Sretan Uskrs - Evo, sve činim novo! (445)

vjera

• društvo • kultura

SRETAN USKRS

Evo, sve činim novo!

Godina XXXVIII. ◆ broj 445 ◆ Sarajevo, travanj 2020. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici!

Marijo, o reci što je? Što ti oko vidjelo je? „Grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu uskrsloga.

Anđele i platno bijelo u kom bješe sveto tijelo.

Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje.

Pred vama će tamo gdje je cvjetna strana Galileje.”

Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine; Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan!

Amen, aleluja!

Poštovani čitatelji Svjetla riječi, ovom duboko teološkom pjesmom (Posljednicom) iz srednjega vijeka, koja govori o otajstvu Uskrsa, želim vam radostan Uskrs pun mira koji nam uskrsli Krist ostavlja i daje. Dok čitate ili molite ovu pjesmu neka vas otajstvo Uskrsa oslobodi svakoga strahovanja i tjeskoba koje nas pritišću sa svih strana, napose koronavirusa. Kristovo uskrsnuće je jače od svih ovozemaljskih prijetnji i nemira jer je On mir naš. Mi nismo sami i ne idemo sami kroz život. U Isusovoj smrti umrla je i naša smrt. S Kristom smo suuskrsnuli na novi život.

U liturgiji Vazmenoga bdijenja slavimo noć „kad je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao.” I zaista s pravom pjevamo: „O divne li pažnje Božje prema nama.

O neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao.” Svetkovina Uskrsa proslava je neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku. Bog umire za čovjeka, svoje predragocjeno dijete.

Otajstvo Božje trojstvene ljubavi nadilazi naše ljudske kategorije shvaćanja. S Marijom Magdalenom,vjernom Isusovom učenicom, ovoga Uskrsa ispovjedimo i ispovjedajmo sve dane našega života svoju vjeru; vjeru koja pobjeđuje svijet, vjeru koja obara ljudsku logiku. Budimo svjedoci vlastitog duhovnog uskrsnuća i osobnoga obraćenja.

Naš život i naša budućnost pripada ljubavi koja je jača od smrti. Sv. Ivan apostol napisao je: „Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću. Tko ne ljubi ostaje u smrti.”

Uskrsnuće počinje već ovdje na zemlji po životu iz ljubavi. Uskrsnuće je pobjeda vjere i ljubavi i svaki koji čvrsto vjeruje i nesebično ljubi, uskrsnut će na život vječni. Dopustimo da uskrsnuće zahvati i preobrazi naš život. Neka radosna vijest uskrsnuća zasja i sjaji na našem licu u osjećajima i stavovima, u načinu na koji se ophodimo prema drugima. Pomozimo ljudima koji su u potrebi i nevolji. Oprostimo i molimo za oproštenje, pomirimo se s Bogom i s ljudima.

U tom duhu neka vam je blagoslovljen i radostan Uskrs! fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenica gl. urednika Nikolina Marčić redakcija

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš

6

Tema broja Uskrsli Krist naša je nada

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST

iz sadržaja

adresa uredništva

Samotno mjesto Šok epidemije

16

Franjevci među svojim pukom Franjevačka periodika u Bosni

20

O radosti življenja Odluka na ljubav i život

32

Pogled u dušu Svjetlo Uskrsa

48

Skupljajući zalaske sunca Ne bojte se, korizma je.

50

Književnost bosanskih franjevaca Pisna od pakla

56

Roditeljima i djeci „Strašna” djeca

68

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića Povišeni krvni tlak

72

račun u švicarskoj

22 Reportaža Crkva na brijegu

42 Razgovor: fra Josip Ikić Uskrs je slavlje nakon bitke

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Detalj iz filma „Pasija” redatelja Mela Gibsona

40

Pogled iskosa Između virusa i ruševina travanj 2020.

3

Pisma čitatelja Što je nama misija?

Poštovano Svjetlo riječi, javljam se povodom središnje teme Svjetla riječi za veljaču 2020. godine koji ste posvetili misijama i seliocima što posebno zaokuplja i zabrinjava Crkvu koja želi širiti glavnu poruku Evanđelja u ljubavi i gostoprimstvu, što je doslovno papa Benedikt XVI. istaknuo davne 2009. godine povodom Svjetskoga dana selilaca. Skoro 30 godina sam proveo u misiji kao hrvatski i njemački učitelj i zato sa životnim iskustvom i nostalgijom želim reći što nama znači misija.

Hrvatske katoličke misije po svijetu vode dragi svećenici iz domovine s kršćanskom i očinskom brigom. Naše misije su prepoznatljive kao važan simbol čuvanja vjere i kulture u tuđini. Ovu tuđinu često doživljavamo kao nepodnošljivu lakoću postojanja kako reče češki pisac Milan Kundera u istoimenoj knjizi. Čovjek zapada je postigao mnogo materijalnoga, ali je sve dalje od Boga i čovjeka i sve siromašniji duhovno i nesretniji poput Hesseovog Stepskog vuka ili Camusova Stranca. Zato bismo bez dragih Misija teško izdržali ovu nemilosrdnu trku i borbu za duhovni i materijalni opstanak u ovoj dolini suza. Našem okupljanju u inozemstvu doprinijeli su ratovi, ekonomske i političke krize prošlih stoljeća kao i u novije vrijeme traženje boljega života i sloboda izbora ognjišta.

Ipak, bez Boga i hrvatskih misija nemamo budućnosti niti opstanka vjere i kulture. Na to nas poziva mudrost Evanđelja koje slušamo nedjeljom i blagdanima u misijama širom kontinenata. Nažalost, evanđeoskoj mudrosti suprotstavlja se i mudrost i ludost ovoga svijeta koja vodi u civilizaciju straha i krizu vrijednosti i isključivosti. S pravom misionari pozivaju na povratak Evanđelju i Kristu u očuvanju vjere praotaca i kulture korijena u suživotu, toleranciji, solidarnosti i dijalogu s drugima i drugačijima, jer smo svi djeca Božja i samo putnici i biblijski stranci prema nebeskoj domovini. U misiji ima mjesta za sve ljude dobre volje, pa i za zalutale i izgubljene koje Dobri Otac prihvaća raširenih ruku. Poznate su stoljetne 4

svjetlorijeci.ba

veze Hrvata sa zapadnom kršćanskom kulturom i ekonomijom mira i rata koje su vidljive u nesigurnosti susreta civilizacija i religija i stalnom seljenju svjetskog duha Hegelove filozofije povijesti. Posebno su žive kulturne i političke veze Hrvata i Austro-Ugarske monarhije kada smo bili kroz više stoljeća predziđe kršćanstva, kako su nam neke pape laskale, ali malo pomogle sa zapadnim vladarima feudalcima i vitezovima u zaustavljanju istočnih vjetrova koji su danas sve bliže kriznom zapadu profita bez duše. Zanimljiv je primjer dolaska knezova Bernardina i Vuka Frankopana ovdje u Augsburg, gdje u nemirnoj mirovini lutam pogledima preko Alpa poput modernog Odiseja, caru Maksimilijanu 23. kolovoza 1530. godine kad su molili za pomoć u borbi protiv Osmanlija. Koliko su u tom traženju uspjeli, malo je tragova i dokaza. Ima pravo sveti Augustin kad kaže da smo ono čega se sjećamo i što čuvamo od zaborava i ne damo da propadne. Naša sudbina je u našim rukama i misijama, slična je sudbini izabranoga biblijskoga naroda koji je lutao iz ropstva kroz pustinju klanjajući se zlatnoj teladi, kao što to čini i krizni kršćanski Zapad. Nostalgično su sanjali o povratku u Obećanu zemlju ili žalili za egipatskim punim loncima, predvođeni prorocima ili kao Hrvati na čelu s bogoljubnim, domoljubnim i čovjekoljubnim hrabrim misionarima koji idu za stadom po svijetu voleći ih, andrićevski rečeno, kao dušu svoju, ne štedeći svoje živote.

Nažalost, naš boravak u tuđini nije neka privremenost nego za većinu realnost života i umiranja daleko od domovine. Bez pravoga zajedništva, okupljanja i povezivanja u Misijama lako bismo se izgubili i asimilirali umjesto integrirali po primjeru gradišćanskih i američkih Hrvata koji su stoljećima očuvali hrvatski identitet i vjeru praotaca.

Zaista, u misijama nalazimo dio drage domovine pa i u najtežim krizama lutanja i patnje. Pozvani smo biti dio toga zajedništva; u molitvi postojani, u nadi radosni i u nevolji strpljivi, kako poručuje sveti Pavao; vječni putnik i misionar ljubavi i suživota.

To nudi optimističnu budućnost i nadu

povratka korijenima jer nada zadnja umire kako su to i Židovi isticali pozdravom po svijetu: „Do godine u Jeruzalemu.” ili po hrvatski: „Do povratka u Lijepu našu.”

Svjesni smo konačnosti zemaljske domovine na putu do nebeske vječne domovine i zato se borimo protiv otuđenosti materijalizma i sekularizma u očuvanju kršćanskih vrijednosti jer čovjek nije samo zemljano nego i nebesko, socijalno, psihološko i filozofsko biće. Kapitalistički zapad je sve dalje od Boga, sebe i čovjeka. Domovina, kultura i vjera nemaju cijenu i nisu roba za tržište.

Ima pravo Tuđman kad je rekao: „Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što.” U misijama nalazimo ono društveno, hrvatsko, vjersko i kršćansko; kutak zemaljske domovine, ali i put u nebesku domovinu. Zato trebamo svi složno s domovinskom i iseljenom pastvom raditi na solidarnosti i toleranciji razlika kao bogatstvu krajeva iz kojih potječemo što i stranci – kao domaćini, podržavaju dajući nam posao, crkve i domove za služenje i život. Na kraju želim da Hrvatske katoličke misije ostanu u praksi i teoriji domovi Jakovljeve vjere otaca u ljubavi i dobroti, koji je rekao da je vjera bez djela mrtva, kao oaze nade i praktičnoga kršćanskoga i hrvatskoga zajedništva po uzoru na pretke koji su se borili za krst časni i slobodu zlatnu. Točno je da svi želimo biti sretni u materijalnom i duhovnom bogatstvu i da se osjećamo po svijetu kao kod kuće. Njemačka riječ „Heimat” ima u sebi osnovni pojam „Heim” što znači dom, zavičaj. Čežnju za zavičajem utažujemo u misijskom zajedništvu. Dakle, naše misije trebaju biti kuće nade, zajedništva kulturnog i vjerskog suživota i tolerancije.

U tuđini smo našli drugu domovinu u radu i zaradi. Ali srce traži još nešto što pripada mom hrvatskom biću i osjećajima u katoličkim misijama zajedništva u kojima kroz vjeru i druženje, kulturu i zabavu živimo svoje osjećaje. Zato se družimo i pjevajmo Gospodinu svake nedjelje na hrvatskim misama radujući se posebno velikim blagdanima Božiću i Uskrsu da nas izvuku iz svakodnevnih briga i teškoća ove suzne doline koja sve više postaje i naša sudbina.

Ne zaboravimo zahvaliti Bogu i hrvatskoj

Crkvi za drage misije koje doprinose opstanku vjere i kulture našeg puka kao što su činili Abraham, Mojsije i proroci Izabranog naroda čiju sličnost naše sudbine čitamo u Bibliji. Naši su preci kao i Židovi kroz duga stoljeća robovanja i lutanja kroz pustinju platili veliku cijenu stradanja da bi nama sačuvali vrijednu baštinu svete vjere i kulture. Na nama ostaje da tu svetu baštinu dalje nosimo i predamo budućim naraštajima. Ma gdje bili prati nas obitelj, porijeklo i zavičaj i na to trebamo biti ponosni i čuvati kao zjenicu oka svoga, prema onoj narodnoj: Svoje voli, tuđe poštuj. Potrebno je istaknuti spremnost misionara da interveniraju na svaki poziv puka poput vatrogasaca što Nijemci ne prakticiraju niti razumiju kao što je božićni blagoslov obitelji i domova koji naši svećenici tradicionalno s ljubavlju obavljaju. Kod Nijemaca su laici i oženjeni đakoni preuzeli za dobre plaće te duhovne službe koje površno i laički rade terminski iz ureda, jer ne idu rado po kućama niti se privatno druže. Tako za Božić hodaju djeca po naselju kupeći pomoć za potrebite po svijetu i zvone vjernicima i nevjernicima koji im često i ne otvaraju vrata.

Mir i dobro hrvatskom puku i svijetu želi jedna od izgubljenih ptica u tuđini koja sanja o zavičajnom zagrljaju i životu od sjećanja naše vjere i kulture sve do povratka u Obećanu svetu zemlju predaka.

Iako je sadašnjost pesimistična, živimo iz snage vjere i nade jer sveti Pavao poručuje da onaj uz koga je Bog neće propasti. Zato ostanimo povezani duhom misija i novih medija koji nemaju granica i olakšavaju nepodnošljivu lakoću postojanja, strahovanja i nadanja. Neka i dalje hrvatske katoličke misije kao velike duhovne obitelji povezuju i čuvaju zajednicu sakramenatalne obitelji po uzoru na svetu Obitelj kao centre navještanja Radosne vijesti u krizi identiteta kršćanske Europe. Biblijski rečeno: Žetva je velika, a radnika sve manje. Zato molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u sjetvu i žetvu svoju.

Svim čitateljima, suradnicima i dobročiniteljima Svjetla riječi

SRETAN USKRS žele: Ana, Anita, Danijel, Emil, Janko, Lidija, Lorko, Nikolina, Pero i Valentina

Tomo Barbić, Schwabmünchen, Njemačka travanj 2020.

5

Tema broja

USKRSLI KRIST NAŠA JE NADA Biblijski govor o Bogu nije u prvom redu očitovanje Njegove svemoći i snage, već očitovanje Njegove blizine čovjeku u kušnjama i na stranputicama života. Ne svjedoči li nam Isus na Maslinskoj gori o potrebi za blizim Bogom. Iz te blizine i svijesti da ga Otac ne napušta ni u trenucima smrti i umiranja, prihvatio je izazov muke, napuštenosti i smrti na križu. To je onda ona blizina koja snaži 6

svjetlorijeci.ba

K @ s. Kata Karadža

Kako je malo, veoma malo potrebno – pokazaše nam neizvjesnost i strah oko koronavirusa proteklih tjedana – da bismo osjetili krhkost i granice vlastite moći i vlastitih snaga. Tko li je samo prije nekoliko mjeseci mogao i zamisliti koliko će se ljudi i naroda širom svijeta osjetiti bespomoćno. Polazeći od ljudske logike na određeni je način moguće razumjeti strah i šok. Naime, današnji čovjek misli da sve, baš sve ima u „svojim rukama” i da on nad svime gospodari. I onda najedanput se dogodi da mora paziti na kojoj će udaljenosti stajati od druge osobe, čak i drage, te kome će i kada pružiti ruku ili čak ne pružiti.

Kroz proteklo vrijeme bili smo prisiljeni suočavati se s jednom riječju – krhkost. Moramo priznati da nismo naučili o njoj promišljati. Možda i pomislimo na tu riječ i tu stvarnost ponekad, ali tada je skoro redovito povezujemo s djecom ili posebno teškim bolesnicima.

Nama odraslima ona nije tako ugodna i draga jer nužno upućuje na doživljavanje vlastitih granica i vlastitoga dometa.

Ne izgovaramo je često jer kao da time priznajemo granice vlastite moći i kao da ona ukazuje na to da smo potrebni pomoći i izbavljenja nekoga drugoga, nekoga izvan nas samih i izvan naše samodopadnosti.

Mnogi su ovih dana u susretu s neželjenom opasnošću zaraze i prijetnjom travanj 2020.

7

bolesti postavljali pitanja o ljudskoj krhkosti, o situacijama kušnje i doticaju vlastitih snaga. Možda može izgledati i pomalo neobično ako kažemo da i takve situacije i kušnje mogu biti u planu

(usp. Ps 23). Biblijski govor o Bogu nije u prvom redu očitovanje Njegove svemoći i snage, već očitovanje Njegove blizine čovjeku u kušnjama i na stranputicama života. Ne svjedoči li

Caravaggio, Nevjerni Toma

koji Bog ima s nama. Nije li, a čitali smo to u odabranom evanđeoskom ulomku prve korizmene nedjelje, i Isusa Duh nagnao u pustinju, na mjesto gdje je bio izložen kušnjama. I tu, usred pustinje i prepušten napastima, Isus živi blizinu Onoga koji naše rane povija. Mjesto kušnje postaje mjesto utjehe, mjesto rasta, mjesto posebnoga doživljaja samoće, ali i mjesto Božje blizine. Nije li ta slika korizmene pustinje u mnogočemu i slika našega života!?

Svaka kušnja, ne zbog snage, jakosti ili čovjekove mudrosti, već zbog prepoznavanja Božje blizine, može postati blagoslovljena i plodonosna za naš, moj život. Garancija da ću i dolinom smrti proći, a da se pritom, kako psalmist kaže, ni zla ne bojim, jest obećanje Božje blizine jer, kako stoji dalje u psalmu, Bog je sa mnom 8

svjetlorijeci.ba

nam Isus na Maslinskoj gori o potrebi za blizim Bogom. Iz te blizine i svijesti da ga Otac ne napušta ni u trenucima smrti i umiranja, prihvatio je izazov muke, napuštenosti i smrti na križu.

To je onda ona blizina koja snaži. Što nam Uskrs govori?

Iako gotovo vjerničkom intuicijom osjećamo da je Uskrs blagdan koji je svojim sadržajem bremenit, prebogat sadržajem i da nudi nebrojene mogućnosti razmišljanja, kao da nam je teško o njemu govoriti. Ostaje, naravno, pitanje koliko je čovjek našega vremena spreman postavljati pitanja i koliko je na tom tragu spreman tražiti odgovore. Upravo u tome se vidi veliki izazov važan za pastoralno djelovanje Crkve.

Naime, svjedoci smo da nam se nude

veoma dobri sadržaji, a kao da ostaju nezamijećeni. Potrebna je otvorenost i pobuđen interes za Bogom da bi ga se moglo naći i susresti.

Isus, ne samo riječima, već uistinu svojim djelom, prihvaćanjem trpljenja i smrti, silaskom nad pakao i doticanjem krajnje ljudske bijede, nudi odgovore i baca novo svjetlo te pruža temelj nade za vjernika svakoga vremena. Zato je Isusovo uskrsnuće odgovor na duboka pitanja i traženja čovjekova uma i srca Uskrs je blagdan nade, one jedinstvene nade o kojoj je danas prijeko potrebno govoriti. Naše vrijeme, unatoč silnome napretku i odgovorima koje znanost nudi na različitim životnim područjima, istovremeno vapi za nadom.

Osjećamo vrijednost odgovora koje nudi medicina, tehnika i brojne druge znanosti na putu napretka. Međutim, to nije ono što ljudski duh iščekuje i čemu se nada. Posljednji pape, osjećajući potrebu našega vremena, veoma su često govorili i pisali upravo o nadi. Sveti papa Ivan Pavao II. knjizi koju je objavio na prijelazu tisućljeća dao je naslov Prijeći prag nade, čime je na veoma snažan način ocrtao važnost nade u suvremenom dobu. Njegov nasljednik papa Benedikt XVI. encikliku Spe salvi (U nadi spašeni) posvetio je upravo kršćanskom shvaćanju i značenju nade za vjernika.

Kada je riječ o Uskrsu, onda se čini veoma zanimljivim i znakovitim kako mnoge novozavjetne knjige gledaju na Isusovo uskrsnuće ili bolje rečeno kroz prizmu uskrsnuća promatra se i iščitava cjelokupno Isusovo djelovanje i njegov život. Zapravo u svjetlu uskrsnuća otkriva se smisao čovjeka i svega stvorenoga na putu kroz povijest. Sveti Pavao u Kristovu uskrsnuću vidi, pomalo slikovito rečeno, ugaoni kamen kršćanstva. Pavao piše: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera naša (1 Kor 15,14)”.

Nijedan blagdan nije samo spomen ili proslava nečega što se dogodilo.

Premalo bi bilo slaviti taj blagdan radi obiteljske, mjesne ili neke druge tradicije, radi lijepih okupljanja tijekom blagdanskih dana ili radi ljepote nekih liturgijskih običaja. Sve to sadrži samo dio cjelokupne lepeze značenja. Srž i jezgra nade koju želimo istaknuti usmjerava nas mnogo dublje.

Svjetlo uskrsloga jutra i prazan grob osvjetljavaju i daruju novi pogled na ono što nitko prije Isusa nije mogao razjasniti i učiniti prihvatljivim. Otvaraju novu perspektivu trpljenja, muke i smrti. Isus, ne samo riječima, već uistinu svojim djelom, prihvaćanjem trpljenja i smrti, silaskom nad pakao i doticanjem krajnje ljudske bijede, nudi odgovore i baca novo svjetlo te pruža temelj nade za vjernika svakoga vremena. Zato je Isusovo uskrsnuće odgovor na duboka pitanja i traženja čovjekova uma i srca.

Naravno, sve je to samo ponuda. Bog nikada ne prisiljava, već nudi, zove i poziva. Na čovjeku je da osluškuje, čuje i odazove se tom pozivu.

Ti si Gospodine, nada naša Koliko god je dar Božji, nada je izazovna i zahtjevna jer se treba nadati, imati snage i vjerovati usprkos okolnostima i situacijama koje možda mogu izgledati sasvim beznadne ili besperspektivne.

Nada kao da u sebi sadrži snažni dina-

mizam napetosti – osjećamo da je nešto prisutno i da to posjedujemo, a opet smo prema njoj usmjereni. Za ostvarenje nade treba prihvatiti određeni rizik i izazov. Razumljivo je stoga da kao

kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao. Franjo Asiški se na Uskrs radovao jer je u toj svetkovini nalazio divnu i neopisivu ljubav Očevu prema Sinu i svakom čovjeku.

Giulio Campi, Uskrsnuće (detalj), 1547.

ljudi tražimo oslonac za taj iskorak. Sveti Franjo Asiški u svojoj molitvi Hvale Bogu višnjemu kliče: „Ti si naša nada” (HvBo 14). Njegovi životopisci govore o njemu kao čovjeku nade koji je bio sav naslonjen na Boga – Nadu. U Bogu on prepoznaje i doživljava dobrotu koja je uporište nade. Iz te naslonjenosti na Boga rađaju se i drugi plodovi. Kod sv.

Franje posebno je vidljiva neraskidiva veza nade i radosti. Zato je razumljivo da je temelj franjevačke radosti u smirenom pouzdanju i predanju Bogu.

U blagdanu Uskrsa prepoznajemo ljubav Božju prema nama. On, koji nije ni svoga Sina poštedio, neće ni čovjeka prepustiti grijehu i smrti, već veličinu svoje ljubavi pokazuje u žrtvi i predanju svoga Sina. Ta će istina i ovoga Uskrsa biti naviještena širom svijeta u Hvalospjevu uskrsnoj svijeći: Ovo je noć u

Dobro je u ovom kontekstu, govoreći o nadi, osvijestiti i poziv starozavjetnih proroka izraelskom narodu da ne gubi nadu i to u trenucima kada nije bilo lako s pouzdanjem gledati u budućnost.

Proroci pozivaju narod da promatra i da se sjeti što je Bog stvarao kroz njihovu osobnu i zajedničku povijest. Bog koji te je izveo iz ropstva u Egiptu, koji te je vodio kroz pustinju, koji te je na čudesan način hranio, taj je Bog tvoja sigurnost na putu u budućnost. Starozavjetna nada temelji se na svijesti da je Bog bio djelatno prisutan u izraelskoj povijesti, zajedničkoj i osobnoj.

Mir vama! Ne bojte se!

Pokojni franjevac fra Bonaventura Duda piše da sv. Franjo Uskrs doživljava kao preokret Velikoga petka. Asiški travanj 2020.

9

Siromašak i u tajni Velikoga petka promatra Očevu ljubav koja je za nas žrtvovala svoga Sina. Na Uskrs se pokazala pravednost Očeva jer se Otac zauzeo za izdanoga, napuštenoga, osuđenoga, mučenoga, ubijenoga. Poniženi Isus Uskrsom je postao proslavljeni Krist (usp. B. Duda, Moj sveti Franjo, Zagreb, 1990, 89).

Pokušati „preskočiti” ili „zaobići” trpljenje vlastitoga Velikog petka gotovo je dio naše ljudske naravi. Nitko ne voli trpljenje i patnju. Nitko ne voli muku i smrt. Međutim, u svjetlu Isusova puta, njegova primjera i života, nakon Uskrsa na te stvarnosti gledamo drugačije.

Mi vjernici pozvani smo vidjeti kako nas patnja oplemenjuje i priprema za nešto više što možda u određenom trenutku i ne možemo shvatiti. Isus nam ostavlja primjer kome se u takvim trenucima treba obratiti i vjerovati. Krvavo se znojeći u Maslinskoj gori, znajući da ga čeka muka, On želi vršiti Očevu volju i stoga prihvaća i patnju, muku i smrt. No, smrt ga nije ostavila zauvijek u tmini i tišini groba, nego ta proslava živi do danas – uskrsnuće.

Uskrsli Krist pohađa svoje učenike.

Više puta. Kao da je bio svjestan da je čovjeku potrebno više puta svjedočiti, uvjeravati ga, pružati mu dokaze da bi povjerovao. Zato mu se ukazuje i to više puta, kako o tome govore evanđeoski ulomci koje čitamo u vazmenom vremenu. Krist, međutim, čovjeka i čovječanstvo obdaruje. On pruža i čovjeka 10

svjetlorijeci.ba

Đuro Seder, Uskrsnuće, samostan sestara u Bugojnu

Više puta apostole pozdravlja pozdravom mira: Mir vama! To je mir koji počinje od ljudskoga srca, mir na svim razinama, mir koji ispunjava dubine, mir koji nije samo odsutnost sukoba ili rata.

želi ispuniti mirom. Više puta apostole pozdravlja pozdravom mira: Mir vama!

To je mir koji počinje od ljudskoga srca, mir na svim razinama, mir koji ispunjava dubine, mir koji nije samo odsutnost sukoba ili rata.

Neka ta poruka mira posebno odjekne u našim srcima, obiteljima i čitavom narodu, posebno ovih dana. „Mir vama ostavljam mir vam svoj dajem” (Iv 14, 27).

To je mir koji je kadar ovladati našim srcima usprkos okolnostima koje – barem naizgled – miru ne pogoduju. To je mir koji je dar, dar Krista uskrsloga kadar čovjeka ispuniti nadom, učvrstiti u vjeri i prožeti ljubavlju. Garancija toga mira neka bude Uskrsli Krist koji i danas poručuje: „Ne bojte se!”

(Mt 28, 10).

Doživite stoga, poštovani čitatelji, ljepotu i radost uskrsloga jutra živeći Božju blizinu. Znamo da nam on prilazi pa i onda kada Ga možda nećemo prepoznati – poput apostola na putu za Emaus – ili će nas sumnje obuzeti – poput apostola Tome. On je tu i neprestano zalazi u naše živote, želi nam biti blizu, želi biti snaga našoj krhkosti.

Podario nam Uskrsli Krist snage unatoč zemaljskoj krhkosti. Obasjao nas svjetlom usprkos raširene tame, ispunio radošću koja obuzima srca i budi nadu.

Sretan, blagoslovljen i radostan Uskrs! Aleluja! ?

Biseri mudrosti

Nadati se Nada skriva u sebi mnoge aktivnosti. Ona uobličuje ovaj svijet jer vjeruje da je Bog za ovaj svijet pripravio budućnost. Ona se pouzdaje u to da ima smisla zalagati se za ljude. Uvjerena je da je Bog ljudima pripremio dobru budućnost. No istodobno nada zna da se naša vremenita nadanja rasplinjuju, ako nisu nošena povjerenjem prema većem djelovanju. Čežnja se ne zatvara pred zastrašujućim životnim činjenicama.

Ona nas stavlja u trag nade koja daje da pogledamo u oči stvarnost, a da zbog toga ne očajavamo.

Nada može čekati. Ona je strpljiva. Uvijek ima ljudi kojima nije dobro, koji su „iscijeđeni”. Nada se pouzdaje u to da će oni tu krizu prebroditi. U nadi ne napuštam drugoga. Uzdam se da će naći svoj put. I mogu strpljivo čekati dok taj drugi ponovno ne skupi snagu.

Kršćanska nada daje mi da doživim patnju drugoga. Nadam se da će Bog okončati moju patnju ne po smrti već po izlječenju moje bolesti, kroz utjehu u mojoj boli, kroz duboko iskustvo ljubavi, koja preobražava patnju. I takva nada daje mi da drukčije doživim patnju. Ne predajem se. Nadam se u Bogu i u sebe i za sebe da će me patnja učiniti zrelijim i da će me uvesti u duboko iskustvo Božjeg života i tajne.

Svoj primjerak knjige Biseri mudrosti autora Anselma Grüna po cijeni od 10 KM + poštarina poručite: • pozivom na broj telefona: +387 33 726 200 • pišite nam na: redakcija@svjetlorijeci.ba; fmcsvjetlorijeci@gmail.com Posjetite nas u ulici Zagrebačka 18 u Sarajevu, ili u našim knjižarama u Vitezu i Livnu travanj 2020.

11

Nepoznata Biblija

Uskrs po Mateju @ fra Darko Tepert

Prijevara gora od prve

tepert

Svako od četiriju evanđelja donosi i svoje posebnosti kad je riječ o izvješćima vezanima uz Isusovo uskrsnuće i događajima nakon njega. U Evanđelju po Mateju nalaze se u tom smislu tri manje cjeline. Dvije pokazuju veće ili manje sličnosti s ostalim evanđeljima, dok jednu nalazimo samo kod Mateja.

P

rva cjelina nalazi svoje paralele u sva tri preostala evanđelja. Ondje je najprije opisano kako u dan „po suboti” Marija Magdalena dolazi pogledati grob praćena još jednom ženom koja je opisana samo kao „druga Marija” (Mt 28,1). Markovo evanđelje ovdje spominje Mariju Jakovljevu, ali i treću ženu – Salomu. Matej, spominjući samo dvije Marije, želi ostvariti kontinuitet s izvještajem o polaganju Isusova tijela u grob u prethodnom poglavlju (27,61). Sve se događa „u osvit”. Još uvijek je tama i zora nije svanula. Događa se i potres (28,2) koji podsjeća na potres kod Isusove smrti na križu (27,51-54).

Podsjeća, međutim, i na Isusovo stišavanje oluje dok su njegovi učenici bili u lađi. Riječ koja je ondje u prijevodu Zagrebačke Biblije prenesena kao „vihor”, u grčkom je seismos, što znači potres.

Na taj način potres nije samo znak nevolje nego i navještaj utihe koju donosi Isus, a u ovom slučaju uskrsli Gospodin.

Samo Matej spominje anđela Gospodnjega koji je otkotrljao kamen s groba (28,2), dajući tako svečan i 12

svjetlorijeci.ba

Marije osjećaju strah pred nepoznatim, ali i radost zbog Isusova uskrsnuća. On je poput njihova Zaručnika.

Marija Magdalena i druga Marija postaju navjestiteljice apostolima. Moglo bi se čak reći da postaju apostolice apostolâ. Dvaput im je u ovoj cjelini rečeno da će Isus ići pred svojim učenicima u Galileju i da će ih ondje dočekati.

božanski ugođaj cijelom prizoru. Sjaj i bjelina toga anđela podsjeća na sjaj i bjelinu kod Isusova preobraženja (17,2) te dodatno naglašava veličinu onoga što se ovdje dogodilo. Pred božanskim prizorom ljudi pokazuju strah i obamrlost.

Riječ je o osjećaju opisanu još u starozavjetnim izvještajima o Božjim i anđeoskim ukazanjima ili o pozivu.

U anđelovu obraćanju ženama vidi se da mjesto praznoga groba postaje dokaz uskrsnuća. Uskrsnuće je uz to i ostvarenje Božjih obećanja jer je Isus uskrsnuo „kako reče” (28,6). U cijelom Matejevu evanđelju prisutna je upravo želja da se pokaže kako je sve što se s Isusom događa ostvarenje Božjih obećanja još od Staroga zavjeta.

Dvije žene obuzete su istovremeno strahom i velikom radošću. Riječ je o vrlo različitim osjećajima. Obično se drži da se želi podsjetiti na osjećaje kakve su u to doba imale žene prilikom udaje. Bio je to strah zbog napuštanja roditeljskoga doma i neizvjesnosti stupanja u novu zajednicu, ali i radost zbog novoga početka i zasnivanja vlastite obitelji. Dvije

Druga cjelina uskrsnoga dijela Evanđelja po Mateju bavi se prijevarom svećeničkih glavara i starješina (28,11-15). Ona se nalazi samo u Matejevu evanđelju i nema paralela u ostalim evanđeljima.

Već je u prethodnom poglavlju i to opet samo u ovom Evanđelju donesen izvještaj o skupu svećeničkih glavara i farizeja kod Pilata (27,62-66). Podsjetili su ga kako je Isus još za života govorio da će nakon tri dana uskrsnuti (27,63), pa to postaje razlog za postavljanje straže na grob i pečaćenje grobnoga kamena (27,65-66).

U ovom govoru o prijevari koju su zamislili židovski starješine valja prepoznati i odjek polemike između Židova i kršćana osamdesetih i devedesetih godina prvoga stoljeća, kad nastaje Matejevo evanđelje. O tome osobito svjedoči posljednja rečenica: „I razglasilo se to među Židovima – sve do danas” (28,15), a to znači do vremena nastanka Evanđelja.

Odmah na početku ove cjeline uspostavljen je odnos napetosti i suprotnosti između dviju Marija i nekih od straže.

Dok su žene prihvatile anđelovu poruku i pošle je navijestiti ostalim učenicima, neki od straže pošli su svećeničkim glavarima. Vidljivo je iz toga da se na poruku o Isusovu uskrsnuću može reagirati na različite načine. Neki tu poruku mogu prihvatiti kao radosnu vijest, a neki kao nevolju. Kao što je prethodno Judi plaćeno da izda Isusa, tako je sada plaćeno stražarima da zataje istinu.

Kad su tražili od Pilata da postavi stražu na grob, rekli su mu: „Zapovjedi

dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’ I bit će posljednja prijevara gora od prve” (27,64). Ironično, oni sada izvršavaju ono što su sami htjeli spriječiti. Njihova posljednja prijevara doista je strašna jer sada traže od stražara da kažu: „Recite: ‘Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’” (28,13). Na taj način oni koji su trebali biti vođe i učitelji naroda potiču na grijeh i sami čine grijeh krivokletstva koji je zabranjen već i jednom od deset zapovijedi.

Knjige Danielove o Sinu čovječjemu.

Ondje se kaže: „Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti” (Dn 7,13-14).

Gora u Galileji na koju je smješten ovaj događaj nije preciznije identificirana. Mogla bi to biti gora na kojoj je bio izgovoren Govor na gori (Mt 5 – 7), no čini se da je to ipak gora na kojoj se

Isusov poziv odnosi na sve ljude, bez ograničenja. Njima treba prenijeti Isusov nauk u čemu možemo prepoznati početke kršćanskoga navještaja, kršćanskoga odgoja, teološke znanosti i svakoga drugog oblika poučavanja u vjeri. U samom Matejevu evanđelju sadržaj ovoga poučavanja trebalo bi tražiti

Dok su žene prihvatile anđelovu poruku i pošle je navijestiti ostalim učenicima, neki od straže pošli su svećeničkim glavarima. Vidljivo je iz toga da se na poruku o Isusovu uskrsnuću može reagirati na različite načine Kad se kaže da se ova laž razglasila među Židovima, misli se na dio Židova, budući da su se neki članovi Crkve za koju je Matej pisao Evanđelje i dalje držali Židovima. To je vrijeme kad je već došlo do izbacivanja kršćana iz židovske zajednice, ali je još uvijek postojala živa polemika između dvije skupine. Razlike će postati još jasnije u Djelima apostolskim i u Ivanovu evanđelju gdje je već riječ o dvije sasvim različite i odvojene zajednice – židovskoj i kršćanskoj.

U Galileji Nasuprot mučnomu izvještaju o prijevari i zapravo o degradaciji čovjeka u drugoj cjelini, treća cjelina donosi optimističan susret Uskrsloga s jedanaestoricom njegovih najbližih učenika (28,16-20). Odlomak je vrlo kratak, ali izuzetno bogat. U njemu je već prisutno djelomično ostvarenje proroštva iz

dogodilo Preobraženje (17,1-13). Ondje su učenici vidjeli i oblak i čuli Očev glas i vidjeli Isusovu proslavu koja se sada ostvaruje. I ondje su trojica izabranih učenika pali licem na zemlju. Sada, umjesto Očeva glasa, čuju Isusov glas, no budući da je riječ o Uskrslomu, on ima jednaku snagu. Uostalom, on i kaže da mu je dana „sva vlast na nebu i na zemlji”.

Isusove riječi predstavljaju gotovo njegovu oporuku, a mogu se podijeliti na tri dijela koji se odnose na prošlost, sadašnjost i budućnost. Isus kaže u prošlom vremenu da mu je dana sva vlast. Tu vlast dao mu je Otac, a odnosi se na kraljevstvo Božje, kao što je to slučaj i u odlomku iz Knjige Danielove.

Na sadašnjost se odnosi poslanje učenikâ da idu i učine Isusovim učenicima sve narode. To će činiti na dva načina: krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati Isusove zapovijedi. Ovo poslanje pokazuje da se

W. A. Bouguereau, Svete žene na grobu, 1892.

naročito u pet velikih govora koje je evanđelist prikupio: Govor na gori, Apostolski govor, Govor u prispodobama, Govor o Crkvi i Eshatološki govor.

Ovaj zadatak koji stoji pred učenicima toliko je zahtjevan da im je potrebna i posebna podrška, a nju predstavljaju posljednje Isusove riječi, one koje se odnose na budućnost: on će biti s njima sve do svršetka svijeta (28,20). To podsjeća na početak Evanđelja gdje je Isus nazvan S-nama-Bog, Emanuel. On je zato i došao da bi bio uz one koji su njegovi. ? travanj 2020.

13

Sretan

Uskrs

Poslovni centar PC-96/2 • 72250 Vitez • BiH • tel: 030 709 800 • fax: 030 709 803

Č

etiri jahača opisana u šestom poglavlju knjige Otkrivenja tradicionalno donose rat, glad, kugu i smrt i tijekom povijesti postali su jezivi navjestitelji konca svijeta, prikazani u mnogim umjetničkim djelima. Svaka moderna epidemija priziva ih u sjećanje.

Apokaliptični prizori iz svijeta došli su i k nama. Zatvorene granice, milijunski gradovi odsječeni, ispražnjene police supermarketa, zatvorene škole, liječnici pod opsadom. U jednoj australskoj trgovini policija je intervenirala jer su se domaćice potukle oko zadnjih rola toaletnoga papira. „Pa nije vam ovo Mad Max”, rekao im je policajac sa smislom za humor, podsjetivši ih na australski film u kojem je prikazan postapokaliptični svijet, s Melom Gibsonom u glavnoj ulozi.

Samotno mjesto

Šok epidemije @ Boris Beck boris.beck.735

A u tom slučaju nije nam zanimljiva katastrofa zbog svoje snage, nego društvo zbog svoje slabosti. Drugim riječima, da neka bolest uništi našu civilizaciju, najprije bi civilizacija morala biti bolesna nasmrt

Mad Max Vijesti iz sata u sat, obično loše, i svi smo uglavnom bespomoćni. Ali nije nas smjelo iznenaditi. U ovom stoljeću svake dvije godine izbije poneka ozbiljna epidemija, bilo da su to korona mikrobi poput SARS-a i MERS-a, bilo zastrašujuće pošasti poput ebole, bilo neobičan virus zika, čemu treba pridodati patnje ljudi zbog endemskih boleština poput malarije, gube ili polija, iako se barem neke od njih mogu izliječiti ili čak prevenirati. K tomu, gripe stalno prijete čovječanstvu, poput ptičje ili svinjske, recimo, evocirajući svjetski pomor koji je izazvala španjolska groznica, što se ponovio 50-ih kao kineska gripa, s dva milijuna žrtava, pa opet 60ih kao groznica iz Hong Konga koja je usmrtila milijun ljudi.

Možda i nije Mad Max, ali sve je veća sličnost. Opustjeli Trg svetoga Petra, prekinuti letovi preko Atlantika, policijske patrole, pobune u zatvorima, otkazana vjenčanja i sprovodi – dok su bolnice toliko zatrpane oboljelima da ih se ne može sve liječiti. Epidemija uvijek podsjeća na rat, samo je neprijatelj nevidljiv, i uvijek se evocira kuga: iskonski strah čovjeka 16

svjetlorijeci.ba

Dezinfekcija crkve u Napulju

od crne smrti, koja za sobom ostavlja gomile mrtvih i rasulo među preživjelima, oličen u jahaču apokalipse.

Svi smo povezani U svojoj knjizi Kolaps kompleksnih društava američki antropolog Joseph A. Tainter objašnjava što može dovesti do propasti složenih društava, a jedan su od očitih kandidata epidemije. Primjerice, niz autora je tijekom povijesti iznosio teorije da su propasti Rimskoga

Carstva kumovale malarija ili kuga. Tainter u svezi s time objašnjava da kompleksna društva rutinski doživljavaju razne katastrofe – uragane, potrese, tsunamije, erupcije vulkana, pa i epidemije – te da ih i rutinski preživljavaju. Da neka katastrofa uništi čitavo društvo, kao u filmu Mad Max, ona bi morala nadmašiti sposobnosti društva da je svlada – a u tom slučaju nije nam zanimljiva katastrofa zbog svoje snage, nego društvo zbog svoje slabosti. Drugim riječima, da neka bolest uništi našu

Virus poput ovoga podsjeća nas da smo smrtna bića, da smo dio prirode i da smo podvrgnuti istim ograničenjima kao i drugi stvorovi civilizaciju, najprije bi civilizacija morala biti bolesna nasmrt.

Slaba je to utjeha onima koji su zaglavili u najnovijoj pošasti – ili će tek zaglaviti, jer nije nitko siguran – ali sve države reagiraju na nju, s različitom efikasnošću: Kinezi uvodeći sve rigoroznije metode nadzora, Europska unija

jahač ove apokalipse relativno je milostiv prema žrtvama, napose prema mladima – nego zato što smo zaboravili na to da smo tjelesna bića.

Postmoderna nas je gotovo uspjela uvjeriti da smo samo društveni organizmi i da više nismo tjelesni. To što smo svoje živote prebacili na internet, dovelo nas je u zabludu da smo i sami virtualni. Na društvenim mrežama možemo mijenjati svoje fotografije u photoshopu, možemo stvarati aliase i avatare, možemo se predstavljati kako hoćemo – a i naši će sugovornici biti jednako nestvarni poput nas.

Veliki uspjesi medicine koja može stvarati ljude umjetnom oplodnjom, koja može oplođena ljudska jajašca usađivati u maternice širom svijeta i tako rođenu djecu dijeliti ovamo ili onamo, banke sperme gdje se otac

Naša zemaljska sudbina i dalje je ista: roditi se, živjeti, umrijeti; nikakvi novi izumi u društvu i kulturi ništa tu ne mogu promijeniti.

Sve je podložno Bogu Stari zavjet sačuvao nam je ideju da su zaraženi grešnici; ne samo da ih se bojimo da nas ne zaraze nego ne želimo imati posla s njima ni zbog njihove krivnje – imamo dakle dvostruki razlog da ih izopćimo. Isus nam je objavio da nema nužno krivnje na onima koji su stradali, ali i da bismo svi mogli stradati ako se ne obratimo. Crkve bez vjernika i misa ostavljaju apokaliptični dojam, ali smrtonosna bolest ne mora se gledati kao najava kraja svijeta – no svakako može biti najava našega kraja. Epidemija koronavirusa

Pusta ulica u gradiću Haro u sjevernoj Španjolskoj

racionalno usporava epidemiju, Britanija je zamislila da je najbolje virus pustiti – pa što bude, Amerikanci su shvatili da ne mogu liječiti samo bogate, a siromašne prepustiti sudbini – jer sad se vidi da smo svi povezani i da zajedno opstajemo ili propadamo.

Zablude oko tjelesnoga Pa ipak, ova je bolest drukčija od nekadašnjih, i to ne po tome što bi bila od njih jača – koliko za sada znamo,

može birati, genetske manipulacije nerođenima, zamrzavanje i skladištenje embrija, abortiranje nepoželjnih jer su bolesni ili ženskoga roda, promjene spola i eutanaziranje nemoćnih – sve je to uvjerilo ljude da su gospodari života i smrti.

Ali nisu. Svijet je i dalje onakav kakav je bio od pamtivijeka, i nema obzira za ljudsku oholost. Virus poput ovoga podsjeća nas da smo smrtna bića, da smo dio prirode i da smo podvrgnuti istim ograničenjima kao i drugi stvorovi.

Albrecht DÜrer, Četiri jahača apokalipse, Smrt, Glad, Kuga i Rat, 1498.

šokirala nas je jer su nas mediji uvjerili da je tjelesnost podložna tehnologiji i da je znanost jača od biologije.

Ali, srećom, sve je podložno Bogu – Ocu koji daje život i zdravlje svojim sinovima, Kristu koji nas je otkupio na križu, Svetom Duhu koji dolazi da nas tješi i potiče. ? travanj 2020.

17

Riječ mistike

Duhovna oprema i oružje – sandale mira @ fra Josip Ikić

josipikic@gmail.com

Obuća također spada u vojnu opremu. Bosonog vojnik je osuđen na poraz u borbi bez obzira na to koliko imao uza se oružja. Rimski vojnik je nosio kožne sandale (caligae) koje je vezao uz gležnjeve kožnim vrpcama. Ovako prozračna i laka obuća nije uzrokovala žuljeve vojniku koji bi po cijeli dan bio u borbi, na radu, u marševima ili stajanju na straži.

Sandale su imale i debele potplate ojačane željeznim čavlima; one su štitile noge od povreda, ali su dobro došle kad je trebalo udariti ili nagaziti neprijatelja.

Pavao traži od nas kršćana da obujemo duhovnu obuću, odnosno da potpašemo noge spremnošću za evanđelje mira (usp. Ef 6,15). Obući sandale mira, prije svega, znači pomiriti se s Bogom, zadobiti mir s Bogom Ocem po Isusu: „Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu” (Rim 5,1). Zatim, to znači pomiriti se s bližnjima, uspostaviti mir Kristov s braćom i sestrama u zajednici, u Crkvi: „I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu (= Crkvi)!

I zahvalni budite” (Kol 3,15)! Bog nas je, dakle, pomirio sa sobom po Kristu. Krist želi da se ta služba pomirenja, koju je povjerio apostolima (svećenicima), nastavlja do svršetka svijeta: da oni pomiruju ljude s Bogom i međusobno (usp.

2 Kor 5,18). Osim toga, obuvanje sandala mira znači da smo pozvani ići u svijet i propovijedati evanđelje mira svim narodima. Pavao kaže kako su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra – evanđelje, pozivajući se na Izaiju (usp. Iz 52,7). Isus traži od svojih učenika da blagoslivljaju obitelji i kuće dok naviještaju evanđelje mira po gradovima i selima.

Ulazeći u kuće, oni trebaju reći: „Mir kući ovoj!” (Lk 10,5).

Tako će mir prelaziti na ukućane. A oni koji odbijaju učenike i njihovo naviještanje, odbacuju zapravo spasenje koje im 18

svjetlorijeci.ba

Bog nudi. I konačno, nositi na sebi „sandale mira” znači biti uvijek pripravan i spreman. Tako Pavao traži od Timoteja i svakoga propovjednika da uvijek bude spreman naviještati Riječ Božju, evanđelje mira, bilo to zgodno ili nezgodno (usp. 2 Tim 4,2).

Kao Kristovi vojnici, budimo uvijek obuveni u sandale mira, budimo stalno spremni naviještati radosnu vijest da je Knez mira pobijedio sile tame i zla. Pavao nas ohrabruje: „Bog mira satrt će ubrzo Sotonu pod vašim nogama. Milost Gospodina Isusa s vama” (Rim 16,20).

Koliko god se ljudi trudili da uspostave mir u svijetu, pravoga i trajnoga mira nema bez Kneza mira. On nam stalno ponavlja: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.

Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši” (Iv 14,27). Naš je mir samo u Kristu, u zajedništvu s njim. Svijet i svjetovne požude donose nam samo muku. Ali budimo hrabri, jer je Isus pobijedio svijet (usp. Iv 16,33). On nam je najavio da će u posljednja vremena ljudi izdisati od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu (usp. Lk 21,26). Ali tad će oni koji su Njegovi imati u srcu mir Božji koji je iznad svakoga razuma (usp. Fil 4,7).

Bez obzira na sve političke, ekonomske, ekološke i zdravstvene probleme današnjega svijeta, mi kršćani vjerujemo da je cijeli svemir u rukama svemoćnoga i dobroga Boga. On ima posljednju riječ nad svime. Zato, do ponovnoga Kristova dolaska u slavi i sudu, nastojmo promicati mir i uzajamno izgrađivanje (usp. Rim 14,19). Koliko je moguće, koliko je do nas, budimo u miru sa svima (usp.

Rim 12,18), a posebno sa svojom braćom i sestrama u Kristu (usp. Gal 6,10).

Život u svetosti: SV. RAFKA (1832. – 1914.)

Patnja iz ljubavi prema Raspetome Piše: fra Damir Pavić

Ovih dana, dok nas je epidemija virusa izolirala od uobičajene svakodnevnice i ubrzanoga načina života, odjednom se pojavilo malo više vremena za prebiranje po uspomenama iz prošlosti. Tako su se i meni vratile slike i sjećanja iz posjete zemlji predivnih ljudi prije točno dvije godine. Tada sam imao priliku osjetiti temperamentni duh libanonskoga čovjeka, veliku ljubav ovoga naroda prema Isusu i Djevici Mariji te njihovo pobožno štovanje nacionalnih svetaca. To je jednostavno dio njihova mentaliteta. Meni je osobno – uz posjet svetištu sv. Šarbela, najpoznatijega libanonskoga sveca – čudesno otkriće bila sv. Rafka (hrv. Rebeka), libanonska maronitska redovnica i njezino svetište u mjestu Jrabta.

Imala je pobožne roditelje koji su joj već kao djetetu u srce usadili ljubav prema Bogu i poučili svakodnevnoj molitvi.

Bila im je jedino dijete. Već u dobi od sedam godina osjetila je težinu križa kada je izgubila majku. Izrasla je u prekrasnu djevojku u koju su s čežnjom gledali mnogi mladići želeći ju imati za svoju ženu. Članovi njezine obitelji čak su bez njezina znanja dogovarali buduću udaju. Međutim, pobožna djevojka zavapila je Bogu za pomoć tražeći putokaz kroz život.

Budući da je u svome srcu osjećala žarku želju za posvećenim životom, pala je odluka da svoj život preda Isusu i postane redovnica. S velikom radošću stupila je u Kongregaciju Marijinih kćeri od Bezgrešnoga Začeća u samostanu Bikfaya, iako je njezin otac zajedno s maćehom uzaludno pokušavao da je urazumi i vrati kući.

U vremenu koje je uslijedilo svim srcem se predala samostanskom životu. Ništa joj nije bilo teško. Radila je u kuhinji, a u slobodno vrijeme studirala je arapski i vježbala se u kaligrafiji i aritmetici. Zbog njezine nadarenosti kasnije će joj biti povjerena i služba poučavanja u školi za mlađe sestre. Kada je u njezinoj Kongregaciji nastupila kriza i u pitanju bio daljnji opstanak ponovno se utekla kontemplaciji kako bi odlučila što treba učiniti. Čula je Gospodinov glas kako će i dalje ostati redovnica te kako se treba pridružiti libanonskom Maronitskom redu. Tako je stupila u maronitski samostan sv. Šimuna u mjestu Aito. Ondje će, po svojoj majci, uzeti redovničko ime Rafka i provesti 26 godina života.

Sestrama je jednostavno bila uzor redovničkoga života.

Ono što je učinila ova neobična žena u listopadu 1885. današnjem čovjeku, koji će sve žrtvovati za zdravlje i dug život, čini se posve neshvatljivim. Dovoljno je samo pratiti trenutačnu

histeriju i grozničavi strahda se po svaku cijenu sačuva tjelesni život, istovremeno ne mareći za duhovnu smrt čovjeka koja nastupa udaljavanjem od Bogarađajući pri tome strašna zla i moralna zastranjenja. Naime, tijekom razmatranja u samostanskoj crkvi, Rafka je zamolila Gospodina da joj udijeli milost osjetiti barem djelomično patnju svoje Pregorke muke.

Molba joj je uslišana istoga trenutka! U glavi i očima osjetila je neizdrživu bol. Nedugo nakon toga njezina predstojnica je inzistirala da se podvrgne liječenju, ali nije bilo nikakva napretka. Konačno, odlučili su poslati ju u Bejrut na daljnje terapije. Na putu prema glavnom gradu saznalo se da u gradu Biblosu boravi poznati američki liječnik i odveli su je k njemu.

Odmah je naredio operaciju desnoga oka, a Rafka je pri tome odbila anesteziju. Tijekom operacije liječnik je nesmotrenim potezom potpuno iskopao njezino oko koje je palo na pod.

Rafka je na užas prisutnih mirno rekla liječniku: „Po Kristovoj Muci, neka Bog blagoslovi tvoje ruke i za uzvrat te nagradi!”

Ubrzo nakon ovoga nemiloga događaja bolest se proširila i na njezino lijevo oko. Idućih 12 godina strašno je trpjela, a cijelo vrijeme ostajala je mirna u radosnoj molitvi što može biti sudionicom Isusove patnje!

Kada je 1897. šest sestara prebačeno u novi samostan sv.

Josipa. Među njima je bila i Rafka. Sestre su se nadale da će sama njezina prisutnost i molitve dovesti do procvata novoga samostana. Dvije godine kasnije sestra Rafka oslijepila je i na lijevo oko te ostala posve nepokretnom. Patnja je postala još jača. Udovi su joj bili posve dislocirani i sedam posljednjih godina provela je prikovana na postelji ležeći samo na desnoj strani tijela. Budući da je na lijevom ramenu imala strašnu ranu, običavala je moliti: „Za ranu na Isusovom ramenu.” Stoga je uvijek i govorila sestrama da ne zaborave šestu Isusovu ranu – onu koju je imao na svome ramenu noseći križ naših grijeha, dok je sama uvijek molila šest Očenaša i Zdravomarija na čast Isusovim ranama.

Umrla je u 82. godini života nakon 29 godina strašnoga trpljenja opremljena svetim sakramentima zazivajući ime Isusovo, Djevice Marije i sv. Josipa. Nakon što je sahranjena u samostanskom groblju, tri uzastopne noći je sjalo čudesno svjetlo na njezinu grobu. Po zagovoru sv. Rafke Gospodin je učinio brojne znakove i čudesna ozdravljenja. Svetom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. 2001. godine. Zaštitnica je bolesnika i djece bez roditelja. travanj 2020.

19

Franjevci među svojim pukom

Franjevačka periodika u Bosni @ fra Anđelko Barun

barun.andjelko@gmail.com

Za posredovanje znanja i kulture, širenja vjere i prosvjete među svojim pukom, franjevci su u Bosni pisali i tiskali knjige vjerskoga sadržaja i izdavali periodične publikacije. Oni su, zapravo, prvi u BiH koji su se počeli baviti tim djelatnostima.

F

ra Matija Divković označio je nastanak bosanskohercegovačke književnosti na narodnom jeziku, a Ivan fra Franjo Jukić začetnik je periodike.

U osmanlijskoj Bosni Prvi časopis koji se pojavio u povijesti BiH bio je Bosanski prijatelj. Pokrenuo ga je i izdavao Jukić. On je uložio dosta truda da se ponajprije osnuje književno društvo, kao stup na kojem počiva prosvjeta. Društvo bi izdavalo časopis i tiskalo pučke pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke i druge književne priloge političkoga, društvenoga i znanstvenoga sadržaja. Kad je nakon deset godina uvidio da osnivanje književnoga društva nailazi na nepremostive teškoće, odlučio se sam tiskati časopis pod nazivom Bosanski prijatelj. Prikupio je i napisao potrebnu građu, tiskao ga o trošku Ljudevita Gaja 1850. godine u Zagrebu. Prema njegovoj prvotnoj 20

svjetlorijeci.ba

zamisli časopis bi trebao biti enciklopedija potrebna i korisna znanja i zabave.

Pružao bi čitateljima osnovna znanja iz povijesti, zemljopisa, etnografije, narodnoga stvaralaštva i kulturne djelatnosti nekih istaknutih osoba. Donosio bi i informacije o najvažnijim društvenim zbivanjima.

Drugi broj Bosanskoga prijatelja tiskao je 1851. godine. Posvetio ga svom „prijatelju” Omer-paši Latasu koji ga je 1852. godine protjerao iz Bosne, da se u nju više nikad ne vrati. Lutajući od Carigrada, Dubrovnika, Rima do Đakova, skupljao je i pisao građu za treći broj. Umro je poslije operacije u Beču 1857. godine i pokopan u sirotinjsku grobnicu. Treći broj časopisa tiskan je posthumno 1861. godine.

Jukićev rad na časopisu nastavio je fra Antun Knežević. Skupio je svu potrebnu građu i 1870. godine tiskao četvrti broj. Knežević je slijedio Jukićevu koncepciju, ali je po sadržaju siromašniji. Budući da se aktivno počeo baviti

politikom, nije imao vremena za časopis, tako je četvrti broj ujedno i posljednji.

Fra Franjo Momčinović, kapelan u Ponijevu, počeo je 1864. godine izdavati satirično-polemični list Bismilah (U ime Božje). Pisao ga je rukopisom na četiri lista velikoga formata. Bojeći se represije osmanlijske vlasti, list je slao samo pouzdanim prijateljima.

Redovnička mladež bosanska u Đakovu, pod vodstvom Kneževića, priredila je i tiskala 1870. u Osijeku Bošnjak, oli Koledar za Bosnu, za godinu 1871.

Trebao je izlaziti svake godine, ali zbog Kneževićeve prezaposlenosti izašao je još samo za 1875. godinu. Bogoslovi su od 1873. do 1876. godine izdavali rukopisnom latinicom satirični list Stršljen, kasnije Obad. Sadržavao je šale, satire, pripovijetke, pjesme i poslovice.

Za Austro-Ugarske S Austro-Ugarskom dolaze i bolja vremena za katolički tisak općenito. I franjevci izdaju nekoliko vrijednih periodičnih publikacija. Fra Josip Dobroslav Božić nastavlja Jukićevu zamisao te od 1888. do 1896. godine izdaje novi časopis pod nazivom Novi prijatelj Bosne.

Tiskao je četiri broja. Jukićev je časopis bio okrenut prema Bošnjacima i

Slavenima, a Božićev je više naglašavao hrvatstvo bosanskohercegovačkih katolika. Uređivao ga je sa skupinom suradnika izrazitoga hrvatskog nacionalnog opredjeljenja. I Božićev je časopis ispunjen dobrim dijelom povijesnim i etnografskim sadržajem, isto tako i prikazom tadašnjih političkih i kulturnih zbivanja u Bosni.

Poučno-religiozni list, mjesečnik, iz toga razdoblja, koji prelazi dobrim dijelom i u razdoblje prve Jugoslavije, bio je Glasnik jugoslavenskih franjevaca (1888.

– 1894.). Zamišljen je kao list svih južnoslavenskih franjevačkih provincija.

Budući da je austrijskim vlastima smetala riječ jugoslavenski, list je prve godine izlazio pod naslovom Glasnik bosanskohercegovačkih franjevaca (1887.).

List je mijenjao nazive: Franjevački glasnik (1895. – 1901.), Serafski perivoj (1902. – 1913.), Naša misao (1914.

– 1919.), Franjevački vjesnik (1927. – 3/1941.). Imao je oko tisuću suradnika.

Dok su se za prijašnje publikacije brinuli pojedinci, sada je ulogu izdavača preuzela Provincija ili njezini odgojni zavodi. Provincijal potvrđuje urednike i potpomaže tiskanje. Suradnici su i franjevci drugih provincija, drugih redova, svjetovni svećenici i laici. Osim filozofsko-teoloških tema donosio je i članke iz svjetovne i crkvene povijesti. Posebno omiljene teme bile su o franjevačkoj prošlosti u Bosni.

Da se udovolji potrebama običnoga puka, Provincija se odlučila izdavati vjersko-pučki list, mjesečnik, pod nazivom Glasnik svetog Ante Padovanskog.

Izdavala ga je od 1906. do kraja Drugoga svjetskog rata 1945. godine. Namijenjen je široj javnosti. I bosanski su bogoslovi izdavali rukopisnom latinicom književno-poučni list Polet (1899.

– 1909.), a od 1910. do 1019. Luč.

U Jugoslaviji Zbor bosanskih bogoslova Jukić, od 1926. do 1932. sam, a od 1932. do 1945.

bl. Nikole Tavelića. Urednik oba lista bio je fra Eduard Žilić.

Poslije Drugoga svjetskog rata, kada je bio zabranjen vjerski tisak, svećenici u BiH, predvođeni franjevcima, pronašli su mogućnost tiskanja i periodičnih publikacija preko Udruženja Dobri Pastir.

O tome sam već pisao (BS, 12 /2019, 19).

Suvremena izdanja

Prvi časopis koji se pojavio u povijesti BiH bio je Bosanski prijatelj.

Pokrenuo ga je i izdavao Jukić. On je uložio dosta truda da se ponajprije osnuje književno društvo, kao stup na kojem počiva prosvjeta godine zajedno s Glasnikom svetog Ante, izdavao je godišnjak Kalendar sv.

Ante s vrlo korisnim i poučnim štivom.

I đaci su Franjevačke gimnazije u Visokom izdavali rukopisnom latinicom i šapirografom desetak različitih naslova periodičnih publikacija: Narodno blago, Češagija, Polet, Cvijet, Terciansko kolo, Sekstan, Naš glas, Konviktorac, a od 1968. godine tiskaju Novi cvijet.

Od 1937. do 1941. godine franjevci izdaju katolički omladinski mjesečnik Glas omladine svetog Ante (OSA). Godine 1943. i 1944. Provincija je izdavala informativno religiozni list Glasnik

Provincija od 1942. godine do danas izdaje i službeno informativno glasilo Bosna Srebrena. Donosi odredbe, naloge, okružnice i druge službene akte Generalne kurije i Provincijalata te rasprave moralnoga, pravnoga, liturgijsko-pastoralnoga i duhovnoga sadržaja.

Oblik se i sadržaj povremeno obogaćivao, a učestalost izlaženja prilagođavala potrebama. Od 1970. godine Franjevačka teologija Sarajevo izdaje Bilten Franjevačke teologije Sarajevo, a Zbor bosanskih bogoslova od 1971. godine filozofsko-povijesni zbornik pod nazivom Jukić.

Odavno se osjećala potreba izdavanja pučkoga vjerskog lista u Bosni. To će franjevci ostvariti 1983. godine. Otad izdaju vrlo zapažen i omiljen mjesečnik Svjetlo riječi. Donosi vrijedne članke o vjeri, kulturi i društvu. Spada među čitanije revije na hrvatskom jezičnom području. Franjevački medijski centar Svjetlo riječi – Sarajevo od 1984. godine izdaje popularni pučki godišnjak Kalendar sv. Ante s vjersko-poučnim i zabavnim štivom. Franjevačka teologija Sarajevo od 1993. godine tiska dvaput godišnje vrlo vrijedan i u znanstvenim krugovima prihvaćen časopis Bosna franciscana. Vicepostulatura sluge Božjega fra Lovre Milanovića izdaje od 2015. godine triput godišnje glasilo Fra Lovro.

Pojedine franjevačke župe tiskaju svoje župne listove, imaju, također, i svoje mrežne stranice u kojima informiraju javnost o svojoj povijesti i sadašnjosti. ? travanj 2020.

21

Reportaža

ŽUPA SV. ILIJE PROROKA – KISELJAK

CRKVA NA BRIJEGU U Kiseljaku ima prosperiteta, napredak je vidljiv u svim područjima života. Jer kad bismo sve gledali pesimistično, i mi bismo se trebali spakirati i poći u Njemačku.

Uvijek može bolje, pokušavamo koliko možemo. Mi očekujemo da će i dalje ovdje biti života i činimo sve da tako bude 22

svjetlorijeci.ba

U @ Danijel Stanić

danijel@svjetlorijeci.ba

U srednjoj Bosni, nadomak Sarajeva, leži neobičan gradić Kiseljak. Na razmeđu je putova od Fojnice i Kreševa prema Visokom i od Busovače prema Sarajevu.

Upravo je takav zemljopisni položaj pogodovao razvoju ovoga mjesta u kojemu je 1876. godine s ukupno 127 obitelji osnovana župa sv. Ilije proroka, odvojena od susjedne župe Banbrdo.

Prva crkva novoosnovane župe bila je drvena baraka podignuta pri garnizonu austrijske vojske. Kasnije se grade i drugi bogoštovni prostori, sve dok 1895. nije počela gradnja crkve koja će sa središnjega gradskog brijega promatrati svoj grad i svakoga tko njime prođe. Bila je to crkva građena po projektu Josipa Vancaša, koji je u gradu projektirao i zgradu Hrvatskoga doma u središtu Kiseljaka.

Hrvatski dom danas još uvijek stoji, ali je Vancaševu crkvu 80-ih godina zamijenila crkva sv. Ilije, projekt Antuna Karavanića, u izrazito modernističkom stilu.

Vjerničko stanje župe

Danijel Stanić

Župnu zajednicu u Kiseljaku od 2016. godine predvodi župnik fra Zoran Vuković. Prethodno je bio i u službi župnoga vikara, pa je do danas vrlo dobro upoznao duhovne potrebe vjernika i ovdašnji život u cjelini. U zajednici s još dvojicom franjevaca Bosne Srebrene stanuje u župnoj kući u dvorištu crkve sv. Ilije i ugošćuje kako bi nas upoznao travanj 2020.

23

Župnik fra Zoran Vuković

sa župom. U razgovoru sa svojim domaćinom fra Zoranom stječemo dojam da je vrlo zadovoljan životom svoje župe te u duhu sve većega odlaska Hrvata iz domovine objašnjava: „Mi smo fratri ovdje s narodom i za narod. Tako se često pitam što mogu učiniti da potaknem promjenu nabolje. Dosta ljudi radi, a od toga je većina zaposlenih u Kiseljaku i radi u realnom sektoru, pa na poslodavce utječem koliko mogu. U kojem smislu? Pa potičem ih da zadrže svoje radnike. I to jedino plaćama i redovnim uplatama obaveznih doprinosa. To je sve što mogu kao svećenik.

A to hoće li me netko poslušati ili neće, ostaje na dobru volju pojedinca.”

No, čini se da stanje u Kiseljaku uopće nije loše. To potvrđuje i najnovija statistika: 4798 je vjernika u 1726 obitelji

na području župe. „Kod nas u zadnjih nekoliko godina obitelji odseljavaju. No uz to Kiseljak bilježi i velik broj doseljenih. Još uvijek dolaze ljudi iz Vareša, od Kaknja do Sarajeva, iz Busovače, Fojnice i Kreševa i naravno iz manjih mjesta kao što su Brestovsko ili Lepenica. Mnogi ovdje osnivaju obitelj s namjerom da ostanu, a u užem gradskom središtu ima mnogo novoizgrađenih stambenih jedinica koje mogu primiti velik broj ljudi”, objašnjava fra Zoran. Prema njegovu mišljenju, Kiseljak je i dalje oslonjen na glavni grad Sarajevo, iako administrativno od zadnjega rata pripada Srednjobosanskom kantonu, pa ne predviđa neki veći val demografskih promjena nagore.

S druge strane, infrastruktura općine Kiseljak već je duže vrijeme na zavidnoj razini – mnogo toga baštini još od austrougarskoga razdoblja. „Gledajući druga mjesta u BiH, po pitanju izgradnje u samom smo vrhu. U gradnju se ulažu velika sredstva. To nitko ne može poreći”, podsjeća fra Zoran.

Na čvrstoj stijeni...

Fra Zoranov prethodnik na župničkoj službi u Kiseljaku fra Vinko Ćuro, koji je trenutno na službi župnoga vikara u svojoj rodnoj župi Novom Šeheru, odradio je prethodno iznimno vrijedan posao, uredivši u značajnoj mjeri crkveni interijer i župno dvorište. Naslijedio je doduše modernistički vitražni diptih Dražena Trogrlića Isusovo Rođenje i Navještenje, ali se s druge strane pobrinuo za uvođenje grijanja, uređenje prezbiterija, zatim izradu novoga kipa Blažene Djevice

Marije (J. Marinović) te kipa svetoga Ante i mozaika Puta križa (Z. Jurišića) i brojne druge projekte crkvenoga uređenja.

S radovima je nastavio i fra Zoran, a uskoro namjerava za župnu crkvu nabaviti nove klupe. Uz to se već duže vrijeme povlače neka neriješena pitanja nad grobljima. „Radi se mnogo toga. Baš je nedavno asfaltiran pristupni put za groblje u Podastinju, kupljeno je zemljište za parkiralište i proširenje groblja, radi se na kapelici. Slično i u Paležu gdje je kupljeno novih devet duluma zemlje za proširenje groblja. U Zagoricama, Pariževićima, u Borini i Čizmi veći je dio uređen, ali još uvijek nije sve. U nekim mjestima primorani smo čekati zbog planirane zamjene parcele u državnom vlasništvu, ali što se može. Takvo je stanje u Potkraju i Čalikovcu. Ali radi se i završava radove”, ističe fra Zoran. Središnje gradsko groblje odlukom Općinskoga vijeća dano je na upravljanje lokalnom komunalnom poduzeću krajem 2019. godine.

Kripta crkve danas služi kao prostrana vjeronaučna dvorana i prostor za predstave. Uz nju je postojalo zakonom propisano atomsko sklonište, koje je u vrijeme zadnjega rata vjernicima pružalo utočište. No, od završetka rata taj je prostor bio neiskorišten. Fra Zoran se pobrinuo da na tom mjestu bude uređen sanitarni čvor, a ispod pristupnoga stubišta na ulazu u crkvu načinjena je prigodna čajna kuhinja. Projekt je realiziran uz potporu donatora i Državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Osim svećenika, u župnoj je kući svakoga dana aktivna i domaćica Ružica

Mozaik Križnoga puta (postaje VII-XIV)

24

svjetlorijeci.ba

Kurevija. Pri župi djeluju pastoralno i ekonomsko vijeće. O radu njihovih članova župnik ima riječi hvale: „Dobronamjerni ljudi često mogu posavjetovati i predložiti lijepe i dobre ideje.

A dobru ideju svaki će pametan čovjek prihvatiti. Ova dva vijeća kod nas zasjedaju redovito i doista su dobra ekipa.”

Jednako tako pohvalio je župnik svoje vjerne i predane prakaratore.

Pastoral za svaki uzrast U pastoralu župe Kiseljak duže je vremena angažiran i župni vikar fra Drago Perković koji u zadnje vrijeme, osim svakodnevnih obaveza, vrlo rado organizira prigodna hodočašća u međunarodna svetišta na kojima sudjeluju vjernici župe Kiseljak i svih župa srednje Bosne. Pridružuje se našem razgovoru sa župnikom te na pitanje o njegovoj aktivnosti na području religijskoga turizma opisuje: „Ljudi su ovaj vid pastorala vrlo lijepo prihvatili. Kao što je naš život jedan hodočasnički put u vječnost, tako smatram da su hodočašća vrlo korisna za vjernički život.

I Isus je išao od sela do sela, od grada do grada, bio je hodočasnik. Mi na taj način izražavamo svoju vjeru, a i u svetištima koja posjetimo vidimo vjeru drugih naroda.” Fra Drago zatim dodaje kako se na ovakvim hodočašćima stvara veliki krug prijatelja, posebno u današnje vrijeme suvremenih komunikacija. „Do sad je u različitim prilikama s nama putovalo više od 400 ljudi. Pred početak korizme bude upriličena hodočasnička večera na kojoj se nađemo u opuštenom ambijentu, susretnemo se i planiramo neka buduća hodočašća.

Ima i sad planova, ali zbog novonastale pandemije nastupila je prisilna blokada.

Imali smo u planu posjetiti Mađarsku i vidjeti novi povijesni muzej u Mohaču i zatim posjetiti Pečuh u kojemu su se u osmansko vrijeme u Bosni školovali franjevački bogoslovi. Međutim to je do daljnjega odgođeno. Najesen smo imali

Tamburaški genij Penava Jedan od poznatijih osoba u povijesti Kiseljaka bio je nagrađivani glazbenik, kantautor, kompozitor i producent Jozo Penava. Rođen je 1909. godine u Kiseljaku, a umro 1987. u Sarajevu. Bio je jedan od osnivača Radio Sarajeva, a tamburaški orkestar ovoga medija vodio je čitava dva desetljeća. U 50 godina glazbene djelatnosti napisao je oko 300 pjesama, od kojih su mnoge izveli najpoznatiji pjevači toga vremena – Safet Isović, Himzo Polovina, Nada Mamula, Silvana Armenulić, Zaim Imamović i brojni drugi. Svoj rodni Kiseljak opjevao je u jednoj od njih, svojevrsnoj himni Kiseljaka. U središtu Kiseljaka, preko puta zgrade Srednje škole Ivan Goran Kovačić uz Dan Općine Kiseljak 2018. otkriven je spomenik ovomu velikanu bh. glazbe (na slici).

Mnogi su već čuli i uživali u stihovima narodne pjesme o Kiseljaku: „Djevojčicu za ručicu, tamburicu pod mišicu, pa na Kiseljak dok ne padne mrak...”

Ili su okusili opjevane kiseljačke „pogače slatke kao šećerke”, koje u istoj pjesmi Kiseljačani kuhaju i Sarajlijama prodaju. u planu organizirati i jedno hodočašće u Fatimu. Vidjet ćemo, možda se to još i ostvari.”

Od ranije spomenutih pet tisuća vjernika župe Kiseljak, oko petine redovito sudjeluje na nedjeljnim misnim slavljima. „Nažalost, ne možemo se pohvaliti velikim sudjelovanjem vjernika.

Oko tisuću njih dođe na nedjeljne mise u 8, 10 i 18 sati u župnoj crkvi i u filijali u 11 sati. U zimskom je razdoblju večernja misa u 17 sati. A osim toga se u svagdane slave jutarnja i večernja misa na koje redovito dođe do 50 vjernika”, procjenjuje župnik fra Zoran i dodaje:

„Uvijek može bolje, pokušavamo koliko možemo. Ali nije sve na nama, posebno kad su u pitanju mladi.”

U župi se ove godine navršava 20 godina djelovanja područnoga bratstva Frame Kiseljak. Prvi framaši okupili su se pri župi sv. Ilije jubilarne 2000. godine u zajednicu mladih koji žele slijediti primjer svetoga Franje Asiškog, a prvi duhovni asistent Frame Kiseljak bio je fra Zoran Tadić. Framaši redovito sudjeluju na sportskim susretima frama Bosne Srebrene, na hodočašćima i susretima mladih te na festivalu duhovne glazbe Framafest, na kojemu su 2008. travanj 2020.

25

godine osvojili prvo mjesto. Trenutno s mladima u župi aktivno radi i duhovno ih prati župni vikar fra Silvio Zlatarević koji je nedavno započeo vrijedan projekt za mlade nazvan Glazbena klinika.

O ovoj inicijativi već su pisali razni mediji, pohvaljujući angažman mladoga glazbenika fra Silvija. Riječ je o svojevrsnoj glazbenoj radionici koja je u početku bila zamišljena kao prilika za unaprjeđivanje postojećega znanja o glazbi. „Ali s vremenom smo vidjeli da je to više jedna glazbena škola. Pritom mlade

svojim putem kad dođe na red fakultet. Tako smo i mi imali jednu uigranu ekipu okupljenu u bend naše Frame, ali su se oni nedavno razišli. To se događa, trebamo biti spremni. Zato je koristan kontinuiran rad”, zaključuje fra Silvio.

Zanimljivo, na području općine Kiseljak danas postoje tri samostana časnih sestara. Jedan je od njih samostan svete Klare, sestara klarisa na Brestovskomu, na Gromiljaku stoji Kuća navještenja, duhovni centar i samostan sestara Služavki Maloga Isusa, a u Kiseljaku

Župni vikari fra Drago i fra Silvio

poučavam sviranju klavira, gitare, tamburice i bubnjeva. Radimo sustavno, uz učenje nota. Kao jedna glazbena škola koja bi nudila više smjerova glazbenoga poučavanja. Po ovomu opet pokazujemo da smo kao franjevci uvijek tu za svoj narod”, opisuje fra Silvio.

Ovaj mladi glazbenik koji je svoj život u pastoralu započeo baš kao i njegov stariji kolega fra Drago – najprije u Varešu, zatim u Zenici, a sada u Kiseljaku – trenutno je polaznik Pop Rock škole Sarajevo, na smjeru električne gitare.

Po završetku toga tečaja slijede još dvije godine školovanja za učitelja električne gitare. „Inače, imamo želju da netko od polaznika naše ‘klinike’ ostane u Kiseljaku kako bi poučavao sljedeće generacije naših mladih. Nažalost, kao i u mnogim drugim mjestima, mladi odu 26

svjetlorijeci.ba

je samostan franjevki Krista Kralja Hercegovačke provincije. Časne sestre u Kiseljaku upravljaju dječjim vrtićem Sveti Franjo koji je 2006. godine započeo s radom. Ovaj su projekt financijski pomogli, a i dalje pomažu, katolički dobrotvori udruge St. Joseph & The Helpers Charity iz Irske koji su u proteklom razdoblju pomogli i projektima Franjevačke klasične gimnazije u Visokom te pučke kuhinje Kruha sv. Ante u Sarajevu. Danas usluge ovoga vrtića u Kiseljaku koristi više od 100 djece. Njihovi roditelji, mahom mlade obitelji koje pripadaju župi, zadovoljni su i sretni što u svom mjestu imaju vrtić u kojemu će njihova djeca osim u prve korake znanja biti upućena i u mali katolički nauk.

Shodno bogatoj pastoralnoj ponudi za sve uzraste, u župi su ponikla i du-

hovna zvanja. Danas su živi i u Bosni Srebrenoj djelatna trojica franjevaca iz Kiseljaka. Fra Mato Cvjetković trenutno je na službi u Bučićima kod Travnika. Njegova je obiteljska kuća već desetljećima najbliža župnoj crkvi i čiju je gradnju svojevremeno vodio upravo on. Osim njega tu su fra Ivica Korčanin koji je na službi u franjevačkom samostanu svete Katarine u Kreševu te fra Julijan Madžar, na službi u župi Svih Svetih u Livnu.

Stratište Crvena stijena Za povijest Kiseljaka veže se i jedno nemilo razdoblje iz vremena nakon Drugoga svjetskog rata. Naime, počevši od svibnja 1945. godine, UDBA je na kiseljačkom brijegu Crvena stijena, nedaleko od ušća Lepenice u Fojnicu, dala ubiti više stotina Hrvata, vojnika i civila, iz Kiseljaka i cijele srednje Bosne. O nepravednim ubojstvima svjedočili su i stanovnici ovoga kraja koji su slušali jauke i plač žrtava koje ne bi bile niti pokopane, nego ostavljene na stratištu. Uz 50. obljetnicu početka stradanja na Crvenoj stijeni podignuti su križ i spomen-ploča, a više od toga nije bilo moguće urediti zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Tadašnji načelnik UDBA-e u Kiseljaku umro je bez suda zbog zla koje je dopustio. S druge strane ne zna se ni točan broj stradalih, niti su ikada rađena temeljita istraživanja, kao ni za druga mjesta stradanja Hrvata u srednjoj Bosni.

Dugo je vremena bilo zabranjeno govoriti o zločinu, čak i proći tim dijelom grada. Pa ipak, u jeku komunizma, već 1955. godine, fra Stjepan Buljan († 2001.) dosjetio se kako obilježiti ovo mjesto stradanja i moliti za duše ubijenih. Inicirao je pučku marijansku pobožnost na mjestu koje je je od stratišta Crvene stijene udaljeno koliko se može kamenom dobaciti. Svake subote od svibnja do listopada ondje se moli krunica i slavi sveta misa pod prividom isključivo vjerske pobožnosti, a potajno bi roditelji svojoj

djeci spominjali o čemu je zapravo riječ. „Nakana Stjepana Buljana i jest bila ta da se djecu dovodi i dijele im se bombone, pa i danas, da dolaze zbog toga. A kako odrastaju, djeca dobivaju informaciju da je preko puta bilo velikoga zla. Naročito tijekom Jugoslavije kad se o tomu nije smjelo ni govoriti”, svjedoči nam župnik fra Zoran.

Uz 50. obljetnicu pokretanja pobožnosti u prostoru svetišta otkriven je reljef s likom fra Stjepana Buljana. U planu je otkrivanje biste na istom mjestu, kao priznanje za značaj ovoga znamenitoga franjevca, jednako kao što je skoro čitavo naselje podno brijega na kojemu danas stoji crkva sv. Ilije, objedinjeno pod jedinstvenom ulicom fra Stjepana Buljana.

Upravo se ove godine navršava 75. godina sjećanja na poginule. Možda je došao trenutak da se dogodi promjena u pristupu ovoj problematici i partizanskoj mukloj tišini koja poput guste magle obavija Crvenu stijenu te potakne istraživanje koje će obiteljima i potomcima stradalih donijeti barem vremenitu utjehu.

Pobožnost sv. Ivi Osim župnoga patrona sv. Ilije, na području filijale Brnjaci posebno se časti i jedan drugi svetac obučen u kostrijet.

Ondje je 1968. godine blagoslovljena filijalna crkva posvećena sv. Ivanu Krstitelju. Zalaganjem vjerničkoga puka i donedavnoga župnika fra Vinka Ćure, crkva je, prvotno izgrađena kao replika župne crkve u Deževicama, temeljito obnovljena i uređena. Ove je godine uređeno i njezino dvorište te predstavlja mali biser sakralne arhitekture ovoga kraja. „U Kiseljaku ima mnogo neistraženih arheoloških lokaliteta koji vape za tim da budu istraženi. Neki ljudi imaju dobre ideje, ali ih ne mogu sami realizirati. Po tom pitanju mnogo čine članovi kiseljačke podružnice Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. Ali ne mogu oni sve sami, nego im

Filijalna crkva sv. Ive na Brnjacima

treba podrška iz državnih struktura, kako bi bilo napretka i na ovom području.” Inače, podružnica Napretka, u čijoj su organizaciji broji kulturni događaji poput likovnih izložbi i koncerata, u Kiseljaku je obnovljena početkom 90-ih godina.

Zaključno govoreći, fratri u Kiseljaku nemaju razloga za nezadovoljstvo, što zaokružuje župnik fra Zoran riječima: „Ima prosperiteta, u Kiseljaku je vidljiv napredak u svim područjima života. Onima koji su odselili možemo poželjeti svu sreću. Ali kad bismo sve gledali pesimistično, i mi bismo se trebali spakirati i poći na službu u neku našu misiju u Njemačkoj. Mi očekujemo da će i dalje ovdje biti života i činimo sve da tako bude.” ?

Bogatstvo vode i izvora U ovom kraju koliko puteva, toliko i rijeka. A još više kiseljačića – izvora ljekovite mineralne vode prema kojoj je Kiseljak i dobio ime. Izvori ljekovite vode već su u srednjem vijeku doveli do razvoja varoši koja je kasnije prerasla u pravi mali gradić. Neka od tih vrela komercijalizirana su, a kiseljak je danas naša najpoznatija mineralna voda.

Bogato povijesno nasljeđe ovoga malog mjesta uključuje pretpovijesne nekropole, ilirske gradine, ostatke srednjovjekovnih crkava i nekropole stećaka. Zlatno razdoblje nastupilo je u razdoblju Austro-Ugarske Monarhije kad je Kiseljak primio obrise europskoga gradića.

Na izvoru mineralne vode travanj 2020.

27

Politički (ne)korektno

Shakespeareova opomena @ fra Pavo Filipović euraklyon@gmail.com

Proricati je krajnje teška stvar, osobito budućnost! Ako je vjerovati knjizi Alvina Tofflera Future Shock iz 1970. godine, onda je gornja rečenica stara kineska izreka.

Č

inilo mi se umjesnim tekst započeti upravo kineskom poslovi,com kad je već tjednima dominantna tema medija i naših razgovora virus koji je nastao u Kini i u međuvremenu se prometnuo u svjetsku pandemiju s neslućenim posljedicama. Čelnici mnogih država u borbi protiv novoga virusa bili su primorani privremeno dokinuti čak neke od temeljnih sloboda pojedinca i društva: slobodu i pravo na obrazovanje, kretanje, javno okupljanje, trgovanje i vjeroispovijest. Svjedoci smo kako se od danas do sutra stvari mogu drastično izmijeniti. Mnoge europske zemlje tvrde kako od Drugoga svjetskog rata nisu bile suočene s većim izazovom. Bilo je očekivano kako će to kod mnogih izazvati paniku, probuditi iskonske strahove. Vidimo to po masovnome ispražnjavanju trgovačkih centara kako bi se osigurala hrana ili na primjeru kupovanja oružja u Americi gdje je prodaja „sredstava za samoobranu” narasla za 500 %.

Kao iz nekih dubina isplivavaju pitanja na koje društvo traži odgovore.

28

svjetlorijeci.ba

Što će biti s nama? Hoće li nakon ljeta virus oslabjeti, kako neki smatraju, ili će se pokazati u svome opasnijem i agresivnijem obliku, kao što je to bio slučaj sa španjolskom gripom? I zašto se uopće sve to baš sada događa? Je li prirodi previše? Toga je uvjerenja marksistički teolog oslobođenja Leonardo Boff. Kao teolog laik razvio je on u međuvremenu teologiju oslobođenja u teologiju ekološkoga oslobođenja. Danas se taj, u katoličkim krugovima nakon Drugoga vatikanskog sabora toliko slavljeni, teolog gotovo potpuno udaljio od Crkve i kršćanstva i avansirao u ljevičarskome spektru u neku vrstu gurua newageovske prirodne religije. Po njegovu je mišljenju ovo što se događa u vezi s koronavirusnom pandemijom kazna majke Zemlje. Velika Gaia reagira na otimačinu njezina prirodnog prostora i uništavanje ekoloških sustava. Koronavirus je njezina osveta jer, prema Boffu, zemlja može osjećati, misliti, voljeti, diviti se i brinuti se. Ili je ovo ipak samo neminovni evolucijski proces u kojemu odumire i nestaje sve što je slabo i nejako?

Možda je u pitanju biološko oružje ili neki vojni pokus koji je u nekom laboratoriju pošao po zlu? Toga su uvjerenja svi teoretičari zavjere. Za njih je indikativno to što je već 1981. godine Dean Koontz, autor knjige The Eyes of Darkness, vrlo precizno pisao o virusu koji on naziva Wuhan-400. Također se pozivaju na jedan znanstveni prilog Instituta za virologiju u Wuhanu, tiskan u ožujku 2019. godine, pod naslovom Bat Coronaviruses in China. Teoretičari zavjere također vide jasan dokaz u jednome govoru spasitelja i cjepitelja Trećega svijeta i najbogatijega čovjeka na planetu, Billa Gatesa, koji je još prije četiri godine govorio o mogućnosti izbijanja nove pandemije na koju nismo spremni.

Ili je čak sve ovo Božja kazna za naše grijehe? Sve je moguće, ali da se radi o Božjoj kazni, to nikako i ni u kojemu slučaju! Istina, Biblija o tome govori kada kaže da Jahve pusti kugu (epidemiju, op. a.) na Izraela (2 Sam 24,15), ali to su samo mitološke natruhe iz prošlosti.

Gdje bi nas Bog mogao i smio kazniti?!

Država da! Ona nas uvijek može kažnjavati. I majka Zemlja kada se naljuti na nas može nas kazniti, bez obzira što je majka i što nas jako voli. Ali Bog ne.

I Crkva je još ponegdje u molitvenicima zadržala izjave kako nas Bog kaznama popravlja ili pokoju molitvu da se odvrate pravedni sudovi Božji i Njegova pripuštanja. Ali u modernističkoj apologetici Boga izrazi poput: sud Božji,

Vrijeme u kojemu živimo je vrijeme u kojemu je strah od nestanka toaletnoga papira veći od straha od ostanka bez sakramenata. Stoga se ponovno priberimo

kazna, pripuštanje, pravednost, spasonosna opomena božanske Providnosti jednostavno više nemaju mjesta.

Milijuni katolika će u tzv. „slobodnom” zapadnom svijetu zbog restrikcijskih mjera uvedenih s ciljem suzbijanja pandemije sljedećih tjedana, a moguće i mjeseci, ostati bez svakoga oblika javnoga bogoslužja. Sada već u mnogim biskupijama znamo da se izostavlja i slavljenje Velikoga tjedna i Uskrsa, dakle vrhunca liturgijske godine. Biskup Athanasius Schneider kaže kako se ovakvo stanje može usporediti sa situacijom prvih kršćana kada su poganski rimski carevi zabranili javni kršćanski kult. U toj situaciji privremene zabrane javnoga bogoštovlja imamo i najrazličitije invencije katoličkih egzibicionističkih dušobrižnika. Milanski nadbiskup Mario Delpini tako se popeo na krov milanske katedrale kako bi se sladunjavo pomolio Blaženoj Djevici za pomoć u nevolji, iako je u katedrali mogao slaviti zavjetnu misu pro populo. Naravno, učinio je to uz kamere. U Americi je neki svećenik ovih dana izumio, po uzoru na McDrive, tzv. „drive-in-ispovijed”, iako se u privatnim kapelama može isto ispovijedati uz držanje odstojanja. Drugomu egzibicionistu je opet palo na pamet kroz prozor zrakoplova blagoslivljati svoju zajednicu s Presvetim uz opasnost da Presveto padne van, iako je to isto mogao učiniti s kopna. U Italiji su neki posebno gorljivi svećenici u kamionete stavljali Marijin i Isusov kip i vozili se tako mjestom, dok se u Hrvatskoj jedan dosjetio na automobil staviti razglas i moliti iz auta križni put kroz naselje. Svakako da nijedan od njih nije zaboravio povesti sa sobom kamermane i sve objaviti na portalima.

Vjernike je opet uhvatila neka apokaliptička neuroza pa sada stalno čeprkaju po privatnim objavama, nebeskim porukama i ukazanjima. Šalju te materijale jedni drugima s molbom da se proslijedi dalje. I tako se stvara kolektivna panika i atmosfera smaka svijeta. Oni koji su do jučer slušali svoje influencere,

instagramere i blogere sada odjednom traže proročišta i proročanstva, pozivaju na lance molitve i govore o „rekordnim molitvenim umrežavanjima”.

Kao svećenik djelujem u Hrvatskoj katoličkoj misiji koja nedjeljom slavi tri svete mise. Na te tri mise prosjek vjernika je oko 400. Misija se proteže na prostoru od nekih 110 kilometara. Službeni podaci Biskupije kažu kako Misija broji ukupno 3 600 članova. Većina naših članova su, kao i u svakoj drugoj zajednici, nažalost, vjernici pod navodnicima, vjernici na papiru, što hoće reći da se doduše izjašnjavaju vjernicima, ali svoju vjeru ne prakticiraju u crkveno-sakramentalnome smislu. Hoće li ova pandemija sada

i društvenome životu. Vrijeme u kojemu živimo je vrijeme u kojemu je strah od nestanka toaletnoga papira veći od straha od ostanka bez sakramenata. Stoga se ponovno priberimo. Uprimo svoje oči u svetoga Josipa, čovjeka smirenosti i uravnoteženosti u životnoj opasnosti i progonu od strane kralja Heroda.

U Shakespearevoj tragediji Macbeth škotski general Macbeth prima od vještica proročanstvo kako će jednoga dana postati kralj Škotske. Pun ambicija i nahuškan od svoje supruge Lady Macbeth, on ubija škotskoga kralja Duncana i zauzima njegovo prijestolje. Nakon nekoga vremena Lady Macbeth spopadne grižnja savjesti. Mjesečareći noću ustaje

Vjernike je opet uhvatila neka apokaliptička neuroza pa sada stalno čeprkaju po privatnim objavama, nebeskim porukama i ukazanjima. Šalju te materijale jedni drugima s molbom da se proslijedi dalje. I tako se stvara kolektivna panika i atmosfera smaka svijeta mnoge, koji to do sada nisu bili, učiniti vjernicima? Neće! Knjiga Otkrivenja je tu vrlo jasna: Ipak se ljudi koji ne poginuše od tih zala ne odvratiše od djela svojih ruku (Otk 9,20-21). Ako se u dogledno vrijeme uspijemo izboriti protiv virusa, nastat će barem manja recesija. Tada će i oni koji su u vrijeme pandemije toliko bučili s nebeskim porukama i Bogu vapili u nevolji, zaboraviti na Njega i baciti se frenetično na ponovno stjecanje i namicanje izgubljenoga novca i materijalnih dobara. Daj Bože da u ovome griješim!

Virus je opasan! Za mnoge je i smrtonosan. Za medicinsko osoblje koje radi dvostruke smjene on je nešto što ih dovodi do granica njihove izdržljivosti i snage. Njima svaka čast! Ali pandemija koja se svijetom širi otkriva i što je bolesno u našemu društvu, objelodanjuje našu uspaničenost i strah; razotkriva krivo postavljene prioritete u osobnome

i stalno si pere ruke, jer joj se pričinjaju pune krvi koju nikako da sapere. Stalnim pranjem ona ih najzad i raskrvari pa ono što joj se pričinjalo u noćnome bunilu, sada postaje stvarnost. Pranjem ruku si olakšati savjest već je bezuspješno pokušao rimski namjesnik Poncije Pilat nakon što je Isusa osudio na smrt razapinjanjem. Naše stalno pranje ruku ovih dana može neke i sačuvati od zaraze, ali nam sigurno neće sprati lošu savjest zbog zanemarivanja vjere! A čovjek koji zanemaruje vjeru uvijek je u strahu i panici! Žalili smo se uvijek kako nemamo vremena! Vremena za Boga, za obitelj, za sebe, za odmor, spavanje, molitvu, čitanje Svetoga pisma... Evo sada vremena za sve! Valja stoga odložiti apokaliptičke neuroze i svaki religiozni egzibicionizam te ovo vrijeme iskoristiti što je najbolje moguće, osobito za nadoknađivanje mnogih propuštenih stvari i postavljanje novih prioriteta. ? travanj 2020.

29

Sjećanje na poginule bojovnike

KT/Svjetlo riječi

POSAVINA – U utorak, 3. ožujka, obilježena je 28. obljetnica osnivanja 101.

Bosanskobrodske brigade HVO, (BBB) prve postrojbe u BiH koja je pružila otpor neprijatelju. Preživjeli hrvatski branitelji i vjernički puk Bosanske Posavine molitvom su se sjetili svojih 426 poginulih i nestalih branitelja te brigade.

Svetu misu zadušnicu tom je prigodom u župnoj crkvi sv. Ilije u Bosanskom Brodu predvodio župnik vlč. AnIstraživanje masovnih grobnica

Svjetlo riječi / MHB

GAREŠNICA – Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja RH započela je 24. veljače terenska istraživanja na području Tomašice, na temelju ranije prikupljenih saznanja o mogućem postojanju masovne grobnice žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća. Istoga dana na lokaciji su pronađeni posmrtni ostaci. Potom je o nalazu obaviješteno Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru koje je ishodilo nalog za ekshumaciju Županijskoga suda u Bjelovaru.

Sjednica Povjerenstva za odgoj

KVRPPBIH/Svjetlo riječi

SARAJEVO – Povjerenstvo za predškolski odgoj pri Konferenciji viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine održalo je, 27. veljače, u franjevačkom samostanu na Kovačićima u Sarajevu sjednicu pod predsjedanjem voditeljice Povjerenstva s.

Benedikte Boškić, članice sestara Kćeri Božje Ljubavi.

Sjednici je nazočio predsjednik Konferencije i provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, te članice Povjerenstva: s. Dominika Anić, ŠSF Provincije Svete obitelji i s. Judita Matić, SMI 30

svjetlorijeci.ba

tonio Čutura, a u koncelebraciji su bili plehanski gvardijan fra Anto Tomas, župnik iz Brusnice vlč. Juro Babić, te derventski dekan preč. fra Ivan Marić.

Program je započeo paljenjem lampiona i polaganjem vijenaca po mjesnim grobljima u organizaciji članova Udruge dragovoljaca i veterana 101. Bosanskobrodske brigade. Na Mezarju u Kolibama Gornjim proučila se fatiha pred duše poginulih branitelja muslimanske vjeroispovijesti.

Na gradskom groblju u Bosanskom Brodu kod spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima vijence i lampione

položili su roditelji i rodbina poginulih i nestalih, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskoga rata te predstavnici vojnih i civilnih vlasti Bosne i Hercegovine.

Istraživanjem je utvrđeno da se grobnica prostire na 180 m2. U tri tjedna rada u Garešnici, ekshumirani su ostaci ostaci 57 osoba. Utvrđeno je da njih 53 potječe iz razdoblja Drugog svjetskog rata, dok je za četiri posmrtna ostatka utvrđeno da ne pripadaju pod nadležnost Ministarstva hrvatskih branitelja. Grobnica je obrađena po svim pravilima struke.

Slijedi provedba Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih grobalja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja koji propisuje izgradnju grobnoga mjesta za ekshumirane posmrtne ostatke.

Podsjećamo, Ministarstvo hrvatskih branitelja trenutno provodi slično istraživanje i u općini Brdovec kod Zagreba. Prva faza zaustavljena je zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta. Najavljeni nastavak terenskih aktivnosti odgađen je zbog trenutne epidemiološke situacije u vezi s virusom COVID-19.

Provincije Bezgrešnog začeća BDM. U radnom dijelu sjednice, razgovaralo se o problemima glede financiranja vjerskih vrtića u Bosni i Hercegovini, iskustvima, poteškoćama i radostima u radu s predškolskom djecom. Fra Jozo je istaknuo važnost vjerskih vrtića koji svojim odgojnim i obrazovnim djelovanjem i prisutnošću, između ostaloga, potiču i pridonose opstanku i ostanku hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Na koncu sjednice doneseni su prijedlozi koji će biti

izneseni na sjednici Izvršnoga odbora Konferencije. Sudionici sastanka izrazili su zajedničko stajalište da bi bilo dobro i potrebno organizirati sastanak sa svim voditeljima katoličkih vrtića u BiH.

Novi broj Communija

Communio/SR

Novi broj Communija (br. 137), prvi u 2020. godini, posvećen je temi A malo – Od zla. Časopis Communio donosi niz članaka koji će moći biti od velike koristi za razumijevanje posljednjeg zaziva molitve Gospodnje. Broj otvara uvodnik Ante Crnčevića pod naslovom Izbavi nas od Zloga. Prvi prilog u ovoj temi je Što znači ‹izbavi nas od zla›?

Egzegetska i sistematska promišljanja o sedmoj molbi Očenaša Magnusa Lercha.

Slijedi prilog Sedma prošnja i književni oblik Očenaša kojemu je autor Philippe Cazala. Dalje možemo čitati prilog Bog stvara prostor. Pogled s crkvenim ocima u posljednju molbu Očenaša Justine Metzdorf te prilog autora Philippea Vallina pod naslovom Đavao

i njegove krinke: persona non grata. O osobnom statusu Zloga. Slijedi prilog kojemu je autor David Vopřada i koji nosi naslov Odreknuće od đavla u krsnoj pedagogiji. Možemo, potom, čitati prilog Sporni element katoličke krsne liturgije. Liturgijsko-znanstvene napomene o molitvi egzorcizma Benedikta Kranemanna.

Dalje o temi A malo – Od zla možemo čitati u prilogu Holgera Zaborowskog pod naslovom Onkraj ‘ljudskoga suviše ljudskoga’. Ponor zla i neophodnost molitve za izbavljenje od njega te u prilogu Aldina Cazzage pod naslovom ‘Izbavi nas od zla’. Odgovor Terezije iz Lisieuxa. Broj nastavlja s prilogom O embolizmu Jean-Roberta Armogathea i prilogom autora Patricka Prétota koji nosi naslov Slavospjev Očenaša: Zajednički čin i tumačidbeni ključ pričesnih

obreda. Slijedi Jean-Luc Marion sa svojim prilogom Reći ‘mi’. Iza ovoga priloga slijedi prilog Apokaliptička abrevijatura zla u Matoševoj poemi Mȍra. Broj se zaključuje prilogom Izbavljenje od ‘maluma’ umjetničkim istraživanjem zla. Les Fleurs du Mal Charlesa Baudelairea autora Helmutha Kiesela.

Proslava patrona sv. Josipa

Svjetlo riječi

SARAJEVO – Na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka, župna zajednica u sarajevskom naselju Marijin Dvor proslavila je svoga nebeskog zaštitnika. Misno slavlje u 11 sati predvodio je župnik mons. Anto Ćosić, uz koncelebraciju šest svećenika iz župa u Sarajevu. Spontano se okupilo i 50-ak vjernika, premda je dan ranije mjesni ordinarij Vinko kard. Puljić donio upute da se misna slavlja u svrhu sprječavanja širenja koronavirusa slave bez puka.

Kako je blagdan sv. Josipa ove godine bio radnim danom, središnje misno slavlje upriličeno je u 18 sati. Predslavitelj je bio preč. Pero Brkić, dekan Sutješkoga dekanata i župnik u Brezi. I ovoj misi nazočio je relativno velik broj vjernika i četiri svećenika koncelebranta. No kao ni na prethodnim misama toga dana, nije bilo pjevanih dijelova mise, a kod oltara je posluživao đakon vlč. Vedran Ćosić.

Na kraju obiju svetih misa, župnik Ćosić najavio je kako do daljnjega neće biti liturgijskih slavlja s pukom.

U to vrijeme predviđeno je da crkva sv. Josipa bude otključana, a on sam na raspolaganju za sakrament ispovijedi, ali da okupljanja većega broja vjernika neće biti. Vjernici su se za patron pripravljali devetnicom uz molitvu krunice i litanija na čast sv. Josipu. Svete mise tijekom trodnevnice predvodio je župnik mons. Ćosić, a propovijedao je đakon vlč. Ćosić. travanj 2020.

31

N

e mogu ti obećati da neće biti grmljavine, rekla sam jednoga kišnog dana preplašenom sinu kad je bio malen. „Ali obećavam ti da ću biti tu, uz tebe, dokle god oluja ne prođe. U mom zagrljaju ništa te neće moći ugroziti. Moja ljubav je jača od straha.” „Ne mogu ti obećati da te neće boljeti”, rekla sam pokojnom suprugu Matthewu kada se razbolio, „ali obećavam ti da ću te voljeti kroz bol i biti uz tebe, potpuno prisutna.” „Bog ne obećava život bez teških trenutaka i boli”, pomislila sam stotinu puta u životu, „ali jedinu sigurnost koju imam da bih mogla proći kroz sve što mi život nosi, pronalazim u stalnoj i neporecivoj prisutnosti Ljubavi koja je jača i od straha i od boli.”

Probudio me zvuk snažnoga vjetra koji je granama stabla lupao po mom prozoru. Topla struja zraka donijela je miris kiše. Proljetne oluje me nikad nisu plašile. Matthew i ja često bismo zajedno sjedili na trijemu ispred kuće, gledali oblake kako donose kišu i brojili sekunde između munja i grmljavina. Odrastao je u malom gradiću u saveznoj državi Indiana, gdje su tornada bila česta pojava, pa nas je učio prepoznati znakove po kojima se može procijeniti mogućnost da se obična oluja pretvori u razornu vijavicu.

Neočekivana vijest Ustala sam iz svoga prevelikoga i praznoga kreveta i zatvorila prozor. Kiša je već postala gusta s debelim teškim kapljama. Tek kad sam se ponovno uvukla pod tri sloja dekica i popluna, palo mi je na pamet kako je prije samo nekoliko sati bilo hladno... Tornado, pomislila sam, nagla promjena temperature zna utjecati na formiranje vijavica. Provjerila sam svoj pametni telefon, ali nisam našla nikakvo upozorenje ili poziv da se sklonimo. Zaključila sam da je u pitanju samo proljetni pljusak i odahnula. Prije nego što sam odložila telefon i ponovno utonula u san, otvorila sam Instagram 32

svjetlorijeci.ba

O radosti življenja

Odluka na ljubav i život @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

Možda cijela poanta Isusove muke na križu nije samo u tome da shvatimo kroz koliku bol je Božji sin prošao za nas da nas otkupi nego u tome da nam bude primjer kako da se i u najtežoj boli odlučimo za ljubav na minutu. Samo da na brzinu vidim je li mama stavila nešto zanimljivo na svoj zid jer je u Zagrebu već bilo jutro. #tornado #nashville, pisalo je ispod objave slika moga prijatelja. Kuća bez krova, ruševina nečega što je moglo biti kuća ili dućan, ulica zatrpana odlomljenim granama drveća, semaforima, električnim kablovima. Moj prijatelj je filmski umjetnik i kamerman pa sam na trenutak pomislila da se radi o kulisama za neki projekt na kojemu radi. No, ispod njegove slike, bila je još jedna objava, i još jedna. Prebacila sam se na Facebook i pratila objave koje su tamo dolazile svake sekunde: „Ja sam na sigurnom.

Ako netko treba mjesto za prespavati, javite se na Messenger. Gdje mogu donijeti vodu? Dolazim s električnom pilom ako je netko zaglavljen.” Poruke su se redale jedna za drugom. Smireno, bez zvuka, u tišini, bez sirena vozila hitne pomoći, bez titlova, špica i dramatične glazbe, promatrala sam kako su se ljudi sami organizirali u lance dobre volje i ljubavi. Bez panike i straha.

Strah je bio prošao s tornadom. Nekoliko prijatelja opisalo je trenutke u kojima je tornado protutnjio kroz njihove kvartove: „Bojali smo se. Bilo je strašno.” Ali svaka objava završila bi s: „Hvala Bogu da nije bilo još gore. Molimo za sve koji su nastradali. Udružit ćemo snage i oporaviti se zajedno. Nitko neće biti zanemaren.” U svakoj se osjetila odluka za pozitivan stav – optimizam koji je neophodan za obnovu života nakon tragedije, bez kojega se lako možemo zaglaviti u katastrofama, boli, gubitku i beznađu – i dopustiti im da nas slome.

Zajedno na Kalvariji I prije nego se vjetar iza tornada stišao, bilo je najvažnije izvući se iz straha (od opasnosti, od emotivne boli koja je neminovno slijedila, od suočavanja s posljedicama i od straha od neimaštine i neizvjesnosti) i odlučiti se za ljubav. Ljubav kojom je Isus zavapio prije nego je izdahnuo: „U tvoje ruke predajem svoju

dušu.” Ljubav kojom se u praznoj grobnici ukazao Mariji Magdaleni. Ljubav koja nam daje sposobnost da i u najtežoj situaciji pronađemo razloge za nadu, zahvalnost pa čak i radost življenja.

Drugoga jutra uz vijesti o stradalima i poginulima, stizale su objave o organiziranim centrima za donacije i volontere. Učitelj mojih sinova poslao je sliku svojega auta parkiranoga ispred gomile dasaka, fasade i užasno deformiranih prozorskih okvira. „Naša kuća nakon tornada”, pisalo je ispod slike. U sljedećih sat vremena učenici i roditelji su zajedno i iz ljubavi skupili dovoljno novaca da učitelju i njegovoj mladoj supruzi pomognu da krenu graditi novi život.

Ljudi su izgubili puno, neki stradali i izgubili i živote, ali još uvijek je zajednica mogla utjecati na izgradnju i obnovu dale su nam osjećaj da ipak imamo neki mali dio pod kontrolom. S pandemijom je sasvim nešto drugo. Kako jedan drugome pomoći iz izolacije? Kako čekati

bez krova, s rupama umjesto prozora, zjapila je sama okružena kućicama koje nisu bile nimalo oštećene. Pomislila sam kako je tornado ogromna sila struje zraka s uskim promjerom razaranja, za razliku od mikroskopskoga virusa kojem se ne vidi trag, a koji ima snagu paralizirati cijeli planet.

Jedino što je oboma zajedničko i na što možemo utjecati jest naša reakcija na njih. Hoćemo li dopustiti strahu da nas odvuče u paniku i uzrokuje nam još veću bol ili ćemo potražiti zalihe ljubavi i snage u običnim trenucima – proljet-

* * * „Kroz sve možemo proći zajedno”, obratio se dirigent školskoga orkestra prije kratkoga koncerta, samo večer prije nego što su se škole u našem gradu zatvorile zbog pandemije koronavirusa.

Ni on, a i nitko od nas nije tada znao razmjere krize koja nas je čekala. „Mama, jako sam žalostan”, povjerio mi se sin sljedećega dana kad nam je bilo jasno da će njegov maturalni put s orkestrom biti otkazan, a cijela završna godina izgledati puno drukčije od one koju smo zamišljali. „Što će se dogoditi?

Kako će svijet funkcionirati?” pitao me.

Iako je izrastao u odgovornoga, jakoga i sigurnoga 17-godišnjaka, čula sam u njegovu glasu dječaka kojemu nisam mogla obećati da neće biti grmljavine. „Jedino što znam je da ćemo kroz sve proći zajedno i nećemo se predati strahu i panici”, bilo je sve što sam mu mogla reći.

U istom tjednu prolazili smo kroz dvije katastrofe... Šteta koju je tornado uzrokovao bila je očigledna, opipljiva.

Ljudi su izgubili puno, neki stradali i izgubili i živote, ali još uvijek je zajednica mogla utjecati na izgradnju i obnovu.

Konkretne akcije čišćenja i pomaganja,

Prizor u Nashvilleu nakon razornoga tornada

da sve prođe pa da počnemo sagledati štetu i napraviti plan za obnovu, kad nitko ne zna koliko će izvanredna situacija potrajati. Nestašica toaletnoga papira bio je mali pokušaj da ljudi barem kontroliraju zalihe, kad im je jedino to moguće. S druge strane, na mom zidu društvenih mreža odmah su se počele pojavljivati objave pozitivnih savjeta koji će nam podići moral i podsjetiti nas da nismo sami. Video u kojem se mogu čuti pjesme s talijanskih prozora i balkona svima nam je dao nadu da će se uvijek naći netko od nas tko će podići klonule nekom dobrom humanom idejom ispunjenom ljubavlju.

Dva dana nakon tornada prošla sam autom kroz dio Nashvillea koji je bio devastiran. Ogromna poslovna zgrada

nom cvijeću koje je propupalo bez obzira na viruse i vremenske nepogode, pjesmi koju možemo pjevati s prozora ili šalici kave u sunčano jutro s mamom na video pozivu.

Možda cijela poanta Isusove muke na križu nije samo u tome da shvatimo kroz koliku bol je Božji sin prošao za nas da nas otkupi nego u tome da nam bude primjer kako da se i u najtežoj boli odlučimo za ljubav. Kako da još više opraštamo, dublje iscjeljujemo i svjesnije prihvaćamo radost življenja.

Nitko od nas nema garanciju ili obećanje da će sve biti onako kako mi to zamišljamo. Ali svatko ima izbor da se odluči za ljubav ili strah – život ili polako umiranje, optimizam ili paniku. Uskrsnuće ili zaglavljenost na Kalvariji. ? travanj 2020.

33

Kultura

Sačuvana baština @ Leona Sabolek

leonasabolek@gmail.com

N

ekako s proljeća Sarajevo slavi svoj dan. U travnju se pjevaju pjesme kao što je Sarajevo, ljubavi moja, a najljepše retke o svome gradu već 25 godina u knjige pohranjuje Goran Mikulić. Ovaj je građevinski inženjer prije rata gradio neka od najpoznatijih sarajevskih zdanja poput Unisovih nebodera ili RTV doma, da bi od 1995. godine počeo graditi knjige u svojoj izdavačkoj kući Art Rabic. Edicija Sarajevo moj grad u svojih je deset knjiga svojevrsna oda voljenom gradu i njegovim ljudima. U njoj je oteta zaboravu baština grada ispod Trebevića. No, tu ni slučajno nije kraj priče.

Tko ne zna za monografije: Sarajevska Hagada, Sarajevo, Staro Sarajevo, Sarajevski atentat, Stari zanati, Stećci, Sevdalinka, Fojnički grbovnik... Svi naslovi u Smeđoj biblioteci doživjeli su više izdanja, a intrigantno su ih pisali najugledniji intelektualci. Kod Mikulića objavljuju književnici, novinari, diplomati – domaći i strani. Tu su i sabrana djela fra Petra Anđelovića. Art

Novi hram

34

svjetlorijeci.ba

Rabic dobitnik je brojnih priznanja i kao izdavač godine i za pojedina izdanja, ali i pored toga nije miljenik domaćih fondova. Iako više ni sam ne zna za koga radi, Goran Mikulić će nastaviti raditi dok je živ.

Vrijednost svega do sada urađenoga zorno pokazuje izložba Sarajevo moj grad. Književnik i urednik Rabicovih izdanja Željko Ivanković nadahnuto je govorio na otvorenju: „Zahvaljujući Sarajevskoj zimi koja je u svojim kulturnim programima pronašla mjesto za ovakav, posve netipičan tip prezentiranja jednog izdavača i njegovih knjiga i zahvaljujući domaćinu Jevrejskoj vjerskoj zajednici i Novom hramu, prvi put se uopće u nas na ovakav način prezentira jedan izdavač. Ne, dakle, knjigama, nego slikama naslovnica i fotografijama iz knjiga, panoima koji za ovu prigodu govore rječitije i od samih knjiga. Jer se svojoj publici obraćaju vizualno i u velikim formatima.” Tom je prigodom Goran Mikulić primio Srebrenu pahuljicu iz

Zemaljski muzej

ruku direktora Međunarodnog festivala Sarajevska zima Ibrahima Spahića kao priznanje za svoj dugogodišnji nakladnički entuzijazam. * * * Zemaljski muzej u Sarajevu pokazao je hvalevrijednu gestu priređujući s općinama Konjic i Kakanj izložbu Stoljeće Pave Anđelića posvećenu Pavi/ Pavlu Anđeliću, jednom od najznačajnijih istraživača bosanskohercegovačkoga srednjovjekovlja.

Pavo Anđelić svojim je radom obilježio zlatno doba povijesne i arheološke znanosti kod nas. Proučavao je historijsku geografiju i toponomastiku srednjovjekovnih bosanskih zemalja.

Istraživao je stolna mjesta bosanskih vladara i o tome objavio monografije.

Posebno je radio na terenu u Kraljevoj Sutjesci, Bobovcu, Konjicu, Visokom, Jajcu i Blagaju. Zanimao ga je izgled vladarskoga grba i zastave srednjovjekovne bosanske države. Izučavao je pečate i grbove dajući tako neprocjenjiv doprinos srednjovjekovnoj sfragistici i heraldici. Rekonstruirao je izgled banovske i kraljevske zastave u srednjem vijeku na temelju nalaza, a proučavajući povelje rasvjetljavao diplomatske odnose bosanske države toga razdoblja.

Pavo Anđelić rođen je 29. siječnja 1920. godine u mjestu Sultići kraj Ostrošca u općini Konjic. Za povijest i arheologiju zanimao se tijekom školovanja u Franjevačkoj klasičnoj gi-

Bosanski kulturni centar

Slovo po slovo mnaziji u Visokom. Kao diplomirani pravnik postao je sudac Kotarskoga suda u Konjicu. Aktivno se uključio u Kulturno-historijsku grupu Neretva i spašavao baštinu na lokalitetima izgradnje hidrocentrale Jablanica radeći sve više kao arheolog. Godine 1954. dolazi u Sarajevo, prvo u Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, a 23. ožujka 1955. godine u Zemaljski muzej. Tada upisuje studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Doktorirao je 1972. na Filozofskom fakultetu u Beogradu s temom Sjedišta bosanskih vladara u srednjem vijeku.

Poznata je njegova izjava o Zemaljskom muzeju: „Tamo gdje sam ja zaradio penziju, svaki čovjek treba da klekne.” Umro je 7. kolovoza 1965. u rodnom kraju. * * * Obnova Bosanskoga kulturnog centra u Sarajevu započela je 2017. od ulaznoga atrija da bi završila s velikom koncertnom dvoranom, nekada najakustičnijom na ovim prostorima. Promijenjen je izgled i logo. Sanirani su pozornica i gledalište, nabavljen novi razglasni sustav i suvremena rasvjetna oprema. Obnovljena zgrada i velika koncertna dvorana svečano su otvorene za Dan nezavisnosti BiH koncertom orkestra Sevdah orient express u kojem sviraju profesori i asistenti Muzičke akademije iz Sarajeva i sa zborom broji 65 članova.

Na koncertu pod imenom Sevdah orient express – polazna stanica BKC izvedena je sevdalinka u suvremenom jazz aranžmanu. Pod dirigentskom palicom Nenada Tošića nastupili su vokalni solisti: Elvir Bandić, Nikolina Vujić, Esma Numanović i Lidija Paulin, a kao specijalni gosti članovi zbora BKC-a iz Prijedora pod ravnanjem Alme Karabeg. Na kraju koncerta bilo je lijepo vidjeti defile folkloraša u narodnim nošnjama iz cijele Bosne i Hercegovine. ?

biciklista > biciklist

Imenice koje završavaju na -ist u hrvatskome standardnom jeziku muškoga su roda i pogrešno ih je izgovarati i pisati s -a na kraju (biciklist, idealist, okulist, optimist itd.). ići okulisti > ići okulistu Imenice koje završavaju na -t u hrvatskome standardnom jeziku označavaju vršitelja radnje i muškoga su roda te ih je pogrešno izgovarati i zapisivati s -a na kraju. diplomata > diplomat slušati diplomatu > slušati diplomata

gdje, kamo i kuda

Prilog gdje koristi se kada se pita o mjestu na kojemu se tko ili što nalazi. Ne treba ga upotrebljavati uz glagole koji označuju kretanje.

Gdje si sinoć bio? (Bio sam u kazalištu.)

Prilogom kamo pita se za cilj čijega kretanja.

Kamo putujete? (U Sarajevo.)

Prilogom kuda pita se o smjeru kojim se tko ili što kreće.

Kuda trebam ići do škole?

posjetiti ću > posjetit ću

U hrvatskome standardnom jeziku futur prvi tvori se od nenaglašenih oblika nesvršenoga prezenta pomoćnoga glagola htjeti, koji glasi ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će i infinitiva glagola koji se spreže, npr. ja ću posjetiti, ti ćeš posjetiti itd. Kada infinitiv na -ti dolazi ispred oblika pomoćnoga glagola, ispušta se završno -i. posjetiti ću > posjetit ću vidjeti ću > vidjet ću

odmoriti i odmoriti se

Kada se govori o prekidu neke aktivnosti ili počinku s ciljem povratka utrošene energije, treba upotrijebiti povratni glagol odmoriti se i odmarati se.

Odmaram se nakon posla.

Glagoli odmoriti i odmarati (dakle oblici bez zamjenice se) prijelazni su glagoli jer zahtijevaju dopunu, to jest objekt. Oni označuju da odmaramo nešto.

Pročitaj kad odmoriš oči.

@ Ana Papić

anapapiclivno@gmail.com

travanj 2020.

35

O

tkako je svijeta i vijeka ljudi su se različito nosili s datostima svoga vremena ovisno o tome s koje su ih strane gledali i prema čemu su bili okrenuti. Zaista je teško izreći konačni i objektivni sud o tome što karakterizira vrijeme u kojemu čovjek živi, ali ću si upravo to dopustiti i okarakterizirati naše vrijeme kao nikad do sada bezBožnije.

Ostavljajući po strani pravopisna pravila, ovaj pridjev „bezBožni” pišem upravo na ovaj način zato što naše moderno vrijeme nije bez boga i bogova, ali jest bez Boga. Radi se o jednom novom fluidnom konceptu bezvjerja koje se tiho prilagođava okruženju kako bi ga iznutra zahvatilo i prilagodilo svojim ideološkim ciljevima, koji su uvijek bili i bit će: u potpunosti zamijeniti Boga čovjekom koji onda oponaša Boga i proglašava svoje zakone, moralne i etičke norme općim i obvezujućim. U svojim pojedinim dijelovima, ovi moderni moralni zakoni su u suprotnosti čak i s prirodnim zakonima i datostima. Svatko onaj tko ih ne smatra obvezatnim zbog izrazitoga proturječja sa svojim vjerskim postulatima promptno biva diskvalificiran, difamiran i u zadnje vrijeme čak i kažnjavan bez obzira na osnovna ljudska prava koja čovjeku jamče pravo na vjeru pa time i u Božje riječi i zakone zapisane u Bibliji. Zato se ne smije javno citirati ni jedna biblijska rečenica koja je eksplicitno protivna uredbama i zakonima modernih bogova i institucija. Ako se tko i usudi, odmah se te riječi proglase govorom mržnje, klerikalizmom i fašizmom i kao takve ne mogu dospjeti u 95 % današnjih mainstream medija zbog političke korektnosti, a najviše zbog potpune financijske ovisnosti.

U tome kontekstu je današnje bezBoštvo puno opasnije od klasičnoga bezvjerja ranije komunističke ideologije koja niječe ikakvo Božje postojanje, a koja nam je okarakterizirala ne tako 36

svjetlorijeci.ba

Retrospektiva

BezBožno vrijeme @ fra Janko Ćuro

urednik@svjetlorijeci.ba

Dok su se prije ljudi obraćali i krivili sebe za strahote koje im se događaju, danas ti isti mali ljudski bogovi svaljuju svu krivicu opet na Boga, na što su čak i neki vjernici nasjeli proglašavajući teška vremena Božjom kaznom! Ma ni govora! davno vrijeme komunističke tiranije s neviđenim nasiljem nad ljudskom naravi. „Nema Boga. Nitko Ga nije vidio, a znanost Ga nije dokazala”, papagajski bi nam u to vrijeme često ponavljali učitelji, nastavnici i profesori, koji su bili uglavnom tadašnji migranti iz Socijalističke Republike Srbije. Međutim, ovim načinom ideološkoga ispiranja i dresiranja ljudskoga uma oni nisu desetljećima gotovo ništa uspjeli postići osim što su tim metodama paradoksalno vjeru u Boga poprilično ojačali. Jer, čovjek čovjeku nikad nije bio snažan ni ljudski, a kamoli božanski autoritet imajući na umu činjenice da je, na primjer, čovjeku trebalo oko 200 tisuća godina da zaključi kako je Zemlja okrugla i isto toliko godina mu je trebalo da shvati kako žene trebaju imati pravo glasa kao i muškarci. Zato bi većina ljudi na te bezBožne tvrdnje samo odmahnula rukom (u sebi – pokazati se to nije smjelo) i nastavljala svakodnevno javno ili tajno prakticirati svoju vjeru. Vjerujem kako će se mnogi koji pamte to vrijeme složiti sa mnom i okarakterizirati ga kao prožetim dubokom vjerom u Boga koliko god se ono na površini drukčije predstavljalo.

Poučeni dugogodišnjim iskustvom bezBožni su ideolozi jednostavno shvatili da je nemoguće čovjeku narediti da ne vjeruje u Boga pa su odustali od eksplicitnog predstavljanja Boga i svetog kao relikvija nekih zaostalih mračnih vremena. Koristeći se svim raspoloživim sredstvima pa i državnim vladama, oni sustavno razrjeđuju vjeru i vjerske zapovijedi sve do one točke u kojoj se zamuti i izgubi kontura Boga i Božjih moralnih zakona i zapovijedi pa taj prostor perfidno supstituiraju svojim ideološkim moralom i uredbama. Zato ne inzistiraju na Božjem nepostojanju, jer su Njegovo mjesto popunili čovjekom vjerujući kako je moćniji od Boga.

Nisu Ga izbacili iz naše kulture kao u prošlim vremenima, nego čine nešto još puno gore: „kulturno” Ga ismijavaju i obezvrjeđuju. Ne samo Biblija nego nas i povijest konstanto upozorava kako se svaki puta kada se čovjek instalira na Božje mjesto dogodi njegov slom sa strašnim posljedicama ratova, bolesti, gladi... Dok su se prije ljudi obraćali i krivili sebe za strahote koje im se događaju, danas ti isti mali ljudski bogovi svaljuju svu krivicu opet na Boga, na što

su čak i neki vjernici nasjeli proglašavajući teška vremena Božjom kaznom!

Ma ni govora! Ono što se događa u bilo kojem vremenu pa tako i u današnjem, ne događa se zato što Bog ljutito kažnjava čovjeka, nego zato što čovjek ustaje protiv Boga i kažnjava Ga bezBožnošću.

A uopće nije nova misao da čovjek želi biti Bog jer ta bogohulna težnja datira još od vremena prvih ljudi Adame i Eve. Od samoga stvaranja stvorenje je nepovjerljivo prema svome Stvoritelju sumnjajući kako ga Bog negdje zakida i nešto od njega skriva pa čak i kako je Bog na njega ljubomoran. Koliko ustvari Bog voli svoje stvorenje i s koliko se pažnje i brige odnosi prema njemu sama za sebe govori činjenica da ga nakon stvaranja nije smjestio u pustinju, golet ili neko drugo okrutno i beživotno tlo, nego u središte svoga rajskoga vrta.

A vrt je uvijek najljepši, najuređeniji i najbogatiji prostor što opet govori koliko Bog želi ne samo nešto dobro čovjeku nego uvijek samo najbolje kako bi čovjek cvjetao živeći punim plućima.

Daje mu sve što ima u vrtu osim jednoga jedincatoga stabla s kojega mu brani jesti isključivo zbog čovjekova dobra. Posredstvom zmije, čovjek ipak oholo jede s toga stabla nakon čega točno spozna tko je i što je u odnosu na Boga pa mu je kao takvom prva reakcija postiđeno se sakriti od Boga. Je li onda Bog kaznio prve ljude nakon što su prekršili njegove odredbe i upozorenja, a što je imalo za posljedicu izgon iz rajskoga vrta?

Nije. Jesu li prvi ljudi točno znali što ih čeka ako prekrše Božje zapovijedi? Jesu.

Svojim su grijehom i neposluhom sami raskinuli ugovor i društvo s Bogom, a nije ga raskinuo Bog s čovjekom.

Ista se priča tijekom povijesti ponavlja i vrti u krug na ovaj ili onaj način. Zmija nikad ne odustaje od svojih namjera sve dok pronalazi sugovornike. A danas njezinim sugovornicima i eksponentima nikad nije bilo lakše doprijeti do nas i to na globalnoj razini

koristeći se manjim ili većim ekranima u koje svakodnevno hipnotizirano buljimo, a s kojih nam raznorazni Youtube influenceri, razni celebritiji, bigbrotheri i dr. tumače stvarnost i određuju misao.

Hashtag ovo, hashtag ono… Na kraju smo i sami postali bezlični hashtagovi.

Upravo ovaj virtualni svijet nas je uvjerio kako smo kao ljudi toliko napredni i moćni da nam ne treba Bog i Njegovi zakoni, pa možemo sami sebi stvarati i određivati pravila i životne vrijednosti, razlučivati što je dobro, a

A kolika je zapravo naša moć pokazuje nam današnja pandemija koronavirusa o kojoj ne govori samo nekoliko država ili pojedini kontinent nego cijeli planet Zemlja koji zbog nje svakodnevno liježe i ustaje sa strahom od zaraze i smrti. Ne znam što bi nam plastičnije moglo pokazati koliko smo kao ljudi krhki, a kao društvo lomljivi? Pandemija se pojavila kao nuspojava naših demonstracija moći i nezrelog upravljanja svijetom i prirodom i na najteži nas način vratila na mjesto koje nam pripada.

što zlo, što je prirodno, a što neprirodno… Otišli smo do te mjere da smo čak izmjerili i samu sreću i odredili tko je i koliko sretan. Ni to više nije bilo dovoljno pa smo izbrisali spol, a uveli rod i u društvo rodnu ideologiju i ozakonili je kao i istospolne brakove itd. Zar nismo svojom ohološću kaznili Boga, a ne On nas jer činimo točno sve što nam On brani i savjetuje da ne činimo? Uvijek iznova nasjednemo na zmijinu laž kao Adam i Eva jer nas je riječ „moć” zaslijepi pa zaboravimo ili ignoriramo činjenicu kako je ona u današnjem kontekstu ipak samo virtualna i da u stvarnom životu i prirodnim procesima jednostavno ništa ne znači i nema nikakvoga utjecaja osim onoga destruktivnoga koji nam komplicira i ruši stvarni život odnosno puninu života u koju nas je Bog pozvao od samoga stvaranja.

U samo nas je nekoliko dana odučila od navika za koje smo mislili da su u samoj biti našega života i postojanja, pomogla nam da napokon odijelimo važno od nevažnoga, vrijedno od nevrijednoga, istinito od lažnoga. Hoćemo li zapamtiti što sada gorko učimo? Hoćemo li se kao pojedinci i društvo napokon osvijestiti i započeti živjeti ovdje i sada u miru Božjem, a ne samo počivati u Njegovu miru?

Uskrsli Krist nije došao na svijet kako bi nas zbog naših grijeha usmrtio, nego je sam umro kako bi nam život darovao. „Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću… Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo” (usp Pnz 30,15-20). Izbor je samo naš pa mudro izaberimo. Radi se o vječnosti. ? travanj 2020.

37

Pogled iskosa

Između virusa i ruševina @ Viktorija Banić

viktorija.barbicbanic

Krajem prošle godine pojavila se priča o nekom virusu koji uzrokuje respiratorne smetnje, u dalekoj Kini, u gradu po imenu Wuhan, a koji je, navodno, krenuo s jedne tržnice. Najprije mnogi oboljeli, zatim i smrtni slučajevi. Problem je izgledao, recimo, daleko. Mali postotak smrtnosti, neobičnija gripa...

S

lavili smo Božić, Novu godinu, živjeli rastegnuti siječanj. Gripa se uvukla u Italiju, vrlo brzo izmaknula kontroli u jednom gradu, pa regionalno pa i u cijeloj državi. Italija je brzo premašila i Kinu po broju umrlih.

Kretanje je potpuno zabranjeno, osim za nabavu hrane ili lijekova. Cijela država je velika karantena, a zlo, nazvano COVID-19, tj. koronavirus, ne posustaje, proširilo se posvuda... Pa i u Hrvatskoj...

Prvi slučaj zabilježen je 25. veljače.

Mladi čovjek se zarazio u Italiji gdje je bio na nogometnoj utakmici. Pa njegov brat, pa... Nakon posla, navratila sam u samoposluživanje po kruh i mlijeko i ugledala armagedon! Dakle, pred blagajnama rijeke ljudi s kolicima natrpanim više nego pred blagdane. Police s brašnom, tijestom, uljem, šećerom, higijenskim potrepštinama... poharane!

Stojim zbunjeno u beskonačnom redu.

Iza mene mladi par s dvojim prepunim kolicima s maskama na licu, govore: 40

svjetlorijeci.ba

Gotovo je, gotovo... Dobro, pomislim, svaka luda svoje veselje ima, a onda se počešem po glavi zbog broja luda.

Sljedećih dana šalili smo se na račun onih koji su eto nepotrebno gomilali jer sve je opet bilo obično, ali... predobro pamtimo onaj čudni osjećaj prije rata... Moja kći studira u Austriji i znala je reći: Mama, nepotrebno paničiš, sve funkcionira. Hm, nalazi se u uređenoj i kontroliranoj državi, možda će joj u slučaju problema s opskrbom ili potrebnim liječenjem, ipak biti bolje tamo nego ovdje, mislila sam. Pa eto i kod nas se nastava redovito odvija, sve je pod kontrolom... Nakon nekoga vremena počela mi je slati slike ipak praznih polica u Austriji, studenti su se uznemirili, a ja sam vjerovala kako još ima vremena za odluke.

A onda su se počeli gomilati novooboljeli, zaraženi, sumnjivi, potencijalno sumnjivi. Usvajali smo termine – karantena, samoizolacija, sredstva za dezinfekciju,

nužne mjere. Ubrzo je u Istri, a kasnije i u ostatku zemlje, prekinuta redovita nastava, zatvoreni vrtići i sveučilišta, a u državama oko nas ograničavao se i promet...

Zaključile smo da je vrijeme da krene kući. Kupila je kartu za vlak, spremila se i dobila obavijest da ta linija više ne vozi!

Počela je utrka s vremenom. Slovenija je zatvorila promet. I ostale su države pooštravale mjere. Kupovale smo mnoštvo karata za različite pravce, sve je bilo zatvoreno. Jedva smo pronašli jednu avionsku kartu, istina, tek za četiri dana. A onda je Croatia Airlines počela otkazivati svoje letove, njezin još ne, ali... Tražile smo bilo što, čim prije... Ni automobil nije rješenje, na granici je bio kaos, ljudi su čekali po 20 sati da bi uopće ušli u zemlju. Ne, trebamo drugu avionsku kartu za svaki slučaj, ranije (iako su iz Croatia Airlinesa tvrdili da let nije upitan)! Iz sata u sat situacija je bila sve teža... Jedva smo kupile kartu za neki let koji je preuzela austrijska kompanija, a onda igra živaca od dvadesetak sati i noć probdjevena na aerodromu...

Sutradan je konačno sletjela, kako ga je ona nazvala, plastičnim barbie avionom sa svega sedam putnika. Otišla sam na posao, pa se nismo ni vidjele. Javile smo njezin dolazak svim službama i sada je u dvotjednoj samoizolaciji, zajedno s još 14 tisuća ljudi u Hrvatskoj. Kad sam o tome obavijestila nadređenu, rekla mi je kako ona nema ništa s tim i ako sam bolesna da se javim liječniku?! Ipak, u pravu je, postupak nije do kraja definiran.

Međutim, kad se na poslu pročulo da imam dijete koje se nalazi u samoizolaciji, nastala je tiha revolucija. Ljudi su se izmicali po hodnicima, slučajno bi govorili kako ima jedan neodgovorni kolega kojemu je dijete u samoizolaciji, a on dolazi na posao i ugrožava ostale... Zvala sam liječnika ponovno i pitala što napraviti?

Rečeno mi je: Ništa. Dok je moja kći bez simptoma, moram na posao, a moj sin u školu (kad bi je bilo, ali i to je sada škola na daljinu!). Kod pojave simptoma ona ide na liječenje, a mi u samoizolaciju. Solomonsko rješenje (uz veliku susretljivost

nadređenih) dva slobodna dana do vikenda, a od sljedećega tjedna svakako poseban raspored rada. Ostaje gorko razočaranje brzinom kojom normalni, uljuđeni ljudi postaju isključivi, tvrdi i neinformirani. Spremni izolirati, ukloniti u trenu, onoga za koga, makar i neopravdano, samo posumnjaju da ih ugrožava.

U međuvremenu sam i sama kupila malu zalihu osnovnih proizvoda i lijekova. Pri tom svjedočila umalo fizičkom obračunu zbog vrećice od 5 kg brašna!

I čudu paketa toalet papira koji su ljudi ovih dana trpali u svoja kolica. I gramzivo čitave kutije suhoga kvasca! U trgovinama smo udaljeni barem metar, prskaju nam dlanove na ulazu dezinficijensom, ulazimo i u ljekarne jedan po jedan, maskirani, a natpisi: Nema! Obustava javnoga prijevoza, kretanje samo nužno, policija na ulicama. Nadrealni scenarij neuvjerljivo apokaliptičnoga filma američke produkcije sišao je u naše živote.

Ljudi su sebično nedisciplinirani, pa na primjer putnik iz aviona s leta iz Beča koji je do tamo stigao iz Australije (!), kaže: Najprije ću obaviti nabavu, pa ću otići do ureda po neke stvari, vidjeti prijateljicu koja je također stigla iz Australije, pa ću onda u samoizolaciju?!?

I nije jedini. Učestalo je kršenje odlazak na kavu, trgovinu, pa čak i u dječju bolnicu?! Ljudi ne shvaćaju moguću tragičnost svojih neodgovornih postupaka.

Prva kazna fizičkoj osobi koja se nije pridržavala uručenoga rješenja o samoizolaciji iznosi osam tisuća kuna, ali ako netko više puta prekrši samoizolaciju, kazna se penje i do 120 tisuća kuna.

Stoga, nije ni čudo da, u trenutku dok ovo pišem, niti mjesec dana od pojave virusa, imamo i prvi smrtni slučaj i oko 300 oboljelih (kako bih bila sretna da takve brojke ostanu i u trenutku kad ovaj tekst iziđe iz tiska, ali nažalost...), vojska podiže brojne šatorske komplekse, respiratorne centre...

Iako sve ima svoj smisao, ovdje se teško nazire. Možda se krije u onome

što smo kao društvo postali? Ili prestali biti? Previše sve podsjeća na atmosferu rata. S tim da od ovoga neprijatelja niti djecu nemamo gdje skloniti.

Kao vječni optimist i čovjekoljub, zapela između jednoga djeteta u samoizolaciji i drugoga zbunjenog razumljivo nesavršenim virtualnim školovanjem, vidam rane vlastitoga razočaranja u ljude koji su me okrutno, brzo odbacili, potjerali, bez da sam ikad predstavljala i teoretsku ugrozu za njih. A poduzela sam sve što sustav od mene traži i što je u mojoj

i svim onim službama i osoblju koje nema pravo na poštedu i ne mogu raditi od kuće. Zbog svih nas.

I onda osvane nedjelja, jutro u 6:25.

Lom stakla i vika, trčanje na dvorište u pidžamama, hladnoća, strah, propada snijeg... Mili Bože! Dok smo zgrabili jakne još jedan, pa još jedan i onda puno onih slabijih, evo i u noć... Središte grada je ranjeno, porušeno, zgrade, crkve, slomljen toranj katedrale... Samo se nadamo da će ostati na tome. Pomogli su svi svima i službe i navijači i građani... Ljudi.

Iako sve ima svoj smisao, ovdje se teško nazre.

Možda se krije u onome što smo kao društvo postali?

Ili prestali biti? Previše sve podsjeća na atmosferu rata. S tim da od ovoga neprijatelja niti djecu nemamo gdje skloniti mogućnosti! Pokušajte se samo nakašljati među ljudima i sve će vam biti jasno!

Ipak, razumijem, strah je velik, a život vlastiti i bližnjih ogroman je ulog.

Tješe me sjajne priče o krojačicama koje oglašavaju besplatno šivanje maskica od donesenoga materijala, o ljudima koji starijim sugrađanima, potpuno nepoznatim ljudima, idu u nabavu. Priče o svim našim liječnicima, medicinskim sestrama, ali i trgovcima, pekarima, farmaceutima, policajcima, vojnicima

Kako će održati nužnu razdaljinu od jedan ili dva metra dok prenose rodilje i bebe iz Petrove?

Iako svijet nije onako divan kako to želimo, ipak nije niti onako sebičan i isključiv, kako se ponekad učini. On je negdje između. S nadom da svi ostanemo što bliže, barem, ovome između, želim vam puno, puno zdravlja, čvrstoga tla pod nogama i dobrih ljudi u najzornijoj životnoj korizmi. Sretan i blagoslovljen Uskrs. ? travanj 2020.

41

Razgovor @ Nikolina Marčić

nikolina@svjetlorijeci.ba

Fra Josip Ikić rodio se 20. kolovoza 1964. godine u Štrepcima, župa Svetoga Franje Asiškoga Zovik. Osnovnu školu završio je u Zoviku, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, filozofsko-teološke studije pohađao u Sarajevu, a teologiju diplomirao u Zagrebu.

Za svećenika je zaređen 2. srpnja 1989. godine u Sanskom Mostu. Studij engleskoga jezika i književnosti završio je u Beogradu 1995. godine, nakon čega predaje engleski jezik u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom gdje trenutno obavlja i službu prefekta sjemeništaraca i profesora vjeronauka. U povodu Svete godine jubileja Božanskoga Milosrđa, papa Franjo ga je imenovao misionarom milosrđa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Uz sve navedeno, fra Josip je voditelj Franjevačkoga duhovno-pastoralnoga centra u Visokom.

Poštovani fra Josipe, za Uskrs se kaže da je to blagdan svjetla i nade. Što Vama znači Uskrs i kako ga doživljavate?

Prije svega želim mir i dobro od uskrsloga Gospodina svim čitateljima Svjetla riječi. Uskrs je prvi i temeljni kršćanski blagdan. Da nije bilo Isusova uskrsnuća, ne bi bilo ni kršćana, ni Crkve, ni današnje kršćanske kulture i umjetnosti. Da nije Krist ustao iz groba, još bi čovječanstvo bilo u mraku neznanja i grijeha, u beznađu i lutanjima. Ali Krist je uskrsnuo! Aleluja! On nudi svjetlo i nadu i meni i tebi, svakom čovjeku. Isus je i umro i uskrsnuo radi nas i radi našega spasenja. On donosi mir i radost svima koji vjeruju u Njega. Poziva nas da zajedno s Njim izgrađujemo svijet mira i ljubavi, da zajedno s Duhom Svetim izgrađujemo svijet u kojem su ljudi izmireni s Bogom i međusobno, svijet u kojem vlada ljubav prema Bogu i svim ljudima.

42

svjetlorijeci.ba

Nikolina Marčić

fra Josip Ikić

USKRS JE SLAVLJE NAKON BITKE Mudro je misliti i na svoj kraj, na neizbježnu smrt i za nju se dobro pripremiti. Zato redovito hranimo svoju dušu razmatrajući Riječi života vječnoga (Bibliju) i živimo po istinama naše vjere, koje su sadržane u Katekizmu Katoličke Crkve. Ugledajmo se u svece koji nam daju primjer pobožna, mudra i pravedna života. Vjera u trajnost ljubavi i dobrote je zapravo početak vjere u uskrsnuće travanj 2020.

43

Prvi kršćani, svjedoci Kristova uskrsnuća, obučeni u silu Duha Svetoga, krenuli su hrabro u izgradnju novoga svijeta koji se temelji na Kristovu Evanđelju ljubavi. Crkva, odnosno svaki kršćanin, treba sudjelovati u naviještanju – i životom i riječima – najvažnije istine naše vjere: Isusovo i naše uskrsnuće. Blagdan Uskrsa nam poručuje da je vjera jača od nevjere, krivovjerja i praznovjerja; da je nada (ufanje) jača od beznađa, očaja, bezvoljnosti; da je ljubav jača od mržnje, sebičnosti, zavisti, ljubomore i smrti.

Svjestan sam da je Uskrs i veliki misterij, veliko otajstvo vjere i života.

Za razliku od Božića, Uskrs nam je nekako dalji. Sjećanja iz djetinjstva to

Današnji čovjek nema mira i zadovoljstva u srcu. Uznemirenom i razočaranom čovjeku danas Uskrsli poručuje: Mir tebi! Ne boj se! Otvori mi svoje srce! Ali današnji čovjek ne može čuti taj glas ako se ne obrati i približi Isusu potvrđuju. Božić je blagdan besplatnoga darivanja: kao djeca primamo i darove za koje se nismo nimalo potrudili. Za Uskrs moramo nekako zaslužiti dar, moramo proći kroz korizmu, kroz čišćenje. Pa i običaj tucanja obojenim jajima pokazuje slikovito da se moramo potruditi da pobijedimo.

Sazrijevajući u dobi i vjeri, postajemo svjesniji da je Uskrs važniji od Božića, da je zapravo Božić samo jedna točka prema Uskrsu. Da bismo ušli dublje u poruku Uskrsa, moramo se temeljito pripremiti tijekom korizme. Bez 44

svjetlorijeci.ba

korizmene priprave – postom, molitvom i djelima ljubavi – ne razumijemo Uskrs. Svjestan sam da samo Uskrsli može dati smisao svim našim bolima, patnjama i smrti. Uvjeren sam da i u ovo teško vrijeme (zbog pandemije koronavirusa) samo vjera u Uskrsloga može nam dati snage da ne klonemo duhom. Svjestan sam da nam samo Raspeti i Uskrsli može obrisati svaku suzu koju prolijevamo putujući kroz ovu suznu dolinu prema vrhuncima uskrsnuća.

Uskrs doživljavam kao slavlje nakon bitke, kao odmor nakon napornoga posla, kao blagovanje nakon posta, kao suze radosnice nakon žalosti, kao predokus vječnoga života.

Bez borbe nema pobjede Ovaj se blagdan nalazi u središtu kršćanskoga života. Koliko čovjek današnjice, opterećen egzistencijalnim borbama, diktatima ovoga svijeta i brojnim strahovima i razočaranjima, vjeruje u uskrsnu poruku?

Današnji je svijet u velikoj krizi – krizi vjere i morala, krizi vrednota. Ta kriza pogađa i Crkvu. Današnji je čovjek poput dječaka u pubertetu koji je stekao određeno znanje i opasao se snagom pa misli da mu drugi ne trebaju, da mu nemaju što reći, da sam može graditi svijet bez Boga. Ovaj grijeh samodostatnosti i oholosti zasljepljuje čovjeka. A slijep čovjek, na koncu, pada u jamu besmisla i beznađa. Zato je nama, današnjim generacijama, nužno obraćenje i vjera u Boga i ljubav prema bližnjemu. Moramo promijeniti mentalitet sebičnosti i oholosti. Ako se budemo oslanjali na „sebe i svoju pamet”, održat se nećemo, davno nam je poručio Bog preko proroka Izaije. Ako se ne počnemo oslanjati na Boga i njegovu Riječ, naša će se civilizacija urušiti. Vratimo Boga u svoj život i društvo, inače će nas progutati zvijeri sebičnoga hedonizma, pohlepnoga

materijalizma i bezbožne ideologije.

Današnji se bezbožni humanizam sve više okreće protiv čovjeka, postaje antihumanizam. U ime lažne slobode i demokracije, danas se više štite ugrožene životinjske i biljne vrste, nego pojedine skupine ljudi: nerođena djeca, starci i siromasi. Bezbožni i protuprirodni zakoni o abortusu, eutanaziji i obitelji uništavaju same temelje našega društva.

Toliki ubijeni u ratovima ili pod srcem majki, toliki gladni i raseljeni, tolika korupcija u društvu govore nam da naš svijet gubi svoju dušu. Virus sebičnosti i bezbožnosti uništava temelje našega društva i civilizacije. Zato današnji čovjek nema mira i zadovoljstva u srcu.

Uznemirenom i razočaranom čovjeku danas Uskrsli poručuje: Mir tebi! Ne boj se! Otvori mi svoje srce! Ali današnji čovjek ne može čuti taj glas ako se ne obrati i približi Isusu. Oni koji poslušaju Božji poziv na obraćenje (preko Crkve ili svoje savjesti), postaju novi, preobraženi ljudi – ljudi Uskrsa. Takvi ljudi, koji vjeruju u uskrsnuće mrtvih i vječni život, zauzimaju pravilan stav prema zemlji i prema nebu. Izgrađujući kraljevstvo Božje, vladavinu pravde, ljubavi i mira, spremaju se za vječnu domovinu na nebesima.

Zato vjerujmo Uskrslom pobjedniku nad grijehom i zlom i bit ćemo oslobođeni od tjeskobnih briga za zemaljske stvari, bit ćemo zaštićeni od demonskih sila koje nam puno obećaju, malo daju, a na koncu sve oduzimaju. Vjerujmo Isusu koji je prošao kroz patnju i smrt, a sada sjedi s desne strane Svemogućega i zagovara za nas.

Uskrs radosno slave mnogi vjernici, ali ima ih koji bi najradije preskočili korizmu i Veliki petak. Nedostaje li našem društvu više solidarnosti i žrtve?

Uskrsa nema bez korizme i Velikoga petka. Nema pobjede bez borbe, nema odmora bez umora. Kad shvatimo biblijsku poruku da je Isus postao čovjekom da bi

nas spasio od grijeha i vječne smrti, onda ćemo biti svjesni da je grijeh naš najveći neprijatelj jer nas odvaja od Boga i vodi u vječnu propast – pakao. Stoga trebamo biti zahvalni Bogu koji nam nudi besplatno spasenje po Kristu, ali također trebamo krenuti na put korizme, put obraćenja i čišćenja da bismo mogli primiti taj dar uskrsloga Krista – dar vjere i vječnoga života. I danas nam Uskrsli želi dati darove i karizme Duha Svetoga da bismo izgrađivali sebe i Crkvu. Karizme (izvanredni darovi) jesu „alatke” kojima obrađujemo vrt svoje duše i vrt cijeloga svijeta. Bez pomoći Duha Svetoga nema kraljevstva Božjega. Kršćanska ljubav uključuje žrtvu i solidarnost. Tek nakon duhovne pobjede nad svojom sebičnošću postom i odricanjem dolazi pravo, nutarnje slavlje Uskrsa.

Kad bismo imali više sluha za tuđu patnju i muku, onda bismo lakše nosili i svoje križeve. Današnje društvo ima puno Pilata, Heroda i Baraba. Nedostaje nam Šimuna Cirenaca koji pomažu nositi križ bližnjima i Veronika koje brišu suze ucviljenima. Nedostaje solidarnosti prema siromasima i patnicima bilo koje vrste. Uskrsli nas poziva na žrtvu i solidarnost. Poslušajmo Njegov glas!

Ljudskoj je logici teško prihvatiti da je Isus umro i uskrsnuo, te da je smrću pobijedio zlo. Kako objasniti povezanost onostranoga života kojemu je izvor u uskrsnuću s ovozemaljskim životom, odnosno kako čovjekovom umu i srcu približiti ovu istinu?

Zaista je teško vjerovati u uskrsnuće mrtvih. I evanđelja potvrđuju tu činjenicu.

Isusovim je učenicima bilo jako teško povjerovati u uskrsnuće, iako su bili svjedoci mnogih Kristovih čudesa, kao što su uskrisivanje mrtvih i preobraženje na Taboru. Čak im je Isus triput najavio svoju smrt i uskrsnuće. Kao da je drama Velikoga petka ubila svaku vjeru i nadu u njima. Ali u susretu s Uskrslim, apostoli se pomalo mijenjaju i tek nakon

silaska Duha Svetoga, kada su dobili snagu odozgo, postaju pravi vjernici i neustrašivi navjestitelji Kristova i našega uskrsnuća. I za nas to isto vrijedi. Ako se budemo susretali s Kristom u njegovoj riječi i sakramentima, naša će vjera rasti.

Međutim, ako malo bolje otvorimo oči i srce, vidjet ćemo da znakovi uskrsnuća postoje oko nas i u nama. Priroda oko nas „uskrsava” svakoga proljeća. Nažalost, danas smo se udaljili od prirode i ne obrađujemo zemlju pa i ne vidimo Božje tragove u prirodi. Vratimo se u svoj zavičaj, na zapuštene njive i šume, pa ćemo biti bliži ljudima i Bogu.

Također u dubinama našega srca postoje „klice uskrsnuća”, trajna čežnja i vapaj za vječnom srećom. Svatko može iskusiti da

koji nam daju primjer pobožna, mudra i pravedna života. Vjera u trajnost ljubavi i dobrote je zapravo početak vjere u uskrsnuće.

ovozemaljske stvari (užitak, novac, slava) ne mogu ispuniti te naše duboke čežnje.

Mi smo stvoreni za nebo, a ne za zemlju.

Na zemlji se pripremamo za nebo. Kad bismo dobili sve užitke, bogatstvo i slavu ovoga svijeta, ipak sve to moramo ostaviti s ovu stranu groba. Sa sobom nosimo samo dobra djela. Mudro je misliti i na svoj kraj, na neizbježnu smrt i za nju se dobro pripremiti. Zato redovito hranimo svoju dušu razmatrajući Riječi života vječnoga (Bibliju) i živimo po istinama naše vjere, koje su sadržane u Katekizmu Katoličke Crkve. Ugledajmo se u svece

papa, potaknuti pozivom sv. Faustine, neumorno pozivaju kršćane da se vrate ispovijedi – sakramentu Božjega milosrđa. Papa Franjo je proglasio Jubilarnu godinu milosrđa (2015. – 2016.) da „snažnije usmjerimo svoj pogled na milosrđe, kako bismo sami postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja” (Lice milosrđa, 1). Božje milosrđe pokazuje se kroz razne oproste koji su se mogli dobiti te godine, ali najviše u sakramentu ispovijedi, pa zato Papa poziva sve: „Stavimo odlučno sakrament pomirenja ponovno u središte, jer omogućuje ljudima izravan

Opraštanje je dar U povodu Svete godine jubileja Božanskoga Milosrđa, papa Franjo Vas je imenovao misionarom milosrđa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Kako je do toga došlo i koja je Vaša i uloga svećenika izabranih za ovaj zadatak?

Crkva je svjesna da se današnja kriza vjere pokazuje i u gubitku osjećaja za sveto i za grijeh pa se zbog toga ljudi sve manje ispovijedaju. Stoga zadnja trojica

travanj 2020.

45

doticaj s veličinom Božjeg milosrđa. To će za svakog pokornika biti izvor pravoga duševnoga mira. Neću se nikada umoriti u inzistiranju na tome da ispovjednici budu vjerodostojan znak Očeva milosrđa” (Lice milosrđa, 17).

Da bi Božje milosrđe lakše doprlo do većega broja vjernika, Papa je 2016. imenovao oko 1070 svećenika misionarima milosrđa. Na prijedlog naše provincijske Uprave, fra Slavko Topić i ja predloženi smo Vatikanu na tu službu jer smo imali iskustva ispovijedajući godinama u „najvećoj ispovjedaonici svijeta”, u Međugorju. Nakon višemjesečne provjere, imenovani smo dekretom za tu službu na godinu dana. Tijekom godinu dana u Vatikan su stigle mnoge pozitivne informacije o misionarima milosrđa pa je Papa produžio tu službu svima koji su se složili. Dakle, zbog

i provinciji kao misionar milosrđa. Ovu zadaću obavljam uglavnom pojedinačnim ispovijedima i duhovnim razgovorima te održavanjima jednodnevnih i trodnevnih duhovnih obnova.

Jedna od crkvenih zapovijedi nalaže najmanje se jedanput godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. No, je li to dovoljno ako uzmemo u obzir činjenicu da su se primjerice sveci vrlo često ispovijedali? Zašto je važna redovita ispovijed?

Crkva zahtijeva od svojih članova da se najmanje jedanput ispovjede i pričeste, ali nažalost mnogi katolici na zapadu ne drže se ni toga minimuma. Štoviše, mnogi idu redovito na pričest, ali se rijetko ili nikako ne ispovijedaju. Time čine svetogrđe. Kad bismo znali koliko je važno opraštanje grijeha u sakramentu

grijeha na svoje nasljednike biskupe, a biskupi prenose na svećenike. Dakle, u sakramentu pokore, zahvaljujući Isusovoj smrti na križu, milosrdni Bog nam oprašta uvrede kojima smo njega uvrijedili, pomiruje nas s Crkvom koju smo svojim grijehom ranili i nudi nam obraćenje na novi život u ljubavi (usp. KKC 1421). Ispovijed je „mali Uskrs za dušu”.

Prema Vašem mišljenju, koji se problemi i izazovi danas nalaze u Crkvi kao zajednici Isusovih učenika?

Crkva je mistično Tijelo Kristovo. Krist je naša glava koja nas posvećuje i vodi, a mi smo njegovi udovi. Crkva je istovremeno sveta (božanska) i grešna (ljudska). Ona je ranjiva, ali i neuništiva. Mi vjernici, kao „putujuća Crkva”, moramo se stalno obraćati i čistiti od grijeha, te

Tek nakon duhovne pobjede nad svojom sebičnošću kroz post i odricanje dolazi pravo, nutarnje slavlje Uskrsa.

Kad bismo imali više sluha za tuđu patnju i muku, onda bismo lakše nosili i svoje križeve velikih pastoralnih plodova, udijeljena je i nama ta služba trajno, odnosno „dok se drukčije ne odredi”, kako piše u našem novom dekretu iz 2016.

Naša je zadaća da naviještamo Božje milosrđe i ispovijedamo svuda, s tim da imamo ovlast opraštati i one najteže grijehe, zbog kojih se isključuje iz Crkve (kao što je obeščašćenje Hostije itd.). Takve grešnike može odriješiti redovito samo Apostolska stolica, odnosno papa. Nažalost, fra Slavko je nedavno preminuo pa sam ostao sam u našoj nadbiskupiji 46

svjetlorijeci.ba

ispovijedi, išli bismo na ispovijed čim sagriješimo ili barem mjesečno. Prvi dar koji nam je dao Uskrsli jest opraštanje grijeha. Na prvi dan svoga uskrsnuća, Isus svečano reče apostolima: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas. To rekavši dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22-23).

Da ponovim: to je prvi i najvažniji dar Uskrsloga nama vjernicima.

Apostoli su prenijeli ovlast opraštanja

težiti za savršenošću i svetošću, pristupajući „prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo” (usp. Heb 4,16).

Općenito govoreći, danas Crkva prolazi kroz veliku krizu vjere i morala, što je najavila Gospa u Fatimi (1917.). Kriza vjere pokazuje se najviše u nepoznavanju i nepoštivanju vjerskih istina (dogmi).

Na tome području je velika dezorijentacija i zbunjenost jer mnogi kršćani se ne ravnaju prema Katekizmu Katoličke Crkve, koji je veliko blago naše vjere.

Na području morala mnogi kršćani se

ne ravnaju prema Božjim zapovijedima nego prema „svjetovnom duhu”, prema duhu užitaka, profita i vlasti. Odatle i velika kriza obitelji i duhovnih zvanja.

Jednostavno rečeno, mnogi kršćani se prilagođavaju svijetu i udaljuju od Krista, razvodnjavajući evanđelje. Trebamo biti u svijetu, ali nikada od svijeta. Kako ćemo biti sol svijetu ako moralno obljutavimo? Kako ćemo biti svjetlo svijetu ako ne živimo po istinama evanđelja?

Isus je obećao da Crkva neće propasti. Bog će uvijek podizati pojedince koji će preporađati Crkvu, poput sv.

Franje Asiškoga u njegovo vrijeme. Obnova Crkve uglavnom ide odozdo, od vjernika laika. Danas postoje mnoge udruge vjernika i molitvene zajednice koje se trude živjeti autentično evanđelje. Ne bojmo se za budućnost Crkve jer ona kao zajednica neće nikad propasti.

Ali mi kao pojedinci možemo propasti, možemo izgubiti spasenje. Zato, vratimo se svome izvoru, evanđelju, koje nas poziva na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Odrecimo se Sotone i svega sjaja njegova i vjerujmo u trojedinoga Boga.

Hrabro krenimo zajedno u duhovnu borbu protiv zla i Zloga i izgrađujmo kraljevstvo Božje molitvom i radom. „Pastoral uha” Nedavno je s radom započeo Franjevački duhovno-pastoralni centar u Visokom čiji ste voditelj. U čemu se ogleda svrha i cilj realiziranja ovoga projekta Franjevačke provincije Bosne Srebrene?

Kao redovniku i svećeniku jako mi stalo do obnove Crkve. Trudim se raditi u vinogradu Božjem što bolje znam i umijem. Zahvaljujući Međugorju, mnogi su vjernici prepoznali da mi je Bog udijelio dar za „pastoral uha”, za ispovijedanje i duhovno savjetovanje. Zato rado ispovijedam i molim za druge, pogotovo otkako sam i službeno imenovan misionarom milosrđa 2016. Shvatio sam

koliko ljudi pate jer nisu susreli živoga Boga kroz obraćenje i vjeru. Od tada sam počeo voditi i trodnevne duhovne obnove u Visokom i po župama.

Uprava naše provincije Bosne Srebrene prepoznala je važnost takve vrste pastorala pa je osnovala 2019. Franjevački duhovno-pastoralni centar u Visokom i povjerila meni da ga vodim, zajedno s fra Marinkom Štrbcem. Dakle, FDPC je mjesto za duhovne razgovore, temeljite ispovijedi, osobne i zajedničke molitve i meditacije, euharistijska slavlja, adoracije pred Presvetim oltarskim sakramentom, duhovne obnove i druge duhovne sadržaje potrebne pojedincima, obiteljima i raznim skupinama vjernika.

Za razliku od drugih duhovnih centara, ovdje stavljamo naglasak na „pastoral uha”, kako traži papa Franjo, a to je susret pojedinoga pokornika sa svećenikom kroz duhovni razgovor, ispovijed i molitvu. Stoga na ovakvim duhovnim obnovama primamo samo do 40 osoba, da bismo svakoga mogli temeljito ispovjediti. Nadalje, ovdje dajemo prednost franjevačkoj duhovnosti i pobožnosti, koja je kristocentrična: euharistija, klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu, put križa, litanije, razmatranje evanđelja i franjevačkih spisa, Gospine krunice, duhovna glazba.

Koliko je važno postojanje jednoga ovakvog centra za današnje naraštaje katolika na našim prostorima?

Današnji užurbani, potrošački i površni stil života ostavlja nemir i prazninu u mnogim dušama. Stoga ljudi čeznu za nutarnjim mirom pohađajući razne duhovne obnove, seminare i hodočašća.

Mnogi su mi rekli da u ovom centru dožive duboki mir. Preko molitve i sakramenata jačaju se u vjeri, nadi i ljubavi.

Najviše milosti dožive u temeljitoj ispovijedi, duhovnom razgovoru i blagoslovu koji mogu dobiti i izvan duhovne obnove od utorka do četvrtka. Mnogi su zahvalni i sretni što ovdje adoracija traje cijelo

vrijeme duhovne obnove, odnosno od petka u 19 sati do nedjelje u 11 sati. Zato se rado vraćaju ovamo, iz svih krajeva BiH i Hrvatske. Ipak ih najviše dolazi iz Hercegovine i Dalmacije (od Dubrovnika do Splita). Sada počinju dolaziti sve više i vjernici iz Visokoga i okolice.

Važno je da, uz redoviti župni pastoral, postoje i ovakvi duhovni centri koji nude različitim skupinama duhovnu pomoć. Cilj nam je i da mnogi mladi prepoznaju svoj duhovni i bračni poziv, da ostanu na svojoj očevini i da izgrađuju svoju domovinu i mjesnu Crkvu.

Posebno molimo i za nova svećenička i redovnička zvanja. Preko duhovne obnove pojedinaca obnavljaju se obitelji, župe i cijelo društvo. Neka nas u ovome radu prati Isusov blagoslov i zagovor naše Gospe i sv. Franje Asiškoga.

Na koncu, budimo svjesni svoga kršćanskog dostojanstva i odgovornosti za ovaj svijet. Živom vjerom pristupajmo Uskrslome u euharistiji. Svjesno izgovarajmo riječi Otajstvo vjere: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!

To je jedno, cjelovito, vazmeno otajstvo.

Nema Uskrsa bez Velikoga petka i nema Kristova dolaska u slavi bez Uskrsa.

Zato, ne bojmo se širom otvoriti vrata svoga srca milosrdnom i proslavljenom Kristu, koji je jedini put, istina i život.

Amen. Aleluja! Sretan Uskrs! ? travanj 2020.

47

Pogled u dušu

Svjetlo Uskrsa @ prof. dr. Snježana Šušnjara

U svjetlu stalnih upozorenja i alarmantnih vijesti vezanih za koronavirus, čovjek se osjeti slabim i nezaštićenim. Toliko je izložen lošim vijestima i ne baš dobrim nakanama onih koji stoje iza takvih vijesti i zarađuju na njima da se pita kuda ide ovaj svijet?

J

e li doista virus poguban za ljude ili je stalna zauzetost lošim i negativnim proizvela i ovu „epidemiju”, ovu kugu današnjega doba? Istodobno gripa prolazi neprimjetno, puno djece je izvan škole i pod temperaturom zbog obuzetosti dišnih organa zarazom, ali to nije koronavirus pa se o tome i ne piše. Zakazuju se izvanredne sjednice, zaustavlja rad, uvode sankcije, ljude se izolira, nestaje uhodane svakodnevnice, otkazuju putovanja, zatvaraju škole.

Ljudi su zbunjeni, isprepadani, ne znaju što činiti, kako objasniti djeci da miruju, da ne smiju nigdje ići. U svojoj knjizi Putovanje na Alphu Centauri Michael O’Brien upozorava: „Grozote ne moraju biti naša sudbina. Ipak, uvjeti života se mijenjaju, iz naraštaja u naraštaj. Takva je naša bezgranična sposobnost samoobmanjivanja.” Dakle, dopuštamo da se nama manipulira i utječe tako da i sami počnemo vjerovati u vijesti koje nam se plasiraju i kojima nije uvijek cilj informirati nas, upozoriti nas, nego prestraviti nas i učiniti nesposobnima. Ljudi u Italiji koji su zatočeni u kućama i stanovima, pogotovo oni koji žive sami jedva izlaze na kraj sa situacijom u kojoj su se našli, uslijed nemogućnosti žive komunikacije 48

svjetlorijeci.ba

s drugima. Dopušteno im je izići van nakratko, ali opet ne smiju biti blizu drugih. Zatvorili su oči u jednom vremenu i probudili se u drugom. Pandemija! Što biramo? „Kako se to moglo dogoditi? Kako to da je čovjek prestao poznavati samoga sebe?” pita se O’Brien. Vjerojatno tako što smo prestali misliti vlastitom glavom, što smo zaboravili vrednote usađene od djetinjstva i što smo prestali vjerovati. U vrijeme korizme bismo se mogli vratiti korijenima i zamisliti se nad žrtvom koja je za nas učinjena. „Život prihvaćamo previše mehanički, najčešće bez zahvalnosti. Možda je upravo to jedan od razloga što se život danas toliko obezvređuje”, pretpostavlja O’Brien.

Ljudska rasa je nastavila živjeti kao da se sve podrazumijeva, obitelji se otuđuju, odlaze, nestaju. Korist je postala jedino vrijedno u međusobnim odnosima i ako toga nema, sve drugo je manje važno. Materijalno često priječi posjete drugima, za sve se traži neka naknada ili usluga. Kad ne želite tako komunicirati i prihvaćati interesne igre, ljudi se zbune, nisu na to naviknuti. Ako nekome nešto

učinite, odmah se traži nešto zauzvrat.

Kod mladih ljudi je to osobito prisutno i postaju sumnjičavi ako ne postupate na njihov način. Jednostavno, nisu naučeni drukčije. Ivana Brlić Mažuranić je zapisala: „... jer omladina može bez upute lako zastraniti, a uz upute svakako čudesna djela stvarati”. Zar nije Svjetlo došlo među nas da nas zbliži, uputi jedne na druge? Kada smo utonuli u mrak, a da toga nismo niti svjesni? Ili kako je Ivanković upitao na naslovnici svoje knjige Tko je upalio mrak? Polako tonemo sve dublje i ne vidimo puta pred nama. Ne vidimo jer postavljamo vlastite prioritete, imamo svoje snove, svoje želje, koji često isključuju druge. O’Brien upozorava: „Čovjek može žudjeti za rajem kako ga sam zamišlja i naći se u paklu...

Jer, brzina i priroda modernog napretka nanose štetu ljudskoj zajednici – osobito kad se snaga kombinira s brzinom.” Štošta odabiremo u životu i time određujemo svoj put. Stoga je važno dobro otvoriti oči i znati što biramo, kojim povodom i čemu stremimo. Ako i pogriješimo u tim odabirima, možemo se popraviti, možemo promijeniti put jer znamo kome se obratiti u muci, kome povjeriti najskrivenije i pred kim se poniziti. Onaj koji je naše grijehe primio na sebe, da bi nas spasio, da bi nam pokazao koliko nas ljubi, zauzvrat dobiva gubitak ljubavi, prazne bogomolje diljem svijeta, porugu i nepovjerenje.

O’Brien ističe da će nas Bog voditi ako mu dopustimo, neće nas prisiljavati na pokornost. Upravo zato jer nas ljubi i jer želi isto i za sebe. Može li djelo ili uradak reći svome tvorcu, napravi me ovako ili onako? Možemo li pod izlikom rada i zauzetosti poslom zanemarivati bližnje, suditi ih zbog njihovih djela, a vlastita precjenjivati? Nekima je rad postao opsesija koja ih odvlači od svega. Majka Tereza je upozoravala: „Možete biti iscrpljeni od rada i ubijati se od posla, ali ako vam rad nije prožet ljubavlju potpuno je nekoristan. Raditi bez ljubavi znači robovati.”

Pogled prema nebu U bremenitosti vremena u kojemu živimo često čujemo – ovo su posljednja vremena, vremena apokalipse, nestanka. Apokalipsa zapravo znači skidanje vela, otkrivenje, mogućnost da progledamo i vidimo stvari onakve kakve jesu i čemu smo i mi sami pridonijeli.

Vrijeme je oduprijeti se malodušnosti i krenuti tamo gdje nas sigurno rado čekaju, gdje smo dobrodošli i ljubljeni. „Crkva je uvijek naviještala da je kraj blizu – blizu koliko i vaša župna crkva.

A to je nešto prema čemu biste trebali trčati, a ne od toga bježati”, ističe Scott Hahn u svojoj knjizi Gozba jaganjčeva. On također naglašava da u koju god bitku krenuli zemaljskim oružjem, prvo je potrebno izabrati duhovno oružje. Ukoliko želite uspostaviti kraljevstvo, spasiti ljude na cijelome svijetu, pomoći drugima, potrebno je valjano moliti, često i ustrajno. „A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim.”

(Iv 6,39).

U doba korizme i nadolazećega Uskrsa trebamo biti pripravni, svjesni

Ljudska rasa je nastavila živjeti kao da se sve podrazumijeva, obitelji se otuđuju, odlaze, nestaju.

Korist je postala jedino vrijedno u međusobnim odnosima i ako toga nema, sve drugo je manje važno svoje odgovornosti i svojih slabosti.

Svijet u kojem se krećemo ima cilj banalizirati stvari, ismijati dobro, a veličati zlo. „Zato su mnogi među vama nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi” (1 Kor 11,30). Mnogi će reći ne isplati se biti dobar jer te ljudi stanu iskorištavati, ali svejedno budi dobar kako je govorila blažena Majka Tereza. Isticala je da nije sve u novcu i materijalnim koristima: „Ja pokušavam siromasima za ljubav dati ono što bogati dobivaju za novac. Ne, ja ne bih dodirnula gubavca ni za tisuću funti, ali za ljubav Božju ja ga radosno liječim.” Za ljubav Božju podignimo oči k nebu i u srcu gajimo milosrđe i nadu. Uskrs dolazi i donosi blagoslov na ovaj napaćeni svijet koji se vrti sam oko sebe, bez cilja i smisla.

Kako je Louis de Wohl u knjizi Teofil

upozorio:„Ti možda nećeš ostaviti trag u povijesti, ali je zato Bog ostavio svoj trag na tebi.”

J. J. Rousseau je razmišljao i o svom vremenu te o ljudima koji su rukovodili tadašnjim društvom i donosili odluke i u njegovo ime. Zaključio je „Naposljetku rekoh sam sebi: hoću li vječno dopuštati da se sa mnom poigravaju sofizmi najboljih govornika za koje, čak, nisam siguran da su mišljenja koja propovijedaju i koja s toliko žara nastoje nametnuti drugima, uistinu njihova? Njihove strasti, koje upravljaju njihovim učenjima, njihova zainteresiranost da druge uvjere u ovo ili ono, onemogućavaju nas da otkrijemo što oni sami vjeruju.

Možemo li tražiti iskrenost od stranačkih vođa? Njihova filozofija je za druge; meni treba filozofija za mene.” ?

Sveta vatra u bazilici Kristova groba, Jeruzalem travanj 2020.

49

Skupljajući zalaske sunca

Ne bojte se, korizma je. @ Elvira Koić

Svima se nama pred kraj smjene žuri kući... (sestra Mirela) Ovogodišnje korizmeno vrijeme je baš za sve drukčije od svih do sada. Nedoživljeno u povijesti čovječanstva. Doslovno su zaključane države, gradovi, ljudi i djeca u svojim kućama ili stanovima. Ostat će tako do Uskrsa, a možda i nekoliko mjeseci ili čak godinu.

Z

austavljen je način života na koji su svi naviknuti stoljećima. Postalo je opasno grliti se, rukovati, „tapšati po ramenima”, dodirivati, biti blizu manje od metar udaljenosti. Sve što volimo. Bezbrojni radnici spriječeni su u obavljanju svojih poslova kojima su hranili obitelj.

Sve je stalo. Ljudi, automobili, gradski prijevoz, avioni. Zatvorene su trgovine, kafići, kazališta, kina, škole su preseljene u kuće. Prvo su ispražnjene škropionice sa svetom vodom, pa se prestalo pružati „mir” jedni drugima, a potom se moralo odreći i misnih slavlja. Kao i svadbi, sahrana, svih mogućih okupljanja gdje se ne može držati međusobni razmak. Čak se uvodi i takozvani „policijski sat” kako bi se spriječilo druženje. Cijeli se svijet, gotovo na isti način, u doslovno nekoliko dana, opredijelio za novi način života, prilagođen 50

svjetlorijeci.ba

Svi će htjeli ili ne htjeli više nego do sada imati vremena za sebe, svoju neposrednu okolinu, bliske osobe.

Neminovno će postupno početi čitati, možda i pisati, slikati, učiti strane jezike, a svakako moliti, sami i zajedno opasnosti, koju je izazvao nevidljivi neprijatelj, koronavirus i potencijalno smrtnu bolest koju izaziva COVID-19.

Učinjeno je to u pokušaju maksimalne zaštite, doslovno kako bi se spasili

životi. U nekoliko dana iz kaotičnoga straha cijeli ljudski svijet se organizirano zaustavio u pokušaju kontrole ove nezamislive krizne situacije.

Baš u korizmi Za sada je svijet stao. Ljudi su u „samoizolaciji”. Usmjereni na sebe, s preporukom za oprezno izbjegavanje svih drugih. Ne zna se do kada. Uz nadanje kako će sve to ipak što prije prestati.

Tako brzo se to dogodilo. Svi su se jednoglasno i bez pogovora odlučili za očuvanje ljudskih života. Svi su se jednoglasno i bez pogovora odrekli svojih dosadašnjih životnih stilova. Sad se tek vidi kako se živjelo prekrasno, udobno, bezbrižno, gotovo razmaženo. Velikim dijelom dosadašnji život bio je usmjeren baš na bliskost i blizinu. Još do prije nekoliko dana na trgu su se dijelili zagrljaji kao lijek, uvježbavala se socijalizacija, psihosocijalne vještine. A sada je važniji trening samoće i samotništva, odricanja svih naučenih društvenih udobnosti i potraga za novim načinima.

Slučajno se sve dogodilo baš u korizmi. Može li se uopće u ovoj situaciji vidjeti nešto pozitivno? Što će se događati? Taj silni strah i negativni stres koji je izazvao postupno će nestati.

Imamo to iskustvo iz vremena rata kojega se još živo sjećamo. Kada nestane strah, oslobodi se energija koja se uloži u stvaralačku. Nepobjedivu. Koja će kreirati novi svijet. Novu svijest. Novi način života.

Svi će htjeli ili ne htjeli više nego do sada imati vremena za sebe, svoju neposrednu okolinu, bliske osobe. Neminovno će postupno početi čitati, možda i pisati, slikati, učiti strane jezike, a svakako moliti, sami i zajedno. Možda će se umovi i duše odmoriti i razbistriti poput zraka i voda u donedavno zagađenim gradovima. Možda se svi počnu ponovno smireno smiješiti, možda čak ponovno počnu pisati pisma. Ljubavna, na primjer.

Promjene su često neugodne, ponekad i bolne. Lakše je hodati izgrađenim stazama, nego krčiti nove putove, ali je to potrebno. Koliko god voljeli staru kućicu, za koju nas vežu predivne, tople uspomene, ipak se ponekad mora srušiti do temelja, kako bi se izgradila nova, udobnija, prikladnija.

Bez straha Možda je sada baš to vrijeme. Svršetak jednoga svijeta i početak nekoga novog, potpuno drukčijega. Čovječanstvu nije ni dana mogućnost odluke želi li ili ne, baš sada, takvu veliku promjenu. Jednostavno se dogodila. Kao i toliko puta do sada, svi imaju iskustvo ishoda nekih događaja koji ni po čemu nisu bili željeni, već sasvim drukčiji od očekivanih, a pokazalo se da je baš tako bilo dobro i da nikako ne bi bilo dobro bilo kako drukčije. Obično se tada kaže „Božja volja”. Pa eto. Najvažnije što se dogodilo u ovoj kataklizmi je upravo jedinstveno opredjeljenje za život, pokušaj spašavanja svakoga pojedinog ljudskog života. Žrtvovana je cijela civilizacija kako bi se spasio svaki pojedinačni ljudski život. Bez osvrtanja. Umjesto „arke”

Svi su se jednoglasno i bez pogovora odlučili za očuvanje ljudskih života.

Svi su se jednoglasno i bez pogovora odrekli svojih dosadašnjih životnih stilova. Sad se tek vidi kako se živjelo prekrasno, udobno, bezbrižno, gotovo razmaženo izabrane u kuće, stanovi, obitelji. Zato nema straha. I baš zato će novi svijet koji će se uskoro izgraditi iznova iz temelja biti fantastičan, čist, svijetao, blagoslovljen. Kakav može biti samo onaj koji je stvaran u korizmenom vremenu pročišćenom molitvom i rođen nakon njega. Vjerujem kako ćemo svi uživati u njemu i želim svima zaželjeti najsretniji Uskrs. ?

Susret požeškog biskupa i provincijala Bosne Srebrene

IKA/Svjetlo riječi

POŽEGA – Požeški biskup Antun Škvorčević primio je u Biskupskom domu, 4. ožujka, fra Jozu Marinčića, provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

U njegovoj pratnji bio je fra Nikica Vujica, ekonom i definitor Provincije.

Biskup i provincijal razgovarali su o više aktualnih tema crkvenog i društvenog života u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Posebnu pozornost posvetili su djelovanju franjevaca Provincije Bosne srebrene u Požeškoj biskupiji gdje im je povjerena župa Okučani i Gornji Bogićevci.

Navedene dvije župe pretrpjele su progon vjernika i velika razaranja u vrijeme Domovinskog rata te je biskup Antun zahvalio provincijalu Jozi za sve ono što su njegova braća velikom požrtvovnošću učinila u njihovoj materijalnoj obnovi te u redovitim pastoralnim nastojanjima. Posebno je spomenuo rad fra Josipa Bošnjakovića u Gornjim Bogićevcima i fra Bože Blaževića u Okučanima.

Provincijal fra Jozo prikazao je biskupu stanje vlastite Provincije i djelovanje braće u župama Bosne i Hercegovine, gdje je nerijetko ostalo jako malo vjernika, što svećenicima stvara probleme identitetske naravi. Biskup i provincijal složili su se da Sporazum potpisan 1996. između Provincije i Zagrebačke nadbiskupije o djelovanju franjevaca ostaje na snazi u sadašnjoj Požeškoj biskupiji 30 godina kako je ugovoreno. O mogućnostima pastoralne pomoći još jednog franjevačkog člana bit će razmotren na objema stranama. travanj 2020.

51

Putopis: Segovia, Španjolska

Kraljevski grad u srcu Pireneja @ Dalibor Ballian ballian.dalibor

Grad Segovia nalazi se u središnjem dijelu Španjolske, a pripada istoimenoj pokrajini unutar autonomne zajednice Castilla y León. Sam naziv Segovia keltiberskoga je podrijetla, a znači „slušati”. Smješten je na ravnicama središnjeg dijela Pirenejskoga poluotoka, a od Madrida je udaljen 60-ak km. Provincija Segovia nadmorskom visinom varira od 750 m do maksimalnih 2430 m na vrhu Peñalara u planinskom lancu Sierra de Guadarrama. Grad Segovia nalazi se na oko 800 m nad morem.

S

egovia je smještena na glavnom putu koji povezuje sjever i jug Španjolske. U početku je ležao na brijegu, još od keltskoga razdoblja, sve do sredine srednjega vijeka, kad se proširio na okolne doline izgradnjom podgrađa.

52

svjetlorijeci.ba

Tomu je pridonio i brz razvoj trgovine i proizvodnje.

Broj stanovnika također raste te je u posljednjem stoljeću gotovo učetverostručen. Danas Segovia ima oko 57000 stanovnika, što ga čini malim gradom.

Ipak, nadaleko je poznat po svojim povijesnim građevinama i dugom i burnom poviješću. Tri su najpoznatije građevine – rimski akvadukt koji je i danas u funkciji, zatim jedna od posljednjih europskih gotičkih katedrala i dvorac Alcázar koji je poslužio kao ideja za stvaranje slavnoga dvorca u animiranom svijetu Walta Disneyja. Na gradnju brojnih građevina poput akvadukta utjecala je i klima – mala količina padalina i visoke temperature te geografska pozicija grada.

U zlatnom dobu grada Pirenejski ili Iberijski poluotok čitav je pod utjecajem mediteranske klime, tako i Segovia. Ljeta su jako vruća, a sušna razdoblja duga. Posljedično, prosječna godišnja temperatura iznosi 12,42 °C, a zimi je uglavnom iznad 0 °C. Količina godišnjih padalina skromna je i

razdoblja. Te su crkve građene od kamena i opeke poput crkava sv. Stjepana, sv. Milana, sv. Martina, Presvetoga Trojstva, sv. Andreja, sv. Klementa, sv. Justa i Pastora, Svetoga Križa i sv. Salvadora.

Tijekom 19. stoljeća i prve polovine 20. stoljeća, Segovia je doživjela demografski oporavak koji je bio rezultat relativne ekonomske stabilnosti.

Akvadukt i katedrala

kreće se od 400 do 500 mm. U ovomu dijelu Španjolske ljeti su česti pljuskovi s grmljavinom. S druge strane, od vegetacije u gradu i okolici nalaze se brojni primjerci bora, hrasta crnike, španjolskoga hrasta, bukve i smreke. I grad obiluje zelenilom, jer su i male javne površine uređene i zasađene. Na ovom mjestu posebno se ističu parkovi dvorca Alcázar, gdje se na parkovskim terasama smjenjuju različiti stilovi.

Zbog svoga smještaja na trgovačkoj ruti Segovia je u povijesti bila važno središte trgovine vunom i tkaninama.

Krajem srednjega vijeka grad je doživio svoje zlatno doba sa sve većim brojem židovskoga stanovništva ali i stvaranjem vlastite industrije tkanina. Tada grad broji oko 27000 stanovnika. No uslijedili su ratovi, bolesti i sustavno protjerivanje židova te je za samo 100 godina stanovništvo palo na svega 8.000 građana. Oporavak je trajao čitavo sljedeće stoljeće.

U razdoblju zlatnoga doba grada dovršeno je i nekoliko sjajnih djela gotičke arhitekture, većinom crkava i pratećih crkvenih objekata. Pored toga, u gradu je jako mnogo i privatnih objekata iz toga razdoblja, na kojima nalazimo tragove gotike, posebno na palačama, bilo na prozorima ili ulaznim vratima. Segovia se može pohvaliti i većim brojem starih romaničkih crkava iz ranoga srednjeg vijeka, odnosno iz predgotičkog

Jedna od najslavnijih građevina Segovije, antički akvadukt, najvažnije je povijesno obilježje grada s kraja 1. i početka 2. stoljeća pr. Kr. Kao i brojni drugi akvadukti u Španjolskoj, onaj u Segoviji privlači pažnju kao „izvanredno inženjersko dostignuće”. Još uvijek je u uporabi isporuke pitke vode u stari dio grada. Sastoji se od oko 25.000 granitnih blokova složenih u suhozid. Dug je 818 metara i ima više od 170 lukova, od kojih su najviši 29 metara.

Gradska katedrala u Segoviji posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije i najmlađa je gotička katedrala sagrađena u Španjolskoj. Smatra se remekdjelom baskijske i kastiljanske gotike i naziva se Damom među katedralama. Na izgradnji su radili brojni majstori španjolske arhitekture. Po završetku gradnje 1768. godine katedrala je bila duga 105 metara, široka 50 m i visoka 33 m. U sklopu katedrale nalazi se 18 kapelica, a ima tri velika portala posvećena domaćim svecima monahu Frutosu i Geroteu, te Praštanju.

kule i nadstrešnicu. Bila je to omiljena rezidencija Alfonsa X. Mudrog i Henrika IV., a u segovijskom dvorcu kraljicom Kastilje okrunjena je i kraljica Izabela Katolička. Dogodilo se to u crkvi sv. Mihaela 13. prosinca 1474. godine.

U vrijeme Napoleonove okupacije Španjolske časnici i kadeti topničke škole u Alcázaru odbili su predaju, te su se borili do kraja. Inače, dvorac je razoren u požaru 1862., a kasnije je obnovljen.

I za vrijeme Španjolskoga građanskog rata u njemu su se dugo morali braniti pripadnici Francove vojske. U ovom dvorcu danas se nalazi muzej kraljevske topničke škole i Generalni vojni arhiv Segovije.

Današnje segovijske zidine izgrađene su kad je kralj Alfonso VI. grad ponovno osvojio od Maura. Postojeće zidine on je dodatno ojačao i povećao njihovu ukupnu dužinu na 3 km, uz osam kula, pet kapija i nekoliko vrata. Zidine su građene granitnim blokovima, pa i nadgrobnim spomenicima iz jedne antičke rimske nekropole. Gradske zidine okružuju povijesni kvart i danas broje troja vrata – sv. Cebriana, sv. Jakova u maurskom stilu i sv. Andreja.

Danas se segovijski akvadukt i stari grad Segovia ubrajaju na popis Svjetske kulturne baštine UNESCO-a. ?

Kraljevska palača Segovijski Alcázar, kraljevska palača sagrađena na kamenom poluotoku između rijeka Eresma i Clamores, prvi je put dokumentirana 1122. godine, iako je možda postojala i ranije. Bila je to jedna od najomiljenijih rezidencija kraljeva Kastilje, izgrađena na prijelazu iz romanike u gotičku i maursku arhitekturu. Zgrada je oblikovana oko dva dvorišta i ima dvije travanj 2020.

53

O pandemiji koronavirusa COVID-19

Svjetlo riječi

Koronavirus COVID-19 zarazna je bolest respiratornogA sustava koja između ostaloga izaziva povišenje tjelesne temperature, snažan kašalj i otežano disanje. Prvotno otkrivena u kineskom gradu Wuhanu. Zbog njegove agresivnosti i lakoće širenja zaraze početkom godine proglašena je epidemija koja je prerasla u globalnu prijetnju, pandemiju, sa stopom smrtnosti od oko 5 %. Statistički gledano, većina zaraženih oporavi se bez većih posljedica ili čak ne razvije nikakve simptome, no ukupan broj umrlih poziva na oprez. Do pisanja ovoga teksta zabilježeno je ukupno 386 000 slučajeva zaraze u 190 svjetskih zemalja. Preminulo je više od 16 700 osoba (uglavnom starijih i već načeta zdravlja), dok se uspješno oporavilo više od 102 000 osoba. Premda Kina još uvijek broji najviše slučajeva zaraze, Italija koja zauzima drugo mjesto po broju oboljelih pretekla je Kinu po broju ukupno preminulih. Na trećem je mjestu po broju oboljelih SAD, gdje je koronavirus još uvijek nedovoljno poznata tema među stanovništvom i nema većih mjera restrikcije. Na popisu deset najteže pogođenih slijede Španjolska, Njemačka, Iran, Francuska, Južna Koreja, Švicarska i Velika Britanija.

54

svjetlorijeci.ba

Mjere restrikcije

Odgovor Crkve

Kako bi spriječile širenje zaraze, mnoge su europske i svjetske države zatvorile svoje granice za strance i putnike. Uvedene su mjere zabrane poput ograničenoga kretanja (policijski sat, zabrana za osobe mlađe od 18 i starije od 65, zabrana putovanja izvan mjesta prebivališta i slično), zatim zatvaranja lokala i tržnih centara, okupljanja većega broja ljudi i mjere samoizolacije. Svima koji stižu iz zemalja u kojima je velik broj oboljelih naređuje se samoizolacija u trajanju od 15 dana, koliko traje inkubacija. U BiH do ovoga trenutka od koronavirusa oboljelo je ukupno 150 osoba u cijeloj državi, jedna je osoba preminula, a dvoje je izliječenih. Uveden je policijski sat u oba entiteta te cjelodnevna zabrana izlaska za djecu i starije. U Hrvatskoj je 361 osoba zaražena koronavirusom, a zabranjeno je napuštanje prebivališta bez posebne propusnice. U Srbiji je 249 oboljelih, a troje umrlih. Uveden je policijskih sat i zabrana kretanja za starije osobe tijekom cijeloga dana.

Na svjetskoj razini odgođena su i prekinuta brojna sportska natjecanja poput nogometnih, košarkaških, rukomentih i svih drugih sportskih prvenstava, zatim nogometna Liga prvaka i Europska liga. Europsko nogometno prvenstvo planirano za 2020. godinu odgođeno je, jednako kao Copa America, a predviđa se da će tako biti i s ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Japanu.

U jeku pandemije koronavirusa reagirale su i brojne biskupije na hrvatskom govornom području. Za Vrhbosansku nadbiskupiju uvedeno je izvanredno stanje koje će trajati do daljnjega, a uključuje odredbu da se mise slave bez naroda i liturgijskoga pjevanja. Još uvijek se ne zna hoće li biti misnih slavlja s pukom uz najveću svetkovinu Uskrsa. Neke njemačke biskupije već su najavile da će zabrane trajati najmanje do kraja mjeseca travnja, dakle, uključujući i Uskrs. Neke biskupske konferencije poput one u Mađarskoj dopustile su zbog izvanrednih okolnosti i davanje skupnoga oprosta. U Vatikanu je već određeno da na liturgijskim slavljima Velikoga tjedna neće biti nazočnih vjernika, a odgađaju se i ovogodišnji apostolski pohodi Malti, Indoneziji, Istočnom Timoru i Papua Novoj Gvineji. Sveta Stolica odobrila je potpuni oprost za katolike oboljele od koronavirusa kao i za sve koji skrbe o njima i mole za njih, uključujući liječničko osoblje i članove obitelji.

Do ovoga trenutka došlo je do velikih gubitaka na području svjetske ekonomije, školstva, zdravstva, kulture, a pogođene su i vjerske zajednice. Još uvijek nije otkriven lijek protiv ove opake zarazne bolesti. U mnogim dijelovima svijeta broj oboljelih povećava se svakoga dana. Stoga se još uvijek ne može predvidjeti završetak pandemije koja je potresla suvremeni svijet.

Nova knjiga Ivice Raguža

Svjetlo riječi

ĐAKOVO – Prof. dr. sc. Ivica Raguž, profesor dogmatske teologije na KBF-u Đakovu, objavio je novu knjigu u svojoj nakladnoj kući Panni pod naslovom Ambrozije. Knjiga je to koja po prvi put na hrvatskom jeziku donosi prijevode i komentare ponajboljih tekstova velikoga crkvenog oca i milanskoga biskupa sv. Ambrozija.

Autor je knjigu podijelio tematski, tako da se mogu susresti razne teme iz područja duhovnoga života: Pjesma nad pjesmama, svećeništvo, progonstvo, sreća, bijeg, Blažena Djevica Marija, šutnja, brak, djevičanstvo, teologija, patnja, vino i dr. Tko god želi upoznati sv. Ambrozija, a preko njega zapravo cijelu povijest duhovnosti u Katoličkoj crkvi, moći će u ovoj knjizi dobiti prikaz cijeloga njegova djela. Prof. Raguž pokušao je sv. Ambrozija na taj način oživjeti za današnje doba, doba duhovne oskudice.

Knjiga je namijenjena svim vjernicima, osobito biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, jer donosi bisere velikoga milanskoga sveca, kojega se nakon čitanja njegovih tekstova jednostavno ne može ne zavoljeti. U ovim pošasnim i oskudnim vremenima knjiga Ambrozije mogla bi se shvatiti kao istinska „utjeha teologije” crkvenoga oca Ambrozija. Knjiga na 304 stranice po cijeni od 129 kuna može se naručiti u Nadbiskupijskoj knjižari u Đakovu: tiskanice@djos.hr; na telefonski broj 031/802-224; ili pak kod samoga autora: communio.hr@gmail.com.

Živa vjera hrvatske zajednice u Canberri

Ivana Damjanović/SR AUSTRALIJA – „Živa vjera hrvatske zajednice u Canberri kao ponos i primjer drugima” – ovim je riječima kanberski nadbiskup Christopher Prowse opisao svoj doživljaj posjeta Hrvatskom katoličkom centru Canberra-Queanbeyan prilikom kojeg je predvodio svečano misno slavlje posvete novoga oltara i obnovljene crkve sv. Augustina, održano u nedjelju, 23. veljače, u Canberri.

Nadbiskupove riječi odražavaju napore ove hrvatske zajednice u obnovi svoje crkve koji su započeli 2016. godine, a završeni prošle ugradbom novog oltara, 20 godina nakon što je hrvatska zajednica u Canberri otkupila ovu crkvu 1998. godine. Crkva je obnovljena zajedničkim naporima fra Miroslava Jelića, voditelja Katoličkog centra Canberra-Queanbeyan te svih župljana, inače u Canberri itekako poznatih po svojim graditeljskim vještinama, koji su pomogli obnovu. Neki od njih su nas napustili prije nego što su imali prilike vidjeti obnovljenu crkvu, i za njih smo se posebno molili pod svetom misom posvete oltara i crkve. Svečano misno slavlje započelo je blagoslovom

vode kojom je potom blagoslovljena crkva i novi mramorni kip majke Božje, također doniran ljubavlju jedne kanberske obitelji. Oltar je posvećen prema jednoj od najstarijih katoličkih liturgija, tijekom koje se u novi oltar polažu moći svetaca i pali tamjan.

Za posvetu oltara nadbiskup je donirao moći sv. Majke Terezije iz Kalkute, a uz relikvije svetaca položena je povelja u kojoj je navedeno za čijeg je pontifikata oltar podignut, tko ga je podignuo i posvetio. Osim novog oltara koji je pomazan sv. uljem, posebno su pomazana i nova četiri križa koji su postavljeni na četiri strane crkve, simbolizirajući četiri evanđelista.

Svoje dojmove o crkvi i hrvatskoj zajednici u Canberri nadbiskup je istaknuo tijekom propovijedi, rekavši kako se ponosi hrvatskom zajednicom koja čuva svoju vjeru unatoč svim nedaćama ovoga svijeta, osvrnuvši se posebno na nedavne požare.

Nakon duhovne obnove, u skladu s hrvatskim običajima, održano je kratko druženje s nadbiskupom ispred crkve.

Domaćem ugođaju pridonijela su djeca u narodnim nošnjama, a misno slavlje uveličano je pjevanjem tradicionalnih hrvatskih crkvenih pjesama u izvedbi župnog zbora sv. Cecilije. travanj 2020.

55

F

ra Lovro Šitović Ljubušak, rođen u Ljubuškom 1682. a umro u Šibeniku 1729. jedna je od najneobičnijih osobnosti u povijesti franjevačke provincije Bosne Srebrene. Rođen je naime u muslimanskoj obitelji kao Hasan Alendar.

U vrijeme austro-turskoga rata 1690. godine njegov je otac dospio u zarobljeništvo vrgoračkoga harambaše Šimuna Talajića, zvanog Delija, koji ga nije htio osloboditi bez otkupnine. Kao jamstvo, dok ne skupi novac za otkupninu, ostavio je kod Talajića u Vrgorcu svoga mlađega sina Hasana. U Talajićevoj obitelji dječak se opismenio, dobio vjeronaučne osnove te s Talajićevom djecom naučio pjevati pobožne pjesme.

Kad je otac, nakon gotovo godinu dana, skupio otkupninu (koja je očito bila pozamašna), vratio je u Ljubuški i sina Hasana. Sin se međutim, preplivavši Trebižat, vratio Talajićima u Vrgorac.

Talajić ga je u dogovoru sa župnikom smjestio u samostan u Zaostrogu, gdje ga je kršćanskom nauku poučavao i za krštenje pripremao fra Ilija Mamić. Na krštenju je dobio ime Stjepan. Tada je imao 17 godina. Što se tiče fra Lovrina prezimena, treba reći da svoje izvorno prezime Alendar (ili Alendarević) nije htio upotrebljavati jer ga je smatrao poganskim. Prezime Šitović vjerojatno je tzv. „priime” nastalo prema imenu Šimun odnosno Šito, tj. prema imenu Šimuna Talajića. Ljubušak je naravno prezime nadimačkog tipa prema fra Lovrinu mjestu rođenja.

Nakon krštenja Stjepan je stupio u novicijat u Našicama, gdje je dobio redovničko ime fra Lovro. Filozofiju i teologiju studirao je zatim u Italiji, a nakon povratka iz Italije bio je profesor filozofije u Makarskoj te teologije u Šibeniku i Splitu. Uživao je veliki ugled u provinciji pa je 1720. odlikovan zvanjem generalnoga lektora i počasnog definitora Reda. Bio je u cijeloj provinciji čuven i kao propovjednik. Dok je boravio u Splitu, fra Lovro je uputio molbu starje56

svjetlorijeci.ba

Književnost bosanskih franjevaca

Pisna od pakla @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

To djelo sadrži pučki prikaz teološkoga nauka o paklu i prvo je nabožno djelo u hrvatskoj književnosti uopće koje je u cijelosti pisano u stihovima šinstvu svoje provincije da mu dopusti predavati i u dijecezanskom sjemeništu.

Molbi je bilo udovoljeno 1717. godine.

U Splitu je fra Lovro, kao predstojnik hospicija na Dobrom, počeo i pripreme za izgradnju samostana Gospe od zdravlja.

Opasan korak Od brojnih, vrlo zanimljivih zgoda iz fra Lovrina života treba zabilježiti da se nakon Požarevačkoga mira 1718. godine, kad su propale njegove nade da će kršćanska vojska nakon Imotskoga osloboditi i njegov rodni grad Ljubuški, fra Lovro odlučuje na vrlo opasan korak: noću je potajno otišao u Ljubuški kako bi svoje najbliže odveo u Dalmaciju i tamo ih dao pokrstiti. Kad je došao u rodnu kuću, otac mu je već bio umro, a brat poginuo u ratu. Zatekao je majku i nevjestu s kćerkom. Majku je uzalud nagovarao da pođe s njim, a nevjesta je s kćerkom pristala pa ih je fra Lovro izbjegavši mnoge pogibelji sretno doveo u Split. Šitović je autor više djela na hrvatskom i na latinskom jeziku. Na latinskom mu je najpoznatije djelo latinska gramatika koja je objavljena 1713.

godine u Veneciji pod naslovom Grammatica latino-illyrica. U 18. stoljeću objavljena je u još dva izdanja: 1742. i 1781. To je preradba najpoznatije i najkorištenije latinske gramatike u svijetu, čije je prvo izdanje objavljeno u Lisabonu 1572. godine pod naslovom De institutione grammatica libri tres. Autor joj je portugalski isusovac Manoel Álvares. Šitovićeva je gramatika najbolja preradba te gramatike među bosanskim franjevcima. Važna je, između ostaloga, i po tome što sadrži dobro razrađeno gramatičko nazivlje i na hrvatskome jeziku, sadržano posebno u brojnim „zabiliženjima” pisanim hrvatskim jezikom. Tako npr. prvo „zabiliženje” u uvodnom dijelu gramatike glasi: „Ima se znati da ovo ime grammatika jest grčko, i latinski reći je litteratura, a naški slovstvo aliti slovinstvo. Grammatika jest zanat upravno besidit i pisati. Grammatica est ars recte loquendi et recte scribendi etc.”.

Osobitost djela Puno širu popularnost fra Lovro je međutim stekao svojim djelom na hrvatskome jeziku (na štokavskoj ikavici s ponešto /i/jekavizama), objavljenom također

u Veneciji u najmanje dva izdanja, koja se međusobno razlikuju, između ostaloga, i po tome što je jednome naslov Pisna od pakla, a drugome Pisma od pakla. To djelo sadrži pučki prikaz teološkoga nauka o paklu i prvo je nabožno djelo u hrvatskoj književnosti uopće koje je u cijelosti pisano u stihovima. Ujedno je to, po mišljenju mnogih istraživača, i ponajbolje stihovano djelo u starijoj književnosti bosanskih franjevaca, koje je doživjelo mnoštvo izdanja, iako ga običan puk nije baš prigrlio u onolikoj mjeri u kolikoj je npr. prigrlio pjesme iz Babuše fra Tome Babića i, osobito, iz Razgovora ugodnoga fra Andrije Kačića Miošića. Među razlozima za to svakako treba spomenuti oporost njegova sadržaja i dužinu. Djelo je inače pisano tzv. neparnim desetercima i obaseže više od 1 300 stihova, podijeljenih u osam poglavlja, u kojima je riječ općenito o paklu, o vrstama paklenih muka, o karanju grešnika, o skrušenju itd. Prvih pet pjevanja ima naslove od Pivanje prvo do Pivanje peto, a onda slijede još tri pjevanja pod naslovima Skrušenje, Ponukovanje i Prikazanje. Šitović je bio i prvi književnik poslije Marka Marulića koji svoj materinski jezik već na naslovnici Pisne naziva hrvatskim: Pisna ... „koju iz svetoga Pisma staroga i novoga zakona, također iz sveti[h] otaca i naučitelja izvede u hrvatski jezik, i pivanje.

Otac F. Lovro od Ljubuškoga Reda S. O. Franceska, Države Bosne Argentine štioc, i pripovidaoc”.

Od ostalih fra Lovrinih djela treba spomenuti dva koja su postumno objavljena. To su Promišljanja i molitve..., objavljene u Budimu 1734. te List nauka krstjanskoga, objavljen u Veneciji 1752. Ovo drugo djelo bilo je također vrlo popularno, a sadrži kratak nauk, litanije Blažene Djevice Marije i raznolike pjesme, ponajprije u čast Gospi.

U predgovoru Pisne od pakla, naslovljenom Bogoljubnom štiocu i slušaocu, fra Lovro čitatelju najprije objašnjava zašto se odlučio napisati pjesmu baš o paklu:

Fra Lovro Šitović, Ljubuški

Štioče dragi, jur ti znaš da pakao procinjivati i pakla se bojati jest nadahnutje Božje, jerbo strah od pakla, razmišljanje ognja, tamnosti i vičnjosti čini čovika, ako je u grisih, pokoru činiti, ako li je u milosti Božjoj, u grihe ne upadnuti. Zato Bog zapovida nam: Spomeni se najposlidnjih i nećeš grišiti uvike. Kako jedne matere namažu pelinom bradavice da se od sise dite odbije ter da je veće ne glođe, onako Bog, otac i mater naša, maže pamet našu gorčinom paklenih muka jeda bismo se od grihov ostali ter ga veće ne vriđali [...] Slušaoče, poljubljeni brate, ti dobrovoljno u kolu igraš, a kolo se vičnje vrti paklu naokolo. Ti pivaš i slušaš pisne od Kraljevića Marka, Muse Arbanasa, Relje Bošnjanina, od vojske, junaštva, kralja, kapitana i ostali, takojer lipote divojke, od rujnoga vina i ostalih beskorisnih pisana. Nećeš li ušima pameti tvoje poslušati jauke i kukanje tolikih krstjana po paklu što ih muče, dave, deru, žegu i gnjave paklene vojvode Lucifer, Majmun, Asmadeo, Sotona, Belfegor, Belzebub, Bohemot, i ostali nemili vragovi.

Kako bi se dobio uvid u osobitosti Šitovićevih deseteraca, navest ću na kraju ovoga osvrta veći dio stihova iz odjeljka Pisne od pakla koji ima naslov Muke paklene:

Nu se sada vrlo probudite, ter pametni dobro promislite, ter ušima pomnjivo slušajte, ter očima paklu pogledajte.

Gdi zvokoću ognjene veruge, noge vežu plemenite negve, ruke stežu teške lisičine, a vrat dave vruće konopine.

Oči piju zmije viperice, sise sasnu ljute gušterice, na ušiju otrovni poskoci, na obrazu jidovni pauci.

Postelje im žerave užgane, uzglavnice ploče sagrijane, jizbine im gorčine pelinske, a mirisi pogani zemaljske.

Raztopljeno još piju olovo, u paklu je to vino njihovo, u vrućoj ih smoli vrazi vare i rižu ih na pare, na pare.

Zvona su im pristrašni gromovi, a zvonari nemili vragovi... ? travanj 2020.

57

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Srednjovjekovne crkve u Jajcu @ Marko Karamatić

marko.karamatic@gmail.com

Na utoku rijeke Plive u Vrbas, tamo gdje se preko sedrenih naslaga, s dvadesetak metara visine, obrušava voda tvoreći atraktivan vodopad, nalazi se grad Jajce. U srednjem vijeku izrastao je u trgovačko središte i bio je zaštićen obrambenim zidom podignutim u 13. ili početkom 14. stoljeća.

P

rvi put se Jajce spominje u pisanom dokumentu 1396. godine.

Tada je u posjedu bosanskoga vojvode i potonjega splitskog hercega i kneza Donjih kraja Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je podigao tvrđavu (ili prilagodio postojeću) i unutar nje izgradio tzv. katakombe, podzemnu dvoranu za ceremonije Zmajeva viteškoga reda, koji je osnovao ugarski kralj Žigmund Luksemburški 1408, a njegovim članom je, napustivši Crkvu bosansku, postao i vojvoda Hrvoje Vukčić. Nakon Vukčića i njegovih nasljednika, u prvoj polovici 15. stoljeća Jajce je postalo „stolno mjesto” bosanskih vladara. U njemu se povremeno zadržavao kralj Tvrtko II (1420– 43). Kralj Stjepan Tomaš nadogradio je tvrđavu, podigao kraljevsku kapelu i dvor. U „stolnom gradu Jajcu” okrunjen je zadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461), gdje ga je dvije godine kasnije sultan Mehmed II. dao pogubiti (1463). Osmanlije nisu tada 58

svjetlorijeci.ba

zadržali Jajce pod svojom vlašću jer ih je koncem spomenute godine ugarski kralj Matija Korvin protjerao. Grad su osvojili tek šest desetljeća kasnije (1527).

Najstarije crkve u Jajcu Spomen dviju najstarijih crkava u Jajcu, svete Marije i svete Katarine, vezan je za nekoliko pisanih dokumenata. Tako su, jedna ili druga crkva, zabilježene u tri pisma pape Pija II. (1458. i 1461) u kojima podjeljuje oprost vjernicima prilikom hodočašća na određene svetkovine u godini, zatim u oporuci kraljice Katarine (1478), jednom osmanskom dokumentu (1530) te u putopisnom zapisu splitskoga diplomata i književnika Atanazija Jurjevića (1626) koji je, očito zabunom, naveo crkvu svetoga Franje, kakva s tim titularom nije postojala.

Za crkvu sv. Katarine, koju je, vjerojatno, dala sagraditi kraljica Katarina, teško je odrediti gradsku lokaciju.

Njezina gradnja mogla bi se datirati u četvrtom ili petom desetljeću 15. stoljeća. Bila je gradska ili možda dvorska/ kraljevska crkva, ali su je vodili franjevci. Razorena je dolaskom Osmanlija.

Crkva sv. Marije danas ima zidove i dobro očuvan zvonik, poznat kao „Toranj sv. Luke”. Razlog takvom imenu jesu relikvije evanđelista Luke koje su tamo pohranjene između 1459. i 1463. i bile razlogom vjerničkoga hodočašćenja. Njih je kao miraz, uz Despotovinu, iz Smedereva donijela Jelena, kći srpskoga despota Lazara Brankovića. Ona se udala za Stjepana Tomaševića (1459), prešla na katoličanstvo i postala kraljica Mara (Marija) –posljednja bosanska kraljica. Dolaskom Osmanlija i ubojstvom kralja Stjepana, po nalogu sultana, ona je otišla u izbjeglištvo, a relikvije prodala Mlečanima koje se danas nalaze u crkvi svetoga Joba u Veneciji. Dio je relikvija, izgleda, darovala kraljici Katarini, a koje su završile u Dubrovniku.

Crkva sv. Marije franjevačka je samostanska crkva koja je ustvari nadograđena i stilski promijenjena starija crkva. Nakon turskoga osvajanja Jajca (1527), pretvorena je u Fethia džamiju (osvojenu) te je u tu svrhu pregrađena i dijelom je promijenila izgled. Na vrh tornja postavljen je minaret, a prozori zadnjega kata su zazidani. Nosila je titulu carska džamija (sultana Sulejmana II). O njoj su se brinuli članovi jedne obitelji koji su u tu svrhu dobili posjede.

Više puta je gorjela. Nakon velikog požara (1658), na njoj su izvedene znatne pregradnje, a poslije zadnjega (1832), ona je napuštena. I danas je ruševina relativno dobro očuvanih zidova.

Crkva sv. Marije tipična je propovjednička crkva, građena u duhu franjevačke gotike, u kojoj se nije predviđala praksa raskošne liturgijske službe, nego kao pogodan prostor za propovjedničku djelatnost. Nakon dolaska Austro-Ugarske u BiH, proglašena je spomenikom kulture (1892) i stavljena pod patronat Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. Skinut

je ostatak minareta s tornja prilikom posjeta princa prijestolonasljednika Rudolfa Habsburškoga (1888). Jajački katolici kasnije su uputili molbu provincijalu Bosne Srebrene (1899) da zatraži od Zemaljske vlade u Sarajevu da se ta crkva vrati u franjevačko vlasništvo. Vlada je taj zahtjev odbila iz obzira prema muslimanima a spomenik je upisala u zemljišne knjige kao javno dobro.

U unutrašnjosti crkve, pod pokroviteljstvom Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Sarajeva, provedena su iskopavanja (1960–61) i uklonjen oveći sloj nastao od urušavanja iz vremena ranijih požara. Na tome je radio arheolog Đuro Basler koji je utvrdio postojanje ranije romaničke crkve iz 12. ili 13. st., a koja je obnovljena kao gotička crkva sv. Marije

visine 2 – 3 metra. Crkva je dobila rozetu na zapadnom zidu. Svetište je prošireno dogradnjom kvadratične apside, s oltarom uza zid iznad kojega se nalazio prozor. Uz apsidu s južne strane dograđena je četverokutna sakristija. Zidovi su bili oslikani, na što upućuju sačuvani ulomci, pa i jedna kompozicija u donjem dijelu zida koja, po mišljenju Đure Baslera, upućuje na temu „mrtvačkoga plesa”. Ta je pučka slika o sveopćem zakonu smrti, pred kojim su svi ljudi jednaki, nastala početkom 15. st. U plesnoj povorci vide se predstavnici svih slojeva društva, gdje su naizmjenično poredani živi čovjek i njegov mrtvi dvojnik u obliku kostura i to u hijerarhijskom poretku: predstavnici Crkve, kraljevstva, plemstva i nižih staleža. Ta je tema bila popularna među

(1423). Petković je s vremenom dokazao svoju darovitost te je Jurjev s njim (1431) „obnovio ugovor o zajedničkom radu” (C. Fisković), poveo ga na Korčulu a potom u Trogir. Martin je kasnije postao i samostalni majstor i uglavnom radio u Dalmaciji. No ne nema dokaza da je on oslikao crkvu sv. Marije u Jajcu.

Uz crkvu sa sjeveroistočne strane podignut je već spomenuti Zvonik – toranj sv. Luke (1460–63), „izveden u tipično dalmatinskoj mješavini romanike, gotike i rane renesanse” (Đ. Basler). Toranj se sastoji od više katova, od kojih su tri gornja otvorena i razvedena u trifore s dvostrukim stupovima. „Njegove vitke ali u pojedinostima loše izvedene trifore s dva para stupova sliče na primorske romanič-

Nije poznato što se dogodilo s crkvom svete Marije, kako se i zašto urušila. Kod gotičke pregradnje neki su njezini zidovi bili visine 2 – 3 metra.

Crkva je dobila rozetu na zapadnom zidu (1426). Djelomično su očuvani prizemni zidovi romaničke crkve te neki ukrasni dijelovi: tordirano uže u profiliranom okviru na polukružnom portalu, gesims kružnoga presjeka koji se protezao uz rubove zidova, što ukazuje da je tvorio zapažen dio ornamentike postraničnih zidova i pročelja. Sačuvana je i jedna romanička skulptura, a otkriveni su i tragovi romaničkih stupova.

Umjetničke poveznice Nije poznato što se dogodilo s tom crkvom, kako se i zašto urušila. Kod gotičke pregradnje neki su njezini zidovi bili

franjevcima. Povjesničar umjetnosti Zdravko Kajmaković misli da su sačuvani ulomci zidne slike dio velike kompozicije „Posljednji sud” koja je pokrivala cijelu plohu sjevernoga zida.

Nije poznato tko bi mogao biti autor te zidne kompozicije. Je li to netko domaći ili je neki umjetnik iz Dalmacije? Umjetničke veze između Jajca i Dalmacije u to su vrijeme bile živahne. Poznato je da su dalmatinski slikari u 15. st. primali učenike iz Bosne i poučavali ih u kasnogotičkom i renesansnom slikarstvu. Među takvima je bio i Jajčanin Martin Petković kojega je Blaž Jurjev Trogiranin, primio kao učenika usvoju slikarsku radionicu u Dubrovniku

ke zvonike u Rabu i u Splitu” (Cvito Fisković).Toranj sv. Luke je relativno dobro očuvan. Jedini je srednjovjekovni zvonik u unutrašnjosti Balkana. Temeljito je obnovljen (1949–53) i tom je prilikom na vrhu, na njegovu trećem katu, otvorena zazidana trifora. I gradnja Tornja sv. Luke također upućuje na umjetničke poveznice Jajca i Dalmacije. To isto potvrđuje i činjenica da su od sredine 15. stoljeća u Jajcu aktivne kamenoklesarske radionice pojedinih dalmatinskih gradova preko kojih je pristigla kasna venecijanska gotika. U njima su se zapažale umjetničke poveznice s radionicom kipara Andrije Alešija koji je djelovao u Dalmaciji. ? travanj 2020.

59

◆ KNJIGE ◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ DEVOCIONALIJE ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ SUVENIRI ◆ ČESTITKE

KNJIŽARE ◆ Trg Branitelja bb, LIVNO ◆ Kralja Petra Krešimira IV. bb, VITEZ

DraŞevići 125, 71250 Kiseljak, BiH

info@rolvaga.ba info@etirol.ba

Niz snažnih potresa u Zagrebu

Svjetlo riječi

ZAGREB – U nedjeljno jutro, 22. ožujka, glavni grad Hrvatske uznemirio je snažan zemljotres jačine 5,5 stupnjeva prema Richteru. Uslijedio je niz od ukupno 74 podrhtavanja tla u narednih 48 sati, kako izvještava Seizmološka služba Republike Hrvatske, od toga ukupno osam snažnijih od 3 stupnja prema Richteru. Potres se mogao osjetiti i u dijelovima Slovenije te Bosne i Hercegovine. Bio je to najsnažniji potres u Zagrebu u posljednjih 140 godina. Istoga jutra sazvana je izvanredna sjednica hrvatskoga državnog vrha, a oglasili su se Predsjednik, Premijer, Gradonačelnik Zagreba, ministri, seizmolozi i brojni drugi stručnjaci.

Osim značajnoga oštećenja na više od 600 kuća, zgrada i bolnica u Zagrebu, od čega je najviše urušenih fasada i dimnjaka, potvrđena je samo jedna ljudska žrtva. Djevojka (15) je preminula uslijed posljedica u jednoj od zagrebačkih bolnica. Oštećen je i vrh nedavno restauriranoga južnog tornja Najavljena gradnja svetišta

Svjetlo riječi

GORAŽDE – U ožujku je objavljeno kako je realiziran prvi korak u uređenju svetišta bl. Drinskih mučenica u Goraždu. Naime, kako potvrđuje župnik župe sv. Dominika vlč. Josip Tadić, Vrhbosanska nadbiskupija potpisala je kupoprodajni ugovor s Općinom, a lokalne vlasti najavile su izdavanje potrebnih dozvola. Kompleks budućega svetišta uključivat će crkvu, muzej, trg i svratište za hodočasnike.

U blizini planirane crkve stajala je crkva iz 1886. godine, koja je pak 1957. porušena. Podsjećamo također kako je pet časnih sestara Družbe kćeri Božje ljubavi u prosincu 1941. iz samostana na Palama kod Sarajeva odvela skupina 62

svjetlorijeci.ba

zagrebačke katedrale te više manjih tornjeva, zatim u crkvi Presv. Srca Isusova u Palmotićevoj urušen je strop, oštećeni su i dijelovi marijanskoga svetišta u Mariji Bistrici i mnogi drugi sakralni objekti na širem gradskom području.

Veliku štetu pretrpjeli su i crkva sv. Franje i franjevački samostan na Kaptolu, zbog čega je ovaj samostan u središtu Zagreba privremeno iseljen. Stanje je dodatno otežala sveprisutna opasnost

od širenja zaraze virusom COVID-19.

Svoju blizinu hrvatskom narodu i građanima Zagreba izrazili su mnogi iz političkoga, kulturnog i crkvenog života. Poruku sućuti izrazio je i Sveti Otac na nedjeljnom Angelusu: „Izražavam svoju blizinu pučanstvu Hrvatske koje je jutros pogođeno potresom. Molim Uskrsloga Gospodina da im poda snagu i solidarnost kako bi se mogli suočiti s tom prirodnom nepogodom.”

četnika te ih odvela u Goražde, gdje su završile ovozemaljski život. Dana 24. rujna 2011. one su u svečanom misnom slavlju u Sarajevu proglašene blaženicama Katoličke Crkve. Otada do danas velik je broj hodočasnika koje se utječu njihovu zagovoru posjećujući samostan i crkve na Banjskom Brijegu i na Palama te konačno na obali rijeke Drine u Goraždu.

Kontaktirajte nas i putem aplikacije Viber na broj mobitela: +387 60 33 88 018.

Uz Viber i dalje smo Vam dostupni na redakcijski broj: 033 726 200; pišite nam na e-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba.

Pratite nas na portalu na adresi www.svjetlorijeci.ba kao i društvenim mrežama Facebook, Twitter i Instagram.

Skenirajte QR kod na svom uređaju i jednim pozivom pretplatite se na reviju Svjetlo riječi:

Postanite član naše velike obitelji

Provincijalova riječ franjevcima Bosne Srebrene i vjernicima Draga braćo franjevci Bosne Srebrene, dragi vjernici!

Suočeni s teškoćama pandemije koronavirusa, a osjećajući se duboko povezani s našim ljudima i narodima na ovom tlu, pozivam svu braću franjevce, kao i vjernike katolike da postojeće teško stanje razmatraju u svjetlu Božje riječi, te da se pridržavaju preporuka nadležnih vlasti.

Nije li ovo vrijeme pošasti znak i upozorenje svima nama – kako nama fratrima-ujacima, tako i vjernom katoličkom puku – da sebi u novonastalim okolnostima postavimo pitanje: Jesmo li se svi pomalo uspavali u naručju lažne sigurnosti ovoga svijeta? Nismo li oslonac i pouzdanje tražili u onome što je prolazno i nesigurno, zaboravljajući Gospodinove riječi: „Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6). Propitujući svoje živote i čvrstoću osobne vjere, stavimo sebi pred oči primjer nepokolebljive vjere tolikih naših starih ujaka koji su, usprkos brojnim nevoljama ljubili ovu bosansku zemlju i vjerničko stado koje im je povjereno, hraneći ga evanđeoskom istinom.

Jednako tako, prisjetimo se žive vjere našega bosanskoga naroda, koji je kroz minula stoljeća svakom životnom izazovu i križu pristupao hrabro, s čvrstom vjerom i postojanom molitvom. Što nas je drugo nosilo kroz teške trenutke naše burne povijesti nego ustrajna molitva! Pozivam vas da u svim našim franjevačkim redovničkim zajednicama i obiteljima svakodnevno molimo otajstva Gospine krunice. Po usrdnoj molitvi će nestati ljudski strah – taj veliki neprijatelj koji krade mir u našim srcima. Stoga, ne bojmo se! Ostanimo hrabri, obnovimo čin vjere, ufanja i ljubavi znajući da „Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube” (Rim 8,28). Ne dajmo mjesta nikakvoj panici. Svakoga dana prisjetimo se Isusovih riječi: „U svijetu imate muku, ali

hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!”

(Iv 16,33). Ne vjerujmo onima koji nas plaše apokaliptičnim prizorima i raznim zlogukim proročanstvima o svršetku vremena. Mi kao vjernici – oslanjajući se na Isusove riječi – znamo da se događaju i da će se u budućnosti događati teške stvari, ali ne dozvolimo da nam to ukrade ljepotu zajedništva s Bogom, koji je naš „Otac milosrđa i Bog svake utjehe i On nas tješi u svakoj našoj nevolji” (2 Kor 1,3-4).

Umjesto neprestanoga praćenja vijesti i traženja beskorisnih informacija koje nam kradu nutarnji mir radije čitajmo Sveto pismo. Razgovarajmo više jedni s drugima. Zadržimo duh radosti i nade! Priskočimo jedni drugima u pomoć. Nazovimo one koje smo možda zaboravili i uputimo im riječi ohrabrenja i nade. Okoristimo se ovom časovitom nevoljom da u nama bude više ljudskosti i da porastemo u vjeri.

Neka sve nas i našu zemlju, po zagovoru Bezgrešne Djevice Marije, našega serafskoga Oca Franje, blagoslovi i čuva Svemogući i Trojedini Bog! Mir i dobro!

Molitva pape Franje Djevici Mariji, Zdravlju bolesnih, u opasnosti od korona virusa Marijo, ti bez prestanka sjajiš tijekom našeg putovanja kao znak spasenja i nade. Povjeravamo ti sebe, Zdravlje bolesnih, koja si kraj Križa bila blizu Isusove patnje, čuvajući čvrstom svoju vjeru.

Ti, „Spasiteljice naroda Rima” znaš što nam je potrebno i vjerujemo da ćeš osigurati sve što nam treba tako da se, kao i u Kani Galilejskoj, radost i slavlje mogu iznova vratiti nakon ovoga trenutka kušnje. Pomozi nam, Majko Božje Ljubavi, da se suobličimo Očevoj volji i da činimo sve što nam Isus govori, On koji je preuzeo naše patnje na sebe, ponio naše boli, da bi nas po Križu doveo do radosti Uskrsnuća.

Tražimo utočište pod tvojom zaštitom, o sveta Majko Božja.

Ne preziri naše vapaje – nas koji smo stavljeni na kušnju – i izbavi nas od svake opasnosti. O slavna i blagoslovljena Djevice! Amen.

fra Jozo Marinčić, provincijal

travanj 2020.

63

Kruh svetog Ante Pomoć Općine Centar U četvrtak, 20. veljače, u prostorijama Općine Centar, načelnik Nedžad Ajnadžić potpisao je protokole i zaključke s predstavnicima karitativnih organizacija, kulturnih društava, sportskih i drugih udruženja kojima su izdvojena financijska sredstva u iznosu od ukupno 60 000 KM. Kad su u pitanju humanitarne organizacije, za pomoć u radu javne kuhinje dodijeljena su sljedeća sredstva: Narodnoj kuhinji Stari Grad 10 000 KM, humanitarnoj organizaciji Merhamet 5000 KM, a Srpskom humanitarnom udruženju Dobrotvor i Humanitarno-karitativnoj organizaciji Franjevačke provincije Bosne Srebrene Kruh svetog Ante po 3000 KM. Vijeću Kongresa bošnjačkih intelektualaca dodijeljeno je 15 000 KM za financiranje zakupnine prostora i tiskanje XI. toma enciklopedijskog Rječnika bosanskog jezika. Dodijeljeno je i po 3000 maraka nacionalnim kulturnim društvima i zajednicama Napredak, Prosvjeta i La Benevolencija za pomoć u radu.

Bošnjačkoj zajednici kulture Preporod dodijeljeno je 10 000 maraka, a iznos od 5000 KM doniran je Savezu sjedeće odbojke Bosne i Hercegovine za sufinanciranje odlaska reprezentacije BiH na paraolimpijske igre koje će se održati u Tokiju.

Načelnik Ajnadžić je iskazao radost što Općina Centar može podržati dobre projekte koje realiziraju ove organizacije i udruženja kada je u pitanju humanitarni rad, očuvanje i promoviranje kulturne baštine svih naroda na ovim prostorima, edukacija, sport i drugo. Također je naglasio da će ova lokalna zajednica, na čijem je čelu, i dalje davati podršku njihovom radu.

Predsjedavajuća Općinskog vijeća Karolina Karačić istaknula je da Općina Centar kao odgovorna lokalna zajednica prepoznaje predan rad i da će takva praksa biti nastavljena i u budućnosti. Potpisnici protokola su zahvalili načelniku Ajnadžiću i Općinskom vijeću Centar na podršci koju im ova Općina pruža u radu, te izrazili nadu da će dobra suradnja biti nastavljena i u budućnosti.

66

svjetlorijeci.ba

Popis darovatelja iz HKM Klagenfurt tijekom adventsko-božićne akcije za Kap dobrote Janja i Ilija Ačkar (50), Drago Anić (30), Mara i Joko Ageljić (100), Ana i Anto Andrijević (50), Antonela i Marko Andrijević (50), Ljubica i Anto Antolović (50), Ban (50), Jelka Ban (25), Ruža i Ilija Baotić (10), Marija Barbarić (50), Silvana i Joko Bijelonjić (50), Snježana i Josip Bjelkanović (50), Josip Bogić (50), Anica i Ilija Bošnjak (20), Ružica Brodnig (70), Klara i Marko Čelebić (100), Iva Dadić (20), Verica Divković (10), Ruža Dominković (20), Anica i Anto Dramac (50), Matias Dramac (50), Ilija Hrkač (50), Danijela i Tomo Filipović (100), Ruža i Niko Filipović (50), obitelj Franjić (50), Kaja i Pero Gavran (50), Augustin Glavaš (50), Mara Glavaš (10), Kaja i Stipo Grgić (50), Luca i Jakov Grgić (50), Lucija i Željko Grgić (50), Mara Grgić (50), Marta i Vladimir Grgić (50), Paul Grgić (50), Pavo Ivić (100), Jajčani (100), Marija i Ivo Jelić (50), Anica Jularić (40), Martin Jurić (15), Sanja i Josip Klarić (100), Antonija Knežević (100), Kata Knežević (20), Mara i Franjo Knežević (30), Marijana i Dario Kovačević (100), obitelj Krištić, Wolfsberg (50), Jakica Krnjić (20), Ljuba i Petar Krnjić (100), Manda i Jakov Lučić (20), Josip Mačinković (50), Stipo Maglica (130), Ana Markija (40), Ivanka i Mijo Marić (50), Janja Marić (50), Jozefina i Štefo Marić (100), Ruža i Tvrtko Marić (50), Ljuba Matičević (50), Jadranka i Juro Matijević (50), Katarina Martić (30), Slavica i Josip Martinović (50), Petar Međaković (50), Tereza i Ivo Međaković (100), Kata i Andrija Miačević (100), Ika i Milenko Mićić (100), Božica i Vjekoslav Mijić (50), Gordana i Ilija Miškić (50), Slavica i Vladimir Miškić (30), Ana i Milan Mršić (200), Mara i Drago Mršić (100), Nevenka i Ivo Mršić (50), N.N. (315), Monika i Niko Oroz (35), Anto Pejić (20), A. P. (50), Ambroz Perak (50), Ivo Perak (50), Anđelka i Kruno Peranović (50), obitelj Perić (50), Tonka i Matija Petrović (40), obitelj Pokrivka (40), obitelj Puškarić (30), Anka Radošević (20), Mara Ristić (250), Milenka i Tadija Sadrić (30), Olgica i Drago Sekić (20), Ivica i Ivan Soldo (20), Manda i Anto Šarić (100), Zora i Ante Šimunović (50), Ana Tadić (30), Lucija i Zlatko Tonjac (50), Marko Tomić (10), Kata i Mario Topić (70), Danica Tučić (20), Ruža i Mijo Viljušić (50), Marija i Juro Vorga (50), David Zečević (50), Sandra Zečević (50), Zbor Mladih (757). (Ukupno 6297 EUR) Osnaživanje mladih volontera KSA HKO KSA nastoji pružiti mladima priliku za obavljanje volonterskog rada kako bi mladi na zdrav i koristan način provodili svoje slobodno vrijeme. U akademskoj 2019./2020. godini započeo je ciklus radionica treninga društvenih vještina kroz koje mladi mogu naučiti kako biti društveno vješti pojedinci koji biraju zdrav životni stil, suočavaju se s

problemima i bivaju dobro prihvaćeni u svom okruženju.

Cilj je treninga osnažiti mlade za uspostavljanje pozitivne ravnoteže sa sobom i drugima, te pripremiti ih za uspješnu obiteljsku, profesionalnu i društvenu komunikaciju te smanjiti rizik od uključivanja mladih u rizična i/ili društveno neprihvatljiva ponašanja. Također, radionicama se želi steći povjerenje mladih, ali i međusobno ih povezivati.

Za projekte KSA N. N. 20 KM HKM Frauenfeld 2500 CHF Marko Cvitanović 10 KM Valentina Ivić, Švicarska 150 CHF N.N., Sarajevo 20 KM Nikica Aždajić, K.Sutjeska 30 KM Darko Marin Sučić 500 KM Josip Galić, Švicarska 200 CHF Mijo Jukić, Švicarska 100 CHF Pero Mrvelj, Švicarska 200 CHF HKŽ Rotterdam 1810 EUR Snježana i Nenad Božić 200 EUR Krešo Petrušić 100 EUR Marina Žarko, Njemačka 100 EUR

Č. s. Terezija Batarilo 50 KM Mirza Hukeljić 20 KM N.N. Mostar 100 KM Ankica Kovačević (za igraonicu u Bugojnu) 50 KM Dragica Lučić (za igraonicu u Bugojnu) 40 EUR Zdravstvena ustanova Vukić (za topao dom) 100 KM Za studentske stipendije Diplomatski zimski bazar 25 000 KM Ankica Kovačević 50 KM

Za pučke kuhinje Zeničko-dobojski Kanton (za Pučku kuhinju Vareš) 6250 KM Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM Općina Centar, Sarajevo 3000 KM Kanton Sarajevo 8118,94 KM Humanitarni broj BH Telecom (za Pučke kuhinje) 10 KM Za fond Kap dobrote Ilija Stipić, Jajce Franjo Đogaš, Zagreb

50 KM 800 HRK

Cijenjeni prijatelji i dobročinitelji Kruha svetoga Ante, svi oni koji žele upoznati i slijediti Učitelja iz Nazareta, moraju računati s križevima na svome putu. Čovjek je uvijek bježao i nerado prihvaćao križ, bolest i patnju. Ali život bez žrtve, odricanja i križa čini nas nesretnima i nesposobnima za svakodnevni život koji je pred nama. Prihvaćanje križa osmišljava naš život koji nam donosi zadovoljstvo i unutarnje ispunjenje. Vjernik je onaj čovjek koji križ i patnju može nositi jer snagu dobiva od Boga, a u patnji još više traži Boga.

A patnja može biti znak privilegiranosti i sami poziv na veću svetost.

Kad je Isus umro na križu, svi su mislili da je s njim sve završeno, i da će ostati u kratkoj uspomeni, a poslije toga bit će zaboravljen, kako se to obično ljudima događa. Međutim, nije bilo tako, došlo je do neočekivanog iznenađenja.

Isus je uskrsnuo, ustao je, oživio kao pobjednik nad grijehom i smrću.

Isusovo uskrsnuće nije nitko vidio, ono ostaje Božja tajna, sve je počelo otkrićem praznoga groba, a sami dokaz su Njegova ukazanja. Uskrs nam poručuje da nakon smrti počinje novi život za koji smo stvoreni. Samo je Bog mogao uskrisiti Isusa i sam on objavljuje taj veliki događaj! Time je potvrdio Isusa kao svoga Sina.

Neka nam svima, a posebno bolesnima, nemoćnima, uplašenima i siromašnima dobri i milosrdni Bog dadne potrebnu snagu da život i patnje hrabro podnosimo do uskrsnuća i vječnosti!

Svima od srca želim sretan i radostan Uskrs! fra Petar Karajica, ravnatelj KSA travanj 2020.

67

Roditeljima i djeci

” a n š „Stra DJECA @ s. Jelena Antolović

N

a najavu zatvaranja vrtića zbog pamdemije koronavirusa iznenadila nas je reakcija nekih roditelja.

Budući da se do tada virus kod nas nije bio još proširio, tako nije bilo ni straha od njega, ali je zato došla do izražaja druga reakcija – strah od djece kod kuće. Neki roditelji su počeli panično govoriti da neće dopustiti zatvaranje jer ne vjeruju ni u kakav virus. Razlog je uglavnom pitanje tko će izdržati s njima kod kuće dva (najavljena) tjedna. Odgojiteljice su ostale malo zatečene, a inače uvijek živahne i sa stavom i svojim mišljenjem koje rado iznose. Sada su zajedno sjedile i jedno vrijeme šutjele. Tu je negdje lebdjelo pitanje gdje smo mi pogriješile da su nam djeca tako strašna.

Nije neka novost da roditelj kaže odgojitelju kako su ga tijekom vikenda planirali zvati da bi malo popričali s djetetom o njegovu/njezinu ponašanju kod kuće. To je zvučalo simpatično i kao znak da imamo autoriteta u svom odgojno-obrazovnom radu. Ali, sada više nije bilo simpatično, nego smo se svi skupa osjetili pomalo poraženo.

68

svjetlorijeci.ba

Što smo učinili od djece? Natrpavali ih sadržajem? Slušaju nas, odnosno, možemo se dogovoriti s njima dok im nudimo ogromnu količinu uvijek novoga i novoga sadržaja. Osim vrtića gdje se nudi velika količina raznoga igrolikoga materijala prilagođenoga njihovoj dobi i interesu, svakodnevno se organiziraju nove zanimljive igre i aktivnosti, zatim dodatni sadržaj u vrtiću: učenje jezika, radionice i slično. Izvan vrtića velika većina djece ima sportske, umjetničke i druge aktivnosti. Tu su još vikendom i blagdanima igraonice, rođendaonice osmišljene samo za njih. Sve u svrhu da nam djeca budu pametna, zdrava i vesla. I činilo se da to i jesu. Uglavnom.

Ako jesu pametna i zdrava, zašto roditeljima predstavlja toliki problem, u izvanrednim situacijama, ostati smireni s njima ili ostaviti ih kod svojih roditelja na određeno vrijeme? Djeca vole izvanredne situacije, iako ih se malo boje, ali ako ih umirimo razgovorom i stavom da će sve biti dobro, oni će se vrlo brzo prilagoditi i uzet će to kao izazov za učenje o novim okolnostima koje do sada nikada nisu imali.

U svijetu je sve stalo zbog mogućega velikog širenja zaraze. I to baš u vrijeme korizme. Isus se povlačio u pustinju da moli 40 dana, ali zato mi u modreno vrijeme nismo više imali vremena za korizmu jer smo bili zatrpani s toliko toga: poslom, susretima, putovanjima, događanjima, kupovinom. Nismo imali vremena više ni za križni put pa ni nedjeljnu svetu misu jer su se događali turniri, zabave i putovanja. Jednako tako i djeca su nam zatrpana sadržajem. Moderan čovjek nema vremena ni da se naspava, a kamoli da korizmu provede u povlačenju i molitvi. Zaraza nas je prisilila da imamo korizmu, da bi generacija ove djece, možda, mogla osjetiti pravi smisao korizme i Uskrsa.

Iznenadilo me već na početku korizme kod djece priča o zeki i što će im zeko donijeti. „Koji zeko?”, pitala sam. „Pa za Uskrs zeko donosi darove”, rekla su djeca. A većina su iz kršćanskih obitelji, imaju po nekoliko dječjih Biblija i katolici su. Pitala sam se kako sad to povezati s pojašnjenjem Uskrsa.

Da, ako je zeko neka usputna uloga

eca „Samo umjetnici i dj v vide život onakav kaka isao jest. Oni poznaju sm bit stvari. U ribi osjećaju u ribe, u zlatu bit zlata, laž. razgovorima istinu i Poznaju dostojanstvo osmijeha, dostojanstvo inesvjesnih pokreta, vr ejednost šutnje i stupnj ici i vitost šutnje. Umjetn ni djeca jedini su sposob ini.” razumjeti život u cjel thal Hugo von Hofmanns

kao onaj koji brzo trči i nosi radosnu vijest. Ali sada je zeko postao glavna uloga, a drugo što se događa u korizmi i na sam Uskrs je sporedno. Valjda su odrasli zaključili da je to sve za djecu preteško i malo pomalo smo od pilića i šarenih jaja te zeka došli na to da zeko donosi darove i da se to čeka. Ostala sam bez riječi nad ovim kao i moje kolegice, i ja zajedno s njima, nad panikom roditelja sa zatvaranjem vrtića.

Osjetile smo da negdje cijeli sustav u koji smo i mi uključene, ali i obiteljski odgoj bitno griješimo i sada se to tako jasno očituje. Čovjek je, izgleda, dugo i bjesomučno bježao od sebe kako se ne bi suočavao s onim što on jest. Bježao je od Boga i kršćanin je otišao tako daleko da djeci tumači Uskrs kao zeku od čokolade s mašnicom oko vrata. A korizma? Gotovo da je nema i da je ne treba biti. Gotovo se dogodilo da karneval produžimo do ljeta, a onda da idemo na godišnje odmore iscrpljeni i prazni od ludovanja. Kako onda djeci objasniti pravi smisao korizme i slavlje Uskrsa? Kako će jednako tako roditelji, pa i odgojitelji, boraviti s djecom u

izolaciji bez brze izmjene sadržaja koji će toliko zaokupiti dječju pažnju da neće imati vremena kidati nam živce ispitujući o stvarima o kojima nemamo pojma ili barem mislimo da ne znamo, a ako i znamo pokušavamo ih zaštiti kako se ne bi mučili ovako kako se mi mučimo. Muči nas strah, panika, stres i nemogućnost dobroga nošenja s istim dok djecu zaštićujemo da bi bili još neotporniji na to. Zašto to radimo?

Zašto češće svojoj djeci ne kažemo izvoli se suočiti s problemom? To moramo i maloj djeci reći. Izvoli snositi posljedice gluposti koju si napravio/ la. Imamo vrlo često situaciju da ako na primjer dijete uništi igračku drugoga djeteta, roditelji kažu da će kupiti novu, ali prije toga traže da nađu još kojega krivca, odnosno da optuže nekoga tko je njihovo dijete nagovorio i slično. Dijete koje je uništilo igračku plače, a roditelj ga tješi da je sve u redu i da će to on riješiti. Ne bi li trebalo da to dijete zna da je napravilo veliku grešku i da posljedice treba snositi te isto tako cijeli svoj život neće biti imun/a na greške. U sličnim situacijama

roditelj ili odgojitelj trebao bi se postavljati prema djetetu kako nas Isus uči: osuđujem grijeh, a ne tebe. Dakle, kada se grijeh dogodi posljedice su tu i neće nestati i moramo se suočavati s njima. Nitko ničije posljedice grijeha ne treba nositi i to se učimo od rane dobi. Kroz male greške, kao što je lomljenje tuđe igračke ili krađe tuđe lijepe olovke, djeca uče goleme lekcije i to im roditelji ne smiju uskratiti. Ne moraju dobiti lekciju šibom, ali uskraćivanje omiljene aktivnosti na određeno vrijeme i razgovorom u kojem je i odrasli svjestan kako se na taj način uče ozbiljne stvari ne smije izostati.

Ne dajmo da nam djeca postanu strašna roditeljima i ukućanima dok boravite dosta vremena kod kuće bez vrtića, škole, treninga, zabava, a poslije cijelom društvu. Ne bojte se da će vam pojesti sve živce, nego razgovarajte s njima. Učite ih na razdoblje osame kada se razmišlja o svojim postupcima, a ne traži krivnja u drugome. Učite ih kroz najmanje njihove aktivnosti da najbolji put nije jednostavan, ali da se isplati.

Nije li nam Isus to pokazao? travanj 2020.

69

Njemačka ponovno odobrila eutanaziju

Ekološki kalendar @ Dalibor Ballian

22.

travnja

Međunarodni dan planeta Zemlje

Ovaj se dan obilježava u preko 150 zemalja, a sve je počelo u SAD-u kada je tamošnji ekološki aktivist i senator pokrenuo kampanju o životnoj sredini. Od tada iz godine u godinu sve je više aktivista koji se bore

26.

travnja

Svjetski dan obnovljivih izvora energije

Ovaj dan podsjetnik je na veliku Černobilsku katastrofu, kada je došlo do eksplozije reaktora u nuklearnoj centrali 1986. godine. Od tada se radi na promociji energije iz obnovljivih izvora te su u tom pravcu usmjerena brojna istraživanja. Tako je ljudska svijest 70

svjetlorijeci.ba

za održivi okoliš te se taj dan sve više počinje uvažavati. Toga dana 1971. godine Kongres SAD-a usvaja i set zakona o zaštiti životne sredine. Dan se službeno obilježava tek od 1992. godine, od UN-ove konferencije u Rio de Jeneiru, kada je promoviran održivi razvoj, da bi opća skupština UN-a taj dan proglasila za Međunarodni dan planeta Zemlje. U Bosni i Hercegovini taj dan obično bude obilježen različitim ekološkim akcijama kao i predavanjima u školama.

uznapredovala u korištenju snage vjetra, sunca, morskih valova, biomase, geotermalnih energija, kao obnovljivih izvora energije. Tim više što danas znamo kako izgledaju nuklearne katastrofe koje su započele bacanjem nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki.

Također, tu je i relativno svjež primjer nuklearne katastrofe u nuklearnoj centrali Fukushima, koji se desio prije nekoliko godina. Tada je nuklearna centrala stradala za vrijeme potresa i cunamija koji je zapljusnuo obale Japana.

Svjetlo riječi

NJEMAČKA – Savezni ustavni sud u Karlsrueu poništio je petogodišnju zabranu organiziranog medicinski potpomognutoga samoubojstva. Ovakva presuda omogućila je smrtno i teško bolesnim pacijentima da okončaju svoj život, a da ne moraju ići u drugu državu koja odobrava eutanaziju.

Ovu je vrstu samoubojstva dosada zabranjivao Član 217. njemačkoga kaznenoga zakona koji je njemački parlament Bundestag usvojio u prosincu 2015. godine kako bi udruženjima i pojedincima zabranio tzv. „biznis za smrću”. No, Ustavni je sud sada donio drugačiju odluku obrazloživši kako Član 217. nije u skladu s Ustavom čime na snagu ponovno stupaju odredbe koje su važile do 2015. godine. Liječnici, dakle smiju pacijente savjetovati o dobrovoljnoj eutanaziji i dozvoliti im konzumiranje lijekova koji dovode do smrti.

U zajedničkoj izjavi Njemačke biskupske konferencije i Njemačke evangeličke Crkve stoji kako se njihovi predstavnici opravdano brinu o posljedicama ovakve odluke nakon koje bi stariji ljudi i bolesnici mogli osjetiti unutarnji i vanjski pritisak, te osjećaj nemoći i beskorisnosti što bi ih u konačnici potaknulo da se odluče za eutanaziju. Biskupi su oštro osudili ponovno stupanje na snagu ovoga zakona ističući kako je eutanazija moralno zlo i napad na dostojanstvo osobe.

Kamenje govori Katedrala Gospe od Almudene, Madrid

Kristov poziv za sva vremena @ Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba

T

ada gradić, a danas svjetska metropola Madrid preuzeo je 1561. godine naslov prijestolnice jednoga od najmoćnijih kraljevstava svih vremena. Španjolska vlast u svom je zlatnom razdoblju konkviste dala izgraditi mnogo gradova, crkava i utvrda, ali je gradnja katedrale u novom glavnom gradu izostala – sjedište crkvene vlasti, s katedrom nadbiskupije, ostalo je u susjednom Toledu. Tek je papa Leon XIII. ustanovio Madridsku biskupiju, koju je Pavao VI. uzdigao na razinu nadbiskupije. Tako je godine 1883. ipak započela gradnja katedrale u Madridu, posvećene Gospi od Almudene, pomoćnice u oslobođenju Madrida od Maura. Katedrala je zauzela mjesto gdje je do 11. stoljeća stajala džamija, a na istom brijegu podignuta je i velebna kraljevska palača.

Arhitekt Francisco Cubas osmislio je katedralu u neogotičkom stilu, s dvostrukim tornjem, ali je ionako usporena gradnja bila zaustavljena zbog Građanskoga rata. Tek je 1950. godine nastavljen projekt, uz stanovite izmjene u izgledu fasade.

Konačno se u duhu klasicizma gotovo uklopila u jedinstvenu cjelinu na brijegu, uz postojeću kraljevsku palaču. Gradnja velebne katedrale dovršena je tek u lipnju 1993., kad ju je posvetio sv. Ivan Pavao II. prilikom apostolskog pohoda.

Neogotički interijer katedrale u Madridu impozantan je i broji mnoštvo raznolikih sporednih kapelica. Kapelicu Presvetoga sakramenta ukrasio je primjerice slovenski isusovac Ivan Marko Rupnik prepoznatljivim bizantinskim izrazom u mozaiku. Svodovi i unutrašnjost kvadratne kupole urešeni su jarkim bojama, specifičnim za ovaj predio Španjolske. U zapadnom pak transeptu uređen je uzvišeni sporedni oltar s velebnim poliptihom, čije središte zauzima kip Gospe od Almudene, zaštitnice katedrale i grada. A u kripti katedrale koju ispunja monumentalnih 400 stupova nalazi se slika Gospe od ljiljana iz 16. stoljeća.

Središnji prostor prezbiterija umjetnički je dovršen tek 2004. godine. Glavni oltar nadsvođuje Otajstvena kruna, autora Kika Arguella, inicijatora Neokatekumenskoga puta. Svjetlost dopire kroz sedam vitraja: u središnjem vitraju upisano je Gospino ime Maria, a u ostalima izraz „riječ” na šest svjetskih jezika, aludirajući na utjelovljenu Riječ Božju. Ispod vitraja, u stilu ranokršćanskih ikona, naslikano je šest freski, s prikazima otajstava Isusova života: Krštenje, Preobraženje, Raspeće, Prazan grob, Uzašašće i Silazak Duha Svetoga. U središtu je prikaz Krista Svevladara u njegovu drugom dolasku u slavi, koji dominira cijelom katedralom. Desnicom blagoslivlja vjernike, a ljevicom drži evanđelje s izdvojenim riječima: „Ljubite svoje neprijatelje. Dolazim brzo.” Kako znakovita i utješna poruka za suvremeno društvo obuzeto predapokaliptičnim strahom pred kaosom bolesti i smrti! travanj 2020.

71

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Povišeni krvni tlak Krvni tlak je tlak koji mjerimo unutar arterijskoga dijela krvnožilnoga sustava. Postojanje krvnoga tlaka omogućuje gibanje krvi kroz sve naše arterije i kapilare i dotok krvi u sve naše organe. Vrijednosti krvnoga tlaka ovise o radu srčanoga mišića, ali i o stanju krvnih žila. Krv mora nesmetano prolaziti krvnim žilama, a kod odrasle osobe to je put dug 100 tisuća kilometara.

Cirkulaciju pokreće skupljanje (kontrakcija) srčanoga mišića. Jako je važno da je dotok krvi u sve organe u cijelome tijelu stabilan i jednolik. U tome veliku ulogu ima elastičnost velikih arterija koje između dvaju srčanih otkucaja dalje potiskuju krv do perifernih dijelova krvotoka. Kako bi se to postiglo, važno je da i srce ravnomjerno kuca, odnosno da se ravnomjerno skuplja i opušta.

Ritam srčanoga rada osjećamo kao otkucaje bila (pulsa), a događaju se u prosjeku oko 70 puta u minuti (normalno je od 50 do 100 otkucaja srca u jednoj minuti), ukupno više od 100 tisuća puta u jednom danu. Za srce je to naporno jer ono neprekidno stavlja u pokret oko pet do šest litara krvi.

Srce istiskuje krv u početni dio arterijske krvne mreže u žilu koja se naziva aortom, a u jednom stiskanju (kontrakciji) istisne se oko 70 mililitara 72

svjetlorijeci.ba

krvi. Kada se srce skupi (stegne), povisi se tlak u arterijama, a najviša se točka toga tlaka zove sistolički krvni tlak – pri mjerenju njime se označuje prvi izmjereni broj. Nakon toga, najvišega tlaka – pritiska u fazi opuštanja (relaksacije) srčanoga mišića, odnosno kratke stanke za oporavak srca dolazi do pada tlaka u arterijama. Najniža izmjerena vrijednost u toj se fazi naziva dijastoličkim tlakom.

On se u mjerenju navodi kao drugi broj.

Ako krvni tlak prijeđe 130/85 milimetara žive (mm Hg), a svakako ako je u više mjerenja bio 140/90 i više, mora ga se redovito pratiti i prema potrebi liječiti.

Opasno je ako se visoki krvni tlak (hypertensio ili hypertonia) ne liječi. On uzrokuje oštećenje krvnih žila i nastaje rizik od srčanoga i moždanoga udara. Što smo stariji, moramo i krvni tlak sve ozbiljnije uzimati u obzir. Stoga osobama s visokim krvnim tlakom savjetujem da uz lijekove i savjete liječnika svakako čine i sljedeće: Čaj od imele: U staklenu posudu stavite navečer dvije šalice hladne vode, dodajte dvije male žlice imelinih listova i ostavite preko noći (10 – 12 sati) poklopljeno. Ujutro samo podgrijte te popijte šalicu čaja na gutljaje, a drugu šalicu popijte predvečer. Kura traje tri tjedna, jedan tjedan stanke pa opet pijte tri tjedna i sve tako tijekom tri mjeseca.

Čaj istodobno smanjuje visoki tlak i povećava niski. Za vrijeme kure jedite dosta prirodne riže i zelene salate s rajčicom i lukom, puno kuhanoga krumpira, kupusa, crvenoga kupusa, cvjetače, jabuka, banana i jagoda.

Čaj od stolisnika, ružmarina i gospine trave: Kad se kod žena uoči klimakterija pojave srčane smetnje i povišeni krvni tlak, pomaže da ujutro popiju šalicu čaja od stolisnika, tijekom dana šalicu čaja od ružmarina i navečer šalicu čaja od gospine trave. Čajeve morate piti barem tri tjedna. Čaj od metvice i metvica s kiselim mlijekom: U šalicu vrele vode stavite vrhom punu malu žlicu metvice, ostavite pet minuta poklopljeno, procijedite te popijte toplo i na gutljaje. Ujutro i navečer popijte po šalicu čaja. Kura

traje tri tjedna, zatim tjedan pauzirajte pa ponovite kuru još tri tjedna. Umjesto čaja možete žlicu praha mljevene metvice staviti u šalicu kiseloga mlijeka i, nakon što je stajala poklopljena sat vremena, popiti je tijekom večere.

Čaj od koprive: Osobe s visokim krvnim tlakom morale bi jedan dan u tjednu postiti, ništa ne jesti i piti osim čajeva koji izbacuju vodu iz tijela. Preporučujem u prvome redu koprivu: u litru vrele vode stavite tri vrhom pune velike žlice koprive, ostavite 10 – 15 minuta poklopljeno, procijedite, ulijte u termosicu te tijekom dana popijte toplo i na gutljaje.

Čajna mješavina 1: Uzmite mješavinu od 40 g gospine trave, 40 g matičnjaka, 30 g listova kupine, 20 g stolisnika, 15 g bosiljka i 5 g brđankinih cvjetova, pa tri velike žlice stavite u 0,75 litre vrele vode, ostavite 15 minuta poklopljeno, procijedite te tijekom dana popijte toplo i na gutljaje. Čaj pijte svaki dan dok ne potrošite mješavinu. To je jedan od najboljih lijekova protiv visokoga krvnog tlaka kojemu je uzrok nervoza. Čajna mješavina 2: U šalicu vrele vode stavite veliku žlicu mješavine od 300 g cvjetova i listova običnoga gloga, 200 g odoljena i 100 g divlje maćuhice. Ostavite 15 minuta poklopljeno, procijedite, popijte toplo i na gutljaje. Na dan pijete tri šalice tijekom šest tjedana, tjedan pauzirajte i ponovite kuru još šest tjedana.

Med s mlakom vodom i limunovim sokom: Kod nagloga lupanja srca zbog iznenadnoga uzbuđenja ili promjene vremena stavite veliku žlicu domaćega meda u šalicu mlake vode, dodajte dvije velike žlice svježe iscijeđena limunova soka te popijte polako i mirno. Srce će se ubrzo smiriti i nestat će lupanje.

Kava od hrastova ploda žira: Ogulite žir, sitno nasijecite i osušite pa ga ispržite

kao kavu, sameljite i pripremite kao kavu, prži se uvijek prije pečenja kave i to isprženo može trajati tjedan dana. Osobama koje ne mogu bez kave, a imaju visoki krvni tlak, preporučujem ovu kavu.

Kupka za noge sa žutom gorušicom: Pola sata prije spavanja napravite kupku za noge. U posudu ulijte vruću vodu temperature 35 °C, dodajte 3 – 4 velike žlice praha mljevenoga sjemena žute gorušice, dobro pomiješajte i stavite u nju noge. U kupki držite noge 20 minuta i bez brisanja navucite tople čarape.

U slučaju visokoga krvnoga tlaka voda mora biti do polovine nožnih listova, a kod povišenoga samo do gležnja. U kupku ne smiju ići osobe s bolesnim venama (koje imaju proširene vene, grčeve u nogama pri mirovanju ili otvorene rane).

Avokado: Često napominjem kako bi svi srčani bolesnici morali ujutro pojesti jedan avokado ili barem polovinu.

Mora biti zreo, a njegov unutrašnji dio žutozelene boje. Unutrašnji dio izmiksajte s dva češnja češnjaka, malo svježega đumbirova korijena, malo svježega hrenova korijena, svježega soka od jednog limuna, žlicom maslinova ulja i žlicom meda pa pojedite s kruhom od mješavine pšenice, soje i lana. Nakon nekoliko dana osjetit ćete znatno poboljšanje u radu srca. Šećeraši ne smiju jesti avokado.

Shiitake gljiva: Kineska gljiva shiitake prodaje se osušena, ali i svježa. Osim što se koristi u prehrani, pripremljena kuhanjem ili pečenjem. Može se koristiti i u ljekovite svrhe, a između ostalog, pomaže upravo kod snižavanja povišenoga krvnoga tlaka.

Kneippova kura s toplom i hladnom vodom: Najbolje je da se prije spavanja istuširate toplom i hladnom vodom, a onda samo hladnom, i to tako da najprije hladnom vodom tuširate obje

noge, počevši od prepona do tabana, zatim obje ruke, od ramena do vrška prstiju. Na kraju cijelo tijelo istuširajte hladnom vodom.

Lagana šetnja/sport: Svaki dan barem pola sata šetajte na svježemu zraku, najbolje u bjelogoričnoj šumi. Smatra se da je glavni uzrok visokoga tlaka: manjak kisika u krvi i mozgu. Zato nam je potrebno da prilikom šetnje na čistom zraku što više udišemo čisti kisik. Redovito i dovoljno spavajte, izbjegavajte ljutnju i stres. Osobe prekomjerne tjelesne mase moraju učiniti sve da smršave.

Molitva i duhovna meditacija: Za umirenje, koje je nužno kod srčanih smetnji, i visokoga krvnog tlaka pomažu svakodnevna meditacija i molitva, a osobito valja oprostiti i voljeti ljude, napose najbliže.

Prehrana: Svakodnevna se prehrana mora sastojati od dosta svježega voća i povrća, zelene salate i riže. Jedite i dosta ribe, najmanje dvaput tjedno po 300 grama. Mršavu govedinu i teletinu uzmite samo dvaput tjedno po 200 grama. Preporučujem riblja ulja i prehranu s mnogo folne kiseline te obilato luka i češnjaka, a što manje soli. Organizam treba puno kalija jer on odvodi vodu iz stanica, a time se reducira tekućina u krvi. Kalija ima mnogo u voću i povrću, u plodovima graška. Alkohol, kavu i nikotin potpuno izbacite iz svakodnevne upotrebe. travanj 2020.

73

Recepti s. Anđelke Jakovljević

Hrskave pureće šnicle sa šampinjonima Potrebni sastojci: ■ 6 purećih šnicli ■ 50 g špeka ■ 50 g tvrdog sira (parmezan) ■ 50 g žitnih nezaslađenih pahuljica (Cornflakes) ■ 2 žlice začinskoga bilja (peršin, ružmarin, majčina dušica) ■ sol, vegeta, papar ■ masnoća za prženje Za umak: ■ 500 g šampinjona ■ 1 manja glavica crvenoga luka ■ 2 žlice maslaca ■ 1 mala žličica gustina ■ 2 dl slatkoga vrhnja za kuhanje ■ 1 dl bistre juhe ■ 1 žlica sjeckanoga peršina ■ sol, papar, malo muskatnoga oraščića 74

svjetlorijeci.ba

Priprema: Pureće šnicle operite i posušite pa ih malo rastanjite kuhinjskim čekićem ako je potrebno. Pospite ih mješavinom začina i umočite u brašno, a zatim pržite u tavi na zagrijanoj masnoći dok ne porumene s obje strane.

Kad je gotovo skinite s peći.

Za posip po šniclama izrežite špek na tanke šajbe, a potom na kockice. Sir izribajte na sitni ribež. Žitne pahuljice usitnite valjkom za tijesto, a ružmarin, majčinu dušicu i peršin sitno isjeckajte. Sve usitnjene sastojke pomiješajte i rasporedite po šniclama. Rukom malo pritisnite da posip prione uz šnicle, a potom ih stavite u vruću pećnicu da se odozgor zapeku i načini korica.

Za umak šampinjone operite i izrežite na listiće. Crveni luk izrežite na kockice

i pržite ga na zagrijanom maslacu. Kad luk pođe žutiti dodajte i gljive, te miješajte sve zajedno dok tekućina malo ne ispari, a potom ulijte i slatko vrhnje.

U jedan dl juhe ili vode razmutite gustin pa ga umiješajte u gljive. Po ukusu dodajte začine i pustite da sve zajedno dobro prokuha. Umak od gljiva pospite sjeckanim peršinom i poslužite s hrskavim purećim šniclama uz rižu ili domaće rezance.

Pita s nadjevom od špinata i kuhanih jaja Potrebni sastojci za dva komada: ■ 600 g lisnatoga tijesta ■ 8 poširanih jaja (jaja kuhana bez ljuske) ■ 300 g kuhanog špinata ■ 200 g mladog sira ■ 200 g sirnog namaza

■ 100 g sira gauda sitno naribanog ■ 2 žumanjka ■ 1 žlica pšenične krupice ■ malo soli ■ i još jedno jaje za premazivanje tijesta

Priprema: Špinat operite i kratko prokuhajte u posoljenoj vodi, a zatim ga istresite na cijedilo i ostavite da se hladi. Za poširana jaja ulijte vodu u malo širu šerpu, osolite i stavite na peć da prokuha. Svako jaje razbijte na tanjurić i skliznite ga u lonac s provrelom vodom. Neka lagano kuhaju 6-7 minuta. Kad su kuhana, izvadite ih šupljikavom lopaticom na tanjur da se ohlade. Špinat sitno isjeckajte pa mu dodajte sir i sve druge sastojke predviđene za nadjev te po ukusu posolite i izmješajte.

Tijesto malo rastanjite na pravokutnik veličine oko 32 x 32 cm i premažite pripremljenim nadjevom. Jaja poredajte uzdužno do sredine tako da jedna strana tijesta bude šira pa je preklopite preko jaja. Premažite tijesto umućenim jajetom te ga s obje strane savijte do sredine uz jaja.

Ako vam je preostalo tijesta izrežite ga na trakice i ukrasno poredajte preko sredine. Opet premažite jajetom i stavite pitu u vruću pećnicu koju ste ugrijali na 200 °C pa je pecite oko 35 minuta. Poslužite pitu dok je još topla, ali i hladna je ukusna.

Kuhana krema sa snježnim okruglicama Potrebni sastojci: (sastojci za 10 zdjelica) ■ 1 l mlijeka ■ 6 jaja ■ 150 g šećera ■ 2 vrećice vanilije ■ 1 žlica ruma ■ 1 žličica gustina (žličica za bijelu kavu) ■ malo otopljene čokolade ■ malo čokolade u prahu Priprema: Jaja razdvojite na žumanjke i bjelanjke.

Mlijeko izlijte u lonaci stavite na peć da se zagrijava. U žumanjke stavite vaniliju, žličicu gustina i još dvije žlice šećera pa sve zajedno umutite mikserom u pjenastu smjesu. S preostalim šećerom umutite bjelanjke u čvrsti snijeg. Vatru smanjite da mlijeko polagano kuha i stavljajte u njega snijeg sa žlicom od sladoleda. Svaki put umočite žlicu u hladnu vodu, a zatim zagrabite snijeg i stavite u mlijeko koje polagano kuha.

Nemojte odjednom previše kuglica stavljati da ih lakše možete okretati. To se brzo skuha. Oko jednu minutu kuha s jedne strane i kad okrenete produžite kuhanje još toliko. Kad su gotove povadite ih šupljikavom lopaticom na tacnu ili veći tanjur da se cijede, a potom ponovite kuhanje dok sav snijeg ne skuhate. Na kraju, kad ste gotovi sa snijegom, procijedite mlijeko i ulijte ga u žumanjke. Zdjelu sa žumanjcima stavite na peć u vodenu kupelj i kuhajte kremu na pari uz neprestano miješanje. Kad je krema skuhana skinite je s peći i dodajte u nju jednu žlicu ruma. Deset ljepših kuglica odvojite, a preostale koje su manje lijepoga oblika ili su se iskrtile rasporedite u zdjelice i prelijte kuhanom kremom. Ukrasite je čokoladom i u svaku zdjelicu na kremu postavite po jednu kuglicu. Ostavite kremu da se malo ohladi pa je poslužite nakon ručka. veljača 2020.

75

Epimeteje

Gnjilež i koronavirus: Faraon ili Ninivljani?

Piše: Ivica Raguž

„Nek’ oči moje suze rone danju i noću, i neka ne prestanu, jer zato udara ovim virusom, kao što je znao udariti i Faraona, i je strašno slomljena djevica, kći naroda moga, ranom neobič- mnogo puta izraelski narod, kao što je znao udariti i mnoge no ljutom.” Tako se osjećam dok pišem ovaj tekst i pitam se pravednike (Job, Isus, svetci), kako bismo se obratili, kako bismo shvatili koliko je bijedan ovaj ljudski život bez Boga. Kao svednevice: gdje je Bog? Evo nekoliko misli.

Prvo, posljednjih sam godina dosta lutao po Europi. I po da nam želi poručiti: „Ma niste više vrijedni ni mise slaviti prvi put osjetio sam baš neku trulež, gnjilež, ne samo duhov- u moje ime.” Hoćemo li se obratiti nakon ove virusne pošanu, nego fizičku. Mi, Europljani, osobito oni zapadni, postali sti? Ne znam. Zapravo, onaj Faraon me straši, jer mi doziva smo i tjelesno truli. Kao da se zadah širi iz tih tijela... A da ne u svijest da ćemo možda postati još i gori, tek ćemo sada, u spominjem nas kršćane. I sad, kad nas udara virus, biskupi ovoj pošasti, pokazati svu svoju zloću. Ali me ipak tješe oni i svećenici govore općenito o pravima, nadi, čovještvu. Uža- Ninivljani i njihovo obraćenje te me potiču da još više pojasno bezboštvo, trulež, gnjilež i među nama kršćanima. Ili pak, čamo molitvu, proglasimo godinu posta za svoje grijehe i za umjesto da pozovemo na obraćenje, kajanje, molitvu, skrive- grijehe cijeloga svijeta. I nemojmo pritom misliti da je virus nost, mi se naslikavamo, hvalimo internetskim misama i po- posljedica nekih tuđih grijeha, nego i naših vlastitih grijeha, božnostima, tko će biti prvi u „on-line” prijenosima. Strašno! da nam se ne dogodi da i mi sami, možda sada druge optužuGermano-romanska kultura, germano-romansko kršćanstvo, jući, propadnemo poput onih iz Lukina evanđelja (13, 1-5).

Treće, Isus nam je već najavio da će se sve to dogoditi: ono je u ovom trenutku dokrajčeno. A i mi, Slaveni, zaraženi „A čut ćete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite, ne uznemetastazama iste naše Europe, nismo daleko od iste gnjilosti.

Drugo, „Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina Bog je nestao iz života naših kultura. koga voli.” (Heb 12, 5-6) Svaku pošast, nevolju, Posljedice su razorene obitelji, rastave, nesreću u vlastitom životu, pa tako i u životu cijeloga ljudskog roda, treba shvatiti kao Božju stegu. neplodnost, uništenje prirode, individualizam, Bog pušta određene pošasti kako bi nas odgojio. iskvaren turistički duh. Bog nas zato udara Taj se odgoj sastoji u tome da postanemo svjesni krhkosti, ograničenosti, bijede, u konačnici ovim virusom, kao što je znao udariti i koliko smo grješni. I ovu pošast koronavirusa Faraona, i mnogo puta izraelski narod, kao što treba tako shvatiti. Kao i ostala zla, tako je i ovo zlo virusa ušlo u svijet po grijehu. I ovaj virus je znao udariti i mnoge pravednike posljedica je bezboštva naše kulture koja ne vidi ništa osim ovozemaljskoga života: novac, napredak, tehnika, uživanje. Bog je nestao iz života naših kultura. mirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršePosljedice su razorene obitelji, rastave, neplodnost, unište- tak... Bit će gladi i potresa po raznim mjestima. Ali sve je to nje prirode, individualizam, iskvaren turistički duh. Bog nas samo početak trudova... Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge 78

svjetlorijeci.ba

zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. sasvim ljudski jednostavno činiti, a to je zajednički jesti i piti.

Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.” (Mt 24, 8-14) Čemu I baš zato smo izgubili veselje i nasladu u životu, baš zato i se onda mi kršćani čudimo, čega se onda bojimo, kad je to nikako drukčije. U konačnici, kad se malo bolje zamislim, ima Krist sve već najavio? Ovaj je virus samo izričaj propadljivosti li čega boljega u ovom našem prolaznom životu negoli biti s ovoga svijeta. Bog je pripustio pošast virusa da poništi slavu, ljubljenim osobama u istoj kući, stajati i ostajati kod kuće (!), oholost, veličinu ovoga svijeta. Mi smo moderni ljudi navi- zajedno pripremati objede, razgovarati, sjediti za stolom i blaknuli sve kontrolirati, pa i vlastitu smrt. A virus je došao kao govati zajedno: gledati kako smo potrebiti jedni drugih, kako lopov u noći, ne da se kontrolirati, poništava naše sigurnosti, smo ovisni jedni o drugima i, o da, kako je blagoslovljeno hraumišljenost da smo bogovi, oni koji mogu kontrolirati i život niti jedni druge. Možda nas virus potrese, možda nas natjera i smrt. E pa ne možemo, ipak smo samo ljudi! Spram svega da nanovo otkrijemo vlastitu kuću, stan, drugoga, i nadasve toga, dakako, i mi se kršćani bojimo zbog rušenja ovoga svi- važnost zajedničkoga jesti i piti. Vjerujte, nema većega veselja jeta, raspada svega onoga na što smo naviknuli, ali strah ne i naslade od toga. Ali, ali – samo ako vjerujemo u Boga, ako smije prevladati u nama. Bog je udario veličinu ovoga svijeta se u Bogu oslobodimo svojega egoizma. U suprotnom, karantena u obiteljima pretvorit će se u pakao. Pred nas je stavljen da bismo Boga mi, ponizni, počeli nanovo slaviti. Četvrto, virus osobito pogađa starce i starice. I tu je virus izbor: Faraon ili Ninivljani. Šesto, kad sam već kod Propovjednika, koji mi je tako neraskrinkao u mnogočemu cjelokupnu našu kulturu koja sve više stari, koja je prestala biti otvorena životnoj dobi. Umislili izmjerno drag u ovim pošasnim vremenima, onda ne mogu smo si da možemo ostati vječno mladi, da možemo sve. Već ne spomenuti još jednu misao: „Bolje je dvojici, nego jednosam u svojoj knjizi o „Starosti” napisao kako se ne smijemo me, jer imaju bolju plaću za svoj trud. Padne li jedan, drugi će zavaravati oko starosti te sam i sebe samoga, koji imam 47 ga podići, a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga godina, proglasio starcem. Da, u starost sam ušao odavno, oko 40. godine života. A mi se zavaravamo, umišljamo si da smo mladi, da možemo A virus je došao kao lopov u noći, ne da se sve, da nam mladi u konačnici više i ne trebaju. kontrolirati, poništava naše sigurnosti, Toliko smo postali oholi da smo postali društvo bez djece, bez mladih, tako da mladi, uz nas umišljenost da smo bogovi, oni koji mogu starce, više nemaju ni šanse razviti se. Zaboravili kontrolirati i život i smrt. E pa ne možemo, smo nešto tako važno: mi se trebamo rađati, jer umiremo! Dovoljno je samo pogledati biskupska ipak smo samo ljudi! imenovanja u Crkvi u posljednjih tridesetak godina. Dok se nekoć postajalo biskupima u 30-tim godinama života, sada možeš biti sretan ako to postaneš i sa podigne” (4,9-10). E da, teško jednomu! Ali, u što se pretvo60. godinom. To pokazuje ne samo (duhovnu) starost Crkve rilo naše društvo negoli u „društvo jednog”, u single-kulturu. (nema više mladih biskupa koji će pokrenuti Crkvu), nego i Kao što rekoh, razorili smo obitelji, brakove, ne želimo djecu, starost cijele naše zapadne kulture, „kulture smrti” (sv. Ivan a u svojoj samoći još se tješimo kućnim ljubimcima. Susjede Pavao II.): umišljenost staraca i krajnja zatvorenost mladima i pak ne samo da ne pozdravljamo, nego ih i ne poznajemo. novim životima! A virus ipak „slijedi” Božje stvorenje: pošte- Ovaj je virus pokazao svu krhkost i bijedu toga našeg „društva đuje život, mlade ljude. Prolazi svijetom i jasno razlučuje stare jednoga”. Nastala je neizmjerna panika osamljenosti, panika od mladih... Hoćemo li nakon ovoga naučiti lekciju, hoćemo života bez ljubljene osobe, panika bez djece, panika bez suli postati Ninivljani ili i dalje ostati Faraoni? Ne znam. Možda sjeda, panika da si se odjednom našao potpuni samac, kako postanemo još nesigurniji i možda nas čeka potpuna propast, veli Propovjednik, koji odjednom primijeti svu hladnoću spavanja u samoći: „Pa ako se i spava udvoje, toplije je: a kako će propast ovoga društva staraca.

Peto, uvijek sam se mučio s jednim tekstom iz Knjige Pro- se samac zagrijati?” (4,11) Hoćemo li se nakon ovoga virusa povjednikove, ali mislim da mi je sada postao donekle jasni- obratiti, „zagrijati”, otkriti važnost topline zajedništva s Bojim: „Zato slavim veselje, jer nema čovjeku sreće pod suncem, gom, s obitelji, s djecom? Ne znam. Opet je pred nas stavljen nego u jelu i pilu i nasladi. I to neka ga prati u njegovoj muci izbor: Faraon ili Ninivljani. za života koji mu Bog dade pod suncem” (8,15). Ah, a sve smo Sedmo, Faraon ili Ninivljani? Tko zna što li ću ja izabrati, to zaboravili. Uopće više ne znamo zajednički objedovati, obi- tko zna što li ćemo svi mi izabrati. Tko zna! Ali znam, znamo teljski stol ne postoji, žene i muškarci više ne znaju kuhati, sigurno: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pokuće su se pretvorile u spavaonice, nismo više sposobni nešto bijedio svijet!” (Iv 16,33) travanj 2020.

79

Humor

Sin na fakultetu

Sin s fakulteta šalje ocu pismo: – Tata, na ulici sam!

Otac mu odgovara pismom: – Dobro, sine, pazi se automobila!

osla Bankarska p banke. Korismo iz – Dobar dan, mi ših usluga? stite li neku od na a prolazim pored – Koristim. Kad se u izlogu. banke, ogledam

Lijep vikend

– Ajmo sebi priuštiti jedan lijep vikend!, kaže Mujo Fati.

– Može, super ti je ta ideja, odgovara ona.

Kaže Mujo: – Ništa onda, vidimo se u ponedjeljak.

I dalje sve po starom . ari! t s n a d a Seljačina...

J S puno novca Mujo dovezao Porschea iz Njemačke pa se voza gradom, kad na jednom semaforu ugleda Fatu svu skockanu.

Zaigra mu srce pa joj dobaci: – ‘Alo, mala, može l’ broj?

Fata ga pogleda i zaviče: – Ma bjež’, bolan, seljač’no jedna...

Nemoj da t’ govorim još 063 652 3847 puta...

Znanje i internet

Pita majka kćerku: „Kako to da čitaš knjigu?” „Želim nadograditi svoje znanje”, odgovara ona.

Majka: „Znači, opet su isključili internet...”

Kćerka: „Jesu!”

Lav u cirku su M

ladi lav pred p očetak svog p rvog nastupa u cirkusu unezve reno upita svog oca : – Tata, tko su svi ovi ljudi?

– Ne boj se, si ne, iza rešetak a su.

Primite sućut

Kako programer izjavljuje sućut?

– Primite moju tehničku podršku.

Kasnim, kasnim

Mujo trči za busom i viče iz svega glasa: – Stan’, bolan, stan’!!! Kasnim na pos’o!!

Putnici obavijeste vozača i ovaj stane i otvori vrata. Mujo uđe i zahvali: – ‘Fala, jarane...

Vozač klime i kaže mu: – Zafal’ putnicima, oni su mi rekli...

Mujo kimne glavnom: – Fala, raja... A sad, karte na pregled, molim!

80

svjetlorijeci.ba

u: e konobar ič v i u n fa a uk Ulazi Mujo ! o – Daj piv Mujo.

– Koje? pa ja sam, , je o k o k – Ka

Koje?

Koliko je sati?

Ide Perica ulicom i sretne ga nastavnik: – Dobar dan, Perice. Znaš li, molim te, koliko je sati?

– Pola tri, nastavniče.

– Dobro, Perice, sjedi.

šaljivih, Autor Glumci Muslimanski Opera Sergeja Strunjača za komičnih Mokraćovod posni M. SOLDO mjesec Rahmanjinova Judo, Karate, ... uloga

Atlas „Drveća i grmlja”, 1973.

Dušobrižnik, svećenik (reg.)

Vodeni organizam

Željezni dio pluga, raonik (mn.)

Lopatica za čišćenje pluga, otikač

Rotovator, freza

Europska država (Rim)

Dolina, uvala

Muslimansko muško ime

Glumac Diesel

Otok u Jonskom moru (Grčka)

Iskrcaj

Slo. pjevačica Elda Mala niska šuma

Oznaka na vozilu auto-škole

Botaničar, Sarajevo, 1937.-2010., (na slici)

Donja strana stopala (mn.)

Ilija Skočibušić Priredba s plesom

Papiga južnoameričkih tropa „Repriza”

Grkokatolik Sorta ruža

Nina Badrić

Glumac Cruise

Pjesnik Kasum

Pjevački sastav

Kuhar na brodu (pomor.)

Slavljenje umjetnice

Ilija Zovko

„Endemične biljke”, 1984.

Neotuđiva djedovina (turc.)

Stanovnik Bileće

Vitičasta zagrada

Ilko Barbarić

Adam i ...

Aleksandar odmila

Hrv. pjevačica, Carla Zvonko Bogdan

Dozivanje, poziv Bliski rođak (rođeni ...)

Glumica Karić Astat Suhi plod koji se kala

Dušik; Norveška

„Tona”

„Rabat” Ispaljivači protugradnih raketa

OSMOSMJERKA U mreži osmosmjerke treba pronaći i zaokružiti 15 riječi iz popisa. Naposljetku će vam preostati 6 slova koja čitana vodoravnim slijedom daju konačno rješenje: tri dana određena za post i pokoru na početku svakog godišnjeg doba.

BOROVO, KAOLIN, KONOPAC, KRIŠKA, KVANT, MAKETAR, MILOŠ, MNOŠTVO, PAKOST, PRKOS, PROSTOR, ŠKANJAC, TRIKO, TROSKOT, VINJAK Ispravna rješenja pošaljite na adresu uredništva najkasnije do 17. travnja 2020. godine.

Točno rješenje iz prošloga broja: Bilećko jezero.

C T S O K R P R K K A K R B V A O V R Š P A K O S T R

I

K O

O NJ A R S E Š A V L N

I

L O A K NJ O A

I

O V R V A A O T N M K P R O C M E T T M DOBITNICI: 1. Emanuel Milić, Hrvatska (godišnja pretplata na reviju); 2. Stjepan Šapina, Bugojno (knjiga Živi samo da ispričaš); 3. Paula Miloš, Uskoplje (knjiga Živi samo da ispričaš). travanj 2020.

81

Ovo je Sirija – devet godina nakon rata

Svjetlo riječi

SVIJET – U ožujku je obilježena deveta obljetnica od početka ratnoga sukoba u Sirji. „Situacija je užasna”, izjavila je sestra Maria Lucia Ferreira iz samostana Mar Yakub u Qari – kršćanskoj regiji Qalamoun. Bilo je to u intervjuu za portuglasko sjedište zaklade Aid to the Church in Need (ACN). „Nakon krize u Libanonu i novih sankcija uvedenih protiv zemlje, ekonomska situacija je uistinu postala teška. Ljudi skoro pa ništa ne mogu kupiti za jelo”, rekla je sestra Maria, te nastavila: „Zima je do siječnja bila blaga, a onda nas je pogodilo nekoliko snježnih oluja ovdje u Qalamounu, jednom od najhladnijih mjesta u Siriji.” Qalamoun se inače nalazi u planinskom području i tradicionalno je kršćanska regija, smještena na zapadu Sirije, blizu granice s Libanonom.

Sestra Maria također je objasnila da je posljednjih dana često nestajalo električne energije. „Ovdje u Qalamounu još uvijek imamo dva sata električnu energiju, a četiri sata budemo bez nje i tako neizmjenice. Ipak, mislim da je ovo područje u boljem stanju od drugih

82

svjetlorijeci.ba

jer smo čuli da u gradu Homs ponekad prođu i po četiri sata bez nje. No, sve to ovisi o tome u kojem dijelu zemlje se nalazite.”

Kao izravan rezultat nestašice struje i plina, rasta gospodarske krize i pogoršanja vremenskih uvjeta, najsiromašnije obitelji prolaze kroz iznimno teška vremena. Sestra Maria je kao primjer navela tragičnu priču jedne obitelji: „Lokalna žena, koju dobro poznajemo i koja ima kćer s invaliditetom, rekla nam je da nema ni struje ni plina, a u zemlji je i inače vrlo teško dobiti plin ili bilo koje drugo lož ulje. Kako bi zaštitila svoju kćerku od hladnoće, morala je zapaliti odjeću koju više ne koristi i na taj način je barem kratkoročno zagrijati.”

Manjak električne energije prisilio je i sestre da promijene svakodnevne navike u samostanu: „Sada kuhamo na ogrjevno drvo, ali i drva nam nedostaje stoga moramo pronaći načina kako i dalje kuhati, jesti nešto toplo i nahraniti one koji su gladni i koji od nas očekuju pomoć.” „Stanje je užasno. Ljudi više ne mogu kupiti ništa za jelo, a neki žive samo na kruhu i vodi”, izjavila je sestra Maria.

Iz navedenoga razloga ona traži iskazivanje solidarnosti i molitve za sirijski narod: „Željela bih zamoliti ljude da nam se pridruže u molitvi i pomaganju

ovim ljudima kojima je pomoć prijeko potrebna.”

Kako grad Qaro u kojemu živi zajednica ove časne sestre, tako i cijela Sirija pati od izuzetno slaboga gospodarstva uzrokovanoga devetogodišnjim ratom na ovom području na kojemu je već više od 380 tisuća mrtvih, dok su milijuni postali izbjeglice i raseljene osobe. Situaciju dodatno pogoršava nasilje koje se nastavlja na sjeveroistoku zemlje, u provinciji Idlib, gdje vladine snage pokušavaju zarobiti zadnje uporište koje se i dalje nalazi u rukama džihadističkih skupina. Sirijska djeca izravne su žrtve ove ratne klime.

Prema podacima UNICEF-a, samo od prosinca prošle godine, više od 300 tisuća djece je raseljeno iz svojih domova, dok se oko 1,2 milijuna djece nalazi u situaciji koja je izuzetno ugrožena.

Zaklada ACN provodi različite projekte humanitarne pomoći za najpotrebnije stanovništvo u Siriji, uključujući i djecu. Primjer tomu je nedavno pokrenuta kampanja Gorivo za grijanje kojom ACN podržava četiri velika projekta u Alepu i Damasku čime se za više od 1 700 obitelji u potrebi, uključujući stare i bolesne, dnevno priprema hrana i zagrijavaju prostori u kojima žive.

Sretan i blagoslovljen

Uskrs

info@kristal.eu www.kristal.eu T +387 30 717 733 F +387 30 713 111 Poslovni centar 96 72250 Vitez BiH