Kultura čitanja - Blago neprocjenjivo (460/461) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

KULTURA ČITANJA

Blago neprocjenjivo Godina XXXIX. ◆ broj 460 - 461 ◆ Sarajevo, srpanj - kolovoz 2021. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Franjevačka klasična gimnazija u Visokom NATJEČAJ za upis u I. razred u šk. god. 2021/22. Franjevačka klasična gimnazija je otvorena za sve učenike i učenice bez obzira na vjeroispovijest i narodnost. Stoga pozivamo da nam se jave učenici 9. razreda koji žele stupiti u Franjevačko sjemenište, kao i svi ostali koji se žele školovati u našoj Gimnaziji. Učenicima i učenicama iz udaljenih mjesta osiguravamo vrlo udoban smještaj u đačkom Konviktu. Svim svojim učenicima Gimnazija osigurava besplatne udžbenike. Za upis u Gimnaziju i Konvikt dostaviti: • Originalne svjedodžbe o uspjehu od 6. do 9. razreda OŠ • Rodni list • Liječničko uvjerenje Kandidati za Sjemenište dostavit će još: • Molbu za prijem u Sjemenište • Preporuku župnika i Krsni list • Izjavu roditelja o suglasnosti

Lipanjski upisni rok • Odmah po dobivanju svjedodžbe OŠ, a najkasnije do 30. 6. 2021. • Za sjemeništarce: ponedjeljak 21. 6. 2021. u 11.00 Kolovoški upisni rok • od 16. 8. do 27. 8. 2021. Informacije Ured: 032 465 181; 032 465 183 fra Stipo Alandžak, pedagog – 063 448 117 fra Josip Ikić, prefekt (za Sjemenište) – 063 369 328 fra Ivan Nujić, ravnatelj

Ul. Bosne Srebrene 4; BiH – 71300 Visoko „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju” (Lk 10,2)

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

Riječ čitateljima

nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro redakcija

Anamarija Ćuro, Janko Ćuro, Marko Čuturić redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anamarija Ćuro pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Ilustracija

fra Janko Ćuro

urednik@svjetlorijeci.ba

Blago neprocjenjivo Iz broja u broj stigosmo i do ljetnoga dvobroja revije koji nas, između ostaloga, neumoljivo podsjeća da je iza nas već pola godine. Ne znam čini li se vama, poštovani čitatelji, ali meni se čini kako nam je sve teže uhvatiti korak s vremenom koje, iz godine u godinu, nekim čudom sve brže prolazi ostavljajući pri tom malo prostora za trenutke sabranosti, konsolidacije i odmora. Ljeto u koje smo tek zakoračili uobičajeno je vrijeme godišnjih odmora. Svatko će prema vlastitom afinitetu potražiti svoj komadić mora, planine ili nekoga drugog prostora u kojem će pokušati, barem koji tjedan, odvojiti sadašnjost i od prošlosti i od budućnosti kako bi se rasterećeno prepustio tako potrebnim trenutcima odmora. Međutim, svi bismo se trebali još jednom podsjetiti da odmor ne bi trebao biti samo puka odsutnost posla i obaveza nego također vrijeme ispunjeno druženjem sa samim sobom, sa svojom obitelji, prijateljima ali jednako tako i s knjigom. Knjiga kakvu danas poznajemo razvijala se tisućama godina. Sve je počelo od papirusa, materijala za pisanje koji se pravio od srčike istoimene močvarne biljke u Egiptu oko 2000. g. pr. Kr., preko pergamenta od ovčje, kozje i teleće kože u 5. stoljeću, pa sve do Gutenbergova izuma tiskarskoga stroja u 15. stoljeću kada je Europom započelo naglo širenje knjiga a time i znanja. Ovdje svakako treba s ponosom napomenuti kako je sto pedeset godina od izuma tiskarskoga stroja, točnije 1611., u Veneciji tiskan „Nauk krstijanski” fra Matije Divkovića. Znamo li uopće da je to prva bosanskohercegovačka tiskana knjiga? Uopće nije upitna važnost svakodnevnoga čitanja knjiga i to ne samo za mentalno nego i za fizičko zdravlje, jer je čitanje jedna od temeljnih odrednica ljudskoga bića koje ga čak i definira. „Reci mi što čitaš i reći ću ti tko si” kaže izreka, a francuski književnik François Mauriac ide korak dalje: „Još ću ti preciznije reći tko si ako mi kažeš što si ponovno pročitao.” Pronađimo vremena za druženje s knjigom, a posebno s onom pravom koja u ruci nudi i osjećaj forme a ne samo sadržaja. Predlažem također da ovoga ljeta odvojimo nekoliko dana i obiđemo sadržajno bogate franjevačke samostanske knjižnice i muzeje od Tolise do Gorice/Livna. U njima se pomno čuvaju stoljećima sakupljane knjige i različiti povijesni artefakti koji tako zorno poručuju da nismo „repa bez korijena” i da pripadamo veoma bogatoj i stoljećima njegovanoj vjerskoj, kulturnoj i nacionalnoj baštini BiH. srpanj - kolovoz 2021.

Pisma čitatelja Most – dar neba Svaki dan kada idem na posao prelazim pješke ili autom most. On premošćuje rijeku Dunav, spaja dva grada Neu – Ulm i Ulm, povezuje dvije njemačke republike Bavarsku i Švapsku. Dunav je u ovom dijelu svoga protjecanja još uzak i zelene boje – a ne one lijepe, plave boje kako se zove Straußov valcer: „Na lijepom, plavom Dunavu”. Kada se postavi pitanje: „Što je most?”, u enciklopedijskom rječniku piše: „Most je građevinska konstrukcija učvršćena na krajevima ili poduprta stupovima za prijelaz iznad prirodne (rijeka, usjek) ili umjetne (cesta, željeznica) zapreke”. Za tu vrijednu tvorevinu u našem kraju se govorilo jednostavno: ćuprija. Od one male drvene preko Ričićkog potoka, pa sve do onih velikih, znamenitih, preko Neretve u Mostaru i preko Drine u Višegradu; ili onaj na rijeci Tiberu u Rimu. Ostale su mi u svježem pamćenju ćuprije iz moga Lašvanskoga kraja: drvene ćuprije kao prebačene preko Lašve prema Nević Polju, u blizini kuće pokojne Luce Bajine. Tu pokraj te ćuprije ulijevala se Grlonica u Lašvu; te one drvene ćuprije prema selu Gladniku. Sjećam se i drvene ćuprije preko rijeke Bile. Nju sam prelazio sa svojom majkom, kad smo išli našoj rodbini u Brajkoviće. Bio je i jedan drveni željeznički most preko Lašve. A to je bila stara uskotračna pruga za Sebešić i Novi Travnik. Za tu željezničku drvenu ćupriju vežu me lijepe uspomene, ispod koje sam se sa svojim rođacima kupao za vrijeme ljetnih dana. Skakali smo s ćuprije u rijeku – i na noge i na glavu. A onda, izgladnjeli od kupanja, kada smo se vraćali kući, zalazili smo u tuđe bašče i krali tad prispjelo voće. Književnik Ivo Andrić veli u svojoj knjizi „Staze, lice, predjeli”, da od svega što čovjek životnom nagonu podiže 4

svjetlorijeci.ba

i gradi, ništa nije vrjednije i bolje od mostova, jer oni ne služe ničemu što je tajno ili zlo. Andrić mudro zapaža i simbol mosta: „Naposlijetku, sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, napori, osmijesi, riječi, uzdasi – sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prijelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dječje igračke, blijedi simboli. A sva je naša nada s one strane.” Na kraju, pitam se, je li i smrt neki prijelaz, most?! – Most preko kojega se prelazi tiho u Onostranost. Smrt kao najtiši prijelaz u novi početak. U smrti je skršena riječ. Vlada šutnja. Sve je mirno. Samo se čuju otkucaji zvona s kapelice na Gra‘cu. „A sva je naša nada s one strane.”

Josip Andrić

Fra Alojzije Ištuk u službi zajednice Danas, 12. travnja 2021. god. u predvečerje, nazvao me je jedan fratar koji je na proputovanju za Sarajevo. Putuje iz livanjskog samostana Gorica i nosi mi tri knjige „Fra Alojzije Ištuk – u službi zajednice” fra Marijana Karaule. Premda se noć spuštala, meni je svanulo. Radovao sam se knjizi kao malo dijete igračkama. Kada sam primio paket, otvorio ga i vidio knjige, nisam se mogao čudom načuditi. Naslovnica: slika fra Alojzija, a u pozadini zgrada klasične gimnazije u Visokom. Mislim da je naslovnica pun pogodak, pogodak u sridu, srž svega i smisao cijele priče. Ja znam koliko je meni draga ta zgrada, ta škola, ta ustanova, a koliko je bila za fra Alojzija, nije za uspoređivanje. Nema vage da to izvaga, nema mjere da to izmjeri, nema suda da to presudi.

U kući smo sami žena i ja. Gledamo tv program. Ja uzimam knjigu, mijenjam naočale i počinjem čitati. Prvo čitam svoje riječi, zatim riječi drugih i vraćam se na početak – uvod. I tako čitajući i studirajući svaki tekst, svaki navod, svaku fotografiju, pomno analizirajući stižem do kraja knjige. Cijelu noć čitanja i studiranja u jednom „cugu”. Fra Marijan me vodio svojim prikazivanjem života i djela fra Alojzija kao što je Andrić vodio vuka za razigranom ovčicom Askom na nevidljivoj uzici, koju nisam mogao rastrgati i otići u krevet na počinak. Knjiga je podijeljena u sedam poglavlja: I. poglavlje – dva mjesta (mjesto rođenja i mjesto (Visoko) školovanja, rada na odgoju sjemeništaraca i mjesto smrti.) II. poglavlje je djetinjstvo i osnovno školovanje. Prolazak kroz opasnosti – njegova Scila i Haribda. III. poglavlje govori o njegovim službama prefekta, odgojitelja, provincijala, gvardijana i pastoralnog radnika. IV. poglavlje govori o njegovoj usnuloj smrti i to na molitvi. V. poglavlje su njegovi pisani radovi: pisma, čestitke, okružnice i slično. VI. poglavlje govori o tome što su drugi rekli o fra Alojziju. VII. poglavlje – bibliografija. Znam samo jedan njegov pisani tekst, a to je ispovijed o njegovom tamnovanju i mučnom teroriziranju od strane partizana. Kada smo se vozili autom kroz Jajce pokazao mi je kuću u kojoj se sve to zbivalo. Svaki dio je cjelovit i jezgrovit. Niti ima što dodati, niti što oduzeti. Sve izmjereno i po mjeri Pravednika. Što reći više o knjizi. Sve su rekli recenzenti dr. fra Velimir Blažević i dr. Miroslav Akmadža. Autor je fotografski prikazao život i djelo fra Alojzija Ištuka. Kažem fotografski a mislim na objektivnost – vjernost prikazivanja. Nema tu epiteta,

hiperbole, metafore i drugih izražajnih sredstava, sve sama istina. Fra Alojzije Ištuk bio mi je profesor, duhovni otac, prijatelj i drug. Kažem drug jer smo se družili kao da smo odrasli skupa. Ova knjiga ništa nije izostavila što bi umanjilo na liku fra Alojzija; isto tako nema ništa suvišno što bi ga preuveličavalo, čak i umetnute fotografije su doprinjele boljem upoznavanju lika i djela fra Alojzija. A sama naslovnica govori o svemu – pun pogodak, pogodak u sridu. Fra Marijane, mene i moje mnoge kolege ova će knjiga obradovati i obogatiti. Hvala fra Miroslavu Ištuku koji te je nagovorio da napišeš ovu knjigu. Ne mogu se načuditi što se nije „Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije u Visokom” oglasila. Što nije sufinancirala izdanje, što nije imala promociju knjige u Zagrebu ili na nekom drugom mjestu. Vjerujem da će mnogi članovi zažaliti zbog toga, kao što i sam žalim. Možda je uzrok korona virus. Stipo Križanac

iz sadržaja

Tema broja Kultura riječi

32Svojstva kršćanskoga braka (II.) Riječ obiteljima

36Bog u lirici

Književnost

Antuna Branka Šimića (II.)

44Knjiga je blago neprocjenjivo Pogled u dušu

48Otok svjetla i biser Reportaža

odvojen od svijeta

Šaljite nam svoje prijedloge i komentare: redakcija@svjetlorijeci.ba +387 60 33 88 018

56Bezgranični entuzijazam Kultura

20Suvremeno viteštvo Retrospektiva

Književnost bosanskih franjevaca

Fra Marijan Bogdanović

ili nam pišite: FMC Svjetlo riječi Zagrebačka 18 BiH - 71 000 Sarajevo

www.svjetlorijeci.ba

Reportaža 22 Drago Štambuk Živiš dok voliš Razgovor

- Podignite svoja srca

Necrologium Bosnae Argenitnae

Fra Božo Lujić

srpanj - kolovoz 2021.

Tema broja Knjižnica, Trinity College, Dublin

svjetlorijeci.ba

@ Barbara Šimović

Ljepša je knjiga negoli ponosna palača, negoli zapad, gdje grob se do groba niže, ljepša negoli što je utvrđen dvorac, negoli spomenik što se u hramu diže. (Napis na papirusu, oko 1600. g. prije Krista)

KULTURA RIJEČI

Jesu li utihnule riječi ili smo bukom, pričajući zaglušili ovaj svijet? Zaklopljene knjige na policama, vape i tiho nas zovu. Mene, tebe. Sve nas. Čujemo li? Hoćemo li se odazvati? Okosnica svakog čovjekovog čina je Riječ. Riječ se utjelovila, postala dio nas. I zasigurno čujemo i odzvanjaju nam biblijske riječi U početku bijaše Riječ, / I Riječ bijaše kod Boga / i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. / Sve je po njoj postalo / i ništa što je postalo / nije bez nje postalo. / U njoj bijaše Život / i Život bijaše svjetlo ljudima. / I svjetlo svijetli u tami, / i tama ga ne obuze. / Koliko snage, a ujedno i odgovornosti i nade u biblijskim stihovima. Jesmo li izgubili odgovornost prema nama samima pa i prema drugima? Možda se čini kako su riječi izgubile na značenju u današnjem svijetu. Možda. Ali ona je jedina koja nas razlikuje od svih drugih bića. Kada bi vas netko zaustavio na ulici i postavio pitanje: „Što je to kultura” biste li znali? Zasigurno da bi, ali sigurno bi nam toliko toga palo na pamet. Etimologija pojma srpanj - kolovoz 2021.

Samotno mjesto

Razbuktala vatra u srcu @ Boris Beck boris.beck.735

I onda i danas nastala je eksplozija zla koja je rastakala sva područja života i dovodila u pitanje sve vrijednosti; i onda i danas porušene su nacionalne, moralne i religijske vrijednosti; protjeran je narod sa svojih ognjišta, razrušeni su domovi, obeščašćena i razorena svetišta, zapaljeni gradovi, pogažene vrijednosti čovjeka i života; i onda i danas izgledalo je kao da je Bog ostavio čovjeka i narod na cjedilu i kao da je konačno pobijedilo veliko zlo; i onda i danas otvorena su velika pitanja o Bogu i njegovoj pravednosti, ali i o čovjeku i njegovu mjestu u svijetu.

iječi su to koje je fra Božo Lujić napisao 1993. usred dramatičnih ratnih zbivanja u njegovoj rodnoj Bosanskoj Posavini, kada je usporedio doba proroka Jeremije i svoju suvremenost. Čitajući danas te riječi u njegovoj knjizi Starozavjetni proroci, koju je u više nadopunjavanih i prerađivanih izdanja objavila Kršćanska sadašnjost, knjizi koja je njegov magnus opus, pomišljam kako se te riječi odnose i na nešto drugo. Fra Božo mi je jednom ispričao kako je njegova fascinacija Jeremijom, koga je iznova preveo i za novi prijevod Biblije Hrvatskoga biblijskog društva, započela u mladosti. U ruke mu je dopala knjižica na čijim je koricama bio naslikan baš taj starozavjetni lik, kako nariče nad gomilom jeruzalemskih ruševina. Nisu li mladom Boži 14

svjetlorijeci.ba

te ruševine bile upravo svijet oko njega, u kojem je komunizam razrušio baš one vrijednosti do kojih je držao? I nije li u novom ratu vidio reprizu tog razaranja? Ali i nadu, jer, kako piše u Starozavjetnim prorocima, Jeremija je sastavnica svjetova, onaj koji svjedoči o rušenju povijesti, ali traži da se sačuva ono zdravo; s jedne se strane ruši temelj, ali se s druge stvara osnova novog početka: „Potom je Gospodin ispružio ruku, dodirnuo moja usta i rekao mi: Evo, stavljam svoje riječi u tvoja usta. Danas te postavljam nad narode i kraljevstva: da čupaš i rušiš, da uništavaš i razaraš, da gradiš i sadiš” – u tim redcima, u prijevodu fra Bože, vidi se ono što je vidio sržno u životu toga proroka, dalekoga, a opet tako bliskoga. U ta dva glagolska para, stoji u Starozavjentim prorocima, vide se dva različita pola Jeremijine djelatnosti: rušiti i graditi, čupati i saditi. Fra Božo je bio oslonac velikoga i važnoga novog početka – novoga prijevoda Svetoga pisma, za koji je pred kraj zemaljskoga života još dospio načiniti zadnje ispravke. U jednom svojem podužem i veoma značajnom znanstvenom radu razložio je nešto o čemu se u Hrvatskoj nije značajnije razmišljalo do sada u vezi s biblijskim prijevodima: postavio je pitanje koja će se teorija prijevoda koristiti. Naime, do sada se taj problem u praksi ignorirao, jer se prevodilo onako kako se uvijek prevodilo.

Božo Lujić, iznimno upućen u problematiku, a osim toga i sam filološki obrazovan, i s vrsnim osjećajem za stil i jezik, pokazao je da su mogući razni pristupi prevođenju, već ovisno o tome jesu li usmjereni na ishodišni tekst ili na čitatelja te da su moguće razne varijante prijevoda, u rasponu od doslovnoga prijevoda pa do onih koji su više funkcionalni – a da svi ti prijevodi budu točni. Takav stav fra Bože Lujića dao je zamah i smjer novom prijevodu: kao znanstveni autoritet preuzeo je uredničko vodstvo za prijevode s hebrejskoga, a kao znalac i umjetnik riječi i sam je prevodio. Njegovi uvidi kako u biblijski jezik, povijest i kulturu tako i u suvremene lingvističke teorije, bili su uvjerljivi poticaj prevoditeljima da obrate pažnju na komunikativnost prijevoda, da ne budu ropski navezani na tekst i da prihvate notornu činjenicu da je često najnerazumljiviji upravo doslovan prijevod, zbog čega ga se nipošto ne može smatrati i najvjernijim – „vjernost slovu ne znači istodobno i vjernost duhu”, napisao je fra Božo Lujić o prevođenju, i na taj način spojio evanđeoski naputak za život s jezikoslovljem. Jeremijina ispovijest Za takav pristup trebalo je i osobne odlučnosti, koje fra Boži nije nedostajalo, jer je tolika bila njegova želja da kod današnjih čitatelja biblijski prijevod izazove upravo one osjećaje i misli koje je izvorni tekst bio proizveo kod svojih prvih čitatelja kojima je bio namijenjen. Prevoditelj ne smije mehanički zamjenjivati jednu riječ drugom i smatrati da je obavio posao. Ne, prevoditelj treba, kako piše fra Božo, premostiti jaz između ondašnje i današnje civilizacije, između ondašnje i današnje kulture, između tadašnjega i današnjega poimanja jezika, između tadašnje i današnje spoznaje Boga i teologije; jer novi prijevod Hrvatskoga biblijskog društva, argu-

Nepoznata Biblija

Sveto pismo i pismenost Sveto pismo bez znanja o pisanju i čitanju ne bi danas postojalo. Istina je da su mnogi tekstovi koje danas nalazimo zapisane u Svetom pismu najprije prenošeni usmenim putem. Stoga u različitim odlomcima u Bibliji prepoznajemo oblike govora koji su pomagali pamćenje. @ fra Darko Tepert tepert

eke pripovijesti imaju vrlo jasne strukture. Tako već izvještaj o stvaranju svijeta u Knjizi Postanka sadrži niz ponavljanja, pa su pripovjedači trebali manje pamtiti. Slično se može prepoznati u mnogim drugim pripovijestima, ali i u zakonskim tekstovima Staroga zavjeta. U evanđeljima prepoznajemo tradiciju koja je morala najprije biti usmena, budući da su evanđelja u sadašnjem obliku zapisana tek u drugoj polovici prvoga stoljeća. Ipak, šira uporaba pisma na drevnom Bliskom istoku omogućila je sigurnije prenošenje i veće širenje Božje riječi. Počeci pismenosti U ranom brončanom dobu, koje je na Bliskom istoku trajalo od oko 3500. do oko 2000. g. pr. Kr., događa se prijelaz prema urbanoj civilizaciji, te se pojavljuju prvi gradovi, koji se definiraju kao 16

svjetlorijeci.ba

naselja ograđena zidinama. Osobito se razdoblje od oko 3100. do oko 2650. pr. Kr. ističe kao prvo urbano razdoblje u ovom području. Unutar gradova razvija se složeni društveni ustroj sa stabilnim sustavom uzdržavanja, što se očituje u poljoprivredi, obrtu i trgovini. Uprava je centralizirana unutar grada-države, a pismenost još uvijek nije dobro posvjedočena, čime prostor Svete zemlje zaostaje za Egiptom i Mezopotamijom. Kraj srednjega brončanog doba, od oko 1800. do oko 1500. pr. Kr., predstavlja vrhunac urbanoga razvoja ovoga područja. Pojavljuju se novi utvrđeni gradovi, a stari se šire. Za to su razdoblje tipične kose gradske zidine, često okružene suhim opkopima. Unutar gradova, ali i manjih naselja, nađeni su hramovi, poput onoga u Megidu i Šekemu. Pismenost je sada prisutnija i u ovim krajevima. Nađeni su primjeri protosinajskoga pisma u gradu Gezeru, kao i fragmentarne pločice s klinopi-

som u gradovima Hazoru i Megidu na sjeveru Izraela, u Gezeru u središnjem dijelu i Hebronu na jugu. Ipak, klinopis nije bilo pismo pogodno za široku uporabu, budući da je trebalo poznavati veliki broj znakova i njihove kombinacije kako bi se moglo doista čitati i pisati. Stoga su pisari bili povlašteni sloj u gradovima-državama brončanoga doba. Već u kasnom brončanom dobu neki gradovi-države počeli su prelaziti na jednostavniji sustav pisanja kakav je omogućio alfabet, kao što je to bio slučaj u Ugaritu, no u većini primjera ostali su vjerni klinopisu babilonskoga podrijetla. Pritom su ovu tradiciju potpomagali upravo utjecajni pisari, onemogućavajući širenje uporabe alfabeta koji je bio pristupačniji za širu uporabu. Posebno je značajan alfabetski natpis iz sela Izbet Sartah, koji na keramičkoj krhotini sadrži tekst pisan protokanaanskim alfabetom. Nastanak se ovoga ostrakona smješta u razdoblje između 1200. i 1000. pr. Kr. Izbet Sartah arapsko je selo smješteno nešto više od 3 km istočno od drevnoga filistejskog Afeka na putu prema gradu Šilo, otprilike na granici između izraelskoga i filistejskoga područja. Starohebrejsko pismo Hebrejski se izvorno zapisivao pismom koje su Izraelci, kao i ostale kulturne vrijednosti, preuzeli od Kanaanaca u 12. ili 11. st. pr. Kr. Do početka 9. st. služili su se pismom koje bi se moglo nazvati feničkim, nakon čega razvijaju svoje vlastito, tzv. starohebrejsko pismo. Dosad najstariji poznati zapis predstavlja gezerski kalendar koji se obično datira u vrijeme Salomonova kraljevanja, a njegovo pismo sliči feničkom pismu iz 10. st. pr. Kr. Najstariji nađeni natpis na starohebrejskom pismu jest moapska Mešina stela iz 9. st. pr. Kr. Od 8. st. pr. Kr. postoji već veliki broj natpisa na tom pismu, kad se polako razvija i kurzivni oblik pisma, vidljiv primjerice na natpi-

Retrospektiva

Suvremeno viteštvo Riječ vitez nam obično u sjećanje priziva srednji vijek, hrabre ratnike sa sjajnim odorama na opremljenim konjima, europske utvrde i dvorce ili obranu Svete Zemlje. Međutim, viteštvo nikako ne pripada prošlosti. @ dr. sc. Božo Skoko

itezovima, primjerice, nazivamo one koji su položili svoje živote u Domovinskom ratu ili se žrtvovali za neke ideale, a posljednjih godina svjedočimo i svojevrsnoj renesansi suvremenih viteških redova, koji baštine i promiču staru bogatu vitešku baštinu, osobito onu templarsku, nastojeći časne viteške ideale ugraditi u boljitak naših društava. No, što su zapravo viteški ideali koji bi trebali krasiti one koji žele postati suvremeni vitezovi i koji su nam potrebni u suvremenom svijetu? Povijest i aktualnost viteštva Ramon Llull (1232. – 1316.) sastavio je Knjigu viteškog reda između 1274. i 1276. čiji je cilj bio kreirati i usustaviti pravila za viteški red. Odanost Redu, zdrav razum, iskrena vjera i pobožnost, obrazovanost i borilačke sposobnosti bili su po njegovu mišljenju ključevi kršćanske pobjede u Svetoj Zemlji. Knjiga je postigla veliki uspjeh i široko je distribuirana diljem Europe. Pišući o podrijetlu viteštva, kaže: „Nakon što je u 20

svjetlorijeci.ba

svijetu nastalo preziranje pravednosti, jer se umanjilo milosrđe, bilo je prirodno da se zbog nastalog straha ponovo počne štovati pravednost: zbog toga se čitav narod podijelio na tisuće ljudi i iz svake tisuće njih bio je pronađen i odabran po jedan koji je bio najuljudniji, najmudriji, najvjerniji, najsnažniji, najplemenitija duha, boljeg nego ostali ophođenja i ponašanja.” Zbog toga je stvaranje viteških redova bila nužnost, a birani su najbolji po svojoj odanosti, snazi, plemenitoj hrabrosti, podrijetlu i manirama. Tako su se ljubav i poštovanje usprotivili mržnji i nepravdi, u borbi za pravdom i istinom. A slijedom toga, smatrao je da ljudi trebaju voljeti vitezove i istodobno ih se bojati, zbog njihove iznimne hrabrosti, dobroga držanja i velikodušnosti. „Svijet viteštva kao da pripada prošlosti i možda povijesno to i jest tako, jer je riječ o poprilično zastarjelu pojmu. No njegove su vrijednosti još uvijek žive i djelotvorne ako im se da aktualno značenje koje obilježuje nečiji život i ponašanje.” – piše Stelio W. Venceslai u knjizi

Templarska utopija. Govoreći o suvremenim viteškim osobinama, on kao bitan uvjet navodi poniznost, shvaćenu kao jednostavnost, stalno opažanje vlastitih ograničenja, skromnost i suzdržanost u ophođenju i stavu, sposobnost da budemo prisutni bez nametanja vlastite volje, poštovanje tuđega vjerovanja i tuđe patnje. Dodaje kako biti ponizan znači prepoznati se u zajedničkom poistovjećivanju s ljudima, bez ikakve razlike, zato što smo stvoreni za djelovanje i združeni zbog vlastitih slabosti i zbog izvjesnosti smrti. Autor posebno naglašava poniznost kao jedan od najtežih načina postojanja te dodaje kako je drugo temeljno svojstvo viteštva – duh služenja. Dakle, moderni smisao viteštva utjelovljuje se u snažnoj osobi koja se stavlja u službu slabijima, ne radi sebe, već radi svojevrsne odgovornosti prema bližnjemu. „To je uloga modernog viteštva, viteštva ne po krvi, ne po imovinskom cenzusu, nego po moralnim vrlinama i kršćanskoj ljubavi!” – zaključuje Venceslai. Suvremeni templarski vitez trebao bi, dakle, prije svega biti plemić duha. Taj je pojam u svojoj knjizi Plemstvo duha afirmirao Rob Riemen. On piše kako je čovjek, s jedne strane fizičko zemaljsko biće, ali je isto tako i duhovno biće, koje poznaje svijet ideja. „To stvorenje zna što je istina, dobrota i ljepota, zna što su sloboda i pravda, ljubav i milosrđe. U temeljima svakog oblika civilizacije nalazi se ideja da čovjek svoje dostojanstvo i svoj istinski identitet ne gradi na onome što jest – biće od krvi i mesa – već na onome kakav bi morao biti: utjelovljenje neprolaznih životnih kvaliteta, vrijednosti koje oblikuju ono najbolje u čovjeku, koje odražavaju ljudsko dostojanstvo. A kako bi postigao te ideale nužna je lišenost interesa: ‘Uljuđen čovjek je suprotnost svima onima (utilitaristi, materijalisti, ideolozi) koji sve svode na pitanje: koja je tu korist za mene, što ja imam od toga, kako to mogu iskoristiti’.” A kako bi se vitez mogao uzdići na razinu na kojoj nije opterećen materijalnim vrijednostima

Nova knjiga Svjetla riječi

20 KM

+ poštarina

Impresivan je podatak kako Franjevačka provincija Bosna Srebrena već sedam stoljeća neprekidno djeluje. Oni koji su bili uz narod i očuvali tradiciju i vjeru katolika u Bosni i Hercegovini, ispisali su bogate stranice povijesti koje je fra Anđelko Barun objedinio u novoj knjizi „Franjevci među svojim pukom. Kratka povijest Bosne Srebrene”. Kroz povijest Provincije upoznajte i povijest Bosne i Hercegovine na samo 180 stranica.

Naručite svoj primjerak knjige: Tel.: +387 33 726 200 Viber: +387 60 33 88 018 E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba/shop

Razgovor

svjetlorijeci.ba

Drago Štambuk

PODIGNITE SVOJA SRCA Svako iskustvo donosi naplavine, dobre i loše, upotrebljive i nekorisne; ono izgrađuje i slaže u nama značenjske slojeve koje, takav kakav jesam, integriram i ucjelovljujem u veliku darovnicu svijeta kroz koju harno i uzvratno pjeva moja jedinstvena i neponovljiva hrvatska domovina. @ fra Ivan Kramar Ugledni hrvatski diplomat koji je trenutno veleposlanik Republike Hrvatske u Iranu, istaknuti liječnik, internist i subspecijalist gastroenteroligije i hepatologije, gospodin Drago Štambuk, autor je brojnih zbirki pjesama u kojima se iščitava visoko estetizirana poezija široke tematike i duhovne dubine te svrstava Dragu Štambuka u sami vrh hrvatske poezije. Dobitnik je poetske nagrade 2020. Tin Ujević za zbirku Angjeo s bakljom Atahualpa u izdanju nakladničke kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika. Redoviti je član HAZU-a. U studenom 2019. njegova zlatna formula hrvatskog jezika ča-kaj-što proglašena kulturnim dobrom i stavljena na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine. Osnivač je svehrvatskih pjesničkih susreta Croatia rediviva koje je pokrenuo u Selcima na Braču 1991. godine. Upravo ti susreti posvećeni su trojednoj naravi hrvatskoga jezika ča –

kaj – što. Prošle godine proslavljena je obljetnica održavanja (30 godina). Poštovani akademiče, Vaša Ekselencijo, vrsnu liječničku karijeru zamijenili ste diplomacijom. Priznati ste pjesnik. Jeste li već tada bili pjesnik ili ste tek kasnije u sebi otkrili taj dar? Čovjek se, vjerujem, pjesnikom rađa. Zapažati i ćutiti pojave oko sebe, imati tzv. pjesnički nerv i osjećaj za riječ – istinski je Božji dar. No hoće li će se pjesnička predispozicija ili sklonost ostvariti u djelu i knjigama, ovisi o životnim okolnostima, posvećenosti stvaranju, pa i slučaju. Mnogi su liječnici bili književnici i pjesnici: Gottfried Benn, Somerset Maugham, William Carlos Williams, Victor Segalen, Anton Chekhov, John Keats, Friedrich Schiller i drugi. Naime, dobri medicinari posjeduju moć postavljanja dijagnoze, a upravo poniranje u dubinu i sažimanje pojavnosti u sklopu sindroma bolesti,

kano i u sklopu ljudskih i životnih fenomena, osobina je bliska i liječnicima i pjesnicima. Od malena sam znao da znam s riječima, a bio sam i natprosječno osjetljiv. Pogađalo me kada su se odrasli prema meni odnosili kao prema djetetu, iako sam svijet i ljudsku narav razumijevao bolje no što su oni to mogli i pretpostaviti. Odlučujući i nesvjesni trenutak upuštanje u pjesničku plovidbu bio je dolazak u Zagreb na studij medicine kada sam za Božić od svoga oca dobio krasni kožom presvučeni rokovnik. Nisam se usudio rabiti ga za bilo što. Ljepoti sam njegovoj htio dodati ljepotu, tako da su prve riječi koje sam u nj zapisao na bjelini uvodne stranice bili stihovi o stablu masline na otoku. U zimskom i snježnom zagrebačkom okružju osjećaj osamljenosti i udaljenosti od roditeljskoga doma nagnao me da uronim u sebe na melankoličan način i počnem ispisivati svoje dušne otiske. To pisanje trajalo je više godina, srpanj - kolovoz 2021.

Blagdan svetog Ante u Wiesbadenu Hrvatska katolička župa Wiesbaden proslavila je 13. lipnja svoga zaštitnika svetoga Antu Padovanskoga. Svetu misu uočnicu 12. lipnja predslavio je fra Anto Batinić, župnik njemačke župe u Frankfurtu. Na blagdan su slavljene tri svete mise, jedna od njih u Montbauru. Svete mise predvodili su fra Jure Zebić, župnik iz Mainza te župnik fra Kristijan Montina. Pod svim misnim slavljima upriličen je blagoslov djece. Župa Wiesbaden radovala se posebno blagdanu zbog obnove centra Franjo Kuharić i uređenja parka sv. Ante.

U Cavtatu predstavljen roman Luke Markovića U srijedu 9. lipnja 2021. godine u klaustru franjevačkog samostana u Cavtatu predstavljen je roman „Vremena tame” autora Luke Markovića. Ovo je bio prvi veći kulturni događaj u Cavtatu nakon početka pandemije koronavirusa, istakao je načelnik općine Božo Lasić. Predstavljanje knjige moderirao je Ivica Puljić, nekadašnji novinar Dubrovačkoga radija. Događaju su nazočili brojni predstavnici političkog, društvenog 28

svjetlorijeci.ba

i kulturnog života dubrovačkoga kraja. Za umjetnički dio večeri pobrinuli su se prof. Tomislav Žerovnik i klapa „Vežilice”. Nakon programa uslijedio je domjenak koji je uz pomoć dobročinitelja priredio domaćin fra Ilija Stipić. Roman „Vremena tame” govori o problematici rastućih radikalizama (islamskog i eurpskog) na tlu Europe kao i o mogućnostima njihova prevladavanja, pomirenja i tolerancije.

Obred primanja i davanja obećanja

U nedjelju, 6. lipnja 2021., godine u župi sv. Ante Padovanskoga u Čukliću, pod geslom: „Gle, kako je dobro i kako je milo, kao braća zajedno živjeti”, upriličen je obred primanja i davanja obećanja Franjevačke mladeži. U bratstvo je primljeno dvanaest novih članova dok je trideset i troje obećalo ponizno živjeti Evanđelje po uzoru na svetoga Franju. Svečano misno slavlje predvodio je fra Davor Petrović, nacionalni duhovni asistent Frame Bosne i Hercegovine, a svojim dolaskom čuklićku mladež podržali su i framaši iz Vidoša, Livna i Suhog Polja. Liturgijsko je pjevanje animirao zbor Frame Livno.

Krizma u Podhumu kod Livna Na svetkovinu Presvetoga Trojstva, 30. svibnja 2021. godine, u župi svetog Ivana Krstitelja u Podhumu kod Livna mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki, podijelio je sakrament svete krizme. Sakramentu je pristupio dvadeset i jedan krizmanik, sedam djevojaka i četrnaest mladića. Bi-

skup Komarica poručio je u propovijedi mladima da je „život s Bogom radost. Samo vam On može dati snagu da mu ostanete vjerni u najizazovnijim trenutcima u životu. Krist nam je darovao Branitelja da nas vodi kroz svu istinu prema vječnosti.” srpanj - kolovoz 2021.

Skupljajući zalaske sunca

La Biblioteca Helena je vodila našu knjižnicu u Velikoj bolnici u Zagrebu i pomagala nam pri pisanju stručnih radova, u traženju literature, lekturom i prijevodima. Predivna visoka, vitka, plavokosa mlada žena, damskoga držanja i manira, a tako jednostavna. @ Elvira Koić

ako je bilo postati joj prijateljica. Sjećam se kako smo jednom prilikom u veseloj šetnji gradom shvatile da je nema u grupi. Ostala je zaleđena pred izlogom knjižare. Samo je stajala i gledala, širom otvorenih očiju. Onda je odjednom počela grčevito jecati pa plakati. Tada sam prvi put u životu vidjela manifestaciju retraumatizacije u poslijetraumatskom stresnom poremećaju. Dugo je trebalo da se smiri. Obja-

svjetlorijeci.ba

snila nam je kasnije kako je u prolazu ugledala knjigu Carla Gustava Junga „Čovjek i njegovi simboli”. „Točno takvu sam čitala u stanu u Sarajevu. Tata je imao veliku biblioteku. Čitali smo zajedno. A onda je pala bomba i više nema ničeg. Ničeg više nema”, govorila je. Bile smo beskrajno tužne zbog nje i zbog sebe. Rat je još trajao, a već je davno ubio biblioteku njezina oca. I njezinu majku. Izgubila je i brata i njegovu

obitelj koji su zbjegom odvezeni preko oceana i nije mogla do njih. Ostala je samo teta do koje je uspjela doći tek nakon godinu dana putovanja iz Sarajeva do Zagreba. Najveća knjižnica u Velikoj bolnici nije baš mogla nadomjestiti ni najmanju knjižicu iz njezina stana, iako smo svi pokušavali nekako joj ugoditi. Helenin san Helenin životni blagoslov bila je beskrajna ljubav za knjige i čitanje. Uz fakultet književnosti i jezika, završila je i poslijediplomski studij iz knjižničarstva. Znala je reći da je studirala maštajući kako će „onoga jednog dana” posjetiti biblioteku Sveučilišta u Padovi. Duboko je poštovala baš tu knjižnicu, jer je sveučilište najstarije u Europi od 1222. godine, u kojem je diplomirala prva žena u Europi, koja se zvala Elena, godine 1678. U knjižnici su djela iz 11., 14. i 15. stoljeća, rukopisi Petrarce, prvi tisak Shakespearea, glazbeni ulomci, poslanice svetoga Pavla, De civitate Dei svetog Augustina. Dječji snovi koji odrede život. Padova i Santorini, otok Sveta Irena... I onda se, po obrascu nagrade za iskrenu dobrotu i preveliku žrtvu, dogodilo da je u slučajnom druženju upoznala mladića koji je postao ljubav njezina života i suprug. Mladić je bio iz Padove. Živjeli su u neposrednoj blizini Sveučilišne knjižnice. Ne samo da je mogla svakodnevno bezbroj puta posjećivati taj za nju sanjani prostor nego je tražila i posao u njoj i dobila bi ga, da je dolazak kćerkica nije u tome omeo. Nama je omogućila bezbrojne susrete i dolaske u taj predivni grad sv. Antuna i sv. Leopolda Mandića, Petrarce i slikara Giotta. Cijela ta priča je bila tako vesela, romantična i predivna da smo tražile od nje da napiše roman o sretnoj ljubavi. Rekla je da je to nemoguće napisati, da ga nitko ne bi čitao jer bi bio dosadan i zvučao poput bajke, jer ne može imati kraj, već samo početak do trenutka „…i na-

Riječ obiteljima

Svojstva kršćanskoga braka (II.) U prethodnom smo članku počeli govoriti o svojstvima kršćanskoga braka. Spomenuli smo što su to svojstva kršćanskoga braka općenito gledajući, a potom smo nešto detaljnije obradili prva dva svojstva: naravnost i svrhovitost braka. @ Maja Herman Duvel

ovom ćemo članku obraditi dva preostala svojstva, a to su nerazrješivost braka i njegova jednost ili jedinstvo. Nerazrješivost Kršćanski brak je po svojoj naravi nerazrješiv. To je nekima od nas gotovo pa samorazumljivo kao već dobro prihvaćena i življena istina. Drugima pak prihvaćanje takvih apsoluta i obveza koje iz njih proizlaze može predstavljati poteškoću. Trećima je opet u potpunosti neprihvatljivo. Zato je dobro razmotriti razloge zašto Katolička Crkva već dvije tisuće godine naučava da je brak nerazrješiv. Navedenu je istinu moguće sagledati s nekoliko različitih gledišta. Prvo koje ćemo razmotriti jest sama definicija braka. Ona kazuje da je brak nerazdruživo jedinstvo muža i žene koji ispunjaju uvjete da sklope sakrament 32

svjetlorijeci.ba

braka. Prema definiciji braka, nerazrješivost tvori sȃmu njegovu bȋt ili pripada onome što brak jest. Supružnici se jedan drugome trajno predaju, iz čega slijedi da se ne mogu razvesti. Zato bez nerazrješivosti ne može ni biti sakramenta braka. Drugo gledište koje ćemo razmotriti jest prvotna svrha braka. U prethodnom smo članku vidjeli da je brak ustanovljen radi rađanja djece i njihova odgoja. Muž i žena su ujedinjeni u tom cilju na način da oboje djeluju kao jedan jedinstveni uzrok rađanja i kako bi zajedno podizali djecu. Budući da djeca na taj način predstavljaju zajedničko dobro svojih roditelja, nužno je i da njihovo bračno zajedništvo bude nerazdruživo. Djecu je najbolje odgajati i obrazovati unutar sigurne i određene obitelji. Zato je jasno i nerazdruživo jedinstvo muža i žene preduvjet dobroga kršćanskog odgoja. Brak u kome je uz

majku prisutan i otac, koji se s ljubavlju brine za svoju obitelj i proviđa za njezine potrebe, predstavlja najizvrsniji naravni način za izgradnju zdrave slike o Bogu Ocu. Stoga je prisutnost očinske figure posebno važna za odgoj u kršćanskoj vjeri. Trajna bračna veza ujedno predstavlja najčvršći temelj za izgradnju osjećaja stabilnosti i sigurnosti, za stjecanje identiteta, za učenje dužnosti, za razvoj samopouzdanja, brižnosti i zauzetosti. Međusobni odnos roditelja i djece ne traje samo nekoliko godina, nego cijeloga života. Zato nije moguće opravdati raskid braka koji bi uslijedio nakon što djeca dosegnu zrelu životnu dob i odu iz očinskoga doma. Treće gledište se tiče drugotne svrhe braka. Riječ je o prijateljstvu supružnika i uzajamnom pomaganju u zajedničkom kućanstvu. I s toga gledišta možemo vidjeti da je ljudskoj naravi svojstveno izgrađivati trajna prijateljstva, dok njihovo prekidanje uvijek predstavlja jedan gubitak i odustajanje od svjesnih osobnih odluka i obećanja. Ujedno možemo vidjeti koliko je odanost u zajedničkim pothvatima važna ljudska kvaliteta. S odanošću je povezana i krepost vjernosti, koju ovdje navodimo kao četvrto gledište. Vjernost spada pod kardinalnu krepost pravednosti. Zahvaljujući nerazrješivosti braka supružnici mogu rasti u kreposti vjernosti, a onda i pravednosti. Takav trajni životni odabir predstavlja put posvećenja. A kao i svi ostali putovi posvećenja, on često zna biti uzak i trnovit, ali znamo da vodi u život vječni. Peto gledište koje ćemo razmotriti jest brak kao sakrament. Svi sakramenti su po svojoj bȋti nerazrješivi. Iako sakrament ženidbe ne utiskuje duhovni karakter kao što to čine krštenje, potvrda i svećenički red, ipak se može reći da utiskuje određeni karakter, i to onaj tjelesni. Sakrament ženidbe supružnicima predaje moć za vršenje tjelesnih čina. Muž prima moć nad tijelom svoje žene, a žena nad tijelom svoga muža, na način

Tvoj život – Poruka za susret sa sobom

Vijest o neobičnoj suradnji trojice prijatelja i umjetnika stiže nam iz Pridvorja kod Dubrovnika. Inovativni hrvatski pijanist Zvjezdan Ružić snimio je video spot u kojemu pjesnik Luko Paljetak čita stihove fra Ivana Kramara. Spot je snimljen u franjevačkom samostanu svetoga Vlaha u

Konavlima, a možete ga pronaći na youtubu pod nazivom „Tvoj život.” – Pjesma „Tvoj život” poruka je svima koji se u životu bave tuđim životima, a boje se susresti sa samim sobom – kazao je fra Ivan Kramar, prenosi Slobodna Dalmacija.

Sveti Anto u Australiji

U subotu, 12. lipnja 2021. godine, Hrvatska katolička zajednica s Gold Coasta i Brisbanea hodočastila je u Gospino svetište Marian Valley u sklopu kojega se nalazi zavjetna kapelica sv. Ante. Misu s 215 hodočasnika 34

svjetlorijeci.ba

slavio je fra Davor Dominović, voditelj Hrvatskog katoličkog centra u Brisbaneu. Slavlje je uzveličano prikladnim pučkim pobožnostima procesijom, pjesmama i blagoslovom nakon čega je organizirana pučka proslava.

Fotovijest

Proslavljena svetkovina svetoga Ive u Podmilačju U srijedu i četvrtak, 23. i 24. lipnja, proslavljena je svetkovina svetoga Ive u Podmilačju. Proslava je započela 23. lipnja pokorničkim bogoslužjem i iznošenjem kipa sv. Ive u 16 sati. Prvu svetu misu uočnicu predvodio je fra Marinko Baotić. Svečanu svetu misu uočnicu s molitvom za bolesnike, u 18 sati, predvodio je kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji 20-ak svećenika, među kojima su bili fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene i fra Filip Karadža, upravitelj svetišta. U svojoj propovijedi kardinal je rekao kako poruka svetoga Ive i danas odjekuje dolinom Vrbasa. Hodočašća, ispovijedi, pričesti i pokore znak su da još čujemo Ivanov glas. Ova misa redovito je najposjećenija. Procjenjuje se da se ove godine okupilo između 15 i 20 tisuća ljudi. Na samu svetkovinu 24. lipnja, tihu misu u 7 sati predslavio je fra Nikica Vujica, a svetu misu s homilijom u 8 i 30 fra Ivan Nujić. Središnje svečano misno slavlje u 11 sati, predslavio je prof. dr. Tonči Matulić, pročelnik katedre moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, u zajedništvu 15-ak svećenika, među kojima su bili: fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene, fra Filip Karadža,

Foto fra Ivan Stanić

upravitelj svetišta te fra Vinko Marković, jajački gvardijan. Predvoditelj slavlja prof. Matulić obratio je se ovim riječima okupljenim hodočasnicima: „Nama je poznata sudbina tog dičnog proroka Ivana Krstitelja. On je poput svih proroka svojom krvlju, svojom životom zapečatio vjernost Bogu. Zapečatio je vjernost onome pred kojim se umanjio da bi On narastao – Bogočovjek Isus Krist utjelovljena vječna riječ Očeva među nama. Osvrni se oko sebe i vidi da ovo tlo na kojemu danas stojimo, i jučer, i s Božjom pomoću sutra, sveto je tlo. Ova stvarnost koja nas okružuje i ovaj događaj u koji smo uklopljeni pozdravom Boga Trojstvene Ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga, rječito nam govori – ovdje povijest vjere nije šutjela, ovdje povijest vjere i danas rječito govori, a kaže jednu jednostavnu stvar: ‚Mi smo u Bogu po Gospodinu Isusu Kristu i Bog je po istome Kristu u nama.” Kao i svake godine podmilačko svetište posjetile su tisuće vjernika iz Bosne i Hercegovine i inozemstva. S obzirom da se nalazimo u pandemiji koronavirusa, vidljiv je blagi pad broja hodočasnika. srpanj - kolovoz 2021.

Književnost

Bog u lirici Antuna Branka Šimića (II.) Antun Branko Šimić neprestano, u valovima nepoštednih samospoznaja, približava se Bogu i udaljava od njega, pri čemu ne gubi iz vida njegovu prisutnost, niti je poriče, kako se to vidi iz njegovih pjesama, odnosno iz slijeda njihova nastanka. @ Luko Paljetak

ve to proizlazi iz njegove težnje da spozna prirodu Boga uopće, pa samim tim i svoga Boga s kojim neprestano raspravlja, ali i moli i prosvjeduje, jer on je mladić „s uhom koje iznutra / glas svoga Boga sluša” (Mladić). Okružuje ga noć i tišina i sav dijalog njegov s Bogom često se zbiva u noćima, tamnim i vrlo bliskim onoj tamnoj noći duše Ivana od Križa. Šimić piše: „I ja s anatemom mesa (meso moje već sane), visoko sklanjam nemoćnu glavu u beskrajnost / U beskrajnosti tonem i moje se misli u nju ruše / Kao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde.” (Pjesma). Za njega: „Noć je hram što plav i visok svijetli // Naša tijela u dubini bukte / Žrtve bogu naše ljubavi.” (Žrtve). Dvadesetih godina prošloga stoljeća on je svjestan svoje bolesti i neminovne smrti. „Ja pjevam o smrti, ali ne rješavam problem 36

svjetlorijeci.ba

smrti”, piše u Zapisima 1920-1923. Za njega: „Bolest čini ne samo religioznoga nego i nereligioznoga ‹pobožnijim›, jer mu dozivlje u pamet njegovu ovisnost o nečemu višemu nego što je on.” (Isto). Najljepša strana bolesti je, kaže on, „što ona čini – barem mene – boljim.” (Isto). Molitva na putu U sanatoriju, „bolnici bez šuma i grada, / praznom bijelom danu”, Šimić ne osjeća prisutnost Boga i piše: „Mi samostanci bez Boga / u našim bijelim, pustim sobama / zaboravljamo život. (…) // O mi smo davno izišli iz života / i mi smo samo svoji spomeni! / U smrt se samo vrata naše kuće otvaraju.” (Bolesnik). To piše mlad čovjek na kraju svoga životnog puta, onaj koji je nedugo prije toga izrekao svoju Molitvu na putu: „Bože / koji se me do ovog

časa doveo nevidljiv / vodi me i dalje koncu mojih želja // Ne ostavi me / umorna i sama na sred puta // Bože / daj da novo jutro / iz umora digne moje misli / da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi / budi / nad mojom glavom pratilica zvijezda.” (Molitva na putu). Ta molitva na gotovo otajstven način korespondira sa Šimićevom Molitvom za preobraženje. Njegova misao u stihovima te pjesme vraća se rodnom kraju i čeka noć, „preobraženje stvari”. Pjesnik vidi: „stabla / na vrsima, na polju, oko vode i kraj mene / bespokretna i crna stanu”, i zatim moli noć: „O noći / budi hlada ruka preko našeg vrućeg čela / utišaj krv i spusti blagi mir na čelu / neka naša tijela mirna prozirna i plava usnu / snom nevinih i tihih biljaka / na plaštevima koje mjesec prostire po travi.” (Molitva za preobraženje). U tom ozračju pjesnik bez dvojbe osjeća svojevrsnu epifaniju. U tekstu „O muzici forma” Šimić piše: „Kad je stvaralački Duh htio da postane tijelo on se zaodjenu u neizbrojive forme stvari. Stablo, kuća, toranj, komad toalete, cvijet, piramida, ura, oblak, vaza, smijeh, pogled, zvuk harmonike u ruci prostaka, pudar na licu i usnama bludnice, kose vjetrom uzvitlane, sjenka koja pada na cestu, ili na vodu ili na lice, pokret ruke, šum rijeke, moj štap, noć, svjetlo nad vodom, vino u čaši, zvijezda. Sve ove stvari su forme božanskoga, forme Duha. Nevidljivi Duh u vidljivim formama stvari. Ovaplotio se u metale, životinje, rascvjetao u cvjetove, žute, bijele, crvene, crne, zelene, razlio se u bijele ili plave ili zelene beskonačne vode, podivljao u strasne boje istočnih biljaka, razvjezdao se u zvijezde. Čovjek je samo stvar. Čovjek je samo u prirodi najveća forma Duha. (...) Duše stvari govore duši čovjeka. Ako svaki čovjek ne čuje što govore stvari, zar to znači da stvari ne govore čovjeku? Jedna je posljednja tajna stvari i posljednja tajna čovjeka. Ima mistična korespondencija božanskoga koje je ustvari i božanskoga koje je u čovjeku.” (O muzici forma).

Antun Branko Šimić tako iskazuje svoj oblik spoznaje, razlikujući je od vjere i od religije: „Ako je religija neka spoznaja, onda je ona niža spoznaja. Već sama potreba vjere, to je nestašica spoznaje. Ako spoznajem da jesam, to je svakako više nego da vjerujem da jesam. Ljudi su prestali spoznavati božansko kad su počeli vjerovati da ima božanskog. Credo quia apsurdum est. Vjernik vjeruje. Umjetnik spoznaje ono u što vjernik vjeruje. Vjernik vjeruje ali je slijep. Umjetnik ne vjeruje ali vidi. No vjeruje jer vidi.” (O muzici forma). Za Šimića: „Umjetnikova spoznaja je najviša spoznaja.” Najveći umjetnik, a Šimić sebe zacijelo smatra takvim, jest za njega „onaj koji ne čuje samo muziku svih umjetničkih nego i svih prirodnih forma. Njegova je duša u korespondenciji s cijelim kozmosom. Njegov se duh utapa u vječnu muziku, u Sve. On je shvatio sve što se može da shvati. S one strane njegove shvatljivosti ostaje samo Bog.” (Isto). Šimićeva trajna težnja stoga jest spoznati Boga i tako postići savršenstvo umjetničke spoznaje. On stoga žudi preobraženje, neprestano na njemu radi, u pjesničkom, poetološkom i estetskom smislu, ali sve to kao da mu nije dovoljno, zato on želi stvarnu istinsku preobrazbu i moli: „O Bože daj me umorna od mijéna / preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu / što s dalekog će neba noću sjati / u crne muke noćnih očajnika.” (Moja preobraženja). On je taj koji kaže: „Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći / iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro / i pogledima plivam preko livada i voda.” (Moja preobraženja), kao što to čini u pjesmi „Molitva na putu”. Šimić naglašava: „Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta / i bezbroj puta uskrsnem.” (Isto). Walt Whitman pjeva: „Ja svetkujem sebe i pjevam samog sebe. // I sad u mladosti od trideset sedam godina u / punom zdravlju počinjem u nadi, da neću prestati do smrti.” (Pjesma o meni; u: W. Whitman, Vlati trave, prev. Tin Ujević).

Premda se radi o autospjevu, te pjesme dijametralno se razlikuju u namjeri da se objasni priroda onoga ja koji izriče njihovo stihovlje. Podvojenost toga ja je drugačija, baš kao i odnos dvojice pjesnika prema apsolutu. „Ja ne mučim svoj duh da se opravdam ili budem razumljen”, piše Whitman, i nastavlja: „postojim kakav jesam, to je dosta.” Šimić, vidjesmo, piše: „spoznajem da jesam, a to nije dosta” i to je ono što muči njegov duh izložen muci tijela pa on stoga, kao jedan od onih bolničkih „samostanaca bez Boga” (Bolesnik), jobovski gorko zaključuje: „Za nama stoji nevidljiv svirep Bog / u mraku. / Mrak je njegov plašt / i ogromno mu nevidljivo tijelo iščeznulo u visinama.” (Bog mučitelj). Ipak taj „Bog mučitelj”, „obrati se u svjetlost / što se vani valja prostorima / i na naša okana divlja navire.” Shvatljiva klonuća Šimić shvaća da je on jedan od onih budućih „koji su već bili / i sve je bilo već u prvom času / u beskrajnom pogledu Boga ogledano”. Ta misao gotovo posve je podudarna s Pavlovom koji u Poslanici Rimljanima piše: „jer koje je predvidio, on je i predodredio (…), a koje je predodredio on je i pozvao; koje je pozvao, one je i opravdao; koje je

opravdao, one je i proslavio” (Rim 8,2930). „Budući” neprestano stižu: „Iz vremena: iz dubokog tamnog Božjeg krila / besprijekorno u svjetlost površine (…).” Šimić duboko zna da: „U bezdanom Božjem oku / oglédaju se mirijade budućih svjetova.” (Bog mučitelj). Načet neizlječivom bolešću u pjesmi „Bakterije” on konstatira: „mene jedu bakterije / Trune trune jadno meso”, i zatim pita: „Bože, zar ti nije žao? Ja sam dijete. Bože! Dijete!” Čini se da se Šimić tu poziva na Isusove riječi: „Zaista kažem vam, ako ponovno ne postanemo mala djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Mt 18,2). Pred njim stoji svijest o neminovnoj smrti: „Moja duša mre” (Bakterije). Šimić se možda poziva i na Pavlove riječi: „Ako smo djeca, onda smo i baštinici Božji, a subaštinici Kristovi – ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim – da s njim budemo i proslavljeni.” (Rim 8.17). Šimić zna da je on jedan od „budućih” pa stoga, uza sva svoja shvatljiva klonuća, može svoju trpnju/muku suobraziti s Kristovom. Premda u pjesmi „Bakterije” tvrdi da mu „duša mre”, već u slijedećoj pjesmi piše: „Nisam mrtav / živa mi je duša.” (Zanesena pjesma). Oživljava ga ljubav, ljubav prema ženi, onoj kojoj ga, na samom početku, kao i prema Bogu vodi put. Prizor se mijenja. Šimić pred sobom sve vidi kao ples: „Gola tijela radost plešu / Oči piju žuta sunca / Bog se smije.” (Ples) Radosna ta slika, međutim, ima i svoju tamnu stranu: „Gola tijela očaj plešu / (…) Oči gasnu / Kose kriče / (…) / Gola tijela užas plešu” (Isto). U Posljednjoj pjesmi Šimić piše: „Mi smo ljudi / Mi smo igra našeg Boga / Mi smo ples i glazba Njemu / Mi smo ljudi / Mi smo djeca sitna skromna / Mi ljubimo našeg Boga / Mi smo ljudi / Mi sa zemlje noćas Njemu podižemo naše duše / Predajemo naše duše / Naš smijeh radost ljubav Njemu / Pijmo / Sve nas noćas pred vratima / Bog sa svojom smrti čeka / Mi smo ljudi.” (Posljednja pjesma). Pavao piše: „Činite sve srpanj - kolovoz 2021.

Pogled iskosa

Neka nam kockica Ljeto je i kalendarski stiglo, a definitivno je temeljito ugrijalo odmah na početku. 35+ stupnjeva naša je stvarnost zajedno s ipak ublaženim mjerama. @ Viktorija Banić

viktorija.barbicbanic

z tjedna u tjedan smanjuje se broj novooboljelih, onih na bolničkom liječenju, a konačno i umrlih (službeno smo 15. u svijetu po broju preminulih!). Stručnjaci upozoravaju da se mnogi građani ne žele cijepiti nego čekaju jesen. Pogrešno smatraju kako je zbog trenutnih dobrih brojki bolje pričekati jer će tako biti duže zaštićeni, što znači da do planiranoga roka neće biti cijepljeno 50 – 55 % stanovništva (trenutno je četvrtina odrasloga stanovništva potpuno cijepljena). Naprotiv, stručnjaci pojašnjavaju kako je upravo sada, zbog velikoga broja dostupnih prirodnih vitamina naš imunološki sustav najjači pa je i najbolji trenutak za cijepljenje. Osim toga, broj turista u našim gradovima povećava se iz dana u dan (trenutno oko 300 000 što je preko 60 % 2019.) i time daje barem nadu vraćanja na staro ili barem zatišje za kojim gospodarstvo vapi, čemu i sami moramo pridonijeti. A zatišje je donio i definitivni završetak lokalnih izbora čiji su se pobjednici nakon euforije također stišali. Nadati se da to nije samo od 40

svjetlorijeci.ba

vrućine i brige zbog zatečenoga stanja, nego i zbog pripreme brojnih jesenskih projekata. Zasada vijesti ostaju tko je/ nije nosio maskicu, a tko je/nije platio naručeno… Čekamo jesen. Sve naše nevolje Vrućina osim turizma i zarade donosi i ružne vijesti, kao što su gužve, požari i prometne nesreće. Nedavni su požari u stanovima izazvali, srećom, samo velike materijalne štete. U zagrebačkom naselju Trnsko uz veliki trud i otežano gašenje stradalo je više stanova i srećom spašeno šest osoba. Još teže je bilo vatrogascima gasiti požar u Zadru u staroj gradskoj jezgri u zgradi iz XIV. stoljeća, kojom prilikom je također zahvaćeno više stanova i poslovni prostor. Nakon požara je u potpuno stradalom stanu pronađen neoštećen medvjedić, najdraža igračka male stanarke! To malo čudo je valjda dio novoga početka koji čeka pogođenu obitelj u privremenom gradskom smještaju za koju se organizirano prikuplja pomoć. I baš nakon

požara stigla im je i prinova, jer život baš ništa ne može zaustaviti. Ili barem ne bi trebalo… S vrućinom i nervozom brži i opasniji postaje i promet, a na kolnicima je sve više biciklista i motociklista, najugroženijih vozača. Tako je u Hrvatskoj u samo tjedan dana smrtno stradalo 7 motociklista. Čuvajmo jedni druge, a ljutnju i žurbu ostavimo izvan prometa. A potres ljutnje i različitih komentara izazvala je potvrđena presuda s izrečenom kaznom doživotnoga zatvora Ratku Mladiću od strane Žalbenoga vijeća Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Den Haagu. Za jedne greška i tragedija, a za druge premalo. Okončan je sudski postupak započet prije 26 godina. Mladić je dugo bio u bijegu, optužnica je više puta preinačena, a mnogi zločini za koje ga se optuživalo i dalje su ostali neobuhvaćeni postupkom. Samo suđenje je trajalo 5 godina… U svakom slučaju, kraj jednoga poglavlja jer Žalbeno je vijeće istaknulo kako ovom presudom zatvaraju svoj posljednji slučaj izravno povezan s ratom u Bosni i Hercegovini. Ma što mi mislili o tome… Baš kao i o geografskim potresima koji nas povremeno podsjete na oprez, samo što se ovaj puti oni spuštaju južnije, u Dalmaciju. Valjda će ovi naknadni ostati slabiji od onoga snage 4,7 po Richteru koji je zatresao šibensko područje 8. lipnja… Za to su vrijeme neke druge teme i dalje u središtu pozornosti – nove informacije o poslovanju Vinogradske bolnice, neuhvatljivosti braće Mamić i uloga pojedinih sudaca u postupku, čija se profesionalnost i imovinske kartice sada preispituju… Ima li nade za nas? Pa čak i ove teme privremeno je gurnula u drugi plan lopta! Točnije Europsko prvenstvo u nogometu. Kockice su opet osvojile sve i bez obzira na igru naše reprezentacije, narod smo koji se tradici-

Rukopis duše

Životni zapisi @ Stjepan Lice

Svaki čovjek za sobom ostavlja raznovrsne zapise. Zapise, ne nužno ispisane rukom, nego i one ispisane koracima, svakodnevnim trudom, znojem i zagrljajem. Zapise ispisane pjesmom, ništa manje, i one ispisane suzom. Zapise koji svjedoče o vjernosti, o jednostavnoj skrbi oko ljepote svakoga dana. Mnogi zapisi pritom ostanu skriveni očima drugih. Ima ih koji su poznati samo Bogu. Događa se da nisu poznati čak ni onome tko te tragove za sobom ostavlja. Mnogi tragovi ublijede kroz kraće ili duže vrijeme i ostanu tek u pamćenju ponekih. Ali svaki je dobar trag zauvijek obogatio ovaj svijet, učinio ga ljepšim. Svaki je udomio barem nešto od susreta

svjetlorijeci.ba

čovjeka s čovjekom. I s Bogom. Dakako, uočljivost traga itekako ima svoje značenje. No, nijedan neuočljiv trag nije manje značajan. I sam život svojevrstan je zapis kojim se čovjek upisuje u povijest: u povijest ljubavi, u povijest nemara prema ljubavi ili u povijest suprotstavljanja ljubavi. Svaki je na neki način presudan. I nijednoga se ne može izbrisati kao da ga i nije bilo. Kad čovjek pođe na onu stranu vječnosti, ti tragovi ostaju utkani u njegovo biće, ali ništa manje i u bića onih s kojima je dijelio svoje dane. Kako godine odmiču, u čovjeku se sve više nakuplja pamćenje tragova koje su oni s

Pogled u dušu

Knjiga je blago neprocjenjivo Stručnjaci se danas slažu da mladi sve manje čitaju. Otkriva to i njihov siromašni rječnik i nemogućnost razumijevanja situacije ili snalaženja u pisanoj riječi i prostoru. @ prof. dr. Snježana Šušnjara

animljivo je da se sami teško orijentiraju ukoliko ih putem mobitela ne vodi Google navigator ili neki sličan program. Sve što smatraju vrijednim i mogućim za njihove potrebe jest ekran koji svijetli i koji ih mami i ne da mira niti u vrijeme kad bi trebali odmarati. Noću su posebno aktivni a po danu im se ne da još i čitati. I knjige koje ih okupiraju često nemaju nikakvu vrijednost i prenose im pogrešne pa čak i opasne informacije. Često su upravo influenceri ti koji im preporučuju određeno štivo a oni ne primjećuju da su njihovi idoli u dogovoru s reklamnim tvrtkama koje ih bogato plaćaju. Treba biti oprezan pri odabiru knjiga, treba tražiti savjet prije kupnje knjige. Ne treba nasjedati na trendove i usvajati sve što se nudi. Izgled kakav većina mladih danas kopira upravo potvrđuje njihovu nekritičnost i neoriginalnost. Kako sv. Josemaria Escriva kazuje: „Moglo bi se dogoditi da kupiš nešto nekorisno i štetno. Često ljudi vjeruju da pod pazuhom nose knjige, a nose smeće.” Prisjetimo se nekih toliko najavljivanih 44

svjetlorijeci.ba

knjiga s izvrnutim idejama i navodnim otkrićima dosad neviđenoga, tajanstvenoga i intrigantnoga, nečega što graniči sa zdravom pameću a kreće se u ezoteriji i okultnom. Fantastična književnost je preplavljena kultom horora, kako je već ranije isticao O‘Brien u svojoj knjizi „Rat za duše naše djece”. Rijetki su slušali ili čitali ocjene književnih znalaca koji su javno iznosili svoj sud o tim knjigama ne štedeći nimalo autora niti sadržaj njegove knjige. Usprkos potpunom iskrivljivanju povijesnih činjenica, mnogi i dalje smatraju da takve knjige vrijedi čitati i preporučivati ih drugima. Vlada neka lijenost i inertnost u razmišljanju i individualnom rasuđivanju. Kao da postoji strah od vlastite odluke i misli, od samostalnoga istupa i provjeravanja nametnutoga. Zašto je teško povjerovati u istinu a tako lako se predajemo bombastičnim najavama i navodnim (raz)otkrićima vješto skrivanih tajni i poruka. Često nam je oko zastrto pogrešnim viđenjima pa sudimo i procjenjujemo bez valjane podloge. „Svatko gleda stvari sa svojega gledišta

i po svojem shvaćanju, koje je gotovo uvijek nepotpuno. ...Povrh toga, pogledi su mnogih ljudi toliko subjektivni ili iskrivljeni kao u ponekih modernih slikara. Takvi slikari povuku nekoliko samovoljnih crta pa onda tvrde da je to naš lik, naša gesta... Kako malo vrijede ljudski sudovi”, ističe sv. Josemaria Escriva. I onda, bez obzira na opskurnost i nakaradnost, nasjeda se na preporučene brendove i „must have” sadržaje i razmišljanja. „Priče obiluju raznim ‚etiketama‘ i ‚vrijednostima‘, ali u konačnici je riječ tek o svojstvenom etosu, o materijalističkom moralu utopljenu u ‚sjaju‘ materijalističke magije”, isitče O‘Brien. Prijateljstvo s knjigom od malih nogu Da bi djeca stekla pozitivne navike i voljela čitati i razumijevala pročitano, uloga roditelja je ključna. Oni ih svojim primjerom motiviraju na (ne)čitanje, nauče ih kulturi. S djecom je potrebno podijeliti iskustvo čitanja. „Ljudi počinju shvaćati kako je za mnoge patnje u obitelji krivo nerazumijevanje. Pogledate li knjige o obitelji koje danas možemo naći na tržištu, shvatit ćete koliko je važna ta patnja i kako svijest o razlozima raste”, upozorava Stephen R. Covey, autor knjige „7 navika uspješnih obitelji”. Kako smo već toliko puta naglašavali, djeca uživaju oponašati odrasle, tako će i kad vide roditelja ili starijega brata/ sestru i sami htjeti čitati i baviti se pisanim sadržajima. Ukoliko odrasli idu u knjižnicu posuditi knjige, mogu povesti i dijete sa sobom i pokazati mu skrivena blaga koja će razbuditi njegovu maštu. Posjet knjižnici može biti stalna, zajednička aktivnost koja će dodatno povezati djecu i roditelje. Knjižnice u dogovoru sa školama organiziraju radionice za djecu sa zanimljivim temama i zadaćama kojima se djeca rado odazivaju. Međutim, u razgovoru s knjižničarkama saznajem da većina učiteljica ne potiče djecu da sama idu po knjige i posjećuju

Blagoslov kipa i proslava sv. Ante u Čukliću

Na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 2021., kip sv. Ante Padovanskog postavljen je u dvorište crkve u Čukliću. Novopostavljeni kip je blagoslovljen, a obred blagoslova i središnje misno slavlje vodio je fra Zdravko Dadić, definitor Provincije i gvardijan samostana svetog Ilije u Zagrebu te ujedno i pro-

čelnik Vijeća za sakralnu umjetnost i graditeljstvo. Brončani kip je djelo umjetnika Ilije Skočibušića, a izliven je u ljevaonici Jurkić. Za blagdan sv. Ante, župna se zajednica pripravljala trodnevnicom. Mise su predslavili fra Emanuel Radić, fra Jurica Periša i fra Slaven Brekalo.

Nova knjiga fra Zvonke Benkovića U sklopu manifestacije „Dani Tolise”, 8. lipnja 2021. godine, u franjevačkom samostanu u Tolisi kod Orašja, održana je promocija knjige „Pričam ti priču” autora fra Zvonke Benkovića. Riječ je o iznimno vrijednom etnološkom i folklorističkom znanstveno – istraživačkom radu, o usmenoj književnosti toliškoga kraja koje je plod fra Zvonkina dugogodišnjega terenskoga i arhivskoga istraživanja. Teme koje autor donosi u knjizi su usmene narodne priče, lirske pjesme, bajke, pitalice, zagonetke, mudre izreke itd. Knjigu je likovno oblikovala i ilustrirala splitska slikarica Karin Grenc. 46

svjetlorijeci.ba

Reportaža

Park prirode Lastovsko otočje

OTOK SVJETLA I BISER ODVOJEN OD SVIJETA 48

svjetlorijeci.ba

@ Dragica Zeljko Selak

don Tonći Ante Prizmić

U želji za otkrivanjem netaknute prirode, čistoga mora i jedinstvene folklorne baštine, zaputila sam se na južnodalmatinski arhipelag Lastovsko otočje i na najistureniji i udaljeniji od kopna, hrvatski otok Lastovo, koji su nekoć antički pomorci i trgovci, koji su tamo prevozili robu i trgovali s Ilirima, nazvali Ladeston, Iliri Ladesta, Zec koji leži, a Rimljani, Carski otok – Lagusta. Neretljani, koji su u 7. st. naselili otok, zadržaše mu izvorno ime Lasta i uz njihov dometak -ovo, otok dobi ime Lastovo. Uz njega, najvećega, poput perlica, nanizalo se u nisku još 45 otočića i grebena. Otočja Lastovnjaci i Vrhovnjaci, otok Sušac, biser do bisera, ukupno 46 otoka, otočića i grebena, razastrlo se u morskom prostranstvu na oko 195 kilometra kvadratnih. To što je Bog u prirodi stvorio, omeđeno je još i ljudske ruke djelom, kamenim svjetlima Tajana, Glavata, Struge i Sušca. Taj hrvatski biser tajanstvene ljepote, iznimno razvedeno otočje, nenarušene prirode s naglašenim krajobrazom, gustih šuma i plodnih polja, obogaćenih lokvama, visokih obalnih strmaca, kopnenih i podvodnih špilja te brojnih rijetkih morskih i kopnenih vrsta i staništa, 2003. Svjetska organizacija za zaštitu prirode, proglasila ga je važnim za očuvanje bioraznolikosti Sredozemlja, a Hrvatski sabor 2006. godine Parkom prirode Lastovsko otočje.

Carski otok za odmor Posebnost Lastovskoga otočja čini i bogata kulturno-povijesna baština, brojne crkve, živopisni fumari, tradicionalni lastovski Poklad i Lastovac koji svjedoči da je suživot prirode i čovjeka još uvijek moguć. Taj Carski otok sred pučišća, sa svojih pet naselja, Lastovo, Zaklopatica, Skrivena Luka, Ubli i Pasadur, nekad je bio vojna luka i zatvoren za turiste. Danas svatko može otkrivati njegove tajne i tragati za pustolovinama antičkih putnika koje bi, nakon oluja i silnih odiseja sred sinjega mora, čekao ladanjski otok za odmor. Na toj dalekoj pučini Jadrana, gdje posljednji svjetioničar užgaje svjetlo, može se preživjeti bez novca, ali teško bez trajekta. Brod je središte lastovskoga života, spoj mora i kopna. Lastovo – Zec koji leži Trajekt iz Splita, na trenutak se zaustavio u Veloj Luci, i nakon šest sati uplovio je u lastovsko pristanište Ubli. Iz daljine se vidjelo, otok nije velik, ali u toj otočnoj skupini ipak je najveći. Zec koji leži. Čisto more, rajsko podmorje i ostatci antičkih kamenih grobova ponos su Lastova, kao i Lastovski statut iz 1310.,

jedinstveni primjer pravnoga života i uljuđene povijesti male otočke zajednice. Zahvaljujući Statutu, Lastovci nikada nisu bili robovi. Mudro su očuvali slobodu i običaje. Kad se nešto tako odlučilo, bilo je kao zakon. Znali su da će preživjeti samo oslonjeni jedan na drugoga. Današnjega čovjeka Lastovac vraća u epski svijet, u ono zlatno doba kada je čovjek bio čovjek. U Ubli se uoblila spomenička cjelina, jednobrodna bazilika sv. Petra iz 5. st., u kojoj se pobožni Lastovac vjekovima preporuča sv. Petru, pred ranokršćanskim reljefom s prikazom križa i dva jaganjca, čiji se izvornik čuva u Arheološkom muzeju u Zadru. U Ubli živi i legenda da je tu pokopano dvanaest zlatnih kipova apostola. Kamena svjetla U Dragovodama zaronilo sunce u bonacu, a kroz vlažnu lažinu rumenilo zadragalo šljunčane škrape Zaglava. Plutaju osamljene bove i brodice. Mir u uvali Perna. Tako zaron u prapovijest otkriva baroknu prošlost u ribarskoj Luci i tradicionalni život ribara kojima je ribolov i moreplovstvo utkano u krvi. Tukla ih oluja, stradavala idra, lomila se vesla, kidale se mriže, grizla riba, a oni, još su tu, svoji na svom.

Sveta Barbara - ostatci

srpanj - kolovoz 2021.

O radosti življenja

Riječ oplemenjuje Sve što unosimo u naše tijelo preko svih pet osjetila ili nas hrani ili truje. Zdrave namirnice daju snagu i energiju tijelu, a riječ oplemenjuje i puni razum i dušu. @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

to i kako konzumiramo utječe na naše fizičko, mentalno, emotivno i duhovno zdravlje. U današnje vrijeme ubrzanoga tempa života i tehnologije koja nam omogućuje pristup neizmjernom moru informacija, na nama je da odaberemo kako i čime hranimo dušu i tijelo. „Sljedećih tjedan dana nisam dostupna. Isključujem mobitel i idem na more. Ručnik, par knjiga i odmor”, piše u mailu koji mi stiže od prijateljice pod nazivom „automatski odgovor”. Vrijeme za čitanje Ljeto je. Sjedim za radnim stolom uz računalo, mobitel, hrpa knjiga, bilježnica s različitim projektima i to-do listama i zamišljam tjedan dana detoksikacije od tehnologije i obaveza. Nakon toga obavezno slijedi neka dobra knjiga koja bi mi dala inspiraciju, motivaciju i bistar um za dalje. Savršeno, bajkovito, ali potpuno nerealno. Još bih se mogla isključiti od posla, ali kao samohrana majka moram biti dostupna djeci. 54

svjetlorijeci.ba

Od zamišljanja i čekanja nema ništa. Kao što nije usporedivo na brzinu pojesti sendvič „u hodu”, s uživanjem u brižno pripremljenoj juhici koju u miru objedujemo, tako nije isto što i kako čitamo i na koji način probavljamo informacije koje smo primili. Najčešće nismo ni svjesni da je, recimo, uzrok našoj nervozi nešto što smo usput pročitali, što nam je izazvalo emotivnu reakciju, a što nismo do kraja mentalno i emotivno pospremili. Obožavam knjige i čitanje. Imam krasnu biblioteku koja ispunjava cijeli zid moga kućnog ureda. U staroj kući imala sam više prostora pa sam jednu cijelu sobu pretvorila u kućnu knjižnicu – s policama za knjige, udobnim stolicama i dobrim lampama za čitanje. Jedini problem je bio to što sam bila stalno zauzeta poslom, turnejama, s malom djecom kojima je uvijek trebala moja pažnja, pa kad bi konačno našla par minuta i udobno se smjestila s knjigom u fotelju, već bi me na prvoj stranici svladao umor. Dok su sinovi bili mali, vrijeme za priču u knjižnici je bilo naša omiljena podnevna aktivnost. Često bismo i odlazili u

knjižne centre – dućane knjiga koji imaju i kafić, fotelje za čitanje i odjeljak za djecu. Sam prostor namijenjen čitanju šalje informaciju mozgu da je vrijeme za pripremu organizma na koncentraciju. Umirimo se i prisebno možemo uživati u literaturi. Jednako kao što nam se otvori apetit kad vidimo omiljeni restoran ili kad zamirišu mamini kolači. Kad smo se preselili u Nashville, morala sam puno knjiga pokloniti jer nisam imala mjesta za njih. U novom naselju odmah sam primijetila da su susjedi imali prekrasno uređene moderne kućice s prekrasnim policama, ali bez knjiga. Prijateljica koju sam zamolila da mi pomogne oko selidbe i namještanja dnevne sobe, kutije s knjigama nije ni raspakiravala. Izabrala je nekoliko knjiga po boji i veličini – tako da se lijepo uklope u boje tepiha i zidova, a umjesto moje biblioteke, na police je stavila dekoracije: bijelo kameno jaje, crno-bijelu obiteljsku sliku u bijelom okviru, kolekciju od pet malih glinenih posuda i svijeću od vanilije. Slično slikama s reklama za skupi namještaj. Hm… Kakvu to poruku daje mom mozgu? „Kako ti se čini?” pitala je. Lijepo i prazno, odgovorila sam premještajući kutije knjiga u svoj ured gdje sam ih sve do zadnje posložila na police. Uzela je moj iPad i rekla: „Gle kako je tanak, a u njemu možeš pohraniti stotine knjiga. I stane u torbicu pa se možeš smjestiti u bilo koji prostor koji te inspirira na čitanje.” Volim miris knjiga i volim opipati glatki papir i glatke korice vrhovima prstiju, ali ima pravo. Moram samo podesiti mozak na nove mogućnosti. Romantična ideja o čitanju knjige pokraj prozora u kišno popodne, ili na dekici ispod stabla jabuke negdje na nekom prekrasnom i urednom imanju, ili uz čaj serviran u vrtu prepunom cvijeća obično i ostane samo romantična ideja. Dok mi čekamo idealne uvijete, prođu i godine i neizmjerljivo puno propuštenih priča i poučnih štiva. Završavam posao i spremam se kuhati večeru. Dok sjeckam luk i povrće,

Kultura

starije građane koje vodi muzejska edukatorica Aida Šarac. Impresivna je plejada umjetnika čija se djela mogu vidjeti i u njima uživati. Među bosanskohercegovačkim majstorima su: Gabrijel Jurkić, Lazar Drljača, Petar Tiješić, Todor Švrakić, Roman Petrović, Karlo Mijić, Jovan Bijelić, Mica Todorović, Ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević, Branko Šotra, a onim iz regije: Vlaho Bukovac, Emanuel Vidović, Mirko Rački, Marko Čelebonović, Uroš Predić, Tomislav Krizman, Vladimir Becić. Kiparstvo je manje zastupljeno. Tu su uz prvu akademsku kiparicu Ivu

sakralna kolekcija u kojoj se nalaze i ugrožene ikone. Cijeli postav svjedoči o visokom umjetničkom dometu eksponata čime bi se mogle ponositi i nacije s dužom tradicijom i osjećajem za čuvanje likovne baštine. Na prvome katu Umjetničke galerije istovremeno je postavljena izložba Nada iz Likovnog arhiva Nada koja se rijetko izlaže, a čiji su ilustratori utrli put modernoj likovnoj umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Nada je bio časopis za pouku, zabavu i umjetnost koji je izlazio na latinici i ćirilici od 1895. do 1903. godine u Sarajevu za vrijeme austrougarske uprave. Pokrenuo ga je vladin povjerenik i prvi ravnatelj Zemaljskoga muzeja Konstantin Kosta Hörmann, ali je stvarno uređivanje prepustio književniku Silviju Strahimiru Kranjčeviću. Bio je to iznimno kvalitetan časopis koji nije donosio samo napise o kulturnom životu u Monarhiji, nego i u Europi. Izlazili su tu književni radovi iz pera uglednih autora i onih koji će to tek biti, a časopis ilustrirali poznati umjetnici toga doba. Ilustratori su bili stranci, najčešće Česi i Nijemci, ali i Francuzi, Talijani, a tematski zastupljeni pejzaž, folklor i običaji.

Despić još samo Šimun Dujmović, Ante Matković i Marin Studin. Prevladavaju klasične teme poput pejzaža, portreta, scena iz svakodnevnoga života, ali i sakralne. Poluotvorena za javnost je

Ewald Arndt Čeplin je bio likovni urednik Nade, a tu su još njegov brat Leo Arndt, Ludvig Kuba, Max Liebenwein, Ivana Kobilca, Ferdinand Velc, Vladislav Titelbach, Ernst Germ, Ladislav

Bezgranični entuzijazam @ Leona Sabolek

leonasabolek@gmail.com

edamdeset i pet godina je napunila Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine i za taj svoj jubilej priredila novi stalni postav nazvan Galerija entuzijazma. Veza je to između entuzijasta Vladislava Skarića, Rudolfa Zaplate i Đoke Mazalića koji su prije 90 godina osnovali Galeriju slika pri Zemaljskom muzeju i današnjih djelatnika Umjetničke galerije, ali i spoj dvije velike obljetnice za likovnu umjetnost u Bosni i Hercegovini. Galerija slika je 1930. g. bila prva institucionalizirana umjetnička kolekcija, a njezin kustos slikar Đoko Mazalić najzaslužniji za prikupljanje 600 umjetničkih slika i vođenje inventarske knjige koja je vrijedan dokaz početaka razvoja muzeologije na polju likovne umjetnosti. Ova je kolekcija postala nukleusom Umjetničke galerije kada je ona osnovana 11. listopada 1946. godine. Autorice Galerije entuzijazma su muzejska savjetnica Ivana Udovičić, viša kustosica Maja Abdomerović i kustosica Ana Đikoli. One su se potrudile da od najboljega javnosti prezentiraju – najbolje. Izložba kreće starinskim načinom izlaganja slika kako su to radili tridesetih godina prošloga stoljeća u Zemaljskom muzeju, da bi, nakon posuđenih portreta ravnatelja i zaslužnih djelatnika Zemaljskoga muzeja, eksponate prezentirali na suvremen način. Stalni postav prate aktivnosti za djecu i 56

svjetlorijeci.ba

Književnost bosanskih franjevaca

Ljetopis fra Marijana Bogdanovića Od triju franjevačkih ljetopisa nastalih u 18. stoljeću, koji se odnose na samostane u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu, Ljetopis kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića po mnogo je čemu poseban. Prije svega Bogdanović je najmlađi od ljetopisaca. @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

ođen je 1720. godine u Kreševu (fojnički ljetopisac fra Nikola Lašvanin rođen je vjerojatno 1703, a sutješki fra Bono Benić 1708). Osim toga Bogdanovićev ljetopis obaseže najmanji vremenski odsječak, nepunih sedam godina, od 1765. do 1771. Istina, u ljetopisu su opisani i neki kasniji događaji, ali o njima ne piše Bogdanović, nego njegovi nastavljači. Zapravo je Bogdanović autor samo prvoga dijela Ljetopisa. Autor drugoga dijela najvjerojatnije je fra Anđeo Šunjić stariji. U njemu su opisani događaji između 1772. i 1799. godine. Trećem je dijelu autor fra Anđeo Šunjić mlađi, koji opisuje događaje između 1800. i 1817. godine. Nadalje, za razliku od Lašvaninova i Benićeva ljetopisa Ljetopis kreševskoga samostana najvećim je dijelom pisan latinskim jezikom, Bogdanovićev dio zapravo 58

svjetlorijeci.ba

gotovo cijeli osim nekoliko posve kratkih ulomaka pisanih hrvatskim jezikom i bosanicom. Kad je riječ o kvaliteti latinskoga kojim je pisan Ljetopis, treba reći da je on na razini većine tekstova pisanih u to vrijeme u Bosni Srebrenoj, ali da Bogdanović ipak, bar po mišljenju fra Ignacija Gavrana, „znatno zaostaje za Benićem a pogotovo za Lastrićem”. Rečenome treba dodati i to da se na Bogdanovićev ljetopis najviše od svih franjevačkih ljetopisa oslanjao Ivo Andrić u svojim „fratarskim pripovijestima”. Štoviše dva glavna Andrićeva fratarska lika vezana su izravno za kreševski samostan: sahadžija odnosno tufegdžija fra Petar iz Proklete avlije i iz pripovijestī U vodenici, Trup, Šala u Samsarinom hanu i Čaša, i fra Marko Krneta, koji je, kako veli Andrić, „volio

manastir kao svoju dušu”. On je glavni lik u pripovijestima U musafirhani, U zindanu, Ispovijed i Kod kazana. Vrlo je zanimljivo spomenuti i to da je fra Marko bio sestrić samoga autora kreševskoga ljetopisa. O tome piše i sam Andrić: „Fra Marko Krneta bio je sestrić pokojnog biskupa Fra-Marijana Bogdanovića. Kako je bio jedino muško u familiji, biskup ga uze još kao dječaka u manastir, da uči i poslužuje. Ali i pored biskupove zaštite i pažnje, mladić nije napredovao nikako. Bio je svojeglav i tup, mucao je u govoru i prskao pljuvačkom, nit je imao glasa ni sluha, tukao je mlađe i nije slušao starije. Niko ga nije mogao odviknuti od čobanskih psovki. Samo su mu neprestano tješnjale pamuklije i kraćao habit.” U izdanju Ljetopisa koje je priredio fra Ignacije Gavran 1984. godine samom ljetopisu pridodan je i Izvještaj o pohodu Bosanskog vikarijata 1768. godine (u drugom izdanju iz 2003. taj je izvještaj izostavljen). Riječ je o izvještaju s pastirskoga pohoda što ga je napisao fra Marijan Bogdanović koji je kao biskup i apostolski vikar, nasljednik bolesnoga apostolskog vikara fra Pavla Dragićevića, u dva navrata obišao sve župe Bosanskoga vikarijata (bilo ih je tada 33), nabrojao sela i naveo mnoštvo povijesno dragocjenih podataka o broju rođenih i umrlih, o broju kuća u pojedinim selima, o broju vjernika, o broju djece i odraslih itd. Lik i djelo Glavni autor Ljetopisa kreševskoga samostana fra Marijan Bogdanović u kreševski je samostan došao već s dvanaest godina. Tu je primio prve pouke u pismenosti te kao osamnaestogodišnjak 1739. godine bio primljen u novicijat. Filozofski i teološki studij završio je Napulju. Nakon završenog studija proveo je pet godina u Dubrovniku, gdje je na franjevačkom učilištu predavao filozofiju i moralnu teologiju. Nakon toga vratio se u Bosnu gdje je najprije kratko

Ul. Bosne Srebrene 4; BiH – 71300 Visoko „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju” (Lk 10,2)

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Božo Lujić 1946. – 2021.

svjetlorijeci.ba

Život ispisan djelima N

a svetkovinu Tijelova, u jutarnjim satima 3. lipnja u našem samostanu svetoga Ilije u Zagrebu sestrica smrt je, iznenada – kako ona to samo zna – došla i za ruku odvela našega subrata fra Božu Lujića. U 75. godini života, 54. godini redovništva i 47. godini svećeništva, prešao je iz prolaznosti i u vječnost. Otišao je Onome u koga je vjerovao i za koga je na ovoj zemlji i živio, kome je do kraja služio. Rođen je 11. studenoga 1946. u Osječku u Bosanskoj Posavini. Osnovnu školu pohađao je u Donjoj Dubici i Bosanskom Šamcu, klasičnu gimnaziju u Visokom (1962. – 1966.), filozofsko-teološki studij u Sarajevu (1969. – 1974.), poslijediplomski na Teološkoj fakulteti u Ljubljani (1974. – 1977.). Magistrirao je s radom: Poziv i poslanje proroke Jeremije (1977.), a doktorirao radom: Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi (1982.). Dodatni studij, a potom i magisterij biblijskih znanosti obavio je na Papinskom biblijskom institutu u Rimu (1986. – 1989.). Nakon toga studirao je na Franjevačkom biblijskom institutu u Jeruzalemu (1989. – 1990.). Studirao je i diplomirao germanistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (1980. – 1984.). Za svećenika Franjevačke Provincije Bosne Srebrene je zaređen je 1974. Službe koje je obnašao: – župni vikar, 1. 7. 1974. – 1. 7. 1976. Dubrave – odgojitelj bogoslova (III. Meštar) na Franjevačkoj teologiji Sarajevo 1. 7. 1976. – 1. 7. 1979. – profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1. 7. 1977. do smrti – gvardijan u samostanu Sv. Pavla na Nedžarićima od 1. 7. 1982. do 1. 7. 1985. – definitor Provincije Bosne Srebrene 1. 7. 1985. – 1. 7. 1988. – Obavljao službu dekana na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu afiliranoj Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1997. – 2000.). – Gvardijan u Zagrebu u Podsusedu i Sesvetskoj Sopnici, od 1. 7. 2012. do 1. 7. 2019. Duži niz godina bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Jukić. Radio je kao član uredništva časopisa: Bosna Franciscana, Biblija danas, Svjetlo riječi. Bio je voditelj projekta novoga prijevoda Svetoga pisma SZ, i sam prevoditelj više biblijskih knjiga s hebrejskoga na hrvatski u organizaciji Hrvatskoga bi-

blijskog društva. Surađivao je pri izradi Općega religijskoga leksikona. Prevodio je Praktični biblijski leksikon s njemačkoga, sudjelovao u projektu Jeruzalemska Biblija. Bio je član Europskoga teološkoga društva, Biblijskoga instituta KBF-a i predsjednik, član Hrvatskoga biblijskoga djela, Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko. Bio je u povjerenstvu za organizaciju teološko-pastoralnoga tjedna KBF-a. Obavljao je službu v.d. pročelnika (2007./2008.), a potom i pročelnika (2010.) Katedre Svetoga pisma Staroga zavjeta KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Predavao je na poslijediplomskom studiju na KBF-u. Sudjelovao je na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Nastupao je višekratno na HRT-u, u emisiji Biblija. Organizirao je i vodio studijska putovanja po Svetoj zemlji. Autor je dvaju sveučilišnih udžbenika: Starozavjetni proroci i Božja vladavina kao svijet novoga čovjeka te skripti svih predmeta koje je predavao. Bio je profesor biblijskih znanosti Staroga i Novoga zavjeta na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (od 1977.), njemačkoga jezika na gimnaziji u Samoboru (1992./93), predavač na KI-u, ITKL-u i ID KBF-a (1993. – 2005.), docent (od 2005.), znanstveni savjetnik (od 2006.), izvanredni profesor (od 2009.) na Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Bio je profesor na Evangeličkom teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu (od 1994.). Bibliografija mu iznosi 13 knjiga i preko 300 znanstvenih, stručnih i stručno-popularnih radova. Fra Božo je vodio 107 puta hodočasnike u Svetu zemlju. Za 100. stručno i duhovno vođenje hodočasnika u Svetu Zemlju – Izrael, bibličar dr. fra Božo Lujić, nagrađen je Poveljom turističkog ambasadora dobre volje Izraela. Povelju je primio 4. 7. 2019. godine u Ministarstvu turizma Izraela. „Ponosan sam što je veliki broj hodočasnika prošao zajedno sa mnom Svetom Zemljom, koja se naziva i peto evanđelje, te svoje dojmove ponijeli sa sobom na mjesta gdje žive i rade!” Dragi fra Božo, neka ti milosrdni i dobri Gospodin, kojem si povjerovao, na Njegov glas se odazvao, te mu kao svećenik u duhu svetoga Franje služio, bude vječna nagrada u nebesima za sve dobro što si učinio! Neka ti Gospodin bude milosrdan i blag sudac: U raj poveli te anđeli! Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! Fra Zdravko Dadić, gvardijan franjevačkoga samostana sv. Ilije Zagreb srpanj - kolovoz 2021.

Riječi su nedostatne V

ijest o fra Božinoj iznenadnoj smrti obavila nas je u nijemi muk razmišljanja. Iako znamo: „Čovjeku je određeno jednom umrijeti”, ali taj doživljaj smrti svakoga od nas teško pogađa, osobito smrt nama drage i bliske osobe. Svaki je događaj smrti istodobno i znak svjetlosti o čovjeku i njegovoj sudbini. Ova šutnja i molitva pokazuju naše osjećaje i blizinu prema pok. fra Boži, prateći ga molitvom nebeskom Ocu. Čini mi se da bi najbolje bilo ovu stranicu ostaviti bijelom, ne izreći ili ne napisati ništa. Riječi su nedostatne i manjkave iako možda ponekad otkriju nešto, ali puno više toga zastru, prekriju, sakriju. Mnogo nas je ovdje koji nastojimo naći prave riječi zahvale našem pok. fra Boži. Svatko ima svoje razloge jer nas je ljubav, briga, zauzetost ovoga čovjeka na različite načine doticala, oplemenjivala i obogaćivala. Oni koji su poznavali pok. fra Božu, mogli su u njemu prepoznati tu jednu otvorenost, neizmjernu ljudsku širinu, ljubav prema čovjeku, prema dobroti i predanost svom pozivu. Fra Božo je bio vrlo obrazovan i zanimljiv profesor i fratar, što mogu posvjedočiti mnoge generacije njegovih studenata u Sarajevu i Zagrebu. Tolike je godine predano i s velikom ljubavlju predavao na našoj Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Znao je oduševiti studente za Sv. pismo jer se iz njegovih predavanja vidjelo koliko voli ono što radi i koliko mu je stalo da i njegovi studenti upoznaju Riječ Božju, zavole je i nauče je prenositi i tumačiti svojim slušateljima i vjernicima. Tomu svjedoče ne samo njegova mnogobrojna predavanja nego i tolike duhovne vježbe, obnove, simpoziji, kolokviji i njegova vrlo široka znanstvena djelatnost: nekoliko sveučilišnih udžbenika, stručnih knjiga, više stotina znanstvenih članka, knjige propovijedi. Fra Božo je organizirao i vodio mnoga hodočašća po Svetoj zemlji, gdje je hodočasnicima na vrlo plastičan i zanimljiv način pokazivao lokalitete opisane u Bibliji. Njegov angažman na tom području prepoznala je i država Izrael koja ga ja nagradila poveljom turističkog ambasadora dobre volje države Izrael. Fra Božin odlazak je vrlo veliki gubitak za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu, ali i za sveukupnu hrvatsku teološku znanost i kulturu. Nama ne ostaje ništa drugo nego mu reći jedno veliko hvala za bogat i plodonosan život, za dobrotu 62

svjetlorijeci.ba

i radost koju je širio u susretu s ljudima i za sve ono što je dao za svoju Provinciju i svoju subraću fratre Bosne Srebrene. Dragi fra Božo, ono što smo danas međusobno podijelili daje nam pouzdanja da tvoj život možemo smatrati spašenim, tj. blizim vječnoj ljubavi koju si nastojao u duhu sv. Franje razumjeti, zavoljeti i slijediti. Hvala ti što si nastojao svim silama, znanjem i strpljenjem svima oko sebe ponuditi taj put kao jedino vrijedan nasljedovanja. Hvala ti za sve dobro koje si učinio za dobrobit naše Provincije Bosne Srebrene, Franjevačkoga reda i Crkve. Hvala ti na zauzetom i predanom radu, tvojoj dosljednosti i požrtvovnosti, svjedočanstvu svećeničkoga puta i franjevačke jednostavnosti. Neka ta ljubav bude i tvoje iskustvo vječnosti s Gospodinom, sa sv. Franjom i svima svetima i dragima koje danas susrećeš u općinstvu svetih. Počivao u miru Božjem! Fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene

FRA BOŽO LUJIĆ (1946. – 2021.)

Knjiga sa sedam pečata Nad otvorenim grobom, tužni zbore, / suze me danas peku i kao lapis gore. / Providnost mudra u nebeske dvore, / u vječnost, među sunca, zvijezde, meteore, / Talenta jednog našeg opet pozvala je gore. „Nad kovčegom ovim, nad narodnom katastrofom, to, gospodo, nisu fraze: nad ovim gubitkom teku iskrene suze!” Riječima hrvatskoga pisca Miroslava Krleže započinjem svoj oproštaj od pokojnoga profesora fra Bože Lujića. Njegova iznenadna smrt podsjetila me na drevnu izreku: Repentina mors, sacerdotum sors! – Iznenadna smrt sudbina je svećenika. Naš profesor fra Božo paralelno je predavao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te tako bio naša poveznica s tom akademskom ustanovom kojoj je naša Teologija afilirana. Koliko li je puta samo odnio indekse na potvrđivanje, a donosio diplome...! Fra Božo je bio čestit redovnik, vjeran svećenik, vrstan profesor, plodan pisac, zanimljiv vodič, erudit, poliglot, ali prije i iznad svega bio je čovjek velika srca i duše prostrane kao Bosanska Posavina. Bio je vedra čela i vedra duha, gromoglasna smijeha i istančana ukusa u odijevanju. Kroz život je išao uzdignute glave, otvorenih očiju i širokih pogleda na svijet. Bio je, uistinu, radostan navjestitelj evanđelja. Biblija je za njega bila knjiga života. Ona je nastala u životu kakav jest, govori o životu kakav bi trebao biti i pokazuje put prema takvu životu. Svoje studente često je poticao na čitanje Biblije i življenje njezine poruke. Za uzor im nikad nije stavljao sebe nego Isusa Krista koji je bio vjeran Bogu i milosrdan prema narodu. Nisam ovdje došao da ga hvalim nego da zahvalim Bogu za njegov čestiti i pošteni život i rad te da mu zajedno s Vama izrazim svoje duboko poštovanje. Fra Božo je bio vrlo ozbiljan i marljiv profesor i znanstvenik. U to se mogao uvjeriti svatko tko je čitao njegove knjige ili slušao njegova predavanja i propovijedi. Njegova bibliografija broji gotovo 450 bibliografskih jedinica. Napisao je tridesetak knjiga, a sam je bio knjiga sa sedam pečata. Njegovi članci i knjige iz biblike bili su znanstveni, umjetnički, filozofski, književni. Parafrazirajući latinsku izreku: Nulla dies sine linea, mogli bismo reći da fra Božo nije proživio nijedan dan, a da nije napisao barem jednu rečenicu. U izvješću o obrani njegove doktorske disertacije,

naslovljene Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi, koju je obranio 1982. godine na Teološkom fakultetu u Ljubljani, njegov profesor i meštar fra Benedikt Vujica zabilježio je da je fra Božina disertacija ocijenjena ne samo kao „pionirski rad na tom području” nego i kao „najbolja poslijeratna doktorska disertacija obranjena na Teološkom fakultetu u Ljubljani”. Neka njegova djela gotovo da se ne spominju, a mnogim studentima postala su nezaobilazno pomagalo. Primjerice, godine 2006. uočio sam da se na našoj Teologiji koristi ista gramatika hebrejskoga jezika kao i na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Prijevod na hrvatski bio je fra Božino djelo, ali to mnogi nisu primjećivali. Druga važna fra Božina osobina jest zahvalnost. Zahvalan je bio za svaku sitnicu. Za iscijeđenu naranču poklonio bi mi svoju knjigu. Kod svakoga je znao uvidjeti i istaknuti neku vrlinu. Njegova vedrina i dobrota nije mogla ostati neprimijećena: kad bi iz Zagreba dolazio na predavanja u Sarajevo, njegov je dolazak u našoj blagovaonici uvijek bio popraćen velikim pljeskom naših bogoslova. Fra Božu je krasio i istančan osjećaj za likovnu umjetnost. Još kao mladomisnik počeo je skupljati slike, a do 1992. sakupio je više od stotinu djela najvećih hrvatskih i bosanskohercegovačkih umjetnika. U ratnom vihoru sve su slike s naše Teologije pokradene, a ostala je samo jedna: omiljena fra Božina slika Jeremije patnika. Valja istaknuti njegovo neumorno zalaganje za promicanje biblijske znanosti, kulture i dijaloga. Godinama je radio na prevođenju biblijskih tekstova i na poboljšavanju prijevoda, kako bi Riječ Božja na što neposredniji način našla put do ljudskoga srca. Zaljubljen u Božju riječ, kao iskusan vodič po Svetoj zemlji i profesor Biblijske arheologije, fra Božo je s velikom stručnošću i zanosom govorio o Jeruzalemu, koji je, kako kaže Psalmist, „majka svih naroda”. Kao stranica pravoga međuvjerskog dijaloga, Psalam 86 sadrži univerzalističku baštinu proroka (usp. Iz 56,6-7; 60,6-7; 66,21; Joel 4,10-11; Mal 1,11 itd.) i anticipira kršćansku predaju koja taj Psalam primjenjuje na „onaj gore Jeruzalem”, o kojemu sv. Pavao kaže da je „slobodan” i da je „majka naša”. Slično se izražava i pisac Otkrivenja: „Novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga” (21,2.10). srpanj - kolovoz 2021.

Posljednje stranice Svetoga pisma pokazuju nam konačni cilj našega putovanja – nebeski Jeruzalem, prikazan kao golem šator u koji će Bog primiti sve ljude da s njim trajno prebivaju (Otk 21,3). To je zalog naše nade. A što će Bog učiniti jednom kad budemo konačno s Njim? Postupit će s nama s beskrajnom nježnošću, poput oca koji prima svoju djecu koja su se dugo borila i trpjela: „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu. Evo, sve činim novo!” (Otk 21, 3-5). Veliki bosanski književnik Meša Selimović u svom romanu Derviš i smrt piše: „Potapa me strah kao voda. Živi nešto ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Zar smrt je besmisao kao i život?” I dalje: „Mnogo je tajni kojima se ne možemo približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne...” Ovakvom pesimističkom poimanju smrti suprotstavlja se kršćansko poimanje. Otkako je Isus Krist umro i uskrsnuo za nas, smrt više nije besmisao i užas kako kaže Selimović, nego sestrica kako joj tepa sv. Franjo. Svojim uskrsnućem Krist je u tamu i užas smrti unio svjetlo i veliku nadu. Uskrsnuće nije jednostavno oživljavanje leša koji ponovno oživi smrtan kao i prije. Ono je zapravo ona punina života i sreće kojoj oduvijek težimo. Kristovo uskrsnuće je kao prva vulkanska erupcija: ona pokazuje da u svijetu već bukti Božji plamen koji će svaku stvar obasjati svojom svjetlošću (Karl Rahner). Taj Božji plamen koji sve obasjava fra Božo je pronosio od Svete zemlje preko Bosne i Hercegovine i Hrvatske do Njemačke i Australije. O Božjem kraljevstvu ispisao je stotine stranica živeći vrednote Kraljevstva Božjega. Vjerujemo da ga sad i u svoj jasnoći i sjaju i uživa. Tebi, dragi Profesore, neka je laka plehanska zemlja! Počivaj u miru Božjem! Prof. dr. fra Danimir Pezer, dekan Franjevačke teologije Sarajevo

Fra Božina svestranost S

ve nas je iznenadila tužna vijest o smrti dragoga izv. prof. dr. sc. Bože Lujića koji se preselio u nebeski Jeruzalem na prelijepu svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – Tijelovo (3. lipnja 2021. godine). U ovim danima kada su se počele popuštati mjere donesene zbog pandemije koronavirusa, očekivao sam da će profesor Božo možda posjetiti Ustanovu u kojoj je radio. Rado je boravio na Fakultetu, radosno se i prijateljski susretao sa studentima, kolegama profesorima kao i svim djelatnicima. Naš izv. prof. dr. sc. Božo Lujić bio je izniman čovjek, redovnik i svećenik, zauzeti i plodonosni znanstvenik – bibličar i intelektualac, poznati i omiljeni voditelj hodočasničkih skupina po Isusovoj domovini. Njegovom nenadanom smrću, hrvatska crkvena, ali i društvena stvarnost gubi jednoga istaknutog člana. 64

svjetlorijeci.ba

U ovom trenutku neka mi bude dozvoljeno u nekoliko bitnih crtica prikazati znanstveno-stručno i nastavno djelovanje izv. prof. dr. sc. Bože Lujića, njegovu spisateljsku i prevoditeljsku djelatnost, njegov opus vodiča po Svetoj zemlji te njegovu umjetničku crtu. Znanstveno-stručno i nastavno djelovanje Kao magistar teoloških znanosti, 1977. godine, počinje predavati kolegije iz Staroga i Novoga zavjeta te Hebrejski jezik na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, područnom (afiliranom) studiju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Taj rad nastavlja u Samoboru, kamo se Franjevačka teologija preselila uslijed okupacije svoje zgrade i samostana u Sarajevu 1992. godine.

FRA BOŽO LUJIĆ (1946. – 2021.) Od jeseni 1993. godine, nakon smrti profesora Jerka Fućaka, počinje predavati na Katehetskom institutu, Institutu za teološku kulturu i Institutu za duhovnost KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Iste godine počeo je predavati i na Evangeličkom teološkom fakultetu „Matija Vlačić Ilirik”, a akad. god. 1993./1994. predaje i na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Od 1997. godine, kada se nakon završetka rata Franjevačka teologija vraća u Sarajevo, pa sve do 2005. godine kada je umirovljen profesor Adalbert Rebić, profesor Lujić istodobno predaje na oba učilišta, dolazeći svakoga mjeseca na tjedan dana predavati u Zagreb, a od 2005. godine, kada postaje docent na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, jednom mjesečno odlazi iz Zagreba predavati u Sarajevo. Godine 2006. izabran je u znanstveno zvanje znanstvenoga savjetnika, a 2009. godine postaje izvanredni profesor. Akad. god. 2007./2008. izabran je za vršitelja dužnosti pročelnika Katedre Svetoga pisma Staroga zavjeta, a 2010. za pročelnika. Predavao je i na poslijediplomskom studiju KBF-a. Kolegiji koje je predavao: Uvod i egzegeza Staroga zavjeta II (Proroci), Biblijska teologija Staroga zavjeta, Biblijska arheologija, Hebrejski jezik i seminar Proroštvo i apokaliptika. Profesor Lujić bio je suradnik u izradi Općega religijskog leksikona i suradnik u projektu Ekumenske Biblije. Redovito je sudjelovao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupo-

vima, konferencijama i kongresima bibličara, a također je bio i član raznih biblijskih udruga te član Hrvatske sekcije Europskoga društva za katoličku teologiju te član i predsjednik Biblijskoga instituta KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Bio je član uredništva i urednik raznih stručnih biblijskih i teoloških časopisa. Spisateljska i prevoditeljska djelatnost Napisao je velik broj knjiga, redovito biblijske osobito starozavjetne, proročke tematike, no svakako je i Novi zavjet bogato zastupljen u njegovu opusu. Bio je jedan od najplodnijih hrvatskih teoloških autora i jedan od najaktivnijih autora članaka u znanstvenome časopisu Fakulteta, Bogoslovskoj smotri, u kojoj je objavio preko 20 radova. Profesor Božo napisao je Uvodnik za Bogoslovsku smotru 2021./22. Možda je to i posljednji njegov rad! Svi naslovi njegovih knjiga otkrivaju čovjeka vedrine, optimizma, punoga vjere u Boga i ljude, čovjeka koji je iz Biblije – Božje riječi ljudima uvijek izvukao bitno te aktualizirao tu poruku za današnje vrijeme. Njegov plodan spisateljski rad očituje se i u prevoditeljskom radu: bio je voditelj projekta novoga prijevoda Sv. pisma s hebrejskoga i grčkoga na hrvatski jezik, a sam je preveo Knjigu Postanka, Knjigu Izlaska te proroke Jeremiju, Habakuka, Nahuma, Obadije, Jone i Hagaja.

srpanj - kolovoz 2021.

Polazeći od teologije prvenstveno shvaćene kao Božji govor čovjeku, tek onda čovjekov od/govor Bogu, prof. Lujić u svojim knjigama i drugim stručnim radovima uvijek povezuje teologiju i antropologiju, postavljenu u svetopisamski temelj, sa snažnom željom da „se Biblija u svim slojevima kršćanstva više čita i više uvažava. Poruka Biblije treba jače zaživjeti, jer ljudi često imaju sporedne spoznaje, a bitne ne vide ili ih zanemaruju. I tu nastaje jaz između onoga što piše u Bibliji i vjerničke prakse.” Profesor Lujić kao vodič po Svetoj zemlji Dugi niz godina organizirao je i vodio hodočašća odnosno biblijsko-studijska putovanja u Svetu zemlju, kako za „obične vjernike” tako za svećenike, profesore teologije, vjeroučitelje, studente. U lipnju 2012., prigodom ostvarenoga 70. putovanja, izraelsko Ministarstvo turizma dodijelilo mu je srebrnu Povelju zahvalnosti za unaprjeđivanje hodočašća u Svetu zemlju. Prigodom 100. Stručno-duhovnoga vodstva dobio je Povelju turističkog ambasadora dobre volje Izraela. Bilo je to 4. srpnja 2019. godine. Napisao je dva vodiča koja su više od klasičnoga „suputnika” na putovanju, to su prave knjige, prepune povijesnih podataka, biblijsko – teološko – arheološki mali udžbenici, ali i molitvenici, „3 u 1” za potpun doživljaj prostora i vremena Isusove domovine.

Umjetnička crta fra Bože Lujića Osobitu ljubav gajio je prema književnosti i likovnoj umjetnosti. Godinama je sakupljao umjetničke slike, stvorivši tako zbirku od stotinjak slika renomiranih hrvatskih i bosanskohercegovačkih umjetnika, koje su, nažalost, tijekom rata u BiH gotovo sve nestale, kada je neprijateljska vojska okupirala Franjevačku teologiju u Nedžarićima. Spašeno ih je samo nekoliko, a nakon rata vraćene su samo dvije, dok je slika proroka Jeremije (rad Đure Sedera), njegova najdražeg proroka o kojem je puno istraživao i pisao (magisterij i doktorat na tu temu!) nađena ispod ruševina samostana u Sarajevu. Pronađene slike i one koje je nakon rata nastavio prikupljati ostale su kao dar njegovoj redovničkoj zajednici odnosno Provinciji, pohranjene u galeriji samostana sv. Ilije u Sesvetskoj Sopnici. U ime studenata, profesora i djelatnika Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zahvaljujem dobrome Bogu za dar života izv. prof. dr. sc. Bože Lujića, a samom Profesoru za svaki trenutak njegove prisutne blizine na Fakultetu: za svaku riječ, pogled, osmijeh, razgovor, savjet, iskustvo, predavanja… Za sve to neka ga dobri Bog nagradi, a ono što je bilo možda manje dobro, neka mu milosrdno oprosti! Dragi naš Profesore! Od srca Vam hvala za sve i osjetili radost nebeskoga Jeruzalema! Prof. dr. sc. Josip Šimunović, dekan KBF-a Zagreb

Čovjek s dušom M

eđu bitnim odrednicama svakoga ljudskoga neotuđenog života nezaobilazna je zavičajna dimenzija, ono što je Božo Lujić nazvao „zavičajem duše”. U njemu se, kako piše, prelamaju „i prostor i vrijeme i vrijednosti, i djetinjstvo i starost, i osjećaj skrovitosti i osjećaj izgubljenosti, komad zemlje i komad neba u jednome”. Tako je i njega odredio njegov patnički i mučenički zavičaj koji su na posebno tragičan način pogodile dvije sudbonosne katastrofe hrvatskoga naroda u 20. stoljeću: prva 1945. i druga 1992. godine. Taj osjećaj tragičnosti njega je, doduše, obilježio, ali ne i slomio. Bio mu je, naprotiv, poticaj i nadahnuće u nastojanju da pomogne tome narodu kako ipak ne bi izgubio svaku nadu i volju da opstane koliko god se činilo da je situacija bezizlazna. U Božinu Pismu svetoga Marka protjeranim Plehančanima pisac prvoga evanđelja obraća im se ovim rije66

svjetlorijeci.ba

čima: „Evo […] stavljam ponovno pred vas (uskrsnu poruku) da vas razdrmam, da vas ohrabrim, da vas pozovem da i vi potvrdite svoju privrženost životu ovdje na ovim prekrasnim brežuljcima. Nećete valjda i poslije iskustva Isusova uskrsnuća vjerovati i dalje u moć zla i njegovu pobjedu. Poručujem vam u ime toga uskrsloga Isusa da povjerujete u moć života, da povjerujete u moć uskrsnule ljubavi, da povjerujete u moć novoga početka, da povjerujete u ovo što vam pišem.” Njegovo nastojanje nije se svelo samo na poticanje i hrabrenje riječima – koliko god ono bilo neophodno – nego je uključivalo i konkretnu materijalnu podršku. Kada je došlo do privremenoga obustavljanja, čak i do posvemašnje opstrukcije daljnjih radova na dovršetku plehanske crkve, Božo je sam svojom izdašnom donacijom „otkočio” zastoj, što je omogućilo nastavak radova koji se više nije mogao zaustaviti.

FRA BOŽO LUJIĆ (1946. – 2021.) Da toga nije bilo, crkva bi do danas najvjerojatnije već bila poprimila izgled avetinjske pustoši i napuštenosti. Božini obzori nisu, međutim, bili omeđeni striktnim granicama njegova zavičaja. Pripadnost „zavičaju duše” podrazumijeva i pripadnost svojoj tradiciji, vjeri i kulturi, te se po naravnom redu stvari razvija u pripadnost svome narodu i svojoj zemlji, konačno i čitavom čovječanstvu. Ti različiti identiteti – od zavičajnoga i regionalnoga do nacionalnoga, od franjevačkoga i katoličkoga do univerzalno ljudskoga – ne stoje u međusobnoj suprotnosti i isključivosti, nego u dinamičnoj i plodnoj komplementarnosti. Božo se naprimjer uvijek čudio nekima iz svoje zajednice, koji, u nesporazumu sa svojim nacionalnim identitetom, na sav glas paušalno napadaju navodni „hrvatski nacionalizam” u vlastitim redovima – stječući pri tome pozitivne poene kod svojih pokrovitelja – dok istovremeno na drugoj strani koriste sve pogodnosti koje im pruža njihovo hrvatsko državljanstvo. Smatrao je to krajnje licemjernim i nepoštenim. Nije to mogao razumjeti jer su njega samoga njegova komplementarna pripadanja i identiteti obogaćivali, s njima se bez ostatka poistovjećivao, i njih je svom dušom volio. Iz te ljubavi proizlazila je njegova zauzetost za opće dobro i zabrinutost za stanje duha, kako u Crkvi tako i u narodu, kako u Provinciji tako i u njegovu plehanskom distriktu. Tu zabrinutost za sudbinu zajednica kojima je pripadao, ali i za opće stanje duha u svijetu, u zadnje vrijeme sve su više povećavali novi studeni vjetrovi spoznajnoga i vrijednosnoga nihilizma, fanatično mizantropsko razaranje biblijske slike čovjeka, obitelji i naroda, ukratko, sve ubrzanija izgradnja postkršćanske i protukršćanske civilizacije bez Boga i duše na ruševinama nekad veličanstvene zapadnoeuropske kršćanske kulture. I što je najtragičnije, svoj nezanemariv obol tome procesu daju i mnogi u Crkvi oportunističkom prilagodbom kršćanske poruke „ovome svijetu”, umjesto da mu proročki hrabro naviještaju spasonosnu Božju riječ, definitivno objavljenu u Isusu Kristu. Umjesto da svijet mjere metrom evanđelja, oni evanđelje gledaju očima svijeta. U suočenju s gotovo tragičnim stanjem stvari na lokalnoj i globalnoj razini oslonac za svoju „nadu protiv svake nade” mogao je Božo pronaći upravo u poruci „svoga” proroka Jeremije, koja je, uostalom, snažan odjek našla i u jedinstvenom Isusovu križnom putu na Plehanu. Jeremija, naime, objavljuje tragediju svoga naroda: „U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje i neće se utješiti”, ali istovremeno i utjehu Jahvinu: „Prestani kukati, otari suze u očima! Ima nade za tvoje potomstvo.” Na koncu, ono najvažnije, ono po čemu se mjeri ljudska vrijednost nečijega života: Božo je bio dobar čovjek. To su mnogi njegovi poznanici i prijatelji spomenuli u razgovorima i osvrtima, kao i u objavama na društvenim mrežama, u po-

vodu njegove iznenadne smrti. Imao je, među ostalim, istančan osjećaj za potrebe drugih, mnogima je pomogao i mnoge darivao, i činio je to obzirno i nenametljivo. Jedna sasvim osobna crtica: Nekoliko dana prije njegove smrti posjetili smo jednoga našeg profesora iz studentskih dana i kasnijega prijatelja. Znajući da ljudi često zaborave svoje starije, pa i zaslužne bližnje, posebno one u visokoj životnoj dobi, pitao me je što mislimhoće li se naš prijatelj osjećati neugodno ako mu stavi nešto u kuvertu. Inače taj čovjek nikad, ali nikad, nije dao da netko drugi plati zajedničku kavu ili ručak – i kako će sad

24. postaja: "Po opustošenim ulicama opet će se oriti poklici radosti" (Jr 33,10) - Zdenko Grgić, Isusov križni put, reljef u bakru

gledati na takvo nešto? Rekao sam mu kako će vjerojatno razumjeti da to Božo čini iz pažnje, poštovanja i zahvalnosti za puno toga što je taj čovjek učinio u životu za svoje prijatelje i svoju zajednicu. Tako je i bilo, i na koncu smo sva trojica u sebi bili radosni i zadovoljni… „Prolaze i zla i dobra vremena, ali ostaje čovjek s dušom”, napisa na jednom mjestu Božo Lujić – čovjek s dušom. Ivan Bubalo srpanj - kolovoz 2021.

FRA BOŽO LUJIĆ (1946. – 2021.)

Savjest, humanost, radost K

ao gimnazijalac fra Božo Lujić bio je vrlo marljiv, čovjek od reda, otvoren novim mogućnostima i čovjek sporta. U studentskoj dobi te su njegove osobine postale još izrazitije. Oduševljen je bio Drugim vatikanskim saborom (1962./65.) i studentskom revolucijom (1968.) te velikim bosanskim franjevcima, osobito Ivanom fra Franom Jukićem, našim prorokom iz Bosne. Bio je član studentskoga Zbora „Jukić”, član uredništva zbornika Jukić, a odgovorni urednik ostao je sve do iznenadne smrti 3. lipnja ove godine. Treba reći da ga je kao studenta pozitivno nadahnula Kršćanska sadašnjost, koju su osnovali i njome upravljali glasoviti i proročki daroviti profesori zagrebačkoga Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Josip Turčinović, Tomislav Šagi-Bunić i Vjekoslav Bajsić. Znao je za nacističke logore i za holokaust, ali nam je kao student u referatu izložio knjigu Aleksandra Isajeviča Solženjicina U prvom krugu, otkrivši nam pakao što ga je stvorio komunizam u liku staljinizma.

Gen. ministar fra Michael A. Perry u posjeti samostanu sv. Ilije u Zagrebu

Na postdiplomskom studiju bavio se prorocima, osobito velikim prorokom Jeremijom. Proroci su bili najhrabriji ljudi u svojim zajednicama koji su u ime pravde i istine kritizirali i religioznu i političku vlast te su bili spremni živjeti i umrijeti zbog pravde i istine, a da pritom nisu mrzili svoje neprijatelje ni svoje progonitelje. Nadahnut prorocima, fra Božo je bio kritički lojalan i religioznoj i političkoj vlasti. U svom se životu i djelovanju zalagao za pravdu i istinu, a osobno je isusovski podnosio nepravdu koju su mu nedavno nanijeli njegovi najbliži. Teško ga je bilo navesti da pričao o nepravdi koju podnosi. Usprkos svemu, nakon iznimno plodnoga znanstvenog i četrdesetogodišnjega nastavničkog rada veselio se životu i uživao u uzajamnim zadirkivanji68

svjetlorijeci.ba

ma s prijateljima te se glasno smijao samo njemu svojstvenim smijehom. Ovih dana slušao sam izlaganje glasovitoga njemačkog filozofa Otfrieda Höffea (rođenoga 1943. godine) koji je govorio o tome kako treba živjeti u starosti. On preporučuje četiri djelatnosti: laufen (trčati), lernen (učiti), lieben (voljeti) i lachen (smijati se). Odmah mi je palo na pamet da je naš fra Božo baš tako živio. Trčao je rado (može se reći da mu je to bio hobi) sve do nekoliko sati prije svoje iznenadne smrti; učio je svaki dan, ne manje, nego više (jednu od svojih knjiga naslovio je Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti); Božo je doista ne samo vjerovao u Boga koji je uvijek nov (totaliter aliter, posve drukčiji) nego je tako provodio i vlastiti život; ljubav je za njega bila praktično djelo i mnogima je inkognito pomagao, a u časovima odmora rado se s prijateljima i poznanicima družio te se tada od srca smijao. Fra Božo je jedan od rijetkih bibličara koji je znao tumačiti Sveto pismo tako da u svakom tekstu otkrije njegovu temeljnu misao te je umio konkretno pokazati kako je ona važna za svakidašnji život i time nas poticao na usavršavanje našega života ne samo kvantitativno nego i kvalitativno. Još kao mlad postao je svjestan da u središtu kršćanstva nije ideja, nego osoba Isusa Krista. Često je vodio hodočasnike u Svetu Zemlju, koje je svaki put obogaćivao novim spoznajama i vrlo slikovitim jezikom izražavao svoju vjeru u Isusa Krista. Volio je umjetnost, osobito slikarstvo i književnost. Srpska mu je vojska u Nedžarićima 9. lipnja 1992. oduzela vrlo vrijednu kolekciju slika renomiranih hrvatskih i bosanskohercegovačkih slikara (oko 140 slika). U razrušenoj i opljačkanoj zgradi Franjevačke teologije pronađena je samo jedna fra Božina slika, i to slika proroka Jeremije. Taj je prizor tada djelovao znakovito jer je Jeremija oplakivao svoj razoreni grad. Sve do svoje smrti fra Božo je ostao odan svome mladenačkom uvjerenju i opredjeljenju koji se sastoje u tome da treba biti vjeran vlastitoj savjesti i humanosti te da je humanost moguća i u prvom krugu pakla. Time nam je poručio sljedeće: nitko nema pravo izdati ili prodati svoju savjest i svoju humanost; to se ne smije izdati ni u ratu (u paklu), ni u miru: to dvoje čovjeka čini čovjekom. Hvala ti, dragi Božo, na tvom svjedočenju životom i djelom, riječju i perom! Počivaj u Božjoj ljubavi i u srcima onih koji te poštuju i vole! Mile Babić, gvardijan

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Leopold Rochmes (1939. – 2021.)

S nadom u uskrsnuće mrtvih i život vječni, 12. lipnja 2021. u Beogradu je blago u Gospodinu preminuo fra Leopold Rochmes, franjevac i svećenik provincije Bosne Srebrene. Ispraćaj pokojnoga fra Leopolda upriličen je u crkvi sv. Ante u Beogradu 15. lipnja, a 16. lipnja u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci služena je sveta misa zadušnica te obavljen ukop na mjesnom groblju. Fra Leopold, krsnoga imena Marko, rođen je 25. kolovoza 1939. godine u Varešu od oca Leopolda i majke Katarine r. Idžaković. Osnovu školu završio je u rodnom Varešu (1946. – 1954.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1954. – 1958.). Teološki fakultet pohađao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1959. – 1963.). Redovnički habit primio je u Kraljevoj Sutjesci 14. srpnja 1958. od provincijala fra Borisa Ilovače, a u ruke istoga provincijala položio je i svoje prve redovničke zavjete godinu kasnije, 15. srpnja 1959. godine, također u Kraljevoj Sutjesci. Svečane redovničke zavjete dao je 8. prosinca 1962. pred provincijalom fra Vjekoslavom Zirdumom. U istoj godini primio je sva tri stupnja reda: 17. veljače 1963. red subđakonata, 31. ožujka 1963. red đakonata, a 14. srpnja 1963. red prezbiterata. Sve ih je primio po rukama nadbiskupa mons. Marka Alaupovića. Nakon svećeničkog ređenja od 1964. do 1967. obavljao je službu biskupovog tajnika u mjestu Uroševac, a u to vrijeme je bio namješten kao ž. vikar u samostanu sv. Ante u Đakovici. Od 1967. do 1973. bio je tajnik provincijala Bosne Srebrene,

služeći istovremeno kao pastoralna ispomoć u Olovu (1969. – 1973.). Nakon toga je bio upravitelj svetišta u Olovu (1973. – 1976.), zatim župnik u župi Vareš (1976. – 1982.) te dugi niz godina župnik u župi Beograd (1982. – 2009.). U samostanu sv. Ante u Beogradu vršio je i službu gvardijana u dva navrata: najprije od 1988. do 2000. godine, a zatim od 2003. do 2009. godine. Od 2009. do 2012. obnašao je službu samostanskog i župnog vikara u Beogradu, a od 2010. do 2016. vršio je službu župnika u katedralnoj župi Uznesenja BDM u Beogradu. Od 2012. godine sve do svoje smrti bio je član samostanskoga bratstva u samostanu sv. Ante u Beogradu. Pored navedenoga u svome redovničkom i svećeničkom poslanju obavljao je i sljedeće službe: generalni vikar Beogradske nadbiskupije (1987. – 2015.); generalni vizitator za Franjevačku provinciju Presvetog Otkupitelja u Splitu (1991. – 1992.); tajnik Biskupske konferencije za Srbiju i Crnu Goru (1998. – 2010.); definitor Bosne Srebrene (2003. – 2006.); predsjednik franjevačke rezidencije u Beogradu – samostan je do 1988. godine bio franjevačka rezidencija kada je ponovno proglašen samostanom. Zbog svoga zalaganja u redovničkom i svećeničkom životu fra Leopold je 4. listopada 2010. u Beogradu, prigodom 70. rođendana, primio odlikovanje Križ – Pro Ecclesia et Pontifice, najviše odlikovanje koje papa običava uručiti redovnicima. Godine 2002. od Križevačkog vladike mons. Slavomira Miklovša za pomoć tijekom rata u Apostolskom egzarhatu za Srbiju i Crnu Goru uručeno mu je priznanje Krstonosni monah, tj. pozlaćeni križ na lančiću. Fra Leopoldu treba zahvaliti što je sagrađena kuća u Olovu tijekom njegove službe u Gospinom svetištu. Također je sagradio desnu kulu na olovskoj crkvi, te se pobrinuo da u toj kuli bude sahranjen fra Lujo Zloušić, graditelj svetišta. Za vrijeme župničke službe u Varešu obnovio je župnu crkvu, a u Beogradu se pobrinuo za unutarnje uređenje samostana kao i pokrivanje crkve sv. Ante. Njegovim zalaganjem kod gradskih i državnih vlasti franjevci su se uspjeli izboriti da se iz samostana sv. Ante u Beogradu konačno isele stanari koji su se ondje nasilno uselili za vrijeme vladavine komunizma. Franjevačka provincija Bosna Srebrena je zahvalna Bogu za život fra Leopolda Rochmesa i njegovo predano služenje u redovničkom i svećeničkom životu. Neka mu dobri Gospodin kojemu je svim srcem služio u duhu sv. Franje otvori vrata raja i uvede ga u radost vječnoga života. Obitelji pokojnoga fra Leopolda izražavamo iskrenu sućut. Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna neka mu svijetli! srpanj - kolovoz 2021.

Roditeljima i djeci

e č u , a r g i : i ć i č n e Kam @ s. Jelena Antolović

amenje je samo kamenje? Dosadno, ništa posebno, ima ga puno na plaži, pored rijeke, na planinama. Koristit ćemo ga u govoru kao usporedbu i to često u negativnom kontekstu: hladan kao kamen, tvrd kao kamen dok gotovo nikada nećemo reći poseban kao kamen ili dugovječan kao kamen. Ne ponašamo li se nepravedno i nezahvalno prema Božjem stvoru kamenu? Mostovi, ulice, spomenici ili gradovi izgrađeni od kamena, i nakon nekoliko tisuća godina, vrlo malo su promijenjeni te nas povezuju s ljudima koji su ga oblikovali. Mnogi stari gradovi, s kamenim ulicama i zgradama, imaju svoju posebnu draž zbog izlizanoga kamena koji daje do znanja da smo dio zajedničke povijesti s onima koji su živjeli puno prije nas. Jedan od gradova koji se nije puno promijenio je Jeruzalem. Grad u kojemu je Isus hodao, gdje je sa svojim učenicima slavio svoju posljednju večeru kada je ustanovio sv. misu, grad u čijim je ulicama nosio svoj križ. Ako posjetimo Jeruzalem, neće nam biti teško osjetiti kako je to bilo u Isusovo vrijeme, upravo zahvaljujući očuvanom gradu koji je bio takav i prije nekoliko stoljeća. Promatrajući ljude koji u njemu žive, koji i dalje koriste njegove ulice, trgove i zgrade, uočit ćemo kao se i u ljudskom karakteru tijekom povijesti puno toga ne mijenja. Jednom sam djeci u svojoj vrtićkoj skupini dala da uzmu po jedan kamen iz košare koju sam donijela. Rekla sam da svatko od njih izabere kamen koji želi a onda da kaže kakav je. Počela sam prva. Neka djeca nisu imala ideju što reći a neki su rekli kratko: „Moj kamenčić ima rupicu”, „Moj kamenčić malo svjetluca”, „Moj je malo siv a malo žut.” Jedna djevojčica je rekla: „Moj je kamen baš onakav kakav treba biti.” Rekla sam da je kamenje Božje stvorenje pomalo slično ljudima, ima ga puno, a svaki je poseban. Međutim, djeca su se ubrzo počela vrpoljiti i prevrtati svoj kamenčić iz jedne ruke u drugu, ne znajući što bi više s njim, pa sam im rekla da vrate kamenčiće u košaru i okrenula aktivnost u smjeru koji više nije uključivao kamenčiće. Ali košara s kamenčićima je ostala na mom stolu. Drugi dan, kada smo sjeli u krug netko od djece je upitao: „Hoćemo li se opet 70

svjetlorijeci.ba

nešto igrati kamenjem?” Upitala sam sviđa li im se igra kamenjem? Netko od njih je rekao: „Meni je baš fora!” Rekla sam da imam malu igru kamenjem danas, ali ne znam hoće li im biti dosadno ili fora. Poslala sam ih da sebi izaberu po dva kamenčića, za svaku ruku po jedan, i da se vrate na mjesto. Ovoga puta smo imali glazbenu aktivnost. Svatko je trebao kuckati kamen o kamen dok brojimo do tri, zatim do pet, pa do deset. A onda smo kuckali u ritmu jedan – dva, jedan – dva – tri... Morali smo malo vježbati dok se nismo uskladili. Ubrzo smo bili kameni orkestar pa smo mogli taktirati i pjevati jednu našu poznatu pjesmicu. Sljedećih nekoliko dana smo imali još neke igre kamenčićima. Svaki dan naša zajednička igra kamenčićima trajala je oko pet minuta. Iako kratke igre, bile su zabavne, a vjerujem i kvalitetne te dobar temelj za daljnje učenje na ekološkom, teološkom, matematičkom, glazbenom, socijalnom i drugim područjima. Tko bi rekao da se od kamena može toliko učiti? Tko bi rekao da malo dijete koje najviše voli držati u ruci mobitel može i želi se zanimati za običan kamen. Ustvari, djeca po svojoj prirodi željna su učenja, igraju se jer je igra istraživanje. Dječja igra je ustvari aktivnost učenja istraživanjem što će se dogoditi ako... Naravno da odrasle to istraživanje može ljutiti, ponekad izluđivati jer im se čini da se nepotrebno pravi nered radi nereda bez ikakve velike svrhe. Odrasli već znaju što će biti ako... pa često nemaju strpljenja dok dječje istraživanje stavljaju pod kontrolu prihvatljivoga ponašanja koje neće smetati i naštetiti nikome. Moramo tražiti kompromis u svakom međuljudskom odnosu, tako i odrasli s djecom. Djeca moraju učiti a to znači istraživati, što znači ispitati stvari i pojave putem pokušaja i pogreške. Na odraslima je usmjeravati ih sve dok je njihovo ponašanje i istraživanje prihvatljivo svima u njihovu okruženju. Također je važno djeci omogućiti okolinu u kojoj mogu kroz igru istraživati i učiti. U istraživanju prirode s djecom, najbolje ih je upućivati na vrijednosti koje sami vidimo, ali u količini u kojoj to djeca mogu primiti. Tada ovakvo istraživanje može

N ATJ E Č A J

Humanitarno-karitativna organizacija „Kruh sv. Ante”, Franjevačke provincije Bosne Srebrene, vrši prijem studenata u Franjevački međunarodni studentski dom GLAVNE ODREDBE Studenti i studentice koji postižu dobre rezultate pri školovanju | Ozbiljnost, kao i uzorno ponašanje tijekom školovanja | Dom je otvoren svim čestitim studentima i studenticama, bez obzira na njihovu etničku, vjersku i nacionalnu opredjeljenost. DODATNE ODREDBE Prednost imaju redoviti studenti | Volonterski rad | Socijalne prilike | Talentirani studenti slabijeg imovnog stanja | Djeca bez jednog ili oba roditelja | i dr. NEMAJU PRAVO NATJEČAJA Studenti Univerziteta u Sarajevu s mjestom prebivališta u Županiji/Kantonu Sarajevo (osim ukoliko su studenti i studentice koji dolaze iz domova za nezbrinutu djecu) | Stanari Doma iz prethodnih godina koji su izgubili to pravo zbog kršenja Pravilnika o kućnom redu | Studenti koji obnavljaju godinu | Studenti koji su u srednjoj školi imali sniženo vladanje, ocjene: vladanje loše i vladanje dovoljno. POTREBNI DOKUMENTI Popunjena prijavnica za prijem u Dom (obrazac prijave se nabavlja u Franjevačkom međunarodnom studentskom domu, Zagrebačka 18 ili na web.stranici www.kruhsvetogante.com | Kopija osobne karte ili CIPS potvrda. | Zamolba s kratkim životopisom. | Uvjerenje od Visokoškolske ustanove o statusu upisa studenta/studentice u akademsku 2021./2022. (da je osoba redovito upisana u akademskoj 2021./2022. godini kao redovna, samofinancirajuća ili vanredna tj. da ne obnavlja godinu), sa prijepisom ocjena o svim položenim ispitima (ovjereni obrazac uvjerenja sa dotičnog Fakulteta). | Studenti koji ne mogu dobiti ovo uvjerenje do kraja Natječaja kopijom indeksa trebaju dokazati da su redoviti studenti, te da su SVI ispiti položeni, tako da upis u 2021./2022. nije upitan, dakle kopija treba sadržavati liste predmeta, kao i položene ispite (ipak studenti koji dostave Uvjerenje od Visokoškolske ustanove da je osoba redovan/na student/ica u akademskoj 2021./2022. imaju prednost). | Za studente koji upisuju prvu godinu studija potrebne su ovjerene kopije svjedodžbi od sve 4 godine i završnog (maturskog) ispita, te potvrda ili isprintana rang lista kao dokaz o upisu na fakultet. | Ovjerena kućna lista. | Potvrda o primanjima obitelji (za svakog člana s kućne liste): potvrda o visini zadnje plaće (kopija zadnjeg izreska plaće), kopija zadnjeg izreska mirovine, potvrda o neuposlenosti (od ureda za upošljavanje) ili dokaz o nekom drugom izvoru primanja (ovjerena izjava o tome čime se obitelj uzdržava – na primjer socijalne pomoći ili iz nekog drugog izvora prihoda). | Vanredni studenti dostavljaju također Potvrdu o neuposlenosti. | Potvrdu o stupnju invalidnosti izdatu od strane nadležne Komisije (osobna, za roditelja ili staratelja) | Potvrde ili preporuke od mjerodavnih osoba i institucija za one koji su obavljali volonterski rad. | Potvrda visoko-školske ustanove o studiranju brata/sestre. ROK ZA PRIJAVU Prijave za natječaj s potpunom dokumentacijom primaju se isključivo od 15.07. do 15. 08. 2021. godine. PRIJAVE SLATI NA ADRESU Franjevački studentski dom, Zagrebačka 18., 71000 Sarajevo NEPOTPUNE PRIJAVE I PRIJAVE DOSTAVLJENE NAKON 15.08. NEĆE SE UZETI U OBZIR! Detaljnije informacije možete dobiti na telefon 033 728 866 ili e-mail adresu mladi.ksa@gmail.com | Obrazac prijave možete preuzeti s web stranice www.kruhsvetogante.com ili izravno u službi Doma. | Povjerenstvo za prijem studenata napravit će rang listu primljenih studenata, koja će biti objavljena na oglasnoj ploči u Domu i na web stranici www.kruhsvetogante.com

Kruh svetog Ante Za projekte KSA Marko Cvitanović 10 KM Mirza Hukeljić 20 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM Ivica Šmigoc, Sarajevo 50 KM N. N. Mostar 100 KM Andrea Leko, Mostar 760 KM Mato Andrić, Njemačka 23 USD Za pučke kuhinje N. N. Sarajevo 20 KM N. N. Ljubuški 50 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM S. Magdalena 300 KM N. N. Sarajevo 810 KM HKŽ Wiesbaden 1.000 EUR Foundation Arthur McCluskey, Irska 4.985 EUR Općina Centar, Sarajevo 5.000 KM Kanton Sarajevo 8.507 KM Za Dan KSA Župni ured Vrbanjci Župni ured Vijaka Župni ured Sokoline

95 KM 100 EUR 118 KM

Župni ured Gornja Dubica 400 KM Župni ured Žepče 500 KM Župni ured Rama – Šćit 500 KM Župni ured Trn 515 KM Župni ured Kiseljak 850 KM Župni ured Livno 1.000 KM Župni ured Kotor Varoš 1.530 KM Župni ured Orašje 1.600 KM Župni ured Tolisa 4.000 KM HKM Klagenfurt 2.875 EUR HKM Weisbaden 1.500 EUR Samostan Livno 2.850 KM Podružnica KSA Kufstein 3.500 EUR Za Fond Kap dobrote Dragoljub Ivanković, Odžak 100 KM Obitelj Ešegović, Carevdar, Križevci 100 KM Stipo Breljak, Švicarska 50 CHF Dan „Kruha svetog Ante” za 2 kuće stradale u potresu u RH Župa Sv. Marije Anđeoske, Sesv. Sopnica 30.000 HRK Župa Svi Svetih, Livno 5.120 EUR

Marina Cordazzo, Zagreb 200 HRK Dobročinitelji KSA, Hrvatska Vjekoslav Bratić, Zagreb 1.000 HRK Nikola Novaković, Zagreb 1.000 HRK Branimir Beljo, Zagreb 1.000 HRK Antonija Salacan, Opuzen 150 HRK Draga Novokmet, Kaštel Štafilić 200 HRK Grad Sveti Ivan Zelina 50 HRK Miroslav Ćurak, Zagreb 200 HRK Damir Milišić, V. Gorica 200 HRK Ivan Marčeta, Zagreb 500 HRK Rafael Romić, Zagreb 600 HRK Jelica Ujaković, Zagreb 1.000 HRK Vjernik župe Banjol 100 HRK Maja Duilo, Split 150 HRK Katica Amidžić-Peročević, Zagreb 100 HRK Maja Pjaca, Vinkovci 100 HRK Marjan Franjić, S. Sopnica 400 HRK Ružica Miloš, Zagreb 300 HRK Klaudija Mioč, Zagreb 3.500 HRK Luka Jerković, Karlovac 2.000 HRK B. B. Velika Gorica 1.000 HRK

HKM Klagenfurt 4790 eura za Kap dobrote A. P. 50, Ana i Anto Andrijević 50, Ana i Milan Mršić 200, Ana Kežević 30, Andjelka i Martin Stjepanović 100, Anica i Anto Dramac 50, Ante Šimunović 50, Ante Vukadin 50, Anto Bilić 30, Anto Katić 50, Anto Šarić 100, Anto Stipić 30, Augustin Glavaš 50, Ban 50, Blaženka i Ivica Vincetić 50, Božica i Vjeko Mijić 50, Božidar Božić 20, Danijela i Tomo Filipović 100, David Dramac 20, Dragica i Ivan Kljajić 50, Dragica Šarčević 50, Ilija Hrkać 50, Ivan i Vera Marinković 50, Ivo Perak 50, Jadranka i Juro Matijević 100, Jakica Krnjić 20, Jakov Grgić 50, Jakov Vrdoljak 50, Janja i Franjo Marić 50, Jasna i Juro Andričić 100, Jelka Ban 25, Josip Martinović 50, Jozefina i Štefo Marić 100, Juro Grgić 100, Juro Grgić 20, Kata i Mario Topić 100, Krištić, Wolfsberg 50, Ljuba i Petar Krnjić 80, Ljubica i Anto Antolović 50, Ljubica Sotončić 20, Luca i Zlatko Tonjac 50, Lucija i Željko Grgić 50, Luka Joskić 50, M. A. 20, Manda i Jakov Lučić 20, Manda i Mato Marić 100, Manuel Đonlić 50, Mara i Drago Mršić 100, Mara Ristić 150, Marica Gavran 20, Marija i Ivo Jelić 50, Marijana i Dario Kovačević 100, Marta i Vladimir Grgić 100, Mićo Osmakčić 50, Mirko Miličević 50, Monika i Niko Oroz 50, N. N. 275, Nada i Ilija Pranjić 50, Nevenka i Ivo Mršić 50, Pero Gavran 40, Pero Glavaš 100, Pero Krištija 50, Pezer 30, Puškarić 20, Ružica Brodnik 70, Silvana i Joko Bijelonjić 50, Slavica i Ićo Kežević 60, Slavica i Vladimir Miškić 50, Sonja i Josip Klarić 100, Stipo Glavaš 50, Stipo Grgić 50, Stipo Maglica 100, Stjepan Plišo 50, Terezija i Ivo Medjaković 50, Tikvić 50, Tonka i Matija Petrović 50, Zdravko Nikić 20, Zdravko Žuna 20, Zvonko Zečević 50. 72

svjetlorijeci.ba

„Dan kruha svetog Ante” u Wollongongu

U nedjelju, 21. lipnja 2021. godine, u Hrvatskom katoličkom centru Wollongong u Australiji, održan je tradicionalni ručak humanitarnog karaktera „Dan kruha svetog Ante”. Organizator događaja je „Kruh svetog Ante – Australija” koji pomoć pruža potrebitima diljem svijeta. Samo ove godine „KSA Australija” prikupio je oko milijun australskih dolara, od čega je 390 000 poslano za pomoć ljudima stradalima u potresu u Hrvatskoj. Tijekom

humanitarnog ručka u Wollongongu, donatorima iz Australije putem video linka, zahvalio je mons. Fabijan Svalina, ravnatelj hrvatskog Caritasa, Vlado Košić, sisački biskup i fra Stipo Karajica, ravnatelj Kruha svetoga Ante u Hrvatskoj. Na ovoj humanitarnoj akciji za daljnje projekte KSA prikupljeno je vrijednih 30 380 AUD. Program su pjesmom i plesom upotpunili tamburaški sastav „Pajdaši” i folklorna skupina HFG „Zagreb”.

Kruh sv. Ante Humanitarna akcija povodom dana „Kruha sv. Ante” Povodom Dana Kruha sv. Ante, Organizacija je pokrenula humanitarnu akciju „Zajedno izgradimo 2 obiteljske kuće stradale u potresu u Republici Hrvatskoj s našim podružnicama i prijateljima”. Cilj humanitarne akcije je prikupljanje sredstava koja će se usmjeriti na konkretnu pomoć onima koji su nedavno stradali i mnogi izgubili svoje domove u nizu razornih potresa u okolici Siska i Petrinje. Odlučili smo ovogodišnju našu kolektu za Dan KSA 2021. uložiti u izgradnju barem 2 obiteljske kuće. Svoje darove možete uplatiti na brojeve računa: Uplate iz BiH: UniCredit Bank d.d. 3383202267235329 (za uplate iz BiH) Uplate iz inozemstva: UniCredit Bank d.d. IBAN: BA39 3383 2048 9299 3804 SWIFT: UNCRBA22 PayPal račun: https: //www.paypal.me/kruhsvetogante Svrha uplate: Zajedno izgradimo 2 obiteljske kuće na Baniji srpanj - kolovoz 2021.

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Crijevni nametnici Razni crijevni nametnici, osobito gliste, česti su u djece ali ponekada i kod odraslih. To je zbog toga što djeca u usta stavljaju razne prljave predmete, ali i ruke, te na taj način nametnici dolaze u crijeva. Isto tako nametnici mogu doći putem neopranoga voća. Više je vrsta glista kod djece u crijevima, a najpoznatija je obična glista i dječja glista. One su valjkastoga oblika, dugačke su oko 1 cm i tanke su kao konac. Vrlo su štetne jer u crijevima uzimaju hranu koja je potrebna organizmu te zbog toga djeca mršave, imaju probavne smetnje, svrbež i bljedilo. Druga glista, zvana trakavica, koja može biti goveđa, svinjska i pseća, veliki je crv, uzima osobito puno hrane i dijete tada mršavi, osjeća bol u trbuhu, mučninu, ima zadah iz usta i povraća.

otrebno je izbjegavati stavljanje prljavih ruku i prljavih predmeta u usta. Voće i povrće prije konzumacije potopite na pola sata u mješavinu čiste vode i 15 % jabučnoga octa. Hranu i meso treba dobro skuhati, ispržiti ili ispeći. Trakavica uzrokuje jake bolove u trbuhu i razne alergije. U nekim slučajevima napada mozak i nanosi velike štete živčanom sustavu. Ukoliko je imunološki sustav oslabljen, onda je veća mogućnost da se zarazi crijevnim parazitima. Mnogi paraziti uzrokuju zatvor crijeva, nadutost i plinove, dijareju uz prisutnost krvi u stolici, prisutnost odraslih parazita i crva u stolici, stalnu glad jer paraziti jedu hranu koju smo unijeli u organizam, oslabljen metabolizam, bolove u trbuhu, gubitak apetita, anemiju (jer se paraziti hrane i crvenim krvnim stanicama, eritrocitima), zatim svrbež oko anusa, kronični umor, razdražljivost, nesanicu, a u najgorem slučaju mogu prouzročiti čak i rak. Crijevni paraziti se mogu prenijeti i na druge osobe ako nema adekvatne 74

svjetlorijeci.ba

higijene. Uz prisutnost dobrih lijekova, preporučujem i vrlo djelotvorne biljne pripravke. Jesti mrkvu i ciklu. Osobe koje imaju nametnike u crijevima trebaju jesti sirovu mrkvu i ciklu. Cikla i mrkva se mogu naribati i pripremiti kao salata, dodavši malo maslinova ulja i svježe iscijeđeni sok od jednoga limuna. Najbolje je ujutro pripremiti salatu od jedne cikle i 2 – 3 mrkve, polovicu pojesti ujutro natašte, a drugu polovicu navečer pred spavanje. Salatu pripremati i jesti tjedan dana. Redovito nametnici nakon toga nestanu, ali po potrebi kura se može ponoviti. Bundeva – tikva. Postoje razne vrste bundeva i sve su zdrave i ljekovite. Djeca trebaju jesti oguljene sjemenke od bundeve kao preventivu, ali i kad su crijevni nametnici već u crijevima. Kod zaraze malim crvima potrebno je pojesti 30 – 40 sjemenki, a kod velikih glista 100 sjemenki dnevno. One se smiju jesti

svaki dan, bez stanki. Vrlo su korisne i za mokraćne putove, a muškarcima i za prostatu. Preporučujem jedan dan jesti sjemenke, a drugi dan piti bundevino (bučino) ulje. Djeca piju malu žlicu ulja na dan, a odrasli veliku i to uvijek natašte pola sata prije doručka. Sjemenke bundeve možete kombinirati i s kozjim mlijekom na sljedeći način: ujutro natašte pojedite 100 grama očišćenih sjemenki bundeve sa zelenom kožicom. Pola sata nakon toga u malim gutljajima popijte šalicu kozjega mlijeka u kojemu je skuhana jedna glavica sitno nasjeckanoga bijelog luka. Dva sata nakon toga popijte čašu tople vode u kojoj se 10 minuta na laganoj vatri kuhala sitno nasjeckana glavica bijeloga luka. Ovaj pripravak konzumirajte tjedan dana i nametnici u crijevima bi trebali nestati. Čaj od cvjetova nevena. Uz bundevine sjemenke i bučino ulje preporučujem da se na dan piju dvije šalice čaja od cvjetova nevena koji možete pripraviti

Metafore i putokazi

Imam i ono što nemam

ar sam ti ja kriv što si iz daljine u meni vidio nešto što ja nisam? Zašto mi prvo nisi prišao i upoznao sve moje strane i sva naličja moga lica? Tada bi ti bilo sve jasnije jer bi shvatio kako sam se cijeli život borio, ne da budem lijep, zgodan i atraktivan, nego samo živ nakon svih onih silnih gromova, oluja i nedaća od kojih se nisam imao gdje skloniti niti me je netko pokušao zaštititi. Tada bi se vlastitim očima uvjerio koliko mi je snage trebalo da me ne slomi sve ono što me je gazilo, da me ne odnese sve ono što je po meni puhalo i da me ne iščupa sve ono što se za moje grane hvatalo! I opet nisam, prijatelju moj, zbog toga krivio sudbinu, život, Boga, ljude i druga stabla. Ustvari, nikad se nisam ni žalio niti hvalio, nego sam samo jednostavno živio. Bio sam ono što jesam, ondje gdje jesam, ovakav kakav jesam. Živio sam s onim što imam kako se ne bih jednom osušio zbog onoga što nemam. I, evo, u tom lomu i kršu života uspio sam sačuvati jedino ovu granu koja nije simbol moje nemoći i čemera (jedna kao nijedna), nego moje ljepote i posebnosti (sve druge u jednoj). Moja slabost je postala moja jakost, moj mir i smisao. Ovo malo krošnje što vidiš na meni stalno me podsjeća kako sam iz najgorega ipak uspio izvući najbolje. Jer, moj me Stvoritelj neće jednom pitati što sam učinio s onim što nemam, nego što sam napravio od onoga što imam.

[ Tekst i foto: J. Ćuro ]

svjetlorijeci.ba

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI Zoran Štrbac

(† 2021.) Dana 21. svibnja s vjerom u uskrsnuće i život vječni u Gospodinu je preminuo Zoran Štrbac, brat fra Marinka Štrbca. Sahranjen je u mjestu Naters u Švicarskoj na mjesnom groblju, a misa zadušnica slavljena je u župnoj crkvi. Bratu pokojnika, fra Marinku i njegovoj obitelji, iskrena sućut. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Jozo Konjicija

(† 2021.) Jozo Konjicija bio je dugogodišnji djelatnik HKO „Kruh svetog Ante”, zaposlen na mjestu portira/domara u Franjevačkom međunarodnom studentskom domu. Stanari doma posebno su voljeli „čika Joleta”. S njim su dijelili i dobro i loše. Bio im je poput drugog roditelja. Prije 6 godina ispratili smo Joleta u zasluženu mirovinu u kojoj, nažalost, nije mogao dugo uživati. Tužni smo zbog preranog odlaska našega prijatelja. Dragi Jole, počivaj u miru Božjem!

Anica Pejić

(† 2021.) Dana 21. lipnja 2021., u Zagrebu je u 86. godini života blago u Gospodinu preminula Anica Pejić, majka fra Marinka Pejića - svećenika franjevca Bosne Srebrene. Sprovod pokojne Anice Pejić bio je u petak, 25. lipnja u 13 sati na groblju Gornja Obodnica, župa Breške.

Bratu fra Marinku i cijeloj obitelji iskrena sućut. Neka joj Gospodin podari pokoj vječni.

Iva Velimir

(† 2019.) Draga naša tetko i sestro, dana 25. 8. navršavaju se dvije godine tvoga preminuća. Hvala ti za svu ljubav i dobrotu koju si nam pružila za života. Nedostaješ nam i uvijek ćeš biti u našim molitvama i sjećanjima. Čuvali te anđeli nebeski. Počivaj u miru Božjem. Tvoje sestre i brat s obitelji.

Andrija Petrović

(† 2012.) Dana 14. 8. navršava se devet godina kako više nisi s nama. Godine prolaze, ali ti si uvijek i ostat ćeš u našim srcima. Sretni smo što si barem kratko bio dio naših života, a ostat ćeš s nama dok mi živimo. Neka te anđeli čuvaju. Počivaj u miru Božjem. Tvoja majka, ujak i tetke s obiteljima.

kuća prazna, / izrazi sućut‚ ko sazna / Na pumpi tamo isti ljudi sjede, / kažu mi, neobično je bez dede. / Sestra mi se Zore k‘o bratu klela, / kako te na njivi u snu srela. / I glas ti čula jasno, / kako dozivaš mamu glasno. / Negdje sa dnu Bara / i pitaš je jel‘ sijeno suho stara. / Lebdjet‘ će zauvijek duh / tvoj, / tamo gdje si lio znoj, / težački svoj, dobri ćaća moj. Dragi tata, Tvoj život bio je poezija vjere, dobrote i ustrajnosti. Ovom pjesmom, još jednom ti želim reći HVALA, u ime mojih sestara: Anđelke, Zore, Jelene, brata Joze i u svoje osobno ime. Tvoj sin Mijat.

Ešegović Stipo Mijat († 2016.)

(† 1992.) Hrvatski vojnik Počivajte u miru Božjem! Vaša obitelj!

Luka Tuka

(1932. – 2021.) Dobri moj ćaća, / Otiš‘o si mirno moj dobri ćaća, / tamo gdje su odavno / tvoj otac, mati i braća. Volio bih, /da mi je samo znati, / kako te u raju / dočekala moja mati. / Čekala te vjerno, k‘o u vojsci kad si bio, / koliko si puta / zagrlit‘ je snio. Ovamo ništa isto nije, / i sunce, čini mi se, slabije, / grije. / Dvorište pusto i

Ukoliko i vi želite da objavimo sjećanje na vaše pokojnike, podatke i tekst sjećanja pošaljite nam na email: redakcija@svjetlorijeci.ba najkasnije do 20. u mjesecu.

Kurevija Jako

Jela

(† 2004.) († 2014.) Zahvalni dragom Bogu i vama za sve dobro koje smo primili, svakodnevno ste u našim mislima i srcima. Zahvalna djeca

3 KM srpanj - kolovoz 2021.

N ATJ E Č A J

Nova knjiga Svjetla riječi

20 KM

+ poštarina

Naručite svoj primjerak knjige: Tel.: +387 33 726 200 Viber: +387 60 33 88 018 E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba