderno vrijem jati onome što se događa avl ob bro do o kak ća ko teš em. Proučava učitelja ima može postići svojim djelovanj upo ne e viš i telj uči da ći svoj posao. Budu

70 svjetl ori jeci . ba

Kruh svetog Ante Donacija BH Telecom-a U četvrtak, 4. travnja 2019. godine firma BH Telecom održala je konferenciju za novinare pod nazivom „Milion razloga za...” na kojoj su uručene donacije u iznosu od milijun KM za financiranje programa, projekata i aktivnosti osnovnih i srednjih škola, javnih kuhinja, amaterskih sportskih klubova, te udruženja koja brinu o djeci s posebnim potrebama i o osobama s invaliditetom. Povodom uručenja donacije, ispred HKO Kruha sv. Ante na konferenciji za novinare prisustvovao je tajnik Organizacije Krešimir Ljubas. BH Telecom donirao je Kruhu sv. Ante 5.000 KM za Pučke kuhinje i Jelo na kotačima. Dodijeljena sredstva usmjerit ćemo na kupovinu brašna za Pučku kuhinju u Varešu. Od srca smo zahvalni BH Telecomu na ovoj hvale vrijednoj donaciji,

društvenoj odgovornosti i podršci koju nam kontinuirano pružaju u našemu radu. Sretni smo da zajedno koračamo

i težimo jednom cilju – činiti dobro, biti tu za druge. Hvala BH Telecom, jer ...“imamo milion razloga za dijeljenje”!

Održana akcija „Mladi protiv gladi” Udruga katoličkih studenata Emaus u suradnji s Nadbiskupijskim centrom za pastoral mladih Ivan Pavao II. već tradicionalno svake godine organizira humanitarnu akciju Mladi protiv gladi. Ovoj se akciji svake godine pridruži oko 30-ak

studenata, a među njima su i volonteri HKO Kruha sv. Ante koji nesebično daruju svoje vrijeme kako bi animirali građane Sarajeva da pokažu svoju humanost i doniraju hranu za siromašne. Akcija se svake godine provodi u korizmenom razdoblju, tj. u vremenu

odricanja i priprave za Uskrs kako bi okupila studente i potaknula ih da daju svoj doprinos čineći dobro djelo za potrebite. Tako se ove godine akcija provodila 29. i 30. ožujka ispred Mercatorovih poslovnica i u BBI Centru u Sarajevu. Iz Centra Ivan Pavao II. poručuju kako se ove godine skupilo znatno više hrane za potrebite u odnosu na prošlu godinu te kako su dirnuti i ganuti dobrotom ljudi. Prvi dan akcije prikupljene su osnovne namirnice od kojih su pripremljeni prehrambeni paketi za 30 socijalno ugroženih obitelji, a drugi dan sva prikupljena hrana dodjeljena je pučkim kuhinjama u Sarajevu, odnosno HKO Kruhu sv. Ante, SHU Dobrotvor, Merhamet te Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije. U ime korisnika pučke kuhinje, zahvaljujemo se svim volonterima na izdvojenom vremenu, svim ljudima koji su dali svoj dar, djelatnicima i osoblju trgovačkih centara, od srca hvala svima za sudjelovanje u akciji i prikupljenoj hrani.

72 svjetl ori jeci . ba

Darovatelji HKO Kruh sv. Ante Za pučke kuhinje Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM Humanitarni broj BH Telecom 22 KM Kanton Sarajevo 7.363 KM Marija Lecomte, Zurich, Švicarska 588 CHF BH Telecom, Sarajevo 5.000 KM Za projekte Rako Ivica, Wiesbaden (za Afriku) 50 EUR Vinko Cvijanović (za Kap dobrote) 100 KM Zoran Cvijanović, Kufstein 100 EUR Ana Pervan, Wiesbaden 50 EUR Drago Pervan, Wiesbaden 70 EUR KSA, Švicarska 4.500 CHF N. N. 20 KM Radionica farbanja jaja U petak, 12. travnja, volonteri HKO Kruh sv. Ante održali su radionicu bojanja jaja uoči nadolazećega blagdana Uskrsa. Radionica je održana u Centru za zdravo starenje općine Centar u Sarajevu, gdje su osobe treće životne dobi s radošću ukrašavali pisanice, neki čak i prvi put u životu, te se zbog toga uveličala radost i pozitivne vibracije u cijelome centru. Volonteri su po završetku radionice Centru poklonili jaja, jer kako su učesnici rekli, oni sve blagdane zajedno slave, te smo ove godine odlučili da i mi doprinesemo slavlju na ovaj način.

T. N. 20 KM Nikica Adždajić, Kraljeva Sutjeska 20 KM Ružica Ravlić, Australija 100 KM N. N., Klagenfurt 240 EUR Kaja Ivić, Zurich 250 CHF Za humanitarnu akciju „Za topao dom“ Tamara Perović, Sarajevo 20 KM N. N., Sarajevo 1.200 KM Mehmedbašić Omar, Sarajevo 50 KM Sead Miljković, Sarajevo 200 KM Klepić Josip, 100 KM Studentska akcija na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu 78,25 KM Humanitarna kasa 81,10 KM Biser Adnan, Sarajevo 100 KM

Oranica d.o.o., Domaljevac 100 KM Maida Čampara, Sarajevo 100 KM Conti pro, Sarajevo 100 KM Donacije u robi Sarajevski Kiseljak (za pučke kuhinje) Aromatizirana voda Jana 2.016 kom Dženana i Mirnes Ajanović (za pučku kuhinju Vareš) meso jaretina Ispravci iz prošloga broja Franjevački samostan Široki Brijeg (fra Tomislav Puljić) 1000 KM Ured za Hrvate izvan R. Hrvatske (Kućna njega) 12.000 HRK Ermin Kazić, Sarajevo (za pučke kuhinje) 20 KM

Humanitarna pomoć uoči Uskrsa Povodom nadolazećega blagdana Uskrsa, HKO Kruh sv. Ante organizirao je podjelu higijenskih potrepština, prekrivača i prehrambenih paketa za 222 obitelji. Podijeljeno je ukupno 206 higijenskih paketa i 412 prekrivača za socijalno ugrožene osobe u župama Brestovsko, Busovača, Kreševo i Kiseljak. Također, u sklopu projekta Kruha sv. Ante pod nazivom Volontiranje 60+ podjeljeno je ukupno 16 prehrambenih paketa i 16 higijenskih setova za korisnike projekta. Prehrambene pakete obogatili smo uskrsnim pisanicama koje su izradili vrijedni volonteri Kruha sv. Ante. Korisnicima pučke kuhinje, u petak 19. travnja, obrok ćemo obogatiti dodatnim namirnicama i uskrsnim pisanicama. Nadamo se da će ova donacija, barem malo unijeti radosti u živote naših korisnika i uljepšati im ovo blagdansko vrijeme. Svim svojim korisnicima i dobročiniteljima koji slave od srca želimo sretan i blagoslovljen Uskrs. sv i b a n j 2 019.

Kap dobrote Dobročinitelji za svibanj 2019. Za Fond Kap dobrote S. Terezija Batarilo, Sarajevo Jelica Batarilo, BiH Šimo Bakula, Kiseljak Mijo Jukić, Švicarska Stipo Breljak, Švicarska Franjo Rajić, Švicarska Ivo Andrić, Švicarska Kata Marković, Špionica Franjevački samostan Rama – Šćit Franjo Đogaš, Zagreb Ilija Stipić Jajce

50 KM 50 KM 50 KM 100 CHF 100 CHF 100 CHF 100 CHF 50 KM 500 KM 500 HRK 50 KM

Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu. Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana. Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.” Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu. 76 svjetl ori jeci . ba

Martin i Nediljka Kolobarić, Njemačka

15 EUR

Za Tamaru Starčević Vera Salapić, Sarajevo 100 KM Crkveni zbor samostana Kraljeva Sutjeska 30 KM Zbor mladih, HKM Klagenfurt 100 EUR Ivica Kostić, Njemačka 50 EUR

Za Ljiljanu Krajnc Crkveni zbor samostana Kraljeva Sutjeska 30 KM Zbor mladih, HKM Klagenfurt 80 EUR Ivica Kostić, Njemačka 50 EUR Ivana Brkić, Hrvatska 1.000 HRK Za HKO Kruh sv. Ante Ilija Antolović, Njemačka

50 EUR

Za Patrika Ivanovića Crkveni zbor samostana Kraljeva Sutjeska 30 KM Zbor mladih, HKM Klagenfurt 100 EUR Ivica Kostić, Njemačka 50 EUR

Za Leonitu Gabrić Crkveni zbor samostana Kraljeva Sutjeska 30 KM Zbor mladih, HKM Klagenfurt 100 EUR Ivica Kostić, Njemačka 50 EUR

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek. Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća. Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu. Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje. Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Mt 25,45

y fra Juro MARČINKOVIĆ

Pirika

lat. elymus repens Zeljasta trajnica, u tlu s posve blijedim, poput slame, jako razgranatim i isprepletenim podankom iz kojega izbijaju nadzemne stabljike, visoke i do 1 m. Listovi su modro-zeleni, dugi i plosnati, a na vrhu stabljike razvija se klas, dug i do 20 cm, a sastavljen je od brojnih malih i neuglednih cvjetova koji cvatu od svibnja do kolovoza. Pirika je rasprostranjena po cijelome svijetu, a posebno je česta u Europi, Aziji, Sjevernoj Americi i sjevernoj Africi. Raste kao vrlo neugodni korov jer ako u zemlji ostane i najmanji dio podanka, on se obnavlja i ubrzo se javljaju zeleni nadzemni dijelovi. U velikim količinama nalazimo je po vrtovima, poljima, po živicama i ogradama, uz riječne obale, po pješčanim sprudovima i slično. Ne postoji ni jedan vrt bez pirike, ona je ozloglašeni „korov” koji nam je Bog bacio pod noge. Za čovjeka je pirika neprocjenjiva jer obnavlja poremećen metabolizam; uvarak od pirike liječi ciste, urinarne infekcije, izbacuje kamence iz bubrega i žuči, liječi bolesti pluća, kroničnoga bronhitisa, crijevnih bolesti, dijabetesa, hipertenziju. Korijen pirike liječi disfunkciju jajnika kod žena, tuberkulozu, gnojne čireve na koži. Jednostavno ne postoji kontradikcija kada se koristi pirika. Zdravija je i ukusnija od pšenice. Od suhoga korijena može se napraviti i kava ili kaša, a oni koji su živjeli u ratno vrijeme dobro se sjećaju ukusa ove biljke. Ljekovita svojstva i primjena: Ljekovita je cijela biljka. Nadzemni se dijelovi rabe svježi, kao čaj, a podanak iskapamo

Narodni nazivi: pasja pšenica, pirevina, troskotperika, pirak, pirnika, pirovina, puzava pirika, vornica, zubača. sv i b a n j 2 019.

NAŠI POKOJNICI

Olga Ivezić (†2019.)

Dana 27. veljače 2019. godine, u Domu za stare osobe Otac Kristofor u Novoj Biloj, opremljena svetim sakramentima, umrla je Olga Ivezić iz Sarajeva. Umrla je pomirena s Bogom i ljudima. Ukopana je u gradskom groblju Bare u Sarajevu u nazočnosti prijatelja i rodbine, 28. veljače. Za života je pokojna Olga redovito iskazivala čast Majci Božjoj posjećujući često crkvu Kraljice Krunice u centru Sarajeva. Tek je u poodmakloj starosti bila primorana na pomoć u kuhanju i čišćenju. Sestrica smrt zatekla ju je prije nego se navršilo mjesec dana njezina boravka u staračkom domu, gdje je primala svu potrebnu njegu i pomoć. Vjerujemo da si kod dobroga Boga. Zagovaraj nas i izmoli nam milost da i mi nakon svoje smrti susretnemo Gospodina licem u lice. Tvoji najbliži.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Anton Klaser (2009. – 2019.)

Dragi moj Toni, dragi tata! Vrijeme nezadrživo tako brzo promiče. Navršilo se deset godina, još uvijek u nevjerici da Te od nas otrgla neminovna smrt. Ali to vrijeme za sobom ostavlja neizbrisiva sjećanja na Tvoju nesebičnu ljubav, životnu radost, strpljiva očekivanja, bezuvjetnu vjeru u dobrotu. Tvoje biće, tvoja predobra duša neraskidivo su utkani u naš svakodnevni život, Ti si naš uzor kojeg slijedimo. Dragi Toni, dragi tata! Počivaj u miru Božjem! Tvoji neutješni, supruga i sin.

Boris Stančić (†2013.)

Dragi Borise, godine se nižu od tvoga odlaska, a u našim mislim i srcima trajno živiš! Neka te obasjava božanska svjetlost zvijezda u prostorima našega susreta u vječnosti!

Janja Batarilo (1959. – 2019.)

Draga naša mama, prije 60 godina tvoja duša odletjela je u Nebo, a tijelo smo predali zemlji, mi Tvoja djeca s tatom Ivanom. Bile su to krupne dječje suze za dobrom majkom. Sjećamo se i danas, ali drugačije razmišljamo i čeznemo da se vidimo u Nebu. Hvala Ti, majko, za Tvoj kratki život. Živjela si samo 44 godina, a toliko si nam bogatstvo vjere ostavila. Kroz naše molitve i zahvale za Tebe, počivaj u krilu Dobroga Oca i prati nas s Neba svojim pogledom. Tvoja djeca i rodbina, župa Novi Šeher, Žepče

Snježana Buzuk (†2016.)

Prošle su tri godine od prerane smrti voljene Snješke. Čuvamo uspomenu na tvoju plemenitost jer si ostavila tragove koji se pamte i žive. Počivaj u miru Božjem. Tvoji najmiliji

Svjetlo riječi

SUVREMENO PREPOZNATLJIVO FRANJEVAČKO ŽIVOTNO 

üDa, želim se pretplatiti na reviju Svjetla riječi ¨ Šaljite mi moj primjerak na adresu: Ime

Prezime

Adresa Grad

Poštanski broj

Država

tel./mob.

Pošaljite mi uplatnicu poštom

Uplatit ću na vaš bankovni račun

Godišnja pretplata: BiH 45 KM; Hrvatska 220 Kn; Švicarska 75 CHF; EU 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD FMC Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo; Tel.: +387 33 726 200; uprava@svjetlorijeci.ba; www.svjetlorijeci.ba