Svjetlo riječi - broj 359

VJERA DRUŠTVO KULTURA

Godina XXXI. Broj 359 Sarajevo, veljača 2013. Cijena 3,5 KM (15 HRK) omot.indd 1

www.svjetlorijeci.ba 31.1.2013 15:13:18

www.svjetlorijeci.ba

i zlog knjige 12 KM

12 KM

12 KM

50

8

KM

KM

10 KM

40

20

KM

KM

20 KM

knjige možete poručiti s adrese

BiH – 71000 Sarajevo • Zagrebačka 18 • tel: + 387 (0)33 726-200 • fax: + 387 (0)33 812-247 • pretplata@svjetlorijeci.ba

omot.indd 2

31.1.2013 15:13:27

rijeÄ? Ä?itateljima đ&#x;”˜

Proroci

iz sadrĹžaja

Vinko JELUŠIĆ

tema broja Prorok uvijek nastupa sam

6

boĹžja djela u bibliji Tihi Ilijin Bog

14

aktualno Osporavana paradigma

22

razgovor – Vuk Periťić Nacionalizam je velika krivotvorina

28

reportaŞa – vidoťi Blago Maloga livanjskog polja

32

povratak – kakanj Grad rudnik

44

pogled u duťu Hrana i osjećaji

54

razgovor – Duťka Juriťić Javni RTV servisi su vaŞni

66

roditeljima i djeci ZvuÄ?na Biblija

70

R

eligija moĹže nuditi smisao Ä?ovjeku, ali ga moĹže uvlaÄ?iti u najgori besmisao; pruĹžati ljudima utjehu, ali ih joĹĄ viĹĄe razbolijevati; biti most izmeÄ‘u Boga i Ä?ovjeka, ali i prepreka na putu k Bogu; povezivati ljude, ali ih i dijeliti; zalagati se za mir i dobro, ali i pozivati na rat i zlo.

Proroci u Bibliji diĹžu svoj glas protiv mraÄ?ne strane religije, izvjeĹĄtaÄ?ene i izobliÄ?ene religioznosti, formalizma i laĹži, iskrivljenih vjerskih praksi i vjerniÄ?ke oholosti. Ustajali su protiv religijskih poglavara i svjetovne vlasti i pritom uvijek navlaÄ?ili bijes na sebe i jednih i drugih, ali i oportunistiÄ?kih i straĹĄljivih “obiÄ?nihâ€? vjernika. Njihova kritika je razotkrivala laĹžne sigurnosti i obmane, licemjerja i zloupotrebu vjere i samoga BoĹžjeg imena. Zato, kako Pismo izvjeĹĄtava, nisu bili dobrodoĹĄli nigdje, posebno ne u svom kraju i meÄ‘u svojima. NoĹĄeni autoritetom BoĹžje rijeÄ?i, ipak se nisu dali uĹĄutkati i po cijenu progona i nasilne smrti.

Tako je bilo i s Isusom iz Nazareta, koji za sebe kaĹže da je i viĹĄe od proroka.

Njegove rijeÄ?i nisu ĹĄtedjele religijske i politiÄ?ke strukture. Koristili su razliÄ?ite metode i zamke da ga primire i uĹĄute. OptuĹživali su ga da govori u ime Sotone, da krĹĄi Zakon i buni narod. No, njegova rijeÄ? je bila nesputana. I na kraju su ga razapeli.

Proroka ima i danas, i u suvremenom krťćanstvu i u KatoliÄ?koj crkvi. Oni kritiÄ?ki govore o svojim zajednicama i ukazuju na neevanÄ‘eosko djelovanje Crkve i na njezinu samoljubivu brigu za sebe. DiĹžu glas protiv represalija unutar Isusove zajednice, protiv politiÄ?ke sprege s vlastima i sistemsku proizvodnju laĹži i privida. KritiÄ?ki i proroÄ?ki glasovi nerado se Ä?uju i crkvena se vlast koristi razliÄ?itim mehanizmima da ih uĹĄutka. Dovoljno se na ovom mjestu prisjetiti sudbina nekih suvremenih teologa kojima su oduzimane katedre, Ä?ija su djela zabranjena, koji su prezirani i denuncirani, crkveno “usmrćivaniâ€?, proglaĹĄavani unutarnjim neprijateljima Crkve. Oni su kao i mnogi drugi manje poznati ljudi, oni anonimni u Ĺžupnim zajednicama, â€œĹžrtve sistemaâ€? – institucionalne eklezijalne ideologije. No, njihov glas je ipak jaÄ?i od mnogih glasova koji se utapaju u kolektivne povike i usko koristoljublje.

U tu eklezijalnu ideologiju – kaĹže na jednom mjestu i sam uĹĄutkavani dominikanac i teolog Edward Schillebeeckx (1914-2009) – sklanja se institucionalni dio Crkve iz Ä?ega proizlaze velike ĹĄtete. Ta ideologija se plaĹĄi slobode pojedinca i proroÄ?kog miĹĄljenja, i zato svaki kritiÄ?ki glas nastoji uĹĄutkati. Ona se konstantno osigurava novim posluĹĄnicima – slugama bez duha, bez miĹĄljenja, samokritiÄ?nosti i karaktera. Ona se udaljava i od evanÄ‘elja i od ljudi. Njoj u konaÄ?nici, kao u priÄ?i o Velikom inkvizitoru, smeta i sam Isus iz Nazareta.

Urednik

vlasnik: FranjevaÄ?ka provincija Bosna Srebrena • nakladnik: FMC Svjetlo rijeÄ?i d.o.o. • ravnatelj: Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba • glavni urednik: Drago Bojić drago@svjetlorijeci.ba • redakcija: Drago Bojić, Janko Ćuro, Darko RubÄ?ić i Hrvoje VranjeĹĄ • adresa uredniĹĄtva: ZagrebaÄ?ka 18, BiH – 71000 SARAJEVO • tel: + 387 (0)33 72 62 00 • fax: + 387 (0)33 81 22 47 • e-adrese: redakcija@svjetlorijeci.ba • uprava@svjetlorijeci.ba • pretplata@svjetlorijeci.ba • www.svjetlorijeci.ba • uredniÄ?ko vijeće fmc svjetlo rijeÄ?i: Drago Bojić, Janko Ćuro, Davor Dominović, Lovro Gavran, Marijan Karaula, Josip Mrnjavac, Vili Radman i Nikica Vujica • godiĹĄnja pretplata: BiH 40 KM • Hrvatska 160 Kn • Ĺ vicarska 80 CHF • Zapadna Europa 40 â‚Ź • Prekooceanske zemlje 80 USD/120 AUD • bankovni raÄ?uni – KM: Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 • UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 • devize: Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371, IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S • UniCredit Bank d.d. BiH 25021420101, IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 • raÄ?un u njemaÄ?koj: Sparkasse Ulm, Kontonummer 891343 BLZ 63050000 (Svjetlo rijeÄ?i) Deutschland • raÄ?un u ĹĄvicarskoj Credit Suisse CS Wädenswil - 459061-10 Kontonummer PM Wädenswil 80-500-4 • raÄ?un u austriji: Sparkasse Kufstein, Kontonummer 07701-154036 BLZ 20506 (Kristijan Montina Svjetlo Rijeci) Ă–sterreich • grafiÄ?ko oblikovanje: Branko R. Ilić • tisak: Radin print culture, Sveta Nedelja • List Svjetlo rijeÄ?i je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem Ĺ M 35/99. od 27. 04. 1999. godine ISSN 1512-6986 veljaÄ?a 2013. Svjetlo rijeÄ?i 3

sr03.indd 3

31.1.2013 15:08:37

đ&#x;”˜ tema broja

Prorok uvijek nastupa sam Prorok Starog zavjeta uvijek je osobno na sceni dogaÄ‘anja, bez skrivanja iza kralja i moćnika, bez mase koja ga oblikuje, otvoren za BoĹžju rijeÄ? i patnje naroda. Istinski prorok navijeĹĄta bez profita, straha i skrivanja. Njegova snaga ne leĹži u radosti laĹžnog obećanja i masovnog prihvaćanja. Njegova je snaga rijeÄ? Jahvina đ&#x;”˜ PiĹĄe: Josip JOZIĆ

PROROK, Ambroz Testen

Ĺ

vicarski knjiĹževnik Friedrich DĂźrrematt u zbirci pripovijesti Grad pripovijeda o bezimenom Ä?ovjeku koji dobrovoljno prihvaća sluĹžbu Ä?uvara u jednom zatvoru. Zatvor je bio, meÄ‘utim, pomalo specifiÄ?an. Naime, nije bilo uobiÄ?ajenih reĹĄetaka ni zakljuÄ?anih kapija. Unutarnje prostorije podsjećale su viĹĄe na dnevni boravak s otvorenim terasama nego na sustavno ureÄ‘en zatvor. ÄŒuvari i zatvorenici bili su jednako odjeveni tako da se meÄ‘usobno nisu razlikovali. ÄŒak ni komunikacija meÄ‘u njima, ono ĹĄto gestom i izriÄ?ajem razotkriva Ä?ovjeka, nije odavala tajnu: bilo je ĹĄale i smijeha. Zatvorenici su bili opuĹĄteni, nasmijani i bez pomisli na bijeg. Novi Ä?uvar s pesimizmom poÄ?inje promatrati okolinu i ljude i potiho se upita: Tko je ovdje zapravo zatvorenik? On, koji se zatvorio u sebe i svoj strah, ili oni koji vladaju situacijom? On, koji Ä?ini uslugu na dobro svijeta, ili moĹžda oni koji se i u zatvoru osjećaju slobodni? ÄŒuvar dolazi do zakljuÄ?ka: potrebno mu je povjerenje i kontrola nad situacijom. Ali kakvo 6 Svjetlo rijeÄ?i veljaÄ?a 2013.

sr06-09.indd 6

31.1.2013 16:01:17

đ&#x;”˜ duhovne stranice

O

bratiti se znaÄ?i osloviti koga, okrenuti mu se i uputiti mu rijeÄ?. Komunicirati.

Obraćati se znaÄ?i opetovano i trajno komunicirati. A znaÄ?i i obrnuti se, okrenuti se, promijeniti perspektivu da bismo vidjeli onoga kome se obraćamo.

Kvaliteta naťega Şivota nije mjerljiva onim ťto nam se događa. Ni onim za ťto smo kadri. Kvaliteta naťega bića kvaliteta je naťega pogleda kojim promatramo sebe i druge te vlastiti Şivot.

Obraćati se znaÄ?i trajno se okretati od vlastita ega koji svojata sve ĹĄto nam se Ä?ini da smo postigli u Ĺživotu, ili za ĹĄto smo kadri, ili za Ä?im Ĺžudimo, te se opetovano okretati naĹĄem najdubljem biću gdje prebiva ono boĹžansko.

Da bismo mogli komunicirati, Ĺživjeti nam je u sadaĹĄnjem trenutku. Nećemo se moći okrenuti ukoliko smo prikovani uz proĹĄlost ili smo pobjegli u budućnost. Ĺ˝ivjeti u sadaĹĄnjosti znaÄ?i trajno funkcionirati na razini onoga najvaĹžnijega u danom trenutku. To znaÄ?i biti prisutan, cjelovit, spaĹĄen. Ĺ˝ivjeti u sadaĹĄnjem trenutku znaÄ?i prihvatiti ono ĹĄto nam daje sadaĹĄnji trenutak kao da smo ga odabrali. I odreći se ma kakvog suÄ‘enja: ni sebe, okrivljujući se, ni ikog drugog, optuĹžujući. Ĺ˝ivot nam neprestance nudi znakove na putu obraćanja. Izaziva nas da gledamo novim oÄ?ima. Pogledom koji svojom novinom Ä?ini da je trajno sve moguće. Da je moguće pomicati granice, da je moguće i najteĹže situacije vidjeti iz nove perspektive kakva nije bremenita brigama. Niti je bezizlazna.

Kroz svaku se pukotinu moĹže probiti svjetlost.

Obraćenje je prekret, odvraćanje od uobiÄ?ajenoga da bismo obiÄ?no vidjeli neobiÄ?nim, kakvo jest. Trajno otvoreno. Ispunjeno svjetloťću koja nas priziva. đ&#x;”˛

Jadranka BRNČIĆ

10 Svjetlo rijeÄ?i veljaÄ?a 2013.

sr10-11.indd 10

31.1.2013 16:03:01

đ&#x;”˜ boĹžja djela u bibliji

Tihi Ilijin Bog

đ&#x;”˜ PiĹĄe: Bruna VELÄŒIĆ

C

iklus pripovijesti o proroku Iliji, u Prvoj Knjizi o Kraljevima, zapoÄ?inje nastupom velike suĹĄe. Ta suĹĄa, koja će onemogućiti urod i uvelike oteĹžati Ĺživot Izraelcima, samo je vanjska manifestacija jedne druge, unutarnje suĹĄe: suĹĄe vjere. Izraelski je narod napustio svoga Boga, i time krenuo putem propasti. Okrenuo se jednom kanaanskom boĹžanstvu, bogu plodnosti Baalu, vjerujući da je on, a ne Bog Izraelov, mjerodavan za dar kiĹĄe i plodnost njihove zemlje. U vrijeme proroka Ilije, u 9. stoljeću prije Krista, kult Baala cvjetao je u Izraelu jer je kralj Ahab, oĹženjen feniÄ?kom princezom Izebelom, pod utjecajem svoje supruge postao gorljivim ĹĄtovateljem tog kanaanskog boĹžanstva, te mu je Ä?ak dao sagraditi hram u Samariji.

Ilija je pak bio gorljivi protivnik tog poganskog kulta i svim se snagama zalagao pokazati narodu da nije Baal već Gospodin istinski Bog i gospodar prirode, onaj koji odreÄ‘uje suĹĄu i kiĹĄu i koji zemlji daje plodnost. ÄŒitavo je Ilijino djelovanje bilo proĹžeto pitanjem: “Tko je Bog u Izraelu?â€? A samo Ilijino ime pruĹža odgovor, jer Ilija, hebrejski “Elijahuâ€?, znaÄ?i “Moj Bog je Gospodinâ€?.

Bog, dakle, odluÄ?uje uskratiti narodu kiĹĄu, urod, a time i hranu, ali taj drastiÄ?an korak, za kojeg se Ä?ini da narod vodi smrti, sluĹži zapravo tome da ga vrati u Ĺživot. Tome sluĹži i poziv proroka Ilije, kojega Bog, odmah po pozivu, ĹĄalje na potok Kerit. Zanimljivo je, pritom, pri-

ANÄ?EO DOTIÄŒE ILIJU U SNU, Marc Chagall – 1958.

Ilijin se Bog otkriva kao tihi Bog, Bog koji je prisutan i kada se Ä?ini da je daleko, koji djeluje i kada se Ä?ini da ga nema: neprimjetno, ali trajno i uporno

mijetiti prve rijeÄ?i koje Bog Iliji upućuje.

To nisu tipiÄ?ne rijeÄ?i kojima Bog poziva svoje proroke. Umjesto “Idi i prorokujâ€?, Bog veli: “Idi i sakrij seâ€?. Prije poslanja Bog Iliju ĹĄalje u skrovitost, u osamu, na mjesto gdje će biti sam s Bogom i gdje će njegova egzistencija u potpunosti ovisiti o Bogu. Na Keritu Ilija preĹživljava pijući vodu iz potoka, a hrane ga gavrani koji mu donose kruh i meso. Ilijin boravak na Keritu podsjeća tako na Ivanovo i Isusovo povlaÄ?enje u pustinju prije poÄ?etka javnog djelovanja, a isto tako i na Izraelov put pustinjom gdje je opstanak naroda ovisio iskljuÄ?ivo o Bogu koji ih je hranio manom i vodom iz stijene. Ĺ˝ivot naroda i dalje, u Obećanoj zemlji, ovisi iskljuÄ?ivo o Bogu i o njegovu pouzdanju i oslanjanju na Boga, ali narod je to zaboravio. Bog zove Iliju da ih na to podsjeti,

no prije tog poslanja daje mu da i sam, na svojoj koĹži, iskusi to potpuno pouzdanje i predanje.

Nakon nekog vremena potok Kerit presuĹĄuje, pa Bog ĹĄalje Iliju jednoj udovici u Sarfatu Sidonsku, na pogansko podruÄ?je. Udovice su nekad, kao i danas, pripadale najsiromaĹĄnijim i najugroĹženijim slojevima druĹĄtva. Zanimljivo je, stoga, primijetiti kako Bog Iliju ĹĄalje upravo takvoj jednoj Ĺženi kako bi ona njemu pomogla i hranila ga. I ona to Ä?ini, onako velikoduĹĄno kako to samo siromasi Ä?ine. Sve ĹĄto ima malo je braĹĄna i ulja da umijesi kruh, i to ĹĄto ima spremno dijeli s Ilijom. U svojoj potrebi ona zaboravlja sebe, predajući se time potpuno BoĹžjoj providnosti, i Bog nagraÄ‘uje njezino predanje Ä?udom: sve dok ne proÄ‘e suĹĄa, braĹĄna u ćupu neće nestati i vrÄ? s

12 Svjetlo rijeÄ?i veljaÄ?a 2013.

sr12-13.indd 12

31.1.2013 16:06:32

Ĺživot i vjera đ&#x;”˜

Miro JeleÄ?ević

Glas koji viÄ?e u pustinji Krťćanin budućnosti mora biti prorok u svome druĹĄtvu i u svojoj crkvi.

Prorok koji vidi budućnost iz sadaťnje vjere u BoŞje obećanje

U

naĹĄim suvremenim druĹĄtvima moĹže se Ä?uti kako se neÄ?iji nastup ili govor naziva proroÄ?kim. Taj izvorno religiozni, nama Biblijom posredovani pojam, danas je po svom sadrĹžaju udomaćen viĹĄe u sociopolitiÄ?kom, negoli u religiozno-crkvenom prostoru. U upotrebi termina pretpostavlja se barem nekoliko stvari: prije svega da se kritiÄ?ki govori o vaĹžnim i aktualnim druĹĄtvenim stvarima koje su zbog interesa druĹĄtveno-politiÄ?kih elita potisnute ili se njima manipulira, da se u nastupu i govoru pokazuje osobna hrabrost i integritet te da zadnja instanca iz koje se djeluje jest opće dobro druĹĄtva ili dobro i prava pojedinaca. Proroci suvremenog druĹĄtva ponekad poduzimaju akcije koje u druĹĄtvu izazivaju zgraĹžanje i osudu ili pak djeluju tako da u svome mono-kolektivu – a naĹĄi su uglavnom takvi – budu smatrani crnim ovcama.

Biblijski proroci nisu uopće nepovezani sa spomenutim suvremenim pojavama. I oni kritiÄ?ki nastupaju u ozbiljnim druĹĄtvenim i politiÄ?kim prilikama: teĹĄke socijalne nepravde, tlaÄ?enje, druĹĄtvena neosjetljivost i nesolidarnost, politiÄ?ka nerazboritost i podaniĹĄtvo, nasilje i samovolja vladara i moćnika. Njihovo prorokovanje Ä?esto je za posljedicu imalo neprihvaćanje, nerazumijevanje, probleme i proganjanje, a nerijetko je zavrĹĄavalo i smrću. Za razliku od suvremenih “prorokaâ€? njihov nastup i govor je utemeljen religiozno, oni se osjećaju pozvanima i poslanima od Boga i u njegovo ime djeluju. A to je sklizak teren. Jer i vladari su imali svoje proroke koji su se takoÄ‘er pozivali na Boga. Zato pravi biblijski proroci bez uvijanja i snaĹžno – za uĹĄi poboĹžnih vjernika na samom rubu sablaĹžnjivosti – prozivaju religiozne poglavare i posluĹžitelje ali i sam narod zbog licemjerja, iskrivljivanja BoĹžje rijeÄ?i i volje, skrivanja iza BoĹžjeg zakona i kultnih propisa.

Da prorocima nije uvijek baĹĄ na prvu sjeo njihov poziv, da su se iz proroÄ?ke sluĹžbe Ĺželjeli izvući zbog svijesti o neugodnostima i teĹĄkoćama koje ih oÄ?ekuju, moĹžemo se uvjeriti iz uglavnom kratkih biografskih podataka u biblijskim proroÄ?kim knjigama. Proroci nisu bili nakrivo nasaÄ‘eni ljudi koji su Ĺželjeli zaratiti se sa svijetom niti Ä?udaci koji nisu nigdje i nikome Ĺželjeli pripadati. DoduĹĄe tako su ih uglavnom doĹživljavale zemaljske instance moći. No, instanca

zbog koje kod proroka nestaje obzira pred politiÄ?kom silom, druĹĄtvom nepravednih normi i religioznom prisilom i manipulacijom jest sveti BoĹžji Ĺživot i obećanje Ĺživota. Instanca zbog koje se u tragiÄ?nim katastrofama pojedinaÄ?ne ili zajedniÄ?ke sudbine ne gubi u ponoru oÄ?aja i nemoćne predaje, takoÄ‘er je BoĹžji Ĺživot koji je blizu i otvara novu mogućnost.

Zbog toga proroci u kritici ili tjeĹĄenju gledaju u budućnost i vide je: ne zbog nekog trika, halucinacije ili posebne sposobnosti, nego zbog osobno i ozbiljno proĹživljene pojedinaÄ?ne ili zajedniÄ?ke sadaĹĄnjosti.

Iako je sluŞba proroka u ranom krťćanstvu bila poznata i cijenjena, proroci su kao institucija u velikoj crkvi nestali relativno brzo. Dogmatski je to opravdano zavrťetkom objave, a eklezioloťki razvojem i normiranjem sluŞbi u prvoj crkvi.

Ipak proroÄ?ki glas i djelovanje nikad nisu nestali u crkvi.

Bio je to glas koji je pozivao na promjenu, obraćenje, nove putove i mogućnosti, glas koji je hrabrio i tjeĹĄio u naizgled bezizlaznim situacijama, glas koji se utjelovljavao u protestnu akciju pred neljudskim odnosom prema BoĹžjem stvorenju: robovima, strancima, Ĺženama, crncima, nevjernicima, greĹĄnicima, manjinama. ProroÄ?ki glas krťćana nije uspjela uĹĄutkati ni fiziÄ?ka prijetnja ni sumnjiÄ?enje s manjka vjere i posluĹĄnosti, a koji su dolazili bilo s politiÄ?kog bilo s crkvenog podruÄ?ja, Ä?esto iz zajedniÄ?kog interesa moći. Nisu uspjeli nadjaÄ?ati ni glasovi laĹžnih proroka koji se uvijek dive moćnima i govore im prihvatljive rijeÄ?i.

D

anas se dosta govori o teĹĄkoćama u kojima se crkva nalazi, o “pustinjiâ€? kroz koju crkvena vjera i tradicija prolaze. Teolog Karl Rahner je rekao da će krťćanin budućnosti biti mistik ili ga neće biti. Pri tome nije mislio na mistika zatvorenih oÄ?iju i zaljubljena u svoja poniranja, nego na Ä?ovjeka dubokog i ozbiljnog egzistencijalnog povjerenja u Boga i odnosa s Bogom. To pak znaÄ?i da krťćanin budućnosti mora biti i prorok u svome druĹĄtvu i u svojoj crkvi. Prorok koji vidi budućnost iz sadaĹĄnje vjere u BoĹžje obećanje i spreman je za tu budućnost platiti ne tuÄ‘im znojem, prividnim sjajem ili mrtvim stvarima, nego zalaganjem vlastitog Ĺživota. đ&#x;”˛

veljaÄ?a 2013. Svjetlo rijeÄ?i 17

sr17.indd 17

31.1.2013 16:11:51

đ&#x;”˜ aktualno Bosna Srebrena

Bosanske franjevce konstantno se optuĹžuje za "herezu inicijativeâ€?. Jer, neĹĄto ĹĄto je inicijalno bosansko i franjevaÄ?ko, postaje hvalevrijednim tek kad netko drugi to prihvati kao svoj vlastiti pothvat đ&#x;”˜ PiĹĄe: Stjepan LOVRIĆ

B

osnu i Hercegovinu kao druĹĄtvenopolitiÄ?ku stvarnost ili povijesni proces nije nimalo lako definirati niti razumjeti. Svi koji su se ozbiljno bavili ovim pitanjem slaĹžu se kako su ova drĹžava i druĹĄtvo viĹĄeznaÄ?ne i po mnogoÄ?emu kontroverzne Ä?injenice i stoga se teĹĄko daju podvesti pod bilo kakve zajedniÄ?ke i općeprihvaćene pojmove. Uzroke ovomu treba traĹžiti u Ä?injenicama kako u Bosni gotovo niĹĄta nije ni nastajalo na relevantnim temeljima, niti je bilo koji proces

valjano i do kraja osmiĹĄljen i okonÄ?an.

Jedina konstanta su stalne mijene, koje dakako nisu bez uÄ?inaka na ovu dramatiÄ?nu i istraumatiziranu stvarnost. Jedna od povijesnih sastavnica Bosne i Hercegovine svakako je i FranjevaÄ?ka provincija Bosna Srebrena, Ä?ija uloga nije nimalo zanemariva u sveukupnoj stvarnosti ove drĹžave i njezinih druĹĄtvenih mijena.

Bosanski su franjevci i njihova redovniÄ?ka zajednica od samih poÄ?etaka u Bosni bili i do danas ostali predmetom nebrojenih ozbiljnih ali i pauĹĄalnih promiĹĄljanja i kritiÄ?kih opservacija. Budući da njihova odiseja traje viĹĄe od sedam stotina godina, nedvojbeno je rijeÄ? o respektabilnoj Ä?injenici, bez obzira na intencije onih koji se ovim promiĹĄljanjima bave.

Sintagme o franjevaÄ?koj Bosni i franjevaÄ?koj povijesti naĹĄega podneblja samo za neupućene mogu izgledati izlizane i deplasirane. Ĺ toviĹĄe, posve su u pravu oni koji franjevaÄ?ku misiju u Bosni definiraju kao franjevaÄ?ku paradigmu, koja je nadĹživjela mnoge prekretnice, od kojih su joj neke bile posve nenaklonjene.

Franjevci su već prilikom dolaska u Bosnu bili posve svjesni neizvjesne avanture u koju su poslani. Nesigurne drĹžavne i vjerske okolnosti, deloĹžiranje bosanskog biskupa u Ä?akovo i pojava kontroverznih bosanskih krstjana, bili su stvarni okvir u kojem je franjevaÄ?ka

zajednica tek trebala i stvarno i formalno zaĹživjeti. Iz rimskih obzorja Bosna je tada misijsko podruÄ?je, u kojem se nisu snalazile ni ugarska vlast niti domaća crkvena hijerarhija. I umjesto frontalnih sukoba s krstjanima, koji su se u Bosni organizacijski već bili stabilizirali, i debakla kakav su doĹživjeli dominikanci, franjevci oÄ?ito već tada postaju svjesni kako je upravo Bosna prava mogućnost za oĹživotvorenje Franjina gesla Ĺživljenja prema prilikama mjesta i vremena. PoÄ?etak je ovo hvaljene i osporavane franjevaÄ?ke Ĺživotne filozofije u Bosni, koja će konstantno, upravo na ovoj franjevaÄ?koj maksimi, polagati ispit vlastite zrelosti i Ĺživotne mudrosti.

Dilema uzmicanja ili ostajanja?

Nije trebalo dugo Ä?ekati da ovakvo franjevaÄ?ko opredjeljenje doĹživi novi izazov. U vrijeme kad je zajednica već postala i organizacijski stabilna, s dominantnim brojem domaćih Ä?lanova, Bosna će se naći u okviru Turskog Carstva, Ä?ime će de facto prestati postojati kao drĹžava.

U okolnostima tuÄ‘e drĹžave i druge vjere franjevci postaju najeksponiraniji i jedini skrbnici domaćih katolika i njihovih elementarnih prava, ĹĄto im konkretno priskrbljuje atribuciju rimskih uhoda, s kojima će novi vlastodrĹĄci, unatoÄ? svemu, ipak morati raÄ?unati. Najistaknutiji franjevaÄ?ki lik ovoga vremena postaje

22 Svjetlo rijeÄ?i veljaÄ?a 2013.

sr22-24.indd 22

31.1.2013 19:04:40

đ&#x;”˜ razgovor

publicist

28 Svjetlo rijeÄ?i veljaÄ?a 2013.

sr28-31.indd 28

31.1.2013 16:39:08

đ&#x;”˜ povratak

Kakanj

Grad rudnik Okupacije i vlasti su se mijenjale, reĹžimi dolazili i prolazili, ali jedno ostaje isto: Kakanj je grad rudara đ&#x;”˜ Tekst i snimke: Hrvoje VRANJEĹ

N

Rudnik postaje grad. PodruÄ?je danaĹĄnje općine bogato je arheoloĹĄkim nalaziĹĄtima ĹĄto iz prethistorijskog doba,

Ćatići i SrijeteĹž, ĹĄto iz srednjega vijeka, Kraljeva Sutjeska i Crkvine. DanaĹĄnji grad Kakanj nastaje postupno kad se s obje strane rijeke Zgoťće poÄ?etkom 20. stoljeća poÄ?eo kopati mrki ugljen. Na mjestu grada ranije su rasle samo smreke i Ĺžbunje i bilo je vrlo malo kuća. U to vrijeme je i malo mjesto Doboj koje je zauzimalo prostor danaĹĄnje kakanjske cementare bilo poznatije od Kaknja.

Prije austrougarske okupacije većih tragova o eksploataciji ugljena u Bosni i Hercegovini nema. Fojnica, Kreťevo i Vareť joť su u tursko doba bili nadaleko i naťiroko poznati po svojim rudnicima, ali ne ugljena nego srebra, bakra i olova. Rudnik u Kaknju nastao je na prijelomu stoljeća, dolaskom austrougarske vlasti, kada je industrijski razvoj ubrzao tempo, a ugljen bio vrlo traŞena energetska sirovina.

Austro-Ugarska je najprije u Rudniku podigla radniÄ?ke barake i kuće za rudare, pa kuće za Ä?inovnike i njihove pomoćnike, zatim upravnu zgradu, skladiĹĄte, ambulantu, gostionicu i ĹĄkolu. Onda su doselili mnogi: Slovenci, ÄŒesi i drugi podanici Monarhije, stvarni i odgovorni nosioci napretka u privredi, ekonomiji i kulturi. Tek su ĹĄezdesetih i sedamdesetih godina proĹĄlog stoljeća domaći ljudi zastupljeniji u ekonomskom, intelektualnom i kulturnom Ĺživotu grada – kako katolici tako i muslimani. Poslije 1945. uglavnom su kao i u drugim industrijskim gradovima ondaĹĄnje Bosne na Ä?elnim pozicijama, u prosvjeti i upravnim organima, bili uglavnom Srbi.

www.tekakanj.ba

ikada ranije nisam bio u gradu Kaknju iako sam kroz ovaj grad Ä?esto prolazio na putu za Kraljevu Sutjesku. I ovaj put sam najprije otiĹĄao u Kraljevsku Sutjesku, da bih se tamo, po dogovoru, susreo s fra Stjepanom Duvnjakom. Ako se za nekog moĹže kazati da poznaje ovo podruÄ?je, onda je to zasigurno fra Stjepan, koji u sutjeĹĄkom samostanu desetljećima brine o kulturnom blagu samostana, knjiĹžnice, muzeja. Fra Stjepan je ovdje proveo i cijelo vrijeme rata i ponajbolje zna ĹĄto se sve dogaÄ‘alo u novijoj povijesti na ovom podruÄ?ju. O ratnim godinama i svemu ĹĄto se dogaÄ‘alo s katolicima i Hrvatima sutjeĹĄkog i kakanjskog kraja pisali su i fra Stjepan i drugi. O tome je pisano i u Svjetlu rijeÄ?i. Ovaj put ćemo govoriti o gradu Kaknju, njegovoj povijesti i sadaĹĄnjosti.

Za sutjeťki svijet, kaŞe fra Stjepan, Kakanj je bio i ostao sve do naťih dana Zgoťća, jer se tako zvala i Şupa koja se

kao rubno naselje 1920. godine odvojila od Kraljeve Sutjeske, a na Ä?ijem je prostoru kasnije nastao grad. On se pod tim imenom dugo godina vodio i u crkvenim knjigama. U botaniÄ?kom vrtu zatvorenog Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine joĹĄ i danas stoji poznati, bogato ukraĹĄeni Zgoťćanski stećak. Po svemu sudeći radi se o najljepĹĄem nadgrobnom spomeniku u Bosni iz srednjega vijeka. Naravno, kako to obiÄ?no biva ne znamo nad Ä?ijim grobom je stajao, da li bana Kulina ili kralja Stjepana II. Kotromanića. S Crkvine iz Zgoťće, 1914. godine stećak je u Sarajevo prenio Ćiro Truhelka kako bi zaustavio njegovo propadanje i sprijeÄ?io uniĹĄtenje. A bilo je pokuĹĄaja da ga se uniĹĄti. Tako jedna priÄ?a kaĹže da su ga neki “muhamedanci iz okolice VareĹĄa gvozdenim klinovima razlomili na dvije poleâ€? misleći da će u njemu naći blago. Tragovi tog pokuĹĄaja vidljivi su i danas.

Termoelektrana Kakanj, jedan od najpoznatijih simbola grada 44 Svjetlo rijeÄ?i veljaÄ?a 2013.

sr44-45.indd 44

31.1.2013 16:55:19

đ&#x;”˜ naĹĄi u tuÄ‘ini

Nepoznata Ruanda SliÄ?no kao u BiH i Hrvatskoj, RuanÄ‘ani Ä?esto za probleme u svojoj zemlji okrivljuju druge đ&#x;”˜ PiĹĄe: Fra Ivica PERIĆ

U

prijaĹĄnjim smo brojevima već mnogo pisali o ĹĄkoli, centru i ostalim naĹĄim projektima u Kivumuu, pa doÄ‘e red i da neĹĄto napiĹĄemo o Ruandi i drugim afriÄ?kim drĹžavama.

Kako sam vidio, mnogi imaju iskrivljenu sliku o Africi, budući da informacije uglavnom dobivaju s interneta, iz vijesti, filmova itd. Tamo se Afrika najÄ?eťće predstavlja u veoma negativnom svjetlu.

Mnoge stvari o Africi i Ruandi koje već poznajete su, dakako, istinite, ali i ta njihova istinitost Ä?esto je jako “zagaÄ‘enaâ€? raznim stereotipima i predrasudama.

Ljudi su po svojoj prirodi skloni stereotipima, crno-bijelim slikama u kojima se

jasno “znaâ€? ĹĄto je dobro, a ĹĄto zlo. Svaki dublji i detaljniji uvid Ä?esto razbija uvrijeĹžene predodĹžbe i za sobom pak povlaÄ?i odgovornost na djelovanje.

Kada se spomene Ruanda, “Zemlja tisuću breĹžuljakaâ€? kako joj ovdje tepaju, prva asocijacija koja se javlja u glavama ljudi koji nikad nisu posjetili ovu zemlju prelijepog bregovitog krajolika jest genocid koji se desio 1994. godine i u kojem je Ĺživot izgubilo preko milijun pripadnika plemena Tutsi. Mnogim ljudima nije poznato da je nakon toga u podjednako divljoj i svirepoj osveti Ĺživot izgubilo viĹĄestruko viĹĄe pripadnika drugog, sada većinskog, plemena Hutu – nepoznato uglavnom zato ĹĄto pobjednici (u ovom sluÄ?aju vladajuća Tutsi elita) piĹĄu povijest, pa se ovdje o tome ne smije ni zucnuti, a kamoli da se povede nekakva istraga.

Uz dvije glavne etniÄ?ke grupe, oko jedan posto ruandskog stanovniĹĄtva Ä?ine pripadnici plemena Twa, Ä?ija je glavna karakteristika izrazito nizak rast. Njihovo tradicionalno glavno zanimanje je grnÄ?arija. Zanimljivo je da je janjetina za pripadnike dva većinska plemena tabu te je uopće ne jedu, prepuĹĄtajući taj, rekli bismo, uĹžitak pripadnicima plemena Twa.

Ogromne socijalne razlike. Svima je znano da, poput ostatka Afrike, i u Ruandi vlada posvemaťnje siromaťtvo i glad, da je njezino stanovniťtvo u prosjeku izrazito mlado, ťto za drŞavu istovremeno predstavlja kako ogroman potencijal tako i ogroman teret. Mnoge bi zapadne drŞave koje stenju pod sve većim teretom poremećene dobne ravnoteŞe stanovniťtva (sve je viťe umirovljenika a sve manje radnika) dale sve da imaju mlado stanovniťtvo kao Ruanda. S druge strane, u Ruandi zapravo stasaju generacije mladih koji se u dogledno vrijeme teťko mogu nadati zaposlenju, pa tako i nekoj boljoj perspektivi. Premda je stanovniťtvo većinom jako siromaťno, postoje i jako bogati i prebogati Ruanđani.

Ljudi, naravno, nisu slijepi i vide da su se mnogi od tih “tajkunaâ€? nepoĹĄteno obogatili. Socijalne razlike u Ruandi (kao i u svim afriÄ?kim zemljama) zaista su ogromne: ili si bos i gladan, ili si neizmjerno bogat; srednjeg sloja nema. Nezaposlena mladeĹž, dodatno frustrirana oÄ?iglednom socijalnom nepravdom i neravnoteĹžom, laka je meta raznim politiÄ?kim i drugim manipulacijama, bilo da se radi o plemenskom huĹĄkanju, novaÄ?enju u vojsku koja onda vodi prljave nesluĹžbene ratove

48 Svjetlo rijeÄ?i veljaÄ?a 2013.

sr48-50.indd 48

31.1.2013 17:03:00

đ&#x;”˜ kultura

Pobratimi Bosanska filmska rapsodija iz 1935. godine

'Ovaj film govori o ljudima naĹĄega dijela svijeta koji Ĺžive po nepisanim zakonima svoga srca.

Oni sa strahopoĹĄtovanjem njeguju pobratimstvo kao sveti moralni zakon'

đ&#x;”˜ PiĹĄe: Jozo DĹ˝AMBO ÄŒudo u cirkusu. MoĹžda je upravo prostor sarajevskog cirkusa bio najprikladniji ambijent za prvu kino predstavu u ovome gradu. Kao ĹĄto se svijet nije Ä?udom mogao naÄ?uditi cirkuskim vjeĹĄtinama, tako su i pokretne (â€œĹživeâ€?) slike na platnu izazivale snebivanje i nevjericu i ponekog Sarajliju sigurno, kao nekoć kod susreta s prvom Ĺželjeznicom, uvjeravale da je to â€œĹĄejtanskog poslaâ€?.

Dana 27. srpnja 1897. godine u drvenoj baraci mjesnoga cirkusa, koji se nalazio na prostoru ispred danaĹĄnje zgrade PredsjedniĹĄtva BiH prema obali Miljacke, vlasnik putujućeg kinematografa iz Trsta Angelo Curiel prikazao je desetak filmova braće Lumière, meÄ‘u ovima Partija karata i Ulazak vlaka u ĹželjezniÄ?ku postaju. Curiel se u Sarajevu zadrĹžao 17 dana, ĹĄto znaÄ?i da je sarajevska “rajaâ€? imala dovoljno prilike nagledati se ovog Ä?uda i dobro ga pretresti.

Da se ovo dogodilo 1897. znamenit je datum i utoliko ťto je to bilo samo dvije godine nakon ťto su izumitelji kinokamere i projektora braća Auguste i Louis Lumière u Parizu nastupili sa svojim filmovima i kulturu slike obogatili medijem koji je danas planetarni fenomen.

Film je, dakle, u Bosnu i Hercegovinu doĹĄao vrlo rano.

Deset godina kasnije Sarajevo je dobilo i prvi svoj stalni kinematograf. Vlasnik kina bio je Giovanni Fabrice koji je u naslovu svoga poduzeća oznaÄ?io da se radi o ameriÄ?kom Edisonovom bioskopu.

Fabrice je filmove, naĹžalost, uspio prikazivati samo Ä?etiri godine, jer već u oĹžujku 1911. bioskop je do temelja izgorio.

Mjesto snimanja: Sarajevo. Samo godinu dana nakon Curielove prve filmske projekcije boravio je u Sarajevu Franz Joseph Oeser, putujući zabavljaÄ? i vlasnik panorame “Edisonovo kazaliĹĄteâ€? koji je posjedovao kinematografsku aparaturu i za vrijeme svoga boravka snimio i prikazao pokretne slike pod naslovom Neue Sarajevoer Aufnahmen (Novi sarajevski snimci). Sada su Sarajlije mogli joĹĄ intenzivnije doĹživjeti filmsko umijeće i usporediti ga sa stvarnoťću u svome gradu. Taj datum slovi kao poÄ?etak filmske produkcije u Bosni i Hercegovini.

Slijedila su filmska snimanja znanstveno-prosvjetnog druĹĄtva Uranija iz BudimpeĹĄte (1902), te putujućeg Kinematografa Edison. O sadrĹžaju njihovih snimaka moĹžemo samo nagaÄ‘ati jer se nisu saÄ?uvali. Stoga mora biti prepuĹĄteno samo naĹĄoj maĹĄti da odgonetamo zaĹĄto je Edison svome uratku dao naslov Die Abfahrt der dicken Frauen von Sarajevo (Odlazak debelih gospoÄ‘a iz Sarajeva, 1906) i kakvim slikama ga je ispunio.

Filmski su zabiljeĹženi takoÄ‘er posjet cara i kralja Franje Josipa Sarajevu 1910., te ustoliÄ?enje reisu-l-uleme 1914. godine. Kamere su pratile i boravak Franje Ferdinanda u Bosni i Hercegovini kao i ispraćaj posmrtnih ostataka njegovih i supruge Sofije. Godine 1918. u povodu

56 Svjetlo rijeÄ?i veljaÄ?a 2013.

sr56-59.indd 56

31.1.2013 17:13:48

20. veljaÄ?e – BlaĹženi Franjo (1908-1919) i Jacinta (1910-1920) iz Fatime

sveci mjeseca đ&#x;”˜

Ima li Gospa mobitel?

Hoće li i Gospa, kad sljedeći put poŞeli djeci neťto reći, najprije poslati SMS-poruku?

đ&#x;”˜ PiĹĄe: Grozdana CVITAN

U

Covi da Iria (u blizini Fatime) nakon najave Anđela mira (zvanog joť i Anđeo Portugala) trojici nepismene djece (Franji, Jacinti i Luciji) javljala se svakog 13. u mjesecu od svibnja do listopada 1917. gospođa u bijeloj haljini koja je sebe nazvala Gospom od krunice.

Tajna troje pastira uskoro je postala javna stvar koja je poÄ?ela okupljati vjernike i znatiĹželjnike. Na noge je digla svećenike i politiÄ?are, a zbog iskaza nepismene djece poÄ?elo ih se sumnjiÄ?iti za laĹži i uzbunjivanje. Potreseni susretima s GospoÄ‘om i povjerenim im zadaćama, djeca su prihvatila obveze molitve, trpljenja i pokore. Doznali su poneĹĄto o strukturi Neba/onostranosti, o svjetskoj i osobnoj obnoj budućnosti, o obvezama koje nisu uspijevali podijeliti s drugima.

DanaĹĄnjim rjeÄ?nikom reÄ?eno, trpjeli su mobing i zlostavljanje od mnogih: najdramatiÄ?niji, zasigurno, bio je odlazak u zatvor tako male djece. No njihovu priÄ?u niĹĄta nije promijenilo i zanimanje za ono ĹĄto su govorili poÄ?elo se shvaćati ozbiljno. PriÄ?ali su o paklu, Drugom svjetskom ratu, komunizmu u Rusiji i najavili tajnu za koju joĹĄ nije bilo vrijeme razotkrivanja. Nju će svijetu u budućnosti predati Lucija, jedina preĹživjela. Njezini roÄ‘aci, brat i sestra Franjo (Francesco) i Jacinta uskoro umiru od ĹĄpanjolske gripe koja je nakon rata odnijela mnoge Ĺžrtve u Europi. Oni su znali da uskoro napuĹĄtaju svijet i bili su izmireni s onim ĹĄto ih Ä?eka. Franjo je umro 4. travnja 1919, Jacinta 20. veljaÄ?e 1920. nakon teĹĄkih muka.

Lucija je izabrala samostan i mir kojim je trebala za svoga dugog (skoro stoljetnog) Ĺživota biti zaĹĄtićena od svih znatiĹželjnika, kojih ne nedostaje ni jednom vremenu. Susreti s njom odobravani su u Vatikanu. To ĹĄto je nakon ukazanja poÄ?ela ići u ĹĄkolu pomoglo joj je da kasnije, na zahtjev biskupa iz Leirija, ali i drugih u hijerarhiji sve do Pape, Ä?etiri puta piĹĄe svoja sjećanja i da uporno Ä?uva tajnu koja joj je povjerena. Nju je zapisala tek tijekom poduĹže bolesti u vrijeme Drugog svjetskog rata. Ipak, tajna će doÄ?ekati i vrijeme Ivana Pavla II., njegov atentat i preĹživljavanje, oporavak i susrete u Fatimi. Nakon godina sumnje i glasina pokazalo se da je rijeÄ? o tajni koja je preteĹĄka i Crkvi i vjernicima. Zavisno od tumaÄ?enja, ona je – nadaju se neki – stoljeće za nama, ali Ä?ini se da je tek vrijeme pred nama. Papa Ivan Pavao II. vidioce iz Fatime Franju i Jacintu proglasio je blaĹženima na dan ukazanja u Fatimi 13. svibnja 2000.

Je li ono ťto se dogodilo djeci iz Fatime moguće danas? Koga bi Gospa izabrala da joj danas moli krunicu za greťnike i koja

bi b to djeca mirno prihvatila spoznaju da će uskoro otići u kraljevstvo nebesko? Tko bi Ä?uvao tajnu o desetljećima jer se na to obvezao i bjeĹžao od javd nosti jer ga uznemirava tuÄ‘a znatiĹželja? n Prije nekoliko dana na radiju izvjeĹĄtavaju o novom ameriÄ?kom istraĹživanju odnosa roditelja n i djece i odjednom otkrivaju kako nije dobro baĹĄ sve s dopuĹĄtati djeci, kako djeca moraju znati ĹĄto je to nagrada za dobro obavljen posao, vjerojatno uÄ?enje, ponaĹĄanje i ĹĄto se već kod djece nagraÄ‘uje. u Prema rezultatima istog istraĹživanja, dobro je da P djeca znaju da imaju obveze i da ih roditelji u tom d smislu i potiÄ?u. U nagraÄ‘ivanju roditelji trebaju s biti b suzdrĹžani i tomu sliÄ?no. Vraća li se na taj naÄ?in sve s zapostavljenije ponaĹĄanje prema kojem su djeca c budući ljudi s kojima treba postupati razumno za razliku od novijih ponaĹĄanja prema kojima su djeca briga koju no treba rjeĹĄavati materijalno da se ne bi gubilo vrijeme na emocionalno? Ili netko treba naplatiti autorska prava za “toplu voduâ€??

Posljednjih godina internetom kruĹži poruka koja se odnosi na mladost onih koji danas imaju viĹĄe od 40-50 godina, koja poÄ?inje ÄŒestitam, generacijo! A govori o svima koji su preĹživjeli iz mladosti u kojoj nije bilo mnogih danaĹĄnjih tehniÄ?kih dostignuća, ali smo svi imali prijatelje. Njima nismo slali poruke – s njima smo se nalazili i zajedniÄ?ki troĹĄili vrijeme. S jedne strane bili smo mi, s druge roditelji i svi naĹĄi odgojitelji ujedinjeni u nastojanju da stvore odgovorne mlade ljude. Bilo je i tada dvojbi i koraka s kojima se nije znalo koraÄ?ati: u ĹĄkoli se Ä?ulo da Boga nema, a na vjeronauku da on postoji, ali se na oba mjesta moglo Ä?uti da Ä?ovjek treba biti dobar.

M

ladi danas mogu izabrati hoće li sluĹĄati da Boga ima ili nema, ali ne mogu birati hoće li biti zaĹĄtićeni: oni to moraju biti. Ĺ titi ih se toliko i od svega da im svijet zasigurno izgleda kao najveće moguće neprijateljsko mjesto na kojem vrebaju svi: od zlikovaca do bakterija kako bi ih uniĹĄtili u svakom trenutku njihova Ĺživota. Za to vrijeme Ä?uvaju ih politiÄ?ari: ministri i ministrice obrazovanja, socijalne skrbi, ekologije, zdravstva, unutraĹĄnjih i vanjskih poslova, graÄ‘anske udruge, sigurne kuće, zvijezde humanitarnih koncerata i, eventualno, roditelji. Roditelji tako ĹĄto će im kupiti sve ono ĹĄto prethodno nabrojani politiÄ?ari i institucije propiĹĄu i ozakone, a onda ih preuzimaju oni koji ih nuĹžno ne vole ali na njima zaraÄ‘uju.

Onda im roditelji kupe mobitele da bi znali gdje su. Ili se barem tjeĹĄili da znaju. Hoće li i Gospa, kad sljedeći put poĹželi djeci neĹĄto reći, najprije poslati SMS-poruku? đ&#x;”˛ veljaÄ?a 2013. Svjetlo rijeÄ?i 65

sr65.indd 65

31.1.2013 17:22:38

đ&#x;”˜ roditeljima i djeci

ZvuÄ?na Biblija đ&#x;”˜ PiĹĄe: Dominika ANIĆ

D

jeco, sutra zapoÄ?inje korizmeno vrijeme – sveÄ?anim glasom je navijestila Marija. – Trebamo se veÄ?eras dogovoriti kako ćemo u ovom svetom vremenu organizirati Ĺživot u naĹĄoj obitelji. – Ajde, BoĹže mi oprosti, majko – pobuni se odmah Ines, ĹĄesnaestogodiĹĄnjakinja – ti uvijek neĹĄto izmiĹĄljaĹĄ za nas. Ta Ě? nitko Ĺživ viĹĄe i ne spominje tu korizmu, niti ikakvo posebno sveto vrijeme. Ni od koga u razredu nisam Ä?ula da o tome priÄ?a, niti se itko viĹĄe iÄ?ega odriÄ?e‌ – zamuca Ines‌ – samo mi u naĹĄoj kući joĹĄ uvijek drĹžimo nekakve staromodne obiÄ?aje... – ÄŒekaj, Ä?ekaj malo – uozbilji se Marija – jesam li ja to dobro razumjela tebe, Ines? ÄŒini mi se da nisam. O kakvim ti to staromodnim obiÄ?ajima govoriĹĄ? Hajde, smiri se, i lijepo mi reci u Ä?emu je problem? Ĺ to je to tebi toliko teĹĄko? Ili joĹĄ bolje, ĹĄto to ti misliĹĄ da je korizma? – Ma nije da mi je teĹĄko – sada je bila mirnija Ines – ali priznaj da za svaku

korizmu jedino mi Ä?inimo nekakva posebna “dobra djelaâ€?, imamo neke posebne zajedniÄ?ke molitve, odriÄ?emo se nekih zadovoljstava‌ izlazaka recimo‌ – A, tu je problem – udari se rukom po Ä?elu Marija. – Izlasci su problem. Razumjela je Marija Ines, ta Ě? tek su joj dopustili da subotom iziÄ‘e s prijateljicama a već doÄ‘e korizma i sad će joj opet uskratiti to zadovoljstvo. – Dobro, Ines, kćeri – mirno će Marija. – Kad ti otac veÄ?eras doÄ‘e, razgovarat ćemo svi zajedno o tome. NiĹĄta nećemo Ä?initi na silu, od sile niĹĄta. Spremi se iznijeti svoje miĹĄljenje, mi kao tvoji roditelji reći ćemo svoje pa nadam se da ćemo naći neko rjeĹĄenje koje će biti svima prihvatljivo. U razgovoru ih prekide Dragica koja se upravo vratila iz ĹĄkole. – Mama, sad sam s Nikolinom navratila k baki Vinki, znaĹĄ onu ĹĄto slabo vidi a stanuje blizu ĹĄkole – uzbuÄ‘eno je govorila Dragica – ona je rodica Nikolinine mame. Donijele smo joj neke stvari iz trgovine i usput unijele drva iz ĹĄupe u kuću – sva radosna govorila je ova desetogodiĹĄnja djevojÄ?ica. – Meni kao da je

već poÄ?ela korizma – reÄ?e oduĹĄevljeno i poĹžuri ostaviti stvari. – ÄŒuj, njoj kao da je poÄ?ela korizma – promrmlja Ines kroz zube i pogleda mamu ispod oka nekako postiÄ‘eno. – Mama, jel’ da se ti nećeĹĄ ljutiti ako ja sad u vremenu korizme s Nikolinom ponekad navratim baki Vinki? – umiljato će Dragica. – Ne samo da se neću ljutiti nego ću svakako podrĹžati tu ideju – zagrli je Marija.

Već sutra su Nikolina i Dragica ponovno bile u Vinkinoj kući i pitale je ĹĄto bi Ĺželjela da joj njih dvije uÄ?ine u vremenu korizme. – Je li vi to ozbiljno mislite, djeco? – zapita ih blago Vinka, koja se s vrlo slabim vidom savrĹĄeno snalazila u svojoj kući. – Vi biste stvarno Ĺželjele meni u neÄ?emu pomoći? – Da, to bi nas jako veselilo – spremno reÄ?e Dragica – a i mame naĹĄe nemaju niĹĄta protiv. – VaĹĄa spremnost me jako obradovala – reÄ?e Vinka. – Imam jednu molbu za vas – govorila je dok je polako prilazila polici na kojoj je bila poloĹžena jedna knjiga na kojoj se jasno vidjelo da je puno Ä?itana. – Znate li kako se zove

70 Svjetlo rijeÄ?i veljaÄ?a 2013.

sr70-71.indd 70

31.1.2013 17:28:16

đ&#x;”˜ zapaĹžanje na rubu

Ante VuÄ?ković

Odricanje i sloboda Da bi se Ä?ovjek izvjeĹžbao i mogao nositi teret beskonaÄ?nosti svojih Ĺželja i, nadasve, da bi postao neĹĄto, on treba nauÄ?iti odricati se

A

ko Ä?ovjek Ĺželi postati neĹĄto, mora znati staviti sebi granice, saĹžimao je Hegel staro i poznato pravilo po kojem svakom ljudskom umijeću i ostvarenju bilo kojeg cilja uvijek prethode trud, ustrajnost i nadasve odricanje. To se odnosi na sva podruÄ?ja ljudskoga Ĺživota. Na obrazovanje, posao, odnose pa tako i na najposebniji i najizazovniji od svih mogućih odnosa u kojima ljudi postaju ono ĹĄto jesu: na odnos s Bogom. I u tom je odnosu potrebno znati staviti sebi granice, odricati i sustegnuti se. U KatoliÄ?koj crkvi ovo pravilo pamti korizma. Odnos s Bogom, naravno, nije najprije niti nadasve odricanje. I ovaj odnos Ĺživi od ulaganja, vremena, pozornosti, domiĹĄljanja, davanja, radosti. I on ima svojih uspona i padova. U njemu se, meÄ‘utim, kao ni u jednom drugom, pokazuje snaga odricanja. Odricanje svoj puni smisao ima samo unutar obzora u kojem je napor usmjeren prema odreÄ‘enom cilju.

NaĹĄ svijet sve manje poznaje odricanje. U naĹĄem se vremenu odriÄ?u samo oni koji to moraju. Dakle, ni oni! Odricanje, naime, postoji samo ako se dogaÄ‘a u slobodi. Tko je prisiljen odricati se, on je, doduĹĄe, duboko u uskraćenosti, ali on se ne odriÄ?e. On naprosto ne moĹže drukÄ?ije. Ekonomizirani svijet ne potiÄ?e na odricanje, nego, naprotiv, na ispunjenje Ĺželja. Hegel je, meÄ‘utim, joĹĄ uvijek Ä?ovjeka shvaćao kao izvor beskonaÄ?nih Ĺželja. Ĺ˝elje su beskonaÄ?ne, a ispunjenje konaÄ?no. Da bi se Ä?ovjek izvjeĹžbao i mogao nositi teret beskonaÄ?nosti svojih Ĺželja i, nadasve, da bi postao neĹĄto, on treba nauÄ?iti odricati se.

NaĹĄ je svijet naoko postao drukÄ?iji. Preokreće odnose.

Ispunjenje Ĺželja nam predstavlja terminima beskonaÄ?nosti, a same Ĺželje kao konaÄ?ne, ograniÄ?ene, promjenjive. Stoga se svijet trudi kako bi probudio ĹĄto viĹĄe Ĺželja, kako bi domislio i stvorio nove te kako bi ponudio njihovo zadovoljenje.

Umjesto ograniÄ?enja Ĺželja, svijet nuka na njihovo probuÄ‘ivanje, otkrivanje, stvaranje i zadovoljenje. Kakvog smisla ima govoriti o odricanju u svijetu u kojemu odricanje nikome ne ide u korist? Svijet u odricanju vidi zastarjeli, neshvatljivi, neprosvijećeni i nadasve nekorisni naÄ?in Ĺživota.

OpaĹžamo ovdje kljuÄ?nu razliku Hegela koji je s dugom filozofskom tradicijom joĹĄ uvijek imao pred sobom Ä?ovjeka, njegov ispunjeni i uravnoteĹženi Ĺživot i svijeta u kojem Ĺži-

vimo. NaĹĄ svijet nema pred sobom Ä?ovjeka kao svrhu i cilj, nego Ä?ovjeka promatra kao odvojenog pojedinca koji zadovoljenjem svojih Ĺželja moĹže doprinijeti dobrom funkcioniranju nadpojedinaÄ?nih procesa i sustava. Veća potroĹĄnja, veći uspjeh, veća pozornost na ovu ili onu pripadnost. ViĹĄe, viĹĄe, viĹĄe. Odricanje u tom kontekstu nema nikakvoga smisla. Ne sluĹži ni jednom trgovaÄ?kom lancu, ni jednom znanstvenom projektu, ni jednoj stranci ili organizaciji. Odricanje ne koristi nikome. ÄŒovjek je, meÄ‘utim, zaboravljen. Ĺ toviĹĄe, nevaĹžan je. Zapravo, vaĹžan je samo kao dio velikog mehanizma koji funkcionira samo ako pristane biti njegov dio. Najbolje dragovoljno. A Ä?ovjek dragovoljno pristaje na mnoĹĄtvo pripadnosti samo ako mu mehanizam obeća ispuniti neku Ĺželju. A mehanizam upravo Ĺživi od toga ĹĄto stvara i ispunja Ĺželje pojedincima. I to naplaćuje. Od cilja i svrhe Ä?ovjek je postao sredstvom. Dragovoljno!

Da li se Ä?ovjek promijenio? Nietzsche je, Ä?ini se, imao pravo kada je govorio da Ä?ovjek joĹĄ nije definiran i da ga se moĹže oblikovati po nahoÄ‘enju vremena i moći. Ovaj privid o joĹĄ nedefiniranom Ä?ovjeku moguć je samo stoga ĹĄto je Ä?ovjek uistinu biće s beskonaÄ?no mogućim naÄ?inima oblikovanja svoga Ĺživota. Ali, ako hoće postati neĹĄto, mora moći odricati se i odluÄ?ivati. ÄŒini se, meÄ‘utim, da se svijet baĹĄ toga boji. Zato svim svojim sredstvima stvara zagluĹĄnu buku da je Ä?ovjek biće koje ima beskonaÄ?ne Ĺželje i da one sve trebaju biti zadovoljene. BaĹĄ sve! Prinuda na zadovoljenje Ĺželja, na potroĹĄaÄ?ki mentalitet, samo da se Ä?ovjek ne dosjeti tko je i ĹĄto bi mogao biti!

N

o, dovoljno je da se Ä?ovjek odluÄ?i za odricanje i buka o obvezi zadovoljenja Ĺželja izgubi svu snagu.

Odricanje zavodljivoj buci svijeta oduzima moć.

Ono Ä?ovjeku pokazuje tko je i tko sve moĹže biti. Otvara mu vrata u slobodu. Svijet koji se bacio na zadovoljenje Ĺželja ne razumije viĹĄe da odricanje uvodi u slobodu. On samo brblja o slobodi uĹžitka. MoĹžda nas u ozbiljnost odricanja moĹže uvući sasvim jednostavno pitanje: koji je razlog da je svemu velikom ĹĄto su ljudi ikada uÄ?inili uvijek prethodilo vrijeme ĹĄutnje i odricanja? đ&#x;”˛

82 Svjetlo rijeÄ?i veljaÄ?a 2013.

sr82.indd 82

31.1.2013 18:23:05

omot.indd Sec1:84

31.1.2013 15:14:12