Fra Ignacije Gavran
LUCERNA LUCENS? Odnos Vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima
DOSSIER “DOBRI PASTIR” Rasprave i polemike o Udruženju katoličkih svećenika
Fra Ignacije Gavran
LUCERNA LUCENS? Odnos Vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima (1881-1975) •
DOSSIER »DOBRI PASTIR« Rasprave i polemike o Udruženju katoličkih svećenika
Nakladnik FMC Svjetlo riječi, Sarajevo Za nakladnika Miljenko Petričević Urednik Ivan Šarčević Grafičko olikovanje Branko R. Ilić Tisak SUTON, Široki Brijeg
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 272-789.32/.33:272-772 061.23:27-789.32/.33](497.6) GAVRAN, Ignacije Lucerna lucens? : odnos Vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima : (1881-1975) ; Dossier “Dobri pastir” : rasprave i polemike o Udruženju katoličkih svećenika / Ignacije Gavran. - Sarajevo : Svjetlo riječi, 2012. - 360 str. : ilustr. ; 24 cm Bibliografija i bilješke uz tekst. ISBN 978-9958-24-008-9 1. Gavran, Ignacije: Dossier “Dobri pastir” COBISS.BH-ID 19309062
Fra Ignacije Gavran
LUCERNA LUCENS? ODNOS VRHBOSANSKOG ORDINARIJATA PREMA BOSANSKIM FRANJEVCIMA (1881–1975) •
DOSSIER »dobri pastir« RASPRAVE I POLEMIKE O UDRUŽENJU KATOLIČKIH SVEĆENIKA
Sarajevo 2012.
O SPISATELJSTVU FRA IGNACIJA GAVRANA Predgovor
Srećko M. Džaja
I Historiografija o Bosni i Hercegovini, posebno o njezinim vjerskim zajednicama i etničkoj genezi triju bh. naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba – ostala je do dana današnjega vrlo kontroverzna, bez obzira koje je razdoblje u pitanju – srednji vijek, osmansko doba, austro-ugarsko razdoblje, dva jugoslavistička razdoblja, međurazdoblje NDH te sadašnje postjugoslavističko doba. Glavni razlog te kontroverznosti su različiti politički interesi i u svezi s time različita rekonstrukcija kulturnoga i političkoga identiteta pojedinih etničkih grupa. Tako je bogumilski mit odnosno »bogumilski« karakter srednjovjekovne Crkve bosanske ostao dominantna tema do danas – u austro-ugarskom razdoblju kao sredstvo suzbijanja hrvatskoga i srpskoga nacionalizma, a danas u službi afirmacije Bošnjaka kao dominantnoga bh. naroda. Dok je znanstvena historiografija druge polovice 20. st. temeljito potkopala bogumilski mit,1 bošnjački bogumilizatori bh. povijesti više ili manje ostaju i dalje pri svojim mitskim predodžbama i pričaju stare i nove priče o svojim navodnim bogumilskim kulturnim i političkim korijenima. Osmanskim osvojenjem Bosanskoga Kraljevstva 1463. Bosna i Hercegovina postaju područje radikalnih političkih, demografskih i vjerskih promjena. S istoka se u BiH useljava brojno pravoslavno pučanstvo i istodobno 1
Kratki prikaz historiografskih stajališta o Crkvi bosanskoj Srećko M. Džaja: Crkva bosanska u procijepu suprotstavljenih kontekstualizacija, u: STATUS. Magazin za političku kulturu i društvena pitanja, Mostar, 10, 2006, str. 250-255. 9
teče proces islamizacije, koji se po svojemu opsegu može uspoređivati samo s islamizacijom Albanije. Do 19. st. islam se u BiH instalirao kao politička, socijalna i kulturološka realnost s kojom je morala računati svaka nova politička ili ideološka paradigma. Okupacijom BiH 1878. Austro-Ugarska preuzima osmansku baštinu triju konfesija. Alergična na južnoslavenske nacionalne pokrete, austro-ugarska se politika suprotstavlja pokušajima srbizacije i kroatizacije bh. muslimana uvođenjem bošnjaštva kao nacionalne identifikacije i još više modernizacijom zatečenih konfesionalnih struktura. U tu svrhu administrativno odvaja pojedine konfesije od njihovih duhovnopolitičkih vjerskih središta, odnosno njihove pripadnike od izvanbosansko-hercegovačkih sunarodnjaka – konkretno bh. Srbe od Srpske pravoslavne crkve i utjecaja iz Srbije, bh. Hrvate od Katoličke crkve i sunarodnjaka u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, a bh. muslimane od Carigrada. Za svaku bh. konfesiju uspostavljena je zasebna vjerska odnosno crkvena organizacija. Za bh. muslimane osnovan je ulema-medžlis, tj. najviši duhovni savjet sa četiri člana i reisu-l-ulemom na čelu. Taj model doživljavao je u kasnijim režimima dviju Jugoslavija i NDH preinake, ali je do danas zadržao organizacijsku podlogu iz austro-ugarskoga razdoblja. Paralelno, zahvaljujući potpori Benjamina Kállaya (1839-1903), zajedničkoga austro-ugarskog ministra financija i guvernera BiH, sve se više naglašava autohtonost bh. muslimana i njihovo porijeklo od tobožnjih bogumila u srednjovjekovnoj Bosni, što nakon krvavoga raspada Jugoslavije buja u postuliranju kontinuiteta između bogumila i muslimana, odnosno između srednjovjekovnih Bošnjana i osmanskih Bošnjaka. Za bh. pravoslavce odnosno Srbe uspostavljena je crkvena organizacija s četiri eparhije odnosno mitropolije (Sarajevo, Mostar, Tuzla i od 1900. Banja Luka – Bihać), koje nisu bile stavljene u nadležnost Srpske pravoslavne crkve nego Carigradskoga ekumenskog patrijarhata. Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. i osnutka Prve Jugoslavije sve su pravoslavne eparhije u Srbiji, Crnoj Gori, Vojvodini, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni i Hercegovini izdvojene iz dotadašnjih različitih nadležnosti i ujedinjene u centralističku organizaciju Srpske pravoslavne crkve. Takvo je stanje i danas uz izuzetak Makedonije i Crne Gore, čije se pravoslavne Crkve spore sa Srpskom pravoslavnom crkvom za vlastitu autokefaliju. Najveće promjene nakon okupacije 1878. doživjela je Katolička crkva u BiH. Uz već od srednjega vijeka neetablirani model katoličanstva u režiji franjevaca a uz nadzor biskupa odnosno apostolskih vikara – u Bosni i zapadnoj Hercegovini od 1735, u Hercegovini sa zasebnim biskupom-apostolskim vikarom od 1847. – uveden je 1881. i etablirani model sa svjetovnim svećenstvom, kakav je bio rasprostranjen u tradicionalno katoličkim zemljama. Oba 10
apostolska vikarijata (bosanski i hercegovački) su tada dokinuta, u BiH je osnovana crkvena pokrajina s vrhbosanskom nadbiskupijom (sa sjedištem u Sarajevu) te s biskupijama mostarsko-duvanjskom (sa sjedištem u Mostaru), banjolučkom (sa središtem u Banjoj Luci) i već od srednjega vijeka postojećom trebinjsko-mrkanjskom biskupijom (sa sjedištem u Trebinju). Uvođenje modela s etabliranom hijerarhijom otvorilo je stoljetni spor između franjevaca i novoga svjetovnoga klera s biskupima na čelu. Spor je započeo oko podjele župa na one koje će franjevci i dalje zadržati i na one koje su imali biskupima ustupiti – da ovi njima prema svojemu nahođenju raspolažu. Spor se ubrzo proširio na daljnju ulogu franjevaca u BiH uopće; među biskupima i svjetovnim klerom sve je više rasla tendencija da se franjevce što više potisne ne samo sa župa nego i iz javnoga života uopće. U tu je svrhu minimalizirana njihova povijesna uloga, a njihovi otpori i drukčija politička opredjeljenja deklarirani su kao zablude i neposlušnost Crkvi. U sporu je svaka strana, dakako, tražila za sebe povoljne argumente. Dok su se franjevci pozivali na svoje stoljećima staro povijesno pravo i dušobrižničke zasluge među katolicima BiH, biskupi su citirali paragrafe Crkvenoga zakonika i odredbe o uspostavi nove hijerarhije. Pri tome su, da bi svoj legitimitet o prvenstvu i opsegu svoje vlasti što dublje usidrili, uvođenje nove etablirane hijerarhije tumačili kao ponovnu uspostavu redovite hijerarhije – što, dakako, nema podloge niti u povijesnim činjenicama, a niti u službenim originalnim tekstovima kojima je nova hijerarhija uspostavljena.2 Cjelokupna argumentacija crkvene hijerarhije protiv franjevaca nošena je duhom isticanja vlastitoga legitimiteta baziranoga na slovu Crkvenoga zakonika i prigovorom franjevcima da ne iskazuju dužnu lojalnost prema Crkvi i njezinim predstavnicima. U tijeku promjena različitih političkih režima – uspostava Prve Jugoslavije nakon propasti Austro-Ugarske 1918, uspostava NDH između 1941-1945, komunistička uspostava Druge Jugoslavije 1945-1991, postkomunističko razdoblje – spor je, dakako, poprimao različite nijanse i intenzitet, ali je težište ostalo na borbi za podjelu i preuzimanje župa, na koje su bh. franjevci polagali vlastito povijesno i moralno pravo. Najveći intenzitet spor je dosegao u tzv. »hercegovačkom slučaju«, odnosno u sukobu mostarskih biskupa s hercegovačkim franjevcima od konca 60-ih godina 20. st. pa do danas.3 2
3
O terminologiji Uspostave i iskrivljivanju značenja izvornih termina crkveni pravnik fra Viktor Nuić: Korijeni napetosti u odnosima crkvene hijerarhije i franjevaca u Bosni i Hercegovini, u: SPOMEN-SPIS povodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Ignacija Gavrana, Zagreb 2004, str. 364-383. O tome prije svega opet Dr. fra Viktor Nuić: Istina o »hercegovačkom slučaju«. Povijest tragičnih sukoba između biskupa i franjevaca u Bosni i Hercegovini, Zagreb, 2. pregledano i dopunjeno izdanje 1998. 11
To bi bio u glavnim potezima daljnji i bliži povijesni, politički i polemički kontekst rasprave dr. fra Ignacija Gavrana, Lucerna lucens? Odnos Vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima (1881-1975), (1. izdanje objavljeno u vlastitoj nakladi u Visokom 1978, dakle 100 godina nakon austro-ugarske okupacije BiH).
II Da bismo ovu raspravu mogli potpunije razumjeti, potrebno je predstaviti i njezina autora, osvrnuti se na njegove znanstvene odnosno kulturne kompetencije i moralne motivacije koje su ga vodile pri pisanju ovoga i drugih njegovih povijesnih i polemičkih tekstova. Dr. fra Ignacije Gavran (1914-2009) je bosanski franjevac čija je biografija duboko usidrena u zemlju Bosnu, franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu i, na poseban način, vezana za Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Rodio se u Varešu u malogradskoj katoličkoj sredini i tu pohađao osnovnu školu. Nakon toga je između 1925. i 1934. kao sjemeništarac Bosne Srebrene pohađao i završio Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Zatim je kao franjevac studirao teologiju u Sarajevu i Breslavi, a filozofiju u Breslavi i Ljubljani, gdje je 1941. doktorirao tezom Filozofska antropologija Vladimira Solovjeva. Jednu godinu pohađao je i Likovnu akademiju (1943-1944) u Zagrebu. Sva na studijima stečena znanja i dalje je produbljivao, uza sve druge dužnosti koje je vrlo savjesno obavljao. Nakon što je kraće vrijeme bio profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, svoj dugi radni vijek proveo je u Visokom. Posebnu je ljubav posvetio Profesorskoj knjižnici Franjevačke klasične gimnazije. Kao knjižničar od 1942. do 2006. povećao je fond te knjižnice sa 16.000 na preko 60.000, katalogizirao sve pribavljene knjige te obogatio sustav kataloga vlastitim stručnim katalogom. Tako je prije svega fra Ignacijevom zaslugom ta biblioteka– nakon stradanja sarajevskih biblioteka u zadnjem izrazito kulturocidnom ratu (1991-1995)–postala jednom od najznačajnijih u BiH. U isto vrijeme bio je odgojitelj i nastavnik na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom kroz 68 godina. U toj ulozi napisao je gimnazijske udžbenike logike, psihologije i likovne umjetnosti, a sjemeništarcima kojima je bio prefekt posredovao kulturne manire za stolom i u ophođenju općenito. Među bosanskim franjevcima i drugim svojim brojnim učenicima postao je poslovičan po vlastitom discipliniranom životu i do u detalje organiziranom odnosu prema vremenu. Književnik Vitomir Lukić (1929-1991) doživio ga je kao lik »koji 12
ni jednog trenutka nije ostavljao dojam čovjeka koji ne zna što će učiniti u narednom trenutku«4. Uza sve te službe i dužnosti koje je obnašao, fra Ignacije Gavran se razvio u poliglota koji je stručno vladao hrvatskim, njemačkim, latinskim, grčkim, ruskim, engleskim, francuskim, talijanskim i slovenskim jezikom, a dobro se služio i poljskim, češkim i španjolskim. Fra Ignacije je bio ne samo poliglot, nego i polihistor kojemu bi bilo teško naći premca u cjelokupnoj povijesti BiH. Njegovi tekstovi zadiru u razna područja kulture – filozofiju, teologiju, psihologiju, didaktiku, likovnu umjetnost, jezikoslovlje, putopise, etnologiju i povijest. U trećoj fazi svoga vrlo aktivnoga života posebno se posvetio pisanju povijesnih tekstova. Težište je, dakako, na povijesti Bosne Srebrene i Franjevačke gimnazije u Visokom, ali nisu zanemareni ni likovi i zbivanja koji pripadaju cjelokupnoj hrvatskoj kulturi u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Po svojoj jezičnoj kvaliteti odnosno preciznom i jednostavnom izražavanju fra Ignacijevi tekstovi spadaju u same vrhove hrvatske znanstvene proze 20. st. S obzirom na namjenu, metodički postupak i znanstveni karakter, fra Ignacijevi se povijesni tekstovi daju svrstati u tri skupine. Prvoj skupini pripadaju njegovi brojni publicističko-odgojni tekstovi o osobama i zbivanjima iz vjerske, političke i kulturne povijesti hrvatskoga naroda, posebno bh. Hrvata i franjevaca u BiH, najvećim dijelom objavljivani u mjesečnom listu Svjetlo riječi, zatim objedinjeni i ponovno izdati u četiri sveska, također od nakladnika Svjetlo riječi.5 Ovoj skupini treba pribrojiti i kratki prikaz povijesti bosanskih franjevaca pod naslovom Suputnici bosanske povijesti6. U ovome kontekstu treba spomenuti također fra Ignacijevu sustavno napisanu monografiju o psovci pod naslovom Bludna psovka7. Knjiga je napisana s istom motivacijom kao i ostali odgojni tekstovi, ali svojim znanstveno-istraživačkim karakterom ide puno dalje. »Knjiga je tematski i metodološki unikum svoje vrste budući i povijesna, pa geografijska, pa posebice psihologijska, 4
5 6
7
Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, knj. 40: Vitomir Lukić, Pjesme, druge proze. Priredio Antun Lučić, Sarajevo 2010, str. 391. Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi I-IV, Sarajevo: Svjetlo riječi 1988-2003. Fra Ignacije Gavran: Suputnici bosanske povijesti. Sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca, Sarajevo: Svjetlo riječi, 1. izd. 1990; 2. prošireno izdanje 2007; na engleskom jeziku u prijevodu samoga autora pod naslovom Fellow-travellers of Bosnian history. Seven Centuries of Bosnian Franciscan, Sarajevo: Svjetlo riječi 2001. Dr. Fr. Ignacije Gavran: Bludna psovka, povijesno-psihološka studija. Mit einer Zusammenfassung UNZÜCHTIGE SCHELTEN; Sarajevo: Udruženje katoličkih svećenika NR BiH 1962, 200 +[6]. 13
pa filološka i komparativna, sociološka te napokon i teološka studija« (Kruno Pranjić). Pri pisanju te jedinstvene monografije autor je konzultirao preko tisuću djela na raznim jezicima. Fra Ignacijevo djelo Vrata u život. Uz 100. obljetnicu postojanja zgrade Franjevačke klasične gimnazije u Visokom (Sarajevo: Svjetlo riječi 2000) po svojemu karakteru pripada također ovoj skupini, ali zbog podataka koje je autor u toj knjizi prikupio kao svjedok vremena, ta njegova monografija isto tako pripada i povijesnim istraživačkim tekstovima, dakle drugoj skupini fra Ignacijevih historiografskih spisa. Još jednom istaknimo, svi su ovi tekstovi po svojemu duktusu prvenstveno publicistički i odgojni, ali uvijek napisani na temelju poznavanja originalnih dokumenata i kvalitetnoga odabira literature. U drugu skupinu, kako je već napomenuto, spadaju fra Ignacijevi historiografsko-istraživački radovi. To se odnosi u prvome redu na tri franjevačka ljetopisa iz 18. st. (Benićev, Lašvaninov i Marjanovićev)8, od izuzetne važnosti za povijest društva, jezika, književnosti i kulture uopće bh. Hrvata, posebno franjevaca, ali i njihovih susjeda Bošnjaka muslimana i Srba pravoslavaca. Autori spomenutih ljetopisa ispisivali su svoje tekstove sad govornim jezikom svoje sredine i svojega vremena, sad opet latinskim i talijanskim – kao produktom svojega obrazovanja ali i političkoga opreza u nesigurnoj Bosni i Hercegovini. Latinske i talijanske dijelove je fra Ignacije preveo u ukusan suvremeni jezik, pisarske i jezične nejasnoće i pogreške svih triju vrsta tekstova objasnio odnosno stručno komentirao. Bio je to mukotrpan posao – te stare tekstove tako prevesti i komentirati da u isto vrijeme sačuvaju autentičnost starine i zasjaju književnim sjajem pristupačnim i običnome suvremenom čitatelju. Jezikoslovci, povjesničari i povjesničari književnosti će zažaliti što izdavač uz fra Ignacijeve prijevode latinskih i talijanskih dijelova nije paralelno objavio i original – radi produbljene znanstvene upotrebe tih tekstova. Gotovo u isto vrijeme kada je obrađivao ljetopise, fra Ignacije je zajedno s tadašnjim profesorom grčkoga i latinskoga jezika na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom fra Šimom Šimićem (1921-1985) preveo dijelom latinski, dijelom talijanski pisano djelo Pregled starina bosanske provincije9. Autor toga djela 8
9
14
O tim trima ljetopisima – oslanjajući se pretežno na redakciju i komentare fra Ignacija Gavrana – iscrpno Iva Beljan, Pripovijedanje povijesti. Ljetopisi bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća, Zagreb-Sarajevo: Synopsis 2011. Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije, 1. izd. Sarajevo: Veselin Masleša 1977; 2. izd. s faksimilom originala Sarajevo-Zagreb: Synopsis 2003. Naslov originala: Epitome vetustatum provinciae Bosnensis, Anconae 1776.
fra Filip Lastrić (1700-1783) odvojio se od svojih suvremenika ljetopisaca na taj način što svoje Starine nije pisao kao kronološko nizanje događaja, nego kao historiografsku kritičku raspravu i time se ucrtao u povijest BiH kao prvi historik Bosne u modernom smislu riječi. Fra Šimin i svoj prijevod fra Ignacije je popratio mnogim kritičkim bilješkama i time čitatelju pružio pouzdan historiografski tekst. Kritičko bavljenje starijim tekstovima fra Ignacije je zaokružio analizom i komentarom djela Sedam trublji za probudit grešnika na pokoru. Djelo je na talijanskom napisao i objavio 1612. talijanski franjevac fra Bartolomej da Salutio (1558-1617), a na hrvatski preveo 1649. u Visokom i u bosančicom ispisanom rukopisu ostavio bosanski franjevac fra Pavao Papić (1593-?1649). Fra Ignacije je taj rukopis paleografski, tekstualno i jezično pomno proučio i opskrbio dragocjenim bilješkama. Budući da je u pitanju jedan »rijedak jezični spomenik« (Ignacije Gavran), od gotovo neprocjenjive vrijednosti za povijest razvoja hrvatskoga književnoga i standardnoga jezika, objavila ga je HAZU, odnosno tada još JAZU u svojim izdanjima.10 Ali se hrvatski akademici nisu sjetili da fra Ignacija Gavrana uvrste u svoje redove, iako je po svojoj kompetentnosti jednoga polihistora tamo bez sumnje pripadao. Napokon smo stigli do treće skupine fra Ignacijevih povijesnih tekstova – do polemika. Suvišno je isticati da je fra Ignacije i u te tekstove ugradio svoju višestruku kompetentnost – jezičnu, psihološku, filozofsku, teološku i, prije svega, moralnu. U pisanje polemičkih tekstova fra Ignacije Gavran se uputio kao svjedok svojega vremena i apologet svoje zajednice – bilo provincije Bosne Srebrene, bilo Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Najveći dio fra Ignacijevih polemičkih tekstova koncentriran je oko dviju tema: (1) na odnose između vrhbosanskih nadbiskupa i bosanskih franjevaca nakon uvođenja etablirane katoličke hijerarhije u BiH 1881. i (2) na kritiku političkoga ponašanja bosanskih franjevaca od strane crkvene hijerarhije i hrvatske političke emigracije nakon uspostave komunističke vlasti 1945. u Jugoslaviji. Obje su teme međusobno povezane. Polemika pokazuje da su u igri ne samo različiti materijalni i društveni interesi, nego i različiti mentaliteti, različita polazišta i načini argumentiranja. Protivnici bh. franjevaca pozivaju se na crkveno pravo, crkvenu disciplinu, nacionalne interese te idealiziraju korifeje takvoga shvaćanja stvarî u BiH. Tako je prvome i glavnom poborniku ovoga mentaliteta vrhbosanskom nadbiskupu Josipu Stadleru (1843-1918) stavljen nadgrobni natpis Ille erat lucerna ardens et lucens (On bijaše svjetiljka koja 10
Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 33, Zagreb 1991, str. 155-325. 15
gori i svijetli), a povjesničar i kasniji politički emigrant s nejasnom biografijom Krunoslav Draganović (1903-1983) dao mu je epitet »Croata ex toto corde« i »drugi apostol Bosne«11. Drugi su nacionalni i crkveni povjesničari to dalje razradili i svijetlim bojama opisali Stadlerovu višestruku djelatnost – spisateljsku, dušobrižničku, socijalnu i političku (Pavo Jurišić, Petar Vrankić, Tomo Vukšić, Zoran Grijak). A publicisti iz ovoga ideološkoga tabora prešli su u protunapad, pa su bosanske franjevce sumnjičili za vjersku i nacionalnu izdaju. Franjevačka strana, braneći svoja povijesna prava i vlastiti dobar glas, u svojim polemikama nastoji pokazati kako su stanoviti postupci sarajevskih nadbiskupa i drugih crkvenih predstavnika neodgovorni i nepravedni prema franjevcima. U tome sporu je fra Ignacije Gavran glavni i najkvalitetniji franjevački polemičar. Izrazita karakteristika njegove polemike jest nastojanje da sačuva mjeru i protivnike osobno ne ponizi. On ne ide za tim da onoga protiv koga polemizira tako reći »zabije u zemlju«, grubo mu se naruga i stavi u sumnju sve njegove pozitivne intelektualne i ljudske osobine – kako se to često događa u lošim polemikama. Stavljajući sintagmu Lucerna lucens pod znak ?, fra Ignacije ne osporava Stadleru višestruku zauzetost i agilnost, na pr. njegovu zapaženu socijalnu djelatnost, niti se upušta u dublju analizu Stadlerovih političkih stavova, nego stavlja u pitanje one njegove postupke koje smatra neodmjerenim i nepravednim. U potrazi za argumentima fra Ignacije je – jednako kao i u drugim svojim tekstovima – precizan, iz citiranih dokumenata ne nastoji ni više ni manje izvući nego što oni sadrže. Ukoliko se dotiče stvari koje nisu predmet njegove polemike ali dodiruju njegovu temu, on se poziva na druge autore, na pr. na fra Berislava Gavranovića (1900-1980), koji je pri uvođenju etablirane hijerarhije u BiH odlučujuću ulogu dodijelio Austro-Ugarskoj. Dakako, suvremena historiografija je osjetljivija na političku kompleksnost toga čina, pa s više smisla za nijanse ukazuje i na stavove tadašnje vatikanske diplomacije, đakovačkoga biskupa Strossmayera i drugih čimbenika. Od ostalih Stadlerovih nasljednika na vrhbosanskoj nadbiskupskoj stolici fra Ignacije najviše prostora posvećuje nadbiskupu Ivanu Ev. Šariću (1871-1960), koji je u svojemu odnosu prema franjevcima najdosljednije išao Stadlerovim stopama, a u političkom pogledu bio oportunist (pjevao je ode kralju Aleksandru Karađorđeviću a onda Anti Paveliću) i završio život u emigraciji. 11
16
Krunoslav Draganović: Hrvatske biskupije (Sadašnjost kroz prizmu prošlosti), u: Croatia Sacra 11-12 (1943), str. 78-130, cit. 113. i 114.
Drugi dio ove publikacije sadrži dio fra Ignacijevih polemičkih tekstova oko udruženja »Dobri Pastir« odnosno političkoga ponašanja bosanskih franjevaca prema komunističkome režimu. Tu fra Ignacije ne nastupa samo kao povjesničar nego i kao izravni svjedok svoga vremena. Budući da je u toj polemici doživio nedobronamjerne i neistinite napade i na vlastitu osobu, ponešto se zaoštrava i njegov polemički ton. Kulminaciju doseže u polemici s don Andrijom Majićem i mostarskim biskupom Ratkom Perićem. Biskup Perić se solidarizirao sa stavovima don Andrije Majića, administratora mostarske biskupije u vrijeme osnivanja udruženja »Dobri Pastir«. U svojoj kasnijoj polemici don Andrija je napadao ne samo udruženje »Dobri Pastir«, nego i fra Ignacija osobno. Na te udarce fra Ignacije je uzvratio odmjereno, ali i odlučno, uz ostalo stavljajući Majićevu vjerodostojnost u pitanje jednim naoko »nevažnim« detaljem. Naime, u teškim poratnim godinama nakon Drugoga svjetskoga rata u visočkom sjemeništu, tada jedinom u cijeloj BiH, našao se i po koji kandidat mostarske biskupije. Račun za liječenje u sarajevskoj bolnici jednoga od njih platilo je visočko sjemenište. Fra Ignacije je kao tadašnji prefekt sjemeništaraca tri puta pismeno intervenirao kod administratora Majića da podmiri račun, ali se ovaj na te dopise oglušio i »račun nije do danas plaćen«.12 Fra Ignacije je polemizirao i s hrvatskom emigracijom, u godinama kada to nije bilo lako pod komunističkom diktaturom. Neki su se od kritičara javili pod pseudonimom. U svojim replikama, fra Ignacije im je spočitnuo tu anonimnost i svoje tekstove, koliko mi je poznato, nije nikada objavljivao pod pseudonimom, nego barem s inicijalima imena i prezimena (F.I.G.). Bilo bi korisno da se i te polemike, objavljene prije svega u Hrvatskoj reviji, saberu i ponovno objave i na taj način učine pristupačnim hrvatskoj kulturnoj i političkoj javnosti. Ipak ni time ne bi bio iscrpljen polemički opus fra Ignacija Gavrana. Fra Ignacije se, naime, polemički osvrtao i na pojave u drugim područjima kulturnoga i političkoga života.13 12
13
Ignacije Gavran: Zakašnjeli neopravdani prigovor (Uz knjigu Sluga dobri i vjerni, Mostar, 1998.), u: Bosna franciscana 13, Sarajevo 2000, str. 421-427, ref. 423. Na ovome mjestu svraćam pozornost na sljedeće tri fra Ignacijeve polemike: a) na polemiku s hrvatskim književnikom i jezikoslovcem Tomislavom Ladanom (1932-2008) o jezičnim tabuima u svezi s fra Ignacijevom monografijom Bludna psovka, pod naslovom »Jezične kočnice i njihova opravdanost«, u: Dobri pastir, god. 21-22, Sarajevo 1972, str. 204-218; b) na polemički osvrt na teze poznatoga britanskog filozofa i matematičara Bertranda Russela (1872-1970) o odnosu znanosti i religije, u tekstu »Promašeni napadaj« (Uz knjigu B. Russela »NAUKA I RELIGIJA«), u: Nova et vetera, sv. 2, Sarajevo 1977, str. 9-22; c) konačno se fra Ignacije 2005. god. uključio i u već dugu polemiku o književnom nobelovcu Ivi Andriću (1892-1975) u svezi s posthumno objavljenom knjigom Muhsina Rizvića (1930-1994) 17
U našemu vremenu kada se mnogo polemizira, a znatan dio polemičara ne pokazuje nikakva interesa za mjeru, ukus i istinoljubivost, fra Ignacijeve polemike djeluju kao protuuteg i apel za međusobni respekt u životnim kontroverzama. Jer ideologije i njihova mjerila prolaze, a pitanja pravde i dostojnoga suživota ostaju stalne teme malih i velikih ljudskih zajednica. Fra Ignacije je to dobro znao, pa su stoga i njegovi polemički tekstovi pledoaje za suživot u pravednosti i istinitosti, a ne rugalice ili pak ideološki i nacionalistički talambasi. Osim toga se na fra Ignacijevim tekstovima možemo učiti lijepome hrvatskom jeziku, što opet nije najbeznačajnija stvar. Sve u svemu, fra Ignacije Gavran je bio i ostao magister elegantiarum ne samo kao odgojitelj i pisac jedinstvene knjige o psovci, nego i kao povjesničar i polemičar u političkim izazovima svoga vremena.
Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu (Sarajevo: Ljiljan 1995, 680 str.), svojim tekstom »Okrivljeni Andrić«, u: Bosna franciscana 23, Sarajevo 2005, str. 188-196. Gotovo cijeli citirani broj spomenutoga časopisa posvećen je problematici »ANDRIĆ«, a polemika se »oko Andrića« ponovno rasplamsala 2011. godine, i završit će se, najvjerojatnije, tek kada se promijeni političko i kulturno stanje balkanskih društava. 18
SADRŽAJ Predgovor /S. M. Džaja/ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255 ODNOS BOSANSKIH FRANJEVACA I JUGOSLAVENSKE DRŽAVE . . . . . . . . . . . 271 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271 I — Tko su zapravo bosanski franjevci? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 273 II — Bosanska franjevačka provincija i svećeničko udruženje »Dobri pastir« . . . . 1. Bosanska franjevačka provincija se ne smije poistovjećivati s bosanskim svećeničkim udruženjem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. »Dobri pastir« je osnovan iz vrlo važnih razloga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. U Statutima »Dobrog pastira« nema ništa što bi se na bilo koji način moglo osuditi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. »Dobri pastir« je osnovan po zakonu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. Bosansko svećeničko udruženje nije ni kasnije od nadležne crkvene vlasti zabranjeno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6. Bosansko svećeničko udruženje nije učinilo ništa protiv Crkve (A), nego mnogo u njezinu korist (B) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . III — Državna pomoć koju uživaju bosanski franjevci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Kakvu pozadinu ima državna pomoć? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Kolika je državna pomoć bila? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. O kojim uvjetima ovisi državna potpora? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
280 280 281 283 284 284 285 294 294 297 298
IV — Trebaju li bosanski franjevci pomoć iz inozemstva? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301 Sažimajući treba kazati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 304 SVEĆENIČKO UDRUŽENJE DOBRI PASTIR I NJEGOVA ULOGA . . . . . . . . . . . . . 1. Okolnosti nastanka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Osnivanje i rast Udruženja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Sumnje u zakonitost Udruženja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Djelovanje Udruženja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. Osvrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
306 306 308 310 312 316 357
TIHO IZOPĆENJE Uloga svećeničkog udruženja Dobri pastir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Potreba Udruženja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zakonitost Dobrog pastira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Djelovanje Dobrog pastira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Protivnici Udruženja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Što ih je zapravo smetalo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Osvrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
318 318 320 321 324 324 326
UZ 25-GODIŠNJICU UDRUŽENJA »DOBRI PASTIR« Referat pročitan na proslavi 25-godišnjice Udruženja – 1975. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1) »Dobri pastir« je imao svoje prethodnike kod nas i u svijetu . . . . . . . . . . . . . . . 2) U pravilima »Dobrog pastira« nema ništa što bi se ikako moglo osuditi . . . . . . 3) »Dobri pastir« je bio propisno osnovan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4) »Dobri pastir« nije ni kasnije od nadležne crkvene vlasti bio zabranjen . . . . . . 5) »Dobri pastir« nije učinio ništa protiv Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6) »Dobri pastir« je mnogo koristio Crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
328 329 329 330 330 331 333
»IGRAJU KAKO UDBA SVIRA«? [Osvrt na tekst biskupa Želimira Puljića] . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Što su namjeravali? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Što su ostvarili? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Tko je imao pravo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
336 336 337 338
ZAKAŠNJELI NEOPRAVDANI PRIGOVOR Uz knjigu Sluga dobri i vjerni, Mostar, 1998. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340 1. Spor s don Andrijom Majićem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340 2. O stavu biskupa R. Perića o udruženju Dobri pastir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 343 ZAŠTO BRANIM UDRUŽENJE? Osvrt na članke J. Krište u Katoličkom tjedniku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zašto sam stupio u Udruženje? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Što je Udruženje ustupilo komunistima? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kakva je bila korist od Udruženja? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
347 347 349 350 351
KRITIČAR KOJI SE SAKRIVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 352
358
Znam da će mnogi dočekati ovu raspravu s čuđenjem i pitanjem: čemu iznositi nutarnje crkvene sporove u javnost?! Imaju pravo što se tako pitaju. O našim sporovima ne bi trebalo raspravljati u javnosti. Ali, ovo je pitanje već izneseno na javu i sva usta o njemu govore. U takvoj situaciji mislim da je poštenije i korisnije za opću stvar istupiti otvoreno, s punim imenom, i kazati na pošten način ono što se misli i navesti razloge za svoje mišljenje. Šutnja, prešućivanje i zataškavanje istine hrane korupciju, bilo da se radi o poduzeću, državi ili Crkvi. Nečasno je jedino govoriti tako da se onaj koga se stvar tiče ne može braniti: tj. iza leđa, pred neupućenim svijetom i ne navodeći dokaze. Fra Ignacije Gavran