Konzumerizam - Trebaš li sve što poželiš? (452) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

KONZUMERIZAM

Trebaš li sve što poželiš? Godina XXXVIII. ◆ broj 452 ◆ Sarajevo, studeni 2020. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Kalendar sv. Ante 2021. Komplet: knjigu, džepni, dvanaestlisni i jednolisni kalendar možete nabaviti u župnim uredima i u našim knjižarama u Vitezu i Livnu.

Za više informacija kontaktirajte nas na: 033 726 200

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenica gl. urednika Nikolina Marčić redakcija

Janko Ćuro, Anamarija Ćuro, Nikolina Marčić redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anamarija Ćuro pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST

iz sadržaja

adresa uredništva

6 Nepoznata Biblija Biblija i bogatstvo

Franjevci među svojim pukom Bosanski franjevci u Albaniji i na Kosovu

O radosti življenja Dovoljno

Pogled iskosa Malena čađava plastična figura

Skupljajući zalaske sunca Vremena o običaji

Roditeljima i djeci Učenje prijateljstva

Tema broja: Svjesna predaja ili odlučna borba

42 Razgovor: s. M. Pia Herman U svakome je vremenu moguće živjeti sveto

16 Samotno mjesto Društvo iza pozornice

račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Ilustracija

Reportaža Živiš dok voliš studeni 2020.

Pisma čitatelja Zahvala Poštovano uredništvo Svjetla riječi, zahvaljujem u ime naše obitelji na toplom oproštaju od mog dragog Ive, profesora Banca, koji sam tek danas pročitala u vašem časopisu. Ivo je cijenio suradnju sa Svjetlom riječi, a čitao je svaki broj s velikom pozornošću i interesom. Želim vam svaki uspjeh i svako dobro. Andrea Feldman Na grobu moje majke /Vladimir Ereš/ Evo me malo do tebe, majko moja draga. Ovih dana se mrtvi obilaze. I ja dođoh k tebi jer te ne smatram mrtvom, ti si za mene živa. Ti si tu u meni, kod mene, iza i ispred mene. Ne mogu te ja zakopati. Ne, ne i ne... Samo te mogu zakopati kad i mene pokopaju. Ti ćeš uvijek za mene biti živa i u životu. U mome životu. Ti si mi život dala… i da zamislim da te nema? Ne, ne majko, nikada nećeš otići iz života moga. Istina, promijenilo se samo stanje. Tijelo ti ne vidim ali dušu tvoju u sebi nosim, Tvoje riječi, tvoj glas, tvoj stas, tvoje lice. I onda kad sam bio dijete, i onda kad sam momčić postao, i onda kad sam uz tebe pomalo stario, i onda kad si pogurena zemlju poljubila. Dođoh ti ovih dana u posjetu, jer ti živiš daleko od mene. Ne mogu te često obići, majko moja, dok mi blaženo snivaš snom mira, 4

svjetlorijeci.ba

tamo gdje te djeca tvoja sahraniše, u perivoju velikana! Da, da, sve ste vi majke – velikani. Počivaš tamo gdje i mnoge majke počivaju, I tvoja je tu, blizu tebe. Doći ću i ja jednog dana, ne sekiraj se. Stavit će me tu pokraj tebe, kao i onda kad si me rodila, Oprali me, povili i položili pokraj tebe. Tako će to biti uskoro, još godinu koju. Da, da, tu mi počivaš, najslađa moja, u tihom i mirnom naselju, gdje nitko nikome ne smeta. Nema rasprava, svađa, trača ni klevete. Tu, ispod debelih kamenih poklopaca, mirno počiva tijelo moje majke.

Bože, kako su živa sjećanja kad si ovako blizu. Kako je glas ovako umiljat i blag? Čujem je kao nekad, osjećam je tako blisko, vidim je tako bistro, doživljavam je tako intimno i prisno...

Još je vidim živu i zdravu, sa osmjehom na licu, mladu, punu života i snage. Ta majka nikada ne stari. Još su mi žive njene riječi, savjeti, ukori, cjelovi, darovi, poljupci, pogledi, molitve, brige. Radost na dolasku iz daleka, suze kad moram ići.

O majko, ti svetice moja, ispod tog grobnog kamena, gdje mi te sakriše, skloniše i odnesoše. Samo tebi jedinoj mogao sam sve reći, samo tebi mogao sam blizu prići, samo tebi mogao sam iskren biti, samo tebi mogao sam otvorenog srca stići, samo tebi mogao sam biti kakav jesam, bez šminke, bojazni i straha.

Sjedim na tvom grobu, na debelom mramornom kamenu. Pokušavam s tobom razgovarati, a ti mi kažeš: „Prehladit ćeš se sine!” Nadodala si da će me boljeti, da ću dobiti upalu. Pitaš me, jesam li se obukao prikladno? Jesam li dobro, kako su druga braća i sestre? Da li su zdravo i sretno, mole li se Bogu? Idu li u crkvu, svađaju li se? Kako su bratići i sestrići? Rastu li u vjeri kao tijelu?

I danas osjećam tvoje ruke u mojim rukama, tvoje lice na mome licu, tvoje riječi u mome srcu, tvoju ljubav u mojem životu, tvoj mir u mome nemiru, tvoju brigu i strepnju u mome zvanju, tvoju sigurnost u mojim slabostima.

Nisam imao glasa, ni riječi, Samo sam kimao glavom i gledao nijemo u zemlju, a suze su padale na hladni i tvrdi kamen. Pitala me je još puno toga,

a moja usta nijemo otvorena stoje. Jeli mi teško samom kroz život ići, ima li me tko obići, imam li kome otići, imam li se s kime družiti? Voli li me itko? Doživljavam li nepravdu? Čak i od svoje subraće, od pretpostavljenih?

Da da, majko, ispod grobnog kamena! O, kako bih te htio sresti, kako bih te htio zagrliti, kako bih se želio isplakati, kako bih se volio s tobom narazgovarati, kako bih volio šutjeti dok ti govoriš, kako bih volio moliti dok ti moliš, kako bih ti volio još jednom dijete biti. Znam, majko, da su to samo moji sni, moji sni na grobu tvome. Rado bih ove tvrde kamene ploče

pretvorio u meke jastuke da te obaviju. Rado bih pokraj tebe legao kao nekada, kada si me pokrivala i milovala. Rado bih s tobom dugo molio. Rado bih ti cvijeće ljubavi svaki dan donosio. Rado bih još jednom iz tvog rupca šećer jeo. Rado bih s tobom još koji puta u crkvu pješke hodio. Rado bih s tobom živio i rado bih s tobom umro, majko ! Ali, rastavi nas život bez pozdrava! Otišla si a da ti ni zbogom nisam rekao. Nisam ti ni oči zatvorio, ni ruke prekrižio. Nisam te toplu poljubio, ni nježnu dotaknuo. Nisam ti još nešto važno rekao Reći ću ti jednom kad se sretnemo. A to nosim samo za tebe, jednom kad se sretnemo. Odoh s tvoga groba, majko. Život me zove još godinu koju. I onda, eto me k tebi da se vječno odmorim u vječnom raju, jer tamo gdje si ti, tu je raj, majko. Odlazim sa tvoga groba, najdraža moja. Od suza ne vidim kuda koracam. Okrećem se, a ti me gledaš i pratiš, kao nekada. Mašeš mi sva u suzama i s krunicom u ruci. Sila me neka vuče k tebi a život me kida od tebe. I dok napuštam umilni humak tvoj, tuga i čežnja ulazi u život moj. Kad ću opet doći u posjetu majci svojoj? A dotle moram ispunit i puno njenih želja: biti onakav kakvim je ona poželjela da budem.

Riječ čitateljima U

pjesmi I want it all britanska rock skupina Queen u refrenu pjeva: „Želim sve i želim to odmah” (I want it all and I want it now). Ova rečenica sažima osnovni postulat modernoga konzumenta koji ne samo da sve želi nego sve to želi posjedovati istoga trenutka. Za takvu osobu ne postoji nikakva mjera ili stvarna potreba, nego nagon koji postupno prelazi u poremećaj ovisnosti o kompulzivnom kupovanju koji se dijagnosticira kao oniomania (grčki onios = za prodaju i mania = neumjerenost, ludost). Ovisnost nije teško prepoznati jer se manifestira o neograničenom kupovanju i besmislenom gomilanju artikala. Sasvim je prirodno da konzument zapadne u vrlo ozbiljne psihološke, financijske i obiteljske probleme koji ga dovedu do depresije, dugova i drugih problema. Ovaj poremećaj svakako jednim dijelom proistječe iz konzumerizma kao društvenoga fenomena koji podržava načelo da se smisao života može pronaći u stvarima poručujući da je čovjek uspješan i sretan samo ako što više ima i posjeduje, tj. da se čovjek definira onim što posjeduje. Reklamna industrija, koja je već odavno postala znanost, svakodnevno uvjerava konzumente da što više stječu, da prate suvremene i pomodne trendove kako bi stekli životnu sigurnost bez obzira na to što se na koncu ona pretvori u ono što je oduvijek i bila, a to je puka iluzija. Što se tiče masmedija i sami smo svjedoci da im je važna samo zabava koju treba konzumirati kao hranu koja se brzo zaboravi i zamijeni novim tanjurom (W. H. Auden). Koliko god izgledalo samo po sebi besmisleno i poražavajuće, danas s pravom možemo ustvrditi kako život više ne živimo, nego ga zapravo konzumiramo. Koliko god se konzumerizam činio kao defektnost novijega i suvremenoga doba, on nije bio nepoznat ni u daleko ranijim društvima i kulturama. Na njegovu besmisao i iluziju upozorio je i sam Isus u prispodobi o bezumnom bogatašu kojemu obilno urodi zemlja pa je srušio stare i napravio veće žitnice kako bi mnogo godina „jeo, pio i uživao. Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’” (Lk 12,13-21). Dakle, biti nije samo važnije od imati, nego imaš samo ono što jesi. Mohave Indijanci u SAD-u imaju jednu te istu riječ za željeti i trebati. Jer, zašto bi nešto željeli ako to ne trebaju?

Fra Janko Ćuro urednik@svjetlorijeci.ba

Puno te, puno voli, sin tvoj. studeni 2020.

Tema broja

SVJESNA PREDAJA ILI ODLUČNA BORBA? Kako se oduprijeti ovim pojavama koje su preuzele stvarnost i upućuju na izgubljenost generacija i njihovo nesnalaženje u stvarnom životu? Krenuti ispočetka, osnažiti obitelj koja je prva stanica u životu djeteta i sigurno okruženje. Ne izlagati dijete ekranima, što više vremena provoditi u prirodi i igri. Odricati se sebe za dobrobit drugoga. Doživjeti vlastitu slobodu kao nešto neprocjenjivo.

svjetlorijeci.ba

@ prof. dr. Snježana Šušnjara

U današnje vrijeme kad se i ljudi i roba gledaju kroz interes, korist i cijenu, očito je da su vrijednosti koje su ljude činile ljudima izgubile bitku. Stoga je potrebno što više pisati o ovoj pojavi i isticati njezine negativne, neljudske strane. Toliko se govori o koroni, virusu koji prijeti ljudskim životima, a druge se, puno opasnije, pojave zanemaruju i ne proglašava se epidemija, iako se one itekako brzo šire svijetom i čine ga potpunom suprotnosti prirodi i prirodnim zakonitostima. Ne može tu pomoći cjepivo, nego uvođenje terapije ozdravljanja kojoj će prvi cilj biti ukidanje ekrana putem kojih se nameću nezdrave navike i neprirodni izgledi. Vjerojatno ste ovih dana kad je jesen još bila svijetla i topla primijetili mlade ljude kako poziraju jedni drugima usred drugih ljudi koji oko njih prolaze i kako puće usnice i izvijaju tijelo u pripijenoj odjeći. Sve na njima je umjetno! Od skaja u koji su teškom mukom uvukli noge, do majica često poderanih, ali skupo plaćenih. Glave djevojaka su a la barbika ili lolita, kao klonovi hodaju ukočenih lica. Sve s umjetnim trepavicama, napuhanim usnama, izblajhanom kosom, tetovažama, noktima čudesno izvijenim i nakićenim kristalima i išaranim raznim bojama. Ne može se razaznati ikakva originalnost, a kamoli ljepota. Mladići, također, hodaju u uskim i prekratkim hlačama, u cipelama bez čarapa, uskim studeni 2020.

Biseri mudrosti

Smrt Čovjek u svome životu nužno nailazi na granicu smrti. Znak je ljudske mudrosti kada čovjek prihvati tu granicu. Granica smrti poziva me da kažem DA svojem ljudskom ograničenju i istodobno svojoj bezgraničnosti koju mi je Bog darovao. Ta je granica poziv ovdje i sada da svjesno i intenzivno živim, da naslućujem okus života. Ne moram sve stisnuti u to ograničeno vrijeme. Kada prihvatim tu granicu, tada sam zahvalan za svaki trenutak. Doživljavam ga u punini. U tome kratkom vremenu, u kojem sam posve nazočan, imam udjela u svemu. U tom ograničenom vremenu doživljavam bezgraničnost vječnosti. Hoće li život jednoga čovjeka uspjeti, to ovisi o njegovu ophođenju s posljednjom granicom njegova života. Snovi mi pokazuju da nije samo važno da korektno živim, nego i da pripustim bogatstvo i širinu svojoj duši te da dopustim da me Bog uvijek iznova vodi na mome putu. Svoj primjerak knjige Biseri mudrosti autora Anselma Grüna po cijeni od 10 KM + poštarina poručite: • pozivom na broj telefona: +387 33 726 200 • pišite nam na: redakcija@svjetlorijeci.ba; fmcsvjetlorijeci@gmail.com Posjetite nas u ulici Zagrebačka 18 u Sarajevu, ili u našim knjižarama u Vitezu i Livnu studeni 2020.

Isusovoj pripovijesti o bogatašu i Lazaru, koju nalazimo samo u Lukinu evanđelju (Lk 16,1931), od samoga je početka vidljiva razlika između ove dvojice likova. Kod bogataša je važno ono izvanjsko, kako se odijeva i kako se gosti. Toliko je važno izvanjsko da bogataš prestaje biti osoba u pravom smislu, pa i njegovo ime više nije bitno tako da nam ga evanđelist i ne donosi. S druge strane, Lazar u svome siromaštvu, bolesti i bijedi biva imenovan, jer zadržava osobnost. Za njega ni bogatstvo ni siromaštvo nisu ono što ga kao osobu čine, nego su to njegovi životni stavovi. Zbog toga se Lazar po smrti i našao u „krilu Abrahamovu” (16,22), to jest našao je život vječni i spasenje, te živi u zajedništvu s Bogom. Za bogataša je pak samo rečeno da je umro i pokopan. U tom trenutku situacija se preokreće. Dok je prije Lazar priželjkivao mrvice sa stola bogataševa, sad bogataš „u teškim mukama u paklu” (16,23) promatra Lazara u Abrahamovu krilu te želi da mu Lazar olakša muke. Abraham mu odgovara: „Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema” (16,25-26). Provalija je sada prevelika i ne može se premostiti. I to je bitna razlika s obzirom na prethodno stanje. Prije smrti bogataš je mogao premostiti provaliju koja je dijelila njega od Lazara, mogao je Lazaru dati od svoga i smanjiti razliku koja je postojala između njih dvojice. U tom slučaju on bi učinio „pravednost”. U Matejevu evanđelju „pravednost” je drugo ime za milostinju (Mt 6,1). Tko je bogat, tko ima više, nije primio svoje bogatstvo samo zbog sebe, nego i zbog onih koji ga nemaju. Stoga se milostinjom ostvaruje pravednost. Milostinja tako nije nešto što bi bilo izraz bogataševe dobre volje, nego je njegova 12

svjetlorijeci.ba

Nepoznata Biblija

Biblija i bogatstvo @ fra Darko Tepert tepert

Nije li upravo Krist moje najveće blago, moj dragocjeni biser zbog kojega mi valja napustiti sve, rasprodati sve, pokloniti sve da bih njega stekao i u njemu se našao? dužnost koju mu je povjerio Bog. Koliko god truda uložio u stjecanje bogatstva, to je bogatstvo uvijek dar od Boga, jer Bog čovjeku daje talente, to jest darove, a oni se mogu prepoznati i u sposobnostima pojedinaca i u njihovoj mogućnosti da zauzeto rade i stječu imetak. Pravo bogatstvo To je tek jedan aspekt bogatstva. Drugi se odnosi na čovjekovo osobno vrednovanje vlastitoga imetka. Matej u svome evanđelju donosi niz Isusovih prispodoba o kraljevstvu nebeskom (Mt 13), a među njima i dvije o pravom bogatstvu. U prvoj je kraljevstvo nebesko uspoređeno s blagom skrivenim na njivi zbog kojega čovjek prodaje sve što ima i kupuje tu njivu (13,44). U drugoj je uspoređeno s dragocjenim biserom zbog kojega trgovac rasproda sve što ima i kupi taj biser (13,45-46). U oba slučaja čovjek se oslobodio svega drugoga, sve je drugo uložio da bi dobio kraljevstvo nebesko. To je najveća

vrijednost. Pritom se može misliti ne samo na materijalno vlasništvo nego i na položaj u društvu, osobne mogućnosti, međusobne odnose. Od svega toga važnije je kraljevstvo nebesko. U njemu je pravo bogatstvo. Na tom tragu i Pavao tumači: „Što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem” (Fil 3,7-9). Sve na ovome svijetu može mi se činiti dobitkom. Može mi se činiti da od različitih stvari, posjeda, poslova i odnosa imam korist, no zaboravljam da je jedina korist za mene Krist. Zbog njega sve ono što imam nije bitno, gubi na vrijednosti, i svega se toga mogu odreći, da bih stekao zajedništvo s njime. Pođemo li o tome konkretno razmišljati, dovoljno se sjetiti obiteljskih i susjedskih odnosa koji mogu biti teško narušeni zbog nekoga zemljišta. Zbog nekoliko četvornih metara

Samotno mjesto

Društvo iza pozornice @ Boris Beck boris.beck.735

U svojoj novoj enciklici Fratelli tutti papa Franjo govori o tome da ljudi „igraju uloge potrošača i promatrača”, i tako spaja dva suvremena zla u jedno – konzumerizam i apatiju.

a smo društvo promatrača, i da je to usko povezano s time da živimo u potrošačkom društvu, ustvrdio je prije 70 godina američki sociolog, profesor na prestižnim sveučilištima Yale i Harvard, David Riesman, u knjizi Usamljena gomila. Da živimo u svijetu gomila, jasno je čak i sada, kada su zbog epidemije zabranjena okupljanja. Ljudske mase više se ne mogu vidjeti na stadionima, političkim mitinzima ili plažama, ali vidimo da je sklonost ljudi da se okuplja u gomile neuništiva: klubovi, svadbe, protesti – nekima ljudima je skupljanje u gomile važnije od zdravlja. Svijet koji je opasan Međutim, nije ništa bolja situacija ako su te gomile virtualne i nevidljive. Mase prate televizijski program, mase su na internetskim portalima i društvenim mrežama. A masa ima vlastitu logiku i način razmišljanja; ona pojedinca upija u sebe, briše njegove granice i osobnost, i ljude čini podložnima sugestijama i 16

svjetlorijeci.ba

manipulacijama. Masa je onaj „svijet” iz Novoga zavjeta, svijet koji Isusa „nije upoznao”, svijet kojemu kršćani ne pripadaju, iako su u njemu. Papa upozorava u enciklici da ekonomija i financije propagiraju „otvaranje prema svijetu”, ali to je baš taj svijet kojemu se ne treba otvoriti; ta kultura ujedinjuje svijet, kaže papa, ali dijeli ljude i nacije; globalizirano društvo nas približava, ali nas ne čini više braćom; sami smo više nego ikad. Čini se proturječnim da možemo biti usamljeni u gomili jer u nju hrlimo baš da bismo usamljenost spriječili. Štoviše, okruženi smo istima kakvi smo i mi: navijačima, kupcima u shopping centru, gledateljima popularnoga showa, korisnicima društvene mreže. Ali što mi činimo dok smo u tim gomilama? Pa, gledamo. Gledamo svoje sportske klubove i reprezentacije, zvijezde koje plešu i pjevaju, izloge prepune stvari koje nam uglavnom ne trebaju i koje si ne možemo priuštiti, a na koncu gledamo i druge poput nas na

društvenim mrežama, što rade i s kim se dopisuju – dok istovremeno oni gledaju nas. Odgoj za potrošnju Riesman kaže da su u daljoj prošlosti ljudi živjeli od tradicije, imali su nešto iza sebe na što su se mogli osloniti i ugledati; u nedavnoj prošlosti vjerovali su u sebe, imali su na umu pothvate koje su namjeravali ispuniti; danas samo gledamo pred sebe, ono što je ponuđeno. A nudi se tako mnogo, nepregledna množina stvari. Već mala djeca razlikuju ovaj od onoga modela automobila, ovaj od onoga mobitela, ove od onih tenisica; prije nego išta kupe, već je počeo odgoj za potrošača – čovjeka koga ne određuje ono što radi, nego ono što kupuje. Papa u novoj enciklici kaže da povijesna spoznaja tone u sjenu, da ljudska sloboda želi sve graditi od nule, da smo natjerani konzumirati bez ograničenja i živjeti individualizam bez sadržaja koji zanemaruje i prezire povijest. Društvo od svih nas radi konzumente i promatrače, što znači da smo i svi mi konzumirani i promatrani. To je izvor općega konformizma, obezličenja i pasiviziranja. Želimo biti poput onih koje gledamo, želimo se odijevati kao što se drugi odijevaju, želimo imati ono što oni imaju, želimo misliti i ponašati se onako kako se drugi ponašaju. Odatle naše raskidanje s poviješću i tradicijom – jer nismo više pod strogim okom velikih ljudi iz prošlosti, oni nam više ništa ne znače, nego strepimo od toga što će o nama misliti naši vršnjaci. Ovaj je naraštaj sam sebi jedini i nemilosrdni sudac. Život bez ograničenja Svi trošimo i sve troši nas. Konzumerizam nadomješta tradiciju, a to znači da narodi, kaže papa Franjo, dopuštaju da im se otkine duša, njihova duhovna

Franjevci među svojim pukom Bosanski misionari

Bosanski franjevci u Albaniji i na Kosovu @ fra Anđelko Barun

barun.andjelko@gmail.com

Franjevci su u Albaniju došli polovinom 13. stoljeća na poziv barskoga nadbiskupa. Papa Aleksandar IV. naložio je 13. ožujka 1258. godine zadarskom i barskom nadbiskupu da franjevce u Albaniji brane od napadaja i pomognu u rješavanju problema.

osebna Albanska franjevačka kustodija nastala je 1402. godine odvajanjem od Dubrovačke kustodije sa sjedištem u Draču. Generalni kapitul Reda u Napulju 1589. odlučio je da Albanska kustodija postane provincijom. Potvrdio je to papa Klement VIII. 1593. godine te otada postoji Albanska franjevačka provincija. Najcrnje svoje dane ova Provincija proživljavala je pod Osmanlijama od 15. do 19. stoljeća i pod vlašću komunista od 1944. do 1990. godine. U tome je slična Bosni Srebrenoj, ali s još težim posljedicama. Iako se broj franjevaca u osmanlijskoj Bosni jedno vrijeme drastično smanjio, ipak su priskočili u pomoć Albanskoj provinciji koja je 1719. imala samo sedmoricu fratara od kojih dvojicu Albanaca. Od 1719. do 1820. godine u Albaniju dolaze najviše 20

svjetlorijeci.ba

misionari iz Italije i Bosne. Bosanski franjevci djeluju među albanskim katolicima ne samo kao misionari nego i kao prosvjetni i kulturni radnici. Među njima se ističe fra Petar Pinotić koji je 1821. godine imenovan generalnim delegatom za Albaniju. Poslije prerane smrti dvojice bosanskih fratara koji su došli s njim u Albaniju, on se pobrinuo da na njihovo mjesto dođu nova trojica iz Bosne. Pod njegovim vodstvom obnavljaju se samostani i radi se na ponovnom uspostavljanju Provincije. Kongregacija za širenje vjere, kojoj se fra Petar obratio, predložila je papi Grguru XVI. da nekadašnju Albansku franjevačku provinciju proglasi Apostolskom misijom pod izravnom nadležnošću Svete Stolice. Papa je to učinio 9. listopada 1832. godine. Prvim prefektom misije imenovan je fra Petar Pinotić.

Prije 1832. godine trojica bosanskih fratara bili su provincijali Albanske provincije. Bosanski franjevac Gabriel Barišić bio je biskup u Albaniji od 1826. do 1839. godine, a nešto kasnije 1858. biskup je u Pultu fra Paškal Vujčić. Brojni su bili i misionari Bosne Srebrene u Albaniji, ali u ovom kratkom osvrtu nije moguće o svakom ponešto reći. Na molbu Generalne kurije Reda Bosna Srebrena pristaje da 1883. godine tri ispražnjene župe u Albaniji popune bosanski franjevci te da se jedan postavi za učitelja i odgojitelja u novoosnovanom Franjevačkom kolegiju u Troshanu. Tada su šestorica bosanskih franjevaca došla u Albaniju. Prvi je bio fra Lovro Mihačević, odgojitelj i nastavnik u Kolegiju. Za njim su stigla još dvojica za nastavnike u školi i prefekte đaka. Mihačević je 1886. godine imenovan ravnateljem Kolegija i župnikom župe u Troshanu. Obnovio je sjemenišnu zgradu, sagradio novi samostan i župnu crkvu. Njegova je zasluga da su se tijekom deset godina u Bosni školovali albanski novaci i bogoslovi i kao svećenici vraćali se u Albaniju. Odgajajući vlastiti pomladak, broj se franjevaca u Albaniji povećao tako da su mogli ponovno postati provincijom. Učinjeno je to službenim dekretom od 23. travnja 1906. pod nazivom: Provincija Navještenja BDM Albanija. Za njezina prvoga provincijala postavljen je fra Lovro Mihačević koji se još 1892. godine vratio u Bosnu i postao gvardijanom u Kreševu. Mihačević je kao provincijal obilazio samostane i braću po Albaniji. Tom prigodom pisao je putopis Po Albaniji: dojmovi s puta (1911.). Proučavao je i albansku povijest i napisao Crtice iz albanske povijesti (1912.). Izdao je i Šematizam Alba nske franjevačke provincije (1908.). Vratio se u Bosnu 1910. godine i postao provincijalom Bosne Srebrene (1912. – 1916.).

Reportaža

Živiš d @ Nikolina Marčić

nikolina@svjetlorijeci.ba

Stara izreka glasi: „Dok je običaja bit će i sela. Kad ne bude običaja, neće više biti ni sela”, a drugi pak tvrde: „Bolje da nestane sela, nego običaja.” Nisu ove rečenice nastale tek tako jer u njima se zapravo jasno oslikava snaga narodnoga duha vezana uz tradiciju i kulturno-povijesnu baštinu, a napose za zemlju i dom. Raseljeni diljem svijeta, Hrvati čine živom uspomenu na minula

vremena i običaje nastale u njima. Jer, kako reče Erich Fromm, dijete u prvim, presudnim godinama života majku doživljava kao sveobuhvatnu, snagu koja štiti i hrani, a domovina jest majka – ona koja je hrana, ljubav i toplina. Kad te ona voli i kad ti voliš nju, znači da si živ, ukorijenjen i da si kući ma gdje se nalazio. A kući smo pak svi potrebni jedni drugih jer drukčije živjeti ne možemo, a to pak znači da smo potrebni Boga čija se slika zrcali u našim bližnjima. Samo

smo zajedno jači i samo tako možemo širiti Radosnu vijest tradicijom, baštinom i običajima, ali i humanitarnim aktivnostima. Kako je to moguće, otkrivamo vam na sljedećim stranicama ovoga puta malo drukčije reportaže u kojoj vam donosimo priču Hrvatske folklorne skupine Bobovac iz Čatića kod Kraljeve Sutjeske, etno muzeja na Pogari kod Vareša, Humanitarne organizacije Marijni obroci čiji je dom cijeli svijet i Hajdučke družine Mijata Tomića iz Tomislavgrada.

Hrvatska folklorna skupina Bobovac – Autentična, izvorna i kulturna vrijednost Uspomenu na posljednju bosansku kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić još i danas čuvaju žene sutješkoga kraja koje, prema predaji, nose crne marame kao znak žalosti za svojom kraljicom koja je umrla i sahranjena u franjevačkoj crkvi Aracoeli u Rimu 25. listopada 1478. godine. Umrla je u tuđini, ali nije ostala zaboravljena što svjedoči postojanje i djelovanje kulturno-umjetničkoga društva poznatoga kao Hrvatska folklorna skupina Bobovac, a koje je s radom započelo prije 24 godine. Veliko su blago ovoga društva njegovi stariji članovi koji iz bogate riznice sjećanja pripovijedaju o životnim običajima, nošnji i njezinim dijelovi22

svjetlorijeci.ba

Smotra folklora u Kraljevoj Sutjesci, 2013.

dok voliš Ana-Marija Tomić

ma, pjesmama i prilikama u kojima se ona nosila te u kojima su se pjesme pjevale. Od osnutka do danas kulturno-umjetničko društvo može se pohvaliti brojnim nastupima kako u BiH tako i u inozemstvu, a neki najznačajniji su: Međunarodna smotra folklora u Zagrebu i Vinkovačke jeseni u Vinkovcima. Osim na smotrama folklora djevojke su sudjelovale na revijama tradicijskih frizura u Vinkovcima; Brodsko kolo u Slavonskom Brodu, a na ovoj manifestaciji pored nastupa folklora djevojke su sudjelovale na reviji za izbor najljepše djevojke u narodnoj nošnji, a taj je izbor pao upravo na članicu ovoga društva – Ana-Mariju Tomić koja je osvojila prvu nagradu. HFS Bobovac dobitnik je i brojnih zahvalnica za aktivan rad i njegovanje tradicijskih i kulturnih vrijednosti, pa

tako za svojih 24 godine djelovanja ima evidentirano preko 80 javnih nastupa u BiH i šire. Članovi organiziranjem manifestacije Dani Kraljice Katarine već dugi niz godina posjetiteljima predstavljaju nošnju, pjesme i igre ovoga kraja ističući autentične, izvorne i kulturne vrijednosti naroda. Članovi prezentiraju autentičnu, izvornu nošnju, nakit, pjesme i igre sutješkoga kraja, posebnu pažnju posvećujući načinu oblačenja narodne nošnje, vezivanju pregače, povezivanju marame (okruge) s drugim autentičnim detaljima (bobani pas, priglavci, tkani peškirić, opanci i slično). Bogata nošnja sutješkoga kraja, izvorna svirka i pjesme za koje često znaju reći da samo Sutješke znaju pjevati, predstavljaju svo bogatstvo i raskoš istinskih kulturnih vrijednosti sutješkoga kraja. Manife-

stacija Dani Kraljice Katarine idealna je prilika mladima, novim generacijama na originalan način približiti možda danas zaboravljene običaje iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i inozemstva. Kako mladima tako i onim starijim koji su se možda zaželjeli tradicijskih pjesama i igara. Iako danas mali broj mlađih članova čini društvo, stariji članovi, stupovi i nosači ne daju da se običaji sutješkoga kraja zaborave. I sve dok postoje ovi ljudi koji vole i žele njegovati tradiciju, dobro je, pamtit će se. U srpnju ove godine u 62. godini života preminula je Ana Dojčinov, osnivačica i predsjednica HFS Bobovac. Ana je prije 24 godine zajedno s članovima osnivačima osnovala kulturno-umjetničko društvo i zasadila sjeme koje se danas razgranalo u veliko stablo. To sjeme, smotra folklora koja se već 21. put organizira u sutješkoj župi ove je godine bila osiromašena zbog Anina odsustva. Cijeli sutješki kraj zasigurno će ju pamtiti po osmijehu, vedrom duhu, lavovskoj borbi za širenje tradicijskih vrijednosti sutješkoga kraja. Ne možemo napisati da vjerujemo, jer mi članovi HFS Bobovac znamo da Ana sjedi na nekom nebeskom proplanku, da s ponosom i jednom suzom radosnicom promatra ovogodišnje održavanje smotre folklora Dani Kraljice Katarine. „Draga Ana, žene sutješkoga kraja, članice HFS Bobovac nosit će i dalje crne marame na studeni 2020.

24. obljetnica mučeničke smrti KAKANJ – U nedjelju, 27. rujna, u župnoj crkvi svetih apostola Petra i Pavla u Kaknju okupili su se vjernici ove župe, rodbina sestre Danke, njezine susestre iz zajednice Kćeri Božje ljubavi u Kaknju i obližnjih zajednica kako bi sudjelovali na slavlju svete mise, obilasku mjesta pogibije i mjesnoga groblja na kojemu počivaju posmrtni ostaci s. Danke i drugih sestara želeći iskazati svoju zahvalnost za žrtvu i darovano dobro mjesnoj Crkvi kao i širenju Radosne vijesti čime je obilježena 24. obljetnica njezine mučeničke smrti. Misno slavlje predvodio je župnik vlč. Žarko Vujica uz koncelebraciju umirovljenoga svećenika mons. Petra Jukića, dugogodišnjega župnika u Kaknju koji je živi svjedok nemiloga događaja, te umirovljenoga svećenika vlč. Nike Lovrića. Propovjednik je u svojoj homiliji rekao kako se osjeća pozvanim govoriti o s. Danki jer su istoga godišta, ali još više kao onaj koji se divi beskompromisnom svjedočenju evanđelja ove sestre, njezinoj hrabrosti, nesebičnosti i požrtvovnosti koja je u tome išla sve do prolijevanja vlastite krvi. Naglasio je kako je Redovnički zavjeti u Kreševu KREŠEVO – U župnoj i samostanskoj crkvi u Kreševu, 11. listopada, u ruke provincijala fra Joze Marinčića svoje doživotne zavjete položili su fra Zvonimir Batista i fra Mijo Ljubos iz Busovače, fra Marko Cvitković iz župe Doljani i fra Ivan Stanić iz Kreševa. Slavlju je, uz provincijala, nazočilo još desetak svećenika među kojima su bili kreševski župnik fra Josip Tomas, meštar Franjevačke teologije fra Danijel Nikolić, prof. dr. fra Šimo Ivelj te župnici iz župa novih članova. U prigodnoj homiliji fra Jozo je progovorio o tome što znači polaganje 30

svjetlorijeci.ba

s. Danka svojom riječju i djelom, svim svojim bićem bila u službi Istine za koju vrijedi i vlastiti život dati. Na kraju svete mise nazočne je pozdravio i mons. Petar Jukić koji je, između ostaloga, naglasio da ovamo dolazi svake godine iz velikoga poštovanja prema žrtvi s. Danke, a i iz poslušnosti prema sv. Ivanu Pavlu II. koji je pozvao cijelu Crkvu da ne zaboravlja svoje mučenike, svoje svjedoke vjere, jer su oni sjajne zvijezde nama živima koji putujemo ovom suznom dolinom.

Euharistijsko slavlje je uveličao župni zbor pod ravnanjem s. M. Angele Zirdum, a nakon misnoga slavlja okupljeni vjernici pohodili su mjesto mučeničke smrti s. Danke, a zatim se uputili na molitvu na gradsko groblje gdje počivaju njezini posmrtni ostaci, stoji na službenoj stranici sestara Kćeri Božje ljubavi. S. Danka je mučenički ubijena 30. rujna 1996. godine kod župne crkve u Kaknju. Po svemu sudeći, ubojstvo je unaprijed bilo isplanirano i izvršeno s osamo uboda i posjekotina nožem.

doživotnih zavjeta na životnome putu mladoga čovjeka te posvijestio važnost molitve za svećenička i redovnička

zvanja. Liturgijsko je pjevanje predvodio zbor bogoslova Franjevačke teologije u Nedžarićima.

Svi sveti i Dušni dan

Svet sam, dakle jesam @ Anamarija Ćuro

anamarija@svjetlorijeci.ba

a samom početku mjeseca studenoga slavimo blagdan Svi sveti i govorimo o svetosti. Čovjek bi o svetosti imao kazati puno, možda čak i previše. Čovjek općenito o svemu previše govori. Čak i o onome o čemu bi šutnja najbolje progovarala. I doista, u šutnji se događaju velike stvari, u šutnji se događaju svete stvari. U šutnji najdublje molimo, u šutnji se lomimo, odlučujemo, započinjemo, slažemo. Marija je u šutnji i skromnosti svoga srca pohranjivala i razmišljala o Isusovim riječima i tako nam postala uzor bez mane. Prva Isusova učenica, a dodala bih – i najbolja. Rađa li se svetost u šutnji? Vjerujem da duša svakoga od nas teži Onome koji ju je stvorio. To je istina zbog koje lutamo puno, a o kojoj razmišljamo malo. Najviše bježimo od onoga što ne poznajemo, od onoga što razumom ne možemo objasniti. Volimo svesti sve na jednadžbu kojom ćemo dobiti čemu je x jednako. Nažalost, pri rješavanju te jednadžbe često izostavimo ono što je najvažnije u cijelom procesu, pa nas rješenje nerijetko razočara. Stoga je poželjnije o velikim stvarima poput ljubavi ili svetosti ne pričati puno. Ispraznim pričanjem svetost svedemo na proste faktore od kojih nemamo bogzna što. Samo govoriti ne znači ništa jer se riječima možemo samo približiti onome čemu se divimo, ali u njima ne možemo proživjeti i doživjeti ništa što se samo životom okusiti može. U avanturu svetosti se ne usuđuje svatko poći. Traži se od nas velika hrabrost pogledati istini u oči, uočiti

vlastite slabosti i mane i prestati samo drugoga popravljati: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” (Mt 7,3). Često zaboravljamo kako se najljepše stvari rađaju, a to uključuje vrijeme. Rađanje ne prolazi bez boli, bez žrtve. Pa i prvi dječji udah pri rođenju izaziva plač zbog boli, a ipak bez njega ne bismo ostali na životu. No bio bi to mučan proces kada bismo na njega gledali isključivo naočalama boli i žrtve. Sveci su znali kako istinska radost dolazi iz odlučnoga života za Krista. Ne možemo život proživjeti a da nas ne okrzne svojom okrutnošću, ali ga možemo proživjeti tako što ćemo birajući pravi lijek liječiti rane. Svetost je prvenstveno život u slobodi. Bog nas na nju ne poziva kako bi sebi stvorio pokorne sluge. Redovito mislimo kako čineći dobro mi nešto dajemo Bogu ili kako smo mu nešto dužni. Bog je punina, savršena punina. On iz čiste ljubavi daje sebe nama jer smo

mi oni koji nismo potpuni. Tako odlučujući se za život u svetosti ne činimo mi nešto Bogu, nego nas svetost upotpunjuje. Tek tada svaka žrtva ima smisla jer postaje dar. Sve nam je to prilično nedokučivo i krije se iza mnogih pitanja. Neke tajne ostat će tajne sve dok nam oči ne ugledaju Onoga koji nas je iz ljubavi stvorio. Tada, u ljepoti Božje prisutnosti, pitanja neće biti. Spojit će se dvije stvarnosti – ono što čovjek uistinu jest s Onim koji ga je stvorio. Izabirući svetost, izabiremo biti ono što jesmo, a to je jedino važno u ovom vremenu kada se gubi individualni ljudski identitet. Upravo je to naš poziv na zemlji – biti. Svet sam, dakle jesam. Važno je i vidjeti da je lijepo to što jesam. Radovati se životu znači radovati se Bogu jer On je Put, Istina i Život. I lijepa je ta tajna, ta tišina, ta šutnja. Na tom mjestu susreću se Ja jesam i moje postojanje, Bog i čovjek. U tom susretu riječi su suvišne. Pogled Stvoritelja susreće se s pogledom stvorenja. Ljubav napokon pronalazi ljubljenoga, a duša onoga koga ljubi. Tada će duša znati: „Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni” (Pj 6,3). Marija je u ovoj šutnji znala živjeti vjerujući kako ju ono najljepše tek čeka. Svi sveci čiju svetkovinu slavimo prvoga dana u ovom mjesecu, zaplovili su prostranstvima neslućene ljepote. A sve duše pokojnih koje još nisu ušle u vječnost, za koje molimo na Dušni dan, na pragu su one najljepše stvarnosti. Smrt koja stavlja točku na ovozemljski život, otvara prostor onomu „što oko ne vidje i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe” (1 Kor 2,9). Tamo nas čeka Otac s rukama spremnim za vječni zagrljaj. studeni 2020.

O radosti življenja

Dovoljno @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

„Kad dečki završe koledž, i ja ću si kupiti brod!” zezala sam se s prijateljem u telefonskom razgovoru nakon što mi je opisao zadnji dan sezone proveden na jezeru. „Ne treba mi puno – dovoljno velik da ima jednu kabinu za spavanje i kutak za spremanje jela”, pojasnila sam, upisala u Google tražilicu: jedrilica s jednom kabinom – i poslala mu sliku svoje vizije.

tvarno sam oduvijek željela brod. Iako sam odrasla u Zagrebu, duga ljeta provedena na moru hranila su moj avanturistički duh i privlačila me osjećajem slobode beskrajno plavoga horizonta. „Možda da mi ti posudiš svoj?” predložila sam kad smo provjerili cijenu. „Plaćam glazbom!” Ispričala sam mu kako su nam moji roditelji, iako nisu imali novaca, pružili divna i čarobna iskustva. Tata je pjevao i svirao gitaru, a majka je uvijek bila nasmijana i društvena, i svatko ih je želio ugostiti i počastiti. Najviše sam voljela izlete na jedrilici jednoga od njegovih prijatelja kad bih satima uživala u plovidbi gledajući odsjaj sunca na moru. U tisućama blještavih odsjaja vidjela sam dijamante i osjećala ogromnu sreću. Mama bi znala reći kako njoj ne trebaju dijamanti i bunde da bi bila sretna. Potpuno sam se složila s njom. Kad čovjek doživi sreću u prijateljstvu, u trenucima u kojima smo zajedno i u kojima dijelimo ljubav i bogatstvo svega što nas okružuje, onda uvidi da nisu pravi dijamanti 32

svjetlorijeci.ba

oni koji se kupe novcima (zbog kojih strepimo da ih netko ne ukrade ili da ih ne izgubimo), nego oni u kojima svi možemo uživati svakoga sunčanog dana. Što ako… „A što kad nisi na moru?” pitao me je prijatelj. „Rosa u travi isto postaje polje dijamanata u ranim jutrima. Ljetos sam, u nedostatku mora i rose, zalila grm kopra u mom vrtu. Tanki listići aromatične biljke bi zarobili kapljice

nekoliko načina na koje mi je čarolija uvijek dostupna. Prijatelj je primijetio kako mu je sam naš razgovor o brodovima, moru i dijamantima obogatio jutro. Kreativnost je dar koji svi imamo. Svatko od nas ima sposobnost uočiti neku sitnicu i vidjeti je kao dragocjeni detalj života koji živimo. No svako od nas ima i instinktivan strah od oskudice. „A što kada nisi na moru?” pitanje je koje zapravo otkriva strah od toga da nemamo ono što nam treba u svakom trenutku. Što ako mi ponestane hrane kada ogladnim? Što ako se nemam kuda skloniti u oluji? Što ako se nađem sam sa sobom u samoći i tišini? Iz toga straha mislimo da ako kupimo dijamante, da ćemo u njima jednako moći uživati kao u onima koje ne možemo posjedovati i staviti u kutijicu. Iz toga straha gomilamo zalihe hrane u ostavama i podrumima, ograđujemo se zidovima i povlačimo se u tvrđave koje ispunjavamo stvarima za koje mislimo da će nam pružiti osjećaj sigurnosti i otkloniti tugu, prekinuti tišinu i učiniti nas manje usamljenima. Kreativnost nam pomaže da taj strah od oskudice neutraliziramo i zamijenimo ga spoznajom izobilja života, ljubavi i milosti koja nas okružuje. Moja majka bi znala reći ako ima za sve bit će i za još jednoga, ali isto tako ako ima za jednoga, bit će za sve. Tata bi znao reći kako on nikad ne bi mogao zaraditi dovoljno novaca da

Kreativnost nam pomaže da taj strah od oskudice neutraliziramo i zamijenimo ga spoznajom izobilja života, ljubavi i milosti koja nas okružuje vode koje su u suncu titrale baš poput mojih dijamanata. A i kada padne noć, i kad smo tužni pa nam suze zamagle vid, i najmanja žaruljica i ulična lampa pretvore se u dragulje”, nabrojila sam mu

kupi sve kuće i brodove na kojima bi se osjećao kao doma, i u kojima bi uvijek bilo smijeha i radosti, ali kad živimo nesebično i dajemo od sebe sa svim srcem, bit ćemo dobrodošli u kuće prijatelja u

Kultura

Iskre znanja i nade @ Leona Sabolek

leonasabolek@gmail.com

okumentarna izložba autorica Hane Bajrović i Ire Isović 60 godina MESS-a postavljena u Galeriji Collegium artisticum na najljepši je način pokazala kako se vizionarska ideja redatelja Jurislava Korenića razvijala tijekom desetljeća i nadrasla samu sebe. Na svome početku 1960. godine bio je to Festival Malih scena Jugoslavije da bi 1974. bio preimenovan u Festival malih i eksperimentalnih scena, a 1993. u Međunarodni teatarski i filmski festival MES Sarajevo. Danas Internacionalni teatarski festival – Scena MESS djeluje kroz programske cjeline: Festival MESS, Scena MESS, Modul memorije i Biblioteka MESS. Zanimljivo je bilo vidjeti koje je sve ugledne umjetnike i predstave Festival ugostio. Iz kataloga Festivala zrcali se povijest svjetskoga kazališta s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Predani kazalištarci nisu posustajali ni u ratu. MESS je postao žarištem kulturnoga otpora opsadi Sarajeva. Organiziran je Prvi filmski festival Poslije kraja svijeta, pokrenut Modul memorije fokusiran na kulturu sjećanja. U organizaciji MESS-a ili koprodukciji realizirano je skoro

svjetlorijeci.ba

stotinu predstava. Festival Mali MESS namijenjen je djeci i omladini. U Biblioteci MESS prevođene su svjetske dramaturgije i objavljivana suvremena domaća drama. Festival je 1989. odlikovan Ordenom zasluga za narod, a 2002. postao dobitnikom Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva.

Historijski muzej je na svom platou predstavio najuspješnije fotografije World press photo natjecanja koje u osam kategorija donosi aktualnosti iz svijeta u 2019. godini. Fondacija World Press Photo djeluje u Amsterdamu više od šest desetljeća kao nezavisna i neprofitna organizacija. Nizozemski su fotografi 1955. organizirali međunarodno natjecanje World Press Photo koje je preraslo u najprestižnije svjetsko fotografsko natjecanje. Postavljena izložba

obišla je više od 120 gradova u 50 država. Nagrađene su najbolje fotografije na polju vizualnoga novinarstva i digitalnoga pripovijedanja. „Podržavamo prava koja poboljšavaju vizualno novinarstvo i pripovijedanje, uključujući slobodu izražavanja, slobodu istraživanja i slobodu štampe. Potreba za slikama i pričama kojima možemo vjerovati nikada nije bila veća, a visokokvalitetni izvještaji na ovoj izložbi i našim medijskim kanalima donose vam važne uvide u današnji svijet. Ponekad se to postiže lijepim fotografijama, a ponekad zahtijeva predstavljanje teških priča, ali sve su one točne i sve su važne”, kažu iz Fondacije. Na izložbi su prikazane najbolje fotografije sa 63. World Press Photo konkursa na kojem su sudjelovala 4282 fotografa iz 125 zemalja sa 73 996 fotografija. Ocjenjivao ih je žiri neovisan o Fondaciji. Sve nagrađene fotografije prošle su rigorozan postupak provjere da one zaista prikazuju scenu kojoj je fotograf svjedočio, a svi autori su prihvatili etički kodeks natječaja. U listopadu Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH obilježava svojih 75 godina djelovanja. Osnovana je kao Narodna biblioteka – centralna zemaljska biblioteka Uredbom o Narodnoj biblioteci Federalne Bosne i Hercegovine objavljenom u Službenom listu 31. listopada 1945. godine. Od 1951. u funkciji je univerzitetske knjižnice, a od 1972. do 1992. kao Narodna i univerzitetska biblioteka BiH. Nalazila se u zgradi gradske Vijećnice koja je 1992. pogođena zapaljivim artiljerijskim projektilima. Tada je stradalo puno pohranjenoga knjižnoga fonda i druge građe. Poslije rata smještena je u neuvjetni prostor u krugu Kampusa Univerziteta u Sarajevu. Tu je veliki jubilej obilježila nizom manifestacija među kojima je 5. listopada bila promocija publikacije Pisana riječ kroz fondove Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine – Katalog stare periodike uz prigodnu izložbu.

Otvorena Godina Božje riječi BOSANSKO GRAHOVO – Svečanim euharistijskim slavljem na spomendan Sv. Jeronima, 30. rujna, u Bosanskom Grahovu, u naselju Obljaj, obilježeno je 1600 godina od smrti ovoga crkvenoga naučitelja te je započela Godina Božje riječi u BiH. Svetu misu ispred župne crkve sv. Ilije Proroka predvodio je predsjednik Biskupske konferencije BiH, vrhbosanski nadbiskup metropolita Vinko kard. Puljić u zajedništvu s biskupom banjolučkim mons. Franjom Komaricom, pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Marko Semrenom, te uz koncelebraciju još 25 svećenika, a slavlju su se pridružile i redovnice raznih družbi, te drugi vjernici. Pozdravnu riječ uputio je domaći biskup Franjo koji je na početku podsjetio da je Bosansko Grahovo i cijeli taj kraj „doživio tijekom dugih stoljeća mnoge dane ispunjene raznoraznim događanjima – nažalost u daleko većem broju tragičnim događanjima za ljudske živote i za živote Kristovih učenika.” U prigodnoj propovijedi kardinal je najprije podsjetio da je sv. Jeronim ro-

svjetlorijeci.ba

đen u Stridonu kojeg su Goti uništili te je otišao u bijeli svijet i umro u Betlehemu prije 1 600 godina. Istaknuo je da je sv. Jeronim bio žestoke naravi, britak na riječi, ali veliki pokornik. „Nema naravi s kojom se ne može postati svetac. Svaka narav prikladna je da čovjek postane svet”, rekao je kardinal Puljić ističući da je sv. Jeronim dobar primjer za to. Podsjećajući na potrebu da svatko „teše” svoju narav, potaknuo je sve da, poput sv. Jeronima, rastu u svetosti. Na kraju Euharistije, župnik vlč. Davor Klečina zahvalio je biskupima što su izabrali upravo Bosansko Grahovo za otvaranje Godine Božje Riječi, a nakon mise snimljena je milenijska fotografija Šime Strikomana s likom sv. Jeronima, dok je za sve sudionike organizirano zajedničko druženje uz zakusku. Prije svete mise u obližnjem mjestu Korita upriličen je prigodni program u Hrvatskom kulturno-obrazovnom centru Juraj Gospodnetić koji je moderirao domoljubni pjesnik Ante Nadomir Tadić Šutra, a riječi dobrodošlice uputio je župnik vlč. Klečina dok je pozdravni govor održao banjolučki biskup mons. Komarica. Nazočnima se obratio i predsjednik Udruge Don Juraj Gospod-

netić Krešimir Sarić, te kazao kako su u Koritima zasada obnovili šest kuća ističući da ih može biti i puno više. Potom je stručno predavanje o sv. Jeronimu održao profesor patrologije i kršćanskog nauka na KBF-u u Sarajevu, dr. vlč. Josip Knežević pod naslovom Ne poznavanje Svetog pisma jest ne poznavanje Krista! Pošto je ukratko progovorio o onome što je sv. Jeronim ostavio Crkvi na području duhovno-biblijskog nasljedstva koje se „bitno sastojalo od ljubavi prema riječi Božjoj kao korijenu jedne čvrste kršćanske svetosti”, prof. Knežević rekao je da „nažalost, danas ne možemo tvrditi da kršćani-vjernici baš imaju običaj čitati Sveto pismo i meditirati o onomu što su pročitali.” Uslijedila je diskusija tijekom koje je istaknuta potreba poraditi na arheološkim istraživanjima u ovom kraju te da se na županijskoj razini, sa sjedištem u Livnu, osnuje zavod za zaštitu kulturnog i povijesnog naslijeđa. Prije nego su svi krenuli prema Bosanskom Grahovu na svečano euharistijsko slavlje, pjesnik Šotra izrecitirao je pjesmu u čast sv. Jeronimu koju je završio upravo noć uoči ove proslave.

Fra Velimir Zirdum proslavio dijamantni jubilej svećeništva

Brankica Lukačević

ŽERAVAC – Na blagdan sv. Franje, 4. listopada, u Žeravcu u Bosanskoj Posavini fra Velimir Zirdum proslavio je dijamantni jubilej svećeništva. Fra Velimir je svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene, a istoga dana proslavljen je i patron njegove rodne župe, u kojoj je upriličena proslava obljetnice. Uz slavljenika, na svetoj misi nazočili su još župnik u Žeravcu fra Mirko Filipović i brojni drugi svećenici Bosanske Posavine, posebno iz samostanskoga područja Plehan i Derventskoga dekanata, na čelu s gvardijanom fra Antom Tomasom i dekanom fra Ivanom Marićem. Homiliju je ovom prigodom održao fra Damir Pavić, tajnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Među vjerničkim pukom našli su se i predstavnici društvenih i političkih vlasti BiH i Hrvatske. Misno slavlje pjesmom su animirali članovi tamburaškoga sastava koji djeluje pri župi sv. Mihovil u Varešu, pod ravnanjem Igora Hingera. Darove su pod misom prinijeli mladi članovi Zavičajnoga kluba Žeravac i članovi Hrvatskoga kulturno-umjetničkoga društva Tamburica iz Koraća. Nakon svete mise slavlje je nastavljeno uz zajednički ručak pod šatorom, za sve nazočne. Podsjetimo, ove je godine izostala tradicionalna Međunarodna smotra folklora u Žeravcu. No nazočne su pjesmom i plesom nagradili članovi ZK Žeravac i HKUD-a Tamburica iz Koraća. Pjesme na tamburicama izvodili su pak tamburaši iz Vareša. Ovomu slavlju prethodila je trodnevnica u čast sv. Franje. Osim toga, na uočnicu je istrčan i maraton od Slavonskoga Broda do Žeravca. Fra Velimir Zirdum rođen je 2. ožujka 1935. u Žeravcu kao treće od jedanaestero djece oca Blaža i majke Anice rođene Lovrić. Na krštenju je dobio ime Ivko. Osnovnu školu završio je u

Žeravcu. Kratko je u Derventi pohađao gimnaziju, a potom u Visokom upisao i završio Franjevačku klasičnu gimnaziju. U novicijat je stupio 1953. i uzeo ime Velimir. Studij teologije upisao je 1956. u Sarajevu. Godine 1960. pozvan je u vojsku, ali zbog slabosti srca oslobođen je od vojne službe te je iste godine 3. srpnja zaređen za svećenika u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Zaredio ga je tadašnji nadbiskup vrhbosanski dr. Marko Alaupović. Mladu misu slavio je 7. kolovoza 1960. u Žeravcu pred starom crkvom na latinskom jeziku, jer je to bilo prije Drugoga vatikanskog sabora kada je uvedeno slavljenje mise na narodnom jeziku. Njegova dva strica bili su svećenici; vlč. Jure Zirdum dugogodišnji župnik u

imenom fra Andrija. Bio je doktor znanosti i profesor povijesti na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Zadnje je godine bio na službi na Plehanu, za vrijeme rata u samostanu u Slavonskom Brodu, a zadnje godine svoga života u Žeravcu. Prva fra Velimirova služba bila je u Foči u kojoj je najduže služio, oko 16 godina, potom, Vareš Tuzla, Žeravac, Jajce, Gornji Vakuf, Gornja Dubica, Plehan, Foča, Koraće, Breške, Svilaj, te Žeravac do rata. U Biloj kod Livna služio je za vrijeme rata od 1992/97., potom u Foči, u Slavonskom Brodu, Sivši, Potočanima, a sada je već 14. godinu na služi župnog vikara u župi Uznesenja BDM u Koraću. Ni 85 godina života, ni narušeno zdravlje ne sprječavaju ovog hrabrog franjevca da pomaže svojim stari-

Vidovicama i Bosanskom Šamcu i fra Vjekoslav (Petar) Zirdum dugogodišnji gvardijan plehanskog samostana i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a jedno vrijeme i župnik u Žeravcu. Fra Velimirova sestra Ana, sada pokojna, bila je redovnica Milosrdnih sestara u Đakovu pod imenom Veljka i ondje više godina obavljala službu provincijalke. Njegov, sada pokojni, mlađi brat Josip bio je također franjevac s

jim i nemoćnim župljanima. Sa svojim automobilom stigne on u susjedne gradove gdje im plati režije, kupi potrebne lijekove i ostale namirnice. I u vrijeme pandemije, kada su granice bile zatvorene, snalazio se te je preko svog rođaka zaposlenog u policiji uspio iz Hrvatske dobiti lijekove za svoje župljane. U svakoj je kući on dobro došao, te svakoga dana u popodnevnim satima odlazi im na kavu. studeni 2020.

Pogled iskosa

Malena čađava plastična figura @ Viktorija Banić

viktorija.barbicbanic

Živjeti u Hrvatskoj je poput dugotrajnoga teniskog meča – glava lijevo, glava desno... S jedne strane povišene tenzije i neobična retorika na relaciji Banski dvori – Pantovčak, s druge strane napete dnevne presice Stožera! Sve ostalo je puno tiše i ovome podređeno. Kao pred oluju...

kako su u strahu velike oči, svojih pet minuta iznalaze glasni, pa zajedno s mjerama bujaju prosvjedi i izgredi diljem Europe... U takvom globalnom trenutku dogodio se i tragičan napad u Zagrebu. Sada pokojni mladić Danijel Bezuk rafalnom je paljbom pucao na zgrade Vlade i Sabora na Trgu svetog Marka. Doslovno! Objavljena videosnimka prikazuje ranjavanje policajca, mnoštvo hitaca, paniku. Samo zahvaljujući jutarnjim satima i kišnom vremenu nije bilo više stradalih. Počinitelj je pobjegao s mjesta događaja i u obližnjem parku izvršio samoubojstvo. Tragičan, strašan kraj mladoga života. Bol i trauma koje je pretrpio i čije će posljedice dugo osjećati ranjeni policajac, njegove kolege, ljudi koji su se slučajno našli na tom mjestu… TV prilozi o počiniteljevoj obitelji, izjave rodbine, susjeda, kalkulacije. A onda i službene informacije koje govore da se radilo o planiranom, terorističkom, a ne spontanom napadu, mogući 40

svjetlorijeci.ba

suučesnik i brojne reakcije na društvenim mrežama. Mnoštvo komentara… Fora dana? Dežurni nezadovoljnici nesretne Zavadlave, Bezuke i slične, slave kao borce za pravdu, kakvom je oni vide. Skriveni iza profila na društvenim mrežama pronalaze opravdanje za otvoreno vrijeđanje, pa i ozbiljne prijetnje, bez prave sankcije. Naša pohabana demokracija pobjegla je od bijesne rulje koja samovoljno postavlja neke nove društvene okvire, a odriješene ruke smo im dali svi mi, pasivni konzumenti loših vijesti i iste takve stvarnosti. Mediji i ekrani oblikuju naše razmišljanje i kradu nam dragocjeno vrijeme, a mi ovisno tražimo još. Što senzacionalnije i negativnije! Ponuda i potražnja. Bez odgovornosti za izrečeno i napisano. A već sutra ćemo slegnuti ramenima i zamijeniti današnjega junaka novijim.

Stoga je sasvim razumljivo što je nedavno osvanuo video u kojem čovjek na dvorištu krampom razbija televizor i pri tom psuje koronu. Smiješno? Fora dana? Bio bi da tuga ne curi iz pozadine priče. Besparica, nezaposlenost, dijete koje nema uvjete za školovanje, nedostupnost života i na koncu bijes bespomoćnoga čovjeka usmjeren na predmet koji kažnjava jer je donosio sve te loše vijesti. Pa i onu koja je zaustavila sve – vijest o koroni. A ona ima svoju stariju sestru rođenu 1918. godine – španjolska gripa. I tada je dosegnut razmjer pandemije. Odnijela je više života nego cijeli Prvi svjetski rat! Zanimljivo je da se potpuno pogrešno veže uz Španjolsku jer ona nije područje na kojem se pojavila, već je to, navodno, jedan vojni kamp u američkoj državi Kanzas. Zašto je onda španjolska? U vrijeme ratnih zbivanja vladala je medijska blokada, sve su zaraćene strane krile prave razmjere bolesti i gubitak ljudstva kako bi prikrili vlastitu ranjivost. Španjolska, koja službeno nije bila sudionica ratnih sukoba, bila je samo prva koja je objavila istinu o bolesti i o užasnim razmjerima oboljelih i umrlih. Na podudarnost između španjolske gripe i korone ukazuju i službeni podaci. I španjolska gripa se širila brzo, kapljičnim putem. Dolazila je u valovima, od kojih je prvi trajao do srpnja i bio s blagim oblicima bolesti i rijetkim smrtnim slučajevima. Drugi je val imao vrhunac u studenom i bio izrazito smrtonosan, a treći od početka do polovice 1919. godine manje smrtonosan od drugoga vala. Simptomi su se kretali od grlobolje, glavobolje i vrućice u prvom valu, pa do umora, visoke temperature, glavobolje, bolova u mišićima i zglobovima i pogoršanja unutar nekoliko sati, ljubičaste kože i pluća ispunjenih crvenkastom želatinastom masom, u drugom. Kakve su mjere provođene? Edukacija stanovništva, zabrana rukovanja i pljuvanja na javnim mjestima, nošenje višeslojnih maski

Novo u Svjetlu riječi Nova knjiga fra Velimira Valjana pod naslovom Još uvijek pamtim. Knjiga je podijeljena u nekoliko poglavlja: Fratarske priče; Ratničke priče; Paklarske priče; Vlašičke priče. U njima fra Velimir iznosi svoja sjećanja i događaje koji su na njega ostavili neizbrisiv trag.

Susret u riječi Propovijedi Marka Semrena koje vjerno prate liturgijsku godinu (ciklus A) jedna za drugom donose svjedočanstvo o Očevom naumu spasenja, o njegovoj bezgraničnoj i bezuvjetnoj ljubavi koja se objavila u Isusu Kristu.

Svoj primjerak knjige naručite pozivom na broj telefona: 033 726 200; pišite nam na redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite nas u Sarajevu na adresi Zagrebačka 18 ili u knjižarama u Vitezu i Livnu.

Razgovor

Dr. sc. s. M. Pia (Darija) Herman

U SVAKOME JE VREMENU MOGUĆE ŽIVJETI SVETO 42

svjetlorijeci.ba

@ fra Vjeko Eduard Tomić Svet se postaje boraveći sa Svetim i svetima. Jedino u Božjoj prisutnosti čovjek može istinski napredovati kao čovjek. Ovo su samo neki zanimljivi odgovori naše sugovornice u ovom broju revije, časne sestre M. Pije (Darije) Herman (43), članice redovničke družbe Kćeri Božje ljubavi. Već petu godinu na službi je u Križevcima gdje radi kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Ljudevita Modeca. Prije toga je 14 godina u družbi djelovala kao vjeroučiteljica u osnovnim školama i gimnazijama u Sesvetskom Kraljevcu, Sarajevu, Zadru i Tuzli. Rođena je u Glini, a odrasla u Glini i Zagrebu u kvartu Malešnica, u župi Bezgrješnoga začeća BDM. Koncem prošle godine doktoratom iz dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu okrunila je svoje višegodišnje znanstveno proučavanje djela svetog Augustina. Uvrstila se tako u još uvijek mali broj redovnica i žena u Crkvi hrvatskoga govornog područja koje su postigle ovaj znanstveni stupanj u teologiji. Jedna je od mlađih žena i redovnica u Crkvi čije vrijeme, nadamo se, tek dolazi i koje svojim angažmanom itekako mogu pomoći suvremenim izazovima pred kojima se nalaze Crkva i hrvatsko društvo. S novopečenom doktoricom porazgovarali smo o više različitih crkvenih i društvenih pitanja, ali i o konzumerizmu, temi ovoga broja revije te suvremenim putovima svetosti na koje nas Crkva u studenom snažno poziva. Poštovana doktorice, najprije nam recite kako to da ste se znanstveno „zakačili” baš za svetog Augustina i koje su to njegove poruke za Crkvu i ljude danas koje se mogu iščitati iz Vašega rada i koje biste podijelili s čitateljima Svjetla riječi? Odnos milosti i ljudske slobode zaintrigirao me već za vrijeme studija teologije

na KBF-u u Zagrebu te sam sve do doktorske teze ostala na tome području istraživanja. Riječ je o iznimno zahtjevnom teološkom području i pitanjima na koja nam nije moguće dati konačne i zaokružene odgovore. Božje djelovanje u čovjeku, način na koji Bog djeluje na našu slobodnu volju i slobodu, a da ih ne dokida, ostaju nam otajstvo unatoč stoljeća teoloških nastojanja i rasprava. Rasprava s početka 5. stoljeća između sv. Augustina i pelagijanaca i tzv. polupelagijanaca najzahtjevnija je teološka rasprava zapadne teologije. Augustin je zastupao stav da je ljudska narav istočnim i osobnim grijesima ozbiljno ranjena te bez Božje pomoći čovjek ne može sam niti krenuti niti ustrajati na putu dobra. Njegovi su protivnici, htijući obraniti slobodu i samostalnost slobodne ljudske volje, držali da čovjek nije nemoćan pred vlastitim zlom te da sam može činiti dobro ili barem donijeti početnu odluku za dobro, a onda mu – tek nakon početnoga čovjekova opredjeljenja za dobro – Bog pomaže milošću. Augustin je ispravnije od njih shvatio krutu realnost našega paloga stanja – zaista smo po sebi nemoćni nadvladati vlastito zlo i snagu grijeha koja djeluje u nama. Tko se ikad pokušao osloboditi nekoga grijeha, zna da to nikada neće i nije uspio svojom snagom nego jedino uz stalnu pomoć milosti. No, i danas se kao vrhunske vrijednosti promovira krivi, pelagijanski pogled na čovjeka: neistinito se naglašava čovjekovu snagu, samodostatnost, samostalnost, samoodređenje, neovisnost, slobodu i slobode, raznorazna novopečena prava, samospasenje i slično, a zaboravlja se na našu nemoć, iskrivljenu spoznaju dobra i zla (vidimo je danas na svakom koraku u onih koji se bore za pravo na pobačaj, pravo na istospolne brakove i slično, uvjereni da se bore za dobro), ranjenost grijehom, tuđim i vlastitim zlom te na nemoć da sami nadvladamo išta od toga. Danas se na zapadu zastupa posve krivu sliku čovjeka koja zaboravlja na

čovjekovu grešnost i palo stanje, ali i na Božje djelo spasenja. Kada bi čovjek mogao sebe spasiti – što neistinito zastupaju i mnoge svjetske religije – ne bi nam bio potreban Spasitelj. Zašto bi Otac žrtvovao vlastitoga Sina kako bi spasio one kojima spasenje nije potrebno i koji ga mogu postići svojom snagom? Sama činjenica da je svima potreban Spasitelj pokazuje da nitko ne može sebe spasiti. Situacija u Crkvi Imamo li dovoljno redovnica i općenito žena na fakultetima i drugim upravljačkim položajima u našoj Crkvi? Koliko je to pitanje uopće važno danas, odnosno ako jest je li ono prisutno u našoj domovinskoj Crkvi? Položaj žena i potom i redovnica u Crkvi daleko je od onoga kakav bi trebao biti. Nejednakost je veoma velika. Žene na teološkim učilištima još su malobrojne, no stanje se i kod nas postupno popravlja. Jako ih je malo na upravljačkim položajima u Crkvi. Ako jesu, to je većinom u Katehetskim uredima i slično. No, svratila bih pozornost na nešto o čemu se jako malo govori i zna jer ne ide na ruku muškoj strukturi Crkve: na veliku financijsku nejednakost između muških i ženskih redova i na iznimno nepravedan odnos biskupijskih institucija, župa i muških redovničkih poglavara prema naknadama za rad redovnica koje rade na župama, crkvenim institucijama i u muškim samostanima. Ugovori koji se odnose na rad i plaću sestara na župama i u muškim samostanima redovito su sastavljeni na znatnu štetu sestara te se mi sestre znademo šaliti – ne bez doze gorčine i svijesti da iza takvoga stanja stoji iznimno nepravedan i iskorištavajući stav prema sestrama – da ondje ustvari volontiramo, radimo za džabe. To je samo jedan pokazatelj kako se vladajući muški dio Crkve odnosi prema ženama u Crkvi. studeni 2020.

Kraljica Katarina Kotromanić

Vječita paradigma Bosne @ Leonard Valenta

U vremenu posvemašnjih promjena uzrokovanih pošasti pandemije, koja je neumoljivo pretumbala i obrazovni sustav, svakodnevno svjedočim nekolicini najoriginalnijih isprika i pravdanja za nepohađanje i nepraćenje online nastave. I sve u cilju neučenja.

jednako toliko puta se upitam koliko li će još Miljacke proteći dok ti neki ne shvate da to vodi ka njihovoj neobrazovanosti. U tim pitanjima ulovim se u poziciji onih koji nam ne tako davno govoraše da u njihovo vrijeme to nije tako bilo, da se znao red itd. I tu negdje se oslobodim tereta tih promišljanja, u svjesnoj samoinsinuaciji o novim generacijama, novim vremenima, novim svjetonazorima. Ali ta stara gospođa Savjest uvijek bocne, štoviše ubode svojom žaokom koja opominje da su neke vrednote konstanta! I točka! Lik kraljice Katarine Kotromanić I upravo u jeku titanskoga hrvanja na online obrazovnim platformama, stiže upit da nešto napišem o kraljici Katarini. Da, i krenuše odmah kao iz vrtloga misli bujice pitanja: Koliko li se samo riječi izustilo i napisalo o kraljici Katarini? Koliko li stranica ostade ispisano o ovoj bosanskoj kraljici? Koliko li tek proteče Trstionice od njezina posljednjega susreta s Katarinom, one hitre vode koja zapljuskuje korijene 48

svjetlorijeci.ba

banskoga i kraljevskoga dvora u njezinoj Sutisci. One jednako neukrotive rijeke kao što je bio Katarinin duh. Koliko li tek Bukovice prohuči podno bobovačkoga dvora, podsjećajući na Katarinina iskradanja iz kraljevskih odaja i druženja s jutarnjim maglama? Ili koliko osmijeha sutjeških žena preraste u višestoljetne tuge, obavijene

Koliko li tek Bukovice prohuči podno bobovačkoga dvora, podsjećajući na Katarinina iskradanja iz kraljevskih odaja i druženja s jutarnjim maglama? Ili koliko osmijeha sutjeških žena preraste u višestoljetne tuge, obavijene maramakatarinkama?

marama-katarinkama? Napose, koliko li mirnoga i ponositoga Tibera promili rimskom kotlinom, baš tako blagoga i mirnoga da ne probudi usnulu kraljicu? Koliko se stuba izbroji uz Capitolinski brijeg prema drevnoj crkvi Aracoeli koja u svojim njedrima obgrli tijelo kraljice bosanske? Nedovoljno! Nedovoljno da izmjeri Katarininu ljubav prema Bosni, njezinoj domovini, i njezinu puku. Nedostatno da se približi broju izrečenih molitava, onih na usnama i onih duboko u kraljičinu srcu, opet za ovu zemlju, za njezin narod. Nemjerljivo s tugom i boli koju kraljica osjeti gubitkom muža, djece, domovine i ljubljenoga puka. I nižu se tako pitanja, kao stoljeća koja poput neumoljivoga dželata produbljuju jaz između prošlosti i sadašnjosti, sjećanja i zaborava. Je li dobro samo pisati o ovoj uzoritoj ženi, prisjećati se o prigodnim obljetnicama njezina svjetloga lika naše prošlosti, otkrivati njezine spomenike, nazivati po njoj ulice i trgove? Jest, dobro je. Dobro je ovakav uzor čuvati od zaborava, otrgnuti od tek povijesnoga sjećanja i oživjeti u suvremenom životu na svaki način. Ali je li i to dovoljno? Dovoljno bi bilo onda kad kraljicu Katarinu ne bismo zgurali tek u jedan mjesec, u jedan dan sjećanja, i to gle čuda baš u listopadu kada priroda polako zamire kao što je umrla ovozemljska Katarina! Dovoljno će biti onda kada shvatimo kako je ovaj lik kraljice Katarine paradigma Bosne i njezine povijesti! Kada u svakodnevnom životu budemo nasljedovatelji one ljubavi prema obitelji, kućnome pragu i domovini kakvu je

Skupljajući zalaske sunca Istina je između

ubi se i granica početka iščekivanja jer se zbog utrke za zaradom produživalo vrijeme prodaje šarenih predmeta pa već i prije blagdana Svi sveti u policama stoje svijeće i plastično cvijeće, bundeve, kosturi i duhovi, ali već i božićni ukrasi. Neki trgovački centri tijekom cijele godine prodaju ukrase vezane uz sve blagdane. A u gradu se više i ne skidaju neki ukrasi i lampice tijekom cijele godine. Lakše je tako. I nije to loše, iako nekako razvodni svečani osjećaj koji je do nedavno bio rezerviran samo za tada. Nakon

stiliziranih, pa i hologramskih jelki koje se samo projiciraju na zid, ove je godine definitivno „hit” reklama: „Kupite pola božićne jelke, zauzima manje mjesta.” I slušam ljude kako govore: „Moram se složiti, nije loša ideja.” Vrijeme blagdana nametnulo se i kao „vrijeme darivanja”. Još jedna izvrsna ideja kako prodati što više predmeta koji zapravo nikome ne trebaju. Predmeti umjesto lijepe riječi, druženja. To je puno lakše. Kupiš predmet, zamotaš u šareni papir i to je to. Predmeti i „govore”, odnosno na njima sve piše. Barem na omotu.

Korizma je za sada ipak još nekako ostala rezervirana za promišljanja, meditaciju, molitvu, odricanja od materijalnoga. Koliko-toliko. No, kraj godine se sve više nekako promijenio. U redu je opustiti se blizu kraja pretjerano teške i naporne godine, nije loše ni sve te popratne pojave iskoristiti kao teme za promišljanja o smislu i besmislu. Ali nekako kao i svaki gubitak granica, kada je sve dozvoljeno, neminovno dovodi do kriza u pojedincima, ali i društvu. Nakon niza godina ograničavanja i treninga opsesivnih ponavljajućih stereotipnih radnji kako bi se održao uvijek isti način života ma koliko bio loš, ponekad se stječe dojam kako je cijela naša civilizacija bazično opsesivno kompulzivna i to ne samo u Japanu. Odgoj ograničenjima na svakom polju dovodi do silne napetosti u pojedincima koja se mora nekako osloboditi. Često susrećemo ambivalentne osobe koje ne znaju vole li, mrze li, koje žele promjene, ali ih se plaše pa osuđuju sve što je drukčije. Također susrećemo i one koji izgaraju u borbi za ideje kojih se više nitko ne sjeća, kao i one koji su izgubili svaki smisao pa se drogiraju. Samokontrola se nudi kao jedan od recepata za sretan život, a gubitak kontrole kao bolesno stanje za koje se traži i liječenje. Istina je uvijek negdje između.

Poremećaji navika i nagona ili poremećaji kontrole poriva posebno su poglavlje u Medicinskoj klasifikaciji bolesti. Radi se o poremećajima koje obilježava nesposobnost suzdržavanja od izvođenja nekoga poriva, nagona ili iskušenja, opasnoga za druge ili za samu osobu, a koji je obilježen specifičnom ugodom nakon izvođenja. Bitno obilježje toga poremećaja je izostanak otpora izvođenju čina koji zapravo šteti toj osobi ili drugima. Osoba osjeća rastuću napetost ili uzbuđenje prije, a za vrijeme izvođenja toga

čina osjeća olakšanje, zadovoljenje ili užitak. Nakon počinjenja, može ili ne mora osjećati žaljenje, predbacivanje ili krivnju. Radnja koja se izvodi je bez vidljivoga motiva, a osoba je njome preokupirana. Često ponavljanje tih radnji direktno nanosi materijalnu štetu, a negativno utječe na obiteljske, socijalne i radne okolnosti oboljele osobe. Ta skupina poremećaja označena je šifrom F63, a uključuje patološku sklonost kockanju, potpaljivanju vatre (piromanija), čupkanju kose (trihoti-

lomanija), ovisnost o internetu i – patološko kupovanje (oniomania, ludilo kupovanja, ovisnost o kupovanju, shopping addiction, shopaholism, Compulsive Shopping, Compulsive buying disorder – CBD, poremećaj kompulzivnoga kupovanja – PKK). Osobe pogođene poremećajem često su oboljele i od depresivnoga ili anksioznoga poremećaja, opsesivno kompulzivnih značajki osobnosti, a kod trećine je prisutan i poremećaj osobnosti s niskom sposobnosti samokontrole i odgađanja.

Vremena i običaji @ Elvira Koić

Adventsko vrijeme, jedno od najsvetijih u godini, nekako se pretvorilo u sveopću igru male i velike djece, toliko nakrcanu šarenilom i svjetlucavim igračkama da se ponekad pomalo izgubi smisao.

svjetlorijeci.ba

Putopis: Valparaíso, Čile

Dragulj Tihoga oceana @ Dalibor Ballian ballian.dalibor

Valparaíso je glavni grad, luka i obrazovni centar u pacifičkom dijelu Čilea, a šesti je grad po veličini ove države s oko 280 tisuća stanovnika. No, ako se pridruže okolna naselja koja pripadaju administrativnom centru, tada broj stanovnika raste na više od 800 tisuća, po čemu postaje drugi po veličini grad u Čileu, nakon glavnoga grada.

rad se nalazi oko 120 kilometara sjeverozapadno od Santiaga i na nadmorskoj visini od 10 m. Predstavlja jednu od najvažnijih morskih luka južnoga dijela Tihoga oceana, danas specijaliziranu za kontejnerski transport kao i rasute materijale, većinom rudače. Valparaíso ima vrlo blagu mediteransku klimu. Ljeto je u osnovi suho, ali na grad tijekom većega dijela godine utječu magle koje dolaze s hladnom Humboldtovom morskom strujom. Zimi kiše mogu povremeno biti izuzetno jake kada snažni oblaci s oceana 52

svjetlorijeci.ba

prilaze središnjem dijelu Čilea, ali učestalost takvih kiša uvelike varira iz godine u godinu. Sniježne padaline rijetko se javljaju u najvišim dijelovima grada. Zimi se javljaju jaki kontinentalni vjetrovi s Anda i mogu dovesti do temperatura koje padaju ispod 0 °C. Uloga Valparaísa Grad Valparaíso odigrao je važnu geopolitičku ulogu u drugoj polovici 19. stoljeća kada je služio kao glavna luka za opskrbu brodova koji su putovali

između Atlantskoga i Tihog oceana, prelazeći Magellanski tjesnac na samom jugu Južne Amerike, a gubi na tom značaju izgradnjom Panamskoga kanala. U razdoblju svoga zlatnog doba grad je bio magnet za europske doseljenike koji grade svoje kvartove na brežuljcima koji se spuštaju prema oceanu. Tako su nastali povijesni kvartovi Valparaísa, proglašeni svjetskom baštinom UNESCO-a. Inače, počeci brojnih institucija u Čileu vezani su upravo za ovaj grad i njegove kvartove, od najstarije burze Latinske Amerike, preko prvoga dobrovoljnog vatrogasnog društva i prve javne knjižnice u Čileu, sve do najstarijih novina na španjolskom jeziku koje u Čileu i danas izlaze, a poznate su kao El Mercurio de Valparaíso. Izgradnja Panamskoga kanala veoma se negativno odrazila na razvoj grada jer počinje razdoblje ekonomske stagnacije te su mnoge imućne obitelji napustile grad. Ipak se grad lagano oporavlja te počinje ponovno rasti, privlačeći umjetnike i kulturne poduzetnike koji su se smjestili u povijesne četvrti grada na padinama. Danas mnogo tisuća turista iz cijeloga svijeta posjeti Valparaíso kako bi uživali u gradskom labirintu kaldrmljenih

27. obljetnica rada Zlatnog cekina

Fra Ilija Jerković

I danas postoji mnogo načina i mogućnosti da se pomogne djeci s teškoćom u razvoju: ljubav je vrlo dosjetljiva! To posebno pokazuje Centar za rehabilitaciju djece s teškoćama u razvoju Zlatni cekin, koji kao neprofitna ustanova već 27 godina s mnogo optimizma uspješno radi i razvija se unatoč različitim krizama i teškoćama. S preko 60 stručnih i pomoćnih djelatnika te velikim brojem volontera on pruža svaki dan kvalitetnu stručnu pomoć (zdravstvenu rehabilitaciju, pružanje socijalnih usluga i odgojno-obrazovni rad) za preko dvjestotinjak djece s teškoćama u razvoju. Zlatni cekin je jedina specijalizirana ustanova za ranu polivalentnu rehabilitaciju djece s teškoćama u istočnoj Hrvatskoj, gdje blizu 10 % djece predškolske dobi treba ranu rehabilitaciju. Svako dijete s teškoćom veže uza se barem jednoga člana obitelji koji se njime bavi, tako da je ovo zaista velik i društveni problem. Kroz razne programe i terapije ovdje godišnje pomoć nalazi U Pakistanu se nastavljaju patnje kršćana PAKISTAN – Pakistansku kršćanku je, 12. listopada, na brdu Sangla, smještenom u provinciji Punjab pretukao muslimanski susjed. Žrtva je podnijela kaznenu prijavu protiv napadača, ali policija nije uhitila počinitelja. „Abbas je bio pun vjerske mržnje prema mojoj majci. Često je znao na ulici izražavati bijes protiv kršćana, ali svi su ga ignorirali kako bi izbjegli svađe. Počeo je zlostavljati moju majku govoreći ‘Oh choori! Začepi usta!’ Kad se moja majka posvađala s njim, ošamario ju je i odvukao na sredinu ulice.”, izjavo je sin žrtve. Dan poslije, 13. listopada, prijavljen je nestanak maloljetne kršćanske djevojčice. Naime, djevojčicu od 13 godina 54

svjetlorijeci.ba

preko 700 djece. Kako se u zadnje vrijeme javlja i sve više djece sa znakovima autizma, za koju nigdje nema ni prostora ni osoblja, Zlatni cekin je krenuo s novim radovima kako bi i ovu djecu što prije uključio i pomogao njima i njihovim roditeljima. Ovogodišnje skromno obilježavanje 27. obljetnice rada Zlatnog cekina prilika je da se oda velika zahvalnost Bogu i svima koji pomažu ovaj rad, počevši od djece iz Bologne koja su pokrenula gradnju ovoga Centra pa do osoblja koje ovdje radi, trudi se i uspijeva. Humanost i danas potiče brojne dobre ljude diljem svijeta, ali i u bližem i daljem okružju Centra, da i dalje nastave pomagati djeci. Korist od ovakva rada imaju i djeca s teškoćama i njihovi roditelji, a na koncu i čitavo društvo, a potrebe su zaista tolike da bi jedan ovakav centar trebalo što prije osnivati, da slučajno nema Zlatnog cekina. Ali on je osnovan prije 27 godina, nadahnut pravom vizijom i dobrim osjećajem za potrebe i grada i regije u kojima djeluje. Ništa nije lako i ne ide samo od sebe ako nekome nije stalo do toga.

Briga i problema ima posvuda, ali sve je lakše i može se podnijeti kad se zna za koga se to radi. Nemoguće je, također, i ne treba ni očekivati da će se svi ljudi htjeti uključiti i pomagati ovaj rad. Iako smo do sada pomogli tisuće djece s teškoćama u razvoju, neki za ovo što se ovdje radi još uvijek misle da nije važno i potrebno, kao da problem djece s teškoćama u razvoju nije ničiji problem. Tužno je što je to tako, ali što se može! No, Bogu hvala, Zlatni cekin stalno pomalo ide naprijed i razvija se. Krenulo se od ničega, a sada svi, koji ovo što se ovdje radi vide, priznaju da se postiglo zaista nešto veliko. Ostaje i dalje trajna briga kako školovati i sačuvati stručno osoblje, unaprjeđivati rad Centra te uključiti još više djece koja trebaju našu pomoć. Ali i za to će se, kao i uvijek dosad, uz veliku ljubav i pomoć dobrih ljudi pobrinuti i Božja providnost. Zato s vjerom i nadom idemo naprijed prema novim obljetnicama! Svim našim prijateljima i dobročiniteljima od srca hvala za svu pomoć i velik pozdrav iz Zlatnog cekina!

ispred njezine kuće u župi Sv. Antuna u Karačiju oteo je nepoznati počinitelj, ili više njih. Roditelji nestale Arzoo Masih odmah su podnijeli prijavu za otmicu. Dva dana kasnije obaviješteni su da je postala najnovija žrtva prisilnog obraćenja i braka, a otmičar je Ali Azhar, lokalni musliman. Potom je policija

pozvala njezine roditelje u postaju gdje su im predočili dokumente o braku i preobraćenju. U njima se tvrdi da Arzoo ima 18 godina i da je prešla na islam te se dragovoljno udala za Azhara. Kako prenosi portal bitno.net, roditelji su započeli pravnu bitku za vraćanje svoje kćerke.

Primanja Frame Čuklić

Fra Josip Jukić

ČUKLIĆ/LIVNO – Župu sv. Ante Padovanskoga u Čukliću od njezina osnivanja prati franjevački duh kojega radosno pronose franjevci Bosne Srebrene upravo po uzoru na svoga utemeljitelja – sv. Franju Asiškoga. Duh je to koji se prenosio s generacije na generaciju, koji je utkan u svaki naraštaj ove župe u kojoj se oduvijek organizirano i sustavno radilo s mladim ljudima. Ovaj oblik pozornosti i brige za mlade sada je otišao korak dalje, te se prvi put osnovalo franjevačko bratstvo – Frama. Kroz godinu dana njih 35, što uključuje skoro sve mlade ove župe, pripremali su se za svečani čin pristupanja Frami. S nestrpljenjem su iščekivali i dočekali dan kada su postali istinski oduševljeni i ispunjeni franjevačkom radošću. Takva je radost zasigurno ponajbolje opisana u životopisu sv. Franje Asiškoga jer je sam on kroz svoju mladost, želju za slavom i posjedovanjem, u konačnici

ipak shvatio koji je smisao života i što je ono što čovjeka, zapravo, čini sretnim. Ta se sreća ne nalazi izvanjskom svijetu, nego u nutarnjem miru kroz koji se ogleda pravo zadovoljstvo protkano vjerom u Boga i ljubavlju prema svim njegovim stvorenjima. Sveti Franjo u svemu stvorenom prepoznaje Božju prisutnost što je i nit vodilja kroz naš rad s mladim župljanima jer samo takvim načinom i pristupom možemo doprinijeti ozdravljenju najprije nas samih, potom našega okruženja, ali i cijeloga svijeta. Takav put vodi prema smanjenju nezadovoljstva, besmisla, izgubljenosti, zavisti, nepravde i neuravnoteženosti, a umnažanju zadovoljstva, smisla, ljubavi, pravde, životnoga sklada i svega onoga što je za čovjekovo veće dobro, a što pronalazimo u Svetom Pismu. Asiški je svetac čuo i ispravno nasljedovao Evanđelje dozvolivši da Isusova riječ u njemu odzvoni i postane dio njega. Takvi su plodovi i cilj našega rada s framašima – dozvoliti da Isus bude dio njihovih života. Danas, kada se sve više

prave vrednote stavljaju na margine, važno je promišljati o važnosti Krista u našim životima jer je upravo današnje vrijeme prijeko potrebno duha Isusa Krista kojega je sveti Franjo ponajbolje širio. Tijekom svete mise, koju je predvodio područni duhovni asistent Frame Bosne Srebrene fra Davor Petrović, mladi su pristupili Frami Čuklić, a za ovaj svečani čin pripremali su se kroz duhovnu obnovu tijekom koje nisu koristili sredstva društvene komunikacije, nego su se povukli u tišinu baš onako kako je to nekoć činio sv. Franjo u crkvici sv. Damjana, a oni su to učinili u tišini Žabljaka kod Livna gdje su se za njih brinule s. Ines i s. Nevena, Služavke maloga Isusa. Istovremeno svojim iskustvom rada s mladima, ovu duhovnu pripremu i sam čin pristupa Frami obogatili su predavači fra Domagoj Šimić i fra Slaven Brekalo. Mlade je kroz cijelu godinu pratio i ohrabrivao njihov duhovni asistent i župnik iz Čuklića, fra Josip Jukić koji im je s radošću poručio: „Dragi moji framaši, lipo je što postojite!”

studeni 2020.

ra Antun Baćić rodio se u selu Vrbi kraj Broda na Savi oko 1690. godine, a umro u Našicama 1758. Njegovo se prezime najčešće u literaturi piše Bačić, ali ja mislim da bi ga trebalo pisati kao Baćić jer je sam fra Antun, iako je vrlo dobro razlikovao glasove č i ć, po tadašnjem tzv. slavonskom slovopisu pisao Bachich, a ne Bacsich, kako bi se pisalo da se doista prezivao Bačić. Osim toga njegovo prezime tako piše (tj. kao Bachich) i njegov subrat fra Ivan Velikanović u Opomeni izdavača fra Antunova prijevoda djela Mistica ciudad de Dios Marije Agredske Coronel (prema latinskom ili talijanskom izdanju), koji je objavljen 22 godine nakon što ta knjiga, po riječima izdavača i priređivača knjige, „ne samo učinjena i složena, nego još i slovi utiještena biaše i koju on (tj. fra Antun, I. P.) dovršujući, i na svitlost dati želeći, dovrši živiti i vrimeniti život svakovičnjim promini”. Prijevod je objavljen u Pečuhu tek 1773. godine pod naslovom Život majke Božje i Gospoje naše Prisvete Divice Marije… Taj prijevod sadrži 33 poglavlja i obaseže 404 stranice. Fra Antun Baćić stupio je u franjevački novicijat 1710. godine. Studij filozofije i teologije završio je u Italiji. Nakon završena studija neko je vrijeme bio profesor teologije u Petrovaradinu. U Bosni Srebrenoj obavljao je kasnije mnoge ugledne dužnosti, pa je tako u čak četiri navrata bio gvardijan u Našicama, a istu je službu obavljao i u Šarengradu te u Budimu. Bio je i namjesnik provincijala za prekosavski dio Provincije, zatim definitor i kustos te provincijal Bosne Srebrene od 1754. do 1758. godine. Bio je cijenjen i kao dobar poznavatelj gregorijanskoga pjevanja te kao vrstan orguljaš. Na poticaj fra Filipa Lastrića prikupljao je biografske podatke o članovima Provincije za Necrologium Bosnae Argentinae. Književno stvaralaštvo S obzirom na svoj spisateljski rad i uopće na kulturnu i pastoralnu djelatnost 56

svjetlorijeci.ba

Književnost bosanskih franjevaca

Istina katoličanska fra Antuna Baćića @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

S obzirom na svoj spisateljski rad i uopće na kulturnu i pastoralnu djelatnost Baćić je pripadao budimskom franjevačkom krugu Baćić je pripadao budimskom franjevačkom krugu. Najpoznatije je njegovo djelo Istina katoličanska iliti skazanje upravljenja spasonosnoga žitka krstjanskoga. S‘ zabiliženjem zabluđenja grčkije erežijah, u koje su nesrićno upali, odkad su se od Rimske Crkve oddilili… Djelo je objavljeno u Budimu 1732. godine. Ima 570 stranica i sadrži sedam razgovora, a ti su razgovori podijeljeni na manji ili veći broj članaka, između jedan i deset, a svemu tome prethodi predgovor Poštovanom štiocu. Na početku se toga predgovora fra Antun obraća svome čitatelju riječima: „Nemoj sciniti, bogoljubni štioče, da ćeš u ovomu slabu dilu stvari visoka znanja naći, zašto stablo slabo od svoje naravi ne običaje plemenito voće davati, ni svaki kamen drži se dragi, jerbo ne zdrži kriposti u sebi“. Neki razgovori imaju i uvodna poglavlja s naslovima tipa Od zapovijedi Božji, Od stvorenja svijeta, Od suda općenoga, Od purgatorija i pakla itd. Istina katoličanska pretežno je obilježena kontroverzističkim ili katekizamskim značajkama. U njoj se autor ponajprije bavi razlikama između katoličanstva i pravoslavlja, gorljivo

pritom braneći i opširno tumačeći katolička stajališta. Naglašava međutim u predgovoru da djelo nije pisao „radi nenavidosti protiva Grkom”, nego mu je namjera upozoriti na ono u čemu blude oni koji su se „eretičkomu nauku priložili i za ereticih brezumitno otišli”. Djelo je inače pisano ikavsko-(i)jekavskom mješavinom s izrazitom prevlašću ikavštine. Zanimljivo je međutim da su (i)jekavizmi razmjerno česti posebno u gramatičkim morfemima, tj. u nastavcima, npr. u ostalijem zapovijedma, sasvijem tijem, svetijem Ocem, na darovije podijeljenije itd. Što se grafije tiče, djelo je pisano tipom latinice koji je kod franjevaca budimskoga kruga neposredno prethodio slovopisnoj reformi što ju je 1736. godine proveo fra Stjepan Vilov u svom djelu Razgovor prijateljski, koje je vrlo slične naravi kao i Istina katoličanska. Po grafiji kojom se služi Baćić c se piše kao cz, npr. pticze, č kao cs, npr. csovik, ć kao ch, npr. virujuchi, dž kao cx, npr. sincxir, đ kao g, gi ili gj, npr. angeli ili rogien, lj kao gl(i), npr. gliubimo, nj kao gn(i), npr. znagnie, samoglasno r kao ar, npr. darxati, š kao sc, npr. svarsciti te ž kao x, npr. Sin Boga

ljudima da otkriju da nam je Bog blizu te da je lijepo biti s Njim i uživati u Njegovu prijateljstvu i Njegovoj milosti. Rabio je sva sredstva kako bi prenio tu duhovnu potrebu, uvjeren da je internet prostor dijaloga, poznavanja, razmjene, uzajamnoga poštovanja, koji valja rabiti odgovorno, ne postajući njegovi robovi te odbijajući digitalni bulizam – napomenuo je kardinal.

Novi je blaženik uzor jakosti, izvan svakog oblika kompromisa, svjestan da je, kako bi ostao u Isusovoj ljubavi, potrebno konkretno živjeti evanđelje, i pritom, ako je potrebno, čak ići protiv struje. To je za njega značilo brinuti se o siromašnima, samim i napuštenim starijim osobama, beskućnicima, invalidima i osobama koje društvo stavlja na rub i koje skriva. To je za njega značilo brinuti se o Isusovom licu. Život tog 15-godišnjaka pokazuje da je moguće proći put svetosti, ponajviše kada je čovjek mlad i odlučan u tomu da ne traži zadovoljstvo samo u prolaznim uspjesima, nego u vječnim vrijednostima na koje Isus upućuje u evanđelju, a to znači staviti Boga na prvo mjesto, u nevažnim i važnim trenutcima života, te služiti braći, posebno posljednjima – istaknuo je kardinal Vallini, a prenosi Vatican News.

Uprava iračke poštanske službe izdala je prvi set koji je sadržavao četiri tisuće primjeraka. „Izbor Nacionalne poštanske službe za proizvodnju poštanskih marki s crkvama kombinira se s drugim gestama pažnje koje trenutno iračko političko vodstvo ima za autohtone kršćanske zajednice”, izvijestio je Fides. „Na sastanku s kaldejskim patrijarhom Louisom Raphaelom Sakom i nekim od njegovih suradnika, 10. kolovoza, irački predsjednik

Mustafa al Kadhimi izrazio je nadu da će se irački kršćani koji su emigrirali u inozemstvo tijekom džihadističke okupacije sjevera zemlje uskoro vratiti u domovinu.” „Irak je zemlja svih Iračana, a kršćani su prvobitna djeca te zemlje”, rekao je Kadhimi, koji je kršćanskim obiteljima zajamčio podršku vladinih institucija, kako bi se mogli „vratiti u Irak i dati svoj doprinos u njegovoj obnovi”, prenosi Aleteia.

sprava o zakonu usporena je zbog pandemije koronavirusa. Prijedlog novog zakona komentirali su kanadski biskupi, te u svojoj izjavi izrazili veliku zabrinutost predloženim nacrtom, te naglasili kako je pacijentima nužno osigurati primjerenu palijativnu skrb. Eutanazija je u Kanadi legalizirana 2016. godine, čime se ta zemlja pridružila malom broju europskih zemalja koje su legalizirale eutanaziju, a od kojih najliberalniji zakon ima Belgija. Nekoliko godina nakon što je devetero sudaca kanadskog Vrhovnog suda

srušilo stoljetni zakon koji je zabranjivao potpomognuto samoubojstvo, eutanazija je shvaćena gotovo kao dužnost, a ne više samo kao pravo, što potvrđuju različiti primjeri među kojima je i onaj iz kanadske bolnice koja u svojoj čekaonici oglasom poziva sve koji trpe zbog svoje bolesti, da svoje patnje okončaju eutanazijom, ali i izvješće Kanadske vlade u kojemu stoji kako je više od trećine onih koji su zatražili „pomoć pri umiranju” priznalo kako se osjeća teretom svojim obiteljima ili skrbnicima.

Blaženim proglašen Carlo Acutis ITALIJA – U Asizu, gradu blagoslovljenim životom svetoga Franje, 10. listopada Carlo Acutis je proglašen blaženim. Mladić koji je s Isusom imao poseban osobni, intimni, duboki odnos, kako je rekao kardinal Agostino Vallini, papinski izaslanik za baziliku svetoga Franje i svete Marije od Anđela u Asizu. Njegov će se spomendan slaviti 12. listopada, na dan njegova rođenja za nebo. Zažaren ljubavlju prema Kristu, Carlo je postao navjestitelj evanđelja prije svega primjerom života; druge je vodio Isusu svjedočeći ono u što je vjerovao, pa i onda kada je nailazio na nerazumijevanje, prepreke, a katkada je čak bio ismijavan zbog svoje ustrajne zaštite svetosti obitelji, te svetosti života pred pobačajem i eutanazijom. Carlo je snažno osjećao potrebu pomoći Crkve na poštanskim markicama u Iraku IRAK – Iračka poštanska služba izdala je seriju poštanskih marki sa slikama kršćanskih crkava iz cijele zemlje. Prvi put u Iraku, povijesne crkve različitih kršćanskih zajednica nalaze se na markama države s većinskim muslimanskim stanovništvom. Serija ima osam različitih slika iračkog umjetnika Saada Ghazija. Propaganda eutanazije u Kanadi KANADA – Legalizacija eutanazije donijela je milijunske uštede u kanadskom proračunu za zdravstvo, a daljnjim zakonskim proširenjima uštedjelo bi se još više. Bio bi ovo jednostavni sažetak Parlamentarnog financijskog izvješća objavljenog 20. listopada čija je svrha ponuditi ekonomsku i financijsku analizu zakona u svrhu veće „transparentnosti i odgovornosti”. Novi nacrt zakona o eutanaziji C-7 objavljen je u veljači ove godine, no ra58

svjetlorijeci.ba

Prosvjedi zbog ograničenja prava na pobačaj POLJSKA – Tisuće ljudi u Poljskoj ovih dana prosvjeduju nakon što je Ustavni sud Poljske ukinuo u četvrtak, 22. listopada, odredbu jednog od tri slučaja u kojima je pobačaj u toj zemlji bio dopušten. Riječ je, naime, o trećem slučaju kada je pobačaj bilo moguće izvršiti u slučaju težeg oštećenja ploda. U zahtjevu za ustavnost te odredbe tvrdilo se da je u potpunom neskladu s poljskim Ustavom čl. 38. koji jamči zaštitu prava na život građanima Poljske. „Sve ono što se događalo proteklih dana, posebice ono što se dogodilo jučer, a riječ je o ulasku prosvjednika u crkve tijekom svetih Misa, prekidanje euharistijskih slavlja, izvikivanje vulgarnih parola s natpisima usred crkve, to će se, prema svemu sudeći, nastaviti i danas”, kaže Andrijanić, novinar koji već nekoliko mjeseci živi u Poljskoj, ističući i kako se formirala jedna druga struja, ona vjerska, koja stražari, odnosno brani ulazak u crkve prosvjednicima kako ne bi profanizirali sakralni prostor. Dvije crkve zapaljene u Čileu ČILE – Najmanje dvije crkve zapaljene su 18. listopada u čileanskome glavnom

Kako prenosi laudato.hr, predsjednik Poljske biskupske konferencije nadbiskup Stanisław Gądecki također se obratio te rekao: „Izražavam žaljenje jer danas su vjernici u mnogim crkvama bili spriječeni moliti te im je oduzeto pravo ispovijedanja njihove vjere. Vrijeđanje, nasilje, uvredljivi nat-

pisi i ometanje bogoslužja i profanacija, što se događa proteklih dana, nisu ispravan način djelovanja u demokratskoj zemlji.” Nabiskup Gądecki zamolio je sve da izraze svoje stavove na društveno prihvatljiv način, poštujući dostojanstvo svakog ljudskog bića.

gradu Santiago de Chileu, u prosvjedima, na prvu godišnjicu smrtonosnih prosvjeda protiv konzervativne vlade. Fotografije objavljene na društvenim

mrežama pokazuju kako se ruši toranj crkve Uznesenja, jedne od najstarijih u gradu. Druge pokazuju crkvu sv. Franje Borgie, koju policija obično koristi za svečanosti, u plamenu, izvještava laudato.hr. Prosvjedi su počeli mirno na Plazi Italia, poznatoj i kao Plaza de la Dignidad, no ubrzo su postali nasilni unatoč policijskoj prisutnosti. Čile je bio pogođen nasilnim prosvjedima koji su paralizirali glavni grad između 18. listopada i 30. studenoga 2019. Prosvjedi su nedavno opet izbili uoči referenduma 25. listopada na kojemu Čileanci odlučuju žele li novi Ustav, jedan od ključnih zahtjeva prosvjednika. Sadašnji Ustav iz 1980. datira iz doba diktature Augusta Pinocheta, prenosi laudato.hr. studeni 2020.

U fokusu

Quo vadis, Domine? @ fra Janko Ćuro

urednik@svjetlorijeci.ba

oljski nobelovac Henryk Sienkiewicz (1846. – 1916.) u romanu Quo vadis (1895.) opisuje kako apostol Petar, bježeći pred Neronovim progonima kršćana, susreće Isusa koji ide prema Rimu i pita ga: Quo vadis, Domine (Kamo ideš, Gospodine)? Isus mu odgovara: Venio Romam iterum crucifigi (Idem u Rim da ponovno budem razapet). Nakon ovih riječi Petar se posramljeno vraća u Rim gdje je uhićen i osuđen na smrt na križu. Kako se Petar nije smatrao dostojnim umrijeti kao Isus, zamolio je krvnike da križ okrenu naopako. Tako je umro prvi rimski biskup (papa) koji je prošao put od običnoga ribara, apostola Isusa Krista, strašljivca (Krista je tri puta zatajio), ratnika (odsjekao uho sluzi Velikoga svećenika), pa sve do apostolskoga prvaka i neustrašivoga svjedoka i navjestitelja Kristove Radosne vijesti spasenja. Već iz ovoga šturoga životopisa može se zaključiti kako je Petar prošao dug i krivudav zemaljski put prije nego što je Božjom milošću, strpljivošću i ljubavlju, za sva vremena postao Kristov vikar. U Petrovu životu ogleda se i povijest Katoličke Crkve koja je također imala svojih uspona i padova, ali koja je uvijek na koncu ostajala dosljedna Kristovu nauku i naviještanju Njegove spasenjske poruke bez obzira na ljudske slabosti i složene povijesne okolnosti. Jer, Crkvu nisu utemeljili ljudi nego Bog pa je kao takva sveta. On njezino zemaljsko vodstvo povjerava 60

svjetlorijeci.ba

izabranim pastirima koji ovoj uzvišenoj i odgovornoj zadaći savršeno odgovore samo onda dok im je pogled uprt na Krista kao što je bio Petrov pa je mogao hodati i po vodi (Mt 14,2233). Tek kada je sklonio pogled s Krista i pogledao u sebe i ispod sebe, istoga

Moć, ali i sama želja za njom je najprimamljivija i najopasnija kušnja svakoj religiji, a pogotovo kršćanstvu kojemu su u temelju postojanja i poslanja ljubav, milosrđe, opraštanje i služenje je trenutka počeo tonuti. A pogled u sebe (sebeljublje) najčešće iniciraju na jednoj strani strah, a na drugoj želja za moći, dok su u sredini strah od nemoći i nemoć u strahu. Svi su oni ne samo destruktivni nego i opasni kako za vjernike tako i za pastire u Crkvi. Jer, Crkvu ne sačinjavaju supermeni, nego slabi i nesavršeni ljudi koji su usmjereni prema savršenom Bogu. Ne treba se, stoga, čuditi što se na tom putu događaju povremeni zastoji pa i padovi svaki put kada pojedince u Crkvi nadvlada želja za moći ili ih svlada strah.

Najopasnija kušnja Moć, ali i sama želja za njom je najprimamljivija i najopasnija kušnja svakoj religiji, a pogotovo kršćanstvu kojemu su u temelju postojanja i poslanja ljubav, milosrđe, opraštanje i služenje. Puno govori sama za sebe činjenica da ju je đavao ponudio Isusu kao treću kušnju u pustinji kada Ga je poveo „na goru vrlo visoku i pokazao mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu rekao: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.’” (Mt 4,7-10). Dakle, slava i moć svijeta dolaze samo uz posebnu i visoku cijenu: treba se đavlu pokloniti. A kako ljudi rijetko ili gotovo nikad ne čitaju sitna slova koja dolaze uz svaku ponudu pa tako i uz ovu, prekasno shvate da su im životi puni tragedije i nesreće umjesto obećane sreće, zadovoljstva i mira, jer se moć i slava svijeta isključivo hrane tako što im se danonoćno služi i klanja. Moć se, veća ili manja, najčešće začinje u ideološkim, a realizirala u vladajućim političkim strukturama koje uvijek, radi ostvarivanja vlastitih ciljeva, imaju za cilj zahvatiti i kontrolirati svaku poru društva, a napose religijske institucije koje bi im na tom putu mogle biti najveća zapreka. Ako ih zahvate, uvijek je na štetu religije, jer će politika lako ispolitizirati religiju, a religija će rijetko ili nikad posvetiti politiku. To nas uči povijest koja jasno pokazuje kako svaki put kada se vodeći pojedinci iz Crkve poistovjete sa svjetovnom vlašću i/ili (ne)svjesno provode njezine ideologije,

nastaju raskoli, podjele i sukobi koji Crkvu duhovno oslabe. Isusove riječi Bogu Božje, a caru carevo (Mt 22,1721) nikad ne smiju postati opcionalna smjernica crkvenim pastirima, ali i svakom kršćaninu, nego jedna od temeljnih odrednica prepoznavanja Kristovih učenika. Iz tih, ali i iz mnogih drugih razloga, trebali bi se na svim razinama u Crkvi češće i iskrenije propitivati Kamo idemo (Quo vadimus), a pogotovo danas kada su u bogatim zapadnim društvima religijske institucije na državnim proračunima koje određuju i raspoređuju političke stranke čiji ciljevi mogu, ali ne moraju biti identični vjerskim. Za primjer možemo navesti Katoličku Crkvu u Njemačkoj iz koje je, prema pisanju Slobodne Dalmacije, samo prošle godine izišao 272 771 katolik (ukupno od 1991. godine izašlo je 2,6 milijuna ljudi) dok je ona u isto vrijeme drugi najveći poslodavac u zemlji, odmah nakon njemačke vlade. Istina, Katolička Crkva u Njemačkoj je itekako darežljiva i financijski pomaže siromašne diljem svijeta, ali što to vrijedi ako su joj crkve svake godine praznije? Stoga je na mjestu pitanje koliko je i je li uopće danas Crkva neovisna od vladajućih političkih struktura? Moć služenja Kad su u pitanju naši prostori, već smo odavno naviknuli gledati pokretne i nepokretne fotografije religijskih vođa koje razgovaraju s državnim dužnosnicima o širokoj lepezi društveno-političkih i gospodarskih pitanja svojih naroda, umjesto da to čine njihovi izabrani i preplaćeni politički predstavnici kojima bi to trebao biti jedini posao. Ne čudi, stoga, što takva slika ne ulijeva povjerenje ni u religiju niti u politiku, ali je opet kao prezentacija itekako korisna politici i političarima. A ako su već na to prisiljeni zato što izabrani politički lideri ne rade dobro ili uopće svoj posao, onda bi bilo puno svrsishodnije da

Domine, quo vadis djelo Annibale Carraccia, 1602.

to jasno i glasno artikuliraju kako bi se odškrinula vrata povjerenju i promjenama što bi moglo voditi izgradnji boljeg i prosperitetnijeg društva. A ovako, u svakoj je slici teško razaznati tko je tko, jer se Božje pomiješalo s carevim a carevo s Božjim. No, kako su političari nedodirljive superzvijezde i najpopularniji influenceri na ovim našim napaćenim i preprodavanim prostorima, zaista nije lako odoljeti blještavoj svjetlosti njihovih reflektora moći. Ovakvoj bi moći, zapravo, religijske vođe trebale suprotstavljati jedino svjetlo istinske moći, a to je moć služenja koja se kao takva može

koristiti do krajnjih granica. Međutim, i tada moraju odoljeti napasti senzacionalističkoga prezentiranja takve moći za čim današnji mediji žeđaju. Moć služenja je autentična samo onda kada se samozatajno zauzima za slabe, obespravljene i siromašne. Isus je rekao da nije došao da bude služen nego da služi (usp. Mt 20,28) i oprao noge učenicima što će ostati zapamćeno kao primjer i pravilo do kraja vremena premda je učinjeno bez posredovanja reflektora, kamera, lajkova, pregleda i društvenih mreža. Nasuprot želji za moći nalazi se paralizirajući strah koji se uvijek nađe na studeni 2020.

Franjevačka obitelj Frama Hercegovina

Kratka kronika velike franjevačke radosti @ Ivana Milićević

repoznatljiva franjevačka radost mlade na ovim prostorima oduševljava, okuplja i pokreće već dugo godina. Rad naših mjesnih bratstva u župama vidljiv je gotovo svakoga trenutka, mladi se okupljaju oko crkve, održavaju se redoviti tjedni susreti Frame i glasnika svetog Franje. A ktivnosti uključuju probe glazbenih sekcija, kreativne akcije i projekte, humanitarne akcije, koncerte, predstave, žive jaslice, odlaske na seminare i skupštine, hodočašća, sabore, turnire, sudjelovanje na Framafestu i neizostavno čitanje i animiranje na liturgijskim slavljima. Pitate se kako je sve ovo započelo? Još početkom davnih devedesetih godina, jedan je fratar po povratku sa studija iz Italije u hercegovačku župu u kojoj je nastavio svoju službu želio oživjeti snagu i radost talijanske Gifre koju je doživio i čuvao u sjećanjima. Tako se na Humcu, 1992. godine, okuplja prvih dvanaest mladih, vođeni duhovnim asistentom fra Mladenom Vukšićem. Hrvatsku riječ za franjevačku mladež, Frama, izgovaraju na hercegovačkom tlu. Počinju održavati tjedne molitvene susrete i proučavati životopis svetoga Franje. Ubrzo nakon toga, riječ Frama prestaje biti nepoznata i strana, mnoge susjedne župe i mnogi fratri provincije žele započeti isto i upustiti se u nešto o čemu se glas tako brzo proširio među mladima. Ništa tako brže i bliže nije spojilo mlade ljude na širokom potezu od Mostara preko Humca do Šujice kao 64

svjetlorijeci.ba

taj glas i riječ Frama. Tih godina rađaju se i ostala bratstva: Široki Brijeg, Međugorje, Posušje, Čitluk. Sabor na Jakljanu U siječnju 1997. uprava Provincije imenovala je i prvog područnog duhovnog asistenta, fra Miljenka Miću Stojića i upravo tim događajem započinje rad Frame Hercegovina na područnoj razini. Već tada organiziraju se trodnevni seminari za framaše u Međugorju koji imaju priliku biti predstavnici svojih bratstava i sudjelovati na seminarima za animatore, članove glazbenih sekcija i maturante te na molitvenim i dramskim seminarima. Organiziraju se, zamislite, bez dogovora preko whatsaap grupa, bez dopisa i prijava mailovima, seminari za toliko ljudi, s puno volje, molitve, želje i pouzdanja u Boga da će ti mladi mijenjati svijet. U listopadu 1997. godine imenovan je novi područni duhovni asistent fra Branko Radoš, a odlučeno je da će od te godine brigu o framašima i formaciji bratstava uz duhovnog asistenta voditi i područna uprava Frame, područno vijeće, framaši izabrani iz mjesnih bratstava. Oni su ti koji koordiniraju rad Frame, smišljaju sadržaje seminara, vode izbore i po potrebi bratske pohode. Godine 2000. za područnog duhovnog asistenta imenovan je fra Miro Šego i područna središnjica prelazi iz Širokog Brijega na Kočerin, a tri godine nakon toga fra Miru nasljeđuje

fra Sretan Ćurčić i središnjica se ponovno vraća na Široki Brijeg. Tih je godina Frama rasla i cvjetala kao cvijet nade u kamenu. Ako pitate bilo kojeg framaša koji već dugo nije u Frami, koji sada ima obitelj i posao ili ostvaren poziv, zasigurno će kroz svoju priču o framaškim danima spomenuti Jakljan. Na hrvatskom otoku Jakljanu kod Slanog od 1995. godine udovice i djeca domovinskoga rata iz Bosne i Hercegovine sudjeluju u projektu koji je zamišljen kao duhovna obnova i odmor. Program se održava od polovice lipnja do početka rujna u suradnji sa fratrima, voditeljima Frame, framašima i sestrama franjevkama. Upravo to je obilježilo ljeta prvih godina 2000., koja su bila veliki korak zajedništva Frame Hercegovina i prvih održavanih Sabora. Od 30. kolovoza do 1. rujna 2004. godine održao se Sabor framaša iz cijele Hercegovine na Jakljanu. Te godine na saboru se okupilo više od 180 framaša iz hercegovačkih župa. U kolovozu 2007. godine fra Sretan je premješten u franjevački samostan u Mostaru te je oslobođen župnih službi kako bi se potpuno posvetio radu s Framom. Time je središnjica Frame prvi put smještena u Mostar, a krajem 2008. godine samostan je ustupio prostoriju koja je na raspolaganju isključivo područnim vijećima Franjevačkog svjetovnog reda i Frame, gdje su smješteni svi arhivi i knjige, a vijećnici imaju svoje malo mjesto za organizirani rad i prostor za nastanak mnogih ideja i projekata. Od kolovoza 2010. službu područnog duhovnog asistenta Frame obnašao je fra Josip Vlašić, a nakon njega fra Slaven Brekalo. Za Framu je to razdoblje ponovno bilo vrijeme uspona, puno događaja i povećanje broja framaša. Tih godina prvi put se organizirala područna Olimpijada znanja. Kviz je to koji započinje testom na mjesnoj razini, a pobjednici sudjeluju na Olimpijadi na područnoj razini, odlaze na hodočašće u Asiz i bore se ostvariti što bolji uspjeh iz znanja i nagradu svom bratstvu.

Pratite nas u svijetu digitalnih medija

Čitajte na portalu www.svjetlorijeci.ba članke s područja vjere, društva i kulture. Širimo svjetlo! q Zapratite nas na društvenim mrežama. Preporučite nas svojim prijateljima! q Slušajte emisiju Bosna Srebrena koju uređujemo već 20 godina. Bilo kad i bilo gdje! q Posjetite web trgovinu i kupite dobru knjigu. Za sebe i svoje najdraže!

Obilje svjetla u dobroj riječi!

Pitanja, prijedloge ili sugestije javite nam na broj telefona: +387 33 726 200, putem Vibera na broj +387 60 33 88 018 ili e maila: redakcija@svjetlorijeci.ba

Kruh svetog Ante

Za projekte KSA N. N., Mostar 20 KM Ljerka Bralo, Vitez 20 KM Marko Cvitanović 10 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM N. N., Mostar 100 KM Mirza Hukeljić 20 KM Ankica Kovačević (za igraonicu u Bugojnu) 50 KM HKM Klagenfurt 1.385 EUR PayPal: Magdalena Ćorić, Sarajevo 50 EUR Za pučke kuhinje Humanitarni broj BH Telecom 16 KM Kanton Sarajevo 9.162,06 KM Akcija 72 sata bez kompromisa Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. (NCM) već tradicionalno posljednjeg vikenda u rujnu realizira volontersku akciju 72 sata bez kompromisa. Ove godine održala se šesti put. Provodile su se razne volonterske akcije, a u jednoj od njih volonteri su prikupljali namirnice u Konzum trgovi-

svjetlorijeci.ba

Meriztex d.o.o., Gradačac 30 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM N. N., Ljubuški 50 KM N. N., Sarajevo 30 KM N. N., Sarajevo 20 KM Za studentske stipendije Ankica Kovačević Za Dan KSA Ž. U. Kiseljak

50 KM 475 KM

Za pučku kuhinju Vareš Ze-Do Kanton 6.250 KM

nama u Importanne i BBI centru, kao i u Mercator trgovinama u Ložioničkoj i na Dobrinji. Namirnice su darovali i HKO „Kruh svetog Ante” za potrebe priprema obroka u našim pučkim kuhinjama. Sadržaj donacije: brašno (195 kg); sol (28 kg); šećer (85 kg); tjestenina (29 kg); riža (52 kg); palenta (16 kg); paradajz pire (12 kg); kava (2,1 kg); ulje (82 l);

Za Fond Kap dobrote Anica Mršić, Švicarska Za Ljiljanu Kranjc Darko Dodig, Gradac na moru Za Tamaru Starčević Darko Dodig, Gradac na moru Za Patrika Ivanovića Darko Dodig, Gradac na moru Za Leonitu Gabrić Darko Dodig, Gradac na moru Za Ljiljanu Kranjc obitelj Vuleta

15 CHF 800 HRK 800 HRK 800 HRK 800 HRK 30 KM

mlijeko (48 l); konzerve (54 kom); juhe (75 kom); čaj (15 kom); sredstva za higijenu (60 kom). Od srca zahvaljujemo na ovoj vrijednoj donaciji koja nam mnogo znači kako bi osobama u stanju socijalne potrebe mogli svaki dan osigurati topli obrok. Zahvalni smo i ponosni na mlade ljude koji beskompromisno pomažu osobama u potrebi.

Centar za fizikalnu terapiju ponovno otvoren Obavještavamo korisnike naših usluga da je Centar za fizikalnu terapiju ponovno počeo s radom u ponedjeljak 05. listopada 2020. godine. NAPOMENE: – Korisnici su dužni pridržavati se propisanih epidemioloških mjera. – Termini se dogovaraju na kontakt telefon 033 728 868. Osnovni cilj projekta je pružanje adekvatne psiho-socijalne i medicinske pomoći starijim osoba i djeci s teškoćama u razvoju koji svoja prava, zbog neuređenosti države, ne mogu u potpunosti ostvariti. Usluge fizikalne terapije su besplatne za djecu i socijalno ugrožene osobe u trećoj životnoj dobi. Imućnije osobe koriste usluge Centra uz minimalnu nadoknadu (donaciju), kako bi se bar djelomično pokrili režijski troškovi.

studeni 2020.

Roditeljima i djeci

@ s. Jelena Antolović

i r p e j n e č U

judsko odrastanje i osamostaljivanje traje dugo. Ako ga usporedimo s odrastanjem drugih živih stvorova na zemlji od kojih mnogi prohodaju, proplivaju, polete, odmah ili za koji tjedan, mjesec po rođenju, nama za prvi nesigurni korak treba cijela godina. Ni s godinu dana, iako smo prohodali i manje ovisimo o drugima, nismo sposobni opstati, pobrinuti se za sebe, za hranu i slično. Možda bismo uspjeli preživjeti sami tek sa šest ili sedam godina, ovisno o našoj snalažljivosti. I to samo preživjeti, a koliko nam još treba da nas smatraju odraslim ravnopravnim članovima društva koji su sposobni sami donositi svoje odluke, skoro dvadeset godina, ako i tad. Druga živa bića već su odavno odrasla i samostalna, a mi smo još bebe s dudom varalicom u ustima i plišanom igračkom ili platnenom pelenicom u rukama koju nosimo svagdje sa sobom i koja ima izlizan jedan dio jer ga stavljamo u nos svaki put kada se osjećamo usamljeno i izgubljeno. A onda smo malo veće bebe koje se kriju iza ekrana mobilnih uređaja ili računala. Zašto ljudima tako puno treba da postanu odrasli? Zato što moramo učiti puno vještina odjednom. Nama nije, kao drugim živim stvorovima (npr. životinjama), u cilju samo

svjetlorijeci.ba

ostati na životu, naći hranu i naučiti pobjeći i skloniti se od jačih od nas. Čovjek najprije uči hodati uspravno na dvije noge, što nije nimalo jednostavna vještina i svatko je uči za sebe uz puno padova i ozljeda koje, jasno, poslije zaboravimo. Usporedno vježbamo početni govor, a nakon što prohodamo govor se razvija intenzivnije (u drugoj godini već govorimo 50 riječi, a s dvije i pol poznajemo oko tisuću riječi). Što se tjelesnoga razvoja tiče, ni blizu nismo gotovi kada smo stali na dvije noge. Ruke moraju izvještiti toliko finih motoričkih vještina, a logičko razmišljanje se tek treba uključiti kako bismo se snašli u ovim prvim koracima tjelesnih vještina. Što se tiče socijalnih vještina, znamo da se uče najduže, odnosno, cijeli život. Međutim, kao da na ovom području sve češće upadamo u zamku kada se radi o prioritetima učenja i stjecanju vještina djeteta u ranom djetinjstvu. Dijete od dvije i pol godine počinje uživati u igri s drugom djecom i počinje komunikaciju bez čekanja da ga uključe. Dakle, tijekom treće godine dijete sklapa prijateljstvo s drugim djetetom, no ta su prijateljstva često prolazna. U ovoj dobi kod djece već raspoznajemo koja su po prirodi otvorena, a koja stidljiva. U dobi od tri i pol godine još uvijek je prisutna posesivnost prema svojim igračkama iako najradije provodi vrijeme u društvu vršnjaka. Oko četvrte godine djeca mogu imati najboljega prijatelja i prijateljstva bi mogla trajati duže, no još uvijek su često prolazna. Veća je vjerojatnost da će u vrtiću između aktivnosti i druženja s djecom izabrati druženje. Četverogodišnjaci se češće igraju s vršnjacima istoga spola. Uz približavanje petoj godini djeca će biti u stanju čavrljati s dvoje ili troje ljudi slijedeći pravila konverzacije. Dječaci se počinju igrati u većim skupinama od djevojčica, a i jedni i drugi pokazuju u prijateljevanju sklonost prema djeci istoga spola i njegovi/njezini prijatelji/ce imaju sve snažniji utjecaj. Počinje shvaćati da drugi ljudi ne dijele njegove misli i osjećaje. Oko pete godine dijete može imati najbolje-

Kalendar sv. Ante 2021. Komplet: knjigu, džepni, dvanaestlisni i jednolisni kalendar možete nabaviti u župnim uredima i u našim knjižarama u Vitezu i Livnu.

Za više informacija kontaktirajte nas na: 033 726 200

Dan sjećanja na žrtve rata

Ekološki kalendar @ Dalibor Ballian

3. studenog Svjetski dan čistoga zraka

Svjetski dan čistog zraka se obilježava 3. studenoga. Obično se taj dan obilježava sadnjom drveća koje nam proizvodi čisti zrak. Za taj dan se poziva stanovništvo da prošeta šumama, pored rijeka, potoka i jezera, te provede dan u prirodi i uživa u ljepotama jeseni. Poznato je da smo stalno izloženi onečišćenju zraka te da udišemo vrlo zagađen zrak, naročito tijekom zime. Za svjetski dan čistog zraka pozivaju se mjerodavne institucije da poduzmu adekvatne mjere na poboljšanju kvalitete zraka, kao i da konstantno vrše ekološku edukaciju stanovništva. To je dan kada se radi na podizanju i mijenjanju svijesti i ponašanja u odnosu na našu životnu sredinu.

svjetlorijeci.ba

4. studenog Svjetski dan klimatskih promjena

Za 4. studenoga organiziraju se razne aktivnosti koje imaju za cilj informirati i upozoriti stanovništvo na eventualne negativne posljedice klimatskih promjena, a to je i dan Svjetske meteorološke organizacije. Da bi cilj, kao što je ovaj, bio postignut, potrebno je da se očuva biološka raznolikost, smanji zagađivanje okoliša i pretjerana potrošnja energije. Klimatske promjene tiču se svih nas. One utječu na skoro sva društvena i ekonomska područja: od poljoprivrede do turizma, od infrastrukture do zdravstva, kao i na strateške resurse poput vode, hrane i energije. Klimatske promjene, i to ne samo u zemljama u razvoju, usporavaju održivi razvoj i predstavljaju mu prijetnju. Svjetska meteorološka organizacija (WMO) nasljednica je Međunarodne meteorološke organizacije, osnovane 1873. godine. Misija joj je pružiti potporu svim zemljama svijeta u pružanju meteoroloških i hidroloških usluga. Cilj je da se zaštite životi i imovina od prirodnih katastrofa uzrokovanih vremenskim nepogodama. Zaključno, smatra se da su promjene koje su registrirane prethodnih godina, kao i one koje se predviđaju za sljedećih 80 godina, nastale kao rezultat čovjekovih aktivnosti, a ne kao posljedica prirodnih promjena u atmosferi.

BOSANSKA POSAVINA – Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata u Bosanskoj Posavini okupio je Posavljake 6. listopada, na dan 28. obljetnice pada Bosanskoga Broda i većeg dijela Bosanske Posavine, koji je doveo do egzodusa hrvatskoga i bošnjačkog naroda toga kraja. U organizaciji Udruge dragovoljaca i veterana 101. Bosanskobrodske brigade Slavonski Brod i Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Brodsko-posavske županije, prvi dio programa započeo je u jutarnjim satima u Bosanskoj Posavini pohodom spomen-obilježjima i mjesnim grobljima u Bosanskom Brodu i okolnim selima. Slijedila je potom u župnoj crkvi Sv. Ilije proroka u Bosanskom Brodu Misa zadušnica, koju je za sve poginule i nestale branitelje i civilne žrtve predvodio župnik, vlč. Antonio Čutura. Drugi dio programa održan je u Slavonskom Brodu polaganjem vijenaca i paljenjem lampiona kod spomen-obilježja poginulim i nestalim braniteljima u Domovinskom ratu. U programu Dana sjećanja i ove su godine sudjelovali branitelji, rodbina poginulih, članovi udruga proizašlih iz Domovinskog rata te predstavnici političkih vlasti BiH i Hrvatske.

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Neven lat. Calendula officinalis Jednogodišnja ili dvogodišnja biljka s razgranatom stabljikom, visokom 30 – 50 cm. Listovi su jezičasti i dlakavi. Cvate od lipnja do listopada, a cvjetovi su narančasto-žuti, skupljeni u lijepe, velike glavice. Neven je vrtna biljka koju uzgajamo kao krasnicu, ali sve više i kao ljekovitu biljku. U našem primorju raste i divlji neven (Calendula arvensis), a njegove su glavice znatno sitnije. On se uglavnom ne rabi u ljekovite svrhe. Ljekovita svojstva i primjena. U ljekovite se svrhe rabe cvjetne glavice, listovi i stabljike, a beremo ih kada se cvjetovi posve rascvatu, po suhom i sunčanom vremenu. Brzo se suše na zraku, nipošto na umjetnoj temperaturi. Osušene glavice rabimo ili cijele ili od njih izdvajamo samo jezičaste, obodne cvjetove koji izgledaju kao latice, ako se cijela glavica promatra kao cvijet. Također se rabe listovi i stabljike, najbolje svježi. Znanstvenici još uvijek ispituju ljekovite tvari nevena. Ustanovljeno je da neven sadrži eterična ulja, smolu, saponine, gorke tvari, gumu, sluz u kojoj ima dušika, bjelančevine, kalendulin – žućkastu boju koja je prozirna poput karotina i nabubri u vodi, topi se u alkoholu i octu, a netopiva je u eteru. Sadrži još laurin, miristin, soli fosforne kiseline i druge razne mineralne soli, jabučnu, salicilnu i palmitinsku kiselinu. Nevenom liječimo niz bolesti: anginu, upalu usne šupljine, upale vena, nagnječenja, uganuća, napuknuća i nategnuća mišića, gnojne rane i opekline, bradavice, kurje oči, različite kožne bolesti, otekline, krvne podljeve, slabost jetre i slezene, žučne probleme; pospješuje stvaranje i izlučivanje žuči, liječi crijevne i želučane bolesti, pročišćava krv, regulira menstruaciju, dobro dje72

svjetlorijeci.ba

Narodni nazivi: bilek, bileć, bridovno zelje, mesiček, neven pravi, neven žutelj, ognjac, prstenčac, rigelc, ringels, vrtni neven, vrtni ognjač, zimorod, žutelj luje i kod kanceroznih oboljenja. Upotrebljava se i u vrlo djelotvornim čajnim mješavinama. Čaj od cvjetova, listova i stabljike. U vrijeme cvjetanja nabere se nadzemni dio biljke, osuši u hladu te sitno nasjecka. Dvije velike žlice stavi se u ½ l vrele vode, ostavi 15 minuta poklopljeno, procijedi i stavi u termos-bocu. Čaj se pije tijekom dana, toplo i na gutljaje. Ublažuje bolove i liječi grčeve vena, bubrege, mokraćni mjehur, bolove i grčeve u donjem dijelu stomaka, nesanicu, giht i groznicu. Ostatak nakon cijeđenja

uvečer podgrijemo i stavimo na bolesne vene. Čaj od cvjetova. Dvije žličice suhih cvjetova nevena prelijemo ¼ l kipuće vode, ostavimo 10 minuta i procijedimo. Kod žučnih tegoba, želučanih oboljenja, proljeva, upale debeloga crijeva (kolitis), vodene bolesti i krvavoga mokrenja uzima se taj čaj, nezaslađen, po 2 – 3 šalice dnevno. Kod neurednih i bolnih menstruacija uzima se po jedna šalica dnevno, tjedan dana prije menstruacije. Kod čira na želucu ujutro se umjesto doručka tijekom tri tjedna sažvače i pojede pet bobica borovice i potom se popije šalica čaja od nevena. Kod fistula i bolnih afti ujutro i uvečer, pola sata prije doručka i večere, popije se jedna šalica ovoga čaja, a navečer prije spavanja napravi se sjedeća kupka od uvarka nevena. Čajna mješavina. Izmiješaju se jednaki dijelovi cvjetova nevena, krastove kore, čestoslavice, koprive i rosopasa. U šalicu vrele vode stavi se dvije male žlice mješavine, ostavi deset minuta poklopljeno, procijedi i pije nezaslađeno, toplo i na gutljaje. Dnevno se piju dvije šalice čaja, po jedna pola sata prije doručka i večere. To je izvanredan lijek kod čira na želudcu.

Priča

Ana

Bilo je to s rane jeseni te ratne 1993. godine. Mamuran, neispavan i neobrijan negdje na čuki u hrastovoj šumi Lazo je zauzeo svoje mjesto kod ukopanog minobacača. – Dao bih sve na svijetu za pola litre rakije – rekao je svojim suborcima koji su svi od reda odmahivali glavom i slijegali ramenima. – Nema, brate Lazo, ni kapi! – kaže mu Stojan i svoj durbin usmjeri prema Sivši. Bio je to običan dan za obje zaraćene strane. Vojnici su izvršili jutarnju smjenu. Vozeći na ulje iz trafostanica i radijatora, logističari su popunjavali crtu obrane granatama i streljivom. Župnik sivačke župe, fra Ilija, dijelio je Caritasovu pomoć znanim i neznanima. Na cestama su bili samo gladni, zadovoljni s nekoliko kilograma riže, leće i mesnih konzervi. Mlijeko u prahu bila je prava poslastica. Mlijeko su fra Ilija i njegov pomoćnik Marko više čuvali za tek rođenu djecu. Mamurni Lazo, ljut na sebe i na cijeli svijet, poče ispaljivati minobacačke granate po već utvrđenim koordinatama. – Stani Lazo! - vikao je zapovjednik. – Eno mi žena nosi ručak, možda je ponijela i rakiju. Lazine oči zasvijetliše. Prestao je pucati kad Vidojka iz torbe izvuče bocu sa žutom šljivovicom.

svjetlorijeci.ba

Suzana, koja se iz Makljenovca u Sivšu udala za Iću pred sami rat, istrča iz kuće. Plavičasti dim granate zamračio je dan, a miris baruta punio nosnice. Bila je to zadnja granata koju je Lazo ispalio prije nego je povukao dugi gutljaj Vidojkine rakije. Suzana i Ićo malo su bili u izbjeglištvu u Baškoj Vodi. Unatoč protivljenju roditelja, brzo su se vratili u Sivšu. Pred Božić dobili su predivnu kćer Anu. Dani su tekli uobičajeno, ispunjeni strahom i neimaštinom. Ana je brzo prohodala i počela sricati prve riječi: tata, mama, baba i djede. Kada je baku Franku prvi put iznenadila kazavši bako, nitko od nje nije bio sretniji. Djed Keža govorio je, k’o fol, da je više volio unuka. Zamišljao je sebe kako navija za unuka na stadionu Plaža u Makljenovcu. Navija strasno i bučno, baš onako kako je njegova mater Antanovca navijala za njega. Govorio je, k’o fol, a srce mu je bilo veliko kao planina kad se mala Ana gnijezdila u njegovom krilu. Djed joj je tepao: Ti si moj Bingo! Jedina radost Franki i Keži, jer im je sve bilo popaljeno, bila je mala Ana. Pratili su je na upis u prvi razred. Ponosno gledali njenu bijelu haljinicu na prvoj pričesti u crkvi svetog Ante. Sa njom se slikali s kardinalom Vinkom Puljićem na Aninoj krizmi. Plakali skupa s Anom kad je ona plakala jer se posvađala s momkom. Svaku marku čuvali za Anin fakultet…

Metafore i putokazi

Nije vaĹžno na kojoj smo strani sve dok smo okrenuti jedni prema drugima.

(Tekst i foto: J. Ä&#x2020;uro)

svjetlorijeci.ba

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI Ružica Pavlović

(† 2020.) U nedjelju, 20. rujna 2020. prestalo je kucati srce jedne izuzetne žene koju ćemo zauvijek pamtiti s ljubavlju i velikim poštovanjem. Ružica Pavlović je rođena 15. svibnja 1947. od oca Mije Kraljević i majke Luce rođ. Filipović, selo Glavice, općina Kreševo. Već u petoj godini života ostaje bez majke, te tu prazninu u njezinu srcu nastoje ispuniti otac, brat i sestre. Tu im je ljubav nesebično uzvraćala. Takvu obiteljsku povezanost teško je i zamisliti. Godine 1968. udala se za Ivana Pavlovića iz sela Deževice, općina Kreševo i te godine odlaze raditi u Split i ostaju tamo živjeti. U skladnom kršćanskom braku dobili su i odgojili troje djece: kćerke Anitu i Editu i sina Josipa. Skoro cijeli radni vijek provela je u splitskoj Jugoplastici. Posebna radost u životu svakako su joj bila unučad, a doživjela je i jedno praunuče. Tijekom posljednjeg rata, kada su se Kreševo i Kiseljak našli u okruženju, zajedno sa svojom obitelji pomagala je sve one koji se zadesiše u Splitu, bilo na liječenju bilo kao prognanici. Obilazila je ranjenike, te pokapala one koje je tamo zadesila smrt. Ovu 2020. godinu provela je boreći se s teškom bolešću i to je jedina bitka koju nije uspjela dobiti. Svoj ovozemaljski put završava 20. rujna u bolnici u Čakovecu. Pokopana je 23. rujna na groblju Lovrinac u Splitu. Draga tetka, hvala za sve ove duge godine, koje su prošle, a ti si bila dio naših života. Dani našega djetinjstva i odrastanja su ostali obojeni bojom tvoje ljubavi. Hvala u ime svih onih iz Kreševa koji ti ne mogu iskazati svoju zahvalnost, a takvih je jako puno. Tješi nas samo to što znamo da si našla mir poslije tolike patnje u Kući Oca Nebeskoga sastajući se ponovno sa svojim najmilijim majkom, ocem, bratom i sestrama. Počivaj u miru Božjem! Ružica Čelan

Marijana Sivrić rođ. Ćorić

(† 2019) „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u Njemu

nada moja”. Dana 23. listopada navršila se bolna godina dana od smrti naše voljene Marijane. Nakon te tužne jeseni 2019., svi dani su isti, počinju i završavaju s tobom, draga naša Marijana. Neutješni roditelji, suprug, sestra obitelji Ćorić, Sivrić, Juričić, Pavlović

Branimir Tegzeš

(† 2016) Dobrota je vječna. Počivao u miru. Tvoji najmiliji

Jozefina Marčić, r. Markić

(†2015.) Draga naša, peta godina bez tebe u ovoj dolini suza već prolazi. Suze često same poteku. Jer teško je, znaš, naviknuti se da te ne čujemo, a samo na fotografiji vidimo. Živo si prisutna u nama i našim srcima, ali ipak teško je ne osjetiti onaj tvoj snažni fizički zagrljaj i ne čuti onaj tvoj veseli, radosti predani glas. Jednostavno, nedostaje nam sve to. Nedostaješ nam ti koja si davala sadržaj našim životima, pisala s nama stranice naših životnih knjiga, a onda si jednostavno otišla zaključivši svoje poglavlje i pustivši nas da nastavimo dalje dopisivati sadržaje koje život sa sobom nama donosi. Ipak, vjerujući da si sada u Očevu zagrljaju i da nas, naš dobri anđele, kod Njega zagovaraš u nebeskim visinama, želimo ti glasno reći da te volimo, da smo sretni što smo te imali i što te još uvijek imamo, ali na drugačiji način. Hvala ti što postojiš, što si sunce naših

neba, što si nam dar tog istog neba, što s ponosom možemo reći da smo imali ženu, majku, baku, prabaku, sestru, prijateljicu i što još i danas s tvojim i našim Antom možemo biti sretni znajući da si sebe cijelu uložila u našu sreću i za naše dobro. Hvala Ti i neka ti dobri Bog daruje vječni pokoj. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji

Pero Marčić

(† 2020) Ljudski je ovozemaljski život prolazan i svi smo svjesni te činjenice. Pa ipak, jedni smo drugima upućeni i poslani biti svjetlo, radost i uzajamna snaga dokle god ga zajedno živimo. Pozvani smo jednostavno sliku Božju prepoznati u bratu čovjeku. A ti si to znao i živio. Nikada nikoga nisi osuđivao, nego si uvijek razumio čak i ono što se mnogima ponekada činilo kao sasvim nerazumljivo i nelogično. Znao si pružiti pravu riječ u pravo vrijeme i nikada nisi povisio glas. Cijeli tvoj život odisao je smirenošću i predanošću za svoje najbliže, za obitelj, prijatelje i sve ljude dobre volje. A sada je teško shvatiti i prihvatiti da si otišao, da nisi viši fizički prisutan i da se ne čuje tvoj glas. A čini se kako baš smiraj tvoga glasa nedostaje u ovom vremenu koje nas je pritisnulo sa svih strana. Potrebni smo Boga i molitve i zato te molimo da nas zagovaraš u nebeskim visinama. Dok živimo mi, živjet ćeš i ti s nama. Počivaj u miru Božjem. Tvoji najmiliji

studeni 2020.

Pratite nas u svijetu digitalnih medija

Obilje svjetla u dobroj riječi!

Pitanja, prijedloge ili sugestije javite nam na broj telefona: +387 33 726 200, putem Vibera na broj +387 60 33 88 018 ili e maila: redakcija@svjetlorijeci.ba

Svoj primjerak knjige naručite pozivom na broj telefona: 033 726 200; pišite nam na redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite nas u Sarajevu na adresi Zagrebačka 18 ili u knjižarama u Vitezu i Livnu.